3-03 - Divrej Tora - Šemini 5784

Divrej Tora

Divrej Tora

http://twitter.com/DivrejTora

Sve je spremno za rad Svetišta i upute Aronu su jasne: treba stupiti naprijed i započeti službu. Ipak, začudo, Mojsije mora tri puta ohrabrivati Arona. Što je bio uzrok Aronovog oklijevanja? Komentatori objašnjavaju da se Aron osjećao nedostojnim položaja Velikog svećenika, jer je pomogao u izradi Teleta.

Mojsije je, u svojoj velikoj mudrosti, tada Aronu objasnio sljedeće: Sve si pogrešno shvatio. Upravo zato što te muči savjest, izabran si za važnu ulogu Velikog svećenika! Za onoga koji ne žali zbog svoje negativne prošlosti nema nade. Ali za tebe, Arone, koji si minimalno sudjelovao kod Zlatnog teleta i to samo s dobrim namjerama - a ipak te još uvijek to muči - upravo takvog čovjeka B-g želi.

Ovo možemo primijeniti i u svom životu. Kada otkrijemo da smo napravili pogrešku, dobro je požaliti zbog toga, a zatim to iskoristiti kao poučno iskustvo – kao što je to učinio Aaron – da ponizno krenemo naprijed u budućnost.■

divrejtora@gmail.com

Ova Divrej Tora posvećena je u spomen na Rabbi Dr. Jerrya Hochbauma, zt’’l, (1934-2022), profesora sociologije na Yeshiva University, izvršnog potpredsjednika The Memorial Foundation for Jewish Culture i utemeljitelja The International Nahum Goldmann Fellowship programa (NGF)

(Vajikra 9,1-11,47)

Osmog dana nakon "uvođenja u dužnost", Aharon sa sinovima počinje vršiti svećeničku službu; plamen koji dolazi od B-ga guta žrtve sa žrtvenika, a B-žanska Prisutnost prebiva u Svetištu.

Dvojica starijih Aharonovih sinova, Nadav i Avihu, prinose B-gu "neku neobičnu vatru za koju im je On rekao da to ne čine" i oni pred B-gom umiru. Aharon utihnu u svojoj tragediji. Moše i Aharon se nešto kasnije ne slože oko točke zakona o prinošenju žrtve, a Moše na kraju priznaje Aharonu da je u pravu. Godina 17 Broj 26

B-g zapovijeda zakone o košeru i pokazuje koje su životinjske vrste dopuštene, a koje zabranjene u ishrani. Od kopnenih životinja se mogu jesti samo one koje imaju razdvojene papke i preživaju; dopuštene su samo one ribe koje imaju krljušti i peraje; nabrojane su nekošer ptice i lista košer insekata (četiri vrste skakavaca).

Tu su i neki od zakona o obrednoj čistoti, uključujući i moć pročišćavanja koju posjeduje mikve. Izraelskom narodu se nalaže da "razlikuje čisto od nečistog".■

Prevela Dolores Bettini

Rabbi Shraga Simmons Torah Bytes

Paraša Šemini B’’H

OU Israel's Torah Tidbits

Alija po Alija

Kohen – prva alija – 16 p’sukim –9,1-16

Osmog dana (osmog dana nisana, ili na Roš hodeš nisan, a u tom slučaju osmi se dan odnosi na dane svečanog puštanja u rad Miškana) Aharon je dobio zapovijed da prinese prvu skupinu žrtava (tu se ne ubrajaju korbanot koje su bile prinesene tijekom prethodnog tjedna). Konkretno, "osobne" korbanot – jedan egel (tele) kao hatat i jedan ajil (ovan) kao ola. Potom je narod prinio jarca kao hatat, te junca i janje kao olot. A zatim bika i ovna kao š’lamim

[Promislite o ovome…] Jasno je da je hatat teleta pomirnica za grijeh Zlatnog teleta i/ili pokazatelj da je B-g oprostio narodu za Zlatno tele. U jednom kontekstu Zlatno tele se naziva "tele koje je Aharon učinio". Stoga je tele na Osmi dan njegov hatat. Tele koje narod prinosi je ola, a ne hatat Ola se prinosi za pomisli na određene grijehe, dok se hatat prinosi za djela. Oni od Bnei Jisrael koji su počinili, kako god to nazivali, egel, bili su pobijeni. Mi ostali nosili smo "krivicu" zbog neodlučnosti, ograđivanja i zbunjenosti –što su sve "grijesi" u mislima. Naše tele bilo je ola.

Aharonova ola bio je ovan, što nas podsjeća na akedat Jichak. S time nije povezan nikakav grijeh. (Ola nije uvijek zbog grijeha.) Naš hatat bio je jarac, koji nas podsjeća na naš prijašnji zajednički grijeh prodaje

Josefa, te prevare Jaakova uz pomoć kozje krvi.

Kohen gadol skinuo je svoje zlatne halje prije ulaska u Svetinju nad svetinjama na Jom kipur, jer tužitelj ne postaje braniteljem. Zbog čega onda ne bismo iznijeli isti argument protiv Ahaaronove žrtve teleta na mizbe’ahu? Raši sugerira da se ta, ovdje prisutna, superosjetljivost primjenjuje unutar Mikdaša, ali ne i izvan njega (na žrtveniku).

Mi možemo dati općeniti odgovor na ovo i druga pitanja. Rogovi životinja iz porodice goveda nisu prihvatljivi kao šofar. S druge strane, pogledajte ove korbanot Kohen gadol nije "unutra" ušao u zlatu, no ono što ga je tamo dočekalo bilo je aron obložen zlatom, zlatni obruči za

motke, zlatom obložene motke, poklopac od čistog zlata, i k’ruvim od zlata. Zaključak: B-g je šef. Ako nam on zapovijedi da upotrijebimo zlato, mi ga upotrijebimo. Ako On kaže ne, onda ga ne upotrebljavamo. Tele, krava, da, ne. Prihvaćamo to tako. Da i ne, upravo onako kako B-g zapovijedi. Primijeniti svoju logiku i učiniti ono što smatraš da je najbolje – pogrešno je. To nije do nas. Halaha nam kaže što je prikladno.

Levi – druga alija – 7 p’sukim –9,17-23

Tora nastavlja dalje s detaljima prve skupine žrtava, s minha koja ih prati, š’lamim, čiji dijelovi idu na mizbe’ah. Ova kratka alija završava s Aharonovim podizanjem ruke(u) prema narodu i blagosiljanju naroda.

Tora je napisala jadav, njegove ruke, bez drugog jud, tako da riječ naliči na jado, njegova ruka. Odatle

dolazi tradicija kohanim da drže svoje dvije ruke zajedno kao što to čine za vrijeme Birkat kohanim.

Baal HaTurim kaže da tri dijela (3 p’sukim) Birkat kohanim odgovaraju trima vrstama korbanot koje je Aharon prinio na taj prvi dan službenog djelovanja Miškana. Blagoslovio te B-g i zaštitio te… od grijeha (hatata), drugi pasuk koristi riječi koje ga vežu uz ola, a šalom iz završnog pasuka poklapa se sa š’lamim

Š’liši – treća alija – 12 p’sukim –9,24-10,11

S Nebesa silazi vatra i spaljuje sve što je bilo na mizbe’ahu. Narod na to čudo uzvraća molitvama proslavljanja B-ga i strahopoštovanjem prema Njemu.

Tada su Nadav i Avihu, dvojica Aharonovih sinova (koji su pomagali Aharonu), uzeli kadionice s vatrom, te pred B-gom prinijeli tamjan. Ta je vatra došla od njih, a ne sa žrtvenika. Plamen je sišao s Nebesa te ih usmrtio, spalivši ih iznutra, dok izvana ništa nije bilo vidljivo. Mošeove riječi utjehe Aharonu naišle su na Aharonovu šutnju. Moše poziva dvojicu rođaka, Miša’ela i Elcafana, sinove Uziela, da uklone tijela. (To da Aharonu ne bi bilo dozvoljeno da postane tame zbog svojih sinova poznato je iz propisa o Kohen gadolu. Ali niti Elazaru i Itamaru nije bilo dopušteno da se pobrinu za tijela. Mada nisu bili kohen gadol, oni su pomazani za k’huna što im je davalo status Kohen (nastavak s 2.

gadola. Stoga se moralo pozvati rođake.

(Gotovo kao reakcija na ovu strašnu tragediju,) Tora neposredno potom postavlja niz pravila (micvot) za kohanim kako bi ih očuvala da ne dovedu u opasnost svoje živote. Kohanim ne smiju ulaziti u Mikdaš duge kose (obavezno je bilo mjesečno šišanje), niti razderane odjeće. Oni ga ne smiju napuštati dok vrše svoju svetu službu. Nadalje, kohanim ne smiju ući u Mikdaš dok su pod utjecajem vina. Kršenje bilo čega od navedenog bio bi znak nepoštivanja B-ga.

Neki komentatori iz ove posljednje zabrane zaključuju da su Nadav i Avihu pili vino prije nego li su ušli u Miškan. Drugi nude drugačije razloge za njihovu smrt.

S gledišta micvi

Kod micve da kohanim ne smiju ući u Mikdaš dok su pod utjecajem vina, Tora nam daje primjer (ima i drugih) micve koja ima konkretno određene okolnosti i primjenu, no nje-

no je područje daleko šire.

Pisana riječ zabranjuje kohenu da vrši svetu službu ako je nedugo prije toga pio vina. Sefer HaChinuch daje drugu definiciju micve, baziranu na Usmenom zakonu. Naime, halahički autoritet ne smije donijeti odluku (psak) dok je pod utjecajem alkohola. (Izgleda da se ta zabrana ne primjenjuje na divrei Tora i slične stvari – samo na halahička rješenja.)

Ovo nije primjer rabinske nadogradnje Zakona Tore. U ovom slučaju, tvrdi Chinuch, D’Orajta nivo ove zabrane leži izvan pisanog konteksta iz kojega je micva izvedena. Ovdje postoji jedna suptilna točka koju je lako previdjeti.

Sagledajte to na ovaj način: Može li psak halaha donijeti netko tko je pio vina? Halahički ispravan odgovor glasi: Ne, i to je Zakon Tore. Ali gdje to stoji? Ovdje se govori o kohenu u Mikdašu? Odgovor dolazi iz same prirode Usmenog zakona.

Chinuch, u posljednjem odlomku o

stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits:

ovoj micvi kaže da se prva definicija primjenjivala u vrijeme Mikdaša, na muškarce i žene – nitko nije smio ući u Mikdaš pod utjecajem alkohola. Druga definicija ove micve, kaže on, važi za muškarce i žene koji su kvalificirani da donose halahičke presude. Čini se da je mišljenje Sefer HaChinucha, napisano prije više od 700 godina, da žene mogu biti poskim (poskot). Tako kada danas vidimo "rađanje" koncepta jo’ecet halaha, to uopće nije tako nova pojava.

Dvije od drugih "tradicija" o tome što su to Nadav i Avihu pogrešno učinili, jest da su donijeli točku halahe sami od sebe, u prisustvu svog "rebija" (Mošea), i da se ni sa kime nisu posavjetovali u vezi tog halahičkog pitanja. Dobro bi bilo da naučimo ozbiljnu, otrežnjavajuću (namjerno upotrebljavam ovu riječ) pouku iz svih mogućih propusta u postupcima Nadava i Avihua. Možemo li primijeniti ovo na donošenje halahičkih odluka za sebe same na temelju uvodnih tekstova ili komentara u sidurima i drugim Židovskim knjigama?

R’vi’i – četvrta alija – 4 p’sukim –10,12-15

Moše zatim nalaže Aharonu, Elazaru, i Itamaru da jedu od različitih žrtava toga dana.

Hamiši – peta alija – 5 p’sukim –10,16-20

Tradicionalno, sredina Tore, prema broju riječi, je daroš daraš, jedan

dalet-reš-šin s jedne strane razdjelnice, a drugi s druge. I pored toga što se ovaj par riječi zapravo ne nalazi u sredini svih riječi, jedan komentator na njih gleda kao na aluziju (remez) na ideju da bez draša (analize teksta, posebno onakve kako je predstavlja Usmeni zakon), imamo tek pola Tore.

Moše se razljuti na Elazara i Itamara što ne jedu od korbanot, kako im je naloženo da čine. Aharon brani ponašanje svojih sinova objašnjavajući da bi, zbog toga što su ostali bez braće, pristup "nastavljamo kao da se ništa nije dogodilo" bio neprihvatljiv u B-žjim očima. Moše uvažava Aharonove riječi.

Naši nas učenjaci podučavaju da učimo od Mošea Rabenu. Kao što njemu nije bilo neugodno priznati da nije znao (ili se nije sjećao) te da je naučio nešto, tako bismo i mi trebali spremno priznati da nešto ne znamo.

Šiši – šesta alija – 32 p’sukim –11,1-32

Dvije i pol sedre su posvećene, da tako kažemo, svetom mesu, a sada su nam predstavljene životinje koje smijemo i ne smijemo jesti.

Ima pozitivna micva da se provjere znakovi kašruta na sisavcu kako bi se odredio njegov status kašruta.

Zabranjeno je jesti životinje kojima manjka jedan od simbola kašruta (razdvojeni papci i preživanje), a svakako one kojima nedostaju oba. Tora navodi imena triju životinja koje preživaju, ali nemaju razdvojene papke – kamila, šafan, arnevet, i jedne koja ima razdvojene papke ali nije preživač – svinja. Nije nam dopušteno jesti njihova mesa, a doticanje njihovih lešina čini osobu tame, obredno nečistom.

Primijetili ste da šafan i arnevet nisu prevedeni. Zec i kunić su prijevodi iz suvremenog hebrejskog i vjerojatno nisu ono o čemu je govorila Tora. Kunić i svizac su uvriježeni prijevodi, no nismo u njih sigurni. Rabi Moshe Tendler smatra da bi to mogli biti alpaka i ljama. Šumski pećinar (daman) i skočimiš su još neki kandidati.

Neki učenjaci objašnjavaju da zečeve i druge sisavce nalik kunićima možemo smatrati preživačima zbog toga što ponovo žvaču jednom probavljenu hranu ili izlučuju djelomično razgrađene tvari pa jedu svoj prvi otpad. Probava se završava ovim drugim krugom. Ovo je slično procesu preživanja, pa se može lako smatrati preživanjem.

Isto tako, imamo dužnost provjeriti imaju li ribe ljuske i peraje (dovoljno je provjeriti ljuske, budući da nema ribe koja ima ljuske a nema

peraje. Obrnuti slučajevi, naravno, postoje.) Zabranjeno je jesti nekošer ribe.

S gledišta micvi

Zamislite si ovo: Da je Tora zabranila samo ribe bez ljuski (na primjer), tada bismo provjeravali da li riba ima ljuske kako bi odredili je li ona košer. Zašto je onda pregledavanje ribe da li ima košer simbole micva koja se nalazi među 248 pozitivnih micvot od ukupnih 613? Pitanje, a i odgovor, glasi da postoje neke micvot za koje je bilo "neophodno" da nam ih B-g zapovijedi; mi smo ih već tako i tako vršili. "B-g želi učiniti dobro Jisraelu, stoga nam

On nagomilava Toru i micvot", čak i ako ih već vršimo. Ovo je tvrdnja

Rabi Hananje b. Akašje u Mišni u Makot, tvrdnja koja je posuđena da njome završi svako poglavlje Avot.

Pozitivne micvot i kašrutske zabrane međusobno djeluju na način kao u

ovom primjeru: Neka osoba ode na večeru u restoran te pojede ukusan obrok. Prilikom izlaska susretne nekoga tko je upita da li je restoran košer. Ona posramljeno prizna kako je pretpostavila da jest, ali da nije provjerila certifikat kada je ušla. Osvrne se oko sebe i na vlastito olakšanje otkrije da restoran zapravo ima pouzdanu hašgaha. Ona time ne bi prekršila zabrane, ali ne bi ispunila (duh) pozitivnih micvot.

Kod ptica, Tora navodi 20 vrsti ptica (ne ptičjih vrsta, porodica, rodova, itd. - vrsta) koje nisu košer. Sve su ostale ptice košer. Pa kako onda znati da li je određena ptica dio zabranjenih porodica ptica ili nije? Obično odgovor glasi tradicija. Jedemo piletinu jer imamo neprekinutu tradiciju da je ona košer.

Konačno, Tora konkretno navodi četiri vrste (8 porodica) skakavaca koji su nam dopušteni za jelo. Provjeravanje njihovih vrsta je micva

Niti jedan drugi insekt nije nam dozvoljen. Mi smo izgubili mogućnost da identificiramo košer skakavce, pa ih više ne jedemo. Oni koji imaju želje u tom smislu moći će to pitanje razjasniti u budućnosti sa Sanhedrinom. Neki Jemenićani tvrde da imaju potrebnu tradiciju za identificiranje košer vrsti, pa možete pronaći upute za pripremu i recepte za jela od skakavaca (npr. hrskave pržene skakavce, nešto poput pomfrita) u određenim košer jemenićanskim kuharicama.

Potom se Tora bavi obrednom nečistoćom zbog "gmizavaca".

Š’vi’i – sedma alija – 15 p’sukim –11,33-47

Voditi brigu o zakonima o "čistoći" u vezi hrane i pića je micva. (Jedan od detalja tih zakona "traži" od nas da operemo ruke za karpas na Seder večeri, te u općenitom smislu prije svake jušne hrane tijekom čitave godine.) Još jednom, Tora predstavlja pravila u vezi lešina životinja, te obredne nečistoće kao posljedice različitih vrsta doticaja s njima. Tora ponovo ističe zabranu jedenja gmizavaca, kao i crva i insekata (koji napadaju voće i povrće), plodova mora i druge oblike života koji žive u vodi, te crva koji se razvijaju u hrani koja truli.

Sve ovo ima za svrhu da Židovsku dušu uzdigne do svetosti koju B-g želi da postignemo. Za nas, postoji izravna veza između tijela i duše, duhovnog i svjetovnog. Zakoni kašruta dovode taj element kući.■

Strana

Godina 17 Broj 26

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Rav Kook:

Rabbi Jack Abramowitz: Tarjag - 613 zapovijedi

Unutarnja crta dobrote

150. Igla i konac: Zabrana kohenima da u Hram ulaze u poderanoj odjeći

... i nemojte trgati svoju odjeću (Levitski zakonik 10,6)

151. Nema pauze za kavu: Zabrana kohenima da napuštaju Hram tijekom službe

Nemojte izlaziti van vrata Šatora sastanka ... (Levitski zakonik 1,7)

152. Trezvenjaci: Zabrana kohenima da uđu u Hram pod utjecajem alkohola

Vino i alkoholna pića nećete piti ni ti ni tvoje potomstvo kad ulazite u Šator sastanka ... (Levitski zakonik 10,9)

153. Mora preživati i imati razdvojene papke ...: Obaveza da se provjeri životinje imaju li na sebi košer znake

To su životinje koje možete jesti ... (Levitski zakonik 11, 2)

154. Nešto nije baš košer: zabrana jedenja životinja koje nisu košer

To je ono što nećete jesti ... (Levitski zakonik 11,4)

155. Nešto se osjeti po ribi: Obaveza provjeravanja riba imaju li košer znakove

Ovo možete jesti od svega što je u vodi: ono što ima peraje i ljuske ... (Levitski zakonik 11,9)

156. Reduciraj: Zabrana jedenja ne-košer riba

To će vam biti odvratno; ne smijete jesti njihovo meso ... (Levitski zakonik 11,11)

157. Piletina!: Zabrana jedenja ne-košer ptica

To će vam biti odvratno od ptica ... (Levitski zakonik 11,13)

158. Dokoljenke za skakavce: Obaveza da se provjeri skakavace imaju li košer znakove

Sefer Hamicvot Hakacar

Samo ove možete jesti od svih kukaca ... (Levitski zakonik 11,21)

159. Gmizave gnjide: Obaveza da se drži zakone o gmizavcima

Ovo su oni nečisti među onime što puže po zemlji (Levitski zakonik 11,29)

160. Smočeno: Obaveza da se drži zakone o obrednoj nečistoći hrane

Svaka hrana koja se može jesti, ako je na njoj voda, postat će nečista ... (Levitski zakonik 11,34)

161. Počivaj u miru Šarava: Obaveza poštivanja zakona o obrednoj nečistoći životinja

Ako neka od životinja koje smijete jesti ugine, osoba koja se dotakne njene lešine bit će nečista ... (Levitski zakonik 11,39)

162. Pa zašto biste to htjeli?: Zabrana jedenja gmizavaca

Svaki gmizavac što gmiže po zemlji odvratan je; nemojte ga jesti (Levitski zakonik 11,41)

163. Provjerite ima li buba: Zabrana jedenja insekata u proizvodima

Sve što se roji po zemlji ne smijete jesti ... (Levitski zakonik 11,42)

164. Filter za vodu: zabrana jedenja buba koje žive u vodi

Nemojte postati odvratni zbog stvorenja što se roje (Levitski zakonik 11,43)

165. Pričaj mi o mojem (spontanom?) nastanku: zabrana jedenja ličinki

Nemojte se onečistiti gmizavim stvorenjima koja se kreću zemljom ... (Levitski zakonik 11,44) ■

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

kako ih je sakupio Hafec Hajim

Pozitivne zapovijedi

43. Pozitivna je zapovijed oženiti ženu kako bi bili plodni i namnožili se (imali djece)

Kao što Pismo kaže, A B-g im reče: Plodite se, i množite se (B'rešit 1,28). Namjera čovjeka treba biti produljenje ljudske vrste. Kada je čovjeku osamnaest

Strana 6

godina, on ima dužnost roditi djecu; a ako prijeđe dvadesetu godinu a da se nije oženio, on time krši i ne poštuje ovu pozitivnu zapovijed. Ako se bavi izučavanjem Tore pa se boji da će se pojaviti problem s privređivanjem za život, dopušteno mu je da to odloži – ali ni u kom slučaju iznad dobi od dvadeset i pet godina.

Ovo se primijenjuje na svakom mjestu i u svako doba. ■

Divrej Tora

(nastavak s 4. stranice) Rav Kook: Unutarnja crta dobrote

Šulhan Aruh ("postavljeni stol") skup je onih područja halahe - židovskog vjerskog prava - koja su danas primjenjiva. Sastavio ga je Rabi Yosef Karo iz Safeda (Izrael) otprilike 1560. godine, i postao je općeprihvaćen kao mjerodavan nakon što ga je Rab i Moshe Isserles iz Krakova (Poljska) oko 1570. godine nadopunio napomenama (poznatim kao Mapa - "stolnjak") iznoseći pravorijeke kojih se drže aškenaski Židovi.

Dio I: Orah hajim

Poglavlje 23 – Njega tijela i odjeće na šabat

Rabbi Dr. Azriel Rosenfeld: Šulhan Aruh ■

Dopušteno je tijelo zagrijati uz vatru ili staviti na njega tople stvari; vidi 326,4.6. Zabranjeno je prati se u toploj vodi čak i ako se ne pere čitavo tijelo odjednom; ali pranje samo dijelova tijela u vodi koja je bila zagrijana prije šabata, pranje hladnom vodom nakon što se zagrije tijelo i pranje na vanjskom vrućem izvoru dopušteno je (326,1-2.4-5). Posebice je dopušteno obredno uranjanje (326,8). Zabranjeno je u ući u vruću kupelj na šabat, ili se koristiti kupalištem nakon šabata ako je bilo zagrijano na šabat; vidi 326,11-13. Dopušteno je hodati javnom površinom čak i ako je tijelo mokro, ali to se ne smije činiti nakon pranja sve dok se voda ne osuši (vidi 301,49; 326,7; 350,2-3). Zabranjeno je pranje sredstvom koje uklanja dlačice (326, 9) ili preparatom koji razgrađuje (326, 10) ili otapa (328,22). Zabranjeno je utrljavati u tijelo tekućine koje se obično koriste u medicinske svrhe (327,1; vidi 26), ili ih normalno umasirati (327,2) ili ih učetkavati, osim da se ukloni prljavština (327, 3). U vezi toga kako se očistiti nakon odlaska na WC vidi 312,1-6; o korištenju čepića vidi 312,7-8; u vezi sanitarnog čvora vidi 312,9-10. Za kozmetiku vidi 303,25; u vezi čišćenja, češljanja i pletenja kose vidi 303,26-27. Čovjek ne smije rezati kosu ili nokte niti ukloniti izrasline sa svoga tijela (340,1-2); u vezi korištenja predmeta koji mogu rezati kosu pogledajte 302,13.

Zabranjeno je prati odjeću, ili otre-

sati vodu ili prljavštinu s nje ili skidati s nje nešto, prisutnost čega je neprikladna; vidi 302,1-2. Zabranjeno je slagati odjeću prema izvornim naborima koje ima (vidi 302,3) ili je vaditi iz natrpane garderobe (vidi 302,4) ili je trljati kako bi je očistili (vidi 302,5-7), no dopušteno je brisati je ili strugati sve dok ovo nema nikakvog utjecaja na odjeću ili prljavštinu (vidi 302,6-9) ili na predmet kojim se čišćenje vrši (vidi 337,2). Dopušteno je osušiti je ili obrisati krpom, pod uvjetom da krpa time ne postane jako vlažna ili jako prljava (vidi 302,10-12), što može dovesti do toga da je se ispere ili iscijedi tekućina (vidi 301,48 320,15-18; 335,1) i pod uvjetom da krpa ne poprimi boju (vidi 320,20). Za važne stvari osoba može proći kroz vodu, iako će joj se odjeća navlažiti; vidi 301,36.46. Ona može hodati u mokroj odjeći, ali nakon što je skine, ne smije njome baratati niti je raširiti da se suši (301,45-47).

Izvan privatnog prostora zabranjeno je nositi sve ono što nije odjeća ili nakit, ili nositi odjeću ili nakit koji bi mogao pasti ili se otkinuti (vidi 301,7-12.16.35.37.41; 303,1-15. 20); ali danas smo popustljivi u vezi mnogih vrsta nakita i ukrasa (vidi 303,18). Nošenje odjeće izvan privatnog prostora dopušteno je čak i ako je se nosi samo da bi zaštitila tijelo (vidi 301,13-14.21), a i stvari koje se nose u medicinske svrhe su dopuštene (vidi 301,22.24-28.51; 303, 15. 24). Zabranjeno je hodati bos, osim ako to nije uobičajeno, a osoba bi se trebala odijevati drugačije nego radnim danima, kako bi se sjetila da je šabat (301,16). U vezi stvari koje su invalidu ili osobi koja ne može sigurno hodati dopuštene da ih odjene ili nosi vidi 301,15-17; u vezi slijepaca i zatvorenika vidi 301,18-19; u vezi perika, maski, štula i drvenih konjića vidi 301,20.50. U vezi cicisa (13,1-3) i drugih stvari koje su obično vezane za odjeću vidi 301,23.37. 39; u vezi stvari koje se nose na nestandardan načina, vidi 301,2931.34.36.38. i 303,21; u vezi krutih stvari vidi 301,7.21.35.40. i 303,22-23 U vezi nošenja dragocjenosti ili svetih predmeta vidi 301,32-33.42-43; u vezi spašavanju odjeće iz vatre vidi 301,44. Ako je nošenje nečega dopušteno, to se može skinuti u javnom prostoru pod uvjetom da se ne nosi (303,16); ali ako je nešto zabranjeno staviti na odjeću i nositi to na javnom mjestu, to se ne bi trebalo pričvršćivati na odjeću ni u privatnoj domeni (303,17), a isto vrijedi i za većinu vrsta nakita (vidi 303,18).■

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Smrt Nadava i Avihua

Nakon opisivanja osmog dana posvećenja Miškana, paraša Šemini bilježi tragičnu smrt Nadava i Avihua, koje je progutala nebeska vatra dok su prinosili tamjan.

Komentatori se muče da shvate što je to bilo tako strašno u njihovom postupku da je opravdavalo takvu tešku kaznu?

• Mnogi sugeriraju da čak i ako su braća imala pozitivne namjere, oni su bili kažnjeni zbog kršenja odgovarajućeg protokola. Tako R. S"R Hirsch piše da, iako su se Nadav i Avihu željeli približiti Hašemu, "u službi žrtvovanja nema prostora za

subjektivnost ... [bliskost] i neće je se postići, osim kroz slušanje B-ga". Koje su opasnosti subjektivnog štovanja B-ga? Zašto je baš R. Hirsch mogao biti zabrinut zbog toga?

• Rašbam tvrdi da na smrt ne treba gledati kao na kaznu, nego kao "udes na radu". U skladu s time, Nadav i Avihu su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme i pretrpjeli su prirodne posljedice. Postoje li "slučajnosti", ili se sve što se događa na svijetu mora izravno pripisati B-gu i sagledavati u smislu nagrade i kažnjavanja?

Pitanja za raspravu

1) Zašto je B-gu bitno ono što jedemo?

2) Razmišljate li ikada o onome što jedete kao o čistom ili nečistom? Zašto da ili zašto ne?

3) Kako ste se osjećali kad se B-g pojavio i ubio dvojicu Aronovih sinova?

4) Na što B-g misli kada proglašava: "Bit ćete sveti jer sam Ja svet!" Kako je B-g svet? Kako ste to vi sveti? ■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Kako stvoriti svoje vlastito Nebo ■

Na kraju 7 dana svećeničke inauguracije, Aaron prinosi žrtve za sebe i za čitav narod. Nadav i Avihu, njegovi sinovi, prinose kadionu žrtvu na svoju vlastitu inicijativu pa ih proguta vatra s neba (vjerojatno jedini slučaj da je netko počinio pogrešku i da ga je istog trenutka udarila munja!). B-g potom određuje košer sisavce (one koje imaju razdvojene papke i preživaju), ribe (one koje imaju peraje i ljuske), ptice (24 ne-košer vrste, sve ostale su košer), i kukce (samo određene vrste skakavaca!)

Mislim da je ovotjedna paraša, koja govori o smrti Nadava i Avihua, dobro mjesto da na moment razmotrimo židovsko gledište o životu poslije smrti.

Judaizam vjeruje da duša, koja je u suštini duhovna, ne može umrijeti. Mašinerija u kojoj ona stanuje, dakle fizičko tijelo, umire; no duša, oslobođena onoga što je vezuje uz naš sadašnji svijet tjelesnih oblika, odriješena je da doživi bestjelesnu i b-žansku prirodu postojanja.

Ovo zvuči pomalo filozofski, pa, dajte mi da budem malo konkretniji. Judaizam vjeruje u nebo i pakao, ali ne kao različita mjesta, već kao različita iskustva. Dopustite mi da to objasnim. Rabini nam kažu da ‘nagrada za dobro djelo je dobro djelo, a nagrada za prijestup je prijestup’. Ima pojednostavljeno objašnjenje ove ideje – a to je da B-g na-

građuje dobro djelo mogućnošću da se učini drugo dobro djelo, i obrnuto; dublji se smisao, međutim, odnosi na ono što sam upravo rekao. Nagrada za dobro djelo je samo to

Biti roditelji znači imati

bezuvjetnu ljubav i stalno pružati, ne nagrađivati i kažnjavati. Jednako je tako i sa životom nakon smrti

dobro djelo. B-g ne mora ‘platiti’ čovjeku za dobro koje je učinio. To što je učinio dobro i što će, kada pogleda unatrag, vidjeti život ispunjen smislenim postignućima samo je po sebi nagrada. Čovjek koji je u mo-

gućnosti, jednom kad mu duša prekorači granice ovog svijeta, da se prisjeti života dobra i duhovnog rasta, pronaći će harmoniju i bogato značenje u svom novom doživljaju. S druge strane, kada čovjek koji je vodio život privržen materijalnom svijetu, bude od njega otrgnut, pronaći će nedoslijednost i frustraciju u potpuno istom duhovnom doživljaju.

Drugim riječima, judaizam drži da nije B-g stvorio Nebo, već smo ga stvorili mi. A ista je stvar i s paklom. Judaizam ne vjeruje u nagradu i kaznu. Napokon, koji dobar roditelj nagrađuje i kažnjava svoju djecu? Biti roditelji znači imati bezuvjetnu ljubav i stalno pružati, ne nagrađivati i kažnjavati. Jednako je tako i sa životom nakon smrti. B-g ne nagrađuje niti kažnjava. On bezuvjetno daje. Jedino je pitanje do koje smo mi mjere u stanju cijeniti i biti zahvalni za to davanje. A to se temelji na odlukama koje donosimo za svoga života. Život donošenja dobrog u naš svijet i živote drugih znači vječno prisjećanje na tu dobrotu. Prazan život znači vječno razmišljanje o propuštenim prilikama. Život koji nanosi štetu i bol znači vječno se sjećati onoga što smo učinili. Velika je stvar što to ovisi o nama – i dok god još dišemo, pred nama su u svakom trenutku odluke koje trebamo donijeti.■

Rabbi Berel Wein:

Život je zapravo osmi dan

Ova se parša bavi osmim danom posvećenja Miškana. Općenito se može reći da osmi dan nakon bilo kojeg od događaja može biti prilično izazovno vrijeme. Osmi dan života je dan obrezivanja muške Židovske djece. Osmi dan – dan nakon tjedna veselja mladog tek vjenčanog bračnog para – bio je i jeste dan kada stvarni bračni život sa svim svojim radostima i iskušenjima otpočinje.

Osmi dan od početka blagdana Pesaha u Izraelu je dan kada se vraćamo uobičajenom životu i zadacima i često puta je to trenutak barem kratkotrajne depresije. A ovdje u parši osmi se dan preobrazio iz dana radosti i vrhunca ostvarenja u dan tragedije i tišine.

Osmi je dan težak dan. No, glavna je pouka ovdje da je život zapravo niz 'osmih dana.' Osmi dan je nepredvidiv, on može donijeti bol i tugu, ali isto tako može biti nadahnjujuć i pun radosti, koristan i vrijedan. Tako je sindrom osmog dana postao metafora za život općenito, a posebice za Židovski život.

Zbog mogućih problema i poteš-

koća koje osmi dan može donijeti, Tora započinje paršu riječju "vajehi", što ne mora nužno biti izraz sreće. Ovdje će se to odnositi na preranu smrti dvojice sinova Aharonovih. Ali općenito služi kao upozorenje

Osmi dan ima posebnu ulogu u Židovskom životu. Značaj osmog dana je u tome što je to dan koji je "poslije" – dan realnosti i silaska iz euforije u probleme i razočaranja stvarnog svijeta

ljudskom rodu da na život gledaju s oprezom i realno. Tora nas uvijek uči voziti defenzivno, u svim područjima života.

Aharonova reakcija na tragediju koja ga je zadesila vrijedna je pažnje. Tora ističe da je on ostao šutke. Mnogo se puta u ljudskom životu

dogodi nešto što je toliko šokantno, iznenadno i silno da ostavi ljude bez riječi. Šutnja je tada uistinu refleksna reakcija. Ali ovdje Tora Aharonovu šutnju navodi kao čin hrabrosti, suzdržanosti i svetosti, a ne kao refleksnu reakciju na uništenje polovice njegove obitelji.

To ukazuje da je Aharon imao mnogo toga što je mogao reći i koriti Nebesa, recimo to tako, no umjesto toga on se sam odlučio ostati šutjeti. Talmud na mnogo mjesta govori o nadmoći šutnje nad pritužbom, u stvari nad nepotrebnim govorenjem općenito. Gledajući iz ljudskog kuta, ima mnogo toga na što bismo se mogli žaliti u životu i događajima koji se u njemu dogode. Nebesa, međutim, kažu da je sama činjenica da smo živi i da možemo funkcionirati dovoljna da obuzda svaki prigovor.

Ovako nelak način gledanja jedna je od primarnih pouka osmog dana. Aharonova neizgovorena neutješna pritužba, i njegovo neodgovoreno, zapravo nepostavljeno, pitanje visi u zraku Židovske povijesti – zagonetno i nedokučivo. Jednako je tako

Strana 10 Divrej Tora

i sa svim izazovima osmog dana s kojima se suočavamo – pravedni i vjerni rame uz rame.

Veliki Rebe iz Kotzka izrekao je onu znamenitu rečenicu: "Za vjernika nema pitanja; za nevjernika nema odgovora." Mi smo svi Židovi osmoga dana. Stanimo zajedno, rame uz rame, da izgradimo Židovski narod u snazi, suosjećanju i vjeri.

Osmi dan, rekli smo, ima posebnu ulogu u Židovskom životu. Značaj osmog dana je u tome što je to dan koji je "poslije" – dan realnosti i spuštanja iz euforije u probleme i razočaranja stvarnog svijeta. U Izraelu je običaj da se blagoslov "šehajanu" kazuje prilikom obreda obrezivanja, no u dijaspori je običaj da ga se ne kazuje zbog boli koju dijete proživljava za vrijeme obreda obrezivanja.

U ovom se ogleda prava zbilja osmoga dana, samoga života, velike radosti zbog sretne prigode i zbog toga je blagoslov "šehajanu" sasvim na mjestu, ali opet tu je i stvarni plač nelagode i boli novorođenog djeteta kojeg uvodimo u savez Av-

rahama i Židovskog naroda.

Osmi je dan uvijek značajan, jer on je prekretnica od blagdana u radni tjedan, od čudesnog izbavljenja u praktičnu brigu za samoga sebe, umješno i samostalno. I to se vrlo snažno odražava na ovim događajima opisanima u ovotjednoj parši.

Mnogo puta dolazi do pomanjkanja realnosti u životu Židova kao nacije i pojedinaca. Mi smo na neki način predani krajnostima vrlo visokih očekivanja i euforije zbog onoga što postignemo, a onda se nekako strovalimo u ponor i depresiju i osjećaj bespomoćnosti kada izniknu opasne i teške situacije.

Rambamovo pravilo da uvijek nastojimo ići srednjim putem primjenjuje se i na ova područja. Osmi je dan donio Aharonovoj obitelji i narodu Izraela veliku radost postignuća i žalost zbog teške tragedije.

Ovo zibanje od sreće do tuge, od uspjeha do frustracije uvijek simbolizira "osmi" dan. Nesigurnost i krhkost ljudskog postojanja uvijek se otkriva u "osmom" danu. Ono je simbolizirano danom obrezanja i kraja blagdana.

Danas sve može biti ružičasto, ali na obzoru sutrašnjice uvijek vrebaju oblaci. Spokojna vjera i dobra volja, osjećaj vlastite vrijednosti i prilagodljivo ponašanje i stavovi, nada puna ljubavi i duboko uvjerenje u bolju budućnost ključevi su za put koji će nas provesti pored osmog dana i odvesti dalje.

Iz ovotjedne parše proizlazi jedna duboka pouka. Ona zaslužuje da joj posvetimo pažnju jer je to važna lekcija za naš život i za ono što se u njemu događa. To je ono što omogućuje Aharonu da nastavi svoju službu B-gu i Izraelu kao Veliki svećenik. A njegov primjer služi nam kao vodič za sve generacije i sve događaje.

Šabat šalom.■

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Berel Wein: Život je zapravo osmi dan

Rabbi Yissocher Frand:

Svaka generacija je drugačija

Paršas Šmini započinje uputama koje Moše Rabenu daje Klal Jisraelu da prinese sve vrste potrebnih žrtava. To se događa osmog dana perioda inauguracije miškana. Tijekom prvih sedam dana ovog inauguracijskog perioda, Moše Rabenu je radio kao kohen i prinosio raziličite žrtve. Osmog dana, Aharon i njegovi sinovi preuzeli su završni obred posvećenja miškana. Nakon što je Moše točno uputio svog brata i nećake što im je činiti, napomene je zaključio riječima: "To je stvar koju vam je Vječni zapovijedio da činite; tada će vam se ukazati slava Vječnog." [Vajikra 9,6] (Drugim riječima - Učinite sljedeće i pojavit će se Šehina.)

Sifre (halahički midraš, op.pr.) muči sljedeće: O čemu točno Moše govori kad kaže: "To je stvar koju vam je Vječni zapovjedio da bi vam se Šehinato pokazala?" Naizgled, oni su već učinili sve što su trebali. Što je dodano ovom zadnjom uputom? Si-

fre odgovara: Posljednji korak je riješiti se "tog jecer hara" i ujediniti se u zajedničkom osjećaju poštovanja (jira ahas) da služimo Sveprisutnom.

Međutim, ovaj je Sifre upravo zakomplicirao problem. Sifre kaže da se riješimo "tog jecer hara", ali nije nam rekao na što se odnosi "taj jecer hara". Gotovo svi koji su ikada uzeli olovku da napišu komentar na Paršas Šmini bave se ovim Sifre i pokušavaju analizirati o kojem jecer hara Sifre govori.

Ranije smo spominjali tumačenje Netziva u njegovom komentaru Ha’Amek Davar, u kojem objašnjava da je ovdje aluzija na činjenicu da ljudi ponekad žele oformiti svoj vlastiti oblik službe B-žje. Žele biti inovativni. Ono što je Ribono šel Olam propisao u Tori nije im dovoljno dobro. Oni žele formulirati svoje vlastite nove oblike štovanja s kojima bi Mu mogli služiti. To je taj jecer hara koji Moše ovdje negira: Koliko

god bili vatreni i nadahnuti, držite se pravila koja je odredila Tora. Ne izmišljajte svoj vlastiti vid Avodas Hašem

Netziv svoje tumačenje potkrepljuje činjenicom da je odmah nakon ovog odjeljka Tore priča o Nadavu i Avihuu, koji su prinijeli "stranu vatru koja nije bila zapovijeđena od Vječnog." U svom zanosu i predanosti Ribono šel Olamu, oni su pokušali učiniti nešto novo. To je upravo ono na što Sifre upozorava – na "taj jecer hara" koji zavodi čovjeka da osjeća potrebu za inovacijama u svojoj b-žanskoj službi.

Panim Yafos, koje je napisao Rav Yonason Eibeshitz, tumači to drugačije. On kaže da je jecer hara na koju Sifre aludira gajva [oholost ili nadmenost]. Dovršili su miškan. Na tome su radili toliko dugo - više od šest mjeseci. Sad je napokon došlo do realizacije. Sada su sedam dana imali svečano otvorenje miškana Učinili su sve što im je zapovjeđeno, a miškan izgleda veličanstveno. U takvim okolnostima netko se može početi osjećati vrlo dobro sam sa sobom - možda predobro, možda se malo gajva uvuče u njega. Sifre nalaže: Riješite se tog jecera hara. Učinili ste što je trebalo. Dobro napravljeno, ali ne dopustite da vam to udari u glavu.

Imrei Emes (četvrti Gerer Rebe) kaže da se "ovaj jecer hara" odnosi na mahlokes [prepirke]. Dok grade miškan, svi se bacaju na posao i rade ono što bi trebali, ali sada "Tko će

Strana 12 Divrej Tora

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Svaka generacija je drugačija

biti predsjednik?" ili "Tko će dobiti čast da unese Sefer Toru?" Što se događa? Ljudi se počinju prepirati jedni s drugima. Sve dok traje projekt izgradnje, ljudi su zaposleni. Jednom kad naporan posao ostane iza njih započnu prirodne svađe: "Ja sam napravio više od tebe." "Ja sam dao više novca od tebe," i tako dalje.

Imrei Emes podršku za svoje tumačenje crpi iz riječi samog Sifre: "... tako da svi imate jedan izvor strahopoštovanja i jedan izvor savjeta." To je ono zbog čega se Sifre brine - da će biti mahlokesa. Stoga Sifre nalaže, neka vlada jedinstvo; neka bude cjelovitost.

Postoje i druga tumačenja, u koja neću ulaziti.

Ali, pita Beis Yisrael (peti Gerer Rebe), zašto Sifre nije rekao što to znači? Zašto ne navesti prirodu jecer hara na koju misli? Zašto je potrebno nagađati, na primjer da ovaj kaže da je to gajva, drugi kaže da se odnosi na mahlokes, a treći da se od-

nosi na želju za inovacijama, i tako dalje? Zašto Sifre to nije kazao jasno, potpuno bjelodano?

Beis Yisrael odgovara zanimljivom idejom: "Taj jecer hara" se mijenja iz generacije u generaciju. Svi znamo da je svaka osoba dovedena na ovaj svijet s posebnim izazovima koji su joj namijenjeni i svojom posebnom duhovnom misijom. Jedna osoba može biti bogata, ali možda pomalo škrta. Ona treba poraditi na svojim karakternim crtama, tako da bude u stanju odvojiti se od svog novca. Drugi ljudi imaju drugačije jecer hara i drugačije izazove. Kada je riječ o duhovnom izazovu u životu ne postoji jedna "univerzalna veličina".

Ono što je vrijedi na razini pojedinca vrijedi i na razini naroda. U povijesti Klal Jisraela postoje različita razdoblja i različite generacije morale su raditi na svojim posebnim izazovima. Nema jedne univerzalne veličine! Prije više od stotinu godi-

na, krajem 19. stoljeća, postojao je golemi jecer hara prema intelektualizmu, prema bavljenju različitim vrstama filozofija. Svaka generacija ima svoje specifične izazove.

Beis Yisrael tvrdi da je to što se on mijenja iz generacije u generaciju razlog zašto Sifre ne kaže koja je konkretna priroda jecer hara koji je ovdje naveden. Za jedan su naraštaj druge religije bile jecer hara. Za drugi su privlačnost znanosti, humanizma ili filozofije bili njihov jecer hara. Danas ljudi ne sjede u pariškim kafićima i raspravljaju o tome zašto je B-g stvorio svijet. U Parizu rade druge stvari koje ne bi smjeli raditi. Ali to nije isti izazov kao prije možda stotinu ili sto pedeset godina.

Beis Yisrael kaže da je po njegovom mišljenju osobiti duhovni izazov naše generacije posvećenje i čistoća (keduša v’tahara). Danas nas napada društvo koje je toliko promiskuitetno, podlo i vulgarno. To je naš jecer hara. Toga se moramo čuvati da zaštitimo svetost Doma Izraelova.

Sifre je namjerno stvar ostavio nejasnom. Sifre kaže da kada smo postigli nešto duhovno kada smo izgradili šul, kada smo izgradili miškan, kakav god on bio kad smo učinili nešto duhovno pozitivno, moramo se čuvati nisajon [duhovnih izazova] koji su postavljeni pred našu generaciju. Na nama je da popunimo praznine o tome što taj nisajon jest.■

■

Rabbi Ephraim Buchwald: Vječno žaljenje

Ovotjedna parša, parša Šemini započinje opisom posebne službe koju su Aaron i njegovi sinovi vršili na dan svog uvođenja u dužnost Kohanim svećenika Izraela.

Zašto je naglasak stavljen na "osmi dan"?

Broj osam u židovskoj tradiciji nosi nekoliko važnih metaforičkih značenja. Iako se broj sedam pojavljuje mnogo češće od broja osam, oni su često usko povezani. U tradiciji nalazimo sedam dana stvaranja, sedmi dan kao dan odmora, sedam grana menore (svjećnjaka) u Šatoru, ima sedam dana nečistoće, sedam dana žalosti, sedam dana blagdana Pesaha i Sukota i sedam dana proslave stupanja u brak, samo da spomenemo nekoliko značajnih sedmica.

Rabbi Samson Rafael Hirsch (1808 -1888., veliki biblijski komentator i vođa njemačkog židovstva) navodi da broj sedam ima opću konotaciju "punine", "cjelovitosti" ili "konačnog dovršenja".

Započinjanjem paraše Šemini, zaključeno je sedam dana obreda posvećenja poznatih kao dani "mi’lu’ima". Događaji u prvim poglavljima

paraše Šemini odvijaju se sutradan, na osmi dan. Sve je na svom mjestu, Svetište, koje je bilo podignuto i rasklopljeno sedam puta, sada stoji i posvećeno je. Aaron i njegova djeca pomazani su po pravilu i sada su spremni da služe. Pravila službe koja upravlja Svetištem jasno su formulirana i novo svetište može

Da li "sav dom Izraelov" znači da generacija

Nadava i Abihua mora žalovati za njima, ili to trebaju činiti sve buduće generacije kroz židovsku povijest?

započeti s radom. Svijetla nova stranica povijesti uskoro će biti napisana povodom inauguracije Miškana, a čitav narod Izraela s nestrpljenjem očekuje dolazak Šehine,

b-žanske prisutnosti.

Prema kabalistima, Šehina se trebala vratiti sa sedam razina nebeskog svoda, u kojima je bila skrivena na dan kad je Adam zgriješio prkoseći B-gu. Sada, kao nagrada za predani rad izraelskog naroda u stvaranju Šatora, b-žanska će se prisutnost napokon vratiti na zemlju.

Rabini sedam dana sastavljanja i rastavljanja Šatora vide kao paralelu sa sedam generacija od Abrahama do Mojsija koje su popravljale grešne postupke ranijih generacija. Poseban trud potreban za postavljanje i rastavljanje Šatora sedam puta bio je nužan da iskupi dodatni grijeh naroda se Zlatnim teletom.

Tako je osmog dana, na "jom ha'š'mi'ni", židovski narod stekao potpuno oproštenje.

Dalje u parši čitamo o tragičnoj smrti dvojice najstarijih Aronovih sinova, Nadava i Abihua. Njihova se smrt dogodila na najveći dan Aronova života, na dan kada je Šator sastanka trebao biti posvećen, a njegovi sinovi uvedeni u svećenstvo.

Tora kaže, u Levitskom zakoniku 10, da su Nadav i Abihu uzeli kadionike i zapalili "tuđu vatru" koju im B-g nije zapovjedio da zapale. Odjednom, je došla vatra s neba i žive ih progutala pred B-gom. Mojsije je rekao svom bratu Aronu (Levitski zakonik 10,3), "Ovo je ono što je B-g mislio kada je rekao 'Na onima koji mi stoje blizu, pokazat ću svetost svoju.'" Aronov odgovor bila je potpuna šutnja.

Nakon što su tijela Nadava i Abihua uklonjena iz svetišta, Mojsije je Aronu i njegovim preostalim sinovima, Elazaru i Itamaru, rekao da ne iskazuju nikakve znakove žalovanja. Levitski zakonik 10,6 kaže, "Ne raščupavajte svoje kose niti razdirite

(nastavak s 14. stranice) Rabbi Ephraim Buchwald: Vječno žaljenje

svojih haljina da ne poginete i da se On ne razljuti na svekoliku zajednicu. Vaša braća i sav dom Izraelov neka oplakuje one koje je vatra B-žja sažegla."

Komentatori su zbunjeni stihom koji kaže, "Vaša braća i sav dom Izraelov, neka oplakuje one koje je vatra B-žja sažegla." Izgleda da taj stih upućuje na to da cijeli dom Izraelov, odnosno cijela židovska zajednica, ima odgovornost da oplakuje Aronove sinove. Stih čak ne postavlja ni granice. Da li "sav dom Izraelov" znači da generacija Nadava i Abihua mora žalovati za njima, ili to trebaju činiti sve buduće generacije kroz židovsku povijest?

Mnogi komentatori vide to kao odgovornost za sve buduće generacije da oplakuju smrt Aronovih sinova. Netziv, u svom komentaru Biblije zvanom Ha'emek Davar, pita kako je moguće očekivati od Izraela da tisućama godina žaluje za Aronovim sinovima? Nakon svega, vodi se velika debata oko toga da li su Nadav i Abihu zbog svojih djela zaslužili preranu smrt koja ih je zadesila?

Ha'emek Davar kaže da se tijekom nacionalnih žalovanja i tuge, ljudi mogu prisjećati svojih osobnih gubitaka i iskoristiti te trenutke nacionalnog žalovanja kako bi ih oplakali.

Tora Temima sugerira da će sudjelovanje cijelog Izraela u Aronovoj boli, olakšati njegovu bol i na kraju postići utjehu za njegov veliki gubitak.

Rabi Shimshon Dovid Pincus u svom komentaru Tore, Tiferet Shimshon, razvija te misli i daje velike uvide u njih.

Rabi Pincus ističe u uvodu da se u tradicionalnom mahzoru za velike blagdane prilikom čitanja Tore na Jom kipur, spominje da cijeli dom Izraelov, tj. svaki Židov, do kraja generacija, mora oplakivati smrt Aronovih sinova.

Ipak, rabi Pincus primjećuje da se to naizgled protivi normativu židovske tradicije. Nadovezujući se na tumačenje rabina (Talmud, Moed Katan 27b) na stih iz Jeremije (22,10), "Ne oplakujte mrtvog kralja," mudraci kažu da ne treba pretjerano plakati za mrtvima i pretjerano žaliti za gubitkom. Rabini čak postavljaju i limite: tri dana za plakanje, sedam dana za posmrtne govore, trideset dana za puštanje kose i nošenje odjeće koja nije posve čista. Nakon tog perioda žalovanja, Svemogući pita, "Imate li vi više suosjećanja od Mene?"

Rabi Pincus ističe da je tradicionalni običaj da se onima koji žaluju prvi obrok pripremi od jaja i leće, hrane koja je okruglog oblika, kako

bi se podsjetili da se krug života ponavlja i da sunce koje zalazi, također i izlazi. Nova generacija nekako nadoknađuje gubitke iz prethodnih generacija. Stoga, nije poželjno pretjerano žaliti za gubitkom.

Zašto onda izgleda da rabini kažu da u slučaju Nadava i Abihua nema granica u žalovanju židovskog naroda?

Rabi Pincus ističe da su granice postavljene u slučajevima žalovanja za onima koji umru normalnom smrću. Međutim, oni koji prerano odu nedostaju nam zauvijek jer nisu uspjeli ostvariti svoj potencijal i svoju veličinu, pa stoga postaju nenadomjestivi. Onaj tko izgubi ruku, uvijek će osjećati taj gubitak.

On kaže da postoje neki gubici za kojima žalimo vječno, poput brojnih izgubljenih života tijekom uništenja hramova, života koji su bili nasilno iščupani i nikad se neće moći nadoknaditi. Stoga, čak i nakon što prođu stoljeća, žalovanje će se uvijek nastaviti. Mali broj Židova u svijetu upućuje na to da oni koji su stradali za posvećenje B-žjeg imena nikad neće biti nadomješteni.

Neki gubici ne samo da nisu nadomješteni, već su nažalost otvorili i ustave zla koje se izlilo na židovski narod. Slomljene ploče Saveza i spaljivanje Tore od strane Apostomusa na Šiva asar b'tamuz, učinilo je Toru ranjivijom nego ikad prije. Svetost Tore bila je probijena, a strah neprijatelja Tore bio je umnogome umanjen.

Još jednom, uviđamo vječne lekcije koje nalazimo u naizgled nevažnim tekstovima Tore. Te su lekcije moćne i relevantne, te su istinski vječne za sva vremena i sve generacije.

■

Neka biste bili blagoslovljeni.■

Prevela Anja Grabar

Strana

Godina 17 Broj

Rabbi David Stav: Čistoća je osnova ■

U našem redovitom čitanju Tore, ovaj tjedan se nalazi inauguracija miškana, Šatora. Nakon višemjesečnog prikupljanja sredstava potrebnih za izgradnju miškana i složenog postupka gradnje, Aaron i njegovi sinovi ostaju sedam dana zatvoreni u miškanu kako bi se pripremili za ono što predstoji. Napokon dolazi veliki dan i Aaron, veliki svećenik, prinosi žrtve koje mu je B-g zapovjedio da prinese. Uz njega se nalaze njegovi sinovi, koji sudjeluju u aktivnostima, dok idemo prema vrhuncu: "I [Mojsije i Aron] blagosloviše narod i slava se B-žja ukaza svim ljudima."

Narod je bio svjedok toga i ovo ga se snažno dojmilo, no usred tog intenzivnog događaja zbila se tragedija: Aaronova dva sina, Nadav i Avihu, očito su ušli u Svetinju nad svetinjama i prinijeli tamjan za koji im nije bilo zapovjeđeno da ga prinesu, nakon čega je iz prinosa izbila vatra koja ih je progutala. Mojsije

pokušava utješiti svog brata, govoreći o B-gu: "Bit ću posvećen onima koji su Mi blizu." Drugim riječima, B-g se dosljedno odnosi prema pravednicima, a Aron sa svoje strane ostaje šutke: "A Aron je šutio."

Na priču o Izlasku možemo gledati i kao na pokušaj da se izdignemo iznad ovog osnovnog, materijalnog svijeta,

Generacijama su biblijski komentatori pokušavali razumjeti ne samo kako su dvojica sinova sagriješila, već i koji je osnovni uzrok njihovog propusta.

Pretpostaviti da razumijete zašto B-g nešto čini sasvim je drugačije od pitanja što se može i što se treba

naučiti iz tog događaja. Ako, na primjer, naletimo na pojedinca koji se nije pridržavao sigurnosnih propisa i kao posljedica toga umro u nesreći, možemo izvući zaključak da moramo voziti sigurno. Ali ne smijemo pretpostaviti da je to bio razlog zbog kojeg je B-g tu osobu osudio na smrt.

To su dva odvojena područja, poput dvije paralelne crte koje se nikada ne susreću. Možemo izabrati ono što ćemo naučiti iz događaja, ali razlozi koji stoje iza događaja leže na posve odvojenoj ravni, koju jednostavno ne možemo dokučiti.

Kad čitamo o Nadavu i Avihuu, možemo pokušati objasniti zašto su učinili to što su učinili, ali ništa od toga ne može nam dati dublje i iskrenije objašnjenje zašto je B-g dopustio da se ovaj događaj dogodi. U konačnici, ne možemo razumjeti zašto je ovoj dvojici sinova bilo suđeno da umru. I zato je Aaron šutio. Zašto držimo košer?

Ovotjedna parša, Šemini, koja se bavi zakonima košer prehrane, posvećuje točno jedno cijelo poglavlje navođenju zabranjene hrane poput insekata i gmizavaca, svinja, zečeva itd. Ovdje možemo potražiti glavni razlog zbog kojeg Tora zabranjuje jedenje raznih vrsta gmizavaca.

Tijekom generacija, dana su mnoga objašnjenja za zakone kašruta koje propisuje Tora. Neka su utemeljena na riječi "םטמטנו" koja može biti protumačena kao "i bili ste uprljani" ili "i vaša su srca bila prenera-

žena". Ta tumačenja žele demonstrirati da takva hrana zagađuje dušu, no ne nudi se nijedno racionalno objašnjenje tog zagađenja.

Tora kaže: "Nemojte se sami opoganiti bilo kojim gmizavcem i nemojte se onečistiti njima… Jer Ja sam G-spod, B-g vaš, koji sam vas izveo iz zemlje egipatske. Zato se iskažite kao sveti i budite sveti, jer sam Ja svet!" (Levitski zakonik 11,43. 45.). To objašnjenje, koje povezuje zabranu jedenja gmizavaca sa pričom o Izlasku, događaju kojeg smo nedavno slavili, izgleda sumnjivo. Odrastali smo naviknuti na to da nas je izlazak iz Egipta trebao učiniti suosjećajnijima prema radnicima i robovima, preobraćenicima, strancima i njima slične. No, koja je poveznica između izlaska iz Egipta i jedenja buba?

Neki uče da je svrha izlaska iz Egipta bila da ljudi budu poslušni B-gu, kao što je rečeno u stihu, "pusti Moj narod da Mi služi," te da je ova prehrambena zabrana samo još jedna od zapovijedi koju trebamo slušati. Problem sa tim objašnjenjem je taj što u njemu može biti obuhvaćena svaka od 613 zapovijedi budući da je Židovima zapovjeđeno da ih sve drže, i nema posebne povezanosti između zapovijedi o uzdržavanju od jedenja neke hrane i izlaska iz Egipta. Stoga moramo izabrati neki drugi pristup.

(nastavak s 16. stranice) Rabbi David Stav: Čistoća je osnova ■

Priču o Izlasku možemo shvatiti na razne načine. Neki na nju s pravom gledaju kao na priču o robovima koji su oslobođeni od jarma svojih tlačitelja. Taj pristup mnoge od nas podsjeća na krizu građanskih

prava Afroamerikanaca u SAD-u. To je svakako dio srži priče, ali samo dio. Velikim dijelom, to pripada dalekoj prošlosti i nije toliko relevantno u današnjem svijetu, budući da većina ljudi danas uživa barem u nekoj razini slobode.

Na priču o Izlasku možemo gledati i kao na pokušaj da se izdignemo iznad ovog osnovnog, materijalnog svijeta, te da životu damo značaj. Sloboda od ropstva nije samo ona sloboda u kojoj rob zbaci sa sebe jaram služenja svom gospodaru. To je također i sloboda kada je čovjek slobodan od svojih vlastitih ropstava. U današnje vrijeme, čovjek neprestano može promišljati o tome što da jede za sljedeći obrok, koje filmove da gleda iz dana u dan, ili na koja mjesta da putuje sljedeće godine.

Svrha Izlaska je da doda novu dimenziju našim životima. Mi tu dimenziju nazivamo "svetost“.

Međutim, čovjek može razmišljati i o smjeru u kojem njegov život ide, o važnim stvarima koje želi postići, o obitelji i društvu. Ili možda o tome što će pisati na njegovom epitafu. Kako bi se to dogodilo, čovjek mora napustiti Egipat, ili preciznije rečeno, uzdići se iz Egipta. To zahtijeva uzdizanje iznad niskog svijeta

koji nas ponekad proguta, i ulaženje u profinjenije dijelove naše duše. Primjećujemo da Tora koristi riječi "Ja sam Hašem, koji sam vas izveo (doslovno: uzdignuo) iz zemlje egipatske", što upućuje na namjeru da naša kvaliteta života poraste.

S tim na umu, možemo otkriti novi razlog za zabranu jedenja životinja što gmižu. Čovjek prirodno želi jesti sve ono što je ugodno njegovom nepcu ili želudcu. Svrha Izlaska je da doda novu dimenziju našim životima. Mi tu dimenziju nazivamo "svetost." To je dimenzija koju možemo dostići kroz izuzetno materijalan dio našeg postojanja –kroz hranu koju jedemo.

Biti svet ne znači postati asketa i potpuno se lišiti hrane. Biti svet znači biti normalan čovjek koji jede, pije, stvara obitelj, ali uključuje više duhovnog planiranja i razmišljanja u obiteljski život i prehranu, umjesto da pušta da bude samo fizički privučen svemu povezanom s hranom.

Mi ne znamo konkretan razlog zbog kojeg Tora zapovijeda da se uzdržavamo od jedenja gmizavaca. Je li to zato što su oni fizički blizu zemlje, ili zato što se gnijezde u prašini, što ih čini više materijalnima od drugih životinja? Postoje li i drugi razlozi? Zapovijed Tore da se takva stvorenja ne jedu, služi tome da učini ljudsko društvo svetijim, da ga učini društvom u kojem je praktičan život obasjan svjetlom sadržaja i značenja.■

Prevela Anja Grabar

Rabbi dr. Abraham J. Twerski: Oko ovoga nema pregovora

Raši navodi izjavu R. Jišmaela u Talmudu da je prijestup Nadaba i Abihua bio to što su pili vino prije ulaska u Svetište. Ova izjava djeluje zapanjujuće. Tora izričito kaže da je njihov grijeh bio to što su unijeli stranu vatru. Kako i zašto R. Jišmael daje još jedan razlog koji izgleda kao da proturječi Svetom pismu?

Odgovor je da R. Jišmael uopće nije u proturječju sa Svetim pismom. Umjesto toga, on nudi tumačenje Pisma. Iako je eš zara doslovno "strani plamen", ono je figurativno također i "strana gorljivost". Interpretacija R. Jišmaela od posebne je važnosti u današnje vrijeme.

Nadab i Abihu bili su izvanredno veliki ljudi, toliko da je Mojsije rekao da ih smatra većima od sebe i Arona (Raši, Levitski zakonik 1,3). Ako su pili vino prije ulaska u Svetište, to nije bilo zato što su bili vani i partijali. Umjesto toga, znali su da će u Svetištu doživjeti duhovno iskustvo. Vjerovali su da će ispijanjem vina postići stanje duha pogodnije za duhovno iskustvo. Naposljetku, psalmist kaže: "Vino čini srce čovjeka radosnim" (Psalam 104, 15). Ublažavajući čovjekovu napetost, vino omogućuje čovjeku da doživi veću radost, a radost može uvećati duhovno iskustvo. Oni su pili vino da bi intenzivirali duhovno iskustvo.

Zašto su onda bili tako strogo kažnjeni? Budući da čovjek ne treba nastojati pojačati duhovno iskustvo umjetnim sredstvima, intenzivna duhovna iskustva trebala bi doći kao rezultat molitve, proučavanja Tore i meditacije, s promišljanjem o Beskonačnom, a ne mijenjanjem metabolizma mozga kemijskom tvari.

U novije vrijeme pretrpjeli smo pošast droge koja je razorila mnoge živote, bezbrojnim mladima uništila umove i još uvijek predstavlja prijetnju samom opstanku našeg društva. Prije nekoliko desetljeća poja-

vio se lažni prorok koji je zagovarao proširenje uma "upotrebom moćnih kemikalija koje mijenjaju um, poput LSD-a, tvrdeći da će to ljudima dati percepciju stvarnosti koju drugačije ne bi mogli postići. Mnogi ljudi vjeruju da stavljanjem mozga pod utjecaj alkohola, marihuane ili drugih kemijskih tvari poboljšavaju vlastito funkcioniranje. Mnogi su umovi uništeni kao rezultat ove zablude.

Poanta R. Jišmaela je da ne treba tražiti duhovno poboljšanje mijenjajući svoje duševno stanje kemijskim tvarima. Pokušaj Nadaba i Abihua da to učine bio je uvođenje "strane vatre" u B-žansku službu. Sada, kao i onda, kemijska promjena čovjekova stanja uma je destruktivna.

da je zaboravio i pogriješio u prenošenju B-žjih riječi, kako bi to utjecalo na autentičnost cijele Tore? Možda bi ljudi rekli: "Ako je Mojsije mogao pogriješiti u jednoj stvari, možda je pogriješio i u drugima." Priznanjem da je pogriješio u ovoj jednoj uputi, bila bi ugrožena valjanost cijele Tore kroz čitavu vječnost. Nije li to bio dostatan razlog da Mojsije zauzme čvrst stav i kaže: "Učini kako sam rekao. To je B-žja želja?"

Ne treba tražiti duhovno poboljšanje izmjenom svog duševnog stanja kemijskim tvarima

Do ove interpretacije tvrdnje R. Jišmaela došao sam kroz svoja klinička iskustva u liječenju ljudi koji su pribjegli kemijskim tvarima da bi promijenili svoje stanje uma. Oduševilo me kad sam naknadno otkrio da je nekoliko komentara Tore ponudilo ovo tumačenje.

Mojsije je čuo i odobrio (10,20) Midraš kaže da kada je Aaron preispitivao Mojsijeve upute, rekavši da mu možda B-g nije rekao ono što je Mojsije tvrdio da jest, Mojsije je rekao: "U pravu si. Zaboravio sam što sam čuo od B-ga."

R. Chaim Shmulevitz ističe da se Mojsije našao suočen s teškom odlukom. Mojsije je bio jedini kanal B-žje riječi i njegove upute nije se moglo provjeriti . Kada bi priznao

Ali Mojsije je znao da se istina nikada ne smije ugroziti. Bio je dužan govoriti istinu. Kakve god posljedice iz toga proizašle, one nisu bile njegova odgovornost. Govorenje laži ne može se opravdati. Njegova je odgovornost bila držati se istine. Autentičnost Tore kroz čitavu vječnosti bila je B-žja odgovornost, a ne njegova (Sichos Mussar 5731,11).

Koliko često odstupimo od istine zbog razloga koji su daleko manje značajni od onih koji su bili Mojsiju na raspolaganju? Mnogi ljudi misle da je "bezazlena laž" izuzeta od zabrane Tore protiv laganja (Levitski zakonik 19,11). Često citirana premisa da se smije lagati kako bi se uspostavio mir nije točna. Raši navodi da "se smije izokrenuti stvari" mira radi (Postanak 18,13, 50,16), što znači da se može reći nešto što nije čista neistina, ali se može protumačiti na više načina. Talmud ne sankcionira čistu laž iz bilo kojeg razloga. Čak i "mijenjanje stvari" je dopušteno samo radi obnove mira.

Pridržavati se apsolutne istine nije uvijek lako, ali nemamo izbora. Istinioljubivost ne samo da je naložena od Tore, ona je presudna i u roditeljstvu. Djeca ne mogu razlikovati bezazlene "bijele laži" od laži drugih boja. Roditelji koji se ne drže istine daju primjer svojoj djeci i ne bi se trebali iznenaditi kad im njihova djeca počnu lagati.

Izjavljujemo: "Moše emes v'soraso emes." Istinitost Tore dokazana je Mojsijevim odbijanjem da odstupi od istine, bez obzira na posljedice. Trebali bismo se povesti za njegovim primjerom.■

Biseri hasidske mudrosti

uhovnost i bogatstvo

Za života čuvenog Magida iz Mezriča, živio je u istom gradu bogati domaćin koji je, zahvaljujući svojoj ženi, imao dovoljno vremena za učenje. Žena je vodila njihov dućan, a on je svakodnevno u njemu radio svega dva sata. Taj se čovjek volio razmetati svojim znanjem, a uz to je bio i mitnaged (protivnik hasidskog pokreta), pa tako nije nikada niti pomislio posjetiti Magida.

Jednoga dana spazi on u sinagogi nekoliko stranaca, pa ih, nakon srdačnog pozdrava, upita kojim su poslom došli u Mezrič. Ljudi mu objasniše da su prevalili veliki put kako bi imali priliku učiti od velikog Magida. Bilo je to dovoljno da se čovjek zamisli:

"Ovi su ljudi spremni žrtvovati novac i vrijeme da bi učili uz Magida, a ja živim u istom gradu i nikako da se na to odlučim."

stinska ljubav ne izgleda poput one o kojoj čitamo u romanima i čujemo u pjesmama. Istinska je ljubav transcendentna, ona povezuje naše fizičko biće s B-gom i, na taj način, sa svima koji nas okružuju. Najčešće ljubavi pristupamo egoistički, kao nečemu što želimo i trebamo; ali prava je ljubav, zato što je dio naše ljubavi prema B-gu, bezlična.

Jedan od naših osnovnih principa je "Voli bližnjega kao što voliš sebe samog." Kako je to moguće – ne volimo li mi sebe više od ičega drugog? Odgovor leži u činjenici da prava, nesebična ljubav ne dolazi iz tijela, već iz duše. Ljubav je prevlast duha nad materijom. Prema definiciji materijalizma, dva objekta ne mogu zauzeti isti prostor u isto vrijeme. Ali duša nadilazi prostor i vrijeme, ona isto tako nadilazi narcisizam, omogućavajući nam da istinski dijelimo sebe s drugom osobom.■

~ R. Menachem Mendel Schneerson

Umjesto da odradi svoja dva sata u dućanu, krene on sutradan Magidu. Samo što je odškrinuo vrata sobe, bio je očaran njegovim izgledom, a nešto kasnije znanjem i duhovnim uvidima. Čovjek je počeo sve više vremena provoditi uz svog novog učitelja, dok na koncu nije postao njegov hasid. Nekako u isto vrijeme znatno se smanjio promet u njegovom dućanu, pa on ode svome učitelju da ga upita za savjet. Magid ga mirno sasluša, pa ga pouči:

"Kao obrazovan čovjek, sigurno znaš da u Talmudu piše: 'Tko želi biti mudar, neka se u molitvi okrene prema jugu. Tko želi biti bogat, neka se u molitvi okrene prema sjeveru. Jer, menora je bila postavljena na jugu, a stol za kruh na sjeveru.'* A ja te sada pitam što da učini čovjek koji istovremeno želi biti i mudar i bogat? Neizmjerna udaljenost dijeli sjever od juga."

Hasid je zapanjeno gledao i čekao da Magid sam odgovori na svoje pitanje.

"Što više čovjek doživljava sebe kao ništa, što je manji u svojim očima, to je sve veći u duhovnom svijetu. A kako duhovna stvarnost ne zauzima vrijeme niti prostor, on istovremeno može biti i na jugu i na sjeveru."

Duboko su se urezale učiteljeve riječi u srce novog učenika. I kako se on sve manje razmetao svojim znanjem, tako je i njegova zarada opet počela rasti.■

Kako bi izgledao život kada bi sve bilo samo puka zabava? Mnogi sanjaju o takvom životu. Crnčenje na poslu, odgovornosti brige o obitelji i beskonačni zadaci kod kuće čine da nam lagodan život zvuči tako primamljivo. Ali, na posljetku, ako bismo odbacili sve poteškoće i samo se zabavljali, da li bi život bio tako prekrasan?

Čuveno je učenje Rebe Nahmana da je velika micva uvijek biti sretan. Zanimljivo je da je Rebe objasnio da ponekad nije dovoljno samo postupati na radostan način, i pustiti da tuga, žalost ili tjeskoba nestanu same od sebe. Ponekad čovjek mora silom pretvoriti bol i tugu u radost i sreću (Likutey Moharan II, 23). Razlog tome jest da postoje elementi boli i tuge koji odbijaju postati platforma za svetost. Kada nam je lijepo i postupamo radosno, ti elementi odbijaju trajno nestati. Oni se kasnije vraćaju kako bi nas progonili, i tako nam nikada ne dopuštaju da postignemo optimalnu razinu sreće.

Odličan primjer življenja u stalnom duhovnom ushitu su Nadav i Avihu, dva Aronova sina koji su služili kao kohanim u Šatoru sastanka. Oni su odlučili da se neće ženiti jer im pomisao na bavljenje svim onim svakodnevnim aspektima bračnog života nije bila nimalo privlačna. Draže im je bilo živjeti bezbrižnim duhovnim životom. No

naišli su na nešto čemu nisu bili dorasli kada su pokušali i nisu bili u stanju izvršiti bitan dio službe u Šatoru, prinošenje ketoreta (prinošenje tamjana).

Ketoret je bio mješavina jedanaest mirodija koje se prinosilo B-gu. Imao je dva specifična obilježja. Prvo, jedan od njegovih sastojaka bio je ferula (galbanum), tvar koja užasno zaudara. Drugo, prinošenje ketoreta je bio najbolji način uzdizanja svetih iskri sa najnižih mjesta na zemlji. Ova dva obilježja su vrlo snažno povezana. Ketoret utjelovljuje ideju preobrazbe boli i žalosti u radost i sreću. Smrdljivi galbanum predstavlja žalost koja se nalazi na prizemnim mjestima ovoga svijeta. Kada se upotrebljava zajedno s drugim mirodijama, njegov se neugodan miris preobrazi tako da stvara "nebesku aromu".

Međutim, Nadav i Avihu se nikada nisu oženili. Sretni u svom duhovnom životu, kad su oslobodili taj neugodni miris ferule, manjkali su im instrumenti s kojima bi se suočili s tim izazovom. Bol i tuga su produžena ruka smrti i žalovanja, I zbog toga se te emocije proživljavaju u takvim vremenima. Tuga galbanuma ovladala je Nadavom i Avihuom do točke smrti.

Kako možemo natjerati elemente tuge da se uzdignu do točke svetosti i radosti? Možemo ih okrenuti naglavce spoznajom da ako se sada osjećam tužan zbog toga što se nalazim tako nisko, ne bih li trebao biti sretan što čak i netko tko se nalazi tako nisko kao ja može ostvariti ponešto dobro?! Na primjer, ako sam tužan jer se osjećam daleko od B-ga, nije li čudesno da me B-g očito toliko voli da mi još uvijek pomaže da

vršim mnoge micve poput davanja cedake, nošenja cicita, govorenja psalama, i još mnogo toga!

Jednom je Rebe Nahman razgovarao s jednom osobom koja se gorko žalila na svoje užasno ponašanje. Taj se čovjek htio približiti B-gu i promijeniti svoje ponašanje na bolje. Ali svaki put kada bi pokušao, iskušenja su postajala sve jača i jača. Dani su postali godine, i čovjek je postao obeshrabren. Rebe je rekao: "Onda nemam nikoga s kime bih razgovarao, jer sve je potpuno loše." Te su riječi uzbudile čovjeka i on je uzviknuo: "Ali ja se ponekad pokušavam suprotstaviti i približiti se onome što bih kao Židov trebao biti!"

Rebe je znao da je jedini način da povrati duh tog Židova bio da mu pomogne da osjeti da, ako je argument tuge bio doista istinit, onda će konačno imati dovoljno uvida da cijeni svoje vlastite dobre strane i pored svog oskudnog duhovnog stanja. Kada i mi dođemo do ove spoznaje, onda uistinu ima nade.

Moramo vjerovati da svaki put kad učinimo nešto dobro svojim mislima, govorom ili postupcima, mi ispunjavamo B-žju težnju i želju. Čineći to, stvaramo snažnu i beskonačnu vezu s Njim - izvorom istinske radosti. U našem sadašnjem fizičkom svijetu ovo možda nećemo vidjeti; ipak, naše su duše osjetljive i znaju za našu novu vezu. Imajući emuna u ovaj proces, možemo postići ogromnu radost upravo sada!

A gutn Shabbos!

Šabat šalom! ■

Prevela Tamar Buchwald

Yossi Katz, Breslov Research Institute: Prava sreća

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah: TJEDNI ZOHAR: ŠEMINI

Paraša (priča) Šemini je treća paraša Knjige Levitskog zakonika –Putovanja ka otkrivanju Jasnoće i pronalaženja svoje svrhe u životu.

Ova se paraša fokusira na potrebu za prosvjetljenjem.

Knjiga Levitskog zakona je izravni nastavak knjige Izlaska. Prvu polovicu ove knjige čini priča o Izlasku – raskidanje lanaca ropstva i ulazak u slobodu, objava na gori Sinaj, grijeh sa zlatnim teletom i razbijanje dviju ploča; dok njezina druga polovica govori o izgradnji Miškana.

Paraša Šemini počinje riječima: "Osmog (šemini) dana ..." - i komentatori pitaju što se to dogodilo osmog dana da je naša paraša nazvana po tome? I što se događalo u sedam prethodnih dana?

Miškan je bio izgrađen od drveta, srebra, zlata, bakra i tkanina koje je narod donirao. Nakon što su pojedinačni dijelovi bili dovršeni, narod se sakupio da te dijelove sastavi u cjelinu Miškana (Miškan je bio prijenosni hram koji su Izraelci nosili tijekom godina njihovog lutanja pustinjom). Međutim, kada su pokušali sastaviti dijelove Miškana - dijelovi se nisu uklapali. Tijekom sedam dana mnogo su puta iznova pokušavali, i nikako nisu uspijevali sastaviti Miškan. Međutim, umjesto da se žale, da se uzrujavaju ili budu frustrirani, oni nisu prestajali vjerovati da će uspjeti u svojoj zadaći. Osmog dana napokon su uspjelisvi su se dijelovi međusobno sklopili i Miškan je bio podignut.

Naša nas paraša uči ono što je već rečeno u Izrekama (24,16): "... jer mada pravednik padne i sedam puta, on ponovno ustaje, no zli posrnu kada udari nesreća". Mudrost kabale uči da su gornji svjetovi stvoreni u stanju savršenstva, a mi smo odabrali da dođemo u jedan nesavršen

■ mračni svijet pun boli i nedostataka, kako bi ispunili svoju potrebu da u sebi otkrijemo moć Stvoritelja. To je razlog zašto nam se toliko sviđaju izazovi, jer nema većeg zadovoljstva od onog trenutka kada iz tame uspijemo stvoriti svjetlo i od gorčine nešto slatko. Da bismo postigli ovaj uzvišeni cilj potreban nam je naš bližnji.

Smatra se da je život, kao i izgradnja Miškana, neprestani rad na sastavljanju različitih dijelova u cjelinu, kako bi osjetili "uspjeh". Moramo pronaći prave dijelove i prave partnere da bismo uspjeli. Kada u nama gori plamen vjere i znanja, znajući da se sve što nam je potrebno nalazi već tu, čeka na nas, i da su nam svi "dijelovi" pri ruci, pa stoga vjerujemo da je svaki dan savršeno stvoren, onda možemo iskusiti rast.

Glavna stvar koju trebamo zapamtiti je da nikada ne odustanemo, i da ako stvari ne idu onako kako bismo mi željeli, onda je to mjesto koje trebamo pažljivo promotriti, izvući zaključke i stvoriti unutarnju promjenu koja će na neočekivan način donijeti rješenje. Mi moramo u sebi otkriti novu snagu da nađemo čisto mjesto jednostavne vjere i optimizma, mjesto

koje je oslobođeno od misli frustracija, krivnje ili ljutnje zbog prijašnjeg neuspjeha. Samo kad se oslobodimo takvog emotivnog raspoloženja mi smo u stanju primiti novu višu razinu istine.

Izraelci su sedam dana pokušavali podići Miškan, bez da su odustali. Sve to s potpunom vjerom u Stvaranje i svoju sposobnost da mogu uspjeti. Poruka za nas je da nam se svaki put kad doživimo neuspjeh, pruža druga prilika da sebe iznova stvorimo.

Obično se u vrijeme kada se čita paraša Šemini slavi Pesah. Ari objašnjava da su Izraelci bili narod robova, a to "ropstvo" je način razmišljanja. To je stav, mentalitet, s kojim se potrebno baviti kako bismo bili slobodni, kako bismo imali svijest koja nam omogućuje da budemo Kreatori.

U noći Sedera čini se kao da se bavimo svojom djecom - pričamo priču o Izlasku - a zapravo smo ta djeca mi sami. Mi se bavimo sobom, kako bismo napravili proboj iz ropstva u slobodu, i sada je vrijeme da nadjačamo onu nezrelu stranu svoje ličnosti, kako bismo se mogli razviti u zrelu, slobodnu odraslu osobu.■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi

Menachem Leibtag: Šemini: Dvodijelna svečanost posvećenja Miškana

Ovaj šiur ljubaznošću je ustupio The Tanach Study Center u spomen na Rabbi Abrahama Leibtaga

Iz nekog razloga, posvećenje Miškana je zahtijevalo dvije uzastopne svečanosti:

1. Sedmodnevnu "miluim" službu - što je bila posljednja tema u Paršat Cav (vidi Vajikra 8,1-36);

2. Posebne korbanot prinesene na "jom haŠmini" - 'osmi dan' - tj. po završetku tih sedam dana – što je prva tema u Paršat Šmini (vidi 9,1-24).

Budući da su detalji ovih dviju svečanosti vrlo različiti, razumljivo je pretpostaviti da je svaka služila drugačijoj svrsi.

U sljedećem šiuru pokušavamo otkriti svrhu svake od ove dvije svečanosti dok pokazujemo kako nam način na koji su predstavljene u Sefer Vajikra također može pomoći da dođemo do dubljeg razumijevanja načina na koji slavimo blagdane Jom Kipur i Šavuot.

Uvod

Način na koji Tora u Sefer Vajikra opisuje ove dvije svečanosti svakako je anomalija, budući da je u čitavoj knjizi ovo jedini dio koji ima naraciju - sve ostalo u Sefer Vajikra jednostavno su zakoni!

Stoga u našem šiuru moramo objasniti ne samo o čemu govori ovaj narativ, već moramo objasniti i zbog čega je 'umetnut' na ovom mjestu u Sefer Vajikra. Da bismo to napravili, započinjemo naš šiur brzom rekapitualacijom prve polovice Sefer Vajikra, kako bismo jasno identificirali gdje je ova priča ispričana.

Što 'pripada' u Sefer Vajikra

Vajikra je započela sa zakonima o korbanot koje pojedinac može (poglavlja 1→3) ili mora donijeti (poglavlja 4→5); i nastavlja sa zakonima o tome kako kohanim trebaju prinositi ove korbanot (poglavlja 6→7).

Na ovom mjestu (pa dalje prema kraju Paršat Cav, vidi 8,1), ovo kontinuirano predstavljanje micvot 'prekinuto' je nizom priča u poglavljima od 8 do 10:

• Poglavlje 8 opisuje sedmodnevnu "miluim" svečanost inauguracije kohanim i mizbeaha,

• Poglavlje 9 opisuje inauguralnu svečanost Miškana na "Jom haŠmini" ['OSMI dan'] kada se 'vraća' B-žja slava,

• Poglavlje 10 opisuje priču o tragičnoj smrti Nadava i Avihua tog dana.

Zatim se u 11. poglavlju Sefer Vajikra još jednom vraća svom predstavljanju različitih zakona koji se prvenstve-

no odnose na Miškan. [Ovo predstavljanje ZAKONA nastavlja se do kraja Sefera!]

[Paršat Šmini završava zakonima "tumat ohlin" (vidi 11, 1-47); potom Tazria/Mecora nastavlja s drugim zakonima koji se odnose na "tuma".]

Ova osobitost postaje još izraženija kad uzmemo u obzir da čitav ovaj narativ (u poglavljima 8→10 Vajikra) možda zapravo 'pripada' u Sefer Šmot. Podsjetimo se kako je Sefer Šmot završila s pričom o sastavljanju Miškana i njegovom posvećenju. [U slučaju da ste zaboravili, pogledajte 40. poglavlje, posebno 40,12-14!]

Nadalje, priča o sedmodnevnom "miluimu" definitivno 'pripada' u Sefer Šmot. Prisjetite se da je izvorna zapovijed o tome prvi put zabilježena u Paršat Tecave (vidi Šemot poglavlje 29, usporedi s 8. poglavljem Vajikra). Uzimajući u obzir da Paršijot Vajakhel/Pekudei bilježe ispunjenje svih drugih zapovijedi zabilježenih u Paršijot Teruma/Tecave, nema vidljivog razloga zašto bi sedmodnevna "miluim" svečanost bila jedina iznimka!

Ukratko, pokazali smo da priče (općenito) ne pripadaju u Sefer Vajikra, dok ova, konkretno, PRIPADA u Sefer Šmot. Stoga, naš šiur mora objasniti zašto Tora ovu priču radije stavlja u Vajikra, u nešto što djeluje kao 'prekid' u njenom predstavljanju micvot.

Da bismo to učinili, prvo moramo objasniti razliku između pojedinosti Miškana pronađenih u Sefer Šmot i onih koje nalazimo u Vajikra. Zatim će se razmatrati što je posebno u svakoj od dvije svečanosti posvećenja kako bismo objasnili zašto su zapisane upravo u Sefer Vajikra (a ne u Šemot).

Između Šemot i Vajikra

Postoji vrlo jednostavna razlika koja objašnjava zašto zakone koji se tiču Miškana nalazimo u dvije različite knjige. Sefer Šmot opisuje detalje njegove konstrukcije, dok Sefer Vajikra objašnjava kako se njime koristiti. Na primjer, prisjetite se kako su poglavlja 25-31 u Šemot (Paršijot Teruma/Tecave) predstavljala zasebnu cjelinu koja opisuje zapovijed da se IZGRADI Miškan, dok poglavlja 35-40 (Paršijot Vajakhel/Pekude) detaljno opisuju kako je on zapravo izgrađen. Nasuprot tome, prvih sedam poglavlja Sefer Vajikra objašnjavaju različite korbanot koje pojedinac može (ili mora) prinijeti i kako ih kohanim trebaju prinijeti.

Međutim, iz nekog razloga, detalji sedmodnevne miluim svečanosti zabilježeni su i u Šemot i u Vajikra! Paršat Tecave detaljno opisuje zapovijed o tome, dok Paršat Cav priča priču kako se to dogodilo. Da bismo razumjeli zašto, moramo razmotriti svrhu ove svečanosti i povezati je s gore navedenom razlikom.

(nastavak s 22. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemini: Dvodijelna svečanost posvećenja Miškana

Sedmodnevna svečanost "Miluim"

Pregledajmo primarne elemente ove svečanosti:

• Prvo, Moše mora pomazati Miškan, njegove instrumente, kohanim i "bigdei kehuna", koristeći ulje "šemen ha'mišha" (vidi 8,5-13).

• Tada se svaki dan prinose tri korbanot:

• HATAT - jedan "par" (bik) - krv se prska po gornjem dijelu MIZBEAHA

• OLA - jedan "ajil" (ovan) - krv se prska po dnu MIZBEAHA

• Žrtva MILUIM (kao ŠLAMIM) - jedan "ajil" (ovan)krvlju se poškrope KOHANIM.

(vidi Šemot 29,1-37 & Vajikra 8,14-24)

Ovu se svečanost pomazanja lako može shvatiti kao završnu fazu izgradnje Miškana. Tako je i s korbanot, jer se i škropljenje njihovom krvlju čini kao vrsta pomazanja. Iz ove perspektive, ta bi svečanost trebala biti uključena u Sefer Šmot, na kraju niza zakona da se izgradi Miškan. [I točno je tu i nalazimo (vidi Šemot, poglavlje 29 i šiur na Paršat Tecave).]

S druge strane, ova svečanost je i PRVI put da se te korbanot zaista prinose. Stoga, ona također služi kao prvo SVRSISHODNO DJELOVANJE Miškana, jer je ovo prvi put da je on u 'upotrebi'. Stoga su detalji svečanosti zabilježeni također u Sefer Vajikra, zajedno s drugim zakonima o tome kako koristiti Miškan.

[O dubljem značenju ovoga raspravlja se u drugom dijelu.]

Imajući ovo na umu, razgovarajmo o svrsi dodatne svečanosti koja se održava 'osmog dana'.

Jom HaŠmini

Na "Jom HaŠmini", dan nakon završetka sedmodnevnog 'miluim', Miškan postaje potpuno funkcionalan. Nadalje, na ovaj dan će Aharon i njegovi sinovi po prvi puta služiti. Stoga je potrebna posebna svečanost otvaranja (vidi 9,1-24), koja će biti sasvim drugačija od sedmodnevnog 'miluim'.

Na ovaj dan nalazimo zapovijed da se prinese poseban niz korbanot čija je svrha izričito navedena:

"Ovo je ono što vam je Hašem zapovjedio da učinite

KAKO BI vam se PRISUTNOST B-žja ('kvod Hašem')

POKAZALA" (9,6) [vidi također 9,5]

Podsjetimo se da je B-g zbog grijeha "het haegel" uklonio svoju "šehinu" iz tabora Bnei Jisrael, istu onu "šehinu" kojoj su Bnei Jisrael svjedočili kod Ma'amad Har Sinai:

"Moše je uzeo šator i razapeo ga IZVAN tabora DALEKO od tabora i nazvao ga OHEL MOED. Svatko tko je tražio

B-ga morao bi otići u Ohel Moed koji se nalazio IZVAN tabora." (Vidi Šemot 33,7 i njegov kontekst)

Kada se Moše popeo na Har Sinaj kako bi primio druge luhot, B-g mu je obećao da će se njegova "šehina" doista vratiti u logor (vidi 34,8-10), međutim, prethodno je bilo potrebno da Bnei Jisrael izgrade Miškan kako bi se olakšao njezin povratak. [Zapazite Šmot 25,8 -"v'asu li mikdaš v'šahanti BETOHAM" - za razliku od 33,7.]

Nakon što je izgradnja Miškana bila završena, posebne korbanot na Jom haŠmini označavaju njegov vrhunacjer će one olakšati POVRATAK ŠEHINE:

"Jer danas će vam se pokazati B-žja slava (kvod Hašem)" (9,5) [Vidi također 9,23-24, usporedi sa Šmot 24,16-18.]

Stoga, posebne korbanot prinesene tijekom ove svečanosti imaju dvostruku svrhu, koje odražavaju ovaj kontekst:

1. Oni se moraju pokajati za grijehe "het haEgel".

2. Moraju ponovno stvoriti doživljaj Ma'amad Har Sinai.

Upravo to i nalazimo:

(1) Zbog HET HA'EGEL:

Aharon mora prinijeti hatat i ola:

"Reče Aharonu: Uzmi 'EGEL' za HATAT..." (9,2)

Bnei Jisrael također moraju prinijeti hatat i ola:

"Reci Bnei Jisrael ovako: Uzmite 'seira' za hatat i 'EGEL' i 'keves' za ola..." (9,3)

(2) Da 'rekreiramo' MA'AMAD HAR SINAI:

Bnei Jisrael također moraju prinijeti Korban Šelamim zajedno sa svojim olot, upravo onako kako su ih prinijeli kad im se B-g objavio tijekom Ma'amad Har Sinai (vidi Šmot 24,4-11, čitajte pažljivo!).

"[Bnei Jisrael, nastavak,...] i 'šor' i 'ajil' za ŠELAMIM da prinesu pred B-gom, i minha, JER DANAS ĆE VAM SE

B-G OBJAVITI." (9,4)

[Ova paralela još jednom naglašava svrhu Miškana kao ovjekovječenja Har Sinaja.]

Jom HaŠmini/Jom Kipur i Šavuot

Iako su posebne korbanot na Jom HaŠmini bili 'jednokratni događaj', nalazimo vrlo sličan niz korbanot koje se prinose svake godine na Jom Kipur koje odražavaju istu svrhu.

Jom Kipur

Prisjetite se iz 16. poglavlja Vajikra da na Jom Kipur Kohen Gadol prinosi posebne hatat i ola, dok drugi niz prinose Bnei Jisrael. Prisjetite se također da se ove korbanot

(nastavak s 23. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemini: Dvodijelna svečanost posvećenja Miškana

prinose upravo na dan kada su Bnei Jisrael primili pomirenje za het haEgel!

Sljedeća tablica naglašava ovu paralelu:

JOM HaŠMINI JOM KIPUR (u Acharei Mot)

AHARON:

Hatat: EGEL PAR (odrasli egel )

Ola: AJIL AJIL

BNEI JISRAEL:

Hatat: SE'IR SE'IR

Ola: KEVES EGEL AJIL (odrasli keves)

(+ korbanot u Pinhas, tj. par ajil & k'vasim)

[Osnovna je struktura korbanot ista. Sićušne razlike mogu se objasniti posebnom prirodom Jom HaŠminija.]

Stoga se Jom Kipur može shvatiti kao godišnje ponovno posvećenje Miškana, posebno iz perspektive njegove svrhe kao mjesta gdje Bnei Jisrael mogu primiti pomirenje za svoje grijehe.

Šavuot

Čak iako je primarna paralela s Jom HaŠminijem, sasvim očito, Jom Kipur, postojao je i dodatni korban ŠELAMIM koji se prinosio na Jom HaŠmini, a koji se ne uklapa u paralelu s Jom Kipurom. [Razumljivo, budući da se korban Šelamim jede, dok nam na Jom Kipur nije dozvoljeno jesti.] Međutim, paralelu s ovim korbanom nalazimo na Šavuot, koji je slučajno jedini praznik na koji Bnei Jisrael prinose 'kolektivni' Korban Šelamim:

"I uz 'štei halehem' prinijet ćeš ola... hatat... i dva janjeta za ZEVAH ŠELAMIM" (Vajikra 23,19)

Prisjetite se također da su Bnei Jisrael prvi puta prinijeli šelamim prilikom Ma'amad Har Sinai (vidi Šmot 24,5). Kako je Miškan trebao ovjekovječiti taj doživljaj, nalazimo prinesen korban Šelamim na svečanosti puštanja u rad Miškana na Jom HaŠmini. Kako bismo se sjećali tog događaja, prinosimo poseban korban Šelamim (šel cibur) svake godine na Šavuot, u spomen na Ma'amad Har Sinai. Nije slučajno da se ovaj korban, kao i korbanot na Jom HaŠmini, prinosi nakon završetka sedam ciklusa od po sedam dana.

Nadav i Avihu

Na kraju ove svečanosti, Nadav i Avihu su kažnjeni smrću jer su prinijeli "eš zara" koju B-g NIJE ZAPOVIJEDIO (vidi 10,1-2). I ponovno nalazimo paralelu s Har Sinajem i het haEgel. Na Har Sinaju su Bnei Jisrael I kohanim unaprijed bili upozoreni:

"I B-g je rekao Mošeu: Siđi dolje i UPOZORI ljude da ne smiju probiti [ogradu koja okružuje] Har Sinaj, da ne bi

pogledali u Hašema i poginuli. I KOHANIM, koji se PRIBLIŽE HAŠEMU, moraju se posvetiti ("jitkadašu" - usporedi "b'krovei akadeš"/10,3), da ih B-g ne kazni." (Šemot 19,21)

[Vidi također Hizkuni na Vajikra 10,3-4.]

Budući da je ova inauguracijska svečanost paralela s događajima na Har Sinaju, upozorenje o približavanju Har Sinaju također se odnosi na Miškan. Bio je neophodan dodatan oprez.

Slično, kao što je Aharon, usprkos svojim dobrim namjerama, sagriješio kod Het haEgel, predlažući postupak koju B-g NIJE ZAPOVIJEDIO, tako su učinila i njegova djeca Nadav i Avihu. Unatoč njihovoj dobroj namjeri kada su prinosili ovaj "eš zara", B-g im NIJE ZAPOVIJEDIO da to učine! [Prisjetite se ponavljanja "ka'ašer civa Hašem et Moše u Paršijot Vajakhel/Pekudei.]

Zbog ovih događaja, tj. nepriličnog ulaska Nadava i Avihua u Miškan, Sefer Vajikra na ovom mjestu nastavlja s raspravom o zakonima "tuma v'tahara", koji reguliraju kome je dopušteno, a kome zabranjeno ući u Miškan. (poglavlja 11-16).

Zašto u Sefer Vajikra?

Sada kada smo objasnili svrhu ove dvije svečanosti posvećenja, moramo objasniti zašto je ovaj usamljeni podugački narativ u Sefer Vajikra zapisan u ovom seferu, a ne u Sefer Šmot.

Moglo bi se reći da je ovaj narativ, mada možda tehnički 'pripada' u Sefer Šmot, zabilježen upravo u Sefer Vajikra zbog posebne veze između ovog narativa i zakona o korbanot u Sefer Vajikra:

Poseban "ajil" prinesen tijekom svečanosti 'sedmodnevnog miluima', objasnili smo, služi kao 'prototip' za korban ŠELAMIM jer je uključivao odvajanje "hazeh v'šok" za kohena koji prinosi korban. Stoga je ovaj narativ zabilježena odmah nakon zakona o korban ŠELAMIM u Paršat Cav (vidi 7,35-37 & šiur na Paršat Cav).

Slično tome, posebne korbanot koje se prinose na Jom haŠmini može se shvatiti kao 'prototip' za godišnje korbanot koje se prinose svake godine na Jom Kipur, kao što je detaljno objašnjeno kasnije u 16. poglavlju, i poseban korban Šelamim koji se prinosi na Šavuot, kako je objašnjeno kasnije u poglavlju 23. Konačno, narativ koji opisuje zabranjeni ulazak Nadava i Avihua u Kodeš i služi kao uvod u čitav skup zakona o tome tko MOŽE, a tko NE MOŽE ući u Mikdaš, počinje od poglavlja 11 i nastavlja se sve do poglavlja 16.

Sukladno tome, Sefer Vajikra možemo nastaviti razumijevati kao 'knjigu zakona' - "torat kohanim". Međutim, ona uključuje ovaj narativ koji opisuje posvećenje Mikda-

(nastavak s 24. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Šemini: Dvodijelna svečanost posvećenja Miškana

ša jer ta priča služi kao osnova za različite vrste korbanot koje se prinose u Miškanu.

U šiurim koji slijedi nastavit ćemo raspravljati o ovoj temi.

Drugi dio - "Keduša" u 'Sedmodnevnoj svečanosti Miluim

Pregledajte još jednom pojedinosti u 8. poglavlju, i zamijetite kako ima nešto posebno u vezi MIZBEAHA i KOHANIM. Iako je škropljenje "šemen hamišha" bilo dovoljno da se posvete Miškan i njegovi instrumenti, za MIZBEAH i KOHANIM bio je potreban dodatni postupak. Nadalje, za razliku od ostalih instrumenata, mizbeah je bio pomazan SEDAM puta (vidi Vajikra 8,11).

Da bismo razumjeli zašto je ovaj dodatni postupak bio neophodan, moramo primijetiti korištenje riječi "l'kadeš" u ovoj 'paršiji'. Obratite pažnju na upotrebu riječi "l'kadeš" u Tori u Vajikra 8,10-12; 8,15; 8,30.34-35 kao i u Šemot 29,1.34-37! Jasno je da je svrha ovih sedam dana bila posvetiti - "l'kadeš" - Miškan.

Hebrejska riječ "l'kadeš" znači "odvojiti na stranu" ili "namijeniti" na primjer, u Breišit 2,3, B-g izdvaja sedmi dan ["vajekadeš oto"] kako bi ga učinio posebnim, a u Šemot 13,1, B-g zapovijeda "kadeš li kol behor" - odvoji za Mene svakog prvorođenca. Slično tome, B-g je "kadoš", budući da je izdvojen, B-žanski, iznad svega.

Stoga je svrha ovih postupaka svečanosti "miluim" bila "namijeniti" (a time i posvetiti) Miškan i njegove instrumente božanskoj svrsi. Međutim, za MIZBEAH i KOHANIM trebalo je malo 'dodatnog' posvećenja.

Da bismo objasnili zašto, moramo se vratiti na naš zaključak iz našeg šiura na Paršat Tecave da je Miškan [= OHEL MOED, šator sastanka] služio kao mjesto na kojem su Bnei Jisrael mogli 'susresti' B-ga. Međutim, ovaj 'sastanak' je bio na distanci, jer je svaki 'partner' imao svoje posebno područje:

• KODEŠ KEDOŠIM – na kojem je smješten ARON predstavlja B-žju prisutnost u Miškanu; i

• MIZBEAH – na kojem Bnei Jisrael prinose korbanot, predstavlja Am Jisrael i njihov pokušaj da Mu služe.

Međutim, u svjetlu događaja "het haEgel" [vidi naš šiur na Paršat Ki-Tisa] postalo je očito kako su Bnei Jisrael jedva bili dostojni ovog susreta. Jedino su B-žja svojstva Milosrđa omogućila Njegovoj "šehini" da prebiva u Miškanu. Netko bi mogao reći da je za naglašavanje ove točke potrebna dodatna procedura posebno za KOHANIM i za MIZBEAH, jer oni predstavljaju Bnei Jisrael pri ovom susretu.

[Imajte na umu da se odmah nakon Matan Tora, mizbeah naziva "mizbeah ADAMa" (vidi Šmot 20,21). Ovo se mo-

že odnositi na čovjekovo ime - "adam" i njegovo stvaranje u Gan Edenu "afar min ha'adama". To je vidljivo u Midrašu koji tvrdi da je ovaj "afar"bio preuzet sa Har HaMorije, mjesta mizbeaha Akede, koje je kasnije postalo mjestom hrama.]

Zašto Sedam?

Zašto se ova "hakdaša" mora ponavljati sedam dana?

Kad god u Humašu nađemo broj 'sedam', on se uvijek odnosi na perek alef u Breišit, tj. priču o B-žjem stvaranju prirode u sedam dana.

B-žji prvi čin "keduše" bio je 'da odvoji' SEDMI dan, da označi Njegovo dovršenje procesa stvaranja (vidi Br. 2,14). 'Odmaranjem' na ovaj dan, čovjek se neprestano podsjeća na božansku svrhu Njegovog stvaranja. Dakle, "keduša" šabata odražava ovu božansku svrhu stvaranja.

Slično tome, svaki postupak koji uključuje broj sedam (bilo to sedam stavki, sedam puta, sedam dana, sedam tjedana, sedam godina itd.) naglašava zahtjev čovjeku da prepozna svrhu svog stvaranja. Ponavljanjem ovog postupka "kedušat ha'mizbeah v'hakohanim"' tijekom sedam dana, naglašava se svrha mizbeaha da postane sredstvo kroz koje se čovjek može približiti B-gu.

[Još jednom nalazimo vezu između funkcije Miškana i svrhe stvaranja. O tome se raspravljalo u šiuru na Paršat Vajakhel. Podržavaju ga brojni midraši koji na izgradnju Miškana gledaju kao na dovršetak stvaranja. Pažljivo usporedi Šemot 39,32 s Br.2,1; i Šemot 39,43 do Br.1,31 & 2,3!]

U tom kontekstu, možemo sugerirati da sedmodnevna miluim svečanost služi dvostrukoj svrsi, što objašnjava zašto detalje o njoj nalazimo dvaput.

U Sefer Šmot, služba "miluim" puni Miškan i njegove instrumente potrebnom "kedušom", i stoga postaje sastavni dio KONSTRUKCIJE Miškana. Zato je ta zapovijed uključena u Truma/Cave zajedno sa svim ostalim zapovijedima za izgradnju Miškana.

U Sefer Vajikra ona inicira korištenje Mizbeaha, primarne FUNKCIJE Miškana. Korbanot koje se prinosi tijekom miluima predstavljaju osnovne kategorije žrtava koje će čovjek prinijeti na Mizbeahu:

• hatat - "korban hova";

• Ola - "korban nedava";

• El ha'miluim - prototip "korban šelamima";

Stoga je ovaj narativ koji opisuje prinošenje korbanot tijekom ove svečanosti uključen u Sefer Vajikra, i stavljen uz zakone o korbanot (Paršijot Vajikra/Cav).

[Obratite pažnju na 7,37 i uključivanje "torat ha'miluim" u sažetak pasuka Parše Cav!]■

Alan Morinis:

Svakidašnja svetost

Šutnja (nastavak)

Čuvati jezik

Židovski duhovni put musara ■

Istaknute su nam četiri glavne vrste negativnog govorenja. Prva je ponižavajuća ili negativna tvrdnja o nekoj osobi koja je zapravo točna. To što je nešto istina ne znači da to možemo slobodno i reći, kao na primjer ovako: "Ne želite ići na tu zabavu. Hoffmanovi su tako dosadni." Činjenica da su Hoffmanovi uistinu dosadni nije opravdanje za narušavanje njihovog ugleda u očima drugih.

Kad su negativne izjave lažne, ocjenjuje ih se strože. Mnogo je ozbiljnija i štetnija zlouporaba govora kazati: "Ne želite ići na tu zabavu. Hoffmanovi su tako dosadni" kad su, zapravo, Hoffmanovi duša svake zabave.

Ogovaranje je prenošenje drugome negativnih stvari koje je netko izrekao. To bi bilo kao da Hoffmanovima kažete da ste čuli da su dosadni. Razmislite kakva bi bol i šteta po međusobni odnos proizišli od tog brbljavog jezika.

Konačno, moramo se čuvati od davanja izjava koje negativnost ne iznose otvoreno, ali je insinuiraju. Na primjer: "S obzirom da nisu išli na fakultet, pomislili biste da su Hoffmanovi dosadniji nego što jesu." Ovo je još uvijek negativan i štetan govor pod krinkom ublažavanja nečim jedva pozitivnim.

Sve ove vrste govora zabranjene su židovskim zakonom i tradicijom. Zabranjeno nam je da te negativne stvari govorimo, i zabranjeno nam je da ih slušamo.

Redovito koordiniram studente u

ubija troje ljudi: onoga koji je to rekao, onoga koji je to čuo i onoga o kome se govorilo. Uspostavio je zakon: "Šutnja je ograda koja štiti mudrost." Stoga ne treba biti brz u odgovaranju i ne treba previše govoriti. Učenike treba podučavati smireno i sa zadovoljstvom, bez vikanja i bez preobilja riječi. Salomon je rekao: "Riječi mudrih ljudi koje se čuju u tišini bolje su." Na ovaj odlomak iz Rambama Rabbi Shlomo Wolbe je dao komentar: "Čudesno je kako pravi govor zapravo raste iz tišine!"

vježbi u kojoj sparim ljude i kažem im da svom partneru ispričaju jedan primjer iz prošlog tjedna kada su nekome nešto čuli, što se negativno odrazilo na drugu, odsutnu osobu. Poanta nije ocijeniti jesu li ili nisu činjenice u razgovoru bile istinite, već jednostavno da li je u vašem prisustvu došlo do ponižavajućeg, potencijalno štetnog govora.

Ovu sam vježbu odradio na desetke puta i do dan danas nije se dogodilo da makar i jedna osoba nije bila u stanju iznijeti barem jedan slučaj štetnog govora u kojem je sudjelovala. Ovaj upečatljivi 100postotni uspjeh dokazuje istinitost onoga što su učenjaci rekli: samo mali broj ljudi počini seksualne prijestupe, dok većina počini grijeh u po pitanju krađe, ali svi prestupaju jezikom.

I tako su naši učenjaci "kreštali poput ždralova o promiskuitetnom korištenju usana i ušiju." Maimonides nas upozorava da je krivo govoriti prijestup usporediv s ubojstvom, ali gnusniji od njega jer on

Za razliku od njega, govor koji nanosi štetu je grijeh koji nam prlja dušu. Ga'on iz Vilne u svom Musarskom pismu naglašava potrebu da se čuvamo takve vrste prijestupa:

Naši su učenjaci rekli da svo čovjekovo držanje zapovijedi i učenja nije dovoljno da nadoknadi ono što izlazi iz njegovih usta. "Za čim bi čovjek trebao ići na ovom svijetu? Trebao bi šutjeti" (Hulini 89a). Treba zabrtviti usne čvrsto poput dva mlinska kamena.

Dajući još veću težinu našoj potrebi da budemo na oprezu, učenjaci upozoravaju da posljedice krivog govorenja traju za čitavu vječnost. Nakon smrti svatko biva pozvan da položi račun, i tada se iznose čak i slučajni razgovori između muža i njegove supruge. Rekli su: "U času suda u Svijetu istine čovjeka se izvještava dokle je dosegla snaga njegovog lakomislenog govora koji je iznosio dok je bio na ovom svijetu." Ubojstvo, preljub i obožavanje idola grijesi su koji dovode do toga da osoba izgubi svoj dio u vječnom svijetu - a zlo govorenje jednako je

svim trima.

Ima priča o Rabbi Itzeleu Peterburgeru i njegovom prijatelju, velikom talmudskom učenjaku, Rabbi Chaimu Berlinu. Kad su oba muškarca već bila u godinama, dogovorili su se da koji god od njih dvojice prvi umre vratit će se i posjetiti onog drugog kako bi ga izvijestio o tome kako izgleda smrt i ono što slijedi. Reb Itzele je prvi preminuo i nakon nekoliko dana pojavio se u snu svom prijatelju. "I," pitao je Rabbi Berlin, "kako je to bilo?" Reb Itzele je odgovorio: "Temeljitost b-žanskog suda neizmjerna je. Grijesi jezika najgori su od svih."

Ako se prijestupi govora odmjeravaju toliko teško, onda se jednako mora nagraditi i ispravna upotreba jezika. Postoji priča koja nam govori da je tako. Rabbi Eliyahu de Vidas, vodeći kabalist šesnaestog stoljeća, priča o "pravednom Rabbi Lapidotu, blagoslovljena bila uspomena na njega", koji je sanjao o učenjaku Tore Rabbi Yehudi ben Shoshanu. Rabbi Yehuda pojavio mu se u snu s "licem koje je sjalo poput sunčeve svjetlosti, a svaka vlas brade mu svjetlila poput baklje." Rabbi Lapidot je upitao Rabbi Yehudu čime je zaslužio ovu preobrazbu. "On mu je odgovorio da je to zbog mjere do koje je šutio, jer on nikada u životu nije vodio isprazan razgovor."

Tišina je bremenita

Voditi računa o onome što se govori naglašava jedan važan aspekt duševne osobine šutnje, ali postoje i drugi aspekti. Šutnja nam nudi mnogo više.

Određene vrste spoznaja i poimanja o životu, i o mom životu, nikada mi ne dođu kroz razgovor, pa ni

kroz razmišljanje, već su oni darovi šutnje. Tek kad uđem u tišinu mogu pronaći svoj put do molitve. Tako je bilo i s ljudima iz Velikog kneseta koji bi sat vremena sjedili u tišini prije nego što bi započeli molitvu. Samo u tišini se milijuni mojih dnevnih briga dovoljno stišaju da mogu stupiti u kontakt s B-gom. U protivnom, jednostavno sam previše zauzet i rastresen.

Ljudi danas mogu proživjeti čitav život bez i trenutka mira. Toliko smo se navikli živjeti s time da su svi prostori ispunjeni zvukovima da tišina može djelovati prijeteće. Zatišje u razgovoru čini se nepodnošljivim. Nemati što reći, jedna je vrsta neuspjeha.

Ipak duši treba tišina kao što je tijelu potreban san. Spavate da se osvježite; u tišini ste da se pročistite. Spavate da sanjate; u tišini ste da se probudite za ono uistinu zbiljsko. Talmud na to ukazuje rekavši: "Nema boljeg lijeka od šutnje."

U židovskoj se tradiciji mudrost sastoji od prodiranja kroz površne slojeve stvarnosti kako bi se sagledala bit stvari, i otkrio sam da je tišina ključna da bi do toga došlo. Rabbi Sh'lomo ibn Gabirol kaže: "U potrazi za mudrošću prvi je korak šutnja." Kao što nam je rekao Rabi Akiva, tišina postavlja ogradu zaštite oko mudrosti koju već posjedujete.

Možda Talmud vrednuje šutnju tako visoko baš zbog toga što je naša unutarnja tišina put do B-ga i mudrosti. "Riječ [vrijedi] jednu sela [novčić], ali šutnja [vrijedi] dvije sela." Imajte na umu da je Talmud zbirka mnogih riječi, koje promišljaju o riječima koje su im prethodile i kada shvatite koliko visoko rabini Talmuda cijene riječi, to čini

njihovu ocjenu šutnje još značajnijom.

Poput govora, i šutnja ima svoju mračnu stranu. Postoje oni kojima je oduzeto da se čuje njihov glas, ili oni koji okreću glavu i ostaju šutke, ili koji su toliko izmučeni da nisu u stanju izustiti ni riječ. To su drugačije situacije i sve one odražavaju nezdravu šutnju.

Majstori musara govore o šutnji koja je životodavna, a ne smrtonosna, u koju su ušli dobrovoljno tragajući za duhovnom spoznajom i mudrošću. Ovo je kontemplativna šutnja, preuzeta na sebe dobrovoljno kao duhovna praksa.

Duša lišena šutnje gubi predstavu o sebi. Ona je u nevolji. Prije ili kasnije, u očaju će potražiti ono što joj je potrebno ili će pokleknuti pred negativnim silama.

Vježbanje šutnje

Kontemplativna šutnja se prakticira. Smjernica musara za rad na bilo kojoj osobini duše jest da prva faza prakticiranja uključi razvijanje senzibilnosti. I dok svoju pozornost usmjeravamo na mjesto tišine u našem životu, za očekivati je da ćemo odjednom postati vrlo osjetljivi za stvarnost da su naši životi do vrha ispunjeni bukom.

Obraćanje pažnje na ovaj aspekt našeg života budi nas iz uobičajene neosjetljivosti prema buci koja prožima našu svakodnevicu. Joggeri imaju svoju priručnu glazbu, ljudi se voze podzemnom željeznicom s prijenosnim linijama na ramenu, automobili tutnje gromoglasnim basovima. Glazba vas prati kod posjeta vašem liječniku ili zubaru, dok se vozite dizalom, pa čak i dok čekate na telefonu jer su "svi opera-

(nastavak s 26. stranice) Alan Morinis: Svakidašnja svetost

Svakidašnja svetost

teri trenutno zauzeti." Avioni huče nad glavama, televizijske reklame vrište.

Druga faza u musarskoj praksi uključuje suzdržanost. Naša nova svjesnost poziva na aktivne korake za promjenu naših životnih okolnosti. Jednom kad shvatimo da u naše dane rijetko dolazi do trenutaka stvarne tišine, mi možemo obuzdati unos i izlaz buke koja se kovitla oko nas. Mi imamo izbora.

Ograničenje govora u židovskoj je liturgijskoj praksi ugrađeno u Amida, tihu molitvu koja je okosnica tri dnevne molitve. Naravno, morali biste redovito prakticirati sudjelovanje u molitvi da bi ovo mjesto šutnje postalo obilježjem vašeg života. Ali čak i tada, premda je ova molitva barem djelomično bila nadahnuta prepoznavanjem potrebe duše za tišinom, kao što se danas prakticira, Amida je i dalje ispunjena riječima, mada se one čitaju potiho za sebe.

Srednjovjekovni kabalisti uveli su ono što su nazivali com š'tika - post šutnje. Obično na post gledamo kao na period u kojem se suzdržavamo od hrane, kao što to činimo na Jom Kipur. Na com š'tika ljudi se uzdržavaju ne od jela, već od govorenja.

Razmislite o tome da napravite vlastiti post šutnje. U početku vam se može činiti previše radikalnim u potpunosti izbaciti govor, ali za početak je dovoljno odrediti dan u kojem jednostavno nećete koristiti radio, televiziju, CD-e, video ... neće ući niti jedan zvuk bilo koje vrste nad kojim imate kontrolu. Isprobajte i promatrajte kakav učinak na vas ima ograničavanje zvukova. Rabbi Shlomo Wolbe, suvremeni majstor musara, definira musar kao "izgradnju unutarnjeg života". Upustite se u ovu vježbu i vidite što tišina čini

kad ovo poduzmete.

Deset ili petnaest minuta sjedenja u tišini jednom ili dva puta dnevno promijenit će vaše živote. Ova usredotočena koncentracija prelit će se na sva područja vašeg života i donijeti mir, kreativnost i unutarnje iscjeljenje.

Bilo to u "tihoj" molitvi za vrijeme liturgije ili u postu šutnje ili meditaciji, iako nam usne mogu biti zatvorene tako da ne izlazi nikakav zvuk, možda još uvijek nismo upoznali tišinu. To je zato što tišina u svojoj suštini nije samo odsutnost vanjske buke; ona je također unutarnje stanje koje ide dalje od tišine, u mir. Često najbučnija stvar u mom životu nije motor mlaznog aviona ili glasan razgovor, već sam moj um.

Hitbodedut

Ovo je poglavlje započelo pričom o dvije godine koje je Alter iz Novarodoka proveo u osami kad se zaputio na svoj duhovni put. Kasnije u životu osamu je potražio u izoliranoj kolibi u srcu guste šume. U toj je kolibi živio devet godina i tamo bi primao svoje studente i posjetitelje. Godinama kasnije otkriveno je da je bio sagradio malu kolibu još dublje u šumi, gdje se s vremena na vrijeme osamljivao.

Ova vrsta povlačenja koju je Alter prakticirao naziva se hitbodedut, što je izraz koji označava postupak izoliranja duše od svih vanjskih podražaja. Praksa hitbodeduta dovodi nas do doživljaja tišine u službi mudrosti. Naš svijet (a možda, što je još važnije, židovski život današnjice) zagušen je riječima, ispunjen zvukovima i posvećen povezivanju ljudi, do te mjere da je gotovo otkriće spoznati da tradicija daje tako va-

žno mjesto praksi osamljivanja. Duši je potrebna kontemplativna osama kako bi provarila učenje i iskustvo i pretvorila ih u mudrost.

Alter nije izmislio hitbodedut. Jedan od velikih kabalista, Rabbi Chaim Vital, pisao je o hitbodedutu, rekavši, "Čovjek se u svojim mislima mora odvojiti [hitboded] do najvišeg stupnja osame. Što se više čovjek odvaja od fizičkog, to će njegovo prosvjetljenje biti veće."

Još ranije, u dvanaestom stoljeću, Rabbi Abraham, sin slavnog učenjaka Maimonidesa, napisao je poglavlje pod nazivom "O kontemplativnoj osami", u kojem je rekao:

Hitbodedut je jedna od najčasnijih uzvišenih vrlina, i on je put najvećih pravednika i sredstvo kojim su proroci stjecali objavu. Može ga se podijeliti na vanjski i unutarnji hitbodedut. Svrha vanjskog hitbodeduta je postizanje unutarnjeg hitbodeduta, koji je najviša stepenica na ljestvici objave; zapravo, on je ništa drugo do sama objava... Ova se razina može postići poništenjem aktivnosti onog dijela duše koji osjeća, (u potpunosti) ili većim dijelom, i udaljavanjem sebe od onog dijela koji navodi [čovjeka] na druge svjetovne stvari, i nagnućem ka [B-gu].

U osamnaestom stoljeću je hitbodedut bio središnja praksa hasidskog učitelja Rebbea Nachmana iz Breslova i ona se nastavlja i danas među njegovim sljedbenicima, breslovskim hasidima. Njihova praksa osamljivanja pridodaje jedan aktivni element, time što njihova metoda uključuje traženje tihog zakutka (kod kuće ili u parku ili u polju ili u šumi) gdje izlijevate sve svoje po-

(nastavak s 27. stranice) Alan Morinis:

trebe i osjećaje B-gu, vapeći, plačući, smijući se, pjevajući.

Rebbe Nachman je naglasio vrijednost i važnost hitbodeduta kao jednostavne prakse koja se može primijeniti na sve ljude - muškarce, žene i djecu - svakoga na njegovoj razini. Napisao je:

Morate izliti svoje misli i nevolje B-gu poput djeteta koje se žali i dosađuje svom ocu. Morate se moliti za sve. Ako vam se odjeća poderala i treba je promijeniti, molite B-ga za novu. Neka vam postane navika da se molite za sve svoje potrebe, velike ili male, a posebno za ono osnovno: da vam B-g pomogne da se vežete uz Njega. Možete meditirati u svojim mislima, ali najvažnije je izraziti svoje misli govorom.

U suštini, hitbodedut znači jednostavno se povući i odvojiti od uobičajenih veza i poticaja koji ispunjavaju dane. Jednom kada smo u svom životu otvorili taj novi prostor, nekima će srce zakipjeti stvarima koje žele reći B-gu, dok će drugi samo uživati u tišini i vremenu za razmišljanje. Svatko će izvući vlastitu visoku vrijednost iz perioda povlačenja koje hitbodedut unosi u naše živote.

U Tomer Devorah, Rabbi Moshe Cordovero kaže da osoba treba tražiti "zajedništvo u osami [hitbodedut] sa svojim Stvoriteljem kako bi povećala i usavršila svoju hohma [mudrost]." On ponavlja riječi koje je četiri stotine godina ranije rekao Rabbi Sh'lomo ibn Gabirol, koji ukazuje na šutnju kao na prvi korak ka mudrosti.

Kad je Rabbi Perr sagradio svoju novu zgradu ješive u Far Rockawayu u New Yorku, izgradio je jedva

zamjetljivu i naizgled nepristupačnu sobicu na vrhu ravnog krova za prakticiranje hitbodeduta. Čuo sam ga jednom tijekom predavanja kako je rekao: "Kada živite, recite mi? Živite onda kada imate one rijetke trenutke tišine. Važno je biti u stanju šutjeti. Važno je pustiti misli da ulaze. Jer kad ste tiho puno stvari koje će vam doći na um neće doći iz vašeg uma već min ha'šamajim (s nebesa). Od toga rastete. Od toga postajete drugačija osoba."

Zapitajte se: dajem li si dovoljno (ili dajem li si uopće) vremena u kojem se svjesno oslobađam veza koje me vežu za moj život i koje me podupiru u svim mojim postojećim stajalištima i sagledavanjima života? Nije li istina da je ponekad čak i naše vrijeme "odmora" isplanirano da bude jednako ispunjeno bukom i aktivnostima kao i uobičajeni život, možda čak i više? Je li moguće da si napravim prostor da se povučem, samo na neko vrijeme, da pogledam iz nove perspektive, da dam svojoj duši vremena i prostora koji su joj potrebni da probavi i objedini moje iskustvo i znanje, toliko da čak dovoljno utihnem da možda čujem nježni, blagi glas b-žanskog?

Ako ste poput mene, pronaći vrijeme za prakticiranje hitbodeduta u ovom današnjem načinu života koji tako snažno zadire u naš unutarnji život pravi je izazov. Ali možda vam to poveća motivaciju da odvojite vrijeme za hitbodedut da spoznate da nam svi glasovi iz tradicije poput onih koje sam citirao od jedanaestog do dvadeset i prvog stoljeća govore jednu te istu stvar, a to je da ako prakticiramo povlačenje, plod naše šutnje i osame bit će mudrost.

Tihi, jedva čujni glas

Prorok Ilija je imao viziju. Rečeno mu je: "Izađi i stani na goru pred B-ga, i tada će B-g proći, i žestok vihor, koji brda razdire i hridine lomi pred B-gom; B-g neće biti u vihoru. Nakon vihora uslijedit će potres; ali B-g neće biti u potresu. A nakon potresa, vatra će proći, ali B-g nije u vatri, a nakon vatre, tihi, jedva čujni glas." Hebrejski kaže doslovno, "šapat laganog i blagog lahora", ona vrsta glasa koji je jedino moguće čuti u tišini, kako vanjskoj tako i unutarnjoj.

Možete li čuti isti taj glas u ovoj pjesmi "Rujan na ulici", koju je 1903. na hebrejskom napisao Avraham Ben-Yitzhak?

RUJAN NA ULICI

Svjetla što u san tonu, i gasnu, pod korake mi silaze.

Blage sjenke

što slabe

iscrtavaju mi put...

Među granama golim lagani povjetarac

zašušti

i nestane ....

a posljednji list

drhtavo otprhne, još samo trenutak...

i tišina.

Pri traženju mudrosti prvi je korak tišina, drugi slušanje, treći pamćenje, četvrti prakticiranje, peti podučavanje drugih.

- Rabbi Shlomo ibn Gabirol ■

(nastavak s 28. stranice) Alan Morinis: Svakidašnja svetost

Zakon o vojnoj službi ultraortodoksnih

jevreja podijelio Izrael, prijeti da obori vladu

N1,26.03.2024

Predloženi zakon o proširenju obaveznog služenja vojnog roka da obuhvata i ultraortodoksne jevreje, koji su do sada bili izuzeti od regrutacije, izazvao je žestoku debatu u Izraelu, a premijer Benjamin Netanyahu je navodno upozorio da bi neuspjeh u usvajanju zakona mogao ugroziti stabilnost vlade.

Izrael ima obaveznu vojnu službu, ali je decenijama pravio izuzeće za ultraortodoksne Jevreje, takođe poznate kao Haredi, kojima je dozvoljeno da nastave redovno učenje Tore.

Britanski list Guardian navodi kako su zakonom predviđeni ultra-ortodoksni bataljoni u Izraelskoj vojsci, ali ne postavlja se godišnja kvota za upis Haredi pripadnika.

Zakon, o kojem će ministri raspravljati u utorak, izazvao je veliku debatu u Izraelu. Premijer je obavijestio ministre u svojoj Likud stranci da stoji čvrsto iza njega dok je Benny Gantz, politički rival Netanyahua, izjavio da je spreman da podnese ostavku iz vlade jedinstva ako zakon bude usvojen, nazivajući to političkim kompromisom, a ne rješenjem za regrutaciju za cijelo društvo.

“Narod to neće tolerisati, a moji saradnici i ja ne možemo biti dio ove vanredne vlade ako ovaj zakon prođe”, rekao je. “Donošenje takvog zakona značilo bi prelazak crvene linije u normalnim vremenima, a tokom rata to je kao da vijorite crnu zastavu. Nećemo moći gledati u oči borcima unutar naših granica i izvan njih i tražiti od njih da produže svoju službu.”

Ministar odbrane Yoav Gallant također je rekao da neće podržati zakon, izjavivši da “neće biti strana u

bilo kojem prijedlogu s kojim se ne slože sve koalicione frakcije”.

Prijedlog je odbacila većina Haredi jevreja i njihovih vođa, koji kažu da “nijedan Haredi se neće prijaviti i nijedan Haredi neće rizikovati svoj život“, tvrdeći da je prijedlog diskriminatoran i podriva jedinstvo zajednice, podstičući “mržnju i otuđenje”.

Haredi populacija se povećala – na oko 12% od ukupno 9 miliona građana zemlje – desetine hiljada sada izbjegavaju vojsku i žive od državnih stipendija za vjerske studije. Čak 66.000 Haredi mladića odobreno je izuzeće od vojnog roka u prošloj godini što je broj bez presedana, navode podaci koje je objavila Direkcija za personal Izraelskih odbrambenih snaga.

U svojoj sedmičnoj propovijedi u subotu navečer, glavni izrael-

ski sefardski rabin, Yitzhak Yosef, rekao je da će Haredi jevreji masovno napustiti Izrael ako se njihovo oslobađanje od obavezne službe ne obnovi.

“Ako nas natjerate da idemo u vojsku, svi ćemo se preseliti u inostranstvo”, rekao je. “Država postoji na proučavanju Tore, a bez Tore ne bi bilo uspjeha za vojsku.”

Ultraortodoksni Jevreji smatraju da je verska obaveza isključivo proučavanje jevrejskih tekstova i distanciranje od modernog društva. Nadalje, određene grupe unutar ultraortodoksne zajednice ne priznaju državu Izrael, tvrdeći da je uspostavljanje nacije uvjetovano dolaskom Mesije. Tokom protekle dvije decenije mali broj Haredi Jevreja dobrovoljno se prijavio da se pridruži vojsci, često protiv želja svojih roditelja, a u mnogim slučajevima porodice su ih se odrekle.■

Izrael se priprema za prošireni sukob na sjeveru, mogao bi trajati znatno kraće od onog u Gazi...

Jutarnjilist,31.3.2024.

Dok se nastavljaju posrednički pregovori u Kairu o primirju u Gazi, izraelske obrambene snage (IDF) se pripremaju za napad na Libanon.

Posljednjih nekoliko dana došlo je do teške razmjena vatre između Izraela i libanonske militantne skupine Hezbollah. Izrael tvrdi da su napadi usmjereni na visokorangirane članove militantne skupine, koji su odgovorni za napade na Izrael i koji se navodno nalaze u pograničnim gradovima u jugoistočnom Libanonu.

Izrael kaže da je njihov cilj i

dalje ostao isti - Gaza je na prvom mjestu, a sve ostalo će pričekati kada se za to stvore uvjeti. No, to ne znači da se ne pripremaju za prošireni sukob na sjevernom frontu.

U srijedu su zapovjednici bataljuna prisustvovali seminaru koji je organizirala 36. divizija IDF-a u sklopu priprema za moguću ofenzivu u Libanonu. Ta divizija, koja je bila stacionirana u Gazi više od tri mjeseca na početku rata u Gazi, podijelila je svoje lekcije iz borbi i kako se one mogu primijeniti u Libanonu. U četvrtak je IDF također rekao da je izveo izvanrednu vježbu, čiji je cilj bio pri-

premiti vojsku za rat na sjeveru. Vježba, koju je vodio Operativni odjel, uključivala je sva zapovjedništva, krila i uprave, kao i Glavni stožer IDF-a.

"Sljedeći libanonski rat, kad god izbije, bit će kraći nego što mislimo, posebno zbog pitanja međunarodnog legitimiteta", rekao je neimenovani izvor za The Times of Israel. Naime, međunarodni nadzor događaja u Libanonu razlikuje se od onoga u Gazi. "Mnoge su zapadne nacije i međunarodna tijela uključena u Libanon, pa bi stoga vrijeme koje bi Izrael imao da djeluje protiv Hezbo-

llaha u Libanonu bilo daleko kraće od onoga koje mu je dopušteno u Gazi. To znači da će se Izrael morati pripremiti smrtonosni plan akcije, plan koji će dovesti do željenih ciljeva u vrlo kratkom vremenu", dodao je diplomatski izvor.

Izrael nije precizirao kako će to izgledati, ali bi rat vjerojatno trajao nekoliko tjedana, a ne mjeseci. Nakon gotovo šest mjeseci sukoba u Gazi, Izraelu je još uvijek teško definirati kada će prijeći Rubikon, odnosno kada bi se morao pomaknuti s nanošenja štete isključivo Hezbollahu na samu libanonsku državu, ističe izvor.■

Bivši američki senator Joe Lieberman preminuo u 83. godini

Index.hr,28.3.2024.

BIVŠI američki senator i potpredsjednički kandidat Demokratske stranke Joe Lieberman preminuo je u 83. godini života u New Yorku od komplikacija uslijed pada, priopćila je njegova obitelj.

"Njegova voljena žena Hadassah i članovi obitelji bili su s njim kada je preminuo", stoji u priopćenju.

"Ljubav senatora Liebermana prema Bogu, svojoj obitelji i Americi opstala je kroz život

služenja javnom interesu", dodaje se.

Lieberman je bio potpredsjednički kandidat Demokratske stranke na izborima 2000. godine, na kojima je republikanac George W. Bush pobijedio demokrata Ala Gorea. Bio je prvi židovski kandidat na predsjedničkoj listi jedne od velikih stranaka u SAD-u.

Nije uspio u pokušaju za demokratsku predsjedničku nominaciju 2004. jer mu je reputacija okaljana podrškom ratu u Iraku.

"Čovjek dubokog integriteta"

"Joe je bio čovjek dubokog integriteta koji je život posvetio služenju svojoj zemlji. Bio je istinski nadaren vođa, čija su ga ljubazna osobnost i snažna volja činile prepoznatljivom silom", rekao je Gore u izjavi.

Centrist, Lieberman je prvi put izabran u Senat SAD-a 1988. Izgubio je predizbore Demokratske stranke 2006., ali je zadržao svoje mjesto pobijedivši na općim izborima kao nezavisni kandidat.

Sve više se udaljavajući od Demokratske stranke, Lieberman je podržao republikanskog senatora Johna McCaina za predsjednika u govoru na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji 2008.

No kasnije je ipak podržao demokrate Hillary Clinton 2016. i Joea Bidena 2020. u predsjedničkim kandidaturama.

Lieberman se povukao iz Senata 2013. nakon četiri šestogodišnja mandata.■