3-02 - Divrej Tora - Cav 5784

Divrej Tora

Divrej Tora

Godina 17 Broj 24 Broj 25 Zagreb, 30. ožujka 2024. - 20. adara II 5784.

http://twitter.com/DivrejTora

Svakog jutra u Hramu je jedan od kohanim (svećenika) uklanjao pepeo koji bi se preko noći nakupio na žrtveniku. Kohanim su se doslovno borili za priliku da uklone jutarnji pepeo. Čak su imali utrku uz rampu žrtvenika da vide tko će prvi stići do pepela! Talmud opisuje kako su dvojica kohanim jurila uz rampu, kada je jedan od njih gurnuo drugoga, pri čemu je ovaj pao i slomio nogu.

S jedne strane, entuzijazam kohanim je, dakako, hvalevrijedan. No, s druge strane, način na koji se taj entuzijazam ponekad izražavao bio je sramotan po B-žji sveti Hram.

U judaizmu ima načelo dereh erec kadma l'Tora - "ljubazno ponašanje dolazi prije Tore". Nespojivo je da netko bude grub prema drugima, a tvrdi da je odani sluga B-žji.

Stoga sljedeći puta kad vam se netko na cesti ubaci ispred vas, sjetite se: svako je ljudsko biće stvoreno na Bžju sliku i međusobno poštivanje jedan je od najboljih načina na koji možemo pokazati poštovanje prema B-gu.■

divrejtora@gmail.com

Paraša Cav

(Vajikra 6,1-8,36)

B-g govori Mošeu da uputi Aharona i njegove sinove u prava i dužnosti koje će imati kao kohanim (svećenici) koji prinose korbanot (žrtve) u Svetištu.

Vatra na žrtveniku mora se održavati sve vrijeme. Na njemu se do kraja spaljuju žrtve: žile iz masnoće, a što se prinosi kao žrtva za mir, grijeh i krivnju; i šaka onoga što se odvaja od pripremljena jela.

Kohanim jedu meso od žrtve za grijeh i krivnju, kao i ostatak priprem-

ljenog jela koje se prinosi kao žrtva. Mirovnu žrtvu jede onaj koji ju je donio, osim dijela koji pripada kohenu. Sveto meso žrtve mora pojesti obredno čista osoba na za to određenom svetom mjestu i u određenom vremenskom periodu.

Aharon i njegovi sinovi ostaju u prostoru Svetišta sedam dana. Za to vrijeme Moše ih uvodi u svećeničku službu.■

Prevela Dolores Bettini

Rabbi Shraga Simmons Torah Bytes

B’’H

OU Israel's Torah Tidbits

Alija po alija

Kohen – prva alija- 11 p'sukim –6,1-11

Nakon uvodnih opisa različitih korbanot u prošlotjednoj sedri, sada dolazimo do opisa svakidašnje službe u Mikdašu

Nakon što je gorjela čitave noći, prva stvar ujutro (prije izlaska sunca) je pobrinuti se za vatru na Mizbe'ahu. Ovaj prvi dnevni zadatak relativno je manje važan od drugih poslova, iako su ga mladi kohanim s oduševljenjem tražili i borili se za čast "T'rumat HaDešen". Kohen koji obavlja ovaj zadatak prvo bi uklonio pepeo iz plamenova Mizbe'aha te ga stavio uz Mizbe'ah. Potom bi se presvukao u druge haljine (nešto slabije kvalitete od onih koje se nosilo za "redovnu" hramsku službu) te pepeo odnio na točno određeno "čisto" mjesto izvan tabora.

Vatra na Mizbe'ahu trebala je uvijek gorjeti i nije bilo dopušteno da se ikada ugasi.

Dio od početka parše Cav pa do ove točke je odlomak iz dnevnih čitanja pasusa o korbanot iz molitve Šaharit Vrlo je važno deklamirati odlomke o korbanot, što se temelji na konceptu "A naše će usne biti zamjena za junce". Gemara prenosi sljedeće: Avraham Avinu upitao je B-ga "na koji će način moji potomci trebati pribavljati otkup za svoje grijehe?". B-g mu je rekao da će žrtve pomoći pribaviti pomirenje. Avraham je tada upitao što će biti u vrijeme kada Beit HaMikdaš ne bude stajao i žrtve

se neće prinositi. B-g odgovara: "Ja sam već pripremio što treba za tu mogućnost. Sve dok čitaju odlomke Tore o žrtvama, ja ću to smatrati kao da su u stvarnosti prinijeli žrtve, i oprostit ću im njihove zloće." Na tu ideju ukazuju riječi u uvodnom pasuku sedre Zot Torat ha'Ola - Ova (komponenta) Tore o Ola - Hi ha'-Ola ... - To je (komponenta) Ola.

Mišna u Joma opisuje entuzijazam kojim bi se kohanim natjecali za čast brige o vatri na Mizbe'ahu. Kada bi dobili znak od starijeg kohena na dužnosti "da krenu" mladi bi kohanim potrčali uz rampu - prvi koji bi stigao do vrha Mizbe'aha vršio bi taj zadatak. Kada se dogodilo da je jedan kohen pao s rampe (netko ga je gurnuo) i ozlijedio se, učenjaci su način izbora jednog od mnogobrojnih kohanim, zamijenili manje opasnim brojanjem prstiju kohanim postavljenih u krug, nasumično odabranog velikog broja.

Tora se potom vraća na temu o "prinosu hrane", na minha. Mala količina smjese brašna i ulja te sav tamjan (l'vona) bili su uzeti i stavljeni na Mizbe'ah da se spale. "Minha" nije smjela biti hamec (postoje iznimke od tog pravila, posebno neke od menahot koje su pratile prinos Toda, koji se zbog toga nije prinosio na Pesah - to je razlog zašto ne kazujemo "Mizmor L’Toda", T’hilim 100, na Pesah. Drugi izuzetak/izuzeci su Štei Halehem, prinos dvije štruce

kruha na Šavuot.). Ostatak "minhe" pojeli su muški kohanim na dužnosti u Beit HaMikdašu u vrijeme tog prinosa.

Levi – druga alija - 22 p'sukim –6,12-7,10

Svakog dana, Kohen gadol je trebao prinijeti prinos hrane od desetine efe brašna (plus ulje i začin) - pola ujutro i pola prije večeri. Ova minha se nije jela, već je u cijelosti bila spaljena na Mizbe'ahu

"Hatat" se klao na istom mjestu kao i "Ola" (konkretno, na sjevernoj strani Mizbe'aha). Sastavni dio žrtve za grijeh je jedenje njezina mesa od strane kohena (kohanim) koji ju je prinio u ime grešnika.

Meshech Chochma ističe da je kohen koji se bavio žrtvom bio onaj koji je trebao jesti od nje, jer samo on će znati jesu li njegove kavanot (misli i namjere) bile ispravne ili nisu. Time što jede žrtvu on se izjašnjava da je zaista učinio i mislio sve što je bilo potrebno. (Kazna za kohena koji namjerno jede od nevažeće žrtve - u tom slučaju, on je jedina osoba koja je mogla znati da je žrtva nevažeća –bila je kazna "smrti s nebesa".) Kod ovoga vidimo visok stupanj odgovornosti koji osoba snosi za svoje vlastite postupke.

Određene hata'ot, čija je krv bila donesena u Mikdaš, nije se jelo, već su bile u cijelosti spaljene na Mizbeahu.

Kli Yakar ističe da Tora zapovijeda prinošenje hatat i ašam (žrtava za grijeh i krivnju) na istom mjestu u dvorištu Beit HaMikdaša na kojem se prinosi Ola, kako bi se zaštitilo osjećaje i privatnost grešnika. Ljudi koji su ga vidjeli na tom mjestu mogli su pretpostaviti da on prinosi Ola i ne bi automatski pomislili da je sagriješio. To je slično jednom od razloga zbog kojih je Amida tiha molitvatime se onoga koji moli štiti od neugodnosti zbog nečega što je možda uključio u svoju molitvu, a što bi drugi mogli čuti.

Ovo je jedna od mnogih, mnogih moralnih pouka koje se mogu naučiti iz korbanot. Zašto bismo "gubili vrijeme" učeći o korbanot? To može pitati samo netko vrlo ograničenih pogleda. Možda je ovo jedan od razloga.

Šliši – treća alija - 28 p'sukim –7,11-38

Tora zatim raspravlja o š'lamim, i počinje konkretno s "toda". Uz životinjsku žrtvu prilažu se razne vrsta vafla i kolača. Dijelovi životinje spaljuju se na žrtveniku, drugi se dijelovi daju kohenu, a ostatak će pojesti onaj koji je donio korban Korban se mora pojesti do ponoći (stvarni krajnji rok je zora; ponoć je postavljena kao mjera opreza). Zabranjeno je ostaviti bilo što od korbana do jutra; ono što je preostalo mora biti spaljeno. Ako je š'lamim za ispunjenje za-

vjeta, njezino meso može se jesti dva dana, dok trećega dana postaje "notar".

Zabranjeno je jesti "pigul". Pigul je vrsta nevažećeg korbana, kod kojega ono što čini korban nepodobnim za Mizbe'ah nije neki fizički element, niti pogreška u postupanju kohena, već kriva misao (kavana), određenih vrsta. Značajno je da same neprikladne misli mogu utjecati na svetost korbana

Zabranjeno je jesti od korbana koji je postao tame (ritualno nečist). To se kažnjava s makot Tame korbanot mora se spaliti. Osoba koja je tame i koja svjesno jede meso korbana podliježe "koretu" ("odsjecanju" od strane B-ga).

Neke je masnoće košer životinja zabranjeno jesti. To je zabrana "heleva". Postoje razlike između heleva od korbana i onog obične hulin (ne-svete) životinje.

Jedenje krvi ptice ili sisavca nosi smrtnu kaznu (s Nebesa). Jedenje mesa s krvlju koja je još u njemu manji je prekršaj, ali je svejedno zabranjeno. To je razlog za "kašeriranje" mesa.

Zatim slijedi više pojedinosti o š'lamim: koji dijelovi idu na žrtvenik, a koji dijelovi idu kohenu, itd. Tu su pravila raznih vrsta korbanot koje nam je B-g zapovijedio na Sinaju.

Najozbiljnija pogreška kod kavane jednog kohena je ona koja se tiče vremena. Pogreška u vezi mjesta na kojem se jede korban, na primjer, manje je ozbiljna (barem što se tiče kazne). Ako kohen misli jesti od korbana u vrijeme kada to više nije dopušteno, tada pogrešna kavana čini korban "prvoklasnim pigulom". To se slaže s našim prethodnim stanovištem u vezi šabata i Miškana, da je svetost vremena "veća" od svetosti mjesta

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

(iz draša Rabbi Fabiana Schönfelda).

R'vi'i - četvrta alija - 13 p'sukim –8,1-13

Nakon što je utvrdio pravila, B-g sada zapovijeda Mošeu da uzme Aharona, njegove sinove, posebne haljine kohanim, žrtvene životinje, i ulje pomazanja, te izvrši obrede inauguracije Miškana u prisustvu naroda. Moše odijeva Aharona u odjeću Kohen gadola, pomazuje njega, žrtvenik i posuđe Miškana. On također odijeva Aharonove sinove.

Prema Rašiju sedmodnevni period

svečanog otvaranja Miškana prethodio je njegovu podizanju. To je, kaže Raši, još jedan primjer ein seder mukdam u'm'uhar batora, da Tora ne ide uvijek kronološkim redoslijedom.

Napomena glavnog statističara ovih tekstova: Ovaj odlomak R'vi'i u Cav sadrži središnji redak Tore računajući prema p'sukim. Prema mom izračunu (uz pomoć kompjutera), sredina Tore je između p'sukim 8. i 9. u Vajikra 8. To je jedan pasuk kasnije od onoga što kaže standardni Humaš. Ta se razlika može objasniti različitim tretmanom dijeljenja parše unutar pasuka. No, mogući su i drugi razlozi.

Opet prema mojoj računici, sredina Tore, brojano po riječima, nalazi se u odlomku Hamiši parše Cav. Riječi el hajesod u Vajikra 8,15 su sredina, s time da el pripada prvoj polovici Tore, a jesod je prva riječ druge polovice. Ova se sredina pojavljuje

znatno ranije u Tori u usporedbi s "tradicionalnom" sredinom daroš daraš, u Paršat Šemini, Vajikra 10,16. Isto tako, alef od hu u 8,28 je sredina prema slovima, i daleko je od velikog vav u gahon u Vajikra 11,42. Još uvijek čekamo na uvjerljivo objašnjenje u vezi tog odstupanja. Ako netko ima nešto za reći o tome, molim pošaljite mi.

Hamiši – peta alija - 8 p'sukim –8,14-21

Jedan junac je doveden kao žrtva za grijeh, te se Aharon i njegovi sinovi "naslanjaju" na njega. (To je veoma važan element najosobnijih korbanot On omogućuje psihološku identifikaciju sa životinjom i daje dodatni smisao činu žrtvovanja.) Naslanjanje (smiha) prati ispovijed (vidui) ili riječi hvale B-ga, ovisno o korbanu Junac je bio zaklan i dio je njegove krvi stavljen na uglove Mizbe'aha te na njegovo postolje. Dijelovi junca

bili su stavljeni na Mizbe'ah; a ostatak je bio spaljen izvan tabora.

Prvi od dva ovna je bio idući prinijet, kao Ola

Za nas je vrlo važno da shvatimo da korbanot nisu bile žrtve tipa "hokuspokus, i oprošteno nam je". To ne funkcionira na taj način. I nikada niti nije. Žrtva za grijeh, bičevanje od strane Sanhedrina, čak i smrtna kazna, morala je biti popraćena stvarnom t'šuva i vidui. Kad srce nije prisutno u jednadžbi korbana, B-g ljude stalno kažnjava za isprazna djela, bez smisla i samo forme radi. Obredi imaju duboko značenje i smisao, ali srce i duša osobe moraju biti zaista uključeni, inače korban ne vrijedi (čak i manje od) ništa.

Šiši – šesta alija - 8 p'sukim – 8,2229

Potom se prinosio drugi ovan (kao š'lamim nazvan ail hamilu'im) na-

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

kon čega je slijedilo nekoliko postupaka, kao što je navedeno u Tori. Imajte na umu da je Moše Rabeinu bio aktivni sudionik u sedmodnevnom razdoblju stavljanja Miškana u funkciju. Poslije toga su Aharon i njegovi sinovi (te svi kohanim) bili ti koji obavljaju svetu službu u Mikdašu

Iz opisa procedura prinošenja različitih žrtava, jasno je da kohen nije tek tehničko osoblje koje je dobilo ovlasti da vrši službu, već je on integralni dio prinošenja korbana To se vidi po raznim dodirivanjima ušne školjke (neki kažu da je taj t'nuh koji se dodiruje gornji dio uha dok drugi kažu da je to hrskavica u sredini uha), palca ruke i nožnog palca kohena, itd. kako je opisano u ovoj parši. Također i činjenica da kohanim moraju jesti od različitih žrtava ukazuje na njihovu integralnu uključenost u cijeli proces.

Neki komentatori nagađaju da bi Moše, da je bio prihvatio svoju prvu misiju kod grma umjesto da je neprestano tvrdio kako je nepodoban, bio Kohen gadol i vođa (Meleh) naroda. Umjesto toga, "dan mu je" Aharon, da s njim podijeli teret vodstva. Moše je bio svjestan da će Aharonu morati predati palicu u ovom vitalnom području komunalne i duhovne funkcije. Mora da se Mošeu u tom trenutku bilo teško povući korak natrag.

Š'vi'i – sedma alija - 7 p'sukim –8,30-36

Dalje ide pomazanje Aharona, njegovih sinova, i njihovih haljina. Zatim im je Moše rekao da pripreme komad mesa za jelo s pripadajućim kolačima i vaflima. Ono što je preostalo trebalo je biti spaljeno. Tijekom sedam nastupnih dana, kohanim nisu smjeli napustiti Miškan; ostali su tamo kao počasna

straža.

Raši nas uči da je uz ovu jednokratnu sedmodnevnu izolaciju, Kohen gadol još dva puta bio izoliran na sedmodnevni period pripreme. Jedan od njih je tjedan pred Jom kipur - što je bilo, naravno, svake godine. A drugi je bio za pripremu para aduma - to se dešavalo jednom u mnogo vremena - para aduma nije bila čest slučaj. (I bilo koji kohen bi mogao biti za to zadužen, a ne samo Kohen gadol) Na ovu se ideju aludiralo riječima la'asot (para) i l'haper (Jom kipur).

Aharon i njegovi sinovi učiniše sve što je B-g zapovjedio preko Mošea.

Raši veli da to ukazuje da oni nisu ništa mijenjali niti improvizirali, što je za svaku pohvalu. (Ponekad, ovakva izjava može biti kritika – no ovaj put nije.)

Posljednja 4 p'sukim čitaju se za Maftir.■

Rav Kook:

Rabbi Jack Abramowitz: Tarjag - 613 zapovijedi

Unutarnja crta dobrote

131. Istjerivač prašine: Obveza uklanjanja pepela sa žrtvenika svakog dana

On će ukloniti pepeo onoga što je vatra spalila... (Levitski zakonik 6,3)

132. Neka gori!: Obveza da se oganj na žrtveniku drži stalno upaljenim

Vječni plamen zapalit ćeš na žrtveniku... (Levitski zakonik 6,6)

133. Isključiti to svjetlo - nikako!: Zabrana gašenja vatre na žrtveniku

... ne gasi je. (Levitski zakonik 6,6)

134. Počisti tanjur do kraja: Obveza za kohanim da pojedu ostatke prinosa od brašna

Ono što ostane od njega, pojest će Aron i njegovi potomci ... (Levitski zakonik 6,9)

135. Baš kao za Pesah: Zabrana da se prinos od brašna peče ukvasan

Ne pecite ga ukvasanog ... (Levitski zakonik 6,10)

136. Kruh svagdašnji: Obveza Kohen Gadola da svakodnevno prinese prinos od brašna

Ovo je prinos Arona i njegovih potomaka... (Levitski zakonik 6,13)

137. Jednostavno ga zapalite: Zabrana da se jedu prinosi od brašna kohena

... ne smije se jesti. (Levitski zakonik 6,16)

138. Detalji! Detalji!: Obaveza žrtve za grijeh

Ovo je zakon za žrtvu za grijeh ... (Levitski zakonik 6,18)

139. Jedite ovo, a ne ono: Zabrana da se jede žrtva za grijeh čija je krv poškropljena unutra

Svaka žrtva za grijeh čija se krv unosi u Šator sastanka... ne smije se jesti... (Levitski zakonik 6,23)

Sefer Hamicvot Hakacar

140. Grižnja savjesti: Obveza prinošenja prinosa za krivnju

Ovo je zakon za prinos za krivnju... (Levitski zakonik 7,1)

141. Mir vam: Obveza prinosa slobodne volje

Ovo je zakon prinosa za mir (Levitski zakonik 7,11)

142. Hvala, ali ne: Zabrana ostavljanja prinosa zahvalnosti

Ne smije se dozvoliti da išta od njega ostane do jutra (Levitski zakonik 7,15)

143. Sada obje strane: Obveza da se spale ostaci žrtve

Ono što ostane... mora se spaliti (Levitski zakonik 7,17)

144. Odvratno: Zabrana da se jede od žrtava prinesenih s neprikladnim namjerama

Onaj koji je prinosi možda nije imao tu namjeru; to je odvratno i onaj tko je jede, nosit će na sebi grijeh (Levitski zakonik 7,18)

145. Fuj: Zabrana da se jede od žrtava koje su postale obredno nečiste

Meso koje se dotakne bilo čega nečistoga ne smije se jesti ... (Levitski zakonik 7,19)

146. Priprema ... pozor ... sad!: Obveza spaljivanja obredno nečistih žrtava

... mora biti spaljena na vatri. (Levitski zakonik 7,19)

147. Udio masti: zabrana da se jedu određen dijelovi masnoće

Nikakav helev od goveda, ovaca ili koza ne smijete jesti (Levitski zakonik 7,23)

148. Vampiri neka se ne prijavljuju: Zabrana jedenja krvi

Nećete jesti nikakve krvi ... (Levitski zakonik 7,26) ■

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

kako ih je sakupio Hafec Hajim

Pozitivne zapovijedi

42. Pozitivna je zapovijed gajiti strahopoštovanje prema vlastitom ocu i majci

kao što Pismo kaže, Svoje se majke i svoga oca svaki bojte. (Vajikra 19,3). No, što strahopoštovanje [znači na ovom mjestu]? Ne smije se stajati ili sjediti na njegovu [očevu] mjestu; ne smije se proturiječiti njegovim riječima ili njegove riječi dovesti u pitanje; niti ga zvati po imenu za života ili nakon njegove smrti, već jedino govoriti, "Moj otac, moj gospodar." Otac i majka [po važnosti]

podjednako imaju pravo na čast [§41] i strahopoštovanje; a Pismo po važnosti izjednačava čast i strahopoštovanje prema njima s časti i strahom prema B-gu blagoslovenome. Ako netko ovo prekrši i prezrivo se odnosi prema strahopoštovanju prema njima, on prestupa pozitivnu zapovijed, osim ako ne postupa uz njihov pristanak. Jer ako je otac voljan odreći se svoje časti, preko ovoga se može prijeći.

Ovo se primijenjuje na svakom mjestu i u svako doba, kako za muškarca tako i za ženu. ■

Divrej Tora

Rabbi Dr. Azriel Rosenfeld: Šulhan Aruh

(nastavak s 4. stranice) Rav Kook: Unutarnja crta dobrote

Šulhan Aruh ("postavljeni stol") skup je onih područja halahe - židovskog vjerskog prava - koja su danas primjenjiva. Sastavio ga je Rabi Yosef Karo iz Safeda (Izrael) otprilike 1560. godine, i postao je općeprihvaćen kao mjerodavan nakon što ga je Rabi Moshe Isserles iz Krakova (Poljska) oko 1570. godine nadopunio napomenama (poznatim kao Mapa - "stolnjak") iznoseći pravorijeke kojih se drže aškenaski Židovi.

Dio I: Orah hajim

Poglavlje 22 – Vatra i priprema hrane na šabat

Čovjek se ne smije baviti aktivnostima koje zahtijevaju pažljivo gledanje pri svjetlu vatre, ako postoji temelj za sumnju da bi čovjek mogao podesiti jačinu vatre; vidi 275,112. Uzimanje goriva iz vatre, čak i ako se gorivo još nije zapalilo, je zabranjeno (264,3; 265,1-2; 275,12). Zabranjen je svaki čin koji može izazvati da vatra počne jače gorjeti (vidi 277,1-3), kao i svaka radnja koja može izazvati da se vatra ugasi, osim ako postoji opasnost da bi vatra mogla izmaći kontroli (vidi 277,5; 334, 23) ili ako postupak nema neposredni učinak (vidi 265,4; 334,22-24). O tome koje se stvari smiju spasiti iz kuće zahvaćene požarom ili neke druge opasnosti, vidi 334,1-21; o dopuštanju ne-Židovu da ugasi vatru (itd.) vidi 334,25-26. Kada postoji opasnost po život ili po javnu sigurnost, Židovu je dopušteno da ugasi vatru; vidi 334,26-27

Zabranjeno je odvajanje lošijih dijelova iz hrane, ali je dopušteno odvojiti hranu lošije kvalitete ili jednu vrstu hrane od druge, ako se razdvajanje vrši rukom i za neposrednu konzumaciju (319,1-5.8.17; 324, 1). Razdvajanje hrane od onoga što je prirodno pokriva treba se izvršiti isključivo rukom ili na nestandardan način (319,6-7, 321,1.19). Ocjeđivanje tekućine dopušteno je samo ako je ona bistra (vidi 319,9-1.15.) ili u vrijeme dok se pije (319,16), no dopušteno je izliti gornji sloj tekućine (319,14). U vezi prskanja teku-

ćine vidi 319,17. Cijeđenje soka od voća čiji se sok obično pije zabranjeno je (320,1-6), osim ako ga se cijedi izravno u hranu (320,4-5), ali sok koji izlazi sam od sebe je dopušten ukoliko je počeo istjecati prije šabata (vidi 320,1-3). Ocjeđivanje tekućine iz hrane kako bi se hranu jelo dopušteno je (320,7-8). Primjese se mogu dodavati hrani čak i ako izazivaju promjenu boje (320,19-20). Osoba ne smije namjerno razbiti led ili sol da bi iz nje/ga izvukla vodu, ali može dopustiti da se otopi ili razgradi u vodi (320,9,11-14), a smije i razbiti led da dođe do vode ispod njega (320,10). Smije se sačiniti male količine slane vode, pod uvjetom da nije jako slana (321,2). Velike količine hrane ne bi trebalo soliti, osim ako će se odmah potom jesti; vidi 321,36. Smije se samljeti začine ili sol na nestandardan način (321,7-8), ili smrviti kruh (321,12), ili hranu fino usitniti nožem (321,9), ali ne ribežom (321,10), a voće i povrće se može nasjeckati samo za neposrednu konzumaciju (321,12); vidi također 321,19 o drobljenju hrane i pravljenja hrane glatkom. Saće se smije izvaditi iz košnice ako je bilo odvojeno ili slomljeno prije šabata (321,13). Zabranjeno je miješati velike količine prženog zrnja s vodom, a ako je samljeveno, treba ga se miješati s vodom samo na nekonvencionalan način (321,14; 324,3); i zabranjeno je miješati fino usitnjene sastojke s tekućinom tako da postanu jedin-

stvena masa (vidi 321,15-17; 340,1112). Dopušteno je prati posuđe koje će trebati na šabat (vidi 323,6-8), ali se ne smiju prati preparatima koji razgrađuju ili čine površinu glatkom (vidi 323,9-10).

Kuhanje je zabranjeno; o hrani koja se počela kuhati prije šabata vidi pogl. 21, a o tome što se može učiniti s hranom koja je bila kuhana na šabat, vidi 318,1-2. Kuhanje na suncu je dopušteno, ali je zabranjeno kuhanje u nečemu što je bilo zagrijano suncem ili vatrom (318,3). Dopušteno je zagrijavanje čvrste hrane koja je već u potpunosti kuhana, pod uvjetom da je to učinjeno neizravno, ali hranu koja sadrži znatnu količinu tekućine ne smije se grijati ako je postala hladna, i zabranjeno je dodatno kuhanje djelomično kuhane hrane ili kuhanje hrane koja je prethodno bila pečena ili pržena (318,4-5.15-16). Zabranjeno je također dodavanje nekuhanih začina ili pojačivača okusa hrani koja se još uvijek kuha (vidi 318,9.19.), zabranjeno je namakanje hrane da bi bila jestiva (318,4). U vezi zagrijavanja hrane na poklopcu lonca vidi pogl. 21. Neka se hrana kuha lakše od druge i ne smije je se stavljati čak ni u vruću vodu, čak i ako je u loncu koji više nije ili nije niti bio na vatri; vidi 318,9-10. U vezi zagrijavanja hladne vode u vrućoj vodi ili obratno vidi 318,11-13 i 326,3. Hrana ili tekućine mogu se podgrijavati u blizini vatre, ali samo na mjestu na kojem nikada ne mogu postati vruće; vidi 318,14.17. Hranu koja nije posve kuhana ne smije se miješati čak niti nakon što se skloni s vatre (318,18).■

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Koji je najbolji način da se povežete s B-gom?

Povedite raspravu uz svoj šabatni stol o tome koji je idealan način službe B-gu. Koji je model bolji: molitva ili žrtva?

• Koje su prednosti i nedostaci svakog od tih sistema?

• Na koji način bi vaše pokajanje moglo biti drugačije kada biste, umjesto da grijehe priznajete svojim srcem i ustima, trebali prinijeti i žrtvu za grijeh? Kako bi čin promatranja kako se životinja kolje umjesto vas utjecao na vaša buduća djela?

• Kako bi prinošenje nečeg opipljivog, a ne samo izgovorene riječi, moglo utjecati na vaš odnos s Hašemom? Je li davanje darova vrijednije ili manje vrijedno od riječi?

Svrha micvot

U raspravi o ulozi i vrijednosti žrtava, komentatori pokazuju svoje različite stavove prema svrsi i prirodi micvot u cjelini. Neka od pitanja kojih se dodiruju uključuju:

• Je li sporno reći da zapovijed ima praktičnu ili uporabnu funkciju ili sugerirati da je ona ustupak ljudskim slabo-

stima? Drugim riječima, moraju li zakoni Tore predstavljati ideal i biti vrijedni u svojoj suštini, ili možda mogu jednostavno rješavati ljudske potrebe i njihovu narav?

• Jesu li svi zakoni Tore jednako relevantni i upotrebljivi za sve generacije, ili je moguće da su neki bili uglavnom namijenjeni za jedan određeni vremenski period?

• Kako analiziranje razloga za određenu zapovijed čini da ona ima više smisla? Koje su opasnosti takvog analiziranja?■

Divrej Tora

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Rosenblatt: Stvarna slika svijeta

Riječ 'Hebrej' izvedena je iz riječi ivri, koja je prvi put upotrijebljena u vezi s Abrahamom. Njega su zvali ivri. Komentari objašnjavaju da je korijen riječi ivri ever, što znači 'druga strana'. Abraham je, objašnjava Raši, stajao s jedne strane, a cijeli svijet s druge. U svijetu u kojem je poganstvo bilo norma, zajedno sa svojim ljudskim žrtvama i 'religioznim' orgijama, on je bio ismijan kao jedini monoteist koji se zalagao za ideju vrijednosti i morala. To što je bio sam nije ga navelo da promijeni mišljenje. Shvatio je da se o istini ne odlučuje demokratskim glasanjem; već da je morao pronaći ono je za njega imalo smisla i živjeti s tim; čak i ako je to značilo biti na 'drugoj strani'. Zato je bio 'Hebrej', a ime, kao i koncept, zadržali su se kod njegovih potomaka.

Mi Židovi cijenimo ideju da budemo 'Hebreji'. To znači zauzeti se za ono u što vjerujete protiv bilo koga ili protiv bilo kojeg društva. To znači ne biti ovca, nego pronaći vlastito razumijevanje istine i živjeti s njom – bez obzira na posljedice. Jer mada može biti posljedica ako živite po vlastitom prosuđivanju suprotno od vašeg društva, živjeti na način koji je protivan vašoj prosudbi, dugoročno gledano, ima najveće posljedice od svih. Osobno, radije bih bio da me izbjegavaju jer radim ono što vjerujem da je ispravno, nego da me vole, ali da nisam vjeran sebi.

Ovotjedni odlomak nastavlja o temi žrtava. Žrtve su vrlo detaljno nabrojane i objašnjene.

Hatas je bio prinos koja se donosio kada bi netko nenamjerno pogriješio. Prinosio se u Hramu i njegovo je meso moralo ostati tamo. Među-

tim, ako bi Veliki svećenik donio hatas za svoj vlastiti prijestup, njegovo se meso iznosilo izvan Hrama i spaljivalo.

Usmena predaja nam daje razlog za ovu razliku.

Za nas je puno konstruktivnije da vidimo da naši uzori griješe nego da vjerujemo kako su savršeni

Meso običnog hatasa nije napuštalo privatne granice Hrama kako ljudi ne bi ispitivali svećenike o sočnim tračevima o onome tko je sagriješio. Međutim, u slučaju Velikog svećenika, Tora želi objaviti njegov prijestup – i istaknuti da nitko nije iznad zakona.

Vjerujem da ovdje postoji još jedna poruka. Tora želi da svijet vidi

da čak i Veliki svećenik može sagriješiti. On nije anđeo, već ljudsko biće. I, kao takav, podložan je istim željama, nesigurnostima i manjkavim karakternim osobinama kao i bilo tko drugi.

Za nas je puno konstruktivnije da vidimo da naši uzori griješe nego vjerovati kako su savršeni. Utješno je znati da nismo jedini koji griješe.

Slično tome, moja supruga i ja nedavno smo držali seminar o roditeljstvu našim rabinima. Imali smo sličnu poruku. Nitko od nas nikada neće biti savršen roditelji. Ponekad ćemo se uzrujati, vikati i ponašati se neprimjereno prema svojoj djeci. Ali to je u redu. Jer mi smo ljudski roditelji, a ne anđeli. I u redu je da naša djeca vide naše nesavršenosti jer to predstavlja realistične uzore, a ne prazne ikone. Moja supruga i ja također ne skrivamo svoje svađe od naše djece, jer svađe se događaju u stvarnim vezama. Dobro je da s tim odrastaju, umjesto da se svađamo iza zatvorenih vrata i da odrastaju u uvjerenju da se u dobrim odnosima parovi nikad ne svađaju. Naravno, vide nas kako prelazimo preko toga i pomirujemo se. I, kad se poslije toga smirimo, ispričamo se što smo učinili nažao jedno drugom u žaru trenutka. To je također stvarni svijet.

Tora je željela da svijet vidi hatas Velikog svećenika kako bi oslikala realnu i ostvarivu sliku. Veličanstveno ljudsko biće ima manjkavosti kao i bilo tko drugi. Ne stavljajte one kojima se divimo na previsok pijedestal. A ako to učinimo, samo sebe možemo kriviti za vlastito razočaranje.. Zašto i vi ne biste pokušali?! Šabat šalom.■

Paršat Cav drugačije pristupa raspravi o zakonima o korbanot (prinosima) od onoga što je predstavljeno u prošlotjednom čitanju Tore. Umjesto da korbanot klasificira u odnosu na osobu koja ih prinosi, praveći razliku između obaveznih žrtava i dobrovoljnih, itsl., paršat Cav raspravlja o istim vrstama žrtava iz pozicije kohanim, svećenika u Svetom hramu.

Rabbi David Stav: Čistoća je osnova ■

Ovdje nalazimo opis mjesta na kojem se svaki korban prinosi, koji se dijelovi žrtvovane životinje daju kohenu, a koji bivaju spaljeni na mizbe’ahu (žrtveniku). Glavna razlika koja se ovdje pojavljuje, za naše potrebe, je razlika između ola i šelamim Ola, kako joj i samo ime govori, bila je u cijelosti položena na mizbe’ah te ni njezini vlasnici niti kohanim nisu smjeli blagovati od nje. S druge strane, od šelamim je njegov vlasnik djelomično blagovao, a kohanim su dobili dio mesa za svoju vlastitu konzumaciju.

Parša započinje ovim stihom: "... Zapovijedi Aronu i njegovim sinovima, govoreći: Ovo je učenje o prinosu ola ..." (Vajikra/Le-

vitski zakonik 6,2)

Naši su učenjaci zamijetili grubu uporabu riječi cav, "zapovijedi". Tora je mogla ublažiti ton pasuka (stiha) da je jednostavno započela sa: "Ovo je učenje u vezi s prinosom ola." Zašto je onda Tora odabrala ovako eksplicitnu formulaciju?

Neki učenjaci su iz toga razumjeli da je riječ "zapovijedi" uključena kako bi naglasila marljivost i učinkovitost koja se tražila od kohanim, kako tada, tako i za sve buduće generacije. Tada, dan nakon svečanog puštanja u rad Miškana (Svetišta), kohanim su možda bili previše zaneseni da bi izvršavali svoje dužnosti, i sasvim je moguće da su im njihova izraelska braća, koja nisu imala pravo obavljati posao u Miškanu, bila zavidna.

Stoga je Moše pokušao motivirati kohanim i naložio im je da zadrže svoju razinu revnosti i u budućnosti. On se želio pobrinuti da godinama kasnije, ti isti kohanim neće izgubiti taj duh želje koji ih je potakao da se probude rano ujutro da obave službu u Miškanu.

Zamislite samo kako su izgledali blagdani u Hramu dok su stotine tisuća dolazile prinijeti svoje blagdanske žrtve. Naši rabini opisuju ogroman bazen krvi koji bi u to vrijeme nastao u azari. Tamo je bilo dovoljno krvi da prekrije stopala svećenicima. Nepotrebno je reći da to nije bilo baš prikladno mjesto za vegetarijance. Netko je morao cijelo to područje održavati čistim – napokon, to je bila B-žja kuća. I to je ono gdje počinje ovotjedna priča.

Usavršavanje ljudskih nedostataka ima prednost pred snovima koji nemaju temelja u životnoj realnosti. Čovjek koji započinje dan tako što čisti svoju okolinu – u ovom slučaju svećenik koji se bavi izgledom žrtvenika i kvalitetom vatre na žrtveniku – bit će potaknut težiti sve većoj vlastitoj duhovnoj čistoći i svetosti. Svećenik razumije i uči nas da su čistoća i estetika temeljne postavke čovjekove kvalitete života, čak i ako taj čovjek ne recitira Psalme tijekom posla.

Odjednom razumijemo koju razinu mentalne i fizičke čistoće bismo trebali postići. Otkrivamo da su nam rabini zapovjedili pranje ruku prije molitve, odmah nakon ustajanja, kako bi u nas usadili da cijenimo čistoću, u svim oblicima, prije nego započnemo svoju dnevnu rutinu.

Taj zahtjev za održavanjem čistoće je potreban, prije svega kod svećenika koji služe Hašemu. Nakon svega, ako su veliki ljudi sagriješili –što će biti sa običnim službenicima? Kada naši vođe ostvare svoje važne uloge, oni će se sjetiti da ispunjenje svake vizije započinje unutarnjom i vanjskom čistoćom stvari za koje su oni odgovorni.■

Prevela Anja Grabar

Rabbi Ephraim Buchwald:

Svečana odjeća za

iznošenje"smeća"

Ovog tjedna, čitamo drugu paršu Levitskog zakonika, paršu Cav. Parašat Cav započinje opisom prve hramske službe u danu. Moglo bi se pomisliti da su svećenici svako jutro s nestrpljenjem žurili na "pozornicu" pred zadivljeno mnoštvo i započinjali dan posebno upečatljivim ritualom. Pa ipak, svećenikov svakodnevni "uvodni čin" teško da je bio nešto što čime će usrećiti publiku. Poznat kao terumat ha’dešen, sastojao se od svakodnevnog uklanjanja dijela pepela od prethodnog dana sa žrtvenika. Nakon uklanjanja pepela, na glavni su žrtvenik postavljene dvije cjepanice drva kako bi se ispunila najvažnija zapovijed da se vatra na žrtveniku održava cijelo vrijeme (3. Mojsijeva 6,6) i da se nikada ne dopusti da se ugasi.

Ako je cilj službe u Hramu bio da pobudi strahopoštovanje i smjernost, zašto je onda dnevna služba započinjala uklanjanjem jučerašnjeg pepela? Možda se ovaj naizgled služinski ritual izvršavao prvi jer je Svemogući htio dati odgovarajući ton službi tako što se pobrinuo da svećenici služe s ispravnim stavom. Napokon, samo rođenje u svećeničkoj obitelji dovoljan je razlog za slavlje. Znati da ste izravni potomak Arona, Velikog svećenika, dovoljan je razlog da vam srce nabrekne od ponosa, a možda čak i arogancije. Slijedom toga, svećenici su upućeni da svoj dan započnu uklanjanjem pepela od prethodnog dana. Tradicija zapravo opisuje ovaj ritual kao puku formalnost. Jedna žlica pepela postavljena je pokraj žrtvenika, dok je ostatak pepela zgrnut na hrpu u središtu žrtvenika. Kad ta hrpa postane prevelika, jedan od svećenika odnosi pepeo van grada.

Zapravo vidimo da su "prestižni" svećenici sada svedeni na ulogu proslavljenih "sanitaraca". Svaki dan započeo je ponižavajućim doži-

vljajem. Jednostavno rečeno, uklanjanje pepela jamčilo je da svećenici neće dopustiti svom egu da izvuče najbolje iz njih ili da ih ponese osjećaj vlastite važnosti.

Održavanje svećenika poniznim, objašnjava neočekivani način na koji Tora u Levitskom zakoniku 6,3, upućuje svećenike da se pripreme za ove važne službe. "V'la'vaš ha'kohen mi'do vad, u'mih'n'se vad jil'baš al b'sa'ro, v'he'rim et ha'deh'šen a'šer to'hal ha 'eš et ha'o'la al ha'miz'be'ah, v'sa'mo ecel ha'miz'be'ah." Svećenik će se odjenuti u svoju lanenu tuniku i na svoje tijelo staviti lanene hlače. I odvojit će pepeo koji je progutao vatru ola (žrtve paljenice) na žrtveniku i staviti ga pored žrtvenika.

Kako je čudno da su svećenici dobili upute da odjenu svoje svete halje kako bi uklonili pepeo sa žrtvenika. Svećenicima je, zapravo, naloženo da odjenu svečanu odjeću kako bi iznijeli "smeće!" Rabbeinu Bachya (1263.-1340.), srednjovjekovni komentator Biblije, objašnjava da svećenici moraju biti odjeveni u svoje svećeničko dostojanstvo kada obavljaju takav "manualni posao", budući da se taj posao obavlja kao služba B-gu. Noseći svoju svetu odjeću, svećenik potvrđuje svoju pot-

punu predanost B-gu.

Iako je izraz "Ne zamaraj se sitnicama" u posljednje vrijeme prilično popularan, većina nas dobro zna da je istina da je "B-g u detaljima". Obrisati slinu s odjeće starog bolesnog čovjeka je sveti čin. Promijeniti dječje pelene je sveti čin. Oslobađanje okoliša od nepropisno odloženog otpada je sveti čin. Osigurati odgovarajuće sanitarne uvjete je sveti čin. Očistiti tijelo od tjelesnih izlučevina također je sveti čin, do te mjere da čak zaslužuje i poseban blagoslov "Ašer ja'car".

Suvremeni dizajneri stvorili su modnu pomamu hrabro plasirajući odjeću poznatu kao "dizajnerske traperice". Istini za volju, nema puno građana koji žude da pometu ulice ili odvezu smeće. Kako li je onda ironično da se mnogi odlučuju "odijevati" u odjeću koja objektivno odražava te niže poslove. Očito je da ova odjeća nije toliko modni izričaj koliko filozofska izjava. Mi doista možemo svjetovno učiniti svetim i prepoznati da se temelji života nalaze u svakodnevnim i u fizičkim poslovima koje vrše sluge.

Neka biste bili blagoslovljeni.■

Prevela Anja Grabar

U knjizi Vajikra ima vrlo malo pripovijedanja i ona se uglavnom koncentrira na žrtve koje su bile prinošene u hramskoj službi Miškana i Beit Hamikdaša, na zakone čistoće i nečistoće, i nabrajanje brojnih zapovijedi Tore i židovskog rituala.

Zbog toga je ovaj dio Tore težak za razumjeti, ugraditi u sebe i pokušati poučavati druge. U smislu obrazovanja mi bismo odgodili podučavanje ove knjige Tore sve dok nas zrelost i životno iskustvo ne formiraju u sljedbenike i poznavatelje Tore. Ipak, rabini židovske tradicije odredili su da djeca svoj doživljaj Tore započnu proučavanjem knjige Vajikra.

Njihova je izjava: "Neka oni koji su još uvijek čisti i sveti započnu svoje obrazovanje proučavanjem pojmova čistoće i svetosti." To su teški pojmovi za proučavanje. To su stanja, više srca i duše nego uma.

Netko tko se nikada ne bavi time da bude svet i čist nikada neće moći dokučiti tajne Tore koje se nalaze u ovoj knjizi Vajikra. Ta će osoba vidjeti jedino prividnu mješavinu zakona i obreda, od kojih bi smo mnoge u naše "prosvijećeno" doba ocijenili staromodnima.

Ali naša Tora je Tora doživljaja i

emocija jednako kao što je ona Tora visokog intelekta i duboke analitičke misli. Da bismo počeli razumijevati ove pojmove, moramo biti, ili barem nastojati biti, osoba svetosti i čistoće. I to je najznačajnija lekcija kojoj nas uči knjiga Vajikra.

Čistoća i svetost neraskidivo su povezane s glavnom vrijednošću stalne žrtve u židovskom životu. Nije slučajnost da su zakoni žrtvenog štovanja u Hramu povezani sa zakonima čistoće u ovoj knjizi Vajikra. Bez žrtve, stalne svakodnevne žrtve, čistoća i svetost su neostvarivi ciljevi.

U vrlo zagađenom okolišu najteže je održati sebe čistim i neokaljanim. To zahtijeva veliku disciplinu i suzdržanost, brigu i volju – ukratko, najviši osjećaj požrtvovonosti. U životu smo uvijek suočeni s bezbrojnim svakodnevnim izborima. Svaki izbor koji napravimo ukazuje da smo žrtvovali drugi izbor koji smo mogli učiniti.

Tada jedino ostaje pitanje jesmo li podnijeli pravu žrtvu. Hoće li nas naš izbor približiti osjećaju svetosti, čistoće i svrhe u našim životima ili će, možda, učiniti suprotno? Prividna zbrka zakona u knjizi Vajikra ima za cilj usmjerava naše odluke o

tome koje žrtve trebamo mudro učiniti u svojim životima.

Tora nam detaljno opisuje sve kategorije žrtava – javne, privatne, žrtve vođa i siromaha – i pokazuje put do mudrog i produktivnog žrtvovanja. Ovo je opća glavna ideja ove velike biblijske knjige Vajikra.

Parša Cav

Cjelokupni smisao života po Tori nalazi se u riječi cav koja nas obavještava kao naslov parše od ovog tjedna. Cav znači zapovijediti, narediti, dati instrukciju. Ona omogućuje malo prostora za individualnu kreativnost u izvođenju rituala i zapovijedi.

Vrijednosti života po Tori dolaze s uputstvom za upotrebu. I baš kao što predivni tehnološki uređaji u našim životima zahtijevaju da se pridržavamo priručnika koji dolaze uz svaki uređaj, kako bi učinkovito radili, tako i Tora u duhovnoj domeni judaizma zahtijeva da se pridržavamo posebnih uputa.

Nije bez razloga što se svi blagoslovi koje su rabini sastavili da se izgovore prije vršenja micve sadrže riječ v'civanu – o On nam je zapovjedio, jer sama riječ micva, koju obično prevodimo kao dobro djelo, doslovno znači nešto što je zapo-

Rabbi Berel Wein: Vječno svjetlo

Strana 12

Divrej Tora

vijeđeno.

Upravo to prepoznavanje zapovijedi, slijeđenje priručnika s uputama Tore na predan i točan način definira judaizam kroz stoljeća. U današnjem svijetu ima mnogo onih koji žele "unaprijediti" Toru. Napisali su novi priručnik s uputama, koji se stalno mijenja, koji se koristi slatkorječivim izrazima poput "relevantna/primjerena", "progresivna" "privlačna" za opisivanje molitvenih službi, zapovijedi Tore i židovskih vrijednosti.

Prijelomnica u današnjem židovskom životu ostaje kao što je uvijek bila ovo prihvaćanje ili odbacivanje koncepta v’civanu. Ali židovska nas povijest uči da ništa od ovog petljanja s tim konceptom ne može preživjeti protok vremena i stalno mijenjanje običaja ljudskog društva. Jedino ovaj stari priručnik za upotrebu još uvijek je tu i čuva nas nakon što je sve ostalo nestalo s pozornice.

Mi koncept v’civanu pogrešno tumačimo. Mi se po prirodi suprotstavljamo autoritetu koji su nam drugi nametnuli. Od djetinjstva nadalje mi tražimo da sve radimo sami, kada i kako nam se sviđa. Stoga možemo shvatiti na što su rabini mislili kada su rekli da je narod Izraela prihvatio Toru na gori Sinaj i da su osjećali da im gora visi nad glavama kao užasan i prisilan teret.

Sada će im biti zapovijeđeno da rade stvari na točno određeni način, da uzdignu vrijednosti Tore iznad svojih osobnih želja, logike i načina života. Ali tada su bili upozoreni da bi napuštanje Tore i ne slijeđenje uputa za uporabu dovelo do osobnih i nacionalnih problema, tragedija, pogrešaka i oštre osude.

Gora nam još uvijek visi nad glavom jer smo svjedoci te činjenice u toliko mnogo aspekata naših života.

Tako smo opet punim krugom dovedeni do ideje cava i v’civanu. Koncept cava kako je objavljen u ovotjednoj parši nije upućen samo Aronu i njegovim potomcima, već je dio nasljeđa judaizma za sve Židove i za sve koji žele svjedočiti židovskom kontinuitetu u svojim obiteljima i židovskom narodu u cjelini.

Ner tamid

Jedna od rukotvornina koje se nalaze u svakoj sinagogi je njezin ner tamid – vječno svjetlo postavljeno u blizini Svetog ormara koji sadrži svitke Tore. Podrijetlo ner tamida nalazimo u ovotjednoj parši Cav. Ovdje je židovskom narodu B-g zapovjedio da vječni plamen stalno gori na žrtveniku Miškana, a kasnije i u hramu u Jeruzalemu. Midraš nas uči da plamen na žrtveniku podsjeća na lava spremnog na skok i bio je čudesan po tome što čak i kada je žrtvenik bio prekriven svojim zaštitnim platnom, dok je bio prevožen u pustinji, plamen se nije ugasio niti je spalio tkaninu.

Ovaj čudesni neprestani plamen daljnji je simbol B-žje vječne prisutnosti među Izraelom. Ali plamen simbolizira više od toga. On je simbol svjetla Tore i topline koju tradicionalni židovski život uvijek predstavlja. On nas uči lekciju o vječnosti - o dugoročnom pogledu na život i događaje, te o neugasivoj ljubavi između B-ga i Njegovog naroda te židovskog naroda i njihove Tore. Kralj Salomon u Šir

Haširim to opisuje: "[Čak} ni velike vode ne mogu ugasiti [vatru] ljubavi" koja postoji između B-ga i Izraela i Izraela i Tore. Ta je vatra lav spreman za skok, koji je uvijek pripravan da poleti i baci se na priliku da pokaže svoju ljubav i ustrajnost u vezi B-ga i Njegove Tore. Zaista je oganj vječnosti taj koji je sačuvao Izrael do danas.

Kohanim – svećenici, Aharonovi potomci – bili su odgovorni za održavanje te vječne vatre. Danas smo svi mi odgovorni za očuvanje tog vječnog plamena unutar naših obitelji, zajednica i židovskog naroda u cjelini. Nema sumnje da nam u ovom zadatku pomaže Božanska volja koja je uvijek potpaljivala taj vječni plamen. Ali pomoć s Nebesa ni na koji način ne umanjuje našu odgovornost za očuvanje tog plamena. Rabini Talmuda davno su nas upozorili da je ein somhin al hanes – zabranjeno oslanjati se na čuda da nas spase i sačuvaju. Naša ustrajnost u tradiciji i Tori je ta koja stvara čuda, da tako nazovemo, koja jamče naš kontinuirani opstanak, kreativnost i vitalnost.

Vječni plamen korača uz nas kroz čitavu našu povijest. On ima veliku sposobnost da nas grije i tješi, a ipak nas ne opeče i ne oprlji. Tora nas izrazito upozorava lo tihbe - ne dopustite da se ta vatra ugasi. Proučavanje, obrazovanje o Tori, pridržavanje svega, moralno ponašanje i optimističan pogled su sredstva da se ova vatra očuva i ne dopusti da se ugasi. U svijetu na kojem su goleme mrlje tame i očaja, plamen židovske tradicije poput lava spremnog na skok osvjetljava nam put prema boljoj budućnosti i smislenijoj sadašnjosti. Naš uspjeh u očuvanju tog plamena i prenošenju na buduće generacije pravi je izazov i test za našu generaciju. Ne smijemo ni na koji način pasti na ovom testu. Šabat šalom.■

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Berel Wein: Vječno svjetlo

Rabbi Yissocher Frand:

Spremnost da se odustane od sebe je preduvjet mira

Medraš Tanhuma na početku parše Cav kaže: Narodi svijeta rekli su Bilaamu, "Zašto je Svemogući dao Izraelu zapovijed da prinosi žrtve, a nama nije dao takvu zapovijed?" Bilaam je odgovorio: "Žrtve su vezane uz mir i narodu koji je prihvatio Toru dozvoljeno je prinositi žrtve zapisane u Tori. Vi, narodi svijeta, odbacili ste Toru. Sada biste htjeli prinositi žrtve? Ne može. Samo narod koji je prihvatio Toru može prinositi žrtve!"

Medraš time kaže više od samo toga da su žrtve dio 613 zapovijedi i stoga su dio paketa – samo narod koji prihvati zapovijedi može prinositi žrtve. Medraš ističe dvije stvari. Prvo, ističe da žrtve predstavljaju mir. Zatim dodaje – Židovi su prihvatili Toru, narodi svijeta su odbacili Toru i zato samo Židovi mogu prinositi žrtve. Čini se da Medraš indicira i to da ključan faktor nije slijedi li narod sada Toru ili ne, već je li narod originalno prihvatio Toru

ili nije!

U sefer Meir Dereh vidio sam objašnjenje ovog medraša. Vjerujem da je to objašnjenje primjenjivo za nas danas bez obzira na činjenicu da više nemamo priliku prinositi žrtve.

Postoji vrlo poznato učenje hazal da kada je Svemogući došao narodima svijeta i upitao ih žele li prihvatiti Toru, oni su odgovorili: "Što u njoj piše?" (Ma kasuv bah?) Kada je isto pitanje postavio Izraelu, oni su odgovorili: "Činit ćemo i poslušati" (Na'ase v'nišma). To je temeljna razlika između našeg pristupa i pristupa naroda svijeta.

"Ma kasuv bah?" nije pitanje koje izražava znatiželju o onome što u Tori piše. "Ma kasuv bah?" izražava nevoljnost da prihvatim Tvoju vlast nada mnom bez svojih uvjeta. "Ma kasuv bah?" znači da nisam spreman odustati od svojih prava, svojih želja, onoga što jesam.

S druge strane, "Na'ase v'nišma" je

prazan ček. "Što god Ti ispišeš na taj ček, ja ću prihvatiti." To je stav. On izražava moju spremnost da otpustim svoj ego, svoju neovisnost, svoja prava i ono što jesam.

Ramba''n objašnjava da je prinošenje 'korbana' (žrtve) čin pokornosti. Klanje i prinošenje životinje ili ptice na žrtveniku odašilje poruku: B-že, ovo se trebalo dogoditi meni. Ja sam spreman prihvatiti ideju da sam učinio krive stvari. U stvarnosti, ja sam se trebao naći na žrtveniku. Korbanos stvaraju mir između Svemogućeg i Njegovog naroda. Ako čovjek ima stav 'na'ase v'nišma', tada može doseći tu razinu poniznosti. Mir može doći jedino kad se čovjek spreman poniziti i odreći se nekih svojih prava i želja.

To je značenje prethodno citiranog medraša. Židovi mogu doseći tu razinu mira sa svojim Stvoriteljem kroz poniznost. Kako znamo da to mogu učiniti? Zato što su to već jednom učinili – rekli su 'Na'ase v'nišma.' Narodi svijeta ne mogu doseći tu razinu mira sa svojim Tvorcem. Zašto ne? Jer nisu bili spremni prihvatiti Toru riječima 'Na'ase v'nišma'. Oni su zahtijevali da znaju 'Ma kasuv bah?' što je izražavalo njihovu nespremnost da odustanu od svojih želja.

Mnogo puta pozvani smo 'učiniti mir'. To može uključivati mir između dvaju supružnika ili mir sa susjedima ili prijateljima. Ponekad to uključuje postizanje mira između nas i naše djece, ili nas i naših roditelja. Kako bismo postigli mir, mo-

Strana 14

Divrej Tora

ramo biti spremni reći 'u redu, ja sam spreman odustati od onoga na što upravo mislim!' Kada postoji namjera da bude 'sve po mom', kada ustrajem u svojim namjerama, tada se mir ne može postići.

Lekcija mira je da čovjek mora biti spreman odustati od dijela sebe kako bi postigao mir. To je težak, ali prijeko potreban korak u postizanju mira.

Postoji zanimljiv medraš Tanhuma koji nalazimo u parši Šemini, ali povezan je sa stihom u ovotjednoj parši. Na kraju parše Cav, stih kaže: "Ne odlazi sa ulaza u Šator sastanka sedam dana, sve do dana kad tvoje posvećenje ne bude dovršeno, jer bit ćeš posvećen kroz period od sedam dana " (Vajikra 8,32)

Parša Cav bavi se detaljima 'šivas jemej ha'miluim' (sedam dana posvećenja), perioda od sedam dana u kojem su razne žrtve prinošene kako bi se posvetio Miškan Parša Šemini započinje riječima "I bilo je to osmoga dana" (Vajikra 9,1). To se odnosi na osmi dan koji je uslijedio nakon 'šivas jemej ha'miluim'.

Za vrijeme tih sedam dana, Aharonu i njegovim sinovima bilo je zabranjeno hodati izvan područja Miškana. Bili su ograničeni na područje Miškana (Šatora sastanka) čitavih tjedan dana dok je trajala ceremonija posvećenja.

Poslušajte zagonetni medraš sa početka parše Šemini koji se odnosi na ovaj stih.

"Onaj tko čuva micvu neće znati za zlo (šomer micva lo jeda davar ra)." (Koheles 8,5). Prema medrašu, to se

odnosi na Aharona, u vezi kojeg je pisano "Ne udaljavaj se od ulaza u Šator sastanka sedam dana " Moše mu je rekao 'Održavaj sedmodnevni period žalovanja (to je rekao PRIJE smrti Aharonovih dvaju sinova). U osnovi, prema tom medrašu, svrha tih sedam dana posvećenja bila je ta da Aharon i njegovi (preživjeli) sinovi mogu održati 'šiva' za dvojicu Aharonovih sinova kojima je bilo suđeno da poginu na osmi dan ceremonije posvećenja!

Ono što Medraš komentira na taj stih u Kohelesu je sljedeće: Čovjek koji drži micvu (šomer micva), drži je bez da zna zašto (lo jeda davar ra) –to se odnosi na Aharona i njegove sinove koji nisu shvaćali zašto su sedam dana ograničeni na područje Miškana. Ono što su zapravo činili jest da su držali micvu o 'šiva' (prije no što se fatalni događaj uopće dogodio).

Kako da mi razumijemo tu čudnu ideju? Zašto održavati 'šiva' prije no što se uopće dogodi?

Vidio sam sljedeće objašnjenje u sefer Šemen haTov. Ponekad može biti da nam B-g čini uslugu. Nadav i Avihu umrli su odmah nakon što je Miškan počeo djelovati. Zamislite da na prvi dan otvorenja novog šula

(sinagoge), odmah nakon 'velikog otvorenja', netko bude ubijen u šulu! To ruši cijelu radost te prigode. B-g je znao da će oni umrijeti pa je zato rekao, "Neka sada održe 'šiva' " Na taj način, radost posvećenja Miškana neće biti uništena. Avelus (žalovanje) je održano prije no što se događaj uopće dogodio!

Talmud kaže (Šabos 130a) da se 'kesuba' (vjenčani ugovor) nikad ne napiše bez barem malih neslaganja (među obiteljima). Onome tko je ikada udao svoje dijete ne treba objašnjavati ovu gemaru. Teške odluke poput one koliko jela treba biti servirano na svadbi i slično, mogu uništiti radost!

Svijetla strana te ideje je da, ako treba biti nekih svađa prije braka, neka se to dogodi unaprijed! Možda ne zaslužujemo savršeno vjenčanje. Mora biti nekih borbi ili svađa koje sprečavaju potpuno savršen događaj. Kao tijekom 'šivas jemej ha'miluim', šiva se održala prije simhe, tako da prijeđemo preko neugodnih stvari.

To se događa sa vjenčanjem. Nema vjenčanja (kesube) kojem ne prethode neke neugodnosti između obitelji koje su uključene u vjenčanje. Bolje da se one odigraju prije službene ceremonije, nego da pokvare događaj i zagorčaju radost tijekom ili nakon nje.

To bi moglo biti značenje ovog zagonetnog medraša. Pozdravljam i druge prijedloge.■

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 14. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Spremnost da se odustane od sebe je preduvjet

Rabbi dr. Abraham J. Twerski: Neutaživa želja

Ovaj dio Tore opisuje prinos ola, koji se u potpunosti spaljuje na mizbe'ahu (žrtveniku), i kohanim od nje ništa ne jedu. Talmud kaže da je za kohanim trebalo strogo upozorenja u vezi žrtve ola jer je ona uključivala financijski gubitak. Jedno je mišljenje da su kohanim, budući da je ola bila u potpunosti spaljena i da se ništa od nje nije jelo, mogli postati aljkavi u svojoj službi.

Ovako površno, to zvuči apsurdno. Kohanim su od ostalih prinosa imali više mesa nego li su mogli pojesti. Zašto bi ih bilo briga ako se jedan prinos u potpunosti spaljuje?

Tora ukazuje na iracionalnu prirodu gramzivosti. Multimilijarder koji ne bi mogao potrošiti ni djelić svog bogatstva da živi i tisuću godina, još uvijek želi povećati svoje bogatstvo. Zašto? Zato! To je poput mentaliteta alkoholičara koji na gostionici vidi znak, "Veliko otvorenje! 1 euro – i pijte koliko želite", pa kaže: "Dajte mi za 2 eura".

Kohanim nisu imali koristi od mesa žrtve ola, pa kako im ono nije bilo dostupno, mogli su biti aljkavi u obredu koji su vršili.

Veličina šabata

Najčešće je šabes na koji čitamo parašas Cav, Šabes HaGadol, "veliki" Šabes, koji dolazi prije Pesaha. Izne-

seni su bezbrojni komentari u vezi davanja imena Šabes HaGadol.

Midraš navodi da su ovaj šabes Izraelci u Egiptu nabavljali ovce za Pesah. Ovca je bila egipatski totem, i mnogi su Izraelci pali pod utjecaj egipatskog idolopoklonstva. Žrtvovanje ovce predstavljalo je odbacivanje poganstva i otvorenog prkosa egipatskoj vlasti.

Žrtvovanje svete

ovce bilo je

naš čin proglašenja neovisnosti

Suština idolopoklonstva nije obožavanje ikone. Židovi nikada nisu bili toliko glupi da bi vjerovali da je životinja, stablo ili kip bog. Umjesto toga, budući da su B-žja etička i moralna učenja restriktivna, ljudi mogu uspostaviti religiju i božanstva koji im dopušta da zadovolje svoje želje bez osjećaja krivnje kako su prekršili B-žansku zapovijed. Talmud to jasno kaže: "Izraelci su znali da nema osnove za idole. Oni su jednostavno tražili dozvolu koja će im dopustili da se upuste u zabranjene odnose "(Sanhedrin 63a).

Ljudi koje pokreću moćne žudnje mogu racionalizirati, i umjesto da se odupru nagonu, oni mogu pokušati

opravdati svoje ponašanje. Idolatrija nije ništa drugo nego samoobmanjujuća racionalizacija.

Žrtvovanje svete ovce bilo je odbacivanje idolopoklonstva. Bilo je to odricanje od prinude naših svjetovnih nagona. Bilo je to naše proglašenje neovisnosti, ne samo našeg oslobođenja od faraona, već i od nemilosrdne tiranije naših unutarnjih nagona. Sada ćemo imati mogućnost birati ono što je ispravno i primjereno, čak i ako je u suprotnosti s tjelesnim potrebama.

Djetetom dominiraju tjelesni porivi. Ono nema intelektualni kapacitet da razlikuje dobro od lošeg, ispravno od pogrešnog. Zato se dijete ne smatra legalno odgovornim za svoje postupke. Dok sazrijeva, ono stječe intelekt, i kao odrasla osoba, smatra se odgovornim za svoje postupke. Vladavina intelekta, umjesto unutarnjih poriva je ono što razlikuje odraslu osobu od djeteta.

Hebrejska riječ za maloljetnika je katan, a za odraslu osobu, gadol. Šabes na koji smo odbacili vladavinu tijela u korist vladavine intelekta je Šabes na koji smo konstatirali svoju zrelost kao gadola. Možda je ovo jedno od mnogih značenja Šabes Hagadola. Prinoseći na žrtvu totem i odbacujući idolopoklonstvo, Izraelci su se etablirali kao dostojanstvene, zrele, odrasle osobe.■

Biseri hasidske mudrosti

stinska molitva

Reb Zvi Hirš došao je svome učitelju, Menahemu Mendelu iz Rimanova, kako bi se riješio nekih nedoumica u vezi s molitvom.

soba koja želi živjeti život ispunjen smislom mora se upitati: što je B-g? I zašto mi je potreban B-g u životu? Način na koji odgovorite na ta pitanja odredit će, više od svega ostaloga, tko ste i kako živite, jer je pitanje o B-gu u osnovi svekolikog ljudskog ponašanja.

Pa ipak, svaku ljudsku definiciju B-ga ograničit će subjektivnost naše spoznaje i granice našeg znanja. Naposljetku, mi nemamo drugi model do sebe samih. I tako, koristeći sebe kao model, pokušavamo iznjedriti i otkriti B-ga. No, jesmo li uopće u mogućnosti definirati B-ga? Konačno, pokušavamo li definirati B-ga stvorenog na sliku čovjeka ili čovjeka stvorenog na sliku B-ga?

Kako je B-g stvoritelj, mi smo stvoreni na Njegovu sliku. Kako je B-g realnost, On mora biti definiran na Svoj način, a ne na naš jer On je također stvorio zakone logike i uma. Očito je da nije razborito pretpostaviti da mi, stvorenja možemo definirati svojeg Stvoritelja. Bez obzira na to koliko da je stroj napredan, on nam ne može reći o inženjeru koji ga je kreirao ili o viziji i skrivenim snagama koje su ga potakle da stvara.■

R. Menachem Mendel Schneerson

"Uvijek kada se udubim u molitvu ometaju me plamteća hebrejska slova i riječi. Ponekad čitave rečenice plamte pred mojim očima, pa mi ne daju da se usredotočim na sadržaj molitve," jadao se hasid.

"To što ti vidiš najdublje su kabalističke tajne našeg učitelja Yichaka Lurie, skrivene u slovima i riječima molitve. Drugi bi dali sve što imaju za takav blagoslov, a ti se žališ," pokuša ga umiriti rebe.

"Rebe zna da sam ja u stanju učiti dan i noć bez odmora, ali kada molim, želim se isključivo usredotočiti na čisto značenje molitve," nije odustajao hasid.

Reb Menahem Mendel je sklopio oči, neko je vrijeme samo nepomično sjedio, a onda tiho progovorio:

"Dragi moj, ovo što ti želiš, rijetka je, gotovo nedokučiva stvar; možda nekolicina u generaciji dođe do toga. Doprijeti do najdubljih tajni molitve, pa onda sve to staviti na stranu i moliti poput malog djeteta – oj, kada bismo to mogli, tada bismo spoznali Istinu!■

Zapamti! Ništa te u životu neće

dovesti do cjelovitostikao uzdah iz dubine duše.■

R. Nahman iz Breslova

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

Ozer Bergman, Breslov Research Institute: Priča

Rabbi Eliyahu, Gaon iz Vilne, dosegao je neviđenu i zadivljujuću razinu znanja Tore. Ipak, unatoč svom tom znanju, izbjegavao je odgovarati na pitanja o halahi, židovskom zakonu. Osobe s pitanjima uputio bi gradskom rabinu. Samo je u rijetkim prilikama Gaon pristao odgovoriti na pitanja. Jedan takav slučaj dogodio se jednog petka poslijepodne, uoči Šabata.

Supruga krojača iz Vilne otkrila je nešto sumnjivo u vezi s piletinom koju je kuhala za Šabat. Pokazala je kokoš mužu koji je odmah poslao sina da upita gradskog rabina o tom problemu. Žena, koja nije znala da joj je muž već poslao sina da pita rabina, uputila je svog drugog sina da ode do obližnje kuće Gaona iz Vilne. U međuvremenu je gradski rabin presudio da je piletina košer i obredno prikladna za konzumaciju. Međutim, Gaon iz Vilne je presudio

da je piletina nekošer, da nije za jelo.

Sada krojač nije znao što bi. Odmah je otrčao u kuću gradskog rabina da pita što treba učiniti. Rabin je i dalje inzistirao da je piletina košer. "I ne samo to, Gaon i ja ćemo doći večeras da ga kušamo!" dodao je rabin.

Krojačevo lice se ozarilo. Dva takva ugledna gosta došla bi u njegov dom! To nije bila mala stvar i on i cijela njegova obitelj grozničavo su radili pripremajući se za važne goste.

U međuvremenu, gradski je rabin otišao u Gaonovu kuću i s poštovanjem mu ispričao o dvije kontradiktorne odluke. "Ja sam prah pod tvojim nogama [tvoje znanje daleko nadmašuje moje]." rekao je rabin Gaonu. "Međutim. Ne mogu potkopati ili poniziti ured gradskog rabi-

na. Nisam došao ovamo zbog vlastite časti, već kako bih spriječio da javnost izgubi povjerenje i poštovanje prema odlukama koje je donio rabin. Ispravna stvar je da obojica večeras posjetimo krojače i kušamo piletinu." "Ravov zahtjev obvezuje me da se pojavim." složio se Gaon u svojoj velikoj poniznosti i tako, pristao posjetiti krojačev dom zajedno s rabinom odmah nakon obroka u petak navečer na Šabos.

Uzbuđeni krojač posjeo je svoje počasne goste, a supruga je iznijela juhu od dotične piletine. Dok je posluživala juhu, prošla je s njom pored svijećnjaka i malo je životinjske masti koja nije bila košer sa svijeće kapnulo u juhu. Gradski rabin bio je potpuno potresen. Ovo je sigurno bio jasan znak s neba da je Gaon bio u pravu, piletina je doista bila nekošer. "Oprosti mi, moj gospodaru, nebo je dokazalo da si u pravu", izjavio je rabin. "Sigurno ne!" uzviknuo je Gaon. "Ravova odluka je obvezujuća za cijelu zajednicu i piletina je sigurno košer, kao što Tora kaže: 'Prema zakonu oni [rabini] će te uputiti... ne smiješ odstupiti od onoga što ti oni [rabini] kažu ni desno ni lijevo' (Pnz 17,11). Budući da sam ja zabranio piletinu, meni ju je bilo zabranjeno jesti. Nebo me zaštitilo da ne sagriješim jedući je."

(

Priče o Gaonu iz Vilne)

A gutn Shabbos!

Šabat šalom!■

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah: TJEDNI ZOHAR: CAV

Parša (priča) Cav je druga parša nove knjige – Levitskog zakonika i uvijek dolazi u proljeće. Zašto je to najbolje vrijeme za čišćenje i pročišćavanje?

Prošlotjedna paraša (odjeljak Tore, odnosno priča) imala je poruku da se knjiga VaJikra (Levitski zakonik) uglavnom bavi žrtvama u Hramu (korbanot) koje simboliziraju alate za približavanje (lekarev) Stvoritelju.

Ovaj tjedan paraša "Cav" počinje riječima: "G-spod reče Mojsiju: Daj Aharonu i njegovim sinovima ovu naredbu ...", a Zohar objašnjava da "ne postoji zapovijed, nego samo štovanje idola (avoda zara)". Znači, kad god na bilo što reagiramo i kada postupamo kao da se ravnamo po zapovijedi, to je štovanje idola. Idolopoklonstvo se može definirati kao davanje kontrole nad našim životom, našom vezom s vlastitom dušom i sa Svjetlom nečemu što je izvan nas. Zašto?

Glavna je svrha stvaranja bila podijeliti blaženstvo i dobrotu sa stvorenim bićima, s nama. Međutim, mi smo odlučili da svu tu dobrotu ne primimo pasivno; mi smo ju htjeli zaraditi kroz svoj vlastiti rad i trud. Odlučili smo da i mi želimo biti stvaratelji, i time smo dobili moć slobodne volje, s kojom je došla sposobnost da kontroliramo svoju sudbinu. Stoga, kad god izgubimo kontrolu nad svojim životom, svojim osjećajima i mislima, mi se nalazimo u stanju idolopoklonstva.

■ Zbog toga je naš cilj da budemo u stanju ravnoteže. Zohar objašnjava da se sveto bogoslužje u Hramu zasnivalo na tri sile: kohenu, levitima i Izraelu - inicijali su KLI (מל -"posuda"), a da bi "posuda" bila savršena i cijela, kako bi mogla u sebe prihvatiti sve obilje stvaranja, ona mora sadržavati te tri sile: "kohen" je sila desne kolone - davanja i dijeljenja; "Levi" je sila lijeve kolone - želje za primanjem (to je sila dina - presude); "Izrael" je središnja kolona – sila ravnoteže.

Paraša nam govori da je uloga kohena da osigura da "... vatra mora stalno gorjeti na žrtveniku". Komentatori pitaju kako to da se kohen koji simbolizira desnu kolonu mora nositi s vatrom koja simbolizira lijevu kolonu!? No, očito postoje dvije vrste vatre (na hebrejskom eš): eš zara (vatra štovanja idola) i eš kodeš (vatra svetog bogoslužja). Kad god nas kontrolira moć dina, dok proživljavamo ljutnju, frustraciju, depresiju, itsl. tada znamo da u nama gori eš zara, koja nas uništava i razara. Ovu se vatru može jedino savladati eš kodešom. Ako u nama stalno gori zapaljeni eš kodeš, vatra da činimo dobro, za našeg bližnjega, ta će vrsta vatre prevladati i ukloniti ovu eš zara. Mi u sebi moramo probuditi vječnu vatru i na sebe gledati kao na žrtvenik na kojem neprestano gore žrtve. Ovaj unutarnji ushit pomoći će nam da svladamo eš zara koja je u nama i dovest će nas bliže Stvoritelju.■

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Menachem Leibtag: Cav - Razlika između Cav i Vajikra

Ovaj šiur ljubaznošću je ustupio The Tanach Study Center u spomen na Rabbi Abrahama Leibtaga

Je li Paršat Cav samo ponavljanje Paršat Vajikra?

U sljedećem šiuru, kad se uspustimo u 'zamornu' studiju koja će objasniti kako i zašto su one vrlo različitedoći ćemo i do nekoliko zaključaka koji će nam pomoći da shvatimo zašto jedemo 'košer' meso.

Uvod

U obje Paršijot, Vajikra i Cav, nalazimo organizirani skup zakona koji se tiču svake od pet osnovnih kategorija korbanot: OLA, MINHA, HATAT, AŠAM i ŠELAMIM. Međutim, u svakoj su parši redoslijed i pojedinosti na koji su predstavljene prilično različiti.

A priori, bilo bi logičnije da je Tora spojila sve te zakone u jednu cjelinu. Da bismo razumjeli zašto su predstavljeni odvojeno, sljedeći šiur analizira Paršat Cav u pokušaju da razumije njezinu unutarnju strukturu, a potom je uspoređuje s Paršat Vajikra.

Ključna fraza

'Ključ' za razumijevanje Paršat Cav je izraz "v'zot torat ha'...". Kako biste potvrdili središnju ulogu ove fraze, ukratko pregledajte sedam "paršiot" koji sačinjavaju poglavlja 6 i 7, i primijetite kako skoro svaka "paršia" započinje tom istom frazom: "zot torat..." – kako bi njome uvela svaku novu kategoriju.

Na primjer, u 6,2 nalazimo "zot torat ha'ola", u 6,7 - "zot torat ha'minha", u 6,18 - "zot torat ha'hatat", itd. [Vidi također 7,1 (ašam) i 7,11 (šlamim).]

Zatim proučite posljednja dva pesukim ove cjeline (tj. 7,37-38), i primijetite još jednom kako ovaj izraz čini vrlo prikladan sažetak za svaku od ovih uvodnih fraza: "zot ha'tora - la'OLA la'MINHA, v'la'HATAT..." (7,37).

Nadalje, podsjetimo da ovaj izraz (ili bilo što slično) nismo pronašli u Paršat Vajikra. Stoga, da bismo razumjeli o čemu se radi u Paršat Cav, prvo moramo razumjeti značenje riječi "tora" u ovom kontekstu.

Danas se riječ "tora" obično upotrebljava za čitavu Toru [tj. Humaš], a time je i najopćenitija kategorija koja obu-

hvaća sve micvot. Međutim, u Sefer Vajikra riječ "tora" ima konkretnije značenje, budući da je "tora" samo jedna od različitih kategorija zakona, drugačija od "hukim" i "mišpatim". [Vidi na primjer 18,1-5.]

Još jedan primjer upotrebe riječi "tora" u konkretnijem kontekstu je u vezi s B-žjim komentarom Jichaku u vezi s Avrahamom Avinu:

"ekev ašer šama Avraham b'koli - v'jišmor mišmarti micvotai hukotei, v'TORAtei" (vidi Breišit 26,5)

Ovdje riječ "tora" jasno ukazuje na jednu specifičnu kategoriju (a ne opću); i tako tvrde Ibn Ezra, Rašbam, Ramban i Seforno (iako svaki daje drugačije objašnjenje što je ta kategorija).

Da bismo razumjeli konkretno značenje riječi "tora", razmotrimo njen "šoreš" [korijen] - glagol "l'horot" - poučavati. Stoga bismo trebali očekivati da se riječ "tora" u Sefer Vajikra odnosi na pedagoški (ili proceduralni) zakon, tj. niz postupaka potrebnih za dovršenje određenog procesa.

[Isto vrijedi i za Sefer Bamidbar, kao što ćemo vidjeti u našoj raspravi o Paršat Para.]

Kako ili Koji

Na temelju ovog konteksta, pasuk u Paršat Cav "zot torat ha'minha..." (vidi 6,7-10) treba prevesti kao, "Ovo je POSTUPAK za prinošenje "korban minha", budući da ovaj pasuk utvrđuje pojedinosti o tome KAKO svećenik treba prinijeti korban minha. Točnije, to bi uključivalo:

(nastavak s 20. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Cav - Razlika između Cav i Vajikra

a) odnošenje na mizbeah; b) prinošenje pregršt ("komec") od njegovog brašna i ulja; c) jedenje ostataka kao "macesa" u dvorištu, itd.

Na ovaj način, Paršat Cav detaljno opisuje postupke KAKO prinijeti sve druge vrste korbanot. Ovdje leži osnovna razlika između Paršat Cav i Paršat Vajikra. Dok se Paršat Cav prvenstveno bavi postupcima KAKO prinijeti različite korbanot, Paršat Vajikra se fokusira na to KOJI korban treba prinijeti. Objasnimo to.

Paršat Vajikra raspravlja o tome koje prinose pojedinac može donijeti ako želi prinijeti korban ["nedava"], kao i koje prinose mora donijeti ako sagriješi ["hova"]. Nasuprot tome, Paršat Cav objašnjava kako "kohanim" prinosi ove korbanot, tj. postupke koje "kohanim" trebaju slijediti nakon što im vlasnik preda "korban".

Ova razlika objašnjava zašto se uvodni pasuk svake parše obraća različitom slušateljstvu.

• Paršat Vajikra počinje sa: "...Govori s BNEI JISRAEL i reci im, ako POJEDINAC među vama ŽELI PRINIJETI korban... " (1,1-2)

• Paršat Cav započinje s: "Zapovjedi AHARONU I NJEGOVIM SINOVIMA rekavši im, ovo je postupak za prinošenje OLA..." (6,1-2)

Paršat Cav je konkretno upućena KOHANIM jer objašnjava KAKO oni moraju prinijeti korbanot, dok se Paršat Vajikra obraća Bnei Jisrael, budući da svatko mora znati KOJI konkretni korban MOŽE ili MORA donijeti u bilo kojoj situaciji.

Drugim riječima, paršat VAJIKRA služi kao 'halahički katalog' - usmjeravajući pojedinca KOJI korban da prinese, dok paršat CAV služi kao 'upute za rukovanje' - podučavajući kohena KAKO prinijeti svaku vrstu korbana.

Humaš predstavlja svaki 'priručnik' zasebno jer svaki služi različitoj svrsi. Ovo može objasniti zašto Tora dijeli ove detalje u dva odvojena dijela.

[Ova razlika također objašnjava zašto se određeni detalji nalaze u obje paršijot, tj. onim zakonima koji moraju poznavati i kohanim i pojedinac.]

Nadalje, određeni postupci koje samo kohen može izvesti također su uključeni u Vajikra jer kohen na toj dužnosti služi kao izaslanik pojedinca koji prinosi korban.

U idealnoj situaciji vlasnik bi trebao prinijeti korban, ali budući da je samo kohanim dopušteno doći u blizinu

MIZBEAHA, kohen mora obaviti "avoda" u njegovo ime. Osim toga, vlasnik također mora znati što je njemu dopušteno učiniti, a koji su rituali dopušteni samo kohanim. Na primjer, vlasniku je dopušteno da učini "šehita", ali on ne smije vršiti druge "avodot".]

'Novi poredak'

Ovaj kontekst također objašnjava razliku u REDOSLIJEDU predstavljanja korbanot u svakoj praši.

Kao što smo objasnili u prošlotjednom šiuru, Paršat Vajikra raspravlja o kategorijama "korban jahida," počevši s dobrovoljnim NEDAVA korbanot - OLA & ŠELAMIM - a zatim nastavlja s obaveznim HOVA korbanotHATAT & AŠAM.

Nasuprot tome, Paršat Cav ne pravi razliku između NEDAVA i HOVA. Jednom kada korban dođe u Mikdaš, kohen ne mora znati zašto se prinosi. Sve što treba znati je koje je kategorije. Dakle, redoslijed u Cav prati razinu "keduše" različitih korbanot: OLA - MINHA - HATATAŠAM - ŠLAMIM.

[ŠELAMIM je sada na posljednjem mjestu, umjesto na drugom mjestu, budući da ima najnižu razinu "keduše" ("kodšim kalim").]

Redoslijed u Paršat Cav

Moglo bi se također objasniti da unutarnji redoslijed u Cav ide prema tome koliki dio korbana se konzumira na MIZBEAH-u (kod hazal, to je poznato kao "ahilat mizbeah"):

OLA je prva jer je potpuno konzumirana na mizbeahu. Slijedi MINHA, jer je ili potpuno konzumirana, ako je MINHU prinio kohen (vidi 6,16), ili se konzumira barem "komec", dok ostatak brašna ["noteret"] mogu jesti samo KOHANIM.

Zatim nalazimo HATAT i AŠAM , jer se njihov "helev" [salo] i "dam" [krv] prinose na mizbeahu, dok meso mogu jesti jedino KOHANIM.

[Sve gore navedene korbanot poznate su kao "kodšei kodašim", jer se meso konzumira na mizbeahu ili ga jedu kohanim, ali mora ostati unutar dvorišta Miškana. Gemara objašnjava da se ovo meso koje jedu kohanim smatra 'darom' kohanim od B-ga

(a ne od vlasnika) -"mi'šulhan gavoha kazahu leh".]

ŠELAMIM dolaze posljednje jer dio njihovog mesa mogu jesti vlasnici (nakon što se "helev" i "dam" prinesu na mizbeahu). Kako se ovo meso može jesti bilo gdje u taboru (a ne samo u dvorištu Miškana), ova je kategorija poznata kao "kodšim kalim".

Kratki pregled Parše Cav

Sljedeća tablica rezimira sveukupnu strukturu Paršat Cav na temelju gore razmotrenih načela. Dok je budete proučavali, imajte na umu da svaka 'paršia' ne počinje sa "zot torat ha' ". Umjesto toga, nalazimo nekoliko 'digresija' u 'paršiot' srodnih tema (označenih s '**"). Te ćemo digresije razmatrati na kraju pregleda.

Torat Ha'Ola – 6,1-6

1. Prinošenje dnevne "olat tamid";

2. "Trumat HaDešen" - svakodnevno uklanjanje pepela s mizbeha;

3. Priprema drva i vatre na mizbeahu;

4. Micvat "eš tamid" - osigurati neprekidnu vatru.

Torat HaMinha – 6,7-11

1. "komec" (pregršt) brašna postavljen na mizbeah;

2. "noteret" (preostali dio), koji je pojeo kohen;** Povezani zakoni: (6,12-16)

3. "Minhat hinuh" - poseban inauguralni prinos hrane kojeg prinosi kohen kada po prvi put vrši AVODA.

4. "Minhat havitin" – prinosio ju je svakodnevno Kohen Gadol.

TORAT ha'HATAT – 6,17-23

1. Postupak prinošenja korbana;

2. Dio koji pojede kohen;

3. gdje se može jesti (u "azari"); Povezani zakoni:

Torat HaAšam - 7,1-7

4. posebni zakoni koji se odnose na slučaj kada krv hatata dođe u dodir s odjećom ili predmetom. (nastavak s 21. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Cav - Razlika između Cav i Vajikra

1. Postupak prinošenja korbana;

2. Dio koji pojede kohen;

3. Gdje se može jesti;

[Kako "ašam " predstavlja zaključak odjeljka Kodšei Kodšim, dodaje se nekoliko zakona koji se tiču nagrade kohena, kao što su prava kohena na životinjsku kožu OLA i pitanje tko prima "noteret" raznih vrste korban minha (vidi 7,8-10).]

Torat HaŠelam – 7,11-34

1. Zakoni koji se odnose na Korban Toda (zahvalnicu);

2. Zakoni koji se odnose na Korban Šelamim (dobrovoljnu);**Povezani zakoni:

3. Zakoni koji se tiču mesa koje postaje "tame" (oskvrnjeno);

4. Opća zabrana jedenja "helev" i "dam" (krv)

5. Kohenova prava na "haze" (prsa) i "šok" (but), 'dar' kohenu od vlasnika korbana.

Sažetak – 7,35-38 (ovo zaključuje cjelinu)

35-36: "Ovo je 'nagrada' kohanim od korbanot. ["mašhat" = nagrada, ali vidi m'foršim!] 37: ZOT HA'TORA: l'OLA, l'MINHA, l'HATAT v'l'AŠAM ... ul'ZEVAH HA'ŠLAMIM".

Digresije

Iako većina pregleda ide prema strukturi postavljenoj izrazom "zot torat..." (i stoga su njezini zakoni usmjereni

konkretno na kohanim), nalazimo nekoliko digresija.

Prva takva digresija je 'paršia' od 6,12-16, i ona prati zakone o tome kako prinijeti "korban minha". Ona opisuje i:

• "Minhat hinuh" - inauguracijski prinos brašna koji kohen prinosi na dan kada započinje svoju službu; i

• "Minhat havitim" - identičan korban kojeg svakodnevno prinosi Kohen Gadol.

Ova digresija je sasvim logična, jer se ovaj zakon odnosi i na korban minha i na kohanim.

U sklopu zakona o korban ŠELAMIM nalazimo dvije dodatne digresije. Prva (7,22-27) govori o zabrani jedenja "helev v'dam" od bilo koje životinje, čak i ako nije prinesena kao korban ŠELAMIM. Druga (7,28-31) objašnjava da vlasnik korban ŠELAMIM mora dati "hazeh' i "šok" kohenu. Primijetite kako su obje ove digresije usmjerene na čitavu zajednicu (a ne samo na kohanim/vidi 7,22 &28) jer svatko mora znati ove povezane zakone.

Svećenička nagrada

Imajući na umu ove digresije, i nakon razmatranja ovog pregleda, možemo dodatno zaključiti da je jedna od primarnih briga paršat Cav naknada koju kohen prima za prinošenje korbana. Za razliku od Paršat Vajikra, koja uopće ne pokreće ovo pitanje, Paršat Cav nam govori da kohen prima kožu Ola prinosa, ostatke Minha prinosa, većinu mesa "hatata" i "ašama " i "haze" & "šok" od "šelamim".

Sažetak u 7,35-36 učvršćuje značaj ove točke u očima Paršat Cav, kao što je to činio uvod u 6,1-2, koji ove zakone usmjerava konkretno na Aharona i njegove sinove.

Korbanot nekad/Kašrut danas

Kao što smo gore spomenuli, u sredini odjeljka ŠELAMIM u Paršat Cav nalazimo poseban "dibur" za Bnei Jisrael koji im zabranjuje da jedu "helev" & "dam" (salo i krv) bilo koje životinje, čak i ako se ta životinja ne prinosi kao "korban"!

Ovaj zakon, i njegovo predstavljanje na ovom mjestu, sugerira da se 'zakoni kašruta' o "helev v'dam" mogu promatrati kao PROŠIRENJE zakona o korbanot. Drugim

riječima, Humaš namjerno uključuje zakone o "helev" i "dam" u Paršat Cav kako bi nas naučio da su oni zabranjeni upravo zato što bi ti dijelovi životinje, da je bila korban, pripadali mizbeahu!

U idealnom slučaju, kako utvrđuje Sefer Devarim (vidi 12,20-22), meso treba jesti samo u okviru korban šelamim. Jesti "hulin" (meso koje nije korban) dozvoljeno je samo kada je prinošenje korban šelamim neizvodivo. [U Sefer Devarim ovo meso se naziva "basar ta'ava" ('meso 'želje').]

Unatoč tome, čak i u realnim, neidealnim uvjetima, kada netko pojede "hulin", on možda ipak ne pojede "helev v'dam". Stoga, kad god Židov jede meso, on se mora prisjetiti da je ta životinja mogla (ili trebala) biti "korban šelamim".

Moglo bi se ustvrditi da čovjekova želja za mesom može odražavati latentnu animalističku tendenciju u ljudskom ponašanju. Prinoseći korban šelamim, čovjek može kanalizirati tu želju u pozitivnijem smjeru – prema poboljšanju svog odnosa s B-gom.

[Prisjetimo se iz našeg šiura o Vajikra da je korban šelamim idealna "korban NEDAVA" po tome što je ona uprizorenje ceremonije saveza između B-ga i Bnei Jisrael na Har Sinaju.]

Čak i danas (kad nema Mikdaša), uzdržavajući se od jedenja "heleva" i "dam", mi možemo uzdići naš fizički svijet "kedušom" i zadržati određen nivo "keduše" - čak i dok jedemo meso.■

(nastavak s 22. stranice) Rabbi Menachem Leibtag: Cav - Razlika između Cav i Vajikra

Alan Morinis:

Svakidašnja svetost

Entuzijazam (nastavak)

Ne brinite, budite oduševljeni

Lijenost, pretjerano promišljanje, racionalizacija i težnja za materijalnim užicima iscrpljuju entuzijazam. Prije nego li završi popis, Rabbi Luzzatto donosi nam još jedan faktor na koji moramo paziti: tjeskobu

Židovski duhovni put musara ■

Zabrinutost i uznemirenost također mogu iscrpiti duhovnu energiju. Zapravo tjeskoba se često nalazi u podlozi drugih stvari koje radimo, a koje uništavaju naš entuzijazam. Napokon, nisu li naši strahovi i brige ono što nas tjera da potražimo zaklon od (stvarne ili zamišljene) oluje, i to pravo u zagrljaj trgovačkih centara i njihovih majstora prodaje?

Rabbi Luzzatto pruža precizan minijaturni opis našeg uobičajenog stanja tjeskobe: "U jednom trenutku možete biti nervozni zbog hladnoće ili vrućine, drugi put biste se mogli zabrinuti zbog nesreća, pa onda zbog bolesti, ili zbog vjetra itd."

Većina nas se može identificirati s ovom slikom, ali tko ipak shvaća da među sve to koliko nas košta tjeskoba moramo uključiti i duhovne posljedice?

Ne govorimo o brigama koje bi nas valjano trebale zabrinuti, poput svjetske situacije ili stvari nad kojima imamo određenu kontrolu. Rabbi Luzzatto navodi talmudsku izreku: "Stvari su drugačije kada postoji mogućnost opasnosti." Ne, ono o čemu on govori je to generalizirano stanje tjeskobe koje definira čovjekov stav prema svijet. "Objekt"

tjeskobe (navodnike je zaradio jer su stvari zbog kojih se brinemo vrlo često sve samo ne objektivne) uopće nije važan jer je strepnja zbog koje se znojimo i kršimo ruke zaista neutemeljena. U jednom trenutku to su vremenske prilike, u sljedećem vaše zdravlje, pa u sljedećem promet, a nakon toga slijedi raspored, a zatim "što ako" i "što ako" ...

Kad život primamo kroz zaslon tjeskobe, otkrijemo da čak i kad se neka briga pokaže neutemeljenom i napokon možemo odahnuti, mi ne odahnemo, jer ta tjeskobna orijentacija hitro stvara savršeno funkcionalnu zamjenu u roku od nekoliko sekundi. U trenu smo ponovno vezani za nešto drugo što bi se moglo danas dogoditi, a ako ne danas, možda sutra ili svakako do sljedećeg tjedna. Jednom kad se stvori obrazac - zabrinuti um za razliku od uma s brigama - nema kraja stvarima koji nas izjedaju, bile one stvarne ili izmišljene.

Rabbi Luzzatto ukazuje na "besmislenu zabrinutost kada jedan oblik samozaštite vezujete za drugi, jedan strah ili brigu za drugi." Ono na što on misli je da kupite kuću kako biste se zaštitili od vremenskih prilika, a onda se zabrinete zbog krova. Stoga, uz velike troškove, postavite novi krov. A tada vas brine novi krov, pa angažirate tvrtku koja će promijeniti brtvilo. Onda se brinete da vam nisu dali najbolje kemikalije ili da će se istrošiti na jednoj kišnoj oluji. Pa potom kupujete osiguranje na brtvilo koje štiti novi krov na novoj kući.

Možda prepoznajete tu vrstu zabrinutog uma kod nekoga koga poznajete. Ili možda kod sebe?

Osoba sklona tjeskobi brinut će se zbog bilo kojeg proizvoda koji možda neće raditi ili će se pokvariti ili je pogrešan ili će čim stignete kući proizvođač izići s boljim ili možda jeftinijim proizvodom ili onim koji ima više funkcija, i tako dalje, i tako dalje.

Ovo stanje slobodno plutajuće anksioznosti može dominirati životom, ispunjavati ga i osobu ispratiti u grob, a da nikada nije stvarno živjela, jer je bila uvijek zabrinuta, svake minute svakog dana, zbog onoga što bi se moglo desiti. Kad dođe do te krajnosti uznemirenost, naravno, može biti psihijatrijski poremećaj koji najbolje tretiraju profesionalci. Ali mnogi od nas se sa svijetom povezuju kroz filtar tjeskobe koji je daleko od psihijatrijske dijagnoze, no svejedeno onemogućava duhovni rast. Možete biti prilično

funkcionalni, a da nikada ni približno ne shvatite veličinu svog duševnog potencijala u životu samo zbog tjeskobe.

Ono što nas ovdje brine je stav. On nije zasnovan na činjenicama već na pristupu stvarima. Što se prije oslobodimo svog stava zabrinutosti, to bolje, jer nas takav način gledanja i prijema svijeta drži podalje od istine.

Korozivna tjeskoba otkriva prekomjerno vezivanje za ovaj svijet i njegove stvari i prilike. Koliko će te brige biti bitne za pet godina ili deset? Ili u vaše posljednje dane? Ili kad odete na počinak? Vrijedno je i korisno prepoznati da ste ovdje samo u prolazu. Koliko su te brige važne u ovom kontekstu?

Rabbi Luzzatto također sugerira da će prepoznavanje B-žje uloge u vašem životu pomoći u suzbijanju tjeskobe. Kad imate čvrsto povjerenje da će sve što bude biti baš onako kako bi trebalo biti (kako god to procijenili, kao dobro, loše ili nešto treće), u vašem srcu jednostavno neće biti mjesta za neutemeljenu tjeskobu. Spoznaja da ste zaklonjeni pod božanskim krilima utišat će sve drhtaje srca.

Kako njegovati entuzijazam

Pa kako bismo trebali potpaliti vatru svog entuzijazma? Reći si jednostavno: "Želim plamtjeti poput vatrometa" imat će otprilike jednak učinak kao što će vas izjava: "Želim biti sretan" učiniti sretnim. To je učenje Rabbi Yisraela Salantera. On kaže: "Nije dovoljno da čovjek općenito ojača svoju volju, da čezne za dobrim i da prezire zlo." To neće dovesti do rezultata, ali što hoće?

Rabbi Salanter nastavlja: "Pored toga on mora tražiti sredstva za ispravljanje svake pojedine osobine svoje duše. "

To je zahtjevan zadatak, ali upravo onaj kojeg smo dobili. Rabbi Luzzatto pomaže nam da se usredotočimo ukazujući na jednu osobinu duše koja, ako je se njeguje, donosi više energije i manje prepreka za pokretanje samog sebe u smjeru svetosti. Kaže nam da ćemo to postići time što ćemo "početi biti svjesni mnogih dobrih stvari koje Sveti (blagoslovljen bio) čini za vas iz trenutka u trenutak" - drugim riječima, prakticiranjem zahvalnosti.

Koliko god to bilo teško vidjeti, dobro vam doista pritječe u svakom trenutku. Ponekad je to pritjecanje vrlo očito, kao u onim trenucima kada dobijete divan i neočekivani dar. U prvim danima Zaklade Seva imali smo sastanak odbora na kojem je predložen niz vrlo dobrih projekata. Imali smo oko sto tisuća dolara u banci i ako bismo financirali sve prijedloge, naš bi se račun potpuno ispraznio. Činilo se da to nije razborito učiniti, no grupa je postigla konsenzus da razboritost nije osobina koju smo u tom trenutku željeli jačati pa smo tako dali sav novac koji smo imali. Istog tog dana nazvao je čovjek koji je podržavao naš rad i ponudio dar od, da, stotinu tisuća dolara, i tako u potpunosti ponovo napunio naše vrelo. Činilo nam se savršeno jasno da je u tom trenutku prema nama potekla B-žja dobrota.

Međutim, najčešće smo ravnodušni prema dobroti u svom životu. Nije da je nema, samo možda na to ne obraćate pažnju jer radite na

ovome ili pokušavate popraviti ono ili održavate nešto treće i dok se borite s jednim ili drugim izazovom, uprli ste svoj pogled prema cilju, ili možda samo prema sljedećem koraku koji trebate napraviti. U većini situacija pažnju ne obraćate na dobro zato jer ste usredotočeni na ono što treba poboljšati.

Također je tako lako uzeti zdravo za gotovo "uobičajenu" dobrotu u našem životu. Primjerice, kad se ujutro probudite, velike su šanse da se nalazite u toplom, suhom krevetu. Što se mene tiče, nakon pedeset i sedam godina buđenja gotovo svakog dana u toplom i suhom krevetu, ja nekako jednostavno ne iskočim iz kreveta ujutro i uzviknem: "Opet topao i suh!" To se jednostavno ne dogodi, ne zato što živjeti u sigurnom, grijanom domu nije darnešto što većina ljudi na svijetu danas ne doživljava, a da ne govorimo o još većoj većini u prošlosti - već zato što je prepoznavanje te istine otupljeno njenom dosljednošću. Oguglali smo na to i ne osjećamo zahvalnost za veliko dobročinstvo koje jednostavno prestajemo doživljavati kao darove.

A ponekad je, nažalost, vrlo teško vidjeti dobro jer je zasjenjeno boli i patnjom. Još uvijek je tamo prisutno dobro, u nekom obliku i količini, ali jad može zastrti našu percepciju. Na primjer, netko tko se nalazi u završnom stadiju raka može imati fizičke simptome i egzistencijalnu bol koji zauzimaju čitav ekran svijesti. O toj se osobi mogu brinuti voljeni supružnik, djeca, prijatelji, medicinske sestre, liječnici, socijalni radnici, duhovnici, psiholozi, nutricionisti, bolničari i tako dalje, koji svakodne-

(nastavak s 24. stranice) Alan Morinis: Svakidašnja svetost

(nastavak s 25. stranice) Alan Morinis:

Svakidašnja svetost

vno ili čak svakog sata pružaju ogromne darove tretmana i njege. Unatoč tome što ima možda tek malo ili nimalo unutarnjeg prostora za prepoznavanje tih darova onakvim kakvi jesu i za osjećaj zahvalnosti, što svatko tko je iskusio fizičku bol može dobro razumjeti i suosjećati s njima, to su ipak darovi. Postoje ljudi koji usred strašne bolesti ili neke druge patnje pronađu svoj način da mogu reći hvala i izraziti osobinu prepoznavanja dobra.

Dobro je uvijek prisutno, B-g nam u svakom trenutku šalje darove, makar to bila samo blagodat što nas održava na životu, no obično i puno više. Čak i smrt može doći kao dar, kad bol bude nepodnošljiva. Moramo se probuditi da osjetimo zahvalnost za sve što primamo, u ovom trenutku, pa u sljedećem trenutku, pa u onom koji dolazi nakon njega...

Druga perspektiva ovog učenja nije usmjerena na darove koje primamo u svakom trenutku, već na naš doživljaj zahvalnosti za te darove iz trenutka u trenutak. Ovo tumačenje ne gleda na naše osvještavanje za beskonačno pritjecanje darova koje možemo prepoznati i cijeniti, već nas poziva da budemo bogato prisutni u ovom trenutku sa zahvalnošću. Možda ste već sasvim svjesni da ste zahvalni na određenim darovima. Možda ste duboko uvjereni argumentiranjem, razmišljanjem i iskustvom da se u vaš život slijeva priljev dobročinstva. No, je li vaše srce ispunjeno doživljajem zahvalnosti u ovom trenutku? I možete li taj doživljaj održati i u sljedećem trenutku? Ova perspektiva ukazuje na problem koji imaju mnogi od

nas, sebe intelektualno teoretski doživljavaju kao primatelje darova i čudesa, dok u praksi svaki naš trenutak nije prožet (ili možda čak ni obojen) osjećajem zahvalnosti.

U kakvoj je to vezi sa duševnom osobinom entuzijazma? Kad uistinu shvatite da primate darove svakog dana i kada ta spoznaja zaista prodre, bit ćete potaknuti na djelovanje da budete od koristi i činite dobro i uspijevate u tome jednostavno zato što vam je postalo opipljivo jasno da u vašim rukama držite darove. Živjeti s probuđenom zahvalnošću daje gorivo koje naše postupke čini energičnijima.

Kad potpalite plamen koji će se razgorjeti u vatru i tako se podignete iz teške letargije ili pak mahnite brige koja vam može paralizirati život, započet ćete proces koji dalje napreduje sam od sebe. Rabbi Luzzatto je to ovako izrazio: Kao što entuzijazam može biti rezultat unutarnjeg plamena, on ga može i stvoriti Odnosno, onaj tko primijeti da su njegovi vanjski pokreti prilikom vršenja micve [zapovijedi] brži, stvara si uvjete da iskusi plamen unutarnjih pokreta, kroz koje će čežnja i želja neprestano rasti. Međutim, ako usporava pokrete svojih udova, kretanje njegova duha će se smiriti i ugasiti. Iskustvo to potvrđuje.

Idi k mravu, lijenčino, promatraj njegove pute i budi mudar: on nema vođe, nadzornika, ni nadstoj-

nika, ljeti se sebi brine za hranu i prikuplja jelo u doba žetve.

A ti, dokle ćeš, lijenčino, ležati tamo? Kad ćeš se dići od svoga sna?

Još malo odspavaj, još malo odrijemaj, još malo podvij ruke za počinak

i doći će tvoje siromaštvo kao skitač i tvoja oskudica kao vojnik pod oružjem.

Šutnja Š'TIKA

Nema ničeg boljeg od šutnje. Umijeće je čovjeka na ovom svijetu da se ponaša kao da je nijem! Vještina je ne biti brbljavac. To je nešto što čovjek treba naučiti: kada beba progovori, ona brblja kako joj drago. Šutnju treba naučiti, jer je šutnja velika vještina i po njoj prepoznajete inteligentnu osobu. Priroda čovjeka je njegova samoća. Samo u njoj duša i duh razvijaju svoju snagu.

Rabbi Shlomo Wolbe, Alei Shur

RABBI YOSEF YOZEL HURWITZ, ili Alter iz Novarodoka, kako ga se uvijek naziva, rođen je 1847. godine u Litvi. Neposredno prije rabinove

ženidbe, umro mu je tast, pa je odmah nakon vjenčanja Alter preuzeo tastovu trgovinu tekstilnih proizvoda i radio kao trgovac.

Jednog dana dok je žurio ulicama Sankt Petersburga, glavnog grada carske Rusije, obavljajući posao naletio je na Rabbi Itzelea Peterburgera.

"Kamo žuriš?" upitao je Reb Itzele Altera.

"Idem na svoje radno mjesto", odgovorio je. "Čovjek mora imati izvor sredstava za život. Čovjek mora imati odakle će živjeti."

"To shvaćam", odgovorio je Reb Itzele. "Ali čovjek mora imati i odakle će umrijeti."

Taj prodoran komentar potakao je Altera da promijeni smjer svoga život. U to je vrijeme već bio udovac i odlučio je odustati od posla i svoj život posvetiti svom duhovnom traganju. Dogovorio je skrb za svoju djecu i potom ušao u razdoblje osame koje je potrajalo dvije godine. Sam je sebe zazidao u malenu sobicu oslonjenu na kuću dobročinitelja. Nije bilo vrata ni izlaza. Nitko nije mogao ući u sobu ili izaći iz nje osim probijanjem zida. S vanjskim svijetom održavao je vezu putem zvona ili poruka koje bi ostavljao na jednom od dva prozora u svojoj sobi. Molio se, proučavao židovski zakon i musar i u tišini duboko zagledao u sebe.

Tražio je tišinu koja je melem duši. Jeste li kada doživjeli onu bremenitu tišinu šume koja prodire do same srži? Ili jutro nakon što napada snijeg, kada tišina raširi svoj veličanstveni pokrivač nad uspavanim svijetom? Noćno nebo u noći bez

vjetra? Zamamnu tišina mirnog mora bez daška vjetra? Um oslobođen od brbljanja za tišinu?

Osnovni iskaz vjere u židovstvu je Š'ma koja glasi: "Čuj Izraele, Vječni je tvoj B-g, Vječni je Jedan." Jedino je u tišini moguće čuti.

Čuvati jezik

Rabbi Yisrael Salanter, učitelj Altera iz Novarodoka, učinio je šutnju posljednjom od trinaest osobina duše koje je nabrojao u svom osnovnom programu rada za musarsku praksu. Međutim, ono što je rekao o šutnji, kao i većina onoga na što nailazimo u musarskoj literaturi na ovu temu, zapravo više govori o suzdržanosti u govoru nego o samoj šutnji ili o tome kako kontemplativna tišina figurira u programu rada na duši. U ovom ćemo poglavlju prvo istražiti učenja o brižljivom govorenju, a zatim ćemo pogledati što majstori musara imaju za reći o kontemplativnoj tišini.

Orchot Tzaddikim daje savjet: "Ako ne možete pronaći nekoga da vas poduči musaru, šutite, kako ne biste govorili gluposti." Predvidljivo (i najvažnije), međuljudska dimenzija šutnje privlači većinu pažnje majstora musara.

Oni su se oslanjali na starije izvore: "Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme kada se govori", napisao je kralj Salomon u Propovjedniku/Koheletu U knjizi o Jobu, nakon što je saslušao svoje takozvane prijatelje koji su ga pokušali utješiti, Job naposljetku plane i kaže: "Šutite i naučit ću vas mudrosti." U tišini je i mudrost. Mudra je osoba, dakle, ona koja zna što treba reći i kada to reći, ali isto tako zna i kada treba šutjeti. Pa čak se i

budalu smatra mudrom jednostavno zato što šuti."

Židovska misao i praksa vrlo je zaokupljena ispravnom uporabom govora jer prepoznaje da, kao i svaki moćan izvor, govor može biti i kreativan i iscjeljujuć, ali i opasan i destruktivan. Još veći izvor časti obzirom na jezik je poruka Tore da je B-g stvaranje proveo govorom. "B-g reče:" Neka bude svjetlost. I bi svjetlost." Kasnije je toliko biblijskih narativa izrečeno riječima, "I B-g govoraše s Mojsijem, rekavši ..."

Rabini Talmuda dali su svoj blagoslov govoru razmišljanjem: "Tkogod daje milostinju siromahu, prima šest blagoslova; onaj koji ga tješi riječima, blagoslovljen je s jedanaest blagoslova." Govoru je svojstvena pozitivna snaga.

Ali riječ sadrži i prijeteću silu - govor se ocjenjuje moćnijim od mača, jer fizičko oružje može ozlijediti samo one u blizini, dok govor može ubiti na daljinu. "Smrt i život u vlasti su jezika."

Toliko problema u vlastitom životu i problema koje stvaramo drugima imaju korijen u našoj ispraznoj, slučajnoj ili čak destruktivnoj upotrebi riječi. Vrlo je važno osvijestiti i pre-zeti komandu nad svojim jezikom.

Osnovna smjernica musara u vezi govora nije je nešto istina ili nije, već kakav će utjecaj učiniti naše riječi. Ako naš govor može ljudima nanijeti financijsku, fizičku, psihološku ili drugu štetu (ili čak tjeskobu ili strah), tada nam je naloženo da zadržimo jezik. Praksa pažljivog govora naziva se šmirat ha'lašon, što doslovno znači "čuvanje jezika".■

(nastavak s 24. stranice) Alan Morinis: Svakidašnja svetost

Netanyahu: 'Izrael se neće pokoriti zahtjevima Hamasa'

GlasAmerike,25.3.2024. Izrael se neće pokoriti zabludnim zahtjevima Hamasa i nastavit će djelovati kako bi postigao sve ciljeve rata: osloboditi sve otete, uništiti vojne i vladine kapacitete Hamasa i osigurati da Gaza više neće predstavljati prijetnja Izraelu”, rekao je Netanyahu u saopćenju.

Zvaničnici Hamasa rekli su u ponedjeljak da su pregovaračima koji rade na sporazumu o privremenom prekidu vatre rekli da Hamas neće mijenjati svoj prijedlog koji uključuje potpuno izraelsko povlačenje iz Gaze i razmjenu talaca u Gazi za zarobljenike koje drži Izrael. Dvije zaraćene strane pokazale su malo pomaka u svojim zahtjevima uprkos sedmičnim naporima američkih, egipatskih i katarskih pregovarača da pronađu način da se privremeno obustave borbe, oslobađaju taoci i poveća prijeko potrebna humanitarna pomoć za civile u Gazi .

Netanyahu je u utorak rekao da stavovi Hamasa dokazuju da teroristička grupa "nije zainteresirana za nastavak pregovora o sporazumu, i da je nesretno svjedočanstvo štete koju donosi odluka Vijeća sigurnosti".

Rezolucija Vijeća sigurnosti usvojena u ponedjeljak "zahtijeva" hitan prekid vatre za mjesec ramazan, "što bi dovelo do trajnog održivog prekida vatre". Također zahtijeva hitno i bezuvjetno oslobađanje svih talaca, uklanjanje svih barijera za pružanje veće humanitarne pomoći i zaštitu civila u Gazi. “Ovo mora biti prekretnica. Ovo mora dovesti do spašavanja života na terenu”, rekao je emotivni palestinski izaslanik UN-a Riyad Mansour vijeću.

“Ovo mora označiti kraj ovog napada zvjerstava na naš narod.”

Tekst, koji je iznijelo 10 izabranih članova vijeća od 15 nacija, usvojen je sa 14 glasova za, a Sjedinjene Države su bile uzdržane, što je omogućilo usvajanje te mjere. Ovo je bio osmi put da je vijeće pokušalo dogovoriti rezoluciju o prekidu vatre, a u prepunoj sali je pozdravljeno aplauzom.

Ambasadorka Linda Thomas-Greenfield rekla je da je Washington bio suzdržan jer, iako su neki od njihovih prijedloga uzeti u obzir, tekst nije uključivao osudu Hamasa - glavni zahtjev SAD-a tokom višemjesečnih pregovora o prethodnim neuspjelim pokušajima rezolucije o prekidu vatre.

“Međutim, kao što sam već rekao, mi u potpunosti podržavamo neke od ključnih ciljeva ove neobavezujuće rezolucije. I vjerujemo da je bilo važno da Vijeće progovori i jasno stavi do znanja da svaki prekid vatre mora doći s oslobađanjem svih talaca”, rekla je ona.

Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a su međunarodno pravo, pa nije odmah bilo jasno zašto ona smatra da nisu obavezujuće. Ostali članovi vijeća su ponovili da su odluke vijeća obavezujuće i obavezne.

U Washingtonu, glasnogovornik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost John Kirby rekao je novinarima da "ništa, ništa se nije promijenilo u našoj politici. Ništa."

Izraelski izaslanik rekao je da je rezolucija "sramotna" jer ne uslovljava prekid vatre oslobađanjem talaca koje drži Hamas.

"Trebalo bi biti vrlo jasno da sve dok Hamas odbija osloboditi taoce u diplomatskim kanalima, ne postoji drugi način da se osigura njihov povratak osim vojnom operacijom", rekao je Gilad Erdan, predstavnik Izraela u UN-u.

Deset izabranih članova vijeća je u zajedničkoj izjavi novinarima nakon glasanja kazalo da se nadaju da će

sve stranke to provesti i da će pomoći u ublažavanju patnji stanovništva u Gazi.

Govoreći tokom posjete Jordanu u ponedjeljak, generalni sekretar UN-a Antonio Guterres rekao je da će Ujedinjene nacije nastaviti zalagati za više humanitarnih pristupa i ulaznih tačaka za pomoć, te je pozvao Izrael da ne postavlja nikakva ograničenja ili prepreke za isporuku pomoći.

Međunarodne humanitarne grupe žalile su se na nedostatak pristupa palestinskim civilima, navodeći materijale koje su odbili izraelski inspektori, konvoje koje je Izrael zadržavao i nedostatak pristupa unutar Gaze zbog borbi koje su u toku.

Govoreći konkretno o situaciji u sjevernoj Gazi, Guterres je rekao: "Apsolutno je neophodno imati veliku količinu humanitarne pomoći sada". Vojni razgovori u Washingtonu

U međuvremenu, borbe nije bilo zaustavljanja. Izraelska vojska izvijestila je u utorak da provodi više operacija oko bolnice Shifa u gradu Gazi, kao i kopnene borbe i zračne napade u centralnoj Gazi.

Američki ministar odbrane Lloyd Austin trebao bi u utorak biti domaćin razgovora s izraelskim ministrom odbrane Yoavom Gallantom. Pentagon je saopćio da se očekuje da će sastanak uključivati razgovore o naporima da se osigura oslobađanje preostalih talaca koji se drže u Gazi, kao i o potrebi za više humanitarne pomoći da stigne do civila u Gazi.

Očekivalo se da će drugi visoki izraelski zvaničnici uzeti odvojeno učešće sastancima u Bijeloj kući, ali je izraelski premijer Benjamin Netanyahu otkazao

njihovo putovanje u ponedjeljak nakon što SAD nisu blokirale prijedlog o prekidu vatre u Gazi.

“Veoma smo razočarani što neće doći u Washington, D.C., kako bi nam omogućili da s njima obavimo značajan razgovor o održivim alternativama ulasku na teren u Rafi”, rekao je Kirby novinarima u Bijeloj kući.

Sjedinjene Države su jasno stavile do znanja da neće podržati izraelski napad na Rafah, blizu granice između Gaze i Egipta, bez plana za zaštitu tamošnjih civila. Izrael je rekao da ima plan, ali nije javno rekao gdje će Palestinci koji se tamo skloniti biti premješteni.

Više od 1,2 miliona Palestinaca pobjeglo je tamo po naređenju izraelskih snaga koje su im rekle da napuste svoje domove u sjevernoj Gazi dok su izraelske trupe napredovale u ranijim fazama rata.

Premijer Netanyahu je ustvrdio da "nemamo načina da porazimo Hamas, a da ne uđemo u Rafah i ne eliminišemo bataljone koji su tamo ostali".

Rat je počeo hamasovim terorističkim napadom 7. oktobra na Izrael u kojem je, prema izraelskim izvještajima, ubijeno 1.200 ljudi i koji je doveo do hvatanja oko 250 talaca. Više od 100 je oslobođeno u novembru tokom privremenog prekida vatre.

Vjeruje se da je oko 100 još uvijek živo, a vjeruje se da je još 30 mrtvih, ali se još uvijek drže u Gazi. Ministarstvo zdravlja u Pojasu Gaze kojim upravlja Hamas kaže da je više od 32.200 ljudi ubijeno tokom izraelske kontraofanzive. Ukupan broj uključuje Hamasove borce i civile, a ministarstvo kaže da su dvije trećine poginulih žene i djeca.■

Rastumačen jevrejski spomenik - u Foči počiva rabin

Vijesti.ba,25.3.2024.

Alternativnom pokretu u Foči iz Izraela je stigao prevod teksta sa jednog od nadgrobnih spomenika na Jevrejskom groblju u ovoj opštini sa kojeg se vidi da jenatommjestusahranjen rabin iz čuvene porodice Gerstl, u čijem je vlasništvu bio poznati fočanski hotel, danas zgrada muzeja,preniojeRadioFoča.

Zahvaljujući ovom prevodu, razjašnjeno je da pod spomenikom počiva rabin Mordehaj Elijahu Gerstl, kako se navodi, sin rabina Haima Jehošue.

Iz Alternativnog pokreta Radio Foči je rečeno da je natpis sa spomenika preveo profesor Eliezer Papo, nerezidentni rabin

BiH, koji živi i radi u Izrealu.

Na omanjem groblju u blinizini Univerzitetske bolnice Foča nalazi se desetak jevrejskih spomenika, na kojima su se natpisi uglavnom izbrisali ili teško oštetili, dok je na najvećem spomeniku, koji se od ostalih izdvaja ne samo veličnom, već i ljepotom bijelog klesanog mermera, tekst ispisan hebrejskim pismom ostao očuvan.

U vrhu spomenika , u polukrugu, je napisano: “Čovjek rijetka duha i sin Tore”, ispod čega stoje riječi: “Ovdje je sahranjen”.

Na glavnom dijelu spomenika napisane su riječi:

“Naš učitelj i rabin Mordehaj Elijahu Gerstl, sin našeg rabina

i učitelja Hajima Jehošue, neka je njegova uspomena na blagoslov. Preminuo 15. sivana 5671. Ovo je kameni spomen “Osovini vjernih”, mnogodjelatnom, ispravnom i mnogopoštovanom. Držao se Zakona Boga Živoga, svojim je imetkom Boga častio na pregršti, pa je i uživao plodove kao vjerni čuvar smokve, a kada je stigao u godine junačke putem svojim ode u nebesko prebivalište. Ode s dobrim imenom i sa krunom levitskom. U sigurnosti će obitavati, na kraju će ustati kada ožive oni koji spavaju. Neka bi mu duša bila vezana u snop živih”, piše na spomeniku.

Godina smrti 5671. odgovara 1911. godini, dok jevrejski proljećni mjesec “sivan” obično

pada u maju ili junu po gregorijanskom kalendaru.

Jevreji su u Foči za vrijeme austrougarske vladavine imali važnu ulogu u privrednom i društvenom životu, posebno u zdravstvu i drvopreradi. Ovaj prevod otrkiva da je, među brojnim istaknutim jevrejskim ljekarima i inženjerima raznih profila, u Foči živio i rabin, što je čin koji nije lako steći.

Fočanska porodica Gerstl poznata je po istoimenom hotelu, prvom modernom fočanskom hotelu, sa 24 sobe, a sada se zna da je imala i važne jevrejske duhovnike i velikodostojnike. Na mjestu nekadašnjeg hotela “Gerstl” danas se nalazi Muzej "Stara Hercegovina".