3
ISLAMSKO DRUŠTVO
oktobar 2004.
islamske novine gazetë islame
ELIF
ZA KOHEZIJU ISLAMSKE ZAJEDNICE
Međuodnos pojedinac-zajednica Mnogi smatraju da islam predstavlja vjersko učenje o moralu i odnos čovjeka prema Bogu i da ga, izvan toga, ostala životna pitanja ne zanimaju. Ovo mišljenje je pogrešno. Svođenje islama na obrednu dimenziju i zanemarivanje njegove uloge u uređenju i mijenjanju vanjskog svijeta, slabi snagu i otpornost islamske zajednice i podriva njenu koherentnost. Ne postoji ništa u životu što je islam ostavio po strani. Nasuprot. U njegovim izvorima, Kur'anu i Sunnetu, nalazimo upute i propise o vjerovanju, ibadetu, moralu i međusobnim odnosima. Islam nije teorija koja se bavi pretpostavkama. On je vjera, ideja, način života ili životna filozofija koja se bavi stvarnošću. U širem značenju, islam obuhvata i uređuje odnose među pojedincima, kao i između pojedinaca i zajednice, odnosno zajednica. Pošto je Zakonodavac ove vjere Stvoritelj čovjeka, apsurdno je pretpostaviti da će On propisati norme koje protivuriječe ili škode čovjekovoj prirodi, koja je predodređena kako za individualni tako i za društveni, fizički i duhovni, prolazni i vječni život. I sama riječ ibadet je opšti imenitelj za sve što Allah voli od riječi i djela, javnih i tajnih. Suštinski, ibadet podrazumijeva zahtjev da čovjek svoj cjelokupni život, riječi i djela, ponašanje i odnose sa ljudima, uskladi sa Allahovom voljom, izraženom šerijatom. Čovjek je djelo Allaha dž.š. kao i sve drugo stvoreno. Čitava vasiona, ponašajući se u skladu sa prirodnim zakonima, automatski izvršavajući Božju zapovijest, je muslim- predana Volji Božjoj. Čovjek je jedini izuzetak od ovog univerzalnog zakona, jer je on jedino biće kome je dato da se po slobodnom izboru određuje prema Božjim zapovijedima. Data mu sloboda izbora predstavlja istovremeno jedinstvenu privilegiju i rizik čovjekov. Stoga i jeste važno da čovjek čuje i to da dobro čuje svoju prirodu, « praiskonski zavjet», dat svome Gospodaru; na pitanje - «Zar ja nisam Gospodar vaš?» , oni su odgovorili - « Jesi, mi svjedočimo». Prvenstveni zadatak Allahovih poslanika je da probude čovjekovu svijest kako bi on mogao dešifrovati praiskonski
napis na svom srcu, jasnije i sa većim uvjerenjem. Drugi vječni izazov za čovjeka je taj što ga je Allah učinio Svojim «namjesnikom na Zemlji», čemu se protivio šejtan koji personifikuje protivljudsku silu, koja neprekidno nastoji da zavede čovjeka s njegovog prirodnog «pravog puta na stranputicu». U ovoj neprestanoj borbi Allah je uz čovjeka, pod uslovom da se on pokorava Njegovoj volji. Jedino je čovjeku podaren slobodan izbor u cilju ispunjenja misije Allahovog namjesnika – nastojanjem da se uspostavi Allahov moralni i društveni poredak na Zemlji. Ovu misiju Kur'an naziva Emanetom. Kur'an, takođe, daje opsežnu analizu osnovne ljudske sla-
Allaha, islam, kome je cilj da neprestano «naređuje dobro a zabranjuje zlo». Kur'anski koncept ličnog ponašanja dobija pravi smisao samo u društvenom kontekstu. Njegovo upozorenje na «nepravde prema samom sebi» posljedično znači, ustvari, razaranje prava na egzistenciju u ličnom, društvenom i istorijskom kontekstu. Kad Kur'an govori o smrti pojedinaca kao što su Faraon ili Karun, on, zapravo, govori o samouništenju jednog načina života, jedne zajednice, jednog tipa civilizacije. Mogu se, naravno, pojaviti ozbiljna neslaganja između prirodne srodničke privrženosti – čak i na relaciji roditelji – djeca i odanosti Istini, pravdi i zajednici,
uskosti, krajnosti i neuravnoteženosti. Istorija bilježi stalna suprotstavljanja koncepcija individualnosti i kolektivnosti u uređenju društva. U naše vrijeme ta suprotstavljanja su najoštrije izražena. Kapitalizam, koji se gradi na glorifikaciji individualnosti, pojedincu daje tolika prava, koja ponekad mogu biti čak apsolutna, kao što su špekulacije sa deficitarnim robama, kamatama i zloupotrebom bogatstva u cilju držanja siromašnih u zavisnom položaju. Radi se o novom konformizmu, o novom društvenom ponašanju pod uticajem racionalne tehnologije, koje Markuze naziva jednodimenzionalnošću.
bosti i lijek za nju. U tom cilju, On ne samo da opisuje, nego, prvenstveno, upućuje i propisuje. I koliko Božje prisustvo u našem življenju i slijeđenje Njegove Upute znače smisao i svrsishodnost života, toliko udaljavanje od Boga znači nestanak značenja i svrhe ljudskog bitisanja. Ovo se podjednako odnosi na život pojedinaca i kolektivni život zajednica.
u kojem slučaju se, bez dvoumljenja, zastupa odanost ovom drugom. O tome jasno ukazuju kur'anske pripovijesti o Nuhu a.s. i njegovom sinu i ženi i Ibrahimu a.s. i njegovom ocu, kojih se Allahovi poslanici odriču radi Allahovog emaneta, uprkos osjećanjima koja gaje prema njima. Jer, kada se čovjekova vizija Allahovog emaneta sužava i iščezne, onda je svejedno, da li za Boga čovjek uzima sebe, društvo ili naciju, što može biti prihvatljivo Emilu Dirkemu. Svako upojedinjavanje Istine, bilo individualno ili društveno subjektivno od strane grupa, stranaka ili sekti, podjednako koči individualne i kolektivne moralne snage. To je, kako s pravom ukazuje Fazlur Rahman, visoka ˙cijena koja se plaća
Ono što Kur'an zagovara je «srednji put», pozitivna, stvaralačka, pravedna sredina. Sredina ravnoteže između individualnog i kolektivnog, kojom se postiže njihovo puno prisustvo; oni ne manjkaju, uklapaju se u cjelinu i ne mogu se poricati. Ličnost pojedinca u islamskom društvu je veoma istaknuta. On se ne istapa u društvu, nego se u njemu oslanja, radi i doprinosi njegovom zdravom razvoju, kao što ono radi za cjelokupnu dobrobit i zaštitu pojedinca. Zdrav razvoj svakog od njih je nužan uslov za zdravo stanje pojedinca i zajednice. Primarna tendencija svake zajednice je da traje, a da bi trajala, ima potrebu da potvrdi svoje postojanje, identitet i unutrašnju koheziju. Na toj
KUR'ANSKI KONCEPT Glavna svrha objavljivanja Kur'ana, nesumnjivo je formiranje zdrave ličnosti i zajednice, uspostavljanjem zdravog društvenog poretka na Zemlji. Uloga pojedinca i društva u tome je u uzajamno povezanom odnosu. Zajednicu muslimana konstituiše vjera u
osnovi iznutra se povezuje, strukturiše i organizuje. Osnova njenog postojanja su vjerovanje, ideali, vrijednosti, norme. Vlast koja normativno reguliše život muslimana i njegove zajednice mora da bude ona ista koja reguliše cijeli kosmos. To znači da se jedino Uzvišenom Allahu priznaje božanstvenost, apsolutna ispravnost i vlast. Teorijska osnova islama - da nema Boga osim Allaha - potvrđuje se ponajprije u svijesti, čvrstim vjerovanjem, te izvršavanjem vjerskih propisa i uređenjem cjelokupnog života prema šerijatskim propisima. Kome nije dovoljna Kur’anska uputa, taj od nereda i zalutalosti mora biti spriječen silom. Niko nema pravo da probuši lađu i utopi njene putnike. Zbog toga, zajednica je dužna da, pomoću mehanizama namijenjenih poštovanju normi, sačuva sebe od urušavanja i deformisanja: « Allah obuzdava sultanom - vlašću, odnosno silom, ono što nije obuzdao Kur'anom» - kaže hazreti Osman. Zato se zajednica muslimana pojavljuje ne samo kao društvena zajednica, već i kao pozornica praktikovanja islama, zajednica u kojoj se realizuje Allahova volja. Muslimani u Mekki nijesu imali vlasti nad sobom niti nad svojom zajednicom. Stoga im Allah u tom periodu nije ni objavljivao propise i uredbe, već samo čisto vjerovanje i moral koji je proizašao iz njega. Tek kada su u Medini formirali zajednicu, koja je imala svoju vlast, tek tada su im objavljivani propisi i uspostavljen je poredak koji je udovoljio realne zahtjeve zajednice. Ta zajednica je nastala među nepoznatim plemenima, na periferiji tadašnjeg civilizovanog svijeta. Za samo 23 godine, Muhammed a.s. je, vođen Allahovom objavom, izgradio zajednicu bez primjera u ljudskoj istoriji. Zajednicu, koja na dan preseljenja u Ahiret njenog osnivača 632. godine broji 124.000 članova, sa tako snažnim mlazom života, volje i pravde, da se samo 100 godina nakon toga, 732., njeni članovi nalaze kod Poitiersa, pred današnjim Parizom. Ovaj polet Spenger naziva «besprimjernim oslobađanjem magijskog ljudstva». Nastavak na sljedećoj strani