Migracije i identitet - zbornik-2020-4-dio

IV.

Iseljeništvo Expatriates • Iseljeništvo: povijesni aspekti Emigration: historical aspects • Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika Migration, emigration, South America • Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti Emigration and return: contemporary aspects

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

Matea Bačko matea.jurica@gmail.com

POGLEDI HRVATSKE INTELEKTUALNE EMIGRACIJE NA HRVATSKO PITANJE U JUGOSLAVIJI OD 1971. DO 1990.

NA PRIMJERU NOVE HRVATSKE SAŽETAK U radu autorica na temelju recentne znanstvene literature i emigrantskog časopisa Nova Hrvatska analizira događaje u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, odnosno Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Razdoblje obuhvaća period od hrvatskog proljeća 1971. do početka osamostaljenja suverene Republike Hrvatske 1990.

Povijesni događaji iz razdoblja 1971. ‒ 1990. usporedno su praćeni s člancima pisanim u tom razdoblju zbog čega je moguć uvid u stavove i mišljenja autora članaka. Izneseni su stavovi časopisa o hrvatskom proljeću, uhićenjima i političkim suđenjima 1972., Titovoj smrti te o jugoslavenskoj krizi i uvođenju višestranačja. Analizirani časopis Nova Hrvatska slovio je kao jedan od najcjenjenijih i najčitanijih časopisa hrvatske političke emigracije. Glavni cilj časopisa bilo je zalaganje za samostalnost s nadom da će što prije doći do odcjepljenja države Hrvatske od ostalih republika socijalističke Jugoslavije.

Ključne riječi: hrvatska intelektualna emigracija, Nova Hrvatska, hrvatsko proljeće, politička suđenja, Titova smrt, višestranačje

UVOD Potreba za izlaženjem časopisa u emigraciji koji su se bavili problematikom hrvatskog pitanja u jugoslavenskim okvirima svjedoči o kompleksnosti vremena u kojemu se Hrvatska nalazila u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. U Hrvatskoj se nije smjelo otvoreno kritizirati vlast niti izdavati časopise koji su tematizirali nepovoljan položaj hrvatskog naroda u Jugoslaviji, pa se stoga pojavila potreba da hrvatski intelektualci u emigraciji izdaju svoj časopis. Hrvatsko iseljeništvo čini velik broj Hrvata koji su stoljećima emigrirali zbog različitih okolnosti. Tako je bilo i poslije Drugog svjetskog rata kada su brojni intelektualci izbjegli zbog straha od komunističke represije ili neslaganja s komunističkom ideologijom. S obzirom na navedeno, brojni intelektualci su uz razne političke aktivnosti djelovali i na kulturnom polju izdavajući časopise koji su se bavili političkim, društvenim i kulturnim temama, izričito kroz prizmu tzv. hrvatskog pitanja. Nezadovoljni svojim položajem unutar zajednica u kojima se nalazio, hrvatski je narod jedino rješenje vidio u stvaranju samostalne države. Upravo su taj cilj podržavali intelektualci u emigraciji koji su uređivali časopis Novu Hrvatsku.

Radeći na promidžbi hrvatskog pitanja, časopis je pratio sve aktualne događaje u Jugoslaviji te je o tome izvještavao Zapad kritizirajući postojeću jugoslavensku vlast.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 783

Iseljeništvo: povijesni aspekti

HRVATSKA INTELEKTUALNA EMIGRACIJA Postojala su tri emigrantska vala hrvatske političke emigracije nakon Drugog svjetskog rata (Jandrić, 2003, str. 442). Nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i uspostave komunističke Jugoslavije 1945. uslijedio je prvi izbjeglički val (Jandrić, 2003, str. 441). Vojnici NDH i brojni članovi Hrvatske seljačke stranke (HSS) su s cijelim obiteljima bježali u zapadne zemlje. Drugi val obilježava razdoblje od 1955. do 1970., kada su Hrvati iz Jugoslavije emigrirali uslijed loše gospodarske situacije. To su razdoblje karakterizirali „radnici na privremenom radu u inozemstvu”. Njihovim odlaskom Jugoslavija se riješila nezaposlenih osoba i nezadovoljnika vladajućim režimom koji su slanjem deviza uzdržavali režim (Jandrić, 2003, str. 442). Nadalje, treći emigrantski val nastao je gušenjem hrvatskog proljeća, kad su zemlju napustili mnogi mladi obrazovani ljudi, intelektualci, studenti. Godina 1972. obilježena je uhićenjima i progonima hrvatskih studenata i intelektualaca u domovini. Bježeći pred terorom, uhićenjima i ubojstvima, mladi intelektualci su se priključili emigraciji gdje su počeli djelovati u okrilju pojedinih emigrantskih organizacija (Jandrić, 2003, str. 443).

Emigrantske grupe bile su rascjepkane, ali i aktivne. Ono što je dodatno potaknulo aktivnost emigrantskih skupina bilo je stalno praćenje istih od strane tajnih agenata Uprave državne bezbednosti (Udba) – jugoslavenske političke policije.1 Agenti Udbe su se često ubacivali u emigrantske skupine te su na taj način bili upućeni u njihov rad (Matković, 1999, str. 223).

Politički emigranti su naselili područje Europe, Sjeverne i Južne Amerike odakle su obavljali političku djelatnost (Matković, 1999, str. 218). Komunistička vlast je hrvatsku političku emigraciju gledala kao veliku prijetnju nazivajući je „ustaškom” i „neprijateljskom” (Jandrić, 2003, str. 440). Neprijateljima režima su također smatrali i velik broj intelektualaca koji su u novonastalim okolnostima nastavili borbu za hrvatske nacionalne interese (Jareb, 2006, str. 307). Pribojavajući se za opstanak Jugoslavije, komunistička je vlast provodila ubojstva aktivista, njihovo zastrašivanje i nemogućnost slobodnog djelovanja. Hrvatska je imala najbrojniju i intelektualno najjaču emigraciju koja je bila povezana izvan zemlje i koja je stvarala svoje organizacije i promicala hrvatske ideje. Svijetu je iznosila kritičke stavove o komunističkoj vlasti i obavještavala je svjetsku javnost o potlačenosti Hrvata i njihovoj želji za osamostaljenjem (Jandrić, 2003, str. 441). Koliko se vrh komunističke vlasti pribojavao Hrvata u emigraciji svjedoči izjava Vladimira Bakarića kako „Hrvatska ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, a najgoru jer nitko nije toliko neprijateljski raspoložen prema Jugoslaviji, kao što su Hrvati” (Jandrić, 2003, str. 445). Emigracija je djelovala na način da je organizirala seminare, dijaloge s neistomišljenicima, a izdavani su časopisi i glasila u kojima su emigranti iznosili svoje ideje, tražili očuvanje hrvatskog identiteta i kulture i rušenje komunističke vlasti (Jandrić, 2003, str. 445).

ČASOPISI HRVATSKE INTELEKTUALNE EMIGRACIJE Časopisi hrvatske intelektualne emigracije bili su namijenjeni Hrvatima, ali i ostatku svijeta, izvještavali su s različitih političkih stajališta o stanju u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i o događajima i problemima u stranim zemljama u kojima je emigracija djelovala (Jandrić, 2003, str. 445). U povijesti hrvatske emigracije izlazilo je mnogo listova, glasila o domovini, a neke karakteristike su bile loša kvaliteta pisanja, kratak vijek izlaženja i financijski problemi. Glavni motivi izlaženja iseljeničkoga tiska bila je politika. Smatralo se kako će izlaženje novina u emigraciji imati utjecaja na događaje u domovini (Čizmić, 2005, str. 125).

1

Udba je rekonstruirana nakon Rankovićeva pada 1966. i dobila je novi naziv – Služba državne bezbjednosti. Rankovićev pad se dogodio uslijed razlaza s Titom jer je Ranković imao iznimnu društvenu moć zbog čega se Tito osjetio ugroženim. U obračunu Tita i Rankovića koji se dogodio 1966., Ranković je isključen iz Centralnog komiteta, te je sam podnio ostavku na položaj potpredsjednika republike (Matković, 2003, str. 351).

784 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

Za iseljenike u zapadne zemlje nakon Drugog svjetskog rata, tisak je imao izrazito bitno značenje. Putem tiska se namjeravala oživjeti ideja o stvaranju samostalne hrvatske države. Članci su se bavili povijesnim, kulturnim, društvenim, gospodarskim temama hrvatskog naroda što je uvelike utjecalo na očuvanje nacionalne svijesti (Čizmić, 2005, str. 126). U totalitarnoj državi kao što je bila Jugoslavija, svi su mediji bili pod utjecajem vladajućeg režima. Budući da mediji nisu bili slobodni, da je postojala cenzura i da se nije moglo slobodno izražavati javno mnijenje, postojala je potreba za djelovanjem izvan granica Jugoslavije. U domovini je u komunističkom sustavu svaki pokušaj kritiziranja bio nedopušten i pitanje Hrvata i položaj Hrvatske se nije smio iznositi javno pa postojanje ovakvih časopisa ima još veću važnost jer su emigranti iznosili pitanja i probleme koji su u navedenom razdoblju okupirali većinu Hrvata u domovini i izvan nje (Jandrić, 2001, str. 225). Jugoslavenska se vlast bojala utjecaja tiska hrvatske intelektualne emigracije pa je često dolazilo do zastrašivanja, sabotiranja, špijuniranja i zabrane djelovanja. To ipak nije uspjelo zaustaviti njihov rad u inozemstvu, već je brojnost hrvatskog emigrantskog tiska u Europi postajala sve veća (Dugeč, 1998, str. 97).

Na taj je način ostao pismeni trag sudbonosnog povijesnog razdoblja za hrvatski narod (Čizmić, 2005, str.

126). Među najpoznatijima su Studia Croatica (od 1960. u Buenos Airesu), Kroatische Berichte (od 1976. u Mainzu) te godišnjak Journal of Croatian Studies (od 1960. u New Yorku) (Brešić, 2013, str. 63).

No od mnoštva emigrantskih listova, Nova Hrvatska imala je reputaciju najčitanijih. Njen urednik Jakša Kušan i sam je bio politički emigrant (Spehnjak i Cipek, 2007, str. 270-271). Protiveći se komunističkom pokretu, Kušan se borio protiv jugoslavenskog utjecaja izdavajući časopis koji se bavio hrvatskom tematikom. Stoga su se morali suočavati s jugoslavenskim propagandnim aparatom koji ih je nastojao diskreditirati i smanjiti im ugled u redovima hrvatskih iseljenika (Čizmić, 2005, str. 421-422). U redovima Nove Hrvatske javila se ideja o pomirbi i potrebi suradnje hrvatskih partizana i ustaša kako bi zajedničkim snagama lakše došlo do uspostave hrvatske države. (Krašić, 2016, str. 28).

NOVA HRVATSKA Nova Hrvatska bile su iseljeničke novine koje su izlazile u Londonu od 1959. sve do 1990. godine. U razdoblju od 1959. do 1974. izlazile su kao mjesečnik, a od 1974. do 1990. kao dvotjednik. List je pokrenuo Jakša Kušan koji je ujedno bio glavni urednik novina od prvog broja pa sve do kraja izlaženja. Prisiljen otići iz Zagreba i prekinuti studij prava 1955. pod optužbom za šovinizam i antijugoslavenske izjave, nastavio je studij prava u Beogradu. Prije diplome u Beogradu otišao je u inozemstvo, da bi u Nizozemskoj u Den Haagu pohađao ljetni semestar međunarodnog prava. Konačno je u Londonu studirao međunarodne odnose. Usprkos prekidu studija u Zagrebu, nastavio je održavati kontakt s prijateljima, ali s ciljem ilegalnog djelovanja. Kušan je zbog stalnog policijskog nadzora otišao u inozemstvo s namjerom pomaganja rada u zemlji. Stvorio je u Londonu mrežu suradnika s ciljem političkog odgoja društva i rada na protujugoslavenskoj propagandi u redovima hrvatskog iseljeništva, u stranim zemljama i u Hrvatskoj. U tim je okolnostima došlo do pokretanja lista Hrvatski bilten koji je ubrzo preimenovan u Nova Hrvatska (Vlašić, 2010, str. 291-292).

Adresa na kojoj je izlazila Nova Hrvatska punih 29 godina bila je 30 Fleet Street, London, E.C.4., England (Elezović, 2002, str. 129-132). List je pokrenula liberalno-demokratska struja hrvatskih emigranata iseljenih u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Stoga se taj list razlikovao od većine ostalih emigrantskih časopisa koje su uređivali uglavnom desni nacionalisti jer je zagovarao nacionalnu nezavisnost Hrvatske, ali iz perspektive liberalnih vrijednosti i ustavne demokratske države. Glavne teme zastupljene u listu bila su aktualna zbivanja u Jugoslaviji i Hrvatskoj te u ostatku svijeta, nacionalna povijest Hrvata i njihova opozicijska djelatnost (Vlašić, 2010, str. 291). Uredništvo je težilo argumentiranoj kritici jugoslavenskog režima pišući iz prodemokratske, proeuropske i protuustaške perspektive (Vlašić, 2016, str. 86). Na samom početku izlaženja, napisi u Novoj

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 785

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Hrvatskoj bitno su se razlikovali od ostalih tekstova drugih emigrantskih časopisa. Naime, list je na drukčiji način iznosio stanje u Jugoslaviji i Hrvatskoj te je na drukčiji način pisao o hrvatskim komunistima. Za članove Partije se smatralo da mogu pomoći hrvatskoj borbi jer su hrvatski komunisti u podređenom položaju u odnosu na srpske. Kada bi hrvatski komunisti uvidjeli tu činjenicu, mogli bi odigrati presudnu ulogu predvođenju nezadovoljnika u Partiji i emigraciji (Krašić, 2016, str. 31-32). Nova Hrvatska je bila jedini list u emigraciji koji nije iz hrvatske politike izbacivao komuniste te je imao širok krug ljudi koji su informirali urednike lista direktno iz domovine (Mihaljević, 2011a, str. 35).

Uredništvo Nove Hrvatske nastavilo je rad koji je započeo Hrvatski bilten. Tako se gospodarskim temama bavio Tihomil Rađa, kulturnom rubrikom Gojko Borić, društvenom Tefko Saračević, vjerskom Marijan Radetić, socijalnopolitičkim pitanjima bavili su se Đuro Grlica i Ante Zorić, dok se pitanjima vanjske i unutarnje politike bavio urednik lista Jakša Kušan. Razlika je bila u tome što se uredništvo Nove Hrvatske potpisivalo, dok to nije bio slučaj u Hrvatskom biltenu. Uredništvo Nove Hrvatske se potpisivalo zbog nagađanja stare hrvatske emigracije da list radi u službi jugoslavenske države (Vlašić, 2010, str. 291).

U članku Nova Hrvatska, koji predstavlja ciljeve i zadaće novoga lista, stoji kako je „Nova Hrvatska stvorena da postane vlasništvo svih Hrvata, oružje hrvatskog javnog mnijenja, da pokaže što misli i osjeća većina.”

(Nova Hrvatska, 1959, str. 2). U članku se najavljuju budući događaji koji idu na ruku hrvatskome narodu, a zadaća Nove Hrvatske jest da te događaje vjerno prikaže na svojim stranicama i da o tim događajima izgradi određeni stav. Stoga je cilj Nove Hrvatske biti poveznica između domovine i emigracije (Nova Hrvatska, 1959, str. 2).

Jakša Kušan iznio je svoja svjedočanstva u knjizi Bitka za Novu Hrvatsku u kojoj je napisao zašto je pokrenuta Nova Hrvatska: „Postojali su razlozi za nezadovoljstvo zbog površnih i preblagih zapadnih kritika naših političkih i ekonomskih prilika, a još više neinformiranost, nepismenost i nemoć našeg emigrantskog novinstva.

Naši ljudi na Zapadu su mogli učiniti mnogo više pa je u našoj skupini sazrijevala odluka da netko iz domovine ode u emigraciju i tamo nastavi rad. Zbog najveće izloženosti i pod stalnom paskom Udbe, izbor je pao na Jakšu Kušana. Engleska je bila izbor zbog toga što je strancima davala najviše slobode za njihov politički rad.” (Kušan, 2000, str. 11) Urednik Jakša Kušan isticao je objektivnost i samokritičnost Nove Hrvatske smatrajući da je kvaliteta važnija od kvantitete, odnosno da je naklada lista mogla porasti da se posvetilo senzacionalističkim temama čime bi raspirivali nacionalistička očekivanja. Umjesto toga, Kušan govori kako su se upravo suprotno pokušavali ublažiti doživljaji i smirivati napetosti kako bi umjerenošću i samokritikom pridobili povjerenje Zapada (Kušan, 2000, str. 154). Upravo je iz tog razloga Nova Hrvatska često bila na meti kritika drugih iseljeničkih časopisa smatrajući je nedovoljno „hrvatskim”. To potkrjepljuju urednikove riječi: „U pravilu nismo odgovarali na direktne napade i podvale, jer je toga bilo previše, a i razina im je bila takva da su prosječnom čitatelju vjerojatno više govorile o svojim autorima nego o nama.” (Kušan, 2000, str. 264). Kušan je kritizirao razne desne skupine u emigraciji koje nisu dozvoljavale da se kritizira niti dovodi u pitanje pojave za hrvatske interese. Te skupine i pojedince je nazivao manipulatorima rodoljubnih osjećaja koji su svoju sirovost prikrivali rodoljubnim osjećajima. Smatrao je da su time zapravo prikrivali strah i nesigurnost od suočavanja s vanjskim svijetom, a još više nepovjerenje u vlastiti narod. Kušan je držao da su željeli biti vođe pod svaku cijenu pri čemu su se koristili politički najzaostalijim elementima (Kušan, 2000, str. 155).

Mnogi su intelektualci iz domovine napustili Hrvatsku uoči hrvatskog proljeća te su se pridružili radu Nove Hrvatske. Tako je list dobio novinare koji su prethodno radili u Matici hrvatskoj i imali informacije iz prve ruke (Elezović, 2002, str. 130). Karakteristika lista bila je napuštanje ideoloških razlika i rad na boljitku hrvatskih interesa, a iza njega nije stajala niti jedna stranka. Pozivao je na zajedničku suradnju i zajedništvo iako 786 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

je u emigraciji bilo suprotno. Upravo je to privlačilo čitatelje različitih profila i svjetonazora (Kušan, 2000, str. 148). Najbolji dokaz tomu su riječi uredništva Nove Hrvatske u članku iz 1985.: „Jedan je samo preduvjet za novu hrvatsku ulogu. Pred Hrvatima je zadaća da jednom zauvijek premoste razlike koje im od svršetka rata uporno nameće neprijateljska taktika. Hrvati se ne dijele na „ustaše”, komuniste i pasivne gradjane: Bleiburg nije tragedija samo jednog dijela hrvatskog naroda ili samo političke emigracije. Bleiburg mora biti svojina i opomena svim Hrvatima bez obzira kojim političkim strujama pripadali. (...) Samo na taj način mogu prestati vječne diobe kod Hrvata i samo se u takvoj atmosferi uzajamnog priznanja mogu pokrenuti političke akcije do zajedničkog cilja.” („Bleiburg i Dan pobjede zajednički dio hrvatske povijesti”, 1985, str. 3) Tokom čitavog izlaženja list je očuvao neovisnost, članci su sadržavali kritike različitih društveno-političkih događaja dajući realnu sliku stanja (Elezović, 2002, str. 149-150). Kada se osvrće na zadnjih deset godina djelovanja Nove Hrvatske, Kušan konstatira da je upravo to desetljeće bilo uspješno i na političkom i novinarskom polju. Smatra kako je list donosio realne političke prognoze pa njegovi čitatelji nisu bili iznenađeni razvojem događaja s kraja osamdesetih godina (Kušan, 2000, str. 150). Urednik nije skrivao razočaranje time što Nova Hrvatska nije nastavila svoje izlaženje povratkom u Hrvatsku. Bio je mišljenja kako časopis u novim prilikama nema izgleda u budućnosti te kako je njegova uloga završena kada je Hrvatska započinjala svoj uspon. Postojala je ideja vraćanja u Englesku kako bi se nastavilo s „pouzdanim i ozbiljnim izvorom informacija o Hrvatskoj”, za čime je postojala zainteresiranost ranijih čitatelja. No, riječima urednika Kušana, bila bi porazna činjenica kada bi se Nova Hrvatska vratila u inozemstvo u trenucima kada je stvarala samostalnost (Kušan, 2000, str. 316).

HRVATSKO PROLJEĆE U OČIMA EMIGRACIJE Politički i društveni procesi koji su se događali u Hrvatskoj u razdoblju od 1967. do 1971. godine, jedni su od najznačajnijih događaja u suvremenoj hrvatskoj povijesti (Šute, 2006, str. 457). U obnovljenoj Jugoslaviji Hrvatska je, kao i ostale jugoslavenske republike, podvrgnuta strogom centralizmu na svim poljima što je dovelo do građanskog nezadovoljstva i nemira (Jandrić, 2007, str. 169). Srbi u Hrvatskoj bili su u privilegiranom položaju u odnosu na Hrvate, bili su zastupljeniji u državnom aparatu, važnim službama, diplomaciji i vojsci (Jandrić, 2006, str. 393). To se odrazilo i na kulturnom polju gdje je komunistički režim sustavno potiskivao nacionalne kulture. Postupno se nametala srpska kultura što se osobito očitovalo na području jezika (Matković, 2003, str. 354).

Hrvatska intelektualna emigracija je hrvatsko proljeće pratila s velikim zanimanjem od njegovih početaka pa do idejnog ostvarenja, stvaranja hrvatske samostalnosti. U tom je razdoblju politička emigracija imala popriličan utjecaj na događaje oko hrvatskoga proljeća što je vidljivo u emigrantskim glasilima (Krašić, 2016, str. 56). Budno je pratila događaje vezane uz hrvatsko proljeće čime je podržavala nositelje političkih aktivnosti u domovini (Jandrić, 2003, str. 441). Iz tog je razloga komunistički režim emigraciju smatrao najvećim vanjskim neprijateljem jer je bila promicatelj hrvatskih ideja diljem svijeta (Jandrić, 2007, str. 126-127). Dijaspora i politička emigracija su uz studente i hrvatsku inteligenciju bili glavni pokretači masovnog nacionalnog pokreta kojega su Tito i protureformsko krilo Saveza komunista smatrali „kontrarevolucijom”. Državna vlast osudila je masovni pokret smatrajući kako je pokušao „razvodniti, razbiti i likvidirati Partiju” što je dodatno pojačalo tenzije između režima i emigracije. Vođe nacionalnog pokreta imali su podršku i simpatije dijaspore koja ih je smatrala junacima i predvodnicima novog razdoblja kojega karakterizira borba protiv komunističkog režima (Jandrić, 2003, str. 439).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 787

Iseljeništvo: povijesni aspekti

NOVA HRVATSKA O HRVATSKOM PROLJEĆU Zbog financijskih poteškoća, londonska Nova Hrvatska izlazila je neredovito. Urednik Jakša Kušan je doveo u pitanje potrebu za izlaženjem lista zbog dovoljnog broja časopisa koji su izlazili u domovini (Mihaljević, 2011b, str. 230-231). Ipak, smatrao je kako časopisi u domovini „informiraju, ali ne komentiraju postojeće događaje te je potrebno da se čuje slobodan glas izvana”. Nadalje, autor donosi zaključak kako „zadaća lista više nije samo informiranje događaja u domovini, već i rasprava o tamošnjim bitnim pitanjima.” Hrvatsko proljeće je bilo jedan od razloga daljnjeg izlaženja lista (Mihaljević, 2009, str. 35-36). Godine 1971. izašao je tek jedan broj Nove Hrvatske. Stoga je u broju 70 za prosinac 1971. donesen sveukupan pregled događaja u domovini (Elezović, 2002, str. 135). Na početku broja nalazi se javna izjava u kojoj se urednici Jakša Kušan i Vinko Nikolić uz Ivicu Kovačevića, Juru Petričevića, Gvida Saganića, Bogdana Radicu, Tihomila Rađu i Ivu Rojnicu javno ograđuju od izjava i stavova dr. Branka Jelića. Osuđuju Jelićevo nametanje Moskvi tvrdeći kako je uzalud objašnjavati čovjeku totalitarnih shvaćanja da je Zapad, a ne Istok, prirodniji saveznik Hrvatske.

Ističu kako je Zapad nosioc demokracije, da je Jelić u krivu kada u svemu vidi hrvatsku propast kojoj jedino Sovjeti mogu biti spas. Urednici to osuđuju smatrajući da se Hrvatska mora vezati isključivo uz Zapad („Javna izjava”, 1971, str. 2). U uvodniku navedenog broja, autor Jakša Kušan piše kako je to „težak broj” jer je trebalo dugo vremena da izađe i jer ima nekoliko dugačkih članaka. Razlog tomu je „želja da se tim člankom pruži pregled događaja onima koji ne prate redovito domovinska zbivanja te da se istovremeno pokuša prenijeti dio atmosfere u zemlji.” („Pismo urednika”, 1971, str. 3). Nakon uvodnika slijedi veliki pregledni članak „Dugo hrvatsko proljeće” u kojemu su kronološki prikazani najbitniji događaji vezani za 1971. godinu (Mihaljević, 2011a, str. 35). Na samom početku članka „Dugo hrvatsko proljeće” stoji bilješka kako „nikada nije bilo teže pisati o prilikama u Hrvatskoj ako se želi pisati realno i nepristrano. Razdoblje drugog hrvatskog preporoda prožeto je nadama, velikim idejama, razočaranjem. U isto vrijeme nikada nije bilo važnije niti odgovornije otkriti pravo stanje stvari i doći do istine.” Autori koji su objavljivali u Novoj Hrvatskoj smatraju kako je došlo do „provale nacionalnog osjećaja i samopouzdanja u svim dijelovima hrvatskog društva”. Počevši od 1971., „svehrvatska je djelatnost doživjela do sada najveći uspon. Napisano je više o istinskim hrvatskim interesima, o realnim nacionalnim vrijednostima, više i bolje o prošlosti i budućnosti Hrvatske, nego za svih prohujalih skoro pedeset godina obje Jugoslavije.” Nadalje, govori se kako su najglasnije rasprave bile o gospodarskim pitanjima, kako su napokon postavljena pitanja o želji za samostalnost hrvatske ekonomije, za vlastitu hrvatsku valutu, za izgradnju autoceste Zagreb-Split kako bi konačno došlo do spajanja hrvatskog sjevera i juga („Dugo hrvatsko proljeće”, 1971, str. 4).

U uvodniku dvobroja Nove Hrvatske 71-72 iz ožujka 1972., Jakša Kušan izlaže potrebu za izlaženjem lista više nego ikada prije. Piše kako „nagla promjena političkih prilika u domovini stavlja i emigraciju u novi položaj i pred nove zadatke. Potrebne su novine koje će u što većem broju prelaziti granicu i širiti glas istine po Hrvatskoj.” Kušan poziva „nove političke izbjeglice iz domovine na suradnju i zajednički politički rad na obrani opće-hrvatskih interesa.” („Pismo urednika”, 1972a, str. 3). Na stranicama koje slijede, nalaze se članci koji osuđuju prekid „drugog hrvatskog preporoda”. U članku stoji kako je stanje gore, nego za vrijeme Bachova apsolutizma i šestosiječanjske diktature. Nova Hrvatska je imala negativno stajalište o gušenju hrvatskog proljeća koje se dogodilo u svega tjedan dana. Uredništvo je držalo kako je „Hrvatska okupirana na milost i nemilost velikosrpskog Beograda pod vlašću kvislinga i novostaljinističke klike oko Tita” („Hrvatska pod okupacijom”, 1972, str. 4). Ovaj je broj posvećen prosinačkom prevratu u Hrvatskoj u kojemu se opisuje tok zbivanja prije, za vrijeme i nakon sastanka u Karađorđevu (Mihaljević, 2009, str. 40).

788 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

NOVA HRVATSKA O UHIĆENJIMA I POLITIČKIM SUĐENJIMA 1972.

Slomom nacionalnoga pokreta u Karađorđevu došlo je do obračuna antireformske struje u CK SKH na čelu s Titom, te studenata, članova Matice hrvatske, intelektualaca i liberalne struje u CK SKH. Tijekom 1972. godine pokrenut je velik broj političkih i montiranih procesa protiv potonjih. Protivnici režima morali su napustiti svoje društvene i javne položaje te su im oduzimana građanska prava (Jandrić, 2007, str. 129). Uslijedili su obračuni i uhićenja boraca za samostalnost Hrvatske, a najviše su stradali studenti i hrvatska inteligencija (Jandrić, 2007, str. 169). Komunistički režim se obračunao s hrvatskim proljećarima, a Tito je proglasio da se u Hrvatskoj događa kontrarevolucija. Prema njegovom mišljenju „na čelu kontrarevolucije je Matica hrvatska kojoj je krajnji cilj uspostava hrvatske države po uzoru na ustašku NDH.” (Ivičević, 2002, str. 23).

Započeo je treći izbjeglički val najmlađe generacije intelektualne emigracije. Nastupilo je razdoblje žestoke državne represije radi čega su pojedinci i skupine bili primorani bježati u inozemstvo tijekom 1971. i 1972., ali i kasnije. Sudionici nacionalnoga pokreta u Hrvatskoj morali su se suočiti sa zastrašivanjima, progonima, terorom i strogim zatvorskim kaznama. Osim članova Matice hrvatske i SKH, stradale su i studentske vođe.

Osuđeni su i kažnjeni kaznom zatvora, studentska organizacija je ukinuta i pripojena Savezu socijalističke omladine (Spehnjak i Cipek, 2007, str. 281). Savka Dabčević-Kučar je u svojim memoarima zapisala kako je u samom vrhu smišljena strategija i taktika terora jer je bez toga bilo nemoguće zaustaviti hrvatsko proljeće.

Ističe kako se nije mogla uhititi većina naroda, pa je trebalo zastrašiti i ukloniti „najopasnije i najnepokornije vođe” (Dabčević-Kučar, 1997, str. 988).

Tokom cijele 1972. godine Nova Hrvatska je obilovala člancima koji su se bavili pitanjima uhićenja i suđenja hrvatskim studentima, „matičarima” i smjenjivanju vodstva CK SKH. U člancima se može iščitati potpora osuđenicima koje je list u to vrijeme predstavljao kao heroje i borce za hrvatsku samostalnost. Zbog toga su na stranicama Nove Hrvatske nerijetko stajali pozivi na demonstracije svih slobodnih Hrvata diljem svijeta da se ujedine i pruže podršku osuđenima. List je donosio obilje informacija i htio je u što većoj mjeri informirati hrvatski narod, a i svijet o suđenjima i uhićenjima pa je tako u uvodniku dvobroja 71-72 iz 1972. godine, urednik Jakša Kušan uputio poziv svima koji su bili prisiljeni napustiti domovinu da su pozvani „otvoreno svjedočiti i iznijeti svoje mišljenje na stranicama Nove Hrvatske.” („Pismo urednika”, 1972a, str. 3).

U navedenom broju nalazi se opsežan članak „Hrvatska pod okupacijom” unutar kojega se nalaze manji podnaslovi kronološki opisujući prosinac 1971 (Mihaljević, 2011a, str. 37). Podnaslov „Zagreb okupiran: pad hrvatskog partijskog vodstva” govori o smjeni Savke Dabčević, Tripala, Pirkera, Bijelića, Koprtle, Šibla, generala Bobetka i drugih. U članku piše kako je „cjelokupno hrvatsko komunističko vodstvo stavljeno na optuženičku klupu, a još je više pooštrena cenzura pošte, naročito inozemne; kontrola nad „Vjesnikom” i drugim listovima je potpuna” („Zagreb okupiran”, 1972, str. 6). Opisana je atmosfera koja je 11. prosinca 1971. vladala Zagrebom te uhićenja koja su slijedila nakon toga: „Milicija pod šljemovima i vojska bili su na svakom koraku, vojni helikopteri kružili su gradom te je bilo jasno da je kraj neizbježan, da je hrvatsko proljeće brutalno prekinuto, da se ponovno vraćamo natrag, ponovno na 1945. (...) Započinju premetačine po stanovima i tajna uhićenja. Zatvoreno je gotovo cjelokupno studentsko vodstvo na čelu s Budišom, Dodigom i Čičkom. Za Paradžika se javlja da je u bijegu.

Uhićen je i član uredništva „Hrvatskog tjednika” Bruno Bušić. Čitav Izvršni odbor Matice hrvatske dao je ostavku.” („Zagreb okupiran”, 1972, str. 6) U idućem članku stoji da je „val masovnih ostavki i smjenjivanja zahvatio čitavu Hrvatsku, od najvažnijih ustanova i poduzeća, sudova, tužilaštva pa do redakcija gotovo svih listova u Hrvatskoj, televizije i radio stanica.” („Početak masovnih ostavki i smjenjivanja”, 1972, str. 7). Nadalje piše:

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 789

Iseljeništvo: povijesni aspekti

„na vodeća mjesta sada dolazi najmutniji talog u Partiji. Reaktiviraju se umirovljeni udbaši i partizanski borci. (...) Intenzitet progona raste iz dana u dan. Prvo se obračunalo sa studentima i predstavnicima Matice hrvatske, zatim dolazi na red nastavni kadar Sveučilišta, lokalni funkcionari, poslanici u Saboru, ljudi sve bliži ranijem vrhu.” („Početak masovnih ostavki i smjenjivanja”, 1972, str. 7) List opisuje uhićenja matičara za koje se smatra da su nepravedna te da su matičari doživjeli „najbarbarskiji progon i poniženja za svih 130 godina postojanja”. („Zatvoreno vodstvo Matice hrvatske”, 1972, str.

7). Članak završava zaključkom kako „Titovim napadom na Hrvatsku i njeno vodstvo nije završila kriza u Jugoslaviji, već se ona dodatno produbila. Upravo zbog toga hrvatski narod ima najviše izgleda da, uz malo političkog razbora, ostvari mnoge od svojih najvažnijih nacionalnih ciljeva”. („Zatvoreno vodstvo Matice hrvatske”, 1972, str. 8).

U Novoj Hrvatskoj se povlači paralela s osudama hrvatskih komunista još iz četrdesetih godina te onih iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Naime, partijska organizacija u Hrvatskoj je prije Drugog svjetskog rata imala najbolje i intelektualno najsposobnije vodstvo u usporedbi s ostalim jugoslavenskim partijama („Tradicija progona hrvatskih komunista”, 1972, str. 5). Ta je skupina lijevih intelektualaca, pod vodstvom Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Ognjena Price i Andrije Hebranga, prema članku u Novoj Hrvatskoj, inzistirala na stvaranju posebne i samostalne partijske organizacije za Hrvatsku. Tomu se protivio Tito kao i ostatak beogradskog parijskog vodstva jer su strahovali da će tako snažno hrvatsko intelektualno komunističko vodstvo preuzeti primat. Tito se tomu protivio do te mjere da se odlučio na likvidaciju članova hrvatskog CK („O likvidaciji hrvatskih komunista”, 1972, str. 8). Sudbine hrvatskih komunista su često bile tragične, poput Andrije Hebranga i Ivana Gorana Kovačića, čije su smrti i danas zagonetne. Uspoređujući starije hrvatsko partijsko rukovodstvo s onima iz sedamdesetih godina, dolazi se do zaključka kako nepovjerenje jugoslavenskog Centralnog komiteta SKJ prema hrvatskim komunistima nije novijeg datuma. Tko god je radio za interese hrvatskoga naroda bio je na neki način smijenjen ili pogubljen, a to nije postojalo ni u jednoj drugoj partiji, nego samo u hrvatskoj partijama („Tradicija progona hrvatskih komunista”, 1972, str.

5). Iako postoje sličnosti u odnošenju prema hrvatskim komunistima, u članku „Počelo je s Hebrangom” stoji kako je u sedamdesetim godinama „nemoguće zamisliti da bi hrvatski vođa Hebrangovih kvaliteta mogao biti ubijen, a da nitko u svijetu na to ne reagira. Danas je drugo vrijeme prije svega zato što uz, u prosincu svrgnuto hrvatsko vodstvo na čelu s Tripalom i dr. Dabčević-Kučar, stoji cjelokupni hrvatski narod u domovini.” (Brezarić, 1972, str. 10).

U uvodniku Nove Hrvatske iz travnja 1972, broj 73-74, urednik Jakša Kušan započinje riječima kako se prilike u Hrvatskoj pogoršavaju te kako opet postoje policijski progoni i sudski procesi. Iznosi podatak da je naglo porastao interes za strani i iseljenički tisak pa je ovaj broj u cijelosti posvećen pregledu pisanja stranog tiska čime se htjelo dokazati kako je velik dio stranog svijeta reagirao na sudbinu hrvatskog naroda („Pismo urednika”, 1972b, str. 3). U podnaslovu članka „Kako nas gledaju strani novinari” piše da je: „do veće promjene došlo nakon prosinačkog preokreta u Jugoslaviji. Tek tada su se otvorile oči mnogima na zapadu, čak i velikom dijelu onih koji su ranije iz neznanja, komotnosti ili iz slabosti, slijepo nasjedali službenom i neslužbenom sufliranju iz Beograda. U Hrvatsku je za kratko vrijeme došlo više stranih novinara, nego prije toga godinama. I tko god je izvještavao s lica mjesta, davao je u pravilu točnu sliku događaja.” („Svijet je konačno čuo istinu o Hrvatskoj”, 1972, str. 5) Uredništvo je zadovoljno time jer je to dokaz da je strani svijet reagirao na najnoviju sudbinu hrvatskoga naroda što svakako treba biti poticaj za daljnja izvještavanja Zapada o stanju u Jugoslaviji. Svijet treba biti upoznat sa situacijom u Jugoslaviji pa urednik Kušan u uvodniku najavljuje da će i dalje prevoditi „važnije osvrte na naša zbivanja iz svjetskog novinstva” („Pismo urednika”, 1972b, str. 3).

790 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

U Novoj Hrvatskoj iz lipnja 1972., broj 76, na samom početku lista stoji poziv na demonstracije zbog političkih suđenja u Zagrebu. Cilj demonstracija je upozoriti stranu javnost na hrvatske probleme te dokazati jedinstvo svih Hrvata. Uredništvo je stoga pozvalo „sve Hrvatice i Hrvate u slobodnom svijetu da mirno i dostojanstveno protestiraju pred jugoslavenskim ambasadama i konzulatima” („Poziv na demonstracije”, 1972, str. 4). Pozvani su na protest jer „zločinački okupatori Hrvatske, koji su u prosincu prošle godine smijenili hrvatsko političko rukovodstvo, spremaju se uskoro izvesti pred sud i osuditi zatvorene hrvatske studente, novinare, sveučilišne profesore i vodstvo Matice hrvatske” („Poziv na demonstracije”, 1972, str. 4)U članku „Pred suđenja u Hrvatskoj” stoji kako se suđenja iščekuju s najvećom napetošću. Također se saznaje da su pripremljeni procesi studentskoj skupini, predstavnicima Matice hrvatske i Zlatku Tomičiću, a studentskim vođama sudit će Miljenko Mihaljević, bivši policajac koji je kasnije „završio” pravni fakultet („Pred suđenja u Hrvatskoj”, 1972, str. 4).

Broj Nove Hrvatske iz srpnja 1972, br. 77, u potpunosti je posvećen suđenjima u Hrvatskoj. Tako u uvodniku piše da su u Hrvatskoj suđenja „sumorna svakidašnjica”, ali da Hrvatska radi toga nije uplašena, već naprotiv, uhićenja i prijetnje su samo „još više otvrdnule otpor” („Pismo urednika”, 1972c, str. 3). U uvodniku ujedno stoji kritika novinstvu u zemlji zato jer ne pišu o suđenjima ili tek donose škrte i jednostrane obavijesti. Dalje stoji kako su suđenja „najžešća u Bosni i Hercegovini, ali zagrebački listovi o tome šute. (...)

Nastavlja se s uhićenjima i neprestanim terorom nad Hrvatima. Zatvori se i dalje pune, sudovi su zaposleniji no ikada, a Udba povećava broj činovnika i agenata” („Pismo urednika”, 1972c, str. 3). Na kraju uvodnika stoji poziv svim Hrvatima u domovini i izvan nje da izdrže i da vjeruju da im od iseljene Hrvatske dolazi sve veća pomoć („Pismo urednika”, 1972c, str. 3). Članak „Sudjenja u Hrvatskoj” donosi detaljan kronološki pregled uhićenja i suđenja koja su započela u Hrvatskoj odmah nakon Karađorđeva. Pregled završava početkom srpnja zbog izdavanja broja za srpanj 1972., a nastavlja se u idućim brojevima Nove Hrvatske. Iako članak obiluje podacima o uhićenjima diljem Hrvatske, neki podaci ipak nisu bili dostupni pa tako neka uhićenja nisu navedena. U članku stoje presude hrvatskim studentima, književnicima, svećenicima, profesorima, odvjetnicima itd., a najčešći razlozi uhićenja bili su zbog „neprijateljske propagande”, „povezanosti s neprijateljskom emigracijom”, „pjevanja neprijateljskih šovinističkih pjesama uperenih protiv bratstva i jedinstva”, „izazivanja nacionalne netrpeljivosti”, „kontrarevolucionarne djelatnosti”, „izazivanja nacionalne mržnje i razdora među narodima i izvrgavanja poruzi najviših rukovodilaca SFRJ”, „lažnog prikazivanja prilika u zemlji”, „uspostave političke suradnje s grupacijom ekstremne političke emigracije okupljene oko časopisa Hrvatska revija” i sl. („Sudjenja u Hrvatskoj”, 1972, str. 5-7). U članku je istaknuto uhićenje novinara Ante Brune Bušića koji je poslije prosinačkog prevrata bio među prvim uhićenim Hrvatima („Sudjenja u Hrvatskoj”, 1972, str. 5). Optužen je zbog „navodnih veza sa suradnikom jedne zapadne obavještajne službe, zbog objave više članaka u „Hrvatskom književnom listu”, „Studentskom listu”, i „Hrvatskom tjedniku” u kojima se deklarirao kao protivnik društvenog i političkog uređenja u nas.” („Iznenadjujuća presuda”, 1972, str. 7 ‒ 8).

O uhićenjima hrvatskih studentskih vođa Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika i Gorana Dodiga piše da su optuženi u Zagrebu 17. lipnja iz razloga da su „kao kontrarevolucionarna grupa tokom 1970. i 1971. godine poduzeli niz akcija” ‒ propagandnih, organizacionih, kao i akcija direktnog nasilja ‒ radi osvajanja vlasti i ostvarenja kontrarevolucionarnih ciljeva „masovnog pokreta i preporoda Hrvatske: rušenje vlasti radnog naroda i legalno izabranih predstavničkih tijela SR Hrvatske, potkopavanje i obaranje samoupravnog socijalizma, razbijanje Ustavom utvrđenog federativnog uređenja SFRJ i nasilnog izdvajanja Hrvatske iz jugoslavenske zajednice naroda.” („8000 stranica”, 1972, str. 9). Opisana je atmosfera na dan suđenja: „cijeli je Zrinjevac bio blokiran od policije, autobusi su bili puni policajaca koji bi tjerali studente koji su došli pružiti podršku osuđenima, a bilo ih je sveukupno 150. Taj dan je uhićeno 20 studenata.” („8000 Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 791

Iseljeništvo: povijesni aspekti

stranica”, 1972, str. 9). Članak završava negodovanjem jer „procesom predsjedava Srbin, a studentski vođe su osuđeni već unaprijed.” („8000 stranica”, 1972, str. 9). Osim progona u Hrvatskoj, oni se provode i u susjednoj Bosni i Hercegovini. Progonima su pogođeni svi Hrvati koji se javno deklariraju Hrvatima, a zbog priznavanja hrvatske nacionalnosti smijenjeni su brojni profesori, nastavnici, službenici, liječnici i drugi („Progoni Hrvata u Bosni i Hercegovini”, 1972, str. 13).

Nova Hrvatska o političkim suđenjima iznosi podatak kako je Tito u Karađorđevu izjavio da bi „suci trebali suditi po komunističkoj savjesti, a ne po zakonu” te da su „bitnije političke odluke donijete u Beogradu jer će suci ionako suditi po njima, a ne po zakonu.” („Slovo krivičnog zakona”, 1972, str. 14). Nadalje, u listu je izneseno stajalište da se Tito osobno upleo u sudske procese protiv Hrvata te da je protestirao zbog predugog suđenja studentima. Zbog toga je htio da suđenje matičarima traje što kraće, da se suđenja odvijaju u što većoj tajnosti, radi čega su informacije o suđenjima oskudne („Sudjenja u Hrvatskoj”, 1972, str. 7). Posljednji broj Nove Hrvatske iz 1972. zaključno donosi informaciju da su vodeći dužnosnici Matice hrvatske osuđeni na kazne od dvije do sedam godina sa zabranom javnog djelovanja. Na stranicama Nove Hrvatske očigledno je razočaranje zbog osuda nosioca hrvatskog proljeća za koje se smatralo da je bilo „zanos, napor i poduhvat Hrvatske” („Pismo urednika”, 1972d, str. 3). Uvodnik posljednjeg broja Nove Hrvatske 1972. završava riječima kako se „o Hrvatskoj 1971. mislilo i snivalo kao o zemlji slobode i pravde” („Pismo urednika”, 1972d, str. 3), no usprkos osudama pokreta završno piše: „kada je u Hrvatskoj sve gotovo, tada je to samo znak da sve opet počinje.” („Pismo urednika”, 1972d, str. 3).

Završetkom hrvatske krize 1972. počelo je razdoblje „hrvatske šutnje” koja je potrajala do sredine osamdesetih. Zbog represije režima, disidentska i opozicijska aktivnost je smanjena u zemlji, a težište djelovanja je koncentrirano u inozemstvu. (Spehnjak i Cipek, 2007, str. 281).

Zbog zatvaranja studentskih vođa, smjenjivanja reformskog vodstva CK SKH, obustave rada Matice hrvatske i njenih glasila Hrvatski tjednik, Hrvatski gospodarski glasnik, Kolo, Kritika, Tlo nacionalni pokret je naočigled doživio poraz. No reformom Ustava 1974., koji je omogućavao veću samostalnost republika, pokret je ipak uzdrmao sustav i donio promjene (Spehnjak i Cipek, 2007, str. 281). Bio je to početak raspada komunističkih ideja, centralizma, tzv. bratstva i jedinstva koji je završio urušavanjem jednopartijskog i totalitarnog sustava dva desetljeća kasnije (Jandrić, 2007, str. 169).

NOVA HRVATSKA O TITOVOJ SMRTI Odlaskom Josipa Broza Tita s političke scene i završetkom njegove uloge predsjednika koju je doživotno obnašao, počeo se naslućivati kraj jugoslavenske države. Njegova je karizmatska ličnost održavala na životu jedinstvo Jugoslavije koju su potresali brojni problemi. Titovom smrću u svibnju 1980., te smrću njegovih najbližih suradnika Edvarda Kardelja 1979. i Vladimira Bakarića 1983., ostavljen je trag za buduća zbivanja u Jugoslaviji. Jugoslavenska država je proživljavala težak period uslijed odlaska triju najutjecajnijih političkih ličnosti, a pojavili su se i faktori koji su dodatno uzdrmali sustav: gospodarska kriza i val nemira na Kosovu (Matković, 2003, str. 377). Iako je Titov autoritet trebao ostati nedodirljiv i nakon njegove smrti, te iako je vlast tvrdila da će stanje ostati isto kao i prije, ipak je strahovala od društvenih promjena (Radelić, 2006, str. 579). Kriza koja je potresala Jugoslaviju, osobito 1981., odvijala se istovremeno na gospodarskom i političkom planu (Perić, 2006, str. 474). Problemi gospodarske i političke prirode tek su izašli na vidjelo Titovim odlaskom jer su za njegova života bili prikriveni (Matković, 1999, str. 239).

Na stranicama Nove Hrvatske smrt Tita dočekana je s velikom napetošću i iščekivanjem. Časopis je već nekoliko godina prije smrti obilovao člancima i pitanjima kada će napokon nastupiti dan Titove smrti i što će se poslije toga dogoditi. Uredništvo Nove Hrvatske osjećalo je da se Titovim odlaskom stvaraju bolje moguć-

792 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

nosti za demokratizaciju Hrvatske te da se mora nastaviti gdje se stalo 1971. (Kušan, 2000, str. 278). Iako je Tito umro početkom svibnja 1980. godine, postoje članci u Novoj Hrvatskoj već iz 1976. koji izvještavaju o njegovom teškom zdravstvenom stanju. Tako u članku „Panika i neizvjesnost oko Titove smrti” stoji informacija o njegovu tešku stanju i panici koju je Titova bolest izazvala u redovima beogradske vlasti. Kako se Titovo zdravstveno stanje pogoršalo u isto vrijeme kad su se događale emigrantske akcije u svijetu, koje su upozoravale na loš položaj Hrvata unutar SFRJ, svjetski su mediji pisali o problematičnoj budućnosti nakon Titove smrti. Uz Titovo loše stanje, u članku se navodi kako i njegovi potencijalni nasljednici Bakarić i Kardelj boluju od teških bolesti. Uredništvo je naslućivalo da će doći do velikih prevrata, stoga članak završava rečenicom: „Tko i što poslije Tita?” („Panika i neizvjesnost oko Titove bolesti”, 1976, str. 8). Nova Hrvatska donosi informacije kako pojedinci pišu da je Titova bolest izmišljena, a drugi kako je ozdravio, što je samo pokušaj da se „u zemlji smanje glasine o neredima i raspadu Jugoslavije poslije Tita”. („Tito i zdrav i bolestan”, 1976, str. 5). Časopis je početkom osamdesetih obilovao člancima o njegovoj smrti (Elezović, 2002, str. 138). I sam je urednik Jakša Kušan izjavio kako je bilo jasno da će nakon Titove smrti doći do sudbonosnih promjena, ali isto tako je smatrao da je u hrvatskoj emigraciji bilo malo ljudi koji su se za te promjene pripremili (Kušan, 2000, str. 150). Stoga Kušan piše „Poziv hrvatskoj javnosti” u kojemu između ostalog stoji da treba ostati pribran i da se ne nasjeda na nikakva „laka rješenja”. Završava poziv izjavom da: „smrt tiranina ne znači odmah i kraj tiranije. Presudna borba baš sada započinje i o našem političkom razboru ovisi koliko je daleko dan konačne hrvatske pobjede.” (Kušan, 1980b, str. 3) U siječnju 1980., kada je Titovo zdravstveno stanje bilo zaista loše, sve se više piše o tome kako će izgledati Jugoslavija nakon njegove smrti. Tako Jakša Kušan govori da je „Tito u ovom trenutku već politički pokopan te da je došla nova era za Hrvate i druge narode u Jugoslaviji”. (Kušan, 1980a, str. 4). U toj situaciji Kušan vidi priliku da se ostvare ciljevi slobodne i vlastite države jer jedino to može Hrvatima donijeti demokratski poredak, ekonomski napredak i vraćanje hrvatskih emigranata u domovinu. Da bi se to ostvarilo, Kušan smatra da je više nego ikada prije potrebno snalažljivo, jedinstveno i disciplinirano vodstvo. Sumrak diktatora smatra dobrom prilikom za izazivanje anarhije u neprijateljskim redovima, a uvođenje reda u svojima (Kušan, 1980a, str. 4). Uredništvo smatra apsurdnim da se uoči očitog lošeg zdravstvenog stanja Tita pokušava zataškati njegova bolest i prikazati njegova besmrtnost samo zbog straha od posljedica njegove smrti. („Nervoza režima”, 1980, str. 4). I nekoliko mjeseci prije smrti uredništvo se pripremalo za Titov pogreb pogrdno ga nazivajući „ubojicom s Bleiburškog polja, pljačkašem seoskih posjeda, graditeljem nasilnih zadruga i tamničkih logora, eksploatatorom radnika, žandarom iz Karadjordjeva, vlasnikom dvoraca, otoka i lovišta, svjetskim šarlatanom i neokrunjenim monarhom komunističke Jugoslavije.” („Dugoročni interes”, 1980, str. 4).

Koliko je priželjkivana Titova smrt u redovima Nove Hrvatske, svjedoči urednikovo pismo objavljeno 18. svibnja 1980.: „Napokon smo to dočekali! Poslije punih trideset i pet godina što je bio na vlasti, pokopan je graditelj diktatorskog poretka u našoj zemlji. Poslije tri i pol decenija na pomolu su promjene do kojih mora doći, baš zato jer je tiranin do zadnjeg trenutka neobuzdano držao svu vlast u svojoj ruci.” („Urednikovo pismo”, 1980, str. 3) Titova je smrt dočekana s oduševljenjem, okarakterizirana je kao „smrt tiranina”, što je izjavio Bogdan Radica.

Smatrao je kako je Tito bio glavni uzrok stradanja i patnji našega naroda te kako je svojom politikom jedino pogodovao velikosrpskom hegemonizmu dajući primjer gušenja hrvatskoga proljeća. (Radica, 1980, str. 6). Željno iščekujući Titovu smrt, a time i promjene, Jakša Kušan izražava želju da Hrvatska bude prva država koja bi od komunističkog prešla na demokratski sustav pozivajući se na pomoć Zapada (Kušan, 1980c, str. 4).

Pozivanjem hrvatske političke organizacije iz domovine koji su napisima u Novoj Hrvatskoj pozivali hrvatski Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 793

Iseljeništvo: povijesni aspekti

narod i hrvatske intelektualce da daju doprinos za slobodu i budućnost hrvatskoga naroda te brojnim napisima hrvatskih emigrantskih časopisa, bilo je jasno da su u vidu Titove smrti vidjeli priliku za novom stranicom u hrvatskoj povijesti i nadom da će napokon doći vrijeme za osamostaljenje. („Poziv hrvatske političke organizacije iz domovine”, 1980. str. 10).

Nakon što su stranice Nove Hrvatske u prvom dijelu 1980. godine obilježene iščekivanjem Titove smrti i naposljetku samom smrću, daljnji brojevi iz iste godine daju naglasak na privrednu krizu koja je potresala Jugoslaviju. Tako Jakša Kušan piše da vodeći jugoslavenski komunisti smatraju da u zemlji imaju dobru političku situaciju, ali kritične ekonomske prilike. No Kušan se ne slaže s time, tvrdeći kako je „zapanjujuće kritična ne samo privredna, nego i politička situacija.” (Kušan, 1980d, str. 4). U nastavku članka stoji kako su iz redova CK dolazila porazna priznanja o ozbiljnosti situacije te kako su uslijed nedostatka deviza na uvozne sirovine pojedine tvornice obustavile proizvodnju. Ono što je dodatno zakompliciralo situaciju bila je devalvacija dinara koja se dogodila samo mjesec dana po smrti Tita. Zaključno tomu, Kušan smatra kako će upravo devalvacija dinara značiti ne samo slom jugoslavenske privrede, već da to povlači sa sobom i veće posljedice, a to je slom same jugoslavenske politike (Kušan, 1980d, str. 4). Nadalje, što se tiče teškoga gospodarskog stanja u Jugoslaviji, smatra se kako je Tito odgađao taj problem pa se sada s njime moraju suočavati njegovi nasljednici („Kraj Titovog razdoblja u privredi”, 1980, str. 8). Kao primjer lošeg gospodarskog stanja u Jugoslaviji jest upozorenje hrvatskim radnicima u inozemstvu da ne stavljaju svoje ušteđevine u jugoslavenske banke, već da to učine u stranim bankama jer one, za razliku od jugoslavenskih, pružaju sigurnost. („Štednja u jugoslavenskim bankama”, 1980, str. 9). Uredništvo Nove Hrvatske kao glavnog krivca za gospodarsko stanje, kao i u svemu drugome, vide u Josipu Brozu Titu koji je „nestao s lica zemlje upravo prije proglašenja bankrota Jugoslavije”. („Poruka domovini”, 1980, str. 4).

Nakon mnoštva članaka o katastrofalnoj privrednoj situaciji u kojoj je Tito ostavio Jugoslaviju, iscrpno je obrađena politička situacija i nemiri na Kosovu. Nemiri i kriza na Kosovu, koja je bila krizna žarišna točka Jugoslavije, popraćena je u Novoj Hrvatskoj s velikim zanimanjem. Pozorno se pratio svaki događaj i znakovi negodovanja na Kosovu. Osobito se pratilo i izvještavalo jer „jugoslavenska sredstva informiranja ili potpuno šute, ili donose samo najškrtije vijesti”. („Na Kosovu i dalje vrije”, 1981, str. 5).

Nova Hrvatska je pozdravila pokret Albanaca na Kosovu i popratila ga od prvog sukoba koji se dogodio između policije i albanskih sveučilištaraca jer su se borili za svoju nezavisnost i prava (Kušan, 2000, str. 156). U časopisu stoji kako je zbog demonstracija koje su započele još 1968. mlada albanska inteligencija izborila pravo na nacionalnu zastavu, albanski jezik u državnim uredima i školama, i sl. Stanje na Kosovu se uspoređuje s onim u Hrvatskoj jer uz Hrvate Albanci na Kosovu imaju najveći broj političkih zatvorenika. („Tisuće demonstranata na ulicama Prištine”, 1981, str. 4). U „Urednikovom pismu” iz travanjskog broja 1981., iznesen je stav kako su „Albanci na Kosovu uvijek bili jedinstveniji od Hrvata i to zato jer im je mnogo teži položaj razvio jači osjećaj za zajednicu. Stoga su se prevarili svi koji su mislili da će iza ustanka Albanaca odmah uslijediti ustanak Hrvata.” („Urednikovo pismo”, 1981, str. 3). Urednik pozdravlja albanski ustanak jer je bitno svako iskazivanje nezadovoljstva kako bi se zajednički radilo na urušavanju temelja jugoslavenske države. Smatra potrebnim da se pobune i ostali jugoslavenski narodi kako bi se ujedinjeni mogli boriti protiv srpske tiranije.

To potkrepljuju urednikove riječi „kao što 10. Travnja nije ovisio samo o Hrvatima, kao što se ni kraljevska Jugoslavija nije raspala zahvaljujući samo hrvatskim bajunetama, tako isto i ova trula titoistička Jugoslavija neće propasti samo zbog hrvatskih interesa.” („Urednikovo pismo”, 1981, str. 3).

Kriza na Kosovu, koja je bila katalizator političke krize u SFRJ, a koja je konačno svršila raspadom države, na stranicama Nove Hrvatske bila je popraćena u svim brojevima časopisa 1981. godine. Sam Jakša Kušan utvrđuje da je „na zgražanje beogradskih listova, Nova Hrvatska dala svu moguću potporu ustanku na Kosovu i o njemu opširno pisala.” (Kušan, 2000, str. 156) 794 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

NOVA HRVATSKA O POLITIČKOJ KRIZI JUGOSLAVENSKE VLASTI I UVOĐENJU VIŠESTRANAČJA Politička kriza jugoslavenske vlasti zbila se nastupanjem velikosrpskih snaga čije je negodovanje započelo još donošenjem Ustava iz 1974., a kulminiralo koncem osamdesetih godina 20. st. U političkoj situaciji bez Tita do izražaja je počela dolaziti velikosrpska struja. Ta je struja željela razbiti Titovu Jugoslaviju i vratiti unitarno-centralističko ustrojstvo pod velikosrpskom dominacijom (Matković, 2003, str. 390). Zbog teškog stanja u Jugoslaviji, srpske nacionalističke snage su htjele pod svojim vodstvom učvrstiti vlast, ali tome su se usprotivile nacionalističke snage u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Makedoniji. Slovenija je prva zahtijevala osamostaljenje čime je pokazala otpor prema velikosrpstvu, centralizmu i unitarizmu (Radelić, 2006, str. 584).

O razvoju događaja koji su slijedili nakon Titove smrti, nakon krize na Kosovu, nacionalističke euforije u Srbiji, urednik Nove Hrvatske Kušan govori da nije trebala posebna politička mudrost kako bi se došlo do zaključka da slijede sudbonosne promjene. Za prijelomne događaje koji su trebali uslijediti, Kušan smatra da je relativno malo ljudi u hrvatskoj emigraciji, ali i u Hrvatskoj za te promjene bilo spremno (Kušan, 2000, str. 150). Tako je Nova Hrvatska 1988. bila među prvim listovima koja je donijela vijest o pokušaju vojnog udara u Sloveniji, postoje brojni članci o jugoslavenskoj vojsci i centralizaciji JNA. Nova Hrvatska je aktivno djelovala u inozemstvu pa je inicirala i organiziranje samostalnog hrvatskog Crvenog križa za pomoć hrvatskim zatvorenicima i kosovskim prognanicima. Pratili su se svi aktualni događaji s kraja osamdesetih godina poput Memoranduma SANU, srpskih demonstracija i partijske krize (Kušan, 2000, str. 156).

Odmah po izlaženju Memoranduma SANU, Nova Hrvatska donosi osvrt na taj događaj govoreći da „nije nipošto dogadjaj od prolazne političke važnosti.” („SANU iznenadila Partiju”, 1987, str. 5). U članku stoji osuda srpskim akademicima jer su podržali Memorandum smatrajući ga krajnje neprihvatljivim („SANU iznenadila Partiju”, 1987, str. 5). Nadalje, Nova Hrvatska se bavi pitanjem jugoslavenske krize govoreći kako joj nema kraja. Kušan Miloševićevu politiku naziva „velikosrpskom i grandomanskom” koja nije usrećila nijednog Srbina koji živi na Kosovu (Kušan, 1989, str. 4). Uredništvo Nove Hrvatske protivi se tretiranju Albanaca na Kosovu kao građana drugog reda. Smatra da se jedino ujedinjena demokratska opozicija izvan Srbije, prvenstveno misleći na Hrvatsku i Sloveniju, može suprostaviti velikosrpskom nasilju („Ili propast ili demokracija”, 1989, str. 4).

Slobodan Milošević je zajedno sa srpskom nacionalističkom inteligencijom propagirao velikosrpski projekt pod izlikom da se želi izbjeći diskriminacija Srba. Koliko je provodio agresivnu politiku dokazuje činjenica da je ukinuo autonomni status Vojvodine i Kosova koje su pripojene Srbiji i podčinjene njenoj vlasti čime je prekršio odredbe Ustava iz 1974. prema kojemu je Jugoslaviju činilo šest republika i dvije autonomne pokrajine (Spehnjak i Cipek, 2007, str. 262). To je uspješno proveo zahvaljujući mitinzima, odnosno skupovima na kojima su sudjelovali Srbi izvan Srbije (Matković, 2003, str. 396). Nova Hrvatska pisala je o mitinzima na području Hrvatske, Slovenije i Kosova. U listu stoji kako su se na mitinzima mogle čuti provokacije i protuhrvatske izjave („Sumnjivi sastanci širom Hrvatske”, 1989, str. 6). U Kninskoj krajini kod crkve Lazarica u Kosovu povodom šestote obljetnice Kosovske bitke održan je miting na kojemu su se pjevale šovinističke pjesme, a list je taj događaj okarakterizirao kao srpsku provokaciju („Srpske provokacije u Kninskoj krajini”, 1989, str. 5). O mitinzima i ugroženosti Srba u Hrvatskoj autor Ž. T. Tomšić usporedio je „Sudetske Nijemace” sa „Srbima u Hrvatskoj”. U članku stoji kako Milošević nakon pola stoljeća ponavlja Hitlerov stil, metode, cilj, pa čak i rječnik. Nadalje stoji: „Izgovor Trećem Reichu za okupaciju Poljske i Čehoslovačke na vlas je isti kao kampanja u Srbiji ʹo ugroženom srpskom narodu na Kosovu.ʹ” (Tomšić, 1989, str. 11).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 795

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Uslijedilo je razdoblje u kojemu je u narednim mjesecima započelo stvaranje političkih stranaka, što je značilo uvođenje višestranačja (Matković, 1999, str. 243). Pojava višestranačja u jugoslavenskim zemljama događala se paralelno s propadanjem komunističkog bloka u istočnoj Europi (Dunatov, 2010, str. 381).

Raspuštanje Četrnaestog izvanrednog kongresa SKJ u redovima Nove Hrvatske dočekano je sa zadovoljstvom. Kušan piše kako je od svih komunističkih zemalja Jugoslavija jedinstven primjer jer je jedina u kojoj komunisti nisu izgubili vlast ni na slobodnim izborima, ni mirnim ni krvavim putem, već zbog vlastite nesloge.

U tome Kušan vidi priliku da se hrvatsko političko pitanje riješi ovisno o hrvatskim snagama, a ne da ovisi o vanjskim čimbenicima (Kušan, 1990, str. 4). Raspad je značio polariziranje suprotstavljenih strana i snažno zaoštravanje ionako teške situacije. Stoga je Četrnaesti izvanredni kongres SKJ imao izuzetno značenje u procesu raspada Jugoslavije. Svojim raspadom označio je kraj vjerovanjima o jedinstvenosti SKJ kao važnog čimbenika koji može izvesti zemlju iz krize (Pauković, 2008, str. 32).

Uredništvo Nove Hrvatske je mišljenja kako je pojava političkog pluralizma u Hrvatskoj zadnji spas („Ili propast ili demokracija”, 1989, str. 4). Nova Hrvatska je kao nestranačko glasilo nastojala objektivno izvještavati o osnivanju i djelovanju novih hrvatskih stranaka. Kušan ističe da se pri tome niti jednu stranku nije posebno htjelo izdvojiti, već su se pokušale ukazati prednosti i nedostaci svake pojedine stranke. Kušan je upravo tu zadaću, kao i zadaću praćenja prvih slobodnih izbora smatrao kao jednu od posljednjih zadaća lista. Iako i sam Kušan govori kako su uredništvu prioritet bili interesi HDZ-a, zbog uvodnika kojega je napisao pred travanjske izbore 1990. o Prvom općem saboru HDZ-a, razljutio je predsjednika stranke i time „zapečatio sudbinu Nove Hrvatske u domovini.” No, uredništvu se HDZ činio kao najjača hrvatska stranka o kojoj će nakon izbora ovisiti sudbina Hrvatske (Kušan, 2000, str. 157). Usprkos tomu, Nova Hrvatska se nije ustručavala kritizirati sve ono što se smatralo da nije bilo u interesu Hrvatske (Kušan, 2000, str. 160). Kušan ističe da su dugogodišnje jednostranačje i navike stečene pod komunizmom ostavile duboke posljedice u hrvatskom društvu. Zbog toga se pokušavalo upozoriti na političke anomalije koje među hrvatskim političarima nisu dobro dočekane. Kušan konačno ostaje razočaran time što je pokušajem konstruktivne kritike hrvatskom društvu i političarima Nova Hrvatska doživjela neuspjeh u Hrvatskoj i time što inozemno iskustvo i političke navike zapadnog podneblja naposljetku nisu bile prihvaćene (Kušan, 2000, str. 163).

ZAKLJUČAK Hrvatski je narod stoljećima emigrirao, a krajem Drugog svjetskog rata Hrvatsku je napustio veliki broj intelektualaca kojima je djelatnost u zemlji bila ograničena zbog komunističke represije. Svoju su političku djelatnost nastavili izvan hrvatskih, odnosno jugoslavenskih granica. U tim su uvjetima pokrenuti časopisi hrvatske intelektualne emigracije kroz koje su autori informirali svijet o položaju Hrvata u jugoslavenskoj zajednici.

Putem tiska su dizali glas protiv vladajućeg režima te se namjeravala oživjeti ideja o stvaranju samostalne hrvatske države. Od mnoštva časopisa koji su izlazili u emigraciji, osobito je bila cijenjena Nova Hrvatska koja je imala status najčitanijih i najkvalitetnijih novina hrvatske političke emigracije.

Liberalno-demokratska struja koja se okupljala oko Nove Hrvatske uključuje kasniju emigraciju koja je iz Hrvatske iselila sredinom pedesetih godina te je zagovarala ideju o pomirbi i potrebi suradnje hrvatskih pripadnika partizanskog i ustaškog pokreta. Nova Hrvatska nije iz hrvatske politike izbacivala komuniste, zbog čega je često bila na meti kritike. Uredništvo je smatralo potrebnim suradnju svih strana kako bi se došlo do lakše uspostave hrvatske samostalnosti. Ideja pomirbe bila je okosnica Kušanovog djelovanja smatrajući kako je to jedini pravi put za hrvatski narod. Časopis je budno pratio događaje vezane uz hrvatsko proljeće nakon čega su slijedila politička uhićenja 1972.

Na stranicama časopisa moguće je iščitati podršku nositeljima hrvatskog proljeća smatrajući da je upravo

796 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

to bio prijelomni događaj koji je bitno promijenio tadašnju sliku Jugoslavije. Hrvatsko proljeće nazvano je „drugim hrvatskim preporodom” smatrajući da će time probuditi u Hrvatima nacionalni osjećaj i zanos oko konačnog odcjepljenja od Jugoslavije. Za slom hrvatskog proljeća krivca su vidjeli isključivo u Josipu Brozu Titu te vladajućem komunističkom režimu. U časopisu je vidljivo razočaranje događajima koji su uslijedili nakon Karađorđeva. Jedinim rješenjem smatrali su hrvatsku revoluciju i konačno odcjepljenje. Nova Hrvatska je davala punu potporu osuđenicima predstavljajući ih kao heroje i borce za hrvatsku samostalnost.

Smrt Josipa Broza Tita Nova Hrvatska dočekala je s oduševljenjem. Časopis je držao kako je Titov autoritet bio presudan u održavanju Jugoslavije, da je njegova karizma jedina držala na životu već razjedinjenu zajednicu pa da će njegovim odsustvom sve više dolaziti do polarizacije među republikama. Ono što je konačno presudilo propasti jugoslavenske države bila je velikosrpska ideja predvođena Slobodanom Miloševićem.

Uz oslabljenu državu nakon Titove smrti te gospodarsku i političku krizu, nije bilo izgledno da će država opstati. Stoga je Nova Hrvatska navijala za konačno rješenje hrvatskog pitanja i uvođenje višestranačja, što je priželjkivala desetljećima.

U konačnici, časopisi hrvatske intelektualne emigracije, napose Nova Hrvatska, odigrali su važnu ulogu u održavanju hrvatskog identiteta pišući o hrvatskom jeziku, povijesti i podržavajući njenu borbu za slobodu.

Uspostavom samostalne Hrvatske izlaženje Nove Hrvatske je okončano. Iako je Hrvatska ostvarila samostalnost, na temelju članaka je vidljivo razočaranje urednika Kušana novim hrvatskim vodstvom koje nije uvidjelo zasluge časopisa pa mu je izlaženje okončano vraćanjem u domovinu za čije se stvaranje svesrdno borio.

TISAK Nova Hrvatska, 1971. ‒ 1990.

Literatura 1.

Brešić, V. (2013). Nacionalni kontekst emigrantske Hrvatske revije. Hrvatska Revija, XIII(4), 62 ‒ 64.

2.

Čizmić, I., Sopta, M. i Šakić, V. (2005). Iseljena Hrvatska. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga.

3.

Dabčević-Kučar, S. (1997). ’71.: hrvatski snovi i stvarnost. Zagreb: Interpublic.

4.

Dugeč, M. (1998). O glasilima iseljene Hrvatske u Europi. U V. Šakić, J. Jurčević i M. Sopta (Ur.), Budućnost iseljene Hrvatske (str. 93 ‒ 105). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

5.

Dunatov, Š. (2010). Začetci višestranačja u Hrvatskoj 1989. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, 381 ‒ 397. (https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=95848)

6.

Elezović, A. (2002). Nova Hrvatska-nezavisni list za domovinu i emigraciju. Lucius, 1, 129 ‒151.

7.

Ivičević, J. (2002). Kako su montirani politički procesi. Hrvatska Revija, II(1), 23 ‒ 33.

8.

Jandrić, B. (2001). Tisak totalitarne komunističke vlasti u Hrvatskoj u pripremi montiranoga procesa zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu (1946.). Croatica Cristiana periodica, 25(47), 225 ‒ 258. (https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=162544)

9.

Jandrić, B. (2003). Stajališta hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji. Časopis za suvremenu povijest, 35(2), 431 ‒ 461. (https://hrcak. srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=150301)

10. Jandrić, B. (2006). Oblici oporbenog djelovanja u sklopu komunističkog sustava. U Lj. Antić (Ur.), Hrvatska politika u XX. stoljeću (str. 389 ‒ 412). Zagreb: Matica hrvatska.

11. Jandrić, B. (2007). Kontroverze iz suvremene hrvatske povijesti II.: osobe i događaji koji su obilježili hrvatsku povijest nakon Drugog svjetskog rata. Zagreb: Srednja Europa.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 797

Iseljeništvo: povijesni aspekti

12. Jareb, M. (2006). Hrvatska politička emigracija od 1928. do 1990. godine. U Lj. Antić (Ur.), Hrvatska politika u XX. stoljeću (str. 307 ‒ 336). Zagreb: Matica hrvatska.

13. Krašić, W. (2016). Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija. (Neobjavljena doktorska disertacija).

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

14. Kušan, J. (2000). Bitka za Novu Hrvatsku. Rijeka: „Otokar Keršovani” d.o.o.

15. Matković, H. (1999). Suvremena politička povijest Hrvatske. Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

16. Matković, H. (2003). Povijest Jugoslavije. Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić.

17. Mihaljević, N. (2009). Hrvatsko proljeće u emigrantskim glasilima. Republika, 65, 30 ‒ 64.

18. Mihaljević, N. (2011a). Proljećarski ideologemi u emigrantskome tisku - ‘Ima li pravo naš genijalni cinik Krleža kad kaže da svaki pokušaj hrvatskog suvereniteta završava katastrofalno?’ Hrvatska Revija, XI(2), 32 ‒ 39.

19. Mihaljević, N. (2011b). Za vratima domovine: sudbine i pogledi hrvatskih intelektualaca u emigraciji od 1945. do 1990. Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić.

20. Pauković, D. (2008). Posljednji kongres Saveza komunista Jugoslavije: uzroci, tijek i posljedice raspada.

Suvremene teme: međunarodni časopis za društvene i humanističke znanosti, 1(1), 21-33. (https://hrcak. srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=55637) 21. Perić, I. (2006). Hrvatska uoči i nakon osamostaljenja. U Lj. Antić (Ur.), Hrvatska politika u XX. stoljeću (str. 470 ‒ 491). Zagreb: Matica hrvatska.

22. Radelić, Z. (2006). Hrvatska u Jugoslaviji 1945. ‒ 1990.: od zajedništva do razlaza. Zagreb: Školska knjiga.

23. Spehnjak, K. i Cipek, T. (2007). Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945. ‒ 1990. Časopis za suvremenu povijest, 39(2), 255-297. (https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_ jezik=29640) 24. Šute, I. (2006). 1971. kao uvod u 1991. U Lj. Antić (Ur.), Hrvatska politika u XX. stoljeću (str. 457 ‒ 469).

Zagreb: Matica hrvatska.

25. Vlašić, A. (2010). List Nova Hrvatska 1958.–1962. U N. Kisić Kolanović, Z. Radelić i K. Spehnjak (Ur.), Disidentstvo u suvremenoj povijesti. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa (str. 291 ‒ 314). Zagreb: Hrvatski institut za povijest.

26. Vlašić, A. (2016). Suradnja Tihomila Rađe u listu Nova Hrvatska od 1958. do 1977. U M. Perić Kaselj (Ur.), Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije (str.

85 ‒ 103). Zagreb: M.A.K.- Golden.

Članci iz novina: 1.

8.000 stranica optužnog materijala protiv studentskih vodja. (1972). Nova Hrvatska, 77, str. 9.

2.

Bleiburg i Dan pobjede zajednički dio hrvatske povijesti. (1985). Nova Hrvatska, 10, str. 3.

3.

Brezarić, J. (1972). Počelo je s Hebrangom. Nova Hrvatska, 76, str. 10.

4.

Dugo hrvatsko proljeće. (1971). Nova Hrvatska, 70, str. 4.

5.

Dugoročni interes ne samo Hrvata nego i Zapada – iskoristiti odlazak jugoslavenskog diktatora. (1980).

Nova Hrvatska, 4, str. 4.

6.

Hrvatska pod okupacijom. (1972). Nova Hrvatska, 71 ‒ 72, str. 4.

7.

Ili propast ili demokracija. (1989). Nova Hrvatska, 5, str. 4.

8.

‘Iznenadjujuća’ presuda. (1972). Nova Hrvatska, 77, str. 7 ‒ 8.

798 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bačko, M.: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. ...

9.

Javna izjava. (1971). Nova Hrvatska, 70, str. 2.

10. Kraj Titovog razdoblja u privredi. (1980). Nova Hrvatska, 12, str. 8.

11. Kušan, J. (1980a). Titovom agonijom započinje nova era u Hrvatskoj. Nova Hrvatska, 2, str. 4.

12. Kušan, J. (1980b). Poziv hrvatskoj javnosti. Nova Hrvatska, 4, str. 3.

13. Kušan, J. (1980c). Neka Hrvatska bude prva država koja će napustiti komunistički sustav. Nova Hrvatska, 11, str. 4.

14. Kušan, J. (1980d). Nakon privrednog, dolazi politički bankrot. Nova Hrvatska, 12, str. 4.

15. Kušan, J. (1989). Glas naroda, a ne pojedinca. Nova Hrvatska, 2, str. 4.

16. Kušan, J. (1990). Nakon rascjepa Partije. Nova Hrvatska, 2, str. 4.

17. Na Kosovu i dalje vrije. (1981). Nova Hrvatska, 7, str. 5.

18. Nervoza režima i ravnodušnost stanovništva pred Titovu smrt. (1980). Nova Hrvatska, 2, str. 4.

19. Nova Hrvatska. (1959). Nova Hrvatska, 1 ‒ 2, str. 2.

20. O likvidaciji hrvatskih komunista. (1972). Nova Hrvatska, 76, str. 8.

21. Panika i neizvjesnost oko Titove bolesti. (1976). Nova Hrvatska, 18, str. 8.

22. Pismo urednika. (1971). Nova Hrvatska, 70, str. 3.

23. Pismo urednika. (1972a). Nova Hrvatska, 71 ‒ 72, str. 3.

24. Pismo urednika. (1972b). Nova Hrvatska, 73 ‒ 74, str. 3.

25. Pismo urednika. (1972c). Nova Hrvatska, 77, str. 3.

26. Pismo urednika. (1972d). Nova Hrvatska, 81 ‒ 82, str. 3.

27. Početak masovnih ostavki i smjenjivanja: nema čovjeka kojega se ne može optužiti. (1972). Nova Hrvatska, 71 ‒ 72, str. 7.

28. Poruka Domovini. (1980). Nova Hrvatska, 13, str. 4.

29. Poziv hrvatske političke organizacije iz domovine. (1980). Nova Hrvatska, 9, str. 10.

30. Poziv na demonstracije. (1972). Nova Hrvatska, 76, str. 4.

31. Pred suđenja u Hrvatskoj. (1972). Nova Hrvatska, 76, str. 4.

32. Progoni Hrvata u Bosni i Hercegovini. (1972). Nova Hrvatska, 77, str. 13.

33. Radica, B. (1980). Tiraninova smrt. Nova Hrvatska, 10, str. 6.

34. SANU iznenadila Partiju. (1987). Nova Hrvatska, 1, str. 5.

35. Slovo Krivičnog zakona. (1972). Nova Hrvatska, 77, str. 14.

36. Srpske provokacije u Kninskoj krajini. (1989). Nova Hrvatska, 14, str. 5.

37. Sudjenja u Hrvatskoj. (1972a). Nova Hrvatska, 77, str. 5-7.

38. Sudjenja u Hrvatskoj. (1972b). Nova Hrvatska, 78 ‒ 79, str. 7.

39. Sumnjivi sastanci širom Hrvatske. (1989). Nova Hrvatska, 5, str. 6.

40. Svijet je konačno čuo istinu o Hrvatskoj, ali tek poslije pada hrvatskog vodstva. (1972). Nova Hrvatska, 73 ‒ 74, str. 5.

41. Štednja u jugoslavenskim bankama – prednost ili gubitak? (1980). Nova Hrvatska, 12, str. 9.

42. Tisuće demonstranata na ulicama Prištine. (1981). Nova Hrvatska, 6, str. 4.

43. Tito i zdrav i bolestan. (1976). Nova Hrvatska, 19, str. 5.

44. Tomšić, Ž. T. (1989). Miloševiću trebaju kninski Srbi kao što su Hitleru trebali sudetski Nijemci. Nova Hrvatska, 18, str. 11.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 799

Iseljeništvo: povijesni aspekti

45. Tradicija progona hrvatskih komunista. (1972). Nova Hrvatska, 75, str. 5.

46. Urednikovo pismo. (1980). Nova Hrvatska, 10, str. 3.

47. Urednikovo pismo. (1981). Nova Hrvatska, 8, str. 3.

48. Zagreb okupiran: pad hrvatskog partijskog vodstva. (1972). Nova Hrvatska, 71 ‒ 72, str. 6.

49. Zatvoreno vodstvo Matice hrvatske: gdje je kraj sadašnjih progona? (1972). Nova Hrvatska, 71 ‒ 72, str. 7 ‒ 8.

VIEWS ON THE CROATIAN QUESTION WITHIN YUGOSLAVIA FROM 1971 TO 1990 BY THE CROATIAN INTELLECTUAL EMIGRATION ON THE EXAMPLE OF NOVA HRVATSKA ABSTRACT In this thesis, based on the recent scientific literature and emigrant periodical Nova Hrvatska, the author analyzes events in the Socialist Republic of Croatia, and respectively, in the Socialist Federal Republic of Yugoslavia.

Work covers the period since Croatian Spring in 1971 to the beginning of independence of sovereign Republic of Croatia in 1990. Historical events from 1971 to 1990 were assessed in parallel through the articles written in that period, which makes it possible to see the views of the article authors. Work voices out the opinions of journals about Croatian Spring, arrests and political trials in 1972, president Tito’s death, the Yugoslav crisis, and the introduction of the multi-party political system. Nova Hrvatska was the most widely read and respected journal within the Croatian political emigration. Nova Hrvatska desired for the Croatian independence with the hope that Croatia will be separated from the rest of the republics of Social Yugoslavia as soon as possible.

Key words: Croatian intelectual emigration, Nova Hrvatska, Croatian Spring, political trials, Tito’s death, multi-party political system

800 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Ramljak, O., Bota, I.: Iseljenička književnost kao književnost posredovane memorije

Katica Jurčević Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kjurcevic@hrstud.hr

Ozana Ramljak Veleučilište VERN’, Zagreb ozana.ramljak@vern.hr

Ivan Bota Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Ministarstvo rada i socijalne skrbi ibota@hrstud.hr

ISELJENIČKA KNJIŽEVNOST KAO KNJIŽEVNOST POSREDOVANE MEMORIJE (TERMINOLOŠKA PROMIŠLJANJA) SAŽETAK Književnost u iseljeništvu (onom europskom i onom prekooceanskom – Sjeverna i Južna Amerika, Kanada, Australija, Novi Zeland, da nabrojimo samo najznačajnije) dugo je tražila teorijski i povijesni kod koji bi se njome bavio na relevantan način, a dugo se mučila i s terminologijom u kojoj su postupno zaživjeli operativni pojmovi poput književnost u dijaspori, emigrantska književnost, književnost između dvije domovine, egzilna literatura te spomenuti književnost u iseljeništvu. Baštineći prostor dviju zemalja, one iz koje se iselilo i one u koju se uselilo, bila je dvostruko prihvaćena i dvostruko neprihvaćena, bila je razumijevana iz suprotnih gledišta, opterećena dvostrukim političkim, socijalnim, kulturnim, duhovnim kontekstima i uvijek u opasnosti da u svim tim višestrukim mogućnostima sagledavanja nestane kao književnost. U radu će se, na temelju terminologije kojom se opisivala, imenovala i kategorizirala ovakva književnost, ponuditi neka nova terminološka rješenja nastala na temelju dosadašnjih teorijskih postavki te uz uvažavanje onoga što se prepoznaje kao neosporna poveznica iseljeničke književnosti – obiteljsko, emotivno, duhovno, socijalno, intelektualno i kulturološko naslijeđe transferirano u zemlju useljenja te uspostava veza u kojima se između ta dva prostora, kroz koncept sjećanja, prepoznaje i artikulira vlastiti identitet.

Ključne riječi: književnost, iseljeništvo, migracije, terminologija

UVOD Iseljenička je književnost bitno naslonjena na pojmove koji su povezani s naslijeđem: obiteljskim, emotivnim, socijalnim, duhovnim, intelektualnim, jezičnim i kulturološkim. Transfer tih pojmova iz zemlje iseljenja u zemlju useljenja stvara međuprostor koji je u trajnom nastajanju i unutar kojega se oblikuje literatura koja se terminološki imenovala različitim i uvijek nedostatno integrirajućim pojmovima zbog njihove determinističke naravi koja je isključivala sve što im (uglavnom sa sociološkoga aspekta) nije pripadalo. Riječ je o pojmovima poput Gastarbeiterliteratur Literatur der Betroffenheit, Auslanderliteratur, Migranten ili Migrationsliteratur, Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 801

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Exil-Literatur u njemačkom govornom području, Migrant Literature, Immigrant Literature, Ethnic Literature, Diaspora Literature u engleskom ili Les littératures migrantes, ethnique, pluriethnique, immigrante, minoritaire, mineure, transculturelle, métissée u francuskom govornom području; Literatura de migração u portugalskom ili Migración Literatura u španjolskom govornom području (Ramljak i Jurčević, 2017, str. 75), književnost u dijaspori, emigrantska književnost, književnost između dvije domovine, egzilna književnost, književnost u iseljeništvu, globalna literatura u hrvatskom i drugi koji su nastajali na sličnom tragu…1 U raspravi koja se na globalnoj razini vodi već desetljećima i u mnogobrojnim pojmovima koje je uspostavila, kao zajednička nit prepoznaje se migrantska pozadina i etnička različitost u odnosu na domicilno društvo.

Slična se rasprava vodi i o tzv. postkolonijalnoj literaturi u kojoj se autore unificirano promatra kao na one koji dolaze od negdje drugdje bez uvažavanja njihovog vlastitog određenja.2 Na istom je tragu i pojam svjetske literature, kao redefinirani Goetheov pojam3, odnosno u recentnih teoretičara pojam nove svjetske literature (Löffler, 2014), literature koja je u pokretu, koja je rezultat oslobađanja bivših kolonija i procesa globalizacije, hibridna, transnacionalna, postetnička, nezapadna književnost koju pišu migranti, potomci iz bivših kolonija.

Ono što je tim pojmovima većinom izmicalo suptilna je uspostava veza unutar kojih se između dvaju određujućih prostora, ali i vremena (jer je jedan prostor nominalno pripadao prošlosti, a drugi budućnosti) prepoznavao i artikulirao novi identitet. Konstitutivna je sastavnica te literature sjećanje, „a upravo zbog činjenice da se u međuvremenu pojavljuje literatura koja izrasta iz domicilnog jezika i njime se ispisuje (za razliku od elaboriranog fenomena koji je uronjen u matični jezik) i ne posjeduje vlastito, nego tek prepričano, baštinjeno sjećanje, pojavljuje se potreba za terminološkom dopunom koja bi opisala ovakve fenomene i obuhvatila ih novim zajedničkim pojmom književnosti posredovane memorije” (Ramljak i Jurčević, 2017, str. 78).

Literatura posredovane memorije oblikuje se oko temeljnog pitanja – pitanja identiteta koje prestaje biti ontološko i postaje bitno kulturološko pitanje, što pretpostavlja prihvaćanje postmodernističke paradigme o poliglosnom, konstruiranom, autoreferencijalnom subjektu, izmještenom iz prostora stabilnosti u prostor nestabilnosti i trajnog nastajanja.

Migracijska pozicija dodatno pojačava nestabilnost, a multi- i interkulturalni, polivalentni, meta- i intertekstualni postupci ukidaju svaku jednoznačnost, osobito jednoznačnost čitanja i razumijevanja. Relativizira se povlaštenost znanja, stabilnost subjekta, nepromjenjivost identiteta, dosljednost vrijednosnih sustava, apsolutnost činjenica, samorazumljivost cjeline, dovršenost priče u korist istraživanja i propitivanja, nestabilnosti, promjenjivosti, nedosljednosti, neprivilegirane interpretacije, fragmentiranosti i nedovršenosti pričanja.

Upravo memorija postaje tumačitelj značenja, ona je čuvar povijesti koja je i povijest i mit, čuvar baštine, prije svega osobne, pa tek temeljem toga i kolektivne, pričatelj priča, stvaratelj literature. Kako udaljenost od domovine ne bi postala udaljenost od sebe, nužno je pisanje. U tom smislu prestaje biti važno što je uzrokovalo udaljenost, politički, ekonomski, socijalni impuls, prestaje biti važan jezik kojim se piše, prestaje biti važno je li sjećanje doneseno ili je preneseno, sjećanje na dom iz kojeg se otišlo i mjesto na koje se došlo, a

Usp. Biondi, 1985, str. 63–64; Lovrenčić, 2012; Mathis-Moser i Mertz-Baumgartner, 2014; Škvorc, 2004; Walkowitz, 2006 i dr.

2 „We use the term , post-colonial’, however, to cover all the culture af-fected by the imperial process from the moment of colonization to the present day. This is because there is a continuity of preoccupations throughout the historical process initiated by European imperial aggres-sion. [ ... ] So the literatures of African countries, Australia, Bangladesh, Canada, Caribbean countries, India, Malaysia, Malta, New Zealand, Pakistan, Singapore, South Pacific Island countries, and Sri Lanka are all post-colonial literatures. The literature of the USA should also be placed in this category.” (Ashcroft, Griffiths i Tiffin, 1989, str. 2) 3 O Goetheovom pojmu Weltliteratur usp. Strich, 1957.

1

802 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Ramljak, O., Bota, I.: Iseljenička književnost kao književnost posredovane memorije

koje tek treba postati domom postaje temelj na kojem raste iseljenička književnost. A kako je svako sjećanje posredovano, bilo vlastitom emocijom, bilo činjenicom da nije vlastito, nego kroz nekoga u vlastiti identitet ugrađeno, svijest o posredovanosti memorije temelj je za terminološko određenje pojma.

Uostalom, „prošlost je uvijek već interpretirana, makar i preko selekcije onoga što je zapisano i njegovim umetanjem u naraciju”. (Hutcheon, 1996, str. 170).

IDENTITET I PAMĆENJE Što je identitet u iseljeničkoj književnosti? U vremenu kretanja, migracija, globalizacije i mogućnosti širenja (ali i nestajanja u mnoštvu sadržaja) zbog digitalne umreženosti, postmodernističkog vremena nestajanja čvrstih obrazaca, pitanje identiteta često ostaje zaustavljeno u međuprostorima koje iseljenička književnost vidi kao prostor između zemlje odlaska i zemlje dolaska, kao prostor između prošlosti i budućnosti (kojem nije jasno definirana sadašnjost), kao prostor između slutnje i znanja, kao prostor između dva jezika, prostor između dva sjećanja, onog povijesnog i onog mitskog, kolektivnog i osobnog, bez jasno uspostavljene granice među njima. Statična i esencijalna pozicija zamjenjuje se aktivnom i egzistencijalnom te samim time otvorenom višestrukosti i bitno nestabilnom.

Pitanje koje se nameće je – ako se identitet gradi u jeziku, u granicama nacionalnog, kulturnog, povijesnog, nosi li migracija prijenos identiteta i/ili njegovu transformaciju? Znači li izmješteni čovjek i izmješteni identitet ili pretpostavlja uspostavu nekog novog, hibridnog, trajno nastajućeg? I oblikuje li onda književnost identitetsku razinu bitno temeljenu na memoriji, koja stvara obrasce u kojima se povijesno zamjenjuje mitskim, a memorija posreduje vlastitim emotivnim kaleidoskopom, a u tijeku vremena i narativom generacije čiji je identitet bio stabilniji? I na koji način taj pokušaj uspostave identiteta utječe na čitatelja? Jer književnost „nije samo učinila identitet svojom temom, nego je i odigrala važnu ulogu u konstrukciji identiteta čitatelja” (Culler, 2001, str. 132). Uostalom, na tragu prihvaćene teze o nepostojanju izravne, čvrste i neupitne veze između književnog teksta i njegova autora, jer pisanje zaprema prostor neutralnosti u kojem „je sav identitet izgubljen, počevši od samog identiteta pisanja kao takva” (Barthes, 1999, str. 197), čitatelj kao recipijent ne smije biti opterećen autorom i njegovom biografijom. Ali smije, ima pravo i mora ući u „carstvo znakova” (Barthes, 1989). Smrt Autora nije smrt memorije. Multidimenzionalnost teksta oslonjena je na multidimenzionalnost identiteta, a identitet iseljeničke književnosti ne može se misliti bez pojma memorije. On se bitno naslanja na konstrukt u kojem je isprepleteno pamćenje i zaborav, na matricu koja je satkana od emocijom ili vremenom posredovane memorije naslonjene na osobno, na selektivnu platformu koja je svjesnim, ali još više nesvjesnim odabirom stvorila naizgled stabilan sustav u nestabilnom kontekstu i učinila ga živim i potentnim elementom kreiranja sadašnjosti koja je izmjestila subjekt u novi fizički, kulturni, ekonomski, politički i duhovni prostor. Odnos između pamćenja i identiteta je dvojak: „pamćenje je ono što subjektu omogućuje da prepozna sam sebe i da posjeduje svijest o sebi kroz protjecanje vremena, ali identitet također provodi selekciju sjećanja te daje prednost jednim uspomenama pred drugim, jer je i identitet pojava koja nastaje kroz selekciju određenih uspomena i zaboravljanja drugih. Drugim riječima, pamćenje sadržava više podataka nego što se njima služi identitet te identitet oblikuje pamćenje jednako kao što pamćenje oblikuje identitet. Između te dvije pojave mogu nastati sukobi kada se pamćenje suprotstavlja identitetu koji neki subjekt želi usvojiti u određenom trenutku” (Ćurković, 2009, str. 612).Iseljenička je memorija prema Chambersu (1996; prema Behravesh, 2016) uspostavljena „na križanjima povjesnica i sjećanja” (str. 8), tako da je ona u svojoj osnovi parcijalna, hibridna te ponekad i konfliktna u odnosu na službeno nacionalno-etničko i kulturalno kolektivno sjećanje jer je individualna priča svakog migranta situirana u raznolike specificirane narative koji funkcioniraju kao izvori vlastitog samoodređenja.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 803

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Dislociranost od domovine, dislociranost od jezika, dislociranost od nacionalne kulture i povijesti nadomješta se relociranošću u pisanju.

ISELJENIČKA KNJIŽEVNOST KAO KNJIŽEVNOST POSREDOVANE MEMORIJE U migracijskom kontekstu identitet jednog društva može se refleksivno doživljavati kroz vlastitu povijest i sadašnjost, a istovremeno se unutar tog procesa može reflektirati osobni identitet. U ovom slučaju iseljenik postaje jedinstveni nositelj kolektivnog pamćenja. Pamćenje, sjećanje i priče se prepliću, reflektiraju i međusobno razgovaraju te postaju temelj nove kolektivne memorije. Ovakva književnost može pisati alternativnu povijest koja predlaže alternativne identitete. U migracijskim se narativima prepliću priče i sjećanja tako da nova domovina nije nužno u opoziciji sa starom, dapače tu se dihotomija lomi i isprepletenost tj. hibridnost dolazi do izražaja (Vlasta, 2016).

Ovakvu književnost Birgit Neumann (2005, str. 333 ‒ 334) imenuje pojmom Fictions of memory te je definira kao naizmjenično prodiranje memorije/sjećanja, identiteta i narativa u svojoj individualnoj, odnosno kolektivnoj dimenziji. Temeljni je potencijal ove literature upravo memorija/sjećanje. Unutar ovog sistema postoje dvije razine naracije: razina sadašnjosti i razina prošlosti. Neubaum označava razinu sadašnjosti kao temeljno pripovijedanje, a razinu prošlosti kao pripovijedanje u kojem se određuje književni postupak u kojem se radnja vraća u prošlost (analepsa).

Monika Behravesh (2016) razlikuje književnost različitih iseljeničkih generacija. Književnost prve generacije migranata sastojala od opisivanja njihovog migracijskog iskustva, kao i konfrontacije s većinskim društvom te konfliktnih trenutaka. Potomci useljenika mijenjaju perspektivu pričanja te se oslanjaju na najčešće trogeneracijsku obiteljsku memoriju čime uspostavljaju prostor posredovane memorije. Ovakva memorija nije samo autofunkcionalni dodatak tekstu, već se konstitutivno ugrađuje u tematiziranje procesa memorije koja može biti osobna memorija i memorija jedne grupe i etničke skupine, što u čitatelju može pobuditi različite razine interesa, ne nužno isključivo književne naravi (str. 12-13).

Među nazivima koji su najčešće korišteni izdvaja se Migrantenliteratur (migrantska literatura, literatura migranata, iseljenička književnost) kao onaj koji najkompleksnije obuhvaća autore s migracijskom pozadinom, ali i autore koji nemaju migrantsku pozadinu, nego samo pišu o migrantskoj tematici. Pripadnost migracijskoj literaturi time se uspostavlja na dvije razine: etničkoj i tematskoj. No i ovakav pristup ostaje dijelom formalan i ne obuhvaća mnoga pitanja koja nameće ovakvo imenovanje. Pristup koji u fokus stavlja etničko podrijetlo bio je legitiman za iseljenike prve generacije koji su dolazeći iz zemlje iseljenja u zemlju useljenja nosili sa sobom svijest o prostoru koji su napustili, teme koje su iz procesa migracije proizašle i najčešće jezik u kojem su se oblikovali (i na kojem su nastavili pisati ili kojim su ulazili u književnost) prije nego što su bili prisiljeni ući u novi jezik. Već je druga generacija u književnost donijela bitno promijenjene okolnosti.

Zemlja iz koje se otišlo prestala je biti njihova zemlja, to je sada postala zemlja useljenja, u kojoj su uostalom rođeni, tema domicilnog kraja i s njim povezane nostalgije i konflikti, a jezik u kojem su rođeni bio je upravo „novi jezik”, „starim” se moglo govoriti samo u krugu obitelji. Treća se generacija još više odmakla od migracijske matrice, dihotomne u osjećaju domovine, tematskih preokupacija i jezika. Ostala je samo hibridnost identitetskog osjećaja u kojoj se pojavila potreba pronalaska onoga što je zajedničko unutar preoblikovanog kulturološkog miljea i osobito književnosti koju su stvarali. A zajednička je bila upravo svijest o vlastitoj poziciji izrasloj na memoriji realnog konteksta koji je postao mitski ne samo zbog sjećanja i pamćenja koje je selekcijom i preoblikovanjem prestalo biti povijesno (ako je ikada u čistoj formi to i bilo) nego i zbog memorije koja im je posredno ugrađena kao dio obiteljskog narativa ili kao dio vlastite potrebe da se definiraju korijeni kako bi se pokušalo odgovoriti na pitanje – tko sam ja koji pišem? I pišem li da bih uspostavio sebe?

Bio je to novi pomak prepoznate i već u prvoj generaciji producirane i artikulirane kulturološke hibridnosti, 804 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Ramljak, O., Bota, I.: Iseljenička književnost kao književnost posredovane memorije

„u kojoj se miješaju jezici, kulturni obrasci, a identiteti likova su fragmentirani i u sebi lomljivi” (Ramljak i Jurčević, 2015, str. 538), onih tekstova koje je indijski teoretičar Homi Bhabha (2000) opisao kao tekstove između kultura u kontekstu prostora između kultura imenovanog terminom epistemološke naravi Third space.

Sljedeće generacije iseljenika proširile su i semantiku migracije i egzila. Značenje migracije kao dobrovoljnog i prvobitno značenje egzila kao prisilnog odlaska ili pak prisilnog odlaska „koji pojedinac nameće sam sebi, a koji je često, barem u dvadesetom stoljeću, posljedica prosvjeda protiv dominantne ideologije” (Šakić, 2014, str. 226) upotpunjeno je i egzilom kao stanjem duha, ali i više od toga, stanjem s izraženom metafizičkom dimenzijom (Brodski, 2000, str. 49; prema Šakić, 2014, str. 227). K tome, kada je riječ o književnosti, egzil i memorija o njemu „na neobičan način uključuje miješanje različitih razina fikcije i zbilje. Najednom postaje nevažno to što stvarnost u književnost ulazi procesom selekcije i kombinacije, a zbiljska sudbina autora promatra se kao događaj koji određuje prisutnost neke teme u njegovu djelu” (Šakić, 2014, str. 226).

Književnost sjećanja s nepouzdanim pripovjedačem i književnost pamćenja s pripovjedačkom instancom koja se predstavlja pouzdanom4, u književnosti posredovane memorije ostaju na poziciji fragilnosti. Posredovana memorija kreirala je stanje koje se pokazalo temeljnim za nastanak ovakve književnosti.

Za posredovanu je memoriju u književnosti vrlo važno i socijalno pamćenje koje se bitno temelji na komunikaciji. Upravo komunikacijska struktura fikcionalnih narativa dopušta razvoj kolektivnog pamćenja kao prerađenog osobnog pamćenja i sjećanja. Subjekti u tekstu oživljavaju i sjećaju se zajedno, zajedno rekreiraju vlastiti i posljedično kolektivni identitet, čitatelja se inicira u zajednicu onih koji pamte. Tako nastaje (socijalna) grupa povezana znanjem određenog teksta, iz kojeg proizlazi shema za recepciju novih tekstova.

Književnost posredovane memorije kao obrazac pričanja ujedno je i interpretacija prošlosti, narativno suočavanje s duhom vremena. Ona stvara umjetnički prostor odnosa prema prošlosti iz kojeg proizlazi literarno preoblikovana kultura sjećanja. Fikcija rekonstruira povijest (Assmann, 1995. str. 51 ‒ 75), ali za identifikaciju ove književnosti prestaje biti važno je li to zaista povijest ili mit, njezina vjerodostojnost nalazi se u ideji da se upravo tako moglo sjećati i da je upravo tako moglo biti, kao i da u nastalom tekstu tako jest.

ZAKLJUČAK Mnogobrojni termini kojima se opisivala iseljenička literatura pokazali su se nedostatnima za opis širokog i raznolikog korpusa iseljeničke književnosti s obzirom na to da su obuhvaćali samo pojedine aspekte ovog fenomena. No nit koja je svim tekstovima zajednička i koja ih esencijalno određuje je identitet oblikovan kroz pamćenje koje je u svojoj osnovi hibridno, parcijalno i ponekad konfliktno.

Iseljenička se književnost temelji na različitim generacijskim razdobljima. Prva generacija iseljenika opisuje svoje migracijsko iskustvo, kao i sučeljavanje s većinskim domicilnim stanovništvom i novim okruženjem.

Potomci prvih useljeničkih generacija mijenjaju perspektivu teksta-pričanja, oslanjaju se na višegeneracijsku obiteljsku memoriju čime uspostavljaju prostor posredovane memorije. Time ujedno započinje tematiziranje procesa memorije, koja može biti osobna ili zajednička, kao pamćenje jedne skupine ili etničke grupe.

Usp. Carsten Gansel: Rhetorik der Erinnerung – Zu Literatur und Gedächtnis in den ,geschlossenen Gesellschaften’ des Real-Sozialismus zwischen 1945 und 1989. In: ders. (Hrsg.): Rhetorik der Erinnerung. Literatur und Gedächtnis in den ,geschlossenen Gesellschaften’ des Real-Sozialismus. Göttingen 2009 (Deutschsprachige Gegenwartsliteratur und Medien Bd. 1),. str. 9 ‒ 16 Sjećanje i pamćenje će se u radu koristiti kao bliski, ali ne posve istovjetni pojmovi; sjećanje kao subjektivna, individualna, psihološka matrica u tom se smislu razlikuje od pamćenja koje je određeno procesom kolektivnog oblikovanja. Usp. Assmann, Jan: Kulturalno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u visokim kulturama u ranim visokim kulturama, Zenica, Vrijeme, 2005, str. 61.

4

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 805

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Stoga književnost posredovane memorije obuhvaća književnost koja se oblikuje kao hibridna forma, književnost premrežena poviješću, kolektivnom i osobnom, pamćenjem koje je uvijek selektivno i identitetskom potkom koja je postala nestabilna i promjenjiva. Za razliku od literature egzila i migrantske literature, ova književnost nema neposredno sjećanje, njezina je memorija posredovana i stvara se najčešće kroz priče predaka. Zbog toga je ona dvostruko prepričana, ona je priča priče, konstrukcija konstrukcije, fikcija fikcije jer su narativi predaka iskustva već oblikovana kroz priče koje autentično nude kao fikcijski model.

Literatura 1.

Ashcroft, B., Griffiths, G. i Tiffin, H. (1989). The Empire Writes Back. Theory and practice in post-colonial literatures.

London; New York, N. Y.: Routledge.

2.

Assmann, J. (1995). Erinnern, um dazuzugehören. Kulturelles Gedächtnis, Zugehörigkeitsstruktur und normative Vergangenheit. u K. Platt i M. Dabag (Ur.), Generation und Gedächtnis, Erinnerungen und kollektive Identitaten (str. 51-75). Wisbaden: VS Verlag für Sozialwissenschaften.

3.

Assmann, J. (2005). Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zenica: Vrijeme

4.

Barthes, R. (1989). Carstvo znakova. Zagreb: August Cesarec.

5.

Barthes, R. (1999). Smrt autora (prev. M. Beker). U M. Beker (Ur.), Suvremene književne teorije (str. 197–201).

Zagreb: Matica hrvatska.

6.

Behravesh, M. (2016). Migration und Erinnerung in der deutschprachigen interkulturellen Literatur. Bilefeld: Aisthesis Verlag.

7.

Bhabha, H. (2000). Die Verortung der Kultur. Tübingen: Stauffenburg Verlag.

8.

Biondi, F. (1985). Gastarbeiterliteratur in der Tradition der Arbeiterliteratur. Tagungsprotokoll, 26, 63-64.

9.

Culler, J. (2001). Književna teorija – vrlo kratak uvod. Zagreb: AGM.

10. Ćurković, J. (2009). Izgradnja identiteta na temelju pamćenja i zaborava. U Ž. Holjevac (Ur.), Identitet Like: korijeni i razvitak (str. 607-621). Zagreb; Gospić: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Preuzeto s https://www.pilar.hr/ wp-content/images/stories/dokumenti/lika/lika_2_mail_r_605.pdf (posjećeno: 24. 3. 2019.)

11. Hutcheon, L. (1996). Poetika postmodernizma: historija, teorija, fikcija (prev. V. Gvozden i Lj. Stanković). Novi Sad: Svetovi.

12. Lovrenčić, Ž. (2012., 8. ožujka). Tko tvori hispanističku Croaticu. Vijenac, 470. Dostupno na http://www.matica. hr/vijenac/470/Tko%20tvori%20hispanisti%C4%8Dku%20Croaticu/ 13. Löffler, S. (2014). Die neue Weltliteratur und ihre große Erzähler. München: C.H. Beck.

14. Mathis-Moser, U. i Mertz-Baumgartner, B. (2014). Litterature migrante ou Litterature de la migrance? Diogene, 2-3(246-247), 46–61. DOI: 10.31819/9783964566546-025 15. Neumann, B. (2005). Erinnerung – Identität – Narration: Gattungstypologie und Funktionen kanadisher “Fictions of Memory”. Berlin: De Gruyter.

16. Ramljak, O. i Jurčević, K. (2015). Identitetska potraga Irene Vrkljan. U M. Sopta, F. Maletić i J. Bebić (Ur.), Hrvatska izvan domovine. Zbornik radova predstavljenih na prvom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. – 26. lipnja 2014. (str. 537-540). Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.

17. Ramljak, O. i Jurčević, K. (2017). In Search of Lost Island: Literature of Mediated Memory. U K. Jurčević, Lj. Kaliterna Lipovčan i O. Ramljak (Ur.), Imagining the Mediteranean : challenges and perspectives - selected papers at Mediterranean Island Conference MIC - VIS, 2016. Mediterranean Issues, Book 1 (str. 73-84). Zagreb: Institut of Social Sciences Ivo Pilar; VERN’ Group; Croatian Academy of Sciences and Arts, Scientific Council of Antrhopological Research; Euro Mediterranean Network (EMAN).

806 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Ramljak, O., Bota, I.: Iseljenička književnost kao književnost posredovane memorije

18. Strich, F. (1957). Goethe und die Weltliteratur. Bern: Francke Verlag.

19. Šakić, S. (2014). Smrt u izgnanstvu. Pisanje kao pisanje-postajanje. Umjetnost riječi, LVIII(2), 225–241. (https:// hrcak.srce.hr/159379) 20. Škvorc, B. (2004). Egzilna i emigrantska književnost: dva modela diskontinuiteta u sustavu nacionalnog književnog korpusa u doba kulturnih studija. Kolo: časopis Matice hrvatske, 14(2), 5-33. (http://www.matica.hr/kolo/296/ egzilna-i-emigrantska-knjizevnost-dva-modela-diskontinuiteta-u-sustavu-nacionalnog-knjizevnog-korpusa-udoba-kulturalnih-studija-20257/) 21. Vlasta, S. (2016., 8. ožujka). Bewegte Geschichten, Literarische Darstellungen von Migration. (https://literaturkritik. de/public/rezension.php?rez_id=21661) (posjećeno 22. 3. 2019.)

22. Walkowitz, R. L. (2006). The Location of Literature: The Transnational Book and the Migrant Writer. Contemporary Literature, XLVII(4), 527–545. DOI: 10.1353/cli.2007.0019

TERMINOLOGICAL REFLECTION/DISCUSSION ON LITERATURE FROM THE DIASPORA ABSTRACT Researchers and analysts of literature in the diaspora (from Europe and overseas - North and South America, Canada, Australia, New Zealand, to name only the most significant) have long sought a theoretical and historical code in which literature could be explored and analysed in a relevant manner, and have long struggled with terminology to deal with operative concepts such as diaspora literature, emigrant literature, literature between two homelands, exile literature, and other mentioned literature in the diaspora. The legacy of two countries, the ones from which migrants left and those they were moving to, was doubly accepted and unaccepted, was understood from the opposite point of view, burdened by double political, social, cultural and spiritual contexts and always at risk that, through all these multiple possibilities of observation, they do not disappear as literature.

The paper will examine terminology which describes, names and categorises this type of literature, and offer some new terminological solutions that have emerged on the basis of the current theoretical background to date and with respect for what is recognised as the indisputable links of emigrant literature - family, emotional, spiritual, social, intellectual and cultural heritage transferred - to the land of immigration and establishing links in which between these two spaces, through the concept of memory, recognises and articulates its own identity.

Key words: literature, emigration, migration, terminology

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 807

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Vjekoslava Jurdana Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti

vjurdana@unipu.hr

HRVATSKA EMIGRACIJA U AMERICI KAO SOCIOHISTORIJSKA ČINJENICA TE PERFORMANSI U POEZIJI, GLAZBI, IZLOŽBI I NA FILMU: HRVATSKO MJESTO ZLOBIN U AMERICI U STVARALAČKOJ INVENCIJI RADOVANA TADEJA SAŽETAK U 19. i 20. stoljeću mnogi su Hrvati emigrirali u Sjevernu Ameriku. Ondje su radili u američkoj industriji koja je bila u punom zamahu. Tema ovoga rada je emigracija stanovnika hrvatskoga mjesta Zlobin u Sjedinjene Američke Države. Zlobin je geografski smješten sjeveroistočno od Rijeke, na granici Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara. Povijesne činjenice o hrvatskim emigrantima iz Zlobina u Americi istražio je Radovan Tadej koji je napisao i objavio studiju o tome na engleskom jeziku, pod naslovom In search of the lost people of Zlobin. Tu je knjigu predstavio potomcima hrvatskih emigranata iz Zlobina u Sjedinjenim Američkim Državama. Činjenice koje je istražio, Radovan Tadej pjesnički preoblikuje i u svojim mnogim objavljenim pjesničkim zbirkama jer on je, prije svega, pjesnik. Na temelju usmenih zapisa, dokumenata o životu hrvatskih emigranata iz Zlobina, Tadej stvara pjesničke tekstove koji će biti detaljno analizirani u ovome radu. Sve to nadalje preoblikuje i za filmski iskaz jer je napisao scenarij za dokumentarni film. Tadejeve pjesme doživjele su i performans u vrlo popularnim glazbenim skladbama čiji je autor mladi kantautor iz Zlobina Alen Polić. Uz to, Tadej je sudjelovao i u stvaranju velike izložbe o hrvatskoj emigraciji koja je prikazana u Rijeci. Povijesne činjenice u invenciji Radovana Tadeja doživjele su svoj višestruki performans: od dokumentarnog zapisa do pjesničke istine.

Ključne riječi: hrvatska emigracija, Zlobin, poezija, filmski scenarij, izložba

UVOD U 19. i 20. stoljeću mnogi su Hrvati emigrirali u Sjevernu Ameriku. Ondje su radili u američkoj industriji koja je bila u punom zamahu. Tema ovoga rada je emigracija stanovnika hrvatskoga mjesta Zlobin u Sjedinjene Američke Države.

Zlobin je geografski smješten sjeveroistočno od Rijeke, na području Grada Bakra, a na granici Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara. Zemljopisno i klimatski mjesto naginje Gorskom kotaru, ali etnički, kulturno, tradicionalno i administrativno Zlobin je primorsko naselje. Do mjesta se najlakše dolazi županijskom cestom iz smjera Hreljina prema Fužinama ili obrnuto. Na južnom dijelu Zlobina nalazi se i željeznička stanica Zlobin na pruzi Zagreb – Karlovac – Rijeka.

Kako je zabilježio Radovan Tadej u svojoj povijesnoj studiji „Priče iz zlobinske starine”, ime mjesta Zlobin spominje se prvi put 1403. godine, točnije 4. veljače 1403. godine u darovnici sudca Andrije Ševatića kojom je hreljinskim svećenicima darovao sjenokošu ka se zove Črni gori pod Zlobinac.

808 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurdana, V.: Hrvatska emigracija u Americi kao socio-historijska činjenica te performansi u poeziji

Naime, žitelji starodrevnih gradova Hreljina i Drivenika ovdje su imali područje za ljetnu ispašu, tu su sjekli drva, sijali zob i ječam, kosili sijeno, lovili divljač. Tu su se nalazile ljetne nastambe za poljodjelce iz Hreljina, Šmrike, Dola i drugih obližnjih primorskih mjesta, koji su tijekom ljeta radili u planini.

Stalno naseljavanje Zlobina, pojašnjava Tadej, započelo je gradnjom Karolinske ceste i njezinim puštanjem u promet 1732. godine. Prvi doseljenici na Zlobinu bile su dvije obitelji Kružić (nadimci Vučići i Fijurini) te jedna obitelj Vukonić (nadimak Guštini) iz Hreljina (Tadej, 2014, str. 10 ‒ 11).

U jezičnom smislu, mjesni govor Zlobina pripada, prema dijalektološkim istraživanjima (Belić, Lukežić), ikavsko-ekavskom dijalektu čakavskog narječja. Konkretnije, hreljinskom govornom tipu koji obuhvaća: Hreljin, Zlobin, Benkovac Fužinski, Bakarac, Kraljevicu, Mali Dol i Šmriku (Lukežić, 1990).

U POTRAZI ZA ZLOBINSKIM EMIGRANTIMA Povijesne činjenice o hrvatskim emigrantima iz Zlobina u Americi istražio je Radovan Tadej.

Radovan Tadej rođen je 1956. godine u Zlobinu. Po naobrazbi je diplomirani pravnik. Rodno mjesto, njegova povijest, njegovi ljudi i običaji, jezik kojim govore ili jezik kojim su govorili izvorište je i nadahnuće njegovog umjetničkog senzibiliteta i znanstvenog interesa. Tadej već gotovo pola stoljeća neumorno piše poeziju, oglede i povijesne studije. No, prije svega, temeljno i primarno, Tadej je pjesnik.

Radovan Tadej je godine 2006. napisao i objavio studiju o hrvatskim emigrantima iz Zlobina na engleskom jeziku, pod naslovom „In search of the lost people of Zlobin”. Tu je knjigu predstavio potomcima hrvatskih emigranata iz Zlobina u Sjedinjenim Američkim Državama. No i prije te monografije, Tadej je objavljivao rezultate svojih istraživanja. Posebice valja izdvojiti tematski broj „Bakarskoga zbornika” iz 1999. godine koji je u cjelini posvećen Tadejevim istraživanjima zlobinske emigracije.

Tadej je istražujući iseljavanje iz Zlobina u Sjevernu i Južnu Ameriku utvrdio da je ukupno 498 Zlobinjara, od kojih je najstariji rođen 1840. godine, a najmlađi 1948. godine, otišlo u prekomorske zemlje „trbuhom za kruhom”. Od toga ih se, nakon privremenog rada vratilo njih 122, a 376 ih je stalno ostalo u useljeničkim zemljama. Najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, nešto manje u Kanadi i svega nekolicina u južnoameričkim državama (poglavito u Argentini i Čileu).

Ako taj broj od 498 emigranta usporedimo sa sadašnjih 300-tinjak stanovnika Zlobina, vidimo demografski potencijal tog iseljenog Zlobina (ukupan broj iseljenika je više nego 1,5 puta veći od sadašnjeg broja Zlobinjara).

Taj broj od ukupno 498 prekomorskih zlobinskih putnika zacijelo je i veći, budući da je najvjerojatnije bilo i više iseljenika, ali zbog tijeka vremena i nedostatne dokumentacije nije bilo moguće utvrditi sve one koji su emigrirali (Tadej, 2014, str. 198).

Od 20-ak tisuća zlobinskih potomaka na američkom tlu većina ih niti ne zna odakle su njihovi korijeni, no manji dio (koji nije neznatan) zainteresiran je za mjesto podrijetla svojih predaka, pa mogu Zlobinu i Hrvatskoj dati doprinos na kulturnom, gospodarskom i svekolikom društvenom polju.

Najbolji primjer za to je gostovanje poznatog američkog jazz skladatelja i glazbenika Charlesa Marohnica – Chucka, koji je u travnju 2010. godine nastupao na hrvatskoj televiziji i u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski”. U Zlobinu je održao koncert u zlobinskoj crkvi. S ponosom je isticao da je njegov otac rođeni Zlobinjar, a on prva zlobinska generacija rođena u Americi.

Marohnic je objavio nosač zvuka „The Lost People. The Sanctuary Jazz Experience”. Na tom nosaču su i dvije njegove skladbe „The Story of the Lost People” i „The Lost People” koje su glazbena intermedijalna relacija naspram Tadejeve istoimene studije (Marohnic, 2010).

No valja pojasniti same povijesne, ekonomske i sociološke korijene zlobinske emigracije.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 809

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Sredinom druge polovice 19. stoljeća u cijeloj Austrijskoj Monarhiji (od 1867. godine Austro-Ugarskoj) zavladala je sveopća kriza i siromaštvo. Posebice je neimaština pogodila Istru, Primorje i Dalmaciju. Naime, tada propadaju jedrenjaci i vinogradarstvo, a proizvodnja vina i brodarstvo bile su dvije najznačajnije gospodarske grane ovih krajeva.

Iako Zlobin nije izravno živio od tih djelatnosti, život i rad ovdašnjih žitelja ipak je posredno bio vezan i za te privredne grane. Kada je izgrađena željeznička pruga Rijeka ‒ Pešta (1873. godine), životne prilike su se još više pogoršale za ovdašnje stanovništvo, koje je živjelo od kirijašenja po Karolini i Lujzijani.

Kirijašenje je tada propalo, na željeznici nisu mogli dobiti zaposlenje jer je to bio privilegij za Mađare. Stoga su mnogi Zlobinjari morali potražiti zaslužbu izvan svojega zavičaja. Pa tako i privremenim ili stalnim iseljavanjem u prekomorske zemlje tzv. Novoga svijeta.

Kada počinje iseljavanje Zlobinjara u Novi svijet? Vjerojatno i prije, ali najstariji do sada pronađeni vjerodostojni dokument koji govori o tome je dopis Župnoga ureda Zlobin broj 1., od 1. siječnja 1885. g. upućen Biskupskom ordinarijatu u Senj, kojim se traži dozvola za vjenčanje zlobinskog mladića Petra Kružića prije njegova odlaska na zaslužbu u Ameriku i zlobinske djevojke Jele Marohnić (Tadej, 1999, str. 13).

Do Prvoga svjetskoga rata Zlobinjari su se iseljavali u Novi Zeland, Australiju, Južnu i Sjevernu Ameriku. Nakon rata iseljavanje je poprimilo velike razmjere i traje sve do početka Drugoga svjetskoga rata. No ne više u Novi Zeland i Australiju, već samo u Sjedinjene Američke Države i Kanadu, te neznatno u Južnu Ameriku.

U početku su odlazili samo muškarci, tek kasnije i neudane djevojke, a postupno za muževima odlaze žene i cijele obitelji. Oni koji su otišli bez obitelji u većini slučajeva ostaju zauvijek u novim domovinama, a tek manji dio ih se vraća „pod stare dane”.

Zlobinjari su živjeli životom pastirske jednostavnosti i biblijske skrušenosti. U domovini su marljivo obrađivali škrtu primorsku grudu i brižno se skrbili za svoju stoku koja im je bila jedini izvor prihoda (Tadej, 1999, str. 13).

Prema istraživanjima Radovana Tadeja vidljivo je da su odlazili na prekomorsku zaslužbu najčešće u svibnju, vjerojatno stoga jer se upravo tada u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi tražilo najviše radne snage.

Odmah poslije svibnja, po učestalosti odlazaka u emigraciju je studeni.

Ni to nije slučajno, jer su Zlobinjari do tada zgotovili sve poljodjelske radove (košnju, berbu ljetine i sječu drva) i bili pripravni za put. O njihovoj priprostosti neka posvjedoči priča o Stanku Šubatu Staneti (Stani), koji je nekoliko puta prelazio Atlantik i koji je, vrativši se jednom u rodni Zlobin, prvo otišao u štalu i nekoliko sati zaneseno gledao u par svojih volova (Tadej, 1999, str. 14).

Tipičan i najčešći put zlobinskog emigranta u Sjedinjene Američke Države rekonstruiran prema dostupnoj literaturi i rijetkim zabilježenim sjećanjima izgledao je otprilike ovako: do Rijeke pješice ili vlakom. Iz Rijeke, preko Pivke za Trst, također vlakom. Ponovno vlakom iz Trsta za Buchs, švicarski gradić smješten uz granicu s Austrijom. Tu se nalazio ured za useljavanje u SAD, a obavljao se i liječnički pregled. Put bi se nastavljao vlakom do francuskih luka Cherbourg i Le Havre, pa odatle parobrodom za Ameriku ili brodom iz Le Havrea, preko La Manchea u Englesku, zatim vlakom do luka Liverpool i Southampton te napokon prekooceanskim brodom do useljeničkog prihvatnog centra na Ellis Islandu.

Samo putovanje brodom trajalo je oko osam dana (ponekad dan ili dva duže), najčešće u potpalublju, u neljudskim uvjetima 3. razreda. Iz New Yorka do krajnjeg odredišta u SAD-u emigrant bi putovao vlakom.

Cijelo putovanje trajalo je 2-3 tjedna, ovisno o europskoj dionici putovanja, čekanju na obavljanje administrativnih formalnosti i ukrcaja, te udaljenosti američkih ili kanadskih destinacija.

U početku zapravo odlaze isključivo muškarci, osobito u Novi Zeland i Južnu Ameriku. Žene su odlazile za svojim muževima ili zaručnicima samo u Sjevernu Ameriku. U naručju svojih majki odlaze i tek rođena djeca.

Donja dobna granica za odlazak dječaka bila je 11 ili 12 godina. Mnoga od te djece nikad se više nisu vratila.

810 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurdana, V.: Hrvatska emigracija u Americi kao socio-historijska činjenica te performansi u poeziji

Neki od njih umrli su u Americi u dubokoj starosti i, u pravilu, ni na koji način nisu kontaktirali sa Zlobinjarima ili Zlobinom.

Mnogi od zlobinskih emigranata su u više navrata odlazili preko Atlantika i vraćali se u rodni Zlobin. Prema podacima iz pismohrane Ellis Islanda najviše je puta u Sjedinjene Američke Države ulazio Mirko Blažina, i to čak u pet navrata (Tadej, 1999, str. 21-22).

Pri dolasku u Ameriku Zlobinjari su se teško sporazumijevali sa službenicima američkog Useljeničkog ureda. U njihovim evidencijama Zlobin i osobna imena i prezimena useljenika pisana su vrlo različito. Zlobin je postajao Hobin, Dobin, Flobin, Zlabin, Zloben, Zlovin, Blobin, Zeolrin, Zlobine, Zlobinj, Zlotin, Zlblin, Zlobing, Zlobiny, Zlolim, Hobinj, Dlobiny, Ylohin, Flobine, Globin, Slobn, Slobin, Slubin, Flobri, Zlokin, Ziobin, Zlobino, Flabiu, Zlobe, Zlobice, Jlobin, a zaselak Brdo pišu ponekad Bedo ili Bido. Marohnić se pretvara u Marohni, Marolinic, Marolmic, Marohine, Maroni, Maronich, Maralinic, Marahnic, Marchnic, Marschnic, Marohosich, Marchnic.

Jauk se pretvara u Jank, Polić u Pohic, Tadej u Tarcj i Taday, a Tometić u Tornetic (Tadej, 1999, str. 22).

Možemo li sada, na početku dvadeset prvoga stoljeća, rekonstruirati život naših iseljenika u Sjedinjenim Državama? Sve ono što su oni ulagali u nov život bile su fizičke sposobnosti, jaka pleća i snažne mišice. Često je jedina provjera poslodavca pri zapošljavanju radnika bila njegova konstitucija. Ako je čovjek bio jak i naoko zdrav, bio je primljen.

Uvjeti stanovanja bili su vrlo teški. Više muškaraca je zajednički stanovalo. Udruženim su snagama kuhali, prali, čistili, ribali, krpali… To zajedništvo bilo je poznato kao „ganga”. Nakon što su za muževima počele dolaziti žene, našla bi se među njima pokoja poduzetnija i organizirala „bord” (board, engl: pansion za samce).

Djeca su, i doseljena iz Zlobina i rođena u Americi, morala u kući govoriti isključivo hrvatski, domaću čakavštinu. I na taj način htjeli su im roditelji usaditi sjećanje i ljubav prema domovini i Zlobinu.

Zlobinjari su se teško privikavali na život u novoj sredini. Engleski su govorili površno i pogrešno. Kako je i moglo biti drukčije kad su, pogotovo oni starijih generacija, odlazili i nepismeni u strani svijet.

Nije čudo što su naši pečalbari Ameriku prozvali Merika-čemerika. Uz, doduše, nešto zarade, ona im je pokazala i što je nesreća, odricanje i jad. Tadej opisuje u svojim istraživanjima mnoge tragične sudbine naših iseljenika, nesreće na radu. Posebno su bili teški uvjeti u rudnicima (Tadej, 1999, str. 27-29).

O tome svjedoči i izložba „Merika: Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880. – 1914.”/ „Emigration from Central Europe to America 1880 ‒ 1914” postavljena u Muzeju Grada Rijeke od 10. prosinca 2008. do 28. veljače 2009. godine. Ondje je jedan od suradnika bio i Radovan Tadej. Izložba je posvećena osobnim sudbinama slavnih i običnih te poznatih i nepoznatih iseljenika, čije vrlo raznovrsne životne priče na neki način predstavljaju sudbine milijuna onih koji su se uputili preko Atlantika. Kao dio postava priređena je i video projekcija o iseljenicima, održano je desetak predavanja i radionica te objavljena istoimena monografija (autor izložbe i knjige je Ervin Dubrović), kao i vodič po izložbi (Dubrović, 2009).

Najprivlačniji grad na sjevernoameričkom kontinentu za zlobinske iseljenike, ističe Radovan Tadej, bio je Chicago i područje oko njega, u državi Illinois. Pa i danas su u telefonskim imenicima Chicaga i okolice mnogobrojni pretplatnici s prezimenima Polich, Ruzich, Kuchan, Kruzich, Blasina…

Na prijelazu stoljeća Illinois je značio za Ameriku upravo ono što danas znači Kalifornija. Nisu onamo hrlili samo Zlobinjari, već i drugi Hrvati. Nakon velikog požara 1871. godine, koji je u cijelosti uništio grad, Chicago je bilježio snažan industrijski rast. Za Prvoga svjetskog rata osobito je bila jaka industrija željeza i čelika.

Upravo takav profil industrije tražio je neprekidno novu, sirovu radnu snagu. Baš onu koju su nudili Zlobinjari. Otuda i uzrečica: „Ako na svitu nigdi ne bude dela – bit će ga va Ćikagu!” Tu situaciju iskoristili su pred Prvi svjetski rat mnogi vojni obveznici iz Zlobina koji su našli spas u emigraciji upravo u Chicagu i okolici (Tadej, 1999, str. 31).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 811

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Na ovom području Zlobinjari su radili u željezarama, na prokopu kanala, kamenolomima, u tvornicama cementa i bloketa. Područje sjeverne Indiane, u blizini Chicaga, također je bilo odredište Zlobinjarima. I ovdje su nalazili zaslužbu u teškoj industriji.

U državi Michigan ima mnogo željezne i bakrene rudače, šuma i poljoprivrednog zemljišta, pa su Zlobinjari radili u željezarama, rudokopima željezne rudače (u Iron Riveru), u tzv. „majnama” te na šumskim poslovima kao sjekači i „furmani” (tj. engl. laborers in woods i teamsters). Neki od njih krčili su šume i postajali poljodjelci. U Montani, koja obiluje rudom (zlatom, srebrom, željezom, olovom, bakrom i ugljenom), Zlobinjari su radili kao rudari u rudnicima ili ugljenokopima te kao radnici u talionicama srebra, zlata i željeza.

U New Mexicu naši su iseljenici bili zaposleni u rudokopima srebra, zlata, željeza, olova i soli kojima je ta država bogata. U Wisconsinu su se ponajviše bavili farmerstvom i rančerstvom budući da u ovoj državi uspijevaju kukuruz, pšenica i ječam. Da bi došli do farme ili ranča morali su najprije iskrčiti šumu. U Washingtonu i sjevernoj Kaliforniji Zlobinjari su radili na sječi šume i izvlačenju trupaca te u pilanama. Manjim dijelom zapošljavali su se u tamošnjim ugljenokopima. U spomenutim saveznim američkim državama zlobinskih je iseljenika bilo najviše. Vrlo malo bilo ih je u ostalim krajevima SAD-a.

Većina njih nikada se više nije vratila u rodni Zlobin i ostali su zauvijek izgubljeni za Stari kraj. Vraćajući se iz Amerike, „Merikani” ‒ povratnici donosili su i nove običaje i nove navike. Te novine odražavale su se čak i na jezik, pa je u zlobinski govor ušlo podosta posuđenica iz engleskoga jezika, npr: bord – pansion, galun – (engl. gallon) mjera za tekućinu; majna (engl. mine) rudnik; mekinja ili mekina ili makano (engl. mackinow) šarena dolama od debela sukna; obrholjac ili obrhol ili ovrhol (engl. overhaul) radničke hlače povišenog kroja s naramenicama; roberi (engl. rubber) radničke cipele s debelim gumenim đonom; stor (engl. store) trgovina; telifun ili talifun (engl. telephone) telefon; vilibila (engl. wheel – barrow) tačke; votat (engl. to vote) glasovati; tritat (engl. to treat) častiti... (Tadej, 1999, str. 34).

Unatoč svemu, pa i nekim pozitivnim navikama stečenim u Americi i mukom zarađenim dolarima koji su izgradili mnoge „šterne”, dogradili i popravili prilično kuća, iseljavanje u prekomorske zemlje se negativno odrazilo na stanovništvo Zlobina. Ponajprije demografski. Otišli su najpoduzetniji i najsnažniji ljudi, najbolje i najperspektivnije životne dobi. Mnoge zlobinske obitelji su, čak, u doslovnom smislu iskorijenjene, a manjak muškaraca prouzročio je masovnu pojavu tzv. starih divojak. Na ovom mjestu podsjetimo da je iseljavanje u Ameriku i u drugim krajevima Hrvatske prouzročilo istu pojavu, pa su tako Ličani pjevali: „Oj, Ameriko, crna čemeriko! Vrag odnio i te tvoje novce, Naše cure idu za udovce!”

Dva naraštaja jedne zlobinjarske obitelji u pečalbi bila je redovita pojava. Imamo primjera i tri pečalbarske generacije u jednoj obitelji. U pravilu, treća generacija (često zajedno s drugom) više se ne vraća u Zlobin, a četvrti naraštaj postaje „born American”.

Zaključno, može se ustvrditi da je upravo iseljavanje u Ameriku zadalo Zlobinu najteži demografski udarac od kojega se još nije oporavio, a pitanje je hoće li se ikada oporaviti. To vrijedi i za ostala primorska naselja koja su imala velik odljev stanovništva u prekomorske zemlje – Hreljin, Krasicu i Praputnjak (Tadej, 1999, str. 35 ‒ 36).

ZLOBINSKA EMIGRACIJA U KNJIŽEVNOUMJETNIČKOM RUHU No Radovan Tadej je svojim pjesničkim opusom (šest objavljenih samostalnih zbirki pjesama), znanstvenim i stručnim radovima u periodici, objavljenim studijama („Iseljavanje iz Zlobina”, „In Search of the Lost People of Zlobin”, „In Search of the Lost People of Zlobin – Research on Overseas Emigration from Croatian Village on the Adriatic Coast”, „Priče iz zlobinske starine”) zapravo Zlobinu i Zlobinjarima, posebice onima koji su emigrirali, podigao spomenik trajniji od mjedi.

812 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurdana, V.: Hrvatska emigracija u Americi kao socio-historijska činjenica te performansi u poeziji

Ponajprije, Tadej je sakupio, zapisao i objavio 1993. godine usmene pjesme iz Zlobina u zbirci „Domaće najveć ljubavne: (hrvacke starinske pivanje pobrane va naše dane na Zlobinu)” gdje je zabilježio i pjesmu „Sinoć spazih na zapadu jednu zvezdu sjajnu”. Stihovi su to Zlobinjara Jurja Vukonića – Jurića Zabetina (1879. ‒ 1944.) ispjevani (i pjevani „po starinski”, „na tanko i debelo”) negdje na početku 20. stoljeća u američkom zatvoru (američkoga grada Buffalo, savezna država New York), gdje je Jurić čekao deportaciju iz Sjedinjenih Američkih Država zbog nelegalnog ulaska iz Kanade u tu državu. Odražavaju čežnju zlobinskog težaka za domovinom, domom i svojim najbližima, ali i tugu radi odvojenosti od obitelji i nužde da se krene u daleki, strani svijet na pečalbu. Stihovi su to jednostavni, kakvi su bili i ondašnji Zlobinjari koji su živjeli priprostim životom, ali baš ta njihova jednostavnost daje ovom stihotvorenju životnost i dodatnu upečatljivost.

Sinoć spazih na zapadu Jednu zvezdu sjajnu, Pa je proletela tamo svitu kraju.

-Si videla ko’g od roda moga?

-Videla san tvoju staru mater I tvoju sestricu!

(Tadej, 2014, str. 198) Ta je pjesma kasnije u tekstualnoj invenciji Radovana Tadeja doživjela intermedijalnu transpoziciju u glazbeno ruho. Naime, pjevač i kantautor Alen Polić je tu skladbu uvrstio na nosaču zvuka „Žažara”. Evo te invencije: prošlo je sto i više godina od kada je Zlobinjar Juraj Vukonić sjedio u zatvoru, negdje u dalekoj Americi gledao je noćno nebo i pitao se gdje bi mogao biti njegov zavičaj? jesu li živi i zdravi njegovu srcu najmiliji: mat Matejka, sestra Pola i Zabeta divojka? sinoć spazih na zapadu jednu zvijezdu sjajnu da je preletela tamo svitu kraju spazih da je preletela tamo svitu kraju (…) (Tadej, Pilepić i Polić, 2006) No, Tadej stvara i svoje autorske pjesme o zlobinskim emigrantima u Americi. Primjerice, pjesma „Sanak pusti Joža Brnetina” u zbirci „Rič po rič”. Josip Blažina, po obiteljskom nadimku Brnetin, rođen je u Zlobinu 1882., a umro 1937. godine u Montani (SAD). Ovdje tu pjesmu navodimo iz Tadejeve najnovije pjesničke zbirke „Besede krstijanske i nigdanje”, pod naslovom „Furman”1.

Ovo j‘ o Jožu Brnetinu štorija, O Jožiću koga ne zna historija.

Kod fantina čuval je krave na gmajni, A potla delal va Meriki va majni.

Stomanja jedna, blagdanja i sagdanja, Pivanja jedino starinska, nigdanja.

Kad se vrne kod i otac bit će furman, S konji, klabukun i korbačun. Štiman,

A po rukah mu ne te bit sami žulji I va oštarijah punit te se žmulji. vozar, volar, prijevoznik, kočijaš, kirijaš

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 813

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Se ovo ustal je samor sanak pusti Z Merike mu se nikamor ne grusti.

Sad leži zavavik va črnoj zemljici I sanje o Starin kraju i pravici.

Ovo j‘ o Jožu Brnetinu štorija, O Jožiću koga ne zna historija.

(Tadej, 2019, nije paginirano)

Posebice pjesma „Merikani” ekspresivno dočarava svijet zlobinske emigracije. U uvodu pjesme Tadej navodi podatke o pojedinim emigrantima: IZ MATICE UMRLIH (1858. 1920.) HRELJINSKE ŽUPE SV. JURJA: - Nikola Rasporić Ivanov, seljak, iz Hreljina kbr. 228, star 31 godinu 4 mjeseca i 26 dana, stradao 25. siječnja 1891. godine u rudokopu kod Louisvilla u državi Colorado u Americi, zasut poginuo, pokopan u groblju B. D. M. kod South Bouldera 26. siječnja 1891. godine; (…) a zatim slijede stihovi: čekaju uskrsnuće prekopani va cimiteri od fairbanksa do porvenira ali zakopani nigdi va majnah novoga svita prez čuvarije i prez križa

čekaju tamo uskrsnuće a jimeli su samo jednu sanju

da budu domaka svoji va svojemu jilu med svojimi čobani (Tadej, 2019)

ZBOGUN MILIĆU ‒ UMJESTO ZAKLJUČKA I jedno pismo koje je Tadej pronašao kao dokument zlobinskih emigranata poetizira kao usmenu baladu.

Pismo je pisano na samom početku XX. stoljeća u Zlobinu i odaslano u gradić Raton, savezna američka država New Mexico.

Tadej pojašnjava: „Sasvim slučajno mi je došlo u ruke prilikom posjeta Sjedinjenim Državama 1986/87. godine i ovdje ga prenosim u izvornom obliku, samo uz dvije intervencije (tekst sam ‘ostihotvorio’, tj. posložio u stihove i tako nastaloj pjesmi dao naslov). Pošiljateljica i primatelj bili su već odavno mrtvi kada sam prvi put čitao to pismo. Vjerujem da mi ne bi zamjerili ni sada kada njihovu intimu iznosim u javnost jer niti njihova imena, niti drugih osobnih podataka ne navodim.”

814 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurdana, V.: Hrvatska emigracija u Americi kao socio-historijska činjenica te performansi u poeziji

MILIĆU MOJ

primi najlipše pozdrave i bušac molin jatebe čajtostobun da ti meni nećeš da pišeš ja san se već smutila i odstraha nemorin dati ječa ali ti toga verovat nećeš već su dva miseca osan listi san poslala odgovora nij Bog miliću moj paćešmi moguće na ovo odgovorit zbogun miliću (Tadej, 2019, nije paginirano)

Uz poeziju, Tadej je i u obliku pripovijesti oblikovao istinite epizode iz života zlobinskih emigranata. Primjerice, u pripovijesti „Merika – ljuta čemerika” koja je pisana na zlobinskom čakavskom idiomu. Zanimljiva je po (zamišljenom) susretu zlobinskih iseljenika s Ernestom Hemingwayem, u Chicagu (Tadej, 1997, str. 31-32).

Svakako, valja istaknuti i da je Radovan Tadej napisao i scenarij za dokumentarni film o Josipu Marohniću, prvaku hrvatske iseljeničke zajednice u SAD-u na kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Film je snimljen 1995. godine u režiji Bernardina Modrića, u koprodukciji Istra-filma iz Rijeke i HTV-a. Štoviše, Tadejeve su publikacije uvrštene u kataloge za posudbu u mnogobrojnim knjižnicama diljem SAD-a, a putem suvremenih sredstava komuniciranja, mreže… dokumentacijskih centara, Tadej stupa u kontakt s potomcima zlobinskih emigranata, ili pak oni dolaze u ovaj kraj, njegovim posredstvom. Jer, kao što sam otkriva u svojoj pjesmi „Pjesnici”: pjesnici nisu sa zemlje a njihovi stihovi su vapaji odaslani u svemir nešto kao poruke u bocama predane nebeskim oceanima i neizvjesnosti beskonačja (Tadej, 2016, str. 42)

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 815

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Literatura 1.

Dubrović, E. (2009). Iseljavanje u Ameriku od 1880. do 1914.: uz izložbu „Merika” u Muzeju grada Rijeke ‒ prekomorska emigracija iz Srednje Europe i Rijeka kao emigrantska luka 1903. - 1914. Informatica museologica, 40(3-4), 6-19. Dostupno na https://hrcak.srce.hr/134459

2.

Lukežić, I. (1990). Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Rijeka: Izdavački centar Rijeka; Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

3.

Marohnic, C. (2010., 30. travnja). Trip of a lifetime. Dostupno na https://www.chuckmarohnic.com/ news/trip-of-a-lifetime.aspx

4.

Tadej, R. (1997). Drama poetica ciacavschiana črez ričnik složena. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.

5.

Tadej, R. (1999). U potrazi za izgubljenim Zlobinjarima. U N. Cvijanović (Ur.), Bakarski zbornik (str. 9-110).

Bakar: Grad Bakar.

6.

Tadej, R. (2014). Priče iz zlobinske starine. Prilozi za upoznavanje najstarije prošlosti našega mjesta.

Zlobin: Župa sv. Ivana Krstitelja Zlobin; Rijeka: Naklada Kvarner.

7.

Tadej, R. (2016). Astralije. Rijeka: Vlastita naklada.

8.

Tadej, R. (2019). Besede krstijanske i nigdanje. Zbirka u rukopisu.

9.

Tadej, R., Pilepić, R. i Polić, A. (2006). Žažara. (CD-nosač zvuka). Zagreb: Dancing Bear.

CROATIAN EMIGRATION TO AMERICA AND ITS PERFORMANCE IN POETRY, EXHIBITIONS, AND FILM, AS PRESENTED BY RADOVAN TADEJ, AN ARTIST AND SCHOLAR, FROM THE NORTHEASTERN TOWN OF ZLOBIN ABSTRACT During the 19th and 20th centuries, many Croats emigrated to North America, in search of better life conditions.

This paper explores these emigrants from the Croatian town of Zlobin and their “performance,” in their new environment. The paper presents a very interesting research by Radovan Tadej, born and living in Zlobin, related to these emigrants and their activities directed towards the preservation of their original Croatian cultural uniqueness. Tadej’s rich production includes historical background of Zlobin and the emigrants from that place, his rendering of their music, as well as his own poetic reflections, exhibitions, and films, based on his own experiences of and reflections on the phenomenon of Zlobin. Historical facts, processed imaginatively

by Tadej, are thus presented through their multifaceted performances – from documentary ones, to the socalled poetic truth.

Key words: Croatian Emigration, Zlobin, Poetry, Film, Exhibitions

816 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Knezović, M.: Afera Hrnjak ‒ od čuda do srama

Stručni rad Marin Knezović Hrvatska matica iseljenika marin.knezovic@matic.hr

AFERA HRNJAK ‒ OD ČUDA DO SRAMA SAŽETAK Članak govori o slučaju „medicinskog poduzetništva” među hrvatskim iseljenicima u Pittsburghu vezano uz komercijalizaciju navodnog lijeka protiv tuberkuloza ljekarnika iz Hrvatske Maksimilijana Hrnjaka. To je bio jedan od prvih skupnih poduzetničkih pothvata hrvatskih iseljenika koji je završio skandaloznim neuspjehom. Članak ukazuje na mogućnost da se radilo o organiziranoj prijevari ulagača.

Ključne riječi: hrvatsko iseljeništvo, lažni lijekovi, Maksimilijan Hrnjak, Milan Kovačević

Poslovni uspjesi kao i teškoće, pa u konačnici i propasti poslovnih poduhvata dio su poslovnog svijeta od njegovih početaka. Pri tome je ovih neuspjelih u pravilu više. Ipak, posebnu pozornost izazivaju oni slučajevi koji su povezani s varanjem, kako poslovnih suradnika tako i klijenata. Ovakvih slučajeva nije lišena ni povijest poslovnih pothvata hrvatskih iseljenika.

Tako je njihov prvi ambiciozni skupni poslovni pothvat u Americi završio vrlo neugodnim neuspjehom. Ovaj je bio vezan za kraj 19. st. i vrlo razvijenu proizvodnju lažnih lijekova u Sjedinjenim Državama. Stvaranje moderne medicine pratili su izumi tisuća preparata koji su zapravo obmanjivale pacijente načinom svoga djelovanja. U pravilu su obećavali „čudesna” i brza izlječenja svih vrsta bolesti za razmjerno male pare. Kolijevka masovne proizvodnje nadri lijekova bila je Velika Britanija početkom 18. st., no u Sjedinjenim Državama ova svojevrsna industrija obmane naglo se razvija krajem 60-ih godina 19. st. Bujicu lažnih lijekova u Sjedinjenim Državama zaustavio je dijelom tek Pure Food and Drug Act iz 1906.1 Dio tih nazovi lijekova bio je posve nekoristan ili čak i izrazito štetan za oboljele. Dio nije bio štetan i čak je u nekoj mjeri bio pacijentima koristan, no ipak ni izdaleka nije ispunjavao ona obećanja koje je pratila fama koja se plela oko njih.

Obećanja brzog i izdašnog profita koja je sa sobom vukla proizvodnja lijekova privukla je i hrvatske iseljenike u Pittsburghu. U središtu njihova poslovnog pothvata bili su lijekovi ljekarnika iz Ivanić-Grada Maksimilijana Hrnjaka. Navedeni je još u Hrvatskoj proizvodio pripravak za koji je tvrdio kako, ni manje ni više, liječi tuberkulozu. Preselio se u Pittsburgh, vjerojatno na samom početku 20. st., i na East Ohio Streetu otvorio ljekarnu koja se proslavila prodajom „Miraculous Long Life” kapljica za bolesti unutarnjih organa.2 Ipak, u središtu pozornosti pitsburških Hrvata bio je jedan drugi njegov preparat ‒ „Pulminol” ‒ za koji je Hrnjak još u Hrvatskoj tvrdio kako liječi tuberkulozu. Oko Hrnjakovih lijekova okupili su se brojni ugledni Hrvati Barkan, I. D. (January 1985). „Industry invites regulation: the passage of the Pure Food and Drug Act of 1906”.

American Journal of Public Health. 75 (1): 18–26.

2 Juraj Škrivanić, Povijest američkih Hrvata, Hrvatski svjetski kongres, Zagreb 2011. str. 244.

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 817

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Pittsburgha kako bi osnovali poduzeće nazvano „The Hernjak Consumption Cure Company”3. Glavnu ulogu u društvu imao je liječnik, također nedavno došao iz Hrvatske, dr. Milan Kovačević. Prema Jurju Škrivaniću, kapital društva iznosio je 10.000 dolara od kojih je 3000 dobio Hrnjak za patente svojih pripravaka.4 Američki tisak pak navodi druge iznose temeljnog kapitala. Tako Lancaster New Era, The Pottsville Republican, The Evening Report i The Mercersburg Journal navode kao temeljni kapital 2000 dolara. Samo The Philadelphia Inquirerer navodi 8000 dolara kao iznos temeljnog kapitala, no i taj iznos je znatno manji od Škrivanićevog.5 Poduzeće je u Idelwoodu (danas dijelu Pittsburgha) osnovalo bolnicu sa 60 soba gdje su pacijenti trebali biti tretirani Hrnjakovim lijekovima. Hrvatski tisak oduševljeno je pozdravio osnivanje bolnice smatrajući kako će ona služiti na čast čovječanstvu, a posebno hrvatstvu. Lječilište je nastojalo privući pozornost i ostale američke javnosti.6 Tako u lipnju 1901. Pittsburgh Daily Post objavljuje oglase o sanatoriju u Idelwoodu. Oglasi opisuju sanatorij kao vrlo lijep sa šezdeset soba i sa svim potrebnim sadržajima. U sanatoriju se pacijentima obećava izlječenje od tuberkuloze u roku od dva do tri mjeseca. Prije dolaska u sanatorij pacijent treba donijeti nalaze svoga liječnika poslije čega će ga pregledati i liječnik u sanatoriju. Pacijent se mora podvrgavati pregledima svakih 14 dana pri čemu sam može izabrati liječnika koji će ga pregledati. Pacijentovo zdravlje je praćeno na dnevnoj bazi pri čemu je bolnička dokumentacija vlasništvo sanatorija, no smije biti pregledana samo uz suglasnost pacijenta. Kao liječnik sanatorija navodi se spomenuti Milan Kovačević.7 Oglas koji hvali sanatorij u Idelwoodu pojavio se i u The Pittsburgh Pressu. Tu se uz glavnu zgradu spominje i šest koliba na prostoru sanatorija. Tvrdi se kako je sanatorij otvoren od 1. srpnja i kako ne postoji ništa njemu slično na području Sjedinjenih Država. Obećava se sigurno izlječenje od tuberkuloze u roku od dva do tri mjeseca. Liječnici se pak pozivaju u posjet sanatoriju.8 Zanimljivo je kako je bolnica počela raditi u lipnju ili najkasnije početkom srpnja 1901. No prema Pittsburgh Pressu tek u kolovozu 1901. podnesen je zahtjev guverneru Pennsylvanije za odobrenjem pravila „The Hernjak Consumption Cure Company”.9 Ova su prihvaćena u rujnu iste godine.10 Dakle, bolnica je počela s radom prije nužnih odobrenja.

Juraj Škrivanić kao osnivače „hrvatske bolnice” navodi jednog od osnivača Narodne hrvatske zajednice (Hrvatske bratske zajednice) Josipa Marohnića i dr. Milana Kovačevića. Službene objave daju nešto drugačiju sliku. Kao osnivač se također navodi Marohnić, no uz njega tu su Petar Pavlinac, tada predsjednik Hrvatske narodne zajednice, Bosiljko Bekavac, tadašnji župnik hrvatske župe Sv. Nikole na East Ohio Streetu i Franjo Šepić, jedno vrijeme tajnik i računovođa Narodne hrvatske zajednice.11 Prema tome, Kovačević nije bio Juraj Škrivanić navodi kako se poduzeće zvalo „Hrnjak, dr. Kovačević and Co.” Juraj Škrivanić, Povijest američkih Hrvata, str. 244. – 245., no sve objave u tisku navode kako se poduzeće zvalo kako je navedeno. 6. kolovoza 1901.

Pittsburgh Press, str. 11; 3. rujna 1901. Lancaster New Era, str. 1; 13. lipnja str. 7, 14. lipnja str. 9, 15. lipnja str. 9; 18. lipnja str. 7; 26. lipnja 1901. 14. srpnja Pittsburgh Daily Post, str. 7; 6. kolovoz 1901., The Philadelphia Inquirerer, str.

4; 3. rujan 1901. The Pottsville Republican, str. 3; 4. rujna 1901. The Evening Report, (Lebannon, Pa), str. 2.

4 Juraj Škrivanić, Povijest američkih Hrvata, str. 244.

5 3. rujna 1901. Lancaster New Era, str. 1; 6. kolovoz 1901., The Philadelphia Inquirerer, str. 4; 3. rujan 1901. The Pottsville Republican, str. 3; 4. rujna 1901. The Evening Report, (Lebannon, Pa), str. 2; 13. rujna The Mercersburg Journal, Mercersburg, str. 7 6 Juraj Škrivanić, Povijest američkih Hrvata, str. 244. – 245.; 13. rujna The Mercersburg Journal, Mercersburg, str. 7.

7 13. lipnja str. 7, 14. lipnja str. 9, 15. lipnja str. 9; 18. lipnja str. 7; 26. lipnja, 14. srpnja str. 7 Pittsburgh Daily Post 1901.

8 14. srpanj 1901., The Pittsburgh Press, str. 23.

9 6. kolovoza 1901. Pittsburgh Press, str. 11.

10 3. rujna 1901. Lancaster New Era, str. 1; 3. rujan 1901. The Pottsville Republican, str. 3; 4. rujna 1901. The Evening Report, (Lebannon, Pa), str. 2; 13. rujna 1901.The Mercersburg Journal, Mercersburg, str. 7.

11 6. kolovoza 1901. Pittsburgh Press, str. 11.

3

818 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Knezović, M.: Afera Hrnjak ‒ od čuda do srama

među formalnim utemeljiteljima društva. Škrivanić navodi kako je društvo bilo čisto hrvatsko. Ipak, među osnivačima navodi se i izvjesni Eimer E. Herman.

Interes čelnika Narodne hrvatske zajednice za liječenje tuberkuloze nije bio slučajan. Fondove Zajednice opterećivale su i učestale smrti od navedene bolesti, kako svjedoči izvještaj Petra Pavlinca o radu organizacije na konvenciji Zajednice 1902. u Alleghenyju (Pittsburghu).12 Nije jasno koji su bili izvori kapitala za neuspješnu „hrvatsku bolnicu”. Je li se radilo o osobnim sredstvima Pavlinca, Šepića, Bekavca ili o novcima Narodne hrvatske zajednice i župe Sv. Nikole na East Ohio Streetu?

Ako su za investiranje u bolnicu u Idelwoodu korištena sredstva Narodne hrvatske zajednice, to je bitno opteretilo njezino poslovanje. Godine 1900. imovina Zajednice iznosila je tek nešto više od 20.000 dolara.13 Rezultati liječenja „Hrnjakovom metodom” pokazali su se posve neuspješnima pa je u ožujku 1904. bolnica zatvorena. Jedan od razloga pobune župljana protiv župnika hrvatske crkve Sv. Nikole na East Ohio Streetu prema Škrivaniću bilo je i njegovo sudjelovanje u organiziranju i poslovanju propale bolnice.14 Opis „pobune” protiv župnika koji donosi list „Hrvat”, premda navodi cijeli niz prigovora koje su nezadovoljnici imali protiv župnika Bekavca, ipak nigdje ne navodi i slučaj propalog sanatorija.15 O „aferi” Hrnjak priča u svom putopisu o Hrvatima iseljenima u Sjedinjene Države „Preko Atlantika do Pacifika” i Ante Tresić Pavičić 1907.: „Nadošla k tome i nesretna affaira Hrnjaka, koji je došao u Allegheny tvrdeći da je iznašao liek proti sušici. Dr. Kovačević mu je nasjeo, vjerujuć njegovim nepogrješivim tvrdnjama, zaslagjenim medom najuvjeravajuće rieči, i dokazima tolikih čudotvornih ozdravljenja. Ne pade mu na um zapitati Hrnjaka, što nije onda ostao u domovini, da spašava tuberkulozne. U kratko medeni Hrnjak je toliko govorio i uvjeravao, da je sklonio dra. Kovačevića, mnoge svećenike i druge imućnije ljude, da osnuju sanatorij za sušičave, a za svoj izum dao si je platiti 10.000 talira (drugdje Tresić Pavičić spominje 10.000 dolara op.a.). Netom je on ukesio novce, put pod noge, pa put Londona, da tamo opet usreći čovječanstvo sa svojim veličajnim izumom. Megjutim od desetak sušičavih, koji se smjestiše u sanatorij svi jedan za drugim odoše pod ledinu, a sanatorij i kapital propadoše. Dr. Kovačević bijaše i sam uložio svoje prištednje u to poduzeće, temu sve propade; ali svi drugi dioničari bez obzira na to, stadoše njega kriviti zbog svoga gubitka, i ne ostade mu drugo, nego potražiti mirnije mjesto za svoje zvanje.”16 Iz navedenog moglo bi se zaključiti kako je dr. Kovačević bio žrtva lukavog manipulanta Hrnjaka i kako o spornom lijeku nije znao ništa prije susreta s Hrnjakom u Americi. Dr. Kovačević je već u Hrvatskoj bio dobro upoznat s navodno čudesnim lijekom i o njemu je čak pisao 1899. u Liječničkom vjesniku: glasilu Hrvatskog liječničkog zbora. Tu je objavio članak pod nazivom „Liek proti tuberculozi pluća g. Maksimilijana Hrnjaka, ljekarnika u Ivanićgradu”. Kovačević je tada bio kotarski liječnik u Vrbovskom i svoje predavanje o Hrnjakovom „lijeku”, koji je održao 1898. na zboru liječnika, objavio je u navedenoj stručnoj publikaciji.17 U spomenutom članku Kovačević opisuje slučaj mlade djevojke, služavke iz okolice Vrbovskog, koja je oboljela od tuberkuloze i koju je ovaj liječio Hrnjakovim lijekom. Prvi rezultati su bili iznenađujući jer se bolesnica naglo oporavila, ponovo je počela jesti pa čak i raditi. Problem je bio u tome što se nalazi bolesnice, ne samo Ivan Čizmić, Povijest Hrvatske bratske zajednice, Zagreb 1994., str. 51.

Ivan Čizmić, Povijest Hrvatske bratske zajednice, str. 45.

14 Juraj Škrivanić, Povijest američkih Hrvata, str. 244 – 246.

15 Hrvat (The Croatian), Published by the Croatian christian political club, Millvail – Allegheny, od 27. srpnja 1904., str. 2.

16 Ante Tresić Pavičić, Preko Atlantika do Pacifika: Život Hrvata u Sjevernoj Americi: putopisna, ekonomska i politička promatranja, kritičko izdanje prema tiskanom izvorniku iz 1907. Hrvatska matica iseljenika 2018. str. 100 – 101. https://matis.hr/wp-content/uploads/2018/11/tresic_pavicic_mm.pdf 17 Milan Kovačević, Liek proti tuberculozi pluća g. Maksimilijana Hrnjaka, Liječnički vjesnik: glasilo Hrvatskoga liječničkog zbora, br. 3, 15. ožujak 1899., str. 80 – 82.

12

13

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 819

Iseljeništvo: povijesni aspekti

što se nisu poboljšali nego su se i pogoršali. I dalje se bolesnica subjektivno osjećala dobro, ali i nalazi su se tijekom vremena nešto poboljšali. Kovačević je smatrao kako postoji određena mogućnost da lijek liječi tuberkulozu. Ako to i nije slučaj, Hrnjakov lijek potiče tek u bolesnika te time čini organizam jačim, a time i otpornijim na bolest, pa ga tako preporučuje za daljnja ispitivanja.

Ukratko, Hrnjak je zapravo proizveo efikasno sredstvo za poticanje apetita koje nije štetno djelovalo na želudac.

Prema tome Kovačević je znao da lijek zapravo ne liječi tuberkulozu nego samo privremeno smanjuje neke njezine simptome. Nije bilo ni govora o izlječenju od bolesti u roku od dva mjeseca kako su reklamirali svoj sanatorij u Idelwoodu Kovačević i društvo. Kada 1903. u listu Hrvat (The Croatian) Kovačević reklamira Hrnjakov lijek, nema više ni govora o čudesnom izlječenju. Oglas samo tvrdi kako je lijek „neškodljiv”, ne šteti želucu i može se zato neograničeno uzimati, a sve na tragu njegovih zaključaka iz 1898.18 Oni koji su sumnjičili dr. Kovačevića za umiješanost u prijevaru vezanu za „hrvatsku bolnicu”, vjerojatno su bili u pravu.

Zbog skandala vezanog za sanatorij, Kovačević je morao napustiti Pittsburgh i preseliti se u Connellsville.19 Maksimilijan Hrnjak, izumitelj lijeka, vratio se u Hrvatsku. Godine 1902. kupio je ljekarnu u Sisku. Tu je postao tajnik društva Crvenog križa, osnivač šahovskog kluba i građanske glazbe. Godine 1916. bio je i odlikovan za svoj humanitarni rad. Umro je 1927. kao jedan od stupova lokalne zajednice.20 Njegova američka avantura u domaćim životopisima nigdje se ne spominje.

Isto tako afera Hrnjak pridonijela je i propasti jedne političke inicijative „Hrvatski kršćanski politički klub” (Croatian Christian political club of United States of America) na čelu koje su se nalazili dr. Kovačević i hrvatski katolički svećenici u Sjedinjenim Državama Ljudevit Lauš, Mirko Kajić, Franjo Glojnarić i Miljenko Bekavac.21 Povijest hrvatskog iseljeništva obično se predstavlja kao niz uspjelih pothvata naših ljudi naspram niza objektivnih prepreka koje im je postavljala nova sredina. Ta povijest je imala i svoju drugu stranu obilježenu stečajevima, lošim zamislima i međusobnim prevarama. „Afera Hrnjak” je bila jedna od prvih velikih poduzetničkih prevara s kojima se suočila jedna hrvatska iseljenička zajednica, nažalost ne i posljednja.

“THE HRNJAK AFFAIR” ‒ FROM WONDER TO SHAME ABSTRACT The article deals with so called “Hrnjak affaire”, attempt of group of distinguished Croatian emigrants in United States to organize medical institution for treatment of tuberculosis in 1901 in Pittsburgh area. In the center of this venture was “cure” for tuberculosis invented by Croatian pharmacist Maksimlijan Hrnjak. Alleged cure was hoax and venture finished as financial disaster and public scandal.

Key words: Croatian emigration, false medicine, Maksimilijan Hrnjak, Milan Kovacevic

Hrvat (The Croatian), Published by the Croatian christian political club, Millvail – Allegheny, br. 4, 8. travnja 1903. str. 4.

19 Ante Tresić Pavičić, Preko Atlantika do Pacifika, str. 100.

20 Đurđa Zorko, Sisački biografski leksikon, Narodna knjižnica i čitaonica, Sisak 2006., str. 126.

21 Hrvat (The Croatian), Published by the Croatian christian political club, Millvail – Allegheny, br. 4, 8. travnja 1903., str. 1.

18

820 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Krašić, W.: Croatian national congress' actions during the period of Josip Broz Tito's illness and death

Wollfy Krašić Division of Demography and Croatian Diaspora, Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb wkrasic@hrstud.hr

CROATIAN NATIONAL CONGRESS’ ACTIONS DURING THE PERIOD OF JOSIP BROZ TITO’S ILLNESS AND DEATH ABSTRACT The death of the undisputed Yugoslav leader Josip Broz Tito was an event that was eagerly awaited and for which various elements, that wished the collapse of the communist system in Yugoslavia but also the collapse of the Yugoslav state, were preparing for in various ways. One of the more prominent was the Croatian political diaspora. The Croatian National Congress (CNC), an umbrella organisation that brought together a large number of Croatian political emigrants, had taken a series of actions, primarily of a diplomatic and propagandist character, seeking to make the most of the situation that has been impatiently expected since the mid-1960s.

CNC, as well as other anti-communist and anti-Yugoslav elements, did not succeed in striking significant blows to the Belgrade regime in the period under review in this paper. Nevertheless, the actions taken by CNC have contributed to spreading awareness among the world public that there were a significant number of Croats in Yugoslavia and in the world who wanted the establishment of the independent and democratic Croatian state, and how instability in Yugoslavia in the context of tense relations between ideological-political blocks, West and East, can pose a threat to peace in Europe. This paper is based primarily on archival sources (documents of Yugoslav intelligence services) and magazines by the Croatian political diaspora.

Key words: Croatian National Council, Yugoslavia, Josip Broz Tito, Mate Meštrović, Mirko Vidović

INTRODUCTION The death of the undisputed Yugoslav leader Josip Broz Tito, which occurred on May 4th, 1980, was an event that was eagerly awaited and for which various elements, that wished the collapse of the communist system in Yugoslavia but also the collapse of the Yugoslav state, were preparing for in various ways. Tito was rightly considered as one of the strongest, if not the strongest, cohesive factor in communist Yugoslavia. As a supreme authority in the communist party and the state, he resolved a number of adversities and difficulties, although his approach only delayed the resolution of a number of current issues and problems, further exacerbating them. It was not realistic to expect that the person who would replace him in his position would have such authority and rule in his style. Also, as time went on, Tito deposed potential candidates who could succeed him. Thus, Tito was eventually succeeded by a collective body called the Presidency of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY) (Radelić, 2006). The disappearance of a charismatic and authoritative person such as Tito from the top of the state, which had numerous problems, opened the door for radical changes in Yugoslavia.

The State Security Service of the Socialist Republic of Croatia (SSS SRC) noted that Tito’s death, in the context of internal problems and aggravation of the international political situation, posed a certain secuMigracije i identitet: kultura, ekonomija, država 821

Iseljeništvo: povijesni aspekti

rity threat (Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske [SDS RSUP SRH], July 1980). Also, in May 1980, the Central Intelligence Agency (CIA) made a study that described the actions of, as written, Yugoslav extremists, who were political emigrants from Yugoslavia who used violence in their anti-Yugoslav activities. In this context, the following foresight was given: “While the violence creates very serious problems, the real threat is that the anticipated increase in Croatian terrorist activity after Tito’s death, coupled with pent up Croatian nationalism within Yugoslavia, could present formidable challenge to the durability of the Yugoslav federal system” (Central Intelligence Agency, May 29th, 1980).

In the corps of the regime’s opponents, the so-called Croatian nationalists in Yugoslavia and the so-called Croatian hostile fascist extreme diaspora, as the Yugoslav authorities used to call the Croatian political diaspora, have stood out in particular. In the newspapers and magazines published by Croatian political emigrants in the West one could read, already from the mid-1960s, what could potentially happen in Yugoslavia after Tito’s death or removal from his position, for example, during the possible coup of the Soviet elements in the League of Communists of Yugoslavia (LCY) (Krašić, 2018). Most of the emigrants thought that a crisis would arise, which after a short or a longer period, would result in the disintegration of both the communist system and Yugoslavia. Comparisons emerged between the significance of Tito’s death or his departure from position with the assassination of King Aleksandar I. Karađorđević. A few years after the latter event, an autonomous Croatian unit was formed within the Kingdom of Yugoslavia, called Banovina Hrvatska (Perić, 2006).1 Some thought that similar process could repeat in communist Yugoslavia after Tito’s death – strengthening the Croatian federal unit and then the emergence of an independent Croatian state.

Also, some thought that this process would be accompanied by armed conflicts of varying proportions, while others thought, but also wished, it to be a peaceful and gradual process. The disappearance of the “second King Alekandar” could have been a prelude to the weakening of the communist dominance, the true federalisation of the state, the emergence of the “second Banovina Hrvatska” and then complete independence.

All political emigrants shared an opinion that they should be actively preparing for this moment, but there was a whole range of ideas about how the preparations should be carried out. Some individuals, groups and organisations were convinced that only actions of violence could trigger the collapse of Yugoslavia, since its regime violently responded to criticism. Others put the bulk of their focus on various protest actions, which sometimes included violations of the laws of the countries in the West in which they lived. They directed most of their efforts into convincing government officials in the West to take a different stance regarding Yugoslavia and the issue of the emergence of an independent Croatian state. In various ways, the latter sought to inform the public, journalists and intellectuals in the West about Croatian history and culture. They were trying to explain that Croats have existed as a nation since the early Middle Ages, when they formed their first state and maintained the elements of statehood during the following centuries living in bigger states

In the heightened atmosphere and inability of the Croatian and Serbian political elites to find consensus on reorganising the Yugoslav state, Aleksandar I. Karađorđević decided to end parliamentary state form and introduce an absolute personal monarchy. Radicalism in dealing with the country’s numerous problems also resulted in a radical response. The King was killed by assassination, carried out by Croatian and Macedonian organisations, which primary objective was the independence of Croatia and Macedonia. The assassination was carried out on the King as the most prominent figure of the state and the ordering party of repression, with the hope that his death would fuel the dawnfall of Yugoslavia. Although this did not happen, several years later, largely because of the desire to strengthen the country in the face of the danger of imminent war, Serbian political elites agreed to a concession, the creation of a Croatian autonomous unit called Banovina Hrvatska. Supporters of Croatian independence saw in this act the initial step on the road to the Croatian state.

1

822 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Krašić, W.: Croatian national congress' actions during the period of Josip Broz Tito's illness and death

with other nations. They emphasised that this nation should not be denied one of the fundamental rights – the right to self-determination, especially in the time when African and Asian people in former European colonies received their independence (Krašić, 2018).

One of the fundamental goals of Croatian political emigrants was to connect with supporters of the idea of an independent Croatian state in Croatia and Yugoslavia due to undertaking effective action. Many saw the first step in accomplishing that plan in addressing many Croats in the western European countries, where they were participating in so-called, temporary work. A large number of such persons regularly visited families in Yugoslavia. They were viewed as potentially being a very good bridge between the political diaspora and the homeland. Also, the Croatian political diaspora in various ways sought to send as much of its propaganda material to Yugoslavia as possible. A number of such publications were written ina rather cursory way, and were outdated in relation to the current political situation in Yugoslavia and the world. However, Croatian oppositionist to the regime gladly read and tried to reach some of the newspapers, magazines, brochures and leaflets, written and published by members of the Croatian political diaspora in relating to the circumstances regarding censorship of the one-party system.

The Croatian political diaspora was extremely heterogeneous, divided into numerous organisations and groups. Although by far the largest number of Croatian political emigrants left Yugoslavia after the end of World War II, the influx of new Croat refugees who left Yugoslavia because of political reasons continued until the end of Yugoslavia’s existence. The constant arrival of new, mostly young people, with new views and ideas, contributed to the further ideological and political diversity of the Croatian political diaspora.

Also, the period between the end of World War II and the collapse of the communist systems in Europe and the dissolution of the Union of Soviet Socialist Republics (USSR), known as the Cold War, was marked by a series of shorter periods (e.g., the period of detente in the 1960s and 1970s, or the so-called Second Cold War in the first half of the 1980s) and numerous events that required a rethinking of the course of action of Croatian political emigrants. Like Europe and the world, Yugoslavia and Croatia within it, were going through various changes. The most important complex of processes and events in Croatia was certainly the Croatian reform movement, popularly known as the “Croatian spring”.2 During that time, a large number of Croatian political emigrants have shown a willingness, some at least principled, to reject some previous views (such as radical anti-communism) and take a different approach to the question of the Croatian communists, some of whom advocated the reform of Yugoslavia, while others secretly wished the emergence of an independent Croatia as the ultimate goal of the reforms (Krašić, 2018).

Given the eager expectance of Tito’s death and thus his removal from power and numerous ideas made by Croatian political emigrants on how to prepare for the event and even more how to act after it, the question arises as to what did the Croatian political emigrants actually undertake when Tito died. Post-Tito Yugoslavia was a topic of high interest to both Cold War blocks as well. Both Washington and Moscow were eagerly awaiting Tito’s death, wanting to strengthen their relationship with Yugoslavia after that event. There is no doubt that Soviets’ desire to do so was more pronounced, since Yugoslavia was the first country which The Croatian reform movement, popularly called the “Croatian Spring” (the name was modeled on a similar reform movement from Czechoslovakia, called the “Prague Spring”), is the name for a series of reform, liberal, and national events and transformations in Croatia in the second half of the 1960s and early 1970s. The movement was formed by reform supporters in the League of Communists of Croatia (LCC), Matica Hrvatska, the oldest Croatian cultural institution and student movement. Some of the movement’s participants and supporters wanted to reform Yugoslavia and its political system, while others as the final result of the reforms saw an independent and democratic Croatian state. In the end, the movement was violently stifled, followed by trials, expulsions from the LCC, dismissals at work and various other forms of harassment and persecution.

2

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 823

Iseljeništvo: povijesni aspekti

was expelled from the orthodox Communist camp. The arrival of the “first rebel” to Moscow was of multifaceted importance to the USSR (ideological, military, economic). This international context of regarding the issue adds further importance to the need for researching the stability of Yugoslavia and the actions of various anti-regime elements in this period.

The focus of this paper is on, at that time, the most prominent and influential organisation of Croatian political emigrants - the Croatian National Council (CNC). The establishment of this organisation was the product of, by part, the efforts made by the Croatian political diaspora to put an end to the trend of divisions and conflicts. Although political emigrants had different ideas about what the CNC’s mission should be, it could be characterised as a platform that brought together Croatian political emigrants on the widest possible basis - an undoubted desire to create an independent Croatian state (Krašić, 2018). The subject of interest of this paper will be some of the most significant actions undertaken by CNC during the indicated period.

DIPLOMATIC ACTIVITY Since the CNC members did not act on behalf of the state, but on behalf of the organisation, one cannot speak of diplomatic activities in the true sense of the word. But, the appearance of the CNC envoy at the Conference on Security and Cooperation in Europe (CSC) in Madrid in November 1980 was of that nature.

The first such conference was held in the first half of the 1970s and concluded in Helsinki in 1975. It included 34 countries, as well as the United States of America (USA) and Canada. Through this forum, the USSR sought to obtain confirmation of the inviolability of the borders in Europe, formed after World War II, as well as to initiate talks about military units and bases in Europe. However, the Soviet plans regarding the latter issues, or as it was called security, were not fully accepted. Regarding the borders, it has just been concluded that they must not be altered by force. A final declaration was also made, which was not legally binding, but its provisions were normative. One of those provisions was the issue of the respect of human rights, which created difficulties for the USSR and communist states. The Declaration of Helsinki resulted in the creation of the Helsinki Observer Committees, whose task was to monitor compliance of the provisions from the Declaration. Such development gave hope to regime opponents in European communist countries that a possible space opened for limited action against those regimes and their gradual change towards democracy. The next conference was held in Belgrade in 1977, followed by Madrid in 1980 (Calvocoressi, 2003).

Preparations for the appearance of the CNC envoy at the CSC started a few months earlier and involved several high-ranking CNC members. On the eve of the conference, the European Helsinki Association transformed into the International Helsinki Association (IHA), which had an advisory status at the CSC. Mirko Vidović, president of the CNC’s Parliament, became a member of IHA. Another member of IHA was also Ivan Supek, a participant of the National Liberation Movement (NLM)3, a well-known philosopher, physicist, pacifist and rector of the University of Zagreb, who was ostracised from public life after the Croatian reform movement was violently ended (Vidović, 2014). Therefore, the CNC noted that in this manner, in one international organisation, Croatia and it’s numerate diaspora connected, which was what the Yugoslav communist regime constantly trying to prevent (“Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnihodbora”, 1980). Working at IHA, Vidović asserted that the CNC actually defends and stands for the Declaration of Helsinki, which represents the right of every nation to self-determination. Namely, this question was raised

The National Liberation Movement (NLM) existed in the territory of Yugoslavia during World War II and was led by the Communist Party of Yugoslavia (CPY). Although the proclaimed main objective of the movement was the fight against fascism, the CPY used the movement to establish a totalitarian dictatorship at the end of the war.

3

824 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Krašić, W.: Croatian national congress' actions during the period of Josip Broz Tito's illness and death

in the context of the provision which declared the inviolability of borders in Europe, because the CNC stood for disintegration of Yugoslavia (Vidović, 2014).

The IHA delegation submitted to the delegations of 35 signatory states of the Helsinki Declaration a “white book” regarding the status of human freedoms. According to the CNC Herald, the same amount of pages in the “white book” was dealing with the situation in Yugoslavia and USSR. Namely, Yugoslavia was often not perceived as a totalitarian state in the West, since it was not part of the Soviet bloc, even though it had a communist system. By highlighting this information, CNC wanted to show that, despite some differences in the economic field for example, regarding the respect of human rights there was no difference between Yugoslavia and other communist states. During the official session of the IHA, Vidović gave a speech “about the colonial position of the Croatian people” in Yugoslavia “and his struggle to realise it’s basic human right - the right to national self-determination” (“Međunaro dnopriznanje Hrvatskog narodno gvijeća”, February 13th, 1981, p. 6). Vidović distributed to the press and all interested parties three documents that the CNC created or obtained for the purposes of the conference: the Memorandum of Executive Committee (IC) of CNC, made by Ivan Babić, head of the CNC’s Political Office and the Study on the Legal Aspect of the Illegality of the Yugoslav State in French, written by Vidović and Petition signed by 43 Croatian intellectuals who were living in Croatia, in which they appealed for the release of political prisoners in Yugoslavia. The aforementioned documents were included in the official documents of the CSC “with the promise that their contents would be discussed within the official framework of the Conference” (“Međunarodno priznanje Hrvatskog narodnog vijeća”, February 13th, 1981, p. 6). The CNC’s Herald concluded that the CNC was thus “recognised, in this circumstance, de facto and de jure as the legal representative of the Croatia Diaspora, and with the homeland representative as an integral and equal part of the Croatian opposition” (“Međunarodno priznanje Hrvatskog narodnog vijeća”, February 13th, 1981, p. 6).

Vidović, with the help of some others, such as Zdenka Palić-Kušan, Nedjeljka Luetić-Tijan (she was also present at the a founding conference of IHA) and Petar Maruna, sought to reach as many journalists, intellectuals, politicians and dissidents from communist countries as possible to tell them about the history of the Croatian nation, as well as about the goals and efforts of the CNC in the fight for the creation of an independent Croatian state. Text of a petition for the release of political prisoners from Croatia arrived via Maruna and Palić-Kušan and was translated into English by Palić-Kušan. She also organised the typing and reproduction of the petition (Vidović, 2014; “Međunarodno priznanje Hrvatskog narodnog vijeća”, February 13th, 1981).

Furthermore, Vidović managed to organise meeting with don Jorge Fuentes, who was a senior official in the Spanish foreign ministry who worked on establishing diplomatic relations with Yugoslavia. So he was familiar with the situation in Yugoslavia and with the desire of a large part of the Croatian people to live in an independent state. Fuentes was also a member of the Spanish delegation to the conference, more precise, conference committee which discussed the respect of human rights (Vidović, 2014). According to Vidović, Fuentes said that he would “insist in discussionswith the Yugoslav delegation that Yugoslavia must fulfil the requirements for freedom of political activity, conscience and national continuity to self-determination” (Vidović, 2014, p. 273). Vidović wrote in his memories that Fuentes told him that he was the only dissident from European communist countries who represents the entire nation (Vidović, 2014).

Since the establishment of communist Yugoslavia, the West has consistently remained deaf to the summons of Croatian political emigrants that the West should work towards the destruction of communist Yugoslavia, or atleast allow the implementation of the right of self-determination for Croats. But, Yugoslavia was an internationally recognised state and it’s regime, after brutal annihilation of all real and potential opponents, didn’t have any serious challengers in the country, although various forms of resistance and opposition were constantly in existence. The geopolitical situation, with the USSR strongly interested in that Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 825

Iseljeništvo: povijesni aspekti

area, did not allow unilateral and simple changes both in the system and borders in the Yugoslav area. Also, breaking Yugoslavia apart simply did not fit the interests of the USA and the West. The West supported the existence of Yugoslavia as it was, that is, a communist country that was not part of the Soviet bloc, which could point the way to other dissatisfactions in the Soviet bloc, and which was from an American perspective, preventing the Soviets from accessing the Mediterranean. Part of the Croatian political diaspora had accepted the fact that the USA would not change its policy towards Yugoslavia without some fundamental changes occurring within it or changes in the geopolitical picture of Europe, in order to satisfy its own interests. Therefore the CNC, as it sometimes did before (just like some other political emigrants), combined the demands for the right to self-determination of the Croats with the demands for respect for human rights in Yugoslavia and consequently the release of political prisoners. So, the rights of the nation were associated with the rights of the individuals.

Although the space that could be won by political opposition in Yugoslavia was extremely small, the chances of success in this field, in fighting for human rights, were more likely than those that contained only the demands for dissolution of Yugoslavia. The roots of the collapse of the Yugoslavia were seen in the collapse of the communist system. Because, as the emigrant newspapers and magazine claimed tens of years earlier, Yugoslavia could only survive as a dictatorship (Krašić, 2018). Tito was the strongest link in the chains of dictatorship that kept the Croats in slavery and therefore his death was viewed as the beginning of the end of communism in Yugoslavia and then Yugoslavia itself. The CNC’s joint appearance with the most prominent Croatian oppositionists from Croatia as part of the IHA, and through that organisation before the CSC, was a very good political move. However, the reach of all the actions of both the CNC and the opposition in Croatia largely depended on the strength and weakness of the regime. The extent of the activities of Vidović and the CNC at the CSC in Madrid is somewhat shown by the response from the Yugoslav side to such efforts. Thus, before the conference, the Yugoslav ambassador to Madrid warned colleagues in the Spanish ministry that the Croatian anti-Yugoslav diaspora was preparing to attend a conference that would contain anti-Yugoslav activities. The ambassador also spoke with the executive secretary of the Conference, the head of Spanish diplomacy, the secretary of state of Spain and the director of the political directorate for Europe in the same context. He also spoke with Zimmerman, one of the US representatives at the CSC. After the talks, he got the impression that the US pressured Spain to prevent the actions of the anti-Yugoslav diaspora at the CSC (Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove [SSUP], July 11th, 1983.). In one study made by SSS SRC, it is written that Yugoslavia got into possession of the copies of the documents Vidović has presented at the conference even before the conference started. Those documents were forwarded to various Yugoslav institutions, for example to Federal Foreign Office (FFO), so it could be used in counteractions against CNC (SDS RSUP SRH, February, 1981). These are just some of the examples that show the extent to which Yugoslavia was interested in minimising the work of the CNC at the CSC, which illustrates the potential of the CNC for a successful anti-Yugoslav appearance within such an international event.

Another element in support of this thesis is the action taken by the authorities towards some of the signatories of the petition for the release of political prisoners. As noted in the introduction, a significant number of political emigrants sought to create a connection with like-minded persons in Croatia and Yugoslavia, opponents to the Yugoslav communist regime. They thought that their anti-Yugoslav actions would be more effective in that manner. On the other hand, part of the Croatian opponents to the regime in Yugoslavia (one can talk about the opposition only in a conditional way, since legal opposition was not allowed in the Yugoslav communist regime), thought that some of its tactical and strategic goals can be achieved only through cooperation with the political diaspora. From the relations between these two elements (Croatian opponents to the regime and political emigrants), it should be emphasised that the opinion was that the 826 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Krašić, W.: Croatian national congress' actions during the period of Josip Broz Tito's illness and death

opponents in the country should play a key role in changing the position of the Croatian nation. Political emigrants would play the role of the assistant in that scenario, helping “the Croatian cause” in ways opponents to the regime in the country couldn’t – by undertaking diplomatic, lobbying and propaganda action abroad, sending various propaganda material to Yugoslavia, raising money to help political prisoners in Yugoslavia etc.

In the late 1970s and early 1980s, the most prominent representatives of the Croatian opposition forces were Marko Veselica, Franjo Tuđman and Vlado Gotovac. These were some of the most prominent figures from the period of the Croatian reform movement, who continued their political activity after serving prison sentences, since the movement was violently ended. Their political work primarily consisted of writing science and political books and papers they sought to publish, then giving interviews to foreign journalists, monitoring and commenting on the current political situation and creating action plans accordingly, and contacting other opponents to the key people of the regime and creating kinds of informal circles of such people (SDS RSUP SRH, February 4th, 1982). Part of not only the Croatian, but also the opposition of some other people in Yugoslavia, sought to exploit the fact that Yugoslavia was a signatory of the Declaration of Helsinki and to fight against the regime from a position of the defence of human rights, primarily for the freedom of speech. Namely, in the Yugoslav criminal law there was a so-called verbal delict, as it used to be called Article 133 of the Criminal code of the SFRY. It stated the ways for deriving the overthrow of the Yugoslav constitutional order. This legal provision could be interpreted in various ways, and in fact it was one of the levers of the regime which was used for repressing political opponents.

Some opposition intellectuals from Belgrade began collecting signatures for amnesty of political prisoners, and a similar action was then launched in Zagreb. Gotovac was involved in collecting signatures in Zagreb, followed by Ivan Zvonimir Čičak, one of the leaders of the 1971 student movement, Jozo Ivičević-Bakulić, one of the prominent members of Matica Hrvatska and a young student, Dobroslav Paraga. According to Paraga’s testimony to SDS SRH after he was arrested, Veselica and Tuđman were involved in deciding who should be asked to sign the petition. The text of the petition with signatures, which should have been forwarded to the Presidency and the Assembly of the SFRY, is in Paraga’s personal file, made by SDS. It contained 35 signatures (elsewhere in the file it mentioned 38), and not 43 as it was indicated in the CNC’s Herald. Among the signatories were other former political prisoners and prominent opposition figures included poets, musicians, sculptors, painters, writers, lawyers, doctors and other intellectuals. Because of the aforementioned activity, Paragawas sentenced to three years in prison (SDS SRH 250320).

Also during this period, Veselica, Tuđman and Gotovac were sentenced to imprisonment, the main reasons being interviews with foreign journalists, in which they allegedly deliberately maliciously and inaccurately portrayed the situation in Yugoslavia (SDS RSUP SRH 205637; SDS RSUP SRH 229562; SDS RSUP SRH 204605).

It was just another application of the notorious “verbal delict”. However, the Yugoslav regime certainly decided to act like this because of Veselica’s, Tuđman’s and Gotovac’s work to link regime opponents in Croatia as well as their contacts with CNC and through the mentioned petition actually jointly appeared at the CSC. There were former Ustasha officials in the CNC, then younger political emigrants, anti-communists, but with liberal views. There were also those who had sympathy for some elements of the left part of the political spectrum, towards social democracy. The joint appearance of people of such diverse ideological and political views, together with opposition members from Croatia, some of whom were members of the LCC (and fought against Ustasha regime during World War II), in the form of a petition before an international forum, with issues that was compromising for Yugoslavia (Croatian national question and the respect of human rights), was not harmless at all for the Yugoslav regime. But, this action of Croatian opponents to the Yugoslav regime in the country and abroad was not a spectacular success. And it couldn’t have been, Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 827

Iseljeništvo: povijesni aspekti

because there were not any significant changes in Yugoslavia after Tito’s death. Nevertheless, part of the CNC’s leadership, in cooperation with the Croatian opposition in the country, which was not easy due to the activities of the Yugoslav intelligence services, presented in the context of a significant international conference and in the manner that was acceptable to the ways of international politics, ideas and positions of some of the Croatian political options which advocated the creation of an independent Croatian state.

It is to be assumed that this action would have many more implications if there were some kind of riots of wider proportions and political crisis in Yugoslavia after Tito’s death.

LOBBYING AND PROPAGANDA ACTIVITIES These were the main types of CNC’s action. Such activities consisted of meetings with politicians, intellectuals and journalists in the West and media appearances. In this period, the aforementioned Vidović, then JankoSkrbin, and HrvojeLun, President of the Executive Committee of the CNC and the Secretary General, were preceding in such contacts and appearances. From the work of the latter two, the publication of an advertisement in the renowned newspaper The New York Times on the occasion of the anticipated Tito’s death, titled “Yugoslavia Will Not Survive”, dated March 14, 1980, must be pointed out. Numerous other newspapers and press agencies have advertised this article. Soon after a bomb exploded outside a branch of the Yugoslav bank in New York, but without major damage. The CNC’s leadership stated that the Yugoslav side had staged an alleged terrorist attack to diminish the scope of the aforementioned advertisement and other action conducted by Croatian political expatriates, portraying them as dangerous terrorists, threatening both Yugoslavia and the world (SSUP, July 11th, 1983; “Hrvatsko narodno vijeće u akciji”, May 2nd, 1980). A number of high-ranking CNC’s officials spoke in the media about the event, and used such opportunities to speak about the goals of the CNC and their view of Yugoslavia’s fate after Tito’s death (“Posebna aktivnost Izvršnog odbora povodom Titove smrti”, June 19th, 1980).

Skrbin’s activity as a political emigrant was quite extensive, especially in his local area of Cleveland, and was not limited only to this period. During the 1970s, the Yugoslav intelligence services and FFO took various measures against him, trying to prevent his anti-Yugoslav activity (SSUP, July 7th, 1983). This illustrates that Yugoslavia perceived CNC as a relevant opponent.

One of the more prominent CNC’s actions at this time was the press conference held in Bonn in the Federal Republic of Germany (FRG) on May 7, 1980, three days after Tito’s death. It was organised by CNC’s Press and Information Office and the editorial board of the Croatian magazine published in German - KroatischeBerichte. Yugoslavia was portrayed as an unstable element, which the West wrongly views as a barrier to Soviet expansion to the Mediterranean. It was pointed out that instability in this part of Europe can only be solved by the establishment of nation states (“Aktivnost Hrvatskog narodnog vijeća u porastu”, June 19th, 1980). The Yugoslav authorities protested because of this CNC’s action to German authorities (SSUP, July 7th, 1983).

Mate Meštrović, who had great connections in American political, intellectual and journalistic circles, was particularly prominent in this kind of action as the head of the CNC’s Office for Foreign Relations. This gave him the opportunity, for example, to be invited to various receptions and dinners, at which he had the opportunity to present CNC’s policy to US congressmen and senators (“Iz Ureda za vanjske veze”, February 8th, 1980). Also, Meštrović had experience in journalism, which came in handy in media appearances, and news agencies even asked him to write articles on Yugoslav issues. During this period, he worked as a university professor, teaching European contemporary history, so he was able to present his views through lectures at various universities (“Aktivnosti Izvršnog odbora”, May 2nd, 1980).

828 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Krašić, W.: Croatian national congress' actions during the period of Josip Broz Tito's illness and death

Meštrović, along with some other CNC’s officials, participated in various events which were marking 1300 years since the foundation of the Bulgarian state (“AktivnostiIzvršnogodbora”, December 5th, 1980). The CNC has also established good relations with representatives of various Albanian emigrant organisations, primarily of Kosovo Albanians (“Posebna aktivnost Izvršnog odbora povodom Titoves mrti”, June 19th, 1980; “Aktivnosti Izvršnog odbora”, September 5th, 1980). The most engaged in such talks and contacts in the USA were Mestrović and Lun, and in Europe Vidović and Ivan Jelić, who was the vice-resident of the CNC’s Executive Committee, (“From the Office of the Speaker of the Parliament”, July 31th, 1981). Regarding the contacts with Bulgarians, it was important in the context of Macedonia and Bulgarian claims to that part of Yugoslavia. In the West, Albanians, along with the Croats, especially after the outbreak and unrest in Kosovo in 1981, were perceived as Yugoslavia’s greatest opponents. Furthermore, neighbouring Albania had mainly tense relations with Yugoslavia. Therefore, association with emigrant organisations of these nations, and in the Bulgarian case, even with some official representatives of the authorities, opened another front for the anti-Yugoslav activities of the CNC. It must be pointed out that some Croats of Muslim religion were also part of the CNC. Kerim Reis, who was at the head of the Islamic Centre in Toronto, had contacts with diplomatic officers of some Arab countries and Iran. Due to his activity, some magazines in Saudi Arabia and Lebanon wrote about the position of Muslims in Yugoslavia and published CNC’s proclamation and documents (“Aktivnosti Izvršnog odbora”, May 2nd, 1980; (“Iz ureda za islamske veze”, May 2nd, 1980; “Aktivnosti Izvršnog odbora”, July 24th, 1980).

Besides high-ranking CNC officials, leaders of the HNV Local Committees and its members, acted in a similar fashion. For example, they were sending letters to local newspapers, which were published in the sections “Reader Letters”, which spoke about the position of Croats in Yugoslavia and their desire for independence.

Some of them gave interviews to newspapers, radio and television. Furthermore, members translated CNC’s Executive Committee’s proclamations into various languages and sentthem to the addresses of numerous institutions and individuals (“Društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora”, June 19th, 1980; “Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora”, July 24th, 1980; “Ured za novinstvo i informacije”, September 5th, 1980; “Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora”, September 5th, 1980).

PROTEST ACTIONS By this time, hundreds of protests had been carried out by Croatian political emigrants.Particularly, numerous actions were those after the violent end of the Croatian reform movement in the end of 1971 and during 1972. Also, protests on November 29, the Yugoslav national holiday, become a tradition, and were held every year since the mid-1960s. In this context, the protests in front of the US Consulate in Sydney in February 1980 should be mentioned. The reason for protests was President Carter’s statement that the US would support Yugoslavia in the event of an attack, targeting possible Soviet intervention. A congregation of Croats was also held in the same town, gathering around 2500 people (“Iz ureda dopredsjednika Sabora”, July 24th, 1980). Protest and public congregation of Croats were organised in large cities in USA, Canada, Australia and Western Europe during 1980 and 1981 (“Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora”, September 5th, 1980). Cooperation with the Albanian diaspora was also evident in this field, so about 2,000 Croats and Albanians held joint protests in Washington in 1981 as a response to the violence of the Yugoslav authorities against anti-regime protesters in Kosovo (“Aktivnosti Izvršnog odbora”, May 21st, 1981). CNC’s members also used media (newspapers, radio TV) for protesting. Furthermore, protest letters were sent to various institutions and organisation in the West regarding Veselica’s, Tuđman’s, Gotovac’s and Paraga’s arrest and conviction (“Ured za novinstvo i informacije”, February 13th, 1981.; “Iz ureda predsjednika Sabora”, March 27th, 1981).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 829

Iseljeništvo: povijesni aspekti

CONCLUSION Tito’s death had significant consequences for the Yugoslav state and the communist system within it.

However, they began to manifest in their fullness a few years after his death, with increasing conflicts within the communist party, as probably the most visible and far-reaching evidence of an important consequence of Tito’s death. Further elements that expanded the possibility of changes in communist Yugoslavia were the growing weaknesses of the regime, than serious difficulties in the economy, as well as the crucial changes in the geopolitical situation, i.e. the disappearance of communist systems in Eastern Europe and the collapse of the USSR. The CNC, the most powerful and active organisation of the Croatian political diaspora, conducted a broad diplomatic-lobbying-propaganda campaign before and after Tito’s death. It had several goals. One was a constant from an earlier period - to make the world and especially the Western public aware of the aspirations of some of the Croatian people for independence. The second objective was to try to use Tito’s death, which could open the possibility for disintegration of the communist system and Yugoslavia itself, for the creation of an independent Croatian state. This could be achieved, according to the CNC, by creating a wide coalition of regime opponents in Croatia and abroad. Also, the Western governments and the Western public needed to get involved. Efforts were made to change the image of Yugoslavia in the eyes of Western factors, proving that it is unstable and could not be a functional barrier to Soviet efforts to reach the Mediterranean.

However, the Yugoslav regime went through a period of Tito’s illness and death without much difficulty.

In this situation, the CNC’s efforts have had very limited results. Nevertheless, many of the CNC’s actions, especially its cooperation with the opposition in Croatia, presented certain challenges for the Belgrade regime. This thesis is supported by numerous diplomatic and intelligence efforts by the Yugoslav side to oppose CNC’s actions, and convictions of leading opposition figures in Croatia. By the time Yugoslavia has entered the last phase of its existence in the late 1980s and beginning of the 1990s, a situation that was expected immediately after Tito’s death, relevant factors in the West were well aware of the aspirations of part of Croatia’s political options in Croatia and abroad, i.e. the desire of large number of Croatians to create an independent Croatian state. CNC’s actions, including those in this period, were greatly creditable for the “visibility”of the Croatian national question in the world. And that, along with other circumstances and actions, influenced the West to change its stance on Yugoslavia.

References 1.

Aktivnost Hrvatskog narodnog vijeća u porastu. (July 19th 1980.). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 7-8.

2.

Aktivnosti Izvršnog odbora. (May 2nd, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 5.

3.

Aktivnosti Izvršnog odbora. (May 2nd, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 7.

4.

Aktivnosti Izvršno godbora. (May 21st, 1981). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 7.

5.

Aktivnosti Izvršno godbora. (July 24th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 10.

6.

Aktivnosti Izvršnog odbora. (September 5th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 5.

7.

Aktivnosti Izvršnog odbora. (December 5th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 9-10.

8.

Calvocoressi, P. (2003). Svjetska politika nakon 1945. godine. Zagreb: Nakladnizavod Globus.

9.

Central Intelligence Agency (May 29th, 1980). YUGOSLAV EMIGRE EXTREMISTS. Consulted on March 23rd, 2020. fromhttps://www.cia.gov/library/readingroom/document/cia-rdp85t00287r000101220002-6.

10. Društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora. (June 19th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 18-20.

11. Hrvatsko narodno vijeće u akciji. (May 2nd, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 6.

830 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Krašić, W.: Croatian national congress' actions during the period of Josip Broz Tito's illness and death

12. Iz ureda dopredsjednika Sabora. (July 24th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 4-5.

13. Iz ureda predsjednika Sabora. (March 27th, 1981). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 5.

14. Iz ureda predsjednika Sabora. (July 31st, 1981). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 2.

15. Iz ureda za islamske veze. (May 2nd, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 11-12.

16. Iz Ureda za vanjske veze. (February 8th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 9.

17. Krašić, W. (2018). Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija. Zagreb: Školskaknjiga.

18. Međunarodno priznanje Hrvatskog narodnog vijeća. (February 13th, 1981). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 5-6.

19. Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora. (July 24th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 11-17.

20. Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora. (September 5th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 16.

21. Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora. (September 5th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 17-19.

22. Organizacijska i društveno-politička aktivnost Mjesnih odbora. (December 5th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 19.

23. Perić, I. (2006). Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji: kronika važnijih zbivanja. Zagreb: Dom isvijet.

24. Posebna aktivnost Izvršnog odbora povodom Titoves mrti. (June 19th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, p. 9.

25. Posebna aktivnost Izvršnog odbora povodom Titove smrti. (June 19th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, pp. 9, 13-14.

26. Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove [SSUP] (July 11th, 1983). Neprijateljska delatnost Skrbin Janka.Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561 (šifra4., šifra 4.1., broj 279.).

27. Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske [SDS RSUP SRH] (July 1980). Izvještaj o izvršenju programa rada za I. polugodište 1980. g. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561 (šifra 3, šifra 32, broj 23, predmet 10).

28. SDS RSUP SRH (veljača 1981.). Izvještaj o radu SDS za 1980. g. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561 (šifra 3, šifra 32, broj 23, predmet 12).

29. SDS RSUP SRH (February 4th, 1982). Godišnjii zvještaj o realiziranom program uza 1979. g. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561 (šifra 3, šifra 32, broj 23, predmet 7).

30. SDS RSUP SRH. Gotovac Vlado 204605. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561, osobni dosjei.

31. SDS RSUP SRH. Paraga Dobroslav 250320. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561, osobni dosjei.

32. SDS RSUP SRH. Tuđman Franjo 229562. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561, osobni dosjei.

33. SDS RSUP SRH. Veselica Marko 205673. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561, osobni dosjei.

34. Ured za novinstvo i informacije. (September 5th, 1980). Vjesnik Hrvatskoga narodnog vijeća, str. 12, 14.

35. Ured za novinstvo i informacije. (February 13th, 1981). Vjesni kHrvatskoga narodnog vijeća, str. 11.

36. Vidović, M. (2014). Novi Ahasver: istina o Hrvatskoj i usputne bilješke. Zagreb: Škorpion.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 831

Iseljeništvo: povijesni aspekti

DJELOVANJE HRVATSKOG NARODNOG VIJEĆA U VRIJEME BOLESTI I SMRTI JOSIPA BROZA TITA SAŽETAK Smrt neprikosnovenog jugoslavenskog čelnika Josipa Broza Tita bio je događaj koji su s nestrpljenjem očekivali i za koji su se na razne načine pripremali brojni elementi koji su priželjkivali propast komunističkog sustava u Jugoslaviji, ali i urušavanje jugoslavenskog državnog okvira. Jedan od istaknutijih bila je i hrvatska politička emigracija. Hrvatsko narodno vijeće, krovna organizacija koja je okupila znatan broj hrvatskih političkih emigranata, poduzela je niz akcija, prvenstveno diplomatsko-promidžbenog karaktera, želeći na što bolji način iskoristiti situaciju o kojoj se kalkuliralo već od sredine šezdesetih godina. Iako HNV-u, kao ni drugim snagama koje su nastupale s antikomunističkih i antijugoslavenskih pozicija u promatranome razdoblju nije pošlo za rukom nanijeti značajnije udarce beogradskom režimu, poduzete akcije pridonijele su širenju saznanja u svjetskoj javnosti kako postoji znatan broj Hrvata u Jugoslaviji i svijetu koji žele samostalnu i demokratsku hrvatsku državu te kako nestabilnost u Jugoslaviji u napetim odnosima između ideološko-političkih blokova može predstavljati prijetnju miru u Europi. Ovaj rad temeljen je prvenstveno na arhivskim izvorima (dokumentima jugoslavenskih obavještajnih službi) te tiskovinama hrvatske političke emigracije.

Ključne riječi: Hrvatsko narodno vijeće, Jugoslavija, Josip Broz Tito, Mate Meštrović, Mirko Vidović

832 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Lončarević, V.: „Hrvatska biološka ekonomija” i nacionalni razvoj u misli Mirka Meheša

Vladimir Lončarević Sustavni studij duhovnosti, Zagreb vladimir.loncarevic31@gmail.com

„HRVATSKA BIOLOŠKA EKONOMIJA” I NACIONALNI RAZVOJ U MISLI MIRKA MEHEŠA SAŽETAK Mirko Julius Meheš (Valpovo, 1921. – Sudbury, 1999.), hrvatski intelektualac, najveći je dio života proveo u iseljeništvu. Studirao je u Zagrebu, Grazu i Parizu. Za vrijeme NDH služio je u Prosvjetnoj bojni, u kojoj djeluje kao pjevač, glazbenik i glumac. U svibnju 1945. napušta Hrvatsku. Zarobljen je na Bleiburgu, no uspijeva izbjeći, najprije u Mađarsku i Austriju, potom u Pariz, gdje se uključuje u sindikalni rad među hrvatskim radnicima.

Zaslužan je za osnutak Hrvatskoga radničkoga saveza u Parizu i pokretanje glasila „Hrvatski radnik – Glasilo Hrvatskog radničkog saveza Francuske i Belgije”. Godine 1951. doselio se s obitelji u Kanadu. Najviše se bavio socijalnim i identitetskim pitanjima hrvatske emigracije. Upozoravao je na pogubne posljedice „trećeg Bleiburga” ‒ gubitka stotina tisuća mladih ljudi zbog poratne političke i ekonomske emigracije. Bavio se pitanjima starenja i umiranja u emigraciji, međugeneracijskim odnosima, odnarođivanjem, razumijevanjem domovinstva i nestankom hrvatske političke emigracije. Ističe se njegova koncepcija „hrvatske biološke ekonomije”, o čemu potanje piše u raspravi Je li J. M. izdajica? Problemi hrvatske biološke ekonomije 1976. Smatrao je da Hrvati zbog svoje malobrojnosti i ugroženosti moraju uspostaviti sistem koji će im omogućiti da egzistencijalno, a time i identitetski, bude spašen svaki hrvatski čovjek. U tom kontekstu razmatrao je i pitanje hrvatske političke pomirbe u raspravi Homo Titoicus 1973.

Ovim radom prikazat će se osnove njegovih pogleda na pitanja vezana uz socijalne, političke, demografske i identitetske teme hrvatskog nacionalnog razvoja, s posebnim osvrtom na iseljeništvo.

Ključne riječi: Mirko Meheš, nacija, identitet, iseljeništvo, razvoj

UVOD U dalekim svojim gimnazijskim danima... jedan pisac, jedna rečenica posebno su se usjekli u moje sjećanje. Dostojevski je rekao: „Najvažnija je stvar razumjeti čovjeka” – i ja se trudim oko toga od tada do danas.1 Rješenje našeg političkog oslobođenja neće riešiti2 niti zere naših ekonomskih i socijalnih problema. To će tek otvoriti vrata, poštenom radu, ako budemo imali poštenih i sposobnih ljudi, da taj posao obave.3 Isti, Je li J. M. izadijica? Problemi hrvatske bioložke ekonomije. Buenos Aires 1976, IV. Napomena: nismo mijenjali izvorni autorov pravopis.

3 Mirko Meheš. „Hrvatski radnik u oslobođenoj Domovini”, Hrvatska misao, 1957, 21, 29.

1 2

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 833

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Kada je 10. ožujka 1999. u Sudburyju umro Mirko Julius Meheš, vijest je u tada već slobodnoj Hrvatskoj prošla nezapaženo. Čula se samo u nekim emigrantskim krugovima koji su ga poznavali. Podijelio je tako sudbinu stotina i stotina hrvatskih intelektualaca koji su nakon Drugoga svjetskoga rata, nesuglasni s obnovom Jugoslavije i uspostavom komunizma, napustili Domovinu, u koju se većina nikada nije vratila.

U skrbi za očuvanje hrvatskog duhovnog identiteta i želji da pridonesu oblikovanju buduće, demokratske Hrvatske, u koju su vjerovali, neki od njih ostavili su zanimljiva, djelomice i danas inspirativna i aktualna djela socijalno-političke ili kulturne tematike, primjerice fra Bonifacije Perović, fr. Hijacint Eterović, Ivan Oršanić, Pero Vukota, Antun Wurster, Pavao Tijan, Rudolf Hrašćanec, Dušan Žanko, Ivo Korsky, Ivo Lendić, Ante Ciliga, Karlo Mirth, Bogdan Radica te naposljetku i Meheš.

Svoje socijalnopolitičke koncepcije – a one uključuju rad, radnika, kapital i sredstva za rad, te ukupni društvenorazvojni kontekst – teorijski je cijepio na socijalne enciklike Katoličke crkve, ali i na zapadnjačku sociološku i politološku literaturu, o čemu svjedoče bibliografije na kraju njegovih knjiga, te na vlastito praktično iskustvo u svijetu rada i sindikalne borbe. Njegova pozicija mogla bi se odrediti: ni liberalni kapitalizam ni komunizam, jer je komunizam samo nastavak kapitalizma4 jer je oboma u korijenu – materijalizam. Čovjek je međutim, držao je, primarno duhovno biće, pa je i pitanje rada više od pitanja ekonomskih odnosa i kategorija, i ono se ne može riješiti bez primjene kršćanskog nazora o čovjeku i socijalnim odnosima. O tome piše na više mjesta, posebice pregnantno u raspravi „Kruh naš svagdanji – uvod u socijalno pitanje”. „I mi smo od prvog poglavlja govorili o pravima čovjeka, osobe, pojedinca, obitelji. Pravo na život, pravo na rad, pravo na odmor, pravo na zaštitu ‒ pravo na bezbroj stvari. Eto jedno je jasno i očito: ako se radi tek o materiji ‒ sva ova „prava” su tek lijepe riječi i sentimentalnosti, ali na slabim nogama. A opet onaj osjećaj u nama govori da je ipak ‒ pravo. Jest ‒ i imade jedan odgovor: Sva ova prava, sve ove ideje nemoguće je braniti bez oslonca na Boga, na kršćanstvo. Iz Božje nauke samo proizlazi istina da su svi ljudi jednaki, da svi imaju jednako pravo na život. Otud proizlazi naše pravo na dostojnu nagradu za naš rad, na obitelj, na ljudski život, i eto ‒ ja sam se pišući ovo poglavlje trudio izložiti i dokazati sva ta ljudska prava, ali sam osjećao da je sve skupa slabo i neobranjivo dok ta rieč nije izrečena. I tada dolazi za neke ljude veliko otkriće ‒ da vjera imade na sva ova pitanja odgovor. Jest ‒ danas je moderno i uobičajeno biti ‘napredan’, ali temeljito rješavanje svih problema koji nas pritišću moguće je samo po ‒ starim i zastarjelim formulama.”

Pred nama je Kristova nauka ljubavi djece Božje i braće. Tu je put ‒ kojeg možemo i ne moramo usvojiti.

Kako se odlučimo, tako će nam biti. A ako nam ne treba ni Boga ni vjere, tada ‒ imaju u podpunosti pravo i komunizam i kapitalizam ‒ svaki na svoje području. Oni su uvjereni da će ‒ bez Boga ‒ sa samom materijom načiniti ljudima raj na zemlji. Onda ih treba pustiti neka rade. Jer zaista ne znam „ako niečemo ove temelje s kojim se pravom i u ime čega možemo protiv njih boriti?”5 To je diskurs u kojemu primarno treba razmatrati njegova promišljanja i teze.

ŽIVOT I RAD Ali recimo prije koju riječ o Mehešu. „In memoriam” u Studia Croatica sažeto ga karakterizira riječima: „Bio je neumoran radnik, neumoran znanstvenik, intelektualac čvrsta značaja, mudar sociolog, glasnogovornik potlačene zemlje, veliki čovjek…”6, dok John Ivan Prcela ističe: „On je zaista posvjedočio svojim životom da je uvijek bio uzoran vjernik, prekaljen domoljub, vjeran muž i požrtvovan otac.”7

6

7

4 5

Usp. „Čovjek i mašina”, Hrvatski kalendar (Chicago), 13/1956, 78.

Hrvatska misao, 8/1954, 27. https://www.glas-koncila.hr/tag/mirko-julius-mehes/ pristupljeno 4. lipnja 2019. http://www.pobijeni.info/userfiles/HrvatskiHolokaust.pdf pristupljeno 4. lipnja 2019.

834 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Lončarević, V.: „Hrvatska biološka ekonomija” i nacionalni razvoj u misli Mirka Meheša

Rođen je 13. travnja 1921. u Voćinu. Završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1940. Studirao je u Zagrebu i Grazu. Za vrijeme NDH služio je u Prosvjetnoj bojni, u kojoj djeluje kao pjevač, glazbenik i glumac.

U svibnju 1945. napušta Hrvatsku. Zarobljen je na Bleiburgu, no sretno prošavši više logora u bivšoj državi i Mađarskoj, bježi u Austriju, nakon čega dolazi u Pariz, gdje na Sorboni nastavlja studij i uključuje se u sindikalni rad. Zaslužan je za osnutak Hrvatskoga radničkoga saveza u Parizu i pokretanje „Hrvatskoga radnika – Glasila Hrvatskog radničkog saveza Francuske i Belgije”, čiji je prvi urednik 1950. Oženio se godine 1948., zasnovavši brojnu obitelj s devetero djece. Godine 1951. doselio se s obitelji u Kanadu. Radio je u upravi Sveučilišta Laurentian u Sudburyju.

Zamašnu publicističku djelatnost razvio je osobito nakon doseljenja u Kanadu. Piše za čikašku „Danicu”, za ugledni personalistički časopis „Osoba i Duh” (kojemu je bio povjerenik u Kanadi), časopis Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu „Novi život”, za uglednu Nikolićevu „Hrvatsku reviju”, za „Republiku Hrvatsku” i „Hrvatsku misao”, za glasila „Križ”, „Hrvatski put”, „Zajednički put”, „Drinu”, te u tjedniku „Hrvatski glas”, prvim hrvatskim novinama u Kanadi na hrvatskom jeziku, koje i uređuje od 1980. do 1984. Pisao je i na mađarskom, njemačkom i francuskom jeziku.

Uz brojne članke, u kojima je, uz ostalo, pisao o obitelji, kršćanskoj reformi poduzeća u kapitalizmu, o socijalizmu, komunizmu, sindikalizmu i unionizmu, papinskim socijalnim enciklikama, izdvaja se njegova oveća studija I stvori čovjek Boga – vjera kao sociološki čimbenik u životu hrvatskih iseljenika u Sjevernoj Americi danas (1979), u kojoj analizira tipove vjerničke prakse u iseljeništvu te pitanja vezana uz perspektivu očuvanja katolicizma među hrvatskim iseljeništvom druge i treće generacije Americi, što vidi u prilično pesimističnoj perspektivi zbog utjecaja „američkog materijalizma” i „utapanja u amerikanizmu”. U sklopu svojih emigrantskih tema bavio se pitanjima starenja i umiranja u emigraciji, međugeneracijskim odnosima, odnarođivanjem, razumijevanjem domovine („Stari kraj nije Domovina”). U tom kontekstu pisao je o problematici povratka iseljenika i nestanku hrvatske političke emigracije, posebice u studiji „Ljudi kojih nema” (1992), sa zaključkom da prestanak brige emigracije za stvaranje hrvatske države vodi k nestanku političke emigracije, čiji interes od sada može biti samo očuvanje kulturnog i vjerskog identiteta Hrvata u svijetu.

Treba spomenuti i raspravu „Sveti Ćiril i Metod u svome vremenu i prostoru”, u kojoj je odbacio sve vidike „jugoslavizacije” dvojice svetaca, i esej „Narodna duša”, gdje je obradio utjecaj kršćanstva na biološku otpornost naroda u svjetlu važnosti narodnih običaja za očuvanje identiteta.

Osim tema u časopisima, posebno je objavio studije „Kruh naš svagdanji, uvod u socijalno pitanje”, „Intelektualci” i „Ispiranje mozgova” te, u povodu početka Domovinskog rata, na engleskom „Krajina”. Godine 1994. izašla je knjiga „Preživjeli da svjedoče”, u kojoj je opisao svoja „tri bijega od komunizma”. Pisao je i poeziju.

Iako uviđajući sve zamke kapitalističkog „anglo-saksonskog konformizma”, ostao je dosljedni antikomunist. „Broj ljudskih savjesti koje je komunizam sa sobom povukao je stvarna tragedija modernih vremena. Jer toliko se onda ljudi izgubilo na drugoj strani za opće dobro. Koliko je ljudi sistem potegao za sobom, toliko je ljudi svaka zemlja i domovina izgubila i toliko je agenata, doušnika, špijuna, progonitelja i izdajica radilo u toj zemlji za carstvo zla. (…) I tu će trebati dugo vremena dok sve to skupa zacieli.”8

„HRVATSKA BIOLOŠKA EKONOMIJA” Meheš se posebice bavio pitanjem budućnosti iseljeništva u kontekstu biološkog održanja i političko-socijalnog razvoja hrvatskoga naroda. Bio je posve svjestan da „ljudi koji napuštaju domovinu uvijek su na jedan ili drugi način, veći ili manji, gubitak za tu domovinu. A često su i potpuni gubitak”.9 Izgubljeni su to više ako https://www.glas-koncila.hr/tag/mirko-julius-mehes/ pristupljeno 4. lipnja 2019.

Hrvatski godišnjak za 1983 (Sudbury), 1983, 103.

8 9

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 835

Iseljeništvo: povijesni aspekti

nisu uspjeli u svojim težnjama, ako nisu postigli bar ono materijalno bogatstvo ili bar sigurnost, za čime su težili, a posebice ako nisu našli ravnotežu između socijalizacije i integracije u doseljeničkoj sredini s nostalgijom za „starim krajem” odnosno domovinom. Najviše se stoga bavio mogućnošću biološkoga održanja hrvatske emigracije i njezina očuvanja u vrijednostima baštine nacionalnog identiteta te njezine participacije u nacionalnom razvoju. Ukratko, mučilo ga je pitanje kako se usprotiviti prijetnji „trećega Bleiburga” ‒ biološkog i identitetskog gubitka emigracije za Hrvatsku ‒ što bi, držao je, nakon „prvoga Bleiburga” ‒ demografskih i općedruštvenih posljedica osmanlijske najezde, i drugoga 1945., masovnih poratnih komunističkih zločina (koje je držao planskom politikom „Beograda”), bilo fatalno za hrvatski narod. Stoga je tražio rješenje za pitanje kako da Hrvati, biološki ranjivi zbog svoje malobrojnosti i ugroženosti, uspostave sistem koji će im omogućiti da egzistencijalno, a time i identitetski, bude spašen svaki hrvatski čovjek. Polazio je pritom od stava, utemeljena na iskustvu, kako je cijeli problem to veći što se velik broj hrvatskih iseljenika ekonomski i socijalno ne snalazi na zadovoljavajući način u novoj sredini, što rađa brojne frustracije, s brojnim psiho-socijalnim posljedicama ne samo na pojedinca nego i na njegovu obitelj i okolinu. Takvi ljudi trpe istodobno dva neuspjeha, kako zbog osjećaja da nisu materijalno uspjeli (radi čega su napustili zavičaj i domovinu), tako još više zbog straha od povratka, jer bi to značilo priznanje toga neuspjeha. „Ta je pak frustracija izravni i glavni uzrok prije svega gubljenju naših ljudi, gdje konačno trpi i on sam kao pojedinac i mi kao njegova subraća, i takodjer naša narodna zajednica, dapače i zajednica koja ga je trebala primiti, ali stvar nije uspjela. (...) Drugim riječima, kako utječe to na interese hrvatskoga naroda, kada brojni njegovi sinovi najprije napuste domovinu i kada nakon toga ne uspiju snaći se, primiti se, i onda ostaju trajno u tome stanju i raspoloženju frustracije... Pišući o tome nazvah to hrvatskom biološkom ekonomijom, odnosno pokušavanjem spasavanja svake hrvatske biološke jedinice za hrvatski narodni organizam.”10 I dvadesetak godina poslije slično će zaključiti: „Iz perspektive hrvatske biološke ekonomije, koju spomenusmo u početku, što sve to skupa znači? Prije toga, što mislimo uopće pod pojmom hrvatske biološke ekonomije? Spasavanje za Hrvatsku i hrvatsku stvar svake i najmanje hrvatske biološke jedinice (istaknuo M. M.).”11 Imao je pritom u vidu razlike između prve, druge i treće generacije iseljenika. Prvi su, piše u studiji „Problematika hrvatskog snalaženja u Sjevernoj Americi” (1964), oni koji su „presađeni” iz domovine rođenja u domovinu naseljenja, ali se u njoj emocionalno nisu primili, što rađa frustraciju i pojačano emocionalno „hrvatovanje”. Drugi naraštaj nerijetko se mnogo manje osjeća dijelom hrvatskog identiteta jer teži potpunoj socijalizaciji u zemlji u kojoj je rođen i ekonomski uspjeh pošto-poto, čime, često nesvjesno, opravdavaju dolazak svojih roditelja u tuđinu. Treća generacija u povoljnijem je položaju jer nema potrebe živjeti jednom nogom u domovini predaka niti se boriti za društveni uspon ako su ga prethodne generacije postigle pa stoga može bez opterećenja bilo kakva „dokazivanja” pristupati domovini rođenja svojih baka i djedova.

Smatra da nema smisla pružati otpor integraciji u nova društva, ali najveću opasnost za biološko gubljenje naših ljudi vidi u činjenici „da su naši ljudi malo o hrvatstvu znali”12 jer najčešće zbog slaba obrazovanja nisu imali sidra znanja i kulture koja bi ih očuvala u njihovu nacionalnom identitetu.

Vrijedna razmatranja koncepcije „hrvatske biološke ekonomije” dao je u opširnoj raspravi Je li J. M. izdajica?

Problemi hrvatske biološke ekonomije (1976). Riječ je o esejistički pisanoj raspravi o problemima koji prate proces asimilacije odnosno integracije Hrvata u SAD i Kanadu. Uzevši ime Joea Magarca, kao paradigmu prosječnoga hrvatskoga iseljenika u Americi, Meheš polazi od pitanja je li Hrvat koji se asimilira ili integrira „IZDAJICA (ist. M. M.) stare domovine”?13 „Svrha ovih redaka jest reći da Joe Magarca nije izdajica”, već „Problematika hrvatskog snalaženja u Sjevernoj Americi”, Novi život (Rim), 3/1964, 1/2, 36. „Stari kraj i nova domovina”, Hrvatski godišnjak za 1983 (Sudbury), 1983, 121.

12 Nav. čl. 42.

13 Nav. dj., III. 10 11

836 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Lončarević, V.: „Hrvatska biološka ekonomija” i nacionalni razvoj u misli Mirka Meheša

prije, „da je izdan”!14 Ova lucidna rečenica upućuje na korijen problema: iseljeništvo je posljedica gospodarskih i političkih neprilika u domovini. Riječ je dakle o problemu i procesu socijalizacije u novo društvo ljudi koji su bili prisiljeni na emigraciju. Držao je kako je jedini put preživljavanja Hrvata u Americi taj da se „Hrvatsko rodoljublje amerikanizira”.15 Naime, „proces odnarodjivanja je prirodni proces, i narod koji gubi svoje jedinke tim putem moći će od njih imati još neke koristi tek kad se prinarodjivanje ostvari sa što manje teškoća, tragova i tragičnih odluka. I zato su odnarodjivanje i prinarodjivanje skupa cieli i podpuni proces.”16 Mehešova promišljanja mogu se u najkraćem svesti na sljedeće: „...radi se o tome da znademo... što pokreće sve ljude (uključivši i nas) i što uzrokuje da gubimo ljude i što možemo učiniti da ih ne gubimo, odnosno da dobitak za adoptivnu zemlju ne bude zaista gubitak za Hrvatsku”.17 Ukratko, hrvatska biološka ekonomija nije drugo doli ideja da se nacionalni korpus mora brinuti o svakom čovjeku.

PROBLEM INTEGRACIJE „NOVE” I „STARE” EMIGRACIJE Meheš je, kako smo napomenuli, bio svjestan razlika između naraštaja hrvatskih iseljenika prve generacije te njihove djece i unuka. No bio je svjestan i političkog nerazumijevanja između predratne, tzv. starojugoslavenske, pa još i austrougarske hrvatske ekonomske emigracije i „endehaške” političke emigracije, a ovih pak s naraštajem koji je iz hrvatskih krajeva odlazio u pretežito ekonomsku emigraciju šezdesetih i političko-ekonomsku emigraciju sedamdesetih godina. U zanimljivoj i lucidnoj političkoj raspravi Homo Titoicus, napisanoj većim dijelom 1966., a tiskanoj 1973., polemizira s mentalitetom političke isključivosti u nekim emigrantskim krugovima, držeći da međusobno optuživanje Hrvata za izdajstvo hrvatstva čak i biološki uzrokuje smanjenje njihova broja.18 „Neki naši ljudi kao da više ne mogu živjeti s idejom da bi svi Hrvati bili vrijedni i važni za Hrvatsku. Da je svaka biološka jedinka važna. Postala je upravo potreba njihove abnormalne psihologije da moraju neprestano nekoga rezati, nekoga neprestano proklinjati i dakako izključivati iz Hrvata. I mi vidimo da je to abnormalno i u punom smislu bolestno.”19 Tomu nasuprot slikovito argumentira: „Ne trebaju dakako, pavelićevci preporučivati Mačeka, niti mačekovci Pavelića, ali zašto se jedni i drugi ne potrudili za Tomislava, za Marulića, za Gundulića, za Boškovića?”20 Drugim riječima, stranačko-ideološke razlike treba staviti u drugi plan pred zadaćom hrvatske integracije i sinteze. Traži otvorenost i uključivost.

Dapače, uspoređuje poratnu političku emigraciju sa starim modelom automobila, dok je emigracija šezdesetih i sedamdesetih novi model, kojemu se mora dopustiti da vozi po svom.21 Rodoljublje, poštenje i pamet treba priznati svakome tko te odlike ima, bez obzira na to iz koje političke opcije dolazi. „Mi moramo prihvatiti ideju, koja je još do jučer bila blasfemija, da i drugi mogu biti dobri Hrvati.”22 Jasno mu je da „za ovaj novi tip Hrvata, koji je stvoren u komunističkoj realnosti, dosta toga od našega staroga treba izmieniti. (...) Oni će možda doći s novom formulacijom čak i istih stvari, ali pod drugim okolnostima i s drugim imenom i tada će to biti njihovo”.23 Uočava kako su emigranti ‘45. i emigranti šezdesetih i sedamdesetih godina politički,

Isto, IV. Isto, 75.

16 Isto, 76.

17 „Problematika hrvatskog snalaženja u Sjevrnoj Americi”, nav. mj., 55 18 Usp. nav. dj., 5.

19 Isto, 13.

20 Isto 7.

21 Usp. isto, 13.

22 Isto, 14.

23 Isto, 15.

14

15

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 837

Iseljeništvo: povijesni aspekti

moralno, socijalno i organizacijski drukčijega mentaliteta te lucidno ustvrđuje kako je komunistički materijalizam na neobičan način pripremio te mlade ljude da lakše nego njegova generacija prihvate bespoštedni kapitalistički materijalizam: „Titov materijalizam s komunističkom motivacijom nije u konačnici toliko različit od kapitalističkog materijalizma s liberalističkom motivacijom.”24 Meheš je očito težio k tome da politički mentalitet hrvatske emigracije 1945., koja je hoćeš-nećeš, izgubila kontakt s domovinskom realnošću i s ljudima koji iz te realnosti proizlaze,25 potakne na otvorenost nacionalnoj političkoj sintezi, kako bismo kao nacija mogli „postići da se razumijemo, da se razgovaramo i da sviestno radimo na istom poslu. (...) Ovaj pokušaj razumievanja naših prilika, pokušaj ukazivanja na srž naše problematike je moj prvi obol i moj prvi kamen u gradnji ovog mosta na vrludavoj Drini hrvatske stvarnosti”.26 Taj tekst, tiskan 1973., Meheš je, kako smo napomenuli, napisao 1966. godine, dakle nakon Rankovićeva pada i „otvaranja granica”, pa mu je nakon sloma hrvatskog proljeća dodao „Epilog – poslije Karadjordjeva”, u kojemu zaključuje kako je projekt stvaranja modela jugohrvatskog „Homo Titoicus” propao. „I mi smo rekli u početku da bi svi stariji morali shvatiti i koncedirati da su i ovi mladji Hrvati, da su i oni pametni ljudi, da su i oni pošteni ljudi. (...) ...pišući ovu radnju još prije sedam godina htjelo se reći da smo svi i stari i mladi – jedno te isto. Ovi pak zadnji događaji su pokazali da je tako i da je taj mladi Homo Titoicus – moj brat.”27 Spomenuta izjava izvanredno je važna za razumijevanje ukupnog nastojanja poratne hrvatske političke emigracije u svladavanju prije svega vlastitih političkih zapreka da uspostavi političku platformu hrvatske pomirbe koja će biti prihvatljiva i hrvatskim komunistima odnosno komunističkim disidentima, o čemu je u svojim uspomenama posebice pisao Karlo Mirth u kontekstu Tuđmanovih posjeta Hrvatima u SAD-u i Kanadi.28 Uz fra Bonifacija Perovića, posebice imajući na umu njegovu knjigu Društvo u svom ljudskom liku ‒ Vrijednosti i društvene snage nove hrvatske izgradnje (1979), Meheš je tim nastojanjima, osobito raspravom Homo Titoicus, dao posebno dragocjen doprinos.

ZAKLJUČAK Mehešova promišljanja mogu se svesti na misao: „...radi se o tome da znademo... što pokreće sve ljude (uključivši i nas) i što uzrokuje da gubimo ljude i što možemo učiniti da ih ne gubimo, odnosno da dobitak za adoptivnu zemlju ne bude zaista gubitak za Hrvatsku”.29 Ukratko, hrvatska biološka ekonomija nije drugo doli ideja da se nacionalni korpus mora brinuti o svakom čovjeku. Meheš je vjerovao u samostalnu hrvatsku državu, kako je posebice vidljivo u tekstu „Hrvatski radnik u oslobođenoj Domovini” (1957), pa sve njegove misli treba promatrati u toj perspektivi. Utoliko njegova koncepcija „hrvatske biološke ekonomije” ima anticipirajući značaj. Može se dapače reći da je intelektualno vrlo hrabro osmišljena u okolnostima nepostojanja samostalne nacionalne države, odnosno tadašnje međunarodne neupitnosti Jugoslavije, te ne malih političkih razlika, pa i sukoba između raznih struja hrvatske emigracije.

Iako je od izlaska njegovih glavnih djela sedamdesetih godina u međuvremenu do danas stvorena Republika Hrvatska, a u svijetu su rođene još dvije generacije potomaka hrvatskih iseljenika, osobito u prekomorskim zemljama, godine njegovim spisima nisu oduzele svježinu. Temeljni zaključci njegovih razmatranja, a to su

Isto, 24.

Usp. isto, 19.

26 Isto, 26.

27 Isto, 28.

28 Usp. Život u emigraciji, MH, Zagreb, 2003.

29 „Problematika hrvatskog snalaženja u Sjevernoj Americi”, nav. mj.

24

25

838 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Lončarević, V.: „Hrvatska biološka ekonomija” i nacionalni razvoj u misli Mirka Meheša

„hrvatska biološka ekonomija” kao ekonomija brige za svakog hrvatskog čovjeka, pri čemu Meheš očito ne misli samo u gospodarskim kategorijama nego prije svega u svjetlu skrbi za opstanak i osobni razvoj svakog hrvatskog čovjeka, te njegov prinos ideji traženja jedinstvene politike platforme za uspjeh državotvorne borbe hrvatskoga naroda, odnosno uspostavu slobodne i demokratske države, i danas su itekako plodotvoran misaoni kvasac suvremenoj hrvatskoj političkoj teoriji i praksi. Dakako, pod uvjetom da ga se čita. Nedvojbeno, njegovo djelo može biti inspirativno štivo ne samo povjesničarima hrvatskoga iseljeništva nego prije svega sociolozima, demografima, misionarima u pastoralu naših iseljenika u svijetu, a trebalo bi biti i svima koji se u državnoj upravi bave pitanjima iseljeništva. No najvažnije bi bilo da bude lektira onim političarima koji razmišljaju u koordinatama razvoja i primjene hrvatske političke sinteze, posebice kada je riječ o jačanju sada slabašne, a nužno potrebne snažnije državne politike strukturiranja skrbi za sve hrvatske državljane i za hrvatski narod u cjelini. Svakako pak, u tradiciji hrvatske političke historiozofije i historiologije, počevši od popa Dukljanina, Tome Arhiđakona, istaknutih predstavnika obitelji Frankopana i Zrinskih, Križanića, Vitezovića i iliraca, a osobito od Mažuranića, Strossmayera, Starčevića i braće Radić, preko Pilara, Šufflaya i Lukasa te Perovića, Lendića, Vide i Žanka u emigraciji, sve do Tuđmana, Meheš ima originalno i neizostavno mjesto.

ISSUES OF CROATIAN COUNTRY-NATION DEVELOPMENT IN THE MIND OF MIRKO MEHEŠ

ABSTRACT Mirko Julius Mehes (Valpovo, 1921 - Sudbury, 1999), a Croatian Christian intellectual, spent most of his life in exile. He studied in Zagreb, Graz and Paris. During NDH he served in the Promotional Battalion, in which he performs as a singer, musician and actor. In May 1945, he left Croatia. He was captured at Bleiburg, but managed to escape, first to Hungary and Austria, then to Paris, where he became involved in union work among Croatian workers. He was responsible for the founding of the Croatian Workers’ Union in Paris and the launch of the newsletter “Croatian Worker - Newsletter of the Croatian Workers’ Union of France and Belgium”. In 1951, he moved with his family to Canada. He taught at Laurentian University in Sudbury. He has written in numerous emigrant periodicals. He dealt mostly with social and identity issues relating to Croatian emigration.

He warned of the devastating consequences of the “third Bleiburg” ‒ the loss of hundreds of thousands of young people due to post-war political and economic emigration (“the first Bleiburg” was caused by the Ottoman invasions and the “second Bleiburg” by mass crimes in 1945). He dealt with the issues of aging and dying in emigration, intergenerational relations, procreation and an understanding and love of one’s homeland. In this context, he wrote about the issue of the return of emigrants and the disappearance of Croatian political emigration. His conception of the “Croatian biological economy” is emphasised, as presented in the discussion “Is J. M. a traitor? Problems of the Croatian Biological Economy” 1976. He believed that because of their small size and their vulnerability, the Croats must establish a system that would allow them to save every Croatian person existentially and thus their identity. This presentation and work will outline the basics of his views on topics and problems related to the social, political, demographic and cultural topics of Croatian national development.

Key words: Mirko Mehes, Croatia, state, nation, emigration, development

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 839

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Dragana R. Mašović Filozofski fakultet Univerzitet u Nišu dmasovic@gmail.com

NEPRISTAJANJE (NON-COMPLIANCE) KAO MOTIV ISELJAVANJA MLADIH: KRITIČKA ČITANJA LITERATURE MIGRACIJE SAŽETAK Polazna teza ističe složenost fenomena migracija, posebno mladih. Stoga se, upravljajući se prema teorijskim istraživanjima, iz složenog sklopa izdvaja proučavanje motivacije ili uzroka iseljenja, kao cilj ovog rada. I on je predmet sociološko-političkih, ekonomskih, psiholoških i drugih studija; međutim, u ovom radu se, čitanjem literature migracije, nastoje osvetliti emocionalni, često iracionalni faktori, teško merljivi i retko dostupni drugim metodama. Ključni pojam je nesaglasnost ili raskid „društvenog ugovora” sa šaljućom zajednicom kao motiv u referentnoj književnosti.

Dajući glas subjektivitetu, često u maniru ispovedne (romansijerske) proze ili lirike, književnost vrši svoju kognitivnu funkciju, a analiza pokazuje načine na koji su se traumatična iskustva proživela i memorisala. Sam fokus je dvostruk: on se podjednako bavi i individualnim motivima, ali i društvenom scenom koja proizvodi razloge iseljenja. Prateći izabranu književnu formu, spajanjem klasične književne analize kreativnih izraza i kompatibilnih književnih teorija, kao što je kulturalna kritika ili postkolonijalna teorija, može se steći dragocen uvid u dato polje migracionih kretanja.

Ključne reči: migracije, motivacija, mladi, (ne)saglasnost, identitet

UVOD Gotovo da nije potrebno isticati značaj kritičkog preispitivanja (ovde: dobrovoljnih) migracija za savremeni trenutak,1 niti, pak, brojne činioce koji utiču na njihov porast (poput nepovoljnih ekonomskih kretanja, nezaposlenosti i opšte egzistencijalne nesigurnosti, političkih napetosti, i sl.). U regionu Balkana iza ratnih sukoba (tzv. jugoslovenskih ratova) usledilo je ekonomsko izbeglištvo (Beganović, 2014, str. 44). Međutim, čini se nedovoljno krajem druge decenije 21. veka zadržati se samo na (posle)ratnim i ekonomskim motivima, bez obzira na njihovu presudnost. Potrebno je, po svoj prilici, zadržati se i na mnogo apstraktnijim i često podacima nedostupnim razlozima koje ističe književnost iseljenja. Ona otvara pitanja emocionalnog mikro plana motiva koji navode na iseljenje, pre svega mladih (poznatog kao odliv mozgova) sa Zapadnog Balkana kome, očigledno, preti kriza gubitka stručnog i obrazovanog kadra, pored već isticane pojave pražnjenja delova ili čitavih regiona.

Prema podacima Ujedinjenih Nacija iz 2008., nekih je 214 miliona međunarodnih migranata, tj. oko 3 posto svetske populacije (prema Knott i McLoughlin, 2010, str. 6). Primera radi, na televiziji N1 (14. 10. 2018.) objavljeno je da 34 % mlađih od 29 godina želi da ode iz Srbije.

1

840 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

Shodno tome, ovaj rad izdvaja, iz analitičkih razloga, iz mnoštva referentnih i problemski složenih vidova migracije, motivaciju iseljenika uz prisutnu svest da je to samo jedan, ali bitan deo fenomena. On za pomoćnika ima književnost koja, samom svojom prirodom, nije društveno-istraživačka studija niti pak gaji sklonost ka sociološki značajnim uopštavanjima, ali jeste forma izražavanja u kojoj se pojedinac oglašava ne samo svojim već i jezikom zajednica kroz koje se kreće. Njegov glas postaje glas doživljene stvarnosti (felt reality); upravo kako je Hanif Kurejši (Hanif Kureishi), britansko-azijski autor, naglasio čitajući odlomke svojih romana na Kembridžu 2000. godine da je „jedini način na koji sam mogao da nađem smisao u mom pometenom (confused) svetu bilo pisanje”2 (prema Kabir, 2010, str. 145)3.

Dajući glas subjektivitetu, često u maniru ispovedne proze ili lirike, književnost vrši svoju kognitivnu funkciju, a analiza može pokazati načine na koji su se određena iskustva doživela i memorisala. Tu je, samim tim, svoje mesto našla i književnost migracija određenih kao „privremeno4 ili stalno kretanje pojedinaca ili grupa ljudi s jedne geografske lokacije ka drugoj iz raznih razloga ‒ od boljih prilika za zaposlenje do progona” (Hagen-Zanker, 2008, str. 4), a unutar nje, i literatura o motivaciji migracija, kao podžanr s fokusom na „razne razloge” i/useljenja pomenute u datom određenju. Sam fokus je dvostruk: on se podjednako bavi i individualnim motivima, ali i društvenom scenom koja proizvodi razloge iseljenja. Prateći, lukačovski rečeno, izabranu književnu formu, možemo spajanjem klasične književne analize kreativnih izraza i kompatibilnih književnih teorija, kao što je kulturalna kritika ili postkolonijalna teorija, steći dragocen uvid u polje migracionih kretanja.

Analiza analiza književnih dela ili referentne kulturalne produkcije je od koristi i za društvene nauke, i za studije kulture, i u konačnom, za donosioce odluka i promotere političkih programa, a s druge, za samo umetničko stvaranje. S jedne strane, sociološko-političke, književna dela su pristupnice individualnoj refleksiji iz koje se vidi raskol između zvaničnih istorija i privatnih trauma. Sama odluka o odlasku je od velikog emocionalnog značaja – to je ujedno čvor na kome se prepliću lične i porodične istorije sa širim istorijskim procesima. A s druge književne strane, uopštavanje uvodi književnost migracije u opštu riznicu književnosti s njenim trajnim egzistencijalnim pitanjima: ko sam ja, odakle potičem, itd. Otud je, za književnost, migracijska tema metonimijska jer se vezuje za egzistencijalističke teme u široj književnosti. Povrh toga, govoreći o književnosti dijaspore, Kabirova napominje da su dominantna dva žanra koja su „evoluirala u modernosti: roman i lirska pesma” (Kabir, 2010, str. 146). Zato su i izabrani korpus u ovom radu.

Cilj istraživanja je ukazivanje na motivaciju za iseljenje onako kako se, književnom analizom, ukazuje u korpusu dela autora poreklom iz regiona: to su romani Kandže Marka Vidojkovića5, Nigdje, niotkuda Bekima Sejra Slično nalazimo i u Bašićevom prikazu dela Semezdina Mehmedinovića (Bašić, 2014), u kome se pisanje navodi kao način očuvanja veza s prethodnim identitetom, kao i odbrana od otuđenja u novom okruženju, “neodvojiva od Mehmedinovićevog svijeta i važan oslonac njegove stabilnosti” (dalje o tome u Bašić, 2014, str. 180).

3 U radu su svi tekstovi u prevodu autora sem ako nije drugačije naglašeno.

4 U svom prikazu Kemal Bašić dalje navodi par rečenica iz uvoda u Ruski kompjuter (2011) u kome narator pominje jedan drevni motiv, često izostavljan s liste aktualnih i pressing društvenih faktora a to je wanderlust ili, kako se navodi u tekstu, putnička radoznalost. Piše Mehmedinović: Odlazeći iz Sarajeva, na kraju 1995. godine, ja nisam mislio o tome kao o potrazi za novim mjestom koje ću trajno nastaniti, već sam odlazio kao ‘turist’, uvjeren da ću se, čim potrošim putničku radoznalost (podvukla DM), vratiti (prema Bašić, 2014, str. 177).

5 Roman Kandže ne završava se iseljenjem, ali je upečatljiva studija o mladima u savremenosti. Uz još par dela, on se bavi još jednim, moglo bi se reći, neizostavnim sastojkom literature migracije: a to je literatura ne-emigracije ili ostanka, koja prati promene identiteta onih koji odluče da ostanu. U prvom delu Kandži protagonista-pripovedač se saobražava korumpiranoj sredini a u drugom se najavljuje nova generacija tinejdžera, terorista koji podmeću požar društvenim institucijama (školi, bolinici, itd.).

2

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 841

Iseljeništvo: povijesni aspekti

novića, Poslednja stanica Britanija Gorana Gocića, Sila i Soni u Berlinu Sanje Nikolić, Autoportret s torbom Semezdina Mehmedinovića, kao i zbirka pesama Ovo nije dom: pesnikinje u migraciji, iz 2017. (u autorstvu 51 pesnikinje povezane s prostorom bivše Jugoslavije) kao i tekstovi pesama beogradskog hip hop autora Marčela. U korpus su uključeni i eseji tematskog broja časopisa Sarajevske sveske o egzilu, kao i komentari i kolumne, intervjui i drugi tekstovi u medijima. U njima se istražuje prisutnost pushpull faktora već uglavnom naznačenih u teorijskoj literaturi. Na osnovu kritičke analize postavila se hipoteza o motivu nepristajanja (na napuštajuću ili zavičajnu, šaljuću kulturu, sending culture) kao vodećem iz grupe prevashodno ne-ekonomskih motiva koji se istovremeno javlja s motivom pristajanja ili modifikacije identiteta prilikom ne-migracije ili ostanka u matičnom društvu ili, pak, pristajanja na uslove primajuće (receiving culture) kulture (a što, sa svoje strane, povlači istovremenost mnogih drugih emocionalnih previranja u procesu formiranja novog identiteta).

Rad se sastoji iz nekoliko celina, od teorijsko-kritičkih razmatranja do poentiranih momenata u istraživanim književnim delima, subsumiranih pod kategorijama pristajanja i nepristajanja.

(NE)PRISTAJANJE KAO RASKID DOGOVORA Sam pojam pristajanja (compliance) dat je mnogo šire nego što se inače sreće u literaturi, na engleskom ili nekom drugom jeziku. U užem smislu, nalazimo ga uglavnom u pravničkoj, poslovnoj i medicinskoj literaturi, tamo gde god treba istaći pridržavanje, poštovanje ili saglašavanje s nekim uspostavljenim pravilima (ili regulativom). Ali se već i u tim definicijama nazire značenje koje upućuje na širi društveni fenomen konformizma („stanje prevelike spremnosti da se bude ono što drugi žele da budeš”, kako to određuje Kembridžski rečnik) („Non-comliance”, n. d.). Upravo odbijanje te „želje”, u radikalnom smislu odbijanja saglasnosti sa „uspostavljenim pravilima” društva, ideologije, kao i kulture jedne zajednice radi odlaska u drugu, izabrano je, u ovom radu, kao krovni pojam pod koji se može podvesti raznolikost odnošenja prema zajednici čiji je najmanji zajednički sadržitelj, odnosno ishod, napuštanje jednog (matičnog, zavičajnog) identita i iseljenje iz matične kulture.

U jednoj od retkih studija koje se bave pojmom pristajanja, u širem kontekstu analize političke kulture, Ričard V. Vilson (Richard W. Wilson) konceptualno formuliše ideologije pristajanja u društvu kao mehanizme olakšavanja transakcija između pojedinca i institucija, kao i između samih institucija, u svrhu ekonomičnog društvenog održavanja (Wilson, 1992, str. 29). Ljudi se pokreću, navodi Vilson, na učešće u institucionalnim aktivnostima, putem saglasnosti kojom se ponašanja usmeravaju ka ispunjenju institucionalnih ciljeva (Wilson, 1992, str. 29). Bez toga, upozorava, „društva bi se rascepkala” (societies would fragment), što se u krajnjoj instance dešava u vreme prevrata kada prestaje da važi „dogovor” o pristajanju između pojedinca i društva i njegovih normi.

Pretpostavka izneta u ovom radu je da se književnost migracija upravo odnosi na trenutak raskida dogovora između pojedinca i društva. Drugim rečima, književnost (shvaćena, u širem smislu, kao tekstualnost) koja se bavi migracijom (mladih) iz matične zajednice kao jednim od ključnih fenomena današnjice u dobroj meri iskazuje nesklad ili raskol između, s jedne strane, vodećih ideoloških i s druge individualnih konceptualnih okvira (frameworks). Naime, obrazlažući psihološke implikacije ideologije pristajanja, Vilson ističe da se u društvu javlja težnja za ravnotežom između konceptualnog okvira koji ljudi koriste da bi dali smisao svom društvenom postojanju i konceptualnog okvira koji leži u osnovi mehanizma institucionalnog života (Wilson, 1992, str. 51). Da bi se održala ravnoteža između tih okvira, kao i njihova kongruencija, porodični život, obrazovanje i drugi faktori ohrabruju poslušnost prema zadatim instrukcijama koje iz sfere spoljnjeg prelaze u unutrašnje: kada se internalizuju, one postaju pomaci u potrebama od „ranih potreba za ljubavlju

842 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

i pripadanjem u jednom svetu u kome jastvo I svet nisu savršeno koordinisani do kasnijih zahteva za samopoštovanjem i samoostvarenjem u poznatom i sigurnom društvenom okruženju” (Robert Hogan, prema Wilson, 1992, str. 51).

Upravo je raspon koji navodi Hogan, od potrebe za ljubavlju i pripadanjem do zrelijih potreba za samopoštovanjem i samoostvarenjem u poznatom i sigurnom okruženju onaj čije se nezadovoljenje može shvatiti – u ovom slučaju, iz uvida u referentnu književnost – kao jedan od motiva za migracije (mladih). Dogovor između pojedinca se prekida u vidu napuštanja matičnog identita do totalnog prekida veza s matičnom zajednicom.

Teorijska razmatranja (dobrovoljnog)6 iseljenja Iako su, kako naglašava Hagen-Zenkerova, seobe stare koliko i čovečanstvo, teorije o njima su relativno nove. Najstarije se vežu za nemačko-engleskog geografa i kartografa Ernsta Georga Ravenštajna (Ernst Georg Ravenstein) koji je, 1880-ih, formulisao svoje čuvene „zakone migracije” (Laws of Migration) na osnovu dostupnih empirijskih podataka dok je, na primer, Zif (Zipf) godine 1946. objašnjavao migraciju po modelu fizičkog koncepta gravitacije i kao funkciju obima porekla i destinacije stanovništva, ubeđen da je ona obrnuto srazmerna udaljenosti dva referentna područja (prema Hagen-Zanker, 2008). Od pedesetih godina prošlog veka slede mnogo složeniji modeli koje ovde navodimo pregledno i samo u kratkim crtama.

Teorijska razmatranja motiva i/useljenja Iako nije sasvim jednostavno razlučiti motivaciju ili uzroke migracije iz skupa skopčanih aspekata fenomena, u ovom radu se fokus usmerava ka tom vidu. O tome svedoči i veliki broj studija i eseja koji čine bogatu literaturu motivacije migracije, da navedemo samo neke (Petersen, 1958; Jansen, 1969; Todaro, 1969; Taylor, 1969; Caldwell, 1969; Howard and Ortiz, 1971; Wilkie, 1973; Richardson, 1974; Du Toit, 1975a; Pryor, 1975b, 1976; Bogue, 1977; prema De Jong i Fawcett, 1981, str. 14). Analitički pristupi, poznato je, razvrstavaju se po fokusu i obimu istraživačkog zahvata i dele se na makro, mezzo i mikro analize.

Među makro analizama posebno mesto zauzimaju neoklasične makro migracione teorije s naglaskom na migraciju kao deo ekonomskog razvoja (Luisovi (Lewis)) modeli dualne ekonomije (dual-economy models) iz 1950/60-ih godina; modeli Harisa i Todara (Harris-Todaro) iz 1970/80-ih i dr.). Ostale značajne makro teorije obuhvataju Volerštajnovu (Wallerstein, 1974) teoriju o svetskim sistemima (world system theory) kao i tržišnu teoriju dualnog rada (dual-labour market theory). U pogledu motiva iseljenja, možda je najpoznatija Pitersonova (Petersen) tipologija s kraja pedesetih godina (1958) (primerena tom istorijskom vremenu), koja se bavi psihološkim obrazloženjem migracija, pri čemu Pitersen ističe dve psihološke dimenzije migracije: (1) inovativnu migraciju u kojoj se ljudi kreću radi „postizanja novog” i 2) konzervativnu migraciju u kojoj ljudi reaguju na promenu stanja kako bi „zadržali ono što su imali”. U tom smislu, Pitersen je upozorio da se lični

6

Oksfordski profesor Nikolas van Har (Nicholas Van Hear) ukazuje na razliku između takozvane „dobrovoljne“ (takođe „rutinske“) (voluntary, routine) i „prinudne“ migracije, odnosno, između radnih ili ekonomskih migranata i izbeglica ili prinudnih migranata (Van Hear, 2010, str. 34). I iseljenje je forma egzila (exile), a egzil je, prema Baumanu, retko kada željen i gotovo uvek prinudan (forced). Ali, dodaje Bauman, pojedinci, čitave grupe i narodi mogu aktivno da izbegnu u egzil (iseljeništvo) kako bi pronašli sklonište i izbegli pogrom. Jednom politički sigurni u egzilu, ti pojedinci i grupe mogu aktivno raditi podršci neizbeglim u zavičajnoj zemlji i time podstakli promene u političkoj opresiji (Baumann, 2010, str. 19). Ova forma iseljenja se završava obično promenom političkog režima u zavičajnoj zemlji (Stock, 2010, str. 25). Međutim, danas se govori i o „mešovitoj“ migraciji u više aspekata; jedan od njih, recimo, predstavlja mešovitu motivaciju, tj. kombinaciju izbora i prinude (Van Hear, 2010, str. 36).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 843

Iseljeništvo: povijesni aspekti

nivo mora uzeti u obzir, bez obzira na značaj ekonomskih i drugih motiva. Ovo mišljenje potvrđuju i kasnije teorije. Tako, na primer, Tejlor (Taylor) (1969) i Prajer (Pryor) (1975) ističu kako treba integrisati makro i mikro planove, tj. šire-društvene i lične faktore kako bi se upotpunio uvid u složenost motivacije. Tu vrstu analize oni su nazvali „mezo-analizom” koja kreće od razmatranja uticaja porodice preko zajednice do društva.

Od 1980-ih, nalazimo više raznih teorija, od onih koje analiziraju individualne motive ali i faktore na nivou strukturalne zajednice, na primer, siromaštvo (Hagen Zanker, 2008. str. 4). Kasniji modeli opet povezuju mikro i makro-nivoe, s više prevashodno neekonomskih pojmova, poput društvenog kapitala. Također, kako ukazuje Hagen-Zankerova, teorije se bave i diferencijacijom između uzroka i perpetuacije migracije. Nova ekonomika migracije rada, dalje navodi ista autorka, razvijena 1980-ih određuje migraciju kao odluku domaćinstva i daje nova objašnjenja migracije. Slično povezivanje mikro i makro nivoa daje Boug (Bogue) (1959) koji kombinuje ekonomske i neekonomske faktore u vidu pristupa cost-benefit i value-disvalue kojima se, kako se pretpostavlja, rukovodi pojedinac u odlučivanju. U ovaj pristup ugrađena je, kako navode De Jong i Dž. Foset, Mengalemova (Mangalam) definicija migracije kao kretanja kome prethodi „odlučivanje migranata na osnovu hijerarhijski uređenog skupa vrednosti ili vrednovanih ciljeva” (u De Jong i Fawcett, 1981, str. 15).

Pullpush faktori i referentne teorije Među teorijama mikro-nivoa među prvima se javila ona o činiocima privlačenja i odbijanja. Tačnije, od uticaja na jedan zadat sistem vrednosti jeste jedan podoblik teorije troškova, sile privlačenja i odbijanja (poznate kao pullpush faktori), pozitivni i negativni činioci, u koje, sem makro spadaju i mikro činioci, ili kako to navodi tvorac pullpush teorije Li (Lee, 1966) u svojoj čuvenoj hipotezi o odlučivanju u migraciji, po kojoj, što je veća razlika između faktora odbijanja i faktora privlačenja, veća je verovatnoća migracije. Kada se radi o preprekama, one su ograničavajući faktor jer sužavaju migraciju na one osobe koje imaju sposobnost da nadvladaju nevolje u procesu. U širem kontekstu, ovi se faktori onda sagledavaju tradicionalnim korelacijama s obrazovanjem, rodom, nivoom stečenih veština (skill level), rasom, itd. (De Jong i Fawcett, 1981, str. 20).

Iz i nakon ove teorije sledile su razne varijante faktora pullpush kao i bihevioralne teorije. Ili kako navodi u svom pregledu P. Jonjić, razvijale su se teorije koje su dalje razlagale motivaciju.

Prema Džordžu (George) (1970), migracija se, shodno gore navedenim faktorima, može klasifikovati u dva oblika, kao kretanje uzrokovano nužnošću ili obavezama i kao kretanje izazvano potrebama. Albreht (Albrecht) navodi četiri empirijski proverena uzroka (prema Jonjić, 1985, str. 64), a njima se mogu dodati, navodi Jonjić, i druge socioekonomske činjenice makro plana. Uz njih idu i individualni razlozi, psihosocijalne prirode, poput nezadovoljstva ličnim rezultatima, aspiracije i izgledi za dalju karijeru, mogućnosti napredovanja i dr.

U neoklasičnoj teoriji o migriranju, prevashodno usmerenoj na homo economicusa, ističe se uzrast migranata kao faktor sa značajnom ulogom jer se u odlučivanju mladi i obrazovani rukovode povraćajima svog „migracionog ulaganja” na duži vremenski period „preostalog života” (Hagen-Zanker, 2008, str. 10). Ajzenštat (Eisenstadt) (prema Jonjiću) predstavlja model s tri faze donošenja odluke pri čemu se prva odnosi na „poticaj da se emigrira (potrebe ili sklonosti koje tjeraju ljude da prelaze iz mjesta u mjesto)”. (Jonjić, 1985, str. 70). Upravo je ova faza predmet istraživanja. Podsticaji za i/useljenje dolaze iz mnoštva izvora, s bogatim tržištem ponuđenih kulturnih modela, od kojih je, iz perspektive potencijalnog i/useljenika, prvi ili izvorni (native) identitetski model samo jedan od ponuđenih. Ova teza posebnu težinu ima u ovom delu sveta gde se izvorni identitet tradicionalno sagledava, u većini slučajeva, esencijalistički, kao jedini i neprikosnoveni: u porodici i okruženju, još uvek može da izazove tenzije i eventualne konflikte pokušaj da se izvorni sagleda u svetlu drugih mogućnosti.

844 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

Zaključak: komplementarnost mikro i makro planova u razmatranju migracije U celini uzveši, razne teorije migracije (ovde navedene samo kroz nekoliko primera), mogu se sagledati komplementarno. Ratne i poratne krize, kao i ekonomski faktori, s neoklasičnim teorijama o značaju visine prihoda i sl. obavezni su deo gotovo svih teorija, tj. „neophodni uslov iseljavanja ljudi” (Hagen-Zanker, 2008, str. 20-21). Stoga se analitička pažnja usmerava na druge psihosociološke faktore budući „da veoma malo pojedinaca predstavlja usamljene aktore koji donose odluke u socijalnom vakuumu”. (Hagen Zanker, 2008, str. 20-21).

Otud se i sama odluka o migriranju razlaže na mnoštvo odluka ili stavova i kada su u pitanju šaljuća i primajuća zajednica. Složeni skup odnosa prema tekućem stanju (prema široj i užoj zajednici, porodici i domaćinstvu, ličnim sposobnostima, kvalitetu života, standardu), kombinovan s prošlim iskustvima i budućim nadama, i to u istorijskom vremenu, otvara široko istraživačko polje. Ako se tome doda i činjenica da je migracija proces, a ne stanje, da i sama proizvodi određene posledice, i mikro i makro, koje sa svoje strane vrše povratni uticaj na dalju migraciju, dobija se slika jednog fenomena u kome će „pitanje zašto ljudi migriraju nastaviti da predstavlja živu i zanimljivu temu narednih godina”. (Hagen-Zanker, 2008, str. 20-21).

KNJIŽEVNI TEKST I TEMA MIGRACIJE U dinamičnom procesu migracija, umreženoj i interaktivnoj fuziji brojnih makro i mikro faktora, književna i kulturna scena obiluje primerima načina na koji se proživljava migracija kao individualno (i metonimijski, kolektivno) iskustvo.

Za region Zapadnog Balkana, ozbiljno zabrinut zbog sumorne statistike iseljenja, ali i sveukupne atmosfere odlaska, posebno mladih, postoje mnoge analize, istraživanja i predlozi rešavanja migracije kao opštedruštvenog problema. Podaci se mogu naći u zemljama regiona, uz navođenje pullpush faktora pri čemu se, recimo, može videti da ekonomsko-socijalni faktori, dominantni i u okolini, poput nezaposlenosti i „loše ekonomske prilike u matičnoj zemlji”, preko „nestabilne političke situacije, diskriminacije”, uključuju i „neslaganje s vrijedonosnim sustavom zajednice” (Šverko, 2004, u Peruško, 2016, str. 5-6). Što nas dovodi do književne obrade jednog od vodećih motiva, motiva nepristajanja (Šverko: neslaganja) koji se može paradigmatski razmatrati u odnosu s brojnim srodnim pojmovima.

Motivacija migracije u književnim delima Iako se u radu nastoji sistematizovati skup racionalnih razloga iseljenja, mora se napomenuti da su ne manje bitni i iracionalni razlozi, upravo kako navodi Li, a kako se, manje-više, tradicionalno doživljava književno štivo.

Tačnije, Li upozorava da „odluka da se migrira... nije nikad potpuno racionalna (...) Stoga moramo očekivati da nađemo mnoge izuzetke našim uopštavanjima pošto prolazne emocije, mentalni poremećaji i slučajna zbivanja objašnjavaju značajan deo sveukupnih migracija”. (Li, 1966, prema De Jong i Fawcett, 1981, str. 20).

Budući da „jedino književnost” samom svojom prirodom, kako navodi Uelbek, „budi to osećanje kontakta s drugim ljudskim duhom, s tim duhom u njegovoj sveukupnosti” (Uelbek, 2015, str. 10-11) onda se u njoj, po temi migracije, može iščitati sveukupnost motiva, uključujući, kako bi rekao Li, iracionalnosti, slučajnosti, krize duhovne i duševne itd. Ili, kako je to sažeto iskazao Žižek, „Umetnost se poigrava mogućim alternativama i stoga obezbeđuje gustu paukovu mrežu (cobweb) kao pozadinu na kojoj stvarnost onoga što se dogodilo stiče svoj pravi profil” (Žižek, 2016).

Taj profil se u literaturi migracije, kao što smo već pomenuli, iskazuje u formi proznog (roman; kratka proza) ili lirskog monologa. Verbalni oblik monologa (tradicionalno) vezuje se za slobodni prostor u kome pojedinac

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 845

Iseljeništvo: povijesni aspekti

može da ostvari slobodu kojom ne raspolaže u društvenom životu (Paul Buholc). Pisci se povlače iz spoljnih društvenih odnosa u unutrašnje prostore, u vakuum apsolutnog dijaloga. Taj dijalog (Buholc) je zapravo monolog, usamljenički i ne-ovozemaljski diskurs koji se odrekao društvene komunikacije, ali je dozvolio sebi da otkrije nove forme vlastite komunikacije. One su u potrazi za formom iskazane u proznim i poetskim žanrovima, do rok poezije i hiphopa. Čin raskida dogovora s društvom kao oblik nepristajanja i otkazivanja poslušnosti može se analizirati prema modelu koji definiše motivaciju „kao funkciju vrednosti pripisane određenim ciljevima i percipirane verovatnoće da će se određenim ponašanjem stići do tog cilja”. (De Jong i Fawcett, 1981, str. 13). Shodno tome, kao i Pitersonovoj tezi da je nužno uzeti u obzir nivo aspiracija (level of aspirations) i/useljenika (posebno postizanje novog jer se kod mladih teško može govoriti o zadržavanju starog) ističu se sledeće pretpostavke izvedene iz ovih određenja: a) raskol između nivoa aspiracija (želja) i mogućnosti, uključujući i „neslaganje s vrijedonosnim sustavom zajednice” b) pretpostavka o cilju kao poboljšanju socijalnog statusa i kvaliteta života c) pretpostavka o usvajanju ponašanja koje će smanjiti frustraciju, a poboljšati zadovoljstvo u realizaciji ciljeva d) pretpostavka o odnosu pripisanih vrednosti zadatim ciljevima i usvojenog ponašanja kao garancije dostizanja tih ciljeva. (podvukla DM)

Raskol između htenja i mogućnosti Do raskola između želja i mogućnosti dolazi na „društvenoj sceni” koja proizvodi razloge za iseljenje7. Upravo kako ukazuje Vilis (Willis), on počiva na osećanju nezadovoljstva stanjem u matičnoj ili šaljućoj kulturi i, kako ukazuje Li, što je veći raskol između želja i mogućnosti, to je snažnija odluka za iseljenjem.

Raskol ‒ nepoverenje Posebno mesto u radu je izdvojeno za (posle)ratne traume. Budući da se radi o specifičnostima datog vremena i prostora, kao i složenom korpusu faktora koji zahtevaju svoje analize, u radu se izdvaja samo jedan motiv koji dovodi do raskida dogovora sa zavičajnim društvom a to je motiv nepoverenja iz kulture sećanja, odnosno, društvenu, porodičnu i/ili ličnu traumu kao inicijatora odluke da se raskine s jednom a krene ka drugoj kulturi. Nepoverenje je usmereno ka ne samo bližem okruženju nego i ka celom društvu koje se percipira kao lažno, licemerno I obmanjivačko u svom miru sa skrivenim ubilačkim potencijalom (sindrom bureta baruta ili tinderbox-a). Takva predstava o bipolarnom društvu, o shizofreno podeljenoj zajednici čini da se kod ljudi javlja strah, osećaj nestabilnosti i preteće budućnosti, što inicira kretanje.

Primer daje Tim Bučer (Tim Butcher) koji u putopisu nastalom nakon jugoslovenskih ratova putuje od Bosne preko Srebrenice do Beograda sledeći pretpostavljene staze kretanja pred-atentatorskih dana Gavrila Principa. Usput, on sakuplja ispovesti ljudi s kojima se sreće, učesnika rata ili svedoka ratnih zbivanja. Na primedbe o miru koji vlada postradalim regionom dobija odgovor o prividu mira (prividno ugašenom vulkanu) koji svakog trena može biti prekinut izbijanjem potisnute mržnje. Taj odgovor je dat glasom Arnija, iseljenika iz Bosne, pratioca s kojim je pripovedač prethodno podelio i ratne godine, da bi mu tek sada, pred kraj putovanja, otvorio svoju dušu. Da navedemo samo primer iz Arnijeve ispovesti: O tome piše, prema (Bašić, 2014) Mehmedinović u svojoj literaturi migracije, a Bašić rezimira kao potrebu da se “odstrani iz sebe” to “nešto”, osloboditi se, na ovakav način nije moguće, ali je moguće iznijeti sebe iz jednog svijeta koji to nešto stvara (Bašić, 2014, str. 178).

7

846 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

Ali u srcu znam da kada ovde dođe do toga, etničnost može biti toksična – ona više važi od činjenice da li si po prirodi ljubazan i plemenit (...) Šta ćeš raditi kada to sranje dogori do nokata? To je pitanje koje bi mi stalno bilo na pameti kad bih se vratio ovde. Zato se ne mogu vratiti. (Butcher, 2014, str. 126-127).

Nije ovo jedino delo koje metaforama vulkana i gejzira mržnje udaljava iseljenika od uspostavljenih „dogovora” u detinjstvu i mladosti; ovde je samo dato kao primer dugotrajnih trauma. Njihove posledice ostaju predmet preispitivanja, naročito ako se svakodnevno prate kolone izbeglih iz drugih delova sveta koji su prošli kroz ratna razaranja i tragaju za novim domom.

Raskol: Homo politicus U procesu uskraćivanja poslušnosti društvu značajan momenat je nezadovoljstvo političkim stanjem i posledično nepoverenje u političke institucije. Njihovo malfunkcionisanje izaziva krizu vrednosti, pre svega krizu političkih vrednosti – iako je prisutna i svest o tome da možda nisu u pitanju skepsa i sumnja prema opštim demokratskim vrednostima koliko prema njihovom pojavnom vidu u datim društvima. Upravo kako navodi B. Stojanović u svojoj analizi političkih stavova mladih: „A kada govorimo o vrednosnom smislu, mislim da su mladi najviše razočarani zato što ovde sve funkcioniše kroz korupciju, lične veze, poznanstva i članstvo u partijama” (Milanović-Hrašovec, 2018). Pesnik Marčelo u oštroj političkoj satiri „20.000” upravo precizira percepciju mladih koja potire, u potpunosti, mogućnost impliciranu u demokratskim uverenjima, onu o popravljivosti društva8. U Marčelovim stihovima stvarnost je zaleđena u kadru, groteskna i zlokobna u svojim verbalnim poigravanjima: Dvadeset hiljada razloga za listić kako da prelomim svi ste tako isti

Verujem svakoj vašoj zabrinutoj faci držim vas za reč kao vi mene u šaci... („Marčelo”, n. d.)

Bez marčelovske žestine u osudi, ali jednako odlučna je i Tena Štivičić koja u svojim zapisima navodi da su vremena sloma jednog pogleda na svet i njegove zamene preduga za njenu mladost. Umesto da trpi stresove razgradnje i ponovne izgradnje sistema po kome je ona samo „pokusni kunić” na kome se vrše politički opiti, ona se odlučuje na migraciju u sisteme koji neguju mladost umesto da je uvlače u svoje „vežbaonice”: Ali u nekom trenutku neki ljudi zahvale na svemu i odjave se iz života pokusnog kunića. Stotinu godina nije ništa u povijesti jedne zemlje. Traume jednog rata još nisu ni zaliječene, već počinje novi. Za oporavak od sloma cijelog svjetonazora dvadeset godina je treptaj oka. A ja nemam toliko da joj dam. Ne dam joj.

Makar sam joj neočekivano lojalna i makar bih se ponekad u stranom svijetu i potukla u obranu njene časti, ne dam joj svoj život da na njemu vježba.

I sad živim u Londonu. (Štivičić, 2014, str. 89-97)

8

Već odavno kruži floskula da za „ideale ginu budale“. Za generacije suočene s korupcijom i kriminalizacijom društva, ona dobija posebnu težinu. Kako navodi B. Stojanović, „(Mladi) vide da su uspeli oni koji su ćutali, koji su ulizice i koji prihvataju sistem kao takav i idu linijom manjeg otpora. Jer oni koji su se borili i pokušavali nešto, oni koji su uvek bili zdrav razum, oni nisu ‘uspeli’ u ovom društvu, oni i dan-danas tavore. Vide ko su gubitnici tranzicije a ko su dobitnici” (Milanović-Hrašovec, 2018).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 847

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Raskol: Homo economicus Pad političkih vrednosti prati kriza ekonomskog čoveka: Marčelovo pitanje o političkim motivima da učestvuje u demokratskim procesima prati i pitanje o ekonomskim mogućnostima preživljavanja s istih tih 20.000, ali sada RSD. Odgovor, dat u anketi koju je radio B. Stojanović, glasi da preko 63% ispitanih želi da ode iz zemlje, a razlog je, isključivo, po njegovom mišljenju, životni standard (prema Milanović-Hrašovec, 2018).

Pod ovim motivom moglo bi se navesti još mnogo toga, ekonomske prirode, od gore navedenih procena gubitka/dobitka, preko položaja na tržištu rada i nepovoljnosti pri zapošljavanju do procene vertikalne prohodnosti. U književnim delima ekonomski motivi variraju, od minimalnih zahteva radi „preživljavanja” preko „uhlebljenja” i socijalne pomoći do nedostižnosti „američkog sna”. O tome, recimo, govori junakinja romana Sanje Nikolić koja, u primajućoj kulturi, nastoji da uđe u „sistem” sastavljen od prekarnih poslova i prava na socijalnu pomoć („čistiću, recimo, neće (mi) biti prvi put da radim glupi poslić (...) Bila sam ekonomski i mentalitetni emigrant, selila sam se bezbroj puta još od detinjstva, teško je mene naterati da se pomirim sa sudbinom”). (Nikolić 2018, str. 12).

Ili, kako bi to kratko rekao Marčelo, „svi smo ćao s tr’es”. („Marčelo”, n. d.).

Raskol: nula i golja Kriza političkog i ekonomskog čoveka, „gubitnika u tranziciji”, znači nemoć, odsustvo iole relevantnog društvenog statusa, kako govori pripovedač Kandži: „Ja sam bio nula, smrdljivi beogradski golja, student prava i ne mnogo više od toga” (Vidojković, 2016, str. 128), a Marčelo zaključuje, „maligna mladež... uzrok smrti/ ubijeni u pojam svi” („Marčelo”, n. d.).

Otud se i u književnosti kao izlaz iz stanja nemoći javlja, kao u Marčelovoj pesmi „Čep”, violentni izliv jedi i žuči, ili bekstvo, odnosno migracija definisana kao bekstvo – što je sasvim drugačije od voljnog putovanja.

Pojam „bekstva” uključuje ideju progona i progonitelja: u ovom slučaju to je osvetnički sistem kome je podanik odrekao poslušnost (non-compliance). Roman Kandže je posebno indikativan jer se bavi studentskim protestom (anti-miloševićevskim demonstracijama iz devedesetih godina 20. stoljeća). Glavni junak, jedan od lidera bunta, na kraju u pokretu mladih vidi samo spektakl, karneval bez stvarne alternative i, uz to, začetke korupcije u Savezu studenata, što je indikator frizirane promene u režimu, a ne suštinskih promena.

Otud i njegova želja za bekstvom: „Jedino što sam želeo je da pobegnem što dalje iz ove usrane zemlje, što dalje od njenih divnih studenata, časnih domaćina, vrednih seljaka, nacionalista koji nisu isto što i šovinisti, njenih žrtava ratnih zločina i njenih ratnih zločinaca”. (Vidojković, 2016, str. 177).

Raskol: ostalo Mimo ovih žestokih odbacivanja „dogovora” sa zavičajnim društvom nalazi se i grupa motiva vezanih za kritiku kulture, parohijalne i provincijalne, nekompatibilne sa željama mladih. Gocićev pripovedač tako opisuje dvojicu i/useljenika u V. Britaniju: Obojica su, u stvari, bili piss artists. Pristojni srednjoklasni momci odbegli od kuće i brižnih majki. Od rutine, izobilja, obaveza i konvencionalnosti u koje su ih silom gurali. A sve to u pokušaju da se oslobode autoriteta i životnog stila svoje navodno uklete i krivicom opterećene klase. Da iznova izmisle sebe.

(Gocić, 2017, str. 16) I, konačno, kao i u svim masovnim pokretima, uvek se nađe izvestan broj onih koje na odlazak nagoni „putnička radoznalost”, kako bi rekao Mehmedinović (vidi napomenu 5), glad za kretanjem (wonderlust), za novim ili, prosto, mladalački nemir koji iskazujeTena Štivičić: „Dovela me nejasna želja, nesavladivi nemir, neopipljiva potreba za životom sa širim vidicima”. (Štivičić, 2014, str. 89-97). Taj život, moguće, nalazi se na

848 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

„zapadu”, kako kazuje pripovedač Gocićevog romana. Što nas dovodi do druge pretpostavke, one koja se zasniva na konstrukciji cilja.

Pretpostavka o cilju kao poboljšanju socijalnog statusa i kvalitete života Pod ciljem se ovde podrazumeva konstrukcija alternative zasnovana na predubeđenjima, eskepističkim maštarijama, očekivanjima, (relativnim) informacijama i opštim znanjima, kazivanjima i iskustvima, medijskim promocijama i sl. Stvorena konstrukcija supsumira očekivanja i/useljenika u pogledu primajućeg društva i kulture, kao i položaja koji bi eventualno zauzimao u datom društvu.

Cilj: Ali-Babino Blago U jednom prikazu motiva iseljenja nepristajanje se određuje kao odustajanje od jednog, percipiranog kao nedostatnog sistema, u potrazi za drugim koji se projektuje kao sposoban da zadovolji potrebe i/useljenika: Zemlje u koje iseljava stanovništvo Srbije predvode: Nemačka, Austrija, Švajcarska, SAD, i druge. Dalje se ističe, „te zemlje nude ono što nama fali, bezbednost, osećaj da svoj život držimo pod kontrolom, minimalnu korupciju, uređen sistem gde nema neizvesnosti.” Sve ove odlike spadaju pod pojam ‘bolji kvalitet života’, što je glavni razlog za odustajanje od bitisanja u Srbiji. („Dajte šansu nadi”, 2018).

Pored ovih, rekli bismo, racionalnih potreba za „poznatim i sigurnim” uređenjem, postoje i iracionalne čežnje zasnovane na utopijskim konstrukcijama i knjiškim fantazijama o primajućoj kulturi. Taj skup obećanih zemalja, zlatne groznice, lepotica i visokih tehnologija, i sl., Gocić naziva „zapadnom fatamorganom”. (Gocić, 2017, str. 165).

Međutim, nije u svim tekstovima naglašena opsesivnost fikcijama, učitanost filmskih setova kao podloga nerealnih aspiracija. Satirična oštrica ume resko da sreže, npr. internalizovane sanjarije o Nemačkoj kao najnovijem „raju”. U romanu Bekima Sejranovića, taj raj je sprega potrošačkog i palanačkog mentaliteta: Kod njih je u stanu bila jedna soba puna stvari iz Njemačke. Bila je uvijek zaključana, čak ni Suzana nije tamo smjela. Samo kad bi joj bio rođendan, onda smo mogli unutra. Tu je podsjećalo na špilju s Alibabinim blagom. Bilo je tu svakakvih igračaka, haljinica, ukrasa. Za njezin bi rođendan uvijek došao i čika Slavko i onda bi nam zamračio sobu i na projektoru puštao Disneyjeve filmove. Jeli smo njemačke slatkiše, koji su uvijek bili bolji od naših. Sve iz Njemačke nam je bilo bolje. (Sejranović, 2016, str. 9).

Pesnikinja Ivančica Đerić kratko to rezimira uvođenjem novog padeža, imativa, u svojoj kritici materijalističko-konzumerske kulture, pesmi „Osmi padež”: Osmi je o pojmu cijena i pojmu platiti ...

Osmi je najteži I najlakši za shvatiti. (Anđelovska i Trebovac, 2017, str. 83) Cilj: Žena Kao što je čest slučaj u književnosti, i ovde konstruisana fikcija često poprima oblik žene kao metonimije strane zemlje. U referentnim delima, ona se javlja u tri vida: kao Nada/nada, Selma i Stela. I svaka od njih, na svoj način, u konačnoj metamorfozi simbolizuje gubitak pre nego ostvarenje. Upravo kako navodi Edvard Said (Edward Said) u Razmišljanjima o egzilu (Reflexions of Exile): I dok je tačno da književnost i istorija sadrže heroične, romantične, slavne i čak trijumfalističke epizode u životu jednog izgnanika, ipak to nisu više od napora u cilju prevazilaženja osakaćujuće tuge otuđenja.

Uspesi egzila se neprekidno podrivaju gubitkom nečega što je zauvek ostavljeno iza sebe. (Said, 2000, str. 181).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 849

Iseljeništvo: povijesni aspekti

U tom smislu, i ispovedni romani migracije poprimaju, između ostalog, šablon ljubavnog romana, od početne zanesenosti i infatuacije, preko kriznih momenata do gubitka – ili, kako smo do sada utvrdili, „prekida dogovora”. Na ovaj ili onaj način, Nada se gubi, Selma se zatvara, a Stela se banalizuje. Tako, u duhu Saidove primedbe, otuđenje otkriva svoje pravo lice pod vizurom žene-ljubavnice, supruge, kraljice.

U Kandžama, predmet ljubavno-erotskih maštarija je Nada, ona koja ohrabruje svog ljubavnika, učesnika protesta da spreči „budućnost”, onakvu kakvu im je neko drugi namenio. Ali, kako odmiče pučki spektakl po ulicama Beograda, a institucije zahvata korupcija, tako u njemu rastu sumnje u smislenost protesta, sve do konačnog gubitka entuzijazma i Nade/nade: „a ja sam pomislio na šta će mi ličiti to veče – biću sam u sobi, s urlanjem, vrištanjem i pištanjem na ulici, bez Nade, bez nade, bez smisla”. (Vidojković, 2016, str. 153).

U Sejranovićevom romanu, pripovedač je drifter, od Bosne i Hrvatske do Skandinavije i nazad. Goni ga rasutost, pometnja, „osjećaj praznine i nedovoljnosti” (Sejranović, 2016, str. 103), nemogućnost da sa sebe strese „plijesan sećanja” (Sejranović, 2016, str. 198). Njegov kao ukleti nomadizam otežava i primajuća zajednica, metonimijski predstavljena Selmom (tako da zvuči bosanski, ali i skandinavski, kaže pripovedač) s kojom protagonista sklapa kratkotrajni brak. Slično kao u Kandžama, i ovde je erotika norma bliskosti, a žena simbol kulture s kojom se treba sjediniti i koju treba oploditi – slično kao i u Kandžama, neuspeh ljubavne veze je metonimija za neuspeh sjedinjenja s novom zajednicom. U reductio ad absurdum Sejranovićeve proze, Selma u braku praktikuje samo analnu penetraciju uskraćujući mužu, useljeniku, pristup reproduktivnim organima. Istovremeno, ona je u incestualnoj vezi sa svojim ocem; što simbolično implicira da primajuće zajednice neguju samo endogene veze. Kada u jednom trenutku protagonista i uspe da promeni „tehniku koitusa” i osvoji „meni nikad dostižnu” (Sejranović, 2016, str. 196) zonu oplodnje, i kada Selma ostane trudna, očinstvo je problematično i pripisuje se izvornom partneru (onom ko je istovremeno i deda, i otac, i kum... odnosno, onom koji je zauzeo sve vitalne funkcije u društvu ne ostavljajući prostor za „seme” useljenika).

Rečju, pripovedač/protagonista je upotrebljen marginalac, pritisnut sa svih strana, pa i „nestvarno surovom, hladnom svjetlošću” polarnog dana (Sejranović, 2016, str. 171), vetrom koji siluje krajolik i „truleži sjećanja” (Sejranović, 2016, str. 153) dok uzaludno pokušava da se otrgne „s te ubojite udice prošlosti”, skandinavske prošlosti, saznanja koje poništava i obezvređuje sav skorašnji život a za sobom ostavlja prazninu i gorak osećaj da je „lijepa laž... sve što imamo”. (Sejranović, 2016, str. 199).

Stela je, pak, imenom izvedena iz izreke „od blata do zvezda”: kao Britanija/Engleska, ona je „Moja Stela.

Jedino je ona bila smirenje pod dodirom vrelih dlanova. Ona me je pazila i umiljavala mi se kako kućevne žene i kućni ljubimci nikad nisu”. (Gocić, 2017, str. 58). Ta slobodna, obožavana i bezbrižna zvezda uvlačila se pod kožu i poražavala ceo izbeglički krug: „Stela nas je sve vabila, šamarala, siromašila i raspojasavala (...)

Libidno hladna (...) Izgledala je kao obećanje Zapada. Kao dea Europa (...) Za to što je ona obećavala, ispunjenje nije postojalo” (Gocić, 2017, str. 59).

Od njene-magične erotske privlačnosti, subotom uveče, uz pripito shvatanje da „od obećanog obilja nema ništa” (Gocić, 2017, str. 67), ostalo nam je, kazuje pripovedač, „ritmično subotnje pričešćivanje belgijskim lagerom stela artoa” pa skoro da je, kazuje dalje, „žudnja za stelom i konzumiranje stele bilo naš zvanični zajednički obred”. (Gocić, 2017, str. 67).

Ipak, nije primajuća kultura oličena samo u ženi. U romanu Sila i Soni u Berlinu, cilj je alfa mužjak, Sila, pripadnik prethodne emigrantske generacije, s kojim Soni prolazi kroz tešku ljubavnu vezu i pri tom otkriva ne „samo svet Berlina, evropske metropole pretovarene kulturnim tradicijama (...) već i Berlin imigracijskih biroa, socijalnih službi, šaltera i čekaonica, državnih službenika (...) Berlin skrivenih, potisnutih mesta, prostora u kojima može da se doživi i oseti ona drugost u kojima se kreću došljaci. Prostora sličnih onim prostorima iz kojih se došlo: jeftinih stanova, kafana, emigrantskih etničkih enklava, loše plaćenih

850 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

poslova, Berlin škrtih, nepoverljivih gazdarica, sumnjičavih domorodaca, opasnih mesta, hladnih, skučenih memljivih sobica, potkrovlja i pasaža”. (Jovanović, 2018).

Ljubavna veza Soni je buran proces prilagođavanja Sili u svetu podeljenom na „predatore i emotivce”, novom identitetu za koji ona, na kraju, tek prikuplja „snagu”: „Svijet nije pitomo mjesto i biti u njemu, zahtijeva određenu hrabrost”. (Mehmedinović, 2013, str. 102). Tako se, kroz prizmu ljubavi razotkriva, kako je kazao Said, otuđenje: sivilo i mrak, pustoš i praznina emigrantske usamljenosti, „emigrantski strah” kao osećaj inferiornosti, ali i nesigurnosti lutanja po dnu dna, osećaja da „ne znam gde je moje mesto” – poput „letećeg ćilima”.

Roman Sila i Soni u Berlinu otud unosi još jednu matricu u klasični ljubavni zaplet: veoma često migraciona literatura pripada žanru romana o odrastanju (Bildungsroman) u kome je noncompliance raskid s nasleđenim kulturnim obrascima kako bi se ispisala sudbinska priča o sazrevanju: „Kao i svaki gastos koji se posle margine poznatog našao na margini nepoznatog, postala je labilna tumarajući mračnim hodnicima emigracije, u borbi za preživljavanje”. (Nikolić, 2018, str. 16).

Zaključne napomene: cilj: metafora Gotovo da ništa tako dobro ne rezimira konstrukcije cilja koje kao pull faktori vode u drugu kulturu kao vrlo otrežnjavajuće reči pesnikinje Dubravke Đurić: ceo taj proces kretanja iz i ka nečemu, u vaganju aspiracija i mogućnosti, može biti samo „pridržavanje za metaforu”. (Ovo nije dom: 55)9.

Pretpostavka o usvajanju ponašanja koje će smanjiti frustraciju, a poboljšati zadovoljstvo u realizaciji ciljeva U kretanju ka konstruisanoj metafori o primajućoj zajednici, i/useljenika nužno prati rastuća nužnost sklapanja novih dogovora, kojim nesaglasnost u matičnoj zajednici ustupa mesto saglasnosti u novoj. Proces kojim se to odigrava, a koji podrazumeva prilagođavanje novim odnosima, vrednostima i načinima u društvu i kulturi zahvata manje-više dublje delove ličnosti, od površinskih promena ili bihevioralne asimilacije do potpune strukturalne asimilacije i uklapanja u novo društvu. Metaforom „promene kože” usvajanje ponašanja predstavlja se kao odbacivanje jedne ličnosti radi stvaranja nove, manje-više radikalno.

Reinvent yourself Proces asimilacije u raznim stepenima podrazumeva manje ili više voljnu, svesnu ili nesvesnu promenu identiteta kako bi se prilagodio obrascima primajuće zajednice. Najčešća metafora je promena dlake/kože/ košuljice. U svom romanu Gocić navodi kako je većina njegovih rođaka, cimera, prijatelja, u emigraciji, „pred pritiskom i kušanjem” primorana da promeni „ne samo dlaku”.

Svi oni su izdržali, ukrotili svoju ćud i ćefove, prihvatili nove ćesare, nastavili da rastu na Zapadu; otporniji od mene, tvrđi od mene, strpljiviji, snalažljiviji, spremniji na tu okrutnu igru s birokratijom, identitetom i tankom kožom vlastite sudbine, koja bridi kad čovek posegne za drastičnim rešenjima. (podvukla DM) (Gocić, 2017, str. 158-159) Ovaj izazov je skopčan s dubokim uverenjem da će uneti željeni boljitak u pogledu svih gore navedenih motiva, od boljeg društvenog položaja i sticanja moći preko ekonomskog napredovanja ili bar otvorene mogućnosti napredovanja do egzistencijalne sigurnosti.

9

Mnogo reskije je u svom komentaru dala Mirnes Sokolović u kratkom eseju “Manifest buržoaske tuge” objavljenom u Betonu u kome se ogoljuje pretencioznost, arogancija i kalkulantski duh literarnih pretendenata na migracione „Ali-Babine pećine“ srazmerno nespremnosti za bilo kakvo suvislo angažovanje na društvenom i kulturalnom boljitku matične zajednice – bilo kom drugom, sem svom sopstvenom (Sokolović, 2018).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 851

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Pretpostavka o odnosu pripisanih vrednosti zadatim ciljevima i usvojenog ponašanja kao garancije dostizanja tih ciljeva – prekarni identiteti i preduzetništvo identitetima U konačnom, nepristajanje kao oblik raskida ugovora s izvornim društvom i identitetom otvara mogućnost i prekarnog identiteta, onog koji se povremeno i privremeno koristi kao modus asimilacije u druge kulture.

Identiteti su izloženi na tržištu identiteta i procenjuju se prema svojevrsnim tržišnim zakonima, kao pomenuti bilans ulaza i izlaza, ulaganja i prihodovanja, upravo kako duhoviti glas (sicilijanskog) pripovedača u Gocićevom romanu saopštava: „Englesko iskustvo se toliko razlikovalo od pređašnjeg da sam osećao kao da sam se tu rodio nanovo. Požurio sam u sledeću, Britalian inkarnaciju”. (Gocić, 2017, str. 31). Koliko ta nova inkarnacija donosi benefita, koliko nova koža/dlaka garantuje uspeh i boljitak, stvar je procene: „Gde su se deli identiteti kojih sam se odrekao, komadi isprekidane biografije kojima sam se i sam rugao?”

– „mahniti novinski šegrt”, „neuspeli Englez, propali Zapadnjak, pokajani emigrant”, od „Gordona-pesnika” do „Gordona-preduzetnika”? (Gocić, 2017, str. 264).

Gotovo svi istraživani romani produkuju galeriju mogućnosti. U delu Sanje Nikolić promiču iskustva raznoraznih uloga u režiji „preduzetništva identiteta”. A retko se, pak, najavljuje nekakvo trajnije prijanjanje za neku od promenljivih koža/košuljica. Što na svoj način, istovremeno i patetično i ironično potvrđuje nadasve banalno ime Soni kojim se oslovljava protagonistkinja/pripovedač.

Ali, ako smo pomenuli promene kože, treba pomenuti i, metaforično, egzoskelet, odnosno ostatke odbačenog identiteta.

ZAKLJUČAK: EGZOSKELET ILI BUKA I BES STARIH I NOVIH IDENTITETA Nepristajanje na odrednice društva koje je u mnogim pogledima, od ekonomskog i političkog do kulturnog, unizilo i onemogućilo pojedinca u nastojanjima ka samo-ostvarenju i samo-afirmaciji snažan je motiv za odlazak iz matične zajednice. Pri tom, međutim, ne sme se zanemariti ni težina nastupajuće faze u procesu i/useljenja: ona koja buku i bes raskida s matičnom zajednicom zamenjuje bukom ako ne i besom pristajanja na novu zajednicu. U međuprostoru u kome se završava odsečak procesa kojim se bavi ovaj rad čest je momenat lebdenja između dve odluke, dva identiteta. Ili, metaforički rečeno, „menjanje dlake ili kože” nije tako bezbolan proces – ma kako se to isprva činilo.

I Gocić i Nikolićeva i Sejranović, kao i drugi autori čija dela nisu u uzorcima ovog istraživanja, ističu težinu migracionog iskustva. Kod Gocića neko „sanja fragmente prošlosti” koji mu izmiču u „džinovski slivnik” (Gocić, 2017, str. 198), kod Sejranovića protagonista se kreće do tačke kada „ispod mene nije bilo više ničega”, kako saopštava poslednjim rečima romana (Sejranović, 2016, str. 203).

U tim i sličnim primerima nazire se čitava skala ljudske osećajnosti koja može da dopuni postojeće činjenične analize o uzrocima, identitetima, ponašanjima migratornih kretanja. U tome bi se mogla sagledati i uloga analize književnosti kao komplementarne istraživanjima društvenih nauka. U ovom radu ta je analiza, barem u obrisima, potakla predstavu o proosećanom iskustvu jednog značajnog društvenog fenomena. Sem toga, ne treba zanemariti da su jezik i jezička dela veoma često jedina uporišta nomada (videti napomenu 2). Upravo kako je srpsko-nemačka književnica Sanja Nikolić napomenula: „Inače, u ovom romanu glavna junakinja kaže da nomadi nikad ne znaju koje im mesto na svetu pripada, međutim, za nekog takvog, jedini dom i jesu knjige”. (Jovanović, 2018).

852 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

Literatura 1.

Anđelovska, J. i Trebovac, V. (Ur.). (2017). Ovo nije dom: pesnikinje u migraciji. Novi Sad: Bulevar.

2.

Bašić, K. (2014). Semezdin Mehmedinović: Melankolija nepripadanja. Sarajevske sveske, 45-46, 177-180. (http://sveske.ba/en/content/semezdin-mehmedinovic-melankolija-nepripadanja)

3.

Baumann, M. (2010). Exile. UK. Knott i S. McLoughlin (Ur.), Diasporas – Concepts, Intersections, Identities (str. 19-23). London; New York, N. Y.: Zed Books.

4.

Beganović, D. (2009). Od periferije ka centru i natrag. Nomadizam u prozi Aleksandra Hemona i Saše Stanišića. Sarajevske sveske, 23-24, 127-155. (http://sveske.ba/en/content/od-periferije-ka-centru-inatrag-nomadizam-u-prozi-aleksandra-hemona-i-sase-stanisica)

5.

Bobić, M., Vesković Anđelković, M. i Kokotović Kanazir, V. (2016). Studija o spoljnim i unutrašnjim migracijama građana Srbije sa posebnim osvrtom na mlade. (Projekat Uključivanje migracija u nacionalne razvojne strategije). Beograd: IOM; UNDP; Swiss Agency for Development and Cooperation. (https://serbia.iom.int/sites/default/files/publications/documents/Studija%20o%20spoljnim%20%20 unutra%C5%A1njim%20migracijama%20gra%C4%91ana%20Srbije%20sa%20posebnim%20osvrtom%20 na%20mlade.pdf)

6.

Bogue, D. J. (1959). Internal Migration. U P. Hauser i O. D. Duncan (Ur.), The Study of Population: An Inventory and Appraisal (str. 486-509). Chicago, IL.: University of Chicago Press.

7.

Buchholz, P. (2018). Private Anarchy: Impossible Community and the Outsider’s monologue in German Experimental Fiction. Evanston, IL.: Northwestern University Press.

8.

Butcher, T. (2014). The Trigger. Hunting the Assassin Who Brought the World to War. New York, N. Y.: Grove Press.

9.

Dajte šansu nadi. (2018., 25. oktobra). NIN, br. 3539, str. 8-9.

10. De Jong, G. F. i Fawcett, J. T. (1981). Motivations for Migration: An Assessment and a Value-Expectancy Research Model.U G. F. De Jong i R. W. Gardner (Ur.), Migration Decision Making. Multidisciplinary Approaches to Microlevel Studies in Developed and Developing Countries (str. 13-58).New York, N. Y.: Pergamon Press.

11. George, P. (1970). Types of Migration of the Population According to the Professional and Social Composition of Migrants. U J. Clifford (Ur.), Readings in the Sociology of Migration (str. 39-47). Oxford: Pergamon Press.

12. Gocić, G. (2017). Poslednja stanica Britanija. Beograd: Laguna.

13. Hagen-Zanker, J. (2008). Why do people migrate? A review of the theoretical literature. Working Paper MGSoG/2008/WP002. München: Munich Personal ReOEc Archive. (https://mpra.ub.uni-muenchen. de/28197/1/2008WP002) 14. Jonjić, P. (1985). Teorijski aspekti proučavanja migracije: kritički pregled literature. Migracijske i etničke teme, 1 (1), 63-76. (https://hrcak.srce.hr/128930) 15. Jovanović, D. (2018., 3. novembra). Poverljivo iz Berlina. Danas. (https://www.danas.rs/nedelja/ poverljivo-iz-berlina/) (pristupljeno novembra 2018.)

16. Kabir, A. J. (2010). Diasporas, literature and literary studies. U K. Knott i S. McLoughlin (Ur.), Diasporas – Concepts, Intersections, Identities (str. 145-150). London; New York, N. Y.: Zed Books.

17. Knott, K. i McLoughlin, S. (Ur.). (2010). Diasporas – Concepts, Intersections, Identities. London; New York, N. Y.: Zed Books.

18. Lee, E. (1966). A Theory of Migration. Demography, 3(1), 47-57. DOI: 10.2307/2060063

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 853

Iseljeništvo: povijesni aspekti

19. Marčelo. Tekstovi pesama lyrics. (n. d.). (https://tekstovi-pesama.com/marchelo/1/19231) (pristupljeno oktobra 2018.)

20. Mehmedinović, S. (2013). Autoportret s torbom. Beograd: Booka.

21. Milanović-Hrašovec, I. (2018., 8. novembra). Mladi žele da odu. Intervju s politologom Bobanom Stojanovićem. Vreme, br. 1453, 12-15.

22. Nikolić, S. (2018). Sila i Soni u Berlinu. Beograd: Lom. 23. Noncompliance. (n. d.). U Merriam-Webster Online Dictionary. Preuzeto s https://www.merriamwebster.com/dictionary/noncompliance 24. Non-compliance. (n. d.) U Cambridge Dictionary. Preuzeto s https://dictionary.cambridge.org/dictionary/ english/non-compliance 25. Peruško, M. (2016). Uzroci emigriranja mladih. (Neobjavljeni završni rad). Sveučilište Jurja Dobrile, Fakultet ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković”, Pula.

26. Petersen, W. (1958). A general typology of migration. American Sociological Review, 23(3), 256-266. https://psycnet.apa.org/doi/10.2307/2089239 27. Pryor, R. J. (Ur.). (1975). The Motivation of Migration. Canberra: The Australian National University.

28. Said, E. W. (2000). Reflexions on Exile and Other Essays. London: Granta Publications.

29. Sejranović, B. (2016). Nigdje, niotkuda. Beograd: Booka.

30. Sokolović, M. (2018., 19. decembra). Manifest buržoske tuge. Beton, br. 202. (http://www.elektrobeton. net/mikser/manifest-burzoaske-tuge/) 31. Stock, F. (2010). Home and Memory. U K. Knott i S. McLoughlin (Ur.), Diasporas – Concepts, Intersections, Identities (str. 24-28). London; New York, N. Y.: Zed Books.

32. Štivičić, T. (2014). Prvo lice, druga. Sarajevske sveske, 45(6), 89-97. (http://sveske.ba/en/content/prvolice-druga) 33. Taylor, R. C. (1969). Migration and Motivation: a study of determinants and types. U J. A. Jackson (Ur.), Migration (str. 99-130). Cambridge: Cambridge University Press.

34. Uelbek, M. (2015). Pokoravanje. Beograd: Booka.

35. Van Hear, N. (2010). Migration. U K. Knott i S. McLoughlin (Ur.), Diasporas – Concepts, Intersections, Identities (str. 34-38). London; New York, N. Y.: Zed Books.

36. Vidojković, M. (2016). Kandže. Beograd: Laguna.

37. Wilson, R. W. (1992). Compliance Ideologies. Rethinking political Culture. Cambridge: Cambridge University Press.

38. Žižek, S. (2016., 17. aprila). A Prophetic Vision of the Haiti Past. Los Angeles Review of Books. Dostupno na https://lareviewofbooks.org/article/prophetic-vision-haitis-past/

854 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mašović, D.R.: Nepristajanje (non-compliance) kao motiv iseljavanja

NON-COMPLIANCE AS A MOTIVE FOR MIGRATION OF THE YOUNG: CRITICAL READINGS OF THE LITERATURE OF MIGRATION ABSTRACT The initial assumption refers to the complexity of the phenomenon of migration, especially that of the young.

That is why, using the referential theoretical studies as guidelines, the paper singles out the study of motivation or causes of emigration as its objective. Since this is already an object of socio-political, economic, psychological and other research, this paper is oriented towards highlighting, through reading of the migration literature, emotional, often irrational factors that are otherwise hard to measure and rarely accessible. The key concept is that of (non)compliance or the breach of the “original social contract” with the sending community as a leading motive in the referential literature.

By giving voice to subjectivity, often in the form of confessional fiction or lyric poetry, literature does it cognitive function while its analysis points to the ways in which traumatic experiences have been lived through and memorized. The focus is double: it equally deals with individual motives and with the social scene producing the reasons for emigration. By following the selected literary forms, and by joining traditional literary analyses with those of compatible literary theories (such as cultural studies or postcolonial criticism), a precious insight into the investigated field of migrations can be provided for.

Key words: Migration, Motivation, Youth, (Non)compliance, Identity

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 855

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Osvrt Nikica Mihaljević pisac i publicist nmihalj@gmail.com

HRVATSKA KAKVU JE MALO TKO DOISTA ŽELIO SAŽETAK Autor u radu analizira pitanje državne paradigme kojoj je težila hrvatska liberalno-demokratska politička emigracija druge polovice XX. stoljeća. U hrvatskoj političkoj emigraciji govorilo se i pisalo, često i prečesto, kako se njezini aktivisti bore za „slobodnu” i „samostalnu”, „nezavisnu” i „suverenu” državu Hrvatsku. Bili su to pojmovi mutni, nejasni, ali zavodljivi i mobilizatorski. Najčešće upotrijebljeni kao propagandni elementi. Ali što su stvarno bili ili što su trebali postati – to je drugo pitanje.

Naime, u idealnom smislu karakter države trebao bi biti izraz karaktera naroda koji državu oblikuje i izgrađuje.

Ali od prosvjetiteljskih vremena do danas, zbog nekompaktnosti entiteta narod se od toga ideala toliko udaljio da je postalo samorazumljivo i prihvaćeno da je država izraz karaktera vladajuće elite, a ne izraz karaktera naroda, pa je onda i osnovnoškolcima jasno da je vlast u takvoj državi beziznimno uvijek izraz posebnih interesa vladajućih (slojeva, klasa, elita), a ne svih građana koje kolokvijalno nazivamo narod.

Već ovi ovlašni stavovi pokazuju da pitanje karaktera neke države, njezinoga unutrašnjega uređenja, njezinih društvenih svojstava, predstavljaju mnoštvo problema i zahtijevaju znanstveno utemeljene odgovore. Jedan od zamašnijih pokušaja definiranja pojmova hrvatske države i njezina društvenoga uređenja poduzet je u hrvatskoj političkoj emigraciji 1980-ih godina. Bio je to „Hrvatski politički leksikon” autora Ivana Cerovca (Zagreb, 1946.). „Hrvatski politički leksikon” (Worldwide, London 1988) knjiga je pravoga leksikonskog formata, s leksikonski obrađenim natuknicama, s pridodanom literaturom na kraju svake opširnije natuknice. No jedan dio članaka je obrađen enciklopedijski te brojem redaka, stilizacijom, pridodanim referencama i kritičkom aparaturom prelazi leksikonske okvire. Navedeni izdavač, kao i mjesto izdavanja, zapravo ne odgovaraju stvarnim činjenicama, pretpostavljamo, zbog sigurnosnih razloga i zavaravanja udbaških progonitelja.

Ključne riječi: hrvatska emigracija, politički leksikon, Cerovac, država, uređenje

Ivan Cerovac je, kako stoji u škrtoj i nedorečenoj natuknici u „Hrvatskoj enciklopediji”, „hrvatski glazbenik i politolog (Zagreb, 2. I. 1946). Studirao glazbu u Zagrebu i Beču, a političke znanosti u Münchenu. Godine 1969–71. novinar Studentskog lista i Hrvatskog tjednika. Od 1972. u emigraciji; suradnik Nove Hrvatske u Londonu. Objavio Hrvatski politički leksikon (1988). Djelovao u Hrvatskome narodnom vijeću za Njemačku; glazbenik, zborovođa i dirigent. Godine 1990–93. direktor Zagrebačke filharmonije.” „Hrvatski politički leksikon” (Worldwide, London 1988) knjiga je pravoga leksikonskog formata, s leksikonski obrađenim natuknicama, s pridodanom literaturom na kraju svake opširnije natuknice. No jedan dio članaka je obrađen enciklopedijski, te brojem redaka, stilizacijom, pridodanim referencama i kritičkom aparaturom prelazi leksikonske okvire (Broz Josip, Domobrani, Habsburgovci, Hebrang Andrija, Jelačić Josip, Jugoslavija, Katolička crkva, Masovni pokret, Nezavisna država Hrvatska, Partizanski pokret, Pavelić Ante, Starčević Ante, Ustaški

856 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mihaljević, N.: Hrvatska kakvu je malo tko doista želio

pokret, Zrinsko-frankopanska urota i dr.). Navedeni izdavač, kao i mjesto izdavanja, zapravo ne odgovaraju stvarnim činjenicama, pretpostavljamo, zbog sigurnosnih razloga i zavaravanja udbaških progonitelja.

U uvodnim napomenama Cerovac je u nekoliko crta iznio osnovne kriterije kojima se služio pri radu. Prvo, „uspostavljanje kroatocentričnosti kao temeljnoga mjerila vrijednosti ljudi i događaja. Već tu misao bilo je teško provesti, jer naša politička historiografija upravo vrvi smjernom naklonošću prema trenutnom gospodaru, te najčešće pokazuje daleko više razumijevanja za strane interese, nego li za hrvatske. U uvjetima našeg samokažnjavanja, okrenuta je ona svim mogućim uzvišenim i časnim idejama, dinastijama, interesima, zaboravljajući pri tome osnovno pitanje hrvatske državnosti i slobode. Zbog toga je pod mjerilom kroatocentričnosti ocjena osoba ili događaja nešto drugačija nego što je to uobičajeno i prihvaćeno.” U ovih nekoliko redaka puno je elemenata kritike kojima se služila i lijeva historiografija, lijevi intelektualci, što nije čudno za bilo koga tko je htio istinoljubivo pristupiti hrvatskoj povijesti, pa je tako i Krleža 1926. pisao: „Na rubu rimske, antičke i, kasnije, cezaropapističke Evrope, na rubu Bizanta i Stambula, na rubu budimskoga feuduma, baroknoga Beča ili, danas, centralističkog Beograda, Hrvatska nikada nije postala ‘kroatocentričnom’, kao što su je idealno zamišljali naši rodoljubivi historici”.

To kroatocentrično stajalište, rečeno jednostavnije i razumljivije, značilo je biti svoj na svome, sa svojom puškom na ramenu, svojom lisnicom u džepu, sa svojom proizvodnjom i svojim interesima, narodnim stvarnim potrebama, a ne tuđinaca i odnarođenih elita, bezrezervno i beziznimno dosljedno zauzet isključivo očuvanjem svojega suvereniteta i identiteta.

Drugi kriterij kojim se Cerovac služio jest ispunjavanje ‒ svakom natuknicom, vrednovanjem i svakom interpretacijom ‒ programske orijentacije za budućnost, pa je ova knjiga zato i programskoga karaktera: „Bilo bi pogrešno i sudbonosno, kad mlađi naraštaji ne bi vodili računa o slijedu hrvatske političke misli, o povijesno i društveno uvjetovanim odrednicama, te kad ih ne bi uzimali u obzir. Hoće li za naše mlađe generacije i njihovu političku djelatnost povijest biti magistra vitae ili ne, presudno je pitanje budućnosti. Posluži li ovaj leksikon tome cilju, ispunjena je njegova namjena.”

Hrvatska je već dugo u procjepu između lijevog i desnog ekstremizma. Zatim, ona je u procjepu između liberalističkog demokratizma i nacifašističkog totalitarizma. Bježeći u posljednjim desetljećima od optužbi za jedan ili drugi ekstremizam njezina se politička elita prilijepila uz centrističku političku poziciju koju njeguje i većina europskih vlada. Međutim, centristička politička pozicija, kao i centristička pozicija u svakom drugom području djelovanja, redukcionistička je pozicija koja „reže” krila svemu i svačemu i nitko i ništa se ne može podići i uzdići. (Trulež i močvara. Raj za urbane štakore! – rekli bi žešći zanesenjaci.)

Kroatocentričnost za koju se Cerovac jasno opredjeljuje izražava se na razne načine, ali osobito jasno i snažno u odnosu na nekoliko kategorija.

Prva je pitanje države, odnosno državnosti. U uvodnim napomenama Cerovac je sačinio kratak povijesni pregled hrvatske državnosti s njezinim usponima i padovima. Neprekinutost hrvatskoga državnog prava svim je hrvatskim političkim opcijama bila jasnim putokazom ka stvaranju samostalne hrvatske države.

Zašto se na tom putu priklanjalo polovičnim ili potpuno suprotnim rješenjima izraz je ne samo općih povijesnih (ne)prilika nego i kompromiserskih, oportunističkih i usko interesnih klasnih opredjeljenja tadašnjih političkih elita. U natuknici „Habsburgovci” Cerovac jasno utvrđuje da je interes ove dinastije bio da zadrži turske provale na hrvatskom području, da je nakon više desetljeća takvih borbi većina hrvatskog plemstva 1527. na Saboru u Cetinu izabrala Ferdinanda Habsburškog za kralja. Tome se usprotivilo slavonsko plemstvo predvođeno Ivanom Zapoljom, što je izazvalo građanski rat u kojem su pobijedili Habsburgovci. Izbor je pao na Ferdinanda jer je obećavao pomoć u borbi protiv Turaka, što nije ispunjavao. Kao što ta dinastijska kuća nije ispunjavala i sva ostala utanačena državnopravna obećanja sve do 1918. Nitko tada nije pitao hrvatski narod ni za što!

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 857

Iseljeništvo: povijesni aspekti

I tada, na završetku Prvog svjetskog rata, hrvatska politička elita, unatoč više nego jasnim upozorenjima zašto i kako srlja „kao guske u maglu”, izabrala je dinastiju Karađorđevića da bi obranila svoje uske interese.

Ni tada, a moglo se, nitko nije pitao narod za mišljenje!

Kobna i nepremostiva podijeljenost razdirala je hrvatski narodni korpus postupno ga slabeći, sve do danas.

Kroatocentričnost, razvidno je, javlja se kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Hrvatstvo gornjih slojeva razlikuje se od hrvatstva donjih slojeva kao nebo i zemlja!

Kroatocentričnost za vrijeme NDH došla je do svoga najgorega izražaja, bez obzira na obećanja i nadanja.

U velikom članku Nezavisna država Hrvatska Cerovac je dosta objektivno prikazao nastanak NDH, prilike u njoj i njezin pad, ali je izostavio nekoliko važnih činjenica koje se ne mogu apsolvirati uopćenim ocjenama.

Zaključak: „Već za osnivanja NDH, za njezina trajanja, a pogotovo nakon njene propasti, na nju se srušio bijes velikosrpske propagande, te danas jugoslavenski, a i strani autori opisuju NDH kao genocidnu i zločinačku.

To ona sigurno nije bila.” Kao dokaz za ovu posljednju tvrdnju Cerovac navodi u ovom članku, a i na drugim mjestima, da su za takvu optužbu krivi „postupci nekih ustaša, koji su do stanovite mjere vođeni sa znanjem Hrvatske državne vlade i Glavnog ustaškog stana, (te) nemaju nikakvo ni političko, ni moralno opravdanje.”

Takvih je, dakako, bilo napretek, ali NDH je kao država donijela rasne zakone, izopćila zakonima pojedine narode, Srbe, Židove, Cigane, a po ideološkoj osnovi, i Hrvate, oduzela im građanska prava, imovinu i živote.

Time je po definiciji genocida OUN iz 1948. to bila genocidna država. No to ne znači – a mnogi su tu optužbu zlonamjerno širili – da su svi Hrvati tada, i Hrvati uopće, genocidan narod. Uostalom, uz neke Hrvate, u genocidnim postupcima sudjelovali su i neki Srbi, neki Židovi, pa i neki Cigani, bilo pristajanjem uz politiku NDH, bilo sudjelovanjem u njezinoj vojsci, bilo aktivno u logorima! Kako se približavala propast NDH, tako je vlast ublažavala ili suspendirala svoje zakonske odredbe. Ali bilo je to i neiskreno i prekasno.

Uz ovu kroatocentričnu državotvornu poziciju, kao druga karakteristika osobito do izražaja dolazi antijugoslavenstvo. Cerovac se priklanja takvom stajalištu i obrazlaže ga u nizu članaka (Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Jugoslavenski odbor, Jugoslavenski unitarizam, Jugoslavenstvo, Jugoslavija). Iako su hrvatske elite (političke, intelektualne, ekonomske), od Ilirskoga pokreta do 1990. bile najzaslužnije za utemeljenje jugoslavenstva i realizaciju dviju jugoslavenskih država, druge, njima suprotstavljene hrvatske elite (pravaške, ustaške i liberalno nacionalističke) zagovarale su hrvatsku državnu samostalnost. No njihovi su se međusobni programi itekako razlikovali. Maksimalni velikohrvatski program koji je osobito propagirao ustaški pokret uključivao je „narodno i povijesno hrvatsko područje” od Triglava do Subotice i Zemuna, od Sušaka do Novog Pazara i Peći! Od 1941. do 1945. te su granice bile nešto stegnute (njemačkim i talijanskim okupacijama u Sloveniji, Srbiji i Crnoj Gori), na područje od Kupe do Dunava i Drine, ali na tom ozemlju NDH nikad nije uspjela ostvariti svoju vlast i punu kontrolu. Ne samo zbog vojne podjele na talijansku i njemačku sferu, nego zbog nesposobnosti ustaške vlasti pa država nije mogla funkcionirati. Partizanski pokret otpora, četnička pobuna, akcije Jugoslavenske vojske u otadžbini, logično, udarali su gdje je bilo najslabije! Međutim, i da nije bilo ratnih neprilika, teško da bi NDH uspješno funkcionirala na teritoriju na kojem su Hrvati bili manjina, a ostali bi se narodi najvjerojatnije ponašali prema njima kao što su se Hrvati s ostalima u obje Jugoslavije ponašali prema Srbima! Jednostavno, Hrvati, kao ni Srbi, nisu imali dovoljno resursa da nametnu svoju velikonacionalnu državu. Stoga Cerovac, iako govori o hrvatskoj državi i u BiH to čini zbog koncesija emigrantskim čitateljima, implicitno hrvatsku državnost vidi u okvirima avnojevske Hrvatske. Kao učesnik Maspoka bilo mu je jasno da Hrvati nikad neće dosegnuti ne granice NDH, nego ni granice Banovine Hrvatske! Uostalom, kasnije (2007., na svom blogu) zapisat će: „Prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića), a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država 858 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mihaljević, N.: Hrvatska kakvu je malo tko doista želio

će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990. god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica”.

Treći vid kroatocentričnosti je protusrpstvo. Na osnovi svoga zatočeničkog iskustva iz sabirnog logora Jasenovac Ante Ciliga je o protusrpstvu napisao: „Neprijateljem br. 1 smatrali su Pavelić i ustaše Srbe. Protusrpstvo je bilo njihova mistika, jedino načelo kojemu je Pavelić ostao stalno vjeran. Praviti razliku između velikosrpskih, protuhrvatskih imperijalista i srpskih demokratskih elemenata, lojalnim prema Hrvatima – to je bilo za Pavelića neshvatljivo i nedostupno... Većina pravoslavnih, tj. Srba, i većina židova (piše malim slovom kao oznaku vjerske pripadnosti – op. N. M.) sjedili su u Jasenovcu bez određenog roka. Pod ustaškim režimom Srbi i židovi su bili ‘sumnjivi’ kao takovi, i zato je u načelu bilo dovoljno biti pripadnik tih dviju grupa da budeš poslan u Jasenovac, i to bez roka, za vječnost”. Pozadina i korijeni ovoga sukoba traju od vremena osmanlijske vladavine kada su hrvatski dinarci i srpski dinarci, kao jedini oblik opozicije, znali samo za hajdučke akcije. Na hajdučki način vladalo se u monarhističkoj Jugoslaviji, pa se takvoj vladavini najuspješnije moglo suprotstaviti na hajdučki način, način hrvatskih, hercegovačkih dinaraca: ljutu travu na ljutu ranu!

Međutim, Cerovac je zagrebački i münchenski đak. Njegova retorika, unatoč koncesijama i određenom oportunizmu spram emigrantske situacije i publike, nije tvrdo kroatocentrična; ne poznaje iracionalnu isključivost i mrzilačku bjesomučnost.

Skoro paralelno s antijugoslavenstvom odvija se i četvrta dimenzija kroatocentričnosti – antikomunizam.

Međutim, što se može lijepo vidjeti iz članka Komunistička partija Jugoslavije (koji bi komotno mogao stajati i u nekoj jugoslavenskoj enciklopediji) Cerovac, kao i dosta drugih pisaca iz emigracije, ne uviđa koji bi to oblik ideološkog opredjeljenja mogao zadovoljiti kroatocentrične interese. Naime, u hrvatskoj političkoj povijesti demokracije skoro da i nema, a svi oblici autoritarnih, diktatorskih i totalitarističkih vladavina itekako su dobro poznati. Ono malo demokracije iz monarhističke Jugoslavije nije ostavilo skoro nikakvoga traga u hrvatskom kolektivnom pamćenju. Neposrednu demokraciju, samoupravljanje, iz druge Jugoslavije emigranti odbacuju po navici, kao dijete s prljavom vodom. Malo tko je od njih spreman u hrvatskoj povijesti pogledati socijalističku baštinu, od najranijih dana, povezanu i s kršćanstvom, preko komuna, cehovskih bratovština, socijalno motiviranih ustanaka, revolucionarnih gibanja 1848., radničkih sindikalnih borbi, nastojanja socijaldemokracije, Radićeva pokreta, korporativističkih projekcija, ustaškoga socijalizma, Brozova pokreta i revolucije.

Napokon, rekli smo da je ovaj Cerovčev Leksikon programatska knjiga, jer upućuje na budućnost i pokazuje kako bi se i u kakvu budućnost (od 1980-ih) trebalo stići. Iz mnoštva natuknica i članaka teško je izdvojiti one koje bi pregnantno i sažeto izrazile hod k budućnosti. No, Cerovac je na svom blogu pretiskao jedan slabo poznat i obrađivan dokument ‒ „LETAK ZA HRVATSKU ili zašto se moramo boriti za hrvatsku državu”, o kojemu kaže „Ovaj je tekst napisan (tj. Cerovac ga je napisao – op. N. M.) i objavljen za Uskrs 1982. god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Münchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr. Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi, a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.” Ovo je možda jedini dokument u kojem se ovako precizno projiciraju nadanja hrvatske političke emigracije, obrisi buduće samostalne hrvatske države i nacrt njezina unutarnjeg društvenog, političkog i ekonomskog uređenja. Budući da je bio ovoliko rasprostranjen i prihvaćan, može se smatrati plebiscitarnim opredjeljenjem o hrvatskoj državnosti nakon raspada Jugoslavije. Navodimo nekoliko najbitnijih elemenata. Na pitanje kakva će biti buduća hrvatska država, Cerovac odgovara: „Zemlja slobode i blagostanja. U hrvatskoj državi će svanuti hrvatskom narodu sloboda. Sloboda svima i sloboda svakom pojedincu. Svi državni i gospodarski napori i djelatnosti bit će usmjereni na što veće ostvarenje slobode i blagostanja cijelog društva. Ostvarit ćemo slobodu okupljanja, udruživanja i političkog djelovanja. Ostvarit ćemo slobodu misli i slobodu tiska. Ostvarit ćemo socijalnu pravdu ‒ što znači da ćemo iskoMigracije i identitet: kultura, ekonomija, država 859

Iseljeništvo: povijesni aspekti

rijeniti siromaštvo, omogućiti svakom građaninu Hrvatske život u takvom obilju kakvo će imati svi stanovnici Hrvatske. U hrvatskoj državi ne će biti zapostavljenih slojeva, skupina i pojedinaca. Ostvarit ćemo pravo na rad, na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na stan prema broju članova obitelji.

U hrvatskoj državi više nitko ne će biti progonjen zbog ispovijedanja vjere, zbog političkog uvjerenja ili svog podrijetla. Svi će građani Hrvatske biti potpuno jednaki pred zakonom, a pravosudni sustav će biti neovisan o vlasti i vezan isključivo na zakone. Policija će izgubiti svoje sadašnje povlastice. ISKORIJENIT ĆEMO KORUPCIJU. Hrvatska država će omogućiti nesmetan razvoj društvu i društvenim strukturama. Svatko će naći posla u svojoj domovini, i više nitko ne će morat napuštat svoju domovinu i odlazit u inozemstvo da bi preživio.

Gospodarstvo. U hrvatskoj državi će biti ukinuto uništavanje seljačkog gospodarstva. Štoviše, sve ćemo učiniti da seljačka gospodarstva napreduju. Hrvatski će radnici biti stvarni vlasnici svojih tvornica i stvarno će moći sami (bez miješanja države ili bilo koje partije) odlučivati o svojoj sudbini. Hrvatski će radnici sami odlučivati o svojim radnim mjestima, o plaćama, o upravljanju tvornica. Više nema povratka na sustav privatnog kapitalizma (Amerika) niti na sustav državnog kapitalizma (Jugoslavija). Isto tako će biti omogućena i privatna inicijativa u gospodarstvu.

Politika. ‘Nama je na srcu socijalizam, pravi, nadahnut život čovjeka u socijalizmu, pun ljepote i pravde, onaj koji su htjeli naši djedovi za nas, život slobodan od laži i podvala njegovih neprijatelja? Mi smo za istinu i pobjedu istinskog samoupravljanja, gdje ćemo zaista svojim glasom na našem području i upravljat. Mi nismo samo na riječima za društvenu reformu, mi smo za reformu ljudskih odnosa... Mi uistinu želimo da reforma iz naše zemlje izbaci sve što je nezdravo, reakcionarno i što nas sputava’, proklamirao je 1968. godine Hrvatski književni list. Mi se s njime možemo samo složiti. Hrvatska država će biti pravedna država. Oni koji budu tom državom upravljali, bit će kontrolirani. U vanjskoj politici će biti Hrvatska neutralna. Hrvatska ne će biti više odskočna daska za napad na druge. Imat ćemo dobre odnose sa svakom državom koja se bude prijateljski odnosila prema narodu hrvatske države. Stvaranjem takve države Hrvati će dati svoj veliki doprinos političkom razvoju čovječanstva, dajući primjer i rješenja za buduće oblike života slobodnih naroda.

Borba. Preostaje nam izboriti hrvatsku državu. Svim raspoloživim sredstvima. Jer to je i naše pravo i naša dužnost. Sigurno je da ta naša borba ne će biti lagana. Bit će teška, duga i krvava. No dobitak koji nas na kraju čeka, nadoknadit će sve naše žrtve i odricanja. Pred hrvatskim narodom će se otvoriti u hrvatskoj državi danas još neslućene mogućnosti napretka, kojeg će nositelji biti naši sinovi i unuci. Na nama je da im taj napredak omogućimo”.

Jednostavno je neizbježno propitivanje što se od ovoga programa ostvarilo u samostalnoj, slobodnoj, nezavisnoj današnjoj Republici Hrvatskoj. Stari skeptik i cinik Krleža znao je ironizirajući kazati: i vi ćete doživjeti da vam se ostvare ideali! Godine 1980., u razgovorima s Enesom Čengićem, kazao je i sljedeće: „Mi neke stvari u korijenu nismo dobro postavili. Kako recimo danas stoje stvari sa sviješću, ne s partijskom nego s građanskom? Je li to zajednica? Ima li smisla? Je li ona moja, tvoja, naša, negdje postojeća... Gdje je ta svijest? Jesu li svi elementi dovoljno jaki da izdrže – to se može pokazati u momentu neke eventualne krize.” Eto! Pitanja i samo pitanja! A krize su uvijek izvjesne!

860 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mihaljević, N.: Hrvatska kakvu je malo tko doista želio

CROATIA A COUNTRY THAT FEW REALLY WANTED ABSTRACT The author analyzes the question of the state paradigm sought by Croatian liberal democratic political emigration of the second half of the 20th century. In the Croatian political diaspora (emigrant community), it has been said very often that its activists are fighting for a “free”, “independent” and “sovereign” republic of Croatia. These terms were blurry, unclear, but seductive and mobilizing. Most commonly used as propaganda elements. But what they really were or what they were supposed to become - that’s another question. Namely, in an ideal sense, the character of the country should be the expression of the people who shape and build that country.

But from the enlightenment time to today, due to the incompetence of the nation entity, it has been removed from that ideal which has become self-evident and accepted that the country is the expression of the character of the ruling elite and not of the character of the people, and then it is clear even to elementary school students that power in such country is always an expression of the special interests of the ruling (classes, elites) and not all citizens who are colloquially called the nation. These authoritative attitudes already show that the question of the character of a country, its internal organization, its social characteristics, represent a multitude of problems and require scientifically based responses. One of the most important attempts to define the concepts of the Croatian republic and its social arrangements was undertaken in the Croatian political emigrant community in the 1980s. It was the “Croatian Political Lexicon” by Ivan Cerovac (Zagreb, 1946). “The Croatian Political Leksikon” (Worldwide, London 1988) is a book of real lexicon, with lexical worksheets, with added literature at the end of each additional entry. But one part of the article has been encyclopedic, and with its number of lines, stylization, references added, and critically accredited literature is crossing the lexicon frameworks. The publisher, as well as the publishing site, does not actually correspond to the actual facts, we assume, for the reasons of the security and hate of Udba’s persecutors.

Key words: Croatian emigration, political lexicon, Cerovac, country, arrangement

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 861

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Osvrt Ante Pavlov Martin Pavlov

SJEĆANJE NA OSNIVANJE SPORTSKOG NOGOMETNOG KLUBA „MLADI HRVAT” (YOUNG CROATIAN) KOJI SE POČETKOM 70-IH GODINA 20. STOLJEĆA NATJECAO U PRVOJ AMATERSKOJ LIGI SYDNEYA ‒ ULOGA I ZNAČAJ RAZVOJA NACIONALNIH SPORTSKIH KLUBOVA U OČUVANJU NACIONALNOG IDENTITETA HRVATA U ISELJENIŠTVU SAŽETAK Osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu u burnim sedamdesetim godinama 20. stoljeća grupe hrvatskih iseljenika u Australiji podrijetlom iz Tisnog pokraj Šibenika očitovao se osnivanjem hrvatskog nogometnog kluba NK „Mladi Hrvat” (Young Croatian) u Sydneyu uz potporu tadašnje Matice iseljenika Hrvatske. Svjedočanstva autentičnih sudionika događaja gospodina Ante Pavlova, trenera kluba, i Martina Pavlova, člana predsjedništva kluba – svjedočanstva su o teškim vremenima i ljubavi s kojom su nosili Hrvatsku i svoj zavičaj u svom srcu, potkrijepljena brojnim fotografijama igrača kluba i dresova igrača. Pokazujući svoje fotografije čuvaju uspomene na ta vremena i pojašnjavaju važnost jednog takvog kluba za hrvatskog čovjeka u dalekoj Australiji. Bila je to njihova borba za očuvanje svog identiteta, svojih korijena, za održanje veze sa zavičajem koji ih je oblikovao kao ljude nepokolebljivog duha i silne snage da se suprotstave svim izazovima, sportskim i životnim. Za predsjednika kluba izabran je Joso Šimat, a predsjedništvo su činili: Martin Pavlov, Marko Obradov, Ante Pavlov i Šime Malizija, kapetan momčadi. Za „Mladog Hrvata”, koji se natjecao u Prvoj amaterskoj nogometnoj ligi Sydneya, igrali su još osim Tišnjana i Hrvati iz Vodica, Tribunja, Sinja, Blata na Korčuli i drugih mjesta Dalmacije. Nogometni uspjeh naše reprezentacije na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu osvajanjem srebrene medalje vratio je i osvježio sjećanja i radost, radost koju i danas dijele potomci iseljenih Hrvata u Australiji, koju su pokazivali prateći utakmice naše reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, gdje se uistinu očitovao nacionalni ponos i snaga sporta u promociji i očuvanju nacionalnog identiteta.

Ključne riječi: NK Mladi Hrvat, Young Croatian, Sydney, reprezentacija, identitet

862 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavlov, A., Pavlov, M.: Sjećanje na osnivanje sportskog nogometnog kluba „Mladi Hrvat” (Young Croatian)...

IZLAGANJE GOSPODINA ANTE PAVLOVA HNK „MLADI HRVAT”, 1971. godina, Australija Poštovani dragi prijatelji, ja sam Ante Pavlov, rođen sam davne 1939. godine u mjestu Tisno na otoku Murteru. Trojica smo braće i jedna sestra; živjeli smo skromno kao i mnoge naše obitelji tog vremena. Završio sam šest razreda osnovne škole, a onda poput mnogih Dalmatinaca, otišao sam na brod navigati. Na brodu sam ostao do vojske, a poslije vojske došao sam u Zagreb gdje sam se zaposlio i nastavio školovanje, završio sam za limara. U Zagrebu sam ostao do 1964. godine, a onda sam otišao u Australiju u kojoj sam ostao sve do 1977. godine.

Svi mi koji smo se okupili u ovim prostorima Hrvatske matice iseljenika, prisjećamo se vremena koje nikada ne smijemo zaboraviti. Sve Vas od srca pozdravljam u ime svojih prijatelja i moje osobno. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, iz mojeg mjesta Tisno na otoku Murteru, kao i iz okolnih mjesta, mladi ljudi su masovno bježali malim brodicama preko mora u Italiju da bi kasnije odlazili u prekomorske zemlje. Mnogi nisu imali sreće, na pučini bi ih zaustavila pomorska straža i vratila bi ih nazad. Mnogi su završili u zatvoru, a oni stariji i na Golom otoku.

Danas kad pričamo s tim ljudima, nerado se sjećaju tog vremena, što su sve proživjeli i zauvijek bili obilježeni u onom nenaravnom režimu, ali ne samo oni, njihove obitelji također. Ti mladi ljudi nisu se dali zastrašiti. Neki su bježali po nekoliko puta sve dok nisu postigli svoj cilj.

Prije stotinu i više godina Tišnjani su odlazili u tuđi svijet i malo ih se vratilo. Ostali su u Americi, većinom Kaliforniji, a mnogi u dalekoj Australiji. Neki su se vratili u poodmaklim godinama iz Australije, da smiraj svoj nađu u svojoj domovini Hrvatskoj.

Naši iseljenici koji su našli svoj dom diljem Australije pomagali su svoje mještane šaljući im garancije te 1963. i 1964. godine tako da se nisu morali više izlagati opasnostima povezanim s bježanjem preko mora do Italije. Bila je to prava epidemija odlazaka. Smišljeno, svima su podijeljeni zeleni pasoši, a to je značilo – odlazite Hrvati, ne vraćajte se! Mi ćemo doći na vaša mjesta, na Vaša ognjišta – to je sve bilo planirano. Te 1964. godine, u svibnju mjesecu, otišao sam i ja s 25 godina starosti. Dolaskom u Australiju, posla je bilo na sve strane. Stariji su radili noć i dan, a sve to kako bi se što prije vratili svojoj obitelji i starom kraju.

Teško je bilo gledati te naše Dalmatince, naše rođake, kako jednostavno bježe s jednog posla na drugi da bi zaradili što više. Neki od njihovih poslodavaca bili su Hrvati, među njima i nekoliko obitelji pravoslavaca iz Like. Oni su imali svoje farme na kojima su uzgajali kupus, paradajz, krumpir. Sve ono što je trebalo za hranu i njima su upravo dobro došli ti ljudi bez škole, bez jezika. Postali su pravi robovi, ne kod Australaca, naprotiv, kod svojih Hrvata, a mnogi i kod svojih rođaka.

Prije odlaska u Australiju iz grada Zagreba, bio sam gladan. Dolaskom u Australiju nastale su velike promjene, ali sam bio nezadovoljan. Predgrađe Sydneya nije mi davalo nikakve utjehe. Bio sam tužan. Nedostajala su mi kina, druženja na špici, a pogotovo utakmice na Maksimiru. Bio sam dvije godine usamljen, sve dok nije došla moja djevojka. Oženivši se, Australija i Sydney su za nas postali kutak raja. Tamo su nam se rodila i djeca. Postepeno smo naučili i engleski jezik pa je bilo puno lakše za posao. Što sam duže boravio u Australiji, sve češće sam razmišljao i postavljao pitanje: što se to događa s nama Hrvatima za razliku od drugih nacionalnosti? Srbi su Srbi, Makedonci su Makedonci, Slovenci također. I tako redom… a ono Hrvat – to mu je tako strano, riječ Hrvat nikako da im ide u glavu.

Naš čovjek Hrvat toliko je bio zadojen jugoslavenstvom da mu je i sama pomisao na hrvatstvo bila toliko strana, a znakovlje hrvatsko njemu je bilo ustaško… Zašto je to bilo tako? Zašto je naš čovjek tog vremena bio toliko ustrašen? Odvelo bi nas daleko kad bih sve ispričao, ali jedan događaj moram spomenuti. Dogodilo se to na koncertu Vice Vukova u Sydneyu. Njegova gošća bila je Vera Svoboda, pjevačica u narodnoj Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 863

Iseljeništvo: povijesni aspekti

nošnji ravne nam Slavonije s kanicom hrvatske trobojnice. Trebala je biti čast vidjeti našu zastavu oko pasa naše pjevačice, ali ona je doživjela zvižduke od svojih Hrvata.

U tom vremenu, u zapadnom dijelu Sydneya, djelovao je jedan jugoslavenski klub koji je većinom okupljao Hrvate iz Dalmacije, iz šibenskog i makarskog kraja. Povremeno bi dolazili i Hrvati iz Blata na Korčuli. Dolazilo je i nekoliko Ličana pravoslavne vjere. Trebao je biti pravi hrvatski klub, no nažalost, nije bilo tako. U takvo društvo došla je Matica iseljenika Srbije. Rado su je primili i počastili, da bi za dva tjedna u isti klub došla Matica iseljenika Hrvatske iz Zagreba, ali za njih ne bijaše mjesta u klubu. Došli su među svoje, a svoji ih ne primiše. Hrvati iz Tisna nisu ostavili Maticu iseljenika Hrvatske samo tako. Priredili su im topao doček u privatnoj kući. U mojoj kući. Bilo je razgovora i pjesme one naše hrvatske!

Tih godina, pogotovo sedamdesetih, hrvatsko iseljeništvo podijelilo se na dvije struje. Jedni su za slobodnu Hrvatsku, a drugi pak pod snažnim utjecajem jugoslavenske propagande vide Hrvatsku kao dio Jugoslavije.

Bilo je to vrijeme djelovanja Udbe i najrazličitijih pritisaka na hrvatske domoljube. U tim i takvim okolnostima trebalo se odlučiti, što nije bilo jednostavno. Uvukao se strah među Hrvate. Došla je 1971. godina. Skupina nas iseljenika iz Sydneya došla je u Zagreb, u domovinu. Osnažili smo se i ohrabrili gledajući mitinge Savke i Mike, gledajući utakmicu u Splitu Hajduka i Olimpija, toliko da smo dobili snagu da slobodno možemo reći da smo Hrvati bez imalo dvoumljenja. U toj skupini bio sam ja i moj brat Martin, Josip Šimat i Marko Obradov.

Kroz dva mjeseca boravka u Hrvatskoj upoznali smo dva značajna Hrvata – prof. Ivana Čizmića iz tadašnje Matice hrvatskih iseljenika i Antu Pavlovića iz NSH. Njih dvojica iste godine dolaze u Australiju želeći upoznati hrvatsko iseljeništvo s političkim zbivanjima u Domovini.

Tijekom naših sastanaka po povratku u Australiju, a uz podršku gostiju iz Domovine, skupina nas iz Tisnog kod Šibenika, došla je na ideju da osnuje hrvatski nogometni klub. Bila je to njihova želja da se daleko od rodnog kraja sačuva hrvatski identitet i hrvatsko ime. Tako je uz potporu Matice iseljenika Hrvatske i Nogometnog saveza Hrvatske (NSH) utemeljen nogometni klub NK „Mladi Hrvat”/„Young Croatian”. Bilo je prijedloga da se klub nazove Šibenik, ali je izabrano ime kluba jasno govorilo samo za sebe, nekako otvoreno prkoseći Udbi.

Za Predsjednika kluba izabran je Joso Šimat, a Predsjedništvo su činili Martin Pavlov, Marko Obradov, Ante Pavlov, trener kluba. Šime Malizia bio je kapetan momčadi. Danas, nakon pola stoljeća, ovi se nekadašnji mladići rado prisjećaju tog vremena. Sjećam se da su nam mnogi govorili – što nam je to trebalo… No mi smo Hrvatsku nosili u srcu osjećajući veliku potrebu da osnujemo upravo takav klub, hrvatski nogometni klub. Bilo je još klubova u Sydneyu raznih imena, ali samo je jedan jedini toga vremena bio „Mladi Hrvat”, prisjetio se ovog ljeta Tišnjanin Josip Šimat, prvi predsjednik i jedan od osnivača kluba. „Mladi Hrvat” natjecao se u Prvoj amaterskoj nogometnoj ligi Sydneya. Za njega su osim Tišnjana igrali i Hrvati iz Vodica, Tribunja, Sinja, Blata na Korčuli i drugih mjesta Dalmacije. Bila su to lijepa vremena u dalekom Sydneyu. Okupljali su se Hrvati oko svog kluba. Pomagali se koliko su mogli i uz klub su našli kutak svog rodnog kraja. Malo je to trajalo. Pad Savke i Mike, događaji vezani uz Hrvatsko proljeće odrazili su se i na Hrvate u Australiji. Jugoslavenska propaganda učinila je svoje. To se odrazilo i na naš klub. Novine su pisale svakakve stvari protiv Hrvata. Svi oni koji su bili u nekim hrvatskim društvima ili vodili hrvatske klubove, preko noći su/smo postali Ustaše.

Iako je klub vrlo brzo ostao bez potpore Matice iseljenika Hrvatske i Nogometnog saveza Hrvatske, te se našao na udaru iseljenih Srba, a i Hrvata, klub je uspješno nastavio takmičenje. Osvojio je prvo mjesto i nekoliko pehara na turnirima! Boje kluba crven-bijeli-plavi s hrvatskim grbom mnogima nisu bile prihvatljive; za mnoge to nije bio hrvatski klub nego su ga nazivali ustaškim klubom. Svako malo na nas je vršen pritisak – zašto crven-bijeli-plavi, zašto grb i još mnogo toga.

Samo ime kluba bilo je razlogom da smo imali Udbu za vratom. Počela su zastrašivanja nas koji smo vodili klub. Nije lako kad vam noću zazvoni telefon i nepoznat glas javi da imate minu ispod kuće. Tri godine smo 864 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavlov, A., Pavlov, M.: Sjećanje na osnivanje sportskog nogometnog kluba „Mladi Hrvat” (Young Croatian)...

trajali, a onda se nogometni klub „Mladi Hrvat” ugasio. Nije više bio registriran. Ali i dalje se okupljao i nastupao na turnirima, i bio vrlo uspješan, prkoseći svima koji su u njemu vidjeli ustaše, a to su bila djeca od 17 godina naviše. Oni su samo željeli igrati nogomet! Nije svejedno igrati za Mađare, Grke, Talijane i mnoge druge koji igraju u Australiji i nemaju nikakvih problema… Zašto to nije mogao naš čovjek Hrvat?

Godine 1977. godine vratio sam se s obitelji u Zagreb. Neko vrijeme bio sam u Tisnom, dok nisam kupio stan u Zagrebu. Kroz to kratko vrijeme boravka u Tisnom, svako malo išao sam na ispitivanja. Što ih je bilo više, bilo mi je jasnije i uviđao sam da mi taj udbaš koji me ispituje iz Murtera sve više postaje prijatelj.

Kroz neko vrijeme zaposlili smo se i ja i supruga. Djeca su išla u školu. Bili smo jako sretni. Mislio sam prošla su vremena ispitivanja, ali prevario sam se… Došavši ljeti u Tisno sreo sam udbaša koji me pozdravio uz napomenu „Ante, kad budeš imao vremena, navrati do mene…” Navratio sam kod njega, ali to je bio drugi razgovor… Ispričao sam mu sve kako se naš čovjek Hrvat osjeća u Australiji… On mi reče: „Znamo mi Ante sve. Ovo nam je posao. Znaš li – prvo je potkošulja pa onda košulja…” S tim mi je sve rekao, prvo Hrvat pa onda Jugoslaven onog vremena.

Teško je danas kad imamo Hrvatsku shvatiti političku težinu odluke o osnivanju kluba s takvim imenom.

Mnogi su iseljenici tada došli na crne liste. Ono „Hrvat” u imenu kluba bilo je tada isto što i „ustaša”. To je praktički značilo da je taj obični, dobri i vrijedni mali čovjek koji je u dalekoj tuđini samo volio svoje i odgajao djecu s hrvatskim običajima, jezikom i kulturom, postao persona non grata, nepoželjan čak i u svojem malom rodnom mjestu. Jedno od takvih malih mjesta bilo je i Tisno. Bilo je slučajeva kada su ljude tijekom boravka u Tisnom (kao i druge u Hrvatskoj) pozivali na „informativne razgovore”. Privodili, hapsili, zatvarali. Oduzimali im putne i druge isprave.

One koji su se vratili za stalno, a bilo je takvih i u Tisnom, progonili su na radnome mjestu. Davali im otkaze i govorili im: „Idite nazad u Australiju svojim ustašama...” Razgovarao sam ljetos s onima koji su to prolazili.

Marko Obradov mi je rekao: „Ako je ono što smo tog vremena proživljavali, mali komadić onog što imamo danas, i opet bih sve ponovio!”

Mladi Hrvat nije nikad postigao slavu jedne Croatie – Sydney. Klub ne postoji, ali postoje ljudi koji ne mogu, koji neće zaboraviti njegovu prisutnost i njegov značaj za sve žive koji su se oko njega okupljali, od kojih su mnogi već umrli…

Danas imamo ono što se te davne 1971. godine krilo iza ideje o osnivanju „Mladog Hrvata”. Ta suradnja domovinske i iseljene Hrvatske bila je primjerom dobre suradnje bez koje ne bismo mogli imati ono što danas imamo, a to je slobodnu i neovisnu Hrvatsku koju su Hrvati stoljećima željeli.

Hrvatska je danas nogometna sila koja nastupa pod svojim barjakom i uz zvuke svoje himne. Ona nosi naše mladiće i nije čudno što se dogodilo u ovoj godini – drugi na svijetu u nogometu, prvi u tenisu. A naš Luka Modrić najbolji nogometaš na svijetu!

Dana 29. prosinca 1998. godine Nogometni klub „Mladi Hrvat” Sydney za osobite zasluge primio je Zahvalnicu NK „CROATIA” na primanju kod predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, povodom 95. obljetnice NK Croatie Zagreb, u znak priznanja za sve ono što smo učinili u promociji nogometa, domoljublja i svekolikih veza iseljenih Hrvata s hrvatskom domovinom.

Na kraju zahvaljujem svima koji su mi omogućili da svoja sjećanja na „Mladog Hrvata” Sydney podijelim s Vama. S poštovanjem i veliko hvala!

U Zagrebu, 7. prosinca 2018. godine Ante Pavlov

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 865

Iseljeništvo: povijesni aspekti

FOTODOKUMENTACIJA Nogometnog kluba „Mladi Hrvat” Sydney Izvor svih fotografija: osobna foto-arhiva Ante Pavlov

Slika 1. Rukovodstvo nogometnog kluba „Mladi Hrvat” Sydney 1971. godine

Slika 2. Igrači NK Zagreb i NK Mladi Hrvat 1971. godine

Slika 3. Kapetan kluba Mladi Hrvat ŠIME MALIZIJA 1971. godine

Slika 4. Igrači NK Mladi Hrvat 1972. godine

Slika 5. Dresovi na sušilu; u dresu je Robert Pavlov 1971. godine

Slika 6. Hrvati i Australci zajedno 1973. godine

866 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavlov, A., Pavlov, M.: Sjećanje na osnivanje sportskog nogometnog kluba „Mladi Hrvat” (Young Croatian)...

Slika 7. Igrači i rukovodstvo kluba „Mladi Hrvat” sa svećenikom Šibenske biskupije, don Franom Šimat, Sydney, 1972. godine

Slika 8. VICE VUKOV među svojim Hrvatima 1971. godine

Slika 9. Zahvalnica NK „CROATIA” „MLADOM HRVATU” Sydney, Zagreb 1998. godine

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 867

Iseljeništvo: povijesni aspekti

TOPIC REMEMBERING THE FOUNDATION OF THE “YOUNG CROATIAN” SOCCER SPORTS CLUB THAT COMPETED IN THE FIRST AMATEUR LEAGUE SYDNEY DURING EARLY 1970’S – THE ROLE AND SIGNIFICANCE OF THE DEVELOPMENT OF NATIONAL SPORTS CLUBS IN THE PRESERVATION OF NATIONAL IDENTITY OF CROATIANS IN EMIGRATION ABSTRACT A group of Croatian emigrants to Australia from Tisno near Sibenik manifested during the seventies of the 20th century their feeling of belonging to the Croatian people by establishing in Sydney, with the support from the then Croatian Heritage Foundation (Matice iseljenika Hrvatske), the Football Club ‟Young Croatian”. Testimonies from the authentic participants in these events, Mr Ante Pavlov, club’s coach, and Martin Pavlov, member of the club’s Board - are testimonies, supported by many photographs of players and their jerseys, of difficult times and the love for Croatia and birthplace they carried in their hearts. By showing their photographs they preserve the memories of those times and explain the importance of such a club for a Croatian person in far away Australia. That was their battle for the preservation of their own identity, of their roots, for maintaining a connection with their birthplace, which shaped them as people of steadfast spirit and mighty strength to confront all challenges, be they of sport or life. Joso Simat was elected president and the following were Board members: Martin Pavlov, Marko Obradov, Ante Pavlov and Sime Malizija, Youth Captain. Also, besides those from Tisno other Croats from Vodice, Tribunj, Sinj, Blato (Island of Korcula) and other places in Dalmatia played for ‟Young Croatian” that competed in the First Amateur Soccer League of Sydney. The silver medal winning success achieved at this year’s World Cup by our representation has also brought up and refreshed the memories and the joy, the joy shared today by the descendants of Croatian emigrants in Australia who followed the games in which the Croatian representation played and where the national pride and the power of sport in the promotion and preservation of national identity was truly manifested.

Key words: NK Mladi Hrvat (FC Young Croatians), Young Croatian, Sydney, reprezentacija (representation), identitet (identity)

868 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Tepeš, I.: Odnos Vladka Mačeka prema hrvatskom pitanju i Jugoslaviji kroz djelovanje u organizacijama emigranata...

Ivan Tepeš Hrvatska matica iseljenika, Zagreb ivan.tepes@matis.hr

ODNOS VLADKA MAČEKA PREMA HRVATSKOM PITANJU I JUGOSLAVIJI KROZ DJELOVANJE U ORGANIZACIJAMA EMIGRANATA SREDNJE I ISTOČNE EUROPE OD 1947. DO 1964. GODINE SAŽETAK U radu su se na temelju pisanja HSS-ovog emigrantskog glasila, javno objavljene i neobjavljene Mačekove pisane korespondencije te dokumenata jugoslavenske tajne službe prikazali Mačekovi stavovi u odnosu na Jugoslaviju i rješavanje hrvatskog pitanja kroz djelovanje u organizacijama političkih emigranata iz srednje i istočne Europe, čije su se zemlje našle pod sovjetskim i komunističkim utjecajem. Iako je Maček uživao određeno uvažavanje službene američke administracije, ipak se poslije 1948. i sukoba na relaciji Tito‒ Staljin našao u neravnopravnoj poziciji u odnosu na političke emigrante iz drugih zemalja pod sovjetskim utjecajem, s obzirom na to da su SAD i zapadne zemlje od tada počele podržavati Tita i jugoslavensku vlast u kontekstu konfrontacije sa SSSRom tijekom hladnog rata. Maček je, sukladno tome, u svojim javnim nastupima nastojao diskreditirati Titovu vlast u Jugoslaviji izjednačavajući je s najgorim oblikom komunističke vladavine sovjetskog tipa. Istovremeno je Maček kritizirao i zapadne demokratske zemlje predvođene SAD-om zbog njihove političke, gospodarske i vojne pomoći takvoj jugoslavenskoj vlasti. Svjestan američke politike održavanja cjelovitosti Jugoslavije Maček je prvenstveno rješenje hrvatskog pitanja vidio u ravnopravnoj Hrvatskoj u okviru Jugoslavije, a s obzirom na politike i ciljeve Međunarodne seljačke unije i drugih emigrantskih organizacija u kojima je sudjelovao, Maček je bio sklon Hrvatsku uklopiti i u srednjoeuropsku federaciju na prostoru omeđenom Baltikom te Crnim i Jadranskim morem. Mačekovi javni nastupi i političko djelovanje u vrijeme njegovog života nisu rezultirali promjenom politike SAD-a i zapadnih sila prema Jugoslaviji kako je on to priželjkivao.

Ključne riječi: Vladko Maček, Hrvatska, Jugoslavija, Hladni rat, antikomunizam

UVOD U ovom radu prikazani su stavovi Vladka Mačeka u odnosu na poslijeratnu vlast u Jugoslaviji i situaciji u Hrvatskoj, a koje je Maček izražavao u organizacijama emigranata srednje i istočne Europe u kojima je sudjelovao tijekom svog emigrantskog političkog djelovanja od 1947. do 1964. godine. Početak vremenskog razdoblja ovog rada označava početak djelovanja Međunarodne seljačke unije (MSU)1, kojoj je Maček bio jedan od osnivača i njen dopredsjednik sve do smrti u svibnju 1964. godine. MSU je bila organizacija koju su činili izbjegli dužnosnici i članovi seljačkih i zemljoradničkih stranaka iz onih zemalja srednje i istočne Europe koje su se nakon 1945. našle pod sovjetskom sferom utjecaja i čiju su vlast u prvim poslijeratnim godinama Izvorni naziv na engleskom jeziku: International Peasant Union

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 869

Iseljeništvo: povijesni aspekti

postepeno preuzele komunističke partije tih zemalja. MSU je ujedno bila i najznačajnija međunarodna emigrantska organizacija u čijem je radu Maček sudjelovao. Uz Međunarodnu seljačku uniju, Maček je bio vezan i za američki Nacionalni odbor za Slobodnu Europu (NOSE)2 koji je osnovan 1949., a čija je zadaća bila rušenje komunističkog poretka u zemljama iza tzv. željezne zavjese. NOSE je financijski i organizacijski stajala iza niza organizacija emigranata iz srednje i istočne Europe, pa je sukladno tome i Maček dijelom sudjelovao u takvim aktivnostima. Sve emigrantske organizacije imale su izraziti antikomunistički ideološki predznak.

Mačekov položaj u organizacijama emigranata iz zemalja iza željezne zavjese promijenio se nakon 1948./49. godine, nakon što je jugoslavenski čelnik Josip Broz Tito raskinuo veze i odnose sa sovjetskim vođom Josifom Visarionovičem Staljinom. Nakon sukoba na relaciji Tito ‒ Staljin zapadne zemlje predvođene SAD-om počele su zatopljavati odnose s Jugoslavijom i taktizirati s njenim vodstvom, što je dovelo Mačeka u nezgodan položaj s obzirom na to da je on bio protivnik novog jugoslavenskog režima. Za razliku od emigranata iz drugih zemalja iza željezne zavjese, odnos SAD-a prema Mačeku nije bio toliko otvoren i podupiruć, iako je Maček smatran demokratskim i prijateljskim elementom u očima SAD-a. Maček je bio itekako svjestan svoje komplicirane situacije i odnosa zapadnih demokratskih zemalja po pitanju Jugoslavije pa se u međunarodnim krugovima nije otvoreno zalagao za raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske, ali je zato uporno pokušavao dokazivati političarima iz SAD-a i međunarodnoj javnosti kako se Titov režim ne razlikuje od sovjetskog komunističkog režima unatoč tome što je Tito raskinuo sa Staljinom i što je Tito svoj komunizam prikazivao drugačijim od onoga u SSSR-u. Maček je zbog sudjelovanja u međunarodnim emigrantskim organizacijama bio blizak i konceptu stvaranja federacije država na prostoru srednje i istočne Europe između Baltika, Crnog mora i Jadrana, s obzirom na to da je stvaranje takve federacije bio i jedan od glavnih ciljeva tih organizacija, s time da bi takva federacija bila uključena i u širu Europsku zajednicu država. Maček je, naime, u svojim aktivnostima na međunarodnom polju uvijek naglašavao seljaštvo kao glavnu snagu za rušenje komunističkih režima po srednjoj i istočnoj Europi te u njegovoj domovini Hrvatskoj.

Najznačajniji izvori za prikaz Mačekovog djelovanja u emigrantskim organizacijama bili su novinski članci HSS-ovih emigrantskih glasila koja su izvještavala o Mačekovim aktivnostima, Mačekova objavljena i neobjavljena pisana korespondencija tijekom emigrantskog života te neobjavljeni dokumenti jugoslavenske tajne službe, koja je također pratila Mačekov rad.

U odnosu na ranije razdoblje političkog djelovanja, političko djelovanje Vladka Mačeka u emigraciji do sada je relativno slabo istraživano.3 Najviše javno objavljenih podataka o Mačekovom emigrantskom djelovanju odnosi se na njegovo razdoblje boravka u Parizu. Svjedočanstvo o tom Mačekovom emigrantskom razdoblju ostavio je njegov osobni tajnik Branko Pešelj, koji je zajedno s Mačekom napustio Zagreb te s Mačekom dijelio isti krov cijelo vrijeme boravka u Parizu (Pešelj, 1970). Mačekovo političko djelovanje tijekom pariškog razdoblja od 1945. do 1947. bilo je predmet znanstvenog interesa hrvatske povjesničarke Branke Boban (Boban, 2007) te američke povjesničarke Amy Schmidt (Schmidt, 2005).

DJELOVANJE VLADKA MAČEKA U ULOZI PREDSJEDNIKA HSS-A DO ODLASKA U EMIGRACIJU Vladko Maček bio je neosporni vođa hrvatskog naroda tijekom 30-ih godina 20. st., u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Nakon atentata na zastupnike HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini u lipnju 1928. i smrti Stjepana Izvorni naziv na engleskom jeziku: National Committee for a Free Europe. Odbor je 1954. promijenio naziv u Odbor za slobodnu Europu (engl. Free European Committee).

3 Autor ovoga rada u svojoj doktorskoj disertaciji prvi put je sustavnije i opširnije obradio djelovanje Hrvatske seljačke stranke u emigraciji od 1945. do 1990., odnosno Vladka Mačeka od 1945. do 1964. godine. Vidi: Tepeš, 2018.

2

870 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Tepeš, I.: Odnos Vladka Mačeka prema hrvatskom pitanju i Jugoslaviji kroz djelovanje u organizacijama emigranata...

Radića u kolovozu 1928. Maček je postao Radićev nasljednik na mjestu predsjednika HSS-a. Hrvatska seljačka stranka na čelu s Vladkom Mačekom 30-ih godina 20. st. iz političke stranke prerasla je u pokret koji je na parlamentarnim izborima 1938. dobio plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda. Vrhunac Mačekove politike tih godina bilo je potpisivanje sporazuma s premijerom Kraljevine Jugoslavije Dragišom Cvetkovićem 26. kolovoza 1939., što je rezultiralo stvaranjem Banovine Hrvatske kao zasebne cjeline unutar Kraljevine Jugoslavije. Napadom sila osovine na Jugoslaviju u travnju 1941. dio HSS-ovaca, među kojima su bili glavni tajnik Juraj Krnjević te ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić, otišli su s jugoslavenskom vladom u emigraciju, dok je Maček ostao u zemlji.4 Slavko Kvaternik je 10. travnja 1941. putem Radio Zagreba proglasio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a isti dan na radiju je pročitana i Mačekova izjava u kojoj je pozvao sav hrvatski narod da se pokori novoj vlasti, a sve pristaše HSS-a na državnim upravnim položajima i u lokalnoj upravi da „iskreno surađuju s novom narodnom vladom” (Boban, 1974a, str. 410). Unatoč navedenoj izjavi, Maček je tijekom rata ostao politički pasivan i u društvenoj i političkoj izolaciji te je rat proveo u internaciji na svom imanju u Kupincu i u kućnom pritvoru u Zagrebu, a od listopada 1941. do ožujka 1942. proveo je u logoru u Jasenovcu (Maček, 1992, str. 164 – 178). HSS se tijekom rata raslojio na tri glavna dijela. Jedan dio dužnosnika i članova priklonili su se ustaškom pokretu, drugi dio se priklonio partizanskom pokretu dok je treći zagovarao Mačekovu politiku čekanja. HSS je tako raslojen dočekao kraj rata.5

MAČEKOV ODLAZAK U EMIGRACIJU I UKLJUČIVANJE U MEĐUNARODNE EMIGRANTSKE ORGANIZACIJE Padom NDH, dana 6. svibnja 1945. u emigraciju je otišao i Vladko Maček. Prvo odredište Mačekovog emigrantskog života od svibnja do kolovoza 1947. bio je Pariz, a od kolovoza 1947. do smrti 15. svibnja 1964. živio je i radio u Washingtonu. Maček je već prvih dana svog dolaska u Pariz razvio živu djelatnost kontaktirajući sa stranim diplomatima i političarima koji su se tada nalazili u Parizu te s predstavnicima srpske i slovenske emigracije iz bivših građanskih stranaka koji su se našli u emigraciji, kao i s jugoslavenskim kraljem Petrom Karađorđevićem. Maček je s predstavnicima srpske i slovenske emigracije neuspješno pokušavao sklopiti i sporazum o zajedničkom djelovanju na jugoslavenskoj platformi, a protiv tadašnjeg komunističkog režima u Jugoslaviji. Maček je po dolasku u emigraciju također stupio u kontakt i s drugim izbjeglim HSS-ovim dužnosnicima, kao i s HSS-ovim organizacijama u iseljeništvu koje su djelovale još od 20-ih i 30-ih godina 20. st. po Europi, SAD-u, Kanadi i zemljama Južne Amerike (opširnije vidi Boban, 2007; Pešelj, 1970; Schmidt, 2002; Tepeš, 2018 ).

Maček u svojim memoarima o emigrantskom političkom radu nije napisao gotovo ništa, a od toga što je napisao najviše je posvetio radu u Međunarodnoj seljačkoj uniji (MSU) (Maček, 1992, str. 187 ‒ 188). Iako je iz memoara vidljivo kako je Mačeku rad u MSU-u bio važan, vrlo je zanimljivo kako ta tema do sada nije bila u žarištu zanimanja hrvatske historiografije.6 Maček je u svojim memoarima rad u MSU-u vrlo vjerojatno istaknuo i iz razloga što su memoari prilikom objavljivanja 1957. bili pisani za svjetsku javnost pa je stavljen naglasak na Mačekovo sudjelovanje u radu jedne međunarodne organizacije. Mačekovo djelovanje u MSU-u započelo je nakon odlaska iz Pariza u Washington u kolovozu 1947., iako je ideju o osnivanju MSU-a Maček O Mačekovom djelovanju u razdoblju od 1928. do travnja 1941. opširnije vidi: Boban, 1974a i 1974b.

Opširnije o djelovanju HSS-a tijekom Drugog svjetskog rata vidi: Jelić-Butić, 1983 i Radelić, 1996.

6 Po prvi put opširnije je i sustavnije o Mačekovom djelovanju u Međunarodnoj seljačkoj uniji i antikomunističkim emigrantskim organizacijama pisao autor ovoga rada. Vidi: Tepeš, 2018, str. 157 – 203.

U ovom radu većinom se koriste rezultati i spoznaje autorovog istraživanja o navedenoj temi do kojih je došao za potrebe pisanja doktorske disertacije.

4 5

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 871

Iseljeništvo: povijesni aspekti

počeo razrađivati već u jesen 1946., nakon što se prilikom posjeta Hrvatima u SAD-u u Pittsburghu sastao s Georgijem Dimitrovim, predsjednikom Bugarske seljačke stranke (Maček, 1992, str. 187). MSU je službeno osnovan 4. srpnja 1947. u Washingtonu, simbolički na američki Dan neovisnosti. Na osnivanju MSU-a u Washingtonu bili su osobno prisutni prvaci seljačkih stranaka iz Bugarske i Mađarske, odnosno Georgi Dimitrov iz Bugarske narodne seljačke stranke i Ferenc Nagy ispred Mađarske stranke malih posjednika (Maček, 1992, str. 187). Mačeka je kod akta osnivanja MSU-a predstavljao HSS-ovac Mladen Giunio koji se tada nalazio u Washingtonu. Važno je napomenuti kako su i Dimitrov i Nagy tada živjeli u Washingtonu. (Pešelj, 1970, str.

809). HSS-ovci su MSU smatrali pacifističkim i demokratskim odgovorom na Komunističku internacionalu („Velika djelatnost Seljačke Internac. u Ujed. narodima”, 1947). Prilikom osnivanja MSU-a izdana je i Deklaracija predstavnika seljačkih stranaka na kojoj su se nalazili potpisi Ferenca Nagya u ime Mađarske stranke malih posjednika, Vladka Mačeka u ime HSS-a, Milana Gavrilovića u ime Srpske zemljoradničke stranke i Georgija Dimitrova u ime Bugarske zemljoradničke stranke („Deklaracija predstavnika seljačkih stranaka jugoistočne Europe”, 1947). U Deklaraciji je naglašena politička volja seljačkih stranaka Mađarske, Hrvatske, Srbije i Bugarske da se bore za političku i ekonomsku demokraciju, za četiri temeljne slobode Atlantske povelje i načela Ujedinjenih naroda te za individualnu slobodu i privatno vlasništvo. U Deklaraciji je istaknuto da tzv. istočna demokracija nije ništa drugo nego diktatura komunističke manjine, nametnute od strane tuđe vojne sile pa se stoga Deklaracijom ograđuje od svih totalitarizama i diktatura („Deklaracija predstavnika seljačkih stranaka jugoistočne Europe”, 1947). U Deklaraciji se pozvalo i seljačke stranke iz drugih istočnoeuropskih država da im se pridruže. Na osnivanju MSU-a 4. srpnja 1947. uspostavljen je i Središnji odbor MSU-a u koji su ušli Georgi Dimitrov, Vladko Maček, Ferenc Nagy i Milan Gavrilović sa zadaćom da se radi na organiziranju MSU-a i njegovom širenju te javnom djelovanju kako bi se svijet upoznao sa situacijom u zemljama pod sovjetskom dominacijom. Jedan od ciljeva MSU-a prilikom njegovog osnivanja bila je i težnja za stvaranjem Europske zajednice (Indraszczyk, 2013, str. 193 – 194). Čelnici MSU-a sebe su smatrali pravim predstavnicima i zastupnicima svojih naroda, za razliku od komunista koji su tada upravljali njihovim zemljama i koje su, smatrali su, nametnule tuđe vojne vlasti.

Maček se iz Pariza preselio u Washington 30. kolovoza 1947., a ubrzo nakon dolaska aktivirao se u radu u MSU-u pa je već koncem rujna 1947. zajedno s Dimitrovim, Nagyem te predstavnicima Rumunjske narodne seljačke stranke posjetio sjedište Ujedinjenih naroda (UN) u New Yorku i tom su prilikom predali memorandum i obavili razgovore s predsjednikom Skupštine UN-a, glavnim tajnikom UN-a i delegatima u skupštini UN-a („Velika djelatnost Seljačke Internac. u Ujed. narodima”, 1947). Čelnici MSU-a su u svim svojim govorima pred dužnosnicima UN-a isticali kako je seljaštvo glavni otpor protiv komunizma i „sovjetizacije” u srednjoj i istočnoj Europi te da se radi o brojci od 100 milijuna seljaka („Velika djelatnost Seljačke Internac. u Ujed. narodima”, 1947). Prvi Kongres MSU-a održan je od 24. do 27. svibnja 1948., a na kojem je izabran Središnji odbor i vodstvo MSU-a. Za predsjednika MSU-a izabran je Stanislaw Mikolajczyk iz Poljske, a za potpredsjednike Vladko Maček iz Hrvatske, Ferenc Nagy iz Mađarske, Grigore Niculescu-Buzesti iz Rumunjske i Milan Gavrilović iz Srbije, a za glavnog tajnika Georgi Dimitrov iz Bugarske („Konferencija predstavnika seljačkih pokreta”, 1948). Uz Središnji odbor MSU-a djelovao je i Izvršni odbor MSU-a te stalna povjerenstva MSU-a. (Indrasczcyk, 2013, str. 195 – 196). Tako da su osim Mačeka u rad MSU-a bili uključeni i drugi članovi i dužnosnici HSS-a, koji su se tijekom godina mijenjali i dopunjavali. Prvi sastav HSS-ovaca imenovan je početkom rujna 1948. na sjednici Središnjeg odbora MSU-a, kada je Krnjević izabran Mačekovim zamjenikom u Središnjem odboru, a HSS-ovci Ivan Pernar, Roko Mišetić, Ilija Jukić, msgr. August Juretić i Dinko Tomašić imenovani su za članove stalnih povjerenstava MSU-a (Prpić Gamiršek, 2004, str. 97). Na poziv HSS-ovaca na kongresima MSU-a znali su prisustvovati i drugi istaknuti hrvatski emigranti, pa je tako poznati emigrantski publicist, diplomat, književnik i prevoditelj Bogdan Radica u vrijeme Mačekovog 872 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Tepeš, I.: Odnos Vladka Mačeka prema hrvatskom pitanju i Jugoslaviji kroz djelovanje u organizacijama emigranata...

života sudjelovao u radu Trećeg kongresa MSU-a u Washingtonu koncem travnja 1952. („Treći kongres Međunarodne seljačke unije”, 1952) i u radu Šestog kongresa MSU-a u Washingtonu koncem svibnja 1959. („Kongres Međunarodne Seljačke Unije”, 1959), dok je Jakša Kušan, kasnije poznati urednik emigrantskog lista Nova Hrvatska, iz Londona kao hrvatski delegat sudjelovao u radu Petog kongresa MSU-a održanog u Parizu koncem listopada 1956. godine (Kušan, 2000, str. 16).

Važno je napomenuti kako je Vladko Maček inzistirao da ga se u međunarodnim emigrantskim organizacijama navodi kao predstavnika hrvatskog naroda i Hrvatske, a ne Jugoslavije. Ujedno je Maček smatrao i kako općenito kod aktivnosti okupljanja emigranata iz srednje i istočne Europe trebaju biti zastupljeni predstavnici naroda koji žive na tom području, a ne država iz kojih dolaze (Prpić Gamiršek, 2004, str. 97, 102, 106 – 107, 112, 114). Članstvo stranaka u MSU-u se od konca 1940-ih do konca 1950-ih godina stalno povećavalo, tako da je nakon Šestog kongresa MSU-a održanog 30. i 31. svibnja u Washingtonu MSU brojala 14 stranaka članica, koje su predstavljale 14 naroda iz 11 tadašnjih država srednje i istočne Europe. Od tada su u MSU-u bile zastupane seljačke stranke iz današnjih država Estonije, Latvije, Litve, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske, Ukrajine, Slovenije, Hrvatske, Srbije, Albanije i Bugarske („Kongres Međunarodne Seljačke Unije”, 1959).

Općenito je djelovanje bilo najaktivnije tijekom 50-ih i početkom 60-ih godina 20. st., odnosno u vrijeme Mačekovog života, nakon čega to djelovanje počinje slabiti. (Indraszczyk, 2013, str. 204.). Tijekom 50-ih godina 20. st. djelatnost MSU-a nije bila koncentrirana samo u SAD-u nego je razvila i mrežu svojih ureda po svijetu pa je tako, osim sjedišta u Washingtonu i New Yorku, MSU imala urede i u Londonu, Bonnu, Münchenu, Parizu, Rimu i Stockholmu. U Švicarskoj je MSU imao predstavnika, ali bez ureda. U kratkom razdoblju od 1951. do 1953. postojao je i ured u Kanadi. MSU je održavao kontakte i s ostalim središtima u Europi, Aziji i Južnoj Americi. Neki uredi i središta djelovanja MSU-a trajali su kratko, do druge polovine pedesetih godina, a neki su djelovali i dulje (Indraszczyk, 2013, str. 198 – 199). Maček je u svojim memoarima polovinom 50-ih godina prošlog stoljeća napisao da je MSU razvila „živahnu” djelatnost u Europi i Aziji, posebno u Indiji i Japanu s ciljem da seljačka ideologija uhvati što dublji korijen i među seljacima tih zemalja te da mu je žao što MSU nije uspio obuhvatiti i Rusiju jer je po njegovom mišljenju rusko seljaštvo bilo najprikladniji element da prihvati seljačku ideologiju i makne sa sebe „teški komunistički jaram” (Maček, 1992, str. 188).

Jedan od glavnih ciljeva MSU-a, prema Mačeku, bilo je stvaranje federacije „slobodnih narodnih država od Baltika pa do Crnog, Jadranskog i Jonskog mora”, a u tom sklopu bi, po Mačekovom shvaćanju, svoje ravnopravno mjesto imala i Hrvatska. Maček je početkom 50-ih godina 20. st., prema dokumentima jugoslavenske tajne službe, bio sklon hrvatsko pitanje riješiti na način da se Hrvatska ravnopravno uklopi u jugoslavenski okvir, koji se može proširiti još i na Bugarsku, a bio je sklon i srednjoeuropskoj federaciji ako bi ona bila predvođena seljačkim strankama (SDS RSUP SRH, 1948-1951, str. 768). Stvaranje srednjoeuropske federacije demokratskih država kao krajnji cilj imao je i Odbor demokratskih stranaka srednje i istočne Europe,7 u kojem je Maček kratko sudjelovao početkom 50-ih godina prošlog stoljeća. (Raić, 1955, str. 19). Ideja o okupljanju svih demokratskih antikomunističkih stranaka iz srednje i istočne Europe, a ne samo onih sa seljačkim predznakom, u vodstvu MSU-a javila se već koncem 40-ih godina 20. st. (SDS RSUP SRH, 1948-1951, str. 630).

Maček je također bio sklon takvoj ideji, ali su za Mačeka seljačke stranke bile one snage koje su u srednjoj i istočnoj Europi politički najsnažnije za rušenje komunističkih režima. Od ostalih stranaka iz srednje i istočne Europe, od kojih su se u emigraciji bile okupile socijalističke i demokršćanske, Maček nije bio posebno sklon

7

Očito se radi o Odboru Srednje i Istočne Europe za izradu planova i organiziranu suradnju, koji je osnovan u Washingtonu u travnju 1951. godine.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 873

Iseljeništvo: povijesni aspekti

socijalističkim strankama (Prpić Gamiršek, 2004, str. 106 – 107). Koliko je okupljanje širih demokratskih snaga u borbi protiv komunizma Mačeku bilo važno, vidljivo je i iz njegove božićne poruke u prosincu 1950., u kojoj je posebno istaknuo kako je 1947. osnovana MSU, a da je u tijeku okupljanje u jedan širi Odbor koji bi osim seljačkih stranaka okupljao i druge demokratske snage naroda srednje i istočne Europe te je po tom pitanju u božićnoj poruci naglasio: „Ne zavaravam sebe, a neću zavaravati ni vas, tvrdeći, da će ovo naše dobronamjerno nastojanje u ovaj čas bilo što promijeniti. Žalibože, danas je već jasno da čovječanstvo mora proći kroz teške kušnje i borbe dok se uništi strašilo komunizma.” (Maček, 1950).

Odbor koji je Maček spomenuo u božićnoj poruci osnovan je u Washingtonu 16. travnja 1951. pod nazivom „Odbor Srednje i Istočne Europe za izradu planova i organiziranu suradnju” („Odbor Srednje i Istočne Europe”, 1951). Kod osnivanja Odbora sudjelovale su demokršćanske i seljačke stranke iz Litve, Latvije, Poljske, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Čehoslovačke i Jugoslavije, odnosno Hrvatske, Srbije i Slovenije. Među njima je bio i predstavnik jedne liberalne stranke iz Rumunjske. Stranke su pretežno predstavljali njihovi predsjednici ili visoki dužnosnici koji su se tada nalazili u emigraciji („Odbor Srednje i Istočne Europe”, 1951). Za razliku od djelovanja u MSU-u, podaci o Mačekovom djelovanju u spomenutom Odboru su dosta skromni, pogotovo nepostojanje podataka u glasilima HSS-a pa se može zaključiti da je Odbor djelovao najkasnije do kraja prve polovine 50-ih godina 20. st. (Tepeš, 2018, str. 165 – 166). Vrlo vjerojatno glavni razlog neuspjeha dugotrajnijeg djelovanja navedenog Odbora bio je u činjenici što nije uživao potporu Nacionalnog odbora za slobodnu Europu (NOSE) (Prpić Gamiršek, 2004, str. 115), a NOSE je bio ključna američka organizacija za financiranje i političku potporu emigrantskim antikomunističkim organizacijama.

Osnivanje NOSE-a javno je objavljeno 17. svibnja 1949. godine, a ideja za osnivanje izrađena je još tijekom 1948. godine. Odbor je 1954. promijenio ime u Odbor za slobodnu Europu i djelovao je do 1971. godine, nakon čega je rasformiran. NOSE je od svog osnutka preuzeo brigu oko međunarodnih emigrantskih organizacija te im pružao financijsku i organizacijsku potporu. Pojedine organizacije koje je NOSE/OSE sponzorirao, poput Radija slobodna Europa, nastavile su djelovati i nakon 1971. godine. NOSE je organizirala američka vlada i bio je dio organiziranog psihološkog ratovanja protiv SSSR-a u hladnom ratu, a u takvoj strategiji važnu ulogu su dobili i politički emigranti iz srednje i istočne Europe čije su matične zemlje postale sovjetski sateliti i u kojima je uveden komunistički režim na čelu s komunističkim partijama tih zemalja. NOSE/OSE u javnosti je djelovala kao privatna i neprofitna organizacija financirana javnim donacijama antikomunista iz SAD-a, ali je u stvari iza djelovanja NOSE/OSE stajala američka vlada i američka obavještajna agencija CIA-a, koja je posredstvom svojih tajnih obavještajnih kanala i financirala djelatnosti NOSE/OSE. Povezanost NOSE s američkom visokom politikom i obavještajnim krugovima može se, između ostalog, vidjeti i kod sastava članova Izvršnog odbora prilikom osnivanja pa je tako član izvršnog odbora bio i kasniji predsjednik SAD-a Dwight D. Eisenhower, a predsjednik Izvršnog odbora NOSE-a kod osnivanja bio je Allen W. Dulles, budući ravnatelj CIA-e. NOSE/OSE je podupirao preko stotinu organizacija, od političkih, kulturnih, sportskih pa sve do medijskih. NOSE/OSE je bio pokrovitelj organizacija, ne samo u SAD – u i Europi nego i u Južnoj Americi i Aziji. Najpoznatije organizacije koje je podupirao NOSE/OSE bili su Radio slobodna Europa i Radio Liberty, čiji se program slušao u zemljama iza tzv. željezne zavjese. NOSE je utemeljen u New Yorku, ali je ubrzo prerastao u globalnu organizaciju s tisućama zaposlenika i uredima u Parizu, Londonu, Beču i Frankfurtu.8 Između ostalih organizacija, NOSE/OSE je financirala i rad MSU-a, najvažnije organizacije Mačekovog djelovanja. Pogotovo se to financiranje MSU-a povećalo tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća. (Kadar Lynn, 2013, str. 56).

8

Opširno o djelovanju Nacionalnog odbora za slobodnu Europu i organizacija koje je Odbor podupirao vidi u: Aldrich, 1997; Kadar Lynn, 2013; Tepeš, 2018, str. 180 – 189.

874 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Tepeš, I.: Odnos Vladka Mačeka prema hrvatskom pitanju i Jugoslaviji kroz djelovanje u organizacijama emigranata...

Za NOSE/OSE je bio vezan i Vladko Maček koji je od kolovoza 1949. bio savjetnik NOSE-a za Hrvatsku i koji je za savjetničku poziciju od NOSE/OSE primao i mjesečni honorar. (Maček i Škrabe, 1999, str. 128 – 129).

Maček je sudjelovanjem u radu NOSE/OSE bio u kontaktu i s dužnosnicima te organizacije, a koji su ustvari bili produžena ruka američke administracije. Iako je zauzimao savjetničku poziciju za Hrvatsku te bio dio organiziranog djelovanja NOSE-a, Mačeku ipak nakon 1948. i sukoba na relaciji Tito – Staljin nisu u svim organizacijama pod pokroviteljstvom NOSE-a bila uvijek otvorena vrata. Nije to bila karakteristika koja se odnosila samo na Mačeka nego se to odnosilo na sve političke emigrante bliske NOSE-u, a koji su bili izbjegli iz Jugoslavije, bez obzira jesu li dolazili iz bivših građanskih stranaka iz Hrvatske, Srbije ili Slovenije. Kako su zapadne zemlje predvođene SAD-om nakon 1948. zatopljavale odnose s Titom i Jugoslavijom, tako nisu zbog političkih emigranta iz Jugoslavije te odnose htjele narušavati. Sukladno tome nikada se u SAD-u nije uspostavio jedan zajednički jugoslavenski nacionalni odbor. U jednom dokumentu američkog State Departmenta iz rujna 1949. jasno se kaže kako postoje nesuglasice među nacionalnim emigrantskim grupama iz Jugoslavije i stoga je otežano stvaranje zajedničkog tijela pa se zaključuje: „Za sad zbog naše politike naspram sukoba Tito ‒ Kremlj, mi ne ohrabrujemo stvaranje takvog tijela” (Bekić, 1988 , str. 98). U lipnju 1950. takav stav SAD-a potvrdio je i državni tajnik Dean Acheson, koji je američkom veleposlaniku u Beogradu napisao da ni dugoročnije SAD neće podupirati stvaranje jugoslavenskog nacionalnog odbora (Bekić, 1988, str. 156).

Iako je i Maček radio na uspostavi hrvatsko-srpskog sporazuma i jednog zajedničkog jugoslavenskog nacionalnog odbora, već je početkom 50-ih godina 20. st. bio svjestan da do toga neće doći zbog potpore koje SAD daju Jugoslaviji (SDS RSUP SRH, 1948-1951, str. 739, 765, 789). Za razliku od političkih emigranata iz Jugoslavije, NOSE/OSE je financijski i politički stajala iza stvaranja i djelovanja nacionalnih odbora iz Mađarske, Čehoslovačke, Rumunjske, Bugarske, Poljske, Litve, Letonije i Estonije. Zadaća navedenih nacionalnih odbora, prema zamisli osnivača NOSE-a, bila je utjecati na političke emigrante sunarodnjake, voditi propagandu protiv širenja komunizma i davati inspiraciju za otpor komunizmu onima koji su ostali u zemlji, a u slučaju rata bili bi potencijalna jezgra oslobodilačkih pokreta u vlastitim zemljama. (Kadar Lynn, 2013, str. 2, 18 – 20).

Osim stvaranja zajedničkog jugoslavenskog odbora, političkim emigrantima iz Jugoslavije onemogućavalo se i sudjelovanje u „Skupštini zarobljenih europskih naroda”, koja je pod pokroviteljstvom OSE-a osnovana 1954. godine. Predstavnici naroda iz Jugoslavije bili su aplicirali za sudjelovanje u radu navedene Skupštine, ali nikada u nju nisu bili primljeni zbog straha State Departmenta da taj potez ne dovede do sukoba s Titom (Kadar Lynn, 2013, str. 49). Istini za volju, u rad Skupštine su bili pozvani srbijanski političar Milan Gavrilović, slovenski političar Miha Krek i Vladko Maček, ali na način da su Gavrilović i Maček pozvani kao predstavnici MSU-a, a Krek kao predstavnik Kršćansko-demokratske unije srednje Europe. Na Mačekovu inicijativu su svi odbili dolazak s argumentom da im nije omogućeno da predstavljaju svoje narode kao u nekim drugim organizacijama emigranata (Prpić Gamiršek, 2004, str. 164).9

MAČEKOVE KRITIKE USMJERENE NA TADAŠNJU VLAST U JUGOSLAVIJI Na osnovu do sada navedenog vidljivo je kako su nakon 1948. godina, zbog sukoba na relaciji Tito – Staljin, Maček i ostali izbjegli građanski političari iz Jugoslavije bili stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na političke emigrante iz ostalih zemalja srednje i istočne Europe pa je stoga Maček veliki dio svoje energije u

Maček je navedene informacije napisao u pismu glavnom tajniku HSS-a Jurju Krnjeviću, ali je na početku pisma nerazumljivo napisano da su na osnivačku Skupštinu zarobljenih europskih naroda bili pozvani Konstantin Fotić kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća, Krek kao predsjednik Slovenskog narodnog vijeća i Maček kao predsjednik hrvatskog narodnog zastupstva, ali je odbijeno. Iz rečenica u pismu je nejasno tko je i zašto odbio.

9

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 875

Iseljeništvo: povijesni aspekti

javnom djelovanju na skupovima organizacija emigranata iz srednje i istočne Europe potrošio objašnjavajući kako je bez obzira na raskid Tita i Staljina njihov sustav vladavine ostao isti i da sve ono što karakterizira Staljinovu vlast i vlast ostalih komunističkih partija u zemljama srednje i istočne Europe karakterizira i Tita i jugoslavensku vlast.

Prije prikaza Mačekovih argumenata i kritika u javnim nastupima protiv Jugoslavije važno je napomenuti kako Maček nije odmah nakon izbijanja sukoba na relaciji Tito ‒ Staljin shvaćao dubinu i težinu sukoba.

Sukob Tito ‒ Staljin izbio je nakon što je javno objavljena Rezolucija Informbiroa 28. lipnja 1948. godine. Od tada pa sve do Staljinove smrti 1953. godine napetosti između Jugoslavije i SSSR-a bile su velike te se čak strahovalo i od sovjetske vojne intervencije u Jugoslaviji. Nakon Staljinove smrti sukob je popustio, što je rezultiralo dolaskom Staljinovog nasljednika na čelu SSSSR-a Nikite Hruščova u Jugoslaviju u proljeće 1955. godine. Istovremeno s procesom udaljavanja Jugoslavije od SSSR-a odvijao se proces približavanja Jugoslavije i Zapadnih demokratskih zemalja predvođenih SAD-om, i to na gospodarskom i vojnom polju (opširnije vidi Bekić, 1988). Jedan od ciljeva takve američke politike bilo je trajno odvajanje Tita i Jugoslavije od sovjetskog utjecaja te ohrabrenje sličnih pokreta koji bi doveli do raskola u svjetskom komunizmu (Bekić, 1988, str. 155). Maček je nedugo nakon Rezolucije Informbiroa smatrao kako je sukob rezultat „unutarnjih borbi u Moskvi, a prijatelj Tito je imao peh, da je zaigrao na krivu kartu. Ili da je sve skupa namještena igra” (Prpić Gamiršek, 2004, str. 95). Nešto kasnije, u listopadu 1948., Maček je u pismu knezu Pavlu naznačio kako je uvjeren da sukob na relaciji Tito – Staljin nije ozbiljan, ali je izrazio zabrinutost činjenicom da su zapadne zemlje razmišljale kako pomoći Titu u sukobu s Moskvom te je naglasio kako bi u slučaju da sukob postane ozbiljan Tito mogao postati „Crveni Franko”10 (Milošević, 2012, str. 317). Godinu dana kasnije, u listopadu 1949. godine, Maček je knezu Pavlu napisao: „nervira me ponešto najnovija glorifikacija Tita, ali tu žalibože ne možemo ništa, nego čekati da dođe razočaranje. Onda dolazi naše vrijeme.” (Milošević, 2012, str. 320).

Vidljivo je iz Mačekovih pisama kako je nakon sukoba Tita sa Staljinom Maček postajao sve svjesniji da Tito i Jugoslavija imaju sve jači položaj kod Zapadnih demokratskih zemalja, prvenstveno SAD-a, ali zbog toga Maček nije samo sjedio skrštenih ruku, nego je pokušao javnim nastupima i osobno utjecati da se takav razvoj situacije spriječi.11 Maček je sve svoje snage upro u dokazivanje da zapadne demokratske zemlje ne bi trebali podupirati Tita bez obzira na sukob sa Staljinom. Tako je prilikom svoga govora na velikom skupu emigranata u svibnju 1949. Maček istaknuo kako „u ime hrvatskog naroda” mora istaknuti da nema razlike između „Titovog i moskovskog komunizma”, što je, po Mačeku, posebno vidljivo u njegovoj „domovini Hrvatskoj”, gdje su metode i napori jugoslavenskih vlasti u kolektiviziranju i proletariziranju hrvatskih sela isti kao u SSSR-u prilikom kolektivizacije sela od 1930. do 1933. godine i da pomoć Zapada Jugoslaviji ne znači potpora sukobu s Moskvom nego pomaganje Titu za uništavanje slobodnoga seljaštva kako bi se otvorio put za pohod svjetskog komunizma („Dr. Matchek Speaks at Common Cause Meeting”, 1949).12 Tada je Maček izgovorio i

Mačekov izraz se odnosi na španjolskog vođu Francisca Franca, koji je zadržao neutralnost i opstao na vlasti do svoje smrti 1975. iako je podupirao fašističku Italiju i nacističku Njemačku neposredno prije i tijekom Drugog svjetskog rata.

11 Autor ovoga rada Mačekove je javne nastupe na skupovima emigrantskih organizacija opširno obradio i u doktorskoj disertaciji. U ovom radu su obrađeni isti izvori, ali su preuzeti samo oni dijelovi koji se odnose na kritiku jugoslavenskog režima i spominjanje hrvatskog pitanja. Naime, Maček se u svojim nastupima osvrtao na niz tema vezanih za položaj seljaštva i situacije u Srednjoj i Istočnoj Europi te na odnos prema komunizmu općenito, a ne samo u Jugoslaviji.

Vidi: Tepeš, 2018, str. 167 – 168, 189 – 203.

12 U istom govoru Maček je naglasio svoju stalnu misao o seljaštvu kao glavnoj zapreci komunizmu na prostoru srednje i istočne Europe, pa tako i Hrvatske. Maček je u tom kontekstu rekao: „Gospodje i gospodo! – U ime hrvatskog naroda moram naglasiti: u državama Istočne i Jugoistočne Europe nosiocima temeljnih ljudskih prava i najodaniji 10

876 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Tepeš, I.: Odnos Vladka Mačeka prema hrvatskom pitanju i Jugoslaviji kroz djelovanje u organizacijama emigranata...

nešto što pokazuje njegovu svijest o tome da njegove riječi u Zapadnim demokratskim krugovima i nemaju težinu koju bi on htio. Maček je tada rekao: „Ja sam posve svjestan toga, da ovih mojih par riječi ne će ništa na stvari izmijeniti” i zaključio kako narod u domovini koji mu je davao podršku prošlih dvadeset godina ipak očekuje od njega da nešto kaže slobodnoj i demokratskoj javnosti („Dr. Matchek Speaks at Common Cause Meeting”, 1949). Maček je kritiku Zapadnim čimbenicima upućivao i u izjavama za tisak, čiju je ulogu također kritizirao. U siječnju 1950. Maček je u izjavi novinarima uputio kritiku američkom tisku koji je optužio da je postao žrtvom komunističke propagande vezano za izvještaje koje donosi o Jugoslaviji i time zasljepljuje američku javnost. Maček je pred novinarima kritizirao i američku vojnu i gospodarsku pomoć Jugoslaviji jer se time, po Mačeku, davala potpora režimu koji bi se mogao okrenuti protiv SAD-a te se time potkopavao moral jugoslavenskih naroda koji su žestoki protivnici jugoslavenskog režima. („Važna izjava predsjednika dr. V. Mačeka”, 1950). Maček je tada i javno izrekao svoju tezu o namještenom sukobu Tita i Staljina te je o tome izjavio: „postoji velika mogućnost da je svađa između Rusije i Jugoslavije komunistički trik, da se prevari Zapad i dobije nužno potrebnu američku pomoć za Titu. Ja ne mogu posve sigurno ustvrditi, da je tome tako, ali ima izgleda da se radi o prijevari i to na temelju izvještaja ovamo stiglih, o toj svađi među komunističkim vođama.” („Važna izjava predsjednika dr. V. Mačeka”, 1950).

Najviše prilika za iznošenje svojih stavova Maček je imao na kongresima Međunarodne seljačke unije. Na kongresima su se davala izvješća, u kojima je Maček referirao o stanju u Hrvatskoj i Jugoslaviji, što je koristio kako bi kritizirao aktualnu jugoslavensku vlast. Mačekova konstanta u izvješćima bila je kritika jugoslavenskog režima izjednačavajući ga s režimom u SSSR-u i sovjetskim satelitskim zemljama te isticanje seljaštva kao glavne snage u srednjoj i istočnoj Europi koja može srušiti komunističke poretke i koje je samim time i glavna smetnja komunistima. Maček je uvijek nastojao upozoriti i kritizirati zapadne zemlje zbog ekonomske, političke i vojne pomoći jugoslavenskom vodstvu. Poruke u Mačekovim govorima prenosili su i američki mediji, a glasila HSS-a bila su sklona prenositi pisanja lista The New York Times. Tako je Hrvatski glas prenio pisanje The New York Times-a nakon održanog Drugog kongresa MSU-a u svibnju 1950. („Croat Leader in Exile Scores West`s Aid to Belgrade at Peasant Union Parley”, 1950; „Tito-Stalin Split Held mere Tactic; Croat Leader in Exile Scores West`s Aid to Belgrade at Peasant Union Parley”, 1950). Maček je u tom govoru istaknuo da je Titov režim u Jugoslaviji od svog početka, pa na dalje, čista komunistička diktatura koja ne pokazuje nikakve razlike u svojoj unutarnjoj, ekonomskoj i socijalnoj strukturi od komunističkog režima u SSSR-u i ostalih režima tzv. narodnih demokracija u istočnoj Europi („Croat Leader in Exile Scores West`s Aid to Belgrade at Peasant Union Parley”, 1950). Nadalje je Maček naveo kako Tito i ljudi oko njega nikada nisu izjavili da su spremni odstupiti od komunističkog programa, nego upravo suprotno, oni su uvijek tvrdili da su oni jedini koji ispravno slijede i tumače komunističku nauku. Maček se osvrnuo i na odnos jugoslavenske vlasti prema pristašama HSS-a, koju je nazvao jedinom demokratskom strankom u hrvatskom narodu čije se članove „nemilosrdno proganja” te kako je situacija u Jugoslaviji ista, ako ne i gora, od situacije u drugim državama pod sovjetskom kontrolom. Dalje se u govoru Maček usredotočio na kritiku zapadne pomoći Jugoslaviji nazivajući naivnima sve one koji su smatrali da će sukob Tita i Kominforma dovesti Jugoslaviju postepeno u krug zapadnih demokracija. Mačeku je smetalo što su neki krugovi na Zapadu uvrštavali Tita i njegov režim u redove evolutivnih socijalista, a kritiku je uputio i pojedincima koji su jugoslavenski režim

sljedbenici vjere u Boga i Njegove zakone jesu slobodni i nezavisni seljaci, koji sačinjavaju ogromnu većinu pučanstva u svima našim državama. Lahko se može shvatiti, da u svim zemljama iza željezne zavjese komunistička diktatura nastoji pretvoriti slobodno seljaštvo u beskućnike i tako ga uništiti, koje je glavna zapreka ostvarenju komunističkog programa. Više nego igdje drugdje, ovi komunistički napori danas se vide u komunističkoj Jugoslaviji, a naročito u mojoj domovini Hrvatskoj“ („Dr. Matchek Speaks at Common Cause Meeting“, 1949).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 877

Iseljeništvo: povijesni aspekti

uspoređivali s tadašnjim „britanskim socijalističkim režimom”. Maček je u govoru nastavio: „nešto novo što obično nazivamo ‘titoizam’ ne postoji, pa prema tome nije ni Titov režim nikakvi posebni tkzv. nacionalni komunizam. To je besmislena formula, koju često spominju i rado upotrebljavaju oni pojedinci koji ne razumiju komunizam, njegov program, njegove ciljeve i njegove pojave” („Croat Leader in Exile Scores Westʹs Aid to Belgrade at Peasant Union Parley”, 1950). U govoru se Maček dotaknuo i tadašnjeg aktualnog stanja pa je analizirao i kritizirao vanjskopolitičke poteze Jugoslavije i normalizaciju odnosa s Grčkom, Austrijom i Italijom, što je nazvao samo taktičkim manevrom kojemu je cilj bio zbuniti svjetsko javno mišljenje, a ne stvarna Titova promjena u njegovim ideološkim pogledima ili temeljnim principima u odnosu prema kapitalističkim državama. Maček je tada procjenjivao da bi se Tito htio vratiti u okrilje SSSR-a ako bi mu Staljin bio voljan oprostiti „privremenu neposlušnost”. Zatim je uslijedila Mačekova kritika gospodarske pomoći koju Zapad pruža Jugoslaviji. Nazvao je pogreškom činjenicu da zapadne demokratske zemlje Jugoslaviji daju materijalnu i financijsku pomoć za petogodišnji plan jer one, po Mačeku, u stvari svjesno ili nesvjesno pomažu Titu u ispunjavanju njegovih „đavolskih planova” koji teže za osnovnom promjenom strukture u domovini, za proletarizacijom države i uništenjem seljaštva, koje je Maček u govoru nazvao najvažnijom i najsnažnijom zaprekom „moje domovine boljševizmu” („Croat Leader in Exile Scores West`s Aid to Belgrade at Peasant Union Parley”, 1950). Maček je nadalje u govoru tvrdio da seljaštvo pruža snažan otpor Titovim planovima diljem cijele Jugoslavije i da je taj otpor naročito jak u njegovoj „domovini Hrvatskoj”. Maček je zatim naveo kako Tito veliki dio novčanih sredstava dobivenih stranim zajmovima troši na uzdržavanje tajne i političke policije. Maček je izrazito kritizirao i trgovačke ugovore koje zapadne zemlje sklapaju s Jugoslavijom. Maček je rekao da je u tom pogledu situacija još daleko teža jer Tito, da bi ispunio obveze tih ugovora, ne izvozi tek višak produkcije u žitaricama i u ostaloj hrani ili u drvu, što bi, Maček je nastavio, bila normalna ekonomska politika jedne demokratske države, ali ne „nego on (Tito, op. a.) upravo pljačka i onako već gole i bose seljake oduzimajući im zadnju kilu brašna, zadnju svinju, zadnju kokoš pa i zadnje jaje. Svi ti proizvodi izvoze se na račun najosnovnijih potreba potrošača dovodeći tako najveći dio pučanstva u stanje teškog siromaštva i potpune bijede. Jedna od najtežih posljedica pak ove nove ekonomske politike, prouzročene trgovačkim ugovorima je potpuno opustošenje šuma, napose u hrvatskim i slovenskim krajevima. Te su šume bile do danas, provodeći brigu i sistematsku šumsku politiku, glavni izvor za pokrivanje životnih potreba velikog broja pučanstva, koje će, nakon što te šume budu posječene, postati proletarijat na najnižem životnom standardu”. Na kraju dijela izlaganja o trgovačkim ugovorima Maček je zapitao: „Mislite li, gospodo, da je kupovanje od gangstera, koji je opljačkao cijeli narod, manje nemoralno? Ja mislim da nije” („Croat Leader in Exile Scores West`s Aid to Belgrade at Peasant Union Parley”, 1950).

Detalji iz govora na Drugom kongresu MSU-a ujedno su i sukus velike većine Mačekovih stavova po pitanju jugoslavenskog režima koje će kasnijih godina samo prilagođavati i aktualizirati shodno prigodnom trenutku.

Tako je već na sljedećem, Trećem kongresu MSU-a, Maček kritizirao vojnu pomoć koju zapadne zemlje daju Jugoslaviji, a kao argument mu je poslužila činjenica da se jugoslavenske vojne postrojbe nisu pridružile zapadnim demokratskim snagama u borbi protiv komunističkih snaga Sjeverne Koreje.13 Maček je to iskoristio kako bi dokazao Zapadu da bez obzira na vojnu pomoć Jugoslaviji u Titu nemaju pouzdanog saveznika, što bi se, po Mačeku, bilo pokazalo i u slučaju da izbije veći oružani svjetski sukob te da bez obzira na zapadnu vojnu pomoć Jugoslavija nikada neće ući u NATO. Maček je istaknuo i da Tito naoružanje iz vojne pomoći u mirnodopsko vrijeme to oružje upotrebljava protiv nekomunističkog stanovništva. („The Report of the Croatian Peasant Party”, 1952).

13

Korejski rat trajao je od lipnja 1950. do potpisivanja primirja u srpnju 1953. godine. Sjeverna Koreja uživala je podršku Kine i SSSR-a.

878 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Tepeš, I.: Odnos Vladka Mačeka prema hrvatskom pitanju i Jugoslaviji kroz djelovanje u organizacijama emigranata...

Maček je u svom izvješću na Trećem kongresu neuspješnom prikazao i politiku Zapada koja je očekivala da će Titov odmak od SSSR-a slijediti i drugi sovjetski sateliti. Maček je istaknuo kako se ne vide rezultati tzv.

Titoizma u drugim sovjetskim satelitskim zemljama koje su i dalje čvrsto u rukama Staljina, a Maček pomak te politike nije vidio ni u komunističkim strankama demokratskih zemalja odnosno u Italiji, Francuskoj, Belgiji itd., gdje su „titoističke frakcije” ostale slabe. Maček je kritizirao i zapadni tisak koji je, po Mačeku, prihvatio jugoslavensku propagandu o slobodi vjeroispovijesti u Jugoslaviji, a kao primjer je naveo slučaj nadbiskupa Stepinca, za kojeg je Maček istaknuo da je nevino osuđen i zatvoren. Na kraju je Maček zaključio da je Jugoslavija od 1944. godine bila komunistička policijska država i da nije došlo do promjene bez obzira na sukob između Tita i Staljina te da će HSS, zbog obveze prema svom narodu, nastaviti s borbom protiv komunizma. („The Report of the Croatian Peasant Party”, 1952).

Maček je slobodu vjeroispovijesti spomenuo i u svom izvješću na sljedećem Kongresu MSU-a u listopadu 1954., kada je istaknuo da je vjera koja je jako vezana uz seljački način života u Jugoslaviji ismijavana i proganjana, što je, po Mačeku, bio slučaj i sa svim drugim elementima koji su vezani za seljačku tradiciju.

Ustupke koje je jugoslavenska vlada radila prema neovisnim seljacima Maček je nazvao koracima kako bi se obmanuli „naivni i dobronamjerni elementi na Zapadu”. Maček je u izvješću također ustvrdio da je položaj hrvatskog naroda kulturno i socijalno jednak ostalim narodima u zemljama pod komunističkim režimima, a kritizirao je one krugove na Zapadu koji su očekivali da će se u Jugoslaviji uvesti demokracija zapadnog tipa („An Address by Dr. V. Macek”, 1954).

U sljedećem izvješću za kongres MSU-a su, uz seljačku ideologiju koja je za Mačeka oduvijek bila glavna brana komunističkoj ideologiji, uvršteni i pojmovi hrvatske nacionalne i političke individualnosti za koje se ustvrdilo da su predstavljali za komuniste isto takvu zapreku u ostvarenju njihovih planova kao i sam seljak u svojstvu samostalnog posjednika njegove zemlje i plodova njegovog rada. Hrvatsko seljaštvo je, prema izvješću, bilo glavni nositelj hrvatske nacionalne i političke borbe. U istom izvješću istaknuto je kako vlast u Jugoslaviji čini sve da uništi svaki izraz hrvatskog nacionalnog života te da je svako hrvatsko političko djelovanje zabranjeno kao neprijateljsko, a da se sama upotreba hrvatskog imena smatrala suprotnom „novoj socijalističkoj stvarnosti”. („Izvještaj Hrvatske Seljačke Stranke”, 1956). Navedeno izvješće izneseno je na Petom kongresu MSU-a, održanom u Parizu koncem listopada 1956., na kojem Maček nije sudjelovao jer on inače zbog zdravstvenih razloga nije putovao van SAD-a. Na kongresu je Mačeka i HSS predstavljao glavni tajnik HSS-a Juraj Krnjević, koji je uz Mačeka i supotpisao izvješće. Stoga je vrlo vjerojatno da je, za razliku od standardnih Mačekovih izvješća, jači hrvatski nacionalni naboj u izvješću na kongresu u Parizu rezultat Krnjevićeve intervencije.14 U izvješću je prvi put spomenuto i radništvo koje je također, prema Mačeku i Krnjeviću, trpjelo u Jugoslaviji te je spomenuta i suradnja seljaštva i radništva.15 Prema izvješću su bijeda i siromaštvo vladali i u hrvatskim gradovima, što je dovelo do razočaranja radnika Titovim režimom pa je sukladno tome bila niska i ekonomska proizvodnja, a Jugoslavija je ovisila o stranoj pomoći („Izvještaj Hrvatske Seljačke Stranke”, 1956).

Krnjević je, za razliku od Mačeka, bio radikalniji i beskompromisniji u pristupu rješavanja hrvatskog pitanja te mu je cilj bilo stvaranje neovisne Hrvatske van jugoslavenskog okvira, dok je Maček bio umjereniji po tom pitanju i skloniji rješenju ravnopravne Hrvatske u jugoslavenskom okviru. Opširnije vidi: Tepeš, 2018.

15 Spominjanje radništva i suradnje radništva i seljaštva na kongresu MSU-a također je vrlo vjerojatno rezultat Krnjevićevog sukreiranja izvješća. Krnjević je bio jedan od osnivača HSS-ovih radničkih organizacija u emigraciji koje su bile osnovane pod nazivom Federacija slobodnih hrvatskih radnika u listopadu 1953. u Belgiji, a koja je 1961. promijenila naziv u Hrvatski radnički savez. Organizacija je utemeljena po uzoru na predratni Hrvatski radnički savez.

Opširnije vidi: Tepeš, 2018, str. 222 – 228.

14

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 879

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Potrebno je navesti kako je Maček u svojim memoarima, čije je pisanje završio 1956./57., naveo slične kritike na račun odnosa Zapada i Jugoslavije, kao što je to činio i u svojim javnim istupima u MSU-u. U svojim memoarima je kritizirao zapadne zemlje da još uvijek nisu shvaćale važnost seljačkih stranaka iz istočne Europe u borbi protiv komunizma te da nisu shvaćale činjenicu da jedino seljačke stranke mogu stabilizirati prostor istočne Europe između Baltika te Crnog i Jadranskog mora (Maček, 1992, str. 188). Maček je u memoarima kritizirao i zapadnu pomoć Titu te zapadne eksperimente s tzv. nacionalnim komunizmom, o čemu je napisao da Zapad ne shvaća da je komunizam jedan i jedinstven bez obzira pod kojom se firmom, ovisno o prilikama, prikazivao te je kritizirao da Zapad ne shvaća koliko se štete nanosi seljaštvu kada se moralno i materijalno pomaže njegove „komunističke tlačitelje”. (Maček, 1992, str. 188).

ZAKLJUČAK Iako je Maček svoje aktivnosti u MSU-u i drugim organizacijama emigranata iz srednje i istočne Europe posvetio pokušavajući utjecati na rušenje komunističkih režima u zemljama srednje i istočne Europe, a poglavito na rušenje jugoslavenskog režima, povijest je pokazala da to za svoga života nije uspio, tako da njegovi nastupi nisu za posljedicu imali destabilizaciju režima u Jugoslaviji i utjecaj na ljude u domovini.

Pogotovo nakon 1948., odnosno izbijanja sukoba na relaciji Tito ‒ Staljin i približavanja Zapadnih zemalja Jugoslaviji, nakon čega je Maček shvatio da se nalazi u nepovoljnom političkom položaju pa je uporno iznosio argumente kojima je neuspješno pokušavao zapadne zemlje okrenuti protiv Tita i jugoslavenskog režima. Maček je uporno jugoslavenski režim izjednačavao sa sovjetskim komunističkim režimom unatoč činjenici što je došlo do sukoba između vodstava tih dviju država. Maček je najjaču snagu za suzbijanje komunizma u srednjoj i istočnoj Europi vidio u seljačkim masama s tog prostora, iako svjestan jačanja brojnosti radništva i njegove uloge u političkom i društvenom životu. Dio Mačekovih aktivnosti i istupa u organizacijama emigranata iz istočne i srednje Europe popratio je i američki tisak, što je ujedno bio i jedini Mačekov kanal za iznošenje svojih političkih stavova pred međunarodnu javnost, dok je hrvatska iseljenička javnost o Mačekovoj djelatnosti u međunarodnim emigrantskim organizacijama vrlo detaljno bila izvještavana putem lista Hrvatski glas, koji je bio vrlo čitano glasilo kanadskih organizacija HSS-a.

Literatura Knjige: 1. Bekić, D. (1988). Jugoslavija u hladnom ratu. Zagreb: Globus.

2.

Boban, Lj. (1974a). Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941. Sv. 1. Zagreb: Liber.

3.

Boban, Lj. (1974b). Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941. Sv. 2. Zagreb: Liber.

4.

Jelić-Butić, F. (1983). Hrvatska seljačka stranka. Zagreb: Globus.

5.

Kušan, J. (2000). Bitka za Novu Hrvatsku. Rijeka: Otokar Keršovani.

6.

Maček, A. i Škrabe, N. (1999). Maček izbliza. Zagreb: Disput.

7.

Maček, V. (1992). Memoari. Zagreb: Hrvatska seljačka stranka.

8.

Prpić Gamiršek, N. (2004). Dr. Juraj Krnjević – Tri emigracije: razgovori – pisma - prilozi. Zagreb: Udruga za promicanje hrvatske političke povijesti Neda Prpić-Gamiršek.

9.

Radelić, Z. (1996). Hrvatska seljačka stranka 1941.-1950. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.

10. Raić, V. (1955). Hrvatska ili Jugoslavija? Gledište dra. V. Mačeka. Buenos Aires: vlastita naklada.

880 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Tepeš, I.: Odnos Vladka Mačeka prema hrvatskom pitanju i Jugoslaviji kroz djelovanje u organizacijama emigranata...

Članci u časopisima: 1. Aldrich, R. J. (1997). OSS, CIA and European Unity: The American Committee on United Europe, 1948.

– 60. Diplomacy and Statecraft, 8(1), 184 – 227. https://doi.org/10.1080/09592299708406035 2.

Boban, B. (2007). Vladko Maček u emigraciji – od izlaska iz zemlje do odlaska u SAD. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 39(1), 243 – 258. (https://hrcak.srce. hr/49086)

3.

Indraszczyk, A. (2013). The Cooperation of Peasant Parties from Central and Eastern Europe in Exile after 1945. U A. Mazurkiewicz (Ur.), East Central Europe in Exile. Volume 2. Transatlantic Identities (str.

193 – 225). Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing.

4.

Kadar Lynn, K. (2013). At War While at Peace: United States Cold War Policy and the National Committee for a Free Europe, Inc. U K. Kadar Lynn (Ur.), The Inauguration of Organized Political Warfare: Cold War Organizations sponsored by the National Committee for a Free Europe/Free Europe Committee (str. 7 – 70). Saint Helena, CA.: Helena History Press, LLC.

5.

Milošević, S. (2012). Emigrantska pisma Vladka Mačeka knezu Pavlu Karađorđeviću (1946. – 1952.). Časopis za suvremenu povijest, 44(2), 299 – 322. (https://hrcak.srce.hr/90329)

6.

Pešelj, B. (1970). S predsjednikom Mačkom u emigraciju. Hrvatska revija, 20(4), 757 – 811.

7.

Schmidt, A. (2002). Hrvatska i zapadni saveznici. Časopis za suvremenu povijest, 34(1), 71 – 90. (https:// hrcak.srce.hr/161937)

8.

Schmidt, A. (2005). Vladko Maček i Hrvatska seljačka stranka: Prizori iz izbjeglištva. Časopis za suvremenu povijest, 37(3), 407 – 422. (https://hrcak.srce.hr/570)

Doktorske disertacije: 1.

Tepeš, I. (2018). Političko djelovanje Hrvatske seljačke stranke u emigraciji od 1945. do 1990. godine.

(Neobjavljena doktorska disertacija). Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.

Članci u novinama: 1. An Address by Dr. V. Macek. (1954., 18. listopada). Hrvatski glas, str. 1.

2.

Croat Leader in Exile Scores West`s Aid to Belgrade at Peasant Union Parley. (1950., 23. svibnja). Hrvatski glas, str. 1.

3.

Deklaracija predstavnika seljačkih stranaka jugoistočne Europe. (1947., listopad-studeni). Glas Sv. Antuna, str. 3.

4.

Dr. Matchek Speaks at Common Cause Meeting. (1949., 17. svibnja). Hrvatski glas, str. 1.

5.

Izvještaj Hrvatske Seljačke Stranke. (1956., 19. studenog). Hrvatski glas, str. 1.

6.

Konferencija predstavnika seljačkih pokreta. (1948., 8. lipnja). Hrvatski glas, str. 1.

7.

Kongres Međunarodne Seljačke Unije. (1959., 15. lipnja). Hrvatski glas, str. 1.

8.

Maček, V. (1950., 19. prosinca). Betlehemska zvijezda. Hrvatski glas, str. 1.

9.

Odbor Srednje i Istočne Europe. (1951., 8. svibnja). Hrvatski glas, str. 4.

10. The Report of the Croatian Peasant Party. (1952., 19. svibnja). Hrvatski glas, str. 1.

11. Tito-Stalin Split Held mere Tactic; Croat Leader in Exile Scores West`s Aid to Belgrade at Peasant Union Parley. (1950, 9. svibnja). The New York Times, str. 8.

12. Treći kongres Međunarodne seljačke unije. (1952., 12. svibnja). Hrvatski glas, str. 1.

13. Važna izjava predsjednika dr. V. Mačeka. (1950., 17. siječnja). Hrvatski glas, str. 1.

14. Velika djelatnost Seljačke Internac. u Ujed. Narodima. (1947., 14. listopada). Hrvatski glas, str. 1 - 3.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 881

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Neobjavljeni izvori: 1. SDS RSUP SRH. (1948-1951). SDS 1, microfiche 301839-1, Maček Vladimir. Hrvatski državni arhiv (HR-HDA1561).

VLADKO MAČEK’S ATTITUDE IN RELATION TO THE CROATIAN QUESTION AND YUGOSLAVIA’S INSIDE ACTIVITIES IN CENTRAL AND EASTERN EUROPE EMIGRANTS ORGANIZATIONS FROM 1947. TO 1964.

ABSTRACT The work on the basis of the writing of the HSS emigrant newspaper, published and unpublished Maček’s written correspondence and documents of the Yugoslav secret service, presented Maček’s views in relation to Yugoslavia and solving Croatian issues through activities in political emigrants from Central and Eastern Europe, whose countries found under Soviet and Communist influence. Although Maček enjoyed a certain appreciation by the official US administration, however, after 1948., and the conflict between Tito and Stalin, Maček came in an unequal position in relation to political emigrants from other countries under the Soviet influence, given that the US and Western countries have since supported Tito and the Yugoslav government in the context of confrontation with USSR during the Cold War. Accordingly, in his public appearances, Maček sought to discredit Tito’s regime in Yugoslavia by equating it with the worst form of communist regime of the Soviet type. At the same time, Maček also criticized the Western Democratic States led by the United States for their political, economic and military assistance to such a Yugoslav government. Aware of the US policy of maintaining the integrity of Yugoslavia, Maček is primarily the solution of the Croatian question seen in equal Croatia within Yugoslavia, and considering the policies and goals of the International Peasant Union and other emigrant organizations in which he participated, Maček was inclined to incorporate Croatia into the Central European Federation on the area bordered by the Baltic, Jadran and the Black Sea. Maček’s public performances and political action at the time of his life did not result in the change of US and Western powers towards Yugoslavia as he wished.

Key words: Vladko Maček, Croatia, Yugoslavia, Cold War, Anticommunism

882 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žižić, J.: Radomiro Tomic Romero

Stručni rad Jakov Žižić Hrvatsko katoličko sveučilište jakovzizic@gmail.com

RADOMIRO TOMIC ROMERO SAŽETAK Rad se bavi političkim profilom Radomira Tomica Romera (1914. – 1992.), jednog od najistaknutijih čileanskih političara hrvatskog porijekla. Donosi se pregled njegova političkog puta i izbornih rezultata u kontekstu političkog identiteta i djelovanja Demokršćanske stranke Čilea i njezine preteče Nacionalne falange. U radu se razmatra i njegov stav prema komunističkoj Jugoslaviji i borbi za hrvatsku nezavisnost početkom 90-ih godina.

Ključne riječi: Radomiro Tomic Romero, Demokršćanska stranka Čilea, hrvatsko iseljeništvo u Čileu, socijalno kršćanstvo.

Ključne riječi: Radomiro Tomic Romero, Demokršćanska stranka Čilea, hrvatsko iseljeništvo u Čileu, socijalno kršćanstvo

Među zemljama u kojima postoje hrvatske iseljeničke zajednice Čile se izdvaja po prisutnosti i utjecaju potomaka hrvatskih iseljenika u političkom životu. Među većim brojem čileanskih zastupnika, senatora, stranačkih čelnika i predsjedničkih kandidata hrvatskog porijekla posebno se izdvaja Radomiro Tomic Romero, zastupnik, senator i predsjednički kandidat Demokršćanske stranke na izborima 1970. Radomiro Tomic Romero rođen je 7. svibnja 1914. u gradu Calami u regiji Antofagasta na sjeveru Čilea. Njegov otac Stjepan Tomić Dvornik rođen je u Splitu 1878., a u Čile se doselio 1900. (Zlatar Montan, 2002: 364). Stariji brat Radomira Tomica, Esteban Tomic Romero, bio je gradonačelnik Calame od 1956. do 1959. kao član centrističke Radikalne stranke.

SOCIJALNO KRŠĆANSTVO Radomiro Tomic diplomirao je pravo na Pontifikalnom katoličkom sveučilištu u Santiagu gdje je jedno vrijeme bio predsjednik studentskog udruženja. Zajedno sa skupinom mlađih članova Konzervativne stranke 1935. osnovao je Nacionalnu falangu koja je nastojala uključiti mlade katolike u politiku i proširiti ideale papinskih socijalnih enciklika Rerum Novarum (1891.) i Quadragessimo Ano (1931.) (Grayson, 1969: 149). Nacionalna falanga odvojila se od Konzervativne stranke i postala zasebna stranka 1938. nakon što su odbili podržati predsjedničkog kandidata Liberalne stranke kojeg su smatrali suviše desnim. Odluka o odvajanju od Konzervativne stranke nije naišla na razumijevanje crkvene hijerarhije koja je bila čvrsto povezana s tom strankom,

Za obuhvatan pregled čileanskih političara hrvatskog porijekla (do 90-ih godina prošlog stoljeća) v. Mataić Pavičić, 1998.

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 883

Iseljeništvo: povijesni aspekti

no članovi Nacionalne falange ostali su privrženi katolici koji su svoj program vidjeli kao prikladniji način ostvarivanja katoličkog učenja (Valenzuela, 1995: 36).

Na parlamentarnim izborima 1941. izabrana su trojica zastupnika iz Nacionalne falange, među kojima i Radomiro Tomic koji je i na izborima 1945. osvojio zastupnički mandat. Nova stranka nije ostvarivala značajnije izborne rezultate i sve do sredine 50-ih godina prošlog stoljeća dobivala je oko 3 % glasova na nacionalnoj razini (Valenzuela, 1995: 36 ). Tomic je u međuvremenu u dva navrata bio predsjednik Nacionalne falange, od 1946. do 1947. i od 1952. do 1953. Godine 1950. izabran je na upražnjeno senatorsko mjesto poznatog književnika Pabla Nerude kojemu je mandat bio oduzet zbog pripadnosti zabranjenoj Komunističkoj stranci Čilea.

Godine 1957. Nacionalna falanga ujedinila se se s Konzervativnom kršćansko-socijalnom strankom u Demokršćansku stranku. Nova stranka spajala je katoličko nadahnuće s reformističkim i progresivnim pogledom na socijalno pitanje, što je bio ideološki profil usklađen sa socijalnim naukom Katoličke crkve. U pogledu ekonomskih i razvojnih pitanja Demokršćanska stranka oslanjala se na ideologiju razvoja koja je naglašavala aktivnu ulogu države u promicanju industrijalizacije. Objedinjujući to dvoje, Demokršćanska stranka istaknula je novu, kršćanstvom nadahnutu viziju rješavanja dubokog socijalnog sukoba u Čileu (Luna i dr., 2013: 920). Premda je nadahnuće izvodila iz kršćanskih (naročito katoličkih) doktrina i mislilaca, Demokršćanska stranka odbijala se identificirati kao katolička stranka i izričito se određivala kao nekonfesionalna (Valenzuela, 1995: 49).

U razdoblju od 1961. do 1965. Demokršćanska stranka povećala je biračku podršku s 15,9 na 56,1 %, članstvo je naraslo s nekoliko tisuća na preko 50.000 (82.000 u 1969.), a broj zastupnika u parlamentu povećao se s 23 na 82 (Grayson, 1969: 150). Na predsjedničkim izborima 1964. pobijedio je vođa Demokršćanske stranke Eduardo Frei Montalvo. Kao osnivač i član Demokršćanske stranke, Radomiro Tomic 1961. je po drugi put izabran za senatora u čileanskom parlamentu. Senatorsku službu obavljao je do 1965. kada ga je vlada predsjednika Frei imenovala za veleposlanika Čilea u SAD-u. Diplomatsku službu prekinuo je 1968. kako bi se kandidirao na predsjedničkim izborima u Čileu 1970.

PROTUKANDIDAT SALVADORU ALLENDEU Premda je predsjednik Frei postigao određene uspjehe na ekonomskom i socijalnom planu, njegova vladavina ostvarila je tek manji dio obećanja i pridonijela je općem nezadovoljstvu i polarizaciji u zemlji (Luna i dr., 2013: 922). U pretkampanji za predsjedničke izbore Tomic se otvoreno izjašnjavao puno lijevijim u socioekonomskom pogledu u odnosu na stranačkog kolegu i predsjednika države Frei. Tomic je među ostalim iskazao svoje simpatije prema nekapitalističkom putu razvoja te istaknuo kako je nemoguće biti kršćanin i kapitalist (Grayson, 1969: 165). Kao predsjednički kandidat Demokršćanske stranke Tomic je zagovarao potpunu nacionalizaciju iznimno važne industrije bakra. U deklasificiranom izvještaju CIA-e o kandidatima i njihovim programima na čileanskim predsjedničkim izborima 1970. navodi se da je tendencija Tomiceva predsjedničkog programa „socijalistička i etatistička, sa snažnim osloncem na demokršćanske ‘komunitarističke’ ideje”. Izvještaj ističe da su neke Tomiceve ekonomske i socijalne ideje „nedvojbeno rezultat određenog siromaštva u kojem je proveo svoje mladenačke godine”. Zapaža se da je njegov otac jugoslavenski imigrant „što vjerojatno objašnjava Tomicevo divljenje prema Titu i jugoslavenskom sustavu” (CIA, 1970: 11).

Na predsjedničkim izborima Tomic je osvojio treće mjesto s osvojenih 28,11 %, iza kandidata udružene ljevice Salvadora Allendea koji je osvojio 36,61 % i kandidata desnice Jorgea Alessandria koji je osvojio 35,27 % glasova. S obzirom na to da nijedan od kandidata nije dobio apsolutnu većinu glasova, predsjednika su apsolutnom većinom trebali izabrati članovi obaju domova čileanskog parlamenta birajući između dvojice kandidata s najvećim brojem glasova. Odmah nakon izbora Tomic je dao podršku Allendeu, a Demokršćanska

884 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žižić, J.: Radomiro Tomic Romero

stranka je nakon dobivenih jamstava Allendea o poštivanju građanskih i političkih sloboda podržala njegov izbor za predsjednika u parlamentu (Angell, 1970).

Demokršćanska stranka uskoro se razišla s Allendeom i udružila s desnicom u opoziciji njegovoj vladavini.

Nakon poraza na predsjedničkim izborima 1970. Tomic se više nije kandidirao na izborima u Čileu. Demokršćanska stranka podržala je vojni udar kojim je 1973. svrgnut predsjednik Allende smatrajući to neizbježnim odgovorom na politike koje je provodila njegova vlast (Luna i dr., 2013: 921).2 U razdoblju vojne diktature u Čileu (1973. – 1990.) Tomic je jedno vrijeme živio u Švicarskoj. Nakon obnove demokracije 1990. vlada demokršćanskog predsjednika Patricia Aylwina imenovala je Tomica veleposlanikom Čilea pri Ujedinjenim narodima u Ženevi. Radomiro Tomic preminuo je 3. siječnja 1992. u Santiagu.

REZERVE PREMA SAMOSTALNOSTI HRVATSKE? Radomiro Tomic u tri navrata je posjetio komunističku Jugoslaviju i domovinu svog oca ‒Hrvatsku. Godine 1971. primio ga je i jugoslavenski vođa Josip Broz Tito. Tomic je iskazivao simpatije prema radničkom samoupravljanju u Jugoslaviji za koji je u intervjuu 1972. kazao da je toj zemlji omogućio postizanje najviše prosječne stope rasta u svijetu tijekom jedanaest uzastopnih godina. Također je istaknuo da je samoupravni sustav omogućio značajnu demokratizaciju nacionalnog života u Jugoslaviji, čime je nestalo terora kao instrumenta vladavine (Harnecker i Caynuela, 2020). Prisjećajući se borbe za pridobivanje čileanske podrške hrvatskoj državnosti, posljednji jugoslavenski i prvi hrvatski veleposlanik u Čileu Frane Krnić navodi da je Tomic bio posebno sumnjičav prema hrvatskoj nezavisnosti. Krnić ističe kako je Tomic, prvenstveno zbog ideoloških razloga, podosta sumnjao „da će se nova Hrvatska, koja se pred našim očima stvarala u vrlo neizvjesnim političkim uvjetima, usmjeriti putem demokracije” (Krnić, 2012: 18). Tomic je u tim sumnjama bio prilično usamljen jer je većina čileanskih političara hrvatskog porijekla podržala samostalnost Hrvatske i djelatno radila na čileanskom priznanju hrvatske države.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Radomiro Tomic bio je istaknuta figura čileanske politike od kraja 40-ih do početka 70-ih godina 20. stoljeća.

Bio je član obaju domova čileanskog parlamenta, predsjednik Nacionalne falange (preteče Demokršćanske stranke) i predsjednički kandidat te stranke na izborima 1970. Tomic je imao nezaobilaznu ulogu u pozicioniranju Demokršćanske stranke kao socioekonomski lijeve stranke katoličkog identiteta u njezinoj „progresivnoj” fazi djelovanja od 1957. do 1970. (Luna i dr., 2013: 928). Sin iseljenika iz Splita, Tomic pripada širokom krugu potomaka hrvatskih iseljenika u Čileu koji su došli do najviših političkih položaja u toj državi – izuzev položaja predsjednika države koji je ostao nedostižan i Radomiru Tomicu.

Nakon početne podrške vojnom udaru, Demokršćanska stranka promijenila je stav i već početkom 80-ih godina prošlog stoljeća preuzela važnu ulogu u opoziciji vojnoj diktaturi (Luna i dr., 2013: 921).

2

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 885

Iseljeništvo: povijesni aspekti

Literatura 1.

Angell, Alan (1970) Chile: From Christian Democracy to Marxism?. The World Today 26(11): 488-496.

2.

CIA (Central Intelligence Agency) (1970) Intelligence Memorandum. Chile’s Elections – the Candidates and their Programs. https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/CIA-RDP85T00875R001100090034-0.pdf Pristupljeno 14. travnja 2020.

3.

Grayson, George W., Jr. (1969). Chile’s Christian Democratic Party: Power, Factions, and Ideology. The Review of Politics 31(2): 147-171.

4.

Harnecker, Marta i Cayuela, Jose (2020) Radomiro Tomic en 1972: “Si hubiera ganado tendría similares dificultades”.

Interferencia.cl 16. veljače. https://interferencia.cl/articulos/radomiro-tomic-en-1972-si-hubiera-ganado-tendriasimilares-dificultades Pristupljeno 14. travnja 2020.

5.

Krnić, Frane (2012) S Domljanom u Čile stigla pozitivna slika o Hrvatskoj. Spektar Slobodna Dalmacija. 28. siječnja: 18.

6.

Luna, Juan Pablo i dr. (2013) Religious Parties in Chile: The Christian Democratic Party and the Independent Democratic Union. Democratization 20(5): 917-938.

7.

Mataić Pavičić, Dane (1998) Hrvati u Čileu: životopisi. Zagreb: Vlastita naklada.

8.

Valenzuela, J. Samuel (1995) The origins and transformations of the Chilean party system. Estudios Públicos 58: 1-66.

9.

Zlatar Montan, Vjera (2002) Immigracion Croata en Antofagasta. Antofagasta: Hrvatski dom.

RADOMIRO TOMIC ROMERO ABSTRACT The article presents political profile of Radomiro Tomic Romero (1914-1992), one of the most prominent Chilean politicians of Croatian descent. It gives an overview of his political path and election results in the context of political identity and actions of Christian Democratic Party of Chile and its antecedent National Falange. The article also discusses his attitude towards communist Yugoslavia and the struggle for Croatian independence in the early 1990s.

Key words: Radomiro Tomic Romero, Chilean Democratic Party, Croatian Emigration to Chile, Social Christianity

886 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gadze, P.: Hrvatska kultura na španjolskom: Analiza triju radijskih programa Hrvatske zajednice u Argentini

Paula Gadze Universidad de Buenos Aires paulagadze@gmail.com

HRVATSKA KULTURA NA ŠPANJOLSKOM: ANALIZA TRIJU RADIJSKIH PROGRAMA HRVATSKE ZAJEDNICE U ARGENTINI SAŽETAK Prema procjenama Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske danas u Argentini živi oko 250.000 Argentinaca hrvatskog podrijetla. Doseljavanje u ovu zemlju počelo je na kraju XIX stoljeća. Većina hrvatskih imigranata u te krajeve – i nadalje njihovi potomci ‒ očuvali su hrvatsku kulturu i identitet te su bili u kontaktu s Domovinom. Usprkos nepovoljnim uvjetima, kao što je udaljenost ili poteškoće u očuvanju materinskog jezika, našli su različite načine njegovanja hrvatske tradicije. Jedan od tih načina su mediji (časopisi, novine i radioemisije) koji su od osnutka do danas izdavani, odnosno emitirani, na španjolskom jeziku. Kroz ovaj rad propitat će se uloga radijskih programa („Croacia en mi corazón”, „Croacias totales” i „Bar croata”), točnije koliko su oni bitni za održavanje i prenošenje hrvatskog etničkog i kulturnog identiteta na Hrvate u Buenos Airesu i Rosariju. Također, analizirat će se utjecaj novih tehnologija na navedene medije, posebno interneta i novih mogućnosti koje oni pružaju te načina komunikacije koji se putem interneta razvijaju.

Ključne riječi: Hrvati u Argentini, iseljeništvo, mediji, hrvatski identitet, virtualne zajednice

UVOD Cilj je ovog rada analizirati tri radijska programa o Hrvatskoj koji se emitiraju u Buenos Airesu i Rosariju.

Imamo namjeru istražiti ulogu komunikacijskih medija i njihovu važnost u oblikovanju hrvatskog etničkog i kulturnog identiteta, a osobitost ovih programa je to što se od samih početaka emitiraju na španjolskom jeziku. Izvori informacija za ovaj rad su radijski programi „Croacia en mi corazón” (Hrvatska u mom srcu), „Bar croata” (Hrvatski bar) i „Croacias totales” (Sve o Hrvatskoj). Svaki od tih medija analizira se od njegova osnivanja do sadašnjeg trenutka. Informacije za izradu ovog rada prikupljene su analizom mrežnih stranica, preko polustrukturiranih intervjua s urednicima i spikerima medija i slušanjem radijskih emisija. K tomu, s obzirom na svoju vlastitu obiteljsku povijest emigracije i na činjenicu da često pratim spomenute medije, koristim i autoetnografsku metodu. Rad ima tri dijela: u prvome dajemo mali povijesni pregled hrvatskih komunikacijskih medija u Argentini, zatim slijedi detaljni opis svakog medija i komparativna analiza, te na kraju dolazi zaključak u kojem se analizira utjecaj medija i novih tehnologija na oblikovanje identiteta.

HRVATSKO DOSELJAVANJE U ARGENTINU. POČETAK PRVIH MEDIJA

Argentina je zemlja koja je, među državama Latinske Amerike, u raznim migracijskim valovima primila najveći broj Hrvata. Prve migracije u spomenutu zemlju počele su krajem XIX. stoljeća i povećavale su se u razdoblju do pred Prvi svjetski rat. Procjenjuje se da je do početka Drugog svjetskog rata u zemlju stiglo između

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 887

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

100.000 i 150.000 hrvatskih useljenika, a da ih je između 1946. i 1951. došlo još oko 20.000 (Rajković Iveta i Gadze 2015). Prema današnjim službenim podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, u Argentini živi približno 250.000 Hrvata i njihovih potomaka. Sudbina imigranata je složena, zanimljiva, tužna, nesigurna, obeshrabrujuća, nostalgična. Doseljenici su se u novim sredinama susreli s novim svijetom, u procesu prilagodbe promijenili su svoja zvanja i imena, naučili su novi jezik i novu kulturu. Zato i nije iznenađujuće primijetiti da ih je obuzimala nostalgija i da su težili tomu da žive grupirani u zajednici. Baš tako su, unatoč prilagodbi i integraciji, uspjeli sačuvati kulturni identitet podrijetla (Cohen prema Grbić Jakopović 2014).

Hrvatski iseljenici započeli su nov život u Argentini, prije svega u Buenos Airesu, Santa Feu, Córdobi, Chacu, Rio Negru i Patagoniji. Mnogi od tih doseljenika boravili su u istim gradskim četvrtima i radili su zajedno, što znači da su se stalno nalazili u hrvatskom etničkom okružju. U nekim četvrtima organizirale su se zajednice, u drugima još i hrvatske škole i crkve (Rajković Iveta i Gadze 2015). S antropološkog gledišta možemo shvatiti „zajednicu” kao skupinu osoba koje dijele istu povijest, jezik, običaje, vrijednosti, interese, političke institucije, simbole i sjećanja. Skupina je u (relativno) stalnoj interakciji s članovima, a ono što im je zajedničko je ono što ih razlikuje od drugih skupina osoba. Članovi etničke zajednice temelje svoj identitet na pripadnosti pa stoga zajednice dobivaju značajno mjesto i ulogu u procesu oblikovanja identiteta. Dakako, struktura i kulturni sadržaj ne određuju postojanje zajednice ni njezin identitet; članovi iste zajednice pripisuju razna značenja i nalaze referentne točke za vlastiti identitet1. Ovime želimo reći da ne postoji kulturni identitet koji se da definirati jednom za svagda; ono što nas je zaintrigiralo u analizi komunikacijskih medija, a posebno radija, je to kako se oblikovalo i izgrađivalo pripisivanje raznih značenja hrvatskom etničkom i kulturnom identitetu na španjolskom jeziku.

S ciljem da obavještavaju, da propagiraju promjene u dalekoj Hrvatskoj i da grupiraju doseljenike na novom teritoriju, komunikacijski mediji koji su se prvi pojavili u Argentini bili su u formi tiskanih publikacija. Prije Prvog svjetskog rata među hrvatskim useljenicima u Latinskoj Americi bilo je vrlo malo intelektualaca i mnogo je bilo nepismenih, a to je otežavalo izdavanje novina. Svejedno, unatoč nepovoljnim uvjetima, do 1914. u Argentini je cirkuliralo 14 dnevnih novina (Antić, 2001; Šprljan 2011). Buenos Aires je oduvijek predstavljao ulazna vrata u Argentinu, zbog čega su se većina hrvatskih iseljenika nastanila u ovom gradu. I grad Rosario je kao društveno i ekonomsko središte pokrajine Santa Fe privukao znatan broj Hrvata. U oba grada su se Hrvati držali zajedno, osnivali su udruge građana i objavljivali su dnevne novine.

Prvi spomen Hrvata u tisku nalazi se u novinama La Patria Italiana koja se izdavala u Buenos Airesu, u kojoj su hrvatski iseljenici imali svoju kolumnu nazvanu Per gli Slavi (Za Slavene). Dana 24. kolovoza 1879. objavljena je pjesma Noć Rikarda Jorgovanovića. Prve novine hrvatskih iseljenika zvale su se Narodni glas i izlazile su u Buenos Airesu početkom 80-ih godina 19. stoljeća. U ožujku 1883. izlazi prvi broj, od njih sveukupno osam, publikacije zvane Iskra Slavjanske slobode. Godine 1891. izdaje se, isto u Buenos Airesu, nekoliko brojeva časopisa Slavjanski glas. Druge publikacije bile su Slavenska Misao, Sloboda i „Almanaque Croata de la Emigración” (Hrvatski iseljenički almanah), publikacija od 400 stranica iz godine 1910. Tijekom 1918. i 1919. izlazi časopis Jadran i od 1931. do 1941. publikacija Hrvatski Domobran promiče ideje neovisnosti u biltenima.

I u Rosariju su se s dolaskom prvih doseljenika pojavile neke publikacije. Između 1908. i 1911. objavljivao se list Materinska riječ, bio je to medij „Društva jugoslavenskih imigranata za materinsku riječ”. U istoj epohi je počela cirkulirati publikacija Zajednica Ivana Radeljaka, koji je namjeravao napraviti novine za Hrvate Južne Amerike, a prestala se objavljivati zbog početka Prvog svjetskog rata 19142.

U izvorniku na hrvatskom jeziku. Cohen prema Grbić Jakopović 2014: 50 - 51.

Za više informacija vidi: Antić 2001: 228-231

1 2

888 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gadze, P.: Hrvatska kultura na španjolskom: Analiza triju radijskih programa Hrvatske zajednice u Argentini

Nakon Drugog svjetskog rata stigli su mnogi intelektualci koji su emigrirali zbog jugoslavenskog režima zbog čega se znatno povećava broj publikacija. Buenos Aires se pretvorio u izdavačko i informacijsko središte, ne samo za Hrvate u Argentini nego i u cijeloj Latinskoj Americi. Procjenjuje se da su cirkulirale 52 publikacije na hrvatskom i 10 na španjolskom jeziku. Dvije najistaknutije su bile: Hrvatska revija – tromjesečni časopis utemeljen 1951., koji je okupljao niz intelektualaca iz cijelog svijeta – i Studia Croatica – časopis utemeljen 1960., najveća publikacija u svijetu posvećena hrvatskoj tematici na španjolskom jeziku (Antić 2011).

RADIJSKI PROGRAMI HRVATSKE ZAJEDNICE U ARGENTINI „Croacia en mi corazón” (Hrvatska u mom srcu) Radijski program „Croacia en mi corazón” po prvi put je emitiran 9. rujna 1990. Sadašnji voditelj ispričao nam je da je program nastao po ideji svećenika hrvatske crkve koji je prihvatio poziv od biskupa da zauzme radijski prostor nedjeljom ujutro na radiopostaji mjesta San Justo. Početna zamisao programa bila je da širi novosti o Hrvatskoj, njezinim turističkim zonama, o kulturi, glazbi i običajima. Dakako, političke okolnosti tog vremena, koje je prethodilo neovisnosti, uvjetovale su strukturu i projekciju programa. Nije bilo nimalo lako u tim vremenima izvješćivati slušatelje o onom što se događalo u Hrvatskoj. „Croacia en mi corazón” emitira se već godinama svake subote od 13 do 15 sati, na radiopostaji AM 660, radijska frekvencija San Justa, a koja se može slušati preko interneta na: www.am660.com.ar U programu se obrađuju razne teme od interesa za Hrvatsku, njezinu dijasporu i hrvatsku zajednicu u Argentini. Teme o kulturi, turizmu, povijesti i običajima izmjenjuju se s pjesmama iz različitih dijelova Hrvatske.

Hrvatskim aktualnostima bavi se tjedni pregled vijesti, koji već deset godina priprema, emitira i odašilje program „La voz de Croacia” (Glas Hrvatske). Društveni segment zauzima važno mjesto jer tu se, osim što se donose informacije o planu aktivnosti relevantnih za hrvatsku zajednicu (događanja, akcije, svečanosti), još i emitiraju čestitke osobama iz zajednice koje slave rođendane u dotičnom tjednu, kao i druge obavijesti društvenog značaja kao što su krštenja, vjenčanja i smrti.

Tematika programa mijenjala se kroz zadnjih 28 godina. U početku se uvijek računalo s prisutnošću nekog franjevca u emisiji, čitalo se dnevno evanđelje i mala meditacija. Voditelj nam priča da su se teme odabirale u skladu s događajima političke, društvene i ekonomske naravi, koji su se zbivali u Hrvatskoj, kao i s aktivnostima hrvatske zajednice u Argentini. Nerijetko program obuhvaća intervjue uživo s istaknutim osobama hrvatskog kolektiviteta u Argentini ili s nekim tko je došao u posjet iz Hrvatske. „Croacia en mi corazón” sluša se u gradu Buenos Airesu i okolici i ima dobar signal. Dakako da prijenos preko interneta umnogostručuje slušanost, i to ne samo na drugim mjestima u Argentini nego i u drugim zemljama Latinske Amerike i zemljama poput SAD-a, Kanade, Australije, Južne Afrike i Hrvatske. Slušatelji se mogu javiti telefonski i pozdraviti prijatelje, predložiti teme za obradu, naručiti pjesme. To mogu napraviti i preko stranice na društvenoj mreži Facebook. Na profilu radija na ovoj društvenoj mreži voditelj programa pozdravlja slušateljstvo na početku emisije. Nadalje, tijekom emitiranja programa ili kroz tjedan na istoj stranici dijele se poveznice na vijesti i događaje vezane za hrvatski kolektivitet i za sve publikacije UACRA-e (Unión de Asociaciones Croatas de la República Argentina, Unija hrvatskih udruga u Republici Argentini).

Jednom ili dvaput godišnje program organizira zajednički ručak u hrvatskom centru u četvrti San Justa i ovaj prostor susreta između onih koji stvaraju program i slušatelja je još jedna motivacija za buduće sudjelovanje i suradnju obiju strana. Uoči 28. obljetnice programa planovi za budućnost sastoje se u tom da se i dalje potomcima Hrvata i prijateljima zajednice prenose obavijesti o Hrvatskoj.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 889

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

„Croacias totales” (Sve o Hrvatskoj) „Croacias totales” je radijski program koji se prenosi ponedjeljkom od 19 do 21 h na FM Signos, a može se slušati i preko interneta. Program se emitira od prosinca 2010., a počeo je slučajno kad je jedna od sadašnjih voditeljica bila na radijskoj postaji na programu svoje prijateljice gdje je promovirala božićno slavlje koje je organizirao Hrvatski Caritas. Tada se oduševila svijetom radija koji je upoznala i pozvala je dvije prijateljice koje su prihvatile poziv i oživotvorile ovaj program s ciljem da i dalje budu u službi Hrvatske iz novog prostora, a kasnije im se pridružio još jedan član. Četvero voditelja potomci su migranata rođenih u Argentini.

Program „Croacias totales” emitira se na španjolskom i obrađuje teme vezane za Hrvatsku: vijesti o aktualnostima, turizmu, tradiciji, glazbi, gastronomiji i povijesti. Izvori informacije za ove teme su već spomenuta emisija Glas Hrvatske i razni hrvatski dnevnici koji se čitaju na internetu. Isto tako pozivaju u program ili rade intervjue s osobama relevantnim za zajednicu ili onima koje su povezane s Hrvatskom. U nekim prilikama vijesti šalje publika koja je prijateljski raspoložena prema radiju. Slušatelji se mogu čuti s voditeljskom ekipom putem telefona uživo ili putem maila. Drugi komunikacijski kanali idu preko bloga i profila na Facebooku, gdje su članci koji se dijele manjeg formata, ali se češće publiciraju. Na objema stranicama nalazimo poveznice za druge virtualne stranice i fotografije. Blog sadrži sekciju „Links Argentina”, gdje se nalazi popis svih hrvatskih udruga s adresama, telefonskim brojevima i stranicom na internetu. Na blogu se još mogu reklamirati hrvatski proizvodi i profesionalne usluge iz različitih grana. Interakcija sa slušateljstvom od najveće je važnosti za voditeljsku ekipu: slušatelji mogu tražiti glazbene teme i zvati program uživo. Programska ekipa organizira i događaje zvane „chai party ”, druženja sa slušateljima i prijateljima programa, s ciljem podebljavanja fondova kojima se pokriva financiranje programa.

„Bar croata” (Hrvatski bar) Radijski program „Bar croata” prenosi se u Rosariju od prosinca 2005. svakog petka od 19 do 21 h, preko Eco Radio Rosario 92.3 mhz, a može se slušati i preko internetske stranice www.ecoradio.com. Pokretanje programa bilo je motivirano željom da se hrvatskom kolektivitetu i ljudima iz Rosarija i okolice približe teme vezane za Hrvatsku i njezinu argentinsku zajednicu.

Sadržaj i format programa služe na čast njegovu imenu. Članovi programa oduševljeni su time što funkcioniraju kao bar, u kojem se prijatelji kolektiviteta osjećaju pozvanima da sudjeluju, bilo da su pozvani uživo, ili komunicirajući telefonom ili pak preko društvene mreže. Teme koje obrađuju su različite, ali uvijek se vrte oko Hrvatske i njezine zajednice, oko povijesti, geografije, kulinarstva, sporta i, naravno, širenja aktivnosti hrvatskog kolektiviteta. Raznolikost tema mijenjala se s godinama kako se mijenjala voditeljska ekipa jer se svaki novi član posvećivao specifičnoj temi. Jedna od tema kojoj su posvećivali osobitu važnost i relevantnost bila je ponovna afirmacija neovisne Hrvatske, nužnog povijesnog procesa i protagonista tih događaja.

Razlozi za to, kako nam je ispričao jedan od voditelja, sastoje se u tom da se brani ideja neovisne Hrvatske, njezina kultura i identitet i da se otkloni jugonostalgičarska vizija koju su održavale skupine ranijih imigranata.

Slušateljstvo „hrvatskog bara” sastoji se od potomaka Hrvata iz cijele Argentine, prije svega iz Rosarija, i od slušatelja drugog podrijetla, a koje zanimaju hrvatska kultura ili povijest. U početku su komunicirali s publikom preko telefona. U travnju 2008. počeli su objavljivati na blogu www.bar-croata.blogspot.hr i godine 2009. na profilu društvene mreže Facebook. Na obje virtualne stranice objavljuju se videosnimci, fotografije i tonski zapisi vezani za sadržaj programa. Slušatelji mogu komentirati spomenute publikacije, slati pozdrave i naručivati pjesme. Na blogu možemo naći poveznice na druge stranice hrvatskih institucija na španjolskom jeziku, reklame profesionalaca hrvatskog podrijetla u Argentini i oglase o skorašnjim socijalnim događanjima. Ovaj zadnji tip publikacija predstavlja 40 % publikacija na blogu. S protokom vremena 890 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gadze, P.: Hrvatska kultura na španjolskom: Analiza triju radijskih programa Hrvatske zajednice u Argentini

i u skladu s popularizacijom društvenih mreža, profil „Hrvatskog bara” na Facebooku postao je glavni medij komunikacije sa slušateljstvom.

Zanimljivo je primijetiti da od drugog rođendana program „Hrvatski bar” slavi svoje rođendane proslavom kojoj prisustvuju slušatelji i prijatelji, ne samo iz Rosarija i okolice nego i iz drugih udaljenijih gradova kao što su Buenos Aires ili Córdoba. Na ovoj proslavi, koju voditeljska ekipa i slušateljstvo smatraju već tradicionalnom, dodjeljuju se odlikovanja osobama iz hrvatske zajednice u Argentini koje su se istakle radom i požrtvovnošću.

ANALIZA KOMUNIKACIJSKIH MEDIJA I MODERNIH TEHNOLOGIJA MEĐU HRVATIMA ARGENTINE Po ovom pregledu komunikacijskih medija u Buenos Airesu i Rosariju možemo vidjeti da su, unatoč protoku vremena i promjenama, njihova nazočnost i funkcija komuniciranja i dalje važni. Već nekoliko desetljeća antropološka perspektiva odbacuje statičke ili esencijalističke vizije kulture, naglašavajući njezine dinamičke i subjektivne aspekte. Kultura je trajna, ali je od zajednice do zajednice u neprekidnom procesu promjene.

Proces identifikacije pojedinca s nekom određenom kulturom provodi se preko intenzivne interakcije između, s jedne strane, objektivne dimenzije i dimenzije poznavanja – objektivni sadržaj kulture – te, s druge strane, emotivne dimenzije – osjećaja pripadnosti, zajedništva i odanosti. Ove dimenzije ne pojavljuju se u arhetipskom smislu. Fleksibilne su, mijenjaju se i kreću se. Dakako, ono što je konstantno u njima je da se u njih vjeruje, da se misli u njihovim kategorijama, da se koncipiraju i potvrđuju kao temelji zajednice (Grbić Jakopović 2014).

Radijski programi koje analiziramo obrađuju teme vezane za Hrvatsku i dijasporu na španjolskom. U odnosu na teme i interese, format i želje publike, svi programi evoluiraju slično. Osim programa „Croacia en mi corazón” (Hrvatska u mom srcu), koji je počeo 1990., „Bar croata” i „Croacias totales” počeli su s radom nakon što je Hrvatska postala neovisna. Možemo vidjeti da u njima političke teme i želja da se Hrvatska predstavi kao zemlja nisu toliko važne koliko su bile prije neovisnosti. Isto tako, „hrvatska tematika” uključuje brojne i različite kulturne sadržaje i manifestacije identiteta koje označavaju hrvatsko podrijetlo, ali koje se i distanciraju od tradicionalnih ili folklornih viđenja kulture. Na primjer, možemo primijetiti da se vijesti i aktualne teme isprepliću sa sportom, tradicionalna glazba s modernim glazbenim uspješnicama, tradicionalna jela s novim kulinarskim tendencijama, a u to sve umetnute su vijesti iz hrvatske dijaspore raspršene po svijetu.

Nakon analize internetskih stranica i slušanja radijskih programa zamjetljivo je da u svim spomenutim medijima vijesti o lokalnom hrvatskom kolektivitetu zauzimaju središnje mjesto. U programu „Hrvatska u mom srcu” te vijesti središnji su dio programa još od samih početaka. „Bar croata” u svom emitiranju posvećuje značajan prostor druženjima, susretima rođaka i vijestima o lokalnoj zajednici. Primjer za to su odlikovanja koja se predaju istaknutim osobama koje smo prije spomenuli. Isto tako smo u njegovu blogu i profilu na Facebooku pronašli poveznice na druge hrvatske centre, a te stranice su isto na španjolskom jeziku. Kao i drugi, „Croacias totales” posvećuje posebnu pozornost vijestima iz lokalne zajednice; na blogu pod rubrikom „Naši Hrvati” sjećaju se pokojnih iz zajednice i iskazuju im poštovanje.

Druge značajne promjene su one vezane za dostupnost i korištenje novih tehnologija, prije svega interneta.

Prva značajka na koju nailazimo je veća prevlast vizualnog sadržaja u svim medijima, u videoformatu ili fotoformatu. Kako smo vidjeli, tekstualni ili diskurzivni sadržaji su kraći. Nadalje, mogućnosti koje nude nove tehnologije su „revolucionarne”, ako uzmemo u obzir kako su proširile i preobrazile načine komunikacije i interakcije medija s publikom. S obzirom na raspoloživost i dostupnost tehnologije na svakodnevnu uporabu interneta i društvenih mreža, ne samo da je interakcija češća nego je i u većoj mjeri javna. Prvo je bila u

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 891

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

formatu blogova, ali možemo opaziti da se zbila radikalnija promjena s omasovljenjem društvenih mreža, prije svega Facebooka. Jedna od najznačajnijih promjena je mogućnost stalne interakcije s osobama koje održavaju medije, ali nadasve interakcije među publikom. Internetski prostor je „ambijent” proizveden od komunikacijskih tehnologija unutar kojega ljudi mogu interagirati. Možemo reći da se unutar internetskog prostora stvaraju virtualna mjesta (Čapo i Gulin Zrnić 2011).

Putem internetskog prostora i mogućnosti koje nudi možemo dublje analizirati jednu karakteristiku medija koja nadmašuje njihovu funkciju komunikacije. Blogovi i profili na društvenoj mreži Facebook nisu samo publikacije, nego i virtualne zajednice. Iz ove perspektive – predstavljene od Perić-Kaselj – „virtualne zajednice iz dijaspore novi su oblik društvenosti utemeljen na etničkoj pripadnosti, a stvaraju se na internetskom prostoru, preko komunikacije posredovane kompjuterom”3 (2014: 91). Kao u analiziranim primjerima, ove zajednice su otvorene, raspoložive, predstavljaju same sebe i svoje aktivnosti. Internetski prostor daje im slobodu okupljanja i komunikacije, pretvara se u mjesto koje ih ujedinjuje i stapa, stvarajući opet umreženost sa sličnim zajednicama. Zanimljivo je istaknuti da su svi članovi ovih zajednica iz drugog, trećeg ili četvrtog naraštaja useljenika. Baš tako njihovi članovi čuvaju lokalne identitete: glavni eksponent toga je korištenje španjolskog jezika i pripadnost mjestu rođenja i boravka, i mjestu rođenja predaka. Onda je zamjetljivo kako je etnički identitet trajan unatoč protoku vremena. Bez obzira na promjene u formatu, tematici, raznim aspektima sadržaja, vidimo da je to trajno i neuništivo u obliku u kojem se predstavlja. Isto tako možemo istaknuti vezano za komunikacijske medije koje smo proučavali, kao što je mrežna stranica koju je analizirala ova autorica, da internetski prostor omogućuje izvanredan način povezivanja tradicionalnog s modernim: kako se tradicija modernizira, postaje važna i raspoloživa, javna i dodjeljuje joj se proaktivna i inicijativna uloga u poticanju etničkih okupljanja i praksa.

Drugi karakteristični aspekt virtualnih zajednica, a koji susrećemo i u medijima analiziranim u ovom radu, je mogućnost povezivanja s drugim zajednicama hrvatskih iseljenika. Tako da ne samo da se povezuju argentinski Hrvati među sobom i s Hrvatskom nego moderne tehnologije omogućuju da se, barem virtualno, povezuju svi hrvatski iseljenici i njihovi potomci diljem svijeta. S druge strane, ovaj aspekt je primjer jedne tendencije u hrvatskoj dijaspori, kako je to opisala Grbić-Jakopović u svom radu o hrvatskom iseljeništvu: etničke udruge su njihove aktivnosti, naznačuju da se među članovima zajednice iz hrvatske dijaspore strategije identifikacije i prakticiranja ne usmjeravaju samo prema „vlastitoj” zajednici, nego da teže i međunarodnoj povezanosti (2014).

Za kraj, nadam se da smo izložili u ovom radu, barem djelomično, važnost komunikacijskih medija za čuvanje i prijenos hrvatskog kulturnog i etničkog identiteta u Argentini te, preko interneta, u drugim zemljama.

Nadalje, treba istaknuti da ovo ne bi bilo moguće bez predanosti i rada voditelja i urednika koji volonterski pripremaju programe i njihov rad, kako smo vidjeli, prelazi razinu pukih vijesti i informacija, gdje god da se nalazili čitatelji i slušatelji.

Literatura 1.

Antić, Lj. (2001). Los croatas y América. Hrvatska Matica Iseljenika. Fundación para la Emigración croata. Zagreb.

2.

Čapo, J. y Gulin Zrnić, V. (2011). Oprostornjavanje antropološkog diskursa. Od metodološkog problema do epistemološkog zaokreta. En Čapo, J. y Gulin Zrnić, V (Eds.) Mjesto, nemjesto. Interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture. (pp. 9-65). Zagreb. Institut za etnologiju i folkloristiku.

U izvorniku na hrvatskom.

3

892 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gadze, P.: Hrvatska kultura na španjolskom: Analiza triju radijskih programa Hrvatske zajednice u Argentini

3.

Grbič, J. (2014). Multipliciranje zavičaja i domovina: Hrvatska dijaspora: kronologija, destinacije i identitet. Zagreb.

FF Press.

4.

Perić Kaselj, M. (2014) Dijasporske zajednice u kiberprostoru: Virtualni identitet Hrvatskih etničkih zajednica u Čileu i Argentini. Studia ethnologica Croatica, 26, 91-119

5.

Rajković Iveta, M y Gadze P. (2014). Povratničke migracije iz Argentine u Hrvatsku. Hrvatski iseljenički zbornik 2015, 117-150

6.

Rajković Iveta, M y Gadze P. (2016). Okusi i mirisi Hrvate u Argentini. Hrvatski iseljenički zbornik 2016, 148-170

7.

Šprljan, C. (2011). Los croatas en la Argentina. Su identidad e impronta en nuestra sociedad. Revista Todo es Historia. Año XLIV. 526, 6-26

Mrežne stranice 1.

Hrvatski Svjetski kongres (10 de julio de 1027), www.hsk.hr

2.

Union de las asociaciones croatas de la Republica Argentina (15 de agosto de 2017), www.unioncroata.com.ar

3.

Ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske (5 de julio de 2017), www.hrvatiizvanrh.hr

4.

Hrvatska Matica Iseljenika (14 de agosto 2017), de www.matis.hr

5.

Croacias totales blog (14 de agosto 2017), www.croaciastotales.blogspot.hr

6.

Facebook Croacias totales (14 de agosto de 2017 ), www.facebook.com/@croacias.totales

7.

Cro express (20 de julio 2017), http://croexpress.eu/vijest.php?vijest=9056

8.

Bar croata blog (20 de julio 2017), www.bar-croata.blogspot.hr

9.

Facebook Bar croata (20 de julio 2017), http://hr-hr.facebook.com/barcroata

THE CROATIAN CULTURE IN THE SPANISH LANGUAGE: AN ANALYSIS ON THREE RADIO PROGRAMMES OF THE CROATIAN COMMUNITY IN ARGENTINA ABSTRACT According to the Ministery of Foreign Affairs of the republic of Croatia the Croatian community in Argentina is composed by 250.000 descendants of Croatians. The immigration to Argentina started at the end of the 19th century. Most of the Croats in the new territory-and then their descendants-preserved the Croatian culture and identity and maintained contact with the motherland. Despite of the unfavourable conditions, such as the distance and difficulities in preserving the mother tongue, they found different ways of preserving the Croatian traditions. One of these ways has been media (magazines, newspapers and broadcasting). Argentinean Croatian media has developed in Spanish from the beginning of its existance. The role of radio programs will be analized in this research (‟Croacia en mi corazón”, ‟Croacias totales” y ‟Bar croata”), and precisely its importance in preserving and transmitting the ethnic identity and the Croatian culture to Croats of Rosario and Buenos Aires.

In addition, the influence of new technologies in the mentioned media will be considered, especially Internet, the new possibilities they offer and the methods of communications developed via Internet.

Key words: Croats in Argentina, immigration, media, croatian identity, virtual communities

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 893

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Suzana Jurković HRT Centar Split suzanajurkovic@yahoo.com

ISELJAVANJE TROGIRANA NA PRIMJERU OBITELJI AVANIĆ SAŽETAK Cilj je ovog rada opisati okolnosti odlaska, ali i povratak iz Bolivije obitelji Avanić koja je zatvorila svoju pekarnicu u Trogiru nadajući se boljem životu u emigraciji za svoje kćeri. Krajem šezdesetih godina XX. stoljeća poznata pekarnica Avanić u Trogiru zatvorila je svoja vrata nakon gotovo osamdeset godina rada. Tri generacije muškaraca svojim su pekarskim umijećem, slasticama i kruhom osvajali srca i domove Trogirana te osvajali prestižne nagrade na međunarodnim natjecanjima u Italiji. Promjenom društvene i političke situacije te razvojem socijalizma pekarnica Avanić nije se mogla održati.

Metodom intervjua obuhvatila sam svjedočanstva sestara Tomislave i Tončice Avanić te njihove 90-godišnje majke Vinke, koja žive slike tog vremena i odlazak u Boliviju proživljava na specifičan način. Sestre Tomislava i Tončica imale su sedam godina kada su napustile Trogir zajedno sa svojim roditeljima na poziv svog strica Branka iz Bolivije. To je za njih bilo novo iskustvo, a njihovo sjećanje priziva sliku odlaska iz grada kada im je na ispraćaj pohrlilo mnoštvo naroda želeći ih pozdraviti prije puta i zahvaliti im na mirisima i okusima peciva i kolača koji su se širili ulicama grada. Nakon što su se nastanili u gradu Cochabamba u Boliviji, zaživjela je nova pekarnica Avanić. Međutim, to nisu bile više iste slastice ni isti način proizvodnje kruha, iako su živjeli onako kako su željeli živjeti na svojoj rodnoj grudi. Sestre blizanke Tončica i Tomislava dobile su još dvije sestre ‒Klaudiju i Lindu. Ovaj je rad posvećen njima koje se nisu vratile u Hrvatsku. Njihovi roditelji su se vratili 1975. godine, dok je njih život odnio dalje od Hrvatske, ali i Bolivije.

Ključne riječi: sestre Avanić, pekarnica, imigranti, Bolivija, povratak

UVOD Prva iseljavanja Hrvata su pojedinačna. Uglavnom se radilo o pojedincima, pomorcima koji su se htjeli okušati u potrazi za zlatom u Novom svijetu u prvoj polovici XIX. stoljeća. Neki od njih su zaista i uspjeli te su se brzo i vratili s kapitalom od kojeg su kupovali brodove, investirali novac u dionice i slično. Iseljavanja su se povećavala već kod prve ekonomske krize, praćena socijalno-političkim neprilikama. Tako je zabilježeno da su masovna iseljavanja Hrvata iz Dalmacije krenula krajem XIX. stoljeća pa do Prvog svjetskog rata. Brojne hrvatske obitelji krenule su za zemlje Južne Amerike: Čile, Brazil, Paragvaj, Argentinu i Boliviju jer su htjeli imati bolji život za sebe i svoje obitelji. S obzirom na to da dalmatinski težaci nisu bili vlasnici zemlje, nego nadničari na imanjima veleposjednika, nakon pepelnice i peronospore koja je uništila vinograde te agrarne reforme koja nije bila riješena, zapošljavanje izvan poljoprivrede za mnoge je značilo pitanje egzistencije.

Uza sve nedaće, tu je bilo i nacionalno i političko ugnjetavanje. Malobrojni vlasnici drvenih brodova na jedra također su osjetili duboku krizu pojavom parobrodarstva koje je sve više uzimalo prednost prijevoza putnika i roba.

894 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurković, S.: Iseljavanje Trogirana na primjeru obitelji Avanić

Iseljavanje raste i 30-ih godina XX. stoljeća za vrijeme svjetske krize, a smanjuje se pred Drugi svjetski rat.

Najveći broj iseljavanja sa srednjodalmatinskog područja bio je s otoka Brača, Hvara, Visa i Šolte. Iseljenici s otoka Brača često su imali na umu misao hrvatskog pjesnika s Brača Vladimira Nazora kako pravu povijest čine ti bezimeni junaci žuljavih ruku od vesla, mašklina i mlata ma gdje bili i čime se bavili. (Derado i Čizmić, 1982).

Kako je iseljavanje zahvatilo gotovo sve otoke, tako nije zaobišlo ni Trogir koji u svojim stihovima također spominje pjesnik Vladimir Nazor: „Kreneš li ikad put juga lijepog stani pred Trogirom, Usidri lađu pod zidinama grada” (Nazor, 1912, str. 80). Čitajući ove autorske stihove stječe se dojam kako stanovnici grada Trogira, bili oni zemljoradnici, zemljoposjednici ili obrtnici, nesmetano uživaju u ljepoti svoga grada. Međutim, stvarnost je drugačija, ponekad čak i nemilosrdna, pa neki stanovnici „dižu sidro” svojih lađa te isplovljavaju i odlaze u nove i nepoznate krajeve.

Slika 1. Južna strana Trogira (Izvor: privatna kolekcija)

Cilj ovog rada bio je istražiti i na terenu pronaći obitelj iz Trogira koja je napustila ognjište i emigrirala u zemlju gdje su vjerovali da će im život biti bolji, sigurniji i ljepši. Istraživanje je usmjereno i na razloge koji su doveli do odluke o iseljenju, osobito obitelji s obrtničkom tradicijom koja nije imala problema s egzistencijom.

Rad se temelji na razgovoru s kazivačima te dostupnoj literaturi i časopisima. Najveću vrijednost ima snimljeni tonski zapis dviju sestara blizanki Tomislave i Tončice rođene Avanić koje su u vrijeme emigracije imale jedva sedam godina, potom njihove majke Vinke i njene prijateljice Ljubice Cega r. Grgin.

OBITELJ AVANIĆ Prezime Avanić u Hrvatskoj je rijetko. Ima ih mali broj, a podrijetlom su iz okolice Zagreba. (https://actacroatica.com/hr/surname/Avanić).

Obitelj Avanić se prvi put spominje na prostoru Trogira krajem XIX. stoljeća dolaskom Šime Avanića (osobni iskaz Tomislave (Avanić) van Duuren) koji ubrzo nakon nastanjenja otvara pekarnicu u jednoj od gospodarskih (Celio Cega, 2000) kuća obitelji Garagnin (Andreis, 1977). Pregledom knjige Stanje duša u Nadbiskupskom arhivu Splitsko-makarske nadbiskupije u Splitu iz XIX. stoljeća uočavamo kako su prvi Avanići koji su upisani u navedenoj knjizi Ante (Tonko) Avanić (rođen 1874. godine) i njegova supruga Matija Vučić, oboje Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 895

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

rođeni u Trogiru. Njihova djeca su Šimun (rođ. 1918.); Jovica (rođ. -) i Branko (rođ. 1921.) također rođeni u Trogiru. Nakon vjenčanja Šime Avanića s Vinkom (rođ. Žižak) na Črnomercu u Zagrebu (1945. godine), rođene su blizanke Tomislava i Tončica (1950.) u Trogiru. Branko je prvi iz obitelji koji je emigrirao u Boliviju početkom II. svjetskog rata te se nastanio u Cochabambi i oženio Mariju Raquel Sanchez de Lozada. Prema riječima kazivačice Tomislave (Avanić) van Duuren, imali su četvero djece od kojih dvoje danas živi u SAD-u, a dvoje u Boliviji. Jovica Avanić nije imala djece i do svoje smrti je ostala živjeti u Trogiru. Jovica se u starijoj dobi udala za Milivoja Petrića (osobni iskaz Tomislave (Avanić) van Duuren).

Prema riječima dviju nasljednica i praunuka Šime Avanića, Tončice i Tomislave Avanić, njihov pradjed je 1826. godine kupio jednu, a potom drugu kuću od obitelji Garagnin.1

Slika 2. Dio Katastarske mape građevinskih čestica iz 1830. (Benyovsky, 2005)2

Bez obzira na točan početak rada, pekarnica koja je do sredine XX. stoljeća bila otvorena i koju su vodila tri naraštaja obitelji Avanić ostala je duboko u sjećanju mnogim trogirskim obiteljima.

Stariji Trogirani se i danas sa sjetom prisjećaju tih dana kada su Šimun, Tonko i Šimunov unuk Šime imali pekarnicu nedaleko od sjevernih gradskih vrata u staroj jezgri grada.

Prema riječima kazivačice Tončice van Duuren (Avanić) cijela obitelj je živjela od pekarnice i novca koji bi zaradili prodajući kruh i slastice pa nije slučajno da je njezin djed Tonko Avanić 1910. godine otišao na natjecanje u Rim i osvojio zlatnu medalju i diplomu za najbolje ispečeni kruh o čemu svjedoče sljedeće fotografije.

1

Uvid u kupoprodajni ugovor između Šime Avanića i Ivana Luke Garagnina nisam imala jer ga je Tomislava Avanić zagubila. Iako tvrdi da je njen pradjed kuću u kojoj je otvorio pekarnicu kupio 1836. godine od Ivana Luke Garagnina, Katastarska mapa građevinskih čestica Trogira 1830. i Upisnik građevinskih čestica Trogira iz 1831. godine vrlo precizno pokazuju vlasničko stanje unutar grada te se vidi da su 1831. godine vlasnici čestica koje su danas u posjedu obitelji Avanić (fratelli Garagnin) braća Garagnin. Radi se o česticama pod brojem 670 i 671. Međutim, pregledom arhivske kutije 3 – 196 iz 1836. godine obitelji Fanfogna – Garagnin (koja se nalazi u DAST- 156), a u kojoj se nalaze ugovori potpisani pred tadašnjim bilježnikom Mateom Grazia nisam pronašla ugovor koji je prema riječima Tončice potpisan između obitelji Avanić i Garagnin. Mogućnost da se taj ugovor nalazi u tom arhivu je velika. Problem je što arhiv obitelji Fanfogna – Garagnin do danas nije sređen.

Na ovom dijelu Katastarske mape građevinskih čestica iz 1830. godine može se vidjeti o kojim česticama kuća se radi. To su čestice pod brojem 670 i 671.

2

896 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurković, S.: Iseljavanje Trogirana na primjeru obitelji Avanić

Slika 3. Ante (Tonko) Avanić3 (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Vinke Avanić)

Slika 4. Zlatna medalja s natjecanja 1910. godine u Rimu (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Vinke Avanić)

Slika 5. Diploma – Gran premio, zlatna plaketa koju dodjeljuje Espozione di prodotti agricoli industriali4 za najbolje ispečeni kruh u Rimu na natjecanju 1910. godine (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Vinke Avanić)

GOSPODARSKE PRILIKE U TROGIRU IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA Većina stanovništva Trogira se između dva rata bavila poljoprivredom, stočarstvom i ribarstvom, gotovo njih 85 %. Manji postotak stanovništva bavio se zanatima, odnosno obrtništvom. Tako se u to vrijeme moglo naći bačvara, pekara, kovača, zidara. Grad s okolicom imao je oko 18 tisuća stanovnika od kojih su neki živjeli u vrlo teškim uvjetima. Elektrifikacija je došla vrlo kasno, tek 1930. godine (Radić, 2018). Kuća i pekar-

Ante (Tonko) Avanić rođen je 1. XI. 1884. godine u Trogiru, a bio je oženjen s Matijom rođ. Vučić, također rođenom u Trogiru, podaci preuzeti iz knjige Stanje duša

3

Prikaz industrijskih poljoprivrednih proizvoda

4

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 897

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

nica Avanić bile su jedne od prvih koje su u to vrijeme dobile električnu struju.5 Stanovništvo koje je živjelo na otoku Čiovu borilo se s nedostatkom obradivih površina pa su u svoje vrtove prepune kamenjara sadili najosnovnije što im je trebalo za prehraniti obitelj. Najčešće isti su se bavili i vinogradarstvom i stočarstvom.

Pastire su dovodili iz obližnje trogirske Zagore.6 Ribarstvom su se bavili isključivo za osobne potrebe pa na temelju toga možemo zaključiti da u gradu između dva rata nije bilo razvijene industrije. U to vrijeme jedan dio stanovništva bavio se trgovinom buhača, kaštradine, ljekovitog bilja, a najspretniji su sami odnosili svoje proizvode zapakirane u vrećama na parobrode za Trst i tamo ih prodavali te se na taj način bogatili (osobni iskaz Ljubice Cega). Radi loše gospodarske situacije pojedini iseljavaju u prekomorske zemlje. Branko Avanić jedan je od iseljenika s područja Trogira koji je otišao u Boliviju gdje se oženio i obogatio.7

RAD PEKARNICE U DRUGOM SVJETSKOM RATU I NAKON NJEGA Ulaskom njemačke okupacijske vojske u Trogir 1943. godine pekarnica Avanić prestaje s radom za osobnu korist. Koristi je njemačka vojska, a Šime je samo pekar koji radi za njih. Sjećanja djece čija je majka održavala čistoću pekarnice i dućana u kojem su se prodavali kruh i slastice su za Tončicu, Tomislavu i Lindu od velikog značaja jer im govori o njihovom ocu kojeg one nazivaju papom i kojim se jako ponose.8 Nakon Drugog svjetskog rata nastaju nove prilike, odnosno neprilike za obrtnike pa tako i za vlasnike pekarnice. Bilo je to burno vrijeme, vrijeme obnove, ali i novog političkog ustroja. Malobrojni privatni obrtnici koji su htjeli zadržati svoj obrt i živjeti od svog rada te na taj način prehraniti svoju obitelj pritisnuti nametima nisu se uspjeli održati. Rješenje su vidjeli u napuštanju svog doma odlaskom u druge zemlje i na druge kontinente. Odabirala se najčešće država u kojoj je već živio barem jedan član obitelji ili prijatelj.

Jugoslavenski poslijeratni politički sustav uvodi samoupravu (Ćepulo, 1988, str. 206). S obzirom na to da je organizacija vlasti nakon rata imala obilježja „jake vlasti” te bila izvršni organ Partije ne samo u Vladi i centralnoj upravi nego i u lokalnoj, malobrojni „podobni” privatnici to su mogli osjetiti u svojim obrtničkim radnjama. Nova vlast uvodi zabranu pečenja mnogih slastica, osobito u vrijeme Božića i Uskrsa. Zabranjuje i bijeli kruh koji je za njih bio neprijatelj novonastale države i proletarijata.9

Prema kazivanju Tončice Avanić: „U ovoj kući je samo bila butiga, oni su ovde živili i ova kuća je već imala špaker, vodu i letriku.

I još je bila jedna špina na ulicu, a kraj kuće je bija đardin, prolaz koji je vodija između naše kuće i de Rossijeve. Tu su dolazile žene s maštilima uzet vode jer je tamo bija jedan bunar.”

5

Prema kazivanju Vjere Jurković, rođene Guina čija je obitelj živjela na otoku Čiovu, predgrađu Trogira. Kako su imali blago, sitnu stoku, vinograde i maslinike koje je trebalo obrađivati, a u nedostatku radne snage, unutar same obitelji imali su pastire i radnu snagu iz trogirske Zagore koje su smještali u kuće koje su koristili za držanje svojih poljoprivrednih proizvoda (vino, maslinovo ulje, meso, sir).

6

7

Prema kazivanju Tončice Avanić, Brankove nećakinje:„Papin brat Branko je iša u Amerike i tamo se oženija s rodicon od predsjednika Bolivije Mariom Raquel Sanches de Lozada”.

Prema kazivanju Tomislave i Tončice: „...a za vrime rata, kada su bili Nijemci, došli su u pekarnu i pape je mora radit za Nijemce koji su bili uzeli pekarnu. Žena koja je do tad čistila pekarnu nije imala novaca i naišla je jednu večer i plakala, a moj otac je pita: „Ane, šta ti je? Šta plačeš, oli se šta dogodilo?” A ona mu je rekla: „Šjor Šime, neman ni jedan komad kruva za dicu večeras”. A on joj je reka: „Ajde dva koraka dalje i čekaj me tamo”. Onda je on uzeja u traveršu dvi štruce kruva i prije nego je netko vidija, da joj kruv da odnese dici....”. Radi se o Ani Lučin, rođenoj Bećir koja je prije njemačkog oduzimanja pekarne radila kao čistačica u pekarni i dućanu koji je do tada bio u vlasništvu Šime Avanića.

8

Prema kazivanju Tončice Avanić: „Papin brat Branko je bija u Amerike i pape mu je pisa kako je ovde teško, kako se prominila vlast, prominilo se sve i teško je jer ga zafrkava porez, a on mu je pisa dođi vamo pa ćeš vidit kako se ovde živi. I pape je ovde učinija karte i otišli smo u Boliviju.”

9

898 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurković, S.: Iseljavanje Trogirana na primjeru obitelji Avanić

Nova vlast se željela domoći svega što su imali obrtnici, koji su svoje kuće i zemlje stekli poštenim radom.

Zbog neprihvaćanja novonastale situacije, Šime i Vinka Avanić odlaze iz Trogira 1957. godine zajedno sa svojim kćerima blizankamaTomislavom i Tončicom. One su svoj sedmi rođendan proslavile na parobrodu koji ih je prevozio za Boliviju (osobni iskaz Tončice (rođ. Avanić) Meijer).

Slika 6. Trogirani ispraćaju svog omiljenog pekara Šimu Avanića s obitelji (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

Slika 7. Ispraćaj Avanićevih (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 899

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

DOLAZAK U BOLIVIJU I GRAD COCHABAMBU U vrijeme dolaska obitelji Avanić, grad Cochabamba je već imao jaku zajednicu doseljenih Hrvata.

Cochabamba (Kočabamba) je grad smješten u podnožju planinskog masiva Anda u središnjem dijelu Bolivije ‒ pokrajini Cercado. Grad se često naziva „Grad vječnog proljeća” i „Vrtni grad” zbog klime koja pogoduje svom cvijeću koje gradu daje lijepi ugođaj i stječe se dojam da je vječno proljeće. Po svojoj veličini četvrti je grad u Boliviji, a broj stanovnika ubrzano je rastao. Početkom XIX. stoljeća bilo je zabilježeno tek 21.886 stanovnika, dok prema bolivijskom popisu stanovništva iz 2012. godine ima 630.587 stanovnika, što govori o povećanju stanovništva za gotovo 29 puta.

Područje na kojem je smještena Cochabamba naziva se još i žitnica Bolivije upravo zbog blage klime s proljetnim temperaturama tijekom cijele godine. Osim žitarica u tom području se uzgajaju krumpir, kakao te šećerna trska i kava u gorju, a u tropskim nizinama Chapare voće i duhan.

Cochabamba je šezdesetih godina XIX. stoljeća bila i grad kulture, izdavale su se novine Los Tiempos od 1943. do današnjih dana („Cochabamba”, n. d.).

Podaci o prvim doseljenicima iz Hrvatske sežu u daleku 1880. godinu. Radilo se o mladićima uglavnom s otoka Brača, Hvara, Visa i Šolte koji su razvili trgovinu na tom području pritom nesebično pomažući i ostalim imigrantima s područja Hrvatske. Ti mladići su se uglavnom doseljavali u bolivijski grad Oruro koji je imao rudokope bogate kositrom, srebrom te drugim bogatstvom. S obzirom na to da se Oruro nalazi na nadmorskoj visini iznad 3000 metara, s vremenom su se hrvatske obitelji preselile u područja niže nadmorske visine kao što je grad Cochabamba (www.enciklopedija.hr).

Branko Avanić je jedan od onih emigranata koji je odmah po dolasku u Boliviju doselio u grad Cochabambu.

To je ujedno i razlog zašto njegov brat Šime s obitelji doseljava baš tu.

Dolaskom u Cochabambu obitelj Šime Avanića doživjela je veliko razočaranje, a s tim i teško razdoblje. Prva godina privikavanja na novu sredinu je jako utjecala na cijelu obitelj. Branko, Šimin brat, pomagao je koliko je mogao. Prije svega je nabavio peć za pečenje kruha, što je bilo jako važno za egzistenciju četveročlane Šimine obitelji. Problemi su iskrsnuli i u načinu na koji je Šime navikao mijesiti tijesto i peći kruh te praviti slastice. To nije odgovaralo lokalnom stanovništvu. Izlog je izgledao besprijekorno, ali kolači i kruh nisu imali svoje kupce. Šime je zaključio da mora promijeniti način same proizvodnje te je počeo obilaziti ostale pekarnice i učiti kakav kruh vole Bolivijci. Nakon godinu dana njegova pekarnica je imala nekoliko zaposlenih bolivijskih pekara i radila je punom parom. Šime je ne samo naučio španjolski jezik već i jezik svojih radnika, kečua (quechua).10 Tomislava i Tončica dobile su 1958. godine sestru Klaudiju, a 1968. godine sestru Lindu. Sve četiri sestre pohađale su privatnu njemačku katoličku školu „Santa Maria Micaela” u kojoj su osim španjolskog jezika morale učiti i koristiti se njemačkim jezikom. Odrastanje im je bilo jako sretno (osobni iskaz Tončice (rođ.

Avanić) Meijer).

Prema kazivanju Tončice A.: „U početku je bilo teško, pape nije zna jezik ni običaje njihove. Ništa. I onda je odija po dućanima gledat kako se kruv čini po njihovin načinima jer se njegov nije prodava. Pape se navika i tako smo ostali.”

10

900 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurković, S.: Iseljavanje Trogirana na primjeru obitelji Avanić

Slika 8. Sestre Avanić u privatnoj njemačkoj katoličkoj školi (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

Slika 9. Sestre Avanić ‒ Tomislava, Klaudija i Tončica (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

Slika 10. Klaudija s navršenih 8 godina predvodi defile (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

POVRATAK U HRVATSKU Uloga žena u emigraciji, uz obiteljsku, najviše je ekonomske prirode. Njihov je dolazak u novu domovinu omogućio stabilizaciju obitelji, normalnije obiteljske odnose i način života. Tako je mnogima omogućeno produljivanje boravka u zemljama imigracije. Mnogi su se privremeni migranti pretvorili u stalne. Govoreći o obitelji Šime i Vinke Avanić ne možemo reći da se radi o tipičnim emigrantima.

Povratak u Hrvatsku, u rodni Trogir 1975. godine nije bio kraj emigracije ove obitelji koja je već jednom emigrirala, već početak nove. Ovaj put u susjednu Italiju. Dvije sestre koje su se vratile s roditeljima živjeti Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 901

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

u Trogir, osamnaestogodišnja Klaudija i osmogodišnja Linda, nisu se asimilirale. Za Klaudiju je to bio veliki problem koji će ona uz pomoć starijih sestara riješiti vrlo brzo nakon povratka u Trogir. Odlazi u Nizozemsku k sestrama gdje se ubrzo udaje i ostaje živjeti do svoje prerane smrti. Imala je jedva 37 godina. Ni Linda se ne može skrasiti ni zamisliti u Trogiru pa se udaje za Talijana i odlazi živjeti u okolicu Milana. Poznato je da je Šime obožavao svoje kćeri, osobito najmlađu Lindu zbog koje su on i supruga Vinka kupili kuću u Italiji da bi joj bili što bliže nakon njene udaje za talijanskog industrijalca (osobni iskaz Tomislave i Tončice Avanić). Šime i Vinka ostaju živjeti šest mjeseci u Italiji, a šest mjeseci u Trogiru. Kada je Šime iznenada preminuo, u Hrvatskoj je bjesnio rat pa ga je bilo nemoguće dovesti i pokopati u obiteljsku grobnicu u Trogiru te su ga privremeno pokopali u Italiji, dok se supruga Vinka vratila u rodni grad gdje živi sama već 25 godina. Kćeri je redovito posjećuju, osobito Tomislava i Tončica koje su i same u mirovini pa imaju dosta vremena.

Ne možemo govoriti o sestrama Avanić a da ne spomenemo njihovu majku Vinku koja ih je svojom ljubavlju i predanošću svakodnevno podsjećala na identitet i brinula o odgoju svojih kćeri. Djevojke su u kući s mamom uglavnom razgovarale na hrvatskom jeziku, dalmatinskom dijalektu, pa je to i razlog zašto i danas sestre Avanić govore u dalmatinskom dijalektu koji se koristio prije 60 godina.

Slika 11. Sestre Klaudija i Linda s roditeljima mamom Vinkom i tatom Šimom (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

Slika 12. Šime Avanić nakon povratka iz Bolivije s prijateljima (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

902 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurković, S.: Iseljavanje Trogirana na primjeru obitelji Avanić

ZAKLJUČAK Obitelj Avanić je još jedna u nizu obitelji koja je stjecajem političkih okolnosti i novih zakona koji su se odnosili na privatnike nakon završetka Drugog svjetskog rata i dolaska komunista na vlast našla na putu za Boliviju. Tim odlaskom njihove kćeri su zauvijek napustile Hrvatsku. Dvije kćeri Šime Avanića rođene u Boliviji u jednom trenutku su se vratile s roditeljima 1974. godine, međutim rezultat tog povratka u domovinu je da se nisu uspjele adaptirati u matičnoj domovini što dokazuje njihovo trajno iseljenje iz Hrvatske, ali i prihvaćanje državljanstva zemalja u kojima su pronašle svoje supruge (osobni iskaz Tomislave (Avanić) van Duuren, njene sestre Tončice Avanić Meijer i Linde Avanić Stefania). Na taj način su se odrekle hrvatskog državljanstva, iako su danas ponosne na svoje podrijetlo.11 Njihov otac, posljednji pekar iz obitelji sa stogodišnjom pekarskom tradicijom, pokopan je u Italiji.

Slika13. Grob Šime Avanića u Italiji (Izvor: privatno vlasništvo obitelji Avanić)

Zahvaljujem dr. sc. Fani Celio Cega na stručnoj pomoći prilikom pisanja teksta.

Tako tvrde dvije sestre blizankinje Tončica i Tomislava, dok je Klaudija preminula i pokopana u Nizozemskoj, a od Linde koja živi u Italiji nisam saznala isti podatak.

11

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 903

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Literatura 1.

Andreis, P. (1977). Povijest grada Trogira. Split: Čakavski sabor.

2.

Benyovsky, I. (2005). Trogir u katastru Franje I. Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Split: Državni arhiv u Splitu.

3.

Celio Cega, F. (2000). Manji graditeljski zahvati i preinake na kućama obitelji Garagnin u Trogiru tijekom XVIII. stoljeća. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 38(1), 339-363. (https://hrcak.srce.hr/145655)

4.

Cochabamba. (n. d.). U Wikipedia. Preuzeto 1. 12. 2018. s https://en.wikipedia.org/wiki/Cochabamba

5.

Ćepulo, D. (1988). Razvoj političkog i pravnog sistema Jugoslavije u poslijeratnom periodu 1945.-1968.

Povijesni prilozi, 7(7), 203-248. (https://hrcak.srce.hr/107432)

6.

Derado, K. i Čizmić, I. (1982). Iseljenici otoka Brača. U A. Jutronić (Ur.), Brački zbornik, 13. Zagreb: SIZ za kulturu općine Brač.

7.

Nazor, V. (1912). Hrvatski kraljevi. Zagreb: Matica hrvatska; Matica dalmatinska.

8.

Radić, Lj. (2018). Trogir u međustranačkim političkim previranjima između dva svjetska rata. Trogir: Ogranak Matice hrvatske u Trogiru.

MIGRATION TROGIRED ON THE EXAMPLE OF THE AVANIĆ FAMILY ABSTRACT The aim of this paper is to outline the departure, but also return from Bolivia’s Avanić family who closed their bakery in Trogir, thinking they would have better living and conditions for their daughters. In the late sixties of the 20th century, the famous Avanić bakery in Trogir closed its doors after almost eighty years of work. Three generations of men, with their bakery art, pastries and bread, won hearts and homes of Trogiran and won prestigious awards at international competitions in Italy. Changing the social and political situation and the development of the socialism of the bakery Avanić could not be held.

Through the interview method I included testimonies of sister Tomislav and Tončica Avanić and their ninetyyear-old mother Vinka, who live the images of that time and go to Bolivia in a specific way. The sisters, Tomislav and Toncica were seven years old when they left Trogir together with their parents at the invitation of father brother Branko from Bolivia. This was a new experience for them, and their memories appealed to the image of leaving the city when a multitude of folks came to greet them in front of them, and to thank them on the scents and the flavors of pastries and cakes spreading in the streets of the city. After having settled in Cochabamba, Bolivia, the new bakery Avanić has lived. However, they were no longer the same dessert or the same way of making bread although they lived the way they wanted to live on their breasts. TwinsToncica and Tomislav were given two more sisters Klaudija and Linda. This work is devoted to those who have not returned to Croatia.

Their parents returned in 1975. Life took them away from Croatia, but also from Bolivia.

Key words: sisters Avanić, bakery, immigrants, Bolivia, return

904 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

María Florencia Luchetti Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu mluchetti@hrstud.hr

Marina Perić Kaselj Institut za migracije i narodnosti, Zagreb marina.peric@imin.hr

Natasha Kathleen Ružić Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu nlevak@hrstud.hr

THE CONSTRUCTION OF THE CROATIAN IDENTITY IN SOUTH AMERICA ABSTRACT Studies on the migratory processes that took place from Croatia to South American countries predominately present a historical perspective and factorial analysis, focusing on specific countries, such as Chile and Argentina.

From a sociological perspective, this work aims to analyse a series of variables related to the construction of the Croatian identity in South America. To this end, the first part reviews the historical contributions that are taken into account as an explanatory framework of the migratory processes within which Croatian migrants and their descendants have defined and define their identity. In the second section, the theoretical-methodological design, the objectives and the working hypotheses are presented. Finally, the results obtained are analysed and organised based on four sets of variables: socio-demographic, identity, migratory and informativeorganisational-institutional.

Key words: Croatian emigration, migration, identity, South America, Croatia

GENERAL CHARACTERISTICS OF THE MIGRATORY PROCESSES FROM CROATIA TO SOUTH AMERICA There is a consensus to distinguish three periods to characterise Croatian migration to South America, which are related to the periodisation established for general European migration to South America.1 Until the end of the nineteenth century, migrations were sporadic, individual, and masculine, and were motivated mainly by economic variables (longing for enrichment) or religious (evangelising the American people). In contrast, between the last decades of the nineteenth century and the first of the twentieth century, migrations were massive, so it is possible to distinguish two sub-periods marked by the First World War and the subsequent The main destinations of the migratory process from Croatia to South America were Argentina, Chile and Peru, which is why there is more specialised literature on them. In previous works, a critical review of the literature on the subject has been carried out (Perić Kaselj, Vuković and Luchetti, 2017). Here, the general characteristics of this process are presented succinctly.

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 905

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

restriction in this matter promoted by the United States, which resulted in an increase in migration to the south of the American continent in the twenties. Among the exogenous causes of these massive migrations, the opportunities for economic and social progress that the South American countries offered in need of workforce should be mentioned as a consequence of their incorporation into the world market as producers of raw materials. The endogenous causes were primarily economic, although they are related to the political decisions of the Austro-Hungarian Empire and the Italian government that explain the poor development of Dalmatia, the predominant region of origin of migrants.2 The vine phylloxera plague that arrived in Dalmatia in the last decade of the twentieth century, together with the so-called “wine clause” which between 1891 and 1905 disadvantageously positioned Dalmatian wines in relation to Italians in the Austrian market, were decisive factors. So were the difficulties of the first post-war period, which once again impelled emigration from Dalmatia, as well as from other regions, such as Istria and Herzegovina. Finally, after the Second World War, the migrations had a marked political character. They were refugees who emigrated between 1945 and the mid-1960s. Its socio-demographic composition differs from the previous ones: they did not come mainly from the coast, but from the continent; there was no predominance of unskilled peasant sectors, but of professional and intellectual middle sectors; they were not young, single men, but family groups.

At the same time, they exhibited elements of a national and politic-ideological consciousness more clearly defined than their predecessors (Čizmić, 1985; Antić, 1991, 1992; Martinić Beroš, 1992, 1999; Čizmić, Sopta & Šakić, 2005; Perić Kaselj & Vukić, 2018).

THEORETICAL-METHODOLOGICAL DESIGN About the concept of identity The concept of identity can be considered as a pivotal concept in the social sciences, based on its ability to articulate the notions of subject and structure or society. It summarises the internalised objective world and externalised subjectivity (Dubet, 1989, Giddens, 1996 [1991], Giménez, 2007). From this theoretical approach, people are considered social actors who throughout their lives transit various social positions or areas of social action that suppose different types of social relations and involve diverse logics of social identification (Dubet, 1989). Experience is always mediated by culture, with language being the first means of accessing the consciousness of the self and the consciousness of others. In modernity, from the development of new forms of social communication, a series of phenomena distant from everyday life begin to have an influence on everyday consciousness. Thus, social perception and the identity of the self and society are interrelated in a globalised space (Giddens, 1996 [1991]). It is in this context of growing mediatisation that identities become both local and global, networks of transnational identifications that encompass “imaginary” and

2

In the period corresponding to mass migration, Dalmatia was sparsely populated, geographically isolated and poorly developed. The majority of the population was peasant, the surface of cultivated land was 20 % and the rest mainly infertile (Perić Kaselj & Vukić, 2018). This scarcity of land, the consequent agrarian overpopulation and the role of the zadruga, in which primogeniture prevailed as a hereditary pattern in a patrilineal and patrilocal kinship system, are structural factors that influenced the migration decisions of the rural population (Radovich, 2016; Solián, 2016).

Another economic drawback was the availability of American grains in European markets at prices with which small local producers could not compete (Šprljan, 2002). To these structural factors must be added a series of measures that generated the dissatisfaction of the population: the official policy of Austro-Hungarian assimilation first and then Italian, against the Croatian nationalist currents, the compulsory military service imposed on young Dalmatians and the lack of interest to retain the male population by the Austro-Hungarian monarchy and the Italian government (Antić, 1991, 1992; Zlatar Montan, 2002; Šprljan, 2002; Solián, 2016; Perić Kaselj & Vukić, 2018).

906 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

“found” communities (Brah, 2011 [1996]). Identities, then, are symbolic processes of construction of meanings about oneself and about others, both from an individual perspective, as well as from a group perspective. They represent multiple processes, and are complex, heterogeneous and, sometimes, contradictory; they form in and through culture; they are the result of negotiation processes, in permanent change and in updating and adjusting.

About the research strategy The main work hypothesis that guides the research is the existence of two types of identity conformations.3 Some people, by virtue of their life experiences and their relationship with the migrant ancestor, have always felt Croatian or linked to the Croatian identity, finding it difficult to find a point of origin of that identity affiliation. This feeling is linked to a type of identity that is experienced in a “natural” or “spontaneous” way. Others, on the contrary, approach the Croatian identity through a process of ethnic-national re-identification that is experienced as a “(re) discovery”. In this case, the experience of the descendant with his ancestor is the starting point of an exploratory trip in which the search and exchange of information, the learning of the language and, often, the realisation of a trip to the land of the ancestor. A second working hypothesis is the fact that this process of (re) discovery is channelled and potentiated through the participation of migrants and their descendants in virtual communities. Thus, the Croatian community in South America is defining and redefining their identity features through their active participation in these virtual communities.

Based on the proposed objectives and hypotheses, a survey has been designed that allows at first a general approach to investigate the study population, based on a series of variables grouped into four dimensions: socio-demographic, national-identity, migratory and informative-organisational-institutional. The first dimension consists of sex, age, marital status, educational level, work condition. The second dimension considers the country of birth and country of residence, citizenship, nationality (self-definition), religion and language. The third dimension explores the migrant generations, the place of origin and the year of migration. The fourth dimension investigates knowledge about Croatia, participation in associations of the Croatian community, the organisation of the Croatian community and the institutional relationship with Croatia. Open and closed questions were combined and space was provided for the respondents to express their opinions on one of the subjects investigated and, if they wanted to, to make suggestions and/ or remarks. The questionnaire has been self-administered in Spanish through the Internet (email, social networks and online form). The responses were received during the second half of the year 2018 and so far there are 388 cases corresponding to people born in fifteen different countries. This amount and variety of data provides a new analytical breadth in studies of this type. Currently, the size and characteristics of the population studied are not known accurately. Therefore, the size and characteristics of the sample to be representative cannot be reliably determined, and for this reason, the results of the analysis in the current phase cannot be generalised to the totality of the population. Nevertheless, this research is an important advance, which may result in more specific and representative analyses later on. On the other hand, the downside of the practicality provided by the Internet is that, without due attention, there may be a bias in the analysis, tending to represent people who share certain characteristics to the detriment of others.

A partial elaboration of the results obtained, corresponding to the migratory experience of the Dubrovniaks, was presented at the International Conference Mediterranean Islands Conference held in September 2018 on the Island of Vis (MIC - Vis 2018).

3

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 907

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

3. Analysis of results

This cannot be overlooked and indicates the need to combine the results obtained with other types of data 3.1. Socio-demographic characterisation of the respondents 3.collecti Analysis of results on instruments.

Below are the first results of this descripti ve study, carried out 1) in yields the framework of a non-experimental The distribution of the sample according to age (Figure the following results: the bulk design, whose unit of analysis are individuals and whose population are Croats and descendants of Croats 3.1. characterisation of the respondents ofSocio-demographic respondents are young and adults (between 30 and 69 years old). Slightly than half that live or lived in(77%) South America (includes returnees).

The non-probabilisti c sample consistsless of 388 cases.

The distribution of the50 sample according age (Figure yields theafollowing results: the bulk30 (44%) are between and 69 years old,towhile slightly1)more than third (33%) are between ANALYSIS OF RESULTS of and respondents areturn, young and adults (between 30 and 69young years old).

Slightly 49 years(77%) old. In almost 12% are adolescents and people (underless 30 than yearshalf old), Socio-demographic characterisation of the respondents (44%) are between and while slightly more than a third (33%) are of between 30 while approximately 10%69 areyears olderold, adults (over 70yields years old).

The distributi on of the50sample according to age (Figure 1) the following results: the bulk respondents (77%) are young and adults (between 30 and 69 years old). Slightly less than half (44%) are between 50 and 69 years old, while slightly more than a third (33%) are between 30 and 49 years old. In turn, almost 12% are adolescents and young (under 30 (over years old), whileold). approximately 10% are older adults (over 70 while approximately 10% people are older adults 70 years 30 26,29 years old).

25 Figure 1. Distribution of the sample according to age

and 49 years old. In turn,Figure almost 12% are adolescents and according young people 1. Distribution of the sample to age(under 30 years old),

18,56

20 30 25 20 15 10 5

15

14,43

11,86

26,29 7,99

10

18,56

5 0

18,04

1,29 11,86 14-19

20-29

18,04

1,29

14,43 30-39

40-49

50-59

60-697,9970-79

80-89

1,29

1,29

0,26 90-99

0,26

Regarding sex 0 (Figure 2), the population studied is distributed fairly homogeneously, 14-19

20-29

30-39

40-49

50-59

60-69

70-79

80-89

90-99

presenting a female majority: just over half of the people surveyed are women (56.2%) and Figure 1. Distribution of the sample according to age

Regarding sex (Figure population studied is distributed fairly homogeneously, slightly less than half are 2), menthe (44.8%).

Regarding sex (Figure 2), the population studied is distributed fairly homogeneously, presenting a female

presenting a over female just over half of the (56.2%) peopleand surveyed are women (56.2%) and Figure 2.surveyed Distribution of the sample according sex majority: just half majority: of the people are women slightly to less than half are men (44.8%). slightly less than half are men (44.8%).

Figure 2. 56,2% Distribution of the sample according to sex Female

56,2% Female

43,8% Male

43,8% Male

Figure 2. Distribution of the sample according to sex

7

On the other hand, the population distribution according to sex and age (Figure 3) can be considered. Once 7 again there appears to exist a homogeneous distribution, with a relative majority of men for the younger groups (14 to 39 years old) and older adults (80 to 99 years old) and a relative majority of women for the intermediate groups (40 to 79 years old) and for the group of elders (90 to 99 years).

908 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

and a relative majority of women for the intermediate groups (40 to 79 years old) and for the group of elders (90 to 99 years).Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

0,46

2,35 0,46

7,06 8,72

18,82 17,43

23,53 28,44

17,65 19,27

14,71 14,22

1,76 0,92

14,12 10,09

Figure 3. Distribution of the sample according to sex and age

14-19 20-29 30-39 40-49 50-59 60-69 70-79 80-89 90-99

Figure 3. Distribution of the sample according to sex and age

Likewise, if we inspect each age group to see their relative conformation according to sexuality Likewise, if wewe inspect each aage group to see their relative on according to sexuality (Table we (Table 1), observe greater male presence inconformati groups between 14 and 29 years old1),and observe a greater male presence in groups between 14 and 29 years old and between 80 and 89 years old. between 80 andthe 89female years presence old. On isthe contrary, is greater thefrom age90groups On the contrary, greater in thethe agefemale groups presence ranging from 30 to 79in and to 99.

ranging from 30 to 79 and from 90Distribution to 99. of age groups according to sex Table 1.

Age

Female Table 1. Male Distribution of age groups according to sex % % Frequencies Frequencies

Frequencies

TOTAL

Male Female Age Frequencies % % TOTAL Frequencies Frequencies 14-19 5 3 60 2 40 100 5 3 60 2 40 100 14-19 20-29 46 24 52,17 22 47,83 100 46 24 52,17 22 47,83 100 20-29 30-39 56 25 44,64 31 55,36 100 56 25 44,64 31 55,36 100 30-39 40-49 72 100 72 30 30 41,6741,67 4242 58,33 58,33 100 40-49 50-59 102 100 102 40 40 39,2239,22 6262 60,78 60,78 100 50-59 When considering it is observed that slightly half of the 70 32status (Figure 32 45,714), 45,71 3838 54,29 100more than100 60-69 60-69 70 the marital 54,29 31 12 38,71 19 61,29 100 70-79 70-79 31 12 38,71 19 61,29 100 respondents live as a couple, married 5 with a large 4 majority 80,00of those 1 who are 20,00 100 (almost 43%), while 80-89 80-89 5 4 80,00 1 20,00 100 1 50 1 50 100 90-99 90-99 1 1 50 100 388 married.

170 100 have been 10% live together but are not For its50part, almost218 20% of respondents married TOTAL TOTAL

388

170

43,81

218

56,19

100

(11% are divorced, almost 3% are separated and almost 6% are widowed) and just over 25% of When considering the marital status (Figure 4), it is observed that slightly more than half of the respondents are single. liverespondents as a couple, with a large majority of those who are married (almost 43%), while 10% live together but are not married. For its part, almost 20% of respondents have been married (11% are divorced, almost 3% 8 Figure 4. Distribution of the sample according marital statusË? are separated and almost 6% are widowed) and just over 25% of respondents are single.

42,78% Married 2,84% Separeted

10,57% Cohabitation

11,6% Divorced 26,8% Single

5,41% Widowed

Figure 4. Distribution of the sample according marital status

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, drĹžava 909

These figures are better explained if we remember the age of the respondents (Table 2). Almost

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

These figures are better explained if we remember the age of the respondents (Table 2). Almost half of the single respondents are less than 30 years old, a quarter of them are between 30 and 39 and the rest are more than 40 years old. Those who live as a couple without being married are mostly under 50 (39% are between 40 and 49, 34% between 30 and 39) and the rest are evenly distributed among other age groups.

On the other hand, 70% of married couples are between 50 and 79 years old, slightly less than 20% are 40 and 49 years old and 10% less than 30 years old. Also, most of the separated or divorced are over 50 (almost half are between 50 and 59 years and slightly more than 30% correspond to people over 60). Half of the widowers are over 70 years old and one third between 60 and 69 years old.

Table 2. Distribution of marital status according to age groups Single

Cohabitation

Married

Separated/ Divorced

Widower

TOTAL

14-19

4,81

-

-

-

-

1,29

20-29

39,42

7,32

1,20

-

-

11,86

30-39

25,96

34,1

9,04

-

-

14,43

40-49

12,50

39

18,07

21,4

9,52

18,81

50-59

16,35

7,32

32,53

46,4

4,76

26,03

60-69

0,96

7,32

25,90

28,6

33,3

18,04

70-79

-

4,88

10,84

3,57

42,9

7,99

80-89

-

-

2,41

-

4,76

1,29

90-99

-

-

-

-

4,76

0,26

TOTAL

100

100

100

100

100

100

Age

If we focus on the age groups (Table 3), it can be concluded that single life, as well as civil union, are popular among young people and the possibility of forming part of those categories is decreasing as age increases.

On the contrary, the option of marriage grows from the age of 30 and the possibility of getting married rises to 69 years. The phenomenon of separation appears as a possibility after the age of 40, it grows between 50 and 59 and declines somewhat in the following decade. In contrast, from the age of 70, the possibility of becoming a widower grows.

Table 3. Distribution of age groups according to marital status 14-19

30-39

40-49

50-59

60-69

70-79

80-89

90-99

TOTAL

Single

90

48,21

17,81

16,83

1,43

-

-

-

26,80

Cohabitation

6

25

21,92

2,97

4,29

6,45

-

-

10,57

Married

4

26,79

41,09

53,47

61,43

58,06

80

-

42,78

Separated/ Divorced

-

-

16,44

25,74

22,86

6,45

-

-

14,43

Widower

-

-

2,74

0,99

10,00

29,03

20

100

5,41

100

100

100

100

100

100

100

100

100

TOTAL

Based on the analysis of the educational level of the respondents (Figure 5), it can be seen that the vast majority has completed university studies (42.5% finished their graduate studies and almost 18% postgraduate studies, while somewhat less than 1 % have incomplete postgraduate studies). If we add those who

910 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

practically 80% of those surveyed have completed higher education. Those who have not done Luchetti, M.F.level et al.: (14.5%).

The construction in South America so, have mostly reached the secondary Thoseof the whoCroatian have identity only completed the

primary level constitute less than 3%, while 2% correspond to people with technical studies. This

finished their tertiary studies (almost 16%), we obtain that practically 80% of those surveyed have completed higher who have not done so, reachedand the the secondary levelof (14.5%).

Those clearlyeducati showson. theThose integration of migrants intohave the mostly host societies possibility their social who have only completed the primary level constitute less than 3%, while 2% correspond to people with progress studies. in the long technical This term. clearly shows the integration of migrants into the host societies and the possibility of their social progress in the long term.

Figure 5. Distribution of the sample according to the educational level reached 0,00 Complet primary Complet primary Primario completo Incomplet HighHigh school Incomplet school Secundario incompleto Complet High school Complet High school Secundario completo Incomplete Technical Incomplete Technical TĂŠcnico Superior incompleto Completed Technical Completed Technical TĂŠcnico Superior completo Incomplete Tertiary Incomplete Tertiary Terciario incompleto

5,00 10,00 15,00 20,00 25,00 30,00 35,00 40,00 45,00 2,58 0,26 14,43 0,52 1,55 1,29

Completed Tertiarycompleto Completed Tertiary Terciario

15,72

Universitario incompleto Incomplete Degree Incomplete Degree Universitario Completed Degree Completed Degreecompleto Posgrado incompleto Completed Postgraduated graduated Completed Post Posgrado completo Incomplete Post graduated Incomplete Post graduated

2,58 42,53 0,77 17,78

Figure 5. Distribution of the sample according to the educational level reached

These elements can be better appreciated when considering the distribution of the sample

These elements can be better appreciated when considering the distribution of the sample according to work conditi (Figure 6). Indeed, we can6). see Indeed, that just we overcan 40% see of the respondents permanent according to on work condition (Figure that just overare 40% of the employees, just over 20% are self-employed workers and slightly less than 20% are retired or pensioned. respondents are permanent employees, justemployees, over 20%7% areofself-employed workers and students), slightly less The total is completed with 6% of temporary students (mostly university 3% of unemployed and 3% of housewives.

than 20% are retired or pensioned. The total is completed with 6% of temporary employees, 7% of students (mostly university students), 3% of unemployed6,19% and 3% of housewives.

Figure 6.

41,75% Full-time Distribution employed

Seasonal-

contract of the sample according to work condition employed

7,22% Estudiante

3,09% Unemployed

18,30% Retired

3,09% Hommaker 20,36% Selfemployed

Figure 6. Distribution of the sample according to work condition

11

3.2. Characterisation of respondents according to variables linked to national identity The first conclusion is that there are no significant differences between the distribution of the sample according to the country of birth and its distribution according to the country of residence. 4 Secondly, most of the respondents are born and live in Argentina. In fact, a little less than half of the respondents (46.6%) say they were born in that country, almost a quarter of them

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, drĹžava 911

(24.2%) in Chile, just over 10% in Peru and a little more than 7% in Bolivia. The rest of the

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

than half of the respondents (46.6%) say they were born in that country, almost a quarter of them

(24.2%) in Chile, over 10%according in Peru and a little more than 7% in Bolivia.

Characterisation of just respondents to variables linked to national identityThe rest of the American countries in there whicharethe respondents were born (Uruguay, Venezuela, The first conclusion is that no signifi cant differences between the distributi on of theEcuador, sample 4 according to the country of birth and its distribution according to the country of residence. Secondly, most Paraguay, Colombia, Mexico, Panama and Brazil) are represented by figures of less than 2% of the respondents are born and live in Argentina. In fact, a little less than half of the respondents (46.6%) say they were (Figure 7). born in that country, almost a quarter of them (24.2%) in Chile, just over 10% in Peru and a little more than 7% in Bolivia. The rest of the American countries in which the respondents were born Figure 7. Distribution of the sample according to country of birth (Uruguay, Venezuela, Ecuador, Paraguay, Colombia, Mexico, Panama and Brazil) are represented by figures of less than 2% (Figure 7).

200 150 100 50 0

Figure 7. Distribution of the sample according to country of birth

The logic behind these figures must be considered regarding two interrelated reasons. In the first

The logic behind these figures must be considered regarding two interrelated reasons. In the first place, it isplace, explained the reasonsby of historical order. fororder. reasonsSecondly, linked to the and strength it isbyexplained the reasons ofSecondly, historical fororganisati reasonsonlinked to the of the Croatian community in those countries and their institutional ties with Croatia. In several of these cases, in recentand years there has been a process of reorganisati on ofcountries the collecti vititheir es and the re-instities tuorganisation strength of the Croatian community in those and institutional tionalisation of the link with the Croatian State that manifests itself in the existence of virtual communities with Croatia.

In several of been thesedisseminated. cases, in recent years there has been a process of reorganisation through which this survey has Official estimates state that more than half a million Croats and their descendants live in South America, of the collectivities and the re-institutionalisation of the link with the Croatian State that mainly in Argentina and Chile.5 Comparing the results obtained with the official figures (Table 4), there is a correspondence percentage representati on communities of the Croatianthrough presencewhich in Argenti in relatihas on tobeen the manifests itselfin the in the existence of virtual thisnasurvey South American total (46.65% vs. 50%). In relation to the percentage corresponding to Chile, the sample disseminated. presents results that are below the official calculation (24.23% against 40%), while for Peru and Bolivia the opposite occurs. The percentage counts for Peru are 11.34% and for Bolivia 7.22%, while in the official calculations both countries represent approximately 1% of the South American total. Also, in the case of Brazil, the values are sub-represented in relation to the official calculation (0.26% against 4%), which may be due to the language in which the survey is carried out, given the difficulty that it may present to native speakers ofThese Portuguese.

Forborn theinrest of the countries for which figures (Uruguay, Venezuela, are people Argentina, Chile and Peru settledoffi incial Zagreb and are Split,available as well as those born in Croatia settled in Argentina, Chile, Bolivia, Venezuela and Spain.

4

5

12 There is only 4.38% of cases corresponding to migratory processes generated from South America to Europe and North America. The number of residents in Croatia is proportional to the number of people born in this country.

These are people born in Argentina, Chile and Peru settled in Zagreb and Split, as well as those born in Croatia settled in Argentina, Chile, Bolivia, Venezuela and Spain.

This is the approximate official number provided on its website Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, the institution responsible for the affairs of Croatians abroad.

912 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

Ecuador and Paraguay), the results obtained are roughly similar, which is around 1% in all cases. Finally, we must mention that the results obtained include data corresponding to three countries for which the reference institution does not provide data (Colombia, Mexico, Panama), and in all three cases it is less than 1%.

Likewise, and finally, we must mention that only ten (10) people surveyed are born in Croatia, five (5) in Italy and one (1) in Bosnia and Herzegovina (only 4.12% of the total number of respondents). If for these people born in non-South American countries we change the place of birth by the place of residence, we obtain a small variation in the data. Of the ten people born in Croatia (2.57% of the total), six live in Argentina and the other four in Chile, Bolivia, Venezuela and Spain. It follows that of that percentage, we must add 1.54% to the group of Croats in Argentina. The same applies to the five people born in Italy (1.29% of the total) who currently live in Argentina. Thus, at 46.65% original, we must add the 1.54% belonging to the six migrants born in Croatia and the 1.29% belonging to the five migrants born in Italy, which gives a total of 49.48% of Croats and their descendants living in Argentina. In the same way, we must add the percentages corresponding to the four remaining persons born in Croatia who currently live in Chile, Bolivia and Venezuela and to the person born in Bosnia and Hercegovina who currently lives in Bolivia. Thus, we have a final result for Chile of 24.49% (24.23% + 0.26%), for Bolivia of 7.73% (7.21% + 0.26% + 0.26%) and for Venezuela of 1.55% (1.29% + 0.26%).

Table 4. Distribution of the sample according to country of birth Frequency

%

%

Official figures (frequency)

Official figures %

Argentina

181

46,65*

49,48

250.000

50

Chile

94

24,23*

24,49

200.000

40

Peru

44

11,34

11,34

6.000

1,2

Bolivia

28

7,21*

7,73

5.000

1

Croatia

10

2,57*

-

-

-

Uruguay

5

1,29

1,29

5.000

1

Venezuela

5

1,29*

1,55

5.000

1

Ecuador

5

1,29

1,29

4.000

0,8

Italy

5

1,29*

-

-

-

Paraguay

4

1,02

1,02

5.000

1

Colombia

2

0,52

0,52

S/D

-

Mexico

2

0,52

0,52

S/D

-

Panama

1

0,26

0,26

S/D

-

B&H

1

0,26*

-

-

-

Brazil

1

0,26

0,26

20.000

4

Total

388

100%

100%

500.000

100%

Country

When describing the respondents according to their citizenship (Figure 8), it is evident that the vast majority (almost 65%) do not possess Croatian citizenship, but only the citizenship of a South American country. The number of those with dual citizenship (from a South American and Croatian country) is one third (32.22%), while those who only have Croatian citizenship are less than 2% and a similar number represents those who have dual citizenship without having Croatian citizenship (of two South American countries or one South American and one European).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, drĹžava 913

European).

Figure 8. Distribution of the sample according to citizenship

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

64,18% South American country

32,22% Double (South American country & Croatian)

(27.83%) and Peruvians (almost 17.39%). The remaining 14% is represented by the following values: Bolivia (4.35%), Ecuador and Uruguay (almost 2.61% each) and, finally, Venezuela and Colombia (1.74% each). As can

1,54% beCroatian seen,

2,06% Double (others)

the distribution of the sample according to citizenship is

related to the proportion of Croats living in South American countries. However, it is also Figure 8. Distribution of the sample according to citizenship possible to note thatofa the lower relative percentage of Argentines Bolivians has obtained their If the distribution third of South Americans with dual and citizenship is taken into account

If the distribution of the third of South Americans with dual citizenship is taken into account (Figure 9), it

citizenship and a greater relative percentage of Chileans andbyPeruvians, in relation to what would (Figure 9),that it most can be seen that mostnes of(40.87%), them arefollowed Argentines (40.87%), followed

by Chileans can be seen of them are Argenti Chileans (27.83%) and Peruvians (almost

17.39%). The remaining 14% is represented by the following values: Bolivia (4.35%), Ecuador and Uruguay (almost 2.61% each) and, finally, Venezuela and Colombia (1.74% each). As can be seen, the distribution15 of the sample according to citi related to theand proporti on Bolivia). of Croats For livingthe in rest South counArgentina, almost 25% forzenship Chile, is11% for Peru 8% for ofAmerican the countries, tries. However, it is also possible to note that a lower relative percentage of Argentines and Bolivians has although theycitiwould to be relati overrepresented, percentages are too insmall totodraw obtained their zenshipseem and a greater ve percentagethe of Chileans and Peruvians, relation what would be expected by their percentage distribution in the South American territory (almost 50% for Argenconclusions. tina, almost 25% for Chile, 11% for Peru and 8% for Bolivia). For the rest of the countries, although they would seem to be overrepresented, the percentages are too small to draw conclusions.

Figure 9. Croatian citizenship according to countries

be expected by their percentage distribution in the South American territory (almost 50% for

0

5

10

15

20

25

30

35

40

45

Argentina Bolivia Brasil Chile Colombia Ecuador México Panamá Paraguay Perú Uruguay Venezuela

Figure 9. Croatian citizenship according to countries

On the other hand, it is interesting to compare these data with the distribution of the sample On the other hand, it is interesting to compare these data with the distribution of the sample according to nationality (self-ascription) (Figure 10). It is well known how the predecessor figures change when it comes tochange the waywhen in which fy themselves.

One third (34.54%) consider themselves a nati onal figures it people comesidenti to the way in which people identify themselves.

One third of a South American country with Croatian roots, another third (34.28%) manifest themselves as a national (34.54%) consider country themselves a national American country with roots, of a South American and Croati an and aoffiftah South (21.91%) consider themselves as a Croatian national Croati an and from a South American country. Thus, compared to almost 65% of South Americans without Croatian another third manifest themselves national ofendorse a South country and citizenship, 90%(34.28%) of respondents find that, in one wayasoraanother, they theAmerican Croatian nati onality. Also, remembering that 4.12% of respondents are not born in South America, it is interesting to note that only

according to nationality (self-ascription) (Figure 10). It is well known how the predecessor

Croatian and a fifth (21.91%) consider themselves as a national Croatian and from a South 914 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

16

American country with Croatian roots. This also constitutes a clear sign of the integration of migrants in the receiving societies.

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

one quarter of them is defined as Croatian, while the rest uses some of the possibilities that mean accepting the nationality of the place of arrival. In this way, just over 30% define themselves as Croatian and from a South American country, 25% as natiof onal a South American and Croatian country and almost 20% as Figure 10. Distribution thefrom sample according to nationality (auto adscription) national from a South American country with Croatian roots. This also constitutes a clear sign of the integration of migrants in the receiving societies.

21,91% Croatian & from a South American country

6,44% from a South American country

less than 1% declare themselves agnostic. In turn, if 80% of believers are observed (Figure 12), 1,29% Croatian the vast majority (almost 92%) of respondents declare that they1,55% profess the Catholic faith. The Others 34,28% from a

South Americanbelievers belongs to one of the Christian options, with religious larger part of non-Catholic country & Croatian

belongings of a different type are very minor.

34,54% from a South American country with Croatian roots

Figure 10. Distribution of the sample according to nationality (auto adscription)

Regarding religious affiliation (Figure 11), more than 80% of the respondents declare Regarding religious aďŹƒliation (Figure 11), more than 80% of the respondents declare themselves believers themselves believers (slightly more than half non-practicing and a little less than half, (slightly more than half non-practicing and a little less than half, practicing). Of the remaining 20%, the majority identiOf fy asthe notremaining a believer (almost 18%), while less than 1% themselves agnosti c. In turn, if practicing).

20%, the majority identify as declare not a believer (almost 18%), while 80% of believers are observed (Figure 12), the vast majority (almost 92%) of respondents declare that they profess the Catholic faith. The larger part of non-Catholic believers belongs to one of the Christian options, with religious belongings a different type aresample very minor.

Figure 11.ofDistribution of the according to religious affiliation 17

0,26% Others 39,43% Practicing believer

18,04% Unbeliever 0,77% Agnostic

41,5% Believer not practicing

Figure 11. Distribution of the sample according to religious affiliation

Figure 12. Distribution of the sample according to religion

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, drĹžava 915

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

3,18% Christianity 0,32% Baptist 91,72% Catholicism

1,9% Evangelical 0,64% Protestant 0,64% Church of Jesus Christ of Latter-day Saints

0,32% Agnostic christianity

0,32% Jehovahs Witness 0,32% Vaisnava, Hare Krishna 0,32% Japanese Buddhism

0,32 % Anglican

Figure 12. Distribution of the sample according to religion

Inrelati relation incidence of religion in the Croatian onality ethnic-nationality of the(Figure respondents In on to to thethe incidence of religion in the Croati an ethnic-nati of the respondents 13), half of them consider that religion does not influence, more than a quarter understands that it does, whereas (Figure 13), half of them consider that religion does not influence, more than a quarter the remaining quarter is distributed homogeneously among those who believe that religion has no incidence and those whothat stateit that there is no content related to quarter the Croati identity in the church. understands does, whereas the remaining isandistributed homogeneously among those who believe that religion has no incidence and those who state that there is no content 49,48% related to the Croatian identity in the church.

Not influence

12,11% Influence very little

26,55%

Figure 13. Incidence of religion in Croatian ethnic-nationality Influence 0,52% NR/DK

11,34% In the church there are no contents related to the Croatian identity

Figure 13. Incidence of religion in Croatian ethnic-nationality

In terms of knowledge of the Croatian language (Figure 14), very few respondents know how to speak (less In terms of knowledge of the Croatian language (Figure 14), very few respondents know how than 15%), although about a quarter claim to speak a little (24.23%), and similar portion of respondents declare they are studying it (22,16%) andabout 40% are completely disconnected (they do notand speak to that speak (less than 15%), although a quarter claim to speak afrom littleit (24.23%), similar it and do not study it).

portion of respondents declare that they are studying it (22,16%) and 40% are completely disconnected from it (they do not speak it and do not study it).

Figure 14. Knowledge of the Croatian language

40,46% 916 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije 22,16% I am studying

No

19

disconnected from it (they do not speak it and do not study it).

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

Figure 14. Knowledge of the Croatian language

40,46% No

22,16% I am studying

19,07% A little 13,14% Yes

24,23% A little

6,44%

However, regarding the Figure importance of the language for theNopreservation of the Croatian 14. Knowledge of the Croatian language 74,49% Yes

identity (Figure 15), about 75% consider that the language is important and almost 20% that has

However, regarding the importance of the language for the preservation of the Croatian identity (Figure 15), about consider that theslightly languagemore is important andbelieve almost that 20% that has a litt importance. a little75% importance.

Only than 6% language is le not importantOnly for the slightly more than 6% believe that language is not important for the preservation of Croatian identity.

preservation of Croatian identity.

19,07% Figure 15. Importance of the language in the preservation of the Croatian identity

3.3. Characterization of the respondents according A little to variables linked to the migratory process

6,44% No

74,49% The first thing that must be analysed is to which migrant generation the respondents belong.

20In Yes

this regard, as has been advanced, only a very small number of them (less than 3%) are firstgeneration migrants (born in Croatia). Almost half (46.91%) are third-generation migrants Figure 15. Importance of the language in the preservation of the Croatian identity (grandchildren of migrants), just over a quarter (26.03%) are second-generation migrants, Characterization of the respondents according to variables linked to the migratory process 3.3. Characterization of the respondents according to variables linked to the migratory (children of those who have migrated), just under a quarter (20.36%) are fourth-generation The first thing that must be analysed is to which migrant generation the respondents belong. In this regard, asprocess has been advanced, only a very small of number of them on migrants (born(greatmigrants (great-grandchildren migrants) and(less lessthan than3%) 4%are arefirst-generati fifth-generation migrants in Croatia). Almost half (46.91%) are third-generation migrants (grandchildren of migrants), just over a The first thing that must be analysed is to which migrant generation the respondents belong. In of migrants) (Figure 16). (children of those who have migrated), just under a quartergrandchildren (26.03%) are second-generati on migrants, quarter (20.36%) on migrants (great-grandchildren of them migrants) less3%) thanare 4% firstare this regard, asare hasfourth-generati been advanced, only a very small number of (lessand than Figure 16. Distribution of the sample according to migrant generation fifth-generation migrants (great-grandchildren of migrants) (Figure 16).

generation migrants (born in Croatia). Almost half (46.91%) are third-generation migrants

(grandchildren of migrants), just over a quarter (26.03%) 46,91% are second-generation migrants, 3rd gen.

(children of those who have migrated), just under a quarter (20.36%) are fourth-generation 20,36% migrants (great-grandchildren fifth-generation migrants (great26,03%of migrants) and less than 4% are 4th gen.

2nd gen.

grandchildren of migrants) (Figure 16).

2,84% Figure 16. Distribution of the sample according to3,61% migrant generation 1st gen.

0,26% NR/DK

5th gen.

Figure 16. Distribution of the sample according to migrant generation 46,91% 3rd gen.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, drĹžava 917 26,03% nd

20,36% 4th gen.

21

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

This reality is related to the ages of the respondents. As it is shown, they are mostly young and adults between 30 and 69 years old (77%). However, to be able to specify this relationship, it is necessary to know the year of departure of the migrants.6 The first conclusion is that the 1920s recorded the highest number of arrivals (24% of the total) (Figure 17). This is related, as we have seen, to the intensification of the migration towards the south of the American continent after the change in the American immigration policy of 1924. However, the results obtained also show the evolution of the migratory process. Indeed, it is verified that before 1870 there are practically no arrivals (less than 1%). In addition, it is observed that the rhythm of migration gradually evolves since the late nineteenth century. In each decade there is a progressive increase in arrivals (from 1.5% in the 1870s to almost 4% in the 1880s and 5% in the last decade of the 20th century). Thus, the balance of arrivals of the nineteenth century constitutes something more than 10% of the total. migration. to 24% of arrivals in ofthe in thesince following decade there was a new This rhythm Compared seems to accelerate with the turn the20s, century, the number of arrivals in the first decade of the twentieth century has doubled (11%). The decade of 1910, although it registers an increase deceleration of migration (10.37% of arrivals), which shows the impact of the world crisis of of arrivals (14%), shows a deceleration of the general tendency, coinciding with the First World War.7 This means thatbeginning just underof 40% the migrants before the 20s of the 20ththere century a historical 1929 and the theofSecond Worldarrived War. At the end of the War, is a (in new increase period of more than a century, but that nonetheless concentrated the greatest number of arrivals in the previous 50 years) which highlights subsequent migration. to 24% of arrivals in the migration process in thethe 40simportance (18.60%)ofand a new decline inCompared the 50s (6.40%), which, in the 20s, in the following decade there was a new deceleration of migration (10.37% of arrivals), which coinciding with of thethelast great stage of migrations, constitute of World cases.War. TheAtsubsequent shows the impact world crisis of 1929 and the beginning of the24% Second the end of the War, there is a new increase in the migration process in the 40s (18.60%) and a new decline in the 50s decades show practically no arrivals (only 4%).

(6.40%), which, coinciding with the last great stage of migrations, constitute 24% of cases. The subsequent decades show practi cally no (only 4%).

Figure 17.arrivals Distribution of the sample according to migration year 0,00 1800-1809 1820-1829 1840-1849 1860-1869 1880-1889

5,00

0,30 0,30 0,00 0,00 0,30 0,00 0,00 1,52

1900-1909

10,00

3,96 4,88

11,28

1920-1929

0,91

3,05

20,00

14,33

10,37

1940-1949 1960-1969

15,00

6,40

25,00

23,78 18,60

Figure 17. Distribution of the sample according to migration year

As a general conclusion, it can be said that the analysed sample is composed approximately in 6

Some methodological clarifications are necessary before going(1% to thebefore numbers.

First, some of the respondents the following way: 11% of arrivals in the 19th century 1870, and 10% between 1870

provided more than one migration date, corresponding to having more than one migrant relative. That is why 20 cases were added to the 388 original cases, making a total of 408 cases (to see the behaviour of this variable, the and 1899), 60% of arrivals in the first four decades of the twentieth century (11% in the 1900s, unit of analysis is not the respondent but the migrant). Secondly, in about 20% of cases the date of migration is unknown. There are 80 cases for which there is no data. This 20% will not be taken into account to perform the 14% in the 1910s, 24% in the 1920s and 10% in the 1930s) and 29% of arrivals after the Second corresponding calculation, which again changes the total number of cases that will actually be considered (328).

Finally, 15% of dates are approximate or estimated (49 cases). However, there is no significant percentage variation World War. due to this lackAccording of precision. to the large migratory stages established at the beginning, it can be 7 If the arrivals of the decade of 1910 are disaggregated, it can be seen that half arrived before 1914, a quarter concluded thatandapproximately 60%remaining arrived inin1919.

South America in the period of mass migration, between 1914 1918 and the fourth

slightly less than half did so before the First World War and a little more than half after it.

918 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Regarding the place of origin (Figure 18), the vast majority (67%) emigrated from the

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

As a general conclusion, it can be said that the analysed sample is composed approximately in the following way: 11% of arrivals in the 19th century (1% before 1870, and 10% between 1870 and 1899), 60% of arrivals in the first four decades of the twentieth century (11% in the 1900s, 14% in the 1910s, 24% in the 1920s and 10% in the 1930s) and 29% of arrivals after the Second World War. According to the large migratory stages established at the beginning, it can be concluded that approximately 60% arrived in South America almost 7 out of 10 Dalmatians migrated from the county of Split and just over 2 from the in the period of mass migration, slightly less than half did so before the First World War and a little more than half after it.

Dubrovnik-Neretva County. The counties of Šibenik-Knin and Zadar are the place of origin of Regarding the place of origin (Figure 18), the vast majority (67%) emigrated from the Dalmatian region. only 3%byand 2%, respectively. turn, by disaggregating theand county ofand Split it can be seen It is followed Istria (11.34%), Central In Croati a (10.57%), Slavonia (3%) Bosnia Herzegovina (2%). that By disaggregating the most important region, it is observed that almost 7 out of 10 Dalmatians migrated the most recurrent places of origin are the islands of Brač and Hvar and, to a lesser extent, Split from the county of Split and just over 2 from the Dubrovnik-Neretva County. The counties of Šibenik-Knin and Zadar aresurrounding the place of origin of only 3% and 2%,and respecti vely. In turn, by disaggregating the county of and the area, the Island of Vis Omiš.

Split it can be seen that the most recurrent places of origin are the islands of Brač and Hvar and, to a lesser Figure 18.area, Distribution according to region of origin extent, Split and the surrounding the Islandofofthe Vissample and Omiš.

11,34% Istra

67,01% Dalmacia

5,93% NR/DK 2,84% Slavonia 2,32% BiH

10,57% Central Croatia

Figure 18. Distribution of the sample according to region of origin

Characterisation of the respondents according to informative, organisational and institutional 3.4. Characterisation of the respondents according to informative, organisational and variables institutional variables An important element of the link between the respondents and the country of origin of the ancestors is their visit to the country. It is a very important dimension in terms of the development of the emotional An important element of the link between the respondents and the country of origin of the elements of identity, since it implies the possibility of seeing the birthplace of the ancestor and an (re) encounter with unknown In turn, these provide the possibility of the person visitiof ng the ancestors is their family visit members. to the country.

It istrips a very important dimension in terms and getting to know geographically the territory and landscapes of which they had heard being spoken development theofemotional ofthe identity, since it It implies the possibility of seeing the about, as well as theofway life and theelements customs of place of origin. is like giving physical consistency to a world of stories and symbolic relations. Many times, the affective bonds displayed in these meetings birthplace of the ancestor and an (re)encounter with unknown family members. In turn, these have a transforming effect on the subjectivity of the participants. When considering the answers of the respondents (Figure 19), is demonstrated that slightlyvisiting less thanand half (43.81%) visited geographically Croatia and that the trips provide the itpossibility of the person getting has to know a third has clear intentions to visit Croatia (33.51%). Those who have not been and do not plan to do so amount to more than 20%. territory and landscapes of which they had heard being spoken about, as well as the way of life and the customs of the place of origin. It is like giving physical consistency to a world of stories and symbolic relations. Many times, the affective bonds displayed in these meetings have a Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 919 24

and do not plan to do so amount to more than 20%.

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Figure 19. Distribution of the sample according to the possibility of having travelled to Croatia

33,51% I have serious intentions to go

43,81% Yes

22,68% No

Figure 19. Distribution of the sample according to the possibility of having travelled to Croatia

Regarding the way in which information about Croatia has been obtained (Figure 20), in the

Regarding the way in which information about Croatia has been obtained (Figure 20), in the 0 50 100 150 200 250 300 350 8 8 firstfirst place are are parents, grandparents, great-grandparents and thethefamily in ingeneral place parents, grandparents, great-grandparents and family general(81.19%).

(81.19%).

Parents, family Padres, familia Friends Amigos Social networks are the second most important source of information (41.49%), and migrant associations Migrant associations Asociaciones de migrantes Social networks are the second important source information and migrant are the third (26.55%).

Other minor optimost ons follow, such as friendsof(7.47%), Internet(41.49%), (3%), books (2.58%), Social networks Redes sociales Internet embassies and other CroatiInternet an institutions (1%), among others.

associations areBooks, the third (26.55%). Other minor options follow, such as friends (7.47%), Internet readings Libros, lectura

Viajes Travels Instituciones croatas Croatian institutions 0 150 institutions 200 250 (3%), books (2.58%),Church embassies and50other100 Croatian (1%),300 among350others.

Iglesia Parents, family Empresa de turismo Padres, familia Parents, family Tourism companies Friends Feria de las colectividades Amigos Friends TV the sample according to the way of obtaining information about Croatia Figure 20.

Distribution of Migrantassociations associations Televisión Asociaciones de migrantes Migrant Social networks Redes sociales Social networks Internet Internet Internet Books, readings Libros, lectura Books, readings Viajes Travels Travels This low relative participation of migrant associations compared to social networks as a source Instituciones croatas Croatian institutions Croatian institutions Iglesia Church Church of information is complemented Empresacompanies de turismo by data obtained about participation in Croatian community Tourism compaies Tourism Feria de las colectividades Collectivities fair TV Televisión TV

organisations (Figure 21). The first thing that is concluded is that more than 60% of the sample Figure 20. Distribution of the sample according to the way of obtaining information about Croatia

is not a member of these associations. However, more than 80% participate in virtual This low relative participation of migrant associations compared to social networks as a source This low relative participation of migrant associations compared to social networks as a source of informacommunities (Figure 22).

8is complemented tiof oninformation by possible data obtained parti on in participation Croati community organisati ons (Figure is itcomplemented by about data obtained Croatian community In the answers was to choose more thancipati oneabout option whichan is why thein sum of the percentages exceeds Thus, thethat results obtained are interpreted as 60% follows: of is the obtained information 21). 100%.

The first thing is concluded is that more than of the sample notrespondents a member of these associaFigure 21. Participation in associations of81.19% Croatian migrants through their family, 41.49% did so through social networks, etc.

(Figure thing that iscommuniti concluded that more tiorganisations ons. However, more than21).

80%The partifirst cipate in virtual es is (Figure 22). than 60% of the sample

is not a member of these associations. However, more than 80% participate in virtual 25 communities (Figure 22).

61,34% Non-member

38,66% Figure 21. Participation in associations of Croatian migrants Member

61,34% Figure 21.

Participation in associations of Croatian migrants Non-member

8

In the answers it was possible to choose more than one option which is why 38,66% the sum of the percentages exceeds 22. Participation in Croatian virtual 81.19% communities on social media 100%. Thus,Figure the results obtained are interpreted as follows: of theMember respondents obtained information through their family, 41.49% did so through social networks, etc.

920 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije 86,60% Member

13,40% Non-member

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

Figure 22. Participation in Croatian virtual communities on social media

Faced with this situation, it is interesting to note that, when considering the degree of 86,60% 13,40% Non-member

Member

organisation of the Croatian community in the city of residence, almost 40% of the respondents think that it is organised (note that it is a percentage similar to that of those who Figure 22. Participation in Croatian virtual communities on social media

participate in these associations), while almost a quarter (24.48%) consider that it has very little Faced with this situation, it is interesting to note that, when considering the degree of organisation26 of the organisation and that it is not well known, a little less than a quarter (23.20%) responded that it is Croatian community in the city of residence, almost 40% of the respondents think that it is organised (note that it is a percentage similar to that of those who participate in these associations), while almost a not organised and something more than 10% do not know (Figure 23). quarter (24.48%) consider that it has very little organisation and that it is not well known, a little less than a quarter (23.20%) responded that is not organised andCroatian something more than in 10% notof know (Figure 23).

Figure 23. Level ofitorganisation of the community thedocity residence 23,20% No 24,48% Very little and it is not very wll know

38,92% Yes

13,40% NR/DK

Figure 23. Level of organisation of the Croatian community in the city of residence

On the other hand, regarding the degree of connection of the Croatian community in the On the other hand, regarding(Figure the degree of almost connectihalf on of an community in the resi- are country of residence 24), ofthe theCroati people consulted do not country know ifofthere dence (Figure 24), almost half of the people consulted do not know if there are links between the commundifferent residence. ities links of thebetween different the citiescommunities in the countryofofthe residence.

Justcities underina the thirdcountry (32.22%)ofmaintains thatJust theyunder are a linked, 17.78% consider that they are not, and less than 3% affirm that they are, but only at the regional, third (32.22%) maintains that they are linked, 17.78% consider that they are not, and less than not national level.

3% affirm that they are, but only at the regional, not national level.

17,78%

No community in the country of residence Figure 24. Level of connection of the Croatian 32,22% Yes

2,58% Yes, but only regional

47,42% NR/DK

Figure 24. Level of connection of the Croatian community in the country of residence

27

Regarding the influence of the Croatian community in the country of residence (Figure 25), Migracije i identitet: kultura, ekonomija, drĹžava 921

just under one third (29.63%) considers that it has influence, while more than a third (33.76%)

just under one third (29.63%) considers that it has influence, while more than a third (33.76%) Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika considers that it has very little

influence and that is not well known and something more than a

fifth (21.13%) considers that it has no influence. 15% of participants responded that they do not

Regarding the influence of the Croatian community in the country of residence (Figure 25), just under one know. third (29.63%) considers that it has influence, while more than a third (33.76%) considers that it has very little influence and that is not well known and something more than a fifth (21.13%) considers that it has Figure Level of influence of the Croatian no influence.

15% 25. of parti cipants responded that they do community not know. in the country of residence

33,76% Very little and it is not very well known

15,46% NR/DK

29,64% Yes

21,13% No

Figure 25. Level of influence of the Croatian community in the country of residence

a little less than a third (31.7%) consider that it is known, while the rest think that it is not known When considering the degree of knowledge about the Croatian community of the country of When considering the degree of knowledge about the Croatian community of the country of residence (7%) or that there is not much known (17%). inresidence Croatian insti ons (Figure 26), more(Figure than 40%26), do not know how to evaluate it, a litthow le less a thirdit, in tuti Croatian institutions more than 40% do not know tothan evaluate (31.7%) that it isabout known, the rest think thatofitthe is not known or thatinthere is not much Figure 26.

Levelconsider of knowledge thewhile Croatian community country of (7%) residence Croatian institutions known (17%).

44,33% NR/DK

28 31,70% Yes

6,97% No 17% It is not well known

Figure 26. Level of knowledge about the Croatian community of the country of residence in Croatian institutions

The evaluation of Croatia's relationship with the Croatian community in the country and

The evaluation of Croatia’s relationship with the Croatian community in the country and the city of resi(Figure(Figure 27) shows that approximately 40% consider40% it to be positiveit(good: very good: + 4%, the city ofdence residence 27) shows that approximately consider to be+ 30%, positive excellent: + / -1%), obtaining a small decrease in the values corresponding to the Croatian community of (good: + 30%, very good: + 4%, excellent: / -1%), obtaining of a small decrease in the values the city of residence, in relati on to the+Croati an community the country of residence.

On the other hand, close to 10% rate the relationship as acceptable or incipient, while less than a third evaluates it as negacorresponding to the Croatian community of the city of residence, in relation to the Croatian tive (bad, very bad or absent), with a corresponding decrease in the values for the country of residence in relation to the city (30.42%).

Just over a quarter respondents not have enough informacommunity (24.74%) of the country of residence.

On the other hand, close toof10% rate the do relationship as tion to answer the question. These small differences between city and country show the lack of organisation of the Croati an community many small towns the scarce linkvery between them and with the most acceptable or incipient, while less than a inthird evaluates it asand negative (bad, bad or absent), important communities in each country.

with a corresponding decrease in the values for the country of residence (24.74%) in relation to

922 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije the city (30.42%).

Just over a quarter of respondents do not have enough information to answer

the question. These small differences between city and country show the lack of organisation of

30,00

26,80 25,26

25,00 17,53

20,00

16,75 Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America 12,89

15,00 10,00

5,00 1,03 0,77 40,00 0,00 35,00 Excellent Very good 30,00

7,99

6,70 6,19

4,38 4,12

2,06 2,06 34,28 Good

Acceptable Incipient 31,19

Bad

Very bad or absent

25,00 20,00

16,75

NR/DK 26,80 25,26

17,53 12,89

15,00 7,99

10,00

6,70 6,19 4,38 4,12 2,06 2,06 5,00 1,03 0,77 The consideration of the degree of knowledge of what happens in Croatia through 0,00 Excellent Very good Good Acceptable Incipient Bad Very bad NR/DK monitoring of the news (Figure 28) shows that more than half of the respondents follow or absent

the the

Figure 27. Evaluation Croatia’s withevery the Croatian community in the country of residence news regularly and a oflittle overrelationship 40% do so so often.

Only 6% say they and do the notcity follow the

news.

The consideration of the degree of knowledge of what happens in Croatia through the monitoring of the news (Figure 28) shows that more than half of the respondents follow the news regularly and a little over Figure 28. Level knowledge what happens in Croatia (follow-up news) through the The consideration of theof degree of of knowledge of what happens in Croatia 40% do so every so often. Only 6% say they do not follow the news.

monitoring of the news (Figure 28) shows that more than half of the respondents follow the 50,26%40% do so every so often. Only news regularly and a little over 6% say they do not follow the 43,81% Yes

Every so often

news.

Figure 28. Level of knowledge of what happens in Croatia (follow-up news) 5,93% No

9 50,26% Regarding the mode of receiving information (Figure 29),43,81% more than 70% use social Yes

so Figure 28. Level of knowledge of what happens in Croatia Every (follow-up news) often

networks, almost 40% use the portals of the Croatian press and a quarter, the press media of migrant associations.

Regarding the mode of receiving information (Figure 29),9 more than 70% use social networks, almost 40% use the portals of the Croatian press and a quarter, the press media of migrant associations.

Figure 29. Mode of receiving information5,93% about what happens in Croatia 0

No 100

200

300

Social networks Press media of migrant associations

30

Portals of the Croatian press I do not follow the news Friends Family

Figure 29. Mode of receiving information about what happens in Croatia

30

The assessment of the institutions in Croatia that contribute to the development of the 9

Here it was possible to also choose more than one option and that is why the sum of the percentages exceeds 100%.

Croatian community in the country of residence shows that just over 40% of the respondents had no information about it. About 10% ofMigracije responses include Hrvatska Matica Iseljenika i identi tet: kultura, ekonomija, država 923 (Croatian Heritage Foundation), and an equal number included the Središnji Državni ured za

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

The assessment of the institutions in Croatia that contribute to the development of the Croatian community in the country of residence shows that just over 40% of the respondents had no information about it. About 10% of responses include Hrvatska Matica Iseljenika (Croatian Heritage Foundation), and an equal number included the Središnji Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske (Central State Office for Croats Abroad), while the Ministries of Education and Foreign Affairs, as well as universities were appointed by 3% of respondents. 2% of the respondents mentioned Croaticum and 1% named HRT-Glas Hrvatske (Croatian Radio Television - Voice of Croatia). Likewise, 3% stated that there are no institutions that contribute to the development of the Croatian community in their country of residence.

CONCLUSIONS AND RECOMMENDATIONS The survey shows Croatian presence in almost all South American countries. On the other hand, the described characteristics demonstrate a high degree of integration achieved by the respondents in the societies of arrival, which is favoured by the long period that has elapsed since the year of migration (in all cases periods greater than 60 years). In this way, the results obtained confirm the conclusions of the known historical investigations. In the same way, the data analysed by countries show a certain degree of coincidence with the distribution of Croatian migration in South American territory according to official figures. It would be interesting to be able to expand the scope of the survey to include more cases in order to extrapolate the results to the population as a whole. However, in order to do so, it is necessary to know the characteristics of it, in order to obtain a representative sample.

Regarding Croatian citizenship, one third of the respondents were able to obtain it. In addition, it is possible to identify some countries where obtaining citizenship is proportionally greater than what would be expected according to the distribution of Croatian population in those countries and, conversely, other countries where that proportion is lower. Peru and Chile are examples of the first case, while Bolivia and Argentina are examples of the second. It is not possible to give an explanation to this situation based on the current research results. The analysis of the open questions of the survey, which have not been included here, as well as conducting in-depth interviews, may potentially shed some light on this question.

In contrast, it is notable that almost all respondents incorporate Croatian nationality in the definition of their national identity. This phenomenon is indicative both of their integration to the receiving society, and of the presence of elements of their identity relating to their society of origin. A subsequent analysis will determine what type of identity formation refers to natural-spontaneous or (re)discovery. Something also interesting is that only 25% of respondents consider that their ethnic-Croatian nationality is influenced by their religious affiliation. Although widely Catholic, most respondents do not seem to directly link these two identity ascriptions. It is possible, and also a matter of a forthcoming analysis, that this is the product of integration into the host society and of the way in which Catholicism consolidated itself in the South American countries as a common cultural base, but within the framework of processes of more or less intense secularisation. A comparative analysis by countries and cities of residence, as well as by year of migration, would also be appropriate to identify similarities and differences.

Regarding the Croatian language, it should be noted that the majority does not speak or understand it.

40% of respondents, however, know something or are studying it. This interest is also reflected in 75% of respondents who consider it important for the preservation of the Croatian identity. In this regard, it is also suggestive the position of those who downplay the importance of the language for the preservation of Croatian identity, citing the work of many communities in pursuit of the preservation of the Croatian identity in Spanish. This constitutes a clear example of the identity modifications under the influence of the

924 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

receiving society that should not be analysed in reductionist terms, as a “loss”, but as an enrichment and construction of novel elements of identity.

Regarding the variables related to the migratory experience, it has been explained that the sample analysed consists of approximately 60% of arrivals during the period of mass migration, distributed fairly homogeneously among those who arrived before and after the First World War, and of 30% of arrivals after the Second World War. These figures are related to those corresponding to the place of origin, with the natives of the Dalmatia region accounting for 67% of the total. As previously stated, there are significant differences in the way of understanding the meaning of the Croatian identity depending on these two interrelated variables. Therefore, further analyses will be carried out in order to establish the incidence of these variables on the way of conceiving the Croatian identity.

The results obtained also confirm that talking about Croatian migration in Latin America today means talking about second, third and fourth generation migrants. This is equivalent, as has been said, to recognising the integration process that the migrant generations have experienced over the years. However, in the face of a supposed “loss” of the Croatian identity as a result of this integration, it is understood that it is more appropriate to refer to a “construction” of the same that involves different analytical variables. As part of this construction, the hypothesis of considering two types of identity conformations has been proposed: the natural-spontaneous experience and the experience by (re)discovery.

In relation to these ways of experiencing the Croatian identity, one of the conclusions of this work is the growing importance of younger generations that are currently in the process of defining or searching for their identity. This is expressed in the analysed fact that a significant number of respondents do not participate in associations of the Croatian community but do so virtually. Many of them, as we have seen, do not have enough knowledge to evaluate the questions related to the informative, organisational and institutional dimension. Subsequent analyses will allow us to know the reasons for this limited participation, but for the moment the importance of identity as an experience of (re)discovery can be used as an explanation. In subsequent works, the analysis of the incidence of the receiving society in the identity definitions can be continued, understanding the processes of integration and assimilation to the receiving society as a condition of possibility of the identity experience by (re)discovery.

Bibliography 1.

Antić, L. (1991). Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Zagreb: Stvarnost.

2.

_______ (1992). Hrvati i Amerika. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

3.

Brah, A. (2011 [1996]). Cartografías de la diáspora. Identidades en cuestión. Madrid: Traficantes de sueños.

4.

Čizmić, I. (1985). Prve veze iseljenika iz Hrvatske s Amerikom, Migracijske teme 2, 1, 97-105.

5.

Čizmić, I., Sopta, M. & Šakić, V. (2005). Iseljena Hrvatska. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

6.

Dubet, F. (1989). De la sociología de la identidad a la sociología del sujeto. Estudios Sociológicos VII: 21, 519-545.

7.

Giddens, A. (1996 [1991]). Modernity and Self-identify. Self and Society in the Late Modern Age. Cambridge: Polity Press.

8.

Giménez, G. (2007). Estudios sobre la cultura y las identidades sociales. México: Consejo Nacional para la Cultura y las Artes / Instituto Coahuilense de Cultura.

9.

Martinić Beroš, M. (1999). La Inmigración Croata en Magallanes. Punta Arenas: Hogar croata.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 925

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

10. ________________ (1992). La Inmigración Croata en Magallanes. Apellidos y Origen Regional. Anales del Instituto de la Patagonia. Serie Ciencias Humanas 21, 17-32.

11. Perić Kaselj, M. & Vukić, A. (2018). Dubrovčani u Južnoj Americi: iseljavanje, utjecaji, identiteti. M. Perić Kaselj & F. Škiljan (Ur.), Dijasporski i nacionalno-manjinski identiteti: migracije, kultura, granice, države (125-164). Zagreb: IMIN. 12. Perić Kaselj, M., Vukić, A. & Luchetti, M. F. (2017). Povijest istraživanja hrvatskih dijasporskih zajednica u Južnoj Americi: od arhiva do World Wide Web-a. M. Sopta, V. Lemić, M. Korade, I. Rogić & M. Perić Kaselj (Ur.), Hrvatska izvan domovine II. Zbornik radova predstavljenih na Drugom hrvatskom iseljeničkom kongresu u Šibeniku (349-360). Zagreb: Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva; Centar za kulturu i informacije Maksimir.

13. Radovich, J. C. (2016). El proceso migratorio de los croatas de Konavle en la Argentina. J. C. Radovich (Comp.) Etnicidad y migraciones en Argentina. Buenos Aires: Sociedad Argentina de Antropología, 169-196.

14. Solián, C. (2016). Entre Yugoeslavos y croatas. Migración, voces e identidades en Rosario y localidades de la pampa húmeda. Rosario: Laborde editor.

15. Šprljan, C. (2002) Historia de la inmigración croata en Córdoba, diplomski rad, Sveučilište u Cordobi, Córdoba. Dostupno na: http://www.studiacroatica.org/revistas/146/146.htm 16. Zlatar Montan, V. (2002). Inmigración croata en Antofagasta. Antofagasta: Sociedad Croata de S.S.M.M. (Iquique: Oñate Impr.).

IZGRADNJA HRVATSKOG IDENTITETA U JUŽNOJ AMERICI SAŽETAK Istraživanja o migracijskim procesima Hrvatske i južnoameričkih zemalja pretežno su bila fokusirana na povijesnu perspektivu i faktografsku analizu usredotočujući se na pojedine države poput Čilea i Argentine. Cilj ovog rada je iz sociološke perspektive analizirati niz varijabli vezanih uz izgradnju hrvatskog identiteta u Južnoj Americi.

Stoga se u prvom dijelu razmatraju povijesni doprinosi, koji se uzimaju u obzir kao obrazloženje migracijskih procesa unutar kojih su hrvatski migranti i njihovi potomci definirali i definiraju svoj identitet. U drugom dijelu prikazuju se teorijsko-metodološki okvir, ciljevi i radne hipoteze. Na kraju se analiziraju dobiveni rezultati, organizirani na temelju četiriju skupina varijabli: socio-demografske, identitetske, migracijske i informativnoorganizacijsko-institucionalne.

Ključne riječi: hrvatsko iseljeništvo, migracija, identitet, Južna Amerika, Hrvatska

926 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Luchetti, M.F. et al.: The construction of the Croatian identity in South America

LA CONSTRUCCIÓN DE LA IDENTIDAD CROATA EN AMÉRICA DEL SUR RESUMEN En los estudios sobre los procesos migratorios que tuvieron lugar desde Croacia hacia países sudamericanos predomina la perspectiva histórica, el análisis factográfico y el protagonismo de algunos países, como Chile y Argentina. Desde una perspectiva sociológica, este trabajo tiene como objetivo analizar una serie de variables relacionadas con la construcción de la identidad croata en América del Sur. Para ello, en la primera parte se revisan las contribuciones históricas, que son tenidas en cuenta como marco explicativo de los procesos migratorios dentro de los cuales los migrantes croatas y sus descendientes han definido y definen su identidad.

En el segundo apartado se presentan el diseño teórico-metodológico, los objetivos y las hipótesis de trabajo.

Por último, se analizan los resultados obtenidos, organizados a partir de cuatro conjuntos de variables: sociodemográficas, identitarias, migratorias e informativo-organizativo-institucionales.

Palabras clave: emigración croata, migración, identidad, América del Sur, Croacia

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 927

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Liliana Majic Universidad Nacional de La Plata (UNLP), Argentina lilimajic@hotmail.com

ŽENA KAO ČUVARICA IDENTITETA U MIGRACIJSKIM PROCESIMA Ono što se dogodilo mojem tijelu ostavilo je za sobom zapise na nekom mrtvom jeziku odatle je nemoguće da me razumiješ Andrea Farchetto

SAŽETAK Ovaj međunarodni znanstveno-stručni skup „Migracije i identitet: ekonomija, kultura i država” vitalno je važan jer pruža mogućnost razmišljanja o sastavu identiteta kroz različita iskustva i pristupe.

Počevši od jedne obiteljske priče o hrvatskim migrantima u Argentini, nalazimo nekoliko koncepata koji mogu razjasniti složenost novih identitetskih konstrukcija te poteškoće s kojima su se suočili te se i dan-danas suočavaju mnogi ljudi koji su prisiljeni napustiti zavičajna mjesta zbog situacija koje su im često puta strane. Jedan od tih koncepata, koji je i hipoteza ovog rada, jest ključna uloga žena u održavanju hrvatskog identiteta kako bi opstali u novim okolnostima.

U Argentini najznačajnija kretanja imigranata uslijed svjetskih ratova dogodila su se u prvoj polovici XX. stoljeća.

U ovom radu prikazat će se slučaj onih generacija koje su napustile bivšu Jugoslaviju. Neki su oduvijek podržavali koncept Jugoslavije, dok su ga drugi negirali smatrajući se Hrvatima.

Osim toga, postoji utjecaj koji su spomenute manjine vršile na svoje potomke. Unatoč prolasku vremena i povećanju kulturne, ekonomske i emocionalne udaljenosti, nove generacije i dalje istražuju svoje podrijetlo i nailaze na zapreke u razumijevanju ove podjele koja je bila razlog velikim sporovima među njihovim precima. Iako su bile vrlo aktivni sudionici, žene su, zbog dominacije mačizma u zapadnim društvima, učinjene nevidljivima.

Bez težnje za nalaženjem apsolutne istine, put koji sam izabrala za izlaganje je provođenje intervjua i proučavanje poezije. Hrvatska zajednica u Argentini je vrlo brojna, uz prisustvo jake značajke identiteta. Ispričana iskustva omogućuju ispitivanje ovog transkulturalizma. S jedne strane, nalazimo ga u pojmu „polja”, vrlo značajnom u Argentini, pogotovo u „Pampa Húmeda”, središnjoj regiji Argentine. S druge strane nalazimo ga i u gradu, u „conventillosima” Buenos Airesa, zajedničkim kućama u kojima se smjestilo mnogo migranata kako bi započeli novi život.

Ključne riječi: identitet, transkulturacija, mačizmo, žena, migracije

928 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Majic, L.: Žena kao čuvarica identiteta u migracijskim procesima

UVOD Može se reći da su migracijski procesi stari koliko i svijet. Unatoč velikom napretku čovječanstva, ljudi i/ ili narodi i dalje su u pokretu tražeći bolji život, a i zbog razloga kao što su ratovi, bijeda, etnička i vjerska diskriminacija. Nasilje.

Iz konkretnih obiteljskih priča migranata izlaze ideje koje mogu raspetljati kompleksnost novih identitetskih konstrukcija, teškoće s kojima su se susretali i susreću se mnogi od onih koji su bili prisiljeni napustiti svoja mjesta podrijetla zbog situacija koje su mnogima od njih strane. Pjesma kojom započinje ovaj rad odnosi se na protuslovlja i udaljenosti s kojima se susrelo mnoštvo onih koji su se našli u prilici da moraju napustiti svoje mjesto podrijetla. U ovom radu istražuju se životne priče hrvatskih žena koje su se doselile u Argentinu.

Komunikacija, to neizbježno oruđe ljudi, ujedno je interdisciplinarno polje koje radi na procesima konstrukcije smisla u osobitim kontekstima. Iz ovog gledišta, namjera je da se približi i rasplete uloga hrvatske žene kao potpornja vlastite kulture. Perspektiva roda sažima bogatstvo ove analize, koja je približavanje jednoj složenoj priči, priči koja se i dalje odvija u sadašnjem vremenu krize.

Za razumijevanje ovih procesa potrebno je definirati što je to identitet i razumjeti što su to kultura i njezine promjene u vremenu. Raymond Williams definira kulturu kao proces, kao kontekst, kao uvjete zajedničkog života. Riječ je o svim ljudskim djelatnostima koje izgrađuju određen oblik življenja, one zajedničke crte koje stvaraju koheziju nekoj skupini i njezina su specifičnost. Perspektiva Stuarta Halla govori o identitetu kao relacijskom procesu koji se mijenja u dijalogu s drugima. Postoji dinamika identitetske konstrukcije između svakodnevnog života i povijesnih događaja koji neposredno utječu na živote ljudi i na komunikaciju. U toj mjeri su kultura, identitet i komunikacija dio stalnog tijeka događaja.

Koncept kulturne hibridizacije antropologa Néstora Garcíje Canclinija osvjetljava ovu konstrukciju zato što prekida s onim što zove lažnim oprekama, kao što su lokalno/globalno, moderno/tradicionalno, da bi pokazao da nema rigidnih shema prikladnih za analiziranje kulturnih pojavnosti. Hibridizacija nije istoznačnica sa stapanjem bez protuslovlja, nego omogućuje da se povežu osobite forme koje se stvaraju unutar multikulturalnosti. Dakle, odbacujemo opreku urbanost/ruralnost jer se u pričama izlaže tjeskoba zbog dolaska na čudna mjesta, vrlo različita od mjesta podrijetla. U Argentini je koncept „campo” (ravnica) vrlo značajan zato što regija Pampa Húmeda (vlažna pampa) ima najrazvijenije stočarstvo u cijeloj zemlji. Mnogi europski seljaci naselili su se u ovim područjima, koja su početkom XX. stoljeća bila nenaseljena, i s protokom vremena izgradili su dostojnu egzistenciju. S druge strane, u gradovima su oni koji su imali obrazovanje ili službe mogli doći iz radničkih naselja Buenos Airesa, gdje su se naselili mnogi doseljenici da bi odanle započeli novi život.

PRETHODNICE U Argentini je do najjačih imigracijskih kretanja došlo u prvoj polovici XX. stoljeća, zbog ekonomskih i političkih razloga i zbog dvaju svjetskih ratova. Narodi koji su živjeli na području Balkana bili su dio različitih političkih konglomerata: od Austro-Ugarske do Jugoslavije, pa sve do neovisnih država Hrvatske, Slovenije, Bosne, Makedonije i drugih s kraja XX. stoljeća. Treba naglasiti da se većina doseljenika koja je došla iz Jugoslavije tijekom i nakon Drugog svjetskog rata uvijek identificirala kao Hrvati. Posljedično tomu, može se promatrati utjecaj koji su ove manjine imale i imaju na svoje potomke koji, unatoč prolasku vremena i povećavanju kulturnih, ekonomskih i afektivnih distanci, i dalje održavaju vezu sa svojim korijenima i istražuju ih i nailaze na teškoće u pokušaju da razumiju one podjele koje su kod njihovih predaka bile razlog za žestoke svađe. Žene su se, gledano u cjelini, angažirale na čuvanju identiteta, ali ih je patrijarhalni model ujedno napravio nevidljivima za zapadno društvo, u tom smislu da je jedini prostor na kojem se mogu jasno uočiti fotografija s tradicionalnom nošnjom.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 929

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

SVJEDOČANSTVA Nastavljamo s kratkim razgovorima s „hrvatskim” ženama, koje kao hrvatske definira bilo to što se same osjećaju takvima, bilo to što ih takvima definira regija u kojoj su se rodili njihovi preci.

Mariana, 49 godina, živi u Maggiolu, južno od Santa Féa: „Moj djed došao je ovamo s 18 godina, kao pustolov. Moju baku su poslali da čuva djecu druge seljakinje jer joj obitelj nije imala što za jesti. Došla je s 13 godina i kad je trebalo birati, prioritet se davao muškoj djeci da ostanu i pomažu obitelji. Njih dvoje došli su 1903. iz Austro-Ugarske. Izjašnjavali su se Jugoslavenima. Počela sam izučavati jezik jer sam ga voljela.”

Ovako je Mariana započela svoju priču. Razjasnila je da su joj djed i baka s majčine strane bili Talijani, a oni s očeve strane Hrvati s otoka Hvara. Materinji jezik joj je bio španjolski, ali je uvijek bila u doticaju s Hrvatima.

Prvi muž joj je bio sin Hrvata. Sada i ona i njezina kći imaju državljanstvo. „Prošle godine išla sam u Jelsu, koju poštujem, i upoznala je. Jedna tetka, očeva sestra, prenijela mi je mnogo toga. Učim jezik u čast svih tih žena. Kad sam hodala ulicama kojima je prolazila i moja baka, mislila sam kako je to sve ludo. Nekada su morali bježati od gladi i rata, sada je ovo turističko mjesto. U srce me dira kad mislim na nju tako mladu, na tako čudnom mjestu i usred ljudi nerazumljivog jezika.” Mariana ima jake osjećajne veze s očevom obitelji, s kojom je bila u doticaju, a i izjašnjava se Hrvaticom.

Na jug od Santa Fea došle su mnoge obitelji iz Jugoslavije između dva rata. Sva svjedočanstva poklapaju se u tom da su došli skupa s rođacima, ili braćom, ili pak poznanicima i da su težili tomu da se nasele jedni do drugih. Tako su sačuvali jezik i običaje. Živjeli su skupa kao susjedi. Mariana se sjeća pripovijedanja svoje svekrve Ivane, koja je govorila da je „sve dok joj se nije rodio prvi sin provodila vrijeme plačući u polju jer nije imala nikoga i ništa.”

Jelena, Buenos Aires: „Čuvam svoje hrvatsko ime i djevojačko prezime jer se u profesiji i po titulama predstavljam tako. Moji roditelji su došli 1947. i 1948. odvojeno. Otac je imao 19 godina, a prije je bio u izbjegličkim logorima u Austriji. Mama je došla s cijelom obitelji u dobi od oko 16 godina. Oboje su prošli kroz Prihvatilište za doseljenike. Naselili su se na različitim mjestima u Floresu skupa s drugim Hrvatima. Mama mi se rodila u Hercegovini, a obitelj joj se preselila, pobjegla je, u vrijeme rata. I moj otac se rodio u Hercegovini, gdje mi se djed nastanio zbog posla. Iz tog razloga je išao od mjesta do mjesta po Hrvatskoj, a bili su mješavina podrijetla, iz Dalmacije i Hercegovine. Ovdje su imali mnoge teškoće s jezikom, s tim da je tati bilo lakše jer je osim hrvatskog govorio i talijanski i njemački. Mama je radila u krojačkim radionicama, a otac se bavio pošumljavanjem Ezeize. Mnogi Hrvati su pošumljavali to područje. Oni su se upoznali u Hrvatskom domu koji se nalazio u ulici Salta (u Capital Federal). Tu su se zaljubili, vjenčali su se 1955., a sljedeće godine sam se rodila ja. Jedini jezik mi je bio hrvatski sve dok nisam počela ići u školu s pet godina. To je moj materinji jezik. U sljedećim godinama su se rodile još tri kćeri. Tata mi je umro 1992., mama 2016. Roditelji su mi se kretali unutar hrvatske kulture, unutar kruga samih Hrvata, tako da sve iz tog kruga smatram svojim stričevima. Dosta je teško bilo susresti bilo koga iz drugog identiteta tko bi mogao shvatiti kako je to osjećati ljubav za domovinu koja ne postoji. Bilo je to teško vrijeme, kao da i dalje traje rat. Rat se nije završio za Hrvate koji su živjeli ovdje i koji su željeli slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Do neovisnosti je došlo 1991., a moj otac je umro 1992. Bio je to lijep događaj za njega, izvršio je svoje poslanje. Ja i sestre bile smo vrlo aktivne u hrvatskoj zajednici. Trenutačno sam predsjednica udruge Jadran.”

Ovo svjedočanstvo predočuje sasvim različito iskustvo. Unatoč svim kulturnim razlikama u odnosu na Argentinu, Jelena čuva svoj izvorni jezik i pripovijeda o tom kako su se doseljenici u Buenos Airesu okupljali u onome što naziva „zajednicama”, u kojima su dijelili jezik, doživljaje, osjećaje. Jelena je napisala knjigu Mi recetario básico de cocina croata („Moja osnovna knjiga recepata hrvatske kuhinje”, 2016.): „Kuham otkada sam 930 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Majic, L.: Žena kao čuvarica identiteta u migracijskim procesima

bila dijete jer su mi roditelji radili, a ja sam bila najstarija sestra. Riječ je o receptima po kojima se kuhalo u mojoj kući, ili kad smo išli u kuću prijatelja naših roditelja, ili na društvena okupljanja. Odlučila sam napraviti blog jer skupljam recepte, što me oduševljava, a moja kći neće uzeti papire s receptima. Nije da sam izvrsna kuharica. Budući da sam farmaceutkinja, volim miješati stvari, u stvari sam alkemičarka. Kuhinja je mjesto na kojem se događa mnogo toga i ulaže se mnogo ljubavi. Blog sam napravila zbog kćeri jer sam mislila da ta cura nikada ni slučajno ne otvara neku bilježnicu. Imam troje djece, dva sina i kćer, i svo troje su kuhari.

Tako sam počela ovaj blog, iznenadila sam se, imam mnogo natuknica s hrvatskim receptima. Pristala sam sastaviti knjižicu za događaj koji se zove Buenos Aires slavi. Mijenjala se malo pomalo, izašlo je prvo izdanje i cijelo se prodalo samo preko Facebooka. Ponovno sam je izdala i opet je rasprodana. To su recepti koje su mi poslale prijateljice, zajednica, slali su mi recepte, radili su opise itd. Zanimali su me detalji jer prvo se stavlja jedna stvar, zatim druga. Iznenađena sam. Nadam se da ću je izdati u kompletnijem obliku. Bilo je nešto vrlo spontano.”

Ovdje je intimnost kuhinje, tu su iskustva iz djetinjstva, čuje se glas majke, prijateljica, drugih žena. Jelena je hrvatska državljanka koja živi u Buenos Airesu i revno sudjeluje u svim aktivnostima vezanim za njezinu zajednicu podrijetla. Osjeća se i izjašnjava Hrvaticom.

Violeta (Ljubica), 55, Avellaneda. Pcia de Bs As: Svi djedovi i bake hrvatskog su podrijetla, otac Argentinac, majka Hrvatica. Rodila se u Buenos Airesu i odrasla je u radničkom naselju La Boca (Capital Federal). Materinji jezik joj je hrvatski jer su ga u obitelji svi govorili. Španjolski je naučila u školi: Djed i baka s očeve strane došli su nakon Prvog svjetskog rata i naselili su se u Venado Tuerto, Santa Fe. Govorili su o Jugoslaviji. Imali su devetero djece, među njima i moga oca Mirca. Većina mojih stričeva i tetki sklopili su brakove s osobama iz hrvatske zajednice i sačuvali su jezik i običaje. Djed i baka s majčine strane došli su odvojeno. Prvo je José došao 1944., radio je kao vozač kamiona i putovao je diljem cijele zemlje. Zbog rata se potpuno odvojio od obitelji, sve dok ga jedan prijatelj nije ponovno spojio s njima. Baka Agata došla je 14 godina kasnije s dvoje djece (José i María) i nastanili su se u mjestu La Boca. Uvijek su se izjašnjavali kao Hrvati. Jednom sam pitala svoju baku kako to da je došla ovamo živjeti s djedom nakon tolikih godina u kojima nije ništa znala o njemu.

Odgovorila mi je odlučno: djeca i ja morali smo biti ondje gdje je bio moj muž.

Violeta, kći Marije i Mirca, nema veza sa zajednicom kakve su imali njezini roditelji. Materinji jezik joj je bio hrvatski, a španjolski je naučila u školi: „Ne sjećam se teškoća. Majka mi je pričala da nisam išla u park jer sam tri dana plakala. Valjda zato što ništa nisam razumjela.” U djetinjstvu je naučila tkati, kuhati, vesti i govoriti hrvatski s majkom i bakom. „Kada sam putovala u Hrvatsku i upoznala Zagreb, planine na Jadranu, pitala sam majku, kako se osjećala kad je došla na La Platu, tako smeđu i tamnu. Rekla mi je da je bila tužna i da je plakala.”

HRVATICE KAO ČUVARICE KULTURE, POLJE ZA ANALIZU Hrvatska zajednica u Argentini vrlo je znatna brojem i snažno čuva crte svog identiteta koji se održava u zajedničkim druženjima, što je način da se odijele i odupru lokalnoj kulturi.

Ako se uzme da se kultura kao način života uči i dijeli s drugima, u ovim svjedočanstvima očituje se važnost obiteljskih povijesti, osjećajnijih odnosa unutar obitelji, među majkama i bakama, koje su podučile kćeri govoru, kuhanju i mnogim drugim običajima i tradicijama. Muškarci su bili isključeni iz kuhinje, na primjer, u skladu s patrijarhalnom tradicijom, koja ih je isto tako odvela na posao, zbog čega su se više družili s ljudima iz ove zemlje. Primjećuje se i da su muškarci i žene koji su stigli u prvoj polovici XX. stoljeća preferirali sklapati brakove s osobama iz vlastite zajednice.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 931

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Majke i bake održavale su vrlo snažne afektivne veze s potomstvom, kojem su prenijele način tkanja, kuhinjske recepte, način govora, geste. U svim razgovorima bio je prisutan osjećaj iskorijenjenosti i bol zbog činjenice napuštanja vlastitog doma, vlastitog sela; zbog teškoća u razumijevanju čudnog jezika i zbog sporosti komuniciranja putem pisama s obiteljima koje su ostale u Europi. Možda je samoća pridonijela da se njeguje brižnost i odanost domu i djeci. Prvi naraštaj koji se rodio u Argentini naučio je i rastao je s izvornim jezikom, dok se s drugim susreo u školi. Kako Jelena tako i Violeta sjetile su se mnogih teškoća s razumijevanjem španjolskog i prilagodbom, unatoč tomu što su se rodile u Argentini.

Drugi aspekt vezan za žene iseljenice, koji se pojavio u razgovorima s njima, ima veze s važnošću muškaraca kod ključnih odluka, kao što su brak, putovanje, zaruke, rad kod kuće ili izvan kuće. U intervjuima su se pojavile brojne priče o prisilnim brakovima, o djevojkama koje su same došle vidjeti se s nepoznatim osobama, htjele su se vratiti, ali nisu mogle, o drugima koje su bile prisiljene udati se za muškarce koje nisu voljele.

Odluke otaca, braće i/ili muževa imale su odlučujući utjecaj u životu mnogih žena i taj utjecaj je odgovarao parametrima epohe. Iskustvo Violetine bake izražava još i tadašnju obvezu da brak mora trajati cijeli život.

Ako ćemo sve to pogledati iz perspektive koju mi žene danas gradimo u Argentini, to znači da istražujemo u drugom smjeru, na primjer, uzimajući u obzir obveze i modele koje se prenose s majki na kćeri i sinove.

U intervjuima se očituje važnost žena u održavanju izvornog identiteta kroz način održavanja veza. Ta zadaća je dopala njima jer su baš one bile prisutne kod socijalizacije djece i bile su osjećajna potpora obitelji. Ispričana iskustva pokazuju da se transkulturalnost nužno javlja uz protok vremena. Ili, bolje rečeno, kulturna hibridizacija. Sve intervjuirane žene ostale su, odrasle su, dobile su djecu i prilagodile su se načinu života u novom prostoru. Ali zamjetna je reafirmacija identiteta obitelji podrijetla.

Možda sve to nije bilo dovoljno zato da se objasni kako su žene potpora identiteta, ali iskustva života, koja pokazuju nužnost i napor ljudi da se uhvate za vlastitu kulturu, svjedoče o otporu. U tim težnjama žene su one koje konstruiraju priče, čuvaju fotografije i uspomene, govore o obiteljskim povijestima. Svi ti životi obilježeni su velikom količinom boli i iskorijenjenošću.

Kad bi se ovo pitanje proširilo na problematiku migranata općenito, mogli bismo se usuditi postaviti hipotezu o potrebi da se, polazeći od vlastitog života, pruži otpor modelu globalnog potrošačkog društva, gdje se čovječanstvo mjeri u klasama, kupovnoj moći, ciframa i brojevima, prema dehumaniziranom kulturnom identitetu.

Jasno je da tradicije, vrijednosti, vjerovanja i načini ponašanja stvaraju koheziju unutar grupe i da postoji nužnost povezivanja. To su identiteti obilježeni nedostatkom i, da bi se oduprli, reproduciraju ono što poznaju, to jest vlastitu kulturu. Živimo u trenutku mnogih promjena i kriza i ova razmišljanja možda će poslužiti da se malo bolje razumije ovo čovječanstvo koje trpi toliku iskorijenjenost. Ovaj rad otvara više pitanja koja bi trebalo dalje istraživati.

Možda je stvar u tome da se prepoznamo kao osobe koje osjećaju, traže i žive. Kako to jako dobro opisuje Octavio Paz u ovom tekstu: „Ondje gdje se završavaju granice, brišu se putevi. Ondje počinje tišina. Napredujem polagano i punim noć zvijezdama, riječima, disanjem daleke vode koja me čeka ondje gdje počinje zora (…) Beskorisni su spomenici, jauci i razglabanja. Beskorisno je dirati osuđena vrata. Nema vrata, ima zrcala. Nema koristi od zatvaranja očiju ili povratka među ljude: ova jasnoća viđenja više me ne napušta. Razbit ću zrcala, smrskat ću svoju sliku koja se svakog jutra milostivo pretvara u mojeg suučesnika i denuncijanta. Samoća svijesti, svijest samoće, dan uz kruh, noć bez vode. Suša, polje spaljeno od sunca koje nema kapke, strašno oko, o ta svijest, čista sadašnjost u kojoj prošlost i budućnost gore bez sjaja i bez nade. Sve se slijeva u tu vječnost koja se ne slijeva nikamo”.

932 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Majic, L.: Žena kao čuvarica identiteta u migracijskim procesima

Literatura 1.

Hall, S. Du Gay, Paul. (2011). Cuestiones de identidad cultural. Buenos Aires: Amorrortu Editores S.A.

2.

García Canclini, Héctor. (2003). Culturas Híbridas, estrategias para entrar y salir de la modernidad.

Buenos Aires. Editorial Paidós.

3.

Williams, Raymond. (2015). Sociología de la cultura. Buenos Aires. Editorial Paidós.

4.

Paz, Octavio. (1993). Libertad bajo palabra. Madrid: FCE, Universidad de Alcalá. Fondo de Cultura Económica.

WOMEN AS IDENTITY SUPPORT IN MIGRATORY PROCESSES ABSTRACT This International Professional Scientific Meeting “Migration and Identity: Culture, Economy, State” is of vital importance, a space that allows the opportunity to think about the composition of identities from different experiences and approaches.

From a specific family history of Croatian immigrants to Argentina, there are several concepts that can unravel the complexity of new identity constructions, and the difficulties faced by many people who are forced to leave their places of origin due to situations in which they are often aliens.

One hypothesis is the fundamental role of women in sustaining the identity of origin to survive.

In Argentina the strongest immigration movements happened in the first half of the 20th century because of the two World Wars. The case to be exposed here is that of these generations that came from former Yugoslavia.

Some of them supported the concept of Yugoslavia, others denied its existence, whereas there were other immigrants who always recognized themselves as Croats. In addition, there is an influence of these minorities on their descendants despite the passage of time and the increase of cultural, economic, and emotional distances, continue to investigate their origins and find difficulties to understand these divisions that in the ancestors were motive of strong disputes.

Women were active actors, but at the same time invisible by the male chauvinist model of Western societies.

With no pretensions to find absolute truths, the chosen path to expose this research is through interviews and poems. There is a large Croatian community in Argentina with a strong sense of identity. These experiences allow us to do research on this interculturality, which occurred in the countryside, mainly in Argentinian Pampa Húmeda; and in the city: the “conventillos” in Buenos Aires, where many immigrants started a new life.

Key words: Identity, transculturation, machismo, woman, migration

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 933

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

LA MUJER COMO SOSTÉN DE LA IDENTIDAD EN PROCESOS MIGRATORIOS RESUMEN Resulta de importancia vital este Encuentro Internacional Científico Profesional “Migración e identidad: cultura, economía, Estado”, espacio que permite la oportunidad de pensar sobre la composición de las identidades desde diferentes experiencias y enfoques.

Desde una historia familiar concreta de migrantes croatas hacia Argentina, hay varios conceptos que pueden desentrañar la complejidad de las nuevas construcciones identitarias, y las dificultades que enfrentaron y enfrentan muchas personas que se ven obligadas a dejar sus lugares de origen por situaciones que muchas veces les son ajenas. Una hipótesis es el rol fundamental de las mujeres en el sostenimiento de la identidad de origen para subsistir.

En Argentina los movimientos inmigratorios más fuertes sucedieron en la primera mitad del siglo XX, a causa de las guerras mundiales. El caso que aquí se expondrá es el de estas generaciones que vinieron de la ex Yugoeslavia.

Algunos sostuvieron el significante Yugoeslavia y otros la negaron y siempre se reconocieron como croatas.

Además, está la influencia que estas minorías tienen en sus sucesores que, a pesar del paso del tiempo y el aumento de las distancias culturales, económicas, afectivas, siguen indagando en sus orígenes y encuentran dificultades para comprender estas divisiones que en los ancestros eran motivo de fuertes disputas. Las mujeres fueron actores sumamente activos, pero a la vez invisibilizados por el modelo machista de las sociedades occidentales.

Sin pretensiones de encontrar verdades absolutas, el camino elegido para exponer son entrevistas y poemas. La comunidad croata en Argentina es muy importante en cantidad, con fuerte presencia de rasgos de su identidad, que sigue su proceso. Las experiencias narradas permiten indagar en esta transculturalidad, que se dio por un lado en el concepto “campo”, muy significativo en lo que en Argentina es la Pampa Húmeda. Por el otro, en la ciudad: los conventillos en Buenos Aires, donde muchos inmigrantes anclaron para comenzar una nueva vida.

Palabras clave: Identidad, transculturación, machismo, mujer, migración

934 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Molek, N.: Procesi etničkog preporoda među potomcima slovenskih iseljenika u Argentini

Nadia Molek Universidad de Buenos Aires, Facultad de Filosofía y Letras, Instituto de Ciencias antropológicas nadiamolek@gmail.com

PROCESI ETNIČKOG PREPORODA MEĐU POTOMCIMA SLOVENSKIH ISELJENIKA U ARGENTINI SAŽETAK Cilj je ovog članka opisati i antropološki analizirati dva nedavna slučaja slovenskog etničkog preporoda u Argentini, u pokrajini Entre Ríos i u regiji Norpatagoniji, koji su započeli objavljivanjem obiteljskih autobiografija.

U radu je korištena etnografska metoda s polustrukturiranim intervjuima i kiberetnografija. Isto tako radilo se na autobiografijama potomaka i na sekundarnim izvorima povijesnog značaja.

Premda su već prije nebrojeni slovenski istraživači proučavali specifičnu problematiku procesa slovenskih migracija u Argentinu, te studije su općenito samo zamjećivale „prirodan proces” etničko-nacionalne asimilacije migranata i njihovih potomaka kroz vrijeme. Moje etnografsko proučavanje Slovenaca u Argentini, međutim, utvrđuje da iako je u jednom dijelu proučavane skupine postojao diskontinuitet u identifikaciji sa slovenstvom, asimilacionističke interpretacije ne dopuštaju da se vodi računa i o drugim dinamičnijim procesima kao što su noviji procesi etničke reidentifikacije i komunalizacije.

Ključne riječi: Slovenci u Argentini; identifikacijski procesi; komunalni procesi; etnički revivali

UVOD Republika Argentina, povijesno useljenička zemlja, doživjela je razne slovenske useljeničke valove: skupinu seoskih obitelji na kraju XIX. stoljeća, ekonomsko-političke migrante u međuraću i zadnji kontingent antikomunističkih izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata. Povijesno, zajednice imigranata provodile su u argentinskom kontekstu relacijske prakse identitetskog označavanja (Barth, 1976) i slijedile su takve linije akcije s ciljem da „unapređuju osjećaj zajedničke pripadnosti” (Brow, 1990, str. 1). Procesi stvaranja udruga igrali su središnju ulogu u strukturaciji kolektiva imigranata (Crosa, 2013). Isto tako, unutar velikog sklopa aktivnosti, imigranti su sačuvali jezik podrijetla, organizirali su festivale kolektiviteta, vjerska događanja, narodne plesove, gastronomske, glazbene, obrazovne priredbe itd., i oglašavali su se putem različitih komunikacijskih medija (Melella, 2011). Oznake koje su odredile ili održale etničke granice mogu se promatrati i unutar heterogenog sklopa društvenih odnosa Slovenaca u Argenitni, a skupina koju tvore slovenski migranti postoji još i danas.

U ovom radu namjeravam, polazeći od problematike identiteta, predstaviti i analizirati dva nedavna slučaja slovenskog etničkog preporoda u Argentini. Polazeći od interakcijskih i instrumentalističkih žarišta, nastojat ću karakterizirati i usporediti nedavne procese etnogeneze dviju skupina: skupine koju sačinjavaju potomci prve i druge imigracije Slovenaca pristiglih u pokrajinu Entre Ríos i skupine organizirane u regiji Norpatagoniji, koja objedinjuje potomke druge i treće migracijske komponente. Oba slučaja zanimljiva su za analizu jer pokazuju da su se potomci imigranata, bez kontinuiteta izjašnjavanja da su Slovenci u prošlosti, u zadnjim

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 935

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

desetljećima počeli procese ponovne identifikacije i komunalizacije, počevši od toga da su neki potomci imigranata objavili obiteljske autobiografije.

Rad je metodološki vezan za mikro-etnografsku analizu, kao i za određenu povijesnu antropologiju koja daje prednost i uvažava kvalitativno žarište i studije empirijskog karaktera (Devoto i Otero, 2003). Napravljeni su i otvoreni dubinski intervjui s osobama koje su bile zainteresirane da sudjeluju u istraživanju. Isto tako se prišlo i analizi sekundarnih izbora i analizi autobiografija. S druge strane, uzimajući u obzir kakvu važnost danas ima virtualni kontekst, posebice društvene mreže, u procesima etničkog preporoda (Molek 2018) provodilo se i kiberetnografsko istraživanje na platformi Facebook.1

ANTROPOLOŠKA ANALIZA IDENTITETSKIH PROCESA I ETNIČKIH PREPORODA Termin „identitet” danas je rekurentan koncept. U kontekstu u kojem je, prema nekim teorijama, transnacionalizam „oslabio nacionalne države”, proučavanja etniciteta ponovno su se pojavila u suvremenoj antropologiji (Kearney 1995). Brubaker i Cooper (2000), Restrepo (2007) i Grimson (2011), među ostalima, smatraju ga problematičnim. Brubaker i Cooper (2000) predlažu da se umjesto njega koristi koncept „identifikacije” (Brubaker i Cooper, 2000: 18). Pa ipak Lins Ribeiro smatra da ne treba odbaciti uporabu pojma identiteta jer služi tomu da se analiziraju forme u kojima skupine percipiraju same sebe i u kojima ih percipiraju drugi u „njihovim načinima predstavljanja pripadnosti” (Ribeiro, 2004: 165-166, u: Restrepo, 2007: 32).

Budući da bi u ovom radu bilo nemoguće pozabaviti se kompleksnim teorijskim diskusijama o toj temi, u nastavku ćemo sabrati neka teoretska oruđa koja omogućuju da se može diskutirati o empirijskom materijalu.

Temeljni su, u načelu, oni pogledi koji zastupaju „decentralizaciju subjekta” (Briones, 2006; Hall, 2013). Oni prije svega ističu multidimenzionalnost identiteta u pojedincima i/ili u skupinama (Cuche, 2007; Restrepo, 2007; Hall, 2013). Identitetima se može prilaziti s raznih dimenzija: osobne, kolektivne i društvene, koje se postavljaju jedna pored druge; to jest, jedna te ista osoba može u sebi stopiti mnogostruke identitete. Neki subjekt može pripadati naciji, spolu, društvenoj klasi, naraštaju itd., a da to nužno ne izazove konflikt (Cuche, 2007; Restrepo, 2007; Grimson, 2011). Kako su identiteti mnogostruki, pravo je da se razumiju u tim artikulacijama, napetostima i antagonizmima i da se promatra u kojim kontekstima neke dimenzije imaju veću relevantnost od drugih (Restrepo, 2007).

S druge strane, interakcijska, konstruktivistička i instrumentalistička žarišta nastojala su problematizirati esencijalističke teze koje su objedinjavale identitetsku, kulturnu i teritorijalnu sferu (Gupta, 1992) i naglašavala su mnogostruke, kompleksne, relacijske, fleksibilne i višedimenzionalne baze samopredstavljanja (Gupta i Ferguson, 1997). Za društvene znanosti identifikacije su dijaloške, stvaraju se, čuvaju se, ponovno se potvrđuju pa čak postaju nevidljivima preko formulacije neprekidnih procesa označavanja suprotstavljenosti putem simbola ili dihotomizacija između jedne i druge skupine (Brettell, 2014), a to su objekti kojima se antropologija obično bavi kad proučava identitetske procese.

Koncept etnogeneze definira procese reetnizacije do kojih dolazi u kontekstima diskontinuiteta. Etnogeneza se može razumjeti kao razvoj novih društvenih konfiguracija, na bazi etniciteta, kao ponovna afirmacija etničkih skupina za koje se smatralo da su „potpuno akulturirane” i koje se ponovno pojavljuju i zahtijevaju priznanje samih sebe i bore se zato da dobiju prava i resurse (Bartolomé, 2006). U migracijskim kontekstima, gdje se proizvodi „selilački etnicitet” (Hotton 1998 u: Dietz 2002), ponovne razrade identiteta prelaze granice teritorijalnosti. Skupine mogu strateški zagovarati ponovnu razradu vlastite kulture i svojeg odnosa s prošlošću,

1

Istraživali smo Facebook kao platformu koja stvara prostore produkcije osjećaja (Crush, et al., 2012) i uspostavljanja socijalnih kontakata (Miller, 2011).

936 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Molek, N.: Procesi etničkog preporoda među potomcima slovenskih iseljenika u Argentini

unutar specifičnog društveno-povijesnog konteksta koji zahtijeva aktualizaciju identiteta radi specifičnih ciljeva. U takvim slučajevima ideološke temelje može predstavljati veza između jezika ili drugih kulturnih razlikovnih elemenata i osoba koje sačinjavaju „zajednicu” u iseljeničkom kontekstu (Dietz, 2002: 39).

PROCESI MIGRACIJE SLOVENACA U ARGENTINU Procjenjuje se da je do prvog znatnog iseljavanja Slovenaca u Argentinu došlo između 1878. – 1888. Bilo je to 200 pojedinaca koje je privukao sporazum sklopljen između Austro-Ugarske i Argentine (Repič, 2006), koji je predviđao naseljavanje u kolonijama migranata radi obrađivanja zemlje u ruralnom kontekstu. Grupa je bila sastavljena od obitelji iz slovenske obalne regije Primorske (Kalc, 1995), koje su se odlučile za prekooceansku selidbu da bi poboljšale svoju socijalnu situaciju u situaciji krize i stagnacije. Nismo pronašli podatke o solidnim formalnim komunalnim vezama među njima prije doseljenja. Svejedno, useljenici su bili svjesni svojeg etničkog podrijetla i družili su se sa seljacima. Kao i drugi useljenici u Argentinu, s prolaskom vremena su se sve više integrirali u društvo. Sljedeći naraštaji su se uspješno „argentinizirali”.2 Sa svoje strane, u XX. stoljeću došlo je do znatnih preseljavanja. Približno 25.000 pojedinaca (Velikonja, 1985; Mislej, 1994) došli su u Argentinu u međuraću, bježeći od geopolitičke rekonfiguracije Slovenije nakon Prvog svjetskog rata i od društvenih pritisaka koji su iz toga proizlazili. Prema kraju rata Slovenija je bila prisiljena ustupiti velik dio svog jugozapadnog teritorija, odnosno istarsko-primorske regije, Italiji. Sjever je pripojila Austrija, a sjeveroistok Mađarska. Ova restrukturacija pogodila je slovenske manjine – približno 100.000 u Austriji i 300.000 u Italiji (Rant, 2008) – koje su ostale izvan novih granica (Velikonja, 1985). Te nove države poticale su snažan proces deslovenizacije i osiromašenja, prisiljavajući slovensko stanovništvo da napušta domovinu u potrazi za boljim uvjetima života (Kacin-Wohinc, 1995). U Argentini su se naselili poglavito u urbanim kontekstima, raspršivši se po zemlji prema mogućnostima dobivanja posla, ponajprije u izgradnji i industriji. Ova skupina počela je sa stvaranjem slovenskih udruga u Argentini i sve do 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća postojala je snažna etnička grupna kohezija među njima koja je s prolaskom vremena slabila zbog raznih razloga. Danas se aktivno ističu samo dvije slovenske udruge vezane za tu skupinu, Slovensko društvo Triglav (Asociación eslovena Triglav) u Rosariju, Santa Fe i Slovensko-prekmursko društvo za uzajamnu pomoć (Asociación Mutual Esloveno-Transmurana) u Bernalu, Buenos Aires. Općenito su aktivnosti tih institucija najčešće komemorativne ili predstavljaju Sloveniju na sajmovima zajednica (Ferias de Colectividades). Većina potomaka ne govori više slovenski i slovenstvo koje njeguju u društvu je više „folklorne” naravi.3 Konačno, nakon Drugog svjetskog rata, između 1947. i kraja 50-ih godina prošlog stoljeća, došao je zadnji useljenički val (Velikonja, 1985, 49 – 50). Sačinjavalo ga je približno 6500 političkih emigranata koji su napustili Sloveniju krajem Drugog svjetskog rata bježeći od komunističke revolucije (Repič, 2016). Prije konačnog izganstva privremeno su se smjestili u izbjegličkim logorima Crvenog križa u susjednim zemljama kao što su Austrija i Italija (Žigon, 2001; Repič, 2006), gdje su započeli kompleksni proces organiziranja u dijaspori, usmjerenog prema političkom otporu i očuvanju kulture i identiteta putem konstruiranja kolektivne nacionalističke, antikomunističke i antijugoslavenske memorije, onako kako im je progonstvo omogućilo da to razrade (Molek, 2013). U Argentini su se naselili poglavito u urbanim kontekstima, u koje su se uklopili kao radna snaga u graditeljstvu i industriji. U usporedbi s drugim skupinama, možemo reći da su takozvani „novi Slovenci” održali kolektivnu, obiteljsku i osobnu identifikaciju sa slovenstvom. Pa ipak, u manjoj mjeri,

Za produbljenje teme, konzultirati: Molek 2016a.

Za produbljenje teme, konzultirati: Molek Molek 2016b.

2 3

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 937

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

nakon sedamdeset godina od početka procesa migracije u Argentinu, endogamne obitelji i dalje prenose djeci slovenski kao prvi jezik, koja isto tako svake subote idu u slovensku školu (od vrtića do završetka srednje škole), članovi i dalje aktivno sudjeluju u etničkim udrugama te skupine, nazvanima domovi, i između ostalog prisustvuju misama na slovenskom jeziku organiziranim u tim prostorima.

NOVI PROCESI (PONOVNE) ETNIČKE IDENTIFIKACIJE PUTEM LITERARNO-BIOGRAFSKE NARACIJE Premda slovenska literarna produkcija nije nova stvar u Argentini, u radu na tom polju susrela sam se u pokrajinama Entre Ríos, Las Breñas (Chaco) i u regiji Norpatagoniji sa zanimljivim, novijim fenomenom koji se javlja među potomcima slovenskih useljenika svih valova, a to je objavljivanje autobiografskih knjiga samofinanciranjem, u kojima potomci, koji nisu nužno stopostotnog slovenskog podrijetla, ali koji se identificiraju s nekim slovenskim pretkom, općenito gledano pripovijedaju kako obiteljske migracijske povijesti tako i povijest integracije u Argentinu, a i razne osobne, obiteljske i radne peripetije kroz koje su prolazili preci.

Jedna od običnijih tema knjiga je da se slovenskim obiteljima, koje su se naselile na područja predviđena za migrante i koje su pridonijele „napretku” lokalne zajednice, oda priznanje zbog unaprijeđenja tih regija, što je tipičan „razvojni” diskurs koji Radovich (2005) zove „pionirizmom”.

Treba naglasiti da je objavljivanje migracijskih autobiografija bilo vrlo uobičajeno, na primjer među iseljenicima u Sjedinjenim Državama. U Argentini nisam naišla na literarne „amaterske” prethodnike, ali jesam našla neke autobiografije koje su pisali intelektualci iz zadnjeg migracijskog vala.4 Bilo kako bilo, novije autobiografije privlače moguće čitatelje, obično druge potomke Slovenaca, što pokreće „domino-efekt” i „entuzijazam za slovenstvo” kod drugih ljudi. To je onda pokrenulo procese komunalizacije, proces koji je Brow (1990) definirao kao liniju akcije koja promovira ideju pripadnosti nekoj skupini ili identitetu. Akteri ovaj proces uglavnom zovu „vraćanjem/otkrivanjem ili buđenjem pravih korijena”. Ovi procesi su onda utjecali na oblikovanje slovenske zajednice, kao što se to dogodilo u Entre Ríos i Norpatagoniji, ili na obnovu slovenskih udurga, kao u Las Breñas.

SLOVENCI IZ POKRAJINE ENTRE RÍOS: OD AUSTRIJANACA I JUGOSLAVENA DO SLOVENACA Entre Ríos je pokrajina koja je u prošlosti bila dijelom multikulturne sudbine kolonizacije Republike Argentine. U ovoj pokrajini ne postoje registri formalnih manifestacija kolektivne afirmacije, afirmacije „nas” Slovenaca, sve do desetljeća nakon 2000., kad su se počeli odvijati procesi ponovnog identificiranja sa slovenstvom, koji su rezultirali osnivanjem Slovenskog društva Triglav u Entre Ríos-u 2002. Jedan od okidača bilo je objavljivanje i populariziranje serije knjiga o slovenskom useljavanju u pokrajinu, koje je napisao jedan od potomaka Slovenaca pristiglih krajem XIX. stoljeća.5 U antropološkoj literaturi identiteti se koncipiraju kao relacijski, to jest upućuju na niz praksi diferencijacije i označavanja „nas” s obzirom na „druge” u određenim kontekstima interakcije (Barth, 1976; Bartolomé, 2006; Restrepo, 2007). U tom smislu moje otkrivanje aktualnih identitetskih procesa u pokrajini Entre Ríos dala je kao rezultat različite povijesne procese identifikacije sa strane Slovenaca. Sve do trenutka etničkog preporoda neki od aktera jedva da su išta znali o Sloveniji, mislili su da imaju pretke Austrijance, Talijane ili

Ove biografije općenito se nadahnjuju određenom književnom estetikom i centriraju se oko priča iz Drugog svjetskog rata.

5 Za više o toj temi, konzultirati Molek 2016a.

4

938 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Molek, N.: Procesi etničkog preporoda među potomcima slovenskih iseljenika u Argentini

Jugoslavene. Drugi su tvrdili da „oduvijek” znaju za svoje slovenske korijene i dugo vremena su održavali transnacionalni odnos s rođacima u Sloveniji.

Kao i svaki proces identifikacije, identitetske konfiguracije su kompleksne. Identiteti postoje u procesima, smješta ih i proizvodi povijest, a oni kondenziraju, pretaču i ponovno stvaraju kolektivna iskustva i imaginarije (Bartolomé, 2006; Restrepo, 2007). U tom smislu identifikacija s geopolitičkim entitetom iz kojeg je otišao migrantski predak (s Austro-Ugarskom, Kraljevinom Jugoslavijom ili Italijom), kao i utjecaj koji su prije same emigracije na iseljenike imali pokreti identitetske afirmacije na teritoriju podrijetla6 te vlastito djelovanje samih aktera, potakli su nastanak raznovrsnih identitetskih izjašnjavanja. Procese identitetskog kontinuiteta i diskontinuiteta treba razmatrati i polazeći od politika argentinske države i od klasifikacije koju je provela argentinska granična služba pri ulasku useljenika u zemlju.7 U analizi treba uključiti i druga povijesna događanja koja su potakla određena identificiranja, kao pozitivna ili negativna, utječući tako na strategije identifikacije useljenika i njihovih potomaka. Na primjer, za neke aktere vezane za prvi imigracijski val, izjašnjavanje Austrijancima u prošlosti je moglo biti probitačnije nego predstavljanje kao Slovenci jer se u argentinskom nacionalnom imaginariju sve što je germansko povezuje s određenim pozitivnim značajkama. S druge strane, tijekom zloglasnog desetljeća i prvog peronizma sve što je slavensko nosilo je negativno obilježje u urbanim i industrijaliziranim kontekstima, zbog diskurzivne konfiguracije između slavenskog podrijetla i komunizma. U tom su kontekstu akteri preferirali da svoje etničko podrijetlo učine nevidljivim. Ne možemo zaboraviti i da u ovu analizu uključimo strategije kulturne homogenizacije, koje je razvila argentinska država – osobito preko univerzalnog besplatnog školovanja – i želju imigranata za društvenim usponom koji su gajili želju za brzom integracijom u novo društvo.

Dakako, ovi identitetski procesi nisu bili definitivni i počevši od desetljeća nakon 2000. počele su se u pokrajini stvarati nove zajedničke manifestacije slovenstva, kao što su osnivanje udruga8, prisutnost slovenskog kolektiviteta na Svečanostima kolektiviteta i Svečanostima imigranata9 u pokrajini i prisutnost komunikacijskih medija.

SLOVENCI U NORPATAGONIJI Slučaj Norpatagonije je različit. Najprije zato što argentinska država regiju Patagoniju nije koncipirala kao prostor kolonizacije, nego je u povijesti i imaginariju predstavljala vrlo daleko i surovo mjesto koje je trebalo „osvojiti”, a takvim se činila kako zbog urođeničkog stanovništva tako i zbog klimatskih uvjeta i ekonomskih mogućnosti (Radovich 2005). Podjela ovog teritorija na provincije kasnila je u usporedbi s drugim dijelovima

Ovime se osvrćem na pitanje o tom jesu li akteri sami sebe doživljavali Slovencima ili ne, ili jesu li se identificirali kao manjina unutar višenacionalne države. Na primjer, u slučaju aktera iz XIX. stoljeća, među slovenskim stanovništvom obalne regije prevladavala je identifikacija kao manjine unutar jedne od pokrajina Austro-Ugarske Monarhije, a ne identifikacija kao dio neke zamišljene slovenske zajednice. U slučaju Slovenaca iz obalne regije u međuraću, nakon što im je teritorij pripojen Italiji kao rezultat Prvog svjetskog rata, stvorila se jaka želja da se očuva slovenski identitet kao reakcija na iskustvo deslovenizacije koju je provodio fašizam.

7 Argentinska carina poštovala je nacionalnost koju je navodila putovnica iseljenika.

8 Slovensko društvo Triglav iz Entre Ríosa stvoreno je primarno za potomke slovenskih iseljenika iz razdoblja međuraća jer su potomci migranata s kraja XIX. stoljeća napustili organizaciju otprilike tri godine ranije zbog pitanja borbe za vlast i nastojanja oko centralizacije slovenstva u pokrajini. Oni su prije dvije godine utemeljili drugi oblik udruživanja, koji funkcionira kao NVU i njezini članovi većinom su članovi obitelji autora čija knjiga je bila okidač za proces nove slovenizacije u pokrajini.

9 Prakse koje kolektiviteti stranaca u Argentini koriste kao sredstvo za legitimaciju svojeg postojanja na nekom lokalitetu.

6

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 939

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

zemlje, a dolazak željeznice i širenje asfaltiranih cesta dogodili su se u novije vrijeme. Neuquén ili Río Negro, provincije koje sačinjavaju područje Norpatagonije, u 50-im godinama 20. stoljeća su se inkorporirale kao provincije Republike Argentine (Arias Bucciarelli i Jensen, 2009). Prije toga smatrale su se perifernim nacionalnim teritorijima. Mnogi useljenici prvo su došli na ove teritorije kao radna snaga za proširenje željeznice, a poslije toga zato da rade u vodogradnji (kao na brani Neuquén) i elektrifikaciji, projektima koji su ostvareni nedavno, krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. U slučaju Neuquéna do demografskog razvoja, na primjer, došlo je i zalaganjem javnih poduzeća koja su htjela proizvesti urbanizaciju i unutarnju industrijalizaciju teritorija. Sve do duboko u XX. stoljeću znatan postotak stanovništva Neuquéna bio je transandinskog podrijetla, uz prisutnost migranata pristiglih iz Europe, među kojima je bila i manjina Slovenaca. U slučaju provincije Río Negro europska imigracija poglavito se koncentrirala na grad San Carlos de Bariloche u zoni doline Río Negro namijenjene uzgoju voća i povrća, gdje je bilo lakše stvoriti različita javna i privatna društva posvećena urbanizaciji, parceliranju i prodaji parcela useljenicima (Palau, 2012).

Onda, osim u slučaju mjesta San Carlos de Bariloche, gdje je 17 slovenskih izgnanika sa snažnim osobnim vezama formiralo 1951. „Slovenski andski klub” („Club Andino Esloveno”), s ciljem čuvanja slovenstva za buduće generacije, a u ostatku Norpatagonije kontingent slučajno raspršenih slovenskih migranata iz zadnjih valova koji su došli zbog ekonomsko-radnih razloga ne pokazuje presedane formiranja udruga. Nedavno se na platformi Facebook jedna organizacijska forma počela identificirati kao „slovenska”, kad je 2016. jedan potomak slovenskih izgnanika iz Neuquéna stvorio zatvorenu grupu „Slovenci i potomci iz Norpatagonije”. Taj potomak je ustvrdio: „Moji tata i mama uvijek su željeli stvoriti neku grupu, ali bila su druga, teža vremena i nije bilo mogućnosti korištenja interneta”.

Proces konfiguracije „slovenskog” kolektiva u Norpatagoniji novijeg je datuma i počeo se odvijati počevši od proširenih mreža aktera s Facebooka, koji su se sve više zanimali za to da sudjeluju u nekoj grupi na temelju zajedničkog podrijetla. Valja istaknuti da grupa na Facebooku ne utječe samo na Slovence u Norpatagoniji, niti jedino na Slovence, nego da se zahvaljujući mogućnostima koje nudi virtualna platforma stvorila translokalna i transnacionalna „zajednica” od 345 članova. Virtualna aktivnost dovela je, osim do želje da se virtualno dijele sjećanja i tradicije ili da se ima prostor za zajedničko učenje o svemu slovenskom, i do toga da su neki akteri dobili želju, polazeći od osobnih nemira, da se susretnu s osobama koje dijele zajedničko podrijetlo i da se učine vidljivima kao diferencijalni etničko-nacionalni kolektiv u argentinskom kontekstu.

U odnosu na ovo, 2018. su potomci useljenika počeli surađivati putem aplikacije mobilne telefonije Whatsapp i sastajati se s ciljem da nađu moguće načine za utemeljenje slovenske udruge i da organiziraju razne događaje kojima se promiče sve slovensko i Slovenija.

Prvi i najvažniji događaj odvio se u srpnju 2018. na sveučilištu u Comahue. Ondje ih je po prvi put u toj regiji posjetio slovenski veleposlanik i organizirali su „mjesec slovenske kulture”, pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Slovenije. Ove zajedničke akcije uključivale su i prikazivanje slovenskih filmova u kinima Neuquéna, uz čin predstavljanja nedavno dovršenog prijevoda jedne od utemeljiteljskih knjiga slovenske književnosti, Martina Krpana, kao i predstavljanje autobiografija triju članova grupe. Konačno, u ovim danima formirali su grupaciju „Slovenci i njihovi potomci u Norpatagoniji” s 200 članova i prvi put su se javno predstavili tijekom Svečanosti kolektiviteta, a planiraju i daljnje aktivnosti radi prikazivanja slovenskih običaja. U siječnju 2019. jedna članica grupe otputovala je u Sloveniju da sudjeluje u tečaju osnaživanja podučavanja slovenskog jezika i kulture, s ciljem da započnu podučavanje slovenskog jezika u regiji. Kao i u drugom slučaju, valja istaknuti da se priznanje sa strane (od drugih Slovenaca iz Argentine i Argentinaca) pokazuje temeljnim za ovaj proces komunalizacije i alterizacije.

940 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Molek, N.: Procesi etničkog preporoda među potomcima slovenskih iseljenika u Argentini

KONFIGURACIJA SLOVENSKOG IDENTITETA U SADAŠNJEM TRENUTKU U ovom radu nastojali smo predstaviti dvije studije slučaja koje pridonose proučavanjima povijesnih prekomorskih migracijskih procesa u Argentini. Poglavito sam se trudila da, polazeći od paradigmi koje koncipiraju identitete kao dijaloške, multidimenzionalne i fleksibilne (Gupta i Ferguson, 1997, Cuche, 2007), problematiziram esencijalističke stavove koji su objedinjavali identitetsku, kulturnu i teritorijalnu sferu (Gupta, 1992). Nadalje, premda su već u prošlosti nebrojeni slovenski istraživači proučavali specifičnu problematiku slovenskih migracijskih procesa u Argentini, ove studije su općenito samo zamijetile „prirodni proces” gubitka etnonacionalnog identiteta migranata i njihovih potomaka kroz vrijeme. Za razliku od toga, moje etnografsko proučavanje Slovenaca u Argentini dokazuje da – premda je jedna proučavana skupina imala diskontinuitet u identifikacijama sa slovenstvom – asimilacionističke interpretacije ipak ne omogućuju da se uzmu u obzir i drugi, dinamičniji procesi, kao što su nedavni procesi etnogeneze. Oni nam omogućuju da promatramo formulaciju neprekidnih procesa označavanja suprostavljenosti preko simbola ili dihotomizacija između jedne i druge skupine (Brettell, 2014).

Identitet je nešto što se stalno konstruira i rekonstruira u društvenim razmjenama, što dovodi do identitetskih reformulacija i do razvijanja „identitetskih strategija” (Ballina, 2006; Cuche, 2007) u određenim kontekstima i povijesnim procesima. Koji mogu biti razlozi za današnje procese reidentifikacije aktera kao Slovenaca i za razvijanje strategija za etničko pripadanje? Smatram da na to pitanje ne postoji samo jedan odgovor. S jedne strane, moramo uzeti u obzir da se argentinski nacionalni narativ posebno usredotočuje na ponovno obrađivanje imigrantske prošlosti Argentinaca, što služi i kao način isključivanja drugih, „manje željenih” migrantskih manjina, kao onih s granice. U ovom smislu aktere privlači taj europeizirajući imaginarij i nalaze u svojem podrijetlu elemente koji omogućuju uključivanje u taj narativ. S druge strane, ne možemo zaboraviti vizibilizaciju koju je Slovenija, nepoznata zemlja općenito i u argentinskom konetkstu, na svjetskoj razini dobila s neovisnošću godine 1991. I s pristupom Europskoj uniji 2004. Isto tako, globalizacija, multikulturalistički diskurs i veći pristup informacijama i komunikaciji, koji omogućuju nove tehnologije, olakšali su akterima upoznavanje Slovenije.

Procesi etnogeneze na područjima Entre Ríos i Norpatagonia impliciraju konstruiranje društvenih granica polazeći od sadašnjosti, artikulirajući na fleksibilan i selektivan način resurse, kako današnje tako i one iz prošlost. To jest referentna točka iz koje se hoće projicirati i konstruirati slovenstvo za aktere nije jednostavno samo prošlost, nego i današnja Slovenija. Identitetske konstrukcije u relacijskom kontekstu uključuju onda odabir i izlaganje razlikovnih elemenata, „obilježja” ili „znakova identiteta”, kao što su slovenska zastava, tipične nošnje, gastronomija, udruge, zajedničko podrijetlo i povijest, što sve omogućuje konfiguraciju granica u dinamičnom i povijesnom procesu. Odabir i izmišljanje razlikovnih značajki u ovim etničkim preporodima ukazuju na strateško preoblikovanje slovenstva u potpuno različitom kontekstu. (Cuche, 2007).

Identitetski konstrukti nisu samovoljni. Identitet se konstruira polazeći od repertoara koji se mogu objektivno ustanoviti (Dietz, 2002), unutar specifičnog povijesnog konteksta, gdje skupine imaju pristup „riznici identitetskog oruđa”, to jest sklop dostupnih klasifikacija pomoću kojih njihovi članovi mogu identificirati sami sebe i identificirati druge (Grimson, 2011: 184). Među ovim elementima kolektivne aglutinacije nailazimo na sjećanja na prošlost. U tom smislu autobiografije koje objavljuju potomci funkcioniraju kao memorijski i identitetski potpornji koji upisuju ove osobne povijesti u produkciju povijesnog diskursa o Slovencima u Argentini. Polazi se i od pozivanja na slovenska prezimena kao kod signala za preferencijalnu identifikaciju. Isto ovo razlikovno obilježje omogućilo je drugim Slovencima u Argentini da na nedvojben način prepoznaju svoje slovensko podrijetlo.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 941

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Drugi mehanizam izabran za jačanje identiteta u oba slučaja je bilo konstruiranje ideje zajednice. U slučaju pokrajine Entre Ríos institucionalizacija Slovenskog društva Triglav već je činjenica. U Norpatagoniji se već odvija osnivanje udruga i pregovara se o tom. Vezanost za neku udrugu omogućuje, u predodžbama aktera, iskupljivanje slovenske kulturne baštine i daje akterima prostor kolektivne vizibilizacije.

Slovenski jezik predstavlja razlikovno obilježje identiteta, koje je važno za aktere, unatoč diskontinuitetu uporabe u oba slučaja. Velik broj sugovornika izjasnio se da uče ili da žele učiti jezik, što navodi na ideju da hoće „naučiti slovenski zato da se pretvore u Slovence”. Tako se jezik oblikuje kao označitelj slovenstva, što afirmar kontinuitet s nacionalnom zajednicom podrijetla.

U druge elemente kulture, koji pokazuju iluzorni kontinuitet s navodnim krvnim vezama i koji označuju specifičnost skupine u odnosu na druge Argentince, ubrajaju se tipična jela i glazba.

Konačno, identiteti, nakon što se jednom konfiguriraju, ne prestaju se preobražavati. Ali ritam i domet preobrazba mogu se mijenjati ovisno o demografskim, društvenim i političkim varijablama, kao i o subjektivaciji društvenih aktera (Restrepo, 2007: 25).

Literatura 1.

Arias Bucciarellli, M. y Jensen, S. (2009). La Historiografía de los Territorios Nacionales. Un campo en construcción.

Anuario del Centro de Estudios Históricos „Prof. Carlos S. Segreti”. Dossier „25 años de historiografía argentina: la escritura de la historia en la Argentina entre el retorno a la democracia y el bicentenario”. Recuperado de https://dialnet.unirioja.es/descarga/articulo/3740444.pdf

2.

Ballina, S. (2006). Etnicidad y estrategias identitarias: modalidades de estructuración en un grupo eslavo de Berisso, Argentina. Revista del Centro de Estudios Latinoamericanos 8 (Universidad de Varsovia, Centrum Studiów Latynoamerykánskih), 63-86.

3.

Barth, F. (1976). Los grupos étnicos y sus fronteras. México: FCE.

4.

Bartolomé, Miguel (2006). „Los laberintos de la identidad. Procesos identitarios en las poblaciones indígenas”.

Revista Avá 9, 28-48.

5.

Brettell, C. (2014). Theorizing Migration in Anthropology The Cultural, Social, and Phenomenological Dimensions of Movement. C. Brettell y J. Hollifield (Eds.), Migration Theory. Talking across Disciplines (148-197). New York: Routledge.

6.

Biones, C. (2006). „Teorías performativas de la identidad y performatividad de las teorías”. Tabula Rasa vol. 6, 55-83.

7.

Brow, J. (1990). „Notes on community, hegemoy and the uses of the past”. Anthropology Quarterly, 1 (63), University of Texas at Austin, 1-6.

8.

Brubaker, R. y Cooper F. (2000). Beyond „identity”. Theory and Society 29, 29-47.

9.

Crosa, Z. (2013). El devenir de una idendidad. Configuraciones identitarias, procesos nacionalistas y migraciones internacionales (tesis doctoral), Facultad de Filosofía y Letras, Universidad de Buenos Aires, Ciudad de Buenos Aires, Argentina.

10. Cuche, D. (2007). La noción de cultura en las ciencias sociales. Buenos Aires: Editorial Nueva Visión.

11. Crush, J.; Eberhardt, C.; Caesar, M.; Chikanda, A.; Pendleton, W. y Hill, A. (2012). Diasporas on the web: new networks, new methodologies. En: C. Vargas Silva (Ed.) Handbook of Research Methods in Migration. Chentelham: Edward Elgar publishing.

12. Devoto, F. y Otero, H. (2003). Veinte años después. Una lectura sobre el Crisol de Razas, el Pluralismo Cultural y la Historia Nacional en la historiografía Argentina, Estudios Migratorios Latinoamericanos 50 (17), 181-227.

13. Dietz, G. (2002). „Cultura, etnicidad e interculturalidad: Una visión desde la antropología social”. En: G. Arnaiz y R. Gonzalez, R. (Eds.), El discurso intercultural: Prolegómenos a una filosofía intercultural. Biblioteca Nueva, Madrid.

942 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Molek, N.: Procesi etničkog preporoda među potomcima slovenskih iseljenika u Argentini

14. Grimson, A. (2011). Los límites de la cultura. Críticas de las teorías de la identidad. Buenos Aires, Siglo XXI. 15. Gupta, A. (1992). The Song of the Nonaligned World: Transnational Identities and the Reinscription of Space in Late Capitalism. Cultural Anthropology, 1 (7), 63-79.

16. Gupta, A. and Ferguson, J. (1997). Anthropological Locations: Boundaries and Grounds of a Field Science. University of California Press.

17. Hall, S. (2013). Sin garantías: Trayectorias y problemáticas en estudios culturales. Ecuador, Envión Editores, Instituto de estudios sociales y culturales Pensar, Universidad Javeriana Instituto de Estudios Peruanos Universidad Andina Simón Bolívar.

18. Kacin-Wohinz, M. (1995). Raznorodovanje primorskih slovencec – Dejavnik za izseljevanje. M. Jurak (Ed.) Kulturno ustvarjanje Slovencev v Južni Ameriki (23-31). Ljubljana: Znansveni inštitut Filozofske fakultete.

19. Kalc, A. (1995). Nekateri vidiki primorskega izseljevanja v Južno Ameriko do prve svetovne vojne. M. Jurak (Ed.) Kulturno ustvarjanje Slovencev v Južni Ameriki (33-55). Ljubljana: Znansveni inštitut Filozofske fakultete.

20. Los eslovenos de la región formaron una agrupación, 28 de noviembre de 2018, LMN Neuquén. Recuperado de: https://www.lmneuquen.com/los-eslovenos-la-region-formaron-una-agrupacion-n614632.

21. Mislej, I. (8 de Febrero. hasta el 8 de marzo de 1994). Slovenci v Novem Svetu. Diario Republika, Ljubljana.

22. Melella, C. E. (2011). La prensa migrante como recurso de visibilidad y de construcción de identidades. El periódico Renacer, de y para la colectividad boliviana en la Argentina (tesis de maestría). Facultad de Ciencias Sociales.

Universidad de Buenos Aires, Ciudad de Buenos Aires, Argentina.

23. Molek, N. (2013). Los refugiados eslovenos en la Argentina. Revista Debates Latinoamericanos 22, 35-58.

Recuperado de: http://repositorio.ub.edu.ar/ 24. Molek, N. (2016a). Los gauchos eslovenos: ed. Juan C. Radovich) Etnicidad y migraciones en Argentina (147–168).

Ciudad Autónoma de Buenos Aires: Sociedad Argentina de Antropología.

25. Molek, N. (2016b). Procesos identitarios ent-re los migrantes eslovenos de entreguerras y sus descendientes en Argentina: Revista Rivada 7, 8-23.

26. Molek, N. (2018). Eslovenos online: representaciones y sentidos reterritorializados de eslovenidad entre los grupos de Facebook de los eslovenos en la Argentina, Revista Alburqueque, en proceso de publicación.

27. Palau, E. y Alvarez, J. (2012). La colonización del alto Valle del Río Negro y Neuquén en Argentina: Ferrocarril, obras hidráulicas y electricidad para consolidar el poblamiento. Simposio internacional: Globalización, innovación y construcción de redes técnicas urbanas en América y Europa, 1890-1930. Brazilian Traction, Barcelona Traction y otros conglomerados financieros y técnicos. Universidad de Barcelona, Aula Magna de la Facultad de Geografía e Historia, 23-26 de enero 2012.

28. Radovich, J. C. (2005). Ideología de grandes proyectos en la región Comahue, Argentina. M.J. Reis, M., J. Radovich y A. Balazote (Eds.) Disputas territoriales y conflictos interétnicos en Brasil y Argentina (97-120). Córdoba: Ferreyra Editor.

29. Rant, J. (2008). El éxodo esloveno de 1945. Buenos Aires: Mariano Loboda.

30. Repič, J. (2006). Po sledovih korenin – Transnacionalne migracije med Argentino in Evropo. Ljubljana: Oddelek za etnologijo in kulturno antropologijo, Filozofska Fakulteta, Župančičeva Knjižnica.

31. Repič, J. (2016). Tracing Roots. Slovenian Diaspora in Argentina and Return Mobilites. N. Gregorič Bon y J. Repič (Ed.) Moving Place: Relations, Return and Belonging (105–129). Ljubljana: Založba Zasu.

32. Restrepo, E. (2007), Identidades: planteamientos teóricos y sugerencias metodológicas para su estudio. Jangwa Pana 5, 24-35.

33. Velikonja, J. (1985). Slovene Communities in Greater Buenos Aires. Estudios Migratorios Latinoamericanos, Año 1, CEMLA, Buenos Aires, 48-61.

34. Žigon, Z. (2001). Iz spomina v prihodnost. Slovenska politična emigracija v Argentini. Ljubljana: Založba ZRC Zasu.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 943

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

THE SLOVENIAN RE-IDENTIFICATION PROCESS AMONG DESCENDANTS OF SLOVENIAN IMMIGRANTS IN ARGENTINA ABSTRACT This article seeks to describe and analyze anthropologically two recent cases of Slovenian ethnic revival in Argentina, in the Entre Ríos Province and North Patagonian region, which were initiated with the publication of family autobiographies. The applied methodology in this work has been the ethnographic method, together with semi-structured interviews and cyberetnography. I also worked with autobiographies written by descendants and historical secondary sources.

This paper stresses that although the specific problem of the Slovenian migratory processes to Argentina has already been studied by countless Slovenian researchers, these studies have generally interpreted a “natural assimilation” of the ethnic-national adscription of migrants and descendants over the years. However, my ethnographic study among Slovenians in Argentina shows that, although there has been discontinuity in identifications with Slovenianess in among some immigrants and descendants, such an assimilationist interpretation do not allow taking into account other more dynamic processes such as recent processes of ethnogenesis and communalization.

Key words: Slovenes in Argentina, identification process, communilization process, ethnic revivals

944 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Molek, N.: Procesi etničkog preporoda među potomcima slovenskih iseljenika u Argentini

PROCESOS DE REIDENTIFICACIÓN CON LO ESLOVENO ENTRE DESCENDIENTES DE INMGIRANTES ESLOVENOS A LA ARGENTINA RESUMEN La República Argentina, país histórico de inmigración, cuenta con diversos flujos inmigratorios eslovenos: un grupo de familias campesinas a finales del siglo XIX, migrantes económico-políticos durante el período de entreguerras mundiales y un último contingente de refugiados anticomunistas tras la Segunda Guerra Mundial.

La problemática específica de los procesos migratorios eslovenos a la Argentina ha sido estudiada en el pasado por innumerables investigadores eslovenos. Estos estudios han remarcado en general un “devenir natural” de la desadscripción étnico-nacional de los migrantes y descendientes a lo largo del tiempo. Mi estudio etnográfico entre los eslovenos en Argentina, en cambio, evidencia que, si bien en una parte del grupo estudiado ha habido discontinuidad en las identificaciones con la eslovenidad, las miradas asimilacionistas o culturalistas no permiten tener en cuenta otros procesos más dinámicos como los procesos recientes de revivals étnicos.

Por lo tanto, en el presente trabajo me propongo presentar y analizar desde las problemáticas de las identidades dos casos relevantes para mi argumentación. Caracterizaré y compararé los recientes procesos de etnogenesis de dos grupos: el grupo conformado por los descendientes de la primera y segunda inmigración de eslovenos arribados a la provincia de Entre Ríos y el grupo organizado en la región norpatagónica, el cual reúne descendientes del segundo y tercer componente migratorio. Ambos casos resultan interesantes de analizar, dado que demuestran que descendientes sin continuidad adscriptiva con lo esloveno en el pasado han iniciado en las últimas décadas procesos de reidentificación étnica y de comunalización, a partir de la publicación de algunos descendientes y autobiografías familiares.

Palabras clave: eslovenos en Argentina; procesos de identificación; procesos de comunalización; revivals étnicos

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 945

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Jianphier Pletickosich López Universidad Católcia San Pablo – Arequipa, Perú jpletickosich@gmail.com

HRVATSKO USELJAVANJE U AREQUIPU U XX. STOLJEĆU1 SAŽETAK Ovo istraživanje objašnjava proces useljavanja i nastanjivanja Hrvata u grad Arequipu u XX. stoljeću. Za postizanje takvog cilja ovaj rad objašnjava međunarodni, nacionalni i lokalni kontekst hrvatskog iseljavanja u Peru. Isto tako i opisuje karakteristike hrvatskih useljenika koji su došli u grad u dva velika vala: u prvoj imigraciji (do 1945.) i u poslijeratnoj imigraciji (od 1945. nadalje). Konačno, ova studija, pomoću oralne historije, opisuje proces integracije Hrvata u društvo Arequipe u XX. stoljeću, putem rada i stvaranja ženidbenih i obiteljskih veza.

Ključne riječi: migracije, hrvatska imigracija, povijest Arequipe, oralna historija

Hrvati koji su se uselili u Peru u XX. stoljeću nastanili su se u raznim gradovima i regijama, kao što su Lima (Santa Clara i Ñaña), Pasco (Cerro de Pasco), Huánuco i Arequipa. Doseljavanje znatnog broja Hrvata bilo je povezano – premda ne samo – sa sporazumom koji je Peru potpisao s Međuvladinim odborom za izbjeglice (ožujak 1947.), što je bila posljedica Drugog svjetskog rata (Bonfiglio, 1997, str. 153). Kako ćemo dalje vidjeti, postoje studije o useljavanju Hrvata u različite zemlje svijeta i u spomenute peruanske gradove, nedvojbeno, ali je slučaj Arequipe iznimka. U ovom gradu se hrvatsko stanovništvo naselilo i uklopilo u ekonomiju i društvo regije putem obiteljskih i poslovnih veza.

Kako se odvio proces imigracije i nastanjenja hrvatske populacije u Arequipu u XX. stoljeću? Ovo općenito pitanje dovest će nas do toga da preciziramo koji je bio okvir hrvatske imigracije. Zatim ćemo se potruditi da odredimo kako se razvijao dolazak Hrvata u Arequipu u XX. stoljeću, uzimajući u obzir tko su bili migranti, da bismo na kraju objasnili koje su bile društvene i kulturne karakteristike hrvatskih imigranata koji su se integrirali u Arequipu u XX. stoljeću.

UVOD I HISTORIOGRAFIJA Europske migracije u Peru mogu se periodizirati u tri faze (Bonfiglio, 2001b). Od 1821. do 1880. peruanska vlada – potaknuta liberalnom ideologijom – favorizira imigraciju-kolonizaciju; dakako, prihvaćene mjere ne uživaju odobrenje zakonskih mehanizama. Isto tako, uzlet trgovine guanom dovodi do imigracije kineskih „kulija” koji su zamjena za ropsku radnu snagu. Od 1880. do 1930. migracijske politike bile su povoljne za useljavanje; ali je ipak broj imigranata bio smanjen unatoč naporima civilnih vlada zbog loših iskustava s

1

Ovaj rad predstavlja izvadak iz istraživanja naslovljenog „Hrvatsko useljavanje u Arequipu u XX. stoljeću”, predstavljenog na Katoličkom sveučilištu San Pablo u Arequipi (Universidad Católica San Pablo de Arequipa), Peru, napravljenog radi dobivanja akademskog stupnja magistra povijesti (http://repositorio.ucsp.edu.pe/handle/UCSP/15554).

946 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mtro. Pletickosich López, J.: Hrvatsko useljavanje u Arequipu u XX. stoljeću

kolonizacijom u prethodnom razdoblju. Od 1930. do 1950. politika se mijenja i postaje više nacionalistička.

S druge strane, od Drugog svjetskog rata Peru je primao izbjeglice, mnoge od njih Hrvate, premda je velik broj migranata iz ovog naroda dolazio još od XVI. stoljeća.

S druge strane, studij migracije hrvatskog i jugoslavenskog stanovništva u Peru zauzima mjesto u historiografiji koje zaslužuje. Tako se mogu identificirati dvije skupine. Prva skupina razvija temu migracije iz perspektive jedne obitelji ili jedne osobe. To je slučaj Jorge Ortiza Sotela koji je proučavao hrvatsko useljavanje polazeći od povijesti jedne obitelji: Obitelj Kisić iz Čibače u Peruu (Los Kisić de Čibača en el Perú, 1998); i José Zlatara Stambuka koji predočava život jednog od predstavnika peruanske civilne aeronautike: Bielovucic.

Pionir vojne aeronautike (Bielovucic. Pionero de la aeronáutica castrense, 1990).

U drugoj grupi imamo četiri autora čiji radovi zaslužuju pozornost. Za početak, Zivana Meseldzic de Pereyra objavila je članak pod naslovom „Prisutnost Južnih Slavena” (2001) i tekst Jugoslaveni u Peruu (Yugoslavos en el Perú, 1985). Knjiga sadržava veliku količinu informacija, premda joj nedostaju poznati izvori. Zatim, Giovanni Bonfiglio predstavlja svoje proučavanje kroz članak „Slučaj Hrvata koji su došli 1948. Očuvanje etniciteta” (2001) i kroz knjigu Hrvatska prisutnost u Peruu (Presencia Croata en el Perú, 1997). José Spoja objavio je svoja istraživanja kroz knjige Hrvati u Huánucu (Croatas en Huánuco, 1996) i Hrvatski duh (El Espíritu Croata, 1998). U prvom tekstu analizira se nazočnost Hrvata na lokalitetu Huánuco. Drugi pak sadrži popis skoro tisuće Hrvata naseljenih u Peruu, s posebnim podacima o svakom od njih. Konačno, noviji rad ostvario je Marco Burin, Hrvatska obitelj u Peruu (La familia croata en el Perú, 2009), gdje se može naći mnoštvo slika, dio kratkog teksta o povijesti Hrvatske ‒i društvene i političke prilike trenutka u kojem se piše tekst.

METODOLOGIJA Da objasnimo proces migracije i nastanjenja Hrvata u ovaj grad, poslužili smo se metodom oralne historije kao metodološkim oruđem i koristili smo dokumentarne i slikovne izvore uzete iz privatnih obiteljskih arhiva.

Kvantitativni podaci o migraciji, koji su nam bili dostupni, ograničuju se na to da određuju brojčani opseg legalnih imigranata u našoj zemlji. Naša studija pak istražuje osobnu i emocionalnu dimenziju migracijskog procesa; zato samo se poslužili kvalitativnom metodom koja „identificira informaciju subjektivne vrste o životu neke određene osobe koja pripovijeda o specifičnom trenutku” (Rodríguez, Luque i Navas, 2014, str.

194). Nadalje, da bismo rekonstruirali povijest Hrvata koji su se naselili u Arequipu, za to ne raspolažemo dostatnim „tradicionalnim” povijesnim izvorima. Posljedično, narav proučavanja i oskudnost dokumentarnih izvora prisilili su nas da koristimo metodologiju oralne historije.

Tako se istraživanje provodilo kroz studije pojedinačnih slučajeva. Lokalizirali smo 35 Hrvata i dobili smo usmeno svjedočenje 23 člana obitelji (supruge i djeca) imigranata koji su se nastanili u gradu tijekom perioda koji se proučava. Nismo mogli dobiti svjedočanstva samih Hrvata jer su skoro svi u međuvremenu umrli.

Unatoč tomu, svjedočanstvo članova obitelji je potpuno valjano ukoliko predstavljaju svjedoke migracije i protagoniste procesa naseljavanja i integracije Hrvata u gradu koji nas najviše zanima. Štoviše, svjedočanstvo supruga i djece imigranata odražava kolektivno pamćenje ove grupe, a koje se rekonstruira u ovoj studiji.

Broj Hrvata u Arequipi je malen i sama migracija u Peruu je ograničena; stoga je broj proučavanih slučajeva značajan. „U specifičnom slučaju migrantskih zajednica korištenje metode oralne historije donosi dvostruko obogaćenje jer dokumenti kojima raspolažemo za rekonstruiranje povijesnog procesa odražavaju samo brojčane podatke vladinih dokumenata […] koji se ne bave aspektima koji obogaćuju […]” (Pivetta, Ballesio, Sellarés, 2009, str. 79).

Korištena metodologija uključuje i konstruiranje vlastitog izvora preko polustrukturiranih intervjua (putem fleksibilnih upitnika) i fokaliziranih, to jest ograničenih na objektivna iskustva, stavove i emocije. Ne ide se

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 947

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

za tim da se dobiju podaci nego da se shvati jedan život (Mariezkurrena, 2008, str. 230). Nakon intervjua i prijepisa mogli smo analizirati taj izvor u većim detaljima. „U usmenom povijesnom pripovijedanju subjekt – preko svojeg pripovijedanja – je dokument jer se povijesnost probija iz njegove priče” (Pivetta et al., 2009, str. 79). Nadalje, radi veće autentičnosti naše priče kontekstualizirali smo i usporedili te informacije s drugim pisanim i slikovnim izvorima.

Posljedično, radi provjere i kontekstualizacije naših usmenih izvora, pribjegli smo uporabi biografskih dosjea za prikupljanje informacija u primarnim izvorima (tekstovi, rezolucije, novine itd.) i sekundarnim izvorima (knjige); isto tako samo konzultirali dosjee o promatranju da bismo analizirali korespondenciju, fotografije i druge osobne dokumente koji su nam bili dostupni preko potomaka intervjuiranih Hrvata, a koji su bili složeni oko „arhiva” pod prezimenima svakog pojedinog useljenika.

OKVIR MIGRACIJE HRVATA Migracijske procese određuje sklop varijabli koje nastaju u političkim, društvenim, ekonomskim i kulturološkim okolnostima mjesta podrijetla i sudbine pojedinog migranta. S jedne strane, hrvatski narod, koji je nastao još u VII. stoljeću, doživio je da su nad njim tijekom povijesti vladale druge države i stalno se morao boriti za neovisnost (1991.) U ovom kontekstu, proučavanje hrvatske emigracije u XX. stoljeću komplicirana je zadaća zbog raspršenosti i zbrkanosti izvora jer su austrijskog, mađarskog ili jugoslavenskog podrijetla (Soltész, 2011; Čizmić, 1996; Kosiński, 1978).

Povijest Perua kroz XX. stoljeće označena je neprekidnim nizom državnih udara (1930., 1948., 1968., 1992.), demografskim rastom u gradovima i raznim teškoćama na putu gospodarskog rasta (Contreras i Cueto, 2007). Po pitanju migracija, peruanska država provela je planove imigracije i kolonizacije nacionalnog teritorija putem zakona i stvaranja specijaliziranih državnih organizama između 1880. i 1930. Dakako, kasnije vojne vlade (1930. ‒ 1939.) uvele su restrikcije na imigraciju koje su ukinute 1948. Od te godine imigracija u Peruu postaje spontana i motivirana različitim razlozima.

U slučaju Hrvata koji su se uselili u zemlju javljaju se dva migracijska vala: prvi, u doba vicekraljevstva i u velikom dijelu razdoblja republike, a bio je motiviran poglavito ekonomskim razlozima; drugi pak odgovara useljavanju izbjeglica Drugog svjetskog rata i programu koji je pokrenuo Međuvladin odbor za izbjeglice. Na lokalnoj razini Arequipa je doživjela razvoj grada zahvaljujući malim industrijama i izgradnji infrastrukture i demografskom rastu proizašlom iz imigracije na nacionalnoj razini (Carpio, 1990a; Carpio, 1990b; Quiroz, 1990).

HRVATSKI USELJENICI U AREQUIPI Hrvate je, isto kao i druge strane zajednice, već ranije privlačio ovaj lokalitet. U ovom proučavanju sreli smo trideset i sedam Hrvata koji su se naselili u gradu Arequipi krajem XIX. stoljeća i u XX. stoljeću, premda nisu bili jedini. Ovaj broj je malen; pa ipak na kraju ispada da je značajan kad se uspoređuje s hrvatskom i jugoslavenskom populacijom u Peruu između 1876. i 1993. i s brojem stranaca koji su boravili u urbanoj zoni Arequipe 1876. Prvi Hrvati koji su došli u Arequipu nalazili su se pod austrougarskom ili jugoslavenskom odrednicom. Bile su to sporadične migracije koje u mnogim slučajevima nisu ni bile planirane. Meseldzic spominje da su „neki koji su dolazili kao mornari ili posjetitelji ostajali u Peruu, privučeni njegovom ljepotom i čarima i njegovim dobrim i gostoljubivim narodom” (1985, str. 20). Oni se, za razliku od svojih sunarodnjaka i zbog malog broja, nisu organizirali oko nekog društva ili kluba kako se to dogodilo u mjestima Cerro de Pasco, Callao i Lima.

948 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mtro. Pletickosich López, J.: Hrvatsko useljavanje u Arequipu u XX. stoljeću

Godine 1879., nekoliko mjeseci nakon početka Rata na Pacifiku (1879. ‒ 1883.), javlja se o prisutnosti 478 Austro-Ugara u Peruu. Od ovog broja četvero ih je živjelo u Arequipi (Ortiz, 1998, str. 49) i s vremenom je njihov broj rastao. U konačnici, ova prva grupa zadržala je značajke hrvatskih useljenika koji su dolazili u Peru između XIX. stoljeća i 40-ih godina 20. st. To jest, riječ je bilo o mladim strancima (ne starijima od 35 godina), od kojih je većina potjecala iz hrvatskih obalnih pokrajina i njihova migracija odgovara čimbenicima ekonomskog karaktera. U drugoj grupi koju smo razmatrali neke od karakteristika se mijenjaju.

Dana 24. veljače 1948. stigao je luku Callao prvi brod koji je prevozio izbjeglice Drugog svjetskog rata, odabrane od Peruanske komisije za imigraciju da se nasele u našoj zemlji. Nakon dolaska premjestili su ih u Vojnu školu „Leoncio Prado” (u to vrijeme u doba ljetnih praznika), gdje su čekali da ih zaposle Peruanci čija su imena bila napisana na popis koji su imali na raspolaganju već nekoliko mjeseci prije. Tako su neke određene skupine odvele da rade u gradu Limi, dok su drugi bili poslani u različite regije države (Burin, 2009, str. 119). Pa ipak je bilo i drugih imigranata: onih koji su stigli u grad nakon što su putovali kroz druge regije Perua; i drugih koji su, bez prekidanja svojih veza s drugim peruanskim lokalitetima, obavljali važne djelatnosti u Arequipi.

Značajke ove skupine razlikuju se u odnosu na skupinu pristiglu prije 1948. Ponajprije, ova imigracija bila je motivirana jednim jedinim razlogom, različitim nego prije: to su bile političke, društvene i ekonomske posljedice rata. To jest, dolazak ovih Hrvata odgovara Planu pomoći izbjeglicama Drugog svjetskog rata, koji je provodila Međuvladina komisija za izbjeglice i peruanska država. Bili su to ljudi koji su napustili svoje kuće i zahvatio ih je rat, da bi ih poslije toga odveli u privremena pribježišta, gdje su čekali da ih pošalju u sigurna područja.

S druge strane, sporazum između peruanske vlade i Međuvladinog odbora za izbjeglice kvalificirao je ovu grupu kao „individualnu imigraciju tehničara, samostalnih radnika, kućnih poslužitelja i drugih” (Bonfiglio, 1997, str. 150). U skladu s ovom potrebom, useljenici su bili mladi i većinom muškarci. Dob imigranata, između 25 i 35 godina, podsjeća nas na to da nije bilo prepreka da se u rat šalju i maloljetnici (neki sa samo 15 godina). Konfesionalno gledano su Hrvati koji su došli u naš grad bili (koliko znamo) katolici i neki su osim materinjeg jezika govorili i talijanski.

Osim toga nije postojao mehanizam lančane migracije, kako je do nje došlo kod prve obrađivane grupe. O tome je dnevnik El Comercio pisao: „Za razliku od ranijih putovanja kojima su dolazili izbjeglice, na Terminalu [Callao] nije primijećen pritisak ljudi koji se guraju u potrazi za rođacima. Ovi nemaju obitelji” (El Comercio, večernje izdanje, 24. veljače 1948., str. 1). Na isti način G. Bonfliglio bilježi da je „druga razlika regionalno podrijetlo” (2001a, str. 342).

INTEGRACIJA HRVATA U AREQUIPU U prvim desetljećima XX. stoljeća Arequipa je razvila industriju na maloj skali i samo jedan dio zemlje se obrađivao. Unatoč tomu, od 1930. se izgradnjom novih cesta i javne infrastrukture grad razvio i privukao je privatne investicije, pa onda domaće i strane useljenike. Tako je u razdoblju između 1976. i 1981. u Arequipu došlo više od 67.000 Peruanaca iz drugih dijelova zemlje (Instituto Nacional de Estadística e Informática, 1993) i, premda ne znamo točan broj, nekoliko desetina tisuća stranaca. U ovoj zadnjoj skupini su se našli i Hrvati koje ćemo proučavati pomoću metodoloških detalja opisanih ranije.

Do doseljavanja Hrvata u Arequipu došlo je na dva načina. Prvi način predstavljaju pojedinačna i izolirana useljavanja; to jest, svaki Hrvat je došao u grad neovisno o drugima. U ovoj se skupini razlikuju oni koji su došli direktno u grad i oni koji su prije proputovali drugim regijama prije nego što će stići u Arequipu. Drugi način pak odgovara grupnom useljavanju i ti useljenici došli su direktno u grad Arequipu. Ova skupina došla je zahvaljujući tomu što ih je po ugovoru dovela tvrtka Fábrica América Pedro P. Díaz S.A.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 949

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Većina Hrvata integriranih u Arequipu u XX. stoljeću bili su osobe koje su se uselile na individualnoj bazi. Isto tako, dio njih došao je u grad Ciudad Blanca nakon što su obilazili druge dijelove zemlje. Isto tako imajmo na umu da je znatan broj njih došao u luku Callao, što objašnjava to što se proces naseljavanja odvijao poglavito u gradu Limi; premda postoje i drugi slučajevi u kojima su ti useljenici došli u regiju Arequipe preko luke Matarani.

Kao zaključak, možemo ustvrditi da neki Hrvati koji su stigli u naš grad to nisu učinili direktno. Oni koje smo spomenuli stigli su u jednu peruansku luku (El Callao ili Matarani) da bi zatim prolazili drugim regijama Perua prije nego što će se nastaniti u našem gradu. Ovo je jedna od značajki međunarodnih migracija unutar jedne zemlje. To jest jedan dio stranih useljenika ne nastani se i ne integrira se u gradu najbližem luci, nego na onoj lokaciji koja im nudi najbolje uvjete. U stvari, ovo hodočašćenje po drugim regijama stajalo je u vezi s traženjem dobrih uvjeta za integraciju, ne samo na ekonomskoj nego i na društvenoj razini. Riječ je bila o tom da je trebalo naći posao koji bi omogućio poboljšanje ekonomske situacije i, u slučaju Hrvata pristiglih nakon Drugog svjetskog rata, društveno prihvaćanje.

Isto tako možemo reći da je glavni problem s kojim su se susreli u toj potrazi za stabilnošću bio jezik i nemogućnost da materijalno (svjedodžbe ili diplome) dokažu svoju kompetenciju za obavljanje određenih djelatnosti. Imajmo na umu da se većina njih bavila poljoprivredom prije Drugog svjetskog rata i da nisu mogli studirati ni u kakvoj školi niti sveučilištu ili, ako i jesu, nisu mogli završiti studij. U konačnici su u gradu Arequipi našli stabilnost koju su tražili u godinama nakon dolaska u zemlju.

U Arequipi je jedan od zainteresiranih za kontakte s hrvatskim imigrantima koji su došli preko programa Međuvladinog odbora za izbjeglice bio Pedro P. Díaz Cornejo. Vlasnik tvrtke Fábrica América Pedro P. Díaz S.A., koja se bavila izradom i prodajom artikala od kože, putovao je u Limu da osobno primi imigrante.

Njegovo putovanje, o kojem se izvješćuje u dnevniku El Deber (24 veljače de 1948, str. 2), poklopilo se s dolaskom transportne lađe. Štoviše, ovu ličnost je intervjuirao jedan novinar dnevnika El Comercio dok se nalazio na brodu. Pedro P. Díaz je izjavio: „Stigli su u sjajnom zdravstvenom stanju. To su veličanstveni useljenici kakvi toliko trebaju našoj zemlji. Siguran sam da će ih posvuda prihvatiti s ljubavlju i simpatijom. […] jedanaest osoba i jedna žena, gospođica Verónica Dukowsky, dolaze na rad u tvornici i u poljoprivredi” (El Comercio, večernje izdanje, 24. veljače 1948, str. 6). Onda novinar, koji opisuje ove nove pridošlice kao nedavno otpuštene vojnike, snažne građe i prostodušnog pogleda, donosi popis onih koji su odabrani za rad u Arequipi: Ivan Spoljovic, Luka Gabac, Ivan Banic, Sandro Popik, Mato Pajtak, Stephan Djakovac, Marko Dinc, Marko Stojkic, Nikola Frekovic, Risto Kamoff.

Danas su razvaline tvornice smještene između ulica Moral i San Agustín zadnji svjedoci rada ove skupine useljenika. Fábrica América Pedro P. Díaz S.A. (poznata i kao Curtiembre Pedro P. Díaz ili jednostavno Pedro P. Díaz) zaposlila je ovu skupinu Hrvata zato da razviju razne aktivnosti u skladu sa svojom stručnošću i sposobnostima. Prisjetimo se da većina njih nije imala nikakvo obrazovanje u struci niti tehničku osposobljenost, osim nekih iznimaka. Život u tvornici nije mogao biti lak, unatoč tomu što se Pedro Pablo Díaz Cornejo, vlasnik poduzeća i gradonačelnik Arequipe između 1945. i 1947., trudio da stvori dobre uvjete za svoje radnike. Hrvati su živjeli u samim tvorničkim instalacijama ili u obližnjim kućama izgrađenim baš za tu svrhu i jednom godišnje su uživali u rekreativnim putovanjima na plaže mjesta Mollendo u takozvanoj Colonia Climática (El Deber, 17. veljače 1948., str. 2).

Da zaključimo: Hrvati dovedeni u grad Arequipu zadovoljili su primarne potrebe vezane za doseljenje bilo kojeg imigranta, zahvaljujući uslugama koje im je pružila Fábrica Pedro P. Díaz. Pa ipak, integracija stranaca u društvo Arequipe pružila im je nove radne alternative ili opciju da organiziraju neovisan posao. Omogućila je i suživot Hrvata sa susjedima iz grada, što je dovelo do stvaranja novih obitelji.

950 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mtro. Pletickosich López, J.: Hrvatsko useljavanje u Arequipu u XX. stoljeću

U desetljećima nakon dolaska Hrvati koje smo proučavali riješili su temeljne problema preživljavanja i sve više ih je vodilo normalan život, kao integrirani građani. Integracija je „[…] proces uranjanja i uklapanja u novu kulturu, sve dok se ne osjeti vlastitom” (Micolta, 2005, str. 63). Nadalje, i članovi zajednice primatelja doživljavaju kao svojega onog migranta koji je, u ovoj fazi, naučio nešto od nove kulture i osjeća je svojom, premda može postojati i situacija minimalnog prihvaćanja kulture regije primatelja. U ovom zadnjem slučaju autori Tizón García i drugi (Micolta, 2005) govore prije o prilagođavanju nego o integraciji imigranta. Isto tako, ova etapa obvezuje imigranta i društvo primatelja na aktivnosti koje omogućuju uklapanje stranca u novu grupu. To su, na primjer, brak, posao i kulturne aktivnosti općenito, one koje omogućuju ovakvo povezivanje.

Tako prema Bonfigliju možemo ustvrditi da je „jedan od elemenata koji su pridonijeli integraciji nedvojbeno bila pojava međuetničkih brakova, jer većina Hrvata [...] bili su muškarci samci. Oni su ovdje zasnovali čvrste obitelji s peruanskim ženama, a imaju već nekoliko naraštaja potomaka u Peruu” (1997, str. 78).

Tako je veći dio Hrvata naseljenih u Arequipu, koje smo proučavali, zasnovao obitelj s peruanskim ženama i imali su u prosjeku od troje do petero djece. Ovaj podatak sukladan je s informacijama Nacionalnog zavoda za statistiku, kada navodi da je 5 od 1414 građanskih brakova sklopljenih 1953. uključivalo jednog stranca, a da je kod 21 od 12.338 rođenja u istoj godini jedan od roditelja bio stranac (Dirección Nacional de Estadística 1953, str. 64, 75, 114); to jest, u Arequipi su se sklapali interkulturalni brakovi u desetljećima koja proučavamo. Dakako da postoje dvije različite situacije. S jedne strane, oni Hrvati koji su ostali samci cijeli ostatak života i, s druge strane, oni koji su u našu zemlju došli već u braku.

Kao i u slučaju brakova, posao i uspostava obrta bili su elementi koji su omogućili integraciju Hrvata u naše društvo. U tom smislu naišli smo na razne imigrante koji su radili, samostalno i nesamostalno, u gradu Arequipi. Tako je jedna skupina njih preko svojih aktivnosti sudjelovala u ekonomiji i politici lokaliteta iz te regije Perua.

Veći dio Hrvata koji su stigli krajem XIX. stoljeća i početkom XX. posvetili su se djelatnostima prijevoza, rudarstva i trgovine (Meseldzic, 1985, str. 191; Burin, 2009, str. 31). S druge strane, ima Hrvata koji se pojavljuju kao vlasnici ili suvlasnici rudnika u današnjem okrugu Arequipa (Burin, 2009, str. 33; Meseldzic, 1985, str. 138 - 155; Spoja, 1998, str. 389). Što se tiče trgovine, Hrvati poljoprivrednici posvetili su se raznim artiklima: proizvodnji vina i drugih alkoholnih pića (Spoja, 1998, str. 391; Meseldzic, 1985, str. 120; Ortiz, 1998, str. 293) ili proizvodnji poljskih kreveta i željeznih lopata (Meseldzic, 1985, str. 120).

Kao zaključak, možemo ustvrditi da su se Hrvati koji su stigli u prvoj skupini (na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće) posvetili raznim aktivnostima; svakako, zajednički nazivnik među njima predstavlja samostalan posao koji su ostvarili. To jest, Hrvati su prije zasnovali vlastiti posao, nego da ovise o poslodavcu i sudjelovali su, makar minimalno, u lokalnoj ekonomiji, isto kao i druge skupine stranaca koji su razvili djelatnosti trgovine i rudarstva u regiji.

S druge strane, među Hrvatima koji su došli nakon 1945. možemo napraviti distinkciju. Dio njih odlučili su raditi samostalno tijekom većeg dijela svog života u našoj zemlji. Drugi su pak radili neko vrijeme u tvrtki Fábrica Américas Pedro P. Díaz i potom su se odlučili osamostaliti s vlastitim obrtima. Konačno, ima i onih koji su, nakon što su radili u drugim dijelovima zemlje, došli u ovaj grad da rade samostalno.

U konačnici, strani useljenici obavljali su razne ekonomske i trgovačke djelatnosti u gradu Arequipi, u južnoperuanskoj makroregiji i u vezi s gradom Limom. Ne možemo odrediti učinak ovih poslovnih subjekata na ekonomiju grada u usporedbi s drugim slučajevima stranih poduzeća, kao G. Ricketts y Compañía i Enrique W. Gibson y Compañía; ono što je pak važnije za našu studiju je to što je očito da su uspostava samostalnog trgovačkog obrta ili jednostavno obavljanje nesamostalnih radnih aktivnosti odredili kompletnu integraciju hrvatskog iseljenika u naš grad. Štoviše, razdoblje uspostave nekog obrta u vlasništvu Hrvata poklapa se s vremenom u kojem je sklopio brak i uspostavio obiteljske odnose. Ovo pokazuje da je prva polovica 50-ih Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 951

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

godina 20. st. bila odlučujuća što se tiče naseljavanja i integracije imigranata i da su poslovni odnosi i brakovi bili ona poveznica koja je omogućila taj proces.

PREKOGRANIČNI HRVATSKI IDENTITET Slučaj identiteta tih ljudi poseban je i ostaje temom koja može uključiti komparativne i interdisciplinarne studije. Razlog za ovu složenost dolazi od dviju situacija. Prva je vezana za vlastiti hrvatski identitet i druga je u odnosu s novim kulturnim elementima, preuzetim od trenutka iseljenja.

Ponajprije, hrvatski identitet pokazuje neke teškoće kad se ide proučavati. Hrvatski identitet oblikovao se pod stalnim utjecajem (uključujući i represiju) stranih sila (Habsburgovci, osmanski Turci, Mlečani itd.) Pa ipak su se elementi hrvatske kulture održali kroz vrijeme baš iz nužde za diferencijacijom prema onom što je strano. Koji je temelj hrvatskog identiteta? Prema Jurici Pavičiću, „povijest i identitet Hrvatske temelje se na dva važna i distinktivna oksimorona. Prvi je činjenica da su Hrvati balkanski katolici. Drugi je da su mediteranski Slaveni” (2012, str. 57). Ovo ističe hrvatsku heterogenost. Jezik je zajednički; vjera je katolička (zapadna), suprotno pravoslavnim susjedima (istočna); kuhinja i glazba odgovaraju mjesnim tradicijama; nedostajala je neka plemenita ujediniteljska dinastija, utvrđen i stabilan teritorij, centralizirana država. Ne možemo utvrditi kakvi jesu ili nisu Hrvati (za to postoje druge znanosti); svakako je jasno da je njihov identitet kompleksan i različit od onoga na što su naišli po dolasku u Peru.

S druge strane, Hrvati koji su se naselili i integrirali u naše društvo usvojili su elemente naše kulture. Očito je da su, u godinama života u ovoj regiji, upoznali i usvojili navike i običaje koji su im bili strani. Jezik, glazba, hrana, svečanosti uzrokovali su modifikaciju identiteta kod tih useljenika, premda su sačuvali svoju bit. Imajmo na umu da se integracija provela preko brakova i posla; ali svakako postoji i dodatni element: nemogućnost povratka u domovinu unatoč želji za tim.

Po čemu se neka skupina ljudi može smatrati zajednicom? Po riječima Isidra Maye, „kad postoje grupe pojedinaca koji imaju vrlo snažne međusobne odnose i, usporedno, manji intenzitet kontakata s pojedincima iz drugih skupina, a u slučaju useljenika oblikovanje konglomerata odnosa izgleda kao proces koji je osobito vidljiv” (Maya, 2004, str. 83). Tako zajednice igraju temeljnu ulogu u prilagođavanju imigranata koji dolaze poslije i u stvaranju migrantskih mreža. Tu ulazi u razmatranje i „učinak privlačenja” ili „stock-effect”, to jest sposobnost tih mreža da privuku nove migrante u regije u koje su prije došli drugi (García, 2003, str.

347; Arango, 1985, str. 19). Tako mreže utječu na eventualne migrante nudeći im informacije i druge usluge koje im omogućuju da se odluče na dolazak. Pa ipak mreže održavaju vezu s migrantom i nakon što dođe na odredišno mjesto, nudeći mu pomoć u procesu integracije. Preko ove „funkcije pokroviteljstva” (García, 2003, str. 347) te mreže olakšavaju nalaženje mjesta za stanovanje, plasman na tržište rada i psihološku potporu. Ali, je li takav bio slučaj s Hrvatima u Arequipi?

U načelu, Hrvati integrirani u društvo Arequipe nisu se sve do 1945. organizirali u neko društvo ili klub, kako se to dogodilo u mjestima Cerro de Pasco, Callao i Lima. Shvatili smo da je to bila posljedica malog broja imigranata spomenutih u prethodnom poglavlju. Ipak su u ovom razdoblju (1880. ‒ 1945.) neki Hrvati uspostavljali kontakte s udrugama i klubovima osnovanim u drugim gradovima. Hrvatska udruga Dubrovnik tražila je suradnike u drugim gradovima da bi prikupila sredstva za vlastite prostorije, među ostalim i u Arequipi (Spoja, 1998, str. 389).

S druge strane, skupine Hrvata pristiglih nakon 1945. održale su međusobne odnose. Zaključak koji možemo izvući iz priča koje smo slušali je da su stranci-Hrvati održali običaje regija podrijetla i, s druge strane, poprimili su lokalne običaje. Znači, „unatoč tomu što su očuvali osjećaj etničke pripadnosti, Hrvati su uvijek bili u odnosu poštovanja i integriranosti s lokalnom okolinom” (Bonfiglio, 1997, str. 77). Još kad je broj useljenika

952 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mtro. Pletickosich López, J.: Hrvatsko useljavanje u Arequipu u XX. stoljeću

bio malen, nisu prestali s održavanjem sastanaka i provođenjem zajedničkih aktivnosti. Premda nisu uspjeli utemeljiti klub, kao u Pacu i Limi, ipak su našli dodirne točke da bi podijelili zajedničke trenutke. Najposjećenije mjesto bio je Njemački klub, gdje je Alois Kupres postao administrator u 70-im godinama 20. st. Isto tako, trgovine nekih sunarodnjaka koristile su se kao mjesta za susrete i razgovor na hrvatskom, a nekad se tu diskutiralo i o politici u domovini. Među tim mjestima izdvajali su se Té Mercaderes i Café Restaurant Dalmacia.

Ipak ta zajednica nije bila isključivo za pripadnike dotične nacionalnosti. Prisjetimo se da su izbjeglice pristigli preko programa Međuvladinog odbora za izbjeglice uključivali i Poljake, Mađare, Srbe i Crnogorce. Na primjer, baš u Arequipu su došli Crnogorac i Srbin koji su se, unatoč realno mogućim političkim nesuglasicama, integrirali u istu skupinu.

Ako se slijedi uobičajen koncept, za oblikovanje zajednice potrebni su duboki odnosi unutar grupe i razlikovanje u odnosu na druge kolektivitete. U načelu, ove karakteristike postoje; dakako, raspršenje članova zajednice i potomaka, kao i integracija u društvo u sljedećim desetljećima, razvodnili su ideju zajednice.

Veličina zajednice na početku, slab prijenos hrvatske kulture potomcima i nedostatak formalne organizacije utjecali su na nestanak hrvatske zajednice koja je opstala u gradu barem četiri desetljeća. Danas grad nema hrvatsku zajednicu, nego tek skup potomaka svjesnih svojeg podrijetla, ali bez značajnijih međusobnih veza.

KRAJ XX. STOLJEĆA Od 90-ih velik dio useljenika koji su došli u Peru 1948. otišao je u vječno počivalište. Godine 1991. u Hrvatskoj je došlo do referenduma o neovisnosti te zemlje. Pozitivan rezultat referenduma uvjetovao je proglašenje neovisnosti 25. lipnja, premda je priznanje trebalo čekati sve do listopada iste godine. Mnogi imigranti pratili su vijesti o tom; međutim, nije bilo slavlja. Pa ipak, u godinama prije proglašenja neovisnosti, Hrvati iz Arequipe objavljivali su vijesti u gradskim dnevnicima, čak su i emitirali radijski program na hrvatskom jeziku (Balvanović, 2002, str. 103). Nažalost, snimke programa su se izgubile ili im se pogoršala kvaliteta s vremenom pa se ni one koje su se sačuvale ne mogu reproducirati zbog nedostatka odgovarajuće opreme.

Uz to sve, godine 1992. hrvatska zajednica u Arequipi primila je u posjet Dragu Balvanovića. Ovaj 56-godišnji svećenik došao je u Peru kao kapelan hrvatske kolonije 1989. i započeo je posao traženja hrvatskih iseljenika zato da bi uspostavio kontakt s njima, po prvi put nakon rata (Balvanović, 2002, str. 103).

U svakom slučaju, Hrvati koji su još preostali i njihovi već odrasli potomci nastavili su s međusobnim susretima i slavili su (samo u nekim prilikama) svoj hrvatski identitet. Takva je prilika bio trijumf hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. nad reprezentacijom Nizozemske i manifestacije čuvanja kulture.

Bilo je obično vidjeti Hrvate da pripremaju chucrut, jelo na bazi listova kupusa, fermentirano s vodom i solju; gulash ili strudel. Isto tako je glazba tipična za pojedine krajeve pratila susrete ili putovanja mnogih među njima.

S druge strane, posjeti svećenika Drage Balvanovića postali su kontinuirani i služili su kao motiv za okupljanje Hrvata i njihovih potomaka (slika 25). Godine 2000. se velik broj njih sastao u gradu, uključujući i one koji žive u gradovima Mollendo i Ilo (Burin, 2009, str. 212). U ovoj prilici velečasni Drago došao je u društvu Marca Burina, Hrvata oduševljenog idejom integracije, i Franje Komarice, banjolučkog biskupa. Godinu kasnije, 2001., sastanak je uključio Vinka Puljića, sarajevskog nadbiskupa, kojega je odlikovao gradonačelnik Juan Manuel Guillén Benavides (Burin, 2009, str. 193).

Od tada nadalje potomci Hrvata (djeca i unuci) su ti koji održavaju živim sjećanje na one koji su došli iz daleke zemlje. Mnogi među njima osjećaju se Hrvatima, osobito sinovi. Štoviše, u granicama mogućega pokušavali su prenijeti taj osjećaj pripadnosti vlastitoj djeci.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 953

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Literatura 1.

Arango, J. (1985). Las „Leyes de las Migraciones” de E. G. Ravenstein, cien años después. Reis: Revista española de investigaciones sociológicas, 32, 7-26. Recuperado de https://dialnet.unirioja.es/servlet/ articulo?codigo=250715.

2.

Balvanović, D. (2002). Peru, putopisi, običaji, sudbine. Lima: Atlantik.

3.

Bonfiglio, G. (1997). Presencia Croata en el Perú. Lima: Gráfica Ramar.

4.

___________. (2001a). El Caso de los Croatas llegados en 1948. La Perseverancia de la Etnicidad. G. Bonfiglio, La Presencia Europea en el Perú (pp. 335-358). Lima: Editorial del Congreso de la República del Perú.

5.

___________. (2001b). La Presencia Europea en el Perú. Lima: Editorial del Congreso de la República del Perú.

6.

Burin, M. (2009). La familia croata en el Perú. Lima: Quebecor World Perú S.A.

7.

Carpio, J. (1990a). La inserción de Arequipa en el desarrollo mundial del capitalismo (1867-1919).

Máximo Neira, Historia general de Arequipa (pp. 1956-1988). Arequipa: Fundación M. J. Bustamante de la Fuente.

8.

___________. (1990b). Arequipa en la encrucijada del desarrollo (1956-1988). En NEIRA, Máximo y otros. Historia general de Arequipa (pp. 667-728). Arequipa: Fundación M. J. Bustamante de la Fuente.

9.

Čizmić, I. (1996). Emigration and emigrants from Croatia between 1880 and 1980. Geojournal, 38(4), 431-436. Recuperado de http://www.jstor.org/stable/41146863

10. Contreras, C. & Cueto, M. (2007). Historia del Perú contemporáneo. Cuarta edición. Lima: Instituto de Estudios Peruanos, Fondo Editorial de la Pontificia Universidad Católica del Perú.

11. Dirección Nacional de Estadística. (1953). Anuario Estadístico del Perú - 1953. Lima: Ministerio de Hacienda y Comercio.

12. García, R. (2003). Un estado de la cuestión de las teorías de las migraciones. Historia Contemporánea, 26, 329-351. Recuperado de http://www.ehu.eus/ojs/index.php/HC/article/view/5455 13. Kosiński, L. (1978). Yugoslavia and International Migration. Canadian Slavonic Papers / Revue Canadienne des Slavistes. 20(3), 314-338. Recuperado de https://www.jstor.org/stable/40867338?seq=1#page_ scan_tab_contents 14. Mariezkurrena, D. (2008). La historia oral como método de investigación histórica. Gerónimo de Uztariz.

23/24, 227-233. Recuperado de https://dialnet.unirioja.es/servlet/articulo?codigo=3264024 15. Maya, I. (2004). La formación de comunidades de inmigrantes; desplazamiento en cadena y contexto de recepción. Araucaria. Revista Iberoamericana de Filosofía, Política y Humanidades, 5(12), pp. 83-91.

Recuperado de https://dialnet.unirioja.es/servlet/articulo?codigo=1047220 16. Micolta, A. (2005). Teorías y conceptos asociados al estudio de las migraciones internacionales. Trabajo social (Universidad Nacional de Colombia), 7, 59-76. Recuperado de https://dialnet.unirioja.es/servlet/ articulo?codigo=4391739 17. Meseldzic de Pereyra, Z. (1985). Yugoslavos en el Perú. Lima: Editorial La Equidad.

18. Ortiz, J. (1998). Los Kisić de Čibača en el Perú. Lima: Enserfin S.A. 19. Pavičić, J. (2012). En busca del corazón oscuro. Cultura e Identidad. Culturas. Consulta. Recuperado de http://revistaculturas.org/en-busca-del-corazon-oscuro-cultura-e-identidad/ 20. Pivetta, B., Ballesio, S. & Sellarés, M. (2009). Historia Oral y migraciones: Recursos para activar la memoria colectiva. Espaço Plural. 10(20), 73-80. Recuperado de http://www.redalyc.org/articulo. oa?id=445944362009 954 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mtro. Pletickosich López, J.: Hrvatsko useljavanje u Arequipu u XX. stoljeću

21. Quiroz, E. (1990). Del comercio a la industria sustitutoria: 1919-1955. M Meira, Historia general de Arequipa (579-666). Arequipa: Fundación M. J. Bustamante de la Fuente.

22. Rodriguez, A., Luque, R. & Navas, A. (2014). Usos y beneficios de la Historia Oral. Reidocrea. 3, 193-200.

Recuperado de http://digibug.ugr.es/bitstream/10481/32326/6/ReiDoCrea3-A24.pd 23. Soltész, B. (2011). La Emigración Croata en Sudamérica. Délkelet Európa – South-East Europe. 2(1), 1-5.

Recuperado de http://www.southeast-europe.org/pdf/05/DKE_05_e_m_sb.pdf 24. Spoja, J. (1996). Croatas en Huánuco. Lima.

25. ___________. (1998). El Espíritu Croata. Lima.

26. Zlatar, J. (1990). Bielovucic. Pionero de la aeronáutica castrense. Lima: Editorial Científica S.R.L.

CROATIAN IMMIGRATION IN AREQUIPA IN THE 20TH CENTURY ABSTRACT The present investigation explains the Croatian immigration and resettlement process to Arequipa, which took place during the XX century. To that end, this work explains the local, national and international context about how the Croatian immigration to Peru happened. On the other hand, the investigation describes the characteristics of the Croatian citizens who arrived to Arequipa in two periods: the first one until 1945; and the second one which covers the period from the post-war (1945). Finally, this study, using the Oral History, recreates the integration process of the Croatian citizens to Arequipa during the century XX through the work and the creation of marital and familiar ties in Arequipa.

Key words: migrations, Croatian immigration, History of Arequipa, Oral History

LA INMIGRACIÓN CROATA A AREQUIPA, SIGLO XX RESUMEN La presente investigación explica el proceso de inmigración y establecimiento de croatas a Arequipa durante el siglo XX. Para tal efecto, este trabajo explica el contexto internacional, nacional y local de la inmigración croata al Perú. Asimismo, describe las características de los inmigrantes croatas que arribaron a la ciudad en dos oleadas: la primera inmigración (hasta 1945) y la migración de posguerra (de 1945 en adelante). Finalmente, este estudio recrea, a partir de la Historia Oral, el proceso de integración de los croatas a la sociedad arequipeña durante el siglo XX a través de su trabajo y la formación de vínculos matrimoniales y familiares.

Palabras clave: Historia de Arequipa, inmigración, inmigración croata, siglo XX

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 955

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Juan Carlos Radovich Universidad de Buenos Aires. Facultad de Filosofía y Letras, Buenos Aires, Argentina radovich@retina.ar / jcradovich@gmail.com

NEKA USPUTNA PITANJA U VEZI S IDENTITETSKIM PROCESIMA HRVATSKIH ISELJENIKA I NJIHOVIH POTOMAKA U ARGENTINI SAŽETAK U ovom će se predavanju provizorno raspravljati o pitanjima identitetskih procesa hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka koji su stizali na argentinsko tlo od kraja XIX. do sredine XX. stoljeća, uzimajući u obzir heterogenost spomenutih kontingenata u kulturnom, geografskom i jezičnom smislu, te o njihovoj percepciji državnosti s obzirom na različita povijesna razdoblja u kojima su pristizali u Argentinu: Austro-Ugarska Monarhija (do 1918.); Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. ‒ 1941.); Nezavisna Država Hrvatska ‒ NDH (1941. – 1945.) i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija ‒ SFRJ (1945. ‒ 1991).

Ključne riječi: identiteti, Hrvati, imigranti, položaj države, razlike

UVOD Ovaj je rad u određenoj mjeri dio projekta koji provodimo s kolegama sa Sveučilišta u Zagrebu, antropologinjama Marijetom Rajković-Ivetom i Paulom Gadže, i sociologinjom Maríom Florencijom Luchetti, s kojima očekujemo da ćemo u bliskoj budućnosti nastaviti suradnju na istraživanju ove zanimljive problematike kojom se jako žele baviti društvene znanosti, a posebno socijalna antropologija.

Ovdje nemamo namjeru provesti reviziju povijesti, nego rasvijetliti i rekonstruirati, putem analize, svjedočanstva prikupljena u etnografskom istraživanju provedenom prije nekoliko desetljeća, a koje je nedavno nastavljeno. Tehnike prikupljanja korištenih podataka sastojale su se od strukturiranih i polustrukturiranih intervjua i od promatranja uz sudjelovanje. Isto tako, konzultirali smo sekundarne izvore podataka (razne arhive, dnevničke materijale itd.)

Prvi relevantni aspekt koji treba uzeti u obzir je to da etnički/nacionalni identitet odnosno etničke/nacionalne identitete u velikoj mjeri uvjetuju različite situacije postojanja raznih država kojima su oni izloženi tijekom određenih perioda i konjunktura. Na oblikovanje identiteta općenito će imati utjecaj pripadnost nekoj državi ili čak mogućnost da se stvori vlastita nacija/država.

Tu dolazimo do hegelijanskog termina „nepovijesnih naroda” koji se odnosi na one narode, nacije i narodnosti, koji nisu uspjeli ostvariti vlastitu državnost. Ta dvojbena konceptualizacija često se koristila u cilju delegitimacije težnja određenih naroda, nacija i narodnosti da stvore vlastitu državu. Isto tako, kad nekoj naciji pođe za rukom da konstituira nacionalnu državu, ta država po nekoj nužnosti propagira osnaživanje nekog određenog nacionalnog identiteta, razrađujući politike i stvarajući simboliku koja pogoduje takvom procesu. Ovakva očitovanja identiteta općenito gledano preuzela su nacionalističke projekte različitih političkih sadržaja i s različitim učincima.

956 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Radovich, J.C.: Neka usputna pitanja u vezi s identitetskim procesima hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka...

S druge strane, kad je riječ o višenacionalnim državama, može doći do jačanja određenih identiteta i poricanja postojanja drugih, što se provodi etničkom diskriminacijom1 i isključivanjem na temelju društvene nejednakosti.

Treba dodati da se nacionalni identiteti obično očituju kroz dinamiku, kroz promjene i da su podložni raznim preobrazbama i prilagodbama, a ponekad se mogu i izgubiti, u drugim prilikama se sakriti, pa se onda ponovno pojaviti, ovisno o konjunkturama.

U vezi s tim treba i naznačiti da etnički/nacionalni identiteti nisu statični niti odgovaraju nepromjenjivim esencijalnostima koje su se okamenile u prošlosti (pasatizam), nego da uvijek odgovaraju promjenama na koje utječe kontekst (povijesni, socioekonomski, političko-kulturni itd.)

S druge strane, migracijski procesi u mnogim slučajevima ojačavaju nacionalni identitet vezan za zemlju podrijetla, ali ga sami migranti u nekim slučajevima sakrivaju, dok se u drugim prilikama može dogoditi suprotno, tj. da dođe do slabljenja kriterija identitetske pripadnosti zbog nastojanja oko asimilacije u društvo prihvata. Na ove razlike obično se nailazi onda kad se raščlanjuju različitosti stavova raznih naraštaja unutar neke migracijske populacije.

Potrebno je i zamijetiti da se narodi često prepoznaju u svom nacionalnom identitetu onda kad se sukobljuju s drugim identitetima ili im se suprotstavljaju. U ovom sukobljavanju s „drugim” koji je različit ili sličan oživljavaju nevidljive veze pripadnosti koje su prije bile prikrivene ili se gotovo nisu doživljavale svojima. Tako se često dogodi da useljenik usvoji tradicije ili običaje koje nije slijedio ni u zemlji podrijetla. Ili, naprotiv, odbija sve ono što ima veze sa starom domovinom onda kad pristupi procesu asimiliranja u novu sredinu.

Ovako ili onako, ove reakcije nedvojbeni su simptomi kompleksnog procesa (socioekonomskog, kulturnog, političkog, demografskog itd.) koji treba proučavati u njegovim osobitostima.

MIGRACIJSKI PROCES HRVATA U ARGENTINU I PROBLEMATIKA DRŽAVNOSTI U KONSTRUIRANJU IDENTITETA Hrvatska je predstavljala jednu od europskih regija iz kojih su krenule sve moguće vrste iseljavanja (Klemenčić 1978). Najstariji zapisi spominju turske invazije iz XV. stoljeća kao čimbenik koji je pokrenuo premještanje stanovništva (Čizmić s/f: 1). Temeljni uzroci kasnijih migracijskih procesa bili su, prema Klemenčiću, ekonomski čimbenici povezani s nedostatkom zemlje za obrađivanje i prenaseljenošću seoskih područja zbog visokog prirodnog prirasta, čemu treba pridodati visoku razinu rascjepkanosti malih seoskih gospodarstava.2 Isto tako treba nadodati nedostatak mogućnosti zapošljavanja u industrijskim djelatnostima ili u uslužnom sektoru, što je uzrokovalo iseljavanje uglavnom seoskog/poljoprivrednog stanovništva iz različitih dijelova zemlje (prije svega iz Dalmacije) u raznim razdobljima. Tu bi se radilo o „faktorima stagnacije” koje obično spominju razni autori onda kad treba objasniti egzodus seoskog stanovništva (Singer, 1975). Svemu spomenutom trebalo bi dodati i razne političke i konfesionalne čimbenike koji su isto tako u različitim povijesnim trenucima utjecali na migracijske procese (Klemenčić 1978).

S druge strane, broj Hrvata i njihovih potomaka koji žive u Argentini procjenjuje se na 200.000, a tamo postoji oko 14.000 prezimena hrvatskog podrijetla (Studia Croatica 2004). Prpić navodi približan broj od 100.000 Hrvata koji su se iselili u tu zemlju (Prpić 1987). Na drugoj strani, računanje u koje se upustio časopis Studia Pod etničkom diskriminacijom podrazumijevamo „niz praksa kojima se na temelju predrasude (uglavnom etnocentrične) diskvalificira neka etnička skupina tako što se stavlja u položaj podređenosti, čime se još pojačava i legitimira društvena nejednakost” (Radovich i Balazote, 1990:73).

2 Pod seoskim gospodarstvima podrazumijevamo „(…) sustav društvenih odnosa koji na temelju načela zajedničkog boravka na istom mjestu regulira i garantira proizvodni proces” (Archetti y Stölen 1975:55).

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 957

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Croatica 2005. dovelo je do određene procjene na temelju učestalosti i raspodjeli prezimena hrvatskog podrijetla u raznim pokrajinama Argentine. To računanje izbacilo je kao konačnu brojku 314.524 prezimena, od kojih se 40,9 % nalazilo u provinciji Buenos Aires, 14,2 % u provinciji Santa Fe, 13,9 % u gradu Buenos Airesu, 7,2 % u Córdobi, 5,7 % u Chacou i 8,2 % u ostalim provincijalnim distriktima (www.studiacroatica. ape5/ape/htm 2005). Što se tiče karakterizacije migracijskih tokova ovisno o razdobljima, Klemenčić nam kaže: „Do kraja Prvog svjetskog rata intenzitet migracije (…) ovisio je o različitim oblicima u kojima se organiziralo iseljavanje, u vezi s time da je raznim sektorima ekonomije trebala radna snaga u prekomorskim zemljama, a i vezano za obiteljske veze između iseljenika i lokalnog stanovništva. Migracijski tokovi razlikovali su se i po društvenoj strukturi. Sve do Prvog svjetskog rata u iseljeničkim kontingentima prevladavali su mladi muškarci podrijetlom sa sela i bez kvalifikacija” (Klemenčić 1978:711-712, u izvorniku na engleskom).

Sa svoje strane Republika Argentina, kao useljenička zemlja3, počela je primati znatan broj useljenika onda kad se, prema Panettijeriju: „(…) konsolidirala integracija svjetske ekonomije, do čega je došlo trima glavnim putevima: međunarodnom mobilnošću kapitala; širenjem svjetske trgovine i migracijskim valovima. U tim godinama će Argentina, već integrirana u svjetsko tržište, naglašavati svoju ekonomsku ovisnost o Velikoj Britaniji, čime predstavlja jasan primjer onoga što je opisao R. Nurske (…) govorivši o povezanosti između mobilnosti kapitala i radne snage i investiranja tog kapitala u sektore eksploatacije manje razvijenih zemalja s jedne strane, a s druge strane o postojanju tržišta koje se ne nalazi u zemlji primateljici investicija, nego u zemlji iz koje investicija dolazi, što će sve biti ono što će odrediti i strukturirati ekonomski razvoj kolonizirane zemlje; sve to skupa u skladu sa zakonima međunarodne podjele rada i u funkciji jedinstvenog, integriranog kapitalističkog tržišta, na kojem će zemlje koje proizvode sirovine postati žrtvama industrijaliziranih zemalja” (Panettieri 1970:7).

S druge strane, da bi se razumio razmjer identitetskih i integracijskih procesa hrvatskih iseljenika u Argentini, potrebno je uzeti u obzir ulogu države, kako države iseljenja tako i države prijema ili doseljenja.

U tom smislu je država podrijetla za Hrvate u raznim povijesnim momentima bila pokretač iseljavanja zbog kompleksnih procesa vezanih s raznim etapama i različitim čimbenicima (ekonomskim4, političkim, društvenim, kulturnim itd.)

S druge strane, hrvatski iseljenici su se u prvim etapama, osobito u zadnjim desetljećima XIX. i početkom XX. stoljeća, susretali s velikim poteškoćama. Ponajprije, riječ je bila o emigraciji koja je nastala kao reproduktivna strategija seoskih obitelji, s određenom vrstom primogeniture u nasljeđivanju zemljišne jedinice za obrađivanje, a koju su uvjetovale okolnosti boravka na određenom mjestu i sustav srodstva unutar rodbinskog sustava koji je postojao na području podrijetla. U tom sustavu podrazumijevalo se da najstariji sin seoske obitelji ostaje na zemlji, pri čemu je obitelj mogla biti bilo nuklearna bilo proširena (prema životnom

U razdoblju jednog stoljeća, između 1857. i 1956., Argentina je sveukupno primila 6.656.994 Europljana, uglavnom podrijetlom iz Italije (3.442.717) i Španjolske (2.302.560), koji su 1914. predstavljali 92 % sveukupnog broja stranaca.

Odmah nakon njih slijede Francuzi (251.269), Poljaci (195.739), Rusi (183.974), Nijemci (171.667) i Austrijanci (109.068) (Memorias de la Dirección Nacional de Migraciones 1956). Između 1900. i 1914. pak došlo je velikih godišnjih priljeva, s brojkom od 103.000 pristiglih useljenika (Solimano 2008).

4 Kriza vinogradarstva zbog epidemije jedne bolesti (filoksere) koja je pogodila vinovu lozu sredinom XIX. stoljeća potakla je intenzivnije iseljavanje, posebno iz Dalmacije, jer je bila riječ o najvažnijoj gospodarskoj djelatnosti kojom su se bavila seoska domaćinstva te regije. Ovaj aspekt može se smatrati „okidačem” iseljavanja, čemu trebamo dodati strukturalne uvjetovanosti kao što su oskudica zemlje, demografski rast u okviru domaćinstava i praksu primogeniture u nasljeđivanju, unutar patrilinearnog i patrijarhalnog rodbinskog sustava, što su bile sve strategije razvijene s ciljem da se izbjegne mrvljenje obiteljskog poljoprivrednog zemljišta i da se omogući kontinuitet.

3

958 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Radovich, J.C.: Neka usputna pitanja u vezi s identitetskim procesima hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka...

ciklusu članova obitelji), s prosječnim brojem sinova, koji se kretao između pet i šest. Žene su se po sklapanju braka u ranoj dobi (između 15. i 17. godine) selile u muževu obiteljsku kuću, dok su se mlađa braća školovala za neku vrstu rada, ako je to obitelj mogla priuštiti, s ciljem da prije iseljenja imaju neko tehničko znanje (na primjer kovača, tokara ili drugih zanata), jer se smatralo da će tako imati bolje šanse na tržištu rada zemlje u koju će se useliti. Ova strategija bila je najraširenija. U nekim slučajevima mogla se kombinirati s projektom višeg radnog osposobljavanja u nekom od razvijenijih gradova Srednje Europe, što bi dodatno usavršilo već stečeno tehničko obrazovanje, da bi se nakon tog dodatnog radnog osposobljavanja odmah išlo u emigraciju. Naravno, ovakav postupak bio je povezan s određenim troškovima koje seoske obitelji manje financijske moći nisu mogle podnijeti.

Nadalje, iseljenički kontingenti većinom su se sastojali od seoskog stanovništva5, vrlo slabo školovanog, što često otežava očitavanje tadašnje situacije na način da se iseljenicima pripiše postojanje nacionalnog osjećaja (86 % prema Lakatosu 1914.)

Treća stvar koju valja primijetiti je da su različite skupine hrvatskih iseljenika predstavljali veliku jezičnu i kulturnu heterogenost. Činjenica postojanja različitih dijalekata među iseljenicima (Bilić 2006; Bilić i Franić 2006) i lokalnih varijanti često je otežavala sporazumijevanje na materinjem jeziku, ali i prenošenje jezika mlađim naraštajima. U ovo smo se uvjerili preko svjedočanstava iseljenika s kojima su u nekoliko navrata radili dubinske intervjue a koji su došli u Argentinu u prvim desetljećima XX. stoljeća, osobito nakon završetka Prvog svjetskog rata.

Uglavnom se radilo o muškarcima koji bi individualno došli u Argentinu6, gdje bi preko socijalizacije u vlastitim institucijama (dragovoljna iseljenička društva) upoznali žene iz druge generacije ili kćeri useljenika koji su došli u nekoj ranijoj etapi, pa bi s njima sklopili brak, a one su u mnogo slučajeva govorile različite dijalekte i nerijetko su normalno govorile jezik nove sredine; baš to je utjecalo na prenošenje materinjeg jezika na djecu i stvaralo je velike poteškoće jer otac i majka nisu bili koordinirani dvojezični govornici.

Nerijetko je dolazilo do sklapanja brakova između žene rođene u Argentini (ali od hrvatskih roditelja), koja nije jako dobro vladala hrvatskim jezikom, i muškarca (iseljenika rođenog u Hrvatskoj) s tek rudimentarnim znanjem španjolskog, osobito u prvim godinama boravka u Argentini.7 Ovo je otežavalo usvajanje dvojezičnosti, zbog čega su mnogi od potomaka iz druge generacije, u najboljem slučaju, dospjeli u poziciju „podređenih dvojezičnih govornika” (uz dostatno znanje hrvatskog), vrlo rijetko se radilo o koordiniranoj dvojezičnosti i većinom je bila riječ o kategoriji „onih koji se nečega sjećaju”, to jest o osobama koje su slabo razumjeli materinji jezik i oskudno su se mogle na njemu sporazumijevati.

Svejedno, unatoč ovim teškoćama, u spomenutom su se razdoblju hrvatski iseljenici, u interakciji s društvom prihvata (proces suprotstavljanja, susret sa situacijom u kojoj ih društvo doživljava kao „druge”) trudili oko organizacije suradnje unutar svoje zajednice, a rezultat toga bilo je utemeljenje različitih institucija, od koji su neke, zbog „lažnih nacionalnih pripadnosti”, bile pod drugim imenima, npr. „austro-ugarskim”, ili pod „jugoslavenskim” imenom nakon 1918., dok su druge nastupale pod vlastitim nacionalnim etnonimom, „hrvat-

Prema Lakatosu, u razdoblju 1900. ‒ 1912. 25 % iseljenika bili su mlađi od 20 godina; 35,6 % je imalo između 20 i 29 godina; 24,3 % između 30 i 39; 13,3 % između 40 i 49, a samo 3 % ih je bilo starijih od 50 godina (Lakatos 1914, u: Cizmić 1996, u izvorniku na hrvatskom).

6 Iseljenički kontingenti sastojali su se većinom od muškaraca samaca s malom razinom školskog obrazovanja i slabom radnom kvalifikacijom, koji su većinom potjecali iz seoskih domaćinstava Dalmacije.

7 U današnje vrijeme profesor Josip Bilić, koji se bavi podučavanjem hrvatskog u Argentini, radi istraživanja na temu govora potomaka hrvatskih iseljenika u nekim regijama države.

5

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 959

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

skim” (Soljan, 2016). To se moglo vidjeti i po izdavanju raznih publikacija. Poznata je ta pisana produkcija kako u Čileu tako i u Argentini u godinama prije Prvog svjetskog rata (1914. ‒ 1918.)

S druge strane, u tom razdoblju nastala su tri stava oko pitanja nacionalne državnosti: a) zahtjev za priznanjem kao treće nacije unuta Austro-Ugarske monarhije b) borba za neovisnu hrvatsku državu c) ostvariti neovisnu višenacionalnu državu južnih Slavena u cjelini odnosno „jugoslavenski” projekt.

Konačno, nakon kraja Prvog svjetskog rata politička konstelacija na međunarodnom planu oblikovala se tako da pogoduje trećoj opciji, to jest stvaranju Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, gdje je nacionalni identitet bio prikriven, a u njezino vrijeme je u Argentinu između 1918. i 1939. ušlo nekoliko tisuća Hrvata (otprilike dva desetljeća)8.

U ovom povijesnom trenutku, koji je prethodio izbijanju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji (1941.), u većine Hrvata nastala je tendencija prema hrvatskom okupljanju oko težnje da se stvori neovisna država. Spomenuto jedinstvo, koje se očitovalo kako u institucijama tako i u nekim publikacijama (kako u Čileu tako i u Argentini), u velikoj se mjeri razbilo po uspostavi NDH (Nezavisne Države Hrvatske) 1941., kada dolazi do podjela oko različitih političkih opcija. Ovi sukobi intenzivno su se odigravali u okviru raznih hrvatskih institucija u Argentini, kao i u okviru nekih obitelji.

Ono što opisujemo u nastavku ne treba uzeti kao pretjeranu generalizaciju jer, kako znamo, svaka generalizacija ostavlja po strani specifična pitanja, premda to ipak treba smatrati tendencijom koja se može uočiti u izvještajima raznih hrvatskih iseljenika koji su stigli u Argentinu između 1918. i početka Drugog svjetskog rata, posebice u dvadesetima. U ovom slučaju dolazi do rascjepa koji uzrokuje razdor u hrvatskoj zajednici, između onih koji politički pristaju uz državu NDH i onih koji su se općenito određivali kao „antifašisti”, što je u nekim slučajevima uključivalo i identifikaciju kao „socijalista” ili komunista, a da se ne upuštamo u dubinske analize toga što su ti termini značili za dotične iseljenike. Ovaj rascjep stvorio je razmirice koje se nikad nisu razriješile.

S druge strane, znamo da su teška nasilna djela do kojih je došlo na hrvatskom teritoriju prije, za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata, ostavila svoj trag u zemlji doseljenja i na neki način su se tamo prenijela, barem na simboličkoj razini.

Od 1945. je nekoliko tisuća prognanih Hrvata9 došlo u Argentinu u potrazi za utočištem. To se dogodilo tijekom prve vlade Juan Dominga Peróna (1946. ‒ 1952.), kada su spomenuti prognanici, općenito govoreći, uspjeli nametnuti „preskriptivistički” identitetski model10, ojačan iskustvom državnosti iz razdoblja 1941. ‒ 1945., konsolidiravši svoj projekt stvaranjem institucija (vjerskih, društvenih, kulturnih, obrazovnih itd.), publikacija (časopisi i knjige) itd.

Ono što smo prije opisali dovelo je do konsolidacije vrlo suženog i esencijalističkog hrvatskog identiteta, do „kulture dijaspore”, utemeljene na moralnim zasadama i vjerovanjima koje je iskristalizirala Katolička crkva kao institucija i na osobitoj političkoj identifikaciji, vezanoj za propali režim.

Taj projekt identitetskog zgušnjavanja nikad se nije uspio ujediniti s drugim sektorima Hrvata, niti se približiti njima, pripadnicima ranijih migracijskih kontingenata koji se nisu poistovjetili s državom iz 1941. Do toga je i

U ovom je razdoblju ukupno 7910 useljenika uvedeno u kategoriju Jugoslavena (Radovich 1982).

Ne postoje precizne brojke o broju Hrvata koji su došli u tom razdoblju. Postoje različite procjene i izračuni koje bi trebalo detaljno revidirati, što je posao kojim bi se trebalo pozabaviti u budućim istraživanjima. Prema Montes de Oca, između 1948. i 1952. u Argentinu je došlo približno 34.000 Hrvata (Montes de Oca, 2013: 135; 141).

10 „Preskriptivistički” model, utemeljen na učvršćivanju i širenju stanovitih moralnih vrijednosti među članovima jedne grupe, predstavlja kulturni imaginarij prikladan za etnopolitičku mobilizaciju preko nacionalno-radikalnog diskursa.

8 9

960 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Radovich, J.C.: Neka usputna pitanja u vezi s identitetskim procesima hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka...

došlo počevši od implozije i raspada bivše Jugoslavije, godine 1991., kada je Hrvatska proglasila neovisnost i kada je nakon toga počeo rat, tijekom burne tranzicije prema demokraciji i kasnijoj povijesti. Ova konjunktura je omogućila, osobito u mlađim naraštajima, identifikaciju s „hrvatskim” nacionalnim projektom, onda kad je postalo jasno da je hrvatski narod pretrpio agresiju u svojoj domovini.

Isto tako, to je dovelo do intenzivnog pokreta za ponovno otkrivanje i afirmaciju identiteta, koji se nalazi u procesu obnove i inovacije. Ova činjenica je od velike važnosti i zaslužuje da se podrobnije analizira u budućim istraživanjima.

ZAVRŠNA RAZMATRANJA Vidjeli smo da izgradnja, konsolidacija ili razaranje raznih država stvara raznolike identitetske procese. Upravo zato smatramo da država u današnjem vremenu igra temeljnu ulogu u procesu oblikovanja nacionalnog identiteta ili nacionalnih identiteta, što se često prenosi na odnos prema „drugima”, bili oni bliski ili daleki.

Postoji primjer za to u današnjoj Europi s migrantima i izbjeglicama koji se nalaze na jugoistoku kontinenta zbog konfliktnih stavova i državnih politika oko toga kako treba postupati s njima.

U zadnjim godinama su se migracije počele smatrati problemom u onim zemljama Europske unije koje su odredište migracija, što dovodi do diskriminacijskih, ksenofobnih, ponekad i rasističkih stavova. Nekad i javne politike koje provode same nacionalne države čak učvršćuju takve stavove.

U tom pogledu je važno imati na umu da migracije nisu procesi koji se mogu kontrolirati posebnim mjerama i da se, s obzirom na svoju kompleksnost, mogu smatrati dijelom globalnog konteksta u kojem snage vladajućeg ekonomskog sustava utječu na preraspodjelu radne snage, u sprezi s međunarodnom mobilnošću kapitala i širenjem svjetske trgovine u skladu s međunarodnom podjelom rada u funkciji globalno integriranog tržišta.

Zbog toga se treba suočiti s takvim tipom situacija na način da se promiče obogaćivanje društva kroz interkulturalnost, razmjenu i uzajamno djelovanje među različitim kulturama, od kojih je svaka vrijedna i bogata sadržajima. To je iskustvo mnogih od nas, to smo doživjeli u vlastitim životima i to ne smijemo zaboraviti kako bismo mogli surađivati u izgradnji društva koje prihvaća različitost u svim oblicima.

Konačno, smatram da će tip odnosa, koji će se sa spomenutim različitostima uspostaviti u sadašnjosti i bliskoj budućnosti, oblikovati i elemente nacionalnih identiteta, i da će ih povesti, bilo putem razvijanja tolerancije, prihvaćanja i integracije, bilo putem netolerancije, diskriminacije i ksenofobije.11 Riječ je o pitanju koje se ne tiče samo Hrvatske, nego u značajnoj mjeri i cijelog svijeta. I u Argentini su te dileme prisutne i razni društveni slojevi stanovništva zastupaju o tom razna, suprotstavljena stanovišta.

Isto tako, vjerujemo da se prevladavanjem traumatičnih iskustava iz prošlosti može pokušati stvarati identitet koji se očituju kroz poštovanje ljudskih prava i demokratskih vrijednosti.

Ovo pitanje u uskoj je vezi s pripadnošću Hrvatske Europskoj uniji i s posljedicama koje iz toga proizlaze.

11

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 961

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Literatura 1.

Archetti, E. y K. Stölen; K (1975) Explotación familiar y acumulación de capital en el campo argentino. México, Siglo XXI.

2.

Bilić, J. ( 2006) Les italianismes slavises dan le parler de la región de Dubrovnik (Croatie). Grenoble. Ms.

3.

Bilić, J. y Franić, I. (2006) Contact linguistique croate-italien à l’example d ela lexicographie ancienne croate de Dubrovnik.Ms.

4.

Čizmić, I. (s/f) Emigration and emigrants from Croatia between 1880 and 1980. Institute for Applied Social Research, Zagreb.

5.

Gadze, P; N. Molek; J. Radovich; M. Rajković-Iveta; J. Repič. ¿Croatas/eslovenos o inmigrantes? Migraciones de “retorno” de descendientes de croatas y eslovenos de Argentina a la tierra de sus ancestros. IX Jornadas de Investigación en Antropología social “Santiago Wallace”. Sección Antropología Social. Instituto de Ciencias Antropológicas. Facultad de Filosofía y Letras. Universidad de Buenos Aires. 28-30 de Noviembre de 2018.

6.

Klemenčić, V. (1978) The Character, Causes and Effects of Emigration from Yugoslavia. En: Cizmic, I et al. (1978) Iseljeništvo Naroda i Narodnosti Jugoslavije i njegove uzajamne veze s domovinom. Zbornik, Zavod za migracije i narodnosti. Zagreb.

7.

Lakatos, J. (1914) Narodna statistika (Estadística Nacional). Zagreb.

8.

Memorias de la Dirección Nacional de Migraciones (1956) Memorias. Buenos Aires, Dirección Nacional de Migraciones.

9.

Montes de Oca, I. (2013) Ustashas. El ejército nazi de Perón y el Vaticano. Ed. Sudamericana, BuenosAires.

10. Panettieri, J. (1970) Inmigración en la Argentina. Ed. Macchi, Buenos Aires.

11. Prpić, G. (1987) La diáspora croata en la década de 1980: avalúo crítico. Studia Croática, XXVIII, Nº 104.

12. Radovich, J. y A. Balazote (1990) Formas de discriminación hacia el pueblo mapuche de la República Argentina.

Reflexiones sobre la discriminación. Fundación Hebraica Argentina. Buenos Aires.

13. Rosan, V. (2002) Prácticas diaspóricas: el caso de la comunidad croata en Buenos Aires. Tesis de Licenciatura en Ciencias Antropológicas. Facultad de Filosofía y Letras. Universidad de Buenos Aires. MS. 14. Singer, P. (1975) Economía política de la urbanización. México, Siglo XXI. 15. Solimano, A. (Coord.) (2008) Migraciones internacionales en América Latina. Booms, crisis y desarrollo. Santiago de Chile, Fondo de Cultura Económica.

16. Soljan, C. (2005) La cuestión nacional en la Ex Yugoslavia. Una versión desde las agrupaciones croatas del sur santafesino. Esperanza, Asociación Amigos del Archivo General de la Provincia de Santa Fe. MS. 17. Soljan, C. (2016) Entre yugoslavos y croatas. Migración, voces e identidades en Rosario y localidades de la pampa húmeda. Laborde Editor, Rosario.

18. Sprljan, Cristian (2004) La inmigración croata en Córdoba. Studia Croatica Ed. Buenos Aires.

19. Sprljan, C. (2011) Croatas en la Argentina. Todo es Historia, año XLIV, Nº 526, mayo; pp. 6-26.

20. Studia Croatica Argentina (2005) ¿Donde están los croatas? - Where are the Croatians? - Gdje su Hrvati? En: www.studiacroatica.ape5/ape/htm / 16-04-2005.

21. Verlichak, C. (2004) Los croatas de la Argentina. Krivodol Press, Buenos Aires.

962 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Radovich, J.C.: Neka usputna pitanja u vezi s identitetskim procesima hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka...

SOME PROVISIONAL ISSUES ABOUT THE IDENTITARY PROCESSES OF CROATIAN IMMIGRANTS AND THEIR DESCENDANTS IN ARGENTINA ABSTRACT Some issues related to the identity processes experienced by Croatian immigrants and their descendants that arrived to Argentina from the end of the 19th century until the middle of the 20th century will be presented in this lecture. The heterogeneity of these groups of immigrants in regards to cultural, geographical and linguistic aspects will be taken into consideration. Likewise, this lecture considers the perception of statehood of the immigrants in regards to the different historical periods and the imposed states, such as the Austro-Hungarian Empire (until 1918); the Kingdom of the Serbs, Croats and Slovenes (1918-1941); The National Croatian StateNDH (1941-45) and the Socialist Federative Republic of Yugoslavia-RSFJ (1945-1991).

Key words: Identities, Croats, immigrantes, statehood, differences

ALGUNAS CUESTIONES PROVISORIAS EN TORNO A LOS PROCESOS IDENTITARIOS DE LOS INMIGRANTES CROATAS Y SUS DESCENDIENTES EN ARGENTINA RESUMEN En la presente ponencia nos proponemos plantear provisoriamente algunas cuestiones relativas a los procesos identitarios vividos por los inmigrantes croatas y sus descendientes arribados a la Argentina, desde finales del siglo XIX hasta mediados del XX. Tomaremos en consideración la heterogeneidad que dichos contingentes poseían, tanto en los aspectos culturales, geográficos como lingüísticos; conjuntamente con la percepción de la estatalidad por parte de los mismos, según los distintos períodos históricos y las diversas imposiciones de estatalidad sufridas: Imperio Austro-Húngaro (hasta 1918); Reino de los Serbios, Croatas y Eslovenos (19181941); Estado Independiente de Croacia-NDH (1941-45) y República Socialista Federativa de Yugoslavia-RSFJ (1945-1991).

Palabras clave: Identidades; croatas; inmigrantes; estatalidades; diferencias

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 963

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Cristina Solian CEA-CU (Centro de Estudios Antropológicos en Contextos Urbanos) Facultad de Humanidades y Artes (UNR - Universidad Nacional de Rosario), Rosario, Santa Fe. Argentina soliancristina@hotmail.com

MIGRACIJSKA ISKUSTVA, SLIKE NACIJE I IDENTITETI KOD HRVATA I JUGOSLAVENA JUŽNE PROVINCIJE SANTA FE U ARGENTINI SAŽETAK Ovaj rad je dio šireg istraživanja. Odnosi se na prenesena sjećanja migranata iz balkanske regije koji su stigli u Argentinu u različitim migracijskim valovima i naselili se na jugu provincije Santa Fe u Argentini, uglavnom u gradu Rosariju te okolnim naseljima i ruralnim područjima. Zemlje podrijetla ovih migracija bile su obilježene krizama, ratovima, nestalnim granicama i višestrukim pokušajima uspostave državnosti. Ove značajke obilježile su izgradnju identiteta migranata u novoj zemlji koji su slijedom toga imali različite identifikacije: izjašnjavaju se kao Austrijanci, Dalmatinci, Hrvati, Jugoslaveni, a uključuju i druge nacionalnosti. U pričama tih migranata, koje nalazimo na svakodnevnim mjestima u kojima su migranti izgradili novi život, možemo prepoznati, kroz pejzaže i proživljene osjećaje odlaska i dolaska te obiteljske tradicije, slike nacije. Ove priče također govore o migracijskim lancima isprepletenim s ekonomskom migracijom, o školskim uspomenama te prvim društvenim centrima u Rosariju i nekim obližnjim gradovima. Ove centre vremenom su obilježile društvene promjene, krize, puknuća i sukobi u zemlji podrijetla stvorivši tako suprotne identitete među akterima. Migranti se identificiraju sami, a identificiraju ih i drugi, kao Hrvate i Jugoslavene. U tom smislu u ovom radu želimo prikazati te identifikacije i nacionalna samoopredjeljenja, uzimajući u obzir da navedene identifikacije stvaraju napetost i čine istraživanje složenijim.

Ključne riječi: identitet, migracija, nacija, pripisivanje, Balkan

UVOD Ovaj članak predstavlja dio rezultata objavljenog rada o migracijskom procesu društvenih skupina koje potječu s područja Balkana, a stigli su u Argentinu u različitim migracijskim valovima i nastanili su se u gradu Rosariju i na nekim lokalitetima vlažne pampe (Solián, 2016), te predstavlja popravljenu verziju, sa značajnim promjenama, poglavlja III. rečene publikacije. U ovom radu obaziremo se na jugoslavensku i hrvatsku imigraciju jer su u njoj obuhvaćeni migranti i njihovi nasljednici koji u ostvarenim intervjuima same sebe ili svoje očeve ili djedove zovu Hrvatima ili Jugoslavenima, a u manjoj mjeri Dalmatincima, dok su u drugim slučajevima u putovnicama bili označeni kao Austrougari ili Talijani.

Namjeravamo rekonstruirati migracijska iskustva društvenih skupina s balkanskog područja, koje su došle u Argentinu u različitim valovima između 1890. i 1960. i naselile su se na jugu pokrajine Santa Fe, zato da bismo analizirali procese konstruiranja identifikacija i nacionalnih izjašnjavanja u kontekstima nacionalne destrukturacije. U ovom smislu u svom radu obraćamo pozornost na problematiku konstruiranja izjašnjavanja i međusobno suprotstavljenih identiteta unutar tih skupina iseljenika s onih područja Balkana, koja se

964 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Solian, C.: Migracijska iskustva, slike nacije i identiteti kod Hrvata i Jugoslavena južne provincije Santa Fe u Argentini

danas nalaze na teritoriju Hrvatske i koja su kroz povijest preuzela razne „državne nomenklature”: AustroUgarska Monarhija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslavija, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ove različite državne tvorbe nisu tek usputni podaci jer, kako ćemo vidjeti kasnije, procese stjecanja identiteta treba misliti i polazeći „od države” (Molek, 2014).

Slijedeći ove pretpostavke uzimamo kao hipotezu da su procese identitetske konstrukcije i nacionalnih izjašnjavanja kroz koje su prolazili iseljenici s Balkanskog poluotoka, koji su stigli u Argentinu i naselili su se na jugu pokrajine Santa Fe, poglavito uvjetovali povijesno-politički događaji koji su se zbivali u zemlji podrijetla, nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, kao i kasnije geopolitičke rekonfiguracije na istom prostoru i njihovi ideološki korelati.

Koristila se etnografska metoda, utemeljena na participativnom opažanju grupnih aktivnosti – komemorativnih proslava, kulturnih događanja – kao i na otvorenim dubinskim intervjuima s članovima Hrvatskog doma (Hogar Croata) i Hrvatskog kulturnog centra, od koji su oba u gradu Rosariju, i s osobama zaintersiranim da sudjeluju u istraživanju, bilo da su jugoslavenski i hrvatski migranti ili njihova djeca i unuci. Što se tiče jugoslavenskih iseljenika koje smo intervjuirali i koji nam govore o svojim izjašnjavanjima, njihov broj je vrlo malen, to je šest osoba vrlo pozne dobi koji su došli u Argentinu u prvim desetljećima XX. stoljeća, iz Kraljevine Jugoslavije1. Pristupili smo analizi opće bibliografije i specijaliziranih informacija, akata udruga koje su djelovale u Rosariju i u nekim susjednim lokalitetima, kao i biltena i internih dokumenata koje je izdavala zajednica.

ANTROPOLOŠKI POGLED NA IDENTITETE I IZJAŠNJAVANJA Ova studija, koja se bavi usmeno prenesenim ili doživljenim sjećanjima, zahtijeva konceptualizaciju ove teme, uključene u svakodnevni život koji se priziva, a premda se ovdje nećemo zadržavati na tom da ga analiziramo, ipak želimo istaknuti doprinos Achilli (1987), što se tiče činjenice da se situacije koje se doživljavaju svakodnevno moraju razumjeti u kontekstu relacijskog žarišta. Drugi doprinos koji je označio ovaj rad u onom što se tiče postavljanja teme i konstrukcije problema je isto od prof. Achilli (2005), a razjasnio je, na temelju čitanja njezina teksta, neke sumnje vezane za traženje i postavljanje kompleksne i konfliktne problematike pomoću ograničene akademske produkcije.

Smjestit ćemo problematiku koja obuhvaća jugoslavenske i hrvatske iseljenike i njihove potomke unutar aktualnih teorijskih postavki vezanih za istraživanje identiteta. Termin identitet u današnje vrijeme je koncept koji se često rabi; u raznim istraživanjima (Grimson, 2011; Trinchero, 1994, 1998; Juliano, 1992; među ostalima) spominju ga kao nešto problematično. Trinchero (2007) se osvrće na njega kao na pojam koji svi koriste kako im se sviđa i odgovara, pod uvjetom da se šuti o ključnim pitanjima; na primjer, govori se o različitim identitetima: etničkom, vjerskom, nacionalnom itd., a da se ni ne postavlja pitanje preduvjeta za postojanje nekog identiteta.

Autor se osvrće na neke oblike uporabe ovog pojma u polju antropologije i naznačuje da sociološke i antropološke aproksimacije identiteta, osobito onih etničkih, naginju prema analizi identiteta u terminima kao što je „dijeljenje zajedničke kulture.” To je sprečavalo da se identificiraju procesi, društveno značajni procesi u formiranju identiteta, te je stoga svaka promjena kulturnih osobitosti smatrana „gubitkom” identiteta, makar se to izbjeglo izričito tako reći ili se tek aludiralo u tom smislu.

1

Ovi intervjui napravljeni su između 1999. i 2000. u okviru pristupanja katedri metodologije (sociokulturna orijentacija) pod vođenjem prof. Elene Achilli. Facultad de Humanidades y Artes. UNR. U trenutku obrađivanja intervjua za ovaj rad, neki od njih nisu se mogli poboljšati, jer su neki od intervjuiranih u međuvremenu umrli.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 965

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Ako slijedimo Tamagna (1988), možemo reći da su radovi Bartha (1976) i Cardoso de Oliveire (1992) oni koji su otvorili perspektivu jer su se pozabavili etničkim identitetom promatrajući ga kao proces koji se ne ograničava na pojavu određenih kulturnih osobitosti. Ovi autori donijeli su shvaćanje etničkog identiteta kao društvene klasifikacije i ideološkog procesa, kao izraz borba i unutarnjih protuslovlja koje donosi samo društvo.

Identitet se ne izvodi iz esencijalističkih koncepcija, nego je plod društvenog procesa, i relacijska i situacijska perspektiva objašnjava, dakle, identitet kao društvenu konstrukciju koja nastaje unutar društvenih okvira koji određuju položaj onih koji djeluju i orijentiraju njihovu reprezentaciju i izbore; to je konstrukcija koja se razrađuje u odnosu koji suprotstavlja jednu skupinu drugima s kojima dolazi u kontakt (Barth, 1976). Ovaj autor, pionir takve koncepcije identiteta, smatra da je etnička skupina oblik društvene organizacije, koji se stvara od aktera koji koriste etničke identitete zato da kategoriziraju same sebe i druge, s ciljem interakcije.

Etnicitet je osjećaj zajedničkog identiteta i u njegovoj definiciji nije toliko važno postojanje objektivnih elemenata kulture, koji ga identificiraju, koliko činjenica da se neka skupina osjeća takvom i takvom. Stoga je ono što definira etnicitet izjašnjavanje, to jest dobrovoljno pripadanje osoba nekoj određenoj etničkoj skupini (Blanco, 2000). Zatim, etnički identitet konstruira se procesom razlikovanja između „naših” i „drugih” i izjašnjavanje je ono što omogućuje ovo suprotstavljanje. Tako se konstituiraju dvije prvobitne kategorije u procesu kolektivnog identificiranja, „naši/drugi”, koje mogu označavati sukob među dvjema, a on može biti skriven, prigušen i tajan, ili, naprotiv, može se razmahati; nije onda moguće, prema Pujadasu (1993), razmatrati etničke skupine osim u scenariju suprotstavljanja. U odnosu na sukobe, unutarnja diferencijacija društva na skupine može se razriješiti aktivnim sukobljavanjima, do kojih može doći eskalacijom od prikrivenih sukobljavanja, ali se može i pretvoriti u važan izvor društvene energije i kreativnosti (Juliano, 1992).

Kako je već rečeno, etničke skupine kategorije su izjašnjavanja i identifikacije, koju koriste isti akteri i stoga imaju tu karakteristiku da organiziraju interakciju između pojedinaca. Računaju s članovima koji identificiraju same sebe (samoizjašnjavanje) i identificiraju ih drugi, i koji tvore kategoriju koja se može razlikovati od drugih kategorija istog reda (Barth, 1976). U tom smislu priče migranata u našem radu stvaraju samoizjašnjavanja i identifikacije koje označavaju da je netko „Hrvat” ili „Jugoslaven”: „Kada sam došao ovamo 47., došao sam kao jugoslavenski doseljenik, to jest, uvijek se pojavljivala riječ ‘Jugoslaven’, ali ja sam uvijek za sebe govorio da sam Hrvat. Ali, budući da tada nije postojala Hrvatska, morao sam biti Jugoslaven, pa sam onda govorio da sam iz Jugoslavije, ili sam govorio: ‘rodio sam se u Zagrebu, država Jugoslavija, pokrajina Hrvatska’ (...) (Registro 13; 11 de julio de 2000) Što se tiče dokumenata, mogu Vam reći da je, kad smo morali napraviti dokument za umirovljenje, u snopu papira stajalo ’Jugoslavenka’, a ja to nisam htjela mijenjati, pa sam stavila, recimo, ‘Hrvatica, bivša Jugoslavenka’, jer baš u tom trenutku se to primijenilo, mislim da je to bilo 1992., ali ne samo da su me odredili kao Jugoslavenku nego sam se i ja osjećala Jugoslavenkom, to je bilo kad smo morali napraviti dokument”. (Registro 7; 9 de mayo de 2000) U ovom smislu se konstitutivni proces identiteta smješta u relacijsku shemu, koja je istodobno i procesualna i dinamična (Trinchero, 1998). „Riječ je o nikad dovršenom procesu koji uvijek ostaje proces. Uvijek je provizoran, nije određen, može se održavati ili napustiti. Ne briše razlike, naprotiv, uklapa ih u sebe. (…) Ovaj proces utječe na nacije, države, skupine raznih priroda i na pojedinačne društvene aktere” (Schwarzstein, 2001a: 198, 199). Ova autorica afirmira ideju da svako društvo ima svoje „druge” i da nacija i nacionalizam impliciraju afirmaciju pripadanja nekom prostoru, baštini, jezičnoj zajednici, kulturi, običajima, a što sve isključuje druge.

966 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Solian, C.: Migracijska iskustva, slike nacije i identiteti kod Hrvata i Jugoslavena južne provincije Santa Fe u Argentini

ISKUSTVA ISELJENIKA S BALKANA I IDENTITETSKE KONSTRUKCIJE Što se tiče migracijskog procesa koji su doživjeli razni narodi koji su sačinjavali bivšu Jugoslaviju na Balkanskom polutoku, vezano za iseljavanja u Južnu Ameriku, posebice Argentinu ili pokrajinu Santa Fe, možemo reći da se vrlo malo obrađuje u radovima iz polja društvenih znanosti. U skladu s Klemenčićem (1978), kako ga citira Radovich (2016), činjenica da je vrlo malo organiziranih i sustavnih akademskih studija može se proširiti na jugoslavensko iseljeništvo u cjelini jer do kraja 70-ih godina 20. st. nije postojala povijest iseljavanja različitih naroda koji su sačinjavali bivšu Jugoslaviju, i to ni na razini federalne države u cjelini, ni u bilo kojoj od republika od kojih se sastojala (Solián, 2016). I Misetich (2006) se dotiče te teme kad u potrazi za registrima o prisutnosti Hrvata, Slovenaca i Jugoslavena konstatira oskudnost studija o ovim skupinama na polju društvenih znanosti, u kojima inače ima mnogo akademske produkcije o imigraciji.

Možemo spomenuti neke novije radove, kao one autorice Molek (2011/2012; 2012; 2014), koji su usmjerili naše pisanje: prvi od njih zaslužan je za otkrivanje prethodnih istraživanja oko migracije Slovenaca u Argentinu, što je važno za našu analizu, jer je Slovenija, premda je danas neovisna republika i članica Europske unije, u prošlosti, kao i Hrvatska, bila dijelom raznih višenacionalnih država sve do 1991. Druge studije istraživačice Molek (2012, 2014) tiču se slovenske zajednice u Rosariju; u prvoj od njih autorica kratko opisuje slovenske useljenike koji su stigli u Argentinu u međuraću i njihove potomke ukorijenjene u Rosariju. Ovdje analizira kako su Slovenci stvarali udruge i kako je to od početaka 1930. pa sve do 1995. bilo vezano za Jugoslavene, zatim za Hrvate.

Prije nego što prijeđemo na razmišljanje o tom kako postoji neposredan odnos između imigracije i etničkih identiteta, kratko ćemo analizirati migracije. Općenito se iseljavanje tradicionalno definiralo kao premještanje osoba s jednog zemljopisnog mjesta (Europa) na drugo (Amerika) i sa sela u grad, ali ova definicija ne omogućuje da se razumiju priroda i značajke migracijskih procesa, koji u sebi sadržavaju jaku sastavnicu društvenog, kulturnog i političkog karaktera. S antropološkog gledišta ne mislimo pritom na fizičko premještanje ljudi, nego na preobrazbu koju to premještanje uzrokuje u društvu prihvata, zanima nas kulturni kontakt, među vrijednostima, vjerovanjima, običajima, zanimaju nas identitetski problemi, problemi integracije, suživota itd.; migracija je nešto više od pukog premještanja ljudi, to je realnost koja rađa kulturnom raznolikošću, a ona koristi društvu domaćina (ili mu se suprotstavlja).

S gledišta povijesti Devoto (2009) spominje da su se za osobe koje migriraju koristili mnogi izrazi: stranac, putnik, useljenik, izgnanik, gringo, chacarero, čovjek u prolazu itd., a to su bili najobičniji izrazi za označavanje ljudi koji su dolazili u našu zemlju, osobito u razdoblju masovnog useljavanja iz Europe, poput poplave (la Argentina aluvional). Za to razdoblje, pitanje o tom kako se definira useljenik izgleda jednostavnim, ali autor smatra da „useljenik” nije uvijek bio ista stvar u predodžbi suvremenika kroz vrijeme.

Osim što se migracija dovodi u vezu s premještanjem osoba, općenito se i vezivala s velikim patnjama i bijedom te je slučaj izbjeglica onaj u kojem je to najočitije, a oni su posebna kategorija migranata koji se preseljavaju zbog etničkih, vjerskih i političkih razloga. „Svakako je razlika između iseljenika i izbjeglice često nejasna. Kad se govori o iseljenicima, obično se naglašavaju ekonomski motivi, premda su vjerski i politički progoni za neke etničke skupine bili ono što ih je potaknulo na napuštanje domovine podrijetla” (Schwarzstein 2001b: 256).

U ovoj studiji razmatramo dvije etape ili migracijska vala dolazaka na jug pokrajine Santa Fe; u prvoj etapi oni koji su se integrirali same sebe općenito doživljavaju kao Jugoslavene i nazivaju se „prvom imigracijom”; to obuhvaća razdoblje 1890. ‒ 1934., unutar kojega se dogodio Prvi svjetski rat, koji međutim nije diferencirao useljenike ovisno o tom jesu li došli prije ili poslije tog rata jer se razlozi njihovih dolazaka pokoravaju istoj logici – u temelju su ekonomski – i većinom potječu iz malih mjesta u Dalmaciji ili s otoka, i naselili su

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 967

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

se u ruralnim zonama vlažne pampe, a jedna vrlo brojna skupina po dolasku se naselila u zoni Barrio Saladillo u gradu Rosario.

Općeniti naziv ‘Jugoslaven’, s kojim su se identificirali migranti prve etape, uključivao je razne narode: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce, Crnogorce, Bosance, Hercegovce, Muslimane, Albance itd., ali je bilo i nacionalnosti koje su jugoslavensku državu (isprva pod vlašću srpske monarhije između 1918. i 1941., kasnije pod komunističkom vlašću 1944. ‒1991.) smatrale „tamnicom naroda” (Radovich, 2016), što je element nesuglasice, koji je uzrokovao „trvenja” unutar udruga imigranata, kako ćemo vidjeti u daljnjem izlaganju.

U drugoj etapi iseljenici se većinom doživljavaju kao Hrvati i stizali su od završetka Drugog svjetskog rata, 1944., do početaka 60-ih godina 20. st., iz – u osnovi – političkih razloga, a u manjoj mjeri zbog ekonomskih motiva. Njihova mjesta podrijetla općenito su bila urbani centri (Zagreb, Split) i naseljavali su se u urbanim zonama grada Rosarija, a u temelju se smatraju „drugom imigracijom”. U ovom smo radu preuzeli podjelu migracijskih valova koju zastupa Sprljan (2003), ali smo prva dva vala o kojima govori autor podveli pod jedan jedini, jer se ova dva vremenska razdoblja dolaska razumijevaju polazeći od razmatranja važnosti artikuliranja osjećaja koje su migranti razradili s obzirom na vlastite migracijske pokrete2.

Neke od osoba intervjuiranih za potrebe ovog rada, a koje pripadaju drugoj imigraciji, stigli su u Rosario nakon što su proveli neko vrijeme u izbjegličkim logorima u Italiji i Njemačkoj, poslije pada vlasti Nezavisne Države Hrvatske Ante Pavelića zbog poraza nacizma na svršetku Drugog svjetskog rata i napredovanja partizana Josipa Broza Tita. Nakon što su pretrpjeli ratni pakao, velik broj preživjelih Hrvata odvedeni su do izbjegličkog logora Campo Fermo u Italiji, u pokrajini Marche, u okolici grada Fermo. Među hrvatskim izbjeglicama koji su došli u logor odmah nakon uspostave Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja je jasno težila komunizmu, bilo je mnogo profesionalaca: liječnika, inženjera, odvjetnika, svećenika, koji su svojim radom preobrazili mjesto u pravi grad ili u ‘piccolo stato’ (malu državu). (Sprljan, 2014). „(…) majka i ja proveli smo dvije godine u jednom od izbjegličkih logora u Italiji, tamo sam se rodio (…) u Campo Fermo, u Italiji (…) majka mi je uvijek pričala kakav je bio život nas izbjeglica na tom mjestu, kako se radilo da se poboljša život što je više moguće, sve dok nismo mogli otići u Argentinu”. (Registro Nº 3, 15 de abril de 2000) „(…) Stigao sam 47., došao sam s majkom i sestrom iz Njemačke, iz izbjegličkog logora” (Registro Nº 13, 11 de julio de 2000) U pozadini oba vala bio je prostor protjerivanja s vrlo osobitim karakteristikama: Balkan, Balkanski poluotok, most između istoka i zapada, jedan je od tri najveća poluotoka Europe. Od dalmatinske obale na Jadranskom moru sve do zapadne obale Crnog mora i od južnih obala Grčke do Julijskih Alpa na sjeveru Slovenije, Balkan tvori neprekinut geografski blok. Dakako, unatoč tomu što sačinjava jednu teritorijalnu jedinicu na jugoistoku Europe, različite kulture, religije i jezici obilježavaju različite narode koji nastanjavaju regiju; među njima: Slovence, Turke, Srbe, Hrvate, Albance, Cigane, Bugare itd. K tomu, dva velika višenacionalna carstva ostavila su svoj trag: Osmansko Carstvo i Austro-Ugarska Monarhija.

Balkan je tijekom stoljeća bio dio Osmanskog Carstva i, premda su neki narodi i područja već rano bili osvojeni a drugi kasnije, carstvo nasljednika Osmana I. ostavilo je svoj trag u cijeloj regiji. Islam, službena osmanska religija, s vremenom je pridobivao sve više vjernika i u današnje vrijeme postoji dobar broj muslimana, što je rezultat pradjedovskog nasljeđa nastalog zbog tursko-osmanskog nadiranja. Austro-Ugarska Monarhija ostavila je svoj trag na sjeveru Rumunjske, u Srbiji i Bosni i u današnjim republikama Hrvatskoj i Sloveniji; snažna prisutnost srednjoeuropske kulture i arhitekture može se uočiti na sjeveru Balkana.

Autori kao Sprljan (2003) i Misetich (2006) općenito gledano razmatraju tri ili više migracijskih valova Hrvata u Argentinu.

2

968 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Solian, C.: Migracijska iskustva, slike nacije i identiteti kod Hrvata i Jugoslavena južne provincije Santa Fe u Argentini

Ovi useljenici dolazili su iz turbulentne zone, između zapadne i istočne Europe, koja je tijekom stoljeća bila pozornicom žestokih borbi, a njihovi ishodi oscilirali su između većeg jedinstva i neovisnosti manjih država, što je snažno obilježilo formiranje identiteta. U slučaju druge imigracije, slike koje se prizivaju svjedoče o urbanim pejsažima s gusto naseljenim gradovima poput Zagreba, odakle su otišli s jakim osjećajem hrvatske pripadnosti, jer mnogi od njih bili su profesionalci i državni dužnosnici vlade Ante Pavelića. Druge uspomene odnose se na dolazak u Rosario, grad koji se do kraja 40-ih i početka 50-ih godina 20. st. snažno razvijao u trgovačkom i industrijskom smislu i rastao mu je broj stanovnika. (Falcón i Stanley, 2005). U ovom drugom valu bilo je drugih iseljenika koji su emigrirali zbog ekonomskih razloga, sve do 50-ih i 60-ih, uglavnom iz seoskih sredina, i neki od njih nastanili su se u mjestu Barrio Saladillo, gdje su formirali malu „jugoslavenskohrvatsku” zajednicu skupa s drugim imigrantima pristiglim s prvim valom, a i ta zajednica bila je prožeta različitim identitetskim konstrukcijama: (…) imao samo 11 godina i nikad nisam izašao iz Dola (…) jako sam se razočarao kad sam došao ovamo, sve je ravno, s jednom šupom od slame i blata (…) Kuća koju smo ostavili u Dolu bila je lijepa! S dva kata, sva iz kamena, mnogo borova i plavo more u blizini. (…) sjećam se, kad sam tek došao, da mi je pažnju privuklo potpuno ravno polje! (…) ja i roditelji osjećali smo se i nazivali smo se uvijek Jugoslavenima.

(Registro Nº 1, 22 de julio de 1999) (…) napustili smo Zagreb 44., grad koji je unatoč ratu imao svoje gradske čari: kina, mjesta za zabavu (…) morali smo, ja, majka i sestra, otići iz Zagreba, jer je bilo očito da će uskoro doći komunističke trupe, znalo se da će Pavelić propasti, otac mi je bio ministar u vladi, on je planirao otići kasnije (…) s njima sam išao od jednog do drugog izbjegličkog logora u Italiji i Njemačkoj, sve dok nismo došli u Argentinu, u Rosario…imao sam samo 14 godina. Ja i roditelji bili smo Hrvati! (Registro Nº 6, 22 de julio de 2000)

ETNIČKE UDRUGE NA JUGU POKRAJINE SANTA FE. IZMEĐU JUGOSLAVENA, HRVATA I SLOVENACA Spominjanje ovih skupina iseljenika koji su navedeni u naslovu vezano za osnivanje udruga na jugu pokrajine Santa Fe temelji se na različitim imenima koja su uzimala useljenička društva tijekom svojeg postojanja; u gradu Rosariju: Sociedad Austrohúngara de Socorros Mutuos (Austrougarsko društvo uzajamne pomoći), Sociedad Yugoslava de Socorros Mutuos (Jugoslavensko društvo uzajamne pomoći), Sociedad Yugoslava Triglav (Jugoslavensko društvo Triglav), Centro Yugoslavo (Jugoslavenski centar), Centro Cultural Croata Esloveno (Hrvatsko-slovenski kulturni centar) i Centro Cultural Croata (Hrvatski kulturni centar). Ova pitanja javljaju se i kod udruga koje su osnovane na nekim lokalitetima u blizini grada Rosarija: i tu su im se imena mijenjala ovisno o povijesno-političkoj situaciji u zemlji podrijetla, ne samo tijekom njihova kratkotrajnog postojanja u nekim slučajevima nego su razlike postojale i ovisno o lokalitetu. Sociedad Austro Slava de Socorros Mutuos „Francisco José I” (Austro-slavensko društvo uzajamne pomoći „Franjo Josip I.”), osnovano na lokalitetu Acebal; Asociación Yugoslavia Libre-Filial El Socorro (Udruga Slobodna Jugoslavija – Filijala za pomoć), u kojoj su djelovali ne samo migranti hrvatskog podrijetla nego i Crnogorci (Líbera Gill, L; 1990), Sociedad Croata de Socorros Mutuos (Hrvatsko društvo za uzajamnu pomoć) u Villa Mugueta. Sociedad Eslovena (Slovensko društvo) u Los Molinosu, Centro Cultural Yugoslavo „29 de novembre” (Jugoslavenski kulturni centar „29. novembra”), kako se isprva zvao, i Centro Cultural Croata (Hrvatski kulturni centar), ime koje je uzeo kad u 90-ima počinje raspad bivše Jugoslavije, u Arequitu (García, L. 2003) Smatramo institucije koje smo analizirali kao prostor u kojem se definira simbolički red, isto tako kao i politička konstrukcija, u kojoj je društvena integracija u društvo domaćina, onih s kojima radimo u gradu Rosariju i stanovnika sela iz južnog dijela pokrajine Santa Fe, prožeta ideološkim, etničkim i identitetskim proce-

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 969

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

sima. U definiciji etniciteta, koju predlaže Casiño (1985), citiranoj kod Bargmana et al, (1992), on se pojavljuje kao model društvenih odnosa koji su adskriptivni i koji se sami od sebe perpetuiraju, i u konceptualizaciji etničke skupine koju donosi Cohen (1974), a citira ga isti autor, pojavljuje se na istaknutom mjestu termin „kolektivitet” kao grupacija ljudi koji dijele neke modele normativnog ponašanja i koja interagira s ljudima drugih kolektiviteta u kontekstu šireg društva.

Da bismo pokušali opisati ove peripetije kroz koje su prošle udruge na jugu pokrajine Santa Fe, potrebno je nastanak prvih austrougarskih ili jugoslavenskih – kako su ih već nazivali Hrvati u zadnjim desetljećima XIX. stoljeća – udruga migranata staviti u povijesni okvir. U slučaju grada Rosarija, prema arhivima Hrvatskog kulturnog centra, možemo reći da je prva udruga iseljenika koja nastaje u gradu „Sociedad Yugoeslava de Socorros Mutuos” (Jugoslavensko društvo uzajamne pomoći), uspostavljena 27. srpnja 1930., prema onom što se nalazi u aktima (Libro de Actas Nº 2) udruge, koje smo mogli konzultirati3. Podržavamo mogućnost da je postojala neka udruga prije ovog datuma jer je grad do 1906. i 1910. imao znatan broj stanovnika austrijskog podrijetla, prema onom što kažu općinski popisi iz tih godina. To bi moglo biti moguće i ukoliko uzmemo u obzir to da je lokalitet Acebal, u blizini grada Rosarija, koji je u prvom desetljeću XX. stoljeća imao jedva 2460 stanovnika, od kojih 1600 stranaca, već 1906. imao Austro-slavensko društvo (Megías, 1983).

Konzultirane komemorativne publikacije4 izvješćuju, kako je već prije rečeno, da je 27. 7. 1930., na inicijativu skupine Jugoslavena iz Rosarija, stvoreno Slovensko Delavsko Družtvo Triglav, koje je, kako pretpostavljamo, bilo prva udruga imigranata, koja je funkcionirala u ulici Balcarce, na istom mjestu na kojem su svoje sjedište imali Jugoslavenski klub i Čehoslovački klub. Kako se može primijetiti, nema slaganja između podataka iz arhiva te institucije, kojima se moglo pristupiti, i onoga što se može naći u nekim komemorativnim publikacijama. Kasnije je sekretarijat djelovao u Olimpijskom klubu, u ulici Corrientes, sve do inauguracije prvih instalacija 1939., u ulici Mitre 3924, ali je kompleksnost procesa identifikacije u kontekstima susljednih političkih, sociokulturnih i teritiorijalnih transformacija, do kojih je došlo u zemlji podrijetla, obojila promjene naziva kod udruga u Rosariju.

U skladu s dokumentacijom kojoj smo mogli pristupiti javljaju se imena Jugoslavenskog društva za uzajamnu pomoć, Jugoslavenskog društva Triglav, što predstavlja ujedinjenje dviju udruga: Jugoslavenskog društva za uzajamnu pomoć i Slovenskog kulturnog društva Triglav, koje je funkcioniralo u novom lokalu, s ciljem da se organizira i održi kohezija jugoslavenskih imigranata iz Rosarija i njegove zone utjecaja, među ostalima.

Pod ovim imenom je djelovalo sve do 1952., kad dolazi do čina konstituiranja Jugoslavenskog centra, ratificiranog na skupštini 27. 12. 1964.5 Počevši od 1991.,6 godine u kojoj je već poodmakao proces fragmentacije bivše Jugoslavije, akti svjedoče o nasilju iz prvog postjugoslavenskog ratnog sukoba: „(…) predsjednik traži minutu šutnje za našu braću iz Europe, koja su poginula u teškoj i krvavoj borbi za oslobođenje i neovisnost svojih naroda (…)”7.

Budući da su postojale teškoće s pristupom prvim knjigama akata Hrvatkog kulturnog centra u gradu Rosariju, ponekad zbog nesređenosti, u drugim slučajevima zbog nečitljivosti, nismo mogli potvrditi vjerojatno postojanje neke udruge prije osnivanja Sociedad Yugoslava de Socorros Mutuos (Jugoslavensko društvo uzajamne pomoći) 1930.; na dalje, poodmakla dob onih koji su bili suradnici ili članovi Centra u njegovim prvim desetljećima otežala je mogućnost da se naprave intervjui koji bi mogli potvrditi postojanje toga.

4 Boletín 50º Aniversario Centro Yugoslavo 1930-1980; Boletín Centro Yugoslavo de Rosario en su 60º Aniversario 1930-1990 5 Libro de Actas Nº 2 del Centro Yugoslavo de Rosario.

6 Libro de Actas Nº 4 del Centro Yugoslavo de Rosario 7 Ibd; str. 19. Ulomak je poseban po tom što se ovdje trude ne spomenuti Jugoslaviju ili Hrvatsku, zbog razine sukobljavanja između suradnika Jugoslavenskog centra, iste kao one u “već skoro” bivšoj Jugoslaviji.

3

970 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Solian, C.: Migracijska iskustva, slike nacije i identiteti kod Hrvata i Jugoslavena južne provincije Santa Fe u Argentini

U okviru međuetničkih odnosa, identitet dobiva značenje suprotstavljanja: „kontrastivni identitet” (Trinchero, 1994); dakle, shvaća se da se proces izgradnje identiteta odvija polazeći od procesa suprotstavljanja, sukobljavanja s drugim, i u ovom smislu Cardoso de Oliveira (1992) govori o međuetničkom trvenju, što je termin koji je uveo 1962., kad ga je primijenio na situacije kontakta između dviju populacija urođeničkih skupina Brazila, i taj termin služi za to da se naglasi konfliktni karakter međuetničkih odnosa, modeliranih strukturom podlaganja-dominacije. Premda ovaj autor spominje termin međuetničkog trvenja povezujući ga sa strukturom klasa kakva postoji na globalnom društvenom planu, moglo bi se reći da možemo pod ta trvenja podvesti i sukob između nas (Hrvata) i onih drugih (Jugoslavena), unutar samih udruga. U ovom radu možemo ustvrditi, prema analizi intervjua, da, najprije, između suradnika Jugoslavenskog centra, pa zatim i unutar Hrvatsko-slovenskog kulturnog centra, u gradu Rosariju, nastaju trvenja u odnosu/kontaktu između onih koji se osjećaju i deklariraju Jugoslavenima (među njima je bilo i nekih koji su slovenskog i crnogorskog podrijetla) i onih drugih koji se deklariraju isključivo Hrvatima (Solián, 2016).

Polazeći od konceptualizacije etničke skupine, koja je smatra činjenicom od onog trenutka kad raspolaže članovima koji identificiraju sami sebe kao njezine pripadnike i tako ih identificiraju i drugi, i koji predstavljaju kategoriju koja se može razlikovati od drugih kategorija istog reda, skupina hrvatskih useljenika koji su stigli u Rosario odmah nakon Drugog svjetskog rata i bili su dio Jugoslavenskog centra u svojoj velikoj većini negiraju pripadnost toj nacionalnoj državi. Identificiraju se kao „druga imigracija”, političkog značaja, s jasnom sviješću svojih prava kao Hrvata. Onda razumijemo da su ova pitanja suprotstavljanja dovela do raspada Hrvatsko-slovenskog kulturnog centra i do nastanka nove institucije: Hrvatskog kulturnog centra godine 1995., smještenog u ulici Mitre 3924, u gradu Rosariju. „(...) Hrvati nisu dobrim okom gledali na Jugoslavenski centar iz ulice Mitre, ovdje u Rosariju, jer su se dnevnik „Crvena zvijezda” i Titova fotografija isticale sa svih strana, a nosio je i „jugoslavensko” ime (…)”

(Registro N° 13, 11 de julio de 2000) Bio sam partizan, Titov dobrovoljac, ja sam Jugoslaven. (…) Išao sam u Jugoslavenski centar za koji mislim da sada nosi drugo ime, sada više ne idem jer ne mogu hodati, ali bilo je jako dobro, bili smo svi ujedinjeni. (Registro Nº 16, 17 de julio de 2000) Mi koji smo mislili drukčije, katolici u duši, željeli smo samo Hrvatsku, jasno smo znali da smo Hrvati jer smo se rodili u Hrvatskoj! Što znači da smo se teško mogli složiti s tim da imamo udrugu koja se i dalje zvala Jugoslavenski centar ili Hrvatsko-slovenski kulturni centar, kad se već u domovini dogodilo nešto za što su znali svi suradnici. (Registro Nº 10, 12 de junio de 2000) Ova svjedočanstva otkrivaju ideološka stanovišta vezanih s Hrvatskom koja bi se konstituirala kao izrazito katolička nacija i bez ikakvog uplitanja komunističkog bloka, i spominje se u nekim slučajevima da je „jugoslavenstvo” ljudi iz prve imigracije imalo veze s putovnicom djedova, u kojima je bila navedena AustroUgarska ili Jugoslavija, i da nisu imali jasne svijesti o tom da pripadaju Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori, što je sve utjecalo na sukob oko imena, do kojeg je dolazilo u Centru.

Uz ova trvenja neki suradnici, koji su dovodili u pitanje jugoslavensko ime Centra i osjećali su se Hrvatima, pripremali su odvajanje, što ih je dovelo do formiranja drugog centra: Hrvatskog Doma, godine 1993., koji je djelovao u Ulici 3. veljače, na broju 600. Njegov cilj je bio da pozove sve Hrvate i njihove potomke da se okupe pod njegovim krovom zato da ponovno afirmiraju nepovratnu neovisnost hrvatske države i da šire njezinu povijest i kulturu; djelovao je do 1999. (Solián, 2005) (…) ja sam Hrvat, otac mi je bio ministar Ante Pavelića, mi smo ustaše. (…) Nekoliko nas željelo je imati centar pod hrvatskim imenom, ne jugoslavenskim, koji ne bi imao Titovu sliku. (…) (Registro Nº 6, 8 de mayo de 2000)

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 971

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

(…) Istodobno s cijepanjem centra došlo je do rata u Hrvatkoj ili do raspada Jugoslavije, premda se to pripremalo još od 1989. Mi, koji nismo imali problema s tim da se nazivamo Jugoslavenima i koji nismo dijelili taj zaneseni nacionalizam, sastajali smo se u Centru u slozi i miru (…) oni su otišli i formirali Hrvatski Dom (…) (Registro Nº 15, 17 de julio de 2000)

UMJESTO ZAKLJUČKA Kao sintezu možemo reći da uspomene prenesene preko ovih društvenih skupina s kojima smo radili pokazuju procese kroz koje se živjelo tijekom migracijskih iskustava, među kojima su procesi izgradnje identiteta, što stvara složeno tkivo u kojem ulogu igraju različiti elementi. Prvo iseljeništvo bilo je sklono da se poistovjeti s projektom Federalne Narodne Republike Jugoslavije koji je uspostavio Josip Broz „Tito” 1945. koja je jasno naginjala komunizmu, a drugo iseljeništvo nije se povezalo s ranijim iseljeništvom, identificiralo se s katolicizmom i s nacionalističkom, antikomunističkom i antijugoslavenskom ideologijom. Ovi novi useljenici namjeravali su ostati u Rosariju onoliko dugo koliko u zemlji podrijetla na vlasti ostane komunizam, a mislili su da će se poslije toga vratiti. Kompleksnost „nacije” koja se stalno mijenja dovela je do identitetskih konstrukcija i nacionalnih izjašnjavanja kod migranata s Balkanskog poluotoka, koji su stigli u Argentinu i naselili su se na jugu pokrajine Santa Fe, a u igri su bile različite političko-ideološke pripadnosti.

Literatura 1.

Achilli, E., (1987), Notas para una Antropología de la vida cotidiana, Cuadernos de la Escuela de Antropología Nº 2/87- Facultad de Humanidades y Artes – UNR. Rosario. Argentina.

2.

---------------- (2005). Investigar en Antropología. Los desafíos de construir un oficio. Rosario. Argentina.

Laborde Editor.

3.

Bargman, D.; Barua, G.; Bialogorski, M.; Biondi Assali, E. Y Lemounier, I. (1992). Los grupos étnicos de origen extranjero como objeto de estudio de la antropología en la Argentina. En Hidalgo, C. y Tamagno, L. (comp.) Etnicidad e identidad. Buenos Aires. Argentina. CEAL

4.

Barth, F., (1976). Los grupos étnicos y sus fronteras. México, Editorial Fondo de Cultura Económica.

5.

Blanco, C., (2000). Las migraciones contemporáneas. Madrid España. Alianza.

6.

Cardoso de Oliveira, R. (1992). Etnicidad y estructura social. México. C.I.E.S.A.S.; Ediciones de la Casa Chata.

7.

Devoto, F. (2009). Historia de la inmigración en Argentina. Buenos Aires. Argentina. Sudamericana.

8.

Falcón, R. y Stanley, M., (2001) La Historia de Rosario. Economía y Sociedad. Tomo I. Rosario. Argentina.

Homo Sapiens ediciones.

9.

Garcia, L. (2003). Historia integral de Arequito. Tomo II. Arequito. Provincia de Santa Fe. Argentina.

Secretaría de Cultura de la Comuna de Arequito.

10. Grimson, A., (2011) Los límites de la cultura. Buenos Aires. Argentina. Siglo Veintiuno Editores.

11. Libera Gill, L., (1990) Historia del pueblo Villa Angélica Estación El Socorro. Pergamino. Argentina.

Editado por la Comisión del Centenario “El Socorro”.

12. Megias, A., (1983) Historia de Acebal (1890-1920). Auspicio de la Dirección de Cultura de Acebal 13. Misetich, L., (2006) La construcción de un Estado Nación a fines del Siglo XX. Cultura y política entre los croatas de posguerra en Argentina. Tesis Maestría en Antropología Inédita, Universidad Nacional de Córdoba. Córdoba. Argentina

972 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Solian, C.: Migracijska iskustva, slike nacije i identiteti kod Hrvata i Jugoslavena južne provincije Santa Fe u Argentini

14. Molek, N., (2011/2012). Antecedentes de investigación acerca de la inmigración eslovena a la Argentina Cuadernos del Instituto de Antropología y Pensamiento Latinoamericano 23 (1): 75-89 (2011/2012) ISSN 1852-1002/ Versión en línea: 2422-7749 15. ------------------ (2012). Los eslovenos en Rosario: la ‘Asociación Eslovena Triglav Rosario’ como territorio de eslovenidad. Rosario. Argentina. Revista de la Escuela de Antropología, Vol. XVIII, Nov. 2012 UNR – Facultad de Humanidades y Artes.

16. ------------------- (2013). La identidad eslovena en Argentina: el caso de los refugiados eslovenos en la Argentina en Debates Latinoamericanos. Año 11, volumen 3/2013 (octubre), Nº 23 http://www.ricu. org.ar/revista 17. ----------------- (2014). De yugoslavo a esloveno: reconfiguraciones de eslovenidad en Rosario. XI Congreso Argentino de Antropología Social – Facultad de Humanidades y Artes – UNR – Rosario, Argentina.

18. Pujadas, J. (1993). Etnicidad. Identidad cultural de los pueblos. Madrid. España. Eudema.

19. Radovich, J. C. (2016). El proceso migratorio de los croatas de Konable, Dalmacia, en la Argentina. En Radovich, J. C. (comp.) Etnicidad y migraciones en Argentina. Buenos Aires. Argentina. Ediciones de la Sociedad Argentina de Antropología.

20. Schwarzstein, D. (2001a) Entre Franco y Perón: Memoria e identidad del exilio republicano español en Argentina. Barcelona. España. Crítica.

21. ---------------------------- (2001b). Migraciones, refugio y exilio: categorías, prácticas y representaciones.

En Estudios Migratorios Latinoamericanos Año 16, Nº 48. Buenos Aires. Argentina. CEMLA. 22. Solian, C. (2005) La cuestión nacional en la ex – Yugoslavia. Una visión desde las agrupaciones croatas del sur santafesino. Congreso Argentino de Inmigración – IV Congreso de Historia de los pueblos de la Provincia de Santa Fe. Esperanza – Santa Fe – Nov. 2005 23. ------------------- (2016) Entre Yugoslavos y croatas. Migración, voces e identidades en Rosario y localidades de la pampa húmeda. Rosario. Argentina. Laborde Editor.

24. SPRLJAN, C. (2003) Historia de la inmigración croata en Córdoba. En Studia Croatica N° 146. Buenos Aires. Argentina 25. --------------------(2014), Campo Fermo. Historia de los refugiados croatas en Fermo, Italia (1945-1948).

Córdoba. Argentina. Editorial Brujas Colección La Sangre no es agua. Volumen 2.

26. Tamagno, L. (1988) La construcción social de la identidad étnica. En Cuadernos de Antropología Nº 2 Identidad e identidad étrnica. Universidad Nacional de Luján. Lujan. Argentina.

27. Trinchero, H. (1994) Entre el estigma y la identidad. Criollos e indios en el Chaco Salteño. En Karasik, G. (Ed.) Cultura e identidad en el Noroeste argentino. Buenos Aires. Argentina. CEAL.p.p. 96-119.

28. ------------------------------ (1998) Desiertos de identidad. Demandas territoriales en las fronteras de la nación. En Revista Papeles de trabajo Nº 7 (pp. 85-130). Rosario. Argentina. Centro Interdisciplinario de Ciencias Etnolingüísticas y Antropológico-sociales. UNR. 29. ----------------------------- (2007) Aromas de lo exótico (Retornos del objeto). Para una crítica del objeto antropológico y sus modos de reproducción. Buenos Aires. Argentina. Editorial SB.

Korišteni komemorativni izvori i publikacije 1.

Drugi Kongres. Udruženja slobodna jugoslavija. 18 i 19 maja 1946, Buenos Aires (Segundo Congreso.

Asociación de Yugoslavia Libre. 18 y 19 mayo de 1946)

2.

1943-29 de Noviembre-1989 46º Aniversario proclamación de la República Socialista Federativa de Yugoslavia. 12 de Noviembre – AREQUITO – Pcia de Santa Fe. Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 973

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

3.

Boletín 50º Aniversario Centro Yugoslavo 1930-1980

4.

Boletín Centro Yugoslavo de Rosario en su 60º Aniversario 1930-1990

5.

Boletín del Centro Informativo Croata en la República Argentina Nº 13, Bs. As. 17 de junio de 1994

6.

Sociedad Mutual Yugoslava Naš Dom – 130º Aniversario – 2008, Dock Sud

Korišteni akti 1. Acta constitutiva de la Sociedad 3er Hogar de los Inmigrantes Croatas de Arequito, 1927-1928. Acta de constitución de la Sociedad “Centro Cultural Yugoslavo” de Arequito, 1986 2.

Actas de la Sociedad Yugoeslava de SSMM de Rosario (1940-1945)

3.

Actas Agrupación Yugoslavia Libre de El Socorro (1946-1954)

4.

Actas Sociedad Croata de Villa Mugueta (1948-1975)

5.

Actas Centro Yugoslavo de Rosario (1989-1995)

6.

Acta constitutiva del Centro cultural Croata (03-12-1995)

MIGRATION EXPERIENCES, THE IMAGE OF THE NATION AND THE IDENTITIES AMONG CROATS AND SOUTH SLAVS IN SOUTH OF SANTA FE ABSTRACT This paper is part of a broad research report and refers to memories transmitted by social groups of immigrants from the Balkans that arrived to Argentina in the different waves of immigrants that settled the south of Santa Fe and the rural areas nearby. This migration originated from contexts of war, border changes and samples of States that affected the immigrants’ identity construction. Some of these immigrants identified as: Austrians, Dalmatians, Croats, Yugoslavs, and other nationalities. The stories of these immigrants show the image of a nation through landscapes, feelings and familiar traditions of everyday settings that represented their place of origin. Additionally, they present memories from school, the first institutions in Rosario and some villages, which are affected by changes, crisis, ruptures and conflicts in the country of origin. These issues originated the members of local institutions to adopt different identities. Local immigrants identified themselves and are identified by others as Croats or Yugoslavs which originated great tension among them. Consequently, this fact gives more complexity to this research.

Key words: Identity, migration, nation, Balkan

974 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Solian, C.: Migracijska iskustva, slike nacije i identiteti kod Hrvata i Jugoslavena južne provincije Santa Fe u Argentini

EXPERIENCIAS MIGRATORIAS, IMÁGENES DE LA NACIÓN E IDENTIDADES ENTRE CROATAS Y YUGOSLAVOS DEL SUR SANTAFESINO RESUMEN El presente trabajo forma parte de una investigación más amplia y refiere a recuerdos transmitidos por conjuntos sociales migrantes de la zona de los Balcanes que arribaron a la Argentina en distintas oleadas migratorias asentándose en el sur santafesino, fundamentalmente en Rosario y en localidades y zonas rurales aledañas.

Esta migración, proveniente de contextos de crisis, guerras, de fronteras fluctuantes y ensayos de Estados que marcaron a fuego la construcción de sus identidades, tuvo distintas identificaciones: algunos se reconocen como austríacos, dálmatas, croatas, yugoslavos, entre otras adscripciones. Los relatos de estos migrantes dan cuenta de imágenes de nación a través de paisajes y sentimientos de partida como así también de los de llegada, de tradiciones familiares en lugares cotidianos que fueron el telón de fondo de la vida en el lugar de origen. Dan cuenta también de las cadenas migratorias tejidas con la emigración económica, de recuerdos escolares, de los primeros asociacionismos en Rosario y en algunas localidades cercanas que con el tiempo aparecen atravesados por los cambios, crisis, rupturas y conflictos del país de origen, generando esto identidades contrastantes entre los socios. Estos migrantes se identifican a sí mismos y son identificados por otros y en este sentido en este trabajo sus relatos tejen autoadscripciones e identificaciones que dan cuenta de ser croata o ser yugoslavo generando esto tensiones y complejizando el tema de investigación.

Palabras claves: identidad, migración, nación, adscripción, Balcanes

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 975

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Stručni rad Cristian Sprljan Universidad Nacional de Córdoba - Argentina csprljan@yahoo.com

STATISTIČKA ANALIZA HRVATSKE ZAJEDNICE U ARGENTINI – REKONSTRUKCIJA PROŠLOSTI I PROJEKTIRANJE BUDUĆNOSTI SAŽETAK Ovaj rad sastoji se od dvije faze. Prije svega, prvi put se pokazuje kritična masa podataka o dolasku hrvatskih useljenika u Argentinu. Ta je kritična masa podataka stvorena tako što su pregledani zapisi u prijepisu knjiga dolazaka u luku u Buenos Airesu, koje je sakupio Centar za latinoameričke migracijske studije – Centro de Estudios Migratorios Latinoamericanos (CEMLA) iz Buenos Airesa. Ovi su podaci bili podložni analizi različitih statističkih varijabli kao što su godina dolaska u zemlju, dob, bračno stanje, zanimanje itd.

Ova prva faza pruža informaciju o broju dolazaka Hrvata godišnje, državljanstvu s kojim su stigli, postotku hrvatskih useljenika po spolu, dobi prilikom dolaska, polaznoj luci, vjeri, zanimanju i, konačno, daje odgovor na pitanje: „Koliko je Hrvata emigriralo?” Ti podaci omogućuju nam da odgovorimo na pitanje: „Odakle dolazimo?”

Drugi dio rada usmjeren je prema budućnosti, daje odgovor na pitanje: „Gdje idemo”? Je li moguće stvoriti bazu podataka Hrvata i njihovih potomaka u sadašnjem vremenu? Postoje li alati za izradu reprezentativnog popisa stanovnika? Pod kojim formatom i prema kojim ciljevima mora biti usmjeren?

Ključne riječi: statistika, iseljenik, Hrvat, Argentina, popis stanovnika

Cilj ovog rada je da se provede kvantitativna i kvalitativna analiza hrvatskog useljavanja u Argentinu. Ovo je prvi takav rad napravljen na temelju pouzdane statističke baze.

Podaci koji se ovdje analiziraju potječu iz Centra za latinoameričke migracijske studije (Centro de Estudios Migratorios Latinoamericanos, CEMLA1 iz Buenos Airesa, Republika Argentina. Ova institucija, osnovana 1985., obavila je golemu zadaću čuvanja podataka sadržanih u knjigama iskrcavanja luke Buenos Aires. Zapisi su bili u jako lošem stanju, ali ih je ova institucija, uloživši veliki napor, uspjela spasiti. Osoblje posvećeno digitalizaciji podataka ustrajno je radilo godinama i sačuvalo je važan dio argentinske povijesti. Istaknutu ulogu u spašavanju tih knjiga imala je i potpora Nacionalne uprave za migracije.

https://cemla.com/

1

976 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Sprljan, C.: Statistička analiza hrvatske zajednice u Argentini – Rekonstrukcija prošlosti i projektiranje budućnosti

PROBLEM Glavni problem kod analiziranja hrvatskog useljevanja u bilo koji dio svijeta manjak je pouzdanih podataka.

To je rezultat neprekidnog razilaženja između pojmova „hrvatskog naroda” i raznih država koje su u zadnjih 150 godina pod svojom vlašću držale sve Hrvate ili dio njih. U tome ih treba razlikovati od sadašnje „hrvatske države” koja postoji od 1991.

Ova realnost dovodi do situacija koje otežavaju analizu.

Velika većina Hrvata dolazila je u Argentinu s putovnicama koje su predstavljale višenacionalne države, kao što su Austro-Ugarska, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslavija ili države koje su okupirale njihov teritorij, kao Italija i Austrija.

Jer, nisu svi Austro-Ugari bili Hrvati, isto kao što se nisu svi oni koji su na granici pokazivali talijansku putovnicu rodili na prostoru današnje Italije.

KAKO SU SE PRIKUPILI PODACI? Korpus podataka dobili smo putem opsežne pretrage u bazi podataka Centra za latinoameričke migracijske studije – (CEMLA).

Pretraga se temeljila na osobnoj teoriji koju sam već primijenio u diplomskom radu iz socijalne komunikacije, naslovljenom „Povijest hrvatskog doseljavanja u Córdobu”. Tu sam naišao na već spomenutu poteškoću oko kvantificiranja Hrvata pristiglih u Argentinu i zaključio sam da su neki od malobrojnih korisnih podataka, koji su se mogli koristiti za taj cilj, hrvatska prezimena. Ipak, mada sam bio svjestan da informacije koje ti podaci mogu pružiti nisu u potpunosti točne (budući da ima prezimena koja nisu autentično hrvatska i koja se mogu naći i kod pripadnika drugih naroda), svejedno sam uspio stvoriti bazu podataka.

KOLIKO PODATAKA JE PRIKUPLJENO? Kako je već spomenuto, podaci su dobiveni pretragom u bazi CEMLA-e, podaci o onim useljenicima koji su stigli u Argentinu, a imali su hrvatska prezimena. U ovu bazu dodana su i hrvatska prezimena koja su pretrpjela promjene i iskrivljavanja za koja je bio odgovoran migracijski službenik koji ih je zapisivao. U cilju širenja baze išlo se, prema tome kako je to sustav podataka dopuštao, i u pretragu putem tipičnih hrvatskih imena koja su se onda pak mogla izvesti u nova prezimena, pa su se tako otkrivale nove osobe.

Sveukupno se tražilo skoro tri tisuće prezimena, što je kao prvi rezultat dalo popis od 13.376 osoba. Prezimena su dolazila iz osamdeset i sedam država, imperija, kraljevstava, nacija, regija i drugih odrednica koje su varirale vezano za godinu dolaska.

BAZA MORA BITI ČISTA Kad je stvorena baza s više od trinaest tisuća „Hrvata”, sljedeći korak bilo je pročišćavanje podataka, tako da se uklone oni koji zapravo nisu Hrvati.

Baza CEMLA-e donosi sljedeće podatke za svakog useljenika: a) Prezime i ime b) Dob c) Bračno stanje d) Zanimanje e) Vjeroispovijest f) Državljanstvo Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 977

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

g) Brod iz kojeg se iskrcao h) Podrijetlo i) Datum dolaska j) Mjesto rođenja.

Sa svim ovim informacijama i kombiniranjem podataka, odlučio sam, u prvoj analizi, da ću bazu podijeliti na tri skupine: „Hrvate”, „ljude hrvatskog podrijetla” i „nehrvate”.

Treba razjasniti da se među „Hrvate” ubrajaju: a) Rođeni na području današnje Hrvatske. b) Oni koji se nisu rodili unutar sadašnjih hrvatskih granica, ali su se deklarirali Hrvatima na argentinskoj graničnoj kontroli. c) Kao posebne slučajeve tretirao sam one koji su se rodili u dijelovima Bosne i Hercegovine s hrvatskom većinom. d) Mogu se pojaviti slučajevi onih koji se, premda su rođeni u Hrvatskoj, nisu određivali kao Hrvati.

Ljudi „hrvatskog podrijetla” oni su koji imaju neeuropska državljanstva i nose hrvatska prezimena. Ovoj skupini pripadaju i oni koji su se rodili u Trstu, a imaju hrvatska prezimena.

Konačno, „nehrvati” su većinom Slovenci, Srbi, Crnogorci, Rusi, Česi, Slovaci, Poljaci, Litavci, Moravci itd.

Ovi zadnji klasificirani su po mjestu rođenja, koje se nije nalazilo na području današnje Hrvatske. Ljudi hrvatskog podrijetla bili su oni s hrvatskim prezimenima, ali koji su se rodili u drugim zemljama, izvan Europe.

Konačno, Hrvatima su se smatrali i oni koji su bili izvorno Hrvati po narodnosti, mjestu rođenja i po nedvojbeno hrvatskom imenu i prezimenu.

Ova selekcija rezultirala je time da je 8747 osoba popisano kao „Hrvati”, ljudi „hrvatskog podrijetla” bilo je 809, a „nehrvata” 3820.

PERIOD ISTRAŽIVANJA Rad istraživača iz CEMLA-e svakog dana otkriva nove podatke. Trenutačno su dostupni podaci za one koji su se iskrcali između 1880. i 1950. Ovaj period, premda je vrlo dug i obuhvaća 70 godina useljavanja, ipak ne zahvaća sveukupnost hrvatskih useljenika. U slučaju razdoblja od prije 1880. ne uračunava se dolazak brojnih Hrvata, a među njima se nalaze neki od najznamenitijih, kao Ivan Vučetić ili Nikola Mihanović. Pa ipak postoje registri o ovom drugom, kao o zaposlenom poduzetniku na stalnim putovanjima u Europu u 20-im godinama. S druge strane, zbog nepostojanja podataka za period nakon 1950., neće se (zasada) moći uzeti u obzir druga važna skupina. Ovi iseljenici bili su većinom žene i djeca koji su se pridruživali svojim očevima, političkim izgnanicima koji su napustili Hrvatsku netom po propasti NDH.

SEGMENTACIJA Druga varijabla koju ću koristiti da bi se razumjelo hrvatsko useljavanje periodi su u kojima su se iselili, koje ću razdijeliti na tri migracijska razdoblja.

• Prva migracija: od 1880. do 1918. Računa se od prvih podataka u bazi sve do kraja Prvog svjetskog rata.

• Druga migracija: od 1919. do 1945. Računa se od kraja Prvog svjetskog rata do kraja Drugog svjetskog rata.

• Treća migracija: od 1946. do 1950. Od kraja Drugog svjetskog rata do kraja unošenja podataka u bazu.

978 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Sprljan, C.: Statistička analiza hrvatske zajednice u Argentini – Rekonstrukcija prošlosti i projektiranje budućnosti

Ako uzmemo dobivene podatke, te tri migracije mogu se kvantificirati na sljedeći način: Postotak Hrvata pristiglih u pojedinim migracijama.

Treća (1946 ‒ 1950) 18%

Prva (1880 ‒ 1918) 19%

Druga (1919 - 1945) 63%

Grafika 1: Postotak Hrvata koji su došli u svakoj migraciji.

Izvor: vlastiti elaborat na temelju informacija CEMLA-e, od koje je dobiveno 8747 podataka.

Kao što vidimo, druga migracija je, jasno je, najbrojnija. Možemo i istaknuti da treća migracija u samo pet godina ima gotovo isti broj useljenika kao i prva u 38 godina.

Ova podjela zasniva se na povijesnim kriterijima koji su bili odlučujući vezano za izgon Hrvata iz mjesta podrijetla. U nastavku ću, prema varijabli koju koristim, usporediti tri migracije tražeći sličnosti i razlike.

GODINA DOLASKA Kada razvrstavamo informacije prema godini dolaska u zemlju, mogu se izvršiti druge analize.

Broj pristiglih Hrvata po godinama 1200 1000 800 600 400 200 0 0 3 6 6 9 9 8 2 0 6 9 7 1 3 5 3 4 0 2 4 8 7 1 5 88 88 88 88 89 89 89 90 90 90 191 91 191 91 92 92 92 193 93 193 94 94 94 94 a 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina ina 1 ina ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 ina ina 1 ina ina 1 ina 1 ina 1 ina 1 n d d d d d d d d d d d d d d d d d d d d d d di d Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go Go

Grafika 2: Broj Hrvata prema godini dolaska u Argentinu.

Izvor: vlastita razrada na temelju informacija CEMLA-e od koje je dobiveno 8747 podataka.

Kako vidimo, od 1880. do 1903. ima godina s usponima i padovima, ali na vrlo sličnoj razini. Od 1905. do 1913. udvostručuje se broj pristiglih. Logično, od Prvog svjetskog rata do 1921. dolazak je na nuli. Potom se dolazak useljenika neprestano povećavao. U godinama od 1927. do 1931. dolazi do povijesnog vrhunca useljavanja. Sa svjetskom ekonomskom krizom, nastalom zbog pada Wall Streeta, useljavanje drastično pada. Tek 1938. i 1939. ponovno dolazi do vrhunca, možda zbog dolaska onih koji se, predviđajući napetosti u Europi i u strahu od novog rata, odlučuju na iseljavanje kako bi izbjegli taj rizik.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 979

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Konačno, 1946. reaktivira se dolazak Hrvata. Godine 1948. dolazi do vrhunca dolazaka onih izgnanika koji su proveli tri godine u izbjegličkim logorima raspršenim po Europi.

Među podacima koji se ovdje uzimaju u obzir ne računaju se oni Hrvati koji su se vratili nakon nekog vremena provedenog u Argentini. Ova tema, za koju raspolažemo s još manje informacija, vrlo je zanimljiva, ali predstavit će se u nekom kasnijem radu.

NARODNOST Prva varijabla za identificiranje podataka o „Hrvatima” bila je „narodnost”. Na taj način su se useljenici upisivali navodeći informaciju koja nije nužno proizlazila iz činjenice pripadanja onoj državi s čijom putovnicom su došli. Zato su oni koji su se identificirali kao „Hrvati” to radili pod sljedećim nazivima: a) HRVAT b) AUSTRO-HRVAT c) AUSTRO-DALMATINAC d) DALMATINAC e) UGRO-HRVAT. Ovih pet skupina obuhvaćaju 946 podataka (samo 11 % sveukupnih), što nije jako značajno te je stoga nužno istražiti druge narodnosti da se dobije širi spektar.

Narodnost s kojom je većina Hrvata ubilježena po dolasku je takozvana „jugoslavenska/S.H.S.”, koja predstavlja 62 %. Ovima treba dodati i austrijsku s 10 %, talijansku s 8 % i austrougarsku s 2 %. Ostalih 7 % čine razne regije, države i nacije.

Ako se analiziraju u svakom migracijskom periodu, podaci se raspoređuju na sljedeći način: Oni iz prve migracije upisali su se prvenstveno kao Austrijanci (50 %), zatim Talijani 14 %, Austro-Ugari 10 %, Austro-Dalmatinci 9 %, Dalmatinci 3 % i Hrvati 2 %.

S ovim podacima možemo primijetiti da useljenici pristigli iz Dalmacije predstavljaju dvije trećine sveukupnog broja useljenika i da su se registrirali kao „Austro-Dalmatinci”, „Dalmatinci” i „Austrijanci” (budući da je tada Dalmacija bila provincija pod direktnom upravom Beča).

Možemo zamijetiti i da je malen broj useljenika koji se mogu, neovisno o tome što kaže putovnica, prepoznati kao „Hrvati”.

U drugoj migraciji 88 % ih je došlo s „jugoslavenskom” putovnicom, a riječ je o državljanima kako „Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca” (do 1928.) tako i „Kraljevine Jugoslavije” (od 1929.) Nekih 7 % došli su kao „Talijani”, većinom useljenici iz regije Istre, koju je pripojila Italija. Samo ih se nekih 1 % izjašnjava kao „Hrvati”.

Glede treće migracije, podaci se mogu analizirati s više točaka.

Onih koje putovnica određuje kao „Jugoslavene” ima 38 %, ali 38 % je i onih koji se predstavljaju kao „Hrvati”.

Ovdje se uočava nepogrešiv znak identiteta koji se nije očitovao kod ranijih migracija. „Talijana” je nekih 7 %, „Austrijanaca” 2 %. U ovim slučajevima potrebna je osobita napomena: većina „Austrijanaca” i znatan dio „Talijana” djeca su koja su se rodila u izbjegličkim logorima koji su prihvatili Hrvate nakon Drugog svjetskog rata. Logori u Klagenfurtu, Bagnoliju (Napulj) i, poglavito, u poznatom Campo Fermu, u regiji Ancone, bili su mjesta rođenja ove djece koja su ubrzo nakon rođenja emigrirala skupa s roditeljima.

Ovoj skupini možemo pribrojiti, više na anegdotalnoj nego na statističkoj razini, mali broj djece koja su došla iz izbjegličkog logora El Shatt (Egipat).

Konačno, značajnih 14 % došli su s „nepoznatom” narodnošću. Moguće je da se radilo o onima koji su stigli s putovnicom Crvenog križa, a one nisu bile podvedene ni pod jednu kategoriju. Treba istaknuti da je broj takvih u prvoj migraciji 3 %, a u drugoj 2 %.

980 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Sprljan, C.: Statistička analiza hrvatske zajednice u Argentini – Rekonstrukcija prošlosti i projektiranje budućnosti

SPOL Koristeći krsna imena skupio sam jedan stupac u kojem sam razdvojio muškarce od žena. Uzeo sam i maloljetnike mlađe od 14 godina i klasificirao sam ih kao „maloljetnike”, ne praveći razliku između dječaka i djevojčica.

Rezultat je dao 74 % muškaraca, 17 % žena i nekih 9 % djece.

Postotak hrvatskih useljenika po spolu Dijete 9 % Žena 17 %

Muškarac 74 %

Grafika 3: Postotak hrvatskih useljenika prema spolu.

Izvor: vlastita razrada na temelju informacija iz CEMLA-e, od koje je dobiveno 8747 podataka.

Ovi podaci mogu se svesti na grafiku i na sljedeći način: na svaku ženu bila su četiri muškarca, što je značajan nesrazmjer i prva je potvrđena realnost. Oni koji su se trebali iseliti bili su muškarci. Ovaj veliki postotak muškaraca uzrokovao je i to da su se mnogi od njih ženili kako s europskim ženama iz drugih zajednica stranaca tako i s urođenicama, a rezultat toga je bilo ono što u Argentini nazivamo „talionicom rasa”.

Ako analiziramo po migracijama, prva i druga imaju slične rezultate. Samo kod treće migracije uočava se neka razlika, jer ovdje muškarci čine nešto više od polovine broja doseljenika (56 %), žene predstavljaju nekih 26 %, a djeca nekih 18 %. Ovaj fenomen objašnjava se egzodusom cijelih obitelji nakon rata, za razliku od onih koji su se iseljavali zbog ekonomskih razloga. Isto tako prisjetimo se da bi se trećoj migraciji mogli priključiti i supruge i djeca izgnanika koji su stigli u zemlju nakon 1950.

DOB I dob u kojoj su stizali u zemlju daje alate za razumijevanje ovih iseljenika.

Statistički okvir je sljedeći: Raspodjela useljenika s obzirom na dob 600 500 400 300 200 100 0

1

5

9

13 17 21 25 29 33 37 41 45 49 53 57 61 65 69 73 77 81

Grafika 4: Broj Hrvata prema dobi useljenika u trenutku dolaska u Argentinu.

Izvor: vlastita razrada na temelju informacije CEMLA-e, od koje je dobiveno 8747 podataka.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 981

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Kako je već na prvi pogled jasno da su odrasli mlađe dobi oni koji se iseljavaju, mogu se izvući zanimljivi zaključci.

Broj djece od 0 do 9 godina sličan je kao i broj onih od 10 do 13 godina. Jedan od razloga može biti taj što se obitelji s djecom te dobi ne odlučuju tako lako na iseljeničku pustolovinu koliko obitelji s manjom djecom.

Ali, od 14 godina nadalje opet počinje rasti broj. Međutim, ovdje ne treba pobrkati djecu koja su slijedila roditelje s mladima koje su razni motivi poticali na iseljavanje, poglavito ekonomski i koji su bili natjerani da žive i rade daleko od obitelji i domovine. Ova skupina adolescenata ima svoj vrhunac sa 17 godina i potom znatno pada. Razlog za to je vjerojatno obveza služenja vojnog roka, koja je varirala od jedne do tri godine, što je sprječavalo izlazak iz zemlje. S 23 godine opet se povećavaju ulasci u zemlju i vrhunac nastaje uglavnom u dobi od 25 godina, što je dob u kojoj je većina Hrvata došla u Argentinu. Nakon ove dobi započinje lagani, ali neumoljivi pad u onoj mjeri u kojoj je dob useljenika sve starija i starija.

Zanimljiva koincidencija je da tri iseljenička naraštaja imaju istu prosječnu dob: 26 godina.

POLAZNA LUKA Budući da se radilo o prekooceanskim putovanjima, brodovi koji su polazili za Novi svijet imali su veliki kapacitet i polazili su, općenito gledano, iz značajnih luka. Zato Hrvati nisu nužno emigrirali iz hrvatskih luka. Ako uzmemo sve luke i razvrstamo ih po zemljama, glavne točke ukrcaja na putu za Argentinu bile su sljedeće: Zemlja iz koje su došli hrvatski useljenici (1880 ‒ 1950) Južna Amerika 3% Druge zemlje 8% Francuska 9% Italija 43 %

Trst 9%

Njemačka 14 % Hrvatska 14 %

Grafika 5: Postotak hrvatskih useljenika prema zemlji iz koje su krenuli za Argentinu.

Izvor: vlastita razrada na temelju informacija CEMLA-e od koje je dobiveno 8747 podataka.

Kao što vidimo, Italija s nekih 43 % ima značajnu tendenciju i luka Genova glavna je luka iz koje su polazili Hrvati, s obzirom na to da predstavlja 91 % Italije i 39 % od svih polaznih luka. Što se tiče polazaka iz Hrvatske, predvodi luka Split i, u mnogo manjoj mjeri, luke Dubrovnik i Rijeka.

Isti postotak kao Hrvatska ima i Njemačka koja s lukama u Bremenu i Hamburgu donosi 14 %.

Poseban slučaj je međunarodna luka Trst, koja se smatra neovisnom lukom, a iz koje je polazio jedan od deset Hrvata.

Francuska, s polascima raspoređenim između luka Marseille, Boulogne, Bordeaux, Cherbourg i Le Havre, donosi značajnih 9 %.

Ostatak luka i zemalja vrlo je raznolik; najvažnije su u Europi bile Amsterdam u Nizozemskoj, Liverpool i Southampton u Engleskoj, Barcelona i Las Palmas u Španjolskoj.

982 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Sprljan, C.: Statistička analiza hrvatske zajednice u Argentini – Rekonstrukcija prošlosti i projektiranje budućnosti

Podatak iz Južne Amerike: iz Čilea, preciznije iz Punta Arenasa, gdje živi velika hrvatska kolonija, stiglo je 2 %, a to su možda bili ljudi koji su odlučili promijeniti mjesto doseljenja.

Kad se analizira po valovima migracije, kod prve je najznačajnije da je iz luka Genova i Trst pristiglo 80 % iseljenika. Zanimljivo je da nijedan iseljenik nije krenuo iz hrvatskih luka.

U slučaju druge migracije, premda su Genova i Napulj glavne luke s 28 %, tu se javlja i luka Split s važnih 22 %.

Treba spomenuti da je to razdoblje u kojem se koncentrira velika većina Hrvata koji polaze iz hrvatskih luka.

Njemačka sa 16 %, Francuska s 11 % i Trst s 8 % održavaju se stabilnima. Zatim veći broj luka uzima 15 %.

Treća migracija ima osobite značajke. Iz Italije dolaze tri od četiri hrvatska useljenika (74 %), a zacijelo su većina njih bili izgnanici iz izbjegličkih logora u Fermu i Bagnoliju, među ostalima.

Sljedeći postotak pripada Njemačkoj, odakle je pristiglo 17 % iseljenika, uključujući i veliku većinu izbjeglica iz logora u Klagenfurtu u Austriji. Iz francuskih luka pristiglo je njih 5 %.

Na kraju razmatranja ove točke analize, još jednom naglašavam da se u ovom statističkom univerzumu ne razmatraju oni koji su ušli u zemlju zrakoplovom ili kopnenim putem, koje nije registrirala CEMLA.

VJERA Vjersko bogoštovlje koje se očituje kod Hrvata ne izaziva nikakvo iznenađenje. Ogromna većina se smatra katolicima. Ovaj postotak može biti čak i veći, jer nekih 7 % ispitanika ne navode religiju. Ostalih 3 % deklariraju se kao pravoslavni, grko-istočnjaci i grko-katolici; kao drugi kršćani definirani kao evangelici, luterani, protestanti i reformirani; zatim muslimani, pripadnici islama ili muhamedanci; i konačno izraelićani, hebreji ili židovi.

POSAO Radna mjesta, zanati ili profesija pružaju drugi važan materijal za analizu. Hrvatski iseljenici donijeli su sa sobom radnu snagu koju su uporabili za razne ciljeve.

Stoga, oblikovano je deset velikih skupina u koje se smještaju po kategorijama. U njima su sadržane sljedeće potkategorije: a) Poljoprivrednici: poljoprivrednici, seljaci, težaci, ratari, koloni, radnici u polju, zemljoradnici i peoni. b) Zanati: među ostalima obuhvaća zidare, brijače, bačvare, sobare, mesare, stolare, krojače, vozače, električare, kovače, mornare, mehaničare, frizere, postolare itd. c) Domaćice: koristio se velik broj sinonima za ovu rubriku. d) Zaposlenici/radnici: takvima se smatraju zaposlenici, nadničari, radnici itd. e) Maloljetnici i studenti: maloljetnici mlađi od 14 godina, učenici srednjih škola i studenti. f) Bez informacije: dijele se na podjednake dijelove među trima migracijama. g) Trgovci: uglavnom trgovci, prodavači i samostalni trgovački obrtnici. h) Ljudi sa sveučilišnom naobrazbom i završenim tehničkim studijima: obuhvaća odvjetnike, liječnike, računovođe, inženjere, profesore, kemičare itd. i) Vjerska zvanja: obuhvaća svećenike i redovnice. j) Poduzetnici: obuhvaća poduzetnike i industrijalce.

Ove kategorije daju sljedeće brojke: a) Poljoprovrednici: 3983 podataka = 45,60 %. b) Zanati: 1199 podataka = 13,70 %. c) Domaćice: 1006 podataka = 11,50 %.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 983

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

d) e) f) g) h) i) j)

Zaposlenici/radnici: 971 podataka = 11 %.

Maloljetnici i studenti: 697 podataka = 8 %.

Bez informacije: 499 podataka = 5,70 %.

Trgovci: 167 podataka = 1,90 %.

Ljudi sa sveučilišnom naobrazbom i završenim tehničkim studijima: 166 podataka = 1,90 %.

Vjerska zvanja: 33 podatka = 0,40 %.

Poduzetnici: 26 podataka = 0,30 %

S ovim informacijama možemo i analizirati i usporediti migracije.

U prvoj migraciji valja zamijetiti sljedeće: a) Zaposlenici/radnici su većina, s nekih 34,80 %. Među njima su mnogi registrirani talijanskim riječima poput bracciante, giornaliere, laborante („manualni radnik, nadničar, radnik”). b) Poljoprivredenici, talijanski contadini, obuhvaćaju nekih 28 %. c) Među zanatima ističu se mornari koji obuhvaćaju nekih 13 %. d) Domaćice, maloljetnici i trgovci zauzimaju postotak sličan općenitom. e) Poduzetnici i ljudi sa sveučilišnom naobrazbom neznatna su manjina. f) Ne procjenjuje se da je bilo ikoga iz vjerskih zvanja.

U drugoj migraciji procjenjuje se: a) Poljoprivrednici su velika većina, s nekih 60 %. b) Poduzetnici prestavljaju 1,25 %. c) Vjerska zvanja brojčano doprinose vrlo malo i većinom je riječ o redovnicama. d) Zamjetno se smanjuje postotak zaposlenika/radnika. e) Ostali održavaju prosječan postotak.

U trećoj migraciji se ističe: a) Oni koji se bave zanatima su prva većina, s 27 %. b) Ljudi sa sveučilišnom naobrazbom obuhvaćaju značajnih 8 %. To potvrđuje teoriju po kojoj je obrazovna razina ove migracije bila veća nego kod drugih. K tomu, treba još uračunati i nekih 1,25 % pripadnika svećenstva. c) Poljoprivrednici su se snizili na nekih 12 %, skoro su se izjednačili s ljudima sa sveučilišnom naobrazbom.

NA KONCU: KOLIKO HRVATA SE ISELILO? Na koncu, razmatram mogućnost da preliminarno utvrdim dovoljno približan broj Hrvata koji su se uselili u Argentinu.

Kako dobro kaže Marko Sinovčić2, sve procjene koje se tiču broja Hrvata pristiglih u Argentinu izvršene su bez oslonca na statistiku. Općenito se smatralo da je do prije Drugog svjetskog rata došlo nekih 130.000, a nakon rata nekih 20.000. Sveukupno se govorilo o 150.000 Hrvata koji su došli u Argentinu. Zato sam, da bih došao do pouzdanijih podataka, pokušao usporediti ove aproksimacije s konkretnim činjenicama.

Da bih to postigao, oslonit ću se na usporedbu s jednom od malobrojnih statističkih studija koje postoje.

Godine 1968. Većeslav Holjevac3 objavio je knjigu „Hrvati izvan domovine”. U njoj je, osim što je proveo istraživanje o hrvatskim iseljenicima iz cijelog svijeta, predstavio i statistike vezane za to.

Sinovcic, M. (1991) Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi. Buenos Aires - Argentina Holjevac, V. (1968) Hrvati izvan domovine. Zagreb. Matica hrvatska.

2 3

984 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Sprljan, C.: Statistička analiza hrvatske zajednice u Argentini – Rekonstrukcija prošlosti i projektiranje budućnosti

Prema Holjevcu, u periodu od 1923. do 1933. u Argentinu je ušlo 39.900 Hrvata. U uzorku CEMLA-e u ovom periodu je 5456 pristiglih.

Ako usporedimo oba perioda, kako prema Holjevcu tako i prema CEMLA-i, možemo vidjeti sličnost u razmjerima dolazaka.

Ulazak hrvatskih useljenika u Argentinu prema Holjevcu 8000 7000 6000 5000 4000 3000 2000 1000 0 Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina 1923 1924 1925 1926 1927 1928 1929 1930 1931 1932 1933

Grafika 6: Broj hrvatskih useljenika u Argentini, prema godini dolaska.

Izvor: Holjevac, V. (1968). Hrvati izvan domovine. Zagreb. Matica hrvatska.

Ulazak hrvatskih useljenika u Argentinu prema CEMLA-i 1200 1000 800 600 400 200 0

Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina Godina 1923 1924 1925 1926 1927 1928 1929 1930 1931 1932 1933

Grafika 7: Broj hrvatskih useljenika u Argentini, prema godini dolaska.

Izvor: vlastita razrada na temelju informacija CEMLA-e, od koje je dobiveno 8747 podataka.

Zato, ako proporcionalno uzmemo kao jednake broj slučajeva po Holjevcu i broj slučajeva po CEMLA-i u periodu 1923. ‒ 1933., možemo reći sljedeće: • Ovaj period predstavlja u bazi 62 % slučajeva.

• Zato, ako 62 % od svih slučajeva predstavlja Holjevčevih 39.900 slučajeva, 100 % bi bilo 64.354.

• U skladu s ovim rezoniranjem možemo reći da bi prva migracija (period 1880. ‒ 1918.) predstavljala 11.583 realnih slučajeva. Sveukupno bi u drugoj migraciji (1919. ‒ 1945). bilo 40.543 slučajeva, a u trećoj 12.227.

Ovaj broj od 64.354 osoba, ne samo da ne umanjuje važnost hrvatskog useljavanja nego ga i stavlja na pravo mjesto. Ako se to usporedi s argentinskim statistikama iz godina u kojima se analizirao uzorak, Hrvati bi bili 8. useljenička skupina po važnosti u sto godina između 1850. i 1950. Na prvom mjestu su Talijani i Španjolci;

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 985

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

zatim Francuzi, Poljaci, Rusi (što obuhvaća razne narodnosti kao što su Litavci, Ukrajinci itd.), Turci (što je do sredine XX. stoljeća obuhvaćalo i Sirijce, Libanonce i Palestince) i Nijemci.

Kad bismo i dalje govorili od 150.000 useljenika, bilo bi to analogno poljskoj ili njemačkoj emigraciji, koje su bile općepoznato mnogo masovnije od hrvatske. Još možemo navesti da Poljska ima deset puta više stanovnika nego Hrvatska, a Njemačka dvadeset.

ZAKLJUČCI Istraživanje i analiza hrvatskih iseljenika iz XIX. i XX. stoljeća po definiciji je osobito kompleksan zadatak. Uz teškoće vezane za protok vremena i dostupnost dokumentiranih informacija, javljaju se i teškoće oko prepoznavanja zemlje iz koje potječu i iz koje su otišli, što cijelu stvar čini još kompliciranijom.

Unatoč tomu, s prikupljenim informacijama možemo potvrditi ili revidirati, ovisno o slučaju, mnoge teorije ili legende na koje smo se mi iz hrvatskog kolektiviteta oslanjali da bismo rasvijetlili prošlost.

Ostaje još cilj da dobijemo mogućnost pristupa sveukupnim podacima CEMLA-e, da tako još više produbimo informacije koje smo već skupili.

Sigurno će kongresi kao ovaj, gdje se stvara moćna sinergija, dovesti do novih projekata istraživanja i dešifriranja prošlosti i projiciranja novih radova u budućnosti.

STATISTICAL ANALYSIS OF CROATIAN COLLECTIVITY IN ARGENTINA. REBUILDING THE PAST AND PROJECTING THE FUTURE SUMMARY The present work has two stages. First of all, a critical mass of data on arrivals of Croatian immigrants in Argentina was generated for the first time.

This information was selected from the transcription of the books of arrivals to the port of Buenos Aires, compiled by the “Center for Latin American Migratory Studies” (CEMLA) of the city of Buenos Aires.

These data were subject to the analysis of various statistical variables derived from the year of arrival in the country, age, marital status, profession, etc.

This first step provides information about: Number of Croatians arrived per year – The nationality with which they arrived – Percentage of Croatian immigrants by sex – The age on arrival – The port of departure – Religion – Work – and finally infer – How many Croatians emigrated?

This information allows us to answer the: Where do we come from?

The second part of the work is oriented to the future, the: Where are we going?

Is it possible to create a database of Croatians and their descendants today?

Are there tools to generate a representative census?

Under what format and oriented to what objectives should it be focused?

Key words: statistics-emigrant-croatian-argentina-census

986 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Sprljan, C.: Statistička analiza hrvatske zajednice u Argentini – Rekonstrukcija prošlosti i projektiranje budućnosti

ANÁLISIS ESTADÍSTICO DE LA COLECTIVIDAD CROATA EN LA ARGENTINA. RECONSTRUYENDO EL PASADO Y PROYECTANDO EL FUTURO RESUMEN El presente trabajo tiene dos etapas. En primer término, se generó por primera vez una masa crítica de datos de arribos a la Argentina de inmigrantes croatas. Esta información fue seleccionando la transcripción de los libros de arribos al puerto de Buenos Aires, recopilado por del “Centro de Estudios Migratorios Latinoamericanos” (CEMLA) de la ciudad de Buenos Aires. Estos datos fueron sujetos al análisis de diversas variables estadísticas que se desprenden de año de arribo al país, edad, estado civil, profesión, etc.

Este primer paso brinda información acerca de: Cantidad de croatas arribados por año – La Nacionalidad con la que arribaron-Porcentaje de inmigrantes croatas por sexo –La Edad al llegar – El puerto de salida – Religión - El trabajo – y finalmente inferir – ¿Cuántos croatas emigraron?

Esta información nos permite responder el ¿De dónde venimos?

La segunda parte del trabajo está orientada a futuro, el ¿Hacia dónde vamos? ¿Es posible crear una base de datos de los croatas y sus descendientes en la actualidad? ¿Existen las herramientas para generar un censo representativo? ¿Bajo qué formato y orientado a qué objetivos se debe enfocar?

Palabras clave: estadísticas- emigrante-croata-argentina-censo

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 987

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Leandro Rossano Sukich Universidad Nacional de Córdoba leandro_rossano@hotmail.com

SLOVENSKA IMIGRACIJA U ARGENTINU IZ KOMUNIKACIJSKE PERSPEKTIVE: SLOVENSKO DRUŠTVO ZA UZAJAMNU POMOĆ U CÓRDOBI SAŽETAK Ovaj rad istražuje slovensku imigraciju u Córdobu, u Argentini, u XX. stoljeću, njezine faze i institucije stvorene pod paradigmom uzajamne pomoći. Dakako, glavni cilj članka sastoji se u tom da se predstavi studija određenog slučaja nastalog od problematizacije odnosa između unutarnje komunikacije i organizacijske kulture u krilu Slovenskog društva za uzajamnu pomoć u Córdobi (Asociación Mutual Eslovena de Córdoba, AMEC). Spomenuta institucija, koju su slovenski useljenici osnovali 1940., bila je kasni izraz etničkog mutualizma koji se održao kroz vrijeme s krajnjim ciljem da sačuva slovenski identitet u Córdobi. Naravno, razne promjene koje su se dogodile u nacionalnom i međunarodnom kontekstu tijekom cijelog XX. stoljeća stvorile su restrikcije njegovu djelovanju. Organizacijom smo se pozabavili iz sistemske perspektive, kao cjelinom koju su zahvatile povijesne promjene što su se dogodile u sredini gdje je djelovala. Nakon obavljanja te dijagnoze, uzeli smo u razmatranje odnos koji postoji između podsustava organizacijske kulture i unutarnje komunikacije, kao i utjecaj obiju na postizanje ciljeva institucije. Baš to je u povijesno-institucionalnom razvoju konfiguriralo organizacijsku kulturu vrlo disfunkcionalnog tipa.

Ključne riječi: Slovenska imigracija, Argentina, etnički mutualizam, organizacijska kultura, unutarnja komunikacija

UVOD Slovenska imigracija u Córdobu počela je početkom dvadesetog stoljeća, kad je zemlja preživljavala proces stvaranja urbane proleterske klase, i u uskoj je vezi s prekooceanskim migracijskim fenomenom koji ga je uzrokovao (Romero 2002). Ovaj dvojaki proces dolaska imigranata i ekspanzije radničke klase nije zaobišao ni grad Córdobu. Početkom XX. stoljeća Córdoba je iskusila snažan ekonomski rast i urbani razvoj, što je privuklo useljenike (Misetich, Quinteros 1996). Jednom kad su se nastanili u Córdobi, Slovenci su počeli stvarati različite organizacije s ciljem da jedni drugima pomažu i da se okupljaju. Ove prve institucije nisu okupljale samo Slovence nego i druge Jugoslavene. Prvi pokušaji udruživanja nisu uspijevali, sve do stvaranja Slovenske udruge za uzajamnu pomoć u Córdobi 1940. (Asociación Mutual Eslovena de Córdoba, AMEC).

U ovom radu težište je na pristupu iz kvalitativne perspektive koja se snažno povezuje s fenomenološkom sociologijom i simboličkim interakcionizmom i djeluje kao alternativa kvantitativnom pozitivizmu. Ovaj pogled stavlja naglasak na opis i kvalitativnu analizu društvenih fenomena, s razumijevanjem da se društvena realnost sastoji od značenja, simbola i tumačenja, koji konstruiraju aktere u interakciji. Radimo dijagnozu institucionalne komunikacije slijedeći smjernice koje predlažu Uranga, Moreno i Villamayor (1997: 2). U tom cilju, primijenjene metodološke strategije uključile su analizu sadržaja primarnih podataka (kao što je statut organizacije), analizu sadržaja sekundarnih podataka (bibliografija za dopunjavanje teoretskog 988 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rossano Sukich, L.: Slovenska imigracija u Argentinu iz komunikacijske perspektive: Slovensko društvo za uzajamnu...

tereta), otvoreno i polustrukturirano promatranje različitih događaja koji su se odvijali u sjedištu organizacije, kao i polustrukturirane intervjue napravljene s članovima organizacije.

SLOVENSKO USELJAVANJE U CÓRDOBU, ARGENTINA Dolazak Slovenaca u pokrajinu Córdobu počeo je krajem XIX. stoljeća. Za Miseticha i Quinterosa (1996: 27), premda su prije 1919. u Córdobu došli neki Slovenci s austrijskim putovnicama, do intenzivnog dolaska u ovu pokrajinu došlo je kasnije, i to u dvije faze. Te faze poklopile su se s različitim čimbenicima privlačnosti iseljavanja koji su konfigurirali specifične i odvojene karakteristike svakog migracijskog vala.

Do prvog migracijskog vala u Córdobu došlo je između 1919. i 1939. i karakteriziralo ga je to što su dolazili Slovenci iz Trsta i Gorice, gradova kojima je vladala Italija. Mnoga slovenska prezimena bila su talijanizirana i mnogi slovenski useljenici ušli su u Argentinu s putovnicama različitih država, na primjer Italije ili Austrije.

Između 1927. i 1930. stiglo je 128 Slovenaca u Córdobu i ovo je bio period najvećeg dolaska. Slovenci iz ovog vala počeli su se nastanjivati u Alberdiju, četvrti u kojoj su živjeli skupa s drugim useljenicima, kao što su Ukrajinci, i gdje su osnovali slovenske ustanove (ibid).

Drugi migracijski val u Córdobu uslijedio je krajem Drugog svjetskog rata, između 1946. i 1959., stvaranjem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kada su prognani mnogi Slovenci. Ovi useljenici imali su svijest političkih izgnanika i u nekim slučajevima smatrali su svoj boravak u Argentini privremenim. Odraz tog fenomena bilo je to da su se Slovenci koji su u Córdobu došli u poraću povezivali samo među sobom, a ne i sa sunarodnjacima koji su se već bili nastanili u gradu i utemeljili AMEC (ibid.: 29). Ove nove obitelji družile su se međusobno i uspostavile su zaobilazni put za čuvanje kulturnih posebnosti izvan institucije stvorene 1940. Neke crkve u gradu i u planinskom području Córdobe funkcionirale su kao okupljališta tih obitelji i djece preko aktivnosti na otvorenom kao, na primjer, piknik u koloniji San Esteban pod vodstvom svećenika Rudolfa Hanželiča. Isto tako, zemljaci su se međuosbno posjećivali radi uzajamne pomoći i suradnje u slučaju bolesti.

Prve slovenske ustanove i kulturni centri uspostavili su se u Argentini u 20-im godinama 20. st. Već od početka su te ustanove bile podijeljene po političkim i ideološkim linijama. Prema Rado Genoriju (1987: 40), stvorene su tri skupine: Kulturna udruga „Ljudski Oder”, koja je pristajala uz marksističku ideologiju; grupa demokršćana okupljena u udruzi Slovenski Dom, koja je uživala potporu Crkve; i treća grupa koja je imala srednju poziciju, kao organizacije Naš Dom i Kranjsko Društvo. Ljudski Oder, izvorno stvoren u Trstu 1905. i preseljen u Buenos Aires 1925., bila je organizacija s najvećim utjecajem na Slovence u Córdobi.

Prema istraživanju Miseticha i Quinterosa (1996), prva organizacija stvorena je u Córdobi 1928. i okupila je kako Slovence tako i ostale Jugoslavene. Zvala se Jugoslavensko društvo i knjižnica za uzajamnu pomoć (Sociedad y Biblioteca Yugoslava de Socorros Mutuos). Prema autoricama (1996: 46), ova institucija izražavala je prevlast osjećaja pripadnosti Jugoslaviji, s onu stranu etničkih razlika. Svakako je utjecaj krize iz 30-ih godina nanio velik udarac ovoj prvoj instituciji koja je okupljala južne Slavene argentinskog juga u tom gradu. Loši ekonomski uvjeti natjerali su Jugoslavene koji su se naselili u Córdobi da se ponovno presele, na neko drugo mjesto u Argentini, u potrazi za poslom. Ovakva situacija zaustavila je aktivnosti udruga, dovela je do slabijeg sudjelovanja u njihovu radu, smanjila im je financijska sredstva i u konačnici je nestao fizički prostor za kolektivitet.

Godine 1930. uspostavljena je druga institucija, samo za Slovence, „Slovensko kulturno društvo Iskra”, koje će se kasnije, 1934., preimenovati u „Delavsko kulturno društvo Iskra”, čime je pokazalo socijalističko usmjerenje i pretvorilo se u ogranak Kulturnog društva „Ljudski Oder” iz Buenos Airesa (ibid.). Dakako, obje organizacije (Jugoslavensko društvo i Iskra) suočavale su se s financijskim teškoćama koje su dovodile

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 989

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

u pitanje samo njihovo postojanje, sve dok se članovi nisu odlučili združiti 25. kolovoza 1940., pod nazivom Slovensko delavsko podporno društvo „Edinost”, bez političke i vjerske usmjerenosti. Ubrzo je društvo, donacijama članova, kupilo zemljište i počelo je graditi kulturno sjedište koje još dan-danas održavaju na adresi Mariano Castex 267, Barrio Alberdi. U skladu s mutualističkom paradigmom, Društvo je nudilo neke pogodnosti svojim članovima, kao što su zdravstvena zaštita i životno osiguranje, među ostalim. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, pružanje usluga počelo je slabiti, da bi na kraju nestalo. Nakon osamostaljenja Slovenije, institucija je 1997. promijenila naziv ponovno u Asociación Mutual Eslovena de Córdoba (AMEC), na slovenskom „Slovensko podporno društvo iz Córdobe”, kako se i sada zove.

DRUŠTVA ZA UZAJAMNU POMOĆ U ARGENTINI: OD USPONA DO PADA Razumjeti povijest AMEC-a znači shvatiti i jedno i drugo, i uspon i pad društava za uzajamnu pomoć. Masovno useljavanje, fenomen koji je karakterizirao demografsko oblikovanje Argentine, donijelo je sa sobom i nastanak organizacija civilnog društva, koje su stvorili useljenici radi zadovoljavanja raznih potreba. U ovom je smislu imigracijska poplava pridonijela dinamizaciji veza solidarnosti među sunarodnjacima i bila je jedan od čimbenika koji je pogodovao širenju onoga što se danas naziva tercijarni sektor. U načelu, ove institucije rasle su usporedo s državom i omogućile su da se kanaliziraju zahtjevi i dadu odgovori na razne potrebe useljenika. Uzajamna pomoć razvila se u Argentini u uskoj vezi s useljenicima, poglavito Europljanima. Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće u zemlji nastaju razne civilne udruge, pri čemu se može napraviti razlika između onih koje su uzimale u obzir nacionalno i/ili regionalno podrijetlo članova i onih koje su se bavile profesionalnom aktivnošću (Moirano 2007: 1–1). Udruge za uzajamnu pomoć počele su se širiti po cijeloj zemlji, čak i među rođenim Argentincima, zato što tijekom dijela XX. stoljeća radnici (s nekim iznimkama kao što su državni službenici) nisu uživali nikakvu socijalnu zaštitu i ostali su prepušteni vlastitoj sudbini. Sa svoje strane, etničke udruge za uzajamnu pomoć težile su dvostrukom cilju. S jedne strane, trudile su se zadovoljiti zahtjeve useljenika za socijalnom i zdravstvenom zaštitom, a s druge strane su pokušavale očuvati kulturne posebnosti kolektiviteta. „Sigurno je da su mnogi useljenici u njima tražili zaštitu u slučaju bolesti, starosti i nezaposlenosti, i zacijelo je to bio prostor društvenosti s ljudima iste kulture i da su se ondje useljenici opuštali skupa s obiteljima. Teško je odgovoriti na pitanje jesu li tražili još više i koliko su dobili od onoga što su tražili” (Sabato 2002: 108).

Tako su se ove institucije od svog postanka bavile mnogostrukim i različitim pitanjima. Nastanak udruga za uzajamnu pomoć obvezao je argentinsku državu da im odredi zakonski okvir. Reguliravši ih, država ih je legitimirala jer su obavljale funkcije pomoći i pružanja zdravstvene zaštite, koje ni ona sama nije mogla jamčiti.

Važnost udruga za uzajamnu pomoć u njihovim počecima bila je u tome što su na sebe preuzele zahtjeve za socijalnom i zdravstvenom zaštitom jednog dijela stanovništva, što je stvaralo stanovit red i ravnotežu u društvu, nudeći potporu društvu transformiranom migracijskim valovima. Svakako, u svom povijesnom razvoju organizacije su se sve više modificirale suočene s novim kontekstima, koji su se stalno mijenjali i usložnjavali. Od prvih godina postojanja mnoge etničke udruge za uzajamnu pomoć prolazile su kroz probleme vezane za nedostatak resursa kojima bi pružile usluge svojim članovima.

Društva za uzajamnu pomoć ušla su u prvu kriznu etapu 1920. i počela su se suočavati s problemima ekonomskog održanja u vremenu, zbog rascjepa koji se tada počeo očitovati, između nuđenih usluga i sve oskudnijih i jadnijih novčanih doprinosa. Pred ovim deficitom, skupštine članova predlagale su iznajmljivanje socijalnog prostora ili povećanje broja suradnika, što bi promijenilo identitet, ili bolje rečeno kulturnu homogenost udruga, omogućujući bilo komu da se učlani (Sabatella 2009: 421).

990 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rossano Sukich, L.: Slovenska imigracija u Argentinu iz komunikacijske perspektive: Slovensko društvo za uzajamnu...

Tijekom XX. stoljeća funkcioniranje organizacija ovog tipa stalno je nailazilo na prepreke. Malo po malo se njihova uloga počela ozbiljno smanjivati zbog uvođenja socijalnih politika planiranih po modelu države blagostanja.

Upravo je debakl društava za uzajamnu pomoć odražavao generacijsku promjenu i njihovu nesposobnost da razriješe nove socijalne probleme. A te probleme je mogla svladati nova argentinska država blagostanja, s tržištem rada koje je pružalo punu zaposlenost i koja je istodobno pokrivala temeljne potrebe svojim izdašnim financiranjem bolnica i javnih škola, što je funkcioniralo u punom opsegu. (Sabatella 2009: 423) U međuraću je dinamizam udruga za uzajamnu pomoć etničkog podrijetla počeo opadati, što je stajalo u odnosu s postupnom argentinizacijom društva. Prema Romeru, „etničke ili nacionalne udruge za uzajamnu pomoć održale su se, ali se inicijativa nije obnovila. Nasuprot tomu, povećao se broj onih koje su okupljale radnike, bilo na strukovnoj ili radnoj osnovi”. (Romero 2002: 182) U Argentini, u kojoj je radnički pokret postajao sve važniji, na razvoj udruga za uzajamnu pomoć utjecalo je još i donošenje zakona 18.610 o obaveznom socijalnom osiguranju, tako da su: (…) udruge za uzajamnu pomoć koje su se bavile zdravstvom – a to su bile najveće – imale velikih problema baš s državnom regulacijom 18.610 o socijalnom radu i mnoge su nestale (kao Španjolska i Radnička udruga). Događalo se da ljudi nisu mogli plaćati obavezni doprinos za socijalno osiguranje i k tomu još dragovoljno pridonositi udrugama za uzajamnu pomoć. (Moirano 2007: 8) Tako su organizacija zdravstva na nacionalnoj razini i nastanak sustava socijalne zaštite upropastili udruge za uzajamnu pomoć. Panorama sljedećih godina, između represivne države i neoliberalnih politika, pokazala se još u većoj mjeri obeshrabrujućom za postojanje udruga za uzajamnu pomoć. Od tada su stanovita etnička društva za uzajamnu pomoć nestala, neka su se otvorila široj zajednici te i dalje održavaju praksu pružanja zdravstvenih usluga, dok su druga promijenila funkciju postavši prostori druženja i čuvanja identiteta. Prema Alfredu Moiranu (2007) iz zaklade Centar za istraživanje socijalne ekonomije (Centro de Investigaciones de la Economía Social, CIESO), udruge za uzajamnu pomoć, koje su još validno registrirane, dosežu danas u Argentini broj 4000. Dakako, autor napominje da ovo ne znači da sve one doista funkcioniraju. Sa svoje strane, naglašava da velik dijapazon usluga i aktivnosti koje te udruge pružaju gotovo da onemogućuje da se izbroji i razmotri totalitet pružanja usluga, a da se nešto ne izostavi.

AMEC KAO SUSTAV POGOĐEN DRUŠTVENO-POVIJESNIM PROMJENAMA Analizirali smo AMEC iz sistemske perspektive, kao složenu cjelinu sastavljenu od sastavnica koje su u međuodnosu (Arnold, Osorio 1998). Stoga je za obradu teme bilo nužno da se analitički napravi razlika između podsistema organizacije i da se napravi skica institucionalne realnosti. Tako se istraživački rad centrirao na unutarnju sredinu organizacije i na promjene koje su se dogodile u njoj kroz vrijeme, posebice vezano za unutarnju komunikaciju i organizacijsku kulturu. Odlučili smo se za sistemsku perspektivu, gdje se organizacije shvaćaju kao otvoreni sustavi, kompleksni i jedinstveni, da bismo povezali institucionalni život i komunikacijske procese koji se uokviruju u njega, a oboje je pogođeno promjenama koje su se dogodile u široj društvenoj sredini. Na ovaj način među najvažnijim promjenama koje su se dogodile u samoj društvenoj sredini i koje su imale direktne učinke na AMEC nalaze se: U nacionalnom kontekstu: • Napredak u sustavu socijalne sigurnosti i pružanja zdravstvenih usluga, do kojeg je došlo u prvoj polovici XX. stoljeća. U ovom smislu, zakon o obveznom socijalnom osiguranju počeo je potkopavati mogućnost da institucije za uzajamnu pomoć postanu glavne pružateljice zdravstvenih usluga.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 991

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

• Ekonomske krize u Argentini i diktatorske vlade. Članovi AMEC-a bili su poglavito radnici koji ne samo da su trpjeli od sukcesivnih ekonomskih kriza u Argentini nego i od diktatura koje su obeshrabrivale djelovanje organizacija civilnog društva, koje su često bile doživljavane kao opasne. Ovaj aspekt postaje osobito relevantan s obzirom na to da su se institucije financirale putem doprinosa članova i društvenih događaja određenih za prikupljanje fondova, a nisu dobivale financijsku potporu ni od Argentine ni od Slovenije.

• Generacijska smjena do koje je došlo u društvenoj masi koja je počela integrirati potomke slovenskih imigranata rođene u Argentini. Postupno se događalo da su novi članovi bili Argentinci slovenskog podrijetla, od kojih mnogi nisu ni govorili slovenski jezik.

U međunarodnom kontekstu: • Razlika vezana za razloge useljavanja prvog migracijskog vala, koji je i utemeljio AMEC, u odnosu na drugi val koji je došao u Córdobu nakon Drugog svjetskog rata. Slovenci iz prvog vala koji su došli u grad bili su utemeljitelji AMEC-a, dok se oni koji su pristigli u drugoj emigraciji nisu pridružili instituciji, osim u nekim slučajevima. Naprotiv, oni koji su pristigli nakon Drugog svjetskog rata okupljali su se u svojim kućama ili u gradskim crkvama i ostavljali su da se podučavanje u slovenskom jeziku odvija u privatnom aranžmanu, „kod kuće”, što je pridonijelo neuspjehu zamisli o izgradnji škole za slovenski jezik pri AMEC-u.

• Osamostaljenje Slovenije od Jugoslavije. Mnogi članovi AMEC-a, koji nisu pripadali obiteljima slovenskog podrijetla, napustili su organizaciju nakon što je Republika Slovenija 1991. postala neovisna i osobito nakon uvođenja satova slovenskog jezika. Ovo udaljavanje značilo je smanjenje prihoda institucije koja se financira plaćanjem socijalnih doprinosa članova.

AMEC-a je prošla kroz sve ove promjene, ali nije se mogla prilagoditi. Mogla je preživjeti godinama, ali nije mogla odgovoriti novoj situaciji. Izgubila je mnoge članove nakon osamostaljenja Slovenije i prestala je pružati usluge uzajamne pomoći, što bi organizacija morala raditi zbog mutualističkog karaktera. Zakonski, AMEC je društvo za uzajamnu pomoć, ali više ne daje takve usluga članovima. Premda sadašnji statut, na snazi od 1997., razmatra pružanje liječničke pomoći, pomoći u nabavi lijekova, organizaciji sprovoda, u području turizma, dodjelu financijske potpore i zajmova, trenutačno udruga ne pruža nijednu od tih pogodnosti.

Zapravo statut postoji samo zato da udruzi da zakonski okvir za postojanje po argentinskom zakonu, više nego zato da se usmjerava realnim ciljevima očuvanja slovenske kulture u Córdobi. U skladu s analizom, glavni cilj AMEC-a u sadašnjosti je da čuva slovenski identitet u gradu. To je razlog zbog čega se članovi sastaju, da otkriju i sačuvaju kulturu predaka i osjete se bliskima njoj. Dakako da su mnogi od njih izjavili da organizacija ima problema u postizanju tog cilja i da je teško uvoditi nove ideje i aktivno sudjelovati u radu. Ciljevi organizacije, koji su danas samo kulturološke prirode, zapravo su u sukobu s organizacijskom kulturom institucije. Kako sada stvari stoje, veći dio života institucije sastoji se u sastancima upravnog povjerenstva, koji se odvijaju jednom tjedno ili svakih petnaest dana, ovisno o poslovima o kojima se odlučuje. Na tim susretima rješavaju se razni aspekti života, kao što su plaćanje poreza, uspostava platne bilance, skupštine i drugi zahtjevi koje nameću INAES (Instituto Nacional de Asociativismo y Economía Social - Nacionalni institut za udruge i socijalnu ekonomiju) i Uprava za poticanje kooperativa i društava za uzajamnu pomoć (Dirección de Fomento Cooperativo y Mutualidades) u provinciji. Isto tako se diskutira o načinu prikupljanja novca i o mogućnostima da se poboljša prostorna infrastruktura, dok se povremeno radi na organizaciji godišnjih događaja radi prikupljanja fondova. Članovi upravnog povjerenstva rade volonterski i jedini su među članovima koji sudjeluju na tim sjednicama, na kojima se sve o čemu se raspravlja bilježi u knjigu akata, u skladu sa zakonskim propisima. Postoje četiri događaja na otvorenom u godini, koji predstavljaju jedine slučajeve u kojima je prisutna gotovo cjelina članova društva: čajanka u travnju, komemorativni ručak u čast obljetnice neovisnosti Slovenije krajem lipnja, obljetnica osnivanja udruge u kolovozu i roštilj za kraj godine. Isti doga992 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rossano Sukich, L.: Slovenska imigracija u Argentinu iz komunikacijske perspektive: Slovensko društvo za uzajamnu...

đaji ponavljaju se svake godine te su, skupa s tečajem slovenskog koji vodi Graciela Mrvalje, jedine manifestacije otvorene svim članovima institucije, koja uključuje oko 90 osoba starosti od 7 pa do 80.

PODSISTEMI UNUTARNJE KOMUNIKACIJE I ORGANIZACIJSKA KULTURA U slučaju ovog istraživanja organizacijska komunikacija i organizacijska kultura uzimaju se kao podsistemi unutar sistema Slovenske udruge za uzajamnu pomoć u Córdobi. Istraživanje je promatralo unutarnju komunikaciju kao: sklop aktivnosti koje obavlja organizacija radi stvaranja i održavanja dobrih odnosa s i među svojim članovima putem korištenja različitih komunikacijskih medija koji ih održavaju informiranima, integriranima i motiviranima da svojim radom pridonose postizanju ciljeva organizacije. (Andrade Rodríguez de San Miguel 2005: 23) Primjećuje se da AMEC nema eksplicitne ciljeve unutarnje komunikacije, da ne postoji neko specijalizirano područje u tom smislu, niti osoba zadužena da planira i obavlja različite komunikacijske radnje. Komunikacija u ovoj instituciji pojavljuje se kao oruđe za običan prijenos informacija a da se ne misli o njoj kao o temeljnom elementu za ojačavanje različitih organizacijskih područja i postizanja ciljeva institucije.

U svom institucionalnom djelovanju AMEC koristi, s jedne strane, visoko formalizirane komunikacijske medije koji se čuvaju još od osnivanja organizacije i stoje u suodnosu s ispunjavanjem zakonskih preduvjeta koje zahtijeva njezin mutualistički karakter. To je slučaj knjige akata, formalnog dokumenta u kojem se redigira dnevni red i teme koje će se obrađivati na svakom sastanku upravnog povjerenstva. S druge strane, preostali mediji/kanali komunikacije koje koristi AMEC, za razliku od nekadašnjih, nisu standardizirani niti se o njima razmišlja prije uporabe s obzirom na njihove prednosti ili nedostatke. Na primjer, mediji koji se koriste radi uspostavljanja kontakata sa suradnicima. Cijelu stvar otežava i činjenica da AMEC nema pristup mreži Tecnologías de la Información y la Comunicación (TIC), zbog čega poziva članove povjerenstva da prošire svoje poruke preko kućne veze na TIC. Tako se komunikacija koncipirala kao temeljni podsistem za postizanje institucionalnih ciljeva i za preživljavanje organizacije. Drugi veliki podsistem koji smo odlučili promatrati bila je organizacijska kultura za koju Andrade Rodríguez de San Miguel (2002: 109) smatra da se upravo u kulturi organiziranja odražava način na koji djeluju članovi neke skupine ili društva (u ovom slučaju, institucije), a koja potječe od sklopa zajedničkih vjerovanja i vrijednosti. Vrijednosti i vjerovanja članova organizacije nalaze svoj odraz u manifestacijama kulture, shvaćenim kao izražaj kulturalnog sustava, i sa svoje strane manifestacije hrane i obogaćuju tu kulturu jer je odnos među njima dvjema (organizacijskom kulturom i manifestacijama) odnos dinamične međuovisnosti.

VRLO DISFUNKCIONALNA ORGANIZACIJSKA KULTURA NASUPROT OČUVANJU SLOVENSKOG IDENTITETA AMEC-a je uspostavljena kao udruga za uzajamnu pomoć koja je odgovarala traženjima jedne specifične grupe useljenika, ali njezin konačni cilj bio je ništa drugo nego očuvanje etničkog i kulturnog identiteta Slovenaca u društvu (Žigon 2001). Tako je, i nakon što je prestala pružati usluge uzajamne pomoći, institucija nastavila tijekom godina razrađivati strategije preživljavanja koje su joj omogućile da dobije resurse nužde za održavanje na životu. U tom smislu su se dobiveni resursi uvijek koristili za poboljšanje i održavanje sjedišta društva, smještenog u četvrti Alberdi, četvrti u koju su se doselili prvi Slovenci (Misetich, Quinteros 1996). Očuvanje zgrade dobilo je posebnu važnost za članove organizacije. Važnost čuvanja zgrade, i kao mjesta za sastanke, i kao mjesta koje označava slovensku prisutnost u gradu Córdobi, potakla je AMEC da razvije stanovite strategije radi pribavljanja resursa, ali te iste strategije nisu uspjele kristalizirati aktivnosti

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 993

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

koje bi mogle ojačati slovenski identitet. Tek po dolasku Graciele Mrvalje, nakon osamostaljenja Slovenije, organizacija je počela držati satove iz slovenskog jezika. To znači da je položaj AMEC-a asimetričan i izoliran kad se usporedi sa slovenskim institucijama u Buenos Airesu, koje su imale veći broj članova i više sredstava. (Jevnikar 1996). Što se tiče problema manjka suradnje između iseljeničkih institucija i potomaka Slovenaca: […] ima mnogo slovenskih klubova i udruga koje funkcioniraju same za sebe, bez povezanosti s drugim slovenskim klubovima – zbog nedostatka informacija, ili osobnih svađa, ili čak političkih svađa. Posljedica toga je da slovenski identitet i njezina prisutnost u svijetu gube snagu i mnogi ne znaju kako predstaviti cjelinu etničke zajednice u društvu dominantne većine. (Žigon 2001) Svi ovi aspekti sugeriraju da bi se organizacijska kultura AMEC-a trebala razumjeti kao jako disfunkcionalna jer u toj organizaciji „…postoje zajednička značenja, ali ona ne priskrbljuju nikakve upute za djelovanje u kriznim situacijama jer organizacija više nije sposobna postići očekivane rezultate. Kultura, vrlo ukorijenjena u tradiciju, stvara veliku dezorijentaciju i otpor prema promjenama” (Andrade Rodríguez de San Miguel 1996). Komunikacija u AMEC-u teži podučavanju, informiranju i naređivanju. Smatra se oruđem za linearni prijenos informacija. Ista poruka prenosi se na isti način svim članovima, a da se ne pravi razlika među diferenciranom piblikom. Štoviše, ova vrsta komunikacije nema dijalogalni karakter niti zagovara sudjelovanje. Ne trudi se oblikovati ili razmjenjivati ideje. Ovaj komunikacijski stil pratio je tijekom vremena potrebu organizacije za stabilnošću i uravnoteženošću. Ove crte koje stječe unutarnja komunikacija vezane su posebice za određen tip organizacijske kulture. Tako komunikacija u AMEC-u odgovara određenom tipu jako disfunkcionalne organizacijske kulture. Analiza podsistema komunikacije omogućila nam je da identificiramo interakciju stanovitih manifestacija – konceptualno-simboličkih, konduktualnih, strukturalnih i materijalnih – koje u cjelini sačinjavaju organizacijsku kulturu, shvaćenu kao sklop vjerovanja i vrijednosti (Andrade Rodríguez de San Miguel 2002). Kroz godine je ova vrlo disfunkcionalna organizacijska kultura djelovala unutar AMEC-a kao snaga otpora prema promjeni, stvarajući nesigurnost među svojim članovima u vrijeme kad je trebalo odlučivati kako odgovoriti novim situacijama i scenarijima. Ova institucija ima vrlo ukorijenjenu tradicionalnu kulturu u kojoj postoje zajednička značenja, ali koja ne daju nikakvu uputu za razrješavanje kriznih situacija. To jest, zajednička značenja ne omogućuju da se provedu ciljevi organizacije. AMEC u biti predstavlja konzervativnu strukturu (Schlemenson 1998: 138 – 155). U svom povijesnom razvoju, unatoč modifikacijama i promjenama konteksta, organizacija nije u bitnome promijenila svoje forme. Morfoestetička struktura AMEC-a dopušta samo kvantitativne promjene, na primjer, fluktuaciju broja članova (ibid.) Nije prilagodila svoje kvalitativne aspekte današnjoj sredini u kojoj djeluje. Njezini ciljevi, misija, vrijednosti i struktura moći ostali su netaknuti, premda se u praksi zamjećuju neki znakovi promjene.

Polazeći od analize, može se zamijetiti da težnja organizacije za očuvanjem „statusa quo” predstavlja dio njezine strategije preživljavanja, ali je istodobno baš ova strategija ta koja je vodi iscrpljavanju i neuspjehu u punom postizanju institucionalnih ciljeva. Ova konzervativna praksa je ona koja ne dopušta da AMEC evoluira i dovodi je do toga da gubi raznolikost u nalaženju rješenja (ibid.). „Uvijek se radi isto”. Upravo tako je preko konzervativnih i centralizatorskih praksa AMEC sve više definirao svoj institucionalni stil koji je postao njegova strategija preživljavanja.

Unatoč tomu, ako se misli da se svaka institucija nalazi unutar nekog makro-sustava, koji je društvo, neizbježno je da će događaji koji će se zbiti kroz povijest utjecati na nju. Tako su nagle promjene koje su se dogodile u nacionalnom i međunarodnom kontekstu i teškoće AMEC-a u prilagođavanju stvorile stanovit proces institucionalne krize s nesuglasicama koje još nisu razriješene.

994 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rossano Sukich, L.: Slovenska imigracija u Argentinu iz komunikacijske perspektive: Slovensko društvo za uzajamnu...

ZAKLJUČAK Sadašnja situacija u kojoj se nalazi AMEC suočava je s novim zahtjevima koje njegova stara struktura ne može zadovoljiti. Premda se može naslutiti da se udruga počinje otvarati mogućoj promjeni, ipak još uvijek ne uspijeva napraviti bitniji zaokret. Podučavanje slovenskog, na primjer, predstavlja pokušaj promjene, pokušaj da se razumije da njegova društvena komponenta nije više ista i da je nužno inkorporirati nove strategije. To zacijelo nije masovna aktivnost, ne uspijeva biti inkluzivna i obuhvatiti cjelinu društvene mase.

Još se ne mogu primijetiti novi projekti AMEC-a koji bi uzeli u obzir karakteristike raznih članova i njihove interese. To je jasan odraz nedostatka raznovrsnosti i različitosti u udruzi u vrijeme kad mora odgovarati na potrebe suradnika.

Organizacijska kultura AMEC-a u uskoj je vezi s oblikom u kojem ona primjećuje i reagira na situacije promjene. Baš zato će pred događajem ovog tipa, pred krizom, organizacijska kultura uvjetovati način na koji će institucije reagirati. Na taj način se može reći da sve promjene koje doživljava organizacija, zbog fluktuacija u socio-povijesnom kontekstu, utječu na komponente unutarnje sredine, kao što su: komunikacija i organizacijska kultura. Ovo govori o postojanju međuovisnosti između komunikacijskog stila i organizacijske kulture koji održavaju sustav, direktno ili indirektno, objedinjenim na manje ili više stabilan način.

U sadašnjosti se primjećuje da se AMEC nalazi u razdoblju promjene različitom od prethodnih. Dio njegovih članova počinje na drukčiji način razmišljati o organizaciji, za razliku od drugih segmenata. Nedavno integrirana društvena masa sve više dovodi u pitanje njezin konzervativan karakter, prije prihvaćen kao takav.

Njima više nije dovoljno tek to da se organizacija samo trudi da se održi kroz vrijeme. Radi se o etapi u kojoj aktivnosti koje smišlja institucija ne uspijevaju u potpunosti zadovoljiti napore za postizanjem institucionalnih ciljeva niti mogu opravdati nova očekivanja suradnika koji se trude istražiti u njoj slovenstvo kao središnji element svojeg identiteta. Na taj način postaje hitno da institucija analizira: s jedne strane, koje elemente organizacijske kulture je nužno sačuvati, te s druge, koje treba ostaviti po strani, što bi omogućilo uklapanje novih aktivnosti koje bi dovele do cjelovitog postizanja ciljeva institucije. Komunikacija dobiva totalnu relevanciju u svakom procesu tranzicije i integracije tradicionalnog s novim. Tako je smišljen strateški plan komunikacije da se njime prati ovaj proces promjene, koji proživljava AMEC prelazeći od strategije komunikacije centrirane na obučavanje, obavještavanje i naređivanje, na drugu strategiju, centriranu na uključivanje, sudjelovanje i komuniciranje.

Literatura 1.

Andrade Rodríguez de San Miguel, Horacio (1996). La comunicación positiva y el entorno organizacional.

Revista Razón y Palabra 1/4, http://www.razonypalabra.org. mx/anteriores/n4/andrade.html.

2.

Andrade Rodríguez de San Miguel, Horacio (2002). Cultura organizacional, administración de recursos simbólicos y comunicación. La comunicación en las organizaciones (ed. Carlos Fernández Collado).

México: Trillas, 107–123.

3.

Andrade Rodríguez de San Miguel, Horacio (2005). Comunicación institucional interna: Proceso, disciplina y técnica. España: Gesbiblo.

4.

Arnold, Marcelo, Osorio, Francisco (1998). Introducción a los Conceptos Básicos de la Teoría General de Sistemas. Cinta de Moebio 3, 40–49.

5.

Estatutos de la Asociación Mutual Eslovena de Córdoba (1940–1997).

6.

Genorio, Rado (1986). The Slovene Immigrant Community in Argentina Between the Two World Wars.

Slovene Studies 8/2, 37–42.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 995

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

7.

Instituto Nacional de Asociativismo y Economía Social (INAES) ¿Qué es una mutual?, http://www.inaes. gob.ar/es/articulo.asp?id=55.

8.

Jevnikar, Martin (1996). Slovenski domovi v Južni Ameriki. Dve Domovini / Two Homelands 7, 97–112.

9.

Law 18.610 of Compulsory Membership in Trade Union-Run Medical Insurance Programmes

10. Misetich, Laura R., Quinteros, Marcela C. (1996). Los yugoslavos en la ciudad de Córdoba y su práctica asociacionista: El caso de la Sociedad Mutual Eslovena Yugoslava, 1940–1955. National University of Córdoba, Argentina.

11. Moirano, Alfredo Armando: Apuntes para una historia del mutualismo. Fundación CIESO – Centro de Investigaciones de la Economía Social, http://www.fundacioncieso.org.ar/testing-wp/wpcontent/ uploads/Apuntes_para_una_historia_del_ mutualismo.pdf.

12. Romero, Luis Alberto (2002). El Estado y las Corporaciones. De las Cofradías a las Organizaciones de la Sociedad Civil. Historia De la iniciativa asociativa en Argentina 1776–1990 (eds. Elba Luna, Elida Cecconi). Buenos Aires, Argentina: Edilab Editora/ Gadis – Grupo de Análisis y Desarrollo Institucional y Social, 169–273.

13. Sabatella, Ángel Félix (2009). Había una vez… Asociaciones lucanas. Recuperando la identidad lucana en Argentina. Temas de patrimonio cultural 25 (ed. Leticia Maronese). Buenos Aires, Argentina: Comisión para la Preservación del Patrimonio Cultural de la Ciudad Autónoma de Buenos Aires, 419–436.

14. Sabato, Hilda (2002). Estado y sociedad civil. De las Cofradías a las Organizaciones de la Sociedad Civil.

Historia De la iniciativa asociativa en Argentina 1776–1990 (eds. Elba Luna, Elida Cecconi). Buenos Aires, Argentina: Edilab Editora/ Gadis – Grupo de Análisis y Desarrollo Institucional y Social, 101–166.

15. Schlemenson, Aldo (1998). Análisis organizacional y empresa unipersonal. Buenos Aires, Argentina: Paidós 16. Uranga, Washington, Moreno, Laura, Villamayor, Claudia (1997) Diagnóstico y planificación de la comunicación. Buenos Aires, Argentina: La Crujía Ediciones.

17. Žigon, Zvone (2001). Who is Who in Slovenia dealing with Slovenians Abroad. Presented at the Genealogy conference, Ljubljana, Slovenia.

SLOVENE IMMIGRATION TO ARGENTINA FROM A COMMUNICATIONS PERSPECTIVE: THE SLOVENE MUTUAL ASSOCIATION OF CÓRDOBA ABSTRACT This research presents the Slovene immigration to Córdoba, Argentina in the twentieth century, its phases and the institutions created under a mutualistic paradigm. However, the main objective of the exploration consists of introducing a case study which emerged from the problematization of the relation between the organizational culture and internal communication within the Slovene Mutual Association of Córdoba. This institution, established in 1940, was a late expression of ethnic mutualism and it has been maintained over the time with the primary objective of preserving Slovene identity. Nevertheless, several changes in the national and international scene throughout the twentieth century imposed various restrictions to its development.

The organization was approached from a systemic perspective as a whole, considering the historic changes

996 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rossano Sukich, L.: Slovenska imigracija u Argentinu iz komunikacijske perspektive: Slovensko društvo za uzajamnu...

that have affected its mode of action. After the diagnosis of the relationship between organizational culture and internal communication subsystems, the incidence of this relation was noticed in the achievement of corporate goals. This relation among the subsystems has created a strong but conservative and dysfunctional organizational culture.

Key words: Slovene immigration, Argentina, ethnic mutualism, organizational culture, internal communication

LA INMIGRACIÓN ESLOVENA A ARGENTINA DESDE UNA PERSPECTIVA COMUNICACIONAL: LA ASOCIACIÓN MUTUAL ESLOVENA DE CÓRDOBA RESUMEN El presente trabajo indaga la inmigración eslovena a Córdoba, Argentina, en el siglo XX, sus fases y las instituciones creadas bajo un paradigma mutualista. Sin embargo, el principal objetivo del artículo consiste en introducir un estudio de caso surgido de la problematización de la relación comunicación interna/ cultura organizacional en el seno de la Asociación Mutual Eslovena de Córdoba (AMEC). Dicha institución, fundada en 1940 por inmigrantes eslovenos, fue una expresión tardía del mutualismo étnico que se ha mantenido en el tiempo con el objetivo último de conservar la identidad eslovena en Córdoba. Sin embargo, diversos cambios operados en el contexto nacional e internacional a lo largo del siglo veinte opusieron restricciones a su devenir.

La organización fue abordada, desde una perspectiva sistémica, como un todo atravesado por cambios históricos ocurridos en su medio de acción. Tras la realización del diagnóstico se dio cuenta de la relación existente entre los subsistemas cultura organizacional y comunicación interna, como así también de la incidencia de ambos en la consecución de los objetivos institucionales. Lo que configuró, en el devenir histórico institucional, una cultura organizacional de tipo fuerte-disfuncional Palabras clave: Inmigración eslovena, Argentina, mutualismo étnico, cultura organizacional, comunicación interna

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 997

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Oliver Zambrano Alemán Universidad Central de Venezuela oljverzambrano@gmail.com

DOPRINOS HRVATSKIH DOSELJENIKA U VENEZUELI NEOVISNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE (1945. – 1991.)

SAŽETAK Općeniti cilj ovog rada je proučiti doprinos hrvatskih doseljenika u Venezuelu postizanju neovisnosti Hrvatske 1991. Za njegovo sastavljanje obavljena su istraživanja u arhivu i napravljeni intervjui s protagonistima događaja koji su prethodili neovisnosti, s onima koji su nakon Drugog svjetskog rata iskoristili venezuelansku migracijsku politiku koja je favorizirala dolazak seoskog stanovništva iz Europe, u pokušaju da se ojačaju poljoprivreda i stočarstvo, nakon što su polja opustjela zbog napuštanja poljoprivrede u korist naftne industrije. Kada su stigli, doseljenici su se rasporedili u najvažnije gradove u zemlji, organizirali su se u folklorne, sportske, karitativne, obrazovne i političke udruge koje su poduzimale miroljubive akcije u korist ponovne uspostave i priznanja Hrvatske. Hrvati ukorijenjeni u Venezueli bili su organizirani u Hrvatsko narodno vijeće, a njihov najznačajniji uspjeh bio je u tom što su stvorili povoljno ozračje za to da veleposlanik Venezuele u UN-u predloži toj organizaciji priznanje Republike Hrvatske.

Ključne riječi: Hrvatska, Venezuela, doseljavanje, neovisnost, Hrvatsko narodno vijeće

UVOD U Venezueli, kao i u mnogim drugim dijelovima Latinske Amerike, problemi kao što su napuštanje poljoprivrednog zemljišta, nedostatna poljoprivredna proizvodnja i manjak stanovništva datiraju još od kolonijalnog razdoblja, a pogoršali su se u vrijeme ratova za neovisnost, kad su se masovna premještanja stanovništva iz jedne provincije u drugu odvijala usporedno s napredovanjem ove ili one vojske i smrtnost se povećavala, kako to obično biva u takvim slučajevima.

Poljoprivredna perspektiva zemlje počela se mijenjati u 20-im godinama 20. stoljeća kad se nafta pretvorila u najveći generator prihoda za Venezuelu premašivši, po prvi put u povijesti, dobit od kave i kakaa zbog čega su oni koji su upravljali zemljom i njezinom ekonomijom (većina njih su bili zemljoposjednici) počeli posvećivati vrijeme i napor za to da „posiju naftu”1, to jest da dalje investiraju dobit iz tog polja (Straka, 2016), što se nikad nije ostvarilo zbog interesa multinacionalnih kompanija i njihova dosluha s vlastima.

Od 1908. Venezuelom je vladao general Juan Vicente Gómez2, koji je uvijek bio nesklon mogućnosti da se potiče imigracija u Venezuelu zbog straha od dolaska i širenja liberalnih ili komunističkih ideja koje bi mogle izazvati komešanje među stanovništvom i ugroziti njegovu vlast, ali su nakon njegove smrti nasljednici počeli 1

2

Fraza koja se pripisuje venezuelanskom ekonomistu Albertu Adrijaniju i koji u sebi sadrži načelo korištenja bogatstva stvorenog naftom za investiranje u poljoprivredu i stočarstvo.

Poznat kao „Zaslužni” (Benemérito), vladao je od 1908., kad je svrgnuo svog prijatelja i kuma Cipriana Castra, sve do smrti 1935. Njegov lik u Venezueli veže se s tim da je to bila najdulja diktatura u povijesti republike i s tim što se rodio 24. srpnja i umro 17. prosinca, na iste datume na koje se rodio i umro Osloboditelj Simón Bolívar.

998 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Alemán, O.Z.: Doprinos hrvatskih doseljenika u Venezueli neovisnosti Republike Hrvatske (1945. – 1991.)

raditi na tom da se poveća broj stanovnika privlačenjem doseljenika iz Europe. Tako je 26. kolovoza 1938. stvoren Tehnički institut za imigraciju i kolonizaciju (Instituto Técnico de Inmigración y Colonización, ITIC) s ciljem da privlači strance sa znanjima u području poljoprivrede, zato da se oni organizirano inkorporiraju u venezuelansko društvo i uvećaju prinose od poljoprivrede (Banko, 2006).

Tijekom Drugog svjetskog rata napadi podmornica na prijevozne brodove na otvorenom moru stvorili su tehnički problem transporta osoba, ali unatoč tomu su nakon okončanja konflikta države Amerike otvorile vrata svim Europljanima koji su željeli obnoviti svoje živote nakon što su sve izgubili u ratnom vihoru.

U venezuelanskom slučaju, stanovništvo je bilo malobrojno sve do stjecanja neovisnosti u XIX. stoljeću, a s naftnim procvatom u 40-ima taj problem je postao akutnijim jer se manje od četiri milijuna stanovnika raspoređenih u više od jednog milijuna četvornih kilometara ponajviše koncentriralo u gradovima regije priobalnog gorja3, napustivši u cijelosti agrarna područja, zbog čega se javila potreba za poticanjem dolaska osoba s tehničkim znanjima i profesija vezanih za poljoprivredu, što je uspostavilo simbiotički odnos u skladu s uvjetima trenutka.

PRVE GODINE U VENEZUELI Nakon kraja rata dogodile su se promjene u sustavu međunarodnih odnosa: osnutak Organizacije ujedinjenih naroda 1945. i Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. položili su temelje za nove dinamike. Skupa s tim, 8. rujna 1947. potpisan je Sporazum u Blendu (Austrija) u kojem su se londonska i beogradska vlada obvezale da će riješiti problem Hrvata koji su se nalazili u izbjegličkim logorima pod britanskom upravom.

U međuvremenu, 18. listopada 1945. došlo je do državnog udara kojim je svrgnut general Isaías Medina Angarita, a s njim je pala i prva uistinu demokratska vlada u povijesti Venezuele. Nakon udara nastalo je ono što historiografija zove „Trienio Adeco”4, što je kulminiralo 1948. državnim udarom vojne hunte na čelu s generalima Carlosom Delgadom Chalbaudom i Marcosom Pérezom Jiménezom.

Unatoč političkoj nestabilnosti u toj epohi, 3. listopada 1947. venezuelanska vlada imenovala je doktore Armanda Hernándeza Bretóna, José Padróna Irazabala i Enrique Tejeru Parísa specijalnim konzulima za Njemačku, Francusku i Italiju. Njihova zadaća bila je da obave razgovore s potencijalnim imigrantima i dobili su ovlaštenje da dodijele vizu onima za koje smatraju da ispunjavaju kriterije za dolazak u Venezuelu (Rey, 2011). Što se tiče dr. Tejere Parísa, baš je on bio taj koji se sastao s Hrvatima koji su konačno stigli u Venezuelu.

Imigracija Hrvata u Venezuelu kao dio masovnog i organiziranog projekta odvijala se između 1947. i 1952.

U tom razdoblju su brodovi poput „General Blacka” prevozili sve one koji su od konzula dobili odobrenje da uđu u zemlju do Puerto Cabello (savezna država Carabobo) i do La Guaire (Federalni distrikt)5. Jednom kad su stigli u Venezuelu, smještali su ih u centre za imigrante kojima je upravljao ITIC, poglavito centar u El Trompillu5, gdje su im bile na raspolaganju sve usluge koje su im boravak činile ugodnim (Feo, 1989). Odanle su se brzo mobilizirali i uz pomoć vjerske organizacije Caritas dobili su posao za odrasle, a školu za djecu.

U ovoj prvoj godini Hrvati su poduzeli korake da ozakone svoj položaj kao kolektiviteta i 5. listopada 1949. dobili su dopuštenje od Nacionalne uprave za sigurnost i strance da formiraju Udrugu Hrvata Venezuele (Asociación Croata de Venezuela), koja je ustanovljena po Zakonu o aktivnosti stranaca iz tog razdoblja (Sančević, 1982). Zahvaljujući njoj, prestali su ovisiti o Caritasu i organizirali su se na sportskom i kulturnom

Ovo je naziv kojim se označuje rubni pojas saveznih država koje imaju izlaz na Karipsko more i države na Andama.

U toj se zoni nalaze najvažniji gradovi zemlje. Više prema jugu nalaze se regije Los Llanos i Guayana.

4 Dobio je ime po tom što je kandidat iz stranke Demokratska akcija bio predsjednik tri godine.

5 God. 1998. La Guaira je postala glavnim gradom savezne države Vargas koja je upravno odvojena od Caracasa.

3

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 999

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

području, premda im je bilo izričito zabranjeno da se uključuju u političke aktivnosti, bilo na domaćoj ili na međunarodnoj razini.

Od tada je zajednica procvala u venezuelanskom društvu i strukturalno je porasla osnivanjem Anonimnog društva „Hrvatsko ognjište” 1958., putem kojega su se stvarali prihodi za pokrivanje mnogih njezinih troškova. Vezano za to, stvorili su Hrvatski odbor u Venezueli posvećen filozofskim i intelektualnim aktivnostima među kojima se ističe proučavanje hrvatsko-venezuelanskih odnosa; zatim dobrotvornu udrugu „Hrvatska žena” koja se 2007. preimenovala u Kulturnu udrugu hrvatskih gospođa te sportske momčadi nazvane Croacia FC u Valenciji i Caracasu. Što se tiče sporta, obje momčadi bile su jako dobre i borile su se za najviša mjesta u regionalnim turnirima.

Ekipa iz Caracasa održala se sve do kraja šezdesetih. Međutim, ako se govori o popularnosti, nije bilo poznatijeg Hrvata u Venezueli u tim godinama od onog visokog i snažnog čovjeka koji se svake subote pojavljivao na televizijskim ekranima, u okviru glavne borbe večeri, kao dio spektakla hrvanja slobodnim stilom, a sportsko ime mu je bio Gladiator Croata. Ovaj pseudonim bio je dio strategije Hrvatskog odbora za širenje imena zemlje i simbolike nacije među Venezuelancima jer je Gladiator, jedan od miljenika publike, ulazio na ring obučen u ogrtač s naslikanom šahovnicom7 na ramenu.

S druge strane, Hrvati su uvijek sudjelovali u folklornim aktivnostima koje su organizirale zajednice doseljenika u Venezueli; tu su se pripremali burek, sarma i druga karakteristična jela, nosile su se tradicionalne nošnje, svirale su grupe tamburaša i plesalo se. K tomu, polagali su vijence pred konjaničkom statuom Osloboditelja na trgu Plaza Bolívar u Caracasu, uz prisutnost guvernera Federalnog distrikta8, što je čin koji će mnogo godina kasnije biti od ključne važnosti za proces dobivanja potpore za neovisnost, jer je jedan od tih guvernera bio dr. Diego Arria, koji će kasnije biti veleposlanik Venezuele u OUN-u, gdje je zauzimao i položaj predsjedavajućeg Vijeća sigurnosti.

DJELOVANJE HRVATA U VENEZUELI Godine 1962. Hrvati u izgnanstvu pokušali su se organizirano sastajati da promiču neovisnost svoje domovine. Radi toga su se sastali u New Yorku, u Hotel Commodore, između 29. kolovoza i 2. rujna, na onome što je poznato kao „Kongres izgnanih Hrvata”, kojemu su prisustvovale delegacije iz SAD-a, Kanade, Europe, Latinske Amerike i Australije (S/A, 1962). Tijekom četiri dana diskutiralo se samo o jednoj ideji, o hrvatskoj neovisnosti, i iz tog susreta nastalo je Hrvatsko narodno vijeće (HNV), organizacija koja je sebi postavila zadaću da kanalizira napore dijaspore u cilju oslobođenja; dakako, nikad se ništa od onog što je dogovoreno u njujorškom hotelu nije moglo ostvariti jer je nedostatak novčanih resursa u sljedećim godinama sve projekte osudio na propast, a na stranicama svjetskih novina ime Hrvatske pojavljivalo se samo onda kad se izvješćivalo o terorističkim akcijama protiv jugoslavenske države.

S ovom panoramom dolazimo do godine 1973., kad je većina Hrvata koji su došli u prvom desetljeću nakon rata već imala venezuelansko državljanstvo i odlučili su stvoriti Hrvatski centar u Venezueli, kojem, za razliku od udruge iz 1948., Zakon o aktivnostima stranaca više nije nametao nikakva ograničenja. Tako su se organizirali i, koristeći se iskustvom iz New Yorka, izdali su priopćenje naslovljeno Poziv svim Hrvatima izvan domovine, koje ovdje donosimo: Lociran je u blizini Puerto Cabello u saveznoj državi Carabobo. Pretvorio se u najznačajniji centar za prihvat Hrvata u zemlji.

7 Ime za grb s crvenobijelom šahovskom pločom koji simbolizira Hrvatsku.

8 Od 1999., kad je otvoren Generalni konzulat Republike Hrvatske u Caracasu, ova aktivnost počela se odvijati svakog 25. lipnja u Nacionalnom panteonu pred sarkofagom Osloboditelja.

6

1000 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Alemán, O.Z.: Doprinos hrvatskih doseljenika u Venezueli neovisnosti Republike Hrvatske (1945. – 1991.)

POZIV SVIM HRVATIMA IZVAN DOMOVINE Hrvati Prvo: Uskoro će se navršiti tri desetljeća otkada je hrvatski narod još jednom izgubio državu, unatoč svim uloženim žrtvama da se sačuva.

Drugo: Samo je neovisna država jamac za preživljavanje i razvitak bilo kojeg naroda, pa tako i Hrvata.

Treće: Hrvatsko iseljeništvo, usko povezano s idejom državnosti, u zadnjih 28 godina nije poduzelo nijednu mjeru u korist obnove hrvatske države. Četvrto: Prvih deset godina izgnanstva provedeno je u uzaludonom očekivanju konflikta na velikoj razini, preko kojega bi se onda mogla obnoviti Država. Jedini ozbiljan pokušaj zajedničkog djelovanja hrvatske dijaspore bilo je osnivanje Hrvatskog narodnog vijeća (1962.), koje nije imalo uspjeha zbog dobro poznatih općih uvjeta i nedostatka sredstava za konkretan rad.

Peto: Rankovićev pad, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i postojanje nacionalne svijesti kod nekih istaknutih hrvatskih komunista omogućili su Hrvatsko proljeće i masovni pokret kao nove prilike za borbu za Državu. Žalosno je da su ti događaji zatekli hrvatsku dijasporu totalno nespremnu. Šesto: Zbog „događaja iz prosinca” postoji potreba da se ne prekida s borbom u kojoj hrvatska dijaspora mora biti aktivna. U tom smislu smatramo da je vrlo važno da se napori svih Hrvata koncentriraju putem uspostave Narodnog predstavništva Hrvata izvan domovine (NPHID).

Sedmo: Narodno predstavništva Hrvata izvan domovine (NPHID) imalo bi dvije osnovne funkcije: a) borbu Hrvata za uspješnu uspostavu Republike Hrvatske, što je zajamčeno pravom naroda na samoodređenje i načelima Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, b) ekskluzivno zastupanje interesa Hrvata pred cijelim svijetom kao jak politički čimbenik.

Osmo: Svaka borba za narodnu slobodu zahtijeva žrtve pripadnika tog naroda, kao i u slučaju drugih naroda (Alžiraca, Iraca, Židova itd.), koji su nedavno uspostavili države, tako da, posljedično tomu, NPHID mora raspolagati obilnim resursima u efektivi zato da bi uspješno obavilo svoje osnovne funkcije te stoga svi Hrvati, osim moralne potpore, za to moraju – ovo je jako važno – davati i redovitu novčanu potporu.

Deveto: Kao novo žarište za zajedničku akciju hrvatske dijaspore, NPHID se mora sastojati od članova izabranih od onih Hrvata koji pridonose Fondu za nacionalno oslobođenje. Ovaj nacionalni fond primat će sredstva sve dok se NPHID ne uspostavi u skladu s predviđenim normama. Na prvom sastanku predstavnika Fonda izabranih pri utemeljenju NPHID-a treba izabrati upravno vijeće NPHID-a, koje će primati sredstva zato da se omoguće sloboda kretanja, organizacija i, u konačnici, konkretna akcija.

Deseto: NPHID neće biti novo društvo ni udruga političkih stranaka, osobito neće biti nova stranka ili pokret, tako da rad i sudjelovanje članova drugih stranaka, pokreta i udruga ne znači da oni moraju prekinuti svoje članstvo u tim organizacijama.

Jedanaesto: Ovu skupštinu sazvao je Hrvatski odbor u Venezueli, koji je stvorio i mali fond („za hrvatsku slobodu”), a on već ima nekoliko tisuća dolara redovitih priloga i stavit će se na raspolaganje upravnom vijeću NPHID-a čim bude uspostavljeno.

Dvanaesto: Hrvatski odbor u Venezueli na raspolaganju je svim Hrvatima kao posrednik i organizacija za zaštitu i informiranje radi uspostave NPHID-a i šalje poziv već postojećim fondovima da pomognu u akciji za propagiranje uspostave novih fondova. Hrvatski odbor u Venezueli isto tako detaljno razrađuje PROJEKT STATUTA ZA STVARANJE LOKALNIH FONDOVA I NACIONALNOG PREDSTAVNIŠTVA HRVATA IZVAN DOMOVINE (NPHID), koji će se dati na uvid svima radi diskusije.

Caracas, svibanj 1973. Hrvatki odbor u Venezueli (Sančević, M, 1982, str. 362)

Središnja ideja ovog dokumenta je borba za slobodu Hrvatske i skreće se pozornost na nacionalni i međunarodni kontekst s kojim bi se trebala suočiti nacija, ali, vezano s tim i zahvaljujući viziji jednog od najpoštova-

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1001

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

nijih članova hrvatske zajednice u Venezueli g. Mile Muse u priopćenje se ugradila i referencija na novčane doprinose dijaspore za spomenuti cilj. U tom smislu je očito da je ranija situacija iz New Yorka služila za to da se isprave počinjene pogreške, poglavito u onom što se tiče metodologije koja bi bila ekonomski usklađena s ciljem postizanja neovisnosti.

Tako se između 1973. i 1974. odvijala važna politička i filozofska debata u kojoj su se postavljala pitanja kao: „Što je Hrvatska?”, „Tko su Hrvati?” i „Što se zapravo hoće?” Ova pitanja služila su tomu da se povuče konceptualna linija oko koje su se usredotočili napori Hrvata raspršenih po svijetu.

Tražeći odgovore na sve to, postalo je očito da je Hrvatska utopljena unutar jedne vrlo centralizirane države, koju vodi diktator, i druga, strana nacija, koja ima interese nespojive s hrvatskima, dok su Hrvati nacija s trinaest stoljeća povijesti označenih autonomijom koja se prakticirala kroz Sabor9, instituciju koja je sinonim za volju naroda, sve dok 1918. sile pobjednice Prvog svjetskog rata nisu odlučile poduprijeti ekspanzionistički projekt svoje regionalne saveznice i pristale su na ukinuće hrvatske autonomije, po prvi put u povijesti, a radi ostvarenja projekta Velike Srbije10, upravljanog od kraljevske kuće Karađorđevića.

Jednom kad su odgovorili na prva dva pitanja, trebalo je odgovoriti na treće, što je podrazumijevalo ne samo debatu po idealističkom modelu nego i duboko poznavanje prava i međunarodnih odnosa jer je u vrijeme Hladnog rata važnost Jugoslavije i Maršala Tita unutar Pokreta nesvrstanih bilo nešto što se moralo shvatiti vrlo ozbiljno u trenutku kad se rade procjene o šansama projekta da uspije. Dokaz za to bili su opetovani debakli vojnih i diplomatskih akcija koje su se poduzimale od 1945.

Sve ove diskusije stvorile su ozračje povoljno za to da se 1974. u Torontu ponovno pokrene HNV i od tada se ova organizacija, pokrenuta iz Venezuele, pretvorila u najvažnije oruđe za promicanje hrvatskog pitanja, time što je pokazivala svijetu da su hrvatske težnje pravedne i da su usklađene s načelima i pravima kojima se rukovodi međunarodni sistem, među ostalim s pravom na samoodređenje naroda.

Kao predstavnici hrvatskih iseljenika iz Venezuele, na utemeljenju Vijeća bili su prisutni Ivo Kisić i dr. Gaspar Malvić, obojica poznati i priznati borci za hrvatsku slobodu u Venezueli, a ovaj drugi je bio predložen da predsjeda organizacijom 1974. (Sančević, 1982), i, premda nije izabran, jasno se pokazuje da je bio ustrajan u svom radu za Hrvatsku iz glavnoga grada karipske zemlje.

HRVATSKO NARODNO VIJEĆE Stvaranje Vijeća pretpostavilo je izbor upravnog odbora koji se trebao obnavljati svake dvije godine i bio je zadužen da koordinira djelatnosti hrvatskih društava iseljenika u cijelom svijetu. Jednom kad su se definirali ovi detalji, počeli su sastanci koji su se održali u Torontu (1974., 1975. i 1982.), Bruxellesu (1977.) i Londonu (1980. i 1984.) Na svakom od njih pokazivao se najveći interes za promicanje hrvatske neovisnosti polazeći od zapadnih vrijednosti.

Rad Vijeća u temelju se sastojao u tom da u zapadnim demokracijama stvara lobi za potporu neovisnosti Hrvatske, izlaganjem argumenata za koje su smatrali da će pomoći dobivanju potpore za oslobođenje, dok su istodobno ukazivali na samovoljne akte jugoslavenske vlasti, što sve nije bio lak posao, kako se pokazalo 1978., kad je tajna jugoslavenska policija ubila Bruna Bušića.

Povijesno ime hrvatskog parlamenta od početaka postojanja nacije u 7. stoljeću do dana današnjeg.

Sastoji se u objedinjavanju svih područja nastanjenih Srbima u jednu državu, a na onim mjestima u kojima Srbi nisu većina, treba natjerati nesrpsko stanovništvo da se povuče, u cilju čega se može koristiti bilo koje sredstvo. Za produbljenje o ovoj temi (a to je bilo ono što su Milošević i društvo pokušali napraviti između 1991. i 1995.) može se čitati Garašanin, I. (1844). Načertanije. Beograd.

9

10

1002 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Alemán, O.Z.: Doprinos hrvatskih doseljenika u Venezueli neovisnosti Republike Hrvatske (1945. – 1991.)

Za provođenje ovog posla diskurs se temeljio na kontekstu Hladnog rata, kad su napetosti između dviju velesila ostavljale prostor za dekolonizaciju Afrike i Azije, omogućujući stvaranje nacionalnih država, što je sve skupa, uz postojanje karipskih i tihooceanskih država, davalo dovoljan broj primjera za to kako da se opravdava obrana prava Hrvata na državu, bilo da je to temeljem teritorija, stanovništva ili kulturne i povijesne tradicije.

S druge strane, ispitivali su se razni tipovi federacija, koristeći primjere simetričnih federacija kao Švicarska, gdje sve nacije imaju iste dužnosti i prava, što im pomaže da funkcioniraju institucionalno i da skladno žive jedni pored drugih. Dok u slučaju asimetričnih federacija, kao što su SSSR ili Jugoslavija, nedostatak demokratske prakse, što se poglavito očituje u koncentraciji vlasti u rukama jednog čovjeka i u uskraćivanju temeljnih sloboda, tjera narode da se bore za neovisnost da bi postigli ono što im diktatori uskraćuju.

HNV se samofinanciralo iz dijaspore i iz svojih redova je formiralo lobi koji je omogućio da se eliminiraju brojne stigme koje su opterećivale hrvatski narod od Drugog svjetskog rata, kao na primjer stigma „ustaša”11.

Kroz ovaj diplomatski rad ujedno se pokazao demokratski talent nacije i pridobila se naklonost mnogih na zapadu, kojima je postalo jasno da Hrvati samo žele vlastitu državu u kojoj će živjeti u miru i sami odlučivati o svojoj sudbini, poštujući prava narodnosnih i vjerskih manjina koje žive u Hrvatskoj, što se jasno pokazalo kad je donesen ustav 1990., u kojem se negirala bilo kakva aluzija na Nezavisnu Državu Hrvatsku koja je postojala između 1941. i 1945.

VENEZUELANSKI DOPRINOS HRVATSKOJ NEOVISNOSTI Dosada smo predstavili općenito viđenje najvažnijih aspekata hrvatske zajednice u Venezueli, ali sada je došlo vrijeme da se usredotočimo na ono što su bili najrelevantniji doprinosi za oslobođenje Hrvatske, u svim onim detaljima koji su uvjetovali ponovnu uspostavu hrvatske države 1991.

Ponajprije, neporecivo je da se uloga protagonista u ponovnom pokretanju HNV-a u intelektualnoj koncepciji projekta tako velikog i blagotvornog za hrvatske interese mora smatrati najznačajnijim doprinosom hrvatske zajednice u Venezueli projektu neovisnosti jer, premda Caracas nikad nije bio sjedište neke skupštine organizacije i unatoč tomu što se službeno okupljanje održavalo u Chicagu, Venezuelanci su ipak bili ti koji su bili zaslužni za to da su se identificirali problemi iz prošlosti i uspostavila načela koja su označila funkcioniranje organizacije, što se pokazalo temeljnim za posao koji je obavljala.

Na drugom mjestu, vrlo je važno istaknuti diplomatski posao koji je omogućio da se Hrvatska poistovjeti s obranom građanskih i ekonomskih sloboda ili sa slobodama koje su vrlo cijenjene na zapadu, poput slobode misli, tiska i vjere, a to je omogućilo da se pridobije naklonost mnogobrojnih političara i ličnosti u svim dijelovima svijeta. Jedan od njih, vjerojatno najvažniji unutar Ujedinjenih naroda, bio je dr. Diego Arria, koji je u sedamdesetima bio guverner Federalnog distrikta i razvio je snažnu povezanost s hrvatskom zajednicom u Venezueli, do čega je došlo zbog njihova doprinosa tehnološkom i industrijskom razvoju Venezuele.

Plodovi ovog odnosa vidjeli su se 1991., kad je Arria zauzimao položaj veleposlanika Venezuele u UN-u i predsjedao je Vijećem sigurnosti, dakle baš onda kad je Hrvatska proglasila neovisnost, u kojem svojstvu je preporučio Općoj skupštini priznanje Hrvatske. U ovom smislu treba istaknuti vrijednost Arrije, koji je bio militant Demokratske akcije (Acción Democrática, AD), iste stranke kojoj je pripadao i tadašnji predsjednik Venezuele Carlos Andrés Pérez, koji je bio zainteresiran za povećanje svoje moći u Pokretu nesvrstanih, zbog čega je podupirao Beograd i protivio se hrvatskoj neovisnosti. Unatoč tomu, Arria mu se suprotstavio i nagovorio je predsjednika da potpiše priznanje Hrvatske.

11

Politički pokret osnovan 1929., koji je koristio nasilne metode kao temeljno oruđe za postizanje hrvatske neovisnosti.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1003

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

Što se tiče doprinosa hrvatske zajednice u Venezueli tijekom Rata za neovisnost (1991. - 1995.), važno je istaknuti rad koji se ostvarivao kroz karitativne akcije koje su služile za prikupljanje novca, hrane, odjeće i lijekova, koji su se slali u Hrvatsku s ciljem da se pomogne žrtvama velikosrpske agresije. Za to je poslužila struktura udruge Hrvatska žena, koja je za provođenje mnogih od tih akcija iskoristila kontakte u venezuelanskom društvu.

Vezano s tim, jedan od značajnih članova ove zajednice dr. ing. Zdravko Sančević otišao je iz Caracasa za Hrvatsku da bi se prijavio kao dragovoljac u hrvatskoj vojsci, ali su ga zbog profila promaknuli u službi, povukao se iz vojske i zauzeo je mjesto ministra za iseljeništvo između 1991. i 1992. Na koncu je, kao vrhunac obnašanja funkcija u tom resoru, imenovan veleposlanikom i doajenom hrvatskog diplomatskog zbora u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, gdje je živio u vrijeme opsade, ali je obavljao i humanitarni rad koji je omogućio mnogima da pobjegnu iz područja konflikta zbog čega je primio priznanje „humanista desetljeća”.

ZAKLJUČCI Hrvatsko doseljavanje u Venezuelu bio je projekt koji je odgovarao potrebama obiju strana jer je ljudima hrvatskog podrijetla trebalo mjesto na kojem će ponovno započeti život, a Venezuela je imala potrebu za demografskim rastom radi poticanja razvoja poljoprivredne proizvodnje i za to da izvuče dobit iz strukture i bogatstva koje je proizvodila naftna industrija.

Na početku su Hrvati stizali u Venezuelu lišeni državljanstva i bez znanja jezika, što je predstavljalo ozbiljan problem za njihovo uklapanje u venezuelansko društvo, ali su se s vremenom te nepovoljne okolnosti promijenile i na koncu su igrale u korist projekta hrvatske neovisnosti, kad je Odbor Hrvata u Venezueli počeo otvoreno obavljati svoje djelatnosti jer je venezuelanska vlada branila i štitila članove odbora od jugoslavenskih optužaba iz razloga što su oni bili državljani Venezuele i nijedne druge države.

Za razliku od drugih država, u kojima su hrvatski doseljenici izvršili veliki doprinos na području vojske i ekonomije, zajednica koja se naselila u Venezueli iskazala se u diplomatskoj, političkoj i humanitarnoj djelatnosti.

U tom smislu se njihov rad orijentirao na pridobivanje potpore demokracija svijeta za hrvatsku neovisnost i za spašavanje života u vrijeme rata, što se sve ostvarilo priznanjem Republike Hrvatske u UN-u 1992., na čemu im se zahvaljivalo.

BIOGRAFIJE Bušić, Bruno: hrvatski pisac i ekonomist, rođen u Imotskom 6. listopada 1939. Od mladosti je bio uključen u aktivnosti protiv Titove vlasti i bio je na čelu Hrvatskog narodnog vijeća; dok je njime predsjedao, ubila ga je tajna jugoslavenska policija u Parizu 16. listopada 1978.

Delgado Chalbaud, Carlos Román: Političar i vojnik, rođen u Caracasu 20. siječnja 1909. Postigao je čin generala i predvodio je državni udar 1948. protiv predsjednika Rómula Gallegosa. Predvodio je huntu koja se uspostavila nakon udara i sazvao je izbore 1950., na kojima se profilirao kao mogući pobjednik zbog narodne potpore, ali je 13. studenog 1950. otet i ubijen, što ga čini jedinom žrtvom političkog ubojstva u povijesti Venezuele.

Ivo Kisić: Ekonomist i intelektualac, član hrvatske zajednice u Venezueli, rodio se u Dubrovniku 5. svibnja 1927. Kao i mnogi drugi, stigao je u tu zemlju kao dio prve skupine hrvatskih doseljenika 1947. i odatle se posvetio promoviranju hrvatske neovisnosti preko brojnih akademskih članaka. Nakon Titove smrti otputovao je u Jugoslaviju, gdje se pokušao pridružiti hrvatskim krugovima koji su težili neovisnosti, ali se nije mogao uklopiti u njih zbog razmirica s njihovim vođama, te se vratio u Venezuelu vrlo razočaran, odselio se u SAD i umro je u Los Angelesu 21. svibnja 1995.

1004 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Alemán, O.Z.: Doprinos hrvatskih doseljenika u Venezueli neovisnosti Republike Hrvatske (1945. – 1991.)

Malvić, Gaspar: Intelektualac iz hrvatske zajednice u Venezueli, rođen u Rijeci 11. prosinca 1909., došao je skupa s obitelji 1951. u jednom od zadnjih valova hrvatske emigracije. Knjižnica Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Venezueli nosi njegovo ime. Umro je u Caracasu 21. svibnja 1983.

Medina Angarita, Isaías: političar i vojnik, rodio se u San Cristóbalu, savezna država Táchira, 6. srpnja 1897.

Bio je odgovoran za modernizaciju venezuelanske države, proveo je mnoge reforme na području građanskih prava i u onome što se tiče dvaju velikih izvora venezuelanskih prihoda u to vrijeme, to jest poljoprivrede i naftne industrije. Svrgnut je državnim udarom 18. listopada 1945., koji je provela jedna radikalna struja u vojsci i politička stranka Demokratska akcija (Acción Democrática). Umro je u Caracasu 15. rujna 1953.

Musa, Mile: Član hrvatske zajednice u Venezueli, rođen u Mostaru 10. lipnja 1915. Bio je jedan od imigranata koji je stigao nakon Drugog svjetskog rata i uključio se u debate o budućnosti Hrvatske. Upravo on je posvetio pozornost tomu da Hrvatsko narodno vijeće mora imati takav karakter da se samo može izdržavati, zbog čega je predložio da svaki upisani član doprinese organizaciji dvjema dnevnim zaradama godišnje. Ženio se triput i pod kraj života se nastanio u Beču, gdje je umro 22. travnja 1984.

Pérez Jiménez, Marcos: Političar i vojnik, rodio se u Micheleni, savezna država Táchira, 25. travnja 1914.

Postigao je čin generala i bio je dio vojne hunte nakon državnog udara 1948. Nakon ubojstva Delgada Chalbauda postao je predsjednik. Njegova vlada zapamćena je po izgradnji velikih urbanističkih i arhitektonskih djela, po jačanju nacionalne valute sve do razine kad je postala jača od dolara i po visokim razinama korupcije. Svrgnut je državnim udarom 28. siječnja 1958. Prognan je i vratio se u zemlju u sedamdesetima, gdje je izabran u senat. Zbog potpore naroda politička elita tog vremena, sastavljena od Demokratske akcije i COPEI, vidjela ga je kao prijetnju i vršili su na njega pritisak sve dok opet nije otišao u progonstvo prije nego što je uopće preuzeo položaj. Umro je u Alcobendasu, Španjolska, 20. rujna 2001.

Tejera París, Enrique: Odvjetnik, političar, diplomat i sveučilišni profesor, rodio se u Caracasu 29. travnja 1919., bio je dio prve skupine promoviranih venezuelanskih ekonomista, izašao je iz Središnjeg sveučilišta Venezuele (Universidad Central de Venezuela) i zatim je kao profesor osnovao različite katedre. Kao dio venezuelanske vlade obavljao je, nakon svrgavanja generala Péreza Jiméneza, dužnost ministra financija, predsjednika Industrijske banke (Banco Industrial), guvernera savezne države Sucre i na međunarodnoj razini bio je posebni konzul u Italiji za projekt venezuelanske vlade za odabir imigranata te veleposlanik Venezuele pri Organizaciji ujedinjenih naroda i Organizaciji američkih država. Umro je u Caracasu 11. studenog 2015.

Literatura 1.

Feo, O. (1989). Apuntes para un historial de inmigración en Venezuela y Carabobo. Valencia: Coordinación del Estado Carabobo.

2.

Krispin, K. (Compilador). (2006). De Europa a Venezuela. La inmigración europea a Venezuela desde lo que es hoy la Unión Europea entre los años de 1936 y 2006. Caracas: Unión Europea.

3.

Rey, J. C. (2011). Huellas de la inmigración en Venezuela. Caracas: Fundación Polar.

4.

S/A. (1962). Kongres Hrvatske Emigracije u New Yorku. Asociación Croata de Venezuela Viestnik Druztva Hrvata u Venezueli. Caracas, N° 16.

5.

Sančević, M. (1982). Od bosanskih šuma do Venezuele. Barcelona: KHR.

6.

Straka, T. (2016). La nación petrolera: Venezuela, 1914 – 2014. Caracas: Universidad Metropolitana.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1005

Migracije, iseljeništvo, Južna Amerika

CONTRIBUTIONS OF CROATIAN IMMIGRANTS IN VENEZUELA TO THE INDEPENDENCE OF THE REPUBLIC OF CROATIA (1945–1991) ABSTRACT The general objective of this work is to study the contributions of Croatian immigrants in Venezuela to the independence of Croatia in 1991. For this reason, archival work and interviews were carried out with the protagonists of the events prior to independence, with those, who after the Second World War, took advantage of the Venezuelan immigration policy, which favoured the arrival of European peasants to try to strengthen the agriculture and the livestock industries after the fields were deserted due to the abandonment of agriculture in favour of the oil industry. Upon arrival, they met in the main cities of the country and organised themselves in folk, sports, charitable, educational and political associations, which promoted peaceful actions focused on the restoration and renewal of their state, Croatia. The Croats living in Venezuela were essential to the promotion of the Croatian National Council, and their most significant success was to have created a favourable climate for the Venezuelan Ambassador to the United Nations to propose the recognition of the Republic of Croatia to the UN. Key words: Venezuela, Croatia, Diaspora, Links, Important Characters

APORTES DE LOS INMIGRANTES CROATAS EN VENEZUELA A LA INDEPENDENCIA DE LA REPÚBLICA DE CROACIA (1945–1991) RESUMEN El objetivo general de esta ponencia, es estudiar los aportes de los inmigrantes croatas en Venezuela para la independencia de Croacia en 1991. Para la misma, se realizó trabajo de archivo y entrevistas a los protagonistas de los hechos previos a la independencia, quienes después de la segunda guerra mundial, aprovecharon la política migratoria venezolana, la cual favorecía la llegada de campesinos europeos para intentar fortalecer la agricultura y la ganadería tras el abandono del campo con la bonanza petrolera. Al llegar, se agruparon en las principales ciudades del país, y se organizaron en asociaciones folclóricas, deportivas, caritativas, educativas y políticas, que fomentaron acciones pacíficas a favor del restablecimiento y reconocimiento de su Estado. Los croatas radicados en Venezuela fueron fundamentales para impulsar el Consejo Nacional Croata, y su éxito más importante fue haber generado un clima favorable para que el Embajador de Venezuela ante la Organización de Naciones Unidas, propusiese al organismo el reconocimiento de la República de Croacia.

Palabras claves: Venezuela, Croacia, diáspora, nexos, personalidades

1006 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dinić, J., Pavlović, N.: Istraživanje vrednosnih orijentacija mladih visokoobrazovanih emigranata iz Srbije

Jelena Dinić Mašinski fakultet Univerziteta u Nišu, Srbija jelendzi@hotmail.com

Nina Pavlović Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, Srbija nina.pavlovic@filfak.ni.ac.rs

ISTRAŽIVANJE VREDNOSNIH ORIJENTACIJA MLADIH VISOKOOBRAZOVANIH EMIGRANATA IZ SRBIJE1 SAŽETAK Selidba iz jedne zemlje u drugu je socijalni fenomen koji je široko rasprostranjen. Sve više migranata u modernom svetu vodi dvostruke ili trostruke živote, oni često govore dva ili više jezika i prilagođeni su životu u različitim kulturnim, političkim i društvenim sredinama. S obzirom na to da na formiranje vrednosti utiču i individualni i društveni činioci, postavlja se značajno pitanje kakav vrednosni sistem imaju ili izgrađuju emigranti u situaciji izuzetno složenog društvenog stanja, koje se ogleda u kompleksnoj ponudi društvenih vrednosti. Cilj ovog istraživanja je bio da se identifikuju vrednosni sistemi koji karakterišu mlade visokoobrazovane emigrante iz Srbije. U tu svrhu kreiran je upitnik koji se sastoji od standardizovanih skala – test vrednosnih orijentacija (Kuzmanović, 1995), skala postmaterijalističkih vrednosti (Inglehart i Baker, 2000) i skala socijalne distance (Bogardus, 1933). Uzorak su činila 224 visokoobrazovana emigranta iz Srbije, starosti od 21 do 35 godina.

Rezultati pokazuju da su naši ispitanici osobe koje su otvorene ka svetu i imaju izražene sekularno-racionalne i vrednosti samoaktuelizacije. Oni nisu konformisti niti su autoritarni. To su individue koje karakteriše nizak nivo socijalne distance i izrazito izražen pozitivan odnos prema rodnoj ravnopravnosti. Teorijska analiza je pokazala da se njihov vrednosni sistem razlikuje od dominantnih vrednosnih sistema kako zemlje porekla, tako i zemlje prijema. Ovi rezultati mogu biti pokazatelji da emigranti prihvataju migrantski životni stil te da se formiraju transnacionalni migrantski identiteti, što je u skladu sa novim pristupom u proučavanju migracija – transnacionalizmom.

Ključne reči: migracija, mladi, visokoobrazovani, vrednosne orijentacije, Srbija

MIGRACIJE VISOKOOBRAZOVANIH IZ SRBIJE Migracioni procesi predstavljaju gorući problem u savremenom društvu, te u sve većoj meri postaju predmet naučnih ispitivanja. Iako fenomen migracija nije novijeg datuma, ovi procesi se intenziviraju u kontekstu globalizacije, ubrzane naučno-tehnološke revolucije i informatizacije.Broj migranata na globalnom nivou prema procenama iznosi 190 miliona u 2005. godini a 200 miliona u 2010. godini (Mesić, 2014, str. 157.).

Savremeni migracijski tokovi kreću se iz nerazvijenih zemalja ka razvijenim, pri čemu poseban značaj dobijaju

1

Rad je urađen u okviru projekta Tradicija, modernizacija i nacionalni identitet u Srbiji i na Balkanu u procesu evropskih integracija (179074), koji realizuje Centar za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu, a finansira Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1007

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

procesi migracije visokoobrazovanog stanovništva, označeni sintagmom „odliv mozgova”. Kao izraz potrebe za poboljšanjem životnih uslova, proces migracija se može shvatiti kao „mogućnost koja čini prirodne resurse dostupnim, kao i zadovoljenje potrebe da se upoznaju nepoznati predeli” (Lukić, 2018, str. 37.). Nije iznenađujuće što se ovoj potrebi u znatnoj meri odazivaju visokoobrazovani slojevi stanovništva – međutim, problem prilagođavanja migranata na nove životne uslove, kulturnu sredinu i sistem vrednosti, ostaje kompleksan proces koji zahteva detaljnu analizu.

Srbija, prema odnosu pripadnika dijaspore i stanovnika u matici, spada u red zemalja sa veoma brojnom dijasporom i za nju se često kaže da je tipično emigraciono područje. Prema Migracionom profilu iz 2010. godine, skoro 3 miliona ljudi poreklom iz Srbije živi u inostranstvu (Bobić, Vesković Anđelković i Kokotović Kanazir, 2015). Međutim, prema nezvaničnim podacimadiplomatsko – konzularnih predstavništava Republike Srbije u inostranstvu, srpska dijaspora broji oko 4-6 miliona.

Dešavanja koja su obeležila Srbiju devedesetih godina XX veka, izazvala su jedan od najvećih odliva ljudi iz zemlje, pre svega mladog i školovanog stanovništva u inostranstvo, uglavnom u prekookeanske zemlje (Bobić, 2007). Kada su u pitanju visokoobrazovani, najveći odliv mozgova zahvatio je Srbiju sa početkom tranzicije. U periodu od 1990-2000. samo u prekookeanske zemlje emigriralo 17 000 sa univerzitetskom diplomom. Ako se uzme u obzir i Evropa zajedno sa ostalim delovima sveta, egzodus visokoobrazovanih obuhvatio je verovatno oko 30 000 ljudi (Grečić, 2002). Uperiodu od 1999-2000. godine od ukupnog broja odobrenih viza, čak 45,7 % bilo je odobreno stručnjacima, a priliv stručnjaka iz SRJ u Australiju se značajno povećao od 1990. godine (Jarić, 2001).

U 2005. tadašnja država Srbija i Crna Gora je imala oko 150 hiljada iseljenih stručnjaka čime je zauzela 24. mesto na listi zemalja sa najvećim brojem iseljenih visokoobrazovanih kadrova (Docquier i Rapoport 2005, prema: Pavlov, 2009). U 2009. prema kriterijumu neiskorišćenih talenata Srbija se od 133 zemlje, nalazi na 86. mestu, dok se po procentu odliva mozgova na godišnjem nivou nalazi na samom vrhu. Iznad Srbije se nalazi jedino Gvajana (Schwab, 2009). Ovaj trend se nastavlja i danas. Čini se da je procenat visokoobrazovanih koji su otišli zanemarljiv. Međutim, procenat ljudi sa visokim obrazovanjem u čitavoj Srbiji je takođe relativno mali. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Srbiji samo oko 4-5 % ukupne populacije ima visoko obrazovanje. Takođe, odliv stručnjaka je izuzetno značajan iz zbog činjenice da je količina obrazovanja najobimnija, te i njihova vrednost za razvoj društva, može se slobodno reći, najveća (Dinić, 2014).

Postoji veoma mali broj socioloških istraživanja koja su se bavila ovim složenim i aktuelnim problemom. Takva istraživanja se uglavnom baziraju na ispitivanju ekonomskih i političkih razloga migriranja, ili pak stavova i percepcije mladih u Srbiji, dok istraživanja koja bi obuhvatila stavove onih koji su otišli iz matične zemlje gotovo i da nema. Kako je fokus postojećih istraživanja pretežno na migratornom potencijalu, pitanja integracije migranata u novu sredinu ostaju nedovoljno istražena, kao i načini održavanja i menjanja kulturnih obrazaca u novoj sredini. Pored naučnog, ovaj aspekt studija migracija ima i važan društveni značaj, jer se ispitivanjem migranata dobija uvid u faktore koji utiču na odluku o povratku u zemlju maticu, te je neophodan za konstruisanje efektivnih migracionih strategija i politika.

VREDNOSNE ORIJENTACIJE I ŽIVOT U DRUGOJ KULTURI Vrednosti predstavljaju jedan od osnovnih činioca strukture ličnosti i jednu od specifičnih ljudskih karakteristika. Vrednosti i vrednosne orijentacije su jezgro same kulture, ili kako to Hofstede (1991) kaže „softwere of the mind”. Njihovo razumevanje omogućava razumevanje sveta. Naime, teoretičari smatraju da su vrednosti u osnovi „dispozicije” (Bešić, 2014), a kao relativno stabilna dispozicija, vrednosti zauzimaju centralno mesto u strukturi ličnosti, te je snažno i trajno pokreću na određene aktivnosti (Rot, 2003). One predstavljaju orijentire, na osnovu kojih ljudi znaju šta treba, a šta ne treba da čine, te kako da se prilagode životu 1008 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dinić, J., Pavlović, N.: Istraživanje vrednosnih orijentacija mladih visokoobrazovanih emigranata iz Srbije

u određenoj sredini. Izražavajući ono što je poželjno u jednoj kulturi i društvu, vrednosti usmeravaju ponašanje pojedinaca, te na taj način povezuju mikro i makro nivo. Međutim, vrednosti se ne smeju svesti na element poželjnosti jer je reč o kompleksnom fenomenu, te je pri njihovom definisanju bitno izbeći dve karakteristične pogreške: a) logičku grešku kružnog dokazivanja, pri čemu se vrednosti određuju onim što je poželjno, a ono što je poželjno se određuje vrednostima; b) manje očiglednu, ali podjednako opasnu grešku redukcije vrednosti samo na element poželjnosti – bilo da je on shvaćen kao objektivno postojeći društveni ideal ili subjektivna preferencija (Pavlović, 2018, str. 482.).

Pokazalo se da su vrednosti pouzdaniji prediktori ponašanja u odnosu na druge dispozicije ličnosti, upravo zbog relativne stabilnosti koja ih karakteriše (Pantić, 2003). Međutim, to nisu potpuno stabilne karakteristike, one se ne nasleđuju, već se usvajaju kroz proces socijalizacije u kom najvažniju ulogu ima porodica, potom vršnjaci i škola, kao i društveno-istorijske okolnosti u kojima pojedinac živi (Ferić, 2010). U tom smislu, vrednosti su pod određenim uslovima podložne promenama. Vrednosti se prema stepenu opštosti mogu posmatrati u okviru širih hijerarhijskih struktura, odnosno konstrukata; vrednosnih orijentacija, dimenzija i vrednosnih sistema. Pantić (1990) zaključuje da se na vrhu hijerarhijskog modela vrednosti nalazi životna filozofija, koja objedinjuje vrednosne orijentacije, dok vrednosne orijentacije obuhvataju stavove; sa druge strane, vrednosni sistemi kao element društvene svesti nastaju kroz dijalektičku interakciju vrednosti pojedinaca (Pantić, 1990, str. 14.). Šram (2003, str. 93.) određuje vrednosne orijentacije kao latentni konstrukt pojedinačnih vrednosti, dok vrednosni sistem modeluju vrednosne orijentacije i osobine ličnosti. Na tragu određenja koje daju Kuzmanović (1995) i Radin (1988), autorke Petrović i Zotović (2012, str. 49.) određuju vrednosti kao izraz poželjnih ideja o društvenim odnosima, a vrednosne orijentacije kao „kristalizovane vrednosne dimenzije u nečijem sistemu vrednosti”, koje obuhvataju opšte principe delovanja. Švarc (Schwartz) posmatra vrednosti kao centralnu karakteristiku kulture, koja predstavlja sistem značenja, verovanja, praksi, simbola, vrednosti i normi koji preovladava u društvu. Kulturno-vrednosne orijentacije nastaju kroz odgovor društva na specifične probleme: određenje granica između pojedinaca i grupa, regulacija ponašanja pojedinaca i odnos društva prema prirodi (Schwartz, 2007, str. 36-38.). Povezane vrednosti formiraju latentne konstrukte – vrednosne orijentacije ili dimenzije, koje dalje, uz uticaj ličnih faktora, formiraju sisteme vrednosti (Pantić, 1990, str. 14.; Šram, 2003, str. 93.). Vrednosti i vrednosne orijentacije se formiraju kao proizvodi interakcije čoveka i društva u kome pojedinac živi. Mogu se menjati tokom dužeg perioda života pojedinca, te zavise od promena u sociokulturnoj sredini. Istraživanja pokazuju da do promena u vrednosnim sistemima i orijentacijama dolazi i pod uticajem značajnih životnih događaja – u tom smislu, migracija se može posmatrati kao iskustvo koja može drastično promeniti lične vrednosti i vrednosne orijentacije migranata (Rudnev, 2014).

Raniji koncepti o migracijama impliciraju jednostranu putanju u okviru koje migranti usvajaju kulturne, ekonomske i političke obrasce zemlje domaćina, istovremeno gubeći obrasce karakteristične za kulturu iz koje potiču. Ovo ima smisla ako polazimo od pretpostavke da migranti nameravaju da se trajno nasele u zemlju koju odlaze i da će imati vrlo malo kontakata sa svojom zemljom porekla. Međutim, ovakve pretpostavke danas postaju irelevantne. U savremenom svetu stara podela na zemlje porekla i zemlje prijema više nije isključiva. Sa globalizacijom, brzim promenama u tehnologiji, saobraćaju i načinima komunikacije, sve veći broj migranata vode dvostruke ili trostruke živote. Oni veoma često oni govore dva ili više jezika i prilagođeni su životu u različitim kulturnim, političkim i socijalnim sredinama (Dinić, 2016; Predojević-Despić, 2009; Williams, Thornton i Young-DeMarco, 2013). Zato se danas veliki broj naučnika i istraživača okreće ka novom pristupu u proučavanju migracija – transnacionalizmu u okviru koga se istice da se migranti ne moraju prilagoditi određenoj kulturi, već se mogu prihvatiti migrantski životni stil, što takođe utiče na vrednosne orijentacije.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1009

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Transnacionalizam predstavlja proces kojim migranti svojim aktivnostima i delovanjem stvaraju, povezuju i održavaju različite odnose sa društvom porekla i društvom prijema, stvarajući na taj način veliko transnacionalno društveno polje koje prelazi nacionalne granice (Predojević-Despić, 2009). U okviru transnacionalnih socijalnih polja se grade, razvijaju i deluju jake migrantske mreže koje nisu pod dominantnim uticajem ni zemlje porekla, niti zemlje prijema. Izgradnjom ovih mreža migranti povezuju svoje zemlje porekla i prijema kroz svoje svakodnevne životne aktivnosti (Waldinger, 2013). Društveni odnosi transmigranata prekoračuju granice država i kreiraju novedruštvene prostore (Faist, 2010; Marinović Golubić, 2015). Koncept transnacionalizma javlja se početkom devedesetih godina XX veka i odnosi se na rastuću populaciju migranata čijise svakodnevni život i identitet temelje na relacijama i obrascima iz nekoliko različitih zemalja. Ovaj pristup ističe položaj migranata kao značajnih aktera u globalnoj preraspodeli aktivnosti (Faist, 2010; Pavlov, Predojević Despić i Milutinović, 2013; Raghuram, 2009). Sve većoj dinamici razvoja transnacionalnih mreža osim globalizacije posebno doprinose novi, trenutni oblici komunikacije i brz transport, koji čine da odnos sa zemljom porekla ne bude samo nostalgično sećanje, već svakodnevna veza koja postoji bilo u virtuelnom ili realnom prostoru. Ovakvi uslovi čine da se razvijaju izrazito elastični i fluidni transmigrantski identiteti, neprekidno oblikovani i preoblikovani mnoštvom uticaja različitih društava. A upravo novim pojmom „transmigrant” nastoji se ukazati na promenjeno shvatanje pojma „migrant”, migrantske kulture i identiteta; i odnosi se upravo na osobe koje karakteriše „dvostruka” ili višestruka ukorenjenost (Dinić, 2017; Kovačević i Krstić 2011; Krstić, 2011). Kroz transnacionalne mreže i veze se formira, razvija i prenosi kolektivni identitet (Bobić, 2007).

METODOLOŠKI OKVIR Polazeći od ovog teorijskog okvira, učinjen je pokušaj da se upotpune saznanja o visokoobrazovanim članovima srpske dijaspore. Proučavanje njihovih stavova, mišljenja, a u našem konkretnom slučaju – vrednosnih orijentacija doprinosi rasvetljavanju njihovih načina života, potreba, te promena koje su usledile sa promenom mesta boravka. Naime, promena mesta boravka/života može da utiče na različite aspekte života i odnos pojedinaca prema njima, što implicira da i vrednosne orijentacije takođe mogu biti podložne promenama.

S obzirom na nedostatak prethodnih istražvanja, sprovedeno istraživanje je eksplorativnog i deskriptivnog karkatera, a glavni cilj bio je utvrditi koje su vrednosne orijentacije izražene kod mladih visokoobrazovanih emigranata iz Srbije?

Cilj istraživanja je merenje vrednosnih orijentacija karakterišu mlade visokoobrazovane emigrante iz Srbije i ispitivanje uticaja sociodemografskih faktora na izraženost različitih vrednosnih orijentacija. Uzorak čine mladi visokoobrazovani emigranti iz Srbije, njih 224, starosti od 21 do 35 godina. Kao što je obrazloženo u teorijskom okviru, visokoobrazovani mladi migranti su ona grupacija kod koje se najverovatnije mogu javiti transnacionalistički vrednosni obrasci, kako zbog uticaja starosne dobi koji ih čini otvorenijim za promenu i usvajanje novih vrednosti, tako i zbog nivoa obrazovanja koji podrazumeva veći socijalni i kulturni kapital, kao i tendenciju ka razvijanju i stupanju u različite profesionalne i akademske mreže.

Vrednosne orijentacije su operacionalizovane standardizovanim instrumentima: ‒ Kuzmanovićev test vrednosnih orijentacija (1995) koji meri 8 vrednosnih orijentacija (otvorenost ka svetu, religioznost, egalitarizam, konformizam, autoritarnost, ravnopravnost polova, opšti i društveni aktivizam); ‒ Inglhartova skala vrednosti (2000) koja meri tradicionalne odnosno sekularno-racionalne vrednosti (značaj Boga u životu ispitanika, mišljenje o opravdanosti abortusa, osećaj ponosa ispitanika zbog položaja državljanina Srbije, stav prema povećanju poštovanja autoriteta, indeks autonomije) i vrednosti

1010 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dinić, J., Pavlović, N.: Istraživanje vrednosnih orijentacija mladih visokoobrazovanih emigranata iz Srbije

preživljavanja odnosno samoaktuelizacije (samoprocena sreće. potpisivanje peticija, mišljenje o opravdanosti homoseksualnosti, poverenje u ljude i indeks postmaterijalizma) (Inglehart i Baker, 2000); ‒ Bogardusova skala socijalne distance (1933) modifikovana u formi koja je korišćena u Evropskom upitniku o vrednostima (2008).

Istraživanje je sprovedeno u periodu od oktobra 2016. do avgusta 2017. godine, putem onlajn upitnika.

Regrutacija ispitanika za učešće u istraživanju vršila se putem brojnih organizacija srpske dijaspore, ambasada, crkvenih organizacija koje su prosleđivale link za popunjavanje upitnika migrantima iz svojih baza, kao i putem oglasa na društvenim mrežama. Primenjeno je i uzorkovanje „snežne grudve”, daljim prosleđivanjem linka od strane korisnika koji su popunili upitnik. Bitno je napomenuti da istraživanje nije bazirano na reprezentativnom, već prigodnom uzorku. Odluka za izbor date strategije uzorkovanja doneta je jer je reč o populaciji do koje je teško doći i zbog nepostojanja uzoračkog okvira. Uzorak je obuhvatio 224 ispitanika.

REZULTATI Uzorak čini 65 % devojaka i 35 % mladića. Veći deo uzorka čine ispitanici sa završenim osnovnim studijama, njih 45 %, dok je 40 % ispitanika završilo i poslediplomske studije, a 16 % još uvek studira. Najmlađi ispitanik u uzorku ima 21 godinu a najstariji 35; prosečna starost u uzorku je 29,85 godina. Kada je reč o bračnom statusu, skoro je jednak udeo samih ispitanika (49 %) i onih sa partnerom (40 % u braku i 8 % u vanbračnojzajednici), a 3 % čine razvedeni ispitanici. dece (77a %).

Iz Beogradskog Što se tiče radnog statusa, Većina oko 75 ispitanika % ispitanikanema je zaposleno, u sličnom procentu i regiona dolazi 38 % ispitanika, azadovoljno ostatak svojom uzorkamaterijalnom je ravnomerno raspoređen na toga Zapadnu (21 %), Vojvodinu (20 %) i situacijom (74 %). Zbog nije ni Srbiju iznenađujuće da samo Južni i Istočnu Srbiju %) dok je samosvoje 3 % ispitanika sa Kosova i Metohije.

Kada je finansijsku reč o delu sveta u koju 3 % (18 ispitanika procenjuje finansijsko stanje kao loše – 50 % procenjuje su ispitanici migrirali, najveći broj ispitanika u Zapadnoj (31 %), zati m u najveći Južnoj broj Evropi (17 %), po situaciju dobrom a 47 % srednježivi dobrom.

Kada je Evropi reč o posećivanju matice, 14 % živi u Severnoj i Istočnoj Evropi, % ujednom SAD-ugodišnje i Kanadi preostalih 13 % ujepola u ostalim delovima sveta. ispitanika posećuje Srbiju 11 barem (27 i%) ili barem jednom godine (36 %); oko proveli 26 % ispitanika posećuje maticu jednom do 4 meseca, a 8 % barem Vreme koje su ispitanici u inostranstvu varirabarem od jedne do u352 godina i u proseku iznosi 5,59 godina. u nekoliko Samo 1 je % zaposleno, ispitanika nijeaposetilo Srbiju više od 10i zadovoljno godina. Kada svojom mateŠto se tiče radnogjednom statusa, oko 75godina. % ispitanika u sličnom procentu je (74 u pitanju namera povratku u Srbiju, višedaodsamo polovine ispitanika jeprocenjuje istaklo da svoje se rijalnom situacijom %). Zbog togao nije ni iznenađujuće 3 % ispitanika finansijsko ne planirafinansijsku vratiti (53 %), trećina jedobrom neodlučna i još%uvek razmišlja o tome Kada (32 %),je reč o posećistanje kao loše – definitivno 50 % procenjuje situaciju a 47 srednje dobrom. a samo 15 % izjavljuje da će se definitivno vratiti. vanju matice, najveći broj ispitanika posećuje Srbiju barem jednom godišnje (27 %) ili barem jednom u pola godine (36 %); okoGrafikon 26 % ispitanika posećuje maticu barem jednom u 2 do 4 meseca, a 8 % barem jednom 1. Vrednosne orijentacije merene Kuzmenovićevim testom vrednosnih orijentacija

Grafikon 1. Vrednosne orijentacije merene Kuzmenovićevim testom vrednosnih orijentacija Na grafikonu 1. prikazane su aritmetičke sredine skorova ispitanika na Kuzmenovićevom testu vrednosnih orijentacija. U okviru uzorka samo su dve vrednosne orijentacije izražene

i identilinijom tet: kultura, iznad teorijskog proseka skala koje ih mereMigracije (grafički prikazan koja deliekonomija, skalu na dva država pola). To su: otvorenost ka svetu i ravnopravnost polova. S druge strane, najmanje izražena vrednosna orijentacija je konformizam. Niži skorovi su takođe izraženi kada su u pitanju

1011

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

u nekoliko godina. Samo 1 % ispitanika nije posetilo Srbiju više od 10 godina. Kada je u pitanju namera o povratku u Srbiju, više od polovine ispitanika je istaklo da se definitivno ne planira vratiti (53 %), trećina je neodlučna i još uvek razmišlja o tome (32 %), a samo 15 % izjavljuje da će se definitivno vratiti.

Na grafikonu 1. prikazane su aritmetičke sredine skorova ispitanika na Kuzmenovićevom testu vrednosnih orijentacija. U okviru uzorka samo su dve vrednosne orijentacije izražene iznad teorijskog proseka skala koje ih mere (grafičkireligioznost prikazan ilinijom koja deli na dva otvorenost ka svetunai ravnopravnost autoritarnost.

Oviskalu rezultati su upola). skladuTosasu:rezultatima ostvarenim polova. S drugeInglhartovim strane, najmanje izražena(grafikon vrednosna orijentacija je konformizam. Niži skorovi su takođe skalama vrednosti 2). izraženi kada su u pitanju religioznost i autoritarnost. Ovi rezultati su u skladu sa rezultatima ostvarenim na Grafikon 2. Skorovi na Inglhartovim skalama vrednosnih orijentacija modelu Inglhartovim skalama vrednosti (grafikon 2).

Grafikon 2. Skorovi na Inglhartovim skalama vrednosnih orijentacija modelu

Viši skorovi na skalama koje na mere tradicionalne nasuprot sekularno-racionalnim vrednostima, i vrednosti Viši skorovi skalama koje mere tradicionalne nasuprot sekularno-racionalnim preživljavanja nasuprot vrednosti mapreživljavanja samoaktuelizacije na izražene sekularno-racionalne vrednosti vrednostima, i vrednosti nasuprotukazuju vrednostima samoaktuelizacije ukazuju na izražene sekularno-racionalne vrednosti i vrednosti samoaktuelizacije.

Vrednosti i vrednosti samoaktuelizacije.

Vrednosti samoaktuelizacije daju visoki prioritet porastu tolerancije uopšte, samoaktuelizacije daju visoki prioritet porastu tolerancije uopšte, kao i ravnopravnosti kao i ravnopravnosti polova. Vrednosti preživljavanja stavljaju naglasak na ekonomsku i fizičku sigurnost, polova.

Vrednosti stavljaju naglasak na ekonomsku i fizičku sigurnost, je u što je u skladu sa podatkom dapreživljavanja je blizu 80 % ispitanika istaklo da je zadovoljno svojomštomaterijalnom situaskladu sa podatkom da je blizu 80 % ispitanika istaklo da je zadovoljno svojom materijalnom cijom. Kao što je napomenuto, ovi rezultati su u skladu sa rezultatima na Kuzmenovićevom testu vrednosnih Kao što je izražene napomenuto, ovi rezultati su u vrednosti skladu sa pridaju rezultatima na značaj religiji i orijentacija, jer situacijom. ljudi koje karakterišu sekularno racionalne manji testu vrednosnih orijentacija, koje karakterišu izražene autoritetu. SkorKuzmenovićevom ispitanika na Bogarusovoj skali u skladujerjeljudi sa navedenim rezultati masekularno (grafikon 3.). Viši skor racionalne vrednosti pridaju manji značaj religiji i autoritetu. Skor ispitanika na Bogarusovoj upućuje na viši stepen socijalne distance, te se može zaključiti da ispitivani uzorak karakteriše nizak nivo skali u skladu je sa navedenim rezultatima (grafikon 3.). Viši skor upućuje na viši stepen socijalne distance.

Svi nalazi su u skladu sa Inglhartovom teorijom i postmaterijalističkim pristupom koji socijalne distance, te se može zaključiti da ispitivani uzorak karakteriše nizak nivo socijalne ističe da izražene sekularno-racionalne, a posebno vrednosti samoaktuelizacije odražavaju antidiskriminadistance. Svi nalazi su u skladu sa Inglhartovom teorijom i postmaterijalističkim pristupom torne i humanističke tendencije, te da su odraz kulture u kojoj je preživljavanje sigurno, zbog čega i margikoji ističe da izražene sekularno-racionalne, a posebno vrednosti samoaktuelizacije nalne grupe ne deluju preteće (Abramson i Inglehart, 1992; Inglehart, 1971; Inglehart i Abramson, 1999; odražavaju antidiskriminatorne i humanističke tendencije, te da su odraz kulture u kojoj je Inglehart i Baker, 2000; Inglehart i Flanagan, 1987). preživljavanje sigurno, zbog čega i marginalne grupe ne deluju preteće (Abramson i

Inglehart, 1992; Inglehart, 1971; Inglehart i Abramson, 1999; Inglehart i Baker, 2000; Inglehart i Flanagan, 1987).

Grafikon 3. Skor na Bogardusovoj skali socijalne distance

Grafikon 3. Skor na Bogardusovoj skali socijalne distance Ono što smo mogli uočiti na osnovu predstavljenih rezultata je da su visokoobrazovani Ono što smo mogli uočiti na osnovu predstavljenih rezultata je da su visokoobrazovani emigranti iz Srbije, 9 emigranti iz Srbije, koji su učestvovali u našem istraživanju, osobe koje su otvorene ka svetu. koji su učestvovali u našem istraživanju, osobe koje su otvorene ka svetu. Oni nisu konformisti, niti su autoOni nisu konformisti, niti su autoritarni. To su osobe koje karakteriše veoma niska socijalna ritarni. To su osobe koje karakteriše veoma niska socijalna distanca i izražen pozitivan odnos prema ravnodistanca i izražen pozitivan odnos prema ravnopravnosti polova, izražene sekularnopravnosti polova, izražene sekularno-racionalne i vrednosti samoaktuelizacije. Pretpostavka je da rezultati racionalne i vrednosti samoaktuelizacije. Pretpostavka je da rezultati istraživanja, kao što je istraživanja, kao što je izražena otvorenost ka svetu, ravnopravnost polova, izražene sekularno-racionalne izražena otvorenost ka svetu, ravnopravnost polova, izražene sekularno-racionalne vrednosti i vrednosti i vrednosti samoaktuelizacije, i niski stepen socijalne distance prema marginalizovanim društvenim vrednosti samoaktuelizacije, i niski stepen socijalne distance prema marginalizovanim grupama mogu biti posledica migrantskog životnog stila. Rezultati autorki Vilijams i saradnica (Williams i sur., društvenim grupama mogu biti posledica migrantskog životnog stila. Rezultati autorki Vilijams i saradnica (Williams i sur., 2013), takođe pokazuju da migranti postaju generalno

1012 Zbornik radova znanstveno-stručne konferencije otvorenijiMeđunarodne ka svetu, te takođe pripisuju ove promene iskustvu migranata koje se razvija u kontaktu sa kulturom u koju odlaze i transnacionalnom životnom stilu koji izlaže migrante najrazličitijim ljudima i životnim stilovima. U tom smislu, naši nalazi su u skladu su sa

Dinić, J., Pavlović, N.: Istraživanje vrednosnih orijentacija mladih visokoobrazovanih emigranata iz Srbije

2013), takođe pokazuju da migranti postaju generalno otvoreniji ka svetu, te takođe pripisuju ove promene iskustvu migranata koje se razvija u kontaktu sa kulturom u koju odlaze i transnacionalnom životnom stilu koji izlaže migrante najrazličitijim ljudima i životnim stilovima. U tom smislu, naši nalazi su u skladu su sa novim pristupom u proučavanju migracija – transnacionalizmom.

Otvorenost ka svetu Religioznost Egalitarizam Konformizam

Socijalna distanca

Preživljavanja/ samoaktuelizacije

Tradicionalne/ sekularno-racionalne

Društveni aktivizam

Opšti aktivizam

Jednakost polova

Autoritarnost

Konformizam

Egalitarizam

Religioznost

Tabela 1. Korelacije vrednosnih orijentacija

-0,416** 0,180** -0,354** -0,448** 0,409** -0,163** -0,198** -0,458** -0,423** -0,352** -,018

,238**

,401**

-,294**

,040

,105

,760**

,443**

,252**

-,023

-,244**

,013

,134*

-,216**

-,140*

-,104*

-,186**

,460**

-,421**

,383**

,328**

335**

,404**

,305**

-,426**

,075

,304**

,499**

,576**

,485**

-,201**

-,155**

-,374**

-,504**

-,318**

,346**

,101

,222**

,104

,258**

,368**

,330**

,628**

,328**

Autoritarnost Jednakost polova Opšti aktivizam Društveni aktivizam Tradicionalne/ sekularnoracionalne Preživljavanja/ samoaktuelizacije

,494**

*statistički značajni koeficijenti na nivou sigurnosti 95 % **statistički značajni koeficijenti na nivou sigurnosti 99 %

Rezultati korelacione analize pokazuju da postoji značajna povezanost između većine vrednosnih orijentacija (tabela 1.). Postoji jaka pozitivna korelacija između religioznosti i autoritarnosti sa tradicionalnim vrednostima, što nije iznenađujuće s obzirom na to da tradicionalne vrednosti naglašavaju značaj religije i autoriteta. Jaka pozitivna korelacija je uočena i između autoritarnosti i vrednosti preživljavanja, zatim vrednosti preživljavanja i tradicionalnih vrednosti ili obrnuto – između sekularno-racionalnih i vrednosti samoaktuelizacije. Otvorenost ka svetu značajno korelira sa svim ostalim vrednosnim orijentacijama – pozitivno sa egalitarizmom i ravnopravnošću polova i negativno sa ostalim vrednosnim orijentacijama. Ovi rezultati ukazuju da što su ljudi tradicionalniji, to su više religiozniji i veći konformisti, manje otvoreni ka svetu, manje egalitarni i imaju negativniji odnos prema jednakosti polova. Takođe, visoke nivoe religioznosti, autoritarnosti, društvenog aktvizma, te tradicionalnih i vrednosti preživljavanja prate i visoki nivoi socijalne distance, odnosno veću izraženost sekularno-racionalnih i vrednosti samoaktuelizacije prate niski nivoi socijalne distance prema ispitivanim društvenim grupama.

Kako bi se ispitale razlike u vrednosnim orijentacijama u odnosu na pol sproveden je t-test. Postoji statistički značajna razlika u skorovima za dve vrednosne orijentacije: žene imaju pozitivniji odnos prema ravnopravnosti polova u odnosu na muškarce (t=-5,36, p=0,000), dok je kod muškaraca izraženija autoritarnost

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1013

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

(t=2,148 p=0,042). Naša pretpostavka je da su ove razlike u vrednostima rezultat kulturne sredine i kulturnog uticaja, jer rodne uloge nisu sadržajno „neutralne” i imaju snažan uticaj na stvarne životne uslove pripadnika različitih polova.

Tabela 2. Koeficijenti korelacije između starosti i vrednosnih orijentacija Starosno doba

r

Religioznost

-0,202**

Autoritarnost

-0,160*

Ravnopravnost polova

0,186**

Tradicionalne vrednosti

-0,169*

Vrednosti preživljavanja

-0,169*

*statistički značajni koeficijenti na nivou sigurnosti 95 % ** statistički značajni koeficijenti na nivou sigurnosti 99 %

Korelaciona analiza sprovedena da ispita povezanost vrednosnih orijentacija i starosnog doba pokazala je da postoji značajna negativna korelacija između godina starosti i sledećih vrednosnih orijentacija: religioznosti i autoritarnosti, tradicionalnih vrednosti i vrednosti preživljavanja: pozitivna korelacija postoji između godina starosti i ravnopravnosti polova (tabela 2). Dakle, rezultati istraživanja na našem uzorku govore da se sa godinama religioznost, autoritarnost, tradicionalne i vrednosti preživljavanja smanjuju, a raste pozitivniji odnost prema ravnopravnosti polova. Do sličnih rezultata u svojim istraživanjima su došli i drugi autori, pa tako Pešić (2017) u objašnjenju ovih rezultata polazi od pretpostavke da starije generacije karakteriše tradicionalniji društveni okvir socijalizacije koji vodi formiranju pogleda na svet u kome je rodna nejednakost normalizovana, a izraženije tradicionalne vrednosti.

Tabela 3. Analiza varijanse vrednosnih orijentacija prema nivou obrazovanja

F (2,224)

p

Otvorenost ka svetu

7,841

0,001

Religioznost

6,164

0,002

Konformizam

9,422

0,000

Autoritarnost

7,606

0,000

Ravnopravnost polova

9,884

0,000

Opšti aktivizam

4,711

0,010

Društveni aktivizam

4,506

0,012

Tradicionalne vrednosti

12,136

0,000

Vrednosti preživljavanja

13,656

0,001

Socijalna distanca

15,751

0,000

Analizom varijanse izračunata je značajna razlika u skorovima za 10 vrednosnih orijentacija prikazanih u tabeli 3, u odnosu na nivo obrazovanja ispitanika. Ispitanici sa relativno nižim stepenom obrazovanja pokazuju više nivoe autoritarnosti, tradicionalnih vrednosti i vrednosti preživljavanja. S druge strane, ispitanici sa višim nivoom obrazovanja imaju pozitivniji odnos prema ravnopravnosti polova, izražene sekularno-racionalne i vrednosti samoizražavanja. Takođe je primetno da što je viši nivo obrazovanja, to je niži stepen socijalne distance.

1014 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dinić, J., Pavlović, N.: Istraživanje vrednosnih orijentacija mladih visokoobrazovanih emigranata iz Srbije

Naši nalazi su u skladu sa Inglhartovom tezom o modernizujućem efektu obrazovanja na percepciju rodnih odnosa u društvu. Međutim, kada su u pitanju postmaterijalističke vrednosti, Inglhart je nivo obrazovanja posmatrao kao jedan od indikatora nivoa ekonomske sigurnosti u formativnom periodu, ali mu nije pripdavao značaj kada je u pitanju formiranje sekularno-racionalnih i vrednosti samoaktuelizacije. Međutim, mnogi istraživači, a ujedno i kritičari Inglhartovog pristupa, na osnovu podataka dobijenih u svojim istraživanjima su ukazali da na promene vrednosnih orijentacija jednu od ključnih uloga ima rastući nivo obrazovanja (Duch i Taylor, 1994). Naime, rezultati njihovog istraživanja su pokazali da sa rastom obrazovanja opada i pripisivanje materijalističkih vrednosti sopstvenoj ličnosti i poklapaju se sa rezultatima dobijenim u našem istraživanju, zbog čega se i slažemo sa njihovim implikacijama da su vrednosne orijentacije pod snažnim uticajem obrazovanja.

U cilju analize razlika u nivou izraženosti različitih vrednosnih orijentacija u odnosu na odluku o povratku u maticu, upoređeni su skorovi na skalama vrednosnih orijentacija ispitanika koji su odlučni u tome da se vrate u Srbiju i onih koji definitivno ne planiraju povratak. Rezultati analize pokazuju da one ispitanike koji se ne planiraju vratiti u maticu karakteriše značajno izraženija otvorenost ka svetu (t=2,327, p=0,021), egalitarizam (t=-2,224, p=0,027), niski nivoi konformizma (t=3,761, p=0,000), neautoritarnost, pozitivniji odnos prema ravnopravnosti polova (t=-2,505, p=0,012), manji nivo opšteg aktivizma (t=2,541, p=0,012), te izraženije sekularno-racionalne (t=1,972, p=0,05) i vrednosti samoaktuelizacije (t=2,825, p=0,005). Ova grupa ispitanika se u najvećoj meri razlikuje u odnosu na one koji razmišljaju o povratku i one koji će se defninitivno vratiti u maticu. U tom smislu, najmanje su otvoreni ka svetu oni ispitanici koji su saopštili da imaju čvrstu nameru da se vrate u Srbiju. Njih karakterišu izraženije tradicionalne vrednosti i vrednosti preživljavanja.

Naša pretpostavka je da su ovi rezultati posledica migrantskog životnog stila i življenja u različitim kulturama, različitim političkim i socijalnim sredinama, te razvoja transnacionalnog životnog stila. Ovaj model vrednosnih orijentacija koji predstavlja izrazitu otvorenost ka različitostima i visoko vrednovanje tolerancije i ravnopravnosti, pre svega se, s obzirom na uočene razlike, odnosi na one migrante iz našeg uzorka koji na godišnjem nivou posećuju Srbiju, a posebno na one koji se ne planiraju vratiti. To ima smisla ako se prisetimo da transnacionalizam naglašava, kako je pomenuto u teorijskom delu ovog rada, da migranti razvijaju različite oblike povezivanja kako sa zemljom prijema, tako i sa maticom, te ostaju povezani i aktivno učestvuju u političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom životu različitih zemalja.

ZAKLJUČAK Vrednosne orijentacije pripadnika srpske intelektualne dijaspore iz našeg uzoraka karakteriše izražena otvorenost ka svetu, pozitivan odnos prema jednakosti polova, izražene sekularno racionalne i vrednosti samoaktuelizacije, nizak nivo socijalne distance. Naša pretpostavka je da ovi rezultati mogu biti posledica migrantskog životnog stila, jer promene i iskustva koje prate migrantski život, a koja se razvijaju u kontaktu sa kulturom u koju odlaze i u transnacionalnom životnom stilu koji izlaže migrante najrazličitijim ljudima i životnim stilovima, te oni postaju generalno otvoreniji ka svetu, novim iskustvima i novim stavovima. U tom smislu, naši nalazi su u skladu su sa novim pristupom u proučavanju migracija – transnacionalizmom.

Ono što je primetno, dakle, je da su u našem uzorku uočene razlike u izraženosti vrednosnih orijentacija u odnosu na socio-demografske karakteristike ispitanika, što i nije iznenađujuće, jer su mnoga prethodna istraživanja i brojni teorijski pristupi već ukazali na to. Ono što je zanimljivo je da u našem uzorku te razlike karakteriše veoma mala jačina uticaja u većini slučajeva, a da se kao najznačajniji faktor različitosti javlja odluka o povratku. Oni koji se ne planiraju vratiti su otvoreniji ka svetu i imaju izraženije postmaterijalističke vrednosti. Tako se otvara pitanje za buduća istraživanja – da li su mladi visokoobrazovani članovi dijaspore,

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1015

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

koji se ne planiraju vratiti, najreprezentativniji predstavnici tvz. „transmigranata” čije bi proučavanje dovelo do dubljeg rasvetljavanja ovog fenomena?

Glavna ideja iza ovog eksplorativnog istraživanja jeste da se ustanove osnovne tendencije, kako bi se one u eventualnim budućim istraživanjima mogle preciznije i dublje meriti. Zato su preporuke za buduća istraživanja: obuhvatiti veći, reprezentativniji uzorak i ispitati uticaj obrazovnog profila na izraženost različitih vrednosnih orijentacija. Pri tom je bitno primeniti multidisciplinarni pristup i kombinovanje kvalitativnih i kvantitativnih metoda, da bi se mogli ispitati svi relevantni aspekti ovog složenog problema.

Literatura 1.

Abramson, P. R. i Inglehart, R. (1992). Generational Replacement and Value Change in Eight West European Societies. British Journal of Political Science, 22(2), 183-228. DOI: 10.1017/S0007123400006335

2.

Alargić, D. Đ. (2012). Karakteristike pojedinca kao činioci sistema vrednosti pripadnika vojske Srbije.

(Neobjavljena doktorska desertacija). Filozofski Fakultet, Beograd.

3.

Bešić, M. (2014). Tranzicione traume i promene vrednosnih orijentacija – generacijski pristup, Komparativna empirijska studija vrednosti u zemljama bivše Jugoslavije. Projekat: Politički identitet Srbije u regionalnom i globalnom kontekstu. Beograd: Fakultet političkih nauka.

4.

Biggs, D. A. i Barnett, R. (1981). Moral judgement development of college students. Research in Higher Education, 14, 91-102. DOI: 10.1007/BF00976287

5.

Bobić, M. (2007). Demografija i sociologija-veza ili sinteza. Beograd: Službeni glasnik.

6.

Bobić, M., Vesković Anđelković, M. i Kokotović Kanazir, V. (2015). Studija o spoljnim i unutrašnjim migracijama građana Srbije sa posebnim osvrtom na mlade. Beograd: Međunarodna organizacija za migracije (IOM).

7.

Bogardus, E.S. (1933). A Social Distance Scale. Sociology and Social Research, 17, 265-271. Dostupno na: https://brocku.ca/MeadProject/Bogardus/Bogardus_1933.html 151

8.

Bolčić, S. (1994). Tegobe prelaza u preduzetničko društvo. Beograd: Institut za sociološka istraživanja.

9.

Dinić, J. (2014). Fenomen „odliv mozgova” – istraživanje stavova studenata Univerziteta u Nišu. U I. Živančević Sekeruš et al. (Ur.), Konteksti 1, zbornik radova s Međunarodnog interdisciplinarnog skupa mladih naučnika društvenih i humanističkih nauka (str. 1171-1184.). Novi Sad: Filozofski fakultet.

10. Dinić, J. (2016). Neki pokušaji sistematizacije teorijskih socio-ekonomskih uzroka migracija u savremenom društvu. U Lj. Mitrović (Ur.), Stanovništvo jugoistočne Srbije: Odliv mozgova – uzroci i posledice po nacionalni razvoj i identitet (str. 27-41). Niš: Centar za naučna istraživanja; SANU; Univerzitet u Nišu.

11. Dinić, J. (2017). Vrednosne orijentacije srpske intelektualne dijaspore. (Neobjavljena doktorska disertacija).

Filozofski fakultet, Niš.

12. Duch, R. M. i Taylor, M. A. (1994). A Reply to Abramson and Inglehart’s ’Education, Security and Postmaterialism. American Journal of Political Science, 38(3), 815-824. DOI: 10.2307/2111608 13. Faist, T. (2010). Diaspora and transnationalism: What kind of dance partners? U R. Bauböck i T. Faist, (Ur.), Diaspora and Transnationalism: Concepts, Theories and Methods (str. 9-34.). Amsterdam: IMISCOE Research; Amsterdam University Press.

14. Ferić. I. (2010). Vrijednosti i vrijednosni sustavi: psihologijski pristup. Diacovensia: teološki prikazi, 18(2), 425-427. (https://hrcak.srce.hr/59222) 15. Grečić, V. (2002). The Role of Migrant Professionals in the Process of Transition in Yugoslavia. International problems, 14(3), 253-271. Dostupno na: http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0025-8555/2002/002585550203253G.pdf

1016 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dinić, J., Pavlović, N.: Istraživanje vrednosnih orijentacija mladih visokoobrazovanih emigranata iz Srbije

16. Hofstede, G. (1991). Cultures and Organizations: Software of the Mind. London; New York, N. Y.: McGrawHill.

17. Inglehart, R. (1971). The Silent Revolution in Europe: Intergenerational Change in Post-industrial Societies. American Political Science Review, 65(4), 991–1017. DOI:10.2307/1953494 18. Inglehart, R. i Abramson P. R. (1999). Measuring Postmaterialism. The American Political Science Review, 93(3), 665-677. DOI: 10.2307/2585581 19. Inglehart, R. i Baker, W. E. (2000). Modernization, Cultural Change, and the Persistence of Traditional Values. American Sociological Review, 65(1), 19-51. DOI: 10.2307/2657288 20. Inglehart, R. i Flanagan, S. C. (1987). Value change in Industrial Societies. The Americam Political Science Review, 81(4), 1289-1319.

21. Jarić, Lj. (2001). Savremene migracije visokostručne i kvalifikovane radne snage u Australiji. Stanovništvo, 39(1-4), 157-182.

22. Kovačević, I. i Krstić, M. (2011). Između istorije i savremenosti: antropološko proučavanje gastarbajtera u 21. veku. Etnoantropološki problemi, 6(4), 969-982. DOI: 10.21301/eap.v6i4.8 23. Krstić, M. (2011). Dijaspora i radnici na privremenom radu u inostranstvu: osnovni pojmovi.

Etnoantropološki problemi, 6(2), 295-318. (http://www.anthroserbia.org/Content/PDF/Articles/3c98 1a93775a440b90d2be27c0d12674.pdf) 24. Kuzmanović, B. (1995). Uvodna razmatranja za istraživanje promena vrednosnih orijentacija mladih u Srbiji. Psihološka istraživanja, 7, 9-15.

25. Lukić, G. (2018). Savremene migracije i interkulturalizam u obrazovanju. U Z. Lutovac i S. Mrđa (Ur.), Savremene migracije i društveni razvoj: interdisciplinarna perspektiva (str. 37-48.). Beograd: Srpsko sociološko društvo; Institut društvenih nauka Beograd.

26. Marinović Golubić, M. (2015). Useljavanje u tradicionalno iseljenička područja – istraživanje slučaja otoka Korčule. (Neobjavljena doktorska disertacija). Sveučilište u Zagrebu, Zagreb.

27. Mesić, M. (2014). Međunarodne migracije – teorijski pristupi. U V. Puljiz, J. Tica i D. Vidović (Ur.), Migracije i razvoj Hrvatske, prilog za hrvatsku migracijsku strategiju (str. 157-174.). Zagreb: Hrvatska gospodarska komora.

28. Pantić, D. (1990). Promene vrednosnih orijentacija mladih u Srbiji. Beograd: Institut društvenih nauka.

29. Pantić, D. (2003). Budućnost tranzicije u Srbiji zavisno od promena vrednosti. U Lj. Baćević et al. (Ur.), Promena vrednosti i tranzicija u Srbiji: pogled u budućnost – okrugli sto (str. 13-20.). Beograd: Fridrih Ebert Stiftung; Institut društvenih nauka.

30. Pavlov, T. (2009). Migracioni potencijal Srbije. Beograd: Grupa 484.

31. Pavlov, T., Predojević Despić, J. i Milutinović, S. (2013). Transnational entrepreneurship: Experiences of migrant-returnees to Serbia. Sociologija, 55(2), 261-282. DOI: 10.2298/SOC1302261P 32. Pavlović, N. (2018). Ispitivanje struktura dimenzija tradicionalnih/sekularno-racionalnih vrednosti i vrednosti preživljavanja/samoekspresije u modelu Ronalda Inglharta: slučaj Srbije. Sociologija, 60(2), 481-496. DOI: doi.org/10.2298/SOC1802481P 33. Pešić, J. N. (2017). Promena vrednosnih orijentacija u postsocijalističkim društvima Srbije i Hrvatske: Politički i ekonomski liberalizam. Beograd: Univerzitet u Beogradu, Filozofski fakultet; Institut za sociološka istraživanja.

34. Petrović, J. i Zotović, M. (2012). Adolescenti u Srbiji: u traganju za novim vrednostima. Teme, 36(1), 47-66.

35. Predojević Despić, J. (2009). Migrantske mreže – nezaobilazna perspektiva u proučavanju savremenih međunarodnih migracija. Sociološki pregled, 43(2), 209-229.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1017

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

36. Raghuram, P. (2009). Which migration, what development? Unsettling the edifice of migration and development. Population, Space and Place, 15(2), 103-117. DOI:10.1002/psp.536 37. Rot, N. (2003). Osnovi socijalne psihologije. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

38. Rudnev, M. (2014). Value Adaptation Among Intra-European Migrants: Role of Country of Birth and Country of Residence. Journal of Cross-Cultural Psychology, 45(10), 1626-1642. DOI: 10.1177/0022022114548482 39. Schwab, K. (Ur.) (2009). The Global Competitiveness Report 2009–2010. Geneva: World Economic Forum. (http://www3.weforum.org/docs/WEF_GlobalCompetitivenessReport_2009-10.pdf) 40. Schwartz, S. (2007). A theory of cultural value orientations: explication and aplications. U Y. Esmer i T. Pettersson (Ur.), Measuring and mapping cultures: 25 years of comparative survey (str. 33-79). Leiden; Boston, MA.: Brill.

41. Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore matične države i Srba u regionu. Službeni glasnik RS, broj 4/2011, 14/2011.

42. Šram, Z. (2003). Vrijednosne orijentacije i struktura ličnosti – relacije na srednjoškolskom uzorku završnog razreda. Pedagogija, 41(3-4), 91-114.

43. Thurstone, L. L. (1928). Attitudes Can Be Measured. American Journal of Sociology, 33(4), 529-554.

DOI: 10.1086/214483 44. Waldinger, R. (2013). Immigrant transnationalism. Current Sociology, 61(5-6), 756-777. DOI:10.1177 /0011392113498692.

45. Williams, N. E., Thornton, A. i Young-DeMarco, L. C. (2013). Migrant Values and Beliefs: How Are They Different and How Do They Change? Journal of Ethnic and Migration Studies, 40(5), 796-813. DOI: 10.1080/1369183X.2013.830501.

RESEARCH ON THE VALUE ORIENTATIONS OF YOUNG HIGHLY EDUCATED MIGRANTS FROM SERBIA ABSTRACT Moving from one country to another is a social phenomenon that is widespread. More and more migrants in the modern world lead double or triple lives, they often speak two or more languages and are adapted to life in different cultural, political and social environments. Given the fact that individual and social factors are influenced in the formation of values, a significant question arises as to the value of the emancipated system in the situation of an extremely complex social situation, which is reflected in the complex offer of social values.

The aim of this research was to identify value systems that characterize young highly educated emigrants from Serbia. For this purpose, a questionnaire consisting of standardized scale – test of value orientations (Kuzmanović, 1995), scale of postmaterial values (Inglehart i Baker, 2000) and social distance scale (Bogardus, 1933) was created. The sample was 224 highly educated emigrants from Serbia, aged 21 – 35. The results show that our respondents are people who are open to the world and have high secular-rational and self-actualization values.

They are not conformist or authoritarian. These are individuals characterized by a low level of social distance and a pronounced positive attitude towards gender equality. The theoretical analysis has shown that their value system differs from the dominant value systems of both the country of origin and the receiving country.

These results can be indicators that emigrants accept a migrant lifestyle and to form transnational migrant identities, which is in line with the new approach to the study of migration – transnationalism.

Key words: migration, young, highly educated, value orientations, Serbia 1018 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Galić, A.J., Stanić, I.: Uključivanje iseljeništva u razvoj BiH

Stručni rad Ana Judi Galić Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevo, Trg BiH 3 ana.judi@mhrr.gov.ba

Isma Stanić Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sarajevo, Trg BiH 3 isma.stanic@mhrr.gov.ba

UKLJUČIVANJE ISELJENIŠTVA U RAZVOJ BIH SAŽETAK Bosna i Hercegovina ima izrazito brojno iseljeništvo/dijasporu. Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine izvan granica BiH živi oko 2 miliona osoba koje vode porijeklo iz BiH. Većina iseljenika i dalje održava snažne veze sa BiH, dok su istovremeno dobro integrirani u zemljama prijema, sa značajnim potencijalom i izraženom spremnošću da doprinesu razvoju BiH. Aktivnosti Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, kao institucije nadležne za kreiranje politike prema iseljeništvu, odvijaju se u okviru tri strateška cilja: 1. razvoj pravnog sistema i institucionalnih kapaciteta za saradnju sa iseljeništvom; 2. odgovaranje na potrebe i zahtjeve iseljeništva i 3. uključivanje iseljeništva u razvoj BiH. U okviru prvog cilja usvojena je Politika o saradnji sa iseljeništvom, u toku je izrada Strategije saradnje sa iseljeništvom, uključeno je iseljeništvo u nekoliko strateških dokumenata na nivou BiH kao i u niz lokalnih razvojnih strategija, jačaju se kapaciteti jedinica lokalne samouprave za razvojnu saradnju sa iseljeništvom, kao i kapaciteti drugih relevantnih institucija na različitim nivoima vlasti kako bi se obezbijedio neophodan multisektorski pristup u radu sa iseljeništvom.

U okviru drugog cilja ojačana je komunikacija sa iseljeništvom kroz uspostavu interaktivnog web-portala za dvosmjernu komunikaciju sa iseljeništvom, provedeno mapiranje iseljeništva, uključeno iseljeništvo u razvoj javnih politika, dok se istovremeno ulažu napori na obezbjeđenju kvalitetnijih usluga iseljeništvu i većoj podršci aktivnostima organizacija u iseljeništvu, međusobnoj saradnji unutar iseljeništva te obezbjeđuje podrška učenju maternjih jezika u iseljeništvu.

U okviru trećeg cilja razvijeni su programi prenosa znanja iz iseljeništva u javni i privatni sektor u BiH, programi podrške zajedničkim projektima između iseljeništva i lokalnih aktera te obezbijeđena podrška investicijama iz iseljeništva.

S obzirom na velike ljudske resurse u iseljeništvu, naročito dobri rezultati se postižu u aktivnostima prenosa znanja iz iseljeništva. Također, uključivanje lokalnih nivoa vlasti u saradnju sa iseljeništvom daje dobre rezultate.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, iseljeništvo/dijaspora, razvoj, prenos znanja, uključivanje lokalnih nivoa vlasti u saradnju sa iseljeništvom/dijasporom

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1019

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

UVOD Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, koja su prikupila diplomatsko-kunzularna predstavništava Bosne i Hercegovine u inozemstvu i državne institucije za statistiku zemalja prijema iseljeništva, izvan Bosne i Hercegovine boravi oko dva milijuna osoba porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Iseljeništvo iz Bosne i Hercegovine još je uvijek jako vezano za domovinu, što potvrđuju i česti posjeti, posjedovanje nekretnina, slanje novčanih doznaka, a jedan dio se odlučuje i na investiranje u Bosnu i Hercegovinu i to najčešće otvaranjem privatnih kompanija ili kroz suvlasništvo u kompaniji.

Dosadašnjim radom Sektora za iseljeništvo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, uvidjeli smo da je iseljeništvo iz Bosne i Hercegovine dobro organizirano, postoji velik broj nevladinih organizacija koje provode brojne aktivnosti vezane za očuvanje tradicije, baštine, običaja i jezika Bosne i Hercegovine, informiranje iseljeništva, humanitarni i dobrotvorni rad, a nije zanemariva činjenica da veliki broj renomiranih stručnjaka iz raznih oblasti dolazi u Bosnu i Hercegovinu kako bi svoja znanja i vještine prenijeli kolegama na sveučilištima, bolnicama, javnim i drugim ustanovama u Bosni i Hercegovini.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno, evidentno je da iseljeništvo iz Bosne i Hercegovine predstavlja veliki ljudski, ekonomski i socijalni kapital koji je spreman pomoći razvoju Bosne i Hercegovine, a i sama država je pokrenula niz aktivnosti usmjerenih na vezivanje iseljeništva za razvoj Bosne i Hercegovine.

INSTITUCIONALNI OKVIR Direktnu nadležnost za iseljeništvo ima Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine kroz kreiranje politike prema iseljeništvu.

Pored ove institucije, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima nadležnost za vanjsku politiku, dok Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine kroz rad diplomatsko-konzularnih predstavništava vrši zaštitu prava i interesa građana BiH u inozemstvu i suradnju.

Indirektne nadležnosti također imaju Ministarstvo civilnih poslova kroz državljanstvo, dopunsko obrazovanje djece u iseljeništvu i znanost, Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine kroz ostvarivanje biračkog prava, te brojne druge institucije na razini države, entiteta i Brčko Distrikta BiH, kantona i jedinica lokalne samouprave.

Iz ovoga se jasno vidi da je suradnja s iseljeništvom multisektorska i da su mnoga pitanja u nadležnosti različitih razina vlasti.

AKTIVNOSTI MINISTARSTVA ZA LJUDSKA PRAVA I IZBJEGLICE BIH NA UKLJUČIVANJU ISELJENIŠTVA U RAZVOJ BOSNE I HERCEGOVINE Ministarstvo u svom radu usmjerenom na iseljeništvo direktno sudjeluje u pripremi zakona i strateških dokumenata u BiH od interesa za iseljeništvo, prikuplja i analizira podatke o iseljeništvu (brojnost, status u zemljama prijema, socio-ekonomske karakteristike, obrazovni profil, novčane doznake), pruža potporu organizacijama iseljeništva u njihovom radu, pruža potporu iseljeništvu u ostvarivanju njihovih prava u BiH, radi na informiranju iseljeništva, potiče suradnju u oblasti gospodarstva, znanosti, obrazovanja, kulture i sporta između iseljeništva i BiH, promovira ekonomske, ljudske i druge potencijale iseljeništva u cilju doprinosa razvoju BiH, podržava i pomaže programe drugih subjekata koji se odnose na suradnju s iseljeništvom i njihovo uključivanje u gospodarske, društvene, znanstvene, obrazovne, kulturne i druge aktivnosti u BiH i brojne druge aktivnosti od interesa za iseljeništvo.

1020 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Galić, A.J., Stanić, I.: Uključivanje iseljeništva u razvoj BiH

Na prijedloge ovog Ministarstva, prethodnih godina je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo niz zaključaka koji se odnose na suradnju s iseljeništvom i uključivanje iseljeništva u razvoj Bosne i Hercegovine, a koji su nalagali konkretne daljnje aktivnosti. Najvažniji od tih zaključaka su: • resursi iseljeništva su važan faktor razvoja Bosne i Hercegovine (2012.)

• preporuka svim institucijama u Bosni i Hercegovini da pri izradi strateških dokumenata i drugih propisa uzmu u obzir razvojne resurse iseljeništva, kako financijske (novčane doznake, štednju, investicije) tako i ljudske resurse (2012.)

• poduzeti aktivnosti na sustavnom uređenju prijenosa znanja iz iseljeništva u BiH (2018.)

• uključiti koncept „migracije i razvoj” (iseljeništvo i razvoj) u redoviti program obuke državnih službenika (2018.).

Kroz zakonski okvir za kreiranje politike prema iseljeništvu, Ministarstvo je u 2016. godini pripremilo, a Vijeće ministara Bosne i Hercegovine 18. 4. 2017. godine usvojilo Politiku o suradnji s iseljeništvom (SG BiH 38/2017). Ovim dokumentom je država Bosna i Hercegovina iskazala spremnost za suradnju s iseljeništvom i kroz tri cilja: Razvoj pravnog sustava i institucijskih kapaciteta, Pružanje potpore iseljeništvu i unapređenje suradnje i Stvaranje uvjeta za veći doprinos iseljeništva razvoju BiH, opredjelila se da je prioritet u razvijanju suradnje s iseljeništvom, između ostalog, i uključivanje iseljeništva u razvoj Bosne i Hercegovine.

Ovaj dokument je propisao i konkretne aktivnosti i nositelje istih, te se u tom smislu u okviru Cilja 1. trenutno radi na izradi Okvirne strategije suradnje s iseljeništvom, uspostavljanju mehanizma međuinstitucijske suradnje s iseljeništvom, jačanju kapaciteta institucija na različitim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini za intenzivniju suradnju s iseljeništvom, analizi potreba za obukama i realizacija obuka, jačanju kapaciteta jedinica lokalne samouprave za suradnju s iseljeništvom kroz potpisane Memorandume o suradnji s 30 jedinica lokalne samouprave i provedbi projekta „Dijaspora za razvoj” koji je projekt Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine i Vlade Švicarske u partnerstvu s UNDP-om i IOM-om BiH. U okviru Cilja 2. radi se na praćenju ostvarivanja prava i interesa iseljenika u Bosni i Hercegovini i zemljama prijema, informiranju o potrebama iseljeništva, u tijeku su aktivnosti na uspostavljanju mehanizma za predstavljanje iseljeništva ‒ reprezentativno tijelo iseljeništva u Njemačkoj, usvojen je Plan komunikacije s iseljeništvom u svrhu unapređenja informiranja, razmjene informacija i međusobne komunikacije s iseljeništvom, uspostavljen je Portal za interaktivno dopunsko obrazovanje djece u iseljeništvu, provedeno je istraživanje „Mapiranje iseljeništva iz Bosne i Hercegovine”1 u 10 zemalja prijema: Austriji, Danskoj, Nizozemskoj, Italiji, Njemačkoj, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji, usvojen je Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije udruga u iseljeništvu i u tijeku je upis udruga u evidenciju, u veljači 2018. godine je pušten u rad Interaktivni portal za iseljeništvo http://dijaspora.mhrr.gov.ba/ i Facebook stranica, a informisanje iseljeništva se radi i kroz objavu periodičnih Biltena za iseljeništvo te info-pulta na aerodromima u Sarajevu i Tuzli.

U svrhu stvaranja uvjeta za veći doprinos iseljeništva razvoju Bosne i Hercegovine, radi se na pružanju potpore investiranju iseljeništva i start-up tvrtkama, prijenosu znanja i vještina iz iseljeništva u privatni sektor u Bosni i Hercegovini, uvezivanja s predstavnicima iseljeništva kroz organiziranje godišnjih konferencija, promociji iseljeništva i njegovih razvojnih resursa, potpori filantropskim aktivnostima i akcijama humanitarne pomoći iz iseljeništva, a u toku je i procedura dodjele priznanja iseljeništvu za doprinose u jačanju veza s BiH i doprinose razvoju BiH.

Istraživanje rađeno u okviru projekta „Dijaspora za razvoj” projekt Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH i Vlade Švicarske u partnerstvu s UNDP-om i IOM-om, objavljeno 6. 8. 2018. godine na portalu: www.dijaspora.mhrr. gov.ba

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1021

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

UKLJUČIVANJE ISELJENIŠTVA U RAZVOJ LOKALNIH ZAJEDNICA Tijekom dugogodišnjeg rada s iseljeništvom, uvidjeli smo da su najčešći primjeri investiranja iseljeništva upravo investiranje u svoj rodni kraj. Iz tog razloga, pokrenute su i brojne aktivnosti vezane za osnaživanje jedinica lokalne samouprave za suradnju s iseljeništvom. Početak suradnje Ministarstva s jedinicama lokalne samouprave se uglavnom odnosio na potporu uspostavljanju ureda za dijasporu, imenovanje koordinatora za dijasporu, obučavanje istih za rad s iseljeništvom, kao i na potporu manifestacijama poput dana dijaspore i slično.

Kako bi se intenzivirale aktivnosti za uključivanje iseljeništva u razvoj lokalnih zajednica, Ministarstvo je 2013. godine u saradnji s Vladom Švicarske pokrenulo projekt „Dijaspora i razvoj” koji se provodio u 15 jedinica lokalne samouprave i trajao do 2015. godine.

Budući da se ovaj projekt na terenu pokazao izuzetno korisnim, kako za iseljeništvo tako i za razvoj lokalnih zajednica, Ministarstvo je osiguralo nastavak ovih aktivnosti kroz novi projekt „Dijaspora za razvoj” koji se implementira u 16 jedinica lokalne samouprave kroz jačanje kapaciteta istih, uključivanje dijaspore u lokalne razvojne strategije, kvalitetnije usluge dijaspori na lokalnoj razini, potpora zajedničkim projektima jedinica lokalne samouprave i dijaspore na prijenosu znanja i investiranju dijaspore. U okviru ovih aktivnosti Ministarstvo je potpisalo i Memorandume o saradnji u svrhu jačanja njihovih kapaciteta za razvojnu suradnju s iseljeništvom.

Rezultati ovih aktivnosti su: - u svim ovim jedinicama lokalne samouprave imenovani su koordinatori za dijasporu i provede se obuke za rad na vezivanju dijaspore s lokalnim razvojem - poboljšane su ili uvedene usluge za dijasporu na lokalnoj razini (e-matičar, usluge za dijasporu u roku od 48 sati, mobilna aplikacija za usluge dijaspori, e-usluge za investitore i sl.)

- urađeno je mapiranje lokalne dijaspore i izrađen je registar dijaspore - izrađene su poddomene za dijasporu na njihovim službenim internetskim stranicama - izrađeni su informativni materijali za dijasporu - promovirane su inicijative suradnje s dijasporom putem medija - provode se zajednički razvojni projekti s dijasporom ‒ investiranje i prijenos znanja (osigurano je 117 novih radnih mjesta, ostvareno povećanje prihoda za 185 kućanstava, 7 novih javnih usluga za dijasporu na lokalnoj razini).

Konkretni rezultati u pojedinim jedinicama lokalne samouprave su sljedeći: • Jajce: otvorena nova tvrtka ‒ tvornica za preradu metala (prostor osigurala općina, investitor iz dijaspore, uposleno 10 osoba uz potporu projekta D4D) • Posušje: razvoj i uvođenje kurikuluma za novo strukovno zanimanje CNC operater za obradu metala i plastike u SSŠ u Posušju, nabava CNC mašine, praktična nastava, upošljavanjeLjubuški: obuke za članove lokalne poljoprivredne zadruge (proizvođači krompira) na temu integrisanog pristupa proizvodnji sukladno normama Europske unije, umrežavanje pri izvozu • Nevesinje: specijalistička obuka i certificiranje dva specijalistička ljekarska tima od po šest ljekara u bolnici u Nevesinju za obavljanje četiri nova operativna zahvata • Maglaj: obuke, prekvalifikacije, dokvalifikacije i stručno osposobljavanje i upošljavanje u dvije lokalne tekstilne tvrtke uz mentorstvo dijaspore.

• Iz predstavljenih konkretnih projekata je vidljivo da postoji veliki interes iseljeništva za investiranje u Bosnu i Hercegovinu, ali da je potrebno i dalje aktivno raditi na unapređenju suradnje s iseljeništvom u cilju njihovog aktivnog uključivanja u razvoj Bosne i Hercegovine.

1022 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Galić, A.J., Stanić, I.: Uključivanje iseljeništva u razvoj BiH

PRIJENOS ZNANJA IZ ISELJENIŠTVA U BIH Prema istraživanju „Mapiranje dijaspore iz Bosne i Hercegovine” koje je provedeno u drugoj polovini 2017. godine u deset zemalja prijema s najvećim brojem osoba iz Bosne i Hercegovine ili koje vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine, na reprezentativnom uzorku od 2000 osoba u iseljeništvu, veliki dio ispitanika se obrazovao u Bosni i Hercegovini prije emigracije: 23 % je steklo visoko obrazovanje, 7 % diplomu postdiplomskog studija, a 3 % doktorat. Broj ispitanika koji su obrazovanje stekli u zemljama prijema, nakon migracije iz Bosne i Hercegovine, je viši: 23 % je steklo visoko obrazovanje, 18 % su završili postdiplomski studij (magisterij), a 5 % doktorske studije.

Kada se ovi podaci usporede s brojem osoba s najvišim stepenom obrazovanja u Bosni i Hercegovini, jasno je da je veliki dio obrazovanih iz Bosne i Hercegovine emigrirao, te da se razina obrazovanja među migrantima iz Bosne i Hercegovine povećava kada migriraju u zemlje prijema. Kada su u pitanju osobe s najvišim stupnjem obrazovanja (doktorat), procenat od 5 % osoba s doktoratom među iseljeništvom iz Bosne i Hercegovine je značajno veći od prosjeka ukupnog stanovništva s doktoratom u nekim zemljama prijema poput SAD-a i Australije.

Svjetska banka je ranije objavila da je ukupna stopa emigracije visokokvalificiranih osoba iz Bosne i Hercegovine iznosila 23,9 % od ukupnog broja stanovništva s tercijarnim obrazovanjem (13 i više godina školovanja), od čega je 11 % bilo zdravstvenih radnika – ljekara i medicinskih tehničara.

Prema statističkim podacima zemalja prijema kojima raspolaže Ministarstvo, pripadnici iseljeništva su izuzetno dobro obrazovani (npr. posebno visok postotak visokoobrazovanih iseljenika zabilježen je u Australiji (54,6 %), SAD-u (41,5 %), Švedskoj (29 %) i Norveškoj (38%), pri čemu je stupanj sudjelovanja u visokom obrazovanju u Norveškoj veći među imigrantima porijeklom iz Bosne i Hercegovine, nego među domicilnim stanovništvom.

Potomci iseljenika iz Bosne i Hercegovine rođeni u zemljama prijema su dobro obrazovani i mnogi od njih su završili postdiplomske studije. Stoga možemo konstatirati da Bosna i Hercegovina u iseljeništvu ima veliki broj priznatih stručnjaka, znanstvenika, profesora, ljekara, akademskih radnika općenito. Ove osobe su nebrojeno puta pokazale da žele doprinijeti razvoju Bosne i Heregovine, a neki to već godinama rade samostalno, bez ikakve potpore ili unutar stručnih udruga.

Ministarstvo već godinama na različite načine podržava prijenos znanja iz iseljeništva. Politika o suradnji s iseljeništvom u strateškom Cilju 3. predviđa i potporu prijenosu znanja iz iseljeništva. Stoga je u okviru projekta ‘’Dijaspora za razvoj’’ predviđena realizacija prijenosa znanja u javni sektor u Bosni i Hercegovini.

Naime, planirano je da se u periodu od 2018. do 2020. godine angažira 50 stručnjaka iz iseljeništva u javni sektor u Bosni i Hercegovini na period od jednog do tri tjedna. Stručnjaci se angažiraju u institucijama na svim razinama vlasti te u akademskom sektoru temeljem potreba za ekspertizom koje iskažu institucije u Bosni i Hercegovini.

Od veljače 2018. godine do aprila 2019. godine Ministarstvu su pristigle 64 prijave institucija/javnih ustanova/akademskog sektora iz cijele Bosne i Hercegovine: - Mašinskom fakultetu (Univerzitet „Džemal Bijedić” u Mostaru) potrebno je stručno savjetovanje u oblasti mehatronike, odnosno angažman stručnjaka iz iseljeništva koji bi pomogao u pokretanju studija mehatronike na ovom fakultetu - Tehničkom fakultetu Univerziteta u Bihaću potrebna je obuka uposlenika za rad na CNC mašinama EMCO proizvođača - Tehnološkom fakultetu Zvornik, Univerziteta u Istočnom Sarajevu, potrebna je ekspertiza iz primjene suvremenih instrumentalnih tehnika za istraživanja u oblasti kemijskog i prehrambenog inženjerstva, inovacije i transfera znanja u procesnoj, kemijskoj i prehrambenoj industriji (bio dogovoren angažman Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1023

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

-

-

-

- - -

-

- -

-

- - - - -

-

dr. Igora Dolomića, eksperta za rad na aparatima za hemijska mjerenja iz Švicarske, ali je odložen do daljnjeg jer je Vlada Republike Srpske, Zaključkom od 1. 3. 2018. godine stopirala učešće institucija iz ovog entiteta u projektu ‘’Dijaspora za razvoj’’); Ministarstvu pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Hercegovačko-neretvanskog kantona potreban je stručnjak iz dijaspore ‒ pravnik iz oblasti pravosuđa koji bi prenio iskustava iz drugih pravosudnih sistema u dijelu odnosa i organizacije pravosudne uprave Općini Maglaj potreban je stručnjak iz dijaspore s iskustvom u organizaciji rada efikasnih općinskih administracija koji bi predložio mjere za eventualna poboljšanja, reorganizaciju ili uspostavu novih usluga u cilju unaprjeđenja cjelokupnog procesa rada općine Javnoj ustanovi Zavod za odgoj i obrazovanje Zapadnohercegovačke županije potreban je stručnjak iz dijaspore koji bi pomogao u unapređenju stručnog obrazovanja, odnosno modernizaciji obrazovnih programa prema ishodima učenja radi zadovoljenja tržišta rada i jačanje kompetencija nastavnika u stručnom obrazovanju Gradska uprava Grada Zvornika traži stručnjaka iz dijaspore za pružanje konzulantskih usluga, poslovno savjetovanje u oblasti zaštite životne sredine Općina Čapljina traži stručnjaka iz dijaspore za seminare o sudjelovanju žena u politici Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine traži stručnjake iz oblasti koordinacije aktivnosti i oblasti europskih integracija i programiranja pomoći, te IT stručnjaka za web portal za dopunsko obrazovanje djece u iseljeništvu Domu zdravlja u Banja Luci potrebni su ljekari specijalisti za: ultrazvučni pregled abdomena i mekih tkiva kod djece i odraslih; dopler krvnih sudova; dermoskopiju; kolposkopiju; analizu PAPA testova; osnove grupne terapije; edukaciju iz bazične i napredne kardiopulmonalne reanimacije za djecu i odrasle Grad Banja Luka traži menadžera u turizmu i menadžment u kulturi, stručnjaka za pomoć u izradi aplikacije UNESCO Mreža kreativnih gradova Akademija umjetnosti Univerziteta u Banja Luci traži stručnjaka za obavljanje muzikoterapeutskih radionica, stručna predavanja koja će biti početak obuke muzikoterapeuta i usmjerenje za njihovo dalje školovanje Gradska razvojna agencija Banja Luka traži konsultanta za pronalazak organizacija i udruženja iseljenika iz Banja Luke, uspostavljanje baze podataka dijaspore i prikupljanje relevantnih podataka koje dijasporu najviše zanimaju Akademija umjetnosti Univerziteta u Banja Luci traži stručnjaka iz oblasti animacije, koji bi teorijskim i praktičnim znanjem postojećem nastavnom kadru osigurao dodatno usavršavanje Privredna/Gospodarska komora Federacije Bosne i Hercegovine treba stručnjaka iz oblasti apliciranja za sredstva iz EU fondova i pripremu projektnih prijedloga Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo traži stručnjaka iz oblasti kiparstva koji bi održao predavanja studentima i organizirao praktičan rad Pedagoški fakultet Sarajevo traži eksperta iz oblasti kulturno-historijskog bosanskohercegovačkog naslijeđa/identiteta Institut za intelektualno vlasništvo Bosne i Herecgovine traži stručnjaka za zaštitu računarski implementiranih pronalazaka koji bi održao predavanja o zaštiti softverskih kodova i računarski implementiranih pronalazaka za studente, asistente i profesore s računarskih smjerova na Fakultetu informacionih tehnologija i Fakultetu strojarstva, računarstva i elektrotehnike u Mostaru Filozofski fakultet Sarajevo traži stručnjaka iz oblasti filozofija religije. Posjeta stručnjaka iz područja filozofije religija, komparativne filozofije i kulture religija bila bi višestruko korisna za mnoge predavače na fakultetu

1024 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Galić, A.J., Stanić, I.: Uključivanje iseljeništva u razvoj BiH

- Elektrotehnički fakultet u Sarajevu traži stručnjaka iz oblasti elektrotehnike i računarstva, te robotike koji bi mogao, na temelju održanih predavanja i seminara, bitno doprinijeti stvaranju smjernica i pretpostavki za unapređenje znanstveno-istraživačkih aktivnosti koje vode objavljivanju zajedničkih radova u uglednim međunarodnim znanstveno-istaživačkim publikacijama iz područja elektrotehnike i računarstva, kao i na stvaranju pretpostavki za povećanje prijava projekata na EU fondove i druge međunarodne izvore financiranja koji se odnose na naučno-istraživački rad i inovacije - Farmaceutskom fakultetu u Sarajevu potrebni stručnjaci za In vivo testiranje na životinjama, istraživanje uticaja okolišnih faktora na zdravlje ‒ analitički aspekt, iz oblasti biomedicinskog inžinjeringa, molekularne dijagnostike rijetkih genetskih oboljenja, molekularne tehnike koja se koristi u prenatalnoj dijagnostici, razvoj i unapređenje edukacijskih programa za farmaceute zasnovanih na kompetencijama - Medicinski fakultet u Sarajevu traži stručnjaka za pripremu projekata kao i zajedničkih mentorstava u završnim radovima, magisterijima i doktorskim disertacijama - Historijski muzej Bosne i Herecgovine traži stručnjaka iz oblasti kiparstva i heritologije. Stručnjak bi mentorirao radionicu koja bi bila realizirana u vanjskom muzejskom prostoru i koja bi podrazumijevala intenzivan rad s muzejskom publikom i širom zajednicom. Kroz višednevnu radionicu ekspert bi radio na educiranju učesnika radionice koje bi se obavljalo kroz više aspekata. Prije svega bi se provodilo educiranje o kiparstvu i likovnim umjetnostima, a potom i učenje o kulturno-historijskom naslijeđu Bosne i Hercegovine i svjetskim znanstvenim i umjetničkim tendencijama u proučavanju naslijeđa.

- Pravni fakultet u Sarajevu traži stručnjaka iz oblasti državno i ustavno pravo, europsko pravo, međunarodno javno pravo, opća teorija države i prava, uloga prava i ljudskih prava u postkonfliktinim društvima, tranzicijski procesi na Balkanu - Veterinarskom fakultetu u Sarajevu potreban je stručnjak iz oblasti zaštite životinja, biosigurnosti koji bi pomogao u razvijanju modula kontinuirane edukacije, sukladno stečenim iskustvima izvan Bosne i Hercegovine u zaštiti zdravlja životinja i kontrole bolesti, te trgovine životinjama i njihovih proizvoda - Muzičkoj akademiji u Sarajevu potrebni su stručnjaci iz oblasti harmonikaško izvođaštvo ‒ savremena glazba za harmoniku, glazba za kazalište, gitarističko izvođaštvo, elektronička i elektroakustička glazba suvremene tehnike komponiranja - Federalno ministarstvo okoliša i turizma potražuje stručnjaka iz oblasti klimatskih promjena, energetike i održivog razvoja. U procesu izrade je novi Zakon o zaštiti zraka u Federaciji Bosne i Hercegovine s ciljem unapređenja odredbi na polju kvaliteta zraka i klimatskih promjena. Fokus aktivnosti u navedenoj oblasti bit će definiranje odredbi oko sistema monitoring GHG gasova i uspostave inventara stakleničkih gasova - Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu traži stručnjake iz oblasti fizike, nanoznanosti, nanotehnologije, interdisciplinarne biološki inspirisane istraživačke metode i znanosti kompleksnih sustava, kvantno procesiranje informacija, interaktivne metode nastave, fizike visokih energija - Općina Živinice traži stručnjaka iz dijaspore koji bi pomogao u prezentaciji ove općine u inozemstvu, lobiranju kod inozemnih subjekata za potencijalna ulaganja, apliciranje prema donatorima/investitorima - Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine potreban je stručnjak za tehničke konzultacije za bespilotne letjelice (dronove) u zemljama EU - Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu u 2018. godini realizira naredni broj časopisa „Baština” ‒ koji je prije tri godine ponovo pokrenut nakon 23 godine neizlaženja. Tema za 2018. godinu odnosi se na južnoslavensku književnost te izučavanje na slavistikama širom svijeta, s naglaskom na zapadnu Europu. Suradnja sa stručnjakom s njemačkoga govornog područja omogućila bi neophodne kontakte te ekspertizu u uređivanju časopisa.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1025

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Iz primljenih prijava institucija/javnih ustanova/akademskog sektora vidljivo je da mnoge stručne ekspertize ne postoje u Bosni i Hercegovini ili su nedovoljne za veliku potražnju u različitim oblastima u javnom sektoru u Bosni i Hercegovini.

Najveći „deficit” stručnih ekspertiza u Bosni i Hercegovini je u oblasti farmacije, veterine, medicine te tehničkih znanosti. Znakovito je da i u administraciji na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini nedostaju stručne ekspertize posebno u oblasti pristupa EU fondovima.

Slično javnom sektoru u Bosni i Hercegovini, i stručnjaci iz iseljeništva ponudili su svoje ekspertize iz oblasti farmacije, veterinarstva, medicine, tehničkih znanosti, ali i obrazovanja, pravnih znanosti, financija, komunikologije, antropologije, umjetnosti, ljudskih prava i drugih oblasti.

Na poziv Ministarstva, od februara 2018. do maja 2019. godine prijavilo se 66 stručnjaka iz iseljeništva iz 16 zemalja: Austrije, Australije, Belgije, Danske, Francuske, Hrvatske, Holandije, Irske, Kanade, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Slovenije, Srbije, Švedske, Švicarske i Velike Britanije.

U 2018. godini i do maja 2019. godine realizovan je angažman 20 stručnjaka iz iseljeništva koji su svoje znanje prenijeli u ukupno 70 institucija u Bosni i Hercegovini. Direktni korisnici i potpisnici ugovora o prijenosu znanja bile su 24 institucije, dok im se pridružilo još 46 institucija kao korisnici prijenosa znanja na način da su njihovi predstavnici sudjelovali na predavanjima/radionicama prijenosa znanja. Predavanjima/ radionicama prijenosa znanja ukupno je prisustvovalo 1248 sudionika (od toga 763 žene i 485 muškaraca).

Temeljem dosadašnjih rezultata prijenosa znanja iz iseljeništva u Bosnu i Hercegovinu evidentno je da postoji potreba sustavnog uređenja ove oblasti i stvaranja uvjeta za kontinuiranu potporu prijenosu znanja na čemu Ministarstvo trenutno radi.

ZAKLJUČAK Iz gore navedenog može se zaključiti da postoji veliki interes iseljeništva za investiranje u Bosnu i Hercegovinu, ali da je potrebno i dalje aktivno raditi na unapređenju suradnje s iseljeništvom u cilju njihovog aktivnog uključivanja u razvoj Bosne i Hercegovine.

Također, kada govorimo o prijenosu znanja, evidentno je da postoji potreba sustavnog uređenja ove oblasti i stvaranja uvjeta za kontinuiranu potporu prijenosu znanja.

Ministarstvo će kroz svoje aktivnosti nastaviti intenzivno raditi na uključivanju iseljeništva u razvoj Bosne i Hercegovine.

Literatura 1.

Halilović, H., Hasić, J., Karabegović, Dž., Karamehić-Muratović, A. i Oruč, N. (2018). Mapiranje iseljeništva iz BiH (Migranti iz BiH u Australiji, Austriji, Danskoj, Njemačkoj, Italiji, Holandiji, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj i Sjedinjenim Američkim Državama): Korištenje društveno-ekonomskog potencijala dijaspore za razvoj BiH. Sarajevo: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH; Vlada Švicarske; UNDP u BiH; IOM u BiH. (https://dijaspora.mhrr.gov.ba/wp-content/uploads/2018/08/Mapiranje-dijaspore-iz-Bosne-iHercegovine.pdf)

2.

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BIH. (2017). Pravilnik o načinu upisa, sadržaju i načinu vođenja evidencije udruženja i saveza iseljenika Bosne i Hercegovine. Dostupno na: https://dijaspora.mhrr. gov.ba/wp-content/uploads/2019/08/Pravilnik-o-postupku-upisa-sadr%C5%BEaju-i-na%C4%8Dinuvo%C4%91enja-evidencije-udru%C5%BEenja-i-saveza-iseljenika-iz-Bosne-i-Hercegovine.pdf

3. Politika o saradnji sa iseljeništvom. Službeni glasnik BiH, broj 38/2017.

1026 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Galić, A.J., Stanić, I.: Uključivanje iseljeništva u razvoj BiH

MAINSTREAMING DIASPORA INTO THE DEVELOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA ABSTRACT Bosnia and Herzegovina has a significant number of Diaspora. According to the Ministry of Human Rights and Refugees of Bosnia and Herzegovina (BiH), around 2 million persons originating from BiH live outside the borders of BiH. Most emigrants continue to maintain strong ties with BiH, while at the same time they are well-integrated in their countries of destination, with significant potential and expressed willingness to contribute to the development of BiH. Activities of the Ministry of Human Rights and Refugees of BiH, as the competent institution for policy making towards the Diaspora, are carried out within three strategic objectives: 1. Development of the legal system and institutional capacities for cooperation with the Diaspora; 2. Responding to the needs and demands of the Diaspora; and 3. Diaspora engagement in the development of BiH. Under the first strategic objective, several activities has been undertaken: Policy on cooperation with the Diaspora has been adopted; the preparation of the Strategy for Cooperation with the Diaspora is in progress; Diaspora issues have been included in several strategic documents at the country level of BiH as well as in a number of local development strategies; the capacities of local self-government units for development cooperation with the Diaspora are being strengthened; also the capacities of other relevant institutions at different levels of government are being strengthened in order to provide the necessary multisectoral approach in dealing with Diaspora issues.

Within the second objective, communication with the Diaspora has been enhanced through the establishment of an interactive web portal for two-way communication with the Diaspora; the mapping of the Diaspora has been conducted; the Diaspora is included in the development of public policies; while at the same time efforts were made to provide better services to the Diaspora in BiH and to support the activities of Diaspora organizations, improving their mutual cooperation, as well as to provide support for the learning of mother tongues in the countries of destination.

Within the second objective, programs for the transfer of knowledge from the Diaspora to the public and private sector in BiH have been developed as well as programs to support joint projects between the Diaspora and local actors and Diaspora investments.

Given the huge human capital in the Diaspora, particularly good results are achieved in transfer of knowledge programs as well as in involvement of local levels of government in cooperation with the Diaspora.

Key words: Bosnia and Herzegovina, diaspora, development, know-how transfer, inclusion of local governments in cooperation with the Diaspora

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1027

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Tado Jurić

Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb tado.juric@unicath.hr

VRATITI SE ILI OSTATI ‒ STAVOVI NOVIH HRVATSKIH ISELJENIKA O OSTANKU ILI POVRATKU IZ NJEMAČKE SAŽETAK Rad predstavlja istraživanje emocionalnih stavova o povratku u domovinu Hrvata koji su iselili u Saveznu Republiku Njemačku nakon pristupanja Hrvatske EU, a temelji se na već objavljenom istraživanju provedenom u Njemačkoj metodom ankete, online ankete i polustrukturiranog intervjua tijekom 2017., na uzorku od 1200 iseljenih Hrvata te predstavlja nastavak analize istraživačke studije koja je predstavljena u knjizi „Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?” te znanstvenom radu „Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi” (Jurić, 2017).

Istraživanje je potvrdilo da su iseljeni Hrvati u Njemačkoj u pravilu vrlo zadovoljni te nisu požalili svoju odluku da se presele. Velika većina ne osjeća se otuđeno, stoga samo rijetki razmišljaju o povratku. Razlozi zašto se ne žele vratiti su isti oni zbog kojih su napustili domovinu, prvenstveno su to nepravedno društvo i tzv. zarobljena država, odnosno korupcija, slabe institucije, nepotizam i klijentelizam.

Ključne riječi: iseljavanje, povratak, Hrvati, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Njemačka

TEORIJSKI OKVIR Uvod Punopravnim članstvom u Europskoj uniji od 1. srpnja 2013. godine dolazi do pojačanog iseljavanja Hrvata u Njemačku, a masovno iseljavanje počinje 1. srpnja 2015. godine, kada Njemačka otvara svoje tržište rada za radnike s hrvatskim državljanstvom. Iako su hrvatske političke elite, ali i stručnjaci predviđali umjeren utjecaj, pokazalo se da je ulazak u Europsku uniju bio značajan moment koji je uvelike pospješio odlazak hrvatskog stanovništva u potrazi za boljim životom (Jurić, 2017, str. 339). Od ulaska u EU vidimo da se iseljavanje svake godine intenzivira, a da od 2015., 2016. i 2017. naročito raste.

Broj iseljenika koji napuštaju Hrvatsku u međuvremenu počinju šokirati javnost, ali na njih i dalje ne samo da nema pravih odgovora i političkih mjera, nego jedva da postoje analize i istraživanja na ovu temu (neke iznimke su: Akrap, Strmota i Ivanda, 2017. te Jurić, 2017). Veliki problem nezaustavljivom valu iseljavanja čine razne neutemeljene spekulacije, ali i neki mediji kao izvjestitelji pristranih informacija koje potiču na „iseljavanje kao mjerilo uspješnosti u životu”. Radi toga nužno je razvijati znanstvene metodološke okvire i mjeriti brojnost iseljavanja, ali i uzroke iseljavanja na koje bi vlast trebala utjecati te zaustaviti pustošenje Hrvatske.

Nedvojbeno je da su recentne migracije usmjerene prvenstveno na Njemačku (vidi: www.dzs.hr). Razlog tomu su velikim dijelom razgranate hrvatske migrantske mreže iz prošlosti u Njemačkoj i „tradicija” iseljavanja Hrvata u Njemačku. Naime, još iz razdoblja SFRJ čitav niz naselja u Hrvatskoj i BiH imao je brojnu dijasporu u određenim, najčešće južnim krajevima Njemačke, a danas svjedočimo situaciji da određena naselja u BiH i Hrvatskoj imaju veći broj svojih mještana u Njemačkoj, nego u domovini. Obiteljska, rodbinska i druga

1028 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurić, T.: Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke

posredništva pri iseljavanju imaju neupitno veliku ulogu u cijelom fenomenu, što smo dokazali u našoj studiji iz 2017. (Jurić, 2017, str. 338).

Osnovni cilj ovog istraživanja bilo je utvrditi emocionalne stavove iseljenih Hrvata o Hrvatskoj, njihovu percepciju vlastitog života u Njemačkoj te stavove o povratku u domovinu. Željeli smo vidjeti kako se hrvatski iseljenici osjećaju, osobito mladi, jesu li nostalgični, jesu li požalili što su se odselili? Dio rezultata je već predstavljen u knjizi „Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?” (Jurić, 2018) te znanstvenom radu „Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi”, (Jurić, 2017), dok dio predstavlja nastavak analize navedene istraživačke studije.

Metodološki pristup Priloženi rad dio je šireg istraživanja (vidi: Jurić, 2017) kojim smo pokazali koji su glavni uzroci i motivi iseljavanja iz Hrvatske i BiH. U toj studiji smo pokazali da nezaposlenost ili nemogućnost pronalaska odgovarajućeg posla u struci u Hrvatskoj nisu glavni motivi iseljavanja, nego da su to nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija (Jurić, 2017, str. 356).

Specifičnost ovog istraživanja je ta da je naš uzorak prikupljen isključivo na području Njemačke, čime smo težište istraživanja prebacili upravo tamo gdje i treba biti, među iseljene Hrvate u Njemačkoj.

Osnovni problem tijekom našeg istraživanja aktualnih migracija Hrvata u Njemačku jest da u vrijeme nastajanja ove studije nitko nije mogao znati kakva je bila struktura populacije koja je iselila. Nakon prve objave rezultata istraživanja u znanstvenom članku „Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi”, (Jurić, 2017), u međuvremenu smo na osnovu novih objavljenih njemačkih statističkih podataka precizno rekonstruirali profil hrvatskih iseljenika. Pri tome smo ustanovili da je struktura intervjuiranih osoba u našem istraživanju gotovo identična dobnoj i starosnoj strukturi koju pokazuju podaci Njemačkog statističkog ureda (DESTATIS) te prostornoj pripadnosti hrvatskih iseljenika.

U međuvremenu znanstvenici Hrvatske narodne banke (Draženović, Kunovac i Pripužić, 2018) analizom su determinanti preko gravitacijskog modela potvrdili signifikantnost nekih čimbenika našeg istraživanja, poput proširenosti korupcije i (ne)kvalitete rada državnih institucija. Prema rezultatima ekonometrijskog modela potvrdili su i našu tezu da ekonomski čimbenici nisu najsnažniji pri donošenju odluke o iseljavanju iz Hrvatske. (Draženović, Kunovac i Pripužić, 2018).

Osnovna hipoteza ovog dijela istraživanja bila je da se hrvatski iseljenici u Njemačkoj osjećaju otuđeno te da imaju izrazit osjećaj da su stranci te da su posljedično nostalgični. Hipoteza je postavljena na osnovu Maslowljeve pretpostavke o čovjekovoj potrebi za pripadanjem i prihvaćanjem. Osjećaj pripadnosti nekoj većoj skupini ljudi predstavlja trajnu psihološku odrednicu čovjeka koja mu daje osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i identiteta. Abraham Maslow (1954) u sklopu svoje teorije o ljudskoj motivaciji, kao treću po nužnosti zadovoljenja ljudskih potreba, nalazi upravo potrebu za pripadnosti i privrženosti. A i iznimno važnu potrebu za sigurnošću pojedinac također nastoji ispuniti u sklopu zajednice ‒ što je upravo jedna od ključnih uloga nacionalnih identiteta i zajednica. Stoga svaka nacija nastoji zadovoljiti emotivne potrebe pojedinca opskrbljujući ga osjećajima pripadništva i zajedništva, a nudi mu i čvrst okvir orijentacije i vjerovanja, čime njegovu ponašanju daje značenje i smisao. Posljedično bi dakle pojedinac trebao osjećati nesigurnost i nostalgiju napuštanjem vlastite nacionalne zajednice te se osjećati tjeskobno i nezadovoljno.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1029

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Koliko je zapravo Hrvata u Njemačkoj?

Početkom 2000. njemačka statistika navodi 223.819 Hrvata u Njemačkoj (DESTATIS). Podaci župnih knjiga hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj (podaci njemačkih (nad)biskupija se neznatno razlikuju) pokazuju pak da je u Njemačkoj još do 2001. u svakom slučaju bilo između 350.000 i 400.000 Hrvata (Polegubić, 2015, str. 284). Ovaj broj obuhvaća sve Hrvate s migracijskom pozadinom te sve one koji se izjašnjavaju etničkim Hrvatima iz svih dijelova biše države.

Znamo i da je priličan broj Hrvata u Njemačkoj radio/radi „na crno”, a kao takvi ne vode se ni u kakvim statistikama (pretpostavka od 50 do 100 tisuća). U statistikama se također ne vode ni oni koji imaju dvojno državljanstvo, a problem vođenja statistike je također i u tome što od godine 2000. sva djeca koja se rode u Njemačkoj automatski dobivaju njemačko državljanstvo. Oni se kasnije vode samo u statistikama njemačkih katoličkih župa i zajednica, ali ne i u službenoj statistici etničkih Hrvata u Njemačkoj.

Nadalje, bitno je naglasiti da postoji jako velik broj Hrvata koji nisu zabilježeni niti u jednoj statistici. Nadalje, imamo čitav niz hrvatskih tvrtki koje posluju isključivo u Njemačkoj, a prijavljene su u Hrvatskoj. Svi ti radnici (tzv. kombi radnici) se broje kao da žive i rade u Hrvatskoj, a izvan zemlje su već godinama. Na taj način se izvlači radna snaga i ljudi a da nitko to ne primijeti. Ili ne želi primijetiti.

Podaci našeg prethodnog istraživanja iz 2017. ukazuju na činjenicu da je od ulaska u EU do danas iselilo oko 300.000 Hrvata, i to samo u Njemačku, što prema našim izračunima čini oko 80 % novijeg iseljavanja.

Tablica 1. Useljenici iz Hrvatske u Njemačku 2010. ‒ 2018.

2010.

2011.

2012

2013.

2014.

2015.

2016.

2017.

*2018. (procjena autora )

4836

8089

9019

18.633

37.060

50.646

51.163

50.283

50.000

Izvor: Bundesamt für Migration und Flüchtlinge, 2017. i 2018. Iz Jurić, 2018.

Brojni političari pak manipuliraju brojevima i prikazuju kao da se događa promjena trendova, odnosno znatno smanjenje broja iseljenika.

Podaci BAMF-a pak jasno pokazuju da je trend iseljavanja iz Hrvatske porastao za tri posto u prvih 6 mjeseci 2018. za koje jedino i postoje egzaktni podaci (Bundesamt für Migration und Flüchtlinge, 2018).1 Daljnja teza koja se širi u medijski prostor je da raste broj povratnika iz Njemačke (Šiljeg, 2019). Ovu tezu opovrgavamo jer se ne radi o povratku novih iseljenika, nego o umirovljeničkoj migraciji. Jer upravo u ovom narednom periodu u mirovinu ulaze tzv. stari gastarbajteri iz vremena 1968. do 1972. i oni su ti koji će idućih godina u statistici predstavljati porast broja povratnika. Dakle ne radi se o povratku novijih iseljenika.

Naravno, ne isključujemo da među njima ima i onih koji se vraćaju zbog nerealnih očekivanja od Njemačke, onih koji uvide da život u Njemačkoj nije za njih ili da im je kući bilo znatno bolje, ali oni prema našim uvidima ne prelaze 5 % ukupnog broja iseljenih.

Nadalje, broj hrvatskih državljana koji su stekli njemačko državljanstvo naglo je porastao nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. U 2015. godini Hrvati su imali zabilježen dvostruko veći porast prelaska na njemačko državljanstvo, nego u prethodnim godinama, dok je kod svih etničkih skupina uočen pad. Svega 2,2 % stranaca u ukupnom broju stranaca koji su stekli pravo na njemačko državljanstvo su to pravo i iskoristili („Doppelt so viele Kroaten beantragen deutschen Pass”, 2015; „Njemačko državljanstvo uzima sve više Hrvata”, 2017).

Podatke BAMF-a za 2018. dobit ćemo u listopadu.

1

1030 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurić, T.: Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke

Prema podacima BAMF-a, razvidno je da je u aktualnom iseljeničkom valu velik broj djece ‒ 15 % iseljenih čine djeca do 16 godina, osobe starije dobi čine svega 0,82 % iseljenika. Ovo također potvrđuje našu tezu predstavljenu u spomenutoj knjizi da se zapravo radi o iseljavanju kompletnih obitelji.

Trauma preseljenja Prema Božiću, migracije u pravilu donose probleme unutarnje i vanjske prilagodbe jer migranti napuštaju sve što je određivalo njihov dotadašnji život, uključujući obitelj, prijatelje, poslovne i brojne druge socijalne odnose (Božić, 2015). Stoga je svako seljenje teško i sadrži neugodu, a vrlo često i traumu. Velika seljenja često su i velika trauma jer postavljaju čovjeka pred brojna pitanja na koja često nema lakih i brzih odgovora.

Zato su migracije uvijek povezane s potpunom promjenom socijalnog sistema relacija pojedinca. Proces uključenja u nove sustave veza nije nimalo jednostavan niti pregledan proces koji završava fizičkim prijelazom iz jednog sistema u drugi, nego je riječ o kompliciranom, dugotrajnom i teškom procesu koji prema Božiću u brojnim slučajevima traje cijeli život (Božić, 2015) .

Shmuel Eisenstadt (1979) nam pokazuje da migracija proizvodi egzistencijalnu nestabilnost i u velikom dijelu socijalnog života prekid s mjestom podrijetla (čak i nakon čestih posjeta). Autor taj proces naziva „iskorjenjivanje”. Iseljavanje nosi sa sobom i probleme desocijalizacije koji započinju trenutkom useljenja.

U ovom procesu vrijednosne pretpostavke, norme ponašanja i ustaljena ponašanja gube svoju društvenu i socio-kulturnu važnost. Zato su prema Božiću mnogi iseljenici, posebice u prvim fazama nakon imigracije, dezorijentirani (Božić, 2015). Božić pokazuje da migranti tako napuštaju opći smisleni odnos vlastitih socijalnih djelovanja iz domovine koji im je do tada pomagao pri selekciji, orijentaciji, interakciji i prerađivanju doživljaja. Oni napuštaju ukupne odnose smisla, čime je uzdrmana i njihova sigurnost i psiho-socijalna stabilnost. A prema Esseru sve to traje tako dugo dok se ne udomaće u novom socijalnom sistemu i preuzmu nove obrasce stvaranja smisla (Esser, 1993).2 Migracijom dolazi i do napuštanja poznatih društvenih uloga. Božić pokazuje da migrant napušta pozornicu s njemu do tada jasnim i poznatim ulogama i prelazi u novi prostor u kojem mora ponovo učiti nove uloge.

U tom procesu učenja vrijednosti i norma ponašanja većinske kulture (akulturacija, Berry, 1997) iseljenik može proći kroz jedan ili više procesa.

Prema Berryju to su 1.) asimilacija ‒ useljenik odustaje od svog kulturnog identiteta i biva potpuno kulturno apsorbiran u useljeničko društvo); 2.) integracija ‒ useljenik uspijeva očuvati kulturni integritet, a istovremeno postaje integralnim dijelom većinskog društva, vidi: www.deutschland-kann-das.de; 3.) segregacija i separacija – nemogućnost uspostavljanja odnosa između imigranata i useljeničkog društva; migranti ostaju u svojoj etničkoj kulturi i stilu života izolirani i odvojeni (Berry, 1997); 4.) marginalizacija ‒ useljenici gube psihološki i kulturni kontakt prema vlastitoj etničkoj grupi, kao i prema useljeničkom društvu.

Općenito se smatra da migranti mogu riješiti svoje psihičke i socijalne probleme samo onoliko koliko uspijeva njihova integracija i uklapanje (Eingliederung, Esser, 1993) u novo društvo. Prema Božiću, tijekom migracije useljenika u novo društvo on ima potrebu da sve što se većinskoj grupi čini samorazumljivim, preispita; za njega je to jedina mogućnost da se snađe, što većinska grupa pak često doživljava kao neprihvaćanje njihovih civilizacijskih/kulturnih pravila (Božić, 2015) . Upravo je to vrlo čest prigovor nove grupe prema strancu, jer on naizgled odbija njihova pravila u svakodnevnom životu, a pri tom se zapravo radi o tome da ta pravila stranac vidi kao labirint u kojem potpuno gubi orijentaciju. Prema Božiću, bila integracija uspješna ili neuspješna, migrant u novom društvu mora steći bolno iskustvo preispitivanja ukupnog temelja svog prirodnog pogleda na svijet (Božić, 2015).

Tema je detaljnije razrađena u knjizi „Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?“ (Jurić, 2018).

2

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1031

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE Povratak Francesco Cerase (1974) (citirano prema Bara, 2013) na osnovu studije povratnih migracija Talijana iz SAD-a identificirao je četiri tipa povratnika, ističući njihove aspiracije, očekivanja i potrebe: Tablica 2. Četiri tipa povratnika Povratak zbog neuspjeha Odnosi se na one povratnike koji se nisu integrirali u zemljama primitka zbog predrasuda i stereotipa s kojima su se susretali. Njihovi napori i poteškoće u aktivnom sudjelovanju u društvima primitka ili neprilagođavanje bili su dovoljno jaki kako bi ih motivirali na povratak.

Povratak zbog „konzervativizma” Uključuje one migrante koji su prije emigracije planirali povratak doma s dovoljno ušteđenih sredstava za kupnju zemljišta kako bi se oslobodili ekonomske ovisnosti. Zbog ovih aspiracija i strategija konzervativni povratnici jedino namjeravaju zadovoljiti svoje osobne potrebe, kao i potrebe članova obitelji. Konzervativni povratnici nemaju namjeru promijeniti društveni kontekst u kojem su živjeli prije migracije. Naprotiv, oni ga nastoje sačuvati.

Umirovljenički povratak Odnosi se na umirovljene migrante koji se odlučuju za povratak u zemlje podrijetla i, ako već ne posjeduju, stjecanje zemlje i kuće u mjestima gdje planiraju provesti starost. Kao distinkcija u odnosu na druge kategorije povratnika ističe se njihova percepcija da upovratak donosi novo razdoblje koje258). je i početak posljednje etape u njihovom životnom iskoristiti zemljama podrijetla (Cerase, života 1974, str. ciklusu. Ova skupina prema povratku ima mnogo pozitivniji odnos negoli ostale kategorije povratnika. U ovom slučaju povratne migracije se mogu promatrati kao dio umirovljeničkih migracija.

Tablica je izrađena na osnovu teksta Bara, 2013.

Povratak zbog inovacije

Odnosi se na one povratnike koji su stekli određena znanja i vještine te su ih spremni iskoristiti u zemljama podrijetla (Cerase, 1974,U str.našoj 258).studiji iz 2017. vidjeli smo da samo 15 % novoiseljenih Hrvata razmišlja o povratku u

nekom kratkoročnom ili srednjoročnom periodu, a 45 % bi se eventualno moglo vratiti samo

Tablica je izrađena na osnovu teksta Bara, 2013.

kada budu u mirovini. Za 40 % ispitanika povratak ne dolazi u obzir.

U našoj studiji iz 2017. vidjeli smo da samo 15 % novoiseljenih Hrvata razmišlja o povratku u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom periodu, a 45 % bi se eventualno moglo vratiti samo kada budu u miroSlika 1. Razmišljate li o povratku u Hrvatsku ili BiH? vini. Za 40 % ispitanika povratak ne dolazi u obzir.

15,4 %

39,3 %

45,3 %

Slika 1. Razmišljate li o povratku u Hrvatsku ili BiH? Razmišljanje o povratku je dugotrajan i složen proces čiji je okvir zadan promjenljivim migracijskim politikama i mjerama ne samo u zemlji života i rada nego i u zemlji podrijetla.

Jasna Žmegač Čapo je u svojim radovima pokazala da se planiranje neprestano redefinira s obzirom na individualni i obiteljski životni tijek i povijesno vrijeme u kojemu se odvija (Žmegač Čapo, 2014).

1032 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije Premda je ideja o povratku manje ili više stalno prisutna, povratak se višekratno odgađa kako u ranoj tako i u kasnijoj fazi ekonomske migracije. Ako je odlučeno da se djeca školuju u

Jurić, T.: Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke

Razmišljanje o povratku je dugotrajan i složen proces čiji je okvir zadan promjenljivim migracijskim politikama i mjerama ne samo u zemlji života i rada nego i u zemlji podrijetla. Jasna Žmegač Čapo je u svojim radovima pokazala da se planiranje neprestano redefinira s obzirom na individualni i obiteljski životni tijek i povijesno vrijeme u kojemu se odvija (Žmegač Čapo, 2014).

Premda je ideja o povratku manje ili više stalno prisutna, povratak se višekratno odgađa kako u ranoj tako i u kasnijoj fazi ekonomske migracije. Ako je odlučeno da se djeca školuju u Njemačkoj, tako je povratak za vrijeme trajanja školovanja djece prolongiran. Nakon što djeca završe školovanje, a roditelji zađu u pedesete Namjera o povratku tako utječe da se život migranata odvija u „trajnoj privremenosti ili godine života, povratak se još jednom odgađa za razdoblje u kojemu će migranti steći mirovinu (Žmegač privremenoj trajnosti između dviju domovina u stalnom odvagivanju prednosti jedne i druge, Čapo, 2014, str. 285).

Namjera o povratkusebe tako iutječe da se život migranata „trajnoj privremenosti privremenoj trajnosti pripremanju članova obitelji na život uodvija jednoju ili u drugoj“. (ŽmegačiliČapo i Jurčević, između2014, dvijustr. domovina 23). u stalnom odvagivanju prednosti jedne i druge, pripremanju sebe i članova obitelji na život u jednoj ili u drugoj”. (Žmegač Čapo i Jurčević, 2014, str. 23).

Slika 2. Koliko često putujete u Hrvatsku, odnosno BiH?

6 %6 % 27 27 %%

41 41 %% 20 % 20 % 6% 6%

Slika 2. Koliko često putujete u Hrvatsku, odnosno BiH?

Kako su hrvatski iseljenici u Njemačkoj do daljnjega odgađali povratak, kod mnogih se razvio Kako su hrvatski iseljenici u Njemačkoj do daljnjega odgađali povratak, kod mnogih se razvio zanimljiv fenomen prakticiranja bilokalnosti i bifokalnosti (život u dva mjesta boravišta). Oni bi godinama održavali dva zanimljiv fenomen prakticiranja bilokalnosti i bifokalnosti (život u dva mjesta boravišta). Oni kućanstva, u Hrvatskoj ili Bosni idva Hercegovini i u Njemačkoj i tri). Njihov se život tako sastoji od bi godinama održavali kućanstva, u Hrvatskoj(neki ili Bosni i Hercegovini i u uvelike Njemačkoj veza i odnosa kojima povezuju ta dva mjesta i ljude koji u njima žive kao i cirkulacije dobara, novca, usluga i (neki i tri). Njihov se život tako uvelike sastoji od veza i odnosa kojima povezuju ta dva uzajamne pomoći oba smjera unutar toga transnacionalnog prostora (Žmegač Čapo, 2003). Na osnovu našeg mjesta i ljude koji u njima žive kao i cirkulacije dobara, novca, usluga i uzajamne pomoći oba istraživanja (slika 2.) vidimo da jedan dio novih hrvatskih migranata također izabire taj model života ‒ što smjera toga transnacionalnog prostora (Žmegač Čapo, 2003).

Na povezanosti osnovu našeg je danas uslijedunutar opće komunikacijske premreženosti i bolje infrastrukturne prometne između Njemačke i Hrvatske znatno lakše. da jedan dio novih hrvatskih migranata također izabire taj model istraživanja (slika 2.) vidimo Pretpostavljamo da će pogledu iseljavanja Austrija, koja jošpremreženosti neko vrijeme (do 1. 7. 2020.) ima pravo na života ‒ što je udanas uslijed opće komunikacijske i bolje infrastrukturne restrikcije, za Hrvate uskoro postati jedna od najpoželjnijih iseljeničkih destinacija. Također, smatramo da prometne povezanosti između Njemačke i Hrvatske znatno lakše. će predstojeće iseljavanje u Austriju imati djelomično drugačije posljedice uspoređujući ih s iseljavanjem u Njemačku.

Naime, u slučaju Austriju, poAustrija, svemu sudeći, neće doćivrijeme do preseljenja obitelji, Pretpostavljamo da ćeiseljavanja u pogleduu iseljavanja koja još neko (do 1. 7.cijelih 2020.) što se ima događa zadnjih godina u slučaju iseljavanja u Njemačku.

Smatramo da će se razvijati transnacionpravo na restrikcije, za Hrvate uskoro postati jedna od najpoželjnijih iseljeničkih alni kulturni prostori te da će doći do čestih tjednih pa i dnevnih migracija, zbog geografske blizine Austrije. destinacija. Također, smatramo da će predstojeće iseljavanje u Austriju imati djelomično Tako bi taj model građanima Hrvatske u određenoj mjeri osigurao da rade u inozemstvu, a da i dalje ostaju drugačije posljedice uspoređujući ih s iseljavanjem u Njemačku. Naime, u slučaju iseljavanja blizu svojim obiteljima. u Austriju, po svemu sudeći, neće doći do preseljenja cijelih obitelji, što se događa zadnjih godina u slučaju iseljavanja u Njemačku. Smatramo dai će se razvijati transnacionalni kulturni 1033 Migracije identitet: kultura, ekonomija, država 10

inozemstvu, a da i dalje ostaju blizu svojim obiteljima.

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Slika 3. Koji izbor smatrate najrealnijim?

60 50 40 30 20 10 0

Povratak u domovinu Dvojni boravak (život Ostanak u Njemačkoj ukoliko uslijede na relaciji domovina promjene u Njemačka) političkom sustavu

27,8

27,8 %

%

12,7

12,7 %

%

51,2

51,2 %

%

Slika 3. Koji izbor smatrate najrealnijim?

Nema zadovoljavajućeg izlaza

8,3

%

8,3 %

Naše istraživanje 3.) pokazuje ćehrvatskih jedan dio hrvatskihsvjesno migranata svjesno (12,7 %) ili Naše istraživanje (slika 3.)(slika pokazuje da će jedandadio migranata (12,7 %) ili nesvjesno također izabrati model života na dvije lokacije. nesvjesno također izabrati model života na dvije lokacije.

Kuti i Božić pokazuju da se zbog današnje komunikacijske premreženosti, olakšane prometne povezanosti Kuti ii virtualne Božić pokazuju da sestvaraju zbog današnje komunikacijske premreženosti, olakšane prometne te stvarne dostupnosti transnacionalni socijalni prostori u kojima djeluju brojni „transmigranti” u Europi ‒teiseljenici, osjećaju dostupnosti jednaku identifikaciju prostorom u kojem fizički prostori žive i s prospovezanosti stvarne koji i virtualne stvaraju stransnacionalni socijalni u toromkojima koji su napustili i Božić, 2016). Župarić uIljićEuropi s druge strane pokazuje kako im oni često jednako djeluju (Kuti brojni „transmigranti“ ‒ iseljenici, kojisu osjećaju jednaku privrženi, jer ostaju povezani nizom rodbinskih i prijateljskih, što stvarnih, što virtualnih veza između oba identifikaciju s prostorom u kojem fizički žive i s prostorom koji su napustili (Kuti i Božić, prostora (Župarić-Iljić, 2016, str. 10). Župarić Iljićtreba s druge straneneki pokazuje kako suiseljenika im oni često jednako „Stara privrženi, jer ostaju Prema2016).

Branku Salaju ne očekivati veći povratak iz dijaspore. dijaspora”, koja ima jake identitetske vezerodbinskih s domovinom, uključujući i bliskost ideji povratka u nju, prema svodioba se na povezani nizom i prijateljskih, što stvarnih, što virtualnih vezanjemu između najvišeprostora nekoliko(Župarić-Iljić, stotina tisuća ljudi cijeloga 2016,iz str.

10). svijeta. A ako je suditi po iskustvima drugih zemalja, u staru se domovinu rijetko vraćalo više od 1/3 prvotnih migranata (a daleko češće 1/5 ili manje). ( Salaj, 2015, str. 42).

Prema Branku Salaju ne trebao povratku očekivati uneki veći povratak iseljenika iz dijaspore.čimbenika „Stara Obadić pokazuje da migranti odluku domovinu donose na temelju kombinacije privlačenja i potiska. navode (obrazovanje djece ili partnerova karijera) i dijaspora“, kojaMigranti ima jakepovratnici identitetske veze obiteljske s domovinom, uključujući i bliskost ideji povratka emocionalne razloge (nostalgija, osjećaj nepoželjnosti, osamljenost u zemlji domaćinu) kao glavne čimbenike u nju, prema njemu svodi se na najviše nekoliko stotina tisuća ljudi iz cijeloga svijeta. A ako povratka u svoju domovinu. (Obadić, 2014, str. 152). je suditi po iskustvima drugihekonomske zemalja, u(promjene staru se udomovinu rijetko vraćaloosobna više od 1/3 Kao glavne čimbenike pritiska navode razini nadnice, planirana karijera, prvotnih migranata (a daleko češće 1/5 ili manje).

2015, str.

42). (nedovoljna integriranost usklađenost između očekivane i stvarne financijske zarade)(i Salaj, emocionalne razloge u novoj zemlji, osjećaj „vječitog stranca”). (Isto).

11 Dumont i Spielvogel (2008) su dokazali kako je povratak iseljenih znatno češći među zemljama usporedivih razina gospodarskoga i društvenoga razvoja, dok je povratak iseljenih iz značajno razvijenijih zemalja, kao što je u ovom slučaju odnos Njemačke i Hrvatske, dosta rjeđi.

Migracija, prema nekim autorima, ne mora nužno značiti gubitak i doživjeti ju kao trajan ekonomski i socijalni gubitak za državu. U hrvatskom pak slučaju je za naglasiti da kad se radi o trajnoj emigraciji kompletnih obitelji, pozitivnih učinaka za zemlju podrijetla nema, izuzev utjecaja iseljavanja mladoga nezaposlenoga stanovništva na tržište rada, odnosno manipulaciju s brojkom nezaposlenih (Akrap i dr., 2017).

1034 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

II. 2. Emocionalni stavovi Jurić, T.: Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke Emocionalni stavovi Slika 4. Kakav je Vaš osobni stav prema Njemačkoj?

59,6 %

59,6 %

28,1 %

28,1 %

10,5 %

10,5 %

1,4 %

1,4 %

0,4 %

0,4 %

4. Kakavdesetljećima je Vaš osobni stav Percepcija Njemačke je u Slika zadnjim za prema većinuNjemačkoj?

Hrvata najčešće pozitivna. Čak

štoviše, imidž Njemačke je rijetko kod kojeg naroda tako cijenjen kao kod Hrvata.

12 Percepcija Njemačke je u zadnjim desetljećima za većinu Hrvata najčešće pozitivna. Čak štoviše, imidž Ovdje moramo u obzir i da u zadnje vrijeme imidž Njemačke pod utjecajem Njemačke je rijetkouzeti kod kojeg naroda takojecijenjen kao kod Hrvata.

Ovdje moramo uzeti kakav u obzir idaju da jezadovoljni u zadnje vrijeme imidž Njemačke utjecajem pozitivnog efekta kakav pozitivnog efekta iseljenici.

Hornsteinpod Tomić u svojim istraživanjima daju zadovoljni iseljenici. Hornstein Tomić u svojim istraživanjima pokazuje da Hrvati Njemačku doživljavaju pokazuje da Hrvati Njemačku doživljavaju prosperitetnom i sigurnom zemljom, dok Nijemce prosperitetnom i sigurnom zemljom, dok Nijemce smatraju prijateljskim, ali ipak hladnim ljudima (Hornsmatraju prijateljskim, ipak hladnim ljudima (Hornstein Tomić, 2014, str. 273 ‒ 283). stein Tomić, 2014, str. 273ali ‒ 283).

Slika 5. Kakav je Vaš osobni stav (općenito) prema Hrvatskoj?

Slika 5. Kakav je Vaš osobni stav (općenito) prema Hrvatskoj?

Uloga hrvatske dijaspore u stvaranju slike o Hrvatskoj u svijetu iznimno je velika, a kako

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1035

pokazuje Božo Skoko vrlo često, nažalost, i podcijenjena jer upravo oni postaju često najvažniji informatori o Hrvatskoj. Iseljenici među krugom svojih prijatelja, u poslovnom

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Uloga hrvatske dijaspore u stvaranju slike o Hrvatskoj u svijetu iznimno je velika, a kako pokazuje Božo Skoko vrlo često, nažalost, i podcijenjena jer upravo oni postaju često najvažniji informatori o Hrvatskoj. Iseljenici među krugom svojih prijatelja, u poslovnom okruženju itd., postaju najbolji izvori informiranja o Hrvatskoj, ali i lobisti za ljetovanja u Hrvatskoj, kupnju hrvatskih proizvoda i sl. (Skoko, 2014, str. 129).

Novo hrvatsko iseljeništvo radi objektivnih razloga donijelo je pak sa sobom dosta frustracija iz domovine i teško da će biti dobar promotor zemlje u inozemstvu. Naše istraživanje pokazuje da čak jedna četvrtina novog iseljeničkog vala ima potpuno negativno mišljenje o domovini, a druga četvrtina djelomično negativno mišljenje. Dakle, pola iseljenika ima loše mišljenje o domovini, dok o Njemačkoj svega 1,8 % iseljenika ima loše mišljenje.

U narednoj tablici izdvojili smo neke odgovore ispitanika, iz kojih se razloga Hrvati ne vraćaju u domovinu.

Naredni rezultati dobiveni su kvantitativnim i kvalitativnim istraživanjem, a izjave su navedene iz intervjua.3 Tablica 3. Molimo navedite razloge zbog kojih se ne biste vratili u Hrvatsku Najčešći odgovori: (U zagradama je naveden broj ispitanika) Politika (40); posao (20); nezaposlenost (20); korupcija (10); mala plaća, potplaćenost (21); financije (10); loša kvaliteta života (7); budućnost djece (6); obitelj (5); razočaranje (4); ekonomsko-politička situacija (9); ekonomska situacija (9); loši zakoni i politika (4); rat (2); lopovluk (12); zdravstvo (5); nepotizam (3); pravna nesigurnost (3) nesigurnost (5); mentalitet, negativan i nezadovoljan narod (9); male mirovine (4) Neki primjeri izjava: (U zagradama su navedeni spol i starost ispitanika) (Muškarac, 37 godina ) „Nestabilna budućnost, nebriga za radnike, nemogućnost planiranja obitelji i na kraju zbog očajne i lopovske vlade i države.” (Žena, 53) „U mojim godinama više ne mogu naći posao niti živjeti od svoga rada.” (Ž. 42) „Tu manje radimo i ja i suprug, a normalno živimo. Živimo kao kad bismo radili u domovini punom parom … žao nam je zadnjih propuštenih 15 godina, školstvo, besplatne knjige, bolje zdravstvo i lijekovi...”

(M. 35) „Država bez sigurnosti i budućnosti, izrabljivanje i potplaćenost radnika, korupcija, zakon na strani odabranih...”

(M. 39) „Muka mi je od lopovluka svih vlada do sada, zlo mi je kad vidim za šta su ljudi platili svojim životom.. jednostavno, volim svoju zemlju, ali ona ne voli mene i zašto da joj se vratim onda!?”

(M. 42) „Negativna politika prema naroda punih 3 desetljeća, korupcija, nepoštivanje zakona od najviših institucija, nepostojanje pozitivnih planova za budućnost.” (Ž, 31) „Neuređenost ustanova, zakona (…) sve je preko veze kad se treba papirologija rješavati ili ići kod doktora. Više me cijene kao radnika ovdje u Njemačkoj. Nijemci mi se ne smiju zbog moga neznanja njemačkoga, štoviše, još mi i pomažu da ispravno pričam. Radim u Policiji i Carini kao čistačica, što u Hrvatskoj, svojoj zemlji, ne bih mogla bez velike veze i poznanstva.”

(M, 38) „ Zbog trenutne situacije, u kojoj vladaju samo mito, korupcija, vlada sebi puni džepove, a narod gladuje … nepravda je na najvećoj mogućoj razini.. kao mlada osoba u Hrvatskoj nema moje budućnosti, nema zaposlenja, nema stvaranja obitelji, osim borbe za preživljavanje…” (Ž. 36) „Loša situacija na tržištu rada, nemogućnost napretka na poslu, još teže dobivanje posla, ponižavanje fakultetske titule od strane sustava (ministarstva obrazovanja i poslodavaca), iskorištavanje prirodnih bogatstava čitaj: prodaja svega što god se može unovčiti, loša politička situacija, malverzacije radnika (potplaćenost). Općenito se ne bih vratila zbog podcjenjivanja i osjećaja nepripadnosti zbog porijekla roditelja koji su iz BiH, što me automatski svrstavalo pod Ne-Hrvaticu.”

(M. 35) „Živio sam u Hrvatskoj 35 godina. To je jednostavno previše.”

(M. 38) Mladi se osjećaju prevareno i imaju osjećaj da su države u cijeloj regiji nastale da ih se pokrade, da se izvrši preraspodjela bogatstva, utjecaja i moći, a da je njihova uloga da održavaju sada te nepravedne sustave. Tranzicija na Balkanu traje predugo, cijeli ljudski vijek (…).

(M. 38) Hrvatska je ljepša izdaleka.

Izvor: Jurić, 2018.

Dio izjava je korišten u knjizi „Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?“ (Jurić, 2018).

3

1036 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

(M. 38) Hrvatska je ljepša izdaleka.

Izvor:Jurić, Jurić,T.: 2018.

Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke Slika 6.: Sinteza odgovora na pitanje „Zašto se ne biste vratili u Hrvatsku?“

Zašto se ne biste vratili u Hrvatsku?

Potplaćenost Budućnost djece Pravna nesigurnost Negativna atmosfera u društvu Kopupcija, nepotizam, lopovluk Nezaposlenost Nezadovoljstvo radnim uvjetima Politika

Slika 6.: Sinteza odgovora na pitanje „Zašto se ne biste vratili u Hrvatsku?”

Većina iseljenike ističe upravo nematerijalne motive napuštanja zemlje pa su im te stavke najvažnije i prilikom donošenja odluke da se ne vrate u zemlju.

No tijekom istraživanja vidjeli smo da migracija nije uvijek rješenje, i nije za sve, jer ne uspiju svi15stvoriti novi zadovoljavajući život u Njemačkoj, a njihov povratak u domovinu, obilježen neuspjehom, u većini slučajeva smatra se svojevrsnim porazom. Tako se za mnoge migracija pokazala životnim razočaranjem, a mnogi svjedoče i o tome da ih se sramota vratiti u domovinu zbog osjećaja neuspjeha i sramote (Soldo, 2017).

Jedan dio iseljenika svjedoči o tome da njihova primanja nisu bila dostatna za kvalitetu života kakav su željeli osigurati svojoj obitelji u Njemačkoj. Poseban problem za mnoge iseljenike je okolnost što zbog rada nemaju vremena upisati školu njemačkog jezika (jer mnogima posao to ne dozvoljava), što pak dovodi do toga da ne mogu niti tražiti bolje plaćene poslove, a to onda opet generira daljnje nezadovoljstvo (Soldo, 2017). Stoga se sve češće pojavljuju i slučajevi povratka.

Ipak, iako brojni iseljenici u Njemačkoj objektivno znatno teže žive nego što bi ikada živjeli u domovini, nadaju se da će im jednom biti bolje, dok su u domovini nadu izgubili (Bogdanić, 2017). Mnogi su u Njemačkoj spremni na puno više odricanja, trpljenja i patnje nego u domovini, zato što vjeruju da će im se taj trud isplatiti.

Suprotno našim pretpostavkama, set pitanja koja provjeravaju emocionalne stavove pokazuje da se većina iseljenika osjeća generalno bolje nego u domovini.

51,451,4 % % 26,726,7 % % 16,1 % 16,1 % 4,0 % 4,0 % 1,8 %

1,8 %

Slika 7. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „U Njemačkoj se osjećam generalno bolje nego u domovini”

Nadalje smo vidjeli da nostalgija nije dominantno prevladavajuća emocija, iako je kod velikog broja zamijećena.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1037

No naša istraživanja pokazuju da ima i ljudi koji izrazito teško podnose selidbu i razočarano

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Nadalje smo vidjeli da nostalgija nije dominantno prevladavajuća emocija, iako je kod velikog broja zamijećena.

No naša istraživanja pokazuju da ima i ljudi koji izrazito teško podnose selidbu i razočarano uzdišu za domovinom. Mnogi se osjećaju prevarenima iluzijom o boljem životu u Njemačkoj. Neki se i žele vratiti, ali se zbog straha od izrugivanja ne usuđuju. „Očekuje se da se vraćaš bogat iz Njemačke” (M. P. 49). I tako često Slika 8. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Osjećam nostalgiju prema ljudima, nastaje otuđen čovjek, razbijen unutarnjim konfliktima ‒ duboko tjeskoban i nesretan, koji ne živi „ni na zavičaju, domovini …“ nebu ni na zemlji”.

S druge strane, val odlazaka frustrirajuće utječe na ljude koji ostaju. Jer oni koji ostaju počinju se pitati jesam li ja u zabludi, jesam li pogriješio što ostajem, jesam li nesposobnjaković da ne mogu napraviti isto, jesam li Slika 8. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Osjećam nostalgiju prema ljudima, kukavica? Tijekom istraživanja zamijećen je i ovakav stav: „On je otišao u Njemačku bolje živjeti, a moje će 25,6 % …“ se dijete moratizavičaju, brinuti o domovini njegovim roditeljima ili plaćati zdravstvo za njega.” (M. J. 43 god.).

31,3 % 25,6 % % 24,3 25,6 % 31,331,3 % % 10,9 % 24,3 24,3% % % 7,9 10,9 % 10,9 % 7,9 %

7,9 % Nostalgija prema ovim nalazima nije prevladavajuća emocija kako se to u uobičajenom

diskursu o iseljenicima tvrdi (detaljnije vidi u spomenutoj knjizi Jurić, 2018).

Slika 8. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Osjećam nostalgiju prema ljudima, zavičaju, domovini …”

prema nalazima nije prevladavajuća emocija kako se to ou iseljenicima uobičajenom Nostalgija premaNostalgija ovim nalazima nijeovim prevladavajuća emocija kako se to u uobičajenom diskursu Slika 9. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Imam osjećaj da više dobivam u tvrdi (detaljnije diskursu vidi u spomenutoj knjizitvrdi Jurić, 2018). vidi u spomenutoj knjizi Jurić, 2018). o iseljenicima (detaljnije Njemačkoj, nego što gubim u domovini“

Slika 58,9 % 9.%Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Imam osjećaj da više dobivam u 58,9 Njemačkoj, nego što gubim u domovini“ 24,724,7 % % 58,9 % 12,112,1 % % 24,72,7 %% 2,7 % 12,10,6 %% 0,6 % % Slika 9.2,7 Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Imam osjećaj da više dobivam u Njemačkoj, nego što gubim u domovini” 0,6 % 18

1038 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Utvrdili smo i da znatna većina osjeća kako u Njemačkoj više dobiva u subjektivnom i objektivnom smislu, nego što gubi u domovini.

Jurić, T.: Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke

Na osnovu dobivenih rezultata (slika 10.) odbacili smo početnu hipotezu da se hrvatski

iseljenici u Njemačkoj osjećaju te da imaju izrazit osjećaj da su stranci.

Utvrdili smo i da znatna većina osjećaotuđeno kako u Njemačkoj više dobiva u subjektivnom i objektivnom smislu, nego što gubi u domovini.

Slika 10. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „U Njemačkoj se osjećam Na osnovu dobivenih rezultata (slika 10.) odbacili smo početnu hipotezu da se hrvatski iseljenici u Njemačkoj osamljeno osjećaju otuđenoi otuđeno“ te da imaju izrazit osjećaj da su stranci.

Slika 10. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „U Njemačkoj se osjećam osamljeno i otuđeno”

Zanimljivo je i uočiti da jedan veliki postotak novoiseljenih Hrvata počinje doživljavati

Zanimljivo je i uočiti da jedan veliki postotak novoiseljenih Hrvata počinje doživljavati Njemačku svojom Njemačku svojom domovinom (slika 11.). domovinom (slika 11.).

Slika 11. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Njemačku doživljavam svojom novom domovinom.“

Slika 11. Slaganje ispitanika sa sljedećom tvrdnjom: „Njemačku doživljavam svojom novom domovinom.”

Više od polovice iseljenika Njemačku doživljava svojom novom domovinom. A signifikantno je i to da od svih etničkih u Njemačkoj, Hrvati spadaju udoživljava prve tri etničke skupine kojima je njemačko državljanstvo 19 Višeskupina od polovice iseljenika Njemačku svojom novom domovinom.

A signifikantno iznimno primamljivo („Doppelt so viele Kroaten beantragen deutschen Pass”, 2015), kako smo pokazali u je i to da od svih etničkih skupina u Njemačkoj, Hrvati spadaju u prve tri etničke skupine poglavlju 3. kojimaistraživanja je njemačko državljanstvo primamljivo viele Kroaten U nastavku zanimalo nas je koji su toiznimno razlozi zbog kojih se naši („Doppelt iseljenici želeso vratiti u domovinu (tablica 4.). beantragen deutschen Pass“, 2015), kako smo pokazali u poglavlju 3.

U nastavku istraživanja zanimalo nas je koji su to razlozi zbog kojih se naši iseljenici žele vratiti u domovinu (tablica 6.).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1039

Tablica 6. Ako se planirate vratiti, molimo navedite razloge zbog kojih ćete se vratiti u

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Tablica 4 Ako se planirate vratiti, molimo navedite razloge zbog kojih ćete se vratiti u Hrvatsku.

Najčešći odgovori: (U zagradama je naveden broj ispitanika) Obitelj (67); U mirovini (15); Nostalgija (8); Samo kao turist (7); Zbog doma (10); Opušteniji život i ljudi, topliji; Sunce (klima) (7); More (4); Domovina (12); Rodbina (10); Djeca (8); Pokrenuti vlastiti posao (6).

Neki primjeri izjava: (U zagradama su navedeni spol i starost ispitanika) (M, 57) „Da vidim mjesto i ljude koje volim i da me jednoga dana tamo pokopaju pokraj moje obitelji.” (Ž, 45) „U mirovini, negdje u tišini provesti starost”. (Ž, 30) „Obitelj, sigurnost, odgoj, jezik”.

(M, 28) „Hrvatska je moja domovina.” (Ž, 27) „Pokušati promijeniti stvari nabolje.” (Ž, 22) „Obitelj, more, Hrvatska.” (Ž, 33) „Mir i toplina doma.”

Izvor: Jurić, 2018.

Tijekom istraživanja uočili smo i da se gotovo svi iseljenici nalaze u nekoj vrsti pojačane potrage za smislom.

Jedan dio ima osjećaj „uzaludne borbe”, a jedan dio je opterećen željom da se bolja budućnost pronađe „sada i odmah”. Jedan dio iseljenika svjedoči o tome da sve događaje, prilike i okolnosti uspoređuje, ocjenjuje i važe s onima u domovini. Sve se gleda kroz filter: „Je li ovo dovoljno dobro da me zadrži ovdje?”, i filter: „Dobivam li zauzvrat dovoljno da održi ravnotežu s onim što gubim?” Jer kada odete, „vi sa sobom nosite emotivni uteg svega onoga što ste ostavili (…). Bilo je i stvari koje ste voljeli, koje vam nedostaju, koje možda i niste htjeli napustiti. I želite zamjenu za te iste stvari (…) Tek kada odselite iz domovine, naučite što to točno čini život vrijednim življenja i saznate bez čega to i vi ne možete biti sretni.” (Marić, 2018). Jer tek kada se riješi egzistencija, čovjek je primoran suočiti se sa samim sobom. A nitko nije cijepljen od emocija. Stoga, u promišljanju iseljavanja svakako treba uzeti u obzir da se radi o duboko iracionalnom fenomenu, koji je nužno istraživati interdisciplinarno. Ljudi ne bježe samo i isključivo od sustava, nego često i od sebe samih.

ZAKLJUČAK Do nekog većeg povratka novih hrvatskih iseljenika teško da će doći. Razlozi zbog kojih se iseljenici ne žele vratiti su isti oni koji su ih doveli do napuštanja domovine, prvenstveno su to nepravedno društvo i tzv. zarobljena država, odnosno korupcija, slabe institucije, nepotizam i klijentelizam. Iseljenici navode da ih netransparentno funkcioniranje društva (od zapošljavanja do građevinske dozvole) plaše i dovode u situaciju da više u zemlji nikome ne vjeruju. S tim u vezi psihologija nam je pokazala da ljudi u situaciji straha i nesigurnosti naprosto bježe pa je dio iseljavanja vrlo vjerojatno reakcija bijega kao posljedica straha.

Dojma su da je u Hrvatskoj stvoreno društvo u kojem se nagrađuju odani, a kažnjavaju suradnici, tj. radnici i kritičari koji teže boljem i pravednijem društvu.

1040 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurić, T.: Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke

Literatura 1.

Akrap, A., Strmota, M., i Ivanda, K. (2017). Iseljavanje iz Hrvatske od početka 21. stoljeća. U M. Sopta, V. Lemić, M. Korade, I. Rogić i M. Perić Kaselj (Ur.), Hrvatska izvan domovine II. Zbornik radova predstavljenih na drugom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Šibeniku 1. - 3. srpnja 2016 (str. 543-551). Zagreb: Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva; Centar za kulturu i informacije Maksimir.

2.

Bara, M. (2013). Povratne umirovljeničke migracije na hrvatskim otocima. Migracijske i etničke teme, 29(2), 201-224. https://doi.org/10.11567/met.29.2.4

3.

Berry, J. (1997). Immigration, acculturation, and adaptation. Applied Psychology, 46(1), 5-34. https:// doi.org/10.1111/j.1464-0597.1997.tb01087.x

4.

Bogdanić, S. (2017., 18. prosinca). Novi iseljenici iz Hrvatske: Odlaze oni koji već imaju posao.

Deutsche Welle. (http://www.dw.com/hr/novi-iseljenici-iz-hrvatske-odlaze-oni-koji-ve%C4%87-imajuposao/a-41829200) (04.01.2018.).

5.

Božić, S. (2015). Migrant kao stranac; psiho-socijalne posljedice migracija (Skripta). Zadar: Sveučilište u Zadru. (www.unizd.hr/portals/13/doc/sociologija_migracija_skripte_3.doc) (01.10. 2017.)

6.

Božić, S. i Burić, I. (2005). Migracijski potencijal Hrvatske – mikroanalitički aspekti. Migracijske i etničke teme, 21(1-2), 9-33. (https://hrcak.srce.hr/5644)

7.

Bundesamt für Migration und Flüchtlinge. (2016). Freizügigkeitsmonitoring: Migration von EU-Bürgern nach Deutschland. Jahresbericht 2016. Nürnberg: Bundesamt für Migration und Flüchtlinge. (https:// www.bamf.de/SharedDocs/Anlagen/DE/Publikationen/Broschueren/freizuegigkeitsmonitoringjahresbericht-2016.pdf?__blob=publicationFile)

8.

Bundesamt für Migration und Flüchtlinge. (2017). Freizügigkeitsmonitoring: Migration von EU-Bürgern nach Deutschland. Jahresbericht 2017. Nürnberg: Bundesamt für Migration und Flüchtlinge. (http:// www.bamf.de/SharedDocs/Anlagen/DE/Publikationen/Broschueren/freizuegigkeitsmonitoringjahresbericht-2017.pdf?__blob=publicationFile)

9.

Bundesamt für Migration und Flüchtlinge. (2018). Freizügigkeitsmonitoring: Migration von EU-Bürgern nach Deutschland. Bericht für das erste Halbjahr 2018. Nürnberg: Bundesamt für Migration und Flüchtlinge. (ttps://www.bamf.de/SharedDocs/Anlagen/DE/Publikationen/Broschueren/freizuegigkeitsmonitoringhalbjahresbericht-2018.pdf?__blob=publicationFile) (24.08.2019)

10. Cerase, F. P. (1974). Expectations and Reality: A Case Study of Return Migration from the United States to Southern Italy. The International Migration Review, 8(2), 245-262. DOI: 10.2307/3002783 11. Doppelt so viele Kroaten beantragen deutschen Pass. (2015., 29. lipnja). Welt.de. (https://www.welt. de/politik/deutschland/article143291757/Doppelt-so-viele-Kroaten-beantragen-deutschen-Pass.html) 12. Draženović, I., Kunovac, M. i Pripužić, D. (2018). Dynamics and Determinants of Migration – The Case of Croatia and Experience of New EU Member States. Public Sector Economics, 42(4), 415-447. https:// doi.org/10.3326/pse.42.4.3 13. Državni zavod za statistiku. (2016). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2016. Priopćenje br. 7.1.2.

Zagreb: Državni zavod za statistiku. (https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2017/07-01-02_01_2017. htm) (12. 11. 2017).

14. Dumont, J. C. i Spielvogel, G. (2008). Return Migration: A New Perspective. Part III of International Migration Outlook. Paris: Organisation for Economic Co-operation and Development.

15. Eisenstadt, S. (1979). Tradition, Wandel und Modernität. Berlin: Suhrkamp Verlag.

16. Esser, H. (1993). Soziologie: Allgemeine Grundlagen. Frankfurt na Majni: Campus Verlag.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1041

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

17. Hornstein Tomić, C. (2014). Migration Activity from Croatia to Germany and Return Tendencies - An Account of Recent Developments. U C. Hornstein Tomić, I. Hrstić, F. Majetić, I. Sabotič i M. Sopta (Ur.), Hrvatsko iseljeništvo i domovina. Razvojne perspektive (str. 273-282). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

18. Jurić, T. (2017). Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi. Migracijske i etničke teme, 33(3), 337-371. https://doi.org/10.11567/met.33.3.4 19. Jurić, T. (2018). Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku? Zagreb: Školska knjiga.

20. Kuti, S. i Božić, S. (2016). Transnacionalni socijalni prostori: migrantske veze preko granica Hrvatske.

Migracijske i etničke teme, 32(2), 271-275. https://doi.org/10.11567/met.32.2.5 21. Marić, M. (2017., 20. srpnja). Što to ja točno radim ovdje? (http://www.misusovo.com/ 2017/07/sto-jatocno-radim-ovdje/) (pristupljeno 17. sprnja 2018.)

22. Marić, M. (2018., 27. lipnja). Zašto život u Njemačkoj nije za svakoga. (http://www.misusovo.com/2018/06/ zasto-zivot-u-njemackoj-nije-za-svakoga/) (pristupljeno 17. sprnja 2018.).

23. Maslow, A. (1954). Motivation and personality. New York, N. Y.: Harper & Brothers.

24. Njemačko državljanstvo uzima sve više Hrvata – evo i zašto. (2017., 7. studenog). Fenix Magazin. (https://fenix-magazin.de/njemacko-drzavljanstvo-godisnje-uzima-sve-vise-hrvata-evo-i-koliko-00/) (pristupljeno 12. studenog 2017.)

25. Obadić, A. (2014). Posljedice ekonomske krize na tržišta rada i mobilnost radne snage u EU i RH. U V. Puljiz, J. Tica i D. Vidović (Ur.), Migracije i razvoj hrvatske. Podloga za hrvatsku migracijsku strategiju (str. 131-154). Zagreb: Hrvatska gospodarska komora.

26. Polegubić, A. (2015). Hrvatsko dušobrižništvo u Njemačkoj: stanje i perspektiva. U M. Sopta, F. Maletić i J. Bebić (Ur.), Hrvatska izvan domovine I - zbornik radova predstavljenih na prvom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. – 26. lipnja 2014. (str. 275-283). Zagreb: Golden marketing- Tehnička knjiga; Centar za kulturu i informacije Maksimir; Hrvatska matica iseljenika.

27. Salaj, B. (2015). Organizacijsko okupljanje dijaspore. U M. Sopta, F. Maletić i J. Bebić (Ur.), Hrvatska izvan domovine I - zbornik radova predstavljenih na prvom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. – 26. lipnja 2014. (str. 39-42). Zagreb: Golden marketing- Tehnička knjiga; Centar za kulturu i informacije Maksimir; Hrvatska matica iseljenika.

28. Skoko, B. ( 2014). Hrvatski iseljenici kao promotori Hrvatske u svijetu. U M. Sopta, F. Maletić i J. Bebić (Ur.), Hrvatska izvan domovine I - zbornik radova predstavljenih na prvom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. – 26. lipnja 2014. (str. 127-132). Zagreb: Golden marketing- Tehnička knjiga; Centar za kulturu i informacije Maksimir; Hrvatska matica iseljenika.

29. Soldo, V. (2017., 7. studenog). Ne uspiju svi u Njemačkoj. Deutsche Welle. (http://m.dw.com/hr/ne-uspijusvi-u-njema%C4%8Dkoj/a-41260729) (16. 11. 2017.).

30. Šiljeg, L. (2019., 29. lipnja). Kristijan je jedan od povratnika u Hrvatsku. Hoće li ih biti još? (https://www. rtl.hr/vijesti-hr/novosti/hrvatska/3525149/kristijan-je-jedan-povratnika-u-hrvatsku-hoce-li-ih-biti-josfalit-ce-im-more-obitelj-sjedenje-na-kavi/) (24. 08. 2019.)

31. Vori Lalich, W. (2014). Stranac ovdje - stranac ondje! Iseljeništvo i mit povratka u suvremenom transnacionalnom društvenom prostoru. U M. Sopta, F. Maletić i J. Bebić (Ur.), Hrvatska izvan domovine I - zbornik radova predstavljenih na prvom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu 23. – 26. lipnja 2014. (str. 341-347). Zagreb: Golden marketing- Tehnička knjiga; Centar za kulturu i informacije Maksimir; Hrvatska matica iseljenika.

1042 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurić, T.: Vratiti se ili ostati ‒ stavovi novih hrvatskih iseljenika o ostanku ili povratku iz Njemačke

32. Žmegač Čapo, J. (2003). Dva lokaliteta, dvije države, dva doma: transmigracija ekonomskih migranata u Muenchenu. Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 40(2), 117-130. (https:// hrcak.srce.hr/27796) 33. Žmegač Čapo, J. (2014). Tu ne može ni’ko živ imat’ plan hoće li se vratit’: Promjenljive artikulacije povratka u domovinu medju hrvatskim ekonomskim migrantima u Njemačkoj. U C. Hornstein Tomić, I. Hrstić, F. Majetić, I. Sabotič i M. Sopta (Ur.), Hrvatsko iseljeništvo i domovina. Razvojne perspektive (str. 283-289). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

34. Žmegač Čapo, J. i Jurčević, K. (2014). Povratak kao dolazak: migracijski procesi i transnacionalni prostori.

U J. Žmegač Čapo, C. Hornstein Tomić i K. Jurčević (Ur.), Didov san: Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika (str. 15-41). Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku; Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

35. Župarić Iljić, D. (2016). Iseljavanje iz Republike Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju. Zagreb: FriedrichEbert-Stiftung.

REMAIN IN OR RETURN FROM GERMANY ABSTRACT The paper presents an exploration of the emotional attitudes of Croats, who emigrated to the Federal Republic of Germany after Croatia’s accession to the EU, about returning to their homeland. It is based on an already published survey conducted in 2017 in Germany using the survey method, an online survey and a semi-structured interview based on a sample of 1200 expatriate Croats, and is a continuation of the analysis of a research study presented in the book “Emigrating Croats to Germany. Are we losing Croatia?” and the scientific paper “Contemporary Migration of Croats to Germany: Characteristics and Motives” (Juric, 2017).

The survey reaffirmed that the consistent perspective of expatriate Croats in Germany was that they were very satisfied and did not regret leaving Croatia. The vast majority do not feel alienated. Accordingly, only a few think about returning. The reasons why they do not want to return are the same ones that led to their departure from their homeland, primarily because of an unjust society and the so-called “captured state”, that is, one charecterised by corruption, weak institutions, nepotism and clientism.

Key words: emigration, return, Croats, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Germany

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1043

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Kristina Kozić Mediacor d.o.o., Zagreb kina.upquark@gmail.com

Tamara Bodor doktorandica na poslijediplomskom studiju hrvatske kulture, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu tamara.bodor@gmail.com

Šimun Lončarević Energetski institut Hrvoje Požar, Zagreb sloncarevic@eihp.hr

Luka Krstulović Svjetski savez mladih Hrvatska, Zagreb croatia@wya.hr

Jelena Slavić Miljenović Svjetski savez mladih Hrvatska, Zagreb croatia@wya.hr

ANALIZA STAVOVA ISPITANIKA O RAZLOZIMA RECENTNOG ISELJAVANJA MLADIH IZ RH U RAZDOBLJU IZMEĐU 2015. I 2018. GODINE SAŽETAK Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju otvorenim je granicama te slobodom kretanja i velikim potrebama gospodarstava razvijenih europskih zemalja omogućeno jednostavnije zapošljavanje i ubrzano iseljavanje velikog broja stanovnika. Uglavnom se iseljava mlađe i obrazovanije stanovništvo s cijelim obiteljima iz svih krajeva Hrvatske i praktički u svim smjerovima prema sjeveru i zapadu. Silina je iseljavanja postala ozbiljan razvojni problem Hrvatske pa mu je potrebno posvetiti posebnu znanstvenu i svaku drugu pozornost. Zato su u radu razmatrana iskustva iseljenika nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju na temelju njihovih razmišljanja o iseljavanju i povratku, o uvjetima u obje sredine i slično, s ciljem razumijevanja zakonitosti, mogućnosti procjena i potrebnih definiranja uvjetovanosti na temeljne sustave u zemlji. Istraživanje je obuhvatilo i stavove mladih koji su se iselili isključivo zbog profesionalnih razloga, komparirajući ih analitički s iskustvima visokoobrazovanih mladih osoba spremnih na promjenu struke i prihvaćanje niže kvalificiranih radnih mjesta, na temelju provedenih anketiranja i intervjuiranja referentnih skupina. Rezultati su pokazali odmak od tradicionalnih razloga iseljavanja prema potrebama za uređenim društvom, a zaključna su poimanja potvrdila mogućnosti i okvire povrataka.

Ključne riječi: mladi, iseljavanje, povratak, Europska unija

1044 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

UVOD Demografska i u okviru nje migracijska problematika sve više postaju u političkom, društvenom, javnom, sigurnosnom, gospodarskom, geografskom i svakom drugom smislu nezaobilazna važnost u postavljanju gotovo svih razvojnih koncepcija. Pitanja dohvata radne snage i njezinog odlaska prema razvijenijim društvima i gospodarstvima, a time i promjena demografskih slika europskih prostora nisu više socijalna marginalnost, već temelj svih planiranja. Hrvatska je kao apsolutno mala populacija s dugom tradicijom političkih i gospodarskih iseljavanja posebno osjetljiva na intenziviranje emigracije, stoga su sva razmatranja poželjna, bitna i osobito korisna.

Polazišta istraživanja Osnovna polazišta razmatranja problematike vezana su za pretpostavke o velikoj silini recentnog iseljavanja iz Hrvatske, o nedovoljnim informacijama o stvarnim motivima i razlozima odlaska, o nedovoljnoj prisutnosti iseljenika – povratnika u recentnim istraživanjima i javnim raspravama i općenito o slabom poznavanju osnovnih zakonitosti odlaska, ostanka i povratka.

Velik intenzitet iseljavanja iz RH Iako se Hrvatska i prije novog vala iseljavanja ubrajala među europske zemlje s najizraženijim i najdugotrajnijim iseljavanjem (Jurić, 2017, str. 338), u posljednjih pet godina nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju emigracija je postala jednostavnija i jeftinija nego ikad, pri čemu najprivlačnija odredišta nisu više Zagreb ili jadranska obala, već sve zemlje koje su potpuno otvorile granice hrvatskim državljanima (Ivanda, 2017, str. 12).

Prema priopćenju Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske o migracijama stanovništva, Hrvatsku je u 2018. godini napustilo 39.515 osoba, od kojih su gotovo polovina (45,5 %) mladi ljudi u dobi od 20 do 39 godina. S obzirom na jednostavnije iseljavanje u strane zemlje, tešku gospodarsku situaciju u zemlji i činjenicu kako se mladi ljudi češće susreću s rizikom nezaposlenosti od ostale populacije (Relja, Reić Ercegovac i Čerenić, 2015, str. 3), razumljivo je njihovo prevladavajuće napuštanje zemlje.

Analizom čimbenika iseljavanja Hrvata tijekom čitavog 20. stoljeća došlo se do zaključka kako današnji tip ekonomske migracije svoje korijene vuče iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je iseljavanje značajno postalo „ključni činitelj pojave, produbljenja i prostornog širenja prirodnog smanjenja i ukupne depopulacije te demografskog starenja” (Kozić, 2015, str. 22; prema Živić, 2008).

Naime, danas kao i onda glavni potisni čimbenik bio je urušavanje tržišta rada u Hrvatskoj, odnosno potreba zapadnoeuropskih zemalja za kvalitetnom radnom snagom iz manje razvijenih zemalja. No ključna razlika je u tome što je u tom razdoblju gospodarskog, ali i političkog iseljavanja zemlju napuštala uglavnom radnička klasa, dok danas odlazi ponajprije visokoobrazovano mlado stanovništvo u čije je obrazovanje puno uloženo (Kozić, 2015, str. 22; prema Živić, 2008).

Nedovoljno informacija o stvarnim motivima i razlozima odlaska Pitanje intenzivnog odlaska mladih tema je koja je danas zastupljenija u medijskom prostoru nego što se njome bave strateški državni dokumenti. To je pitanje podobno za dnevno-politička nadmetanja koja se nerijetko uzimaju kao argumenti kako je demografija, na koju neizbježno utječe iseljavanje, ideološka tema, osobito u zemljama mladih demokracija poput Hrvatske. (Ivanda, 2017, str. 11).

Uzroci iseljavanja u moderno doba kad se odluke o odlasku zbog dostupnosti informacija, osobito preko iskustava prijatelja, obitelji ili poznanika, donose lakše i brže nego prije, brojni su i praktički ih je onoliko

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1045

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

koliko je i pojedinaca koji odlaze. Tom brojnošću već se donekle može objasniti nedovoljna istraženost uzroka i motiva odlazaka novijih iseljenika. Ipak, prema posljednjim istraživanjima, od kojih su neka bila usko usmjerena na određenu populaciju, mlade koji odlaze u Irsku, studente koji iseljavaju iz određenih regija i slično, glavni razlog iseljavanja može se svesti pod zajednički nazivnik ekonomske prirode, uz naglašeno odlaženje vezano i za nepovjerenje u hrvatsko društvo, neizvjesnu budućnost, neuređenost hrvatskog društva, politički diktat u svemu i slično.

Nedovoljna prisutnost povratnika u recentnim istraživanjima Veliku poteškoću u sustavnom praćenju migracija predstavlja i nepreciznost podataka o iseljenima jer postoji značajan broj onih koji suprotno Zakonu o prebivalištu svoje prebivalište odlazeći iz Hrvatske ne odjavljuju (Pokos, 2017, str. 17). Bez točnog broja iseljenih nije moguće ni egzaktno razmotriti povratničku struju jer se i među povratnicima nalaze oni koji svoje prebivalište nikad nisu odjavili pa prema tome nisu ni bili evidentirani kao iseljenici. Samo one zemlje koje imaju registar stanovništva imaju i relativno pouzdane podatke o vanjskim migracijama. Budući da Hrvatska zasad takvog registra još uvijek nema, neophodne su metodološki utemeljene procjene o broju iseljenih (Kozić, 2015, str. 27).

Nasuprot tome, podaci o broju useljenih su točni jer se oni evidentiraju pri prijavi prebivališta, odnosno boravišta, bez čega im je dugotrajan boravak u Hrvatskoj otežan pa je malo vjerojatno postojanje velikog broja ilegalnih imigranata.

Prema postojećim podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatsku je 2018. godine uselilo 26.029 osoba, a najveći broj, kad je Europska unija u pitanju, doselio je iz Njemačke (3232), Slovenije (619), Italije (523) i Austrije (501). Što se tiče zemalja koje posljednjih godina predstavljaju trend iseljavanja iz Hrvatske, osim Njemačke koja u tome već tradicionalno prednjači, treba istaknuti Irsku iz koje je u 2018. zabilježeno 209 dolazaka, što je za gotovo 60 % stanovnika više od doseljenika iz iste zemlje u 2017. godini, a gotovo pet puta više nego u 2016. Najveći broj iseljenika, prema podacima DSZ-a, zabilježen je 2017., što je godina koja se može smatrati vrhuncem prema broju iseljenih od početka masovnijeg iseljavanja u zemlje EU-a (otprilike od 2013.). U 2018. već je, barem što se tiče zemalja u koje Hrvati najviše iseljavaju, došlo do značajnijeg smanjenja broja iseljenih; u Njemačku je iselilo 7321 osoba manje nego u 2017., a u Irsku 625. S obzirom na spomenutu poteškoću s praćenjem stvarnog broja iseljenika, odnosno povratnika, ta je brojka naravno veća, ali i dalje pokazuje pad u odnosu na 2017. godinu (u Njemačku je prema Destatisu doselilo 5705 osoba manje, a u Irsku prema Personal Public Service 562 osobe manje nego lani).

Zbog konstantnog intenzivnog odljeva mozgova, cilj istraživanja iseljeničke i povratničke populacije trebao bi biti i pronalaženje što preciznijih uzroka i motiva odlaska kako bi se s obzirom na rezultate mogla izraditi objektivna i ostvariva strategija povratka. Sukladno tom nastojanju, iskustva iseljenika ‒ povratnika mogu predstavljati vrijedan doprinos pa ih što prije treba uključiti kao sudionike u istraživanjima recentnih migracija.

Ciljevi istraživanja Osnovni ciljevi naslovnog istraživanja vezani su za zakonitosti iseljavanja i povratka u recentnom razdoblju i uvjetovanost migracijskih gibanja na razvojnu hrvatsku budućnost, a specifični su vezani za spoznaju o stvarnom intenzitetu iseljavanja te o iseljeničkim i povratničkim iskustvima, za razumijevanje motiva iseljavanja prema iskustvu iseljenika ‒ povratnika i za spoznaju o povratničkom potencijalu u funkciji razvoja hrvatskog društva. Uočene zakonitosti i uvjetovanosti prema provedenom anketiranju i intervjuiranju moguće su pretpostavke objektivnog razumijevanja demografske problematike.

1046 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

Spoznati stvarnu sliku iseljavanja i iseljeničkih iskustava Negativni demografski trendovi i ukupni demografski slom koji očekuje Hrvatsku s obzirom na konstantno intenzivno iseljavanje s jedne strane i stalan prirodni pad uz pad nataliteta s druge strane, izravno će utjecati na stabilnost osnovnih državnih sustava, a to je dovoljno važan razlog skretanja pozornosti na značenje demografskih istraživanja (Kozić, 2015).

Zato je jedan od ciljeva prikazati problem iz perspektive mladih jer njihov intenzivan odlazak iz Hrvatske „postupno dovodi do supstitucije stanovništva”. Ispitivanjem stavova mladih o odlasku, odnosno ostajanju i vraćanju u Hrvatsku dopunit će se praznine u problematici postratnog iseljavanja s hrvatskih prostora.

Produbiti razumijevanje iseljavanja prema iskustvu iseljenika –povratnika Rezultati istraživanja „Iseljavanje mladih iz RH nakon 2001. godine” temeljili su se na stavovima mladih koji su u trenutku sudjelovanja u istraživanju imali između 20 i 29 godina, o razlozima eventualnog napuštanja odnosno ostanka u Hrvatskoj. Kako je već napisano, analizom recentnih istraživanja vanjskih migracija nije se naišlo na ona čiji je reprezentativni uzorak obuhvatio mlade iseljenike – povratnike, pod kojima u ovom kontekstu podrazumijevamo one koji su u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju otišli u neku od europskih zemalja, proveli ondje između šest mjeseci i pet godina pa se vratili s namjerom ponovnog nastanjenja u Hrvatskoj. Posebno je vrijedno razmotriti razloge povratka i na temelju njihove učestalosti postaviti zakonitosti povratka i predvidjeti intenzitet i smjer preseljavanja.

Pokrenuti raspravu o povratničkom potencijalu kao pretpostavci budućeg razvoja hrvatskog društva Prema posljednjim procjenama, danas više Hrvata živi izvan Hrvatske nego u njoj.1 Prema statistikama HNB-a, u 2018. godini procjenjuje se da je hrvatski financijski sustav primio oko 1,17 milijardi eura doznaka iz iseljeništva, što je 462 milijuna eura više nego što su pokazivali dosadašnji podaci. Nasuprot tome, predviđanja stručnjaka govore sve uvjerenije o slomu mirovinskog, obrazovnog i financijskog sustava u idućih desetak godina, primarno zbog nedostatka radne snage uvjetovanog recentnim iseljavanjem mladog, obrazovanog, aktivnog, zaposlenog, reprodukcijskog i općenito razvojno postojanog stanovništva na mnogo osnova.

Sukladno navedenom, među ciljevima je i doprinos u razumijevanju iseljeničkog potencijala kao mogućeg temelja obnove hrvatskog gospodarstva, a posljedično i demografske slike. Isticanje primjera stranih zemalja koje su svoje iseljeništvo uspješno povezale s maticom uz pokretanje raznih programa obnove s naglaskom upravo na suradnji domicilnog stanovništva s iseljenicima, mogao bi biti i primjenjiv obrazac2.

Dosadašnja istraživanja Razmatrajući dosadašnja istraživanja iseljavanja, neizbježno je ući u predmetnu širinu demografije koja je, najkraće rečeno, znanstveno polje koje se bavi stanovništvom i koje je u stalnom doticaju s vrlo širokim spektrom drugih znanosti (Kozić, 2015, str. 7). Prema tome, treba razlikovati postojeća istraživanja s granskim pristupom stanovništvu i teorijsko-metodološkim koncepcijama svih odnosa koje stanovništvo razvija u društvu i prostoru.

Procjena: 3.500.000 Hrvata živi u klasičnom iseljeništvu, 400.000 u BiH, a preko 200.000 Hrvata živi kao manjinska populacija u susjednim zemljama. Prema predavanju „Novi koncept Hrvatske“ koje je S. Šterc održao u Velikom Kaptolu u rujnu 2018. godine („Hrvatska se demografski neće izvući bez modela useljavanja“, 2018).

2 Jedna od zemalja koja svoj gospodarski oporavak i stalni rast može zahvaliti programu obnove zasnovanom na iseljeničkom potencijalu je upravo u posljednje vrijeme Hrvatima najatraktivnija Irska.

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1047

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Demografsko-statistička istraživanja Prvu je skupinu istraživanja moguće izdvojiti prema demografsko-statističkom pristupu i znanstvenoj metodologiji koja uključuje pitanja organizacije i tehnike prikupljanja, klasifikacije i tabeliranja informacija, kao i izračunavanja pojava, procesa, veza i odnosa povezanih s brojem i strukturom stanovništva. Velik broj tih radova (Grizelj i Akrap, 2006; Mesarić Žabčić, 2006; Nejašmić, 2003, 2012; Nejašmić i Mišetić, 2004, 2010; Wertheimer-Baletić, 2001, 2005…) bavi se primarno kvantitativnim procjenama u nedostatku preciznih podataka o migracijama u Hrvatskoj i iz Hrvatske.

Demografsko-ekonomska istraživanja Budući da je gospodarstvo svake države izravno ovisno o demografskom potencijalu, ekonomija je znanstveno polje u društveno-znanstvenom području koja predmetno i metodološki neizbježno korelira s demografijom. Temelj svakog suvremenog ekonomskog promišljanja i koncepcijskog razvojnog pristupa je ljudski potencijal kao nezaobilazan čimbenik svakog razvoja i svake gospodarske djelatnosti. Radovi koji razmatraju ovu problematiku i relevantni su za predmet razmatranja u ovom radu su: Akrap, Čipin, Pokos, Ridzak i Živić, 2003; Bogdanović, 2009; Čizmić i Živić, 2005; Gelo i Akrap, 2003; Lajić, 2004; Mečev i Vudrag, 2012; Wertheimer-Baletić, 1999, 2005; Živić, 2008. Osnovni im je predmetni interes ukazivanje na gospodarske posljedice negativnih demografskih parametara.

Demografsko-politička istraživanja Svrha demografsko-političkog pristupa predmetnoj problematici je pomoć državnim institucijama u osmišljavanju i donošenju političkih programa i strategija revitalizacije. Predmet tih istraživanja su razmatranja različitih vrsta politika u različitim zemljama s obzirom na stanovništvo, a među relevantnim radovima je moguće izdvojiti: Grdešić i Mežnarić, 1990; Puljiz, 2005; Šterc i Komušanac, 2011; Wertheimer-Baletić, 2005. Navedena su znanstvena istraživanja, uz ostala, osnova političkom sustavu pri donošenju odgovarajućih odluka vezanih za revitalizaciju u funkciji hrvatskog ukupnog razvoja (Kozić, 2015, str. 9).

Demografsko-sociološka istraživanja Predmetni su interesi sociologije i demografije kao polja u društvenom znanstvenom području vrlo čvrsto povezani pa se, razumljivo, velik broj autora bavi proučavanjem te povezanosti (Adamović i Mežnarić, 2003; Babić i Lajić, 2004; Bjelajac, 2007; Golub, 2006). Izdvojeni se radovi primarno bave metodama provođenja anketa i intervjua izabrane populacije te analizom, odnosno interpretacijom odgovora.

Demografsko-psihološka istraživanja Prvo istraživanje koje je nastojalo ispitati motivacijski aspekt potencijalnog „odljeva mozgova” provela je 2004. Iva Šverko s Instituta Ivo Pilar. Istraživanje „Studentske namjere odlaska u inozemstvo: veličina potencijalnog ‘odljeva mozgova’ i njegove odrednice u 1997., 1998. i 2004.” ne može se, zbog različitog pristupa i pokazatelja, izravno uspoređivati s istraživanjem „Iseljavanja mladih iz Republike Hrvatske od 2001.”, no rezultati tog istraživanja značajan su pokazatelj veličine problema. Poveznica između demografije i psihologije posebno je važna jer je i npr. ispitivanje namjere odlaska u inozemstvo složen proces analize čovjekovog ponašanja kojim se bavi u prvom redu psihologija.

1048 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

Demogeografska istraživanja Demografske analize ključne su za precizno i usklađeno prostorno planiranje, odnosno za koncepciju regionalnog razvoja. „Demogeografija je geografska znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem materijaliziranih odnosa i odraza prirodne osnove i/ili društvene nadgradnje i stanovništva u geografskom prostoru.” (Šterc, 2015, str. 138).

Radovi iz područja demogeografije; Čuka, 2010; Lončar, 2007; Mesarić Žabčić, 2006; Nejašmić, 2003, 2012; Nejašmić i Mišetić, 2004, 2010; Pokos, 2017; Šterc, 2015; Šterc i Komušanac, 2011; Živić, 2008 i slični bave se složenim odnosima stanovništva u prostoru i osnovnim zakonitostima koje stanovništvo u njemu razvija.

Relevantni podaci za bolje razumijevanje motiva mladih iseljenika razmotreni su iz nedavnih istraživanja koja su se bavila novijim emigrantskim fenomenima (Jurić, 2017; Rajković Iveta i Horvatin, 2017; Relja, Reić Ercegovac i Čerenić, 2015).

Osnovne hipoteze Osnovne se hipoteze mogu oblikovati i postaviti s obzirom na nekoliko parametara; dosadašnjih istraživanja, svakodnevnih medijskih priopćavanja o problematici iseljavanja, osobnih razgovora (intervjua) autora s pojedincima koji spadaju u ispitanu skupinu (iseljenika – povratnika) i slično.

H1 Statistički podaci o dosadašnjoj, ali i recentnoj emigraciji mladih su nepotpuni.

H2 Odlasku u inozemstvo skloniji su ispitanici stariji od 25 godina i višeg stupnja obrazovanja.

H3 Glavni razlog napuštanja države je gospodarska nestabilnost.

H4 Predviđanja temeljena na dobivenim odgovorima iz ankete i intervjua pokazat će izrazito negativnu sliku hrvatske demografske budućnosti.

VANJSKA MIGRACIJA Predmet razmatranja recentna je vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske u usporedbi s različitim iskustvima mladih iseljenika – povratnika s obzirom na razloge iseljavanja. Razlozi i osnovne zakonitosti iseljavanja postavljeni su na temelju rezultata provedene ankete, a usporedbe na temelju provedenih intervjua.

Ukupna je slika iseljavanja, povratka, demografskih promjena i iskustvenih vrijednosti donesenih iz novih sredina tek najava postavljanja povratničkih poticajnih obrazaca u funkciji ukupnog razvoja Hrvatske.

Zakonitosti i trendovi Zakonitosti iseljavanja, osnovni pokazatelji, dosadašnji trendovi i buduće najave temeljene na službenim podacima Državnog zavoda za statistiku bitno ublažavaju intenzitet iseljavanja i potvrđuju neodgovarajući odnos službenih institucija prema danas vjerojatno najvažnijem društvenom i prostornom procesu za hrvatsku budućnost.

Podaci Državnog zavoda za statistiku Prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske3, iz Hrvatske je u 2018. godini iselilo 39.515 osoba dok je 26.029 osoba uselilo pa je službeni migracijski saldo bio -13.486 osoba. Prema istom izvoru od 2013. do 2018. godine ukupan je migracijski saldo bio čak 100.785 osoba, a posebnost je nega-

https://www.dzs.hr/Hrv/publication/subjects.htm.

3

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1049

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

tivni migracijski saldo svake godine u tom razdoblju. Intenzitet i raširenost iseljavanja iz Hrvatske potvrđuje i podatak za 2018. godinu, prema kojem su samo Istarska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija imale pozitivan migracijski saldo od 913, 80 i 300 ljudi dok se iz svih ostalih županija više ljudi iselilo u inozemstvo nego što se iz njega doselilo ili vratilo. Brojevi doseljenih u Republiku Hrvatsku i iseljenih iz Republike Hrvatske od 2001. do 2018. godine prikazani su u tablici 1.

Tablica 1. Vanjska migracija Republike Hrvatske u razdoblju 2001. – 2018. godine.

Doseljeni iz inozemstva

Odseljeni u inozemstvo

Migracijski saldo

2001.

24.415

7.488

16.927

2002.

20.365

11.767

8.598

2003.

18.455

6.534

11.921

2004.

18.383

6.812

11.571

2005.

14.230

6.012

8.218

2006.

14.978

7.692

7.286

2007.

14.622

9.002

5.620

2008.

14.541

7.488

7.053

2009.

8.468

9.940

-1.472

2010.

4.985

9.860

-4.875

2011.

8.534

12.699

-4.165

2012.

8.959

12.877

-3.918

2013.

10.378

15.262

-4.884

2014.

10.638

20.858

-10.220

2015.

11.706

29.651

-17.945

2016.

13.985

36.436

-22.451

2017.

15.553

47.352

-31.799

2018.

26.029

39.515

-13.486

Godina

Izvor: Državni zavod za statistiku, Publikacije prema područjima, Stanovništvo

Jasno je vidljivo iz podataka kako se prvi put u promatranom razdoblju negativni migracijski saldo pojavio 2009. godine i od tada se stalno intenzivira, uz smanjenje u 2018. godini. Primjera radi, prirodno je kretanje stanovništva u 2018. bilo također negativno (zabilježen je prirodni pad za -15.761 osoba), što znači, uz negativnu migracijsku bilancu 2018. godine od -13.486 osoba, ukupni gubitak stanovništva samo u 2018. godini za čak 29.247 osoba!

Podaci zemalja useljavanja Službeni podaci Državnog zavoda za statistiku ne odražavaju stvarni intenzitet iseljavanja jer se iz različitih razloga ne odjave svi koji emigriraju iz Hrvatske pa je potrebno uzeti u obzir i službene podatke zemalja useljavanja. Prije svega je potrebno navesti službene podatke useljavanja u Njemačku i Irsku iz Hrvatske, zemalja u koje iz Hrvatske emigrira najveći broj ljudi. Prema podacima Njemačkog zavoda za statistiku, u Njemačkoj su 2013. godine živjele 240.543 osobe hrvatske nacionalnosti dok je 2018. ta brojka iznosila 395.665 osoba, što je povećanje od 155.122 osobe. Kretanje pak imigracije u Irsku najbolje je pratiti prema

1050 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

broju izdanih brojeva PPS (Personal Public Service), nužnih za život i rad u Irskoj, a kojih je u razdoblju od 2013. do 2018. izdano 21.845 osobama koje su došle iz Hrvatske. Istovremeno je prema podacima DSZ-a u istom razdoblju 7075 osoba iselilo u Irsku. Prema oba podatka potvrđeno je gotovo trostruko veće useljavanje u Njemačku, a trostruko u Irsku od službenih hrvatskih podataka pa je opća slika iseljavanja iz Hrvatske puno negativnija, nego prema službenim podacima državne statistike. Usporedba podataka DZS-a, irskog Odjela za zapošljavanje i socijalnu zaštitu (DEASP) i njemačkog Zavoda za statistiku (Destatis) o broju iseljenog stanovništva u Irsku i Njemačku za razdoblje od 2013. do 2018. godine prikazana je u tablici 2.

Tablica 2. Usporedba podataka DZS-a, DEASP-a i Destatisa o broju iseljenog stanovništva u Irsku i Njemačku za razdoblje od 2013. do 2018. godine Useljeni u Irsku (DEASP)

Iseljeni u Irsku (DZS)

Useljeni u Njemačku (Destatis)

Iseljeni u Njemačku (DZS)

2013.

486

35

17.683

2193

2014.

2091

131

36.813

7961

2015.

4342

265

50.628

12.325

2016.

5312

1917

54.245

20.432

2017.

4908

2676

56.265

29.053

2018.

4346

2051

50.920

21.732

21.485

7075

266.554

93.696

Godina

Ukupno

Izvori: Državni zavod za statistiku, 2019., Department of Employment Affairs and Social Protection, 2019., Statistisches Bundesamt, 2019.

Osnovne strukture Ne ulazeći ovom prilikom u razmatranje ostalih struktura stanovništva s obzirom na predmetni sadržaj, za razumijevanje recentne iseljeničke problematike nužno je razmotriti dobno-spolnu strukturu iseljenika kako bi se uz ostale pokazatelje razumjela stvarna silina iseljavanja i njezine moguće posljedice za hrvatsku budućnost. Prema podacima iz tablice 3, jasno je vidljivo kako muška populacija iseljava više nego ženska (odnos je 55,4 % prema 44,9), što je u odnosu na unutrašnja preseljenja i standardne odnose pokazatelj većeg iseljavanja cijelih obitelji. Vrlo je slično i s dobnom strukturom iseljenih, među kojima su udjeli djece do 9 godina 5,6 %, a djece i mladih 10 – 19 godina 10,5 %.

Dakle, gotovo svaki peti iseljenik mlađi je od 20 godina, mlađih od 40 godina u ukupnom broju iseljenih je 2018. godine bilo 65,4 %, a udio je starijih osoba iseljenih te godine (starijih od 60 godina npr.) bio 6 %.

Ponovo treba napomenuti kako su to podaci Državnog zavoda za statistiku koji su više nego dvostruko manji od podataka iz zemalja useljavanja.

Tablica 3. Vanjska migracija stanovništva Republike Hrvatske prema spolu i dobi u 2018. godini.

Starost

Doseljeni iz inozemstva

Odseljeni u inozemstvu

Ukupno

Muškarci

Žene

Ukupno

Muškarci

Žene

26.029

19.415

6 614

39.515

21.756

17.759

0–4

451

236

215

1 412

717

695

5–9

362

197

165

2 250

1 184

1 066

10 – 14

327

176

151

2 081

1 034

1 047

15 – 19

1 015

718

297

2 105

1 084

1 021

Ukupno

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1051

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Nastavak Tablice 3.

Starost

Doseljeni iz inozemstva

Odseljeni u inozemstvu

Ukupno

Muškarci

Žene

Ukupno

Muškarci

Žene

20 – 24

3 449

2 640

809

4 073

2 226

1 847

25 – 29

3 543

2 646

897

5 029

2 640

2 389

30 – 34

3 230

2 571

659

4 617

2 642

1 975

35 – 39

2 971

2 406

565

4 279

2 523

1 756

40 – 44

2 666

2 165

501

3 527

2 037

1 490

45 – 49

2 131

1 733

398

3 128

1 771

1 357

50 – 54

1 827

1 420

407

2 527

1 489

1 038

55 – 59

1 272

915

357

1 575

950

625

60 – 64

963

599

364

1 037

533

504

65 – 69

856

492

364

900

453

447

70 – 74

418

257

161

498

264

234

75 i više

548

244

304

477

209

268

Izvor: Državni zavod za statistiku, 2019.

UZROCI I POSLJEDICE ISELJAVANJA Razmatranje motiva i razloga odlaska, načina donošenja odluka, mogućeg zapošljavanja, povezivanja s već ranije iseljenim članovima, prijateljima, poznanicima, sumještanima i slično te odlukama o ostanku ili povratku i demografskim posljedicama za Hrvatsku osnovni je sadržaj poglavlja u funkciji razumijevanja zakonitosti i budućeg planiranja gospodarskog i ukupnog razvoja.

Motivi, razlozi i odluke Analizom postojeće literature definirani su razlozi iseljavanja tijekom čitavog prošlog stoljeća te prvih 14 godina novog, dok se metodom ankete nastojao ispitati stav mladih koji su u 2015. imali između 20 i 29 godina, ponajprije o motivima i razlozima njihovog eventualnog odlaska iz Hrvatske4. Razlozi iseljavanja do 2001. godine trebaju se promatrati ponajprije kroz prizmu ratnih katastrofa koje su tijekom 20. stoljeća zahvatile Hrvatsku i njezinu populaciju. Pritom su se demografski najradikalnije promjene na ovim prostorima odvile u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća, kada se već prve godine (1991.) javio prirodni pad stanovništva koji se s većim intenzitetom nastavlja do danas (Kozić, 2015, str. 22).

Sukladno predmetu istraživanja anketom, a to su mladi koji u 2015. godini imaju navršenih 20 – 29 godina života, obrađivani podaci su dobiveni preračunavanjem broja stanovnika prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011.

Točnije, u promatranu populaciju ubrajaju se svi oni stanovnici Republike Hrvatske koji su 2011. godine imali od 16 do 25 godina. Dakle, u trenutku anketiranja imaju zadovoljavajuću životnu dob. Željeni broj ispitanika (ciljana skupina) u istraživanju određen je izračunavanjem postotka na temelju ukupnog broja mladih 2015. godine. Ukupan broj stanovnika RH koji u promatranom razdoblju ima 20 – 29 godina iznosi 512.053, što je otprilike 12 % ukupne populacije Republike Hrvatske. Cilj anketnog istraživanja je bio približiti se postotku od 0,5 % promatranih što ukupno iznosi 2550 osoba. Konačni uzorak dobiven je po principu prigodnosti i dostupnosti, a uspio je obuhvatiti 1919 stanovnika, što iznosi 0,375 % promatrane populacije. Anketirani su mladi iz svih hrvatskih županija, a broj anketiranih ovisi o ukupnom broju mladih u pojedinoj županiji.

4

1052 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

Hrvatsku je u razdoblju od 1991. do 2001. godine napustilo 301.805 stanovnika, od čega se 201.805 odnosi primarno na radnu migraciju, a razlozi se prema istraživanjima mogu izdvojiti na: a) ekonomske; gubitak zaposlenja u RH te nalaženje povoljnijeg posla u inozemstvu i sl., b) političke; uglavnom su odlasci motivirani neprihvaćanjem novoosnovane hrvatske države i c) psihološke; iseljavanje zbog straha od ratnih opasnosti (Mesarić Žabčić, 2006; prema Pokos, 2002).

Prema izračunima temeljenim na službenoj, iako nepotpunoj hrvatskoj statistici, udio mladih koji su sudjelovali u ukupnoj emigraciji od 2001. do 2014. godine iznosio je najmanje 18 %, a uglavnom se radilo o mladima u dobi od 20 do 29 godina5 (Kozić, 2015, str. 34). S obzirom na glavne useljeničke zemlje po izboru Hrvata ‒ Njemačku i Austriju ‒ pri čemu je odlazak u Njemačku intenziviran nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju, može se pretpostaviti glavni motiv iseljavanja – bolji financijski, radni i stambeni uvjeti.

Zapošljavanje Odlasci mladih nakon 2015. godine prema istraživanju „Iseljavanje mladih iz Republike Hrvatske nakon 2001. godine”, koje je obuhvatilo 1919 hrvatskih državljana iz svih hrvatskih županija u dobi od 20 do 29 godina, poprimaju novi obrazac iseljavanja. Sljedeći graf, tako, pokazuje stavove ispitanika o tome kolikom vjerojatnošću smatraju osobnu zapošljivost u Hrvatskoj s obzirom na struku za koju su se obrazovali i osposobili. Čak 38 % ispitanih izjavilo je kako je mala vjerojatnost zapošljavanja u Hrvatskoj u struci za koju su se obrazovali (Kozić, 2015, str. 41).

Sl. 1. Graf prikazuje odgovore mladih na pitanje o vjerojatnosti zapošljavanja u njihovoj struci, u postocima Sl. 1. Graf prikazuje odgovore mladih na pitanje o vjerojatnosti zapošljavanja u njihovoj struci, u postocima

Nastavno na to, jedno od pitanja bilo je i smatraju li mladi uopće da je njihova struka u Hrvatskoj u ovom trenutku potrebna. Premda je više od 71 % odgovorilo potvrdno, značajnih 29 % smatra kako je njihova Nastavno na to, jedno od pitanja bilo je i smatraju li mladi uopće da je njihova struka u struka ovoj državi nepotrebna. (Kozić, 2015, str. 42) Hrvatskoj u ovom trenutku potrebna. Premda je više od 71 % odgovorilo potvrdno, značajnih

5

29 % smatra kako je njihova struka ovoj državi nepotrebna. (Kozić, 2015, str. 42)

Oni iseljenici koji su svoj odlazak u inozemstvo prijavljivali odlazili su ponajviše u Njemačku, Austriju, BiH i Srbiju, pri čemu je važno napomenuti kako je većina potonjih emigranata u BiH i Srbiju bilo izbjeglo stanovništvo koje se iz tih zemalja doselilo neposredno nakon 2. svjetskog rata (Kozić, 2015, str. 34).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1053

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Sl. 2. Graf prikazuje odgovore ispitanika na pitanje o potrebitosti njihove struke u Hrvatskoj Sl. 2. Graf prikazuje odgovore ispitanika na pitanje o potrebitosti njihove struke u

Hrvatskoj

Na pitanje koji bi bio ili je glavni razlog napuštanja Hrvatske, većina odgovora glasila je „neizvjesna budućnost u RH”, a odmah potom gospodarska i politi situacija”, čime je opovrgnuta hipoteza kako je to Na pitanje„loša koji bi bio ili je glavni razlogčka napuštanja Hrvatske, većina odgovora glasila je „gospodarska nestabilnost države” (Kozić, 2015, str. 46). Međutim, iz odgovora se može zaključiti kako je „neizvjesna budućnost u RH“, a odmah potom „loša gospodarska i politička situacija“, čime budućnost neizvjesna, a situacija loša dobrim dijelom i zbog gospodarske nestabilnosti, odnosno zbog slabe je opovrgnuta hipoteza kako je to „gospodarska nestabilnost države“ (Kozić, 2015, str. 46). zapošljivosti i niskih plaća. Mladi koji nisu odgovorili na pitanje uglavnom ne razmišljaju o odlasku.

Međutim, iz odgovora se može zaključiti kako je budućnost neizvjesna, a situacija loša dobrim dijelom i zbog gospodarske nestabilnosti, odnosno zbog slabe zapošljivosti i niskih plaća. Mladi koji nisu odgovorili na pitanje uglavnom ne razmišljaju o odlasku.

19

Sl. 3. Graf prikazuje broj pojedinačnih odgovora na pitanje o razlozima eventualnog napuštanja RH

Sl. 3. Graf prikazuje broj pojedinačnih odgovora na pitanje o razlozima eventualnog

napuštanja RH Povezanost

Financijska sigurnost i stabilnost glavni su pokretači odluka mladih ispitanika u osnovi ili posredno preko 3.3. Povezanost drugih odgovora, što je vidljivo i u odgovorima na pitanje o razlozima koji bi ispitanike zadržali u Hrvatskoj, a koji su u većini glasili „imati stalan i siguran posao i dobru plaću”. Ipak, motiv koji prema većini odgovora Financijska sigurnost i stabilnost glavni su pokretači odluka mladih ispitanika u osnovi ili posredno preko drugih odgovora, što je vidljivo i u odgovorima na pitanje o razlozima koji bi 1054 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije ispitanike zadržali u Hrvatskoj, a koji su u većini glasili „imati stalan i siguran posao i dobru

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

dolazi odmah nakon prvog je „obitelj i prijatelji”. Kad se pogleda preciznije, više od polovine ispitanika koji su u anketi naveli kako su već odlučili otići, naveli su kako bi njihov glavni razlog ostanka bio siguran posao i dobra plaća, dok je glavni razlog ostanka većine onih koji zasad još nisu donijeli odluku o odlasku vezan uz obitelj i prijatelje (Kozić, 2015, str. 50).

Graf prikazuje prikazuje broj koji su su ili bi Sl.Sl.3.4.Graf brojpojedinačnih pojedinačnihodgovora odgovoraispitanika ispitanikananapitanje pitanje koji ilibili bi bili eventualni razlozi ostanka u Hrvatskoj

eventualni razlozi ostanka u Hrvatskoj

Ostanak ili povratak 3.4. Ostanak povratak ispitanika (njih 56 %) ozbiljno je razmatralo odlazak iz Hrvatske, Prema istom istraživanju, više odilipolovine smatrajući srednjom vjerojatnost zapošljavanja sa svojom strukom u Hrvatskoj (Kozić, 2015, str. 43).

Prema istom istraživanju, više od polovine ispitanika (njih 56 %) ozbiljno je razmatralo

odlazak iz Hrvatske, smatrajući srednjom vjerojatnost zapošljavanja sa svojom strukom u Hrvatskoj (Kozić, 2015, str. 43).

21

Sl. 5. Graf prikazuje ispitanika,odgovore pojedinačne i u postocima, na pitanje o odlasku Sl. odgovore 4. Graf prikazuje ispitanika, pojedinačne i u razmišljaju postocima, lina pitanje u inozemstvo razmišljaju li o odlasku u inozemstvo Namjeru povratka iskazalo je 34 % ispitanika koji su već odlučili otići ili stalno odnosno često razmišljaju o odlasku, pri čemu je znatna razlika između onih koji su odgovorili kako će se

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1055

sigurno vratiti (7 %) i onih koji se sigurno neće vratiti (13 %). Odgovor „volio/voljela bih se vratiti” izabralo je 29 % ispitanika. Uglavnom su stariji ispitanici od 25 godina bili sigurni

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Namjeru povratka iskazalo je 34 % ispitanika koji su već odlučili otići ili stalno odnosno često razmišljaju o odlasku, pri čemu je znatna razlika između onih koji su odgovorili kako će se sigurno vratiti (7 %) i onih koji se sigurno neće vratiti (13 %). Odgovor „volio/voljela bih se vratiti” izabralo je 29 % ispitanika. Uglavnom su stariji ispitanici od 25 godina bili sigurni kako se neće vratiti, odnosno nisu bili sigurni hoće li se vratiti, dok je sklonost povratku veća kod mladih.

Sl. 6. Graf prikazuje odgovore ispitanika koji su već odlučili ili stalno odnosno razmišljaju Sl. 5. Graf prikazuje odgovore ispitanika kojiotići su već odlučili otići iličesto stalno odnosno o odlasku, pojedinačne i u postocima, na pitanje o namjeri povratku u Hrvatsku često razmišljaju o odlasku, pojedinačne i u postocima, na pitanje o namjeri povratku u Hrvatsku

Navodeći razloge povratka, oko 41 % ispitanika koji su iskazali tu namjeru odgovorilo je kako su to obiteljski korijeni, a 28 % pronalazak stalnog i zadovoljavajućeg posla u Hrvatskoj. S obzirom na spol, o povratku Navodeći razloge povratka, oko 41 % ispitanika koji su iskazali tu namjeru odgovorilo je više razmišljaju žene; 48 % od ukupnog broja ispitanih žena u odnosu na 46 % od ukupnog broja ispitanih kako 2015, su to str. obiteljski muškaraca (Kozić, 51). korijeni, a 28 % pronalazak stalnog i zadovoljavajućeg posla u Hrvatskoj. S obzirom na spol, o povratku više razmišljaju žene; 48 % od ukupnog broja ispitanih žena u odnosu na 46 % od ukupnog broja ispitanih muškaraca (Kozić, 2015, str. 51).

23

Sl. 7. Graf prikazuje pojedinačne odgovore ispitanika na pitanje koji bi bili njihovi razlozi povratka u Hrvatsku Sl. 6. Graf prikazuje pojedinačne odgovore ispitanika na pitanje koji bi bili njihovi razlozi povratka u Hrvatsku

1056 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije 3.5. Demografske posljedice

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

Demografske posljedice Ostvare li se rezultati navedenog istraživanja, Hrvatska će se u demografskom smislu suočiti s teškim problemima koji će tijekom vremena dovesti do postupnog ugrožavanja temeljnih društveno-gospodarskih sustava na kojima počiva država. Ako samo oni ispitanici koji su u istraživanju naveli kako su već odlučili otići, odnosno polovina onih koji su odgovorili kako su uvjereni u odlazak ostvare svoj naum, ukupna hrvatska populacija će do idućeg popisa stanovništva 2021. godine samo po toj osnovi biti smanjena za minimalno 158.736 stanovnika. (Kozić, 2015, str. 61, 62). Uzimajući u obzir i prirodni pad stanovništva u tih 6 godina (oko 100.000 osoba) i gotovo dvostruko veće iseljavanje prema podacima zemalja useljavanja, ukupni bi gubitak stanovništva do 2021. godine mogao biti najmanje 300.000 osoba.

VJEROJATNOST POVRATKA Povratak je u svim odlascima iz Hrvatske tijekom 20. stoljeća i u ova gotovo dva desetljeća 21. stoljeća, uvijek bio uglavnom samo želja i nikad se nije događao sam po sebi. Postojanost nade nikad nije bila sporna uz silne probleme vezane za povratak, pogotovo jer se u Hrvatskoj nisu nikad definirali i postavili poticajni modeli povratka iseljenih ili povratka njihovih potomaka. Buduća će zbivanja zato biti izravno vezana za razumijevanje ukupnog potencijala hrvatskog iseljeništva, donošenje poticajnih modela i odluka o uključivanju hrvatskog iseljeništva u gospodarski, društveni i politički život Hrvatske.

Postojanost nade U nastavku istraživanja ispitanici su odgovorili i na neka pitanja povezana s povratkom u Hrvatsku. Na temelju rezultata provedene ankete, stalno ili često o odlasku razmišlja 56 % mladih. Ukupan je broj mladih koji ozbiljno razmišljaju o odlasku 1059, a na pitanje o namjeri povratka odgovorilo ih je ukupno 1772. Posebno su analizirani odgovori ispitanika koji o odlasku razmišljaju stalno ili često (1059 ispitanika), a rezultati pokazuju kako mladi uglavnom nisu sigurni u povratak (34 %). Ponovno je vidljiva velika razlika između krajnjih odgovora: sigurno se neće vratiti 13 % i sigurno će se vratiti 7 % ispitanika, a znatan je i udio mladih (29 %) koji su naveli kako bi se voljeli vratiti.

Analizira li se posebno skupina mladih koji su odgovorili kako o odlasku razmišljaju ponekad, vrlo rijetko ili ne razmišljaju uopće, uočava se namjera povratka kod više od polovine (50,5 % voljelo bi se vratiti), a 24 % je izjavilo kako će se sigurno vratiti. Nije sigurno u povratak 19,5 % ispitanika, 2,7 % ih je odgovorilo kako se sigurno neće vratiti, a 3,3 % se ne bi željelo vratiti. Usporede li se posebno dobne skupine, vidljivo je kako se od ukupnog broja ispitanika starijih od 25 godina njih 14 % sigurno neće vratiti, dok je taj udio kod mlađih 6 %. Starija dobna skupina najčešće nije sigurna u povratak (30 %), dok mlađa dobna skupina najčešće odgovara kako bi se voljela vratiti (37 %). Povratku su nešto sklonije žene (48 % od ukupnog broja žena) od muškaraca (46 %). Uglavnom, postojanost nade vidljiva je i u ovim odgovorima, iako je do realnog povratka dug put.

Problemi povratnika Problemi povratnika razmatrani su u rezultatima intervjua s mladim povratnicima koji su Hrvatsku napustili nakon ulaska u EU i koji su izvan Hrvatske proveli najmanje šest mjeseci6. Očekivanja iseljenika pri odlasku

Udruga Svjetski savez mladih Hrvatska provela je u razdoblju od listopada do prosinca 2018. godine strukturirani intervju s 13 ispitanika – povratnika s ciljem ispitivanja motiva mladih povratnika u Hrvatsku. Naime, s obzirom na nedostatak iskustva iseljenika – povratnika u postojećim istraživanjima o problemu iseljavanja iz Hrvatske, Svjetski

6

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1057

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

bila su uglavnom veća mogućnost napredovanja, odnosno veća primanja i veća kvaliteta obrazovanja u odnosu na obrazovanje u Hrvatskoj, a bolji posao i veću kvalitetu obrazovanja prosječni je ispitanik vezao uz bolju kvalitetu života. Prosječni ispitanik imao je u planu povratak u Hrvatsku i to uglavnom nakon što stekne dovoljno znanja i iskustva s kojima u Hrvatskoj može ostvariti bolje uvjete života.

Među glavnim prednostima života u inozemstvu prosječnom ispitaniku bila je bolja usklađenost državne uprave sa stvarnim životom, odnosno administrativna rasterećenost te radna etika i pristup poslodavca prema radniku koji je uključivao ulaganje i poticaj za napredovanje. Premda je visok životni standard ono što ulazi u prednosti života, takav standard otežava i ponekad onemogućuje zadovoljavajuće stambeno zbrinjavanje za ekonomske migrante pa je prosječni ispitanik cijenu stanova istaknuo kao jedan od glavnih nedostataka, uz klimu i osjećaj otuđenosti. Motivi za povratak prosječnom ispitaniku, osim prvotnog nauma o povratku nakon određenog razdoblja provedenog u inozemstvu, bili su uglavnom niži troškovi života i bolje prilike na tržištu rada zbog manje konkurencije.

Po povratku, prosječni se ispitanik nastanio u Zagrebu s očekivanjima kako će znanje i iskustvo stečeno u inozemstvu moći kapitalizirati u Hrvatskoj dobro plaćenim poslom i prilikom za daljnjim napredovanjem.

Navedena očekivanja uglavnom su se ispunila, ali treba istaknuti kako je naglasak i dalje na prisutnoj nezdravoj okolini kakva je bila i prije odlaska.

Poticajni modeli Razmišljanja o povratku, službena statistika DZS-a i zemalja useljavanja te povratnička iskustva hrvatskih iseljenika i zemalja s velikim iseljeništvom jasno potvrđuju kako se povratak niti događa sam po sebi niti može biti intenzivniji bez definiranja, postavljanja i provođenja poticajnih povratničkih modela. Neosporno je i s obzirom na nastavak negativnih demografskih trendova (prirodnog pada i iseljavanja) kako će se Republika Hrvatska morati ozbiljnije povezati s iseljeništvom i funkcionirati s njegovim bogatstvom u razvojnoj funkciji hrvatske države. Poput država s također velikom dijasporom ‒ Izraela i Irske.

Njihova su iskustva pokazala i potvrdila kako se najvažniji poticajni modeli moraju razvijati kroz porezni sustav, s mjerama izravno usmjerenim na funkcionalnije, isplativije i efikasnije poslovanje praktički u svim gospodarskim djelatnostima te poticajima prema djelatnostima koje se oslanjaju na nacionalna prostorna i ljudska bogatstva. Hrvatska do kraja ovog istraživanja nije postavila nijedan poticajni model kroz porezni sustav u funkciji povratka iseljeništva i općenito u funkciji demografske revitalizacije ili demografskog opstanka, stoga ne iznenađuju vrlo negativni demografski pokazatelji i trendovi.

savez mladih nastojao je prikupiti osnovnu građu koja bi poslužila kao nit vodilja za formiranje pitanja u većem kvantitativnom istraživanju koje bi obuhvatilo veći uzorak iseljenika – povratnika kako bi se ispitali razlozi njihova povratka u Hrvatsku. Dugoročni cilj takvog istraživanja bio bi usporedba grupa ljudi koji odlaze i ostaju u inozemstvu s onima koji se vraćaju, kako bi se moglo bolje predvidjeti budućnost.

Upravo zbog povećanog vala iseljavanja nakon što je Hrvatska stupila u Europsku uniju 2013. godine, profil ispitanika uključivao je iseljenike – povratnike koji su u razdoblju od 2013. do danas iselili iz Hrvatske i u inozemstvu živjeli dulje od šest mjeseci pa se vratili u Hrvatsku.

Intervju je proveden s ispitanicima u dobi od 24 do 35 godina, s osam žena i pet muškaraca. Prosječan ispitanik imao je 27 godina, visoko obrazovanje stečeno u Hrvatskoj i želju za profesionalnim napredovanjem bilo na poslu, bilo nastavkom studiranja. Živjeli su u inozemstvu između jedne i tri godine, a zemlje iseljavanja bile su Njemačka i Irska.

1058 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

Buduća zbivanja Buduća je demografska zbivanja jednostavno predvidjeti ako se na državnoj razini ne donesu ključne i strateške odluke vezane za prirodni pad, iseljavanje i povezivanje s hrvatskim iseljeništvom. Slijede li se vrlo negativne procjene stručnjaka UN-a, dosadašnje trendove, recentna izrazito negativna zbivanja ili promišljanja ispitivane mlade populacije, uvijek će se doći do procjene, prognoze ili predviđanja kako će Hrvatska za 30 godina u optimističkoj varijanti stručnjaka UN-a, za 20 u srednjoj varijanti hrvatskih stručnjaka koji vjeruju u donošenje odluka i za 15 godina u varijanti blagih nadanja pasti ispod 3 milijuna stanovnika. Prosječna starost, odnos starosnih dobnih skupina, aktivnost stanovništva i svi slični demografski pokazatelji bit će izravna kočnica gospodarskog i ukupnog razvoja zemlje.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Zaključna je razmatranja moguće razdvojiti na osvrte na pretpostavke postavljene u inicijalnom dijelu rada i na opće zaključke koje je moguće postaviti sukladno istraživačkim postupcima

Osvrt na hipoteze i rezultate ankete Ukupno gledajući sve su pretpostavke postavljene vezano za analitičke postupke, za relevantnu razmotrenu literaturu i za definiranje upitnika za anketu i intervju pa ih je moguće bilo definirati sukladno dosadašnjim trendovima i očekivanjima. Nijednu pretpostavku nije moguće negirati, već samo dodatno intenzivirati u uvjetima kada se u Hrvatskoj ne donose ozbiljne poticajne mjere za povratak i demografsku revitalizaciju.

Istraživanje je potvrdilo potrebu za ozbiljnim pristupom rješavanju negativnosti, novim istraživanjima i testiranjima modela drugih država koje se suočavaju s demografskim izazovima.

Opći zaključci Opći se zaključci mogu taksativno navesti kako slijedi.

1. Uspoređujući iskustva mladih iseljenika – povratnika s razlozima odlaska iz Hrvatske ili samo sa željama za odlaskom jasno je moguće razabrati postojanje nade za povratkom, kao potvrde idealizma koji vlada u hrvatskoj dijaspori.

2. Očekivanja mladih iseljenika su od Hrvatske i njezine upravljačke strukture izrazito velika, bez obzira na to što i povratnici primjećuju kako se apsolutno nije ništa promijenilo nakon njihova odlaska.

3. Prevladavajući razlozi odlaska postaju sve više neekonomski; očekivanja i vjerovanja u hrvatsku budućnost, uređenost hrvatskog društva i kriterijska odgovornost.

4. Povratak mladih recentno iseljenih je moguć nakon iskustva u drugim razvijenim zemljama, ali samo uz promjene društvenih vrijednosti i poticaje koji moraju slijediti razvojne potrebe.

5. Sva razmatranja i uspoređivanja s drugim sličnim zemljama s velikom, bogatom i brojnom dijasporom potvrđuju kako se poticajni modeli moraju postavljati prema poreznom sustavu kao najefikasnijem sustavu usmjeravanja djelatnosti, regionalnog razvoja i demografske revitalizacije.

6. Ostanemo li mirno promatrati demografske negativnosti i posebno odlazak mladih i obrazovanih svjesno činimo vlastitu budućnost neizvjesnom.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1059

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Literatura 1.

Adamović, M. i Mežnarić, S. (2003). Potencijalni i stvarni „odljev” znanstvenog podmlatka iz Hrvatske: empirijsko istraživanje. Revija za sociologiju, 34(3-4), 143 – 160. (https://hrcak.srce.hr/14496)

2.

Akrap, A., Čipin, I., Pokos, N., Ridzak, T. i Živić, D. (2003). Činitelji demografskih kretanja u Republici Hrvatskoj.

Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji,2 materinstva i mladeži.

3.

Babić, D. i Lajić, I. (2004). Obrazovne, radne i profesionalne težnje mladih otočana – primjer zadarskih otoka (Iž, Dugi otok, Ugljan). Migracijske i etničke teme, 20(2-3), 259 – 282. (https://hrcak.srce.hr/7268)

4.

Bjelajac, S. (2007). Hrvatski Brain-Drain. Informatologija, 40(4), 314 – 316. (https://hrcak.srce.hr/21535)

5.

Bogdanović, M. (2009). Strateškim menadžmentom ljudskih resursa do gospodarskog razvoja Republike Hrvatske.

U M. Nazor (Ur.), Knjiga sažetaka 17. godišnje konferencije hrvatskih psihologa: zbornik radova 11. – 14. studenog 2009. u Splitu (str. 29 – 30). Jastrebarsko: Naklada Slap.

6.

Čizmić, I. i Živić, D. (2005). Vanjske migracije stanovništva Hrvatske – kritički osvrt. U D. Živić, N. Pokos i A. Mišetić. (Ur.), Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive (str. 55 – 70). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

7.

Čuka, A. (2010). Hrvati u SAD-u prema novijim popisima stanovnika. U R. Mesarić Žabičić (Ur.), Migrantske zajednice, udruženja i društvene aktivnosti u Sjevernoj i Južnoj Americi: komparativni prikaz Hrvatska – Slovenija: zbornik radova (str. 45 – 58). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti.

8.

Department of Employment Affairs and Social Protection. (2018). Allocations of PPS Nubmer by Nationality – All countries 2017. Preuzeto s http://www.welfare.ie/en/Pages/Personal-Public-Service-Number-Statistics-onNumbers-Issued.aspx (17. 2. 2019.)

9.

Destatis Statistisches Bundesamt. (2019). Bevölkerung und Erwerbstätigkeit. Ausländische Bevölkerung. Ergebnisse des Ausläderzentralregisters. Statistisches Bundesamt Fachserie 1 Reihe 2. Wiesbaden: Statistisches Bundesamt.

Preuzeto s https://www.destatis.de/DE/Themen/Gesellschaft-Umwelt/Bevoelkerung/Migration-Integration/ Publikationen/_publikationen-innen-auslaend-bevoelkerung.html (17. 2. 2019.)

10. Državni zavod za statistiku. (2018). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2017. Priopćenje 7.1.2. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Preuzeto s https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2018/07-01-02_01_2018.htm (15. 1. 2019.)

11. Gelo, J. i Akrap, A. (2003). Stanovništvo i gospodarski razvoj. U I. Družić (Ur.), Hrvatski gospodarski razvoj (str.

23 – 25). Zagreb: Ekonomski fakultet sveučilišta u Zagrebu; Politička kultura.

12. Golub, B. (2006). Socioprostorna pokretljivost hrvatskih znanstvenika. Sociologija i prostor: Časopis za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja, 44(172/173(2/3)), 261 – 288. (https://hrcak.srce.hr/93797) 13. Grdešić, I. i Mežnarić, S. (1990). Odljev mozgova iz Jugoslavije. Politička misao: Croatian political science revie, 27(4), 136 – 163. (https://hrcak.srce.hr/113357) 14. Grizelj, M. i Akrap, A. (2006). Projekcije stanovništva Republike Hrvatske: 2004. – 2051. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

15. Hrvatska se demografski neće izvući bez modela useljavanja. (2018., 27. rujna). Večernji list. Preuzeto s https:// mojahrvatska.vecernji.hr/vijesti/hrvatska-se-demografski-nece-izvuci-bez-modela-useljavanja-1272540 (4. 2.

2019.)

16. Ivanda, K. (2017). Demografija Hrvatske: stanje, zablude i perspektive. Političke analize, 8(31), 10 – 15. (https:// hrcak.srce.hr/192426) 17. Jurić, T. (2017). Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi. Migracijske i etničke teme, 33(3), 337 – 371. https://doi.org/10.11567/met.33.3.4

1060 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kozić, K. et al.: Analiza stavova ispitanika o razlozima recentnog iseljavanja mladih iz RH u razdoblju između...

18. Kozić, K. (2015). Iseljavanje mladih iz Republike Hrvatske nakon 2001. godine. (Neobjavljeni diplomski rad).

Prirodoslovno – matematički fakultet, Zagreb.

19. Lajić, I. (2004). Noviji razvoj stanovništva Hrvatske – regularno i neregularno kretanje Stanovništva. Migracijske i etničke teme, 20(2-3), 171 – 185. (https://hrcak.srce.hr/7263) 20. Lončar, J. (2007., 22. srpnja). Iseljavanje Hrvata u Amerike te Južnu Afriku. Preuzeto s http://www.geografija.hr/ teme/stanovnistvo-i-gospodarstvo/iseljavanje-hrvata-u-amerike-te-juznu-afriku/ (15. 2. 2019.)

21. Mečev, D. i Vudrag, N. (2012). Utjecaj demografskog procesa starenja na gospodarska kretanja u Republici Hrvatskoj. Praktični menadžment, 3(2), 37 – 41. (https://hrcak.srce.hr/96979) 22. Mesarić Žabčić, R. (2006). Temeljne značajke iseljavanja hrvatskog stanovništva s posebnim naglaskom na iseljavanje u proteklih petnaestak godina. Predavanje sa Stručnog skupa (seminara): Učenje o migracijama i interkulturno obrazovanje, Zagreb, 23. studenoga 2006. Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje; Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta; Institut za migracije i narodnosti.

23. Nejašmić, I. (2003). Značajke biološkog (demografskog) sastava stanovništva Hrvatske. Hrvatski geografski glasnik, 65(2), 29 – 54. https://doi.org/10.21861/HGG.2003.65.02.02 24. Nejašmić, I. (2012). Posljedice budućih demografskih promjena u Hrvatskoj. Acta geographica Croatica, 38(1), 1 – 14. (https://hrcak.srce.hr/84633) 25. Nejašmić, I. i Mišetić, R. (2004). Buduće kretanje broja stanovnika Hrvatske: Projekcija 2001. – 2031. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 13(4-5(72-73)), 751 – 776. (https://hrcak.srce.hr/16236) 26. Nejašmić, I. i Mišetić, R. (2010). Sintetični pokazatelj demografskih resursa: doprinos tipologiji hrvatskog prostora.

Hrvatski geografski glasnik, 72(1), 49 – 62. https://doi.org/10.21861/HGG.2010.72.01.03 27. Pokos, N. (2002). Iseljavanje iz Hrvatske u posljednjem desetljeću. U V. Kukavica (Ur.), Hrvatski iseljenički zbornik (str. 25 – 38). Zagreb: Hrvatska matica iseljenika.

28. Pokos, N. (2017). Osnovna demografska obilježja suvremenog iseljavanja iz Hrvatske. Političke analize, 8(31), 16 – 23. (https://hrcak.srce.hr/192427) 29. Puljiz, V. (2005). Demografske promjene i socijalna politika. U D. Živić, N. Pokos i A. Mišetić (Ur.), Stanovništvo Hrvatske – dosadašnji razvoj i perspektive (str. 95 – 118). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

30. Rajković Iveta, M. i Horvatin, T. (2017). Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske u Irsku s posebnim osvrtom na mlade iz Slavonije. Migracijske i etničke teme, 33(3), 247 – 274. https://doi.org/10.11567/met.33.3.1 31. Relja, R., Reić Ercegovac, I. i Čerenić, V. (2015). Potrebe, mogućnosti i namjera odlaska u inozemstvo: analiza stavova studenata iz Splita (RH) i Sarajeva (BIH). Andragoški glasnik: Glasilo Hrvatskog andragoškog društva, 19(1-2(34)), 1 – 21. (https://hrcak.srce.hr/156695) 32. Šterc, S. (2015). Geografski i demogeografski identitet. Zagreb: Prirodoslovno-matematički fakultet.

33. Šterc, S. i Komušanac, M. (2011). Neizvjesna demografska budućnost Hrvatske – izumiranje i supstitucija stanovništva ili populacijska revitalizacija…? Društvena istraživanja, 21(3), 693 – 712. https://doi.org/10.5559/ di.21.3.05 34. Šverko, I. (2004). Studentske namjere odlaska u inozemstvo: veličina potencijalnog „odljeva mozgova” i njegove odrednice u 1995., 1997. i 2004. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 14(6(80)), 1149 – 1174. (https://hrcak.srce.hr/18099) 35. Wertheimer-Baletić, A. (1999). Stanovništvo i razvoj. Zagreb: Mate.

36. Wertheimer-Baletić, A. (2001). Dugoročni demografski procesi u Hrvatskoj u svjetlu popisa stanovništva 2001. godine. U V. Pavletić i M. Pešorda (Ur.), Hrvatska demografska i demostrateška drama (str. 13 – 31). Zagreb: Antun Gustav Matoš; Samobor: Udruga „11. Siječanj 1972.”.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1061

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

37. Wertheimer-Baletić, A. (2005). Populacijska politika u razvijenim europskim zemljama. RAD Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 492(43), 297 – 330. (http://www.hazu.hr/~azrnic/eRad492/Rad492WertheimerB.pdf) 38. Živić, D. (2008). Demografske prilike u Hrvatskoj početkom 1990-ih godina. Časopis za suvremenu povijest, 40(1), 219 – 236. (https://hrcak.srce.hr/27116)

COMPARISON OF THE EXPERIENCES OF YOUNG IMMIGRANT RETURNEES WITH CONSIDERATION FOR THEIR REASONS FOR RETURN ABSTRACT Croatia’s accession to the European Union enabled a more simple acquisition of employment and increased emigration of large number of citizens through open borders, freedom of movement, and considerable needs of developed European economies. The population emigrating is mostly younger, more educated, and comes from all over Croatia, taking their whole families with them, heading to all destinations in north and west. The level of intensity of emigration grew into a major problem pertaining to development of Croatia, and hence it needs particular scientific and any other attention. Thus, this paper analyses the experiences of emigrants who returned after Croatia’s accession to the EU through their reflections pertaining to emigration and return, conditions in both environments, and so on, with the aim to understand laws, the possibilities for estimation, and much needed definition of conditional relationship to fundamental systems in the country. The research focuses on attitudes of young people who emigrated on professional grounds, which are then compared analytically to experiences of young people with higher education who are both open to change their professions and to accept lower qualified jobs, based on conducted surveys and interviews with reference groups. The results show a departure from traditional reasons for emigrating, instead citing regulated society as reasons, whereas conclusion reflects potential of and framework for the return.

Key words: young people, emigration, return, European Union

1062 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kraljević, R.: Studenti i njihova okolina o percepciji budućnosti

Radojka Kraljević Međunarodno Sveučilište Libertas radojka.kraljevic@zg.htnet.hr

STUDENTI I NJIHOVA OKOLINA O PERCEPCIJI BUDUĆNOSTI SAŽETAK Istraživanja migracija uglavnom potvrđuju pretpostavku da osobe u dobi od 15 do 35 godina migriraju više od ostalih. Brojni su razlozi zbog kojih se migrira, a najčešći su potraga za boljim životom, bijeg od siromaštva, politički i ratni sukobi, prirodne katastrofe.

U ovom istraživanju zanimala nas je perspektiva studenata (mladih osoba) dobrog socioekonomskog statusa i visokoobrazovanih roditelja (N=97) te njihove socijalne okoline (roditelja i prijatelja N=850) vezano uz percepciju njihove budućnosti i želju za iseljavanjem iz zemlje.

Polovica ispitanih studenata po završetku studija svoju budućnost vidi u jednoj od zemalja Europske unije, kao razloge preseljenja navode bolju životnu perspektivu, bolji životni standard i lakše zaposlenje. Okolina percipira u većoj mjeri ove razloge napuštanja Hrvatske važnijima nego ispitani studenti. Studenti optimističnije gledaju na budućnost od okoline i to po svim ispitivanim aspektima.

Dobiveni rezultati razmatrani su i uspoređivani s već provedenim recentnim istraživanjima u ovom području.

Posebno su važni razlozi sudionika ispitivanja za iseljavanje iz zemlje i percepciju budućnosti.

Ključne riječi: migracije, studenti, socijalno-ekonomski status, percepcija budućnosti

UVOD Od mladih se oduvijek očekuje integracija u društvo u kojem žive. Oni trebaju ispuniti društvena očekivanja da odgovorno i učinkovito preuzmu trajne društvene uloge. Jednako tako važna su i njihova vlastita očekivanja kako će živjeti i funkcionirati u danom društvu na način koji će za njih biti uspješan i omogućiti im da postanu zadovoljnim pripadnicima tog društva.

Kako se suvremena društva i mladi u njima ubrzano mijenjaju, tako se umnožavaju izazovi za optimalnu integraciju mladih, a paralelno s tim i potreba za što kvalitetnijim i sveobuhvatnijim znanstvenim uvidima u tu problematiku.

Informacije o željama i očekivanjima mladih važne su za razumijevanje društvenih trendova kako na nacionalnoj razini tako i na europskoj. One će u velikoj mjeri odrediti i oblikovati daljnje društvene procese.

Suvremene generacije mladih sazrijevaju u znatno rizičnijim uvjetima obilježenim procesima i posljedicama globalizacije, profesionalnom mobilnošću i negativnim dimenzijama informacijsko-komunikacijskih tehnologija (Kraljević, Gujić i Kraljević, 2012).

Osposobljavanje za preuzimanje trajnih društvenih uloga mladih osoba traje relativno dugo i to iz više razloga.

Ponajprije zbog sve dužeg institucionalnog obrazovanja, usporenog socioekonomskog osamostaljivanja, odlaganja zasnivanja vlastite obitelji. Dosadašnje studije (Ilišin, Bouillet, Gvozdanović i Potočnik, 2013) pokazale su da nove generacije pokazuju sve veću nesigurnost u svom društveno-ekonomskom okruženju. Pri

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1063

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

tome međugeneracijska transmisija vrijednosti slabi, dok socioekonomska važnost obiteljskih resursa jača.

Aktualna nepovoljna razvojna kretanja predstavljaju iskustvo koje mladi u Hrvatskoj dijele s vršnjacima iz niza europskih zemalja, što pridonosi širenju osjećaja tjeskobe i besperspektivnosti. U tom kontekstu treba istaknuti da su i u Hrvatskoj, kao i u većini europskih zemalja prisutna nepovoljna demografska kretanja.

Jedan od razloga za to je i socioekonomski položaj mladih osoba, odnosno njihovih obitelji. To je važan indikator u oblikovanju vrijednosti, stavova i njihovog mogućeg društvenog položaja u budućnosti. Međutim, odluka o odlasku iz zemlje ne ovisi samo o objektivnim razlozima (npr. socioekonomskom statusu) već i o osobnoj percepciji osobe koja o tome donosi odluku.

Brojni su razlozi zbog kojih se migrira. Među njima su potraga za boljim životom, bijeg od siromaštva, politički i ratni sukobi, prirodne katastrofe. Danas se najčešće govori o odlasku mladih zbog nemogućnosti zaposlenja kao socioekonomskom faktoru, ali i neprihvaćanju društvenih kretanja i karakteristike društva u kojem odrastaju. U jednom istraživanju (Spajić i Ilišin, 2015) dobiveni su podaci da 30 % mladih smatra da u društvu prevladava nepotizam (važnost „veza”, a ne sposobnosti i stručnosti), nedostatak životne perspektive i nizak životni standard. Samo dobivanje zaposlenja nije uvijek sukladno očekivanjima mladih ili je pak posao koji obavljaju lošije plaćen nego u nekoj od europskih zemalja. Ne treba zanemariti ni aspiracije vezane uz stručno usavršavanje mladih i ostvarivanje zadovoljavajućeg statusnog postignuća.

Pri istraživanju ove vrste svakako treba razmišljati o kontekstu, a ne samo osobnim preferencijama. Situacija se u mnogim dimenzijama privrednog i društvenog života već niz godina pogoršava. Američka javno financirana nevladina organizacija Freedom House objavljuje rezultate ispitivanja iz sedam pojedinačnih kriterija društvenog razvoja. Ti su kriteriji nacionalna demokratska vladavina, izborni proces, civilno društvo, neovisnost medija, lokalna demokratska vladavina, neovisnost pravosuđa i korupcija. Svi ovi kriteriji zajedno prikazuju neku opću sliku demokracije i ljudskih sloboda u državama u kojima se ispitivanje provodi. Prema ovim kriterijima Hrvatska se nalazi na samom dnu ili gotovo na samom dnu, pri čemu je u nekim kriterijima lošija čak i od Poljske i Mađarske u kojima je posljednjih godina došlo do značajnog pogoršanja po svim kriterijima (https://freedomhouse.org/report/freedom-world/2018/croatia)1.

Model Khooa i Ainsleyja (2005) jedan je od dominantnih modela u okviru socioloških teorija statusnog postignuća. Ovaj model za statusno postignuće smatra odgovornim obrazovne aspiracije i to one koje određuje kognitivno stanje, motiviraju ili potiču na akademski uspjeh. Upravo taj model naglašava osobne značajke (utjecaj „značajnih drugih”) na percepciju vlastitih potencijala i društvene dimenzije (kvalitetu obrazovnog sustava, socioekonomski status primarne obitelji) kao značajne čimbenike u ostvarenju obrazovnih aspiracija.

Istraživanja mladih koja su provođena u posljednjih sedamdesetak godina pokazuju da je dominantna tema bila i ostala tranzicija ili put mladih u odraslost pri čemu se, uz značajke same proučavane populacije, gotovo podjednaka pozornost usmjerava na „barijere ili izazove koji su relevantni za ʹuspješnuʹ tranziciju mladih u odrasli život i produktivno građanstvo”. (Gabriel, 2013). Možemo reći da je izučavanje mladih povezano s nizom društvenih područja kao što su obitelj, obrazovanje, rad i zapošljavanje, politika, kultura, mediji i slično. Opća saznanja recentnih istraživanja upućuju na potrebu stalnog proučavanja mladih u sklopu čega će se inovirati pristupi i teme istraživanja te proširivati i produbljivati spoznaje o novim mladim generacijama.

U ovom istraživanju usmjerili smo pažnju na mlade osobe (studente) koji studiraju na privatnom Sveučilištu, a koji dolaze iz dobrostojećih obitelji i čiji su roditelji visokoobrazovani. Činilo nam se važnim ispitati kakva je njihova osobna percepcija budućnosti, vide li razloge za iseljavanjem iz zemlje i koji su to razlozi? Istovre-

Pristupljeno 19.3.2019.

1

1064 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kraljević, R.: Studenti i njihova okolina o percepciji budućnosti

meno nas je zanimalo kakva je percepcija njihove okoline (roditelja i prijatelja) vezano uz njihovu budućnost i razloge za iseljavanjem iz zemlje.

Sukladno navedenom, postavljen je cilj i problem istraživanja.

CILJ I PROBLEM ISTRAŽIVANJA Cilj ispitivanja bio je istražiti i opisati kako na svoju budućnost gledaju studenti i njihova okolina na privatnom Sveučilištu. Postavljen je sljedeći istraživački problem: Ispitati percepciju studenata (mladih osoba) dobrog socioekonomskog statusa i visokoobrazovanih roditelja te njihove socijalne okoline (roditelja i prijatelja) vezano uz njihovu budućnost i želju za iseljavanjem iz zemlje.

METODE ISTRAŽIVANJA Sudionici istraživanja Sudionici istraživanja bili su studenti Sveučilišta Libertas, preddiplomskog sveučilišnog studijskog programa na smjeru Međunarodni odnosi i diplomacija, ukupno 97 sudionika. Na prvoj studijskoj godini ispitano je 55 studenata, na drugoj 24 studenta i na trećoj studijskoj godini 18 studenata. Raspon dobi kretao se od 18 do 27 i više godina. Ukupno je obuhvaćeno 56,7 % studentica i 43,3 % studenata. Najviše studenata živi s oba roditelja (N=51), s jednim roditeljem živi 12 sudionika, dok njih 14 žive sami. Ostali žive ili s partnerom/ icom, prijateljem, bratom ili sestrom (N=20). Što se tiče stručne spreme roditelja, više od polovice sudionika dolazi iz visokoobrazovnih obitelji koje u velikoj većini slučajeva snose troškove njihovog studiranja. Njih 50,5 % ima visoko obrazovanu majku, odnosno 53,6 % visoko obrazovanog oca, 46 % navodi da im majka ima srednju stručnu spremu, odnosno 39,2 % očeva ima srednju stručnu spremu.

Tablica 1. Opći podaci o studentima uključenima u istraživanje (N=97) Spol

Muškarci Žene

56,7 % 43,3 %

Dob

18-20 21-22 23-24 25-26 27 -

46,4 % 32,0 % 15,5 % 3,1 % 3,0 %

Godina studija

Prva godina Druga godina Treća godina

S kim žive

Sam S oba roditelja S jednim roditeljem S bratom i sestrom Partnerom/icom Prijateljima Ostalo

Roditelji i prijatelji

N=837

37 % 34 % 29 % 13,5 % 52,4 % 11,7 % 9,7 % 1,3 % 9,5 % 1,9 %

Uzorak je bio prigodan te je ostvarena reprezentativnost koja je u praktičnom smislu bila moguća.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1065

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

INSTRUMENTI U cjelini U istraživanju je korišten kraći anketni upitnik koji se sastojao od 10 pitanja. Za potrebe ovog rada usmjerili smo se na sljedeća pitanja: Gdje vidiš (vidite) svoju budućnost po završetku studija? Kakva je (tvoja) budućnost mladih za 10 godina u Hrvatskoj? Koji su razlozi za preseljenje iz Hrvatske? Uz svako pitanje ponuđeni su odgovori između kojih je bilo potrebno izabrati odgovor koji sudionici smatraju da najbolje odgovara/ reprezentira njihovo mišljenje. Pitanja istog sadržaja bila su pripremljena i za studente, kao i za osobe iz njihove okoline.

Postupak Ispitivanje je provedeno tijekom lipnja 2018. godine. Dio podataka (za studente) prikupljen je na Sveučilištu Libertas, a dio koji se odnosio na prijatelje i roditelje prikupljen je na terenu u Zagrebačkoj županiji. Neposredno prije pristupanja ispitivanju sudionici su bili detaljno upoznati s ciljevima ispitivanja. Objašnjeno im je da je njihovo sudjelovanje potpuno dobrovoljno te da od ispitivanja mogu odustati u bilo kojem trenutku bez ikakvih štetnih posljedica za njih. Sudionicima je posebno objašnjen postupak zaštite podataka koji će biti uporabljeni samo u istraživačke svrhe.

Ispitivanje respondenata iz okoline studenata izvršeno je terenskim istraživanjem u kojemu su sudjelovali studenti Međunarodnog Sveučilišta Libertas. Studenti su prije izlaska na teren upoznati s tehnikom terenskog istraživanja. Tijekom edukacije, studenti su u malim grupama uvježbavali primjenu upitnika na terenu.

REZULTATI I RASPRAVA Pri statističkoj analizi dobivenih podataka korištena je deskriptivna statistika. Najprije ćemo se osvrnuti na to kako studenti vide svoju budućnost za deset godina.

Slika 1. Gdje vidiš svoju budućnost po završetku studija? N=97

Polovica ispitanih studenata smatra da će po završetku studija živjeti u jednoj od zemalja Europske unije, čak njih 49, dok se 9 studenata vidi izvan Hrvatske, ali i Europske unije. Njih 25 smatra da će ostati živjeti u Zagrebu, a 12 da će živjeti izvan Zagreba, ali unutar Hrvatske.

Možemo reći da odgojno-obrazovni sustav priprema mlade za izazove tržišta, koje je ulaskom Hrvatske u EU prestalo biti zatvoreno u nacionalne granice. Zbog toga se ni traženje posla u inozemstvu, kad im je u Hrvatskoj postalo nedostupno, vjerojatno više ne smatra društvenim problemom mladih nego šansom za vlastitu dobrobit. Međutim, kombinacija gospodarske i izbjegličke krize potvrđuje kako u drugom desetljeću 21. stoljeća Europa nije bila u fazi uspona i blagostanja te takva situacija opet ograničeno nudi mogućnosti za optimalan razvoj i društvenu integraciju mladih osoba.

1066 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kraljević, R.: Studenti i njihova okolina o percepciji budućnosti

To još jednom potvrđuje zaključak da je za mlade nezaposlenost središnji problem jer se javlja kao generator niza drugih problema, poput niskog životnog standarda i nedostatka životne perspektive, zbog čega nisu u stanju izići iz začaranog kruga nemoći.

Od posebnog interesa u ovom istraživanju bili su razlozi koje sudionici ispitivanja navode vezano uz iseljavanje iz zemlje.

Za one koji svoj život vide izvan domovine, različiti su razlozi preseljenja, kako za njih tako i za njihovu okolinu, što je prikazano u tablici 2.

Tablica 2. Razlozi preseljenja RAZLOZI Bolja životna perspektiva Bolji životni standard Lakše zaposlenje UKUPNO

STUDENTI

OKOLINA

71,1 %

79,21 %

66 %

84,47 %

56,7 %

82,2 %

97

837

Od ponuđenih odgovora, pokazalo se da su u najvećem postotku razlozi preseljenja bolja životna perspektiva, bolji životni standard i lakše zaposlenje. Pri tome je važno uočiti da okolina percipira u većoj mjeri ove razloge važnijima nego ispitani studenti. Tako 71,1 % studenta smatra da će mu preseljenje omogućiti bolju životnu perspektivu, dok to isto okolina smatra u 79,21 % slučajeva. Što se tiče životnog standarda, 66 % studenta smatra da je on razlog za preseljenje, dok je to za okolinu u 84,47 % slučajeva. Okolina smatra da će preseljenje omogućiti i lakše zaposlenje (82,2 %), a studenti to misle u 56 % slučajeva.

Prevladavajući razlozi za iseljenje su ekonomske prirode što može biti malo začuđujuće budući da se radi o sudionicima dobrog socioekonomskog statusa. Međutim, visoka stopa nezaposlenosti mladih i nepovoljni uvjeti na tržištu rada u Hrvatskoj sigurno su razlog ovako stvorene slike kod sudionika ispitivanja. Jedan od mogućih načina koji uvjetuje ovakvo razmišljanje povezan je između ostalog i s percepcijom nepravde u društvu. Tako su rezultati istraživanja percepcije socijalne nepravde (Družić Ljubotina, 2007) pokazali da mladi u Hrvatskoj pokazuju visok stupanj percipirane nepravde i to osobito s obzirom na različite dimenzije nepravde u društvu. Za zemlju u kojoj mladi, a i njihovi roditelji ozbiljno razmišljaju o iseljavanju ovo jest zabrinjavajući trend.

Na pitanje Kakva je budućnost mladih za 10 godina u Hrvatskoj? dobiveni su rezultati prikazani u tablici 3.

Tablica 3. Rezultati odgovora na pitanje: Kakvu budućnost očekujete za 10 godina?

BUDUĆNOST

STUDENTI

OKOLINA

Bolja nego sad

90,7 %

34,4 %

Jednaka kao sad

5,2 %

35,7 %

Lošija nego sad

1,0 %

29,9 %

97

837

UKUPNO

Vidimo da se percepcija budućnosti očekivano razlikuje između okoline i studenata. Ono što ohrabruje je činjenica da studenti optimističnije gledaju na budućnost od okoline i to po svim ispitivanim aspektima.

Studenti su gotovo uvjereni da će budućnost biti bolja nego sad i tako misli 90,7 % studenta, dok okolina to misli samo u 34,4% slučajeva. Kako je vidljivo iz tablice 3., 5,2 % studenata smatra da će sve biti jednako Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1067

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

kao i sada, dok okolina smatra to u 35,7 % slučajeva. Samo 1 % studenata smatra da će biti lošije nego sada, dok okolina to misli u 29,9 % slučajeva.

Iako se vide izvan domovine, sudionici ispitivanja pokazuju entuzijazam sukladan njihovoj dobi i percipiraju bolju budućnost. Ilišin je 2013. u svom istraživanju također ustanovila da je optimizam mladih konstantno na visokoj razini, kao i zadovoljstvo životom, koje je izraženije nego među starijima. Što se tiče utjecaja članova obitelji na odluke mladih, istraživanje Ilišin i suradnika (2013) pokazalo je da na mlađe ispitanike koji se još uvijek školuju češće utječu članovi obitelji, ponajviše otac i majka.

Istraživanja su pokazala da stupanj obrazovanja roditelja (i oca i majke) ima značajnu ulogu u obrazovnom i profesionalnom uspjehu mladih (Johnston, Ganzeboom i Treiman, 2005). Djeca koja su u roditeljskom domu izložena boljim socioekonomskim uvjetima i tzv. socijalnom kapitalu bolje su pripremljena na savladavanje akademske građe i razvijaju intelektualne kapacitete (Bourdieu, 1973).

Međutim, ako se zemlja ne bude razvijala na način da se mladima osigura budućnost kroz posao i da se njihovi napori u obrazovanju isplate, jedna od posljedica svakako će biti iseljavanje i odlazak mladih u druge obećane zemlje.

ZAKLJUČAK Nije potrebno posebno dokazivati da su mladi, koji su jedan od najproduktivnijih segmenata populacije i na čijem stvaralaštvu leži budućnost napretka (bilo kojeg) društva, „condicio sine qua non” opstanka i budućnosti svakog društva te da ni hrvatsko društvo u tom pogledu ne predstavlja nikakvu iznimku.

U ovom smo radu ispitivali percepciju studenata (mladih osoba) dobrog socioekonomskog statusa i visokoobrazovanih roditelja te njihove socijalne okoline (roditelja i prijatelja) vezano uz njihovu budućnost i želju za iseljavanjem iz zemlje.

Dobiveni rezultati pokazali su da polovica ispitanih studenata po završetku studija želi živjeti izvan Hrvatske.

Najviše njih smatra da će živjeti u jednoj od zemalja Europske unije, kao razloge preseljenja navode bolju životnu perspektivu, bolji životni standard i lakše zaposlenje.

Okolina percipira navedene razloge važnim u većoj mjeri nego ispitani studenti. Ako rezultate koji su nađeni u ovom terenskom istraživanju „pročitamo” u kontekstu istraživanja Freedom House, onda je nešto jasnija očito viša razina nezadovoljstva stanjem u zemlji koju pokazuju osobe iz kruga oko studenata, njihovi prijatelji i članovi njihovih obitelji. Studenti optimističnije gledaju na budućnost od okoline i to po svim ispitivanim aspektima. Iako se vide izvan domovine, sudionici ispitivanja pokazuju entuzijazam sukladan njihovoj dobi i percipiraju općenito bolju budućnost za sebe nego što to percipira njihova okolina.

Za zemlju kojoj prijeti depopulacija, podatak da većina studenata dobrog socioekonomskog stanja i visokoobrazovanih roditelja razmjerno ozbiljno razmišlja o emigriranju, iako to istovremeno ne znači da će oni realizirati iskazane namjere, jest zabrinjavajući.

Literatura 1. Bourdieu, P. (1973). Cultural reproduction and social reproduction. U R. Brown (Ur.), Knowledge, Educatin and Social Change (str. 71-112). London: Tavistoc.

2. Družić Ljubotina, O. (2007). Percepcija socijalne nepravde mladih u područjima različito zahvaćenim ratom u Hrvatskoj. Ljetopis socijalnog rada, 14(3), 527-551. (https://hrcak.srce.hr/18887) 3. France, A. (2007). Understanding Youth in Late Modernity. Maindenhead: McGraw Hill Open University Press.

1068 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Kraljević, R.: Studenti i njihova okolina o percepciji budućnosti

4. Gabriel, F. (2013). Deconstructing Youth. Youth Discourses at the Limits of Sense. London: Palgrave Macmillan.

5. Ilišin, V. (2013). Vrijednosti mladih u Hrvatskoj. Politička misao, 48(3), 82-122. (https://hrcak.srce. hr/74105) 6. Ilišin, V., Bouillet, D., Gvozdanović, A. i Potočnik, D. (2013). Mladi u vremenu krize / Youth in the Time of Crisis. Zagreb: Institut za društvena istraživanja; Friedrich Ebert Stiftung.

7. Johnston, A. D., Ganzeboom, H. B. i Treiman, D. J. (2005). Mother’s and Father’s Influences on Educational Status Attainment. Izlaganje održano na konferenciji Welfare States and Inequalities (Oslo, Norveška, 6.-8. svibnja 2005.). Dostupno na: https://pdfs.semanticscholar. org/1302/146a1fffdfaf8be4c73896d1fdb6b005b262.pdf?_ga=2.243530245.1839085161.156741092565982364.1565937691 (preuzeto, 2. rujna 2019.)

8. Kehily, M. (2007). Understanding youth: perspectives, identities and practices. London: Sage.

7. Khoo, S. i Ainsley, J. (2005). Attitudes, intentions and participation. LSAY Research Reports - Longitudinal surveys of Australian youth research report n. 41. Camberwell, VIC.: The Australian Council for Educational Research.

9. Kraljević, R., Gujić, M i Kraljević, I. (2012). Nove dimenzije komunikacije: prednosti i prepreke uporabe interneta kod studenata. Logopedija, 3(1), 19-25. (https://hrcak.srce.hr/123816) 10. Spajić-Vrkaš, V. i Ilišin, V. (2015). Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj-istraživački izvještaj.

Zagreb: Ministarstvo socijalne politike i mladih.

11. Wyn, J. (2011). The sociology of Youth. A reflection on its contribution to the field and future directions.

Youth Studies Australia, 30(3), 34-39.

STUDENTS AND THEIR SOCIAL ENVIRONMENT ABOUT THE PERCEPTION OF THE FUTURE ABSTRACT We are witnessing, on a daily basis, globalisation processes that have intensified mobility and migration of the population. Migration studies generally confirm the assumption that people between the ages of 15 and 35 migrate more than others. There are numerous reasons why they migrate, these include the pursuit of a better life, the escape from poverty, political and war conflicts and natural disasters.

In this study, we are interested in the perception of students (young people) of good socio-economic status and highly educated parents, and their social environment (parents and friends) related to the perception of their future and desire to move out of the country. The results obtained will be considered and compared with recent research in the field. Of particular interest will be the reasons cited by the study participants regarding emigration from the country and perception of the future.

Key words: migration, students, socio-economic status, perception of the future

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1069

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Marica Marinović Golubić Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar”, Zagreb marica@pilar.hr

Krešimir Peračković Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar”, Zagreb kreso@pilar.hr

OBILJEŽJA SUVREMENIH POVRATNIH MIGRACIJA U HRVATSKOJ - PRIMJER S OTOKA KORČULE SAŽETAK Fenomen povratnih migracija unutar migracijskih studija nešto je manje zastupljen kako u teorijskim tako i u empirijskim radovima. Stoga je glavni cilj ovog rada, kroz analizu postojeće teorijske literature i kroz vlastito empirijsko istraživanje povratnika s otoka Korčule, istaknuti posebnost povratnih migracija unutar ostalih tipova migracija te prepoznati neke važne sociokulturne procese koji se očituju kroz povratnikovo iskustvo različitih situacija, kako u zemlji iseljenja tako i u Hrvatskoj kao zemlji povratka. Poseban fokus istraživanja upravo je na povratnikovoj (re)integraciji, odnosno adaptaciji i/ili susretu s lokalnom kulturom kao s novim kulturnim obrascem, ako je riječ o drugoj generaciji.

U prvom dijelu rada dan je kraći pregled dosadašnjih spoznaja s naglaskom na razlike u ranijim teorijskim pristupima povratnim migracijama i nekim novijim spoznajama. Drugi dio donosi poseban osvrt na dosadašnje spoznaje o povratnim migracijama u Hrvatsku nakon čega slijedi prikaz empirijskog istraživanja povratnika na otok Korčulu. Povratnici na otoke neki autori (npr. Lajić, 1992) vide i kao idealne doseljenike, upravo zbog njihovog prethodnog iskustva specifičnog otočnog načina života. Terensko istraživanje provedeno je tijekom 2014. godine metodom polustrukturiranog intervjua s 13 povratnih migranata na otok Korčulu.

Ključne riječi: migracije, sociologija migracija, povratne migracije, iseljenici povratnici

UVOD U migracijskim teorijama, bez obzira koja znanstvena disciplina se njima bavila, fenomen povratnih migracija je zapravo vrlo malo zastupljen u teorijskom pristupu, a ova tema relativno je malo prisutna i u empirijskim istraživanjima. No bez obzira na taj manjak istraživačkog interesa, sama ideja povratka neovisno o kojem tipu migraciju se radilo u trenutku iseljavanja1, kod većine iseljenika je trajno prisutna, često i kao nostal-

1

Polazeći od demografskog pristupa migracijama kao mehaničkom kretanju stanovništva, Wertheimer-Baletić definira proces migracije kao preseljenje osobe iz rodnog mjesta ili prethodnog mjesta stalnog boravka u mjesto doseljenja ili u novo mjesto boravka pod uvjetom da se radi o preseljenju trajnog karaktera (Wertheimer-Baletić,1999). Iz te definicije razvija i osnovnu tipologiju migracija prema kriterijima: 1) državnih granica (vanjske i unutarnje), 2) vremena (definitivne, tj. konačne i privremene – sezonske i dnevne), 3) uzroka (ekonomske i neekonomske – političke, ekološke, individualno-psihološke), 4) dobrovoljnosti (dobrovoljne i prisilne) i 5) organiziranosti (organizirane i spontane).

1070 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Marinović Golubić, M., Peračković, K.: Obilježja suvremenih povratnih migracija u Hrvatskoj - Primjer s otoka Korčule

gija koja se pretvara u svojevrsnu mitsku čežnju za domovinom (Peračković, 2006) koju primjerice u svom istraživanju o motivima povratka Mežnarić (1991) razmatra kao određenu eshatološku dimenziju. Bez obzira je li migracija vanjska ili unutarnja, ekonomska ili politička, dobrovoljna ili prisilna, osoba koja se odlučuje na iseljavanje nosi sa sobom i nadu mogućeg privremenog ili trajnog povratka u svoj zavičaj. Povezanost s mjestom, u kojem se provelo djetinjstvo kao najsretnije razdoblje života, za većinu pojedinaca podrazumijeva duboko intimno i emocionalno iskustvo sigurnosti, bezbrižnosti, obiteljskog zajedništva, prvih prijateljstava, školskih dana i svega onog dobrog što djetinjstvo nosi. I da nije bilo iseljavanja, nostalgija za tim razdobljem života gotovo je univerzalni fenomen koji nerijetko pridonosi idealiziranju tog vremena u životima pojedinaca, jer zapravo oni čeznu za sobom iz mlađih dana dok im je još sve izgledalo nevino, naivno i moguće. Iseljenici i o tom vremenu, ali nadasve i o tom mjestu sanjaju, maštaju, vjeruju i nadaju se da će sve to opet oživjeti kada dođu u svoj rodni kraj. Ako je pak riječ o drugoj ili trećoj generaciji iseljenika, nerijetko je i kod njih prisutan taj didov san2 koji mogu ostvariti ili su već ostvarili svojim povratkom. (Čapo Žmegač, Hornstein Tomić i Jurčević, 2014).

Pitanje povratka iseljenika u Hrvatsku ponovo se aktualiziralo unazad nekoliko godina uslijed novog većeg vala iseljavanja, osobito mladih nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Budući da samo iseljavanje nije tema ovog rada, u tu problematiku ovom prilikom nećemo ulaziti, no važno je istaknuti da postoji sve veći interes znanstvenika i istraživača za iseljavanje iz Republike Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju (npr.

Akrap, Strmota i Ivanda, 2017; Jurić, 2017; Peračković i Rihtar, 2016; Rajković Iveta i Horvatin, 2017; ŽuparićIljić, 2017). Paralelno s iseljeničkim kretanjem iz Hrvatske, tinja i povratnički impuls, iako u puno manjem opsegu, te je manje medijski, ali i istraživački osvjetljen, a analiza osobina suvremenih hrvatskih povratnika te okolnosti njihova povratka potrebna je radi dobivanja potpunije migracijske slike.

Stoga, najprije će se dati kraći pregled dosadašnjih spoznaja s naglaskom na razlike ranijih teorijskih pristupa povratnim migracijama (npr. Lindstrom, 1996; Massey, 1990; Reyes, 1997; Zelinsky, 1971) u odnosu na neke novije spoznaje (npr. King i Christou, 2010; Markowitz i Stefansson, 2004). Posebno će se prezentirati relativno noviji Cassarinov (2004) model kao jedan sveobuhvatniji teorijski model povratnih migracija, a koji može poslužiti kao adekvatno konceptualno ishodište u operacionalizaciji za empirijska istraživanja.

U ranijim teorijama, povratnim migracijama prvenstveno se pristupalo kao empirijskoj činjenici vezanoj uz migracijski proces, no sociokulturni pristup je bio sporedan, što nije slučaj u novijim teorijama. Nadalje, u drugom poglavlju ćemo se osvrnuti na neka ranija domaća istraživanja koja su uključivala pitanja o povratku vanjskih migranata, o njihovim sociodemografskim obilježjima, motivaciji za povratkom kao i o nekim sociokulturnim značajkama povratnih migracija. Ovdje želimo istaknuti i neke važne sociokulturne procese koji se očituju kroz povratnikovo iskustvo različitih situacija, kako u zemlji iseljenja (akulturacija i asimilacija) tako i u Hrvatskoj kao zemlji povratka, gdje se povratnik ponovo (re)integrira, odnosno adaptira i/ili pak susreće s lokalnom kulturom kao s novim kulturnim obrascem, ako je riječ o drugoj generaciji. U trećem poglavlju prikazani su rezultati empirijskog istraživanja o obilježjima povratnika na otok Korčulu kao primjer suvremenih povratnih migracija u Hrvatsku,3 a nakon toga slijedi zaključak.

Upravo pod naslovom „Didov san – transgranična iskustva hrvatskih iseljenika“, 2014. je objavljena knjiga tj. zbornik radova koji nam donosi neke novije spoznaje o migrantsko-povratničkim iskustvima kroz više primjera i analiza slučajeva iseljenika i povratnika iz Njemačke, Brazila, Argentine, Kanade i Australije (Čapo Žmegač, Hornstein Tomić i Jurčević, 2014).

3 Dio je to većeg istraživanja o dolaznim migrantskim tokovima u Hrvatsku, točnije na otok Korčulu, a osim povratnih migranata prepoznati su i bračni migranti, te migranti životnog stila kao druga dva dominantna oblika dolaznih migracija (Marinović Golubić, 2017).

2

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1071

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

RANIJE TEORIJE POVRATNIH MIGRACIJA Detaljniji opis ranijih teorija povratnih migracija nalazimo u radu Peračkovića (2006), stoga ćemo se na ovom mjestu samo osvrnuti na osnovne pojmove i teze najrelevantnijih autora kroz kraći pregled počevši od temeljnih pojmova. Važno je prije svega istaknuti kako povratne migracije obuhvaćaju sve one vanjske migrante, bilo tzv. osobe na privremenom radu u inozemstvu, bilo one koji su se već smatrali trajnim iseljenicima, no odlučili su se vratiti u Hrvatsku kao zemlju podrijetla ili zemlju predaka. Leksikon etničkog i migracijskog nazivlja povratnim migrantima smatra one osobe koje se vraćaju u zemlju podrijetla iako, često još uvijek imaju državljanstvo te zemlje, a povratništvo je apstraktna tvorba poput naziva iseljeništvo, koja označava proces vraćanja u domovinu, množinu povratnika i sklop njihovih migracijskih iskustava (Heršak, 1998).

Razmatrajući teoriju migracijskog ciklusa, Nejašmić tako definira povratak vanjskih migranata kao proces zatvaranja migracijskog ciklusa vraćanjem vanjskih migranata u izvorno emigracijsko društvo (Nejašmić, 1981, str. 10). Iz ovog je vidljivo da povratni migranti mogu biti i osobe koje su kategorizirane ili kao privremeni ili kao trajni vanjski migranti koji su se u jednom trenutku života odlučili vratiti i trajno nastaniti u zemlji podrijetla. Sumirajući navedeno, povratne migracije se mogu jednostavno definirati kao trajni povratak ili preseljenje vanjskih migranata bez obzira na dužinu boravka, iz zemlje primitka u zemlju podrijetla. (Peračković, 2006, str. 478). Prema ovim definicijama, mogu se derivirati i pojmovi povratni migrant – osoba koja se vraća u zemlju podrijetla, iako često još uvijek ima državljanstvo te zemlje te pojam povratništvo (iz iseljeništva) koji u konačnici podrazumijeva proces vraćanja u domovinu, množinu povratnika i sklop njihovih migracijskih iskustava.

U pretraživanju literature koja spominje povratne migrante4, može se uočiti kako se većina autora više fokusirala na neka demografska i pravna pitanja vraćanja migranata, te na problematiku imigracijske politike zemalja primitka i zemalja podrijetla, a zasebnog teorijskog promišljanja povratnih migracija kao sociokulturnog procesa nije bilo. Zato je važno spomenuti jedan od prvih radova u kojem autorica istražuje čimbenike utjecaja na povratne migracije u Zapadni Meksiko i gdje spajanjem različitih teorijskih pristupa kreira jedan koncept povratnih migracija. Ona prikazuje i objedinjuje četiri teorijska modela raznih autora: teoriju neostvarenih ciljeva, teoriju cirkularnih migracija, teoriju planirane zarade i teoriju društvene mreže (Reyes, 1997). Budući da je model temeljito prezentiran u već objavljenom članku (Peračković, 2006) ovdje ćemo dati samo kraći pregled temeljnih teza. U teoriji neostvarenih ciljeva (Dissapointment Theory) koju su prikazali Herzog i Schottman (1982) migranti su se vratili jer nisu uopće našli posao ili su slabo zarađivali pa se vraćaju ubrzo nakon migracije; teorija cirkularnih migracija (Circular Migration Theory) čiji je autor bio Zelinsky (1971) koji pokazuje kako je cilj migracije prvenstveno povećati prihode pa kad se to ostvari, migrantu su otvorene obje opcije: ili povratak ili pak duži odnosno trajni ostanak; Lindstromova teorija ostvarene zarade (Target Income Theory) prema kojoj migrant ima jasnu ideju o željenoj zaradi kao definiranom cilju koji omogućuje svrhu same migracije, kao npr. rješavanje stambenog pitanja, investiranje u tehnologiju ili kupnja zemlje (Lindstrom, 1996); teorija društvene mreže (Social Network Theory) nastala kroz Masseyevo istraživanje, koje je pokazalo kako će kvaliteta društvenih mreža iz kruga migrantove šire obitelji, mjesta

Kod domaćih autora, sociologija migracija je glavna tema knjige M. Mesića Međunarodne migracije - tokovi i teorije (Mesić, 2002). Autor ističe kako sociologija samu migraciju ne promatra isključivo kao čin preseljenja već kao ciklus, odnosno proces koji ima nekoliko faza, gdje pojedinac ulazi u drugo društvo, susreće se s drugom kulturom i vrijednostima što vodi, kako to navode Sinha i Ataullah, prema kulturnoj difuziji i socijalnoj integraciji (Mesić, 2002, str. 247). Povratne migracije u zemlju podrijetla uglavnom se istražuju tek kao eventualni krajnji ishod tog migracijskog ciklusa, a u istraživanjima se najčešće ispituju stavovi o mogućnostima povratka samih migranata te motivacija i struktura onih koji su se već vratili (Peračković, 2006).

4

1072 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Marinović Golubić, M., Peračković, K.: Obilježja suvremenih povratnih migracija u Hrvatskoj - Primjer s otoka Korčule

ili zemlje podrijetla, utjecati na odluku o migraciji, ali i povratku. Upravo ta mreža, osim korisnih i točnih informacija o mogućnostima zaposlenja i stanovanja, može značajno smanjiti troškove migriranja (Massey, 1990). Ostali poznatiji i spominjaniji empirijsko-teorijski radovi vezani uz povratne migracije su svakako radovi Cerasea (1974), Bovenkerka (1974), Gmelcha (1980) te Kinga (2000). Cerase (1974) je na primjeru talijanskih povratnik iz SAD-a razlučio četiri idealna tipa povratka i povratnika: povratak kao neuspjeh (return of failure) opisuje povratak migranata koji se nisu uspjeli prilagoditi novom društvu i koji su se brzo vratili u zemlju odlaska. Nadalje, povratak kao konzervativizam (return of conservativism) opisuje povratak onih koji nakon dužeg boravka u zemlji primitka nisu prošli značajniji proces akulturacije, te su živjeli relativno odvojeni od ostatka zajednice, radeći slabo plaćene poslove. Ponovna integracija nakon povratka u Italiju nije praćena većim teškoćama. Povratak kao inovacija (return of innovation) treći je tip u kojem migranti nakon dužeg vremena provedenog u SAD-u, uspevši se na ljestvici socijalne mobilnosti, povratkom u Italiju unose nove vrijednosti i proizvode u svoje staro društvo, međutim, ostajući po strani, neidentificirani s ostatkom zajednice, žive u Italiji američke vrijednosti i ideale. Naposljetku, kao posljednji tip Cerase navodi povratak po umirovljenju (return of retirement). Bovenkerk (1974) oblikuje temeljnu podjelu povratnih migracija na osnovu dva kriterija ‒ namjere povratka i realiziranog povratka. Kombiniranjem ta dva kriterija dobivamo četiri modela migracije: namjeravana trajna emigracija bez stvarnog povratka, namjeravana trajna emigracija s realiziranim povratkom, namjeravana privremena migracija bez povratka, namjeravana privremena migracija bez realiziranog povratka. Ova teorijska konceptualizacija, kako se kasnije uspostavilo, nije uvijek primjenjiva za empirijsku operacionalizaciju s obzirom na to da mnogi migranti odlaze ne znajući namjeravaju li ostati dulje ili ne, već odluku donose s vremenom (King, 2000, str. 12). Gmelch (1980) propituje pojmove uspjeha i neuspjeha kod povratnih migranata te zaključuje kako je većina povratnih migranata negdje između, odnosno, navodi na zaključak kako su zapravo povratnici oni koji nisu niti na vrhu niti na dnu, već upravo na sredini socioekonomske ljestvice u zemljama dolaska. Ovdje možemo spomenuti i Schuetza (1945, str. 369) koji, iako se primarno nije bavio migrantima već povratnicima iz rata, odnosno ratnim veteranima, među prvima dovodi u pitanje samu ideju neproblematičnog povratka u zajednicu nakon dužeg izbivanja, jer kako tvrdi: „razdvajanje prekida zajednicu prostora i vremena”. Tema je to koja će se kasnije unutar migracijske teorije šire elaborirati kako po pitanju izbjeglica tako i po pitanju dobrovoljnih migranata. Također, kao prilog teoretskoj konceptualizaciji povratnih migracija možemo pridodati i skupinu radova u kojima se analiziraju grupe faktora – uzročnika povratnih migracija. Pa tako npr. King (2000, str. 14) prepoznaje četiri skupine uzročnih faktora koji mogu potaknuti povratak: ekonomske (nezaposlenost, prekid ugovora, više poslova ili bolje plaće kod kuće, želja za ulaganjem), socijalne (rasna netrpeljivost, poteškoće u integraciji, čežnja za domom, želja da se poboljša socijalni status), obiteljske, odnosno promjene u životnom ciklusu (umirovljenje, roditeljske veze, brak, obrazovanje djece) te političke uzročnike (vladine politike kako u zemlji odlaska tako i u zemlji dolaska).

NOVIJE SPOZNAJE O POVRATNIM MIGRACIJAMA Novije spoznaje o povratnim migracijama potaknute su u prvom redu aktualizacijom dviju paradigmi društvenih znanosti koje su početkom 21. stoljeća bile posebno naglašene, a to su paradigma mobilnosti i transnacionalizma. Ipak, jednako kao i u prethodnom razdoblju, nedostaje teorijskih sinteza. Jedan od posljednjih i poznatijih pokušaja takve vrste ponudio je Cassarino (2004) koji navodi pet najčešćih objašnjenja povratka unutar dominantnih migracijskih teorija – povratak kao rezultat neuspjeha u zemlji dolaska, povratak nakon što su zadovoljeni svi unaprijed postavljeni ciljevi, povratak s ušteđevinom, povratak uslijed starosti, umirovljenja ili bolesti, te povratak obilježen trajnom cirkulacijom i održavanjem prekograničnih aktivnosti i veza.

U tablici 1. prikazali smo dio njegove konceptualizacije povratnika.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1073

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Tablica 1.

Neoklasična ekonomska teorija

Povratne migracija

Nova ekonomija radnih migracija

Transnacionalizam

Teorija prekograničnih društvenih mreža

Oni koji ostaju u zemlji dolaska su oni koji su uspjeli.

Povratak je anomalija, ako ne i neuspjeh migrantskog iskustva.

Povratak je dio paketa migracijskog projekta („izračunata strategija”).

Javlja se kada su u zemlji primitka migrantska očekivanja ispunjena.

Zemlja dolaska i zemlja povratka dva su odvojena svijeta: centar i periferija.

Pretpostavka je da postoji malo razmjene između ova dva svijet i da povratnik nije dobro upoznat sa situacijom u domovini.

Povratak nije nužno trajan.

Pojavljuje se kada je prikupljeno dovoljno financijskih resursa za održavanje doma i kada su uvjeti u domovini povoljni. Povratak je pripremljen. Ima svoju društvenu i povijesnu pozadinu.

Povratak je osiguran i omogućen prekograničnim mrežama društvenih i ekonomskih veza kojima se prenose informacije. Povratak je samo prvi korak prema završetku migracijskog projekta.

Utjelovljuje neuspješnog migranta koji nije uspio maksimizirati svoju priliku.

Utjelovljuje uspješnog migranta čiji ciljevi su zadovoljeni.

Niti je uspješan, niti neuspješan. U zemlju podrijetla donosi ušteđevinu.

Povratna očekivanja se mijenjaju i prilagođavaju strukturalnom kontekstu u domovini. Samo se bolesni, stari, umirovljeni i netalentirani vraćaju

Pripada globalno razbacanoj migrantskoj grupi (ima tzv. svijest o dijaspori). Uspješna migrantska iskustva.

Povratnik definira strategije kako održati i zadržati prekogranične aktivnosti i veze.

Društveni akter s jasno definiranim vrijednostima i mogućim projektima u domovini.

Prikuplja informacije o kontekstu i prilikama u zemlji podrijetla. Resurse mobilizira prije povratka, Pripada preko-graničnim mrežama koje uključuju migrante i ne-migrante.

Propast migrantskog iskustva. Mora se vratiti kući.

Osjećaj pripadnosti kući.

Ciljevi zadovoljeni.

Pripadnost domu (domovini), nostalgija.

Motivacija se prilagođava realnostima domaćeg tržišta i odnosima moći.

Pripadnost domu (domovini).

Obiteljske veze su ključne. Društveni i ekonomski uvjeti povratka su procijenjeni kao relativno povoljni što motivira povratak.

Ukorijenjena i oblikovana društvenim, ekonomskim i institucionalnim prilikama kod kuće, kao i važnošću vlastitih resursa.

Povratnik

Motivacija povratnika

Strukturalizam

Preuzeto iz: Cassarino, 2004, str. 269

I dok Cassarino samo navodi transnacionalnu perspektivu, drugi autori dublje je razrađuju pitajući se kakav je odnos povratništva i transnacionalizma s obzirom na to da je u toj perspektivi naglasak na mogućnosti da migrant živi na dvije relacije, te kako bi eventualna povećana mobilnost mogla utjecati na povratak. Carling i Erdal (2014, str. 3 ‒ 4) zaključuju kako najveću šansu za planiranje povratka iskazuju ispitanici s izraženim transnacionalnim vezama i niskim stupnjem integracije, s druge strane, osobe koje sebe percipiraju visoko integriranim u društvo dolaska i sa slabim transnacionalnim vezama iskazuju najmanju namjeru povratka. U sredini preostaju dvije kategorije onih koji iskazuju i relativni visoki stupanj integracije i transnacionalizma, te oni koji nisu niti jedno. Ipak, u svojoj studiji de Haas, Fokkema i Fihri (2015) ne nalaze tako jasnu povezanost (ne)ingriranosti i povratka. U kontekstu mobilnosti posebno je naglašena uloga povremenih posjeta domovini kao stepenici koja može voditi ka povratku, ali i sasvim ga nadomjestiti (Carling i Erdal, 2014; King i Christou, 2011). U empirijskim istraživanjima nastalim u posljednjih 20-ak godina, modaliteti povratka prika1074 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Marinović Golubić, M., Peračković, K.: Obilježja suvremenih povratnih migracija u Hrvatskoj - Primjer s otoka Korčule

zuju se puno šire te je prihvaćenija ideja o povratku koji nije nužno konačan, odnosno o povratku ne kao završetku migracijskog procesa, već privremenoj točci u pojedinčevoj migracijskoj putanji (Čapo Žmegač, Hornstein Tomić i Jurčević, 2014; Ley i Kobayashi, 2005; Markowitz i Stefansson, 2004). Posebno su složeni primjeri povratka druge ili sljedeće generacije kod kojih se zapravo niti ne može govoriti o povratku jer sami zapravo nisu (ili nisu duže) živjeli u zemlji u koju se sada vraćaju. Etnički (Tsuda, 2009), ancestralni ili kontradijasporički povratak (King i Christou, 2010) drugi su nazivi za navedenu pojavu, što samo potvrđuje da ju je moguće promatrati iz više kutova. Pa tako možda više nije važno gdje se tko vraća, već što taj povratak za nekog znači i što se time želi pronaći.

Odmičući se od radova koji problematiziraju konačnost povratka na analizu povratničke motivacije, vidljivo je kako povratnu migraciju uzrokuje više mikro, makro i mezo faktora koji se u različitim kontekstima, u različitim zemljama različito isprepliću. Tako se povratak povezuje i s obrazovanjem djece (Erdal, Amjad, Bodla, i Rubab, 2016), ali može i uslijediti zbog diskriminacije (Potter i Phillips, 2006), odnosno osjećaja nepripadanja (Kunuroglu, Yagmur, Vijver i Kroon, 2018), gospodarskih neprilika u zemlji domaćinu (White, 2014), ali i kao unaprijed namjeravana strategija (Drinkwater i Garapich, 2015) ili zbog želje za promjenom životnog stila (Bolognani, 2014). Također, povratak mlađih migranata nakon nekoliko godina provedenih u stranoj zemlji može se promatrati i u razvojno-identitetskom smislu (Saar, 2018), ali i kao dio globalnog kretanja mladih (Conway i Potter, 2009; King, 2017).

Proširenje Europske unije potaklo je značajan val radnih migranata iz Centralne i Istočne Europe. Lang, Glorius, Nadler i Kovács (2016, str. 5) navode podatke pojedinih studija vezane uz njihov povratak prema kojima 20 ‒ 50 % migranata napušta zemlju dolaska nakon pet godina, odnosno da 63 % ispitanih migranata razmišlja o povratku, od čega 78 % i ostvari povratak. Stoga zaključuju kako povratne migracije u Centralnoj i Istočnoj Europi nisu tek marginalni fenomen, a faktori koji tome pridonose su blizina obitelji i prijatelja, navezanost na zemlju podrijetla, njezin kulturni i prirodni okoliš, smanjene razlike u plaći, veća ponuda poslova.

Nakon što smo prezentirali neke od teorijskih smjerova korištenih u objašnjenu povratnih migracija, prikazat ćemo najvažnije spoznaje o fenomenu povratnih migracija u Hrvatskoj.

DOSADAŠNJE SPOZNAJE O POVRATNIM MIGRACIJAMA U HRVATSKU Od domaćih autora valja svakako istaknuti Mežnarićinu teoriju kolektivno-identifikacijskog polja, koju nažalost autori recentnijih radova gotovo i ne spominju, a ona ima primarno sociološki pristup jer polazi od činjenice da su migranti društvena skupina, odnosno, kako ih sama autorica naziva, kolektiv zvan migranti (Mežnarić, 1991). Povijest migracija je ujedno i povijest nastanka migrantskih zajednica u zemljama primitka: od kulturnih, vjerskih i sportskih klubova do profesionalnih i političkih udruženja, ali je isto tako i povijest povratka. Takve iseljeničke udruge i zajednice su zapravo locus o kojem govori Mežnarić, jer se u njima ostvaruje zadovoljenje društvenih potreba i formira se svojevrsni kolektivni migrantski identitet. Stoga taj pristup, koji Mežnarić zastupa u svojoj raspravi o predmetu sociologije migracija, može ujedno biti i teorijsko polazište u sociološkom istraživanju povratnih migracija, jer ta kolektivno-identifikacijska dimenzija skupine povratnih migranata integrira sve njihove identitete i iskustva u specifična socio-kulturna obilježja, koja su bitno određena migrantsko-povratničkim iskustvom (Peračković, 2006)5. U tablici 2. prikazan je model sociokulturnih promjena koji integrira ta različita iskustva migracije i povratka.

Povratni migranti prolaze kroz nekoliko različitih sociokulturnih procesa: najprije kroz migrantsko iskustvo koje se sastoji od procesa donošenja odluke o migraciji, same migracije te procesa integracije u zemlju dolaska (adaptacije, akulturacije i asimilacije), a zatim kroz povratničko iskustvo, koje se također sastoji od procesa donošenja odluke o povratku, remigraciji te reintegracije u staru/novu sredinu (Peračkovič, 2006).

5

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1075

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Tablica 2. Model sociokulturnih promjena kod povratnih migracija SOCIOKULTURALNO NASLJEĐE

POVRATNIČKO ISKUSTVO

MIGRACIJA

INTEGRACIJA

REMIGRACIJA

REINTEGRACIJA

proces donošenja odluke o migraciji

I adaptacija

proces donošenja odluke o povratku

I (re)adaptacija II (re)akulturacija

povratak kao sociokulturna promjena

„novi” identitet

migracija kao sociokulturna promjena

II akulturacija III asimilacija

primarna / sekundarna socijalizacija

MIGRANSTKO ISKUSTVO

Izvor: Peračković, 1999.

U nekim starijim istraživanjima o obilježjima vanjskih migracija provedena na iseljenicama, postavljala su se pitanja o namjerama povratka u Hrvatskoj (npr. Baučić i Maravić, 1971) pa je tako polovica ispitanika procijenila da će ostati na radu u inozemstvu 1 – 10 godina, 1/3 do godinu dana, a manji dio (3,5 %) se nije namjeravao vratiti u zemlju ili ne do mirovine (isto 3,5 %). Osnovni razlog zašto ne prihvaćaju ponuđene poslove u zemlji jest znatno manji dohodak. Ono što su istraživači istaknuli kao zabrinjavajuće jest podatak da je 58 % anketiranih prije odlaska bilo zaposleno, a većini je glavni motiv bio uštedama riješiti stambeno pitanje (izgradnja ili dogradnja kuće). U istraživanju Katunarića iz 1978. godine, bilocirana obitelj kao specifično obilježje većine tadašnjih iseljenika iz Hrvatske na privremenom radu je bila najvažnija motivacijska pozadina povratka. Zahvaljujući bilociranoj obitelji kao nekoj vrsti „nepokretnih” migracija, povratak je procijenjen kao vrlo vjerojatna realnost (Katunarić, 1978). Slično pokazuju i rezultati Nejašmićevog6 istraživanja s ispitanicima koji su se već vratili, kod kojih su motivi povratka u čak 54 % slučajeva bili upravo obiteljski; 14 % ih se vratilo jer je ispunilo ciljeve odlaska, a samo 4 % povratnika je navelo nezadovoljstvo poslom i uvjetima u inozemstvu, pa Nejašmić zaključuje da u povratnim tokovima prevladavaju faktori privlačenja izvornog društva nad potisnim faktorima zemlje primitka (Nejašmić, 1981). U istraživanju Mesića o iseljenicima tijekom 1990. godine čak 82 % ispitanika je odgovorilo da se namjerava vraćati, a na pitanje što otežava njihov povratak, 56 % ih je odgovorilo da čekaju mirovinu kao pretpostavku povratka; 25 % ih navodi kao razlog nevraćanja nemogućnost nalaženja adekvatnog zaposlenja; 18 % iseljenika je navelo kao otežavajuću okolnost za odluku o povratku drugačiji način života i standard na koji su se navikli vani; 15 % ih je navelo želju djece da se školuju u inozemstvu, a 4 % neriješeno stambeno pitanje u Hrvatskoj (Mesić, 1991).

Prvo ciljano istraživanje iz 1997. godine na uzorku povratnika u Hrvatsku nakon uspostavljanja države, pokazalo je da su motivi za povratkom podijeljeni na ekonomske s 12 % udjela, političke s 18 % te najviše osobne sa 70 % udjela (Šakić, Ivanda, Jurčević, Mišetić, Mlačić i Pokos, 1997). Pod ekonomskim motivima ispitanici su navodili svoje planove za ulaganjem svoje ušteđevine u neki posao ili obrt, politički motivi su podrazumijevali ponajprije samu činjenicu stvaranja samostalne hrvatske države, a pod osobne su ispitanici najčešće navodili obiteljske razloge (25 %), nostalgiju za rodnim krajem (19 %) te umirovljenje (12 %). U svojoj studiji koja se bavila i povratnim migracijama (Čapo Žmegač, Hornstein Tomić i Jurčević, 2014), autorice polaze od

Podaci iz Nejašmićevog istraživanju pokazuje da je sociodemografska struktura povratnika u važnim obilježjima nepovoljnija od strukture migranata pri odlasku. Glavni uzrok takve negativne selekcije je politika zapošljavanja imigracijskih zemalja koje su nastojale zadržati kvalificiranija i stručna zanimanja, a odbijati radnike sa nekvalificiranim i nisko produktivnim zanimanjima. Stoga je činjenica da su se uglavnom vraćali stariji i radno-neaktivni iseljenici (Nejašmić, 1981).

6

1076 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Marinović Golubić, M., Peračković, K.: Obilježja suvremenih povratnih migracija u Hrvatskoj - Primjer s otoka Korčule

rezultata ovog istraživanja te konstatiraju da je povratak i nakon 1990. godine bio zanemariv (unatoč činjenici da se formiraju nadležna ministarstva za iseljenike i povratnike7). Vratili su se uglavnom poslijeratni iseljenici starije dobi, manje oni rođeni kao druga generacija; također su se vratili oni koji su bili jače povezani s domovinom kroz uključivanje u razna domovinska društva u iseljeništvu pa su najčešći motivi bili domoljubni i obiteljski. Prema tome, već iz ovih starijih istraživanja možemo zaključiti da su dosadašnje povratne migracije u Hrvatskoj uglavnom obuhvaćene u teoriji planirane zarade kao i teorija društvenih mreža s obzirom na navedene motive. Sumirajući teorijske pretpostavke i prikazane rezultate tih prvih istraživanja, može se zaključiti da su povratne migracije bile završna faza u migracijskom ciklusu, da su trajne i istodobne s novim odlaznim migracijama, te da sam povratak ovisi kako o daljini zemlje iseljenja, dužini boravka u iseljeništvu, stupnju asimilacije, kao i o nekim individualno-psihološkim i obiteljskim razlozima (Peračković, 2006). Već spomenuti Zbornik urednica Čapo Žmegač, Hornstein Tomić i Jurčević (2014) o povratku u Hrvatsku uzima u obzir najrazličitije kontekste povratka i povratnika, koristeći metodu biografskog intervjua.

EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE POVRATNIKA NA OTOK KORČULU Povratne migrante koji imaju otočko podrijetlo Lajić još 1992. prepoznaje kao potencijalno relevantnu i značajnu skupinu otočnih doseljenika. Kako navodi: „otočanin-povratnik dobro poznaje otočni stil života te lakše prolazi kroz psihološku, sociološku, klimatološku, etničku i drugu adaptaciju, za razliku od neotočnog stanovništva nenaviklog na specifični, tradicionalno-konzervativni otočki način života”. (Lajić, 1992, str. 294; prema Marinović Golubić, 2017, str. 125). Dosadašnja istraživanja povratnih migracija rađena na manjim šibenskim i zadarskim otocima te na Lošinju navode umirovljenike kao najbrojniju skupinu povratnika (Bara, 2013; Klempić Bogadi i Podgorelec, 2011; Lajić, 1992; Oroz i Urem, 2015; Podgorelec, 2008; Podgorelec i Klempić Bogadi, 2013). Razlikuju povratnike iz inozemstva, povratnike optante (uglavnom na cresko-lošinjskom području), povratnike iz kopnenih dijelova Hrvatske i povratnike s drugih otoka (Bara, 2013). Isti autor njihovu reintegraciju u zajednicu opisuje kao „dugi put kući” jer se nakon fizičkog povratka povratnici moraju i „društveno vratiti” (Bara, 2013, str. 218). Povratak djece otočnih iseljenika, odnosno povratak druge generacije na otoke do sada nije bio dovoljno tematiziran, stoga ćemo u ovom radu poseban naglasak staviti upravo na različite kontekste povratka pripadnika prve, odnosno druge generacije. Povratak druge generacije relativno je rijetka pojava (Erdal i Ezzati, 2015), ali unutar pojedinih iseljeničkih zajednica (npr. grčke, turske, karipske) je nešto učestaliji. Ovo istraživanje je provedeno tijekom 2013. i 2014. godine metodom polustrukturiranog intervjua s 13 povratnih migranata na Korčulu, te je dio većeg istraživanja o dolaznim migrantskim dokovima na otok (Marinović Golubić, 2017). Uzorak je prikupljen metodom snježne grude, ali se vodilo računa da se obuhvate ispitanici iz svih naselja otoka te različitih dobnih skupina i zemalja dolaska.

Ispitanici su se većinom vratili iz Australije, Kanade, SAD-a, Republike Južne Afrike, a dvoje ih je bilo povratnika iz Hrvatske. Njih šest pripadnici su prve generacije povratnika, dok je sedam ispitanika pripadnika druge generacije. U uzorku je bilo sedam žena i šest muškaraca. Većina ih je napustila otok u razdoblju između 60-ih i 80-ih godina 20. st., a vratili su početkom 2000. godine. Dob ispitanika kretala se od 21 do 75 godina.

Kako se u istraživanju radi o doseljenicima koji dolaze u relativno male zajednice (najveće mjesto na otoku ima oko 4000 stanovnika), prihvaćenost od strane lokalne zajednice je prema riječima sudionika istraživanja vrlo bitna. Morska granica steže i granice među otočanima koji često imaju jak osjećaj solidarnosti, ali u isto

U Hrvatskoj je od svibnja 1995. do lipnja 1999. postojalo Ministarstvo povratka i useljeništva, a ministrom je bio imenovan Marijan Petrović, poduzetnik i povratnik iz Kanade. To je ministarstvo proizašlo iz dotadašnjeg Ministarstva iseljeništva koje je bilo uspostavljeno odmah po osnivanju prve Vlade Republike Hrvatske, 30. svibnja 1990. godine.

7

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1077

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

vrijeme dijele i osjećaj da su stalno pod prismotrom, stoga je njihov život u isto vrijeme i javan i privatan, te je nužno stalno prikladno održavanje (ne previše i ne premalo) međusobnih odnosa (Péron, 2004). Povratnici su opisivali kako im je trebalo neko vrijeme da se priviknu na pozdrave na ulicama, na činjenicu da svi znaju tko su. Pozdravi na ulicama, poznata lica, spremnost da se pomogne pozitivne su odlike života u malim zajednicama. Druželjubivost je isto nešto što se primjećuje kao posebnost lokalnih otočnih zajednica i što razlikuje život u malom mjestu od života u velikom gradu. Jednako tako pozdravi školske djece nešto je što se primjećuje kao lijepo, kao znak zajedništva. Međutim, život u malim zajednicama ima i svoju težu stranu – druga strana života u maloj zajednici je da svi znaju sve i da se malo što može skriti. Sporiji ritam života uobičajeno se shvaća kao nešto pozitivno, ali za doseljenike ponekad je to i negativnost. Iako ih većina izjavljuje da se osjeća prihvaćenim, razlikuju potpunu i djelomičnu prihvaćenost. Same lokalne zajednice nemaju razvijene civilne akcije i inicijative – poput civilnog udruživanja kroz udruge, predavanja, radionice, malo je prilika i za volonterstvo. Sva ta događanja mogla bi funkcionirati kao kanali integracije, međutim takvih prilika nema puno. Ukoliko se takve stvari i organiziraju, nisu dovoljno dobro razglašene ili su namijenjene samo uskom krugu ljudi. Zato se i jedan dio ispitanika druži isključivo sa sebi sličnima – doseljenicima. Potrebu za takvim zajedničkim akcijama doseljenici posebno primjećuju u pitanjima uređenja okoliša te skrbi za starije stanovništvo. Povratnici druge generacije često imaju i potrebu angažiranja u javnim stvarima (s manje ili više uspjeha i razumijevanja). Općenito, po uzoru na Huijbensa (2012, str. 349) koji razlikuje nostalgične i kreativne vlasnike vikendica unutar manjih zajednica možemo i mi napraviti sličnu razliku između povratnika prve i druge generacije. Povratnici prve generacije manje su zainteresirani za ponovnim uključivanjem u zajdnicu jer se ionako već smatraju dijelom zajednice iz koje su tek privremeno bili otišli. Zato i nemaju potrebe za daljnjim potvrđivanjem svog lokalnog statusa, za razliku od povratnika druge generacije koji se vraćaju u mlađoj i srednjoj životnoj dobi, koji tu nisu trajnije boravili te koji žele aktivno izgraditi kako svoj novi život tako i status u lokalnoj zajednici. Njihova ponovna emigracija otvorena je opcija, a uvjetuju je kako promjene u životnom ciklusu (njih samih ili njihove djece) tako i u procjeni kvalitete života.

Benson spominje kako je migrantova uspješna, odnosno manje uspješna integracija u zajednicu dolaska „rezultat složenih preklapanja različitih čimbenika koji uključuju (između ostalog) želju i motivaciju samog doseljenika; prilike za interakciju s lokalnom zajednicom; prihvaćenost od strane lokalne populacije te pronalaženja zajedničkih interesa” (Benson, 2010, str. 48). U hrvatskom otočnom kontekstu Rogić izvodi zaključak kako je za oblikovanje osjećaja prihvaćenosti presudno koliko brzo novodošli prihvaćaju ili razvijaju životni i kulturni stil blizak onom što je zapisano u tradiciji otočke zajednice, ali su takvi zahtjevi u većim mjestima manji (Rogić, 1988, str. 222). Bara (2014, str. 190) pak napominje kako oni koji su se odselili „zbog vlastitog izbora, a ne nužnosti”, pokazuju i različite varijacije želje za prilagodbom tako da ne možemo govoriti o unaprijed zadanim obrascima prilagodbe.

ZAKLJUČAK Sumirajući navedene teorijske pretpostavke i prikazane rezultate istraživanja, može se zaključiti da su povratne migracije jedna od prirodnih opcija završetka procesa migriranja uopće, da su permanentne i paralelne sa samim odlaznim migracijama, da njihova realizacija ovisi kako o daljini zemlje iseljenja, dužini boravka, stupnju asimilacije, tako i o individualno-psihološkim i obiteljskim razlozima. San o povratku nerijetko je prisutan i u drugoj ili nekoj od sljedećih generacija iseljenika, iako najčešće ostaje samo san, bez konkretne realizacije povratka. Ipak, pitanje povratka u Hrvatsku nije posve marginalan fenomen imajući na umu već davno ustanovljenu migracijsku zakonitost kako nakon svakog odlaznog migracijskog vala možemo očekivati i određeni povratni val.

1078 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Marinović Golubić, M., Peračković, K.: Obilježja suvremenih povratnih migracija u Hrvatskoj - Primjer s otoka Korčule

S obzirom na različitost i mnogobrojnost modaliteta povratnih migranata u znanstvenom diskursu, primjetan je relativan nedostatak teorijskih generalizacija. Ranije teorije, iako su ponudile više razrađenih tipologija povratnika, shvaćale su povratak kao konačan završetak migracije. Novije teorije preispituju tu trajnost i prirodnost povratka. Pojedinčevo izbivanje iz neke zajednice i povratak u nju obilježeni su ponovnom integracijom čiji ishod može biti neizvjestan, a jednako vrijedi kako za one koji su dobrovoljno otišli tako i za izbjegle i prognane. Ono što je zajedničko i starijim i novim radovima je konceptualno razlikovanje namjere povratka od realiziranog povratka, te ukazivanje na nedostatnost službenog bilježenja povratka.

Pogled na dosadašnja istraživanja povratnih migracija u Hrvatskoj dokazuje da su povratnici skupina zasebnih sociokulturnih značajki upravo zbog iskustva života u drugačijem socio-kulturnom okruženju. Također, iz tih istraživanja pokazuje se da su motivi povratka uglavnom i u 80-im, kao i u 90-im godinama prošlog stoljeća bili najviše osobne, odnosno obiteljske prirode. Povratci koji se bilježe dovode se u vezu s domoljubljem i umirovljenjem, te su većinom značili završetak migracijskog ciklusa i trajni ostanak. Nakon osamostaljenja Hrvatske kratko je vladalo uvjerenje kako bi mogao uslijediti značajniji povratnički val, međutim, to se nije dogodilo, što dokazuje i studija Šakića i sur. iz 1997. godine.

Zbornik urednica Čapo Žmegač, Hornstein Tomić i Jurčević (2014) sadrži poseban osvrt na povratak druge generacije ili, kako naglašavaju, etnički povratak u zemlju predaka. Bliži je to pogled na svakodnevicu u kojoj iščitavamo suprotstavljene doživljaje povratka – za neke je to doživljaj uspjeha, dok je za druge potraga za domom prepuna neugodnih prepreka. Nastavak je to prijašnjih radova Čapo Žmegač (2010) u kojima se naglašava raznolikost povratnih migranata, ali i ruši pomalo romantizirana predodžba o povratništvu.

Jedna od češće spominjanih hrvatskih povratničkih skupina je svakako skupina otočnih povratnika, što ne čudi s obzirom na to da se s otoka stoljećima iseljavalo. Povratnički tokovi na otoke također su većinom umirovljenički te najčešće konačni, odnosno rijetki su primjeri re-emigracije. Sami povratnici iskazuju različite stupnjeve integracije, ovisno o veličini otočne zajednice, očekivanjima od same migracije, postojanju integracijskih kanala kao što su npr. udruge ili lokalna događanja i slično. Povratak djece otočnih iseljenika, odnosno druge generacije posebno je zanimljiv zato što se događa u kontekstu njihove potrage za boljim i ispunjenijim životom te stoga jer se vraćaju u radno aktivnoj dobi s malom djecom. Često su upravo agenti promjene u manjim otočnim zajednicama, međutim njihov povratak otvorena je opcija.

Svi ovi nabrojani empirijski primjeri pokazuju kako u Hrvatskoj trajno djeluju povratni migracijski tokovi u skromnom opsegu, a za očekivati je i nastavak tih trendova.

Literatura 1.

Akrap, A., Strmota, M. i Ivanda, K. (2017). Iseljavanje iz Hrvatske od početka 21. stoljeća: uzroci i posljedice. U M. Sopta, V. Lemić, M. Korade, I. Rogić i M. Perić Kaselj (Ur.), Hrvatska izvan domovine II. Zbornik radova predstavljenih na drugom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Šibeniku 1. - 3. srpnja 2016. (str. 543-551). Zagreb: Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva; Centar za kulturu i informacije Maksimir.

2.

Bara, M. (2013). Povratne umirovljeničke migracije na hrvatskim otocima. Migracijske i etničke teme, 29(2), 201-224. https://doi.org/10.11567/met.29.2.4

3.

Bara, M. (2014). Umirovljeničke migracije na hrvatskim otocima: integracija migranata u lokalne zajednice. (Neobjavljena doktorska disertacija). Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb.

4.

Baučić, I. i Maravić, Ž. (1971). Vraćanje i zapošljavanje vanjskih migranata iz SR Hrvatske. Zagreb: Institut za geografiju Sveučilišta u Zagrebu; Republički zavod za zapošljavanje.

5.

Benson, M. (2010). The Context and Trajectory of Lifestyle Migration. European Societies, 12(1), 45-64. https://doi.org/10.1080/14616690802592605 Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1079

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

6.

Bolognani, M. (2014). The Emergence of Lifestyle Reasoning in Return Considerations among British Pakistanis. International Migration, 52(6), 31-42. https://doi.org/10.1111/imig.12153

7.

Bovenkerk, F. (1974). The sociology of return migration: A bibliographic essay. Den Haag: Martinus Nijhoff.

8.

Carling, J. i Erdal, M. B. (2014). Return Migration and Transnationalism: How Are the Two Connected?

International Migration, 52(6), 2–12. https://doi.org/10.1111/imig.12180

9.

Cassarino, J. P. (2004). Theorising return migration: The conceptual approach to return migrants revisited.

International Journal on Multicultural Societies, 6(2), 253–279. DOI: 10.1590/S1980-85852013000200003

10. Cerase, F. P. (1974). Expectations and Reality: A Case Study of Return Migration from the United States to Southern Italy. International Migration Review, 8(2), 245-262. https://doi. org/10.1177/019791837400800210 11. Conway, D. i Potter, R. B. (Ur.). (2009). Return Migration of the Next Generations: 21st Century Transnational Mobility. London: Routledge.

12. Čapo Žmegač, J. (2010). Različiti pristupi povratnim migracijama: primjer Hrvatske. Studia ethnologica Croatica, 22(1), 11-38. (https://hrcak.srce.hr/62238) 13. Čapo Žmegač, J., Hornstein Tomić, C. i Jurčević, K. (Ur.). (2014). Didov San: transgranična iskustva hrvatskih iseljenika. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku.

14. De Haas, H., Fokkema, T. i Fihri, M. F. (2015). Return Migration as Failure or Success?: The Determinants of Return Migration Intentions Among Moroccan Migrants in Europe. Journal of International Migration and Integration, 16(2), 415-429. https://doi.org/10.1007/s12134-014-0344-6 15. Drinkwater, S. i Garapich, M. P. (2015). Migration Strategies of Polish Migrants: Do They Have Any at All? Journal of Ethnic and Migration Studies, 41(12), 1909-1931. https://doi.org/10.1080/1369 183X.2015.1027180 16. Erdal, M. B., Amjad, A., Bodla, Q. Z. i Rubab, A. (2016). Going Back to Pakistan for Education? The Interplay of Return Mobilities, Education, and Transnational Living: Going Back to Pakistan for Education?

Population, Space and Place, 22(8), 836-848. https://doi.org/10.1002/psp.1966 17. Erdal, M. B. i Ezzati, R. (2015). ‘Where are you from’ or ‘when did you come’? Temporal dimensions in migrants’ reflections about settlement and return. Ethnic and Racial Studies, 38(7), 1202-1217. https:// doi.org/10.1080/01419870.2014.971041 18. Gmelch, G. (1980). Return migration. Annual review of anthropology, 9(1), 135-159. https://doi. org/10.1146/annurev.an.09.100180.001031 19. Heršak, E. (Ur.). (1998). Leksikon migracijskog i etničkog nazivlja. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti; Školska knjiga.

20. Herzog, H. i Schottman, A. M. (1982). Migration Information, Job Search and the Remigration Decision.

Southern Economic Journal, 50(1), 43-56. DOI: 10.2307/1058039 21. Huijbens, E. H. (2012). Sustaining a Village’s Social Fabric? Sociologia Ruralis, 52(3), 332-352. https:// doi.org/10.1111/j.1467-9523.2012.00565.x 22. Jurić, T. (2017). Suvremeno iseljavanje Hrvata u Njemačku: karakteristike i motivi. Migracijske i etničke teme, 33(3), 337-371. https://doi.org/10.11567/met.33.3.4 23. Katunarić, V. (1978). Vanjske migracije i promijene u porodici. Zagreb: Centar za istraživanje migracija.

24. King, R. (2000). Generalization from the history of return migration. U B. Gnosh (Ur.), Return Migration: Journey of Hope or Despair (str. 7-55). Geneva: International Organization of Migration.

1080 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Marinović Golubić, M., Peračković, K.: Obilježja suvremenih povratnih migracija u Hrvatskoj - Primjer s otoka Korčule

25. King, R. (2017). Theorising new European youth mobilities. Population, Space and Place, 24(1), e2117. https://doi.org/10.1002/psp.2117 26. King, R. i Christou, A. (2010). Cultural geographies of counter-diasporic migration: perspectives from the study of second-generation ‘returnees’ to Greece. Population, Space and Place, 16(2), 103-119. https://doi.org/10.1002/psp.543 27. King, R. i Christou, A. (2011). Of Counter-Diaspora and Reverse Transnationalism: Return Mobilities to and from the Ancestral Homeland. Mobilities, 6(4), 451–466. https://doi.org/10.1080/17450101.201 1.603941 28. Klempić Bogadi, S. i Podgorelec, S. (2011). Sociogeografske promjene u malim otočnim zajednicama primjer otoka Zlarina. Geoadria, 16(2), 189–209. https://doi.org/10.15291/geoadria.285 29. Kunuroglu, F., Yagmur, K., Vijver, F. J. R. V. D. i Kroon, S. (2018). Motives for Turkish return migration from Western Europe: home, sense of belonging, discrimination and transnationalism. Turkish Studies, 19(3), 422-450. https://doi.org/10.1080/14683849.2017.1387479 30. Lajić, I. (1992). Stanovništvo dalmatinskih otoka. Zagreb: Consilium; Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu.

31. Lang, T., Glorius, B., Nadler, R. i Kovács, Z. (2016). Introduction: Mobility Against the Stream? New Concepts, Methodological Approaches and Regional Perspectives on Return Migration in Europe. U T. Lang, B. Glorius, R. Nadler i Z. Kovács (Ur.), Return Migration and Regional Development in Europe (str.

1-22). London: Palgrave Macmillan.

32. Ley, D. i Kobayashi, A. (2005). Back to Hong Kong: return migration or transnational sojourn? Global Networks, 5(2), 111–127. https://doi.org/10.1111/j.1471-0374.2005.00110.x 33. Lindstrom, D. P. (1996). Economic Opportunity in Mexico and Return Migration from the United States.

Demography, 33(3), 357-374. DOI: 10.2307/2061767 34. Marinović Golubić, M. (2017). Doseljavanje na otok – suvremene migracije na otok Korčulu. Migracijske i etničke teme, 33(2), 115-141. https://doi.org/10.11567/met.33.2.1 35. Markowitz, F. i Stefansson, A. H. (2004). Homecomings: Unsettling Paths of Return. Lanham, MD.: Lexington Books.

36. Massey, D. S. (1990). Social Structure, Haushold Strategy and the Cumulative Causation of Migration.

Population Index, 56(1), 3-26. DOI: 10.2307/3644186 37. Mesić, M. (1991). Vanjske migracije i društveni razvitak. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti.

38. Mesić, M. (2002). Međunarodne migracije - tokovi i teorije. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za sociologiju.

39. Mežnarić, S. (1977). Motivi odlaženja slovenskih radnika na rad u Njemačku, produžavanja boravka i vraćanja u Sloveniju. Revija za sociologiju, 7(1-4), 20-42. (https://hrcak.srce.hr/156141) 40. Mežnarić, S. (1991). Osvajanje prostora - prekrivanje vremena. Migracije umjesto razvoja. Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske.

41. Nejašmić, I. (1981). Povratak jugoslavenskih vanjskih migranata i njihovo uključivanje u gospodarski i društveni život zemlje. Zagreb: Centar za istraživanje migracija.

42. Oroz, T. i Urem, S. (2015). Od ‘otoka koji tone’ do ‘američkog arhipelaga’. Fragmentarna etnografija povratnih migracija na Olib. Etnološka tribina: Godišnjak Hrvatskog etnološkog društva, 45(38), 122–138. https://doi.org/10.15378/1848-9540.2015.38.07

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1081

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

43. Peračković, K. (1999). Dva pogleda na hrvatsku privatizaciju: domaća javnost i migranti–povratnici o privatizaciji. U I. Rogić i D. Čengić (Ur.), Privatizacija i javnost (str. 115-139). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

44. Peračković, K. (2006). Sociološki pristup u istraživanju procesa povratnih migracija. Društvena istraživanja, 15(3(83)), 475-498. (https://hrcak.srce.hr/18283) 45. Peračković, K. i Rihtar, S. (2016). Materijalizam kao društvena vrijednost i poticaj namjerama iseljavanja iz Hrvatske. Migracijske i etničke teme, 32(3), 295-317. https://doi.org/10.11567/met.32.3.1 46. Péron, F. (2004). The Contemporary Lure of the Island. Tijdschrift Voor Economische En Sociale Geografie, 95(3), 326-339. https://doi.org/10.1111/j.1467-9663.2004.00311.x 47. Podgorelec, S. (2008). Ostarjeti na otoku. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti.

48. Podgorelec, S. i Klempić Bogadi, S. (2013). Gradovi potopili škoje – promjene u malim otočnim zajednicama. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti.

49. Potter, R. B. i Phillips, J. (2006). Both black and symbolically white: The ‘Bajan-Brit’ return migrant as postcolonial hybrid. Ethnic and Racial Studies, 29(5), 901-927. https://doi.org/10.1080/01419870600813942 50. Rajković Iveta, M. i Horvatin, T. (2017). Suvremeno iseljavanje iz Hrvatske u Irsku s posebnim osvrtom na mlade iz Slavonije. Migracijske i etničke teme, 33(3), 247-274. https://doi.org/10.11567/met.33.3.1 51. Reyes, B. I. (1997). Dynamics of Immigration: Return Migration to Western Mexico. San Francisco, CA.: Public Policy Institute of California.

52. Rogić, I. (1988). Otvorenost: odnos spram novodošlih. U I. Rogić (Ur.), Projekt Cres-Lošinj. Studija društvenih procesa (str. 218–223). Zagreb: Urbanistički institut SR Hrvatske.

53. Saar, M. (2018). To return or not to return? The importance of identity negotiations for return migration.

Social Identities, 24(1), 120-133. https://doi.org/10.1080/13504630.2017.1310038 54. Schuetz, A. (1945). The Homecomer. American Journal of Sociology, 50(5), 369–376. https://doi. org/10.1086/219654 55. Šakić, V., Ivanda, K., Jurčević, J., Mišetić, A., Mlačić, B. i Pokos, N. (1997). Sociodemografski, migracijski, povratničko-motivacijski i psihosocijalni status hrvatskih povratnika iz iseljeništva (elaborat). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

56. Tsuda, T. (2009). Diasporic Homecomings: Ethnic Return Migration in Comparative Perspective. Palo Alto, CA.: Stanford University Press.

57. Wertheimer-Baletić, A. (1999). Stanovništvo i razvoj. Zagreb: MATE. 58. White, A. (2014). Polish Return and Double Return Migration. Europe-Asia Studies, 66(1), 25-49. https:// doi.org/10.1080/09668136.2013.855021 59. Zelinsky, W. (1971). The Hypothesis of the Mobility Transition. Geographical Review, 61(2), 219-249. https://doi.org/10.2307/213996 60. Župarić-Iljić, D. (2017). Iseljavanje iz Republike Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju. Zagreb: Friedrich Ebert Stiftung. Preuzeto od https://www.bib.irb.hr/855708

1082 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Marinović Golubić, M., Peračković, K.: Obilježja suvremenih povratnih migracija u Hrvatskoj - Primjer s otoka Korčule

SOCIOCULTURAL FEATURES OF CONTEMPORARY RETURN MIGRATION IN CROATIA - AN EXAMPLE FROM THE ISLAND OF KORCULA ABSTRACT In migration studies, the phenomenon of return migration is considerably less represented in both theoretical and empirical works. The purpose of this article is, through an analysis of contemporary theoretical literature and through our own empirical research of returnees on the island of Korcula, to highlight the specificity of return migration within other types of migration and to recognise some important sociocultural processes present through the returnee’s experience of different situations both in the emigration country and in Croatia as a country of return. A special focus of the research is precisely on the returnee’s (re)integration or adaptation and/or encounter with the local culture if it’s the new cultural form in the case of the second generation. In the first part of the paper, a brief overview of the present knowledge in this area is given with an emphasis on differences in earlier theoretical approaches to return migrations (e.g. Zelinski, 1971, Massey, 1990, Lindstrom and Reyes, 1997) and some recent findings (e.g. Markowitz and Stefansson, 2004; Čapo Žmegač, 2010; King and Christou, 2010). In particular, the relatively newer Cassarin model will be presented as a more comprehensive theoretical model of return migration, which can be used as an adequate conceptual starting point for the operationalisation of empirical research (Cassarino, 2004).

The second part will contain further discussion about empirical research on returnees on the island of Korcula.

Some authors (e.g. Lajić, 1992) view returnees to the islands as ideal settlers, precisely because of their previous experience of a specific island lifestyle. Field research was conducted during 2014 using a semi-structured interview with 13 return migrants to the island of Korcula and included returnees of the first and second generations. The most significant insights reveal that the return regardless of how it was planned, does not necessarily mean automatic integration. First generation returnees associate themselves most closely with one another, with neighbours or relatives and insist less on new friendships, but once the return occurred, likely will remain. The returnees of the second generation returned still as an active labour force, they are creating a broad range of social relationships and come up with a number of initiatives to improve living conditions.

However, the option of new departure from the island they consider possible and open.

Key words: remigration, return migration, returnees, island of Korcula, integration

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1083

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Rebeka Mesarić Žabčić Institut za migracije i narodnosti, Zagreb Rebeka.Mesaric@imin.hr; rebeka.mesaric@gmail.com

POVRATAK U REPUBLIKU HRVATSKU: PERCEPCIJA I PREPORUKE HRVATSKIH ISELJENIKA IZ AUSTRALIJE I SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA SAŽETAK U radu se raspravlja o pretpostavkama povratka hrvatskih iseljenika iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država.

Cilj rada je analiza percepcije i konkretnih preporuka, a koje bi poslužile kao osnova za izradu djelotvornog i održivog programa povratka.

Povratna migracija, kao sastavni dio migracijskog procesa već je duži period predmet istraživačke pažnje i interesa. Dio znanstvenika smatra da je povratna migracija, s obzirom na količinu istraživačkog interesa, zakinuta u odnosu na proces emigracije odnosno imigracije stanovništva. Zbog različitih pristupa povratnim migracijama i neujednačene kategorizacije povratnih migranata u migracijskim politikama i statistikama država otežano je njihovo praćenje i usporedba na međunarodnoj razini (Kuschminder, 2013; OECD, 2008). Također, povratne migracije su u nepovoljnijem istraživačkom položaju zbog poteškoća prisutnih u statistikama i njihovom praćenju, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Pouzdaniji statistički podaci o povratnim migracijama izostaju jer mnoge imigracijske zemlje ne bilježe odlazak migranata dok zemlje podrijetla ulazak vlastitih građana često ne tretiraju kao imigraciju (OECD, 2008).

S obzirom na povećanu mobilnost ljudi u okviru suvremenih međunarodnih migracija (Castles, 2000), ranije predodžbe o povratku kao „proces(u) zatvaranja migracijskog ciklusa…” (Nejašmić, 1981, prema Peračković, 2006) i trajnom naseljavanju zemlje podrijetla, danas je zamijenilo gledište prema kojem je povratak tek jedan korak u migracijskom ciklusu, a ne nužno njegov završetak. (Riiskjaer and Nielsson, 2008; Stefannson, 2006, prema Kuschminder, 2013).

Rad se temelji na istraživanju provedenom tijekom 2017. i 2018. godine koje je uz anketu obuhvaćalo i polustrukturirane individualne intervjue hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država. Fokus u radu je stavljen isključivo na analizu odgovora iz ankete i intervjua, a koja je obuhvaćala i odnosi se na percepciju i preporuke za povratak u domovinu hrvatskih iseljenika iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država.

Iako generalno kod svih iseljenika postoji mogućnost da se vrate u zemlju podrijetla, moramo uzeti u obzir da su sve odluke iseljenika kao i percepcije i preporuke o povratku u stvarnosti uvijek podložne promjenama.

Rezultati istraživanja mogu se vezati i uz mit o povratku (Bolognani, 2015), putem kojeg iseljenici dobivaju snagu, moć i vrijednost u mjestima gdje im je isto zanijekano, dok istovremeno mit o povratku utječe i na strukturu života iseljenika u inozemstvu te utječe na sam povratak, ali i moguća ulaganja u zemlji podrijetla.

Sam povratak u domovinu (novo preseljenje ili još jedno preseljenje tijekom iseljeničkog života) je ujedno i nova mobilnost istih osoba koji time završavaju svoj životni migracijski ciklus/cirkulaciju te ulaze u proces prilagodbe u ne/poznatu staru ili novu sredinu.

Ključne riječi: Australija, migracije, povratak, Republika Hrvatska, Sjedinjene Američke Države

1084 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mesarić Žabčić, R.: Povratak u Republiku Hrvatsku: Percepcija i preporuke hrvatskih iseljenika iz Australije...

UVOD ‒ POVRATNE MIGRACIJE Rad se bavi pretpostavkama povratka raseljenih Hrvata iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država u domovinu, Republiku Hrvatsku. Analiza percepcije i konkretnih preporuka hrvatskih iseljenika kao ostvareni ciljevi rada poslužili bi kao osnova za izradu djelotvornog i održivog programa povratka u domovinu.

U usporedbi istraživanja pojedinih područja migracije, povratne migracije su manje istraženo znanstveno područje. Razlog tome je i izostanak pouzdanijih statističkih podataka o povratnim migracijama. Mnoge imigracijske zemlje ne bilježe odlazak migranata dok istodobno zemlje podrijetla ulazak vlastitih građana često ne tretiraju kao imigraciju (OECD, 2008). Dio problematike manjka istraživanja povratnih migracija proizlazi i iz različitog pristupa povratnim migracijama i neujednačene kategorizacije povratnih migranata u migracijskim politikama i statistikama država, što otežava njihovo praćenje i usporedbu na međunarodnoj razini. (Kuschminder, 2013; OECD, 2008).

Republika Hrvatska zbog izostanka postojanja Registra stanovništva i nepouzdane evidencije povratnih migracija ne raspolaže preciznim niti točnim statistikama o broju povratnika već raspolaže samo procjenama po određenim razdobljima.

Povratnom migracijom označavamo migracijski proces u kojem se osobe, nakon što su određeno vrijeme prebivale i radile izvan matične domovine, ponovno u nju vraćaju.

U okviru migracijskih studija postoji nekoliko definicija povratnih migracija. Zbog kompleksnosti i obuhvaćanja višeslojnosti koncepta povratne migracije i heterogene povratničke populacije odabrana je definicija koju je ponudio King 2000. godine. Prema Kingu, povratna migracija je proces u kojem se ljudi vraćaju u svoju zemlju ili mjesto podrijetla nakon što su značajan period proveli u drugoj zemlji ili regiji. (Kuschminder, 2013, str. 10). Ovako široko postavljenom definicijom zaobilaze se moguća problematična i neusuglašena pitanja vezana za povratnu migraciju i migrante te se omogućava analiza prostorno i vremenski različitih povrataka.

Povratne migracije mogu se kategorizirati prema različitim kriterijima od kojih su najznačajniji dobrovoljnost i vrijeme. Prema dobrovoljnosti može biti dobrovoljna i prisilna migracija, a prema kriteriju trajanja razlikujemo kratkoročnu, privremenu ili djelomičnu migraciju, trajnu ili definitivnu povratnu migraciju. Kod svakog migranta postoji san o povratku u domovinu. Svaka veza migranta s domovinom pokazuje želju i namjeru migranta za povratkom. Ideja o povratku u domovinu postoji kod većine migranata i prisutna je tijekom čitavog života u emigraciji.

Kod svih migranata, bez obzira na njihove planove, postoji mogućnost da se prije ili kasnije vrate u zemlju podrijetla. Unatoč tome što većina migrira s namjerom povratka, znatan broj migranata ipak ostaje u zemlji imigracije (Carling i sur., 2015, str. 3). Ti migranti ostaju zbog nedovoljne pripremljenosti za povratak, širenja primarne ili sekundarne obitelji, iznova stvorenih životnih izazova i slično.

Nakon ostvarenog i uspješnog povratka, ako se osoba trajno vrati u domovinu, nastupa proces prilagodbe novoj-staroj okolini te proces reintegracije u društveni i gospodarski život u domovini.

METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA U radu je fokus stavljen na skupinu mogućih povratnika u Republiku Hrvatsku, točnije na njihove percepcije i preporuke koje su značajne za povratak Hrvata i njihovih potomaka iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država u domovinu.

Predmet ovoga rada su povratne migracije koje su propitivane u okviru cjelokupnog migracijskog iskustva jer su povratne migracije sastavni dio migracijskog ciklusa.

Podaci o ispitanicima prikupljali su se anketiranjem na nekoliko lokacija, a dvadeset i dvije ankete zaprimljene su e-poštom. Anketiranje je provedeno u četiri države u Australiji: Novi Južni Wales, Victoria, Zapadna Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1085

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Australija, Queensland i u Sjedinjenim Američkim Državama, u tri savezne držve: Pennsylvania, New York i Kalifornija. U anketiranju su pomogli mnogi raseljeni Hrvati među kojima su i mogući povratnici u Republiku Hrvatsku.

Uzorak je sadržavao stotinu ispitanika, pedeset iz Australije i pedeset iz Sjedinjenih Američkih Država u starosti od devetnaest do šezdeset i pet i više godina. Ukupno je obrađeno sto anketa. Dobiveni rezultati su u skladu s teorijskim očekivanjima i pokazuju trenutni stav ispitanika na dan anketiranja. Nastavno na prethodnu rečenicu, napominje se da postoji svjesnost o mogućnosti da se već drugi dan ili uvijek može promijeniti zauzeti stav i izrečeno mišljenje ispitanika iz ankete. Ukazuje se i na činjenicu da su istraživanjem obuhvaćeni iseljeni Hrvati i osobe hrvatskog podrijetla, ne kategorija iseljeni hrvatski građani.

Anketa je sadržavala 18 pitanja, 12 ponuđenih odgovora i 6 pitanja na koje je ispitanik trebao samostalno odgovoriti. Preporuke ispitanika iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država za povratak u Republiku Hrvatsku iznose se izvornim govorom ispitanika u drugom dijelu rada.

U skladu s poštivanjem zadanih uputa za autore, za potrebe ovoga rada obrađeni su isključivo odgovori iz ankete na pitanja osobne prirode i odgovori koji se povezuju s povratkom u domovinu.

Cilj je analize odgovora iz ankete provjeriti kod ispitanika razloge i motive za povratak u domovinu te usporediti rezultate istraživanja u dvjema prekooceanskim zemljama, Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama.

Istraživanjem će se pokušati i detektirati koliko je realno očekivati da će se raseljeni Hrvati iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država odlučiti vratiti u Republiku Hrvatsku s obzirom na to da se u Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama nudi značajno mnogo mogućnosti osobnog i profesionalnog razvoja, izbori života različitog tipa, viša razina neovisnosti i slično.

Na 12 ponuđenih pitanja osobnog tipa dobiveni su rezultati i osnovne informacije o svakom ispitaniku, a u 6 ostalih pitanja saznaju se percepcije, predodžbe, mišljenja, razmišljanja i promišljanja ispitanika, s aktualnim ciljem osiguravanja preporuka za realizaciju uspješnog povratka u Republiku Hrvatsku.

Polazna je definicija percepcije putem koje se nastojalo kroz iznošenje stavova, prijedloga i ideja, razmišljanja, promišljanja iseljenika, pisanim putem detektirati primjećivanje, opažanje, kojom migranti preko svojih osjetila sami sebi predočuju, tumače predmete, doživljaj/e i svijet oko sebe i, od definicije predodžbe kao doživljaja kojim migranti obnavljaju, reproduciraju prethodno percipirane sadržaje.

TEORIJSKI PRISTUP POVRATKU1 ‒ KRAĆI OSVRT Povratnom migracijom i njezinom analizom bavilo se nekoliko međunarodnih migracijskih teorija od kojih je svaka pokušala obuhvatiti sve moguće čimbenike koji utječu na povratak i dati što jasnije razumijevanje termina povratak. Te prve teorije o povratnim migracijama bile su najvećim dijelom usmjerene na ekonomske ili strukturne čimbenike migracija kroz koje su analizirale i argumentirale povratak, dok su novije migracijske teorije, transnacionalizam i teorija društvene mreže, povratak, odnosno migracijski proces u cjelini pokušale objasniti kroz kompleksniji i širi analitički okvir (Cassarino, 2004; Castles, 2000; Glick Schiller, Basch i Szanton Blanc, 1999; Guarnizo i Smith, 1998; Kuschminder, 2013).

F. Cerase tvrdi da postoji kompleksna veza između povratničkih očekivanja te društvenog i ekonomskog konteksta u zemlji podrijetla pa sukladno tvrdnji daje tipove povratnih migracija. Povratak Cerase raščlanjuje na povratak zbog neuspjeha, povratak zbog konzervativizma, umirovljenički povratak i povratak zbog inovacije koji se odnosi isključivo na povratnike koji su stekli određena znanja i vještine i spremni su ih iskoristiti u zemlji podrijetla (Cerase, 1974, str. 257-258).

1

O teorijskom pristupu o povratku detaljnije vidjeti u Mesarić Žabčić i Vrbanec, 2017.

1086 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mesarić Žabčić, R.: Povratak u Republiku Hrvatsku: Percepcija i preporuke hrvatskih iseljenika iz Australije...

Razloge i motive za povratak detaljno je razradio Bara i dijeli ih na: kolektivno sjećanje, solidarnost, bilocirana obitelj, idealizacija zavičaja, emocionalni i nostalgični odnosi prema mjestu podrijetla, ne-produktivni motivi (kvaliteta života), umirovljenički povratak (Bara, 2013). Bara zaključuje da fizičko preseljenje u drugu sredinu ne mora nužno značiti da se osoba preseljava i emocionalno (Bara, 2013).

Ukoliko se povratak uspješno realizira, slijedi proces prilagodbe društvenom okruženju te proces reinteezultati istraživanja ‒ odgovori na anketna pitanja ispitanika iz Australije i gracije u domovini gdje se nastoji uključiti povratnika u suodnos i djelovanje društvenih, gospodarskih i kulturnihDržava aktivnosti zemlje podrijetla. U skladu s postojećim utjecajima ‒ društvenih, gospodarskih i kulturnih edinjenih Američkih uvjeta u zemlji podrijetla ‒ izazovi reintegracije nisu za sve povratnike isti niti jednaki. Ovisno o motivu ili ako bi se realno sagledale preporuke za povratak hrvatskih iseljenika iz Australije i razlogu povratka u domovinu, povratni migranti u mogućnosti su utjecati na zemlju podrijetla. Utjecaji se mogu ostvariti na gospodarskoj, društvenoj i kulturnoj razini. Ukoliko se povratak ostvaruje zbog inovacije, edinjenih Američkih Država, važno je saznati određene sociodemografske povratni migranti koristeći svoje financijske resurse mogu pozitivno utjecati na razvitak lokalnoga gospoarakteristike ispitanika. darstva u domovini.

naliza rezultata osobnih podataka pokazuje ispitanike po spolu i dobi u Australiji i

REZULTATI ISTRAŽIVANJA ‒ ODGOVORI NA ANKETNA PITANJA ISPITANIKA IZ AUSTRALIJE I SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA edinjenim Američkim Državama.

Komparativnom metodom zaključuje se da je u

Kako bibroja se realno sagledale preporuke za % povratak hrvatskih iseljenika ustraliji od ukupnog ispitanika prema spolu, 57 bilo muškaraca, a 43 % iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država, važno je saznati određene sociodemografske karakteristike ispitanika. na (slika 1.), dok je u Sjedinjenim Američkim Državama od ukupnog broja Analiza rezultata osobnih podataka pokazuje ispitanike po spolu i dobi u Australiji i Sjedinjenim Američkim Komparativnom metodom zaključuje (slika se da 2.). je u Australiji od ukupnog broja ispitanika prema pitanika premaDržavama. spolu, bilo 47% muških i 53% ženskih ispitanika spolu, 57 % bilo muškaraca, a 43 % žena (slika 1.), dok je u Sjedinjenim Američkim Državama od ukupnog broja ispitanika prema spolu, bilo 47% muških i 53% ženskih ispitanika (slika 2.).

Spol

Spol

43%

Muško Žensko 57%

47% 53%

Muško Žensko

1. Ispitanici po spolu u Australiji 2. uIspitanici po spolu u Sjedinjenim Američkim Slika 2. Ispitanici poSlika spolu Sjedinjenim Američkim Državama ika 1. Ispitanici po spoluSlika u Australiji Državama

Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 83 % ispitanika pripadalo je dobnoj skupini Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 83 % ispitanika pripadalo je dobnoj skupini 19 ‒ 65 godina, 17 % 19 ‒ 65 godina,0 ‒ 1718%godina ispitanika imalo 65 i više godina, a dobna ispitanika imalo je 65 i više godina, a dobna skupina imala je 0 je % ispitanika (slika 3.).

U Sjedi-skupina 0 ‒ 18 njenim Američkim Državama, od ukupnog brojaimala ispitanika, % odnosilo se na3.). dobnu skupinu 19 ‒Američkim 65 godina,Državama, od godina je 0 %67ispitanika (slika U Sjedinjenim 33 % na osobe od 65 i više godina i 0 % na dobnu skupinu 0 ‒ 18 godina (slika 4.). U obje prekooceanske ukupnog ispitanika, % odnosilo se na dobnu skupinu 19 ‒ 65 godina, 33 % zemlje značajno su zastupljeni ispitanici dobne broja skupine 19 ‒ 65 67 godina što je potvrdilo polazna očekivanja.

Slika 3. Ispitanici prema dobnim skupinama ‒ Australija na osobe od 65 i više godina i 0 % na dobnu skupinu 0 ‒ 18 godina (slika 4.). U obje prekooceanske zemlje značajno su zastupljeni ispitanici dobne skupine 19 ‒ 65 godina što je potvrdiloMigracije polazna očekivanja. i identi9tet: kultura, ekonomija, država 1087

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti Slika 3. Ispitanici prema dobnim skupinama ‒ Australija

Dob

Dob 0%

0% 17% 0-18 19-65 65 i više

33%

0-18 19-65 65 i više 67%

83%

Slika 3. Ispitanici prema dobnim skupinama ‒ Australija Slika 4. Ispitanici prema dobnim skupinama ‒ lika 3. Ispitanici prema dobnim skupinama ‒ Australija Slika 4. Ispitanici prema dobnim skupinama ‒ Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Američke Države

Dob

Obrazovni stupanj

0%

0% 0% 10%

33%

7%

0-18 19-65 27% 65 i više 67%

Osnovnošklsko obrazovanje Srednjoškolsko obrazovanje Fakultetsko obrazovanje Magisterij Doktorat Nešto drugo

57%

11

lika 4. Ispitanici prema dobnim skupinama ‒ Sjedinjene Države Slika ispitanika 5. Američke Obrazovni stupanj ispitanika ‒ Australija Slika 5. Obrazovni stupanj ‒ Australija Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 57 % ispitanika ima završeno fakultetsko

Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 57 % ispitanika ima završeno fakultetsko obrazovanje, 27 % ispi27 srednju % ispitanika nekuima srednju školu, 10diplomu % ispitanika ima tanika ima obrazovanje, završenu neku školu,ima 10 završenu % ispitanika magistarsku i 7 % ispitanika ima završenu osnovnu školu (slika 5.). U Sjedinjenim Američkim Državama, od ukupnog broja ispitanika 63 % ispitamagistarsku diplomu i 7 % ispitanika ima završenu osnovnu školu (slika 5.). U nika ima završen fakultet, 33 % ima neko srednjoškolsko obrazovanje i 3 % ispitanika ima završenu osnovnu Američkim Državama, od ukupnog broja ispitanika 63 %ispitanicima, ispitanika imapovoljniju obraškolu (slikaSjedinjenim 6.). Usporedimo li dvije prekooceanske zemlje, isključivo prema zovnu strukturu ispitanika u ovom istraživanju ima Australija. završen fakultet, 33 % ima neko srednjoškolsko obrazovanje i 3 % ispitanika ima

završenu osnovnu školu (slika 6.). Usporedimo li dvije prekooceanske zemlje, isključivo prema ispitanicima, povoljniju obrazovnu strukturu ispitanika u ovom istraživanju ima Australija.

11

1088 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

0%

3%

0%

0%

Mesarić Žabčić, R.: Povratak u Republiku Hrvatsku: Percepcija i preporuke hrvatskih iseljenika iz Australije...

Osnovnošklsko obrazovanje 33%

0%

3%

Srednjoškolsko obrazovanje

Obrazovni stupanj Fakultetsko obrazovanje 0%

Magisterij

0%

Doktorat Nešto drugo

63%

Osnovnošklsko obrazovanje 33%

Srednjoškolsko obrazovanje Fakultetsko obrazovanje

MagisterijDržave Slika 6. Obrazovni stupanj ispitanika ‒ Sjedinjene Američke Doktorat

Nešto drugo

63%

Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 73 % ispitanika ulazi u kategoriju udano/oženjeno, 10 % ispitanika je neudano/neoženjeno, 10 % ispitanika živi u izvanbračnojSlika zajednici i 7 %stupanj ispitanika je razvedeno (slika 7.). U Sjedinjenim 6. Obrazovni ispitanika ‒ Sjedinjene Američke Države Slika 6. Obrazovni stupanj ispitanika ‒ Sjedinjene Američke Države Američkim Državama 43 % ispitanika je udano/oženjeno, 33 % ispitanika je

Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 73 % ispitanika ulazi u kategoriju udano/oženjeno, 10 % ispitanika Od ukupnog 10 broja ispitanika u u Australiji, 73 % ispitanika u kategoriju je neudano/neoženjeno, % ispitanika živi izvanbračnoj zajednici ispitanika je razvedeno (slika 7.). neudano/neoženjeno, 20 % ispitanika je razvedeno i 3i7 %%ulazi ispitanika živi u U Sjedinjenim Američkim Državama 43 % ispitanika je udano/oženjeno, 33 % ispitanika je neudano/neožeudano/oženjeno, 10 % (slika ispitanika izvanbračnoj zajednici 8.). je neudano/neoženjeno, 10 % ispitanika živi u njeno, 20 % ispitanika je razvedeno i 3 % ispitanika živi u izvanbračnoj zajednici (slika 8.). izvanbračnoj zajednici i 7 % ispitanika je razvedeno (slika 7.). U Sjedinjenim

Američkim Državama 43 % ispitanika je udano/oženjeno, 33 % ispitanika je Bračni status neudano/neoženjeno, 20 % 0% ispitanika je razvedeno i 3 % ispitanika živi u 7%

izvanbračnoj zajednici (slika 8.).

10%

10%

Bračni status 0% 7%

Udana/oženjen Neudana/neoženjen Izvanbračna zajednica Razvedena/razveden Udovac/udovica

73%

10%

Slika 7. Bračni

Udana/oženjen Neudana/neoženjen 10% Slika 7. Bračni status ispitanika ‒Izvanbračna Australijazajednica status ispitanika ‒ Australija Razvedena/razveden Udovac/udovica

Bračni 73% status

13

0% 20%

Slika 7. Bračni status ispitanika ‒ Australija 43%

3%

Udana/oženjen Neudana/neoženjen Izvanbračna zajednica Razvedena/razveden Udovac/udovica

13

33%

Slika 8. Bračni status ispitanika ‒ Sjedinjene Američke Države Slika 8. Bračni status ispitanika ‒ Sjedinjene Američke Države

i identi tet: kultura, Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 50Migracije % ispitanika su članovi nekogekonomija, hrvatskog država 1089 kluba i 50 % ispitanika nisu članovi niti jednog hrvatskog kluba (slika 9.). U

lika 8. Bračni status ispitanika ‒ Sjedinjene Američke Države

Iseljavanje suvremeni aspekti su članovi nekog hrvatskog Od ukupnog broja ispitanikai povratak: u Australiji, 50 % ispitanika

luba i 50 % ispitanika nisu članovi niti jednog hrvatskog kluba (slika 9.). U

Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 50 % ispitanika su članovi nekog hrvatskog kluba i 50 % ispitanika nisu članovi niti jednog hrvatskog kluba (slika 9.). U Sjedinjenim Američkim Državama, 23 % ispitanika članovi su nekog hrvatskog kluba, a 77 % ispitanika luba, a 77 % ispitanika nisu članovi niti jednog hrvatskog klubanisu (slikačlanovi 10.). niti jednog hrvatskog kluba (slika 10.).

jedinjenim Američkim Državama, 23 % ispitanika članovi su nekog hrvatskog

Članstvo u nekom klubu, društvu

Članstvo u nekom klubu, društvu

23%

50%

DA NE

50%

DA NE

77%

Slika 9. Članstvo ispitanika u nekom hrvatskom Slika 10. Članstvo ispitanika u nekom hrvatskom Slika‒ 10. Članstvo ispitanika u nekom hrvatskom klubu/društvu ‒ Sjedinjene lika 9. Članstvo ispitanika u nekom hrvatskom klubu/društvu Australija klubu/društvu ‒ Australija klubu/društvu ‒ Sjedinjene Američke Države Američke Države

Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 57 % ispitanika kao uvjet za povratak u Od ukupnog broja ispitanika u Australiji, 57 % ispitanika kao uvjet za povratak u Republiku Hrvatsku navodi smanjenje korupcije, odnosno nižu razinu korupcije u Republici % navodi mogućnost zapo- korupcije u Republiku Hrvatsku navodi Hrvatskoj, smanjenje 27 korupcije, odnosno nižu razinu 14 (slika 11.). U Sjedinjenim Američkim Držašljavanja, 13 % stabilnije ekonomske prilike, a 3 % nešto drugo Republici Hrvatskoj, 27 % navodi mogućnost zapošljavanja, 13 % stabilnije vama, od ukupnog broja ispitanika, 57 % ispitanika bi se vratilo u Republiku Hrvatsku ako bi se smanjila razina korupcije, 33 % ispitanika smatra važnim zaprilike, povratak prilike, % ispita- Američkim ekonomske a stabilnije 3 % neštoekonomske drugo (slika 11.).dok U 10 Sjedinjenim nika važnim smatra mogućnost zapošljavanja (slika 12.).

Državama, od ukupnog broja ispitanika, 57 % ispitanika bi se vratilo u Republiku

3%

Hrvatsku ako bi se smanjila razina korupcije, 33 % ispitanika smatra važnim za Čimbenici za vratiti se u RH povratak stabilnije ekonomske prilike, dok 10 % ispitanika važnim smatra mogućnost zapošljavanja (slika 12.).

27%

Mogućnost zapošljavanja Stabilnije ekonomske prilike Stabilnija politička situacija Viša razina socijalne tolerancije Niža razina korupcije

57%

13%

Nešto drugo

0% 0%

SlikaSlika 11. 11. Čimbenici koji povratak uuRepubliku RepublikuHrvatsku Hrvatsku ‒ Čimbenici kojibibieventualno eventualnoutjecali utjecali na na povratak ‒ Australija Australija

Čimbenici za vratiti se u RH 0% 10%

Mogućnost zapošljavanja

1090 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije Stabilnije ekonomske prilike Stabilnija politička situacija Viša razina socijalne tolerancije

15

0%

Slika 11. Čimbenici koji bi eventualno utjecali na povratak u Republiku Hrvatsku ‒ Mesarić Žabčić, R.: Povratak u Republiku Hrvatsku: Percepcija i preporuke hrvatskih iseljenika iz Australije...

Australija

Čimbenici za vratiti se u RH 0% 10%

Mogućnost zapošljavanja Stabilnije ekonomske prilike Stabilnija politička situacija 33%

57%

Viša razina socijalne tolerancije Niža razina korupcije Nešto drugo

0%

0%

12. Čimbenici koji bi eventualno utjecali na povratak u Republiku SlikaSlika 12. Čimbenici koji bi eventualno utjecali na povratak u Republiku Hrvatsku ‒Hrvatsku Sjedinjene‒Američke Države Sjedinjene Američke Države

PREPORUKE ISPITANIKA ZA POVRATAK U DOMOVINU ‒ AUSTRALIJA Preporuke ispitanika iz obje prekooceanske zemlje uključuju povoljnu kombinaciju uputa, znanja, kognitivnih i viših metakognitivnih vještina, razmišljanja, promišljanja, prijedloga, ideja i sugestija pisanim putem.

Cilj i misija istraživanja bila je ispitati i istražiti kod ispitanika percepciju i predodžbe koje imaju o zemlji podrijetla, Republici Hrvatskoj, i koje su njihove konkretne preporuke kako bi se stvorila mogućnost i ostvario uspješan povratak u Republiku Hrvatsku. Na tom tragu prenose se i analiziraju odabrana i izdvojena razmišljanja, promišljanja, kritička mišljenja, ideje, prijedlozi i preporuke hrvatskih iseljenika iz dviju prekooceanskih zemalja abecednim redom.

Mnogi ispitanici kreću s rečenicom: Hrvatska je predivna zemlja, ali ...

16 M. J. – „potrebne su poveznice s decision makerima u digital/IT sektoru (data science, big data itd.) ... otvorio bih firmu i uložio novac u slučaju da se krene u reformu. Ako to Hrvatska ne učini, pregazit će nas svijet.

Ukoliko bi se otvorila ubrzo neka šansa, razmislio bih o povratku”.

M. O. – „Vjerujem da većina australskih/hrvatskih građana u nekom trenutku razmatra povratak u Hrvatsku, većina želi, ali ne smatra nužnim. Hrvatski mediji loše čine mladima gdje ih obavještavaju o niskim plaćama i standardima rada. Ne postoji dovoljno informacija na engleskom jeziku za potencijalne povratnike. Nema dovoljno studija slučaja o svim potencijalnim preprekama na koje će se naići i kako se nositi s njima ‒ na engleskom. Ljudi trebaju znati u što se upuštaju ako se žele vratiti jer je jedno loše iskustvo (čak i ako ih samo čuju i da ga se osobno ne doživljava) dovoljno da ih odvraća od toga da se vrate u Hrvatsku i da stvore život u Hrvatskoj”.

S. A. – „Znači, vrlo konkretno, za povratak nas potrebno je prvenstveno osmisliti jedan ulagački program.

Drugo, ukinuti porez na mirovine. Treće, ubrzati pristup hrvatskom državljanstvu. Četvrto, olakšati glasovanje na izborima. Peto, uključiti dijasporu u politički i društveni život Hrvatske, kreiranjem nekolicine novih zastupničkih mjesta, neovisno o broju glasača u Hrvatskom saboru. Šesto, riješiti pitanje zdravstvenog osiguranja u Hrvatskoj za povratnike. Svi ovi potezi pomogli bi demografskoj obnovi zemlje, pogotovo imajući u vidu da će od 2020. biti moguće i strancima kupiti državno zemljište u Hrvatskoj. Idealna prilika da se putem specifičnih povlastica pozove i potencira hrvatsko iseljeništvo u kupovinu, investiciju u zemlju”.

A. K. – „Živjeti u Hrvatskoj “full time” nije isto kao doći u posjet i provesti ovdje 3 mjeseca ljetnog odmora.

Prvo dođite u Hrvatsku i 6 mjeseci nemojte raditi ništa već samo promatrajte ovdje život. Upoznajte lokalnu

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1091

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

osobu, ako odlučite preseliti u Hrvatsku i vidite kako oni zapravo realno žive. Osobno, Hrvati koji žive u Hrvatskoj će misliti da ste „glupi” i ogovarat će Vas zato što se vraćate u Hrvatsku. Za preživjeti u poslu u Hrvatskoj trebate čudo. Iseljenici imaju drugačiju radnu etiku u odnosu na lokalno stanovništvo. I, ako možete podnijeti lokalni MUP oko sređivanja dokumentacije, sve nakon toga možete preživjeti. Ja želim izgraditi bolju Hrvatsku, jer želim vidjeti bolju Hrvatsku”!

PREPORUKE ISPITANIKA ZA POVRATAK U DOMOVINU ‒ SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE D. D. – „Za povratak nas iz SAD-a, potrebne su temeljite promjene u Hrvatskoj i u javnom i u privatnom sektoru, a sve su u suodnosu s američkim mentalitetom koji su usvojili američki Hrvati. Većina se problema odnosi na odnos i ovlasti birokracije, pitanje poreza i socijalne države... Nedostatak je odgovornosti aktera u javnom, ali i privatnom sektoru u Hrvatskoj. Općenito, ako se želi privući više Hrvata iz američke dijaspore, morat će se smanjiti porezi, pojednostaviti papirologija, smanjiti uplitanje Vlade u biznis i provesti daljnju privatizaciju gospodarstva u Hrvatskoj. Kako bi ilustrirali drastične razlike između Hrvatske i svega što očekuju hrvatski Amerikanci u Hrvatskoj i da bi se učinkovito iste objasnile za sve moguće probleme u Hrvatskoj, trebao bi biti napisan cjelovit rad nas iz Amerike. Ukratko, da bi se hrvatska dijaspora iz SAD-a bila spremna vratiti u Hrvatsku, mora postojati više osobne odgovornosti u hrvatskom društvu za državu.

Mnogi hrvatski Amerikanci sumnjaju u neplaćanje zaposlenika ili partnera nakon odrađenog posla, iskorištavanje ulagača, korupciju u društvu itd.”

M. B. – „Vratio bih se u Hrvatsku zbog obitelji, prijatelja, hrane, klime, kvalitete života, itd. Planiram investirati u Hrvatsku u budućnosti i raditi na projektima u zemlji. Mislim da je velika stvar koja bi me za duže vrijeme zadržala u Hrvatskoj poboljšanje lošeg sustava zdravstvene zaštite. Potrebno ga je modernizirati prema istim standardima koje imamo u SAD-u. Percipirana korupcija je još jedan problem. Ne želim biti povezan s poslovima ili poslovati s ljudima koji su korumpirani. U Vladi ima previše manjih interesa i ljudi koji nisu kvalificirani za taj posao. Malo je ljudi kvalificirano za poslove koje obavljaju i ti isti nemaju dugoročne interese za Hrvatsku. Želio bih vidjeti stručne ljude i dokazano uspješne ljude u struci i izvan Hrvatske koji vode državu”.

E. V. – „Potrebna je spremnost i financijska podloga za vratiti se, prije svega. Isto, važna je i sigurnost u smislu ulaganja ako želim uložiti novac, a želim”.

L. V. – „Mnogo toga sam primjetila u Hrvatskoj što treba mijenjati. Zakon o državljanstvu treba urediti. Osigurati na jednome mjestu prave informacije povratnicima o realnom životu u Hrvatskoj, što bismo trebali znati o zapošljavanju, zdravstvenom sustavu, mirovinskom sustavu, o školovanju djece”.

Zabrinjavajući podaci Državnog zavoda za statistiku o recentnom valu iseljavanja iz Republike Hrvatske od 2013. do 2017. godine dosegnuli su 149.559 osoba, uglavnom u dobi od 20 do 35 godina starosti što nije konačan broj s obzirom na to da ne postoji Registar stanovništva i mnogi se prilikom odlaska iz Republike Hrvatske još uvijek ne odjavljuju u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Veličina problema iseljavanja iz Republike Hrvatske mogla bi se donekle ublažiti i povratkom hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u domovinu. Ispitanici su za potrebe ovog istraživanja iznijeli sve što smatraju da je dobro u Republici Hrvatskoj, sve što ih smeta i što je potrebno promijeniti te su predložili svoje preporuke kao moguće doprinose rješavanju aktualnosti povratka u domovinu. Nekolicina ispitanika ponudila je ideje i upute koje smatraju važnima za realizaciju uspješnog povratka u domovinu. Usporedimo li i analiziramo li razmišljanja, promišljanja, sugestije, prijedloge, ideje i preporuke ispitanika iz Australije i iz Sjedinjenih Američkih Država, može se zaključiti da među ispitanicima u obje prekooceanske zemlje vlada pozitivan stav općenito o povratku. Istodobno, važnost komunikacije različitog tipa u pripremi migranta za povratak i defi-

1092 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mesarić Žabčić, R.: Povratak u Republiku Hrvatsku: Percepcija i preporuke hrvatskih iseljenika iz Australije...

nirana pravna regulativa u domovini stvaraju preduvjet za uspješnu realizaciju povratka. Priprema povratka uključuje i želju i vrijeme i resurse mogućih povratnika u domovinu.

Mnogi povratni migranti i osobe koje razmišljaju o povratku žele i mogu s obzirom na vlastite financijske resurse ulagati u Republici Hrvatskoj, a da bi se ta mogućnost praktično realizirala u gospodarskoj i društvenoj pa i političkoj sferi predlažu slojevite promjene. Ne mali broj ispitanika ističe prisutnost i važnost društvenih i obiteljskih mreža za realizaciju uspješnog povratka.

Ispitanici iz obje prekooceanske zemlje smatraju vrlo važnim i do detalja regulirati sve pravne aspekte koji se odnose na povratak u Republiku Hrvatsku.

ZAKLJUČCI U radu je obrađena tema povratka u Republiku Hrvatsku kroz percepcije i predodžbe hrvatskih iseljenika iz Australije i Sjedinjenih Američkih Država.

Povratak kao sastavni dio migracijskog procesa migranta zahtjeva i uključuje dobru pripremu migranta za povratak što je preduvjet da bi povratak bio uspješan i ostvaren. Migrantova pripremljenost za povratak uključuje mobilizaciju svih postojećih resursa dok priprema povratka zahtjeva vrijeme i želju migranta za povratak u domovinu. Pod mobilizacijom svih resursa misli se na mobilizaciju materijalnih (financijski kapital) i nematerijalnih (iskustva, kontakti, znanja, vještine, poznanstva) resursa. Važno je mobilizirati i resurse stečene prije migriranja u domovini (socijalni kapital). Istodobno, obuhvaća realnu spremnost migranta na povratak, što ovisi o mnogim međusobno povezanim čimbenicima, ali i o ocijenjenim prilikama u domovini.

Društvene i obiteljske mreže važne su za migrante i mogu pružiti podršku kod mobilizacije materijalnih i nematerijalnih resursa i pripremi povratka u domovinu.

Postojanje i održavanje društvenih i obiteljskih mreža zahtjeva dugogodišnje odnose migranta s domovinom.

Obiteljske i rodbinske mreže smatraju se najsnažnijim vezama koje pomažu u realizaciji uspješnog povratka.

Povratni migranti dobro pripremljeni za povratak u domovinu imaju želju financijski kroz različite tipove ulaganja i poslovanja utjecati na lokalnu, regionalnu i nacionalnu zajednicu u domovini i time pozitivno utjecati na ekonomiju i gospodarski razvoj sredine iz koje su potekli.

U zemlji primitka, povratni migranti su prošli kroz procese promjena različitog tipa i prilagodbe, stoga sa sobom mogu donijeti stečena znanja, vrijednosti i navike u suodnosu uz gospodarske, društvene, kulturne i političke utjecaje.

Rezultati ankete pokazuju da više od 50 % ispitanika iz Australije ističe da bi se eventualno vratili u Republiku Hrvatsku ako bi se se riješila korupcija u Republici Hrvatskoj. Više od 50 % ispitanika iz Sjedinjenih Američkih Država ističe isto vezano za mogući povratak. Smanjenje razine korupcije ističe se kao ključni čimbenik i motiv za povratak, dok je drugo mjesto oko motivacije za povratak podijeljeno između stabilnijih političkih prilika i mogućnosti zapošljavanja u domovini.

Nezaobilaznim rješenjem ispitanici smatraju važnim do detalja regulirati sve pravne aspekte povratka u Republiku Hrvatsku i riješiti postojeće probleme aktualne migracijske politike.

Za moguće povratnike iz Australije važno je definirati i ujednačiti akte i rješenja, (zakonom) za sve povratnike na isti način (uskalađivanje određenih akata svih država iz kojih se migranti vraćaju u Hrvatsku, kao primjer se navodi Ugovor o zdravstvenom osiguranju povratnika iz Australije).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1093

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Literatura 1.

Bara, M. (2013). Povratne umirovljeničke migracije na hrvatskim otocima. Migracijske i etničke teme, 29(2), 201-224. https://doi.org/10.11567/met.29.2.4

2.

Bolognani, M. (2015). From myth of return to return fantasy: a psychosocial interpretation of migration imaginaries.

Identities: Global Studies in Culture and Power, 23(2), 1-17. https://doi.org/10.1080/1070289X.2015.1031670

3.

Carling, J., Bolognani, M., Bivand Erdal, M., Tordhol Ezzati, R., Oeppen, C., Paasche, E., Pettersen, S. V. i Sagmo, T. H. (2015). Possibilities and Realities of Return Migration. Oslo: Peace Research Institute.

4.

Cassarino, J. P. (2004). Theorising Return Migration: The Conceptual Approach to Return Migrants Revisited.

International Journal on Multicultural Societies, 6(2), 253-279. DOI: 10.1590/S1980-85852013000200003

5.

Castles, S. (2000). International Migration at the Beginning of the Twenty-First Century: Global Trends and Issues.

International Social Science Journal, 52(165), 269-281. DOI: 10.1111/1468-2451.00258

6.

Cerase, F. P. (1974). Expectations and Reality: A Case Study of Return Migration from the United States to Southern Italy. The International Migration Review, 8(2), 245-262. DOI: 10.2307/3002783

7.

Glick Schiller, N., Basch, L. i Szanton Blanc, C. (1995). From Immigrant to Transmigrant: Theorizing Transnational Migration. Antropological Quarterly, 68(1), 48-63. DOI: 10.2307/3317464

8.

Glick Schiller, N., Basch, L. i Szanton Blanc, C. (1999). Transnationalism: A New Analytic Framework for Understanding Migration. U S. Vertovec i R Cohen (Ur.), Migration, Diasporas and Transnationalism (str. 26-48).

Northampton: Edward Elgar Publishing.

9.

Guarnizo, L. E. i Smith, M. P. (1998). The Locations of Transnationalism. U M. P. Smith i L. E. Guarnizo (Ur.), Transnationalism From Below (str. 3-31). New Brunswick, N. J.: Transaction Publishers.

10. Kuschminder, K. (2013). Female Return Migration and Reintegration Strategies in Ethiopia. (Neobjavljena doktorska disertacija). Maastricht University, Maastricht.

11. Mesarić Žabčić, R. i Vrbanec, M. (2017.) Iseljenice/povratnice u 21. stoljeću - percepcija povratka u Hrvatsku.

Razprave in gradivo - Revija za narodnosna vprašanja, 79, 125-144. (https://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:DOC1FS5NHBS/4ea8fcda-b1a0-4429-9442-1a76e6094804/PDF) 12. OECD. (2008). International Migration Outlook (Annual Report). Pariz: OECD. 13. Peračković, K. (2006). Sociološki pristup u istraživanju procesa povratnih migracija. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 15(3(83)), 475-498. (https://hrcak.srce.hr/18283)

1094 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mesarić Žabčić, R.: Povratak u Republiku Hrvatsku: Percepcija i preporuke hrvatskih iseljenika iz Australije...

RETURN MIGRATION TO THE REPUBLIC OF CROATIA: PERCEPTION AND RECOMMENDATIONS OF CROATIAN DIASPORA MEMBERS FROM AUSTRALIA AND UNITED STATES OF AMERICA ABSTRACT The paper discusses the assumptions of the return of Croatian emigrants from Australia and the United States to the Republic of Croatia. The aim of the paper is to analyze the perceptions and specific recommendations that would serve as a basis for developing an effective and sustainable return program.

Return migration, as an integral part of the migration process, has been the subject of research attention and interest for a long time. A part of the scientists believes that the return migration, given the amount of research interest, has stagnated in relation to the process of emigration or immigration of the population.

Due to different approaches to return migration and the unequal categorization of return migrants in migration policies and statistics, the state has made it difficult to monitor and compare it internationally (Kuschminder, 2013; OECD, 2008).

Also, return migration is in a disadvantageous research position because of the difficulties in the statistics and their monitoring, in the world and in Republic of Croatia. More reliable statistical data on return migration are missing because many immigrant countries do not record migration as the country of origin of their own citizens is often not treated as immigration (OECD, 2008).

Considering the increased mobility of people within contemporary international migration (Castles, 2000), earlier ideas of return as “the process of closing the migration cycle ...” (Nejašmić, 1981, according to Peračković, 2006) and the permanent settling of the country of origin, today it has replaced the point of view that return is only one step in the migration cycle and not necessarily its ending (Riiskjaer and Nielsson, 2008; Stefannson, 2006, prema Kuschminder, 2013).

The paper is based on a survey conducted during 2017 and 2018, which included the survey of semi-structured individual interviews with Croatian emigrants and their offspring from Australia and the United States. The focus of the paper was solely on the analysis of the response from the survey and the interview, which included and refers to the perception and recommendations for returning to the homeland of Croatian emigrants from Australia and the United States. Although generally there is a possibility for all emigrants to return to the country of origin, we must take into consideration that all decisions of immigrants as well as perceptions and recommendations on returning to reality are always subject to change.

The research results can also be linked to the myth of return (Bolognani, 2015), through which emigrants gain strength, power, and value in places where they are denied, while the myth of return also affects the structure of immigrant life abroad affecting return, but also for potential investments in the country of origin.

Return to the homeland (new relocation or another resettlement during the emigrant’s life) is also the new mobility of the same people who end their life migration cycle / circulation and enter the adaptation process in a non-known old or new environment.

Key words: Australia, migration, return migration, Republic of Croatia, United States

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1095

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Jelena Pavičić Vukičević Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu jelena.pavicic-vukicevic@zagreb.hr

Irena Cajner Mraović Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu icajner@gmail.com

Barbara Prprović Crveni križ Čakovec prprovic.barbara@gmail.com

POVJERENJE HRVATSKIH ISELJENIKA U ŠKOLSTVO U HRVATSKOJ I SJEDINJENIM AMERIČKIM DRŽAVAMA SAŽETAK Predmet ovoga rada je povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

U svibnju 2017. godine anonimnim anketiranjem prikupljeni su podaci od 134 hrvatska iseljenika u SAD-u o njihovom iseljeničkom iskustvu te o njihovoj povezanosti s Hrvatskom (posjete Hrvatskoj, praćenje hrvatskog tiska i portala, pripremanje tipičnih hrvatskih jela, druženje s Hrvatima, namjere povratka u Hrvatsku). Upitnik je također sadržavao pitanja o povjerenju u javne institucije (vojska, vlada, školstvo, sudovi, parlament, policija, političke stranke, sveučilišta, predsjednik, zdravstvo) u Hrvatskoj i u SAD-u. Rezultati T-testa pokazuju statistički značajno niže razine povjerenja ispitanika u javne institucije u Hrvatskoj u usporedbi s njihovim povjerenjem u javne institucije u SAD-u, osim u slučaju predsjednika države: ispitanici iskazuju manje povjerenja prema predsjedniku SAD-a, nego prema predsjednici Hrvatske. Razlike su najmanje u slučaju školstva i sveučilišta, a najveće u slučaju sudova i vlade. Multivarijatna analiza je pokazala kako se obilježja iseljeničkog statusa i povezanost s Domovinom ne nalaze u statistički značajnoj relaciji s povjerenjem hrvatskih iseljenika u hrvatsko i američko školstvo.

Ključne riječi: hrvatski iseljenici, SAD, povjerenje, javne institucije, školstvo

UVOD Iseljavanje Hrvata u Ameriku dio je ukupnih europskih migracijskih procesa, pa su tako Hrvati bili među prvim doseljenicima sa Staroga na Novi kontinent (Čizmić, 1998a; Lončar, 2007). Jurić (2018, str. 7) podsjeća kako se Hrvatska „i prije recentnog vala iseljavanja ubrajala među europske zemlje s najopsežnijim i najdugotrajnijim iseljavanjem prouzročenim brojnim povijesnim, političkim i ekonomskim okolnostima.” Danas ljudima koji napuštaju Hrvatsku više nije cilj samo preživjeti i zadovoljiti svoje primarne potrebe, već se vode idealima kvalitetnijega života na svim razinama, pa su se tako iseljenička kretanja kao oblik horizontalne socijalne mobilnosti našla u funkciji vertikalne mobilnosti (Peračković i Rihtar, 2016). No to nije slučaj samo s hrvatskim iseljenicima: slični trendovi uočavaju se i u drugim zemljama (Botrić, 2016; Colombo i Sciortino, 1096 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavičić Vukičević, J. et al.: Povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama

2010; Wise, 2018). S druge strane, Sjedinjene Američke Države (SAD) oduvijek su popularna useljenička destinacija za ljude iz raznih dijelova svijeta (Yang, 1998) pa je američko društvo etnički i rasno vrlo heterogeno. (Jarrett, Wyckoff i Wilmore, 2008). Tako, primjerice, Stodolska (2018) navodi kako se broj pripadnika rasnih i etničkih manjina u SAD-u povećao više od tri puta u razdoblju između 1950. i 2016. godine te da bi, prema nekim demografskim projekcijama, do 2044. godine više od polovice ukupne populacije SAD-a mogle pripadati manjinskim skupinama. Tomu valja dodati i podatak da su SAD zadnjih desetljeća jedna od glavnih destinacija za visoko obrazovane doseljenike, pogotovo iz nekadašnjih socijalističkih država istočne i jugoistočne Europe (Michalikova, 2018).

Najbrojnija skupina hrvatskih iseljenika nalazi se u SAD-u: radi se o oko dva milijuna američkih državljana hrvatskoga podrijetla, iako službeni popisi stanovništva u SAD-u ne odgovaraju tim brojkam,a koje se mogu pronaći u različitim publikacijama (Čizmić, 1998a; Čuka, 2009). Razlike u podacima proizlaze iz činjenice da se Hrvati u popisima stanovništva SAD-a ispravno evidentiraju tek od 1980. godine, kada je u popisne obrasce uvedeno pitanje o podrijetlu koje ne označava etničku pripadnost, nego podrijetlo osobe. Time je otvorena mogućnost pripadnicima druge, treće i ostalih generacija Hrvata u SAD-u da iskažu svoje hrvatsko podrijetlo, za razliku od metodologije popisa stanovništva koja je u SAD-u prakticirana do 1980. godine, a koja je predviđala samo kategoriju osoba rođenih izvan granica SAD-a (Čuka, 2009). Osim što se time gubio podatak o stanovnicima SAD-a iz druge i svake sljedeće generacije hrvatskih iseljenika, dodatan problem je predstavljala činjenica da se za takve osobe tražio podatak o državi rođenja. S obzirom na činjenicu da do 1991. godine nije bilo samostalne hrvatske države, hrvatski iseljenici prve generacije u SAD-u su najčešće kao državu rođenja navodili Jugoslaviju (Čizmić, 1998a). Isti problem je ostao prisutan i nakon promjene metodologije popisa stanovništva u SAD-u: popis stanovništva iz 1980. godine pokazao je da je u SAD-u tada živjelo 252.970 osoba hrvatskoga podrijetla (Čuka, 2009). No istim popisom stanovništva u SAD-u je evidentirano i 360.174 osoba koje su iskazale jugoslavensko podrijetlo (Čuka, 2009), pa je sasvim osnovana pretpostavka da su dobar dio te brojke činile osobe hrvatskoga podrijetla.

Popis stanovništva SAD-a iz 1990. godine bilježi 409.458 građana SAD-a koji su naveli da su hrvatskoga podrijetla, dok je prema popisu iz 2010. godine u SAD-u 374.241 osoba podrijetlom iz Hrvatske (Čuka, 2009).

Ovo smanjenje broja stanovnika SAD-a hrvatskoga podrijetla može se objasniti činjenicom da su migracijska kretanja iz Hrvatske tijekom zadnja dva desetljeća, a pogotovo nakon primanja Hrvatske u članstvo Europske unije, usmjerena više prema europskim državama (Čuka, 2009; Jurić, 2018), dok je najveći migracijski val iz Hrvatske prema američkom kontinentu trajao od 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata (Čizmić, 1998a).

Ipak, ne možemo biti sasvim sigurni u navedene brojke, a kako je imigracijska politika u SAD-u goruće političko pitanje, s posebnim fokusom na kreiranje statističkih metoda za procjene razmjera slučajeva ilegalnih useljavanja (Fazel Zarandi, Feinstein i Kaplan, 2018), u perspektivi je neophodno unaprijediti i metodologiju statističkog praćenja migracija u Hrvatskoj (Čipin, Strmota i Međimurec, 2016).

Osim bavljenja kvantitativnim aspektima hrvatskog iseljeništva, važno je proučavati i njegove kvalitatitvne aspekte, odnosno procese integracije, asimilacije i akulturacije hrvatskih iseljenika u nove sredine (Mesarić Žabčić, 2014), a pogotovo u one u koje Hrvati najviše iseljavaju i gdje su najaktivniji, kao što je to slučaj s hrvatskim iseljeništvom u SAD-u (Čizmić, 1998b). Treba imati u vidu činjenicu da su migracijski procesi glavni čimbenik narušavanja koncepta nacije koji naciju definira kroz teritorij i kulturu (Čapo Žmegač, 2005) te da se u pojedinim državama, gdje ima znatan broj hrvatskih iseljenika, događa dvosmjeran proces (Čapo Žmegač, 2005): s jedne strane dolazi do svojevrsnog premještanja hrvatskog društva izvan granica Hrvatske, dok se s druge strane posljedično mijenja sociokulturni kontekst tih država u koje Hrvati masovno useljavaju. Jurić (2018) tvrdi kako u Hrvatskoj još uvijek dominira stajalište prema kojem iseljavanje predstavlja gubitak za Hrvatsku i dobitak za zemlju useljavanja jer iz Hrvatske odlazi radno i demografski aktivan dio populacije, Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1097

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

čije radne i demografske učinke onda uživa država useljavanja. Gubitak za Hrvatsku je, prema istom autoru, zapravo dvostruki: uz to što Hrvatska neće ubrati plodove produktivnosti svojih iseljenika, uložila je u njihovu socijalizaciju i obrazovanje, za razliku od države u koju oni useljavaju i koja nije imala nikakve investicije, a prima rezultate (Jurić, 2018). Povratak se uglavnom očekuje od onih iseljenika koji se nisu dobro snašli u novoj sredini, no to su uglavnom osobe izvan reprodukcijske, a često i izvan radno aktivne životne dobi pa se na povratnike ne gleda kao na gospodarski ili demografski potencijal (Čuka, 2009). Međutim, migracije ipak treba promatrati holistički, kao investiciju koja može donijeti kratkoročne i dugoročne dobiti (Jurić, 2018). Dakle, svakako je potrebno istraživati i potencijalne pozitivne aspekte migracija, kako bi onda bilo moguće kreirati takve javne politike prema hrvatskom iseljeništvu koje će minimizirati štetu, a maksimizirati pozitivne učinke iseljavanja.

No kako upozorava Jurić (2018), unatoč navedenim kvantitativnim razmjerima iseljavanja Hrvata i značenju koje hrvatsko iseljeništvo ima za Hrvatsku, još uvijek nedostaje relevantnih znanstvenih istraživanja ovog važnog društvenog fenomena. Raspoložive recentne studije upućuju pak na neke zabrinjavajuće pokazatelje, pogotovo vezano uz razloge iseljavanja iz Hrvatske. Tako, primjerice, istraživanje provedeno na uzorku osoba koje su iz Hrvatske iselile u Njemačku pokazuje kako hrvatski iseljenici percipiraju moralno urušavanje hrvatskoga društva te tako potvrđuju povezanost između nedostatne političke etike, neadekvatnih institucija i trendova iseljavanja (Jurić, 2018).

Imajući u vidu važnost obrazovanja za kvalitetu života, problem „odljeva mozgova” (Šverko, 2005) te činjenicu da migracijske procese uvjetuju pritisci koje pojedinac osjeća u matičnoj zemlji i privlačni čimbenici koje percipira u zemlji u koju useljava (Mesarić Žabčić, 2014; Šverko, 2005), predmet ovoga rada je povjerenje hrvatskih iseljenika u hrvatsko i američko školstvo u kontekstu njihovog ukupnog povjerenja u institucije u Hrvatskoj i SAD-u.

INTEGRACIJA, AKULTURACIJA I ASIMILACIJA HRVATA U SAD-U Krajem prošlog stoljeća dobar dio Amerikanaca iskazivao je određenu skepsu prema doseljenicima u SAD, pri čemu je glavni razlog takvom stavu bila zabrinutost i nezadovoljstvo uslijed sporog svladavanja engleskog jezika i osnova američke kulture i stila života kod tih osoba (Colombo i Sciortino, 2010). Pogotovo su imali zadršku prema nekima od njih, kao recimo prema onima meksičkog i općenito latinoameričkog podrijetla (Allen, 2006). No iako velik broj doseljenika i nakon nastanjivanja na području SAD-a koristi španjolski na dnevnoj bazi, kao i tradicionalne običaje iz rodne zemlje, u čemu im podršku pružaju i etničke zajednice doseljenika u SAD, ipak je taj problem ograničen samo na njih kao prvu generaciju doseljenika, dok njihova djeca u pravilo vrlo brzo i s lakoćom usvojaju engleski jezik i prihvaćaju američke običaje. Moglo bi se reći da se adaptacija na novi jezik i kulturu odvija kroz tri generacije: odrasli imigranti nikad do kraja ne savladaju engleski, njihova djeca se podjednako dobro služe i engleskim i materinskim jezikom, a unuci govore većinom samo engleski jezik i osjećaju se Amerikancima u pravom smislu riječi (Allen, 2006). Proces „amerikanizacije” stanovnika SAD-a koji su podrijetlom iz neke druge zemlje odvija se tako primarno kroz jezik, pa onda i ne čudi da pripadnici druge generacije slabije znaju jezik zemlje iz koje dolaze njihovi roditelji. To uzrokuje pomanjkanje dvojezičnosti što je veliki gubitak za SAD (Pašalić, 2009).

Podaci iz popisa stanovništva SAD-a 2000. godine indiciraju prilično niske razine uporabe hrvatskoga jezika (20 %) među stanovnicima SAD-a hrvatskoga podrijetla u dobi iznad 25 godina života (Čuka, 2009). Prema istom izvoru, čak četiri petine stanovnika SAD-a hrvatskoga porijetla kod kuće koristi isključivo engleski jezik (Čuka, 2009). No isti izvor (Čuka, 2009) otkriva znatne razlike između stanovnika SAD-a hrvatskoga porijetla rođenih u Hrvatskoj te druge i narednih generacija hrvatskih iseljenika koji su rođeni u SAD-u. Od ukupnog

1098 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavičić Vukičević, J. et al.: Povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama

broja hrvatskih iseljenika druge i naredne generacije koji su stariji od 5 godina, njih čak 91,3 % govori samo engleski jezik, a ostali govore hrvatskim i engleskim jezikom. Među stanovnicima SAD-a hrvatskoga porijetla koji su rođeni u Hrvatskoj, situacija je posve obrnuta: samo 6 % ih govori isključivo engleski, a čak 94 % ih kod kuće koristi hrvatski jezik (Čuka, 2009).

Nadalje, raspoloživi podaci indiciraju uglavnom povoljan socio-ekonomski status Hrvata u SAD-u i njihovih potomaka, bez obzira na ostala obilježja njihovoga iseljeničkog statusa, što je važno i s aspekta integriranosti u američko društvo i s aspekta eventualnog povratka u Hrvatsku (Čuka, 2009). Sasvim je jasno da će ljudi koji su u iseljeništvu realizirali svoje životne ciljeve i osigurali adekvatno zadovoljenje svojih životnih potreba, a pogotovo ako su se i dobro uklopili u novo društvo, u tom društvu i ostati. Štoviše, pogotovo za pripadnike druge i svake sljedeće genercije hrvatskih iseljenika u SAD, upitnom postaje eventualna ponovna integracija, akulturacija i asmiliacija u hrvatsko društvo. Tome naročito pridonosi nedovoljno poznavanje hrvatskog jezika (Čizmić, 1998a; Čuka, 2009).

U tom smislu je važno spomenuti podatke iz 2005. godine (Čuka, 2009) prema kojima je u SAD-u nezaposleno svega 3,4 % stanovnika hrvatskog podrijetla u dobi od 16 i više godina, što je za oko 1 % manje u usporedbi s ukupnom američkom populacijom iste godine. Stanovnici SAD-a hrvatskoga podrijetla postižu i veći prosječni dohodak po kućanstvu u odnosu na prosjek SAD-a (Čuka, 2009) pa je tako prosječni dohodak po kućanstvu Hrvata u SAD-u 2005. godine iznosio 57.950 američkih dolara, dok je prosjek na razini ukupne populacije SAD-a iste godine iznosio 46.242 američkih dolara. Dohodak po glavi stanovnika također je bio znatno veći kod stanovnika SAD-a hrvatskoga podrijetla te je iznosio 32.434 američkih dolara, dok je na razini ukupnog američkog stanovništva iznosio 25.035 američkih dolara. Pogotovo je dojmljiv podatak iz istoga izvora prema kojem je stopa siromaštva u SAD-u dva i pol puta niža kod osoba hrvatskog podrijetla (5,1 %), nego na razini ukupnog američkog stanovništva (13,3 %). Naposljetku, kao još jedan podatak koji također pokazuje povoljan socio-ekonomski status osoba hrvatskoga podrijetla u SAD-u, Čuka (2009) ističe činjenicu da ih 78,2 % posjeduje stan ili kuću, dok na razini ukupnog stanovništva SAD-a takvih ima 66,9 %.

Ovakvoj slici vjerojatno uvelike pridonosi i razina obrazovanja osoba hrvatskoga podrijetla u SAD-u koja je znatno iznad razine ukupnog stanovništva SAD-a (Čuka, 2009). Osoba bez završene srednje škole je među stanovnicima SAD-a hrvatskoga podrijetla dvostruko manje (8,5 %) u usporedbi s udjelom osoba s nezavršenom srednjom školom na razini ukupne populacije SAD-a (15,8%), što je isto važan podatak u sagledavanju uključenosti hrvatskih iseljenika u američko društvo (Čuka, 2009).

Istraživanja pokazuju da se pripadnici migrantskih populacija znatno razlikuju po obrazovanju (Michalikova, 2018; Pašalić, 2009), pa tako neki stižu u SAD s adekvatnim znanjem engleskog jezika, visokoškolskom diplomom, a neki čak i sa znanstvenim postignućima, no takvi su generalno gledano u manjem broju. Stanovnici SAD-a u dobi iznad 25 godina života u prosjeku su obrazovaniji od stanovnika SAD-a koji su rođeni izvan SAD-a ili imaju podrijetlo izvan granica SAD-a (Pašalić, 2009). Toj neravnoteži najviše pridonose osobe koje su u SAD odselile iz područja Latinske Amerike: ti ljudi imaju niže razine obrazovanja, a čine najveći udio u ukupnom broju doseljenika u SAD. Doseljenici u SAD iz dalekih zemalja, upravo kao ljudi hrvatskoga podrijetla, obično su solidno obrazovani (Pašalić, 2009).

Ovdje je važno još dodati kako socijalizacijom u američko društvo i kulturu, djeca hrvatskih iseljenika svoj status mjere i uspoređuju s Amerikancima, a ne sa svojim roditeljima u zemlji iz koje su došli (Allen, 2006).

Kod djece je veći postotak onih sa završenim fakultetom u odnosu na njihove roditelje. Doseljenici u SAD često imaju puno veće šanse obrazovati se u novoj domovini, nego što im je to bilo moguće u državi podrijetla, i tu priliku koristi ne samo prva, nego i druga generacija iseljenika koja preuzima jednaku razinu motivacije za obrazovanje od svojih roditelja. Zapravo, stanovnici SAD-a, koji su druga ili treća generacija doseljenika, obično su apsolutno svjesni činjenice da se obrazovanje u novoj domovini cijeni i da im je to krucijalni Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1099

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

čimbenik socijalnog i ekonomskog statusa, odnosno napretka (Pašalić, 2009). Imajući tu okolnost u vidu, s aspekta potencijalnog povratka u matičnu zemlju, jako je važno kako iseljenici u SAD percipiraju obrazovanje u matičnoj zemlji.

CILJ I METODE ISTRAŽIVANJA Cilj i hipoteze Cilj ovoga istraživanja je ispitati povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama u kontekstu povjerenja u ostale hrvatske i američke institucije, te u relaciji s obilježjima iseljeničkog statusa.

Sukladno ovome cilju i imajući u vidu prethodno spomenuti nedostatak ovakvih istraživanja, formulirane su četiri nulte hipoteze: H1: Ne postoje statistički značajne razlike između povjerenja hrvatskih iseljenika u SAD u hrvatsko i američko školstvo.

H2: Ne postoje statistički značajne razlike između povjerenja hrvatskih iseljenika u SAD u ostale institucije u Hrvatskoj i SAD-u.

H3: Ne postoje statistički značajne razlike između hrvatskih iseljenika u SAD-u koji imaju i koji nemaju povjerenja u hrvatsko školstvo s obzirom na obilježja njihovog iseljeničkog statusa.

H4: Ne postoje statistički značajne razlike između hrvatskih iseljenika u SAD-u koji imaju i koji nemaju povjerenja u američko školstvo s obzirom na obilježja njihovog iseljeničkog statusa.

Ispitanici Istraživanje je provedeno na uzorku 134 osobe hrvatskog podrijetla koje žive u SAD-u. Više od polovice ispitanika u uzorku (57 %) je u dobi iznad 40 godina života, 53 % su osobe ženskoga spola, a čak 77 % njih ima završen minimalno preddiplomski studij.

Većina ispitanika (80 %) živi u SAD-u 20 ili više godina, gotovo polovica (47 %) ispitanika pripada prvoj generaciji iseljenika, a nešto više od polovice (52,8 %) iselilo je iz Hrvatske u SAD između 1960. i 1980. godine.

Dvije trećine (66 %) ispitanika osjeća se i Hrvatima i Amerikancima.

Svega 10 % ispitanika iz ovoga uzorka nije nikada posjetilo Hrvatsku, a 36 % njih dolazi u Hrvatsku barem jednom godišnje. Nadalje, 48 % ispitanika redovito prati hrvatske portale i tiskovine, a čak 78 % njih često priprema tradicionalna hrvatska jela i jednako toliko njih se druži s Hrvatima u SAD-u.

Instrument Anketni upitnik sadrži pitanja o osobnom iseljeničkom iskustvu ispitanika, kao i o iseljeničkom iskustvu njihovih obitelji ako ispitanici ne pripadaju prvoj generaciji iseljenika. Anketnim upitnikom prikupljeni su i podaci o razlozima odlaska iz Hrvatske, razlozima useljavanja u SAD te o povezanosti ispitanika s Hrvatskom (njihove posjete Hrvatskoj, praćenje hrvatskog tiska i portala, pripremanje tipičnih hrvatskih jela, druženje s Hrvatima, namjere povratka u Hrvatsku). Upitnik je također sadržavao pitanja o povjerenju u javne institucije (vojska, vlada, školstvo, sudovi, parlament, policija, političke stranke, sveučilišta, predsjednik, zdravstvo) u Hrvatskoj i u SAD-u. Ispitanici su procjenjivali svoje povjerenje u hrvatske i američke institucije na skali od 1 do 5 pri čemu je 1 značilo da ispitanik uopće nema povjerenja u konkretnu instituciju, a 5 je značilo da ispitanik ima apsolutno povjerenje u dotičnu instituciju.

1100 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavičić Vukičević, J. et al.: Povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama

Postupak U svibnju 2017. sudionici konferencije Hrvatsko-američkog društva profesionalaca i stanovnici sjevernih dijelova SAD-a hrvatskoga podrijetla zamoljeni su za sudjelovanje u istraživanju „Hrvatski iseljenici, povjerenje u javne institucije i percepcija korupcije.”

Svi odgovori bili su anonimni. Od ispitanika se tražilo da ne ostavljaju nikakve tragove na upitniku kako bi se onemogućila njihova identifikacija. Ispitanicima je rečeno kako ne postoje nikakvi rizici povezani sa sudjelovanjem u istraživanju te da, iako osobno neće imati koristi od sudjelovanja u istraživanju, ono može pridonijeti boljem razumijevanju hrvatskih iseljenika i njihovog povjerenja u javne institucije u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Ispitanicima je naglašeno kako je njihovo sudjelovanje u istraživanju dobrovoljno te da mogu izabrati da ne sudjeluju, da ne odgovore na neka pitanja ili odustanu od istraživanja u bilo kojem trenutku bez ikakvih negativnih posljedica. Oni koji su se odlučili na sudjelovanje u istraživanju, bili su zamoljeni da stave ispunjeni upitnik u kovertu, zatvore ju i stave je u kutiju koju nadzire član istraživačkog tima.

Oni uspitanici koji su odlučili da ne žele sudjelovati bili su zamoljeni da neispunjeni upitnik stave u kovertu, zatvore ju i stave u istu kutiju. Dobrovoljnim pristankom na istraživanje smatrano je vraćanje popunjenog upitnika. Nakon što je upitnik popunjen i stavljen u kutiju, ne postoji način utvrđivanja individualnih odgovora. Istraživački tim, Institutional Review Board na Michigan State University i Hrvatski studiji jedini imaju pristup podacima istraživanja. Ispitanicima je rečeno da će istraživački tim zadržati rezultate istraživanja u računalnoj datoteci najmanje tri godine od dana kada su podaci prikupljeni.

Za provedbu anketiranja bile su zadužene osobe koje su prošle obuku i imaju certifikat iz etičnosti u istraživanjima nad ljudima.

Dobiveni podaci prvo su obrađeni na deskriptivnoj razini pri čemu su iskazane srednje vrijednosti na varijablama koje opisuju razinu povjerenja ispitanika u pojedine javne institucije u Hrvatskoj i SAD-u. Prve dvije hipoteze verificirane su metodom t-testa, a druge dvije metodom diskriminativne analize.

REZULTATI Deskriptivna analiza i t-test Rezultate deskriptivne analize i testiranja prve dvije hipoteze možemo vidjeti u Tablici 1.

Tablica 1. Povjerenje hrvatskih iseljenika u SAD-u u javne institucije u Hrvatskoj i SAD-u Koliko povjerenja imate u sljedeće institucije:

Srednja vrijednost – Hrvatska

Srednja vrijednost – SAD

Razlika srednjih vrijednosti

t-test

p

Vojska

3,68

4,56

-,88

-3,188

,002

Vlada

2,51

3,70

-1,19

-3,013

,003

Školski sustav

3,24

3,60

-,36

-2,727

,007

Sudovi

2,41

3,90

-1,49

-10,090

,000

Hrvatski sabor / Američki kongres

2,45

3,04

-,59

-5,117

,000

Policija

2,94

3,73

-,79

-7,151

,000

Političke stranke

2,16

2,90

-,74

-3,549

,001

Sveučilišta

3,55

4,11

-,56

-3,919

,000

Predsjednik

4,08

2,93

1,15

4,056

,000

Zdravstvene institucije

3,05

4,16

-1,11

-8,873

,000

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1101

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Već iz podataka o srednjim vrijednostima procjene povjerenja ispitanika u svaku od devet javnih društvnih institucija u Hrvatskoj i u SAD-u možemo uočiti neke znatne razlike. Kao prvo, vrijednosti su općenito govoreći više kada se radi o institucijama u SAD-u: čak tri prelaze 4,0 (vojska, zdravstvene institucije i sveučilišta), dok od hrvatskih institucija takav rezultat postiže samo institucija predsjednika države. Stoga je odmah zanimljivo uočiti još jednu golemu razliku: ispitanici od svih institucija u Hrvatskoj najviše povjerenja daju predsjednici RH (4,08), dok ista institucija u SAD-u uživa gotovo najmanje povjerenja sa srednjom ocjenom 2,93. Manje povjerenja hrvatskih iseljenika u SAD uživaju samo političke stranke (2,90). Ujedno su to i jedine američke institucije sa srednjom vrijednoću ispod 3,0 na skali od 1 do 5, dok je takvih među hrvatskim institucijama čak pet i sa znantno nižim srednjim vrijednostima: policija (2,94), Vlada (2,51), Sabor (2,45), sudovi (2,41) i političke stranke (2,16). Što se najviših razina povjerenja tiče, nije razlika samo u količini institucija koje zadobivaju povjerenje hrvatskih iseljenika u SAD-u prosječno iznad 4,0, nego i u visini tih vrijednosti. Naime, već smo istaknuli najvišu razinu povjerenja hrvatskih iseljenika u predsjednika RH, no ta srednja vrijednost jedva premašuje 4,0 dok se u pogledu američkih institucija te vrijednosti kreću od najviše (4,56) za vojsku, preko zdravstvenih institucija (4,16) do sveučilišta (4,11).

Vrijedi uočiti da najviše razine povjerenja u obje promatrane države uživa vojska. Procjene povjerenja prilično su skladne i kad se radi o sveučilištima, policiji, vladi i saboru, odnosno kongresu te, kako smo već istaknuli, političkim strankama koje uživaju uvjerljivo najmanje povjerenja ispitanika i u Hrvatskoj i u SAD-u.

Uvidom u podatke o razlikama između srednjih vrijednosti, možemo se uvjeriti kako je najveća razlika u povjerenju hrvatskih iseljenika u sudove, vladu, predsjednika i zdravstvene institucije u Hrvatskoj u SAD-u.

Pri tome je zanimljivo uočiti kako je u pogledu ranga procjena hrvatske vlade i američke vlade izjednačena, odnosno zauzima sedmo i šesto mjesto. No razine srednjih vrijednosti koje se nalaze iza tih rangova su drastično različite, što upućuje na potrebu primjene suptilnije statističke metode. Upravo je u tu svrhu korišten t-test čiji rezultati pokazuju da su sve prethodno istaknute razlike ujedno i statistički značajne.

Temeljem prezentiranih podataka odbacujemo hipotezu o nepostojanju statistički značajne razlike između povjerenja hrvatskih iseljenika u SAD-u u hrvatsko i američko školstvo, kao i hipotezu o nepostojanju statistički značajnih razlika između povjerenja hrvatskih iseljenika u SAD-u u hrvatske i američke društvene institucije.

Na kratko se još možemo vratiti na deskriptivnu razinu analize iz koje vidimo da je rang koji zauzima povjerenje hrvatskih iseljenika u hrvatsko školstvo viši od ranga koji zauzima njihovo povjerenje u američko školstvo: hrvatsko školstvo je na relativno visokom četvrtom mjestu na listi od ukupno deset društvenih institucija, dok se američko školstvo pozicioniralo u drugom dijelu tablice američkih javnih institucija i zauzelo sedmo mjesto. No, kad usporedimo visine srednjih vrijednosti, onda uočavamo znatnu razliku: povjerenje hrvatskih iseljenika u hrvatsko školstvo kreće se na razini srednje vrijednosti 3,24, dok je srednja vrijednost povjerenja ispitanika u američko školstvo osjetno viša i iznosi 3,60.

Slična zanimljiva situacija događa se i s povjerenjem hrvatskih iseljenika u hrvatska i američka sveučilišta, s obzirom na to da u obje zemlje sveučilišta zauzimaju visoko treće mjesto. No, razlika visine srednjih vrijednosti je ovdje još izrazitija: povjerenje hrvatskih iseljenika u SAD-u u hrvatska sveučilišta doseže srednju vrijednost 3,55, a u američka sveučilišta čak 4,11.

Sumarno možemo reći kako dobiveni rezultati pokazuju znatne i statistički značajne razlike u povjerenju hrvatskih iseljenika u hrvatsko i američko školstvo, kao i u ostale hrvatske i američke institucije.

1102 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavičić Vukičević, J. et al.: Povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama

Diskriminativna analiza Prva diskriminativna anliza učinjena je u svrhu testiranja treće hipoteze.

Tablica 2: Značajnost prve diskriminativne funkcije Test of Function(s)

Wilks' Lambda

Chi-square

df

Sig.

,820

16,318

12

,177

1

Iz podataka sadržanih u Tablici 2. možemo vidjeti da je diskriminativnom analizom dobivena jedna diskriminativna funkcija koja nije statistički značajna, što znači da prihvaćamo treću hipotezu i konstatiramo da ne postoje statistički značajne razlike između hrvatskih iseljenika u SAD-u koji imaju i koji nemaju povjerenja u hrvatsko školstvo s obzirom na obilježja njihovog iseljeničkog statusa.

Tablica 3: Struktura prve diskriminativne funkcije Varijabla

Koeficijenti

Korelacije

Kojoj generaciji iseljenika pripadate?

,672

,454

Sami sebe smatrate Hrvatom, Amerikancem ili oboje

,238

,383

Koliko često Vaša obitelj priprema tipična hrvatska jela?

-,722

-,380

Otprilike koliko često odlazite u Hrvatsku?

-,337

-,264

Koliko često čitate hrvatske novine ili portale?

-,556

-,146

Kada ste se Vi osobno ili prvi članovi Vaše uže obitelji (ako niste prva generacija iseljenika) preselili u SAD?

,249

,106

Namjeravate li se trajno vratiti u Hrvatsku?

,094

,099

Koliko godina živite u Sjedinjenim Američkim Državama?

-,405

-,084

Koji je bio GLAVNI razlog zašto ste se Vi ili Vaša obitelj odlučili otići iz Hrvatske?

-,274

-,070

Koliko često se družite s Hrvatima (osim Vaših ukućana) koji žive ili privremeno borave u SAD-u?

,929

,061

Koji je bio GLAVNI razlog zašto ste se Vi ili Vaša obitelj odlučili doseliti u SAD?

,020

,057

Koliko obično traje Vaš boravak u Hrvatskoj?

,226

,055

Tablica 4: Centroidi skupina Povjerenje u hrvatsko školstvo

Centroidi

Nemam

-,379

Imam

,568

Podaci sadržani u tablicama 3. i 4. bili bi nam važni kad bi se radilo o statistički značajnoj funkciji, no ovako im ne trebamo posvetiti posebnu pažnju. Ipak, zanimljivo je primijetiti kako se u strukturi te diskriminativne funkcije posebno izdvaja varijabla kojom se opisuje kojoj generaciji iseljenika ispitanik pripada, a koja je, kako smo vidjeli u uvodnom dijelu, važna s aspekta intenziteta uključenosti iseljenika u novi društveni kontekst.

Tablica 5: Značajnost druge diskriminativne funkcije Test of Function(s) 1

Wilks' Lambda

Chi-square

df

Sig.

,783

20,100

12

,065

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1103

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Iz podataka sadržanih u Tablici 5. vidimo da ni druga diskriminativna funkcija nije statistički značajna pa možemo prihvatiti i zadnju hipotezu te konstatirati kako ne postoje statistički značajne razlike između hrvatskih iseljenika u SAD-u koji imaju i koji nemaju povjerenja u američko školstvo s obzirom na obilježja njihovog iseljeničkog statusa.

Tablica 6: Struktura druge diskriminativne funkcije Varijabla

Koeficijenti

Korelacije

Koliko često se družite s Hrvatima (osim Vaših ukućana) koji žive ili privremeno borave u SAD-u?

,472

,495

Namjeravate li se trajno vratiti u Hrvatsku?

-,411

-,395

Koliko često čitate hrvatske novine ili portale?

,205

,363

Koliko često Vaša obitelj priprema tipična hrvatska jela?

,074

,315

Koliko godina živite u Sjedinjenim Američkim Državama?

-,666

-,308

Kojoj generaciji iseljenika pripadate?

-,090

-,240

Koji je bio GLAVNI razlog zašto ste se Vi ili Vaša obitelj odlučili doseliti u SAD?

,322

,231

Sami sebe smatrate Hrvatom, Amerikancem ili oboje?

,439

,218

Koliko obično traje Vaš boravak u Hrvatskoj?

,187

,214

Kada ste se Vi osobno ili prvi članovi Vaše uže obitelji (ako niste prva generacija iseljenika) preselili u SAD?

,224

,157

Koji je bio GLAVNI razlog zašto ste se Vi ili Vaša obitelj odlučili otići iz Hrvatske?

-,300

-,081

Otprilike koliko često odlazite u Hrvatsku?

,052

-,044

Tablica 7: Centroidi skupina Povjerenje u američko školstvo

Function 1

Nemam

-,653

Imam

,416

S obzirom na činjenicu da ipak u ovom slučaju imamo značajnost blizu rubne vrijednosti, zanimljivo je primijetiti kako u strukturi ove diskriminativne funkcije dominiraju dvije varijable: varijabla kojom se opisuje koliko često se ispitanici druže s Hrvatima (osim Vaših ukućana) koji žive ili privremeno borave u SAD-u te varijabla kojom se opisuje namjera povratka u RH.

RASPRAVA I ZAKLJUČAK Migracije su tema od vitalnog značenja u Europi i diljem svijeta (Trost i sur., 2018). Stoga ne začuđuje rastući interes znanstvenika za različite aspekte migracija koji nastoje zadovoljiti sve veće potrebe za znanstvenim i stručnim pristupom migracijama. U perspektivi je iznimno važno da to dovede do formiranja međunarodnih mreža stručnjaka i znanstvenika te do interdisciplinarne znanstvene suradnje u ovom području (Trost i sur., 2018). Pogotovo su potrebna istraživanja koja migracije ne promatraju s aspekta regulacije migracijskih procesa, nego se fokusiraju na aktualne i potencijalne dobiti tih procesa za odlazne i dolazne destinacije (Collins, 2018).

U istraživanjima migracija moguće je identificirati tri temeljne razine: individualnu razinu iseljenika, zatim razinu političke, gospodarske i sociokulturne situacije u matičnoj državi te konačno razinu veza između 1104 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavičić Vukičević, J. et al.: Povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama

iseljenika i matične države (Faist, 2000, prema Jurić, 2018). Ovo istraživanje tangira sve tri navedene razine i na sve te tri razine potvrđuje uvodno iznesene podatke o visokom stupnju integriranosti osoba hrvatskoga podrijetla u američko društvo s obzirom na to da dobiveni rezultati pokazuju kako hrvatski iseljenici statistički značajno boljima vide sve institucije svog novog društva, osim predsjednika SAD-a, u usporedbi s institucijama u zemlji svoga podrijetla. Nadalje, bez obzira što je obrazovanje prethodno identificirano kao ključna karika uspjeha u novoj sredini, ovo istraživanje je pokazalo kako ni jedno obilježje iseljeničkog statusa nije relevantno povezano s povjerenjem hrvatskih iseljenika u školstvo u matičnoj zemlji i u školstvo u novoj domovini.

Standardna ideja da ljudi svojim useljenjem u SAD odbacuju matičnu kulturu, promptno usvajaju američke vrijednosti i doslovno „uskaču” u takozvani američki „melting pot” je sasvim neadekvatna simplifikacija, jer u velikim gradovima postoje cijele etničke četvrti u kojima se njeguje jezik, tradicija, običaji i ostali ključni elementi kulture matične zemlje i obično je generacijama useljenika potrebno da se „asimiliraju” u američko društvo (McCorkle, 2018). No činjenica je da postoje i teškoće u očuvanju identiteta pojedinih etničkih skupina u SAD-u, jer američko društvo obiluje različitim etničkim skupinama, koje se međusobno miješaju sklapanjem prijateljstava i brakova (Michalikova, 2018).

Do sredine 20. stoljeća od imigranata se očekivala integracija u jedinstveno američko društvo i zanemarivanje svojih korijena i nasljeđa (Čizmić, 1998a; Pašalić, 2010), no s vremenom se uviđa da svaka nova kultura obogaćuje ukupan američki kulturni prostor. Put od gotovo prisilne integracije u novo društvo i kulturu do interkulturalnog prihvaćanja i stjecanja općih intekulturalnih kompetencija kao novog društvenog standarda bio je izrazito dugotrajan i kompleksan (Mrnjaus, Rončević i Ivošević, 2013; Sablić, 2014). Te je društvene promjene moguće objasniti primjenom teorije koju su osmislili autori Bennett i Bennett (2003), osmislivši Razvojni model interkulturalne osjetljivosti (The Developmental Model of Intercultural Sensitivity – DMIS) kao interdisciplinarni pristup u čijoj se osnovi nalaze teorijska i primijenjena znanja iz područja psihologije, antropologije i sociologije. Cilj je ove teorije razumjeti interkulturalne kompetencije pojedinca u različitim stupnjevima razvoja te također razvijati interkulturalne kompetencije pojedinaca i grupa kao nužnosti suvremenog života koji zahtijeva posjedovanje sposobnosti i kompetencija učinkovite komunikacije u multikulturalnim situacijama ili kontekstima u kojima paralelno supostoji više različitih kultura, ali i različitih identiteta koji čine pojedinčevu specifičnu kulturu koja se povezuje s drugim različitim kulturnim kontekstima. Bennett i Bennett (2003) u svojoj teoriji polaze od konstruktivističkog pristupa definiranja kulture koji je povezan s razvojnim pristupom razumijevanja kulturnog identiteta i interkulturalnih kompetencija. Važnost njihove teorije jest i u činjenici da autori predlažu i konkretne učinkovite inicijative za osobni razvoj pojedinca u području interkulturalne osjetljivosti.

Autori su (Bennett i i Bennett, 2003) prepoznali niz elemenata (interkulturalni svjetonazor, sklop vještina, dominantna kultura, raznolikost, rasa te stereotipi i generalizacije) koje su ocijenili ključnima u razvoju pojedinčevih interkulturalnih kompetencija. Upravo su temeljem tih elemenata Bennett i Bennett (2003) osmislili Razvojni model interkulturalne osjetljivosti i teoriju koja objašnjava promatrano i zabilježeno iskustvo ljudi u interkulturalnim situacijama. Razvojni model interkulturalne osjetljivosti pretpostavlja mogućnost razvoja ili unaprjeđenja spoznajne ili kognitivne strukture u području interkulturalne osjetljivosti, a svaki od šest stupnjeva interkulturalne osjetljivosti opisani su određenim ponašajnim manifestacijama i konkretnim (vrijednosnim) stavovima pojedinaca ili grupa te funkcioniraju kao eksternalizacije kognitivnih struktura pojedinaca ili grupa, istovremeno upućujući na njihov svjetonazor. Uz model interkulturalne osjetljivosti autori (Bennett i Bennett, 2003) su razvili i instrument za njegovo mjerenje, a provedena istraživanja i njihovi rezultati pokazali su da se ispitanici ponašaju na one načine kako ih predviđa teorija te se ispitanici s kulturnim različitostima suočavaju na način usklađen s dostignutim stupnjem interkulturalne kompetencije te iskazuju Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1105

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

stavove i ponašanja koja su tipična za pojedini stupanj interkulturalne osjetljivosti. Model DMIS – Razvojni model interkulturalne osjetljivosti razlikuje etnocentrističke stupnjeve u kojima pojedinac promatra stvarnost polazeći od vlastite kulture te etnorelativističke stupnjeve u kojima je pojedinac u mogućnosti svoju kulturu promatrati u kontekstu drugih kultura.

Etnocentrizam je spoznajno stanje koje autori (Bennett i Bennett, 2003) opisuju kao način izbjegavanja kulturnih različitosti, i to u tri stupnja: (1) Poricanje je stupanj u kojem pojedinac svoju kulturu smatra jedinom stvarnom kulturom, dok sve druge kulture izbjegava koristeći pri tom fizičku i psihološku izolaciju, a pripadnike drugih grupa često se etiketira ili naziva „oni”. Drugo i drugačije je nepoznato pa se ono automatski ne prihvaća. Također je čest slučaj da pripadnici dominantne kulture smatraju da su pripadnici drugih i drugačijih grupa ujedno i pripadnici nižih grupa na društvenoj ljestvici. (2) Obrana je stupanj interkulturalne osjetljivosti u kojem pojedinac (i grupa) vlastitu kulturu smatra najboljom, a kulturalne se razlike obezvrjeđuju uz pomoć niza stereotipa koji su prisutni u oprekama „mi” (koji smo „dobri”) i „oni” (koji su „loši”). Dominantna grupa želi asimilirati drugu grupu pod svaku cijenu, a manjinska grupa također intenzivno brani i čuva svoj kulturni identitet. Stoga možemo reći da obje grupe, i dominantna i manjinska grupa, zapravo imaju iste stavove jedni o drugima. (3) Minimalizacija je stupanj interkulturalne osjetljivosti u kojem pojedinac elemente svojeg kulturnog svjetonazora drži univerzalnima. Krilatica koja obilježava ovaj svjetonazor je „svi smo mi isti”, uz negiranje bitnih razlika među kulturnim grupama koje se relativno površno promatraju, uz prisutnost simplifikacije ili pojednostavljenja razlika. Sličnosti među kulturnim grupama pronalaze se u fizičkim, filozofskim i duhovnim elementima te se često govori o sličnim potrebama, željama i vrijednostima koje se mogu prepoznati u svjetonazoru pojedinca ili grupe. Dominantna kulturna grupa i dalje pokušava asimilirati osobe koje pripadaju manjinskim grupama.

Etnorelativizam je spoznajno stanje interkulturalne osjetljivosti te ga autori (Bennett i Bennett, 2003) opisuju kao način pronalaženja kulturnih različitosti. Razlikujemo tri etnorelativistička stupnja interkulturalne osjetljivosti. (1) Prihvaćanje je stupanj u kojem se druge kulture prihvaćaju kao jednako kompleksne, ali različitih konstrukcija realnosti. Svjetonazor pojedinca i grupe ovisi o kulturnom kontekstu iz kojega oni dolaze, bez obzira radi li se o dominantnoj ili manjinskoj grupi. Krilatica koja vrijedi na ovom stupnju interkulturalne osjetljivosti je „jednako ali različito” jer se polazi od pretpostavke da se kultura ili stavovi, ponašanja i vrijednosti drugog pojedinca ili grupe pripadniku dominantne kulture mogu, ali i ne moraju sviđati ili ih on može, ali i ne mora odobravati. Takvo multipliciranje stajališta može dovesti do paralize sustava jer se niti jedno vrijednosno stajalište ne može održati stoga što je takav etički dualizam svojevrsna relativizacija vlastite etike kao tek jedne od mogućih vrijednosnih pozicija za koju je pojedinac svjestan da uvelike ovisi o kulturnom kontekstu. (2) Prilagođavanje je stupanj interkulturalne osjetljivosti u kojem pojedinac ima sposobnost promjene perspektiva ili kulturnih svjetonazora te često misli i djeluje izvan konteksta vlastite kulture.

Taj stupanj interkulturalne osjetljivosti prati promjena kognitivnih sadržaja. Ovaj stupanj može se nazvati i kulturalnom empatijom. Ovakvu promjenu spoznajnog koda također slijedi promjena koda ponašanja, uz prisutan osjećaj ispravnosti o takvim promjenama ili čak o osobnom rastu jer pojedinac koji tako doživljava svoju promjenu postaje bikulturan ili multikulturan. (3) Integracija je stupanj interkulturalne osjetljivosti u kojem se osobno iskustvo proširuje na različite kulturne svjetonazore. To je interkulturalno najosjetljiviji razvojni stadij u kojem pojedinčev osobni identitet više nije vezan niti uz jedan kulturni identitet, već je on jednako „distanciran” od svake kulture, dominantne i marginalne, a osobno je iskustvo izrazito raznoliko i široko. Stoga se pojedincu može dogoditi i određeno nesnalaženje u pojedinim kulturnim kontekstima jer on više ne raspoznaje granice među različitim kulturama i teško bira prikladno ponašanje za pojedini kontekst, iako unutar tog kulturalnog konteksta razlikuje i različite pod-kontekste nekog ponašanja. Stoga etnorelativističko gledanje na vrijednosti pojedine kulture donosi i kompleksne probleme jer prema tome stajalištu niti 1106 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavičić Vukičević, J. et al.: Povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama

jedna kultura i njezine vrijednosti ne zaslužuju biti primarne te je otežana izgradnja zajedničkog društvenog konteksta. U tome slučaju nije moguće uspostaviti okvir zajedničkih univerzalnih ili općeljudskih vrijednosti koje bi bile zajedničke cijelom ljudskom rodu.

Na kraju, vrijedi još podsjetiti kako je ovdje dobivene rezultate korisno promatrati u kontekstu holističkog pristupa migracijama: uglavnom nam je poznato nezadovoljstvo hrvatskim pravosuđem, ali možda nismo svjesni potencijala koji se nalazi u hrvatskom obrazovnom sustavu. To je sukladno i rezultatima recentnih istraživanja razlog emigriranja iz Hrvatske (Jurić, 2018) koji pokazuje da ljudi u Hrvatskoj nisu nezadovoljni hrvatskim obrazovanjem samim po sebi, nego činjenicom da ono ne jamči uspjeh i napredak na hrvatskom tržištu rada.

Literatura 1.

Allen, J. P. (2006). How Successful Are Recent Immigrants to the United States and Their Children? Yearbook of the Association of Pacific Coast Geographers, 68, 9-32. doi: 10.1353/pcg.2006.0002

2.

Bennett, J. M. i Bennett, M. J. (2003). Developing Intercultural Sensitivity: An Integrative Approach to Global and Domestic Diversity. U D. Landis, J. Bennett i M. Bennett (Ur.), Handbook of Intercultural Training (str. 147-165).

Thousand Oaks, CA.: SAGE Publications, Inc.

3.

Botrić, V. (2016). Attitudes Towards Immigrants, Immigration Policies and Labour Market Outcomes: Comparing Croatia with Hungary and Slovenia. Croatian International Relations Review, 22(76), 5-28. doi: 10.1515/cirr-20160004

4.

Collins, F. L. (2018). Desire as a theory for migration studies: temporality, assemblage and becoming in the narratives of migrants. Journal of Ethnic and Migration Studies, 44(6), 964-980. doi: 10.1080/1369183X.2017.1384147

5.

Colombo, A. i Sciortino, G. (2010). Italian immigration: the origins, nature and evolution of Italy’s migratory systems. Journal of Modern Italian Studies, 9(1), 49-70. doi: 10.1080/1354571042000179182

6.

Čapo Žmegač, J. (2005). Transnationalisation and identification among youth of Croatian origin in Germany.

Narodna umjetnost, 42(1), 9-24. Dostupno na https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_ jezik=4919

7.

Čipin, I., Strmota, M. i Međimurec, P. (2016). Mobilnost stanovništva u Hrvatskoj iz perspektive životnoga ciklusa.

Migracijske i etničke teme, 32(1), 9-35. doi: 10.11567/met.32.1.1

8.

Čizmić, I. (1998a). Iseljavanje iz Hrvatske u Ameriku kao dio europskih migracijskih tijekova. Društvena istraživanja, 8(1-2), 127-146. Dostupno na https://hrcak.srce.hr/20707

9.

Čizmić, I. (1998b). Political activities of Croatian immigrants in the USA and the creation of an independent Croatia. Društvena istraživanja, 7(1-2), 5-25. Dostupno na https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_ clanak_jezik=32375

10. Čuka, A. (2009., 14. travnja). Hrvati u SAD-u. Dostupno na http://www.geografija.hr/svijet/hrvati-u-sad-u/ 11. Fazel-Zarandi, M. M., Feinstein, J. S. i Kaplan, E. H. (2018). The number of undocumented immigrants in the United States: Estimates based on demographic modeling with data from 1990 to 2016. PLoS One, 13(9), 1-11. doi: 10.1371/journal.pone.0201193 12. Jarrett, A. A., Wyckoff, S. i Wilmore, R. (2008). The impact of immigration on the United States social security system. Journal of Comparative Social Welfare, 13(1), 43-63. doi: 10.1080/17486839708415641 13. Jurić, T. (2018). Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku? Zagreb: Školska knjiga.

14. Lončar, J. (2007., 22. kolovoza). Iseljavanje Hrvata u Amerike te Južnu Afriku. Dostupno na http://www.geografija. hr/svijet/iseljavanje-hrvata-u-amerike-te-juznu-afriku/

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1107

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

15. McCorkle, W. D. (2018). Using History to Inform the Modern Immigration Debate in the United States. Journal of International Social Studies, 8(1), 149-167. Dostupno na https://eric.ed.gov/?id=EJ1173500 16. Mesarić Žabčić, R. (2014). The Phenomenon of Overseas Chain Migration to Australia. Croatian Studies Review, 10(1), 133-150. Dostupno na https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=211290 17. Michalikova, N. (2018). Segmented socioeconomic adaptation of New Eastern European professionals in the United States. Comparative Migration Studies, 6(8), 1-27. doi: 10.1186/s40878-018-0077-3 18. Mrnjaus, K., Rončević N. i Ivošević, L. (2013). (Inter)kulturalna dimenzija u odgoju i obrazovanju. Rijeka: Filozofski fakultet.

19. Pašalić, J. (2009., 19. listopada). Obrazovna struktura imigranata SAD-a početkom 21. st. Dostupno na http:// www.geografija.hr/svijet/obrazovna-struktura-imigranata-sad-a-pocetkom-21-st/ 20. Pašalić, J. (2010., 25. siječnja). Socio-ekonomske karakteristike imigranata SAD-a. Dostupno na http://www. geografija.hr/svijet/socio-ekonomske-karakteristike-imigranata-sad-a/ 21. Peračković, K. i Rihtar, S. (2016). Materijalizam kao društvena vrijednost i poticaj namjerama iseljavanja iz Hrvatske. Migracijske i etničke teme, 32(3), 295-317. doi: 10.11567/met.32.3.1 22. Relja, R., Reić Ercegovac, I. i Čerenić, V. (2015). Potrebe, mogućnosti i namjera odlaska u inozemstvo: analiza stavova studenata iz Splita (RH) i Sarajeva (BIH). Andragoški glasnik, 19(1-2), 1-21. Dostupno na https://hrcak. srce.hr/156695 23. Sablić, M. (2014). Interkulturalizam u nastavi. Zagreb: Naklada Ljevak.

24. Stodolska, M. (2018). Research on Race, Ethnicity, Immigration, and Leisure: Have We Missed the Boat? Leisure Sciences - An Interdisciplinary Journal, 40(1-2), 43-53. doi: 10.1080/01490400.2017.1376013 25. Šverko, I. (2005). Studentske namjere odlaska u inozemstvo: veličina potencijalnog „odljeva mozgova” i njegove odrednice u 1995., 1997. i 2004. godini. Društvena istraživanja, 14(6(80)), 1149-1174. Dostupno na https://hrcak. srce.hr/18099 26. Trost, M., Wanke, E. M., Ohlendorf, D., Klingelhofer, D., Braun, M., Bauer, J., Groneberg, D. A., Quarcoo, D. i Bruggmann, D. (2018). Immigration: analysis, trends and outlook on the global research activity. Journal of global health, 8(1), 1-11. doi: 10.7189/jogh.08.010414 27. Wise, R. D. (2018). On the Theory and Practice of Migration and Development: A Southern Perspective. Journal of Intercultural Studies, 39(2), 163-181. doi: 10.1080/07256868.2018.1446669 28. Yang, P. Q. (1998). The Demand for Immigration to the United States. Population and Environment: A Journal of Interdisciplinary Studies, 19(4), 357-383. doi: 10.1023/A:1024604322354

1108 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Pavičić Vukičević, J. et al.: Povjerenje hrvatskih iseljenika u školstvo u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Državama

THE CROATIAN EMIGRANTS’ TRUST IN SCHOOL SYSTEM IN CROATIA AND THE UNITED STATES ABSTRACT This paper explores the Croatian emigrants’ trust in the school system in both Croatia and the USA. In May 2017, 134 voluntary respondents were asked about their immigrant experience and about their connections to Croatia (their visits to Croatia, reading the Croatian newspapers or websites, preparing typical Croatian dishes, socializing with Croats, intentions to return in Croatia). The questionnaire also contains questions about the trust in public institutions (army, government, school system, courts, parliament, police, political parties, universities, president, medical institutions) in Croatia and the United States of America. All responses were anonymous. Results of the T-test reveal statistically significant lower levels of respondents’ trust in Croatian than in American public institutions, except for the President: respondents exhibit more trust in the President of the Republic of Croatia than in President of the United States of America. The differences are the least in case of school system and universities, but the greatest in case of courts and government. Multivariate analyses reveals no statistically significant relationship between any aspect of immigrant experience and trust in the Croatian or American school system.

Key words: Croatian emigrants, USA, trust, public institutions, school system

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1109

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Mislav Rubić Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Zagreb mislav.cro@gmail.com; mislav.rubic@mdomsp.hr

OČEKIVANJA I DOJMOVI HRVATA ISELJENIKA I POVRATNIKA SAŽETAK Rad se temelji na analizi upitnika provedenog među Hrvatima iseljenicima i povratnicima koji su se odlučili vratiti živjeti u Hrvatsku. Upitnik je posebno zanimljiv jer većima ispitanika pripada mlađoj generaciji te danas imaju manje od 40 godina. Analizom možemo vidjeti s kojim su se problemima susretali prilikom dolaska, zašto se jedan dio njih odlučio vratiti u iseljeništvo te koja su bila njihova očekivanja prije dolaska, a koja su danas.

Ključne riječi: Hrvatska, iseljeništvo, migracije, povratak, upitnik Izrazi koji se koriste u ovome radu, a imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod. Grafikoni su prikazani u sivoj skali. Zbog sličnosti u nijansama sive, sve vrijednosti grafikona dodatno su prikazane s postotcima ispod ilustracije.

UVOD* Rad Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika temelji se na analizi upitnika provedenog među Hrvatima iseljenicima i povratnicima koji su se odlučili vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. Upitnik je posebno zanimljiv jer većina ispitanika pripada mlađoj generaciji te danas imaju manje od 40 godina. Analizom možemo vidjeti želje i probleme s kojima su suočeni, zašto se jedan dio njih odlučio vratiti u iseljeništvo, koja su njihova očekivanja te žele li se vratiti u Republiku Hrvatsku.

Ciljana skupina ovoga istraživanja su Hrvati iseljenici i povratnici. Zastupljene su sve skupine iseljenika ‒ od onih koji su se rodili u iseljeništvu do onih koji su otišli u iseljeništvo. Također su zastupljeni i povratnici, bilo da su nakon povratka ostali živjeti u Republici Hrvatskoj ili su ponovno otišli u iseljeništvo ‒ znači sve osobe koje su u jednom trenutku života bile u ulozi iseljenika i/ili povratnika.

Izlaganje je prezentirano na međunarodnom znanstveno-stručnom skupu Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država koji je organizirao Institut za migracije i narodnosti (od 6. do 8. prosinca 2018. godine) i bazirao se na odgovorima 163 anketirane osobe u studenome i početku (1. i 2.) prosinca 2018., no anketa je ostala otvorena do kraja 2018. godine pa je broj anketiranih osoba u ovome radu porastao do 222 osobe.

Podaci su ažurirani za tekst u zborniku, no nije bilo većih odstupanja.

U istraživanju do sada nisu korištene baze podataka s adresama iseljenika koje posjeduje neka organizacija ili državno tijelo. Ispitanici su isključivo ljudi s kojima sam surađivao na istraživanju iseljeništva zadnjih desetak godina te njihovi članovi obitelji, prijatelji, kolege i poznanici, stoga i to daje jednu novu sliku iseljenika i povratnika. * Izrazi koji se koriste u ovome radu, a imaju rodno značenje odnose se jednako na muški i ženski rod. Grafikoni su prikazani u sivoj skali. Zbog sličnosti u nijansama sive, sve vrijednosti grafikona dodatno su prikazane s postotcima ispod ilustracije.

1110 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

Dva najčešće postavljana pitanja prilikom slanja ankete bila su: Je li anketa anonimna? i Provodi li anketu netko od državnih tijela? Pozadina ovih pitanja uglavnom je bio strah ispitanika koji se nisu odjavili u Republici Hrvatskoj, a duže vrijeme žive u inozemstvu. Ispitanici su se često raspitivali može li se otkriti da nisu odjavljeni, što je s podatcima o njihovim primanjima, odnosno hoće li ih tijela Republike Hrvatske provjeravati ako ispune anketu. Upravo zbog navedenoga, u provedbi ankete korištena je platforma koja nije povezana s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku ili bilo kojim drugim državnim tijelom, te kao što sam ranije spomenuo, u istraživanju nisu korištene baze podataka ispitanika Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku ili drugih državnih tijela.

Anketa se sastoji od 25 pitanja od koji su prva četiri mehanička pitanja uvoda u anketu i na njih ispitanik ne mora razmišljati o odgovoru. Zadnja tri pitanja mogu poslužiti istraživanju, no više služe kao indikator je li ispitanik pisao istinu, te ima li isključivo pozitivan ili negativan stav prema Republici Hrvatskoj. Također, kao indikator govori li ispitanik istinu ili ne služili su ponuđeni odgovori o životu u Republici Hrvatskoj, odnosno odgovori koji pokazuju živi li ili ne ispitanik trenutno u Republici Hrvatskoj, no pokazalo se da neki ispitanici odgovaraju kako žive u Republici Hrvatskoj vjerojatno zato što su još prijavljeni u zemlji. U četvrtom, četrnaestom te dvadeset i drugom pitanju ispitanici su mogli odgovoriti da žive u Republici Hrvatskoj. U četvrtom i dvadeset i drugom pitanju 3,6 % ispitanika je odgovorilo kako živi u Republici Hrvatskoj, dok je u četrnaestom pitanju njih 4,6 % odgovorilo isto. Kada se uzme u obzir broj ispitanika, odstupanje je u samo dva odgovora, što pokazuje visoki stupanj pouzdanosti istraživanja.

S obzirom na to da su grafički prikazi prikazani u sivoj skali, ispod svakog prikaza ispisani su rezultati s postotkom kako bi se čitatelj lakše snašao. Iznad svakoga grafijskog prikaza nalazi se numeracija i naslov.

Istraživanje

ISTRAŽIVANJE 1. Godina Vašega rođenja?

1. Godina Vašega rođenja?

2,7% 2,7% 1,8%

19,8%

15,3%

57,7% 1990. - 1998.

1980. - 1989.

1970. - 1979.

1960. - 1969.

1950. - 1959.

1940. - 1949.

1980. 1980. ‒ 1989.

57,7 %; 1990. ‒ 1998. 19,8 %; 1970. ‒ 1979. 15,3 %; 1960. ‒ 1969. 2,7 %; ‒ 1989. 57,7 %; 1990. ‒ 1998. 19,8 %; 1970. ‒ 1979. 15,3 %; 1960. ‒ 1969. 2,7 %; 1950. ‒ 1959. 2,7 %; 1950. ‒ 1959.1940.

2,7 ‒%; 1940.

1949.

1,8 %‒ 1949. 1,8 %

Skupina ispitanika rođena između 1980. i 1989. godine čini 57,7 % ukupnog broja ispitanika, što je jasan Skupina ispitanika rođena između 1980. i 1989. godine čini 57,7 % ukupnog broja pokazatelj da više od pola ispitanika čine radno sposobni mladi ljudi u 30-im godinama. U toj skupini rođenoj ispitanika, što je jasan pokazatelj da više od pola ispitanika čine radno sposobni mladi ljudi u između 1980. i 1989. godine njih 17,2 % rodilo se 1985. godine.

30-im godinama.

U toj skupiništo rođenoj između 1980. i 1989. godinenakon njih 17,21998. % rodilo se Ovakve brojke su očekivane i nije čudno nema ispitanika rođenih godine.

Ako se uzme u 1985.nakon godine. 1998. uglavnom još prolaze srednjoškolsko obrazovanje ili su ga nedavno zavrobzir da osobe rođene Ovakve brojke su očekivane i nije čudno što nema ispitanika rođenih nakon 1998. godine. Ako se uzme u obzir da osobeMigracije rođene nakon 1998. uglavnom jošekonomija, prolaze i identitet: kultura, srednjoškolsko obrazovanje ili su ga nedavno završile pa pokušavaju u Hrvatskoj nastaviti

država 1111

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

šile pa pokušavaju u Hrvatskoj nastaviti školovanje ili pronaći posao, onda nas ne treba začuditi da je samo jedan ispitanik rođen 1998. godine.

Ispitanici rođeni između 1990. i 1998. pripadaju drugoj najbrojnijoj skupini ispitanika s čak 19,8 %, što je također razumljivo jer se radi uglavnom o ljudima koji su završili školovanje i pokušavaju naći svoje mjesto na tržištu rada ili su odlučili nastaviti školovanje u domovini ili inozemstvu. Također, većina osoba iz ove skupine još nije odlučila zasnovati obitelj i napustiti obiteljski dom pa su daleko otvoreniji prema traženju posla ili nastavku školovanja u drugoj zemlji. Prema Eurostatu, žene u Hrvatskoj stupaju u prvi brak u prosjeku s 28 godina, a napuštaju obiteljski dom s 30,4 godine. Muškarci stupaju u prvi brak s 30,8 godina, a napuštaju obiteljski dom s 33,4 godine (Eurostat, 2018). Odlazak ove skupine ispitanika predstavlja nenadoknadiv gubitak za Republiku Hrvatsku na demografskom, gospodarskom i intelektualnom području. To su mladi ljudi koji većinom nisu zasnovali svoje obitelji, a ako napuste Republiku Hrvatsku te u inozemstvu pronađu stalni posao i zasnuju obitelj, bit će ih iznimno teško motivirati za povratak.

Značajnu skupinu ispitanika čine oni rođeni između 1970. i 1979. godine. Njih 15, 3% danas su u četrdesetim godinama života. Najmanje ispitanika rođeno je između 1940. i 1960. godine, ukupno 7,2 %, od kojih je po 2,7 % rođeno između 1960. i 1969. te 1950. i 1959. godine. Samo 1,8 % ispitanika rođeno je u razdoblju između 1940. i 1949. godine, s tim da niti jedan ispitanik nije rođen prije 1946. godine.

2. Stupanj Vašega obrazovanja?

2. Stupanj Vašega obrazovanja?

21,8%

0,0% 4,5%

27,3% 4,5%

41,8% Doktorat

Magisterij (mr. sc.)

Fakultet

Viša škola

Srednja škola

Osnovna škola

Fakultet 41,4 %; Magisterij (mr.

27 %; 21,621,6 %;%;Viša %; Doktorat 4,5 %; Osnovna škola 0% Fakultet 41,4 %; sc.)

Magisterij (mr.Srednja sc.) 27 %; škola Srednja škola Viša škola škola 5,45,4 %; Doktorat 4,5 %; Osnovna škola 0%

Prema provedenoj anketi 27 % ispitanika ima stupanj magistra znanosti (mr. sc.). Ovaj se podatak mora uzeti s rezervom. Premda je u pitanju bilo istaknuto da se radi o tituli magistra znanosti, s obzirom na godine ispiPrema provedenoj anketi 27 % ispitanika ima stupanj magistra znanosti (mr. sc.). Ovaj tanika za pretpostaviti je da su neki izabrali ovaj odgovor premda imaju titulu magistra struke. Prema podatse podatak mora uzeti s rezervom. Premda je u pitanju bilo istaknuto da se radi o tituli cima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske, u 2017. godini u Republici Hrvatskoj tri su osobe magistra znanosti, s obzirom na godine ispitanika za pretpostaviti je da su neki izabrali ovaj dobile titulu magistra znanosti (Škegro Vdović i Stubičan Ćelić, 2018); u 2016. godini 10 osoba (Škegro Vdović odgovor premdagodini imaju titulu magistra struke. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku i Stubičan Ćelić, 2017); u 2015.

9 osoba (Škegro Vdović i Stubičan Ćelić, 2016). Ako uzmemo u obzir da Hrvatske,1980. u 2017.godine, godini u Republici Hrvatskoj tri su osobeda dobile titulu magistra je 77,5 % ispitanika Republike rođeno nakon možemo pretpostaviti je stvarni broj magistara znanosti daleko manji, a brojznanosti osoba(Škegro sa završenim fakultetom daleko većigodini od 41,4 % koliko ispitanika odgovorilo da Vdović i Stubičan Ćelić, 2018); u 2016.

10 osoba (Škegroje Vdović i ima završen fakultet.

Daleko manje 5,4(Škegro % završilo višu školu.

Stubičan Ćelić, 2017); ispitanika, u 2015. godininjih 9 osoba Vdovićjei Stubičan Ćelić, 2016). Ako Svakako je zanimljivo primijetiti da niti jedna osoba sa završenom samo osnovnom školom nije ispunila upitnik. uzmemo u obzir da je 77,5 % ispitanika rođeno nakon 1980. godine, možemo pretpostaviti da Svi ispitanici imaju barem srednjoškolsko obrazovanje, a za njih 21,6 % to je najviši stupanj obrazovanja. je stvarni broj magistara znanosti daleko manji, a broj osoba sa završenim fakultetom daleko

7

1112 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, u Republici Hrvatskoj živjelo je 11.702 doktora znanosti („Stanovništvo staro 15 i više godina prema najvišoj završenoj školi, starosti i spolu, popis 2011.”, n. d.) od ukupno 4.284.889 stanovnika („Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011.”, n. d.), odnosno 0,27 % stanovnika. Usporedimo li taj postotak s ispitanicima, vidimo da je 4,5 % ispitanika doktora znanosti vrlo visok postotak u odnosu na broj doktora znanosti stanovnika Republike Hrvatske.

Uzmemo li u obzir da samo 3,6 % ispitanika živi u Republici Hrvatskoj te da je 77,5 % ispitanika rođeno nakon 1980. godine, vidimo da je mlađa populacija koja napušta Republiku Hrvatsku uglavnom visokoobrazovana.

3. U kojoj ste državi rođeni?

3. U kojoj ste državi rođeni?

1,8% 5,4% 9,0%

83,8%

Republika Hrvatska

Bosna i Hercegovina

Jugoslavija

Ostalo

Republika Hrvatska 83,8 %; Bosna Hercegovina %;Jugoslavija Jugoslavija %;(Češka Ostalo (Češka i Slovenija) 1,8 % Republika Hrvatska 83,8 %; iBosna i Hercegovina 9 9 %; 5,4 %;5,4 Ostalo i Slovenija) 1,8 %

Velika većina ispitanika rođena je u Republici Hrvatskoj, njih čak 83,8 %, manji broj u Bosni i Hercegovini Velika većina ispitanika rođena je u Republici Hrvatskoj, njih čak 83,8 %, manji broj 9 %, a gotovo zanemariv broj u Republici Sloveniji i Češkoj Republici 1,8 %. Dio ispitanika naveo je kao državu u Bosni i Hercegovini 9 %, naveli a gotovoozanemariv u Republici radi.

Sloveniji i Češkoj Republici rođenja Jugoslaviju (njih 5,4 %), no nisu kojoj sebroj Jugoslaviji Usporedimo li odgovore s godinom 1,8 %. Dio ispitanika naveo da je kao rođenja Jugoslaviju 5,4 %), rođenja koju su ispitanici naveli, vidimo sudržavu svi ispitanici koji su(njih naveli da no sunisu se naveli rodilio u Jugoslaviji rođeni 1 između 1946. i 1984. godine.

Ovakvi rezultatilisu očekivani, odnosno dasuse uz Republiku Hrvatsku ističe kojoj se Jugoslaviji radi. Usporedimo odgovore s godinom rođenja koju ispitanici naveli, vidimo da su svi ispitanici koji su naveli da su se rodili u Jugoslaviji rođeni između 1946. i 1984. godine. 1 Ovakvi rezultati su očekivani, odnosno da se uz Republiku Hrvatsku ističe

Jugoslavija je općeniti pojam koji može označavati političku tvorevinu koja je kroz povijest postojala na ovim prostorima. Pokazatelj u kojoj su Jugoslaviji rođeni ispitanici je navedena godina rođenja u prvom pitanju ankete.

1 Jugoslavija je općeniti pojam koji može označavati političku tvorevinu koja je kroz povijest postojala na ovim prostorima. u kojojispitanika su Jugoslavijirođeno rođeni ispitanici je navedena godina1963. rođenjagodine u prvom pitanju Datiranje jasno pokazuje daPokazatelj je četvero nakon 7. travnja kada je Ustavom iz 1963. ankete. Datiranje jasno pokazuje da je četvero ispitanika rođeno nakon 7. travnja 1963. godine kada je Ustavom promijenjen naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ).

9 Ispitanici rođeni prije 7. travnja 1963. godine (njih dvoje) rođeni su u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ). Premda je ime FNRJ postalo službeno Ustavom iz 1946. godine, ono je odlukom Ustavotvorne skupštine ušlo u upotrebu 29. studenog 1945. godine pa prema tome za ispitanike rođene 1946. godine možemo reći kako su rođeni u FNRJ. Mijenjao se i naziv Hrvatske u razdoblju od 1946. do 1998. godine. Naziv Federalna Država Hrvatska koristio se do 26. veljače 1946. godine kada je donesen Zakon o imenu narodne Republike Hrvatske kojim je Federalna Država Hrvatska promijenila naziv u Narodna Republika Hrvatska. Ustavom iz 1963. promijenjen je naziv Narodna Republika Hrvatska u Socijalistička Republika Hrvatska (SR Hrvatska). Ispitanici rođeni prije 7. travnja 1963. godine, kada je donesen Ustav SFRJ, odnosno prije 9. travnja 1963. godine kada je donesen Ustav SR Hrvatske, rođeni su u Narodnoj Republici Hrvatskoj. Prihvaćanjem amandmana na Ustav SR Hrvatske, 25. srpnja 1990. godine ime se mijenja iz Socijalistička Republika Hrvatska u Republika Hrvatska. Bosna i Hercegovina je Ustavom iz 1946. godine dobila ime Narodna Republika Bosna i Hercegovina, da bi Ustavom SFRJ iz 1963. godine promijenila ime u Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. To ime ostalo je u upotrebi do 1. ožujka 1992. godine kada mijenja ime u Bosna i Hercegovina.

1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1113

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Bosna i Hercegovina kao zemlja rođenja ispitanika. Prema podatcima DZS-a za razdoblje od 2013. do 2017. godine najveći broj građana Republike Hrvatske je doselio i odselio u Bosnu i Hercegovinu. U navedenom razdoblju 22.168 osoba je doselilo iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku, a 14.250 odselilo je iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu (Ostroški, 2018a, str. 125).

4. državi U kojojživite? državi živite?

4. U kojoj

8,1% 2,7% 2,7% 2,7% 2,7% 3,6% 3,6% 3,6% 5,4% 5,4% 5,4% Njemačka Luksemburg Poljska Švicarska Finska

7,2%

19,8%

10,8% 8,1% 8,1%

Norveška Kanada SAD Velika Britanija Italija

Irska Austrija Hrvatska Danska Nizozemska

Njemačka 19,8 %; Norveška 10,8 %; Irska 8,1 %; Luksemburg 8,1 %; Kanada 7,2 %; Austrija 5,4 %; Poljska 5,4 %; SAD 5,4 %; Hrvatska 3,6 %; Švicarska 3,6 %; Velika Britanija 3,6 %; Danska 2,7 %; Finska 2,7 %; Italija 2,7 %; Njemačka 19,8 %; Norveška 10,8 %; Irska 8,1 %; Luksemburg 8,1 %; Kanada 7,2 %; Austrija 5,4 %; Poljska Nizozemska 2,7 %; Ostali 8,2 % (Belgija, Češka, Francuska, Lihtenštajn, Portugal, Rumunjska, Španjolska i Švedska) 5,4 %; SAD 5,4 %; Hrvatska 3,6 %; Švicarska 3,6 %; Velika Britanija 3,6 %; Danska 2,7 %; Finska 2,7 %; 2 2,7iz%; Nizozemska %; Ostali 8,2 % je (Belgija, Francuska, Portugal, Rumunjska, Ispitanici Italija dolaze dvadeset i tri2,7 zemlje od kojih većinaČeška, u Europi , njihLihtenštajn, 94,6 %. Izvan Hrvatske u Europi živi 91 % ispitanika, dok ih je 12,6 % u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Španjolska i Švedska) Ove rezultate možemo usporediti s podatcima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske o vanjskoj migraciji stanovništva prema zemlji podrijetla/odredišta i državljanstvu od 2009. do 2017. godine3 (Grubišić i Radić, 2010; Stolnik, 2011; Stolnik, 2012; Stolnik, 2016; Stolnik, 2017; Stolnik, 2018a; Stolnik i Lasan, 2013; 2 Stolnik i Lasan,Ispitanici 2014; Stolnik i Lasan, 2015).iIztrinavedenih može se izračunati kako je u%.spomedolaze iz dvadeset zemlje odpodataka kojih je većina u Europi , njih 94,6 4 nutom razdoblju Republiku Hrvatsku napustilo 194.935 stanovnika . Komparacijom brojeva koje je DZS Izvan Hrvatske u Europi živi 91 % ispitanika, dok ih je 12,6 % u Sjedinjenim Američkim objavio vidimo da je očekivani najveći broj anketiranih osoba iz Njemačke jer je od ukupnog broja iseljenika kojiDržavama su napustili Republiku Hrvatsku u razdoblju od 2009. do 2017. godine njih 76.142, odnosno 39 % i Kanadi. otišlo u Njemačku. I među ispitanicima Njemačka je prvi izbor zemlje za iseljeništvo, gdje ih živi 19,8 %.

Zanimljivo je spomenuti i Irsku koja trenutno u medijima kotira kao prvi odabir stanovnika koji odlaze iz Republike Hrvatske. Sukladno navedenim podatcima, država u koju iseljava najviše stanovnika Hrvatske u 2017. godini je Njemačka. Na drugom mjestu je Bosna i Hercegovina, na trećem je Austrija, a tek na četvrtom 2

Europa se odnosi na kontinent Europu, ne Europsku uniju.

11

Europa se odnosi na kontinent Europu, ne Europsku uniju.

U trenutku pisanja rada podatci DZS-a za 2018. i 2019. još nisu objavljeni.

4 Radi lakše vizualizacije koliko je to 194.935 osoba, možemo za usporedbu navesti podatak da je drugi najveći grad u Republici Hrvatskoj Split prema popisu iz 2011. godine imao 178,102 stanovnika („Stanovništvo u najvećim gradovima i općinama, popis 2011.”, n . d.).

2 3

1114 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

Irska (Stolnik, 2018a). Treće mjesto po brojnosti u kojoj žive ispitanici zauzimaju Irska i Luksemburg s po 8,1 %, što ne odstupa bitno od podataka DZS-a. Kao što je već ranije spomenuto, ispitanici uglavnom žive u Europi pa je očekivan relativno nizak, ali ne i zanemariv broj ispitanika iz SAD-a (5,4 %) i Kanade (7,2 %).

Među ispitanicima drugo mjesto zauzima Norveška s 10,8 %. Austrija, koja je po broju iseljenih građana Republike Hrvatske u 2017. godini na trećem mjestu (Stolnik, 2018a), dom je 5,4 % ispitanika te s Poljskom i SAD-om zauzima peto mjesto ukupno, a četvrto mjesto ako gledamo samo Europu. Tu svakako moramo uzeti u obzir da se treće mjesto Austrije po broju iseljenih građana odnosi na 2017. godinu, no da prema navedenim podatcima Austrija duži niz godina drži visoko mjesto po broju iseljenih građana Republike Hrvatske. Šesto mjesto zauzimaju iseljenici koji su se vratili u Republiku Hrvatsku te oni koji su otišli živjeti u Švicarsku i Veliku Britaniju s po 3,6 % ispitanika. Nešto manje ispitanika, po 2,7 % živi u Danskoj, Finskoj, Italiji i Nizozemskoj. U ostalim zemljama živi 8,1 % ispitanika, a to su: Belgija, Češka, Francuska, Lihtenštajn, Portugal, Rumunjska, Španjolska i Švedska.

Ukupno ispitanici žive u dvadeset i dvije europske zemlje te SAD-u i Kanadi.

5. Jeste li se nakon odlaska inozemstvo ili nakon rođenja 5. Jeste li se nakon odlaska u inozemstvo ili nakon u rođenja u inozemstvu barem na neko

u inozemstvu barem na neko vrijeme vratili

živjeti u Republiku Hrvatsku?

vrijeme vratili živjeti u Republiku Hrvatsku?

Gotovo dvije trećine ispitanika (njih 65,8 %) vratilo se barem na neko vrijeme ili za stalno živjeti u Republiku Hrvatsku. S druge strane, njih 34,2 % nije se vratilo živjeti u Republiku Hrvatsku, što ne znači da to neće 34,2% napraviti u budućnosti. Ovi podatci jasno nam pokazuju kako je povratak iseljenika moguć i kako stereotipi o iseljenicima koji se nikada neće vratiti živjeti u 65,8% Republiku Hrvatsku nemaju uporište u stvarnim brojkama. Svakako treba napomenuti kako mnogi stanovnici Republike Hrvatske koji odluče otići u iseljeništvo ne planiraju tamo ostati trajno, već prilikom odlaska Da Ne imaju barem okvirnu predodžbu kada će se vratiti.

Da 65,8 %; Ne 34,2 % Da 65,8 %; Ne 34,2 % Uglavnom se radi o osobama koje su se otišle školovati kroz duži niz godina, osobama koje su se zaposlile u stranim multinacionalnim kompanijama i nadaju se premještaju u Republiku Hrvatsku, onima koji žele određenim radnim stažom ostvariti pravo na mirovinu u Gotovo dvije trećine ispitanika (njih 65,8 %) vratilo se barem na neko vrijeme ili za drugoj zemlji ili osobama koje žele zaraditi određeni iznos novca. Visok postotak onih koji su otišli u iseljestalno živjeti u ništv, Republiku Hrvatsku.

S druge strane, vrijeme njih 34,2 % nije se vratilo uživjeti u pa su se barem na neko vratili živjeti Republiku Hrvatsku, pokazatelj je da očekivanja iseljeRepubliku Hrvatsku, što ne uznači da to neće napraviti u budućnosti.

Ovi podatci jasno nam nika nisu iseljeništvu potpuno i ostvarena.

Od 2008. godine migracijski saldo vanjskih migracija stanovRepublike došao je s opozitivnih u 2008. godini na negativnih -31.799 u 2017. pokazuju kako ništva je povratak iseljenika Hrvatske moguć i kako stereotipi iseljenicima7053 koji sestanovnika nikada godini (Stolnik, 2018a). Mlađa skupina iseljenika rođenih u Republici Hrvatskoj koji čine ¾ ispitanika imaju neće vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku nemaju uporište u stvarnim brojkama. Svakako treba tendenciju vratiti se iz iseljeništva pa je za očekivati da će u budućnosti usporiti rast negativnog migracijnapomenuti kako mnogi stanovnici Republike Hrvatske koji odluče otići u iseljeništvo ne skog salda koji kontinuirano raste posljednjih godina. planiraju tamo ostati trajno, već prilikom odlaska imaju barem okvirnu predodžbu kada će se

14

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1115

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

6. Jeste li ostali živjeti u Republici Hrvatskoj?

6. Jeste li ostali živjeti u Republici Hrvatskoj?

8,1% 28,8%

63,1% Da Ne, otišla/otišao sam po prvi put živjeti u inozemstvo Ne, vratila/vratio sam se u inozemstvo

Da 8,1 %; Ne, otišla/otišao sam po prvi put živjeti u inozemstvo 63,1 %; Ne, vratila/vratio sam se u inozemstvo 28,8 % Da 8,1 %; Ne, otišla/otišao sam po prvi put živjeti u inozemstvo 63,1 %; Ne, vratila/vratio sam se u inozemstvo

Povratnici se rijetko spominju u javnosti, uglavnom se piše o osobama koje odlaze u iseljeništvo, no istraži28,8 % vanje je pokazalo da se čak 8,1 % ispitanika vratilo živjeti u Republiku Hrvatsku, a taj broj nije nikako zanemariv.

Iznimno veliki postotak od 91,9 % ispitanika koji se nisu vratili živjeti u Republiku Hrvatsku očekivan je jer se Povratnici se rijetko spominju u javnosti, uglavnom se piše o osobama koje odlaze u samo istraživanje bavi iseljeništvom pa su iseljenici bili ciljana skupina. Veliki brojevi uvijek privlače pažnju pa iseljeništvo, nikako ne smijemo iz ovih brojki izvlačiti zaključak da se gotovo 92vratilo živjeti u Republiku % ispitanika koji su otišli u iseljeno istraživanje je pokazalo da se čak 8,1radi % oispitanika ništvo i neće se vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. Već je spomenut podatak kako broj osoba koji odlaze iz Hrvatsku, a taj broj nije nikako Republike Hrvatske godinama raste,zanemariv. no svakako treba spomenuti kako istovremeno raste i broj osoba koje dolaze živjeti u Republiku Hrvatsku. Ovaj broj je u kontinuiranom rastu od 2010. godine, kada je u Republiku Iznimno od 91,9 % ispitanika koji se nisu vratili živjeti u Republiku Hrvatsku došlo živjetiveliki 4985,postotak a 2017. godine 15.553 osoba (Stolnik, 2018a).

Hrvatsku očekivan je jer se samo istraživanje bavi iseljeništvom pa su iseljenici bili ciljana u vašoj obitelji?

7. Govori hrvatski 7. Govori li se hrvatski jezikli use vašoj obitelji?jezik

skupina. Veliki brojevi uvijek privlače pažnju pa nikako na neizrazito smijemo iz postotak ovih brojki izvlačiti S obzirom veliki ispitanika rođenih Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te onih koji zaključak da12,6% se radi o gotovo 92 % ispitanikaukoji su otišli u iseljeništvo i neće se vratiti su kao državu rođenja naveli Jugoslaviju, njih čak 98,2 živjeti u Republiku Hrvatsku. Već je spomenut podatak kako broj osoba koji odlaze izu čijim %, iznenađujući je odgovor od 12,6 % ispitanika se obiteljima ne govori hrvatski jezik. Ovaj podatak ne znači da se 12,6 % ispitanika ne želi služiti16hrvatskim jezikom ili da ga izbjegava. Moramo uzeti u obzir sve ljude koji su svoje obitelji zasnovali u iseljeništvu i to s osobama koje ne govore hrvatski jezik pa se u 87,4% takvim obiteljima obično govori jezik koji najbolje razuDa Ne miju oba partnera, materinji jezik jednog od partnera ili službeni jezik države u kojoj žive. Česti su primjeri Da 87,4 %; Ne 12,6 % Da 87,4 %; Ne 12,6 % takvih obitelji u kojima se članovi međusobno sporazumijevaju i na više od dva jezika.

S obzirom na izrazito veliki postotak ispitanika rođenih u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te onih koji su kao državu rođenja naveli Jugoslaviju, njih čak 98,2 %, iznenađujući je odgovor od 12,6 % ispitanika u čijim se obiteljima ne govori hrvatski jezik.

Ovaj podatak ne znači da se 12,6 radova % ispitanika ne želi služiti hrvatskim jezikom ili da ga konferencije 1116 Zbornik Međunarodne znanstveno-stručne izbjegava. Moramo uzeti u obzir sve ljude koji su svoje obitelji zasnovali u iseljeništvu i to s osobama koje ne govore hrvatski jezik pa se u takvim obiteljima obično govori jezik koji

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

8.živite Akoutrenutno u liinozemstvu, planirate li se vratiti 8. Ako trenutno inozemstvu, živite planirate se vratiti u Republiku Hrvatsku?

u Republiku Hrvatsku?

Većina ispitanika, njih 62,2%, ne planira se vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. Premda se planira vratiti gotovo upola manji postotak ispitanika, njih 31,5% čini 31,5% i dalje iznimno velik broj. Usporedimo li ovaj postotak s brojem od 202.423 odseljenih u inozemstvo u periodu od 2008. do 2017. godine (Stolnik, 2018a), dobijemo broj od 63.763 povratnika. Dio iseljenika koji su napustili Republiku Hrvatsku od 2008. godine 62,2% već se vratio pa ovu brojku treba uzeti s rezervom.

Hrvatsku. Ako broju od 14.915 povratnika pridodamo 15.553 osobe osobe koje su izdošle živjeti Hrvatske u Od 47.352 odseljene Republike u Da Ne Ne živim u inozemstvu 31,5 stanovnika % nam govori da će Republiku Hrvatsku 2017. godine, negativni 2017. saldo godini iz iste(Stolnik, godine 2018a), od -31.799 se njih 14.915 vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. Ako Da 31,5 %; Ne 62,2 %; Ne živim u inozemstvu 6,3 % Da 31,5 %; Ne 62,2 %; Ne živim u inozemstvu 6,3 (Stolnik, 2018a) smanjit će se na% -16.884, odnosno za od 47 14.915 %. broju povratnika pridodamo 15.553 osobe su došle živjetine uplanira Republiku Hrvatsku godine, negativni saldo iz iste godine od -31.799 stanovnika Većina koje ispitanika, njih 62,2%, se vratiti živjeti u 2017.

Republiku Hrvatsku.

Brojku od 6,3 % ispitanika koji su odgovorili kako ne žive u inozemstvu treba uzeti s (Stolnik, 2018a)upola smanjit se naispitanika, -16.884,njih odnosno zai 47 %.

Premda se planira vratiti gotovo manji će postotak 31,5% čini dalje Brojku odrezervom jer dio ispitanika živi u iseljeništvu, a i dalje su prijavljeni u Republici Hrvatskoj.

6,3li % ispitanika koji su odgovorili kako ne žive u inozemstvu treba uzeti s rezervom jer dio ispitaiznimno velik broj. Usporedimo ovaj postotak s brojem od 202.423 odseljenih u inozemstvo nika živi u iseljeništvu, a i dalje su prijavljeni u Republici Hrvatskoj. Oni su u nekim slučajevima naveli kako u periodu od 2008. do 2017. godine dobijemo broj od 63.763 povratnika.

Oni su u(Stolnik, nekim 2018a), slučajevima naveli kako žive u Republici Hrvatskoj zato što su tu prijavljeni. žive u Republici Hrvatskoj zato što su tu prijavljeni.

6,3%

Dio iseljenika koji su napustili Republiku Hrvatsku od 2008. godine već se vratio pa ovu

9. Iz kojeg ste razloga otišli u inozemstvo?

brojku treba uzeti Odrazloga 47.352 odseljene iz Republike Hrvatske u 2017.

9. Izs rezervom. kojeg ste otišli uosobe inozemstvo? godini (Stolnik, 2018a), 31,5 % nam govori da će se njih 14.915 vratiti živjeti u Republiku

3,6%2,7% 3,6% 5,4% 7,2%

19

35,1%

10,0%

16,2% Zbog posla Loša gospodarska klima u Republici Hrvatskoj Obitelj se preselila Sve navedeno Ostalo

16,2% Loša politička klima u Republici Hrvatskoj Želja za putovanjem i životom u drugim zemljama Školovanje Ljubav

Zbog posla 35,1 %; Loša politička klima u Republici Hrvatskoj 16,2 %; Loša gospodarska klima u Republici Hrvatskoj 16,2 %; Želja za putovanjem i životom u drugim zemljama 10 %; Obitelj se preselila 7,2 %; Školovanje 5,4 %; Zbog posla %; Loša politička klima u3,6 Republici Hrvatskoj %; Loša klimarat) u Republici Sve35,1 navedeno 3,6 %; Ljubav %; Ostalo 2,7 %16,2 (Rođen samgospodarska u iseljeništvu, Hrvatskoj 16,2 %; Želja za putovanjem i životom u drugim zemljama 10 %; Obitelj se preselila 7,2 %;

Ispitanicima su bili ponuđeni sljedeći odgovori na ovo pitanje: obitelj se preselila, zbog posla, zbog loše Školovanje 5,4 %; Sve navedeno 3,6 %; Ljubav 3,6 %; Ostalo 2,7 % (Rođen sam u iseljeništvu, rat) političke klime u Republici Hrvatskoj, loše gospodarske klime u Republici Hrvatskoj, želje za putovanjem i životom u drugim zemljama ili su mogli navesti nešto drugo. Odgovore koje su naveli pod ostalo, a imaju manje od 2 % naveo sam kao zasebne odgovore, a to su redom: školovanje, sve navedeno, dok je odgovor ljubav izdvojen jer ga je odabralo od 2 % sljedeći ispitanika.

Ispitanicima su biliviše ponuđeni odgovori na ovo pitanje: obitelj se preselila, zbog posla, zbog loše političke klime u Republici Hrvatskoj, loše gospodarske klime u

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1117

Republici Hrvatskoj, želje za putovanjem i životom u drugim zemljama ili su mogli navesti

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Najveći broj ispitanika odlučio je napustiti Republiku Hrvatsku zbog posla (35,1 %). Pridodamo li njima sve one koji su odgovorili da su otišli u inozemstvo zbog loše gospodarske klime u Republici Hrvatskoj (16,2 %) i one koji su otišli zbog svega navedenoga (3,6 %) dobijemo 54,9 % ispitanika na čiji su odlazak utjecale gospodarske prilike, što je jasan pokazatelj u kojem smjeru mora ići politika zaustavljanja negativnog demografskog trenda.

Kada se govori o odlasku mladih u iseljeništvo, često se u medijima spominje školovanje, no samo 5,4 % ispitanika napustilo je Republiku Hrvatsku jer se odlučilo školovati u nekoj drugoj zemlji. Ovo je najbolji pokazatelj kako vrlo mali broj iseljenika odlazi iz Republike Hrvatske zbog školovanja. Odlazak na školovanje u druge zemlje ne predstavlja negativni migracijski trend. Upravo suprotno, država treba poticati odlazak mladih na školovanje u druge zemlje jer se njihovim povratkom iz iseljeništva razvija društvo na kulturnom, gospodarskom, znanstvenom i drugim poljima. Ako dio njih i ostane u iseljeništvu, oni svojim profesionalnim usavršavanjem i razvitkom postaju svojevrsni ambasadori i lobisti od iznimnog značaja za Republiku Hrvatsku.

Zabrinjavajuća skupina ispitanika su oni koji su napustili Republiku Hrvatsku zbog loše političke klime. Iznimno visok postotak od 16,2 % (jednako kao i broj ispitanika koji su otišli u iseljeništvo zbog loše gospodarske klime) jasan je pokazatelj duboke krize u državi.

Zajedno s obitelji otišlo je 7,2 % ispitanika. Oni su skupina koja nam pokazuje kako odluka o odlasku jedne osobe iz Republike Hrvatske ne znači nužno da će se migracijski saldo spustiti za jednu osobu. U pravilu to znači da će cijela obitelj otići u iseljeništvo.

Podijelimo li ispitanike u dvije grupe, one koji su otišli zbog posla, loše političke klime, loše gospodarske klime te one koji su odgovorili da su napustili Republiku Hrvatsku zbog želje za putovanjem i životom u drugim zemljama, školovanja i posebno zanimljivu skupinu ispitanika od 3,6 %, koji su kao razlog odlaska iz Republike Hrvatske naveli ljubav, dobivamo podjelu na one koji su otišli zbog pozitivnih i negativnih faktora. Izraženo u postotku, povod za odlazak u iseljeništvo bio je negativni faktor kod 67,5 % ispitanika, dok je kod 19 % ispitanika bio pozitivan. Kod 13,5 % ispitanika nije jasno je li ključni faktor za iseljavanje bio pozitivan ili negativan.

10. Koliko je gospodarski razvitak Republike Hrvatske važan za odluku o ostanku u Hrvatskoj?

10. Koliko je gospodarski razvitak Republike Hrvatske važan za odluku o ostanku u Hrvatskoj?

3,6%

6,3%

14,4%

26,1%

49,5%

Najvažniji

Jako važan

Važan

Malo važan

Nije važan

Kako je prethodno pitanje pokazalo, gospodarski razvoj je ključan za zaustavljanje masovnog iseljavanja stanovnika Republike Hrvatske. Na pitanje koliko je gospodarski razvoj važan za odluku o ostanku u Republici Hrvatskoj, ispitanici su potvrdili odgovore iz prethodnog pitanja. Njih 49,5% smatra da je gospodarski razvitak jako važan za odluku o ostanku u Republici Hrvatskoj, 26,2 % smatra da je važan, dok 14,4 % smatra da je najvažniji. To je ukupno 90,1 % svih ispitanika. Tek 3,6 % ispitanika smatra da je malo važan, a 6,3 % smatra da nije važan.

Jako važan 49,5 %; Važan 26,1 %; Najvažniji 14,4 %; Nije važan 6,3 %; Malo važan 3,6 %

Jako važan 49,5 %; Važan 26,1 %; Najvažniji 14,4 %; Nije važan 6,3 %; Malo važan 3,6 %

Kako je prethodno pitanje pokazalo, gospodarski razvoj je ključan za zaustavljanje masovnog iseljavanja stanovnika Republike Hrvatske. Na pitanje koliko je gospodarski razvoj važan za odluku o ostanku u Republici Hrvatskoj, ispitanici su potvrdili odgovore iz prethodnog pitanja. Njih 49,5% smatra da je gospodarski razvitak jako važan za odluku o

1118Hrvatskoj, Zbornik Međunarodne znanstveno-stručne ostanku u Republici 26,2 radova % smatra da je važan, dok 14,4 % smatra da je najvažniji. konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika 11. Koliko je politički razvitak Republike Hrvatske važan za odluku o ostanku u Hrvatskoj?

11. Koliko je politički razvitak Republike Hrvatske važan za odluku o ostanku u Hrvatskoj?

Zanimljivo je primijetiti da odgovori na oba pitanja, 7,2% 9,9% premda se razlikuju u postotcima, zauzimaju jednaka 6,3% mjesta po broju odgovora. Za najviše ispitanika gospodarski i politički razvitak su jako važni, pa važni, najvažniji, nisu važni, a za najmanji broj ispitanika malo su 26,1% važni za odluku o ostanku u Republici Hrvatskoj. Kao i u pitanju o važnosti razvitka gospodarstva za odluku 50,5% o ostanku u Republici Hrvatskoj, tako i u pitanju o važnosti političkog razvitka Republike Hrvatske približno pola ispitanika (50,5 %) je odgovorilo kako Najvažniji Jako važan Važan Malo važan Nije važan je politički razvitak Republike Hrvatske važan za odluku o ostanku u zemlji. Uz ispitanike koji su odgovorili kako Jako 50,5%; %;Najvažniji 9,9 Važan 26,1 %; Najvažniji 9,9 %; Jako važan 50,5 važan %; Važan 26,1 %; Nije važan 7,2 %; Malo važan 6,3 % im je politički razvitak važan (26,1 %) i one koji su odgoNije važan 7,2 %; Malo važan 6,3 % vorili da im je najvažniji (9,9 %) dobivamo skupinu od 86,5 % ispitanika čiji odgovori jasno pokazuju jedan od ključnih faktora za zaustavljanje masovnog iseljavanja Zanimljivo je primijetiti da odgovori na oba pitanja, premda se razlikuju u postotcima, stanovništva Republike Hrvatske. Tek 13,5 % ispitanika smatra kako je politički razvitak Republike Hrvatske zauzimaju jednaka mjesta po broju odgovora. Za najviše ispitanika gospodarski i politički malo važan (6,3 %) ili nije važan (7,2 %) za njihovu odluku o ostanku u Hrvatskoj. razvitak su jako važni, pa važni, najvažniji, nisu važni, a za najmanji broj ispitanika malo su 12. Vjerujete li da se gospodarska situacija u Republici Hrvatskoj razvija u pozitivnom važni za odluku o ostanku u Republici Hrvatskoj. Kao i u pitanju o važnosti razvitka 12. Vjerujete li da se gospodarska situacija u Republici Hrvatskoj smjeru? gospodarstva za odluku o ostanku u Republici Hrvatskoj, tako i u pitanju o važnosti političkog

razvija u pozitivnom smjeru?

Prethodna dva pitanja usko su povezana s pitanjima koja slijede. Dok 90,1 % ispitanika smatra kako je gospodarski razvitak Republike Hrvatske važan, jako 24 važan ili čak najvažniji faktor odluke o ostanku u Hrvatskoj, njih čak 82,9 % smatra da se gospodarska situacija u Republici Hrvatskoj ne razvija u pozitivnom smjeru.

Tek 17,1 % ispitanika vjeruje da se gospodarska situacija u Republici Hrvatskoj razvija u pozitivnom smjeru.

Jedan od razloga takvih rezultata je i nedovoljna ili loša informiranost građana o gospodarskim, demografskim i drugim mjerama koje se provode.

razvitka Republike Hrvatske približno pola ispitanika (50,5 %) je odgovorilo kako je politički 17,1%

82,9%

Da

Ne

DaDa 17,1 %; Ne 82,9 % 17,1 %; Ne 82,9 % Prethodna dva pitanja usko su povezana s pitanjima koja slijede. Dok 90,1 % ispitanika smatra kako je gospodarski razvitak Republike Hrvatske važan, jako važan ili čak najvažniji faktor odluke o ostanku u Hrvatskoj, njih čak 82,9 % smatra da se gospodarska situacija u Republici Hrvatskoj ne razvija u pozitivnom smjeru. Tek 17,1 % ispitanika vjeruje da se gospodarska situacija u Republici Hrvatskoj razvija u pozitivnom smjeru. Jedan od razloga takvih rezultata je i nedovoljna ili loša informiranost građana o gospodarskim, demografskim i drugim mjerama koje se provode.

26 Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1119

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti 13. Vjerujete li da se politička situacija u Republici Hrvatskoj razvija u pozitivnom smjeru?

13. Vjerujete li da se politička situacija u Republici Hrvatskoj razvija u pozitivnom smjeru?

Ovo pitanje povezano je s pitanjem o važnosti gospodarskog razvitka Republike Hrvatske za odluku o ostanku u Hrvatskoj. Ispitanici su se u najvećoj mjeri složili oko ovog pitanja ‒ čak 95,5 % ispitanika ne vjeruje da se politička situacija u Republici Hrvatskoj razvija u pozitivnom smjeru, dok samo 4,5 % vjeruje.

Ovakvi rezultati ujedno nam pokazuju kako problem političke nekulture ne leži u pojedincu, jednoj stranci ili nekom izoliranom slučaju, već da se radi o dubokom problemu generalne političke nekulture koja je kroz dugi niz godina ostavila loše posljedice na percepciju građana o nastojanjima vlasti za poboljšanjem uvjeta života u Republici Hrvatskoj.

4,5%

95,5% Da

Ne

DaDa4,5 %; Ne 95,5 % 4,5 %; Ne 95,5 %

Ovo pitanje povezano je s pitanjem o važnosti gospodarskog razvitka Republike

Planirate li se živjeti jednog dana vratiti živjeti Republiku Hrvatsku?

14.

Planirate li14. se jednog danau vratiti u Republiku Hrvatske za odluku o ostanku Hrvatskoj.

Ispitanici su se uHrvatsku? najvećoj mjeriusložili oko ovog pitanja ‒ čak 95,5 % ispitanika ne vjeruje da se politička situacija u Republici Hrvatskoj Ispitanici su oko ovog pitanja bili podijeljeni, njih 45,9% 4,6% se planira vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku, dok ih se razvija u pozitivnom smjeru, dok samo 4,5 % vjeruje. Ovakvi rezultati ujedno nam pokazuju

49,5 % ne planira vratiti. U Republici Hrvatskoj već živi kako problem političke nekulture ne leži u pojedincu, jednoj stranci ili nekom izoliranom

4,6 % ispitanika. I na ovom pitanju vidimo kao postoji volja za povratkom. Gotovo polovica ispitanih planira vlasti za se jednom vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. Ovaj podatak znatno se razlikuje od stereotipne etikete kako se oni koji odu u iseljeništvo više ne žele vratiti u domovinu.

slučaju, već da se radi o dubokom problemu generalne političke nekulture koja je kroz dugi 45,9%

niz godina ostavila loše posljedice na percepciju građana o nastojanjima 49,5% poboljšanjem uvjeta života u Republici Hrvatskoj.

Da

Ne

Živim u Republici Hrvatskoj

Da 45,9 %; Ne 49,5 %; Da 45,9 %; Ne 49,5 %; Živim u Republici Hrvatskoj 4,6 % Živim u Republici Hrvatskoj 4,6 %

27

Ispitanici su oko ovog pitanja bili podijeljeni, njih 45,9% se planira vratiti živjeti u

15. Smatrate li daSmatrate je gospodarski isplativo ulagati Hrvatsku?

15. li %da gospodarski isplativo ulagati u Republiku Republiku Hrvatsku, dok ih se 49,5 neje planira vratiti.uURepubliku Republici Hrvatskoj već živi 4,6 %

Hrvatsku?

ispitanika. I na ovom pitanju vidimo kao postoji volja za povratkom. Gotovo polovica Kada

se govori o iseljeništvu, često se spominje ulaganje iseljenika u gospodarstvo Republike Hrvatske. ispitanih planira se jednom vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. Ovaj podatak znatno se Gospodarska povezanost iseljeništva i domovine česta razlikuje od stereotipne etikete kako se oni koji odu u iseljeništvo više ne žele vratiti u je i očekivana u svim iseljeničkim zajednicama, osim domovinu.

39,6% kada se radi o političkim iseljenicima koji su otišli u iseljeništvo zbog progona trenutne vlasti u domovini.

60,4% Nitko od ispitanika nije odgovorio da je napustio Republiku Hrvatsku zbog političkog progona trenutne vlasti.

Unatoč tome što samo 17,1 % ispitanika misli da se gospodarska situacija u Republici Hrvatskoj kreće u Da Ne pozitivnom smjeru, njih čak 39,6 % smatra da je isplativo gospodarski ulagati u Republiku Hrvatsku. S druge Da 39,6 %; Ne 60,4 % Da 39,6 %; Ne 60,4 %

28

Kada se govori o iseljeništvu, često se spominje ulaganje iseljenika u gospodarstvo

1120 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Republike Hrvatske. Gospodarska povezanost iseljeništva i domovine česta je i očekivana u

svim iseljeničkim zajednicama, osim kada se radi o političkim iseljenicima koji su otišli u

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

strane 60,4 % ispitanika smatra kako navedeno gospodarsko ulaganje nije isplativo. Visoki postotak iseljenika koji smatraju kako je isplativo gospodarski ulagati u domovinu svakako je jasan pokazatelj kako Republika Hrvatska može računati na investicije iz iseljeništva. Često se u javnosti krivo interpretira ulaganje iseljenika kada se poistovjećuje s donacijama ili kakvom drugom pomoći. U ratnim i poratnim godinama Domovinskog rata iseljeništvo je značajno pomagalo Republiku Hrvatsku slanjem donacija i pomoći. Ovo pitanje nije se odnosilo na donacije i pomoć, već na gospodarsko ulaganje pa kao i kod svakog ulaganja investitori moraju ostvariti dobit. Postoje brojni pozitivni i negativni primjeri u kojima su poduzetnici iseljenici ulagali sredstva u Republiku Hrvatsku. Jedan od najpozitivnijih primjera je gospodarstvenik Boris Mikšić koji već godinama uspješno posluje u Republici Hrvatskoj.

16. Mislite li da hrvatsko iseljeništvo treba biti aktivno uključeno u gospodarski razvoj

16. Mislite li da hrvatsko iseljeništvo treba biti aktivno uključeno u gospodarski razvoj Republike Hrvatske?

Republike Hrvatske?

S obzirom na to da 39,6 % ispitanika smatra da je isplativo ulagati u Republiku Hrvatsku, ohrabrujuće je da njih 45 % smatra da hrvatsko iseljeništvo treba biti aktivno uključeno u gospodarski razvoj. Nešto više 45,0% ispitanika, njih 55 %, smatra kako se hrvatsko iseljeništvo ne treba aktivno uključiti u gospodarski razvoj 55,0% Republike Hrvatske. Odgovori na ova dva pitanja pokazuju nam kako približno 40 % ispitanika smatra kako se iseljeništvo treba aktivno uključiti u gospodarski je visok postotak koji još jednom pokazuje kako se stereotipi o iseljenicima koji su otišli iz razvoj Republike Hrvatske i kako je to isplativa investiDa Ne cija. nisu To jetočni. visok postotak koji još jednom pokazuje kako Republike Hrvatske i s njom više ne žele imati posla se stereotipi o iseljenicima koji su otišli iz Republike DaDa4545%, Ne5555 %, Ne %% Hrvatske i s njom više ne žele imati posla nisu točni.

17. Što smatrate najnegativnijim aspektom života u Republici Hrvatskoj (gospodarstvo,

17. Što smatrate najnegativnijim aspektom života u Republici Hrvatskoj (gospodarstvo, politička situacija, korupcija, kriminal…) politička situacija, korupcija, kriminal…)

S obzirom na to da 39,6 % ispitanika smatra da je isplativo ulagati u Republiku Hrvatsku, ohrabrujuće je da njih 45 % smatra da hrvatsko iseljeništvo treba biti aktivno

uključeno u gospodarski razvoj. Nešto više ispitanika, njih 55 %, smatra kako se hrvatsko

6,3% iseljeništvo ne treba aktivno uključiti u gospodarski razvoj Republike Hrvatske.

Odgovori na 9,9% 6,3%

ova dva pitanja pokazuju nam kako približno 40 % ispitanika smatra kako se iseljeništvo treba

3,6%

aktivno uključiti u gospodarski razvoj Republike Hrvatske i kako je to isplativa investicija. To

18,0%

18,9% 31

36,9% Gospodarstvo

Politička situacija

Korupcija

Sve navedeno u pitanju

Nepotizam

Društvo

Ostalo

Korupcija 36,9 %; Sve navedeno u pitanju 18,9 % (gospodarstvo, politička situacija, korupcija, kriminal); Politička situacija Republici Hrvatskoj %;%Gospodarstvo 9,9 %; Nepotizam 3,6 %;kriminal); Društvo 6,3 %; Korupcija 36,9 u%; Sve navedeno u pitanju18 18,9 (gospodarstvo, politička situacija, korupcija, Ostalo: 6,3 % (Kriminal, Kapitalizam, Osjećaj manje vrijednosti i Školstvo) Politička situacija u Republici Hrvatskoj 18 %; Gospodarstvo 9,9 %; Nepotizam 3,6 %; Društvo 6,3 %; Ostalo: 6,3 % (Kriminal, Kapitalizam, Osjećaj manje vrijednosti i Školstvo)

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1121

Ispitanici su na ovo pitanje imali ponuđene sljedeće odgovore: gospodarstvo, politička situacija, korupcija i kriminal, no mogli su dati i bilo koji drugi odgovor. Pristigli odgovori

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Ispitanici su na ovo pitanje imali ponuđene sljedeće odgovore: gospodarstvo, politička situacija, korupcija i kriminal, no mogli su dati i bilo koji drugi odgovor. Pristigli odgovori razvrstani su u sedam kategorija: gospodarstvo, politička situacija, korupcija, kriminal, sve navedeno, nepotizam, društvo i ostalo. Odgovori koje je dalo manje od 2 % ispitanika nalaze se pod ostalo, a mogu se razvrstati u četiri skupine: kriminal, kapitalizam, osjećaj manje vrijednosti i školstvo.

Najnegativnijim aspektom života u Republici Hrvatskoj 36,9 % ispitanika smatra korupciju. Podjednak broj ispitanika smatra sve navedeno u pitanju: gospodarstvo, politička situacija, korupcija i kriminal (18,9 %) i političku situaciju u Republici Hrvatskoj, dok upola manje ispitanika smatra gospodarstvo (9,9 %) najnegativnijim aspektom života. Manji broj ispitanika problem vidi u društvu (6,3 %) te nepotizmu (3,6 %). Kriminal, kapitalizam, osjećaj manje vrijednosti i školstvo su najnegativniji aspekt života u Republici Hrvatskoj za 6,3 % ispitanika.

18. Što smatrate najpozitivnijim aspektom života u Republici Hrvatskoj?

18. Što smatrate najpozitivnijim aspektom života u Republici Hrvatskoj?

9,0% 2,7% 9,9% 39,7% 7,2%

13,5% 18,0% Priroda

Kvaliteta života

Ljudi

Ništa

Obitelj

Turizam

Ostalo

Priroda 39,7 %; Kvaliteta života 18 %; Ljudi 13,5 %; Ništa 7,2 %; Obitelj 9,9 %; Turizam 2,7 %; Priroda 39,7 %; Kvaliteta života 18 %; Ljudi 13,5 %; Ništa 7,2 %; Obitelj 9,9 %; Turizam 2,7 %; Ostalo: Ostalo: 9% (Osjećaj pripadnosti, Hrvatski jezik, Kultura i Bez odgovora) 9% (Osjećaj pripadnosti, Hrvatski jezik, Kultura i Bez odgovora)

Ispitanici nisu imali ponuđen odgovor na ovo pitanje, a pristigli odgovori razvrstani su

Ispitanici nisu imali ponuđen odgovor na ovo pitanje, a pristigli odgovori razvrstani su u sedam odgovora: u sedam odgovora: priroda, kvaliteta života, ljudi, ništa, obitelj, turizam te ostalo. Odgovori priroda, kvaliteta života, ljudi, ništa, obitelj, turizam te ostalo. Odgovori koje je dalo manje od 2 % ispitanika koje je dalopitanje manje odnalaze 2 % ispitanika ili koji nisu dali na pitanje nalaze se pod ostalo, ili koji nisu dali odgovor na se pod ostalo, a toodgovor su: osjećaj pripadnosti, hrvatski jezik, kultura i bez odgovora. a to su: osjećaj pripadnosti, hrvatski jezik, kultura i bez odgovora.

Suprotno odgovorima na prethodno pitanje, ispitanici su naveli pozitivne aspekte života u Republici HrvatSuprotno odgovorima na prethodno pitanje, ispitanici su naveli pozitivne aspekte skoj. Najviše ispitanika smatra prirodu najpozitivnijim aspektom života u Republici Hrvatskoj, njih čak 39,7 %. u Republici Hrvatskoj. Najviše ispitanika smatra prirodu najpozitivnijim aspektom Gotovo upola manježivota (18 %) drži da je kvaliteta života najvrjednija strana života u zemlji. Na trećem mjestu su života u Republici Hrvatskoj, njih čak 39,7 %. %. Gotovo upola manjeje (18podatak %) drži da je ljudi (13,5 %), a obitelj zauzima četvrto mjesto s 9,9 Zabrinjavajući dakvaliteta 7,2 % ispitanika smatra kako u Republici Hrvatskoj nema pozitivnih aspekata života. života najvrjednija strana života u zemlji. Na trećem mjestu su ljudi (13,5 %), a obitelj Turizam, koji se u medijima ističe kao najbolji primjer hrvatskog gospodarstva, tek 2,7 % ispitanika smatra 34 najpozitivnijim aspektom.

Ostali odgovori: osjećaj pripadnosti, hrvatski jezik te kultura, zajedno s onim ispitanicima koji nisu htjeli odgovoriti na pitanje, odnose se na 9 % ispitanika.

1122 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

19.seKada bi vam omogućili idealni za život, 19. Kada bi vam omogućili idealniseuvjeti za život, gdje biste uvjeti radije živjeli?

gdje biste radije živjeli?

Pozitivan pokazatelj da bi čak 71,2 % ispitanika radije živjelo u Republici Hrvatskoj nego u iseljeništvu, ide u prilog politici povratka iseljenika zajedno s odgovorima 28,8% 39,6 % ispitanika koji smatraju da je gospodarski isplativo ulagati u Republiku Hrvatsku, 45,9 % ispitanika koji se planiraju jednog dana vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku te 31,5 % ispitanika koji se planiraju vratiti 71,2% živjeti u Republiku Hrvatsku. Iz ovih odgovora jasno se vidi kako bi se više od dvije trećine iseljenika vratilo živjeti u Republiku Hrvatsku, a adekvatan odgovor na U Republici Hrvatskoj U iseljeništvu pitanje povratka iseljenika leži unutar granica RepuJedna trećina ispitanika, njih 28,8 %, radije bi živjela izvan Republike Hrvatske. Ovo blike Hrvatske.

U Republici Hrvatskoj %;UUiseljeništvu iseljeništvu U Republici Hrvatskoj71,2 71,2 %; 28,8 % 28,8 % nije zabrinjavajuć podatak, pogotovo ako se uzmu u obzir aspekti pozitivne strane iseljeništva Jedna trećina ispitanika, njih 28,8 %, radije bi živjela opisane ranije uizvan radu. Republike Hrvatske. Ovo nije zabrinjavajuć podatak, pogotovo ako se uzmu u obzir aspekti pozitivne strane iseljeništva opisane ranije u radu.

Pozitivan pokazatelj da bi čak 71,2 % ispitanika radije živjelo u Republici Hrvatskoj nego u iseljeništvu, ide u prilog politici povratka iseljenika zajedno s odgovorima 39,6 % 20. Osjećate li20. se u Osjećate iseljeništvu kao li sestrankinja/stranac? u iseljeništvu kao strankinja/stranac? ispitanika koji smatraju da je gospodarski isplativo ulagati u Republiku Hrvatsku, 45,9 %

Čak 42,3 % ispitanika osjećaju se strancima u iseljeništvu, dok se 57,7 % ne osjeća. To nam je jasan pokaispitanika koji se planiraju vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. Iz ovih odgovora jasno se vidi zatelj da integracija u društvo nije nimalo lagan proces. kako bi se više od dvije trećine iseljenika vratilo živjeti u Republiku Hrvatsku, a adekvatan Suprotno mišljenu mnogih koji odlaze u iseljeništvo 42,3% odgovor na pitanje povratka iseljenika leži unutar granica Republike Hrvatske. s očekivanjem kako će naići na tolerantno društvo koje36će ih odmah ili vrlo brzo prihvatiti, to se često 57,7% ne dogodi. Pitanje tolerancije društva i spremnosti na prihvaćanje useljenika nije problem jedne zemlje ili naroda, nego globalni problem iza kojega stoji needuciranost stanovništva i loš program integracije useljeOsjećam Ne osjećam nika. Također, ispitanici većinom pripadaju mlađoj generaciji, a integracija u društvo je dugotrajan proces Osjećam 42,3 %; Ne osjećam 57,7 % Osjećam 42,3 %; Ne osjećam 57,7 % koji može trajati godinama. ispitanika koji se planiraju jednog dana vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku te 31,5 %

Čak 42,3 % ispitanika osjećaju se strancima u iseljeništvu, dok se 57,7 % ne osjeća. To nam je jasan pokazatelj da integracija u društvo nije nimalo lagan proces. Suprotno mišljenu mnogih koji odlaze u iseljeništvo s očekivanjem kako će naići na tolerantno društvo koje će ih odmah ili vrlo brzo prihvatiti, to se često ne dogodi. Pitanje tolerancije društva i spremnosti na prihvaćanje useljenika nije problem jedne zemlje ili naroda, nego globalni problem iza kojega stoji needuciranost stanovništva i loš program integracije useljenika. Također, ispitanici

37

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1123

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

21. Smatrate li da je Republika Hrvatska dobro mjesto za odrastanje djece?

21.

Smatrate li da je Republika Hrvatska dobro mjesto

47,7%

52,3%

Smatram

Ne smatram

za odrastanje djece?

Više od pola ispitanika, njih 52,3 % smatra kako je Republika Hrvatska dobro mjesto za odgajanje djece.

Premda je uvriježeno mišljenje kako ljudi koji odlaze u iseljeništvo smatraju život u Republici Hrvatskoj lošim, više od polovice ispitanika smatra kako je Republika Hrvatska dobro mjesto za odgajanje djece. To uvelike ohrabruje u nastojanju stvaranja pozitivnog okruženja za obitelji. Nešto manje od pola ispitanika, njih 47,7 % smatra kako Republika Hrvatska nije dobro mjesto za odrastanje djece.

Smatram 52,352,3 %; %; NeNesmatram Smatram smatram 47,747,7 % % Više od pola ispitanika, njih 52,3 % smatra kako je Republika Hrvatska dobro mjesto 22. Biste li se Republiku Hrvatsku kada bi Vaša obitelj kada jednakobi Vaša 22.vratili Bisteživjeti li seuvratili živjeti u Republiku Hrvatsku za odgajanje djece. Premda je uvriježeno mišljenje kako ljudi koji odlaze u iseljeništvo u inozemstvu? zarađivala kaođuje što zarađuje u inozemstvu?

obitelj jednako zarađivala kao što zara-

smatraju život u Republici Hrvatskoj lošim, više od polovice ispitanika smatra kako je Republika Hrvatska dobro mjesto za odgajanje djece. To uvelike ohrabruje u nastojanju Više od pola ispitanika, njih 56,8 % bi se vratilo u Repu3,6%

bliku Hrvatsku stvaranja pozitivnog okruženja za obitelji. Nešto manje od pola ispitanika, njih 47,7 % smatra

kada bi njihova obitelj jednako zarađivala kao što zarađuje u inozemstvu, što je jasan pokakako Republika Hrvatska nije dobro mjesto za odrastanje djece. zatelj u kojem smjeru treba graditi put za povratak 39,6% iseljenika. Ako tom broju dodamo 3,6 % ispitanika koji 56,8% 38 su bili iseljenici, a danas žive u Republici Hrvatskoj, ostaje 39,6 % onih koji se ne bi vratili ni da im obitelj jednako zarađuje kao u inozemstvu.

Kroz prethodna pitanja u upitniku vidjeli smo kako postoji niz razloga zbog koji su ispitanici napustili Da Ne Živim u Republici Hrvatskoj Republiku Hrvatsku. Iz odgovora na ovo pitanje vidimo Da 56,8 %; Ne 39,6 %; Da 56,8 %; Ne 39,6 %; Živim u Republici Hrvatskoj 3,6 % kako je zaposlenje ključan razlog odlaska iz Republike Živim u Republici Hrvatskoj 3,6 % Hrvatske kod više od pola ispitanika te kako bi se oni Više od pola ispitanika, njih 56,8 % bi se vratilo u Republiku Hrvatsku kada bi njihova vratili živjeti u Republiku Hrvatsku kada bi ovdje mogli zarađivati koliko i u iseljeništvu. obitelj jednako zarađivala kao što zarađuje u inozemstvu, što je jasan pokazatelj u kojem Prema podacima Eurofounda o visini minimalne plaće, Republika Hrvatska se trenutno nalazi u kategoriji smjeru treba graditi put za povratak iseljenika. Ako tom broju dodamo 3,6 % ispitanika koji zemalja Europske unije s niskom minimalnom plaćom, odnosno minimalnom plaćom nižom od 550 eura. su bili iseljenici, a danas žive u Republici Hrvatskoj, ostaje 39,6 % onih koji se ne bi vratili ni Iza nje su samo Mađarska, Latvija, Rumunjska, Litva i Bugarska (Fric, 2018). da im obitelj jednako zarađuje kao u inozemstvu.

Kroz prethodna pitanja u upitniku vidjeli smo kako postoji niz razloga zbog koji su ispitanici napustili Republiku Hrvatsku. Iz odgovora na ovo pitanje vidimo kako je zaposlenje 39

1124 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

23. Prema Vašem gdjezaštita? je bolja 23. Prema Vašem mišljenju, gdje je mišljenju, bolja zdravstvena

zdravstvena zaštita?

Odgovori ispitanika vezani uz kvalitetu zdravstvene zaštite iznenađujući su s obzirom na sve popularniji 25,2% zdravstveni turizam u Republici Hrvatskoj. Čak 74,8 % ispitanika smatra kako je bolja zdravstvena zaštita u iseljeništvu nego u Republici Hrvatskoj. S druge strane, približno četvrtina ispitanika (25,2 %) smatra da je zdravstvena zaštita bolja u Republici Hrvatskoj nego u iseljeništvu.

74,8% Hrvatsko zdravstvo suočeno je s krizama. U prvom redu trpi posljedice generalne gospodarske krize u U Republici Hrvatskoj U inozemstvu zemlji, no tu je i veliki problem odlaska stručnog kadra U Republici Hrvatskoj 25,2 %; U inozemstvu 74,8 % u iseljeništvo. Prema podacima Europske komisije, ovaj U Republici Hrvatskoj 25,2 %; U inozemstvu 74,8 % problem aktualan je uz Republiku Hrvatsku i u Latviji, Odgovori ispitanika vezani uz kvalitetu zdravstvene zaštite iznenađujući su s obzirom Litvi, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Mađarskoj (Europska komisija, 2017). U prilog zdravstvu ne na sve popularniji zdravstveni turizam u komisije Republici Hrvatskoj. Čak 74,8zdravstvenog % ispitanika smatra ide niti opis Europske karakteristika sustava Republike Hrvatske u kojem navode kako ima vrlonego malo socijalno osiguranje rizika dugoročne skrbi, vrlo malu javnu potrošnju kako je boljahrvatsko zdravstvenazdravstvo zaštita u iseljeništvu u Republici Hrvatskoj.

S druge od strane, na formalnu a veliku zaštita na neformalnu, te kako zdravstvo od zdravstvene zaštite ima male približno četvrtina ispitanikazdravstvenu (25,2 %) smatrazaštitu, da je zdravstvena bolja u Republici financijske koristi (Europska komisija, 2016).

Hrvatskoj nego u iseljeništvu.

Hrvatsko zdravstvo suočeno s krizama.

U prvom redu trpi posljedice generalne 24. Prema Vašem mišljenju, gdje je je bolje školstvo?

24. Prema Vašem mišljenju, gdje je bolje školstvo? gospodarske krize u zemlji, no tu je i veliki problem odlaska stručnog kadra u iseljeništvo.

Slično Prema podacima Europske komisije, ovaj problem aktualan je uz Republiku Hrvatsku i u kao i kod prethodnog pitanja, približno tri četvrtine ispitanika (76,6 %) smatra kako je bolje školstvo u inozemstvu nego u Republici Hrvatskoj. Tek nešto 41 manje od jedne četvrtine ispitanika (23,4 %) smatra da je bolje školstvo u Republici Hrvatskoj nego u inozemstvu. S druge strane, prema podacima Eurostata za 2017. godinu, samo 28,7 % stanovnika Republike Hrvatske u dobi od 30 do 34 godine su bili visokoobrazovani te smo se nalazili na 26. mjestu u Europskoj uniji („Educational attainment statistics”, 2018).

23,4% i Mađarskoj (Europska komisija, Latviji, Litvi, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Bugarskoj

76,6%

U Republici Hrvatskoj

U inozemstvu

U Republici Hrvatskoj 23,4 %; U inozemstvu 76,6 % U Republici Hrvatskoj 23,4 %; U inozemstvu 76,6 % Slično kao i kod prethodnog pitanja, približno tri četvrtine ispitanika (76,6 %) smatra kako je bolje školstvo u inozemstvu nego u Republici Hrvatskoj. Tek nešto manje od jedne četvrtine ispitanika (23,4 %) smatra da je bolje školstvo u Republici Hrvatskoj nego u inozemstvu. S druge strane, prema podacima Eurostata za 2017. godinu, samo 28,7 % stanovnika Republike Hrvatske u dobi od 30 do 34 godine su bili visokoobrazovani te smo se nalazili na 26. mjestu u Europskoj uniji („Educational attainment statistics“, 2018).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1125 43

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

25. Prema Vašem mišljenju, gdje se nudi kvalitetniji društveni sadržaj (knjižnica, kazalište, kino, restoran, radionice…)

24. Prema Vašem mišljenju, gdje je bolje školstvo?

23,4%

76,6%

U Republici Hrvatskoj

I na zadnjem pitanju ponavljaju se rezultati prethodna dva pitanja. Otprilike tri četvrtine (76,6 %) ispitanika smatra da su kvalitetniji društveni sadržaji u inozemstvu, dok nešto manje od jedne četvrtine (23,4 %) ispitanika smatra da su kvalitetniji u Republici Hrvatskoj. Društveni sadržaji sigurno nisu presudni u odluci o iseljenju, no bitno utječu na kvalitetu života kako pojedinca tako i obitelji.

U inozemstvu

U Republici Hrvatskoj 23,4 %; U inozemstvu 76,6 % U Republici Hrvatskoj 23,4 %; U inozemstvu 76,6 % Slično kao i kod prethodnog pitanja, približno tri četvrtine ispitanika (76,6 %) smatra

ZAKLJUČAK

kako je bolje školstvo u inozemstvu nego u Republici Hrvatskoj. Tek nešto manje od jedne

Usporedimo li brojeve procjene broja stanovnika u Republici Hrvatskoj s procjenama broja iseljenika dobivamo jasnu sliku važnosti iseljeništva kao neizostavnog faktora u budućem demografskom, gospodarskom, inozemstvu. S druge strane, prema podacima Eurostata za 2017. godinu, samo 28,7 % političkom i kulturnom razvoju Republike Hrvatske. Prema procjeni Državnog zavoda za statistiku Republike stanovnika Republike Hrvatske od 30 do 34je godine su bili visokoobrazovani te smo se stanovnika (Stolnik, 2018b). Središnji državni Hrvatske (DZS),u dobi u Hrvatskoj 2017. godine živjelo 4.124.531 nalazili na 26. mjestu Europskojizvan uniji („Educational statistics“, ured zauHrvate Republikeattainment Hrvatske donosi2018). procjenu od 2.929.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka koji žive izvan Hrvatske („Hrvatski iseljenici u prekomorskim i europskim državama i njihovi potomci”, n. d.). Navedeni podaci DZS-a odnose se na 2017. godinu, a noviji podatci u trenutku pisanja ovoga rada nisu objavljeni. Broj procjene stanovnika DZS-a za 2017. prenesen je u statističkim podatcima DZS-a za 2018. godinu (Ostroški, 2018b, str. 5). Zbrojimo li navedene brojeve stanovnika Republike Hrvatske i hrvatskih iseljenika te njihovih potomaka koji žive izvan Republike Hrvatske, dobijemo broj od 7.053.531, od kojih 58 % živi u Republici Hrvatskoj, a 42 % izvan nje. Prema podatcima DZS-a za 2014. do 2016. godinu, broj stanovnika 43 je padao s 4.238.000 (2014.), 4.204.000 (2015.) te 4.174.000 (2016.) (Jurić i Turić, 2018, str. 20) pa sukladno negativnom trendu pada broja stanovnika u Republici Hrvatskoj, posljednjih godina broj stanovnika je još manji od procjene iz 2017. S druge strane, pad broja stanovnika u Republici Hrvatskoj znači povećan broj iseljenika. Iz svega navedenoga jasno je koliko je iseljeništvo važan čimbenik budućeg razvoja Republike Hrvatske.

Manji broj ispitanika imao je isključivo negativan ili isključivo pozitivan stav prema Republici Hrvatskoj, no velika većina ispitanika pokazala je da problematiku kojom se bavi istraživanje ne možemo gledati crno – bijelo.

Našli su i prednosti i mane života u Republici Hrvatskoj, odnosno u iseljeništvu. Upravo nam ti podatci jasno pokazuju u kojem pravcu se politika zadržavanja postojećeg i povratka iseljenoga stanovništva mora kretati.

Pogledamo li odgovore u cjelini, dobit ćemo sliku prosječnog ispitanika. Radi se o osobi mlađoj od 40 godina sa završenim fakultetom. Rođena je u Republici Hrvatskoj, a trenutno živi u iseljeništvu. Živi u obitelji u kojoj se govori hrvatski jezik. Trenutno se ne planira vratiti živjeti u Republiku Hrvatsku. U iseljeništvo je otišla zbog posla. Gospodarski i politički razvitak Republike Hrvatske jako su joj važni za odluku o ostanku/ povratku, a ne vjeruje da se isti razvijaju u pozitivnom smjeru. Ne smatra da je isplativo ulagati u Republiku Hrvatsku. Korupciju smatra najnegativnijim aspektom života u zemlji, a prirodu najpozitivnijim. Kada bi joj se omogućili idealni uvjeti za život, radije bi živjela u Republici Hrvatskoj nego u iseljeništvu. Kada bi njena obitelj zarađivala jednako kao i u iseljeništvu, vratila bi se živjeti u Republiku Hrvatsku. Vjeruje kako su četvrtine ispitanika (23,4 %) smatra da je bolje školstvo u Republici Hrvatskoj nego u

1126 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

zdravstvena zaštita, školstvo i društveni sadržaji kvalitetniji u iseljeništvu nego u Republici Hrvatskoj. Ako ovoj slici dodamo odgovore koji su podijeljeni 40 % : 60 % ili manje, onda možemo dodati kako se jedna od dvije ispitane osobe planira jednog dana vratiti u Republiku Hrvatsku. Također drži da bi hrvatsko iseljeništvo trebalo biti aktivno uključeno u gospodarski razvoj Republike Hrvatske, u iseljeništvu se osjeća kao stranac te smatra kako je Republika Hrvatska dobro mjesto za odgoj djece. S druge strane, jedan od dva ispitanika misli suprotno.

Analizom odgovora jasno vidimo smjer u kojem bi se trebala kretati politika povratka iseljenika i politika zadržavanja postojećeg stanovništva. Glavni uzrok odlaska građana u iseljeništvo je gospodarske prirode te nešto manje, ali i dalje značajno, loša politička klima u Republici Hrvatskoj. Polovica ispitanika pokazuje tendenciju povratka ako se riješe gospodarski i politički problemi u zemlji te bi se jednoga dana voljeli vratiti u Republiku Hrvatsku. Tako se gotovo dvije trećine ispitanika izjasnilo da bi radije živjelo u Republici Hrvatskoj nego u iseljeništvu kada bi se riješili navedeni problemi. Razvojem tih dvaju ključnih pitanja ‒ gospodarstva i političke kulture ‒ vratilo bi se gotovo pola iseljenika u Republiku Hrvatsku i zaustavilo daljnje masovno iseljavanje iz Republike Hrvatske.

Za kraj treba naglasiti kako iseljavanje stanovništva nije samo po sebi negativan proces. Iseljavanje u prihvatljivoj mjeri, dok ne šteti razvitku matične zemlje, pozitivan je proces koji pridonosi multikulturalnosti, razmjeni znanja, razvoju gospodarstva i brojnim drugim pozitivnim procesima. Pitanje je bi li Ruđer Bošković ili Nikola Tesla doprinijeli znanosti u onoj mjeri u kojoj jesu da nisu otišli u iseljeništvo iz jednostavnog razloga jer u domovini nisu imali uvjete za rad kakve su imali (barem u najplodonosnijem razdoblju) u inozemstvu. Svakako moramo spomenuti i svu pomoć i podršku koju su građani Republike Hrvatske dobili za vrijeme Domovinskog rata upravo od iseljenika.

Literatura 1.

Educational attainment statistics. (2018., 5. svibnja). Dostupno na: https://ec.europa.eu/eurostat/ statistics-explained/index.php?title=Educational_attainment_statistics

2.

Europska komisija. (2016.). Joint Report on Health Care and Long-Term Care Systems & Fiscal Sustainability.

Luxembourg: Publications Office of the European Union. Dostupno na: https://ec.europa.eu/info/sites/ info/files/file_import/ip037_vol1_en_2.pdf

3.

Europska komisija. (2017). Companion Report 2017: State of Health in the EU. Luxembourg: Publications Office of the European Union. Dostupno na: https://ec.europa.eu/health/sites/health/files/state/ docs/2017_companion_en.pdf

4.

Eurostat. (2018). Život žena i muškaraca u Europi – statistički portret. Dostupno na: https://www.dzs. hr/womenmen/images/pdf/WomenMenEurope-DigitalPublication-2018_hr.pdf?lang=hr

5.

Fric, K. (2018). Industrial Relations. Statutory minimum wages 2018. Luxembourg: Publications Office of the European Union. Dostupno na: https://www.eurofound.europa.eu/sites/default/files/ef_ publication/field_ef_document/ef18005en.pdf

6.

Grubišić, B. i Radić T. (Pr.). (2010). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2009. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 47(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/hrv_eng/publication/2010/07-01-02_01_2010.htm

7.

Hrvatski iseljenici u prekomorskim i europskim državama i njihovi potomci. (n. d.). Dostupno na: https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatsko-iseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskimi-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1127

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

8.

Jurić, K. i Turić, T. (Pr.). (2018). Statističke informacije 2018. / Statistical Information 2018. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/StatInfo/ pdf/StatInfo2018.pdf

9.

Ostroški, Lj. (Ur.). (2018a). Hrvatska u brojkama 2018. / Croatia in figures 2018. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/CroInFig/croinfig_2018.pdf

10. Ostroški, Lj. (Ur.). (2018b). Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2018. / Statistical Yearbook of the Republic of Croatia 2018. Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Dostupno na: https:// www.dzs.hr/Hrv_Eng/ljetopis/2018/sljh2018.pdf 11. Stanovništvo prema starosti i spolu po naseljima, popis 2011. (n. d.). Dostupno na: https://www.dzs. hr/Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_01_01/H01_01_01.html 12. Stanovništvo staro 15 i više godina prema najvišoj završenoj školi, starosti i spolu, popis 2011. (n. d.).

Dostupno na: https://www.dzs.hr/hrv/censuses/census2011/results/htm/h01_01_32/h01_01_32_ RH.html 13. Stanovništvo u najvećim gradovima i općinama, popis 2011. (n . d.). Dostupno na: https://www.dzs.hr/ Hrv/censuses/census2011/results/htm/H01_06_01/H01_06_01.html 14. Stolnik, G. (Pr.). (2011). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2010. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 48(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/hrv_eng/publication/2011/07-01-02_01_2011.htm 15. Stolnik, G. (Pr.). (2012). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2011. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 49(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/07-01-02_01_2012.htm 16. Stolnik, G. (Pr.). (2016). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2015. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 53(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2016/07-01-02_01_2016.htm 17. Stolnik, G. (Pr.). (2017). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2016. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 54(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2017/07-01-02_01_2017.htm 18. Stolnik, G. (Pr.). (2018a). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2017. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 55(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2018/07-01-02_01_2018.htm 19. Stolnik, G. (Pr.). (2018b). Procjene stanovništva Republike Hrvatske u 2017. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 55(7.1.3.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2018/07-01-03_01_2018.htm 20. Stolnik, G. i Lasan, I. (Pr.). (2013). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2012. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 50(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2013/07-01-02_01_2013.htm 21. Stolnik, G. i Lasan, I. (Pr.). (2014). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2013. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 51(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2014/07-01-02_01_2014.htm 22. Stolnik, G. i Lasan, I. (Pr.). (2015). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2014. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 51(7.1.2.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2015/07-01-02_01_2015.htm

1128 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Rubić, M.: Očekivanja i dojmovi Hrvata iseljenika i povratnika

23. Škegro Vdović, M. i Stubičan Ćelić, S. (Pr.). (2016). Magistri i specijalisti u 2015. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 53(8.1.5.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2016/08-01-05_01_2016.htm 24. Škegro Vdović, M. i Stubičan Ćelić, S. (Pr.). (2017). Magistri i specijalisti u 2016. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 54(8.1.5.-CORR.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2017/08-01-05_01_2017corr.htm 25. Škegro Vdović, M. i Stubičan Ćelić, S. (Pr.). (2018). Magistri i specijalisti u 2017. Priopćenje: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske 55(8.1.5.). Zagreb: Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske.

Dostupno na: https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2018/08-01-05_01_2018.htm

EXPECTATIONS AND IMPRESSIONS OF RETURNEES FROM THE CROATIAN DIASPORA ABSTRACT The work is based on an analysis of a questionnaire conducted among Croat immigrants who decided to return to live in Croatia. The questionnaire is particularly interesting because many respondents belong to the younger generations. By analysing, we can see what problems they encountered when they arrived, why some of them decided to return to the Diaspora, what their expectations were before they arrived and what are they today.

Key words: Croatia, diaspora, migration, return, questionnaire

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1129

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Ivona Škreblin Kirbiš Zagrebačka škola ekonomije i managementa ivona.skreblin@zsem.hr

ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI KAO PREDIKTOR STAVOVA STUDENATA PREMA EMIGRACIJI SAŽETAK U radu se na uzorku od 118 studenata privatne visoke škole istražuju životne vrijednosti te njihov odnos sa stavovima prema emigraciji i namjerama života i rada u inozemstvu. Rezultati ukazuju da je 20 % studenata sklono emigraciji, njih 30 % neodlučno, a njih 50 % nije sklono emigraciji. U nešto većoj mjeri planiraju tražiti posao u inozemstvu nakon završetka studija, nego što imaju želju za životom i radom u inozemstvu. Regresijska analiza ukazuje da su emigraciji sklonije studentice ženskoga spola koje imaju negativniji opći stav prema Hrvatskoj i izražene instrumentalne vrijednosti samousmjeravajuće kompetentnosti (intelekt, logičnost, sposobnost, neovisnost, maštovitost, ambicioznost, otvorenost). Nadalje, predviđamo li negativnost procjene prilika za posao u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo, kao jedan od značajnih potisno-poticajnih čimbenika za sklonost emigraciji, rezultati ukazuju da negativniju procjenu prilika za posao donose studenti koji imaju negativniji opći stav prema Hrvatskoj, nisko izražene instrumentalne vrijednosti restriktivnoga konformizma (ljubaznost, odgovornost, poslušnost, samokontrola, čistoća) i visoko izražene terminalne vrijednosti zreloga postignuća (mudrost, samopoštovanje, društveno uvažavanje, osjećaj postignuća). Ovakva analiza ukazuje na profil vrijednosnoga sustava mladih visokoobrazovanih ljudi koje kao zemlja potencijalno gubimo zbog emigracije. Poznavanjem vrijednosnoga sustava onih koji razmišljaju o emigraciji otvaraju se i moguće strategije zadržavanja ili privlačenja na ponovni povratak onih koji žele emigrirati ili su već kratkotrajno emigrirali.

Ključne riječi: instrumentalne vrijednosti, potisno-poticajni čimbenici, stavovi prema emigraciji, terminalne vrijednosti, životne vrijednosti

UVOD Hrvatska je tradicionalno iseljenička zemlja, a bilježi i trend povećanoga iseljavanja iz Hrvatske od 2009. i početka globalne ekonomske krize koji se nastavlja tijekom razdoblja ulaska Hrvatske u Europsku uniju (EU) 1. srpnja 2013. (Župarić-Iljić, 2016). Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku (DZS) koji se temelje na podatcima MUP-a o odjavama prebivališta, u 2017. godini Hrvatsku je napustilo 47 352 stanovnika. Pritom treba znati da je prava slika emigracije nešto drukčija jer promjenu prebivališta dio iseljenih ne prijavljuje – kombinirajući podatke iz nacionalnih statističkih ureda zemalja EU, naša državna statistika treba se korigirati za 2.6 puta (Draženović, Kunovac i Pripužić, 2018). Osim što Hrvatska bilježi značajnu emigraciju, za hrvatsko gospodarstvo i tržište rada važan je podatak da je među iseljenicima najviše (48 %) onih koji odlaze u najproduktivnijoj radnoj i reproduktivnoj dobi (od 20 do 39 godina) (Stolnik, 2018). Također, vrlo je velik broj odlazaka visokoobrazovanoga stanovništva. Iako ne postoje točne i općeprihvaćene statistike, Adamović i Mežnarić (2003) navode da je između 1990. i 2000. Hrvatsku napustilo 140 000 mladih visokoobrazovanih ljudi i zaključuju da to prevedeno u postotak visokoobrazovanih ukazuje da je u tom periodu otišlo 68,6 %

1130 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Škreblin Kirbiš, I.: Životne vrijednosti kao prediktor stavova studenata prema emigraciji

visokoobrazovanoga stanovništva. Upravo zbog svih ovih razloga važno je istražiti namjere odlaska mladih u inozemstvo kao i njihove motive te identificirati eventualne prediktore namjere odlaska.

U svjetskoj i domaćoj literaturi nalazi se veći broj radova koji istražuju motive odlaska analizom privlačnopoticajnih čimbenika, takozvanu push-pull teoriju (Schoorl i sur., 2000). Prema ovome modelu, postoje potisni čimbenici unutar zemlje iz koje osoba emigrira koji u kombinaciji s privlačnim čimbenicima zemlje u koju osoba imigrira utječu na migraciju. S druge strane, relativno je malo istraživanja koja istražuju vrijednosti pojedinaca koji emigriraju ili namjeravaju emigrirati iako se zna da vrijednosti utječu na našu percepciju i čine temelj za razumijevanje stavova i motivacije (Robbins i Judge, 2017). Ljudi nastoje ostvariti svoje ciljeve i izraziti svoje vrijednosti u domovini te ako život u domovini to onemogućava, tada se neki pojedinci adaptiraju iseljavanjem (Tartakovsky i Schwartz, 2001). Također, u području organizacijskog ponašanja mnogo je istraživanja koja proučavaju vrijednosti zaposlenika, osobito zaposlenika iz skupine generacije Y koji su skloni odlasku iz tvrtke (Robbins i Judge, 2017). Poznavanjem vrijednosnoga sustava zaposlenika koji su tvrtki vrijedni mogu se kreirati ciljane strategije zadržavanja takvoga kadra jer ako poznajemo njihove vrijednosti, tada znamo i što tu skupinu motivira. Usporedimo li tvrtku s državom, na isti način možemo pristupiti proučavanju životnih vrijednosti važne skupine mladih visokoobrazovanih koji su skloni emigraciji s ciljem kreiranja strategija zadržavanja i privlačenja ove skupine stanovništva na ponovni povratak u domovinu.

U ovome radu istražuju se namjere života i rada u inozemstvu nakon završetka studija,zatim stavovi povezani s emigracijom te terminalne i instrumentalne vrijednosti kao mogući prediktori sklonosti emigraciji.

Ovo istraživanje obogatit će i proširiti postojeća saznanja o tome koji je vrijednosni profil visokoobrazovanih mladih u Hrvatskoj koji su skloni emigraciji.

PREGLED LITERATURE Prema Šverko (2005), u 2004. godini čak 75 % studenata razmišlja o odlasku u inozemstvo, a 22,5 % ih je sklono nakon završetka fakulteta profesionalnu karijeru započeti u inozemstvu. Kolčić i sur. (2014) nalaze da je 35 % studenata završne godine medicine spremno na trajnu emigraciju. Prema podatcima Eurobarometra za 2016., u prosjeku 32 posto mladih Europljana želi studirati, usavršavati se ili raditi u drugoj europskoj zemlji, a taj postotak vrijedi i na razini Hrvatske (Potočnik i Adamović, 2018). Potočnik i Adamović (2018) ukazuju da je u blagom porastu broj mladih koji bi otišli na dulje vrijeme i onih koji bi otišli zauvijek. U 2013. godini takvih je ukupno oko 70 % pri čemu ostaje samo oko 15 % mladih koji ne bi otišli niti na dulje vrijeme niti zauvijek i oko 15 % onih koji o tome nisu razmišljali. Relja, Reić Ercegovac i Čerenić (2015) zaključuju da studenti iz Splita i Sarajeva, iako načelno imaju pozitivan stav prema odlasku mladih u inozemstvo na školovanje ili rad, na osobnoj razini samo trećina iznosi želju za odlaskom.

Cijeli je niz istraživanja koja u Hrvatskoj proučavaju razloge emigracije push-pull teorijom emigracije. Često se spominju bolje mogućnosti školovanja i usavršavanja (Adamović i Mežnarić, 2003; Kolčić i sur., 2014; Šverko, 2005). Neki navode ekonomske prilike kao važniji razlog odlaska od onih vezanih za osobni razvoj (Relja, Reić Ercegovac i Čerenić, 2015), dok se u ranijem radu autora ovoga istraživanja kao najvažniji potisnoprivlačni čimbenik koji predviđa sklonost emigraciji navodi procjena prilika za posao (Škreblin Kirbiš, 2019).

Da je namjera dobar prediktor emigracije, zaključak je nizozemskoga istraživanja usporedbe namjera i ponašanja vezanih uz emigraciju (Van Dalen i Henkens, 2013). Autori navode da 34 % onih koji izjavljuju da imaju namjeru emigrirati uistinu emigriraju tijekom idućih 5 godina te zaključuju da su čimbenici povezani s namjerom za emigracijom isti oni koji potiču stvarnu emigraciju, što ukazuje na važnost proučavanja namjera emigracije i prediktora takvih namjera.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1131

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Peračković i Rihtar (2016) proučavaju materijalizam kao društvenu vrijednost i poticaj namjerama iseljavanja iz Hrvatske na reprezentativnom uzorku punoljetnoga stanovništva Hrvatske. Autori zaključuju da je materijalizam, iako nije visoko zastupljena vrijednost, relativno značajan i neovisan poticaj iseljavanju. Također, u radu se zaključuje da je u budućim istraživanjima poželjno ispitati potpuni repertoar motiva iseljavanja na individualnoj razini kako bi se dobio uvid u širi spektar uzroka, motiva i poticaja za namjere iseljavanja.

Jedan takav rad onaj je autora Tartakovskog i Schwartza (2001) koji u svome radu predlažu novu teoretsku tipologiju motiva za emigraciju, koju temelje na teoriji ljudskih vrijednosti i koja je primjenjiva na različite kontekste emigracije. Na uzorku mladih Rusa Židova istražuju između ostalog namjeru emigriranja i vrijednosti po Schwartzovoj teoriji vrijednosti te utvrđuju tri distinktivna motiva emigracije: očuvanje, samorazvoj i materijalizam koji istovremeno mogu utjecati na emigraciju. Osim ovih triju vrijednosti, u radu se spominje i četvrta vrijednost povezana s emigracijom, a naziva se idealizam. Time predstavljaju kompleksniji multidimenzionalni pristup motivaciji za emigracijom u odnosu na ranije teorije manjkavosti (deficiency theories). Implikacije njihovog istraživanja odnose se na razumijevanje procesa akulturacije s obzirom na motiv emigracije.

Ciljevi su ovoga rada: 1. Istražiti koje terminalne i instrumentalne vrijednosti uz stav prema Hrvatskoj, procjenu nepovoljnosti prilika za posao u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo i demografske varijable predviđaju sklonost emigraciji.

2. Istražiti koje terminalne i instrumentalne vrijednosti uz stav prema Hrvatskoj i demografske varijable predviđaju nepovoljnost prilika za posao u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo.

METODOLOGIJA Ispitanici Istraživanje je provedeno na 118 studenata ekonomije privatne visoke škole u Zagrebu prosječne dobi 21 godine starosti i prosjeka ocjena 3.87. Veličina uzorka zadovoljava uvjete potrebne za statističke analize koje se koriste u obradi podataka (Brace, Kemp i Snelgar, 2003). U tablicama 1 i 2 prikazana je deskriptivna statistika demografskih varijabli. U uzorku je podjednak broj studenata ženskog i muškog spola te studenata svake pojedine godine studija. Većina studenata procjenjuje svoj životni standard kao iznadprosječan, što vjerojatno proizlazi iz činjenice da je istraživanje provedeno na privatnoj obrazovnoj instituciji.

Tablica 1. Deskriptivna statistika spola, godine studija i samoprocjene životnog standarda VARIJABLA SPOL Muški Ženski

%

53

GODINA STUDIJA Prva godina Druga godina Treća godina Četvrta godina

29 22 28 20

SAMOPROCJENA ŽIVOTNOG STANDARDA U hrvatskom prosjeku Iznad hrvatskog prosjeka

33 67

1132 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Škreblin Kirbiš, I.: Životne vrijednosti kao prediktor stavova studenata prema emigraciji

Tablica 2. Deskriptivna statistika dobi i prosjeka ocjena VARIJABLA

M

SD

min – max

DOB

21.07

1.46

19 – 27

PROSJEK OCJENA

3.87

0.57

2.5 – 5.0

Procedura Podatci su prikupljani anketom u travnju i svibnju 2018. godine tijekom redovne nastave. Anketa je distribuirana u formatu papir-olovka, a ispunjavanje je trajalo oko 15 minuta. Ispunjavanju su pristupili svi studenti kojima je ona distribuirana, što čini postotak dobivenih odgovora 100 %.

Anketa Anketa je konstruirana za potrebe ovoga istraživanja temeljem saznanja iz literature i sastoji se od originalnih i adaptiranih čestica. Anketom se ispituju namjera emigracije, opći stav prema Hrvatskoj, procjena povoljnosti prilika za posao u Hrvatskoj u odnosu na stranu zemlju koju student smatra atraktivnom za rad i život, terminalne i instrumentalne vrijednosti te demografske varijable (Tablica 3). Terminalne (poželjna krajnja stanja postojanja) i instrumentalne (poželjni načini ponašanja za postizanje životnih ciljeva) vrijednosti mjerene su Rokeach-evom skalom vrijednosti s izmjenom da se od studenata nije tražilo rangiranje vrijednosti prema važnosti, već da za svaku vrijednost procijene važnost na skali od 1 do 10 kako bi se skratilo vrijeme ispunjavanja ankete. Nadalje, 18 terminalnih vrijednosti grupirano je u 5 dimenzija (pozitivna afilijacija, univerzalno prosocijalno usmjerenje, zrelo postignuće, ugodnost/stimulacija, sigurnost/spasenje), a 18 instrumentalnih vrijednosti grupirano je u 3 dimenzije (samousmjeravajuća kompetentnost, restriktivni konformizam, prosocijalna briga) temeljem prijedloga dimenzija autora Feather i Peay (1975). Demografske karakteristike koje se mjere jesu spol, dob, prosjek ocjena i životni standard mjeren samoprocjenom.

Tablica 3. Prikaz varijabli i pojedinih čestica VARIJABLA NAMJERA EMIGRACIJE

STAV PREMA HRVATSKOJ

Cronbach alfa1

ČESTICA (min-max) - Nakon završetka studija planiram tražiti posao u inozemstvu (1-5) - Želim živjeti i raditi u inozemstvu (1-5) - Želim živjeti i raditi u Hrvatskoj (1-5)

.82

- Zadovoljan/na sam životom u Hrvatskoj (1-5) - Mogu ostvariti svoje životne planove bez da napuštam Hrvatsku (1-5) - Općenito govoreći, Hrvatska je bolja od većine drugih zemalja (1-5)

.74

PROCJENA PRILIKA ZA POSAO

- povoljnost prilika za posao u Hrvatskoj (1-5) - povoljnost prilika za posao u inozemstvu (1-5)

TERMINALNE ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI

POZITIVNA AFILIJACIJA (1-10) pravo prijateljstvo, sreća, sloboda, zrela ljubav, sigurnost obitelji UNIVERZALNO PRO-SOCIALNO USMJERENJE (1-10) jednakost, mir u svijetu, ljepota u svijetu, unutarnja harmonija ZRELO POSTIGNUĆE (1-10) mudrost, samopoštovanje, društveno uvažavanje, osjećaj postignuća UGODNOST/STIMULACIJA (1-10) uzbudljiv život, ugodan život, zadovoljstvo SIGURNOST/SPASENJE (1-10) spasenje, nacionalna sigurnost

/ .76 .84 .72 .64 .53

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1133

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

Nastavak Tablice 3.

Cronbach alfa1

VARIJABLA

ČESTICA (min-max)

INSTRUMENTALNE ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI

SAMOUSMJERAVAJUĆA KOMPETENTNOST (1-10) intelekt, logičnost, sposobnost, neovisnost, maštovitost, ambicioznost, otvorenost RESTRIKTIVNI KONFORMIZAM (1-10) ljubaznost, odgovornost, poslušnost, samokontrola, čistoća PRO-SOCIJALNA BRIGA (1-10) opraštanje, vedrina, pomaganje, ljubav, hrabrost, poštenje

.85 .85 .86

REZULTATI I DISKUSIJA Deskriptivna statistika U tablici 4 prikazana je deskriptivna statistika sklonosti emigraciji. Ispitanici se u najvećoj mjeri slažu s tvrdnjom „Želim živjeti i raditi u Hrvatskoj”, što ukazuje na nisku sklonost emigraciji. U skladu s time, za tvrdnju „Želim živjeti i raditi u inozemstvu” slaganje je mnogo niže i na negativnom dijelu skale, iako blizu sredini skale.2 Zanimljivo je da se planovi i želje razlikuju – studenti ne žele u tolikoj mjeri živjeti i raditi u inozemstvu (njih 26 % to želi) u kojoj ipak planiraju tražiti posao u inozemstvu nakon završetka studija (njih čak 34 % to planira). Na kombiniranoj mjeri sklonosti emigraciji aritmetička je sredina u blago negativnom dijelu skale. Točnije, 50 % ispitanika nije sklono emigraciji, njih 30 % je neodlučno, a njih 20 % sklono je emigraciji. Ovi rezultati ukazuju na nisku sklonost emigraciji u odnosu na podatke iz pregleda literature gdje se postotak studenata sklonih emigraciji kreće od 23 % do 75 %, i to u većem broju slučaja oko 70 % (Kolčić i sur., 2014; Potočnik i Adamović, 2018; Relja, Reić Ercegovac i Čerenić, 2015; Šverko, 2005). Jedan od razloga za ovakav rezultat možda leži u činjenici da je istraživanje provedeno na privatnoj visokoj školi koju karakterizira visoka zapošljivost diplomanata. Svakako je preporuka proširiti istraživanje na druge fakultete raznih struka u državnom i privatnom vlasništvu.

Tablica 4. Deskriptivna statistika sklonosti emigraciji VARIJABLA

Ocjena 3 (%)

Ocjena 4 i 5 (%)

20

34

47

27

26

1-5

9

22

70

1-5

50

30

20

M

SD

min-max

Nakon završetka studija planiram tražiti posao u inozemstvu

2.86

1.36

1-5

Želim živjeti i raditi u inozemstvu

2.73

1.36

1-5

Želim živjeti i raditi u Hrvatskoj*

3.94

1.10

SKLONOST EMIGRACIJI

2.55

1.10

Ocjena 1 i 2 (%) 46

*tvrdnja je u kombiniranoj mjeri sklonost emigraciji rekodirana

Tablici 5 prikazana je deskriptivna statistika stava prema Hrvatskoj, procjene prilika za posao te terminalnih i instrumentalnih vrijednosti. Opći stav prema Hrvatskoj ukazuje na blago pozitivan stav prema životu u Hrvatskoj. Studenti u najvećoj mjeri smatraju da mogu ostvariti svoje životne planove bez napuštanja Hrvatske, Unutarnja konzistencija odnosi se na pouzdanost, odnosno na nezavisnost mjerenja o nesistematskim izvorima pogrešaka (Cortina, 1993).

2 Negativnim dijelom skale smatra se svaki rezultat niži od centralne vrijednosti koja u ovom slučaju skale od 1 do 5 iznosi 3, a pozitivnim dijelom skale svaki rezultat viši od centralne vrijednosti.

1

1134 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Škreblin Kirbiš, I.: Životne vrijednosti kao prediktor stavova studenata prema emigraciji

dok su nešto manje zadovoljni životom u Hrvatskoj. Možemo reći da su vrlo podijeljenoga mišljenja oko toga je li Hrvatska bolja od većine drugih zemalja s obzirom da je ovdje rezultat oko same sredine skale, u njenom blago negativnom dijelu. Što se tiče povoljnosti prilika za posao, one se procjenjuju povoljnijima u zemlji koju student smatra atraktivnom za rad i život (neovisno o tome iskazuje li student namjeru emigracije ili ne), i to za gotovo jedan bod povoljnijima na skali od 1 do 5. Kada razmatramo rezultate na skali terminalnih vrijednosti, vidimo da studenti u najvećoj mjeri cijene krajnja stanja postojanja koja podržavaju vrijednosti pozitivne afilijacije, zatim zrelog postignuća, ugodnosti/stimulacije, univerzalnog prosocijalnog usmjerenja, dok su im najmanje važne vrijednosti sigurnosti/spasenja. Kod instrumentalnih vrijednosti razlike su vrlo male.

U najvećoj mjeri studenti cijene vrijednosti koje govore o poželjnim načinima postizanja životnih ciljeva kroz samousmjeravajuću kompetentnost, prosocijalnu brigu i u najmanjoj mjeri kroz restriktivni konformizam.

Tablica 5. Deskriptivna statistika stava prema Hrvatskoj, procjene prilika za posao te terminalnih i instrumentalnih životnih vrijednosti VARIJABLA

M

SD

min-max

3.62

0.90

1-5

Zadovoljan sam životom u Hrvatskoj

3.89

1.00

1-5

Mogu ostvariti svoje životne planove bez da napuštam Hrvatsku.

4.03

1.17

1-5

Općenito govoreći, Hrvatska je bolja od većine drugih zemalja.

2.93

1.15

1-5

3.32

0.62

1-5

Prilike za posao u Hrvatskoj

3.35

0.89

1-5

Prilike za posao u stranoj zemlji atraktivnoj za rad i život

4.23

0.77

1-5

Razlika procjene povoljnosti prilika za posao (HRV-INO)

0.89

1.23

-4-4

OPĆI STAV PREMA HRVATSKOJ

PROCJENA POVOLJNOSTI PRILIKA ZA POSAO

TERMINALNE ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI

1-10

POZITIVNA AFILIJACIJA pravo prijateljstvo, sreća, sloboda, zrela ljubav, sigurnost obitelji

9.52

0.74

1-10

UNIVERZALNO PRO-SOCIJALNO USMJERENJE jednakost, mir u svijetu, ljepota u svijetu, unutarnja harmonija

8.56

1.56.

1-10

ZRELO POSTIGNUĆE mudrost, samopoštovanje, društveno uvažavanje, osjećaj postignuća

9.02

0.97

1-10

UGODNOST/STIMULACIJA uzbudljiv život, ugodan život, zadovoljstvo

8.87

1.03

1-10

SIGURNOST/SPASENJE spasenje, nacionalna sigurnost

8.28

2.00

1-10

INSTRUMENTALNE ŽIVOTNE VRIJEDNOSTI

1-10

SAMOUSMJERAVAJUĆA KOMPETENTNOST intelekt, logičnost, sposobnost, neovisnost, maštovitost, ambicioznost, otvorenost

8.97

0.93

1-10

RESTRIKTIVNI KONFORMIZAM ljubaznost, odgovornost, poslušnost, samokontrola, čistoća

8.89

1.19

1-10

PRO-SOCIJALNA BRIGA opraštanje, vedrina, pomaganje, ljubav, hrabrost, poštenje

8.92

1.09

1-10

Korelacije među varijablama U Tablici 6 prikazane su korelacije među varijablama. Možemo vidjeti da je sklonost emigraciji u umjerenoj pozitivnoj korelaciji s procjenom nepovoljnosti prilika za posao, odnosno skloniji emigraciji su studenti koji nepovoljnije procjenjuju prilike za posao u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo. Također, nalazimo umjerenu negativnu korelaciju sklonosti emigraciji i općeg stava prema Hrvatskoj što ukazuje da su skloniji emigraciji

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1135

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

studenti koji imaju negativniji opći stav prema Hrvatskoj. Ne nalazimo niti jednu značajnu korelaciju između vrijednosti i sklonosti emigraciji.

Tablica 6. Korelacije sklonosti emigraciji, općeg stava prema Hrvatskoj, procjene povoljnosti prilika za posao te terminalnih i instrumentalnih vrijednosti 1 SKLONOST EMIGRACIJI (1)

2

3

4

5

6

7

8

9

10

11

1

OPĆI STAV PREMA HRVATSKOJ (2)

-.46**

1

PRILIKE ZA POSAO – RAZLIKA (3)

.45** -.53**

1

POZITIVNA AFILIJACIJA (4)

-.03

-.05

.14

1

UNIV. PRO-SOC. USMJERENJE (5)

.01

.07

.08

.67**

1

ZRELO POSTIGNUĆE (6)

-.02

.04

.01

.60**

.54**

1

UGODNOST/STIMULACIJA (7)

-.02

.02

-.07

.54**

.44**

.60**

1

SIGURNOST/SPASENJE (8)

-.04

.16

-.08

.43**

.48**

.49**

.24**

1

SAMOUSM. KOMPETENTNOST (9)

.04

.02

-.08

.48**

.50**

.67**

.48**

.37**

1

RESTRIKTIVNI KONFORMIZAM (10)

-.10

.10

-.13

.60**

.59**

.63**

.38**

.51**

.64**

1

PRO-SOCIJALNA BRIGA (11)

-.18

.19

-.10

.57**

.63**

.59**

.33**

.49**

.73**

.74**

1

Regresija U Tablici 7 prikazani su rezultati višestruke linearne regresije predviđanja sklonosti emigraciji temeljem spola, procjene životnog standarda te terminalnih i instrumentalnih vrijednosti. Model je značajan (F= 4.30, p<0.001) i objašnjava 25 % varijance sklonosti emigraciji. Sklonije emigraciji su studentice ženskog spola koje imaju negativniji stav prema Hrvatskoj i visoko cijene instrumentalne vrijednosti samousmjeravajuće kompetentnosti (intelekt, logičnost, sposobnost, neovisnost, maštovitost, ambicioznost, otvorenost). Rezultati regresije ukazuju na profil studenata koje Hrvatska potencijalno gubi emigracijom.

Tablica 7. Predviđanje sklonosti emigraciji temeljem spola, procjene životnog standarda te terminalnih i instrumentalnih vrijednosti ZNAČAJNI PREDIKTORI OPĆI STAV PREMA HRVATSKOJ

BETA PONDER -0.44***

SAMOUSMJERAVAJUĆA KOMPETENTNOST

0.37**

SPOL

0.20*

PREDIKTORI KOJI NISU ZNAČAJNI POZITIVNA AFILIJACIJA

-0.15

UNIVERZALNO PRO-SOCIJALNO USMJERENJE

0.03

ZRELO POSTIGNUĆE

-0.01

UGODNOST/STIMULACIJA

-0.07

SIGURNOST/SPASENJE

0.07

RESTRIKTIVNI KONFORMIZAM

-0.04

PRO-SOCIJALNA BRIGA

-0.31

SAMOPROCJENA ŽIVOTNOG STANDARDA

0.06

Ukupni kor. R2= .25, F=4.30*** (df=108) *p<.05, **p<.01, ***p<.001

1136 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Škreblin Kirbiš, I.: Životne vrijednosti kao prediktor stavova studenata prema emigraciji

Nadalje, u Tablici 8 prikazani su rezultati višestruke linearne regresije predviđanja procjene nepovoljnosti prilika za posao temeljem spola, procjene životnog standarda te terminalnih i instrumentalnih vrijednosti.

Model je značajan (F= 6.05, p<0.001) i objašnjava 34 % varijance procjene nepovoljnosti prilika za posao u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo. Nepovoljnije prilike za posao u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo doživljavaju oni studenti koji imaju negativniji opći stav prema Hrvatskoj, koji ne smatraju važnima instrumentalne vrijednosti restriktivnoga konformizma (ljubaznost, odgovornost, poslušnost, samokontrola, čistoća), a važne su im terminalne vrijednosti zrelog postignuća (mudrost, samopoštovanje, društveno uvažavanje, osjećaj postignuća). Rezultati regresije ukazuju na profil studenata koji prilike za posao u Hrvatskoj doživljavaju nepovoljnije, što je važan podatak u kontekstu emigracije jer se procjena povoljnosti prilika za posao pokazuje kao najvažniji potisno-privlačni čimbenik koji predviđa emigraciju (Škreblin Kirbiš, 2019).

Tablica 8. Predviđanje povoljnosti prilika za posao temeljem spola, procjene životnog standarda te terminalnih i instrumentalnih vrijednosti ZNAČAJNI PREDIKTORI

BETA PONDER

OPĆI STAV PREMA HRVATSKOJ

-0.52***

RESTRIKTIVNI KONFORMIZAM

-0.36**

ZRELO POSTIGNUĆE

0.28*

PREDIKTORI KOJI NISU ZNAČAJNI POZITIVNA AFILIJACIJA

0.13

UNIVERZALNO PRO-SOCIJALNO USMJERENJE

0.09

UGODNOST/STIMULACIJA

-0.21

SIGURNOST/SPASENJE

-0.08

SAMOUSMJERAVAJUĆA KOMPETENTNOST

-0.10

PRO-SOCIJALNA BRIGA

0.12

SPOL

0.12

SAMOPROCJENA ŽIVOTNOG STANDARDA

0.01

Ukupni kor. R2= .34, F=6.05*** (df=108)

Ograničenja istraživanja vezana su prije svega uz veličinu i homogenost uzorka na kojemu je istraživanje provedeno. Svakako je poželjno proširiti istraživanje o povezanosti vrijednosti sa sklonošću emigraciji na veći uzorak studenata različitih fakulteta u privatnom i državnom vlasništvu, gdje posebno treba uključiti deficitarne struke. Također, poželjno bi bilo istražiti vrijednosti mladih visokoobrazovanih koji su već emigrirali, bilo zbog posla ili zbog daljnjeg školovanja.

ZAKLJUČAK Rezultati provedenoga istraživanja ukazuju da su terminalne i instrumentalne vrijednosti važne za razumijevanje motiva emigracije. Naime, sklonije emigraciji su studentice ženskog spola koje imaju negativniji stav prema Hrvatskoj i visoko cijene instrumentalne vrijednosti samousmjeravajuće kompetentnosti (intelekt, logičnost, sposobnost, neovisnost, maštovitost, ambicioznost, otvorenost). Poznajemo li vrijednosni sustav studenata koji su skloniji emigraciji, možemo kreirati ciljane strategije zadržavanja i ponovnoga privlačenja u Hrvatsku studenata koji su emigrirali. Nadalje, kada predviđamo procjenu (ne)povoljnosti prilika za posao kao najvažniji potisno-privlačni čimbenik koji predviđa sklonost emigraciji, saznajemo da nepovoljnije prilike za posao u Hrvatskoj u odnosu na inozemstvo doživljavaju oni studenti koji imaju negativniji opći stav prema Hrvatskoj, koji ne smatraju važnima instrumentalne vrijednosti restriktivnoga konformizma (ljubaznost,

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1137

Iseljavanje i povratak: suvremeni aspekti

odgovornost, poslušnost, samokontrola, čistoća), a važne su im terminalne vrijednosti zrelog postignuća (mudrost, samopoštovanje, društveno uvažavanje, osjećaj postignuća).

S obzirom da se u ovom istraživanju radi o malom i homogenom uzorku, ovaj rad može se smatrati pilot projektom koji bi valjalo proširiti na veći uzorak studenata različitih fakulteta u privatnom i državnom vlasništvu, gdje svakako treba uključiti deficitarne struke. Također, poželjno bi bilo istražiti vrijednosti mladih visokoobrazovanih koji su već emigrirali, bilo zbog posla ili zbog daljnjeg školovanja. Za buduća istraživanja otvara se pitanje kako pokušati privući i zadržati mlade visokoobrazovane žene koje imaju negativan stav prema Hrvatskoj i koje poželjnim načinima postizanja svojih životnih ciljeva smatraju intelekt, logičnost, sposobnost, neovisnost, maštovitost, ambicioznost i otvorenost. Također, jedno od pitanja koje treba istražiti jest koje su to prilike za posao koje će smatrati atraktivnima visokoobrazovani mladi koji imaju negativniji stav prema Hrvatskoj, koji ne cijene vrijednosti restriktivnoga konformizma, ali su im važne vrijednosti poput mudrosti, samopoštovanja, društvenog uvažavanja i osjećaja postignuća.

Literatura 1.

Adamović, M. i Mežnarić, S. (2003). Potencijalni i stvarni „odljev” znanstvenog podmlatka iz Hrvatske: empirijsko istraživanje. Revija za sociologiju, 34(3-4), 143-160. (https://hrcak.srce.hr/14496).

2.

Brace, N., Kemp, R. i Snelgar, R. (2003). SPSS for Psychologists: A Guide to Data AnalysisUsing SPSS for Windows. Mahwah: Lawrence Erlbaum Associates.

3.

Cortina, J. M. (1993). What is Coefficient Alpha? An Examination of Theory and Applications. Journal of Applied Psychology, 78(1), 98-104. (https://psycnet.apa.org/doi/10.1037/0021-9010.78.1.98).

4.

Draženović, I., Kunovac, M. i Pripužić, D. (2018). Dynamics and determinants of emigration: the case of Croatia and the experience of new EU member states. Public Sector Economics, 42(4), 415-447. https:// doi.org/10.3326/pse.42.4.3.

5.

Feather, N. T. i Peay, E. R. (1975). The structure of terminal and instrumental values: Dimensions and clusters. Australian Journal of Psychology, 27, 151-164. doi: 10.1080/00049537508255247.

6.

Kolčić, I., Čikeš, M., Boban, K., Bućan, J., Likić, R., Ćurić, G., Đogaš, Z. i Polašek, O. (2014). Emigrationrelated attitudes of the final year medical students in Croatia: a cross-sectional study at the dawn of the EU accession. Croatian medical journal, 55(5), 452-458. https://doi.org/10.3325/cmj.2014.55.452.

7.

Peračković, K. i Rihtar, S. (2016). Materijalizam kao društvena vrijednost i poticaj namjerama iseljavanja iz Hrvatske. Migracijske i etničke teme, 32(3), 295-317. https://doi.org/10.11567/met.32.3.1

8.

Potočnik, D. i Adamović, M. (2018). Iskustvo migracije i planirani odlasci mladih iz Hrvatske. Zagreb: Friedrich Ebert Stiftung.

9.

Relja, R., Reić Ercegovac, I. i Čerenić, V. (2015). Potrebe, mogućnosti i namjera odlaska u inozemstvo: Analiza stavova studenata iz Splita (RH) i Sarajeva (BIH). Andragoški glasnik: Glasilo Hrvatskog andragoškog društva, 19(1-2(34)), 1-21. (https://hrcak.srce.hr/156695)

10. Robbins, S. P. i Judge, T. A. (2017). Organizational Bhevaior (17th Edition). Boston, MA.: Pearson.

11. Rokeach, M. (1993). The Nature of Human Values. New York, N. Y.: Free Press.

12. Schoorl, J., Heering, L., Esveldt, I., Groenewold, G., Van der Erf, R., Bosch, A., de Valk, H. i de Brujin, B. (2000). Push and pull factors of international migration: a comparative report. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities.

13. Stolnik, G. (Pr.). (2018). Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2017. Priopćenje 55(7.1.2.). Zagreb : Državni zavod za statistiku. (https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2018/07-01-02_01_2018.htm) (Pristupljeno 10. siječnja 2019.)

1138 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Škreblin Kirbiš, I.: Životne vrijednosti kao prediktor stavova studenata prema emigraciji

14. Škreblin Kirbiš, I. (2019). Međunarodno iskustvo kao mogući prediktor sklonosti studenata prema emigraciji. Obnovljeni život: časopis za filozofiju i religijske znanosti, 74(2), 233-248. https://doi. org/10.31337/oz.74.2.7.

15. Šverko, I. (2005). Studentske namjere odlaska u inozemstvo: veličina potencijalnog „odljeva mozgova” i njegove odrednice u 1995., 1997. i 2004. godini. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, 14(6 (80)), 1149-1174. (https://hrcak.srce.hr/18099).

16. Tartakovsky, E. i Schwartz, S. H. (2001). Motivation for emigration, values, wellbeing, and identification among young Russian Jews. International Journal of Psychology, 36(2), 88-99. DOI: 10.1080/00207590042000100.

17. Van Dalen, H. P. i Henkens, K. (2013). Explaining emigration intentions and behaviour in the Netherlands, 2005–10. Population Studies, 67(2), 225-241. DOI: 10.1080/00324728.2012.725135.

18. Župarić-Iljić, D. (2016). Iseljavanje iz Republike Hrvatske nakon ulaska u Europsku uniju. Zagreb: Friedrich Ebert Stiftung.

LIFE VALUES AS A PREDICTOR OF STUDENTS’ EMIGRATION ATTITUDES ABSTRACT On a sample of 118 private business school students we investigate students’ life values and their relationship with emigration attitudes and intentions to live and work abroad. Results reveal that 20% of students indicate a tendency to emigrate, 30% are undecided and 50% do not indicate a tendency to emigrate. In particular, students are more willing to plan to look for a job in a foreign country upon graduation than they wish to live and work in a foreign country.Regression analysis reveals that more willing to emigrate are female students who hold a more negative attitude towards Croatia and who value more instrumental values of self-directed competence (intellectual, logical, capable, independent, imaginative, ambitious, broad-minded).Further, if we predict students’ perception of job opportunities in Croatia compared to job opportunities abroad as one of significant push-pull factors of emigration, results indicate that more negative perception of job opportunities is held by students who hold a more negative attitude towards Croatia, who value less instrumental values of restrictive conformity (polite, responsible, obedient, self-controlled, clean), and who value more terminal values of mature accomplishment (wisdom, self-respect, social recognition, sense of accomplishment). This kind of analysis uncovers the value system of young highly educated people that we as a country might lose due to emigration. Knowing the value system of those who are considering to emigrate opens up possibilities of retention strategies for keeping them in Croatia, as well as strategies for attracting those who have already migrated for some period of time.

Key words: emigration attitudes, instrumental values, life values, push-pull factors, terminal values

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1139

Biografije

Biografije 1.

ANĐELKO AKRAP Prof. dr. sc. Anđelko Akrap zaposlen je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu kao redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za demografiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U svojim radovima razmatra demografske fenomene sa šireg, povijesno-gospodarskog, povijesno-političkog i socio-tradicijskog aspekta.

2.

ZVONIMIR ANCIĆ Zvonimir Ancić diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2003. do 2006. bio je pročelnik Ureda zagrebačkog nadbiskupa za odnose s javnošću. Od srpnja 2006. vrši službu ravnatelja Hrvatskoga katoličkog radija, predstojnika Tiskovnog ureda i glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije.

3.

BRANKA ARLOVIĆ Branka Arlović, mag. iur., savjetnica je za međunarodno humanitarno pravo i humanitarnu diplomaciju u Središnjem uredu Hrvatskoga Crvenoga križa, s iskustvom članice drugostupanjskog tijela u postupku azila u RH od 2008. do 2012. Profesionalni rad i iskustvo, kao i osobni istraživački interes usmjereni su joj na polje međunarodnoga prava, međunarodnoga humanitarnoga prava i migracija. Aktivno sudjeluje u nacionalnim i međunarodnim znanstveno-stručnim tematskim sastancima i konferencijama.

4.

MATO ARLOVIĆ Dr. sc. Mato Arlović rođen je 4.11.1952. g. u Oštroj Luci, BiH. Osnovnu i srednju školu završio u Županji, Republika Hrvatska. Na Pravnom fakultetu u Osijeku diplomirao je, magistrirao i doktorirao društvene znanosti, područje pravo. U dosadašnjoj karijeri obavljao je različite poslove iz područja prava i politike. U pet saborskih mandata biran je u Hrvatski sabor (1990. ‒ 2007.), gdje je obavljao različite dužnosti. Sada radi kao sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske izabran u drugom mandatu.

Više puta odlikovan i nagrađivan. Objavio je više od šezdeset znanstvenih i stručnih radova, od čega četiri knjige.

5.

PABLO ARRAIGADA Rođen 1985. godine. Diplomirao je književnost na Sveučilištu u Buenos Airesu (UBA). Istražuje aspekte partizanske književnosti na Balkanu, figuru progonstva tijekom rata u Bosni i avangardne pokrete na Balkanskom poluotoku. Dio je uredničke kuće A pasitos del fin de este mundo, u kojoj je objavio knjige poezije “Sustancia” (2013), “El mundo” (2014) i “El vacío” (2016). Njegova nova knjiga “El Universo” bit će objavljena uskoro. Istodobno, u ovoj uredničkoj kući upravlja zbirke Eslavanguardia i Biblioteca eslovena. Sa slovenskog na španjolski jezik prevodio je Srečka Kosovela, Josipa Murna, Petera Semoliča, Kaju Terzana i Uroša Praha, sa srpskog na španjolski Desanku Maksimović, Aleksu Šantić i Jovana Dučića, a s hrvatskog na španjolski Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića.

6.

DANIELA ARSENOVIĆ Doc. dr. sc. ARSENOVIĆ DANIELA (1983), Vurden, Holandija. Diplomirala je na Univerzitetu u Novom Sadu, Prirodno-matematičkom fakultetu na geografiji. Na istom fakultetu završila je master i doktorske studije. U statusu je docenta. Predaje na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu. Autor je i koautor većeg broja znanstvenih i stručnih radova iz područja demografije. Trenutno je angažirana

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1141

Biografije

na tri nacionalna i jednom međunarodnom projektu. Članica je uredništva (od 2017.) časopisa ”Demografija”, bila je urednik specijalnih brojeva Zbornika Matice srpske za društvene nauke (u 2014. i 2018.) posvećenih demografskim pitanjima. Član je Evropske asocijacije za populacione studije, Društva demografa Srbije i član komisije za geografiju stanovništva u okviru IGU. 7.

DRAGUTIN BABIĆ Dr. sc. Dragutin Babić znanstveni je savjetnik u području društvenih znanosti, polje sociologija na Institutu za migracije i narodnosti. Polja njegovog znanstvenog interesa su sociologija migracija, ratne migracije, nacionalno pitanje i nacionalizam, suživot Hrvata i Srba te otočne migracije.

8.

MATEA BAČKO Matea Bačko diplomirala je povijest 11. svibnja 2018. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Zagreb, Odjel za povijest s temom: „Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. na primjeru Hrvatske revije i Nove Hrvatske“.

9.

MARIO BARA Doc. dr. sc. Mario Bara docent je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Doktorirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Polje njegovog znanstvenog interesa su: sociologija migracija, sociologija etničkih odnosa, socijalna historija te hrvatske manjine u Srbiji, Mađarskoj i Rumunjskoj.

10.

ANTEA BARIŠIĆ Antea Barišić je asistentica za nastavu i istraživanje na Katedri za međunarodnu ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područja njenog istraživačkog interesa su globalni lanci vrijednosti, konkurentnost, migracije, inovacije te vodstvo.

11.

PETRA BARIŠIĆ Doc. dr. sc. Petra Barišić docentica je na Katedri za turizam Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je završila diplomski studij Poslovne ekonomije, specijalistički poslijediplomski studij Menadžment turizma i Sveučilišni poslijediplomski doktorski studij poslovne ekonomije.

12.

DARKO BAŠTOVANOVIĆ Darko Baštovanović je visoki dužnosnik hrvatske manjine u Srbiji. Predsjednik je Povjerenstva za praćenje povreda manjinskih prava u Republici Srbiji Hrvatskoga nacionalnog vijeća Republike Srbije od ožujka 2019. godine. Baštovanović je također i hrvatski pjesnik.

13.

ADRIAN BELJO Adrian Beljo diplomirao je 2000. godine i stekao zvanje magistra edukacije engleskoga jezika i književnosti i magistra edukacije informatologije. U 2019. godini imenovan je prodekanom za međunarodnu suradnju na Edward Bernays Visokoj školi za komunikacijski menadžment. Od 2009. godine predaje na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, a od 2014. zaposlen je i predaje na Edward Bernays Visokoj školi za komunikacijski menadžment.

14.

ZLATA BERKEŠ Zlata Berkeš magistra je odnosa s javnostima Sveučilišta Sjever u Varaždinu te je doktorandica Doktorske škole Komunikologije Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Također je bila članica Lokalnog partnerstva za zapošljavanje Bjelovarsko-bilogorske županije (BBŽ), članica Povjerenstva za ravnopravnost spolova (BBŽ), predsjednica Udruge Mađara te predsjednica Vijeća mađarske nacionalne manjine (BBŽ).

1142 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

15.

TAMARA BODOR Tamara Bodor magistra je kroatologije i komunikologije i doktorandica na poslijediplomskom studiju hrvatske kulture na Fakultetu hrvatskih studija. Uže polje interesa joj je kulturno djelovanje hrvatske emigracije 20. stoljeća, a bavi se i proučavanjem fenomena suvremenog iseljavanja. Trenutačno je kao asistentica zaposlena na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija.

16.

ŽELJKO BOGDAN Izv. prof. dr. sc. Željko Bogdan izvanredni je profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je 2010. godine i doktorirao.

17.

MARIJANA BORIĆ Dr. sc. Marijana Borić viša je znanstvena suradnica u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Matematičarka, fizičarka, filozofkinja i povjesničarka znanosti, istražuje rad znamenitih hrvatskih učenjaka, koji su dali doprinos ovoj sredini, ali i ukupnom svjetskom razvoju.

18.

SANJA BOŽIĆ Doc. dr. sc. Sanja Božić docentica je na Odjelu za geografiju, turizam i hotelijerstvo Prirodno-matematičkog fakulteta, Univerziteta u Novom Sadu. Polje njenog znanstvenog istraživanja su psihologija u turizmu, brendiranje turističke destinacije, marketing u turizmu, kulturni turizam i kulturno nasljeđe i primjena statističko-matematičkih metoda u turizmu.

19.

ERIK BREZOVEC Erik Brezovec magistar je sociologije. Preddiplomski i diplomski studij završio je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je poslijediplomski doktorski studij sociologije 2017. godine. Zaposlen je kao asistent na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, odsjek za sociologiju. Njegovo područje znanstvenoga interesa su sociologija ovisnosti i sociologija znanja.

20.

DARIO BUTKOVIĆ Mr. sc. Dario Butković magistar je politologije Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Polaznik je poslijediplomskoga sveučilišnog doktorskog studija „Politologija” na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

21.

IRENA CAJNER MRAOVIĆ Izv. prof. dr. sc. Irena Cajner Mraović docentica je polja edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, grana poremećaji u ponašanju i izvanredni profesor unutar polja sociologije. Predmet njenog znanstvenog interesa je kriminologija nasilja, kriminologija maloljetničke delinkvencije, komparativna kriminologija s posebnim naglaskom na kriminalitet, druga devijantna ponašanja i socijalnu kontrolu u postkomunističkim tranzicijskim zemljama, te sociologija policije s posebnim naglaskom na modele policijskog djelovanja i korupciju u policiji.

22.

JELENA DINIĆ Doc.dr.sc. Jelena Dinić docent je na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Nišu, na Odjelu za društvene nauke. Osnovne i doktorske studije sociologije završila je na Filozofskom fakultetu u Nišu. Glavno polje njenog interesa su suvremene međunarodne migracije, vrijednosti i vrijednosne orijentacije migranata, visokoobrazovani migranti, što su i teme kojima se bavi u okviru svoje disertacije.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1143

Biografije

23.

VLATKA DUGAČKI Dr. sc. Vlatka Dugački viša je znanstvena suradnica i leksikografkinja (drugi izbor) na Leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“. Suradnica je Hrvatske enciklopedije, Hrvatskog biografskog leksikona, Zagrebačkog leksikona i Hrvatskog obiteljskog leksikona. Njene djelatnosti izvan Zavoda su istraživanje suvremene hrvatske povijesti s naglaskom na nacionalne manjine.

24.

ŽARKO DUGANDŽIĆ Doc.dr. sc. Žarko Dugandžić završio je na Sveučilištu u Zagrebu sveučilišni poslijediplomski doktorski studij Povijest stanovništva (Povijesna demografija), a 2011. obranio je doktorski rad. Njegova znanstvena i stručna djelatnost uključuje znanstveno područje humanističkih znanosti, znanstveno polje Povijesti te znanstvenu granu Hrvatske i svjetske moderne i suvremene povijesti.

25.

SMILJANA ĐUKIČIN VUČKOVIĆ Doc. dr. sc. Smiljana Đukičin Vučković diplomirala je 2008. godine na Prirodno-matematičkom fakultetu na Odjelu za geografiju, turizam i hotelijerstvo gdje je 2015. godine obranila doktorsku disertaciju.

Zaposlena je kao docentica na Prirodno-matematičkom fakultetu, departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo. Polje njenog znanstvenog istraživanja su metodika nastave geografije i prostorno planiranje.

26.

MATÍAS FIGAL Matías Figal diplomirao je sociologiju na Sveučilištu u Buenos Airesu (UBA). Magistar je Međunarodne političke sociologije (UNTREF) i doktorand Društvenih znanosti (UBA). Asistent je na Katedri za povijest Rusije na Filozofskom fakultetu (UBA). Njegova tema istraživanja usredotočena je na poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu. Između ostalih tema, istražuje političke naracije/narative o ratu i pokusni/sudski rad koji provodi Vijeće za ratne zločine Suda te zemlje.

27.

SANJA FRANC Doc. dr. sc. Sanja Franc zaposlena je kao docentica na Katedri za međunarodnu ekonomiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na kojem je ujedno i stekla doktorat znanosti. Aktivna je članica nekoliko radnih odbora Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Članica je uredništva u tri međunarodna znanstvena časopisa i aktivno obavlja ulogu recenzenta domaćih i inozemnih publikacija.

28.

PAULA GADŽE Paula Gadže studirala je socijalnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Buenos Airesu (UBA). Trenutno započinje s doktorskim studijem na temu etničkog povratka hrvatskih potomaka rođenih u Argentini u Hrvatsku. Živi u Hrvatskoj gdje je sudjelovala u istraživačkom projektu koji se bavio različitim aspektima hrvatske migracije u Argentini: prehrambenim navikama, raznim načinima održavanja identiteta i povratničkim migracijama u Hrvatsku. Njezini tematski interesi su prehrambena antropologija, migracije te etnički identiteti.

29.

DARKO GAVRILOVIĆ Prof. dr. sc. Darko Gavrilović je redoviti profesor na Departmanu za geografiju (Prirodno-matematički fakultet) u Univerzitetu u Novom Sadu. Gostujući je profesor na Fakultetu za evropske pravno-političke studije. Predaje predmete Politička geografija, Povijest civilizacija i kultura, Religija i politika, Povijest država i prava. Gostujuća predavanja držao je na sveučilištima u Krakovu, Pragu, Lođu i Solunu. Objavio je 16 monografija i više desetaka znanstvenih radova. Direktor je Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje. Član je Alijanse za historijski dijalog i odgovornost na sveučilištu Columbia i Europske mreže za sjećanje i solidarnost iz Varšave. Dobitnik je više nagrada za književnost i za znanstvenu djelatnost.

1144 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

30.

KREŠIMIR GJURANOVIĆ Mr. sc. Krešimir Gjuranović rođen je 1958. godine u Kotoru, općina Kotor, Boka Kotorska. Diplomirao je na Fakultetu kriminalističkih znanosti u Zagrebu. Magistrirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i stekao akademski stupanj „magistar znanosti iz znanstvenog područja društvenih znanosti, znanstvenog polja pravnih znanosti, znanstvene grane kazneno pravo, kazneno procesno pravo, kriminologinja i viktimologija. Završio Obavještajnu akademiju (Obavještajnu školu) Ureda za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata bio je pripadnik specijalnih policijskih snaga MUP-a RH i OSRH (1. gardijska brigada).

31.

BORIS GRGUREVIĆ Boris Grgurević diplomirao je na Agronomskom fakultetu, a naknadno je i pohađao dva postdiplomska studija iz povrtlarstva i poljoprivredne mehanizacije. Do umirovljenja radi na raznim poduzetničkim poslovima u inozemstvu. Dobitnik je raznih priznanja, a od 2015. godine kao umirovljenik se aktivno uključuje u rad HBBM 809 (Hrvatska bratovština bokeljska mornarica 809).

32.

CAROLINE HORNSTEIN TOMIĆ Doc.dr. sc. Caroline Elisabeth Hornstein Tomić diplomirala je kulturnu antropologiju/europsku sociologiju te stekla doktorat iz sociologije na Sveučilištu Goethe, Frankfurt na Majni. Znanstvena je savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu gdje je zaposlena od 2008. godine.

33.

DOMAGOJ HRUŠKA Izv. prof. dr. sc. Domagoj Hruška izvanredni je profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Katedra za organizaciju i menadžment. Potpredsjednik je Hrvatske udruge certificiranih članova nadzornih i upravnih odbora te mnogobrojnih drugih nadzornih odbora.

34.

KREŠIMIR IVANDA Krešimir Ivanda zaposlen je kao asistent na Katedri za demografiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim nastave, bavi se istraživačkim radom i projektnim aktivnostima. Istraživački interesi su mu ekonomska demografija, migracije, tržište rada, projekcije, vizualizacija podataka i računalne metode u demografiji.

35.

LJUBICA IVANOVIĆ BIBIĆ Izv. prof. Ljubica Ivanović Bibić izvanredni je profesor na Odjelu za geografiju, turizam i hotelijerstvo, PMF, Novi Sad gdje je 2012. godine obranila doktorsku disertaciju. Polje njenog znanstvenog istraživanja su metodika nastave geografije i društvena geografija.

36.

ANĐELIJA IVKOV DŽIGURSKI Prof. dr. sc. Anđelija Ivkov Džigurski diplomirala je 1998., magistrirala 2001., a doktorirala 2005. na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu. U zvanje redovnog profesora izabrana 1.5.2015.

Od 2015. obavlja funkciju Šefa katedre za Društvenu geografiju. Upraviteljica je studijskog programa ‒Diplomirani profesor geografije od školske 2016/2017.

37.

IGOR JELASKA Izv. prof. dr. sc. Igor Jelaska zaposlen je kao izvanredni profesor na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu, na Katedri za opću metodologiju. Kao matematičar, radi metodološku potporu i statističke analize za istraživanja u različitim primijenjenim znanostima.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1145

Biografije

38.

JOSIP JEŽOVITA Josip Ježovita asistent je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Polje njegovog znanstvenog rada je sociologija, a grana znanstvenog rada sociološka metodologija. Njegovi znanstveni interesi su metodologija i statistika u društvenim znanostima. Od 2014. godine zaposlen je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu kao asistent (vanjski suradnik) iz područja sociologije.

39.

DAMIR JOSIPOVIČ Dr. sc. Damir Josipovič socijalni je geograf i demograf. Diplomirao je na Fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, na Odjelu za geografiju 1998., a magistrirao 2002. godine i doktorirao 2005. godine. Njegovi istraživački interesi su interdisciplinarni i pokrivaju različite teme iz društvene i ljudske geografije. Radi kao viši znanstveni suradnik na Institutu za etničke studije u Ljubljani.

40.

NATALIJA JOVANOVIĆ Prof. dr. sc.Natalija Jovanović redovni je profesor sociologije obrazovanja i metodike nastave na Departmanu za sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Nišu. Objavila je više znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima i autorica je dviju monografija. Sudjelovala je u realizaciji dva međunarodna i jednog domaćeg znanstvenog projekta. Od listopada 2016. godine prva je žena (dekanica) na čelu Filozofskog fakulteta u Nišu.

41.

JUGOSLAV JOVIČIĆ Prof. dr. sc. Jugoslav Jovičić izvanredni je profesor na Nezavisnom univerzitetu Banja Luka te bivši savjetnik ministra u Ministarstvu trgovine i turizma Republike Srpske. Od 2012. godine prof. dr. sc.

Jovičić je profesor i direktor Instituta za menadžment i poslovnu ekonomiju na Univerzitetu u Travniku, a bio je i dekan Fakulteta za poslovne i financijske studije u Banjaluci od 2009. do 2012. godine.

Ambasador je Bosne i Hercegovine za United National Organizations, OSCE i International Organization u Beču.

42.

ANA JUDI GALIĆ Ana Judi Galić diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Od 2010. godine je zaposlena na poziciji šefice Odsjeka za statusna pitanja i informiranje iseljeništva u Sektoru za iseljeništvo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine. Posjeduje dugogodišnje radno iskustvo u radu s iseljeništvom i vezivanju iseljeništva za razvoj zemlje porijekla, na projektima vezanim za migracije i razvoj, statistiku praćenja migracija i slično.

43.

KATICA JURČEVIĆ Dr. sc. Katica Jurčević doktorsku je disertaciju iz područja društvenih znanosti, polje sociologija migracija i socijalna povijest, obranila 2007. g. na Sveučilištu Bremen, Njemačka. Viša je znanstvena suradnica iz područja društvenih znanosti, polje sociologija. Fokus njenog istraživačkog rada su migracije, povratne migracije, hrvatska dijaspora. Zaposlena je na Znanstvenom zavodu fakulteta Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

44.

LJUBO JURČIĆ Prof. dr. sc. Ljubo Jurčić je profesor Međunarodne ekonomije i Povijesti ekonomske misli na dodiplomskom studiju, a Makroekonomskog menadžmenta, Determinante nacionalne konkurentnosti i Teorije vanjske trgovine na poslijediplomskim studijima na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Od početka rada na Fakultetu predavao je desetak različitih predmeta, uglavnom iz područja ekonomske teorije, ekonomske politike i kvantitativnih metoda ekonomske analize. Trenutno je pročelnik Katedre za međunarodnu ekonomiju. Objavio je više od sto znanstvenih i stručnih radova iz područja ekonomske politike,

1146 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

međunarodne ekonomije, političke ekonomije i ekonomske analize. Iz istih područja drži redovito predavanja na domaćim i međunarodnim konferencijama. Član je uredništva nekoliko međunarodnih znanstvenih časopisa. U početku radnog vijeka, uz rad na Fakultetu paralelno je radio deset godina u društvenom proizvodnom poduzeću, a zatim deset godina vodio svoja poduzeća. Bio je član većeg broja nadzornih odbora i državnih savjetničkih tijela. Sada je predsjednik nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga. Predsjednik je Hrvatskog društva ekonomista od 2006. godine, i član je Geoekonomskog foruma. Bio je ministar hrvatskog gospodarstva 2002. ‒ 2003. godine i saborski zastupnik u dva mandata.

45.

TADO JURIĆ Doc. dr. sc. Tado Jurić znanstveni je suradnik i docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.

Područje njegovog znanstvenog rada su humanističke/društvene znanosti, a polje znanstvenog rada su povijest, političke znanosti i germanistika. Grane njegovog znanstvenog rada su novija i najnovija hrvatska i svjetska povijest i europske integracije, a znanstveni interesi su Hrvatska i EU, nacija i nacionalizam, Hrvati u BiH te Hrvati u Njemačkoj.

46.

SUZANA JURKOVIĆ Suzana Jurković diplomirala je na Pomorskom fakultetu u Splitu (smjer brodostrojarstvo) i stekla zvanje dipl. inž. pomorskog prometa i inž. brodostrojarstva. U akademskoj godini 2016./2017. upisala je poslijediplomski doktorski studij Jadran – poveznica među kontinentima Sveučilišta u Zadru, a od listopada 2019. godine je apsolventica. Radi na HRT-u od 1996. godine kao montažerka.

47.

IVICA KATAVIĆ Dr. sc. Ivica Katavić rođen je 1960. godine. Doktor je znanosti, objavio je na desetke znanstvenih i stručnih radova, a područje istraživačkog interesa su mu poduzetništvo, menadžment i nove tehnologije.

U svojoj karijeri bio je direktor i član uprave tvornice cementa Koromačno, poduzeća unutar Holcim grupe (multinacionalna korporacija iz Švicarske), zatim vlasnik i direktor poduzeća GLOBAL-KATAVIĆ, nakon čega je prešao u sektor visokog obrazovanja kao predstojnik katedre za poduzetništvo i menadžment na Veleučilištu Vern. Trenutno je dekan Europske poslovne škole Zagreb.

48.

NATASHA KATHLEEN RUŽIĆ Dr. sc. Natasha Kathleen Ružić australska je Hrvatica. Magistrirala je i doktorirala u Australiji u području obrazovanja ‒ menadžment i primjenjena lingvistika, s fokusom na socio-lingvistiku, računalno posredovanu komunikaciju i pedagogiju istražujući kolaborativni virtualni transnacionalni prostor za razvoj hrvatske kulture i jezika (USQ). Prije preseljenja u Hrvatsku radila je na istraživačkim projektima virtualnih timova na Poslovnom fakultetu, USQ. Zaposlena je kao viša stručna savjetnica na Znanstvenom zavodu Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Njezini istraživački interesi su migracija, povratna migracija, razvoj i održavanje učinkovitih transnacionalnih mreža, transnacionalno migracijsko ponašanje, virtualni timski rad i e-učenje.

49.

VERA KLOPČIČ Dr. sc.Vera Klopčič viša je znanstvena suradnica na Inštitutu za narodnostna vprašanja, Ljubljana.

Bavi se zaštitom ljudskih prava i manjina na međunarodnoj i unutarnjoj razini. Članica je Odbora za proučavanje nacionalnih manjina, koji djeluje u okviru Slovenske akademije znanosti i umjetnosti.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1147

Biografije

50.

MARIN KNEZOVIĆ Mr. sc. Marin Knezović diplomirao je i magistrirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek za povijest. Trenutačno se znanstveno bavi eko-historijskim temama, a posebno onima vezanima za hrvatski rani srednji vijek. Član je Hrvatskog društva za ekonomsku povijest i ekohistoriju. Trenutačno je voditelj Odjela za manjine Hrvatske matice iseljenika.

51.

DANIJEL KNEŽEVIĆ Danijel Knežević zaposlen je na Europskoj poslovnoj školi Zagreb kao predavač i na funkciji je prodekana za nastavu. Također, zamjenik je glavnih urednika znanstveno-stručnog časopisa „Obrazovanje za poduzetništvo“ i predsjednik je organizacijskog odbora Međunarodne konferencije o učenju za poduzetništvo – ICEL. Njegov cjelokupan znanstveni i istraživački rad obuhvaća područje upravljanja ljudskim potencijalima, područje organizacije i menadžmenta, kao i šire područje poslovne ekonomije.

52.

LJUBICA KOLARIĆ – DUMIĆ Ljubica Kolarić-Dumić hrvatska je književnica. Piše poeziju i prozu. Pedagošku akademiju završila je u Rijeci, gdje je do umirovljenja radila kao učiteljica hrvatskoga jezika. Osim rada u školi aktivno sudjeluje u mnogim kulturnim zbivanjima. Članica je Matice hrvatske od 1970. godine, Udruge dragovoljaca domovinskog rata od 1991., Hrvatskog kulturnog vijeća te Društva hrvatskih književnika.

53.

KARLO KOLESAR Karlo Kolesar radi u Edward Bernays visokoj školi za komunikacijski menadžment. Također je potpredsjednik Hrvatske akademske unije te je član EURASHE. Stručnjak je za poslovni razvoj te ekonomiju i upravljanje turizmom fokusiranim na upravljanje održivim razvojem turizma.

54.

VLAHO KOVAČEVIĆ Doc. dr. sc. Vlaho Kovačević docent je na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i vanjski suradnik na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Područje stručnog i znanstvenog interesa su mu suvremene sociološke teorije, sociologija znanosti, sociologija pučke religije, sociologija odgoja i obrazovanja i sociologija prehrane.

55.

KRISTINA KOZIĆ Kristina Kozić trenutno je zaposlena u digitalnom odjelu medijske i marketinške agencije u Zagrebu.

Upisala je istraživački smjer geografije na PMF-u, a nakon završenog preddiplomskog studija, opredjeljuje se za diplomski smjer Prostorno planiranje i regionalni razvoj. Magistrirala je 2016. godine s temom „Iseljavanje mladih iz Republike Hrvatske nakon 2001. godine“.

56.

IVAN KRALJEVIĆ Ivan Kraljević je 2012. godine završio preddiplomski studij Politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru gdje je 2014. godine završio i diplomski studij Međunarodna politika i diplomacija.

Doktorand je na poslijediplomskom studiju „Jezici i kulture u kontaktu“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Suradnik je brojnih domaćih novina i portala. Zaposlen je kao asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

57.

RADOJKA KRALJEVIĆ Dr. sc. Radojka Kraljević je diplomirala, magistrirala i doktorirala na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Završila je psihoterapijsku edukaciju pri Fritz Perls Institutu iz Düsseldorfa.

Zaposlena je na Fakultetu međunarodnih odnosa i diplomacije pri Međunarodnom sveučilištu DIU Libertas. Suradnica je i na Visokoj poslovnoj školi Libertas u Zagrebu.

1148 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

58.

WOLLFY KRAŠIĆ Doc. dr. sc. Wollfy Krašić rođen je 12.07.1988. godine u Rijeci. Godine 2007. upisao je preddiplomski dvopredmetni studij arheologije i povijesti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a 2010. godine diplomski studij moderne i suvremene povijesti, na kojem je diplomirao s temom „Djelovanje dr. Ante Cilige u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1936. do 1944.“. Poslijediplomski studij moderne i suvremene povijesti započeo je 2012. godine na istome fakultetu, završivši ga u srpnju 2016. godine obranom doktorskog rada naslova „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija”.

Od kolovoza 2013. godine bio je zaposlen u uredu Genealozi d.o.o. u Zagrebu. Od početka studenoga 2019. godine docent je na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se temama hrvatske političke povijesti iz druge polovice 20. stoljeća. Uz veći broj znanstvenih i publicističkih članaka, objavio je i dvije znanstvene monografije: Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija (Školska knjiga, 2018.) i Hrvatski pokret otpora (AGM, 2018.).

59.

STIPE KUTLEŠA Prof. dr. sc. Stipe Kutleša diplomirao je filozofiju (A) i povijest (B) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1979) i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1982).

Magistrirao na poslijediplomskom studiju “Povijest i filozofija znanosti” u Dubrovniku (1986). Doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1993). Boravio na “Institute for Advanced Studies”, University of Edinburgh (1999). Bio je zaposlen u Zavodu za povijest i filozofiju znanosti HAZU (1984.

– 2002.) i od 2002. do danas u Institutu za filozofiju u Zagrebu gdje je obnašao dužnost ravnatelja Instituta (2002. ‒ 2006). Glavni je urednik Filozofskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (2012). Član uredništva časopisa Filozofska istraživanja, Synthesis philosophica, biblioteke Filozofska istraživanja (1995. – 2004.), Croatian Journal of Philosophy (2001. – 2004.), član savjeta časopisa Croatian Journal of Philosophy (od 2005), Prolegomena (od 2002), Metodički ogledi, Hrvatska misao (od 2007), Nova prisutnost (od 2009). Član Udruge za promicanje filozofije, Odjela za filozofiju Matice hrvatske, Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske, Hrvatskog prirodoslovnog društva, Hrvatskog fizikalnog društva, Hrvatskog filozofskog društva. Znanstvenik je i savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu i redoviti profesor.

60.

ROMANA LEKIĆ Dr. sc. Romana Lekić zaposlena je kao pomoćnica dekana za studije turizma na Edward Bernays visokoj školi za komunikacijski menadžment u Zagrebu. Dugi niz godina radila je kao predstojnica Katedre turizma na Veleučilištu Vern u Zagrebu. Profesionalno usavršavanje stekla je na inozemnim fakultetima iz područja storytellinga i upravljanja doživljajem, animacije te dramske i plesne pedagogije.

61.

KRISTIAN LEWIS Dr. sc. Kristian Lewis viši je znanstveni suradnik na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Njegovi znanstveni interesi su hrvatski standardni jezik, poredbeno slavistička jezikoslovna istraživanja, normativistika, terminologija, jezično savjetništvo, leksikologija, leksikografija, prevođenje, višejezičnost, manjinski jezici, jezična politika, jezično planiranje.

62.

ŠIMUN LONČAREVIĆ Šimun Lončarević studij strojarstva završio je 2016. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, gdje trenutno pohađa Poslijediplomski doktorski studij. Osim toga, na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu pohađa diplomski studij filozofije. Radio je u mjernom laboratoriju i kao asistent na fakultetu, a od 1. listopada 2017. zaposlen je kao istraživač u Energetskom institutu Hrvoje Požar.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1149

Biografije

63.

VLADIMIR LONČAREVIĆ Izv. prof. dr. sc. Vladimir Lončarević izvanredni je sveučilišni profesor u zvanju višeg znanstvenog suradnika. Doktorirao je 2004. na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu. Član je više hrvatskih kulturnih i drugih ustanova te urednik biblioteke „Hrvatska katolička baština 20. st.“ Radio je kao novinar, lektor i redaktor, savjetnik u Ministarstvu obnove i razvitka, a od 1. veljače 1999. zaposlen je u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske.

64.

MARIA FLORENCIA LUCHETTI Dr. sc. María Florencia Luchetti doktorica je društvenih znanosti, magistrica komunikologije i kulture te diplomirana sociologinja i profesorica sociologije sa Sveučilišta u Buenos Airesu. Posljednjih godina razvijala je istraživačke linije koje se odnose na socijalne i kulturne aspekte hrvatske migracije u Južnoj Americi. Trenutno je viša stručna savjetnica u Znanstvenom zavoda Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te asistentica u nastavi.

65.

TAMARA LUKIĆ Prof. dr. sc. Tamara Lukić redovni je profesor na Odjelu za geografiju, turizam i hotelijerstvo, PMF, Novi Sad. Polje njenog interesa su društveno geografska proučavanja lokalne sredine, proučavanje jugoistočne Europe, proučavanja etničkih grupa i prirodne nepogode.

66.

TIHOMIR LUKOVIĆ Prof. dr. sc. Tihomir Luković doktorirao je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji. Sudski vještak je za ekonomiju u Hrvatskoj. Od 2009. jedan je od sedam osnivača međunarodne organizacije istraživača u nautičkom turizmu i cruisingu Cruise Research Society, Bremerhaven (CRS) i njen je aktivni član. Od 2013. suradnik European Commission (DG MARE) za razvoj nautičkog turizma Europe. Autor je 99 znanstvenih radova i konferencije kao i 17 udžbenika iz nautičkog turizma i controlling and planning.

67.

LILIANA MAJIĆ Liliana Majić diplomirala je društvenu komunikaciju i edukacije društvene komunikacije u Nacionalnom sveučilištu u La Plati (UNLP) te je profesorica u srednjoj školi. Aktivno sudjeluje u argentinskom feminističkom pokretu unutar skupine pjesnika Peti element. Surađuje sa stranicom Surgentes.com. ar – novinarstvo koje čine žene te izdaje časopis Lubidulia-poesía.

68.

KRUNOSLAV MALENICA Krunoslav Malenica asistent je na Katedri za humanističke i društvene znanosti Prirodoslovnomatematičkog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Bavi se istraživanjima socijalne teorije i socijalne politike, sociologije religije, političke sociologije, sociologije mladih i sociologije kulture.

69.

MARKO MANDIR Marko Mandir je hrvatski i slovenski pjevač, diplomirani profesor filozofije i religijski kulturolog koji živi i radi u Sloveniji, u Mariboru. Od 1998. godine bio je stalni član opere HNK u Zagrebu. Godine 2002. počinje studirati pjevanje na Glazbenoj akademiji u Zagrebu u klasi Nevena Belamarića. Predsjednik je hrvatskog kulturnog društva u Mariboru. Osnivač je i umjetnički direktor klape Dalmari koja djeluje kao zasebna sekcija unutar društva.

70.

DARKO MARINAC Darko Marinac diplomirani je novinar. Njegov stručni i istraživački interes bio je vezan za sigurnost i obranu, oblikovanje obrambenih politika kao javnih politika, mediji u ratnom sukobu i odnosi s javnošću, što je rezultiralo i interesom za odnose s javnošću sigurnosnog i obrambenog sektora.

1150 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

71.

MARICA MARINOVIĆ GOLUBIĆ Dr. sc. Marica Marinović Golubić znanstvena je suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom iz područja sociologije migracija.

Sudjelovala je u više domaćih i međunarodnih projekata vezanih za istraživanje migracija, marginaliziranih populacija, ruralnih krajeva te sekundarnog stanovanja. Više godina obnašala je dužnost urednice novakinje časopisa Društvena istraživanja.

72.

IVAN MARKEŠIĆ Akademik Ivan Markešić doktor je znanosti, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, redoviti profesor u trajnom zvanju, sociolog religije, leksikograf, prevoditelj. U Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar Zagreb biran je u zvanje znanstvenog savjetnika u trajnome zvanju te u znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora u trajnome zvanju. U Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu biran je u društvenome polju leksikografskoga rada u zvanje višega leksikografa te u naslovno zvanje leksikografskoga savjetnika.

73.

VESNA MATIĆ Vesna Matić liječnica je, specijalist epidemiolog. Zaposlena je u Ministarstvo zdravstva RH kao viši državni sanitarni inspektor. Dopredsjednica je Udruge “Majke hrvatskih sokolova”, Voditeljica je ODEON ZAGREB – tribine za kulturu i znanost. Aktivno sudjeluje u radu Hrvatske udruge za bolesti štitnjače te s brojnim drugim udrugama. Sudjelovala je u razvoju niza projektnih prijedloga.

74.

REBEKA MESARIĆ ŽABČIĆ Doc. dr. sc. Rebeka Mesarić Žabčić znanstvena je savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.

Doktorirala je geografiju 2005. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 2012. je izabrana u nastavno zvanje docenta na Sveučilištu u Zagrebu. Njezin znanstveni interes su vanjske migracije, suvremene migracije na području Međimurske županije, mlada generacija Hrvata u Australiji, migracije i interkulturni odnosi na primjeru suvremenih škola u Europi, prekooceansko iseljeništvo, posebno Australija i SAD, i Hrvati izvan domovine u europskim zemljama.

75.

NIKICA MIHALJEVIĆ Nikica Mihaljević pisac je i publicist. U Zagrebu je 1968. godine upisao Filozofski fakultet (jugoslavenske književnosti i jezici i filozofija) da bi se istodobno počeo baviti novinarskim i književnim radom. Od 1968. objavljuje pjesme, priče, kritike, eseje, intervjue, feljtone i članke u listovima i časopisima Glas Slavonije, Hrvatski književni list, Večernji list, Prolog, Poezija, Matica (časopis Hrvatske matice iseljenika), Hrvatska revija te mnogim drugim.

76.

VINE MIHALJEVIĆ Izv. prof. dr. sc. Vine Mihaljević znanstveni je savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i izvanredni profesor na Odjelu za sociologiju i komunikacije na Hrvatskom studiju Sveučilišta u Zagrebu.

Doktorirao je teologiju na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu (Italija) 1992. godine. Njegov istraživački interes uključuje sociologiju religije, komunikaciju te pastoralnu teologiju.

77.

JELENA MILANKOVIĆ JOVANOV Jelena Milanković Jovanov studentica je doktorskih studija na smjeru Metodika nastave prirodnih nauka ‒ geografija. Polje njenog znanstvenog istraživanja su metodika nastave geografije i prostorno planiranje. Od 2017. godine asistent je na Odjelu za geografiju, turizam i hotelijerstvo, Prirodnomatematičkom fakultetu, Univerzitet u Novom Sadu.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1151

Biografije

78.

DRAGANA MITROVIĆ Dragana Mitrović doktorantica je kulture universiteta “ John Naisbitt” u Beogradu i saradnik pri Centru za Balkanske studije, u Nisu.

79.

LJUBIŠA R. MITROVIĆ Prof. dr. sc. Ljubiša R. Mitrović je sociolog i profesor emeritus Univerziteta u Nišu. Bio je šef Katedre za opću sociologiju i rukovoditelj poslijediplomskih studija na smjeru Sociologija društvenog razvoja na Filozofskom fakultetu u Nišu te dekan Filozofskog fakulteta i prorektor Univerziteta u Nišu.

80.

NADIA MOLEK Nadia Molek studirala je socijalnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Buenos Airesa (UBA) gdje kao stipendistica dovršava doktorski studij čija je istraživačka tema konfiguracija transnacionalnih identiteta među Slovencima u Argentini. Također, istražuje komunikacijske prakse i njihov naknadni učinak na migracijske procese Slovenaca u Argentini. Od 2010. je član Grupe za migracijske studije i identitete (GEMI). Od 2007. njena istraživačka područja su: migracijski i identitetski procesi, vizualna i digitalna etnologija, etnička kuhinja, oralna povijest.

81.

BORIS NIKŠIĆ Mr. sc. Boris Nikšić stručni je suradnik na Institutu za migracije i narodnosti. Od 1995. do 2002. bio je zaposlen kao znanstveni novak u Hrvatskom institutu za povijest na Odjelu hrvatske Latinističke historiografije. Njegovi najvažniji projekti su „Istraživanje migracijskih i etničkih pojava i sistematizacija pojmova“ te „Manjine u procesu globalizacije“.

82.

JELENA PAVIČIĆ VUKIČEVIĆ Dr. sc. Jelena Pavičić Vukičević diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost te doktorirala na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U statusu je vanjske suradnice na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zamjenica je gradonačelnika Grada Zagreba za društvene djelatnosti, a tijekom svoje političke karijere bila je pročelnica Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i zastupnica u Hrvatskome saboru.

83.

ANTE PAVLOV Rođen 1939. godine u Tisnom. Godine 1964. odlazi u Australiju. S nekolicinom sumještana u Australiji 1971. godine osniva hrvatski nogometni klub HNK „Mladi Hrvat“ (Young Croatian). Bio je i nogometni trener u klubu. Godine 1977. vraća se u Hrvatsku, Zagreb. Od 2004. godine obnaša dužnost predsjednika udruge „Tisno“ u Zagrebu. Dobitnik je zahvalnice općine Tisno i glazbenog društva „Hartic“.

84.

MARTIN PAVLOV Rođen je u Tisnom 1943. godine. Nakon završene srednje škole odlazi u Zagreb, a potom k bratu u Australiju. Jedan je od osnivača NK „Mladi Hrvat“ (Young Croatian) u Australiji. Član je i dugogodišnji predsjednik Bratovštine „Sveti Martin“ u Tisnom. Bio je i predsjednik društva „Hartić“ u Tisnom.

85.

NINA PAVLOVIĆ Nina Pavlović diplomirani je sociolog (Filozofski fakultet u Nišu) i magistar primijenjene statistike (Centar za primijenjenu statistiku, Univerzitet u Novom Sadu). Doktorantica je treće godine akademske sociologije Filozofskog fakulteta u Nišu. Angažirana je predavanjem metodoloških predmeta na Odjelu za sociologiju gdje je u zvanju suradnika od 2015. godine i u zvanju asistenta od 2017. godine.

1152 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

86.

ZORAN PAVLOVIĆ Prof. dr. sc. Zoran Pavlović je na funkciju pokrajinskog zaštitnika građana – ombudsmana stupio 2016. godine kao redovni profesor i šef Krivičnopravne katedre Pravnog fakulteta za privredu i pravosuđe Univerziteta „Privredna akademija” u Novom Sadu. Član je Haške akademije za međunarodno pravo i Viktimološkog društva Srbije.

87.

KREŠIMIR PERAČKOVIĆ Izv. prof. dr. sc. Krešimir Peračković je znanstveni savjetnik na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, gdje je zaposlen od 1998. godine. Područja njegovih znanstvenih istraživanja su postindustrijsko i informacijsko društvo, društvene promjene i sociologija potrošnje. Izvanredni je profesor na Odsjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te je i vanjski suradnik na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

88.

TIJANA PERIĆ DILIGENSKI Dr. sc. Tijana Perić Diligenski je znanstveni suradnik u Institutu za političke studije i sekretar časopisa Administracija i javne politike. Objavila je više radova s temom reforme pravosuđa i antikoruptivnih politika Republike Srbije, naročito u kontekstu europskih integracija.

89.

MARINA PERIĆ KASELJ Doc. dr. sc. Marina Perić Kaselj naslovna je docentica u znanstvenom području društvenih znanosti, polje sociologije na odsjeku za sociologiju i odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Zaposlena je u Institutu za migracije i narodnosti od 1999. godine. Viša je znanstvena suradnica iz područja društvenih znanosti, polje sociologija. Od 2018. godine ravnateljica je Instituta za migracije i narodnosti. Njezini znanstveni interesi su sociologija i politologija, identiteti hrvatskih migrantskih/iseljeničkih zajednica u svijetu, hrvatska politička emigracija i nacionalno manjinske zajednice.

90.

MARIN PERKO Marin Perko 2008. godine na Sveučilištu u Splitu stječe titulu inženjera računarstva. Na Sveučilištu u Mostaru 2014. godine stječe titulu magistra geografije i informatike. Trenutno je doktorand interdisciplinarnog područja znanosti geografije na Sveučilištu u Zadru.

91.

IVAN PERKOV Ivan Perkov magistar je sociologije koji od 2017. pohađa poslijediplomski doktorski studij Sociologija na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Od 2017. godine zaposlen je na Odsjeku za sociologiju Hrvatskih studija u suradničkome zvanju asistenta, u znanstvenome polju sociologija. Područja znanstvenoga i stručnoga interesa su mu urbana sociologija, sociologija rizika i sociologija obrazovanja.

92.

STEVAN PETKOVIĆ Doc. dr. sc. Stevan Petković doktorirao je na Internacionalnom univerzitetu Travnik 2014. godine.

Izabran je u zvanje docenta 2015. godine na Fakultetu za menadžment i poslovne studije Univerziteta u Travniku. Autor je dvaju sveučilišnih udžbenika i to „Ekonomija javnog sektora“ i „Osnove ekonomije javnog sektora“.

93.

DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC Doc. dr. sc. Dubravka Petrović Štefanac vanjska je suradnica na KBF-u u Zagrebu i Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Doktorirala je na Karl-Franzen-Uni u Grazu iz područja socijalne etike. Po povratku u Zagreb zaposlila se u Centru za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK. Članica je društva socijalnih etičara Srednje Europe i suosnivačica Ekumenskog foruma europskih kršćanki.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1153

Biografije

94.

JIANPHIER PLETICKOSICH LÓPEZ Jianphier Pletickosich López diplomirani je pravnik s Katoličkog sveučilišta Santa María u Arequipi.

Studirao je postdiplomske studije politologije i vlade na Papinskom katoličkom sveučilištu u Peruu te završio stručni studij povijesti Perua i magistrirao povijest na Katoličkom sveučilištu San Pablo u Arequipi. U diplomatskoj akademiji u Peruu “Javier Pérez de Cuéllar” 2019. stekao je titulu karijerski diplomat „Diplomático de Carrera” te magistrirao diplomaciju međunarodnih odnosa. Trenutno radi u Generalnoj upravi za suverenitet, granice i antarktička pitanja Ministarstva vanjskih poslova Perua.

95.

BARBARA PRPROVIĆ Barbara Prprović diplomirala je nastavnički i znanstveni smjer sociologije na Hrvatskim studijima.

Nakon što je dvije godine radila kao vanjski suradnik na Hrvatskim studijima, svoj rad započela je kao suradnica na projektima pri Hrvatskom Crvenom križu ‒ Gradskom društvu Crvenog križa Čakovec gdje se bavi temama socijalnog i humanitarnog rada, održivosti te razvoja organizacija civilnog društva.

96.

JUAN CARLOS RADOVICH Prof. dr. sc. Juan Carlos Radovich studirao je socijalnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Buenos Airesa (UBA) gdje trenutno i radi u zvanju profesora. Glavni je istraživač Nacionalnog vijeća za znanstvena i tehnička istraživanja (CONICET) u Nacionalnom institutu antropologije i latinoameričku misao (INAPL). Njegova istraživačka područja su: ruralna antropologija, primijenjena antropologija, društveni utjecaj turizma na autohtone populacije, društveni utjecaj velikih brana, socijalni efekti proizvodnje plina i nafte, ruralno-urbana migracija, autohtone politike i politički pokreti u Argentini, etnički sukobi u modernom svijetu, rasizam i diskriminacija u suvremenom društvu.

97.

NADA RADUŠKI Dr. sc. Nada Raduški je znanstveni savjetnik u Institutu za političke studije u Beogradu. Član je redakcije časopisa Politika nacionalne sigurnosti i Socijalna politika. Član je Odbora za proučavanje stanovništva SANU, Društva demografa Srbije i Naučnog društva ekonomista te je također član Upravnog odbora Instituta za političke studije.

98.

ALEKSANDRA ROTAR Doc. dr. sc. Aleksandra Rotar od 1991. godine predaje na grafičkom odjelu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb. Od 1997. godine asistentica je na Pedagoškom fakultetu u Puli, od 2007. godine viši je predavač na Visokoj učiteljskoj školi u Puli, a od 2011. godine docentica je na Odjelu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Područje njenog djelovanja su slikarstvo, grafika, grafički dizajn, scenografija, instalacija, ilustracija, kompjuterska grafika, animirani film te pedagoški rad.

99.

MISLAV RUBIĆ Dr. sc. Mislav Rubić, povjesničar, zaposlen je kao viši stručni savjetnik u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u službi za migracije, Sektor za demografski razvoj, Uprava za demografski razvoj, obitelj, djecu i mlade.

100. NАTАŠА SIMEUNOVIĆ BАJIĆ

Doc. dr. sc. Nataša Simeunović Bajić je doktor političkih nauka u užem komunikološkom naučnom polju. Docentica je Filozofskog fakulteta u Nišu na Odjelu za komunikologiju i novinarstvo. Njeno polje istraživanja su medijske i kulturne studije, kulturna politika, javno mnijenje, historija komuniciranja, međukulturno komuniciranje, kulturno nasljeđe, romologija, društvena konstrukcija starosti, eko novinarstvo.

1154 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

101. ANITA SKELIN HORVAT

Izv. prof. dr. sc. Anita Skelin Horvat od akademske godine 2003/2004. zaposlena je u zvanju asistenta u Zavodu za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 2019. godine u zvanju izvanrednog profesora u znanstvenom području humanističkih znanosti – polje filologija. Od 2013. godine obnaša dužnost predstojnice Zavoda za lingvistiku. Bavi se temama iz područja sociolingvistike, kontaktne lingvistike, istraživanjima jezika i identiteta, analizom diskursa.

102. MILICA SOLAREVIC

Doc. dr. sc. Milica Solarevic docent je na Odjelu za geografiju, turizam i hotelijerstvo, Prirodnomatematičkog fakulteta, Univerziteta u Novom Sadu gdje je i obranila doktorsku disertaciju i stekla zvanje doktora nauka (geonauke). Polja njenog znanstvenog istraživanja su demografija, fertilitet stanovništva, nupcijalitet stanovništva, populacijska politika te društvena geografija.

103. CRISTINA SOLIÁN

Cristina Solián diplomirala je antropologiju na Fakultetu umjetnosti i humanističkih znanosti Nacionalnog sveučilišta u Rosariju (Argentina). Članica je CEACU-a (Centar za antropološke studije u urbanim kontekstima) Fakulteta humanističkih i umjetničkih znanosti Nacionalnog sveučilišta u Rosariju.

104. CRISTIAN SPRLJAN

Rođen u Córdobi, Argentina (1977), od majke Argentinke i oca Hrvata. Sudjelovao je od malih nogu u aktivnostima Hrvatskog doma u Cordobi, gdje je bio član Hrvatskog folklornog ansambla „Kolo Velebit“, tajnik Upravnog odbora tijekom šest godina te je izabran za predsjednika 2006. godine. Od 2002. do 2005. bio je tajnik za tisak i radiodifuziju i generalni koordinator Saveza kolektivnosti useljenika u Cordobi (Unión de Colectividades de inmigrantes de Córdoba - U.C.I.C.). Godine 2002. diplomirao je društvenu komunikaciju, smjer institucionalna komunikacija na Fakultetu prava i društvenih znanosti Nacionalnog sveučilišta u Cordobi. Od otvaranja 2005. godine surađivao je kao tajnik počasnog konzulata u Cordobi. Suradnik je hrvatskih institucija, poput Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, u radovima za Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina, kao i u radijskim programima poput „Glasa Hrvatske“. Od 2015. godine kustos je izložbe fotografija Povijest hrvatskog useljavanja u Argentini.

Autor je nekoliko radova poput: Historia de la Inmigración Croata en Córdoba. Studia Croatica. Revista de Estudios Políticos y culturales, Buenos Aires. (2004.); Los Croatas en la Argentina. Revista Todo es Historia. Br. 526 (2011.); CAMPO FERMO. Historia de los refugiados croatas en Fermo, Italia (19451948) - Zbirka La sangre no es agua. Editorial Brujas (2014.); Los inmigrantes croatas. Quiénes son y cómo vinieron. Zbirka La sangre no es agua. Editorial Brujas (2014.); Croacia y los croatas desde la Argentina. Discursos, notas, artículos y recuerdos (2003 -2013) - Zbirka La sangre no es agua. Editorial Brujas (2014.)

105. ISMA STANIĆ

Mr. sc. Isma Stanić je diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, a diplomu magistrice sociologije u polju rodnih/gender studija stekla je u Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu. Od 2005. godine zaposlena je u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Ima dugogodišnje radno iskustvo u polju migracija i vezivanja dijaspore s razvojem zemalja porijekla, kao i istraživačko iskustvo u pitanjima roda i migracija.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1155

Biografije

106. MARIN STRMOTA

Doc. dr. sc. Marin Strmota docent je na Katedri za demografiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje i na Fakultetu hrvatskih studija na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo.

Njegov nastavni i istraživački rad uključuje demografiju, ekonomiku rada i demografsko-socijalni razvoj.

107. LEANDRO ROSSANO SUKICH

Leandro Rossano Sukich diplomirao je društvenu komunikaciju na Nacionalnom sveučilištu u Cordobi, Argentina. Zanimaju ga institucionalna komunikacija i kultura. Surađivao je s ustanovama Slovensko Društvo v Córdobi i Prekmurski Arhiv, posvećenim održavanju slovenskog identiteta u Argentini.

Trenutno se nalazi u Norveškoj gdje surađuje s organizacijom Latinamerikansk Forening na Sveučilištu u Oslu.

108. FILIP ŠKILJAN

Doc.dr. sc. Filip Škiljan, povjesničar znanstveni je savjetnik na Institutu za migracije i narodnosti.

Doktorirao je 2009. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegov znanstveni interes su hrvatska povijest dvadesetog stoljeća, usmena povijest, Drugi svjetski rat te nacionalne manjine u Hrvatskoj.

109. IVONA ŠKREBLIN KIRBIŠ

Dr. sc. Ivona Škreblin Kirbiš od 2005. godine na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) provodi istraživanja i predaje u području primjene psihologije u managementu na Katedri za management, poduzetništvo i digitalnu transformaciju. Programski je direktor studija MBA Management i vodi projekte razvoja karijere studenata za Career centar ZŠEM-a.

110. MARIJAN ŠUNJIĆ

Prof. dr. sc. Marijan Šunjić (5. travnja 1940., Zagreb), redoviti profesor teorijske fizike i diplomat.

Diplomirao je fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i magistrirao. Doktorat iz fizike čvrstog stanja obranio je u Londonu, 1970. Od 1963. do 1978. djelatnik je Instituta "Ruđer Bošković". Godine 1978. prelazi na Prirodoslovno-matematički fakultet. U zvanje redovitog profesora izabran je 1981. Obavljao je niz dužnosti u sveučilišnim asocijacijama u Hrvatskoj i Europi. Bio je rektor Sveučilišta u dva mandata, od 25. travnja 1991. do 7. veljače 1994. i od 8. veljače 1994. do 8. veljače 1998.

111. STIPAN TADIĆ

Prof. dr. sc. Stipan Tadić redoviti je profesor i znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, odsjek za sociologiju. Od 1992. do 2017. radio je na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Bavi se suvremenim religijsko-religioznim temama, sociologijom novih religijskih i eklezijalnih pokreta te (post)modernom religijom.

112. VITOMIR TAFRA

Vitomir Tafra rođen je 1955. godine. U svojoj bogatoj karijeri prošao je poslove od voditelja marketinga, direktora hotela i putničke agencije, osnivača i ravnatelja Privatne gimnazije i ekonomske škole Katarina Zrinski, osnivača i dekana Europske poslovne škole Zagreb. Trenutno je predsjednik uprave EDUCATI GRUPE ZRINSKI. Bio je voditelj radne skupine za izradu nacionalne Strategije učenja za poduzetništvo 2010. ‒ 2014. (usvojena na Vladi RH 10.6.2010.). Također, bio je voditelj nacionalnih i međunarodnih EU projekata. U zvanju je višeg predavača.

1156 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biografije

113. IVAN TEPEŠ

Dr. sc. Ivan Tepeš, povjesničar i kulturni antropolog, zamjenik je ravnatelja Hrvatske matice iseljenika.

Dužnost potpredsjednika Hrvatskog sabora obnašao je do 14. listopada 2016. godine. U svibnju 2018. godine na Hrvatskim studijima sveučilišta u Zagrebu obranio je doktorsku disertaciju iz područja povijesti. U znanstvenom radu uži predmet interesa mu je povijest hrvatskog iseljeništva i političke emigracije u 20. stoljeću.

114. DRAGAN TODOROVIĆ

Izv. prof. dr. sc. Dragan Todorović izvanredni je profesor na Odjelu za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu. Predsjednik je Jugoslovenskog udruženja za naučno istraživanje religije iz Niša i glavni i odgovorni urednik časopisa Facta Universitatis, Series: Philosophy, Sociology, Psychology and History, međunarodnog glasila Univerziteta u Nišu. Bavi se sociologijom manjinskih identiteta, sociologijom religije i romologijom.

115. DANIJEL VOJAK

Dr. sc. Danijel Vojak radi kao viši znanstveni suradnik u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb.

Doktorirao je povijesne znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u zagrebačkom izdavačkografičkom poduzeću Ibis grafika u sklopu razvojno-istraživačkog projekta „Manjinske skupine i njihova uklopljenost u postojeći sustav“. Fokus njegova istraživanja je povijest Roma na hrvatskim područjima i to posebice u 20. stoljeću.

116. JURE VUJIĆ

Jure Vujić je hrvatsko-francuski pravnik, diplomat, politolog, esejist, povratnik iz hrvatskog iseljeništva, hrvatsko-francuski pisac i mislilac. Stručno se bavi geopolitikom, geostrategijom i istraživanjima međunarodnih odnosa. Obnaša dužnost pročelnika Odjela za politologiju Matice hrvatske.

117. OLIVER ZAMBRANO ALEMÁN

Oliver Zambrano Alemán doktorand je na doktorskom studiju povijesti na Središnjem sveučilištu u Venezueli (UCV) i istraživač hrvatskog iseljeništva u Južnu Ameriku. Uz to, diplomirani je povjesničar (UCV, 2005) i magistar znanosti Međunarodnih odnosa (UCV, 2013). Profesor je na seminarima i izbornim predmetima vezanim uz povijest Hrvatske u Školi povijesti UCV-a (2006. i 2017.) i predavač osnovnog hrvatskog jezika pri Kulturnom društvu Hrvatskih dama Venezuele (2013. i 2018.).

118. TOMISLAV ŽIGMANOV

Tomislav Žigmanov hrvatski je književnik i publicist iz Vojvodine. Po zanimanju je profesor filozofije.

Pored književnog rada, Žigmanov se angažirao i politički, posebice u borbi za ravnopravni i dostojni status Hrvata u Vojvodini, kao i u borbi protiv politike odnarođivanja bunjevačkih Hrvata.

119. JAKOV ŽIŽIĆ

Dr. sc. Jakov Žižić je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu stekao naslov magistra politologije.

Na istom fakultetu je 2019. obranio doktorsku disertaciju o izvorima moći političkog vodstva Franje Tuđmana. Od 2014. do 2018. radio je kao programski koordinator i izvršni direktor Akademije za politički razvoj u Zagrebu. Od veljače 2018. radi kao asistent na Odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu. Bavi se proučavanjem političkog djelovanja i ideja Franje Tuđmana, političkih procesa u Hrvatskoj, hrvatske politike u egzilu (1945. – 1990.) i fenomena Sinjske alke.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1157

Biographies

Biographies 1.

ANĐELKO AKRAP Prof. Anđelko Akrap, PhD is currently employed at the Faculty of Economics and Business in Zagreb as a tenured professor at the Department of Demography of the Faculty of Economics and Business, University of Zagreb. In his works, he examines demographic phenomena from a wider, historical and economic, historical and political and social and traditional aspect.

2.

ZVONIMIR ANCIĆ Zvonimir Ancić graduated from the Catholic Faculty of Theology, University of Zagreb. From 2003 until 2006, he was the Head of the Office of the Archbishop of Zagreb. Since July 2006, he has been employed as the Director of the Croatian Catholic Radio, Head of the Press Office of the Croatian Bishops’ Conference and the spokesman of the Croatian Bishops’ Conference.

3.

BRANKA ARLOVIĆ Branka Arlović, Mag. Iur. works as an adviser in International humanitarian law and humanitarian diplomacy at the Croatian Red Cross’ central office. In addition to that, she gained experience through her work as a member of the second instance body in the asylum procedure in the Republic of Croatia from 2008 to 2012. Her professional work and experience, as well as her personal and research interests, are focused on the field of international law, international humanitarian law and migrations. She is an active participant in different national and international scientific and professional meetings and conferences.

4.

MATO ARLOVIĆ Prof. Mato Arlović, PhD was born on 4 November 1952 in Oštra Luka, Bosnia and Herzegovina. He completed his primary and secondary education in Županja, Republic of Croatia. He graduated from the Faculty of Law in Osijek, from which he also obtained a Master’s degree and a PhD in the field of law. In his career to date he performed various tasks in the field of law and politics. He was elected as a member of the Croatian Parliament for five mandates (from 1990 to 2007) during which he performed various duties. At the moment, he is a judge at the Constitutional Court of the Republic of Croatia, where he was elected to serve for a second mandate. He has gained numerous medals and awards for his work. Moreover, he published more than sixty scientific and professional papers, four of which were books.

5.

PABLO ARRAIGADA Pablo Arraigada was born in 1985. He graduated from the University of Buenos Aires with a degree in literature. His research is mainly focused on the aspects of partisan literature in the Balkans, figure of exile during the Bosnian War and Balkan Peninsula avant-garde movements. He is a member of the editorial company A pasitos del fin de este mundo (“At the end of this world”) under which he published a book of poetry “Sustancia” (“Substance”, in 2013), “El mundo” (“The World”, in 2014) and “El vacío” (“The Vacuum”, 2016). His new book “El Universo” (“The Universe”) will be published soon.

At the same time and in the same company, he is involved in the management of the Eslavanguardia and Biblioteca eslovena collections. He translated the literary works of Srečko Kosovel, Josip Murn, Peter Semolič, Kaja Teržan and Uroš Prah from Slovenian to Spanish; Desanka Maksimović, Aleksa Šantić and Jovan Dučić from Serbian to Spanish and Vladimir Nazor and Ivan Goran Kovačić from Croatian to Spanish.

1158 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

6.

7.

DANIELA ARSENOVIĆ Docent DANIELA ARSENOVIĆ, PhD (1983), Vurden, Netherlands. She graduated from the Faculty of Sciences, University of Novi Sad with a degree in Biology. She obtained her Master’s degree and her PhD from the same Faculty. She is currently employed as a docent. In addition to that, she is a lecturer at the Faculty of Sciences in Novi Sad. Moreover, she is an author and co-author of numerous scientific and professional papers in the field of demography. She is currently involved in three national projects and one international project. She is a member of the Editorial Committee of the journal Demografija (“Demography”) (since 2017), and she also worked as an editor of the special editions of the Matica Srpska Journal of Social Sciences (in 2014 and 2018), which were primarily focused on demographyrelated topics. She is a member of the European Association for Population Studies, the Association of Demographers of Serbia, and the International Geographical Union (IGU) Commission on Population Geography.

DRAGUTIN BABIĆ Dragutin Babić, PhD is a scientific adviser in the field of social sciences, specializing in sociology at the Institute for Migration and Ethnic Studies. His scientific interest includes the following fields: sociology of migrations, war migrations, national question and nationalism, coexistence of Croats and Serbs and island migrations.

8.

MATEA BAČKO Matea Bačko graduated from the Department of History at the Catholic University of Croatia in Zagreb with a degree in Biology and the following thesis: Pogledi hrvatske intelektualne emigracije na hrvatsko pitanje u Jugoslaviji od 1971. do 1990. na primjeru Hrvatske revije i Nove Hrvatske (“Views on the Croatian question within Yugoslavia from 1971 to 1990 by the Croatian intellectual emigration on the example of Hrvatska revija and Nova Hrvatska”).

9.

MARIO BARA Docent Mario Bara, PhD is currently employed as a docent at the Catholic University of Croatia. He graduated from the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb with a degree in Sociology. His scientific interest includes the following fields: sociology of migration, sociology of ethnic relations, social history and Croatian minority in Serbia, Hungary and Romania.

10.

ANTEA BARIŠIĆ Antea Barišić is a Teaching and Research Assistant at the Department of International Economics at the Faculty of Economics and Business, University of Zagreb. Her research interest includes the following fields: global value chains, competitiveness, migrations, innovations and leadership.

11.

PETRA BARIŠIĆ Docent Petra Barišić, PhD is currently employed as a docent at the Department of Tourism at the Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, from which she graduated with a Master’s degree in Business Economy, and where she completed her postgraduate specialist study programme with a degree in in Tourism Management as well as her postgraduate (doctoral) university study programme with a degree in Business Economy.

12.

DARKO BAŠTOVANOVIĆ Darko Baštovanović is a Senior Official of the Croatian minority in Serbia. In March 2019, he was elected President of the Croatian National Council Commission for Minority Rights Violation of the Croatian National Council of the Republic of Serbia. In addition to that, Baštovanović is also a Croatian poet.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1159

Biographies

13.

ADRIAN BELJO Adrian Beljo graduated in 2000, with a degree in English Language and Literature and Information Science. In 2019, he was elected Vice-Dean of International Cooperation at the Edward Bernays College of Communication Management. Since 2009 he has been working as a lecturer at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb and has been employed and teaching at the Edward Bernays College of Communication Management since 2014.

14.

ZLATA BERKEŠ Zlata Berkeš graduated from the University Center Varaždin, University North with a degree in Public Relations and she is currently a doctoral student at the Doctoral Program of Communication Studies at the Josip Juraj Strossmayer University of Osijek. She was also a member of the Local partnership for employment of the Bjelovar-Bilogora County, a member of the Gender Equality Committee of the Bjelovar-Bilogora County, the President of the Hungarian Association Pisanica and the President of the Council of the Hungarian National Minority of the Bjelovar-Bilogora County.

15.

TAMARA BODOR Tamara Bodor holds a Master’s degree in Croatian and Communication Studies and she is a doctoral student enrolled in the postgraduate study programme of Croatian Culture at the Faculty of Croatian Studies. The narrow field of her interest is focused on the cultural interaction of Croatian emigration in the 20th century and she is also involved in the research of modern emigration phenomena. She is currently employed as a Teaching Assistant at the Division of Demography and Croatian Diaspora at the Faculty of Croatian Studies ŽELJKO BOGDAN Associate Professor, Željko Bogdan, PhD is an Associate Professor at the Department of Macroeconomics and Economic Development at the Faculty of Economics and Business, University of Zagreb, from which he obtained his PhD in 2010.

16.

17.

18.

19.

MARIJANA BORIĆ Marijana Borić, PhD is a Senior Research Associate at the Croatian Academy of Sciences and Arts.

She is a mathematician, physicist and science historian whose research is focused on the work of prominent Croatian scholars who have highly contributed to Croatian as well as global development.

SANJA BOŽIĆ Docent Sanja Božić is a docent at the Department of Geography, Tourism and Hotel Management, Faculty of Sciences, University of Novi Sad. Her scientific research fields of interest include the following: psychology of tourism, branding of tourist destinations, tourism marketing, cultural tourism and cultural heritage and the application of statistical and mathematical methods in tourism.

ERIK BREZOVEC Erik Brezovec graduated with a Master’s degree in Sociology. He obtained his Bachelor’s and Master’s degree from the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb. In 2017, he enrolled in the postgraduate (doctoral) university study programme of Sociology at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. He is currently employed as a Teaching Assistant at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb, Department of Sociology. His scientific interest includes the following fields: sociology of addiction and sociology of knowledge.

1160 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

20.

DARIO BUTKOVIĆ Dario Butković graduated from the Faculty of Political Science, University of Zagreb with a Master’s degree in Political Science. He is currently enrolled in a postgraduate (doctoral) university study programme of Political Science at the Faculty of Political Science, University of Zagreb.

21. IRENA CAJNER MRAOVIĆ

Associate Professor Irena Cajner Mraović is a docent in the field of education and rehabilitation sciences, scientific branch of behavioural disorders and an Associate Professor within the field of sociology. Her scientific interest includes the following fields: criminology of violence, criminology of juvenile delinquency, comparative criminology with emphasis on crime, other deviant behaviours and social control in post-communist transition countries and the sociology of the police with a special emphasis on police action models and police corruption.

22.

JELENA DINIĆ Docent Jelena Dinić, PhD is currently employed as a docent at the Department of Social Sciences of the Faculty of Mechanical Engineering, University of Niš. She obtained a Bachelor’s and a Master’s degree as well as a PhD in Sociology from the Faculty of Philosophy in Niš. Her scientific interest includes the following fields: contemporary international migrations, values and value orientations among migrants, highly educated migrants. These are also the topics of her dissertation.

23.

VLATKA DUGAČKI Vlatka Dugački, PhD is a Senior Research Associate and a lexicographer (second conferment) at the Miroslav Krleža Institute of Lexicography. She is an associate of the Croatian Encyclopaedia, Croatian Biographical Lexicon, Zagreb Lexicon and Croatian Family Lexicon. Her activities outside of the Institute focus on the research in the field of contemporary Croatian history with an emphasis on national minorities.

24.

ŽARKO DUGANDŽIĆ Docent Žarko Dugandžić, PhD completed the postgraduate (doctoral) university study programme in Population History (Historical Demography) at the University of Zagreb and defended his doctoral dissertation in 2011. His scientific and professional activities include the scientific field of humanities and social sciences, the scientific field of history and the scientific branch of modern and contemporary Croatian and world history.

25.

SMILJANA ĐUKIČIN VUČKOVIĆ Docent Smiljana Đukičin Vučković graduated in 2018 from the Department of Geography, Tourism and Hotel Management, Faculty of Sciences, and in 2015 she defended her doctoral dissertation at the same Faculty. She is currently employed as a docent at the Faculty of Sciences, Department of Geography, Tourism and Hotel Management. Her scientific interest includes the following fields: geography teaching methods and spatial planning.

26.

MATÍAS FIGAL Matías Figal graduated in sociology at the University of Buenos Aires. He obtained a Master’s degree in International Political Sociology at the National University of Tres de Febrero (UNTREF) and is currently a doctoral student enrolled in the study programme of Social Sciences at the University of Buenos Aires. He is an Assistant at the Chair of Russian History at the Faculty of Philosophy and Letters at the

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1161

Biographies

University of Buenos Aires. Post-war Bosnia and Herzegovina is the main topic of his research work.

Among other topics, he is researching the political war narrations/narratives and experimental/court proceedings conducted by the War Crimes Chamber of the Court of Bosnia and Herzegovina.

27.

SANJA FRANC Docent Sanja Franc, PhD is currently employed as a docent at the Department of International Economics, University of Zagreb, the same Faculty from which she also obtained her PhD. She is an active member of several work committees at the Faculty of Economics and Business. She is a member of the editorial board of three international scientific journals and actively works as a reviewer of national and international publications.

28.

PAULA GADŽE Paula Gadže studied social anthropology at the Faculty of Philosophy and Letters at the University of Buenos Aires. She is currently about to enrol in a doctoral study programme on the topic of ethnic return of Argentine-born Croatian descendants to Croatia. She lives in Croatia, where she participated in a research project focused on different aspects of Croatian migration in Argentina, some of them being: eating habits, various ways of maintaining their identity and migrants’ return. Her topics of interest include: anthropology of food, migrations and ethnic identities.

29.

DARKO GAVRILOVIĆ Prof. Darko Gavrilović, PhD is a tenured professor at the Department of Geography, Tourism and Hotel Management, Faculty of Sciences, University of Novi Sad. He is a visiting professor at the Faculty of European Legal and Political Studies, Novi Sad. He teaches courses in Political Geography, Civilization and Cultures History, Religion and Politics, History of State and Law. He also held lectures at the Universities of Kraków, Prague, Łódź and Thessaloniki. He published 16 monographs and several dozen scientific papers. He is the Director of the Centre for History, Democracy, and Reconciliation.

In addition to that, he is a member of the Alliance for Historical Dialogue and Accountability Program at the Columbia University and a member of the European Network Remembrance and Solidarity, which has its seat in Warsaw. He received several awards for his literary works and for his scientific activity.

30.

KREŠIMIR GJURANOVIĆ Krešimir Gjuranović, MSc was born in 1958 in Kotor, Kotor Municipality, Bay of Kotor. He obtained his Bachelor’s degree from the Faculty of Law, Chair of the Department of Criminal Law in Zagreb. He obtained his Master’s degree from the Faculty of Law in Zagreb and acquired the title of Master of Science in the scientific field of Social Sciences, specializing in legal sciences, and scientific branches of criminal law, criminal procedural law, criminology and victimology. He graduated from Security and Intelligence Agency of the National Security Office of the Republic of Croatia. During the Homeland War, he was a member of the special police forces of the Ministry of the Interior of the Republic of Croatia and a member of the Croatian Armed Forces (the 1st Guards Brigade).

31.

BORIS GRGUREVIĆ Boris Grgurević obtained his Master’s degree from the Faculty of Agriculture, the same Faculty where he later enrolled in two postgraduate study programmes in Horticulture and Agricultural Mechanization.

Until his retirement, he was involved in various entrepreneurial projects abroad. During his career, he won several awards and since 2015 (since his retirement) he has been actively involved in the work of the Croatian Confraternity Bokelj Navy 809.

1162 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

32.

CAROLINE HORNSTEIN TOMIĆ Docent Caroline Elisabeth Hornstein Tomić, PhD graduated with a degree in Cultural Anthropology / European Sociology and obtained her PhD in Sociology at the Goethe-Institut in Frankfurt am Main, Germany. She is a Scientific Adviser at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar in Zagreb, where she has been employed since 2008.

33. DOMAGOJ HRUŠKA

Associate Professor Domagoj Hruška, PhD is an Associate Professor at the Department of Organization and Management, Faculty of Economics and Business, University of Zagreb. He is the Vice President of the Croatian Association of the Supervisory and Management Board Members and of many other supervisory boards.

34. KREŠIMIR IVANDA

Krešimir Ivanda is currently employed as a Teaching Assistant at the Department of Demography, Faculty of Economics and Business Zagreb. Besides teaching, he is involved in research work and numerous project activities. His research interest includes the following fields: demographic economics, migrations, labour market, projection, data visualization and computer methods in demography.

35. LJUBICA IVANOVIĆ BIBIĆ

Associate Professor Ljubica Ivanović Bibić is an Associate Professor at the Department of geography, tourism and hotel management, Faculty of Natural Sciences and Mathematics in Novi Sad, the same Faculty at which she defended her doctoral dissertation in 2012. Her scientific interest includes the following fields: teaching methods of geography and social geography.

36. ANĐELIJA IVKOV DŽIGURSKI

Prof. Anđelija Ivkov Džigurski, PhD graduated in 1998, obtained her Master’s degree in 2001 and her PhD in 2005 from the Faculty of Sciences in Novi Sad. On 1 May 2015, she became a tenured professor. In addition to that, since 2015 she is the Head of the Chair of Social Geography. She is also the Head of the study programme and holds the title of Professor of Geography since the academic year 2016/2017.

37.

IGOR JELASKA Associate Professor Igor Jelaska, PhD is currently employed as an Associate Professor at the Faculty of Kinesiology, University of Split, at the Chair of General Methodology. As a mathematician, he is involved in developing methodological support and conducting statistical analysis for various applied sciences research.

38.

JOSIP JEŽOVITA Josip Ježovita is a Teaching Assistant at the Catholic University of Croatia. His scientific work is focused on the field of sociology, and the scientific branch he is interested in in is the one of sociological methodology. His scientific interests include the following fields: methodology and statistics in social sciences. He has been employed at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb as a Teaching Assistant since 2014 (External Associate) in the scientific area of sociology.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1163

Biographies

39.

DAMIR JOSIPOVIČ Damir Josipovič, PhD is a social geographer and a demographer. He graduated from the Department of Geography at the Faculty of the University of Ljubljana in 1998, obtained his Master’s degree in 2002 and his PhD in 2005. His research interests are interdisciplinary and they include different topics in the field of social and human geography. He is a Senior Research Associate at the Institute for Ethnic Studies in Ljubljana.

40.

NATALIJA JOVANOVIĆ Prof. Natalija Jovanović, PhD is a tenured professor of Sociology of Education and Teaching Methodology at the Department of Sociology at the Faculty of Philosophy, University of Niš. She published several scientific papers in various national and international journals and she is the author of two monographs.

In addition to that, she has participated in the realisation of two international projects and one national scientific project. Since October 2016, she has been the first woman (dean) appointed as the Head of Faculty of Philosophy in Niš.

41.

JUGOSLAV JOVIČIĆ Prof. Jugoslav Jovičić, PhD is an Associate Professor at the Independent University Banja Luka and the former adviser to the Minister of the Ministry of Trade, Tourism and Telecommunications of the Republic of Serbia. Since 2012, Prof. Jovičić, PhD has been employed as a Professor and the Director of the Faculty of Management and Business Economy at the University of Travnik. In addition to that, from 2009 to 2012 he was the Dean of the Faculty of Business and Financial Studies in Banja Luka.

He is the Ambassador of Bosnia and Herzegovina for the United Nations organizations, Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE) and International Organization in Vienna.

42.

ANA JUDI GALIĆ Ana Judi Galić graduated from the Faculty of Law, University of Mostar. She is the Head of Department for Expatriate Affairs and Informing at the Expatriate Sector of the Ministry for Human Rights and Refugees of Bosnia and Herzegovina. She has an extensive working experience in working with expatriates and connecting the diaspora to the development of their country of origin, conducting projects related to migration and development, migration monitoring statistics etc.

43.

KATICA JURČEVIĆ Katica Jurčević, PhD defended her doctoral dissertation in the field of social sciences, field of sociology of migrations and social history in 2007 at the University of Bremen, Germany. She is currently employed as a Senior Research Associate in the field of social sciences, specializing in sociology. Her scientific interest includes the following fields: migrations, return migrations and the Croatian diaspora. She is currently employed at the Research Institute of Croatian Studies, University of Zagreb.

44.

LJUBO JURČIĆ Prof. Ljubo Jurčić, PhD is a Professor of International Economics and History of Economic Thought at the undergraduate study programme, and a Professor of Macroeconomic Management, Determinants of National Competitiveness and Economy of International Trade at the postgraduate study programme at the Faculty of Economics and Business, University of Zagreb. Since he became a Professor at the Faculty, he held lectures in a dozen different courses, mostly in the area of economic theory, economic politics and quantitative methods of economic analysis. He is currently the Head of the Department of International Economics. In addition to that, he has published more than a hundred of scientific and professional papers in the area of economic policy, international economics, political economy and

1164 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

economic analysis. He regularly participates as a lecturer at national and international conferences focused on the aforementioned topics. Moreover, he is a member of the editorial board of several international scientific journals. At the beginning of his career, alongside his work at the Faculty, he worked in a social production company for ten years. Following that, he became in charge of his own companies. He was also a member of numerous supervisory boards and state advisory bodies. He is currently the President of the Supervisory Board of Zagreb Holding. Furthermore, he is the President of the Croatian Economic Association. He was the Croatian Minister of Economy, Entrepreneurship and Crafts from 2002 until 2003 and a member of the Croatian Parliament for two terms.

45.

TADO JURIĆ Docent Tado Jurić, PhD is a Research Associate and a docent at the Catholic University of Croatia in Zagreb. His scientific interest includes the fields of humanities and social sciences, and he specializes in: history, political science and German studies. He is scientifically interested in the following branches: recent and contemporary Croatian and world history and European integration, and his scientific interests also include the topics of Croatia and the European Union, nation and nationalism, Croats in Bosnia and Herzegovina and Croats in Germany.

46. SUZANA JURKOVIĆ

Suzana Jurković graduated from the Faculty of Maritime Studies, University of Split (specializing in Marine Engineering) and acquired the title of Maritime Transport Engineers well as the title of Marine Engineer. In the academic year 2016/2017, she enrolled in the postgraduate doctoral study programme Jadran - poveznica među kontinentima (“Jadran - a link between the continents”) at the University of Zadar, and since October 2019 she has been a graduate student at the same University. She has been employed at the Croatian Radiotelevision as a film editor.

47.

48.

IVICA KATAVIĆ Ivica Katavić, PhD was born in 1960. He holds a PhD, has published dozens of scientific and professional papers, and his research interest includes the fields of entrepreneurship, management and new technologies. During his career, he was the Director and a member of the Management Board of the “Koromačno” cement plant, a company within the Holcim group (a Swiss multinational corporation), and following that, he became the owner and the Director of the “GLOBAL-KATAVIĆ” company whereupon he started his career in the higher education sector as the Head of Department of Entrepreneurship and Management at the VERN’ University of Applied Sciences. He is currently the Dean of the European Business School Zagreb.

NATASHA KATHLEEN RUŽIĆ Mislav Natasha Kathleen Ružić, PhD is a Croatian Australian. She obtained her Master’s degree and PhD in Australia in the field of Education - Management and Applied Linguistics specializing in Sociolinguistics, Computer-aided Communication and Pedagogy, conducting a research on collaborative virtual transnational space for the development of Croatian language and culture (University of Southern Queensland). Prior to moving to Croatia, she worked on virtual team research projects at the Faculty of Business and Management, University of Southern Queensland. She is currently employed as a Senior Expert Adviser at the Research Institute of the University Department of Croatian Studies, University of Zagreb. Her scientific interest includes the following fields: migration, return migration, development and maintenance of efficient transnational networks, transnational migration behaviour, virtual team work and e-learning.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1165

Biographies

49.

VERA KLOPČIČ Vera Klopčić, PhD is a Senior Research Associate at the Institute for Ethnic Studies, Ljubljana. She is involved in the protection of human and minority rights on international and national levels. In addition to that, she is a member of the Committee on Human and National Minority Rights which operates within the Slovenian Academy of Sciences and Arts.

50.

MARIN KNEZOVIĆ Marin Knezović, MSc graduated and obtained his Master’s degree from the Department of History at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. Currently, his scientific work involves eco-history topics, especially the ones referring to Croatia in the Early Middle Ages. He is a member of the Croatian Economic and Ecohistory Society. Currently, he is the Head of the Department for Croatian Minorities of the Croatian Heritage Foundation.

51.

DANIJEL KNEŽEVIĆ Danijel Knežević is currently employed at the European Business School Zagreb as a lecturer and he is currently the Vice Dean of Academic Affairs. Moreover, he is also the deputy editor-in-chief of the scientific and technical journal Obrazovanje za poduzetništvo (“Entrepreneurship education”) and the President of the Organising Committee of the International Conference on Entrepreneurial Learning (ICEL). His entire scientific and research work includes the following areas: human resources management, organisation and management and business economics.

52.

LJUBICA KOLARIĆ – DUMIĆ Ljubica Kolarić-Dumić is a Croatian author. She writes poetry and prose. She graduated from the Academy of Pedagogy in Rijeka, where she worked as a Croatian language teacher until her retirement.

In addition to her school work, she actively participates in many cultural events. She has been a member of the Matica hrvatska since 1970, a member of the Association of Croatian Homeland War Volunteer Veterans Association since 1991, as well as a member of the Croatian Cultural Council and the Croatian Writers’ Association.

53.

KARLO KOLESAR Karlo Kolesar is currently employed at the Edward Bernays College of Communication Management. He is also the Vice-President of the Croatian Academic Union and a member of the European Association of Institutions in Higher Education (EURASHE). He is an expert in business development and economics and tourism management focused on sustainable tourism development management.

54.

VLAHO KOVAČEVIĆ Docent Vlaho Kovačević, PhD is a docent at the Department of Sociology at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Split and an External Associate at the Faculty of Science at the University of Split. His professional and scientific interest includes the following fields: contemporary sociological theories, sociology of science, sociology of folk religion, sociology of education and sociology of food and nutrition.

55.

KRISTINA KOZIĆ Kristina Kozić is currently employed at the Digital Department of a media and marketing agency in Zagreb. She enrolled in a research study programme in Geography at the Faculty of Science, University of Split, and after having completed the undergraduate study programme at the same Faculty, she enrolled in a graduate study programme, specializing in Spatial Planning and Regional Development.

She obtained her Master’s degree in 2016 with the following thesis: “Emigration of young people from Croatia after 2001”.

1166 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

56.

IVAN KRALJEVIĆ In 2012, Ivan Kraljević completed the undergraduate study programme of Political Science at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Mostar, and at that same Faculty, he also completed the graduate study programme of International Politics and Diplomacy in 2014. He is a doctoral student enrolled in the postgraduate study programme Jezici i kulture u kontaktu (“Languages and cultures in contact”) at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Mostar. Moreover, he works as an associate in numerous national newspapers and portals. He is currently employed as a Teaching Assistant at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Mostar.

57.

RADOJKA KRALJEVIĆ Radojka Kraljević, PhD obtained her Bachelor’s, Master’s degree and her PhD from the Department of Psychology at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb. She received her psychotherapeutic training at the Fritz Perls Institute, Dusseldorf. She is currently employed at the Faculty of International Relations and Diplomacy of the DIU Libertas International University. She is an Associate at the Libertas Business School in Zagreb.

58.

WOLLFY KRAŠIĆ Docent Wollfy Krašić, PhD was born on 12 July 1988 in Rijeka. In 2007, he enrolled in two undergraduate study programmes: Archaeology and History at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, where he also enrolled in a graduate study programme of Modern and Contemporary History in 2010 and he obtained a Master’s degree from the same Faculty with the following thesis: “The work of Dr. Ante Ciliga in the Kingdom of Yugoslavia and the Independent State of Croatia from 1936 to 1944”. At the same Faculty, he enrolled in the postgraduate study programme of Modern and Contemporary History in 2012, and obtained a PhD by defending his doctoral dissertation: “Croatian Spring and the Croatian political Emigration”. He was employed at the Genealozi d.o.o. company until August of 2013. In the beginning of November of 2019, he started working as a Docent at the Department of Demography and Croatian Diaspora at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb. His research is primarily focused on the topic of Croatian political history in the second half of the 20th century. In addition to numerous scientific and published articles, he has published two scientific monographs: “Croatian Spring and the Croatian political Emigration” (Školska knjiga, 2018) and “Croatian resistance movement” (AGM, 2018).

59.

STIPE KUTLEŠA Prof. Stipe Kutleša, PhD graduated from the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb (1979) with a degree in Philosophy and History, and from the Faculty of Science, University of Zagreb (1982) with a degree in Physics. He obtained his Master’s degree after completing the postgraduate study programme “History and Philosophy of Science” in Dubrovnik (1986). In addition to that, he obtained his PhD from the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb (1993). He spent some time at the “Institute for Advanced Studies”, University of Edinburgh (1999).

He was employed at the Institute of the History and Philosophy of Science at the Croatian Academy of Sciences and Arts (1984 - 2002) and from 2002 until today, he has been employed at the Institute of Philosophy in Zagreb where he holds the position of the Director (2002 - 2006). He is the editor-inchief of the Miroslav Krleža Institute of Lexicography “Philosophical Lexicon”. He is a member of the editorial board of the journals Filozofska istraživanja (“Philosophical research”), Synthesis philosophica, Biblioteka Filozofska istraživanja (“Library of philosophical research”) (1995 - 2004), Croatian Journal of Philosophy (2001. - 2004), as well as a council member of council of the Croatian Journal of Philosophy Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1167

Biographies

(since 2005), and journals Prolegomena (since 2002), Metodički ogledi (“Methodological essays”), Hrvatska misao (“Croatian thought”, since 2007), and Nova prisutnost (“New presence”, since 2009). In addition to that, he is a member of the Society for the Advancement of Philosophy, as well as a member of the Matica hrvatska Philosophy Department, Matica hrvatska Natural Sciences and Mathematics Department, a member of the Croatian Society of Natural Sciences, Croatian Physical Society, and Croatian Philosophical Society. He is a Scientist and an adviser at the Institute of Philosophy in Zagreb in addition to being a tenured professor.

60.

ROMANA LEKIĆ Romana Lekić, PhD is currently employed as an Assistant Dean for Tourism Studies at the Edward Bernays College of Communication Management. Over a number of years, she has worked as the Head of the Department of Tourism at the VERN’ University of Applied Sciences in Zagreb. She acquired her professional training at various international universities, specializing in storytelling and experience management, animation and drama-based and dance pedagogy.

61.

KRISTIAN LEWIS Kristian Lewis, PhD is a Senior Research Associate at the Institute of Croatian Language and Linguistics.

His scientific interests include the following fields: standard Croatian language, comparative linguistic research of Slavic languages, normativism, terminology, linguistic consultancy, lexicology, lexicography, translation, multilingualism, minority languages, language policy, language planning.

62.

ŠIMUN LONČAREVIĆ Šimun Lončarević obtained his Master’s degree in 2016 at the Faculty of Mechanical Engineering and Naval Architecture at the University of Zagreb, the same Faculty at he is currently enrolled in a postgraduate doctoral study programme. Besides that, he is also currently enrolled in an MA programme in Philosophy at the Faculty of Philosophy and Religious Studies of the University of Zagreb. He was employed at a calibration laboratory and as a Teaching Assistant at the Faculty, and since 1 October 2017, he has been employed as a researcher at the Energy Institute Hrvoje Požar.

63.

VLADIMIR LONČAREVIĆ Associate Professor Vladimir Lončarević is an Associate Professor employed as a Senior Scientific Associate. He obtained his PhD from the Faculty of Philosophy and Religious Studies in Zagreb. He is a member of various cultural and other institutions and an editor of the library Hrvatska katolička baština 20. st. (“Croatian Catholic Heritage of the 20th century”). He worked as a journalist, proofreader, redactor and an advisor at the Ministry of Reconstruction and Development. Since 1 February 1999, he has been employed at the Office of the President of the Republic of Croatia.

64.

MARIA FLORENCIA LUCHETTI Mislav Florencia Luchetti, PhD holds a PhD in Social Sciences, a Master’s degree in Communication Studies and Culture and a Bachelor’s degree in Sociology. She is a Professor of Sociology at the University of Buenos Aires. Over the past years she conducted numerous research projects focused on the social and cultural aspects of Croatian migration in South America. Currently, she is employed as a Senior Expert Adviser and a Teaching Assistant at the Research Institute of the University Department of Croatian Studies, University of Zagreb.

1168 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

65.

TAMARA LUKIĆ Prof. Tamara Lukić, PhD is a tenured professor at the Department of Geography, Tourism and Hotel Management, Faculty of Sciences, University of Novi Sad. Her scientific interest primarily includes the following fields: socio-geographical studies of the local environment, South-Eastern European studies, research on ethnic groups and natural disasters.

66.

TIHOMIR LUKOVIĆ Prof. Tihomir Luković, PhD obtained his PhD from the Faculty of Tourism and Hospitality Management in Opatija. He is a court expert in the field of Economy in Croatia. In addition to that, he is one of the seven founders and an active member of the Cruise Research Society, Bremerhaven (CRS), an international organization of researchers in nautical tourism and cruising, in which he has been active since 2009. Since 2013, he has been employed as an associate of the European Commission (DG MARE) for the development of nautical tourism in Europe. Moreover, he is the author of 99 scientific papers, organizer of numerous conferences and the author of 17 nautical tourism and controlling & planning textbooks.

67.

LILIANA MAJIĆ Liliana Majić graduated from the National University of La Plata with a degree in Social Communication and Social Communication Training and is currently working as a high-school teacher. She is an active participant of the feminist movement in Argentina within the group of poets “Quinto Elemento” (“The Fifth Element”). She is an associate of the website Surgentes.com.ar, a site dedicated to female journalists and women in general and is also the publisher of the “Lubidulia - poesia” magazine.

68.

KRUNOSLAV MALENICA Krunoslav Malenica is a Teaching Assistant at the Department of Humanities and Social Sciences at the Faculty Science, University of Split. He is involved in the research of social theory and politics, sociology of religion, political sociology, sociology of youth and sociology of culture.

69.

MARKO MANDIR Marko Mandir is a Croatian and Slovenian singer, professor of philosophy and a religious culturologist who lives and works in Maribor, Slovenia. In 1998, he became a Croatian National Theatre opera member. In 2002, he started studying singing at the Academy of Music in Zagreb, in the class under the guidance of Neven Belamarić. He is the President of the Croatian Culture Association of Maribor.

He is the founder and the art director of the Dalmari klapa (an a cappella singing group), which acts as a separate section within the Association.

70. DARKO MARINAC

Darko Marinac graduated with a degree in Journalism. His professional and research interest was focused on security and defence, defence-policy making in the form of public policies, media during war conflict and public relations, which resulted in his interest in public relations of the security and defence sector.

71.

MARICA MARINOVIĆ GOLUBIĆ Marica Marinović Golubić, PhD is a Research Associate at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar in Zagreb. She obtained her PhD from the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb with a thesis in the field of sociology of migration. She has participated in numerous national and international projects that were focused on migrations research, marginalized populations, rural areas and second homes. She was a novice editor of the journal Društvena istraživanja (“Social research”).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1169

Biographies

72.

IVAN MARKEŠIĆ Academic Ivan Markešić holds a PhD, he is a tenured Scientific Adviser, a tenured professor, a sociologist of religion, lexicographer and a translator. He is a Scientific Advisor with tenure and a tenured professor at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb. He is also a senior lexicographer and a lexicography adviser in the social field of lexicography at the Miroslav Krleža Institute of Lexicography in Zagreb.

73.

VESNA MATIĆ Vesna Matić is a Doctor of Medicine, specialist in Epidemiology. She is currently employed at the Ministry of Health of the Republic of Croatia as a Senior State Sanitary Inspector. She is the Vice President of the “Majke hrvatskih sokolova” (“Mothers of Croatian Falcons”) association and the Head of the “Odeon Zagreb”, culture and science forum. She actively participates in the work of the Croatian Thyroid Society and in the work of many other associations. She participated in the development of various project proposals.

74.

REBEKA MESARIĆ ŽABČIĆ Docent Rebeka Mesarić Žabčić, PhD is a Scientific Adviser at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar.

In 2005, she obtained a PhD in Geography from the Faculty of Science, University of Zagreb, and she holds a position of a teaching Docent. Her scientific interest includes the following fields: external migration, contemporary migrations of the Međimurje County area, young generation of Croats in Australia, migrations and intercultural relations treated from the point of view of contemporary schools in Europe, overseas emigrations, especially to Australia and the USA and Croats abroad in different European countries.

75.

NIKICA MIHALJEVIĆ Nikica Mihaljević is a writer and a publicist. He started studying at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb in 1968 (Yugoslav Studies and Philosophy) and simultaneously began his career in journalism and literary work. Since 1988 he has been publishing poems, stories, reviews, essays, interviews, feuilletons and articles in the following newspapers and magazines: “Glas Slavonije”, “Hrvatski književni list”, “Večernji list”, “Prolog”, “Poezija”, “Matica” (the magazine of the Croatian Heritage Foundation), “Hrvatska revija” and many others.

76.

VINE MIHALJEVIĆ Associate Professor Vine Mihaljević is a Scientific Adviser at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar and an Associate Professor at the Department of Sociology and Communication Studies at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb. He obtained a PhD in Theology at the Salesian Pontifical University in Rome, Italy in 1992. Hiss research interest includes the following fields: sociology of religion, communication and pastoral theology.

77.

JELENA MILANKOVIĆ JOVANOV Jelena Milanković-Jovanov is a doctoral programme student, specializing in Teaching Methodology of Natural Sciences - Geography. Her research interest includes the following fields: teaching methodology of geography and spatial planning. Since 2017, she has been employed as a Teaching Assistant at the Department of Geography, Tourism and Hotel Management at the Faculty of Sciences, University of Novi Sad.

78.

DRAGANA MITROVIĆ Dragana Mitrović doktorantica je kulture universiteta “ John Naisbitt” u Beogradu i saradnik pri Centru za Balkanske studije, u Nisu.

1170 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

79.

LJUBIŠA R. MITROVIĆ Prof. Ljubiša R. Mitrović, PhD is a sociologist and a Professor Emeritus at the University of Niš. He was the Head of the Chair of General Sociology and the Head of postgraduate study programmes specialized in Sociology of Contemporary Social Development at the Faculty of Philosophy at the University of Niš, the Dean of the Faculty of Philosophy and a Prorector of the University of Niš.

80.

NADIA MOLEK Nadia Molek studied Social Anthropology at the Faculty of Philosophy and Letters at the University of Buenos Aires, where she is currently completing her doctoral study programme the research topic of which is the configuration of transnational identities among Slovenians in Argentina. She is also researching the communication practices and their subsequent effect on the migration processes of Slovenians in Argentina. Since 2010, she has been a member of the Group of Studies on International Migration (GEMI). Since 2007, her research has included the following fields: migration and identity processes, visual and digital ethnology, ethnic cuisine and oral history.

81.

BORIS NIKŠIĆ Boris Nikšić, MSc is an Expert Associate at the Institute for Migration and Ethnic Studies. From 1995 to 2002, he was employed as a junior researcher at the Croatian Institute of History at the Department of Croatian Latin Historiography. The most important projects he was involved in are the following: “Migration and ethnic phenomena, with a systematisation of concepts” and “Minorities in the Process of Globalization”.

82.

JELENA PAVIČIĆ VUKIČEVIĆ Jelena Pavičić Vukičević, PhD obtained a Master’s degree in Croatian language and literature and Comparative literature and a PhD at the Department of Pedagogy from the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb. She is an External Associate at the Faculty of Kinesiology, University of Zagreb. In addition to that, she is the Deputy Mayor for social activities of the Mayor of Zagreb and during her career she was the Head of the City Office for Education, Culture and Sports in Zagreb and a member of the Croatian Parliament.

83. ANTE PAVLOV

He was born in 1939 in Tisno. He moved to Australia in 1964. In 1971, alongside a couple of people from his community, he founded the Croatian football club “Mladi Hrvat” (Young Croat). He was also the coach of the football club. He returned to Croatia, Zagreb specifically, in 1977. Since 2004, he has been the president of the “Tisno” association in Zagreb. He received a recognition letter from the Municipality of Tisno and the “Hartić” folk ensemble.

84.

MARTIN PAVLOV He was born in Tisno in 1943. After graduating high school, he moved to Zagreb and later to Australia to live with his brother. He is one of the founders of the “Mladi Hrvat” (Young Croatian) football club in Australia. He is a long-term president of the Confraternity “St. Martin” in Tisno. He was also the president of the “Hartić” folk ensemble in Tisno.

85. NINA PAVLOVIĆ

Nina Pavlović graduated from the Faculty of Philosophy, University of Niš with a degree in Sociology and she obtained a Master’s degree in Applied Statistics at the Centre for Applied Statistics, University of Novi Sad. She is currently enrolled in the third year of the doctoral programme of Academic Studies

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1171

Biographies

of Sociology at the Faculty of Philosophy, University of Niš. She teaches methodology courses at the Department of Sociology, where she has been employed as a Research Associate since 2015 and as a Teaching Assistant since 2017.

86.

ZORAN PAVLOVIĆ Prof. Zoran Pavlović, PhD was appointed as the Protector of Citizens - Ombudsman in 2016 as a tenured professor and the Head of the Head of the Criminal Law Department at the Faculty of Law for Commerce and Judiciary of the University Business Academy in Novi Sad. He is a member of the Hague Academy of International Law and of the Victimology Society of Serbia.

87.

KREŠIMIR PERAČKOVIĆ Associate Professor Krešimir Peračković is a scientific adviser at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar in Zagreb, where he has been employed since 1998. His scientific research is primarily focused on the following fields: post-industrial society, information society, social changes and sociology of consumption. He is an Associate Professor at the Department of Sociology at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb and an External Associate at the Faculty of Philosophy and Religious Studies in Zagreb.

88.

TIJANA PERIĆ DILIGENSKI Tijana Perić Diligenski, PhD is a Research Associate at the Institute for Political Studies and the secretary of the Administracija i javne politike journal (“Administration and public policies”). She has published several works dealing with judicial reform and anti-corruption policies of the Republic of Serbia, especially in the European integration context.

89.

MARINA PERIĆ KASELJ Docent Marina Perić Kaselj, PhD is a docent in the scientific field of social sciences, specializing in sociology, who is not employed at the Department of Sociology and the Department of Demography and Croatian diaspora at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb. She has been employed at the Institute for Migration and Ethnic Studies since 1999. She is currently employed as a Senior Research Associate in the field of social sciences, specializing in sociology. Since 2018, she has been appointed as the Head of the Institute for Migration and Ethnic Studies. Her scientific interest includes the following areas: sociology and political science, identities of Croatian ethnic/migrant communities in the world, Croatian political emigration and national minority communities.

90.

MARIN PERKO In 2008, Marin Perko acquired the title of Bachelor in Computer Science from the University of Split.

He obtained a Master’s degree in Geography and Information Science from the University of Mostar in 2014. Currently, he is a doctoral student in the interdisciplinary scientific field of Geography at the University of Zadar.

91.

IVAN PERKOV Ivan Perkov obtained a Master’s degree in Sociology and is currently enrolled in the postgraduate doctoral study programme of Sociology at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. He has been employed at the Department of Sociology at the Faculty of Croatian Studies as a Teaching Assistant in the scientific field of sociology. His scientific interest includes the following fields: urban sociology, sociology of risk and sociology of education.

1172 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

92.

STEVAN PETKOVIĆ Docent Stevan Petković, PhD obtained his PhD from the International University of Travnik in 2014.

In 2015, he was appointed as docent at the Faculty of Management and Business Economy at the University of Travnik. He authored two university textbooks: “Ekonomija javnog sektora“ (“Public Sector Economy”) and “Osnove ekonomije javnog sektora” (“Basic Public Sector Economy”).

93.

DUBRAVKA PETROVIĆ ŠTEFANAC Docent Dubravka Petrović Štefanac, PhD is an External Associate at the Catholic Faculty of Theology in Zagreb and the Catholic University of Croatia. She obtained a PhD in the area of Social Ethics from the Karl-Franzens University of Graz. Upon her return to Zagreb, she started working at the Centre for Promotion of Social Teaching of the Church of the Croatian Bishops’ Conference. She is a member of the Society for Catholic Social Ethics in Central Europe and the co-founder of the Ecumenical Forum of European Christian Women (EFECW).

94.

JIANPHIER PLETICKOSICH LÓPEZ Jianphier Pletickosich López graduated from the Catholic University of Santa María in Arequipa with a degree in Law. He enrolled in the postgraduate study programmes of Political Science and Government at the Pontifical Catholic University of Peru, completed the undergraduate study in History of Peru and obtained a Master’s degree in History from the University of San Pablo in Arequipa. He acquired the title “Career diplomat” (“Diplomático de Carrera”) and obtained a Master’s degree in International Relations Diplomacy from the Peruvian Diplomatic Academy “Javier Pérez de Cuéllar”. He is currently employed at the Directorate-General of Sovereignty, Limits and Antarctic Affairs of the Ministry of Foreign Affairs of Peru.

95.

BARBARA PRPROVIĆ Barbara Prprović obtained a Master’s degree after completing the specialized educational study programme and specialized research study programme in Sociology at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb. After two years of working as an External Associate at the Faculty of Croatian Studies, she started her career as an associate at the Croatian Red Cross - the Red Cross Society of Čakovec, where she was involved in topics of social and humanitarian work, sustainability and development of civil society organizations.

96.

JUAN CARLOS RADOVICH Prof. Juan Carlos Radovich, PhD studied Social Anthropology at the Faculty of Philosophy and Letters at the University of Buenos Aires, where he is currently employed as a Professor. He is the Lead Researcher in the National Scientific and Technical Research Council (CONICET) at the National Institute of Anthropology and Latin American Thought (INAPL). He is involved in the following research fields: rural anthropology, applied anthropology, social impact of tourism on indigenous populations, social impact of large dam projects, social effects of oil and gas production, rural-urban migration, indigenous policies and political movements in Argentina, ethnic conflicts in the modern world, racism and discrimination in the modern society.

97.

NADA RADUŠKI Nada Raduški, PhD is a Scientific Adviser at the Institute for Political Studies in Belgrade. She is a member of the editorial board of the Politika nacionalne sigurnosti journal (“National security policy”) and Socijalna politika journal (“Social policy”). She is a member of the Population Study Committee

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1173

Biographies

of the Serbian Academy of Sciences and Arts (SANU), a member of the Association of Demographers of Serbia and the Serbian Scientific Society of Economists as well as a a management board member of the Institute for Political Studies.

98.

Art docent ALEKSANDRA ROTAR, PhD Docent Aleksandra Rotar, PhD has been teaching at the Department of Graphics at the School of Applied Arts and Design in Zagreb. She has been an Assistant at the Pula Faculty of Pedagogy since 1997, a Senior Lecturer at the Higher Teacher Education and Training School since 2007, and a docent at the Faculty of Educational Sciences at the Juraj Dobrila University of Pula since 2011. Her activity includes the following fields: painting, graphics, graphic design, scenic design, art installation, illustration, computer graphics, animation and pedagogical work.

99.

MISLAV RUBIĆ Mislav Rubić, PhD is a historian, employed as a Senior Expert Adviser at the Ministry for Demography, Family, Youth and Social Policy. He works for the Migrations Service, Sector of Demographic Development, Directorate for Demographic Development, Family, Children and Youth.

100. NАTАŠА SIMEUNOVIĆ BАJIĆ

Docent Nataša Simeunović Bajić, PhD holds a PhD in Political sciences, specializing in Communication Science. She is a docent at the Department of Communicology and Journalism at the Faculty of Philosophy, University of Niš. Her research is primarily focused on the following fields: media and cultural studies, cultural policy, public opinion, history of communication, intercultural communication, cultural heritage, romology, social construction of age and environmental journalism.

101. ANITA SKELIN HORVAT

Associate Professor Anita Skelin Horvat has been employed as a Teaching Assistant at the Institute of Linguistics at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb since the academic year 2003/2004, and she has been working as an Associate Professor in the scientific field of humanities - specializing in Philology. Since 2013, she has been the Head of the Institute of Linguistics. Her scientific research includes the following fields: sociolinguistics, contact linguistics, language and identity research, discourse analysis.

102. MILICA SOLAREVIĆ

Docent Milica Solarević, PhD is a docent at the Department of Geography, Tourism and Hotel Management, Faculty of Sciences, University of Novi Sad, the same Faculty at which she defended her doctoral dissertation and from which she obtained a PhD in Geosciences. Her scientific interest includes the following fields: fertility and nuptiality of population, politics of population and social geography.

103. CRISTINA SOLIÁN

Cristina Solián graduated from the Faculty of Humanities and Arts at the National University of Rosario, Argentina with a degree in Anthropology. She is a member of the Centro de Estudios Antropológicos en Contextos Urbanos (Centre for Anthropological Studies in Urban Contexts, CEACU) within the Faculty of Humanities and Arts at the National University of Rosario.

1174 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

104. CRISTIAN SPRLJAN

He was born in Cordoba, Argentina in 1977. His mother is Argentinian and his father is Croatian.

From an early age, he participated in the activities of the Croatian Civic Centre of the city of Cordoba, where he was also a member of the Croatian Folklore Ensemble “Kolo Velebit”, the secretary of its Management Board (for six terms) and in 2006 he was elected President of that Centre. From 2002 to 2005 he was the Secretary of Press and Broadcasting and the General Coordinator of the Unión de Colectividades de inmigrantes de Córdoba (“Union of Immigrant Collectives in Córdoba”) U.C.I.C. He graduated from the Faculty of Law and Social Sciences in Córdoba with a degree in Social Communication, specializing in Institutional Communication. Since its opening in 2005, he has been the Secretary of the Croatian Honorary Consulate in Córdoba. He is the Associate of various Croatian institutions, including the Institute of Social Sciences Ivo Pilar, in the works for the Lexicon of Croatian Emigration and Minorities, and he is also an Associate of different radio programmes, such as “Glas Hrvatske” (“The Voice of Croatia”). In addition to that, he is a curator of the Historia de la Inmigración Croata en la Argentina (“The History of Croatian Immigration to Argentina”) photography exhibition.

He is the author of several works, such as: Historia de la Inmigración Croata en Córdoba. (The History the Croatian immigration to Córdoba); Studia Croatica; Journal of Political and Cultural Studies, Buenos Aires. (2004.); Los Croatas en la Argentina (Croatians in Argentina); Todo es Historia journal, no. 526 (2011.); CAMPO FERMO; Historia de los refugiados croatas en Fermo (Campo Fermo: history of Croatian refugees in Fermo), Italy (1945-1948) - La Sangre No Es Agua Collection, Editorial Brujas (2014.); Los inmigrantes croatas Quiénes son y cómo vinieron (Croatian immigrants, who they are and how they came here), La Sangre No Es Agua Collection, Editorial Brujas (2014.); Croacia y los croatas desde la Argentina Discursos, notas, artículos y recuerdos Croatia and Croatian Argentines: Speeches, notes, articles and memories) (2003 -2013) - La Sangre No Es Agua Collection, Editorial Brujas (2014.)

105. ISMA STANIĆ

MSc Isma Stanić graduated from the Faculty of Philosophy, University of Sarajevo. She obtained her Master’s degree in Sociology in the field of Gender Studies at the Centre for Interdisciplinary Postgraduate Studies at the University of Sarajevo. Since 2005, she has been employed at the Ministry for Human Rights and Refugees of Bosnia and Herzegovina. She has an extensive working experience in the field of migrations and connecting the diaspora to the development of their countries of origin.

She is also experienced in gender and migration issues.

106. MARIN STRMOTA

Docent Marin Strmota is a docent at the Department of Demography, Faculty of Economics and Business Zagreb. He also holds lectures at the Department of Demography and Croatian Diaspora, Faculty of Croatian Studies. His scientific and research work includes the following fields: demography, labour economics and demographic and social development.

107. LEANDRO ROSSANO SUKICH

Leandro Rossano Sukich graduated from the National University of Córdoba, Argentina with a degree in Social Communication. The fields of his interest include institutional communication and culture. He worked as an Associate for the institutions Slovensko Društvo v Córdobi (Slovene Mutual Association of Córdoba) and Prekmurski Arhiv (Prekmurje archives), dedicated to the maintenance of Slovenian identity in Argentina. He is currently living in Norway where he is employed as an associate of the organization Latinamerikansk Forening (Latin American Association) at the University of Oslo.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1175

Biographies

108. FILIP ŠKILJAN

Docent Filip Škiljan, PhD is a Scientific Adviser at the Institute for Migration and Ethnic Studies. He obtained his PhD in 2009 from the Department of History at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. His scientific interest includes the following fields: Croatian history of the 20th century, oral history, World War II and national minorities in Croatia.

109. IVONA ŠKREBLIN KIRBIŠ

Since 2005, Ivona Škreblin Kirbiš, PhD has been conducting research and holding lectures in the field of Application of Management Psychology at the Management, Entrepreneurship and Digital Transformation Department at the Zagreb School of Economics and Management. She is the Head of the MBA Management study programme and is in charge of projects for students’ career development at the Zagreb School of Economics and Management Career Centre.

110. MARIJAN ŠUNJIĆ

Prof. dr. sc. Marijan Šunjić (April 5, 1940, Zagreb) is a full professor of Theoretical Physics and a diplomat. He graduated in Physics at the Faculty of Science, University of Zagreb, where he also received his master's degree. He defended his doctorate on the theme of Solid State Physics in London in 1970. From 1963 to 1978, he was an employee of the Ruđer Bošković Institute, Zagreb. In 1978, he transferred to the Faculty of Science, University of Zagreb. He was elected to the position of full professor in 1981. He held a number of positions in university associations in Croatia and Europe.

He was Rector of the University for two terms, from April 25, 1991 to February 7, 1994, and from February 8, 1994 to February 8, 1998.

111. STIPAN TADIĆ

Prof. Stipan Tadić, PhD is a tenured professor and a tenured Scientific Adviser at the Department of Sociology at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb. From 1992 to 2017 he worked at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar in Zagreb. His scientific research includes the fields of religion and religious topics, sociology of new religious and ecclesial movements and (post)modern religion.

112. VITOMIR TAFRA

Vitomir Tafra was born in 1955. During his successful career, he worked as the Head of Marketing, Director of a hotel and a travel agency, he founded the Private Grammar School and Economic School Katarina Zrinski and the European Business School Zagreb and he was the Dean of both of the aforementioned schools. He is currently the CEO of the Education Group Zrinski. Moreover, from 2020 to 2014 he was the Chairman of the working group on National Strategy for Entrepreneurship Education Development (adopted by the Government of the Republic of Croatia on 10 June 2016). He was the project manager of several national and international EU projects. He is currently employed as a Senior Lecturer.

113. IVAN TEPEŠ

Mislav Tepeš, PhD is a historian and a cultural anthropologist as well as the Deputy Director of the Croatian Heritage Foundation. He was the Deputy Speaker of the Croatian Parliament until 14 October 2016. He defended his doctoral thesis in History in May 2018 at the Faculty of Croatian Studies, University of Zagreb. The narrow field of interest in his scientific work includes the history of Croatian diaspora and political emigration in the 20th century.

1176 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Biographies

114. DRAGAN TODOROVIĆ

Associate Professor Dragan Todorović, PhD is an Associate Professor at the Department of Sociology at the Faculty of Philosophy, University of Niš. He is the President of the Yugoslav Society for the Scientific Study of Religion in Niš and the editor-in-chief of the Facta Universitatis journal, series: Philosophy, Sociology, Psychology and History, which is an international journal published by the University of Niš. His scientific research includes the following fields: minority identity, sociology of religion and romology.

115. DANIJEL VOJAK

Danijel Danijel Vojak, PhD is currently employed as a Senior Research Associate at the Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb. He obtained a PhD in Historical Sciences at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. He was employed at a graphic design and publishing company “Ibis grafika” as an associate on a research and development project “Minority groups and their integration into the existing system”. His research is focused on the history of the Romani people on the Croatian territory, with emphasis on the 20th century.

116. JURE VUJIĆ

Jure Vujić is a Croatian and French lawyer, diplomat, political scientist, essayist, Croatian returnee, Croatian and French writer and intellectual. He is an expert in geopolitics, geostrategy and research of international relations. In addition to that, he is the Head of the Department of Politology of the Matica hrvatska.

117. OLIVER ZAMBRANO ALEMÁN

Oliver Zambrano Alemán is a doctoral student at the doctoral study programme of History at the Central University of Venezuela and a researcher whose research field is focused on the topic of Croatian emigration to South America. In addition to that, in 2005 he graduated from the Central University of Venezuela with a degree in History and in 2013 he obtained his Master’s degree in International Relations from the Central University of Venezuela. He is a Professor and he frequently organizes seminars and holds and elective courses related to Croatian history at the School of History at the Central University of Venezuela (2006 and 2017). In addition to that, he works as a Croatian language teacher at the Croatian Women Society in Venezuela (2013 and 2018).

118. TOMISLAV ŽIGMANOV

Tomislav Žigmanov is a Croatian author and publicist from Vojvodina, Serbia. He is a professor of Philosophy. In addition to his literary work, Žigmanov is also involved in politics, especially in the fight for equal status and dignity of Croats in Vojvodina, as well as the fight against the policy of denationalization of the Bunjevci Croats.

119. JAKOV ŽIŽIĆ

Jakov Žižić, PhD obtained his Master’s degree in Political Science from the Faculty of Political Science in Zagreb. He defended his doctoral dissertation at the same Faculty in 2019, and the title of his dissertation was “Political Leadership of Franjo Tuđman: Analysis of Sources of Power”. From 2014 to 2018, he worked as the Programme Coordinator and the Executive Director of the Academy for Political Development in Zagreb. He has been working as an Assistant at the Department of Communication Sciences at the Catholic University of Croatia since February 2018. He is involved in the research of political action and ideas of Franjo Tuđman, political processes in Croatia, activities of Croatian politicians in exile (1945 - 1990) and the phenomenon of “Sinjska alka” (an equestrian competition held in the Croatian town of Sinj).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 1177