Migracije i identitet - zbornik-2020-3-dio by Suvremena trgovina - online

III.

Nacionalne manjine National Minorities • Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica Problems of national minority and ethnic communities in Croatia and Croatian national minority communities • Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji The position and perspective of national minority and ethnic communities of countries in the region

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

Dragutin Babić Institut za migracije i narodnosti, Zagreb dragutin.babic@imin.hr

OSNOVNOŠKOLSKO OBRAZOVANJE NACIONALNIH MANJINA U VUKOVARSKO-SRIJEMSKOJ ŽUPANIJI – ANALIZA EMPIRIJSKOG ISTRAŽIVANJA (FOKUS GRUPA) SAŽETAK U ovom se radu analizira problematika obrazovanja u multinacionalnom društvu kakvo je hrvatsko na primjeru Vukovarsko-srijemske županije. Situaciju u toj sferi otežava sjećanje na ratne sukobe devedesetih godina prošloga stoljeća i promjena u polju međunacionalnih odnosa, od međusobnog omjera pojedinih nacionalnih i etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu do značajne promjene u normativnoj, a onda i u sociopolitičkoj poziciji dijela nacionalnoga korpusa. U nacionalnomanjinskom obrazovanju (osnovno i srednje školstvo) egzistiraju tri modela (A, B, C), po kojima se obrazuju pripadnici etničkih i nacionalnih zajednica u Hrvatskoj, a koje imaju status manjine. U okviru širega istraživanja provedena je fokus grupa u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojoj su sudjelovali akteri tamošnjih osnovnih škola. Analiza osnovnoškolskoga obrazovanja u Vukovarsko-srijemskoj županiji upućuje na to s kojim problemima se suočavaju svi akteri u tom procesu, s posebnim osvrtom na funkciju ovoga tipa obrazovanja pri očuvanju nacionalnih identiteta ovih zajednica. Istraživanje je pokazalo da suživot u ovom prostoru nije jače zaživio, djelomična je segregacija prisutna, a posebno je problematično što se etnonacionalna homogenizacija prenosi i jača među mladom generacijom. Učenici, Hrvati i Srbi, i dalje idu u odvojene smjene i malo se druže izvan škole. Ipak, u toj je sferi vidljiv mali napredak, koji se manifestira u zajedničkim maturalnim putovanjima, prijedlozima za pohađanje zajedničke smjene učenika Hrvata i Srba, a sve navedeno i dalje ne podržavaju, ili barem ne dovoljno i aktivno, politički akteri. Postoje nadalje problemi kadrovske prirode, nedostatak učitelja jezika i kulture nacionalnih manjina, kao i otpora na simboličkoj razini pripadnika srpske nacionalne manjine. Pripadnici nacionalnih manjina dosta su aktivni u pitanjima očuvanja nacionalnoga identiteta svoje zajednice, od aktivnosti u vijećima, udrugama, sportskim društvima do sfere obrazovanja. Perspektiva integracije srpske zajednice u Vukovarsko-srijemskoj županiji ima čitav niz otegotnih okolnosti, od ratnih sjećanja i trauma do različitih interpretacija onoga što se dogodilo, ali i onih olakotnih, od zajedničkoga života u bivšoj državi do ustavnopravnih mjera za zaštitu i očuvanje nacionalnomanjinskih zajednica. Ključne riječi: obrazovanje, nacionalne manjine, Vukovarsko-srijemska županija, asimilacija, identitet

UVOD Hrvatska ima dugu tradiciju obrazovanja nacionalnih i etničkih manjina, a neke nacionalne manjine koristile su se mogućnošću obrazovanja na svom jeziku i pismu u Kraljevini Jugoslaviji kao i u razdoblju socijalizma i SR Hrvatske. Uspostavom Republike Hrvatske, kao važno pitanje nametnuo se novi i drukčiji odnos prema nacionalnim i etničkim manjinama. Više je razloga za to, od pretvaranja konstitutivnih naroda u nacionalne

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 569

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

manjine, regulacije novih društvenih i međunacionalnih odnosa zakonima u tom području, kao i njihova usklađivanja s europskom praksom zaštite manjina i realizacije različitih oblika ljudskih prava. Događaji koji su uslijedili, politički a onda i ratni sukobi, drastično su promijenili etničku strukturu stanovništva u Hrvatskoj. Pored kontinuirane asimilacije, što je gotovo „prirodan” proces u međuodnosu nacionalne većine i nacionalnih zajednica koje su brojčano manje, a odnosi se u dužem razdoblju na „stare” manjine1, došlo je zbog navedenih događanja i do značajnog smanjenja „novih” manjina, posebno srpske. Asimilacija prijeti nestanku nacionalnih manjina, ali to su neki dugotrajni procesi koji najčešće ipak ne završavaju tako drastično. U nekim situacijama, kada asimilacija već završava, ipak ostaje barem sjećanje na identitet onih koji se više ne izjašnjavaju kao pripadnici nacionalne manjine. Za očuvanje nacionalnomanjinskih identiteta važna je primarna i sekundarna socijalizacija u kojoj se stječu znanja o tome tko su i što su akteri u zajednici, a u okviru aktivnosti unutar sekundarne socijalizacije, sustav školskog obrazovanja ima posebnu pa vjerojatno i presudnu ulogu. U Hrvatskoj su službeno priznate dvadeset i dvije nacionalne/etničke manjine, a znatan broj navedenih koristi jedan od tri modela obrazovanja za nacionalne manjine koji egzistiraju u Republici Hrvatskoj. Smisao uvođenja posebnih programa za nacionalnomanjinsko obrazovanje (A, B, C), između ostalih razloga, svakako je i očuvanje i prijenos nacionalnog identiteta i sprečavanje asimilacije pripadnika nacionalnomanjinskih zajednica u nacionalnu većinu. Kakva je situacija dvadesetak godina nakon rata i što se promijenilo u odnosu etničke većine i nacionalnih manjina? Ima li razlika između statusa različitih nacionalnomanjinskih zajednica i koje su, od priznatih dvadeset i dviju (22) nacionalnih manjina u Hrvatskoj, po pitanjima statusa, školskog obrazovanja svojih pripadnika, nacionalnog/etničkog identiteta, svakodnevnog življenja te integracije u hrvatsko društvo, u najtežoj situaciji? Sve su to pitanja i dvojbe na koja se želi odgovoriti u znanstvenoistraživačkom projektu koji će obuhvatiti više hrvatskih županija s glavnom temom istraživanja: osnovno školstvo nacionalnih manjina i nacionalnomanjinski identiteti. U istraživanju koje se provodi na razini hrvatske države Vukovarsko-srijemska županija svakako je među istraživački zanimljivijima, a na razini operativnoga rješenja to je najzahtjevnija među hrvatskim županijama. Istraživanje, čiji se nalazi interpretiraju u ovom radu, provedeno je u Vukovaru 2018. godine, a rabljena je metoda fokus grupe. Temeljno pitanje u ovom radu odnosi se na korelaciju i uzročno-posljedične veze između osnovnoškolskoga obrazovanja u njegovim različitim modalitetima te očuvanja, izgradnje i prijenosa identiteta nacionalnih zajednica u statusu manjine u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

OBRAZOVANJE U MULTINACIONALNIM DRUŠTVIMA: SLUČAJ HRVATSKE S kojim se problemima u obrazovanju susreću akteri u multinacionalnim/multietničkim društvima i kako se reguliraju odnosi u obrazovnom procesu između nacionalne većine i različitih etničkih/nacionalnih manjina u tim društvima? Problemi i prijepori o tome što je za društvo bolje, jednaka prava za sve građane ili, pored toga zahtjeva i načela, još i specifična prava za pojedine etničke/nacionalne zajednice mogu se prikazati posredstvom različitih pristupa dvaju autora (W. Kymlicka i B. Barry), zagovornika jednoga odnosno drugog pristupa. Tako teoretičar i zagovornik multikulturalizma kao paradigme političkoga i kulturnog organiziranja višenacionalnih društava W. Kymlicka smatra da „ … liberalna teorija manjinskih prava stoga mora objasniti kako manjinska prava koegzistiraju s ljudskim pravima te kako su manjinska prava ograničena načelima individualne slobode, demokracije i socijalne pravde” (Kymlicka, 2003, str. 12.). Ovo je primjereno društvima s etničkim modelom nacije, u kojima država nije istovjetna s nacijom, nego postoji dominantna, brojčano Pod novim nacionalnim manjinama sociolog D. Janjić podrazumijeva one nacionalne zajednice koje su u bivšoj SFRJ imale status konstitutivnih naroda, a u većini novonastalih država u normativnom i sociopolitičkom smislu postaju nacionalnim manjinama. U Hrvatskoj to su: Srbi, Bošnjaci/Muslimani, Slovenci, Crnogorci, Makedonci (Janjić, 2010).

570 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

većinska nacija i veći broj ostalih etničkih/nacionalnih zajednica koje se na normativnoj razini određuju kao nacionalne ili etničke manjine. Obrazovni sustav u Hrvatskoj prati ovu normativno-političku regulativu i nudi mogućnost obrazovanja nacionalnih manjina u okviru triju modela, A, B i C. Nasuprot njemu, zagovornik i teoretičar liberalne provenijencije B. Barry navodi kako se „ ... često zaboravlja da je uniforman sustav liberalnih zakona stvorio razmjerno malo problema. S druge pak strane, ‚politika različitosti’ je formula za proizvodnju konflikta, jer je sklona skupinama koje se mogu najučinkovitije mobilizirati i postavljati zahtjeve političkoj zajednici ...” (Barry, 2006, str. 24.). Ovaj pristup primjereniji je društvima s političkim oblikom nacije, poput SAD-a, Francuske i sličnih. Svi stanovnici te države njezini su građani, a njihova etnička pripadnost egzistira izvan političke sfere, svedena na folklor, ples, pjesmu i druge aspekte kulture. U slučaju Hrvatske primjeren je obrazac koji u društvu i obrazovanju preferira Kymlicka. Hrvatska ima veliki broj nacionalnih/ etničkih manjina i obrazovanje je prilagođeno takvom ustroju društva. Pritom, problem je u prevalenciji nacionalnoga identiteta, posebno u vremenu i nakon stvaranja novih država na prostoru bivše Jugoslavije. O tome Z. Bauman piše: „Za razliku od drugih identiteta koji nisu zahtijevali dvojbenu političku podršku i isključivu vjernost, nacionalni identitet nije priznavao konkurenciju a kamoli opoziciju. Nacionalni identitet koji su pomno konstruirali država i njezina posredništva … težio je monopolističkom pravu povlačenja granice između ‘nas’ i ‘njih’” (Bauman, 2009, str. 24.). Slično o nacionalnom identitetu piše R. Rizman, koji smatra da u usporedbi s drugim kolektivnim identitetima nacionalni identitet više od ostalih ima sposobnost mobiliziranja ljudskih strasti i afektivnoga ponašanja (Rizman, 2014). I dok je to manji problem u društvima s političkim oblikom nacije, sasvim je drukčije u društvima s dominantno etničkim oblikom. Obrazovanje ne bi smjelo činiti granice između „nas” i „njih”, odnosno trebalo bi biti u funkciji njihove amortizacije, a sve u cilju integracije svih etničkih/nacionalnih zajednica u društvo. Različiti su pristupi obrazovanju useljenika i nacionalnih manjina, pa se može razlikovati multikulturalni i interkulturalni pristup. I dok je multikulturalno obrazovanje temeljeno „ … na uvjerenju o pasivnoj koegzistenciji različitih kultura na jednom prostoru i kroz učenje o njima ima za cilj samo prihvatanje ili bar toleranciju istih” (Ačaji, 2011, str. 2.), ista autorica za interkulturalno obrazovanje navodi da ono teži razvijanju održivog načina života, uz dijalog, razumijevanje i sposobnost komunikacije među različitim kulturama. Interkulturalizam uključuje međusobni utjecaj različitih kultura, njihovo prožimanje. Na primjeru američkoga društva A. Semprini ističe problem multikulturalizma, koji se svodi na to da su različitosti (etničke, rasne, religijske) više koegzistirale, nego što su se međusobno prožimale (Semprini, 2004). Na temu obrazovanja nacionalnih manjina S. Puzić razlikuje tri pristupa ovoj tematici, liberalni, multikulturalni i interkulturalni (Puzić, 2007). Za liberalni pristup karakteristično je da nema prilagođenoga manjinskog obrazovanja, već se ti sadržaji plasiraju u okviru ljudskih i manjinskih prava (Škotska, Irska, Engleska). Multikulturalni pristup provodi se u Švedskoj, Finskoj i Norveškoj, što uključuje posebne programe na jezicima nacionalnih manjina s ciljem zaštite njihovih identiteta. Interkulturalni oblik obrazovanja naglašava vrijednost kulturne raznolikosti, a karakterizira ga interakcija i razmjena kulturnih vrijednosti različitih etničkih/nacionalnih zajednica (Austrija, Njemačka). Još jedan autor piše na temu interkulturalizma i ističe: „Interkulturalizam kao obrazovna strategija može uspjeti jedino ako postoji opća politička volja da se o doseljeničkim i manjinskim zajednicama razmišlja kao o integralnom dijelu društva” (Perotti, 1995, str. 110.). Za hrvatsko obrazovanje ovo je značajno utoliko što dvije etničke/nacionalne zajednice, Romi i Srbi, nisu u potpunosti integrirani u hrvatsko društvo. Kod Roma je presudan njihov tradicionalni način života, uz vrlo slabu obrazovanost i pismenost, a u slučaju Srba razlozi su ratni, povezani s događajima devedesetih godina prošloga stoljeća i raspadom bivše Jugoslavije. Ovo pitanje/problem najviše je prisutan u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Isti ovaj autor još navodi da se mora „ … osmisliti nova koncepcija – integracija unutar demokracije, kojom se neće nametati kulturu koja bi tražila od pripadnika manjina ili stranaca da internaliziraju temeljne mitove nacionalne kulture. Nijedna nacija nema ekskluzivno pravo Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 571

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

na vrijednosti koje su kulturno nasljeđe cijelog ljudskog roda” (Perotti, 1995, str. 14.). Jedan takav pokušaj trebala je biti interkulturalna škola Dunav, kao prva u Hrvatskoj u kojoj bi stotine djece hrvatske, srpske i drugih nacionalnosti zajedno pohađale nastavu i učile o međusobnim različitostima. Škola nije zaživjela, navodno zbog slaboga interesa roditelja, iako je politička opstrukcija u ovom slučaju učinila svoje, a rat kod nekih utjecajnih (posebno političkih) aktera nikako da završi2. Navedeni primjer, uz poznavanje mikrosocijalnih odnosa u lokalnim zajednicama kao i makropolitičkih odnosa unutar Hrvatske i šire u regiji, upućuje na velike poteškoće u koncipiranju i realizaciji kulture i obrazovanja, koji će biti uključivi za sve aktere i neće biti nametani od nositelja dominantne kulture, što u ovom slučaju znači većinski nacionalne, Hrvatske. U svom dugogodišnjem istraživanju podijeljene multietničke zajednice u gradu Vukovaru i njezinoj okolici, D. Čorkalo Biruški i D. Ajduković između ostaloga istraživali su i problem odvojenosti vukovarskih učenika (Hrvata i Srba), posebno s obzirom na proces rekonstrukcije lokalnih zajednica u njihovoj multietničkoj dimenziji. Odgovori su pokazali da je ta veza izrazito velika, „ … pa je tako u istraživanju iz 2001. g. odvojeno školovanje Hrvata i Srba velikom ili vrlo velikom preprekom (u obnovi multietničnosti, op. a.) ocijenilo 64 % Hrvata i 76 % Srba. U ispitivanju provedenom 2007. g. na istom uzorku, velikom ili vrlo velikom preprekom takav tip obrazovanja smatra 78 % Hrvata i 86 % Srba” (Čorkalo-Biruški, Ajduković, 2008, str. 192.). U drugom radu na sličnu temu isti autori na pitanje što određuje međuetničke stavove u podijeljenoj zajednici, ističu da je istraživanje pokazalo „ … da su identitet, te međuetnički stavovi i ponašanja, vrlo dobar prediktor integracijskih stavova, i to bolji kod većine i nešto bolji prema školskoj integraciji. S vremenom međuetnički stavovi postaju sve bolji prediktor integracijskih stavova, upućujući na sve snažniju unutaretničku homogenizaciju djece” (Čorkalo-Biruški, Ajduković, 2012, str. 901.). Problem prošlosti i kako se odnositi prema njoj u podijeljenoj zajednici kakva je vukovarska, svodi se na jedan od problema/opasnosti kolektivnih identiteta, kako ih percipira Z. Bauman, koji piše o esencijalizaciji identiteta, a interpretira to kao „ … nametanje zajedništva nazora i iskustva … nemaju sve žene, svi homoseksualci, svi crnci ili muslimani iste poglede na svoj identitet, niti ga izražavaju na isti način” (Bauman, 2011, str. 34.). Još jednu opasnost navodi isti autor, a to je „zamrzavanje” prošlosti. I to se nameće kao najveći problem, veći čak i od poznate generalizacije tipa „svi su oni isti”, utoliko što se ratna sjećanja obnavljaju u svojoj konfliktnoj dimenziji i projiciraju u aktualne situacije s tendencijom njihova prijenosa u nadolazeća vremena.

NACIONALNOMANJINSKO OBRAZOVANJE U HRVATSKOJ: MODELI A, B, C Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje nacionalnih/etničkih manjina u Hrvatskoj na normativnoj je razini operacionalizirano u tri programa: A, B i C. Cjelokupno nacionalnomanjinsko obrazovanje temelji se na ustavnopravnim aktima, koji na općenitijoj (Ustav RH, NN 76/2010) i konkretnijoj razini (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, NN 155/2002; Zakon o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, NN 51/2000) reguliraju ovu problematiku. Opsegom i sadržajem koji se izvode u nacionalnomanjinskom obrazovanju, između ova tri programa izdvaja se model A. Ovaj model karakterizira izvođenje nastave na jeziku U članku koji donosi Jutarnji list od 22. 10. 2018. o ovom projektu još saznajemo: „U prvoj polovici 2014. Zoran Milanović potpisao je sporazum o financijskoj pomoći projektu od strane Kraljevine Norveške. Norveška i ostali manjinski donatori (Island i Lihtenštajn) na temelju međunarodnog sporazuma bili su spremni dati 1,3 milijuna eura za projekt (Norveška 98 % iznosa). Škola je s radom trebala početi prošle godine u zgradi smještenoj u Ulici Blage Zadre u Borovu Naselju. Zgrada na tri etaže u potpunosti je obnovljena i opremljena zahvaljujući darovnici Kraljevine Norveške. U njoj su pametne ploče, računala, lift za osobe s invaliditetom, moderna didaktika, šareni tepisi. Škola ima odobrenje za rad Ministarstva obrazovanja, napravljen je za nju specifičan kurikulum, educirani su po posebnom programu deseci nastavnika. Godinu i osam mjeseci škola ima i v. d. ravnatelja, ali neće početi s radom ni u ovoj godini.” (Patković, 2018)

572 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

i pismu nacionalnih manjina u potpunosti, s jednim dodatkom, obvezom učenja hrvatskoga jezika s istim brojem sati u kojima se uči jezik dotične nacionalne manjine. Nastavu u okviru ovoga obrazovnog modela pohađaju pripadnici brojnijih i organiziranijih nacionalnih manjina: češke, srpske, talijanske i mađarske. U slučaju B modela otprilike polovica nastave izvodi se na jeziku i pismu nacionalne manjine, i to društvena skupina predmeta (povijest, zemljopis, jezik, glazbena i likovna umjetnost i drugi). Prirodna skupina predmeta (fizika, kemija, biologija, matematika i sl.) predaju se na hrvatskom jeziku. Ovaj model nastave (šk. g. 2016./2017.) pohađaju Srbi, Česi i Mađari. Model C oblik je nastave za nacionalne manjine u kojemu se nastava izvodi na hrvatskom jeziku uz dodatnih dva do pet sati tjedno u kojima se uči jezik, pismo i kultura nacionalnih manjina. Dodatna nastava uključuje učenje jezika i književnosti nacionalne manjine, geografije, povijesti, glazbene i likovne umjetnosti. Ovo je najzastupljeniji oblik nastave i njime se koristi znatan broj nacionalnomanjinskih zajednica u sedamnaest hrvatskih županija. Po modelu C (šk. g. 2016./2017.) obrazovali su se Albanci, Česi, Židovi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Rusini, Rusi, Slovaci, Slovenci, Srbi i Ukrajinci. Ukupno je, u navedenoj školskoj godini, nastavu na jeziku i pismu nacionalnih manjina u tri modela (A, B, C) pohađalo 13 nacionalnih manjina od ukupno 22 priznate u Hrvatskoj. Od ukupno 22 hrvatske županije u njih 17 organizirana je nastava za nacionalne i etničke manjine u jednom od tri važeća modela obrazovanja. U školskoj godini koja je uzeta kao primjer za navedeno (2016./2017.) samo u 4 županije nije postojao takav oblik obrazovanja, i to u sljedećim: Zagrebačka, Dubrovačko-neretvanska, Krapinsko-zagorska i Varaždinska. Nacionalnomanjinsko obrazovanje još sadrži posebne oblike nastave, poput ljetnih i zimskih škola, dopisnokonzultativne nastave, nastave na daljinu i slično.

NACIONALNA STRUKTURA VUKOVARSKO-SRIJEMSKE ŽUPANIJE: POPISI 1991., 2001., 2011. Za razumijevanje uzroka, razloga i sadržaja nacionalnomanjinskoga obrazovanja, posebno u slučaju najbrojnije „nove” nacionalne manjine u Hrvatskoj (srpske), od najvećega su značaja sociopolitičke i normativne promjene koje su se devedesetih godina prošloga stoljeća dogodile na prostorima bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku. Politički, a nešto kasnije ratni sukobi, utjecali su na velike promjene u etničkoj strukturi stanovništva. Kako su se ta zbivanja reflektirala na etničku „sliku” Vukovarsko-srijemske županije? Tablica 1. Etnička struktura stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji 1991., 2001. i 2011. Nacionalnost

1991.

2001.

2011.

broj

Hrvati

158.128

68,3

160.277

78,2

142.135

79,1

Albanci

603

0,2

487

0,2

492

0,2

0,0

2.701

1,1

1.138

0,5

1.746

0,9

Bugari

0,0

Crnogorci

287

0,1

119

0,0

Česi

0,0

Grci

0,0

3.117

1,3

2.047

1,0

1.696

0,9

Makedonci

223

0,1

124

0,0

100

0,0

Nijemci

250

0,1

171

0,0

137

0,0

Austrijanci Bošnjaci

Madžari

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 573

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Nastavak Tablice 1. Poljaci

0,0

Romi

265

0,1

167

0,0

253

0,1

Rumunji

0,0

Rusi

0,0

Rusini

2.628

1,1

1.796

0,8

1.421

0,7

Slovaci

1.630

0,7

1.338

0,6

1.185

0,6

Slovenci

217

0,0

45.491

19,6

31.644

15,4

27.824

15,5

Talijani

0,0

Turci

0,0

840

0,3

476

0,2

419

0,2

Vlasi

Židovi

0,0

Ostale narodnosti

0,0

1.370

0,6

186

0,1

Nacionalno neopredijeljeni

2.797

1,2

2.553

1,2

1.361

0,7

Jugoslaveni

8.667

3,7

160

0,0

2.901

1,2

823

0,4

242

0,1

231.241

100,0

204.768

100,0

179.521

100,0

Srbi

Ukrajinci

Regionalna pripadnost Nepoznato Ukupno

Izvori: Državni zavod za statistiku, 1996; 2002; 2013.

U sastavu Vukovarsko-srijemske županije nalaze se gradovi: Ilok, Otok, Vinkovci, Vukovar, Županja i općine: Andrijaševci, Babina Greda, Bogdanovci, Borovo, Bošnjaci, Cerna, Drenovci, Gradište, Gunja, Ivankovo, Jarmina, Lovas, Markušica, Negoslavci, Nijemci, Nuštar, Privlaka, Stari Jankovci, Stari Mikanovci, Štitar, Tompojevci, Tordinci, Tovarnik, Trpinja, Vođinci, Vrbanja. Ratni sukobi, progon civilnoga stanovništva i razaranje grada Vukovara u velikoj su mjeri utjecali na značajnu promjenu nacionalne strukture stanovništva u odnosu na posljednji prijeratni popis stanovništva, onaj iz 1991. godine. Prema tim promjenama, Vukovarsko-srijemska županija razlikuje se od ostalih slavonskih županija pa i ostalih hrvatskih „ratnih” županija. Te su promjene drukčije nego u ostalim slavonskim županijama. To se prije svega odnosi na mirnu reintegraciju3 toga prostora u normativno-politički ustroj Hrvatske, što je omogućilo povratak Hrvata, ali i ostanak većega dijela Srba u županiji. Specifičnost Vukovarsko-srijemske županije u odnosu na druge destinacije zahvaćene ratom jest mirna reintegracija ovoga prostora u ustavnopravni poredak Hrvatske. Ta činjenica, kao i teško stradanje grada Vukovara od strane JNA i pobunjenih Srba, važna je za razumijevanje međunacionalnih odnosa u toj županiji, kao i etničkih promjena u sastavu županije u popisima 1991., 2001. i 2011. I drugi sociodemografski procesi, kao što su prirodni prirast i migracijski saldo vanjskih migracija4, utjecali su

Erdutski sporazum, u kojemu je definirana mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u hrvatski državnopravni sustav, potpisan je u Erdutu 12. studenog 1995. godine. 4 Po podatcima Državnog zavoda za statistiku za 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. prirodni je prirast u ovoj županiji po godinama: 2008. (- 346), 2009. (- 402), 2010. (- 521), 2011. (- 571), 2012. (- 553). Migracijski saldo za vanjske migracije (doseljavanje i odseljavanje iz Hrvatske) u Vukovarsko-srijemskoj županiji za navedeno razdoblje izgleda ovako: 2008. (+ 263), 2009. (- 375), 2010. (- 741), 2011. (- 461), 2012. (- 146). 3

574 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

na navedene promjene u etničkoj strukturi županije. Vukovarsko-srijemska županija izrazito je heterogena i manje nacionalno homogena u odnosu na ostale slavonske županije. Nekoliko nacionalnih manjina značajnije je zastupljeno u ukupnoj populaciji ove županije. Pored Srba, koji su ovdje doživjeli manje smanjenje u odnosu na ostale četiri slavonske županije, tu su još među zastupljenijima Bošnjaci, Mađari, Rusini i Slovaci. Proces asimilacije čini svoje, pa je i u ovoj županiji evidentno postupno smanjivanje većine nacionalnih zajednica u statusu manjine. Kao i u ostalim slavonskim županijama, primjetna je razlika između dva međupopisna razdoblja. Tako je kod velike većine nacionalnih manjina evidentirano veće smanjenje njihova broja i udjela u ukupnoj populaciji u prvom međupopisnom razdoblju (1991. – 2001.), da bi u drugom (2001. – 2011.) i pored nastavka trenda, to smanjivanje bilo ipak ublaženo. Iako su znatni dijelovi ove županije bili okupirani, a grad Vukovar gotovo porušen do temelja, Srbi su ovdje ostali u znatnom broju i nakon što je država Hrvatska svoj suverenitet ostvarila i na ovom, do 1995. godine okupiranom prostoru. Za razliku od ostalih okupiranih hrvatskih krajeva, koji su vojno oslobođeni, u Vukovarsko-srijemskoj županiji hrvatski suverenitet vraćen je u procesu mirne reintegracije. To je svakako glavni razlog što Srbi ovdje nisu doživjeli veće smanjenje broja i udjela u stanovništvu županije. Vukovar je bio u bivšoj Jugoslaviji među gradovima s najvećim brojem nacionalno mješovitih brakova5. Nacionalno neopredijeljeni i Jugoslaveni činili su pred rat značajan udio u stanovništvu županije, a to je između ostaloga rezultanta izrazito multietničkoga „karaktera” Vukovara i okolice, pa i činjenice postojanja velikoga broja mješovitih brakova. Prema gradovima i općinama (Popis 2011.), u Vukovarsko-srijemskoj županiji veću zastupljenost imaju sljedeće nacionalne manjine: grad Ilok, Slovaci (13,82 %), Srbi (6,49 %); grad Vukovar, Srbi (34,87 %). Po općinama situacija je sljedeća: Bogdanovci, Rusini (22,65 %), Srbi (9,59 %), Ukrajinci (7,55 %); Borovo, Srbi (89,73 %); Drenovci, Bošnjaci (6,80 %); Gunja, Bošnjaci (29,69 %); Markušica, Srbi (90,10 %); Negoslavci, Srbi (96,86 %); Nijemci, Srbi (10,95 %); Stari Jankovci, Srbi (21,61 %); Tompojevci, Mađari (9,01 %), Rusini (17,38 %), Srbi (10,48 %); Tordinci, Mađari (18,26 %); Tovarnik, Srbi (6,23 %); Trpinja, Srbi (89,75 %).

OSNOVNOŠKOLSKO OBRAZOVANJE NACIONALNIH MANJINA U VUKOVARSKOSRIJEMSKOJ ŽUPANIJI (EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE: FOKUS GRUPA) Istraživanje nacionalnomanjinske problematike u osnovnoškolskom obrazovanju provedeno je u Vukovaru (Ružičkina kuća) 17. svibnja 2018. godine. U istraživanju su sudjelovali nastavnici, članovi vijeća nacionalnih manjina, ravnatelji, roditelji i savjetnici. Kako u Vukovarsko-srijemskoj županiji postoje različiti modeli nacionalnomanjinskog obrazovanja, u 11 sati organizirali smo fokus grupu u kojoj su sudjelovali akteri koji participiraju u A modelu, dok su u 13 sati u fokus grupi svoje stavove i mišljenja iznijeli nastavnici, roditelji i predstavnici političkih institucija i organizacija vezane za C model. Pitanja su se odnosila na međunacionalne odnose u poslijeratnom razdoblju, refleksiju tih odnosa na učenike, probleme socijalne interakcije u školi (posebno relacija Hrvati – Srbi), stereotipe, predrasude, stigme i segregaciju. Nadalje, u raspravi su obuhvaćeni problemi učenja jezika i kulture nacionalnih manjina, što uključuje brojnost i kvalificiranost kadrova, satnicu, udžbenike i slično. Također, u fokus grupi zastupljena su i pitanja koja se odnose na vijeća nacionalnih manjina, njihovu ulogu u stvaranju povoljnih okolnosti u ovom tipu obrazovanja, te sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u školskim odborima. Na kraju, pripadnici različitih nacionalnih manjina koji su sudjelovali u radu fokus grupe upitani su što misle o perspektivi njihove nacionalne zajednice u manjinskom statusu. U bivšoj SFRJ nacionalno mješoviti brakovi bili su značajno zastupljeni, posebno u izrazito multietničkim sredinama. U čitavoj SFRJ udio takvih brakova iznosio je 12 %, toliko također u Bosni i Hercegovini, dok je u Hrvatskoj taj udio iznosio 17 %, a najviše u Vojvodini 28 %. Od gradova posebno su se isticali Sarajevo s 26 %, Vukovar 34 % i Pakrac 35 % mješovitih brakova.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 575

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Međunacionalna komunikacija (suživot) Pitanja suživota i međunacionalne koegzistencije važna su za sva multinacionalna/multietnička društva, a takva su u velikoj većini zastupljena u globaliziranom svijetu dvadeset i prvoga stoljeća. Suživot se definira različito, ali sve definicije uključuju solidarnost između pripadnika različitih nacionalnih i/ili etničkih zajednica na mikrorazini (lokalne zajednice, sela, četvrti u gradu i sl.). Autori koji su se bavili pitanjima međunacionalne koegzistencije spominju neke definicije suživota. Tako J. Županov ističe da se „ ... suživot sociološki može odrediti kao splet solidarističkih mreža primarnih (neslužbenih) odnosa različitih etnija na mikrosocijalnoj razini. To nije neka integrirana mreža – ona više nalikuje arhipelagu mrežnih otoka i džepova” (Županov, 1998, str. 214.). Upravo činjenica da to nije u potpunosti integrirana mreža nameće važnu ulogu institucionalnom okviru koji može i treba povezati različite segmente društva u cjelinu koja može funkcionirati i u dužem razdoblju činiti društvo. Analizirajući raspad ili djelomično uništenje primarnih socijalnih veza u multinacionalnim lokalnim zajednicama devedesetih godina prošloga stoljeća (posebno na relaciji Hrvati – Srbi), D. Babić o suživotu piše: „Suživot određujemo kao normativnu i funkcionalnu umreženost i uzajamnu toleranciju različitih makro/mikrogrupnih subidentitetskih obilježja različitih socijalnih aktera u lokalnim zajednicama” (Babić, 2008, str. 87.). Pritom, pored unutarnjih poveznica u lokalnim zajednicama, u kojima ljudi intenzivnije komuniciraju i obavljaju različite vrste razmjena, važna je poveznica na makropolitičkoj razini, koja povezuje pripadnike različitih etnija/nacija i one koji ne pripadaju nijednoj od njih u jednu cjelinu koju ne povezuje samo državni okvir, nego i sustav zajedničkih vrijednosti. Kako navode neki autori, pozivajući se na J. Habermasa, važan je segment društvene integracije Ustav ili ono što Habermas naziva „ustavni patriotizam”, gdje se ustav tretira kao minimalni okvir za rješavanje društvenih suprotnosti (Rizman, 2014). Pitanje integracije Srba u ovoj županiji i obnova suživota najvažnija su pitanja za ovu županiju, a pomaci u njihovu rješavanju imaju afirmativnu ulogu za Hrvatsku u cjelini. Kako sudionici fokus grupe u Vukovaru ocjenjuju suživot Hrvata, Srba i ostalih stanovnika dvadeset i više godina nakon završetka ratnih sukoba u Hrvatskoj i na drugim prostorima bivše Jugoslavije, te nakon mirne reintegracije ovoga prostora u ustavnopravni okvir hrvatske države? Pripadnica srpske nacionalne manjine navodi svoja zapažanja i kaže: „Stalno poticanje mržnje i netrpeljivosti je prisutno, u školi također postoji. Ako djeca dođu u suprotnu smjenu, informatiku, onda ih oni vređaju, zlostavljaju ih i udaraju ih. Veliki je problem to što učenici u sredini u kojoj žive imaju nelagodu … djeca se boje da svojim prisustvom i postojanjem vređaju druge, npr. ako imaju ćirilicu na majici” (A model, predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine, profesorica povijesti, OŠ Siniše Glavaševića, 54 g.). Evidentno je da u školi egzistira međunacionalna netrpeljivost, stigmatizacija drugih (u ovom iskazu Srba), te da su posljedice ratnih sukoba i teškoga razaranja grada Vukovara itekako prisutne i generiraju se kod novih generacija. Ostaje pitanje za političke aktere, ali i sve druge u sferi javnoga djelovanja, kako s vremenom ublažiti i sanirati posljedice ratnih događanja, koje se prenose kako komunikacijskim tako i kulturalnim sjećanjem/pamćenjem. Razliku komunikacijskoga i kulturalnog pamćenja, kao i njihovu funkciju u kolektivnoj memoriji, objašnjava J. Assmann, koji navodi da „ ... komunikacijsko pamćenje obuhvaća sjećanja koja se odnose na recentnu prošlost. To su sjećanja koja čovjek dijeli sa svojim suvremenicima. Tipičan slučaj je generacijsko pamćenje. To pamćenje historijski pripada grupi; nastaje u vremenu i prolazi s njim, ili točnije, sa svojim nositeljima” (Assmann, 2006, str. 63.). Kulturalno pamćenje usmjereno je na čvrsta uporišta u prošlosti, pa nastaju figure sjećanja, a ovo „ … pamćenje je kulturalno zato što se može realizirati samo institucionalno, odnosno artificijelno, a ono jeste pamćenje stoga što u odnosu na društvenu komunikaciju funkcionira isto kao individualno pamćenje u odnosu na svijest” (Assmann, 2005, str. 27.). Mladi Vukovarci nisu izravni sudionici zbivanja iz devedesetih godina prošloga stoljeća, pa su njihovi stavovi i

576 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

mišljenja o ratnim ulogama oblikovani sinergijom jednoga i drugoga oblika pamćenja. Poseban je problem u prijemu i obradi tih informacija transfer krivnje za ratna događanja na cjelokupnu, u ovom slučaju nacionalnu zajednicu. U sljedećem intervjuu još se više potencira razlika u komunikaciji odraslih aktera u školi i učeničke populacije, koja je ujedno i maloljetnička. „Komunikacija …nema problema s pomoćnim osobljem, s njima nema problema u komunikaciji. Ravnatelj i stručne službe su pozitivni. Ja sam tamo 8 godina, jedini problem je izolacija djece … ne idu na zajedničke izlete, putujemo sada skupa, ekskurzije su zajedničke, to je taj napredak” (A model, profesorica srpskoga jezika i kulture, OŠ Stari Jankovci, 38 g.). Problem jezika (hrvatskog i srpskog), koji u ovom slučaju nije samo u funkciji komunikacije, nego ima jaku identitetsku dimenziju i čini marker između dviju nacionalnih zajednica ističe sljedeća sugovornica: „Radnicima se ne obraćam na srpskom jeziku, zaposleni odbijaju komunikaciju ako nije na hrvatskom jeziku. Za Sv. Save, neće doći počistiti osnovnu školu. Ćirilične novine ne smiju ostati na stolu” (A model, predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine, profesorica povijesti, OŠ Siniše Glavaševića, 54 g.). Iako vrlo slični jezici, hrvatski i srpski, u ovom slučaju imaju po aktere isključujuću i segregirajuću dimenziju s jakim nacionalnim nabojem i stigmatizacijom onoga jezika (u ovom slučaju srpskog), koji u javnom prostoru ima manji kapacitet i meta je etnonacionalne (hrvatske) stigme.

Obrazovanje i nacionalni/etnički identitet Obrazovanje mladih generacija ima više funkcija, od širenja spoznaje prirodnih i društvenih procesa i njihovih uzroka/posljedica, pa do promicanja vrijednosti na kojima se temelji društvo, što u novijem vremenu prije svega znači afirmaciju ljudskih i manjinskih prava, toleranciju i suradnju pripadnika različitih nacionalnih i drugih zajednica. Ciljevi su obrazovanja različiti, a pored stjecanja znanja, posebno je važno „ … stjecanje kriterija za rasuđivanje o činjenicama, idejama i sudovima” (Cifrić, 1990, str. 7.), a isti autor dodaje da će obrazovanje postići svoju svrhu onda kada omogući pojedincu raspolaganje svojom savješću. To opet pretpostavlja stalno širenje prostora slobode od različitih autoriteta, kako neformalnih (primarne socijalne skupine) tako i formalnih (institucije). O ulozi obrazovanja u izgradnji nacionalnog identiteta S. Malešević piše sljedeće: „Prema Gellnerovom razumijevanju, nacionalizam je izravna posljedica industrijalizma i kulturne homogenizacije, a stvara se ‘generaliziranom difuzijom’ obrazovnog sustava koji posreduje škole a nadasve sveučilišta, a koji je načinjen tako da ucjepljuje vrijednosti, načela i sadržaje standardizirane, visoke nacionalne kulture u potomstvo bivših seljaka” (Malešević, 2017, str. 73.). Država ima monopol na osnovnoškolsko obrazovanje, što znači da odobrava kurikulum, nastavne planove i programe, udžbenike i pomoćna nastavna sredstva i u najvećoj je mjeri financijer ovoga oblika obrazovanja. To u sadržajnom smislu stavlja državu i njezine eksponente u poziciju da plasiraju određeni set vrijednosti i interpretacija, što posebno može biti problem u sferi društvenih predmeta. Problem je osobito aktualan u društvima koja su ne tako davno prožeta ratom i još uvijek rješavaju posljedice rata. Kako interpretirati noviju prošlost npr. u Vukovarsko-srijemskoj županiji na način da se u interpretaciji neke od nacionalnih zajednica (u ovom slučaju srpska) ne osjete stigmatiziranima? U sljedećem iskazu susrećemo se sa sličnim problemima: „Općina dosta daje za škole u općini. Općina plaća radne bilježnice za sve pa i za A-model za Srbe. Dosta bilježnica koje dobijemo od institucija bude sa šahovnicom, pa naši to neće. Svaki prvašić dobije 800 kuna od općine” (A model, zamjenik načelnika Starih Jankovaca, potpredsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine, 42 g.). Ovdje se susrećemo s primordijalnom definicijom etničkoga identiteta, karakterističnom za društva s etničkim oblikom nacije kakvo je hrvatsko. Ili kako o tome piše D. Sekulić: „Potreba za izbjegavanjem primordijalne etničke kategorizacije, potreba pripadnika da izbjegnu manjinski status, potreba pojedinaca iz mješovitih brakova da izbjegnu proturječne pritiske, vjerojatno su jednaki kao i prije. ... Diskursi građanskoga sukobili su se s primordijalno definiranim

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 577

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

nacionalnim identitetom” (Sekulić, 2014, str. 91.). To ostaje i dalje kao problem, posebno u ovoj županiji s izrazitom fragmentacijom mikrosocijalnih odnosa po etničkoj liniji, u ovom slučaju hrvatsko-srpskoj. Kako su formirani školski odbori i imaju li nacionalne manjine utjecaja na njihovu politiku preko svojih predstavnika? U jednom intervjuu o tome saznajemo: „Politika se upliće u školski odbor. Ima prednosti i nedostataka u tome što smo pripadnici manjine. Ima nekih Mađara koji baš ne žele da im djeca idu u mađarsku školu. U Korođu, velika većina Mađara, oko 90 % ide u mađarsku školu. Manjine ne moraju ići tamo gdje teritorijalno pripadaju” (A model, OŠ Korog, ravnateljica, mađarski jezik i kultura, 58 g.). Za pohađanje nacionalnomanjinskih školskih programa važna je brojnost i homogenost nacionalne manjine na jednom prostoru. Pragmatizam i socijalni konformizam utječu na odnos nekih pripadnika nacionalnih manjina na manjinsko obrazovanje, pa se dio njih opredjeljuje za školsko obrazovanje zajedno s hrvatskom većinom. O zajedničkim ili odvojenim školama razmatra se u sljedećem nastupu u fokus grupi. Sudionik navodi: „Ima primjera kada roditelji žele zajedno, a politika forsira priču o razdvajanju. Među djecom nema toliko problema, ima i onih koji žele ići zajedno. Djeca imaju pravo upisa na fakultete u Srbiji” (A model, roditelj, OŠ Dragutina Tadijanovića, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Općine Trpinja, 35 g.). Iz ovoga se odgovora može zaključiti da su politički akteri ti koji procjenjuju koji je oblik obrazovanja pogodniji u datom vremenu, a stavovi učenika i roditelja pritom nisu od većega značaja.

Jezik i nacionalni/etnički identitet Jezik je, posebno od nastanka nacija i standardiziranja jezičnih praksi, jedno od važnijih obilježja nacionalnih zajednica. Od 18. stoljeća nadalje iz navedenih razloga taj segment nacionalnoga identiteta ima počasno mjesto (Bugarski, 2010) i nositelj je značajnih vrijednosti (Katičić, 1992). Različite nacije mogu imati jedan jezik (Engleska, SAD) iako se i u tim slučajevima uočavaju razlike među njima, od rječnika do drugih lingvističkih obilježja. Ima slučajeva u kojima se unutar jedne nacionalne zajednice (Švicarci) govori više jezika, kao i onih jezika koje većina govornika samo donekle poznaje, a jezik te grupacije nije više njihovo nacionalno obilježje (Arbanasi). Jezik je višestruko značajan za nacionalnu zajednicu, kao i za osobe koje nisu nacionalno opredijeljene. O tome piše D. Škiljan i ističe da je simbolički aspekt jezika važan za zajednicu, ali se jezik održava znatno bolje ako je na djelu njegova komunikacijska funkcija. U slučaju samo simboličkoga značenja jezika (slučaj Arbanasa) rezultati održanja jezika znatno su slabiji, „ … a manjinska jezična zajednica se mnogo brže raspada ako se referira uglavnom na simboličku a ne i komunikacijsku dimenziju jezika” (Škiljan, 2002, str. 214.). To se kao problem uočava i u ovom istraživanju, utoliko što pripadnici nekih nacionalnomanjinskih zajednica (Mađari, Rusini, Ukrajinci, Slovaci) ističu problem jezika u mlađim dobnim skupinama. Uz to, kao veliki problem u nastavi jezika i kulture nacionalnih manjina navode nedostatak i nedovoljnu kvalificiranost učitelja i profesora. Učiteljica rusinskoga jezika i kulture navodi: „Rusinski jezik … problem je u tome što ne možete biti stručni za model C, katedra ne postoji za rusinski. Pisala sam predsjednici, Saboru, svi profesori koji rade nemaju kulturu a imaju jezik. Ja sam magistra hrvatskog jezika i književnosti. Na Katedri za rusinski u Novom Sadu sam položila, ali mi to ništa ne znači. … Djeca pričaju rusinski, muž priča hrvatski, ja pričam rusinski. Petrovci … većina su Rusini. Vukovar, Stari Jankovci, tu Rusini više govore hrvatski” (C model, učiteljica rusinskoga jezika i kulture, doktorandica rusinskoga jezika, OŠ Antuna Bauera, Područna škola Petrovci, OŠ Stari Jankovci, 35 g.). U narednom istupu saznajemo o dugom razdoblju školovanja na rusinskom jeziku: „Ovdje će uskoro biti proslavljeno 170 godina školstva na rusinskom jeziku. U OŠ Nuštar nalazi se područna škola Petrovci. Od 1972. g. uče se rusinski i ukrajinski kao jezici sredine. … Ima još nešto … bilo je 6 grupa rusinskog, to jedna učiteljica nije mogla sve odraditi, onda je došlo do zapošljavanja još jedne osobe kad se pojavio C model. Kasnije se povećao broj učenika” (C model, roditelj, vijećnik rusinske nacionalne manjine

578 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

Petrovci, nastavnik razredne nastave s pojačanim rusinskim, OŠ Antuna Bauera, Vukovar, 46 g.). Kakva je situacija sa srpskim jezikom, odnosom roditelja prema ovom tipu nastave i problemu kadrova koji predaju nastavu na srpskom jeziku i pismu? „Država omogućava program, ali za srpski jezik roditelji nisu dovoljno informirani, nemamo dovoljno nastavnog kadra. … Dnevnici su dvojezični, mi ne možemo dobiti nastavnika. Pribjegne se C modelu ako nema dovoljno učenika. Potpuno ravnopravne su ekavica i ikavica, terminologija je na srpskom jeziku. … Kadrovski problem … ovu godinu nitko nije od učitelja upisao srpski jezik, učitelji idu na pojačani srpski jezik” (C model, školska nadzornica, savjetnica za srpski jezik i kulturu, Srednja škola Dalj, 55 g.). I kod ove sudionice primjetan je naglasak na nedostatku kadrova, a problem stručnosti navode i predstavnici ukrajinske nacionalne manjine. Od aktivistice u ukrajinskom društvu o tome saznajemo: „Povijest, zemljopis, razredna nastava … učitelj je stručan za sve predmete … za ukrajinski, ja mijenjam učiteljicu koja ima ukrajinski jezik. … Više djece priča ukrajinski, posebno tamo gdje su baka i djed Ukrajinci” (C model, dopredsjednica Ukrajinskog društva „Ivan Franko”, Vukovar, predstavnica ukrajinske nacionalne manjine u Vukovarsko-srijemskoj županiji, učiteljica ukrajinskoga jezika i kulture u OŠ Antuna Bauera, Područna škola Petrovci, po struci profesorica biologije, 53 g.). Jezik se prenosi unutar obitelji komunikacijskim aktivnostima pripadnika nacionalne manjine. Tako sudionik fokus grupe iz ukrajinske nacionalne zajednice ističe važnost obitelji, posebno starijih članova (djed i baka) koji s unucima govore na jeziku te manjine. Pored ovih primarnosocijalizacijskih okvira, važnu ulogu u afirmaciji pa i očuvanju jezika ima i država matica (u ovom slučaju Ukrajina), tako da prigodom posjeta zemlji podrijetla mladi motivirano i s posebnim sentimentima uče i komuniciraju na jeziku nacionalne manjine kojoj pripadaju. Koliko se pripadnici nacionalne manjine prilagođavaju situaciji, pokazuje nastup sljedećega sudionika fokus grupe koji na tu temu kaže: „Uglavnom se govori hrvatski u obiteljima. Kad dolaze gosti iz Mađarske, onda govore mađarski. Na probi za folklor oko 80 % govori hrvatskim jezikom. Nema puno zanimanja koja se nude u školi. Mogućnost napredovanja jednaka je sa ostalima nastavnicima. Makedonci i Rusini još nemaju savjetnika” (A model, OŠ Korog, ravnateljica, mađarski jezik i kultura, 58 g.). Slično je i kod Ukrajinaca: „Ukrajinci traže naš program. Svaki predavač može koristiti svoje sadržaje za C model. Ja do škole nisam znala hrvatski nego samo ukrajinski … sada govorim miješano, znači i hrvatski i ukrajinski. … Djeca u igri više govore hrvatski, a manje ukrajinski. Kad idu u Ukrajinu, govore ukrajinski” (C model, predsjednica Vijeća ukrajinske nacionalne manjine, grad Vukovar, roditelj, matična škola Nikole Andrića, Vukovar, 38 g.). Dvojezičnost je prisutna kod većega broja pripadnika nacionalnih manjina, a različiti činitelji (obitelj, susjedstvo, brojnost, organiziranost i drugi) utječu na relaciju u poznavanju i uporabi hrvatskoga jezika i jezika neke od nacionalnih manjina.

Aktivnosti pripadnika nacionalnih/etničkih manjina i njihova perspektiva Za opstanak nacionalnih zajednica, posebno onih koji nisu nositelji većega kvantuma društvene moći, najvažnije su aktivnosti samih pripadnika u kojima se čuva, gradi i prenosi identitet zajednice. Te su aktivnosti različite, a među njima izdvajaju se političke (vijeća nacionalnih manjina, zastupljenost u Saboru, skupštinama lokalne samouprave), zatim folklor, kulturne udruge, sportski klubovi i slično. I u ovom slučaju, a za ovu temu najvažnije, obrazovne aktivnosti različitih aktera imaju velik značaj za nacionalni identitet manjinskih zajednica. Tako profesorica analizira situaciju u školi i primjećuje neke promjene: „Na zadnjem vijeću roditelj Hrvat je pitao mogu li naša djeca na izlet ići s vašom djecom, ima dakle pomaka. U zbornici je bilo problema, bile su odvojene zbornice, ali sada su svi zajedno. … Roditelji su predložili da idu u istu smjenu, a ravnatelj je bio protiv, na školski odbor to nije otišlo. Škole u prirodi … svatko ide u svojoj smjeni. Prvi put ove godine idu na maturalnu u Grčku zajedno Hrvati i Srbi” (A model, profesorica srpskoga jezika i kulture, OŠ Nikole Andrića,

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 579

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Vukovar, 44 g.). Suradnja i komunikacija na relaciji Hrvati – Srbi u ovoj vukovarskoj školi pokazuje i određeni napredak. Pomaci se odnose na zajedničke izlete, komunikaciju nastavnika u zajedničkoj zbornici, a i roditelji se zanimaju za „one druge” i predlažu neke vidove zajedničkih aktivnosti. Sfera kulture, pored obrazovanja, najvažnija je za nacionalnomanjinske identitete. Ravnateljica mađarske osnovne škole o tome kaže sljedeće: „KUD je osnovan 1949. g., podijeljenost među Mađarima također je prisutna, djeca su podijeljena u školi. Među Mađarima je prisutna podjela na dvije struje unutar iste zajednice. Imamo kadrovski problem, nema dovoljno nastavnika na mađarskom jeziku. Prije 10 godina to nije bilo tako, bilo je kadrova, sada Mađari imaju državljanstvo pa traže posao u Austriji, Njemačkoj” (A model, OŠ Korog, ravnateljica, mađarski jezik i kultura, 58 g.). Da bi se provodila politika obrazovanja nacionalnih manjina, u školskim odborima prema zakonskim propisima trebaju biti zastupljeni i pripadnici manjina na koje se to odnosi. Kakva je situacija po tom pitanju u školama ove županije? Sudionica fokus grupe, pripadnica srpske nacionalne manjine, ističe: „Ne poštuje se zakon o školskom odboru, predstavnici nacionalnih manjina nisu dovoljno zastupljeni … u Osječko-baranjskoj županiji je to bolje riješeno i uglavnom su zastupljeni. … Upozoreni su profesori povijesti da se ne priča o naciji i nacionalnom. … Udruge, KUD-ovi … svi KUD-ovi ne djeluju u školi, ja sam uključena u više takvih udruga, tu se razgovara i o školstvu. Vijeće razmatra Statut, razgovara o dvojezičnosti. Nema dvojezičnih naziva” (A model, predsjednica Vijeća srpske nacionalne manjine, profesorica povijesti, OŠ Siniše Glavaševića, 54 g.). O obrazovanju mladih Rusina saznajemo: „Ja se uvijek moram pomicati, ravnati prema drugima. Ravnatelj smatra da su to izborni predmeti, iako rusinski nije izborni, jer ga se bira samo u prvoj godini. Učenika ima puno na nastavi. Stručni kadar nam fali” (C model, roditelj, vijećnik rusinske nacionalne manjine Petrovci, nastavnik razredne nastave s pojačanim rusinskim, OŠ Antuna Bauera, Vukovar, 46 g.). Pripadnici nacionalnih manjina u svojim istupima u fokus grupi ističu i svoju „drugost” kao nacionalne manjine. Kako navodi nastavnica rusinskoga jezika, ona se mora prilagođavati drugima, ravnati prema njima. I to je nacionalnomanjinsko obilježje, zna se tko je prvi, a tko drugi.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA Vukovarsko-srijemska županija nacionalno je vrlo heterogena, a to se reflektira i u osnovnoškolskom obrazovanju nacionalnih manjina. Tako u ovoj županiji jedan od tih modela obrazovanja za nacionalne manjine (A, B, C) koriste Albanci, Slovaci, Rusini, Ukrajinci, Mađari, Srbi i Makedonci. Poseban je problem u županiji djelomična segregacija između Hrvata i Srba, uzrokovana ratnim događanjima devedesetih godina prošloga stoljeća i teškom devastacijom grada Vukovara od strane JNA i pobunjenih Srba. Na ovome prostoru počinjeni su zločini i od strane hrvatskih snaga, što dodatno usložnjava situaciju i dvadeset godina poslije. Nekadašnje su zajedničke škole Hrvata i Srba prošlost, a razdvojenost učenika iz ovih dviju nacionalnih zajednica, prema iskazima samih protagonista (Hrvata i Srba), predstavlja prepreku rekonstrukciji multietničkih lokalnih zajednica kao i integraciji Srba u hrvatsko društvo. U integraciji Srba u Hrvatsku prisutni su afirmativni i inhibirajući činitelji. U činitelje koji olakšavaju uključivanje Srba u hrvatsko društvo u poslijeratnom razdoblju svakako se mogu, između ostalih, navesti prijeratni suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj i šire, institucionalni okvir u Hrvatskoj (Ustav RH, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i drugi „manjinski” zakoni), povratak Srba u RH i drugi. Čitav proces otežavaju različita „nacionalna” interpretacija novije povijesti, stradanja i traume stanovništva, destrukcija mreže primarnih socijalnih odnosa (hrvatsko-srpsko susjedstvo, prijateljstvo) i drugi. Koji su nalazi empirijskoga istraživanja provedenog u ovoj županiji? Suživot kao civilizacijska paradigma nije u potpunosti zaživio, a obnova rata i nakon njegova završetka manifestira se, kako navode sudionici fokus grupe, u stalnom poticanju mržnje i netrpeljivosti, posebno prema učenicima srpske nacionalnosti. Etnički oblik nacije, posebno u ambijentu izrazito traumatiziranom ratnim zbivanjima, „proizvodi” isključivanje onih

580 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

koji su bili na „drugoj strani” i otežava obnovu mreže primarnih socijalnih odnosa na lokalnoj razini kao i uključivanje tih aktera u javnu sferu bez stigmatizirajućih referenci. S druge strane, učenici Srbi ne žele prihvatiti ni one simbole koji su službena obilježja hrvatske države, a ne samo hrvatske nacije. Obrazovanje je u sferi sekundarne socijalizacije važan činitelj nacionalnoga identiteta manjinskih zajednica. Stoga je za nacionalne manjine u Vukovarsko-srijemskoj županiji važno pohađanje jednog od oblika nastave za nacionalne manjine. Neke općine u kojima su nacionalne manjine brojčano dominantne financijski potpomažu nacionalnomanjinsko obrazovanje. Školski odbori nisu u svim školama formirani tako da su u njima zastupljeni predstavnici nacionalnih manjina razmjerno njihovom udjelu u stanovništvu jedinice lokalne samouprave. U nekim destinacijama roditelji žele da im djeca idu u zajedničke škole, dok se prema nalazima istraživanja tome protive akteri iz sfere politike. U očuvanju nacionalnoga identiteta, kao važnoj brani asimilacije, značajnu ulogu ima jezik nacionalne manjine. Istraživanje je pokazalo da predstavnici manjina to imaju osviješteno, ali se žale da nema dovoljno kadrova (učitelji, profesori) za izvođenje nastave i da kadrovi nisu u svim slučajevima kvalificirani za tu nastavu. Iako je za nacionalni identitet važnija komunikacijska od simboličke funkcije jezika, istraživanje pokazuje da kod većega broja nacionalnih manjina mladi naraštaji slabije poznaju jezik vlastite nacionalne manjine. Aktivnosti su nacionalnih manjina na očuvanju vlastite samobitnosti različite, od kulturnih i političkih do svakodnevice u kojoj se sa sunarodnjacima obnavljaju običaji i uspomene na etničko podrijetlo, komentira nacionalnomanjinska sadašnjost i predviđa perspektiva zajednice. Iako je asimilacija u kontinuitetu prisutna, a broj se većine nacionalnih manjina smanjuje, postojeći ustavnopravni poredak i aktivnosti samih pripadnika upućuju na to da će se i dalje, komunikacijskim i kulturalnim sjećanjem/pamćenjem, prenositi i graditi kolektivni identiteti ovih zajednica.

Literatura Knjige i časopisi 1. Ačaji, M. (2011). Multikulturalno i interkulturalno obrazovanje: razvoj interkulturalne osetljivosti. Novi Sad: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. 2.

Assmann, J. (2005). Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zenica: Vrijeme.

Assmann, J. (2006). Kultura sjećanja. U M. Brkljačić i S. Prlenda (Pr.), Kultura pamćenja i historija (str. 45-78.). Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

Babić, D. (2008). Suživot Hrvata i Srba u Slavoniji. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

Barry, B. (2006). Kultura i jednakost: egalitarna kritika multikulturalizma. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

Bauman, Z. (2009). Identitet. Razgovori s Benedettom Vecchijem. Zagreb: Naklada Pelago.

Bauman, Z. (2011). Tekuća modernost. Zagreb: Naklada Pelago.

Bugarski, R. (2010). Jezik i identitet. Beograd: Biblioteka XX vek.

Cifrić, I. (1990). Ogledi iz sociologije obrazovanja. Zagreb: Školske novine.

10. Čorkalo, D. i Ajduković, D. (2003). Uloga škole u poslijeratnoj socijalnoj rekonstrukciji zajednice. Dijete i društvo, 2-3, 219-233. 11. Čorkalo-Biruški, D. i Ajduković, D. (2008). Stavovi učenika, roditelja i nastavnika prema školovanju: što se promijenilo tijekom šest godina u Vukovaru Migracijske i etničke teme, 24 (3), 189-216. (https:// hrcak.srce.hr/30719) 12. Čorkalo-Biruški, D. i Ajduković, D. (2012). Što određuje međuetničke stavove adolescenata u podijeljenoj zajednici. Društvena istraživanja, 21(4), 901-921. doi.org/10.5559/di.21.4.05

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 581

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

13. Janjić, D. (2010). Nove nacionalne manjine i demokratska manjinska politika. U D. Babić i D. ŽuparićIljić (Ur.), Nacionalne manjine kao faktor stabilnosti u međunarodnim odnosima Hrvatske i Srbije (str. 209-219.). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti. 14. Katičić, R. (1992). Novi jezikoslovni ogledi. Zagreb: Školska knjiga. 15. Kymlicka, W. (2003). Multikulturalno građanstvo. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 16. Malešević, S. (2017). Države, nacije i nacionalizmi: organizacija, ideologija i solidarnost. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 17. Patković, N. (2018., 22. listopada). Škola koja je trebala biti primjer integracije i dijaloga nema ni jednog učenika. Euractiv. (dostupno na: https://euractiv.jutarnji.hr/PiD/obrazovanje/skola-koja-je-trebala-bitiprimjer-integracije-i-dijaloga-nema-ni-jednog-ucenika/7965822/) 18. Perotti, A. (1995). Pledoaje za interkulturalni odgoj i obrazovanje. Zagreb: Educa. 19. Puzić, S. (2007). Interkulturno obrazovanje u europskom kontekstu: analiza kurikuluma odabranih europskih zemalja. Metodika, 8(15), 373-389. (https://hrcak.srce.hr/24602) 20. Rizman, R. (2014). Globalizacija i autonomija. Zagreb: Politička kultura. 21. Sekulić, D. (2014). Identitet i vrijednosti. Sociološka studija hrvatskog društva. Zagreb: Politička kultura. 22. Semprini, A. (2004). Multikulturalizam. Beograd: Clio. 23. Škiljan, D. (2002). Govor nacije. Jezik, nacija, Hrvati. Zagreb: Golden marketing. 24. Županov, J. (1998). Etničnost i politika na europskom geopolitičkom prostoru. U R. Čičak-Chand i J. Kumpes (Ur.), Etničnost, nacija, identitet (str. 199-221.). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti; Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo. Izvori 1. Državni zavod za statistiku. (1996). Popis stanovništva 1991., Dokumentacija 889. Zagreb: Državni zavod za statistiku. 2.

Državni zavod za statistiku. (2002). Popis stanovništva 2001. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

Državni zavod za statistiku. (2013). Popis stanovništva 2011. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. (2014). Odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina u školskoj godini 2012./2013. i 2013./2014. Zagreb: Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Ustav RH. Narodne novine, broj 76/2010.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Narodne novine, broj 155/2002.

Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Narodne novine, broj 51/2000.

Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Narodne novine, broj 51/2000.

582 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Babić, D.: Osnovnoškolsko obrazovanje nacionalnih manjina u Vukovarsko-srijemskoj županiji – analiza empirijskog...

PRIMARY EDUCATION OF NATIONAL MINORITIES IN VUKOVAR-SRIJEM COUNTY: ANALYSIS OF EMPIRICAL RESEARCH (FOCUS GROUP) ABSTRACT This paper analyses the problem of the education of national and ethnic minorities in a multinational society, such as the Croatian one. The situation in this sphere is aggravated by the memory of the conflicts of the 1990s and the changes in the field of inter-ethnic relations, from the ratio of individual national and ethnic communities in the total population to a significant change in the normative and then sociopolitical position of a part of the national corps (‘new’ national minority). There are three models in national minority education (A, B, C), in which members of ethnic and national communities in Croatia who have minority status are educated. As part of a broader study conducted by the Institute for Migration and Ethnic Studies, a focus group was conducted in Vukovar-Srijem County, with participants from primary schools (teachers, parents, representatives of institutions). The analysis of primary education in the Vukovar-Srijem County will demonstrate the problems that all actors face in this process, with particular reference to the function of this type of education in the process of preserving the national identities of these communities. Key words: education, national minorities, Vukovar-Srijem County, assimilation, identity

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 583

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Mario Bara Hrvatsko katoličko sveučilište mario.bara@unicath.hr

MIGRACIJE I ETNOKULTURNI IDENTITET PODUNAVSKIH HRVATA BUNJEVACA U HRVATSKOJ SAŽETAK Podrijetlu Bunjevaca, njihovoj užoj postojbini, migracijama te procesima etnogeneze i oblikovanja njihova identiteta u novim sredinama poklanjalo se dosta prostora u znanstvenim raspravama. Većina znanstvenika suglasna je da je postojbina Bunjevaca prije velikih migracija od 16.-17. stoljeća obuhvaćala kopnene dijelove Dalmacije, zapadnu Bosnu i Hercegovinu. Najbrojnija skupina Hrvata Bunjevaca danas živi u Vojvodini, sjevernom dijelu Srbije, dok su druge skupine prisutne u Mađarskoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s različitim stupnjem očuvanosti bunjevačkoga subetničkog identiteta. Uz Bunjevce koji se u nacionalnom smislu osjećaju Hrvatima u Srbiji postoji zasebna zajednica Bunjevaca koja od 2003. godine ima priznat status nacionalne manjine te uz podršku državnih tijela gradi vlastitu manjinsku infrastrukturu. Uvodni dio rada daje teorijsku perspektivu etnički motiviranih migracija unutar koje se promatraju migracije podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatsku. Drugi dio rada daje pregled vremenske i prostorne razdiobe migracija podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatsku, njihovo društveno i kulturno organiziranje u novoj sredini uz kritički osvrt na dosadašnja istraživanja teme. Suvremeni se identitet promatra kroz nekoliko dimenzija: socijalnu, teritorijalnu i kulturnu. Zatim se izlažu rezultati istraživanja i zaključci o dimenzijama etnokulturnoga identiteta, suvremenim kulturnim praksama, zavičajnom identitetu te nacionalno-vjerskom identitetu. Ključne riječi: migracije, identitet, podunavski Hrvati Bunjevci, Hrvatska

UVOD Pitanje identiteta, (sub)etničkog odnosno nacionalnog, jedno je od središnjih pitanja sociologije i drugih srodnih društveno-humanističkih znanosti. Sociološka tradicija teorije identiteta povezana je sa shvaćanjem identiteta kao višestrukoga, sastavljenog od mnogih elemenata poput jezika, etniciteta, društvenih uloga, dobi, ekonomskog statusa i drugih koji ne egzistiraju neovisno jedni o drugima, već su u stalnoj međusobnoj interakciji. Kolektivni identitet na tragu konstruktivističke paradigme shvaćamo kao ideju zajednice i zajedništva, zajedničkoga podrijetla, osjećaja bliskosti i pripadanja koju dijele pripadnici određene društvene grupe (Grbić Jakopović, 2014). Jednom od najstarijih društvenih institucija može se smatrati etnička institucija (Parsons, 1978). Ona je u razvoju društvenih sustava bila osnovni okvir života većine pripadnika ljudskoga roda čiji su članovi svoj identitet temeljili na vjerovanju u zajedničko podrijetlo i privrženost skupini. U oblikovanju kolektivnoga etničkog identiteta važne su granice prema drugim etničkim grupama s kojima se određena grupa nalazi u interakciji (Barth, 1969). Prema Barthu, „etničke grupe su kategorije pripisivanja i identificiranja kojima se služe sami akteri” (1969, str. 10.). Prije svega, to su znanja skupine o sebi, o drugima i o prostorno-vremenskom kontekstu u kojemu se odvija interakcija i komunikacija. U ljudskoj je prirodi potreba imenovanja i

584 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bara, M.: Migracije i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj

klasificiranja stvari i ljudi, ekskluzivnosti i inkluzije, pomoću kojih se artikulira odnos između klasifikacije i društvene organizacije (Durkheim i Mauss, 1969). Klasificiranje podrazumijeva sustav razlikovanja onih koji pripadaju skupini i onih koji joj ne pripadaju, „insajdera” i „autsajdera”, „nas” i „njih” (Eriksen, 2010, str. 23.). Preduvjet za pojavljivanje navedene dihotomije jest prisutnost društvene interakcije. Promatrači tako u spoznajnom procesu o sebi i drugima razlikovanjem proizvode različitost (Bateson, 1979, str. 99.). Etničnost se stoga može definirati situacijski. Etnička je institucija stvaratelj i čuvar znanja koji je članovima neke grupe nužan da bi opstali kao kolektivni identitet. Ta znanja usađuju se već primarnom socijalizacijom kojom dijete spoznajno, moralno i afektivno stječe pogled na društveni svijet koji je aksiomatski organiziran s pomoću etničkih klasifikacija (Vukić i Bara, 2013, str. 71-72.). Kao posljedica političkih, socijalnih, ideoloških, unutarnjih konflikata ili geografske izolacije mogu se formirati subetničke grupe manje ili više odvojene od jezgre etničkoga tijela (Kleg, 1993, str. 41.). Subetničke grupe mogu nastati zbog nepotpune konsolidacije ili podjele etnije nastale migracijom dijela etnije koja potom može oblikovati neke kulturne specifičnosti zbog teritorijalne udaljenosti od glavnine etničke grupe (Heršak, 1998, str. 264.). Neke od tih osobitosti zbog sociohistorijskoga razvoja mogu biti lingvističke, gospodarske, kulturne, etnografske. Zbog specifičnih povijesnih okolnosti područje današnje Srbije (Vojvodine) Bunjevci su naselili u različitim razdobljima, tijekom više stoljeća, s područja današnjih država Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine. U slučaju podunavskih Hrvata Bunjevaca kao grupa nisu izgubili u potpunosti svoju osobitost, ali isto tako, zbog cijelog niza kulturnih, gospodarskih i političkih veza s matičnom etničkom grupom tijekom 19. i 20. stoljeća, nisu se oblikovali kao zasebna i samostalna etnija (Skenderović, 2017). Tek je suvremeni politički kontekst u Republici Srbiji omogućio oblikovanje zasebnoga predstavničkog tijela onih Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima. Naime, u skladu sa Zakonom o nacionalnim manjinama iz 2002., u Srbiji je iste godine osnovano Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV) (www.hnv.org.rs/onama.php) i Bunjevački nacionalni savit (BNS) 2003 (www.bunjevci.net/nacionalni-savit). To je tzv. bunjevačko pitanje uvelike opteretilo odnose između Republike Hrvatske i Republike Srbije (Žigmanov, 2010), a obje zajednice Bunjevaca, Hrvata i nehrvata, susreću se s izazovima demografskoga regresa i prijenosa elemenata etnokulturnoga identiteta na mlađe generacije (Bara, 2013).

PRISTUPI ETNIČKI MOTIVIRANIM MIGRACIJAMA Često se u istraživanju migracija pristupalo kao jednosmjernom procesu koji najčešće započinje u ruralnoj i završava u urbanoj sredini, ili iz siromašnog, ekonomski nerazvijenog područja u razvijeno i bogato. Prije interesa za nove oblike migracija prevladavala su tri dominirajuća pravca u migracijskim istraživanjima: a) studije inicijalne migracijske odluke, b) studije adaptacije, akulturacije, integracije i interakcije imigranata u primajućim društvima i c) studije čiji je fokus bio usmjeren na izravne posljedice emigracije na društva podrijetla, bez utjecaja povratnih migracija (King, 1986, str. 2.). Među oblicima migracija, napose 1990-ih, između ostalih izdvajale su se i migracije starih dijaspora prema zemljama predaka koji su zbog vlastitoga etničkog podrijetla te zemlje isto smatrale svojima. Takva migracija nerijetko uključuje emotivne i/ili nostalgične razloge i određene socijalne konstrukte. Postoje tendencije da se višeznačni pojam i koncept dijaspora sve intenzivnije rabi zbog političkih razloga čime poseban oblik imenovanja vlastite grupe može postati i dodatan resurs. Na prostoru nekadašnjih europskih višenacionalnih država etničke grupe izvan svojih matica uglavnom su u potpunosti preuzele političku retoriku manjine, a ne dijaspore, naglašavajući time svoju autohtonost za razliku od migrantskih skupina. „Ti primjeri upućuju na činjenicu da uz objektivni kriterij određivanja oblika disperzije i nastanka dijaspora, kao što je vanjsko odvajanje kroz povlačenje granica, postoji i subjektivni kriterij, odnosno svjesna odluka Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 585

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

pripadnika odvojene grupe da se naziva dijasporom ili da se ne naziva dijasporom” (Božić, 2001, str. 119.). U širem shvaćanju migracije pripadnika starih dijaspora prema matičnim domovinama mogu se samo uvjetno promatrati kao povratne migracije jer je u osnovi riječ o imigraciji, a ne o povratku u zemlje svoga rođenja (Čapo Žmegač, 2010, str. 14.). Da situacija bude složenija, među hrvatskim autohtonim manjinama, koje su se većinom oblikovale migracijama od 15. do 18. stoljeća, postoje pojedine regionalne skupine tih manjina koje nisu migrirale, već ih je povlačenje suvremenih političkih granica odvojilo od matičnoga etničkog prostora (primjerice Hrvate u Srijemu ili Boki kotorskoj). Niti njih ne možemo imenovati klasičnim „povratnicima” jer i oni u praksi imigriraju unutar novih graničnih okvira zemlje svojih predaka. Ovakav tip imigracije jedan je od važnih elemenata ukupnih migracija, ali u hrvatskom slučaju bio je među manje istraživanim fenomenima (usp. Čapo Žmegač, 2002). Jedan od razloga koji je mogao utjecati na manje istraživanje ovoga oblika migracija može se naći u nedostatku pouzdanih statističkih podataka koji bi omogućili praćenje ovoga fenomena. Po čemu se onda ovaj tip migracija razlikuje od drugih? Osnovna razlika koju migracija starih dijaspora sadrži pozivanje je na „prirodno pravo” (Shuval, 2000, str. 45.), utemeljeno dodatno u imigracijskim zakonima pojedinih država. Zbog potreba istraživanja novih oblika migracija skovani su novi pojmovi poput: „ancestralne migracije” (ancestral migration) (King, 2000), „migracije dijaspore” (diaspora migration) (Shuval, 2000) i „migracija zbog korijena” (roots migration) (Wessendorf, 2007), „etnička povratna migracija” (ethnic return migration) (Tsuda, 2003; 2010), privilegirana povratna migracija (privileged return migration) (Čapo Žmegač, 2005; Voutira, 2004) (usp. Čapo Žmegač, 2010, str. 15.). Raspadom SFRJ nastao je problem statusa pripadnika pojedinih naroda te bivše države. Nekadašnji konstitutivni narodi tako su se našli u bitno izmijenjenoj situaciji na putu da postanu nacionalnim manjinama (Horvatić, 2001). Postsocijalističko razdoblje ostavilo je u većem broju zemalja srednje i istočne Europe ulogu matičnih država prema sunarodnjacima u susjednim državama, kreirajući posebne legislative prema vlastitim dijasporama, nerijetko uz rizik regionalnih tenzija. Hrvati u Srbiji tijekom 1990-ih bili su lojalni građani i poštivali su ustavni poredak države u kojoj žive. Neovisno o njihovoj lojalnosti bili su objekti etnički motiviranoga nasilja i asimilacijskih politika. Takve su politike uz stvaranje klime straha i nesigurnosti početkom i sredinom devedesetih godina 20. stoljeća posljedično uvjetovale njihovo povećano iseljavanje, napose iz Srijema, nešto manje iz Bačke i Banata (Čapo Žmegač, 2002; 2005; Žigmanov, 2011).

MIGRACIJE PREMA MATIČNOJ DOMOVINI Uz najveće ogranke Hrvata Bunjevaca (dalmatinski, lički, podunavski) jedan ogranak formirao se kao specifična lokalna zajednica postupnim naseljavanjem u Hrvatsku. U cijelom razdoblju postojanja višenacionalne Habsburške Monarhije povijesni izvori bilježe kontinuirane migracije iz hrvatskoga matičnog prostora u druga područja zajedničke države, ali isto tako i obrnuti smjer migracija prema Hrvatskoj u kojemu su sudjelovali i podunavski Hrvati Bunjevci. Brojni su primjeri pojedinačnih migracija koje možemo pratiti preko znamenitih osoba i javnih djelatnika. Možda ponajbolji primjer takve migracije obitelj je Antuna Gustava Matoša koja je etapnom migracijom iz bačkoga Kaćmara prvo dospjela u Plavnu nasuprot Vukovara, zatim u Tovarnik i na kraju u Zagreb. Kako je osobno zabilježio Antun Gustav Matoš: „Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem” (Brešić, 1997, str. 501.). Isto tako, tijekom druge polovice 19. stoljeća odvijaju se ekonomske migracije iz Bačke u Slavoniju zbog razlika u cijeni zemljišta. Sljedeći oblik migracija jesu obrazovne koje u nešto značajnijem broju započinju nakon 1918., a kontinuirano traju do današnjih dana. U tome poratnom razdoblju, točnije 1927., zbog porasta broja studenata iz Bačke osniva se prva udruga podunavskih Hrvata Bunjevaca u Zagrebu – Hrvatsko akademsko društvo Bunjevac (Bušić, 2009, str. 181-183.). Šire okupljanje intelektualaca i drugih osoba podrijetlom iz Bačke zaživjelo je 1938., najprije kao zagrebačka podružnica Hrvatske kulturne zajednice iz Subotice, a od 1940. kao samostalno udruženje pod imenom 586 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bara, M.: Migracije i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj

Društvo bačkih Hrvata (Sekulić, 2006, str. 52-53.). Znatniji priljev novih doseljenika započinje 1941. kada je doselio veći broj mladih osoba koje su nastavljale obrazovanje u Hrvatskoj, ali i istaknutih javnih osoba i njihovih obitelji koje su morale izbjeći pod pritiscima mađarskih vlasti. Da nije riječ samo o pojedinačnim obiteljima, svjedoče dokumenti onovremenih vlasti koje su bilježile pristigle doseljenike.1 Uz uglavnom individualne obrazovne i ekonomske migracije tijekom cijeloga 20. stoljeća (Černelić, 2006; 2018) treba istaknuti val iseljavanja koji je potaknut političkim represijama nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Važno je napomenuti da je u ovome valu više od stotinu intelektualaca (sudaca, pravnika, profesora, liječnika i dr.) samo iz Subotice s obiteljima napustilo Bačku (Zelić, 2009). Migracije podunavskih Hrvata Bunjevaca prema matičnoj domovini 1990-ih možemo promatrati u kontekstu etnički motiviranih migracija. Riječ je o procesu koji nije izoliran samo na prostor bivše Jugoslavije. U navedenom razdoblju odvijale su se masovne migracije etničkih Turaka iz Bugarske u Tursku, etničkih Nijemaca iz bivših sovjetskih republika u Njemačku, etničkih Rusa iz pribaltičkih država u Rusiju, etničkih Estonaca iz Rusije u Estoniju, etničkih Grka iz bivših sovjetskih republika u Grčku, Mađara iz Rumunjske u Mađarsku itd. (Čapo Žmegač, 2005; De Tinguy, 2003; Gödri, 2004; Kulu, 1998; Kulu i Tammaru, 2000; Münz i Ohliger, 2003; Voutira, 2004). Krajem 1990-ih, iako se one nisu prekidale niti u vrijeme agresije na Hrvatsku, ponovno jačaju obrazovne, a potom i ekonomske migracije prema matičnoj domovini. Procjenjuje se da je početkom 1990-ih Vojvodinu napustilo između 30 000 i 45 000 Hrvata koji su se naselili u raznim dijelovima Hrvatske (Čapo Žmegač, 2002). Brojčano narasla zajednica organizirala se osnivanjem zavičajnih i organizacija iseljenih i protjeranih. Većina organizacija pokrenuta je u Zagrebu. Već 1990. djeluje Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata koje je svojim članovima pružalo osjećaj identiteta i povezanosti sa zavičajem. Ovoj se udruzi ubrzo (1991.) pridružila Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, a od 2002. djeluje Udruga za potporu bačkim Hrvatima (Bara, 2015, str. 319.). U razdoblju 1990-ih i 2000-ih djelovala su studentska udruženja Kolo Mladeži i Hrvati iz Vojvodine + (HiV+), a nakon njih od 2011. Hrvatska mladež Bačke i Srijema u Zagrebu. Prema evidenciji koju je vodila Hrvatska matica iseljenika i studentska udruga Hrvati iz Vojvodine +, samo je na Sveučilištu u Zagrebu početkom 2000-ih bilo dvjestotinjak studenata podrijetlom iz Bačke, većinom s područja Subotice i okolice. Tek se nekolicina svršenih studenata odlučila na povratak u Bačku, pa se procjenjuje da je u dva desetljeća obrazovnim migracijama iselilo oko tisuću mladih osoba. Naime, riječ je o razdoblju u kojemu Hrvati u Srbiji nisu imali priznat status nacionalne manjine, sve do 2002., što je uz ekonomsku situaciju dodatno utjecalo na iseljavanje. Navedena društva aktivno su radila na prezentiranju tradicijskih običaja i kulturnoga identiteta podunavskih Hrvata Bunjevaca i drugih zajednica vojvođanskih Hrvata široj javnosti te na upoznavanju nadležnih državnih tijela o položaju hrvatske manjine u Srbiji. Riječ je o raznovrsnim aktivnostima, od javnih tribina, otvorenih pisama, izdavaštva, promocije knjiga, koncerata i izložbi. Metodologije službene statistike ne omogućuju uvid u broj i prostornu zastupljenost podunavskih Bunjevaca u Hrvatskoj. Naseljavali su se diljem Hrvatske, a njihova najveća brojnost i značajnije aktivnosti vezane su za Zagreb (Černelić, 2018, str. 34.). Uz dokazivanje etničkoga podrijetla olakšano je stjecanje hrvatskoga državljanstva, zatim ostvarivanje prava na upisne kvote za pripadnike hrvatske nacionalne manjine i hrvatskoga iseljeništva, pa se ekonomske i obrazovne migracije, koje se i dalje odvijaju, mogu smatrati „privilegiranim etničkim migracijama”.

„Hrvatski ustaški stožer Velike župe Baranja u Osijeku, 18. VII. 1941., Otsjek za izbjeglice, Iskaz izbjeglica Hrvata iz bivše Vojvodine (Bačke i Baranje) koji su se do sada osobno prijavili Hrvatskom ustaškom stožeru u Osijeku, Otsjek za izbjeglice, radi potpore.” (Ured za podržavljeni imetak, 1941)

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 587

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

METODOLOŠKE NAPOMENE Promatranje sa sudjelovanjem jedna je od nastarijih metoda upotrebljavanih u društvenim znanostima koja uključuje dubinsku studiju načina života neke grupe ljudi (Bernard, 2006; DeWalt, DeWalt i Billie, 2011; Jorgensen, 2015). Uz etnologiju i antropologiju metoda ima dugu tradiciju i u sociologiji, napose u razvoju čikaške škole urbane sociologije (Bernard, 2006, str. 346.). Neki autori smatraju da uz promatranje sa sudjelovanjem treba razlikovati čisto promatranje i čisto sudjelovanje (Bernard, 2006, str. 347.; DeWalt, DeWalt i Billie, 2011, str. 21.). Promatranjem sa sudjelovanjem u životu neke skupine istraživač stječe izravan pristup ne samo fizički vidljivom okolišu već i kompleksnom spletu značenja iskustava, misli, osjećaja i aktivnosti (Jorgensen, 2015, str. 1.). To je moguće bliskošću koja istraživaču omogućuje manje ili više aktivno sudjelovanje u uobičajenim situacijama i svakodnevnom životu dok promatra i na drugi način prikuplja informacije te bilježi kontekst u kojemu se odvijaju aktivnosti i ponašanja. Drugim riječima, promatranjem uz sudjelovanje moguće je prikupljati razne podatake koji su često nedostupni za vanjskoga promatrača koji ne sudjeluje. U ovakvim istraživanjima nameću se i brojna etička pitanja (usp. Čorkalo Biruški, 2014) kao i objektivnost. Ovoj metodi, više negoli drugim metodama u društvenim znanostima, kao limitirajući čimbenik nameće se pitanje dosega valjanosti i pouzdanosti. Svjesni negativnoga utjecaja subjektivnosti, u radu će stoga naglasak biti na opisu i razumijevanju vidljivih pojava. Ovakav tip istraživanja podrazumijeva postojanje dostatnoga vremena za istraživanje i određena predznanja o istraživanoj skupini, a da istraživač istovremeno zadrži izvjesnu razinu distance od osoba s kojima provodi vrijeme (Kendall, 2009, str. 58.). Bliskost koja je autoru promatraču omogućila pristup mnogim aktivnostima istraživane skupine jest pripadnost zajedničkom prostoru podrijetla, zatim sudjelovanje u društvenim i kulturnim aktivnostima u Vojvodini i Hrvatskoj, iako autor podrijetlom ne pripada u užem etničkom smislu zajednici podunavskih Hrvata Bunjevaca. Bilješke koje su prikupljane vođene su u nepravilnim vremenskim razmacima od 2007. do 2019., ovisno o dinamici uključenosti u aktivnosti istraživane grupe. Stoga će se prilikom donošenja određenih zaključaka voditi računa o ovom čimbeniku.

DIMENZIJE ETNOKULTURNOGA IDENTITETA U prvome dijelu rada istaknuta je konstruktivistička dimenzija identiteta, koji se također oblikuje situacijski, socijalnom interakcijom i promjenjivog je značenja s obzirom na promjene društvene okoline. S druge strane, esencijalistički pristup identitetu naglasak stavlja na svijest o zajedničkom podrijetlu, teritoriju, jeziku, kulturi i religiji. Za predstavnike neke kulture koja ih definira i diferencira u odnosu na druge važno je postojanje materijalnih i simboličkih resursa koji su joj potrebni za održavanje (Hall, 1996, str. 2.). Fizičke granice, u ovom slučaju i političke, snažno utječu na definiranje društvenih odnosa i granica. Prostor, prema Georgu Simmelu (1997), ima sociološko značenje jer utječe na udruživanje pojedinaca. Simmel smatra kako je koncept prostora iznimno važan u svim odnosima među ljudima jer se u njemu ostvaruje interakcija, ali može predstavljati ograničenja (npr. političke i prirodne granice) i postavljati neke preduvjete za njih. „Granica nije prostorna činjenica sa sociološkim posljedicama nego se sociološke činjenice formiraju prostorno” (Simmel, 1997, str. 143.). Prostor također može predstavljati simbolički resurs. Pripadnost je najčešće dvostruka ili čak višestruka, individualno se razlikuje ovisno o kontekstu, osobnim iskustvima uz podijeljene osjećaje o matičnoj domovini, odnosno zemlji rođenja, regiji i mjestu rođenja. Teritorijalna dimenzija identiteta kod podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj snažno je izražena. Sebe najčešće samooznačavaju teritorijalnom odrednicom bački, „bački Bunjevci” ili „bački Hrvati”, zatim s „podunavski” ili „vojvođanski” (usp. nazivi udruga u Hrvatskoj, npr. Udruga za potporu bačkim Hrvatima, Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata), dok gotovo nikad kao Bunjevci iz Srbije ili nekom sličnom odrednicom. U 588 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bara, M.: Migracije i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj

razgovorima s pripadnicima zajednice koji su doselili u Hrvatsku tijekom 1970-ih godina i kasnije ističe se da ovakva samoidentifikacija nije postojala niti u ranijim razdobljima, što potvrđuje relevantna literatura (usp. Černelić, 2006; Sekulić, 1991). Pripadnici zajednice podunavskih Hrvata Bunjevaca koji danas žive u Hrvatskoj, ponajviše u Zagrebu i njegovoj okolici, imaju poseban odnos prema elementima kulturne baštine, koju svaki novi naraštaj nasljeđuje od roditelja ili daljih predaka (Černelić, 2005, str. 35.). Tu su tradiciju prihvatili u svomu zavičaju i prenijeli je u novu sredinu. Na tragu tumačenja Fredrika Bartha o odabiru simbola kojima etnička zajednica, u ovom slučaju subetnička, izražava svoju specifičnost, možemo primijetiti u promatrane zajednice dijalekt kao čimbenik u procesu identifikacije. Starije generacije doseljenih još uvijek čuvaju, individualno u manjoj ili većoj mjeri, novoštokavski ikavski govor. Kod mlađih skupina doseljenika on je manje zastupljen, a djelomično je očuvan kod osoba podrijetlom iz Tavankuta, Đurđina i drugih ruralnih sredina. Govor mladih iz Subotice, Sombora i nekih drugih mjesta u trenutku dolaska na studij gotovo je u potpunosti bio ekaviziran. Naime, proces gubljenja hrvatskih govora u Vojvodini započet je u Kraljevini Jugoslaviji, napredovao je brzo, a ikavica (bunjevačka, odnosno šokačka) očuvala se tek na selima i salaškim naseljima, uglavnom u starijih osoba koje ju još rabe u svakodnevnoj komunikaciji (Bara i Žigmanov, 2009). Zbog ekavskoga govora pojedinih pripadnika mlađe generacije, koji su dolazili studirati u Hrvatsku, u nekim slučajevima okolina ih je prepoznavala kao Srbe. Također, istraživanja su zabilježila takvu percepciju i za srijemske Hrvate neposredno po njihovu doseljavanju početkom 1990-ih (Čapo Žmegač, 2005, str. 211.). Sve generacije doseljenika ulagale su napore u usvajanje hrvatskoga standarda, ali je akcentuacija često zadržana kao i neki konstrukti rečenica koji nisu svojstveni hrvatskomu jeziku (npr. da + glagol u prezentu „idem da učim”). Slični primjeri jezične adaptacije zabilježeni su s doseljenim Slovacima iz Vojvodine u Slovačku (usp. Zlatanović i Marusiak, 2017, str. 661-662.). Ikavski govor ili neki njegovi elementi najčešće se koriste u intimnijem okruženju suzavičajnika te u formalnim prilikama kod kulturnih priredbi. Nadalje, u različitim javnim prigodama te u obiteljskim zbirkama vidljivi su primjerci odjevnih predmeta, predmeta iz svakodnevne uporabe, koji danas u promijenjenim civilizacijskim prilikama predstavljaju značajan simbol njihova kulturnoga identiteta (Černelić 2005, str. 35.). Popularizaciji tih simbola, u suradnji s udrugama i pojedincima Bunjevcima iz Bačke, svjedočile su izložbe Iz tradicijske baštine bačkih Bunjevaca Hrvata 1998. (usp. Černelić, 2018, str. 34.) ili izložba Slike od slame i božićnjaci bačkih Hrvata Bunjevaca 2014. Dužijanca u Zagrebu 2018. i dr. Upravo elemente kulturnoga nasljeđa podunavski Hrvati Bunjevci izdvajaju kao prepoznatljive markere identiteta. Najčešće su za markere svojega etnokulturnog identiteta birali pojedine značajnije običaje, primjerice božićne, uskrsne običaje, običaje Materice, Oci, razna pučka vjerovanja, elemente pučke pobožnosti, gastronomiju, obiteljski život itd. (Černelić, 2018). Sve navedene markere treba promatrati u vremenskom i prostornom kontekstu. Aktivnosti različitih aktera (pojedinaca i udruga) usmjerene su u revitalizaciji mnogih specifičnih običaja kao potvrda etnokulturnoga identiteta. Identitet zajednice u Hrvatskoj upravo se zasniva na očuvanju i obnavljanju kulturne baštine. Od početka 20. stoljeća i osnivanja prvih zavičajnih akademskih organizacija postoji svojevrsni kontinuitet zajednice podunavskih Bunjevaca u Zagrebu. Kontinuirani priljev novih članova obrazovnim migracijama ima za posljedicu da je velik udio članova zajednice visokoobrazovan. Važnim čimbenicima samoodržanja zajednice pokazale su se prostorne veze, srodničke veze, duhovne veze, kontinuirani priljev novih članova i brojni simboli kao identitetski resursi. Izazov s kojim se susreću zajednice „privilegiranih etničkih migranata” koje njeguju distinktivan identitet u odnosu na većinsko okruženje odnosi se na smanjenje broja zainteresiranih mladih što možemo promatrati kao smanjenje broja potencijalnih nositelja subetničkoga identiteta. Uz postojeće trendove suvremenoga života dugoročno se može očekivati postupno degradiranje, zaboravljanje i nestajanje pojedinih sastavnica Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 589

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

subetničkog identiteta poput jezične baštine, pučkih običaja, napjeva i sl. Međutim, očekivano starenje članova zajednice nije se u tolikoj mjeri negativno odrazilo na cijeli niz društvenih aktivnosti upravo zbog priljeva novih migranata, ali i uključivanja osoba rođenih i odraslih u Hrvatskoj, podrijetlom podunavskih Bunjevaca, u rad zajednice. Kao primjer osvježavanja rada i unošenja novih elemenata snaženja identiteta mogu poslužiti aktivnosti Hrvatske mladeži Bačke i Srijema. Od 2016. godine članovi organiziraju Bunjevačka prela u Zagrebu s ciljem njegovanja i čuvanja običaja i tradicije podunavskih Hrvata Bunjevaca. Prela, kao i druge aktivnosti Hrvatske mladeži Bačke i Srijema, povezale su različite generacije podunavskih Bunjevaca i drugih Hrvata podrijetlom iz Vojvodine. Običaji koji se obnavljaju u novome društvenom okruženju mogu donijeti određene inovacije i prilagodbe iako je tendencija da elementi ostanu stalni i vjerni onima koji su nastali u zavičaju. Mlađi članovi među organizatorima oblače se u narodne nošnje, uz gostovanja i nastupe kulturnih udruga Bunjevaca iz Bačke kako bi se dodatno ojačao moment autentičnosti. Prožimanje nacionalnoga i vjerskog identiteta također je vidljivo u suvremenim kulturnim praksama podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj. Društvo vojvođanskih i podunavskih Hrvata revitalizira predbožićne običaje Materice i Oce, uskrsne običaje, umivanje u cvjetnoj vodi na Cvjetnicu, tradicionalno ukrašavanje jaja, pisanica, Polivače i dr. Riječ je o dijelom pučkim običajima, dijelom vjerskim koji povezuju život obitelji i pojedine blagdane. Njihova je uloga u definiranju subetničkoga identiteta snažna. Važan identitetski dio aktivnosti podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj odnosi se na prostor podrijetla i time prelazi granice nacionalnih država. Transnacionalni etnički aktivizam konceptualiziran je kao eksternalizacija manjinskih strategija, političkoga aktivizma izvan granica nacionalnih država. Primjer mogu biti aktivnosti uglednih članova zajednice različitih struka u smislu susreta i lobiranja za popravljanje položaja Hrvata u Vojvodini kod predstavnika hrvatskih političkih elita. Prakse potvrđuju i sudjelovanje u drugim oblicima aktivnosti poput akademskih (npr. znanstveni skupovi tematski posvećeni Bunjevcima – Identitet bačkih Hrvata, Zagreb, 2008.; Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu, Zagreb, 2012., promocije projekta Leksikona podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca u Hrvatskoj i dr.). Zbog zaštite nacionalnoga identiteta svojih suzavičajnika u Bačkoj pribjegavali su alternativnim kanalima utjecaja zaobilazeći granice nacija-država. Riječ je o različitim akterima (pojedincima, udrugama) koje povezuju zajednički interesi s ciljem utjecaja na državne politike. Zagovaračke mreže, pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske kojim se jamči skrb i zaštita Hrvata u drugim državama, nastojali su osigurati utjecaj na poboljšanje položaja hrvatske manjine u Srbiji (Bara, 2015).

ZAKLJUČAK Kontinuiranim migracijama tijekom 20. stoljeća formirala se zajednica podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj koja je brojnošću, organiziranošću i aktivnostima najzastupljenija u Zagrebu. Zbog uloge obrazovnih migracija u formiranju ove zajednice posljedično je velik udio članova zajednice visokoobrazovan. U nastojanju očuvanja distinktivnoga subetničkog identiteta brojčano narasla zajednica od 1990. pokrenula je nekoliko udruga koje okupljaju različite generacije „etnički privilegiranih migranata”. Zajednica ima poseban odnos prema elementima kulturne baštine koju su migracijama prenijeli u novu sredinu. Aktivnosti su usmjerene na očuvanje najznačajnijih simbola, kao i revitalizaciju specifičnih običaja s ciljem snaženja etnokulturnoga identiteta. Običaji koji se obnavljaju u novome društvenom okruženju nastoje se prenijeti obrascima koji su nastali u zavičaju. Dugoročno se ipak može očekivati njihovo postupno degradiranje zbog utjecaja društvenoga okvira u kojemu se odvijaju. Zajednica pokazuje velik broj identitetskih aktivnosti koje su vezane uz prostor podrijetla i time prelazi granice nacionalnih država.

590 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bara, M.: Migracije i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj

Izvori 1. Ured za podržavljeni imetak. Ministarstvo državne riznice. Odjel za novčarstvo, državnu imovinu i dugove. (1941). Državno ravnateljstvo za ponovu, Srpski odsjek, kutija 543, 4926/1941. Hrvatski državni arhiv (HR-HDA-1076).

Literatura 1.

Bara, M. (2013). Kulturna baština Hrvata u Vojvodini i mogući modeli njezine zaštite. U D. Gavrilović (Ur.), Croatian-Serbian relations; Minority rights-fight against discrimination. Hrvatsko-srpski odnosi u 20. veku: prava nacionalnih manjina, borba protiv diskriminacije (str. 37-52.). Novi Sad: Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje; Golubić (Obrovački): Udruga za povijest, suradnju i pomirenje.

Bara, M. (2015). Transnacionalni etnički aktivizam: slučaj Hrvata u Srbiji. U Lj. Dobrovšak i I. Žebec Šilj (Ur.), Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati kao manjina – europski izazovi (str. 313-326.). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Bara, M. i Žigmanov. T. (2009). Hrvati u Vojvodini u povijesti i sadašnjosti: osnovne činjenice. Subotica: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Barth, F. (1969). Ethnic groups and boundaries. The social organization of culture difference. Oslo: Universitetsforlaget.

Bateson, G. (1979). Mind and Nature: a Necessary Unity. New York, N. Y.: Dutton.

Bernard, R. (2006). Research Methods in Anthropology: Qualitative and Quantitative Approaches. Lanham, MD: AltaMira Press.

Božić, S. (2001). Uloga dijaspore u procesu transnacionalizacije. Revija za sociologiju, 32(3-4), 117-131. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/154063

Brešić, V. (1997). Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb: AGM.

Bušić, K. (2009). Hrvatsko akademsko društvo Bunjevac. U S. Bačić (Ur.), Leksikon podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca, sv. 9. (H) (str. 181-183.). Subotica: Hrvatsko akademsko društvo.

10. Čapo Žmegač, J. (2002). Srijemski Hrvati. Etnološka studija migracije, interakcije i identifikacije. Zagreb: Duriex. 11. Čapo Žmegač, J. (2005). Ethnically privileged migrants in their new homeland. Journal of Refugee Studies, 18(2), 199-215. doi.org/10.1093/refuge/fei021 12. Čapo Žmegač, J. (2010). Različiti pristupi povratnim migracijama: primjer Hrvatske. Studia ethnologica Croatica, 22(1), 11-38. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/62238 13. Černelić, M. (2005). Pristupi istraživanju bunjevačkih identiteta. Studia ethnologica Croatica, 17(1), 25-49. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/4945 14. Černelić, M. (2006). Bunjevačke studije. Zagreb: FF press. 15. Černelić, M. (2018). Bunjevci: migrations, traditional heritage, identities. Beau Bassin: Scholars’ Press. 16. Čorkalo Biruški, D. (2014). Etički izazovi kvalitativnih istraživanja u zajednici: od planiranja do istraživačkog izvještaja. Ljetopis socijalnog rada, 21(3), 393-423. doi.org/10.3935/ljsr.v21i2.7 17. De Tinguy, A. (2003). Ethnic Migrations of the 1990s from and to the Successor States of the Former Soviet Union: ‘Repatriation’or Privileged Migration?. U R. Munz i R. Ohliger (Ur.), Diasporas and Ethnic Migrants, Germany, Israel and Post-Soviet Successor States in Comparative Perspective (str. 112-127.). London: Frank Cass. 18. DeWalt, K., DeWalt, M. i Billie R. (2011). Participant Observation: A Guide for Fieldworkers. Lanham, MD.: Rowman & Littlefield, Md. Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 591

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

19. Durkheim, É. i Mauss, M. (1969). Primitive Classification. London: Cohen & West. 20. Eriksen, T. H. (2010). Ethnicity and Nationalism: Anthropological Perspectives. London: Pluto Press. 21. Gödri, I. (2004). A Special Case of International Migration: Ethnic Hungarians Migrating from Transylvania to Hungary. Finnish Yearbook of Population Research, 40, 45-72. Dostupno na https://journal.fi/fypr/ article/view/44998 22. Grbić Jakopović, J. (2014). Multipliciranje zavičaja i domovina – Hrvatska dijaspora: kronologija, destinacije, identitet. Zagreb: Filozofski Fakultet, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, FF-press. 23. Grillo, R. D. (2003). Cultural Essentialism and Cultural Anxiety. Anthropological Theory, 3(2), 157-173. doi:10.1177/1463499603003002002 24. Hall, S. (1996). Introduction: Who Needs ‘Identity’? U S. Hall i P. Du Gay (Ur.), Questions of Cultural Identity (str. 1-17.). London: Sage. 25. Heršak, E. (Ur.) (1998). Leksikon migracijskoga i etničkoga nazivlja. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti. 26. Horvatić, M. (2001). Jugoslavenski manjinski standardi i Hrvati u SR Jugoslaviji. Migracijske i etničke teme, 17(1-2), 103-126. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/125136 27. Jorgensen, D. L. (2015). Participant Observation. U R. Scott i S. Kosslyn (Ur.), Emerging Trends in the Social and Behavioral Sciences (str. 1-15). New York, N. Y.: Wiley. doi:10.1002/9781118900772.etrds0247 28. Kendall, D. (2010). Sociology in Our Times. Belmont, CA.: Wadsworth 29. King, R. (1986). Return Migration and Regional Economic Development: an Overview. U R. King (Ur.), Return Migration and Regional Economic Problems (str. 1–37). London; Dover, N.H.: Croom Helm. 30. King, R. (2000). Generalizations from the History of Return Migration. U B. Ghosh (Ur.), Return Migration: Journey of Hope or Despair? (7-55.). Geneva: International Organization for Migration, United Nations. 31. Kleg, M. (1993). Hate Prejudice and Racism. Albany, N. Y.: State University of New York Press 32. Kulu, H. (1998). Ethnic Return Migration: An Estonian Case. International Migration, 36(3), 313-336. doi:10.1111/1468-2435.00049 33. Kulu, H. i Tammaru, T. (2000). Ethnic Return Migration from the East and the West: The Case of Estonia in the 1990s. Europe-Asia Studies, 52(2), 349-369. doi:10.1080/09668130050006826 34. Kuşçu, I. (2013). Ethnic Return Migration and Public Debate: The Case of Kazakhstan. International Migration, 52(2), 178-197. doi:10.1111/imig.12055 35. Münz, R. i Ohliger, R.(2003). Diasporas and Ethnic Migrants: Germany, Israel, and Post-Soviet Successor States in Comparative Perspective. London: Frank Cass. 36. Parsons, T. (1978). Action Theory and the Human Condition. London – New York, N. Y.: Free Press. 37. Sekulić, A. (1991). Bački Hrvati: narodni život i običaji. Zagreb: JAZU. 38. Sekulić, A. (2006). Društvo Bačkih Hrvata. U S. Bačić (Ur.), Leksikon podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca, sv. 6. (D) (str. 52-53.). Subotica: Hrvatsko akademsko društvo. 39. Shuval, J. T. (2000). Diaspora Migration: Definitional Ambiguities and a Theoretical Paradigm. International Migration, 38(5), 41-56. doi:10.1111/1468-2435.00127 40. Simmel, G. (1997). The sociology of space. U D. Frisby i M. Featherstone (Ur.), Simmel on Culture (str. 137-169.). London: Sage. 41. Skenderović, R. (2017). Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Subotica: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. 42. Tsuda, T. (2003). Strangers in the Ethnic Homeland. New York, N. Y.: Columbia University Press 592 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Bara, M.: Migracije i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca u Hrvatskoj

43. Tsuda, T. G. (2010). Ethnic return migration and the nation-state: encouraging the diaspora to return “home”. Nations and Nationalism, 16(4), 616-636. doi:10.1111/j.1469-8129.2010.00444.x 44. Voutira, E. (2004). Ethnic Greeks from the Former Soviet Union as “Privileged Return Migrants”. Espace, Populations, Societies 3, 533-544. Preuzeto s https://journals.openedition.org/eps/364?file=1 45. Vukić, A. i Bara, M. (2013). The Importance of Observation, Classification and Description in the Construction of the Ethnic Identity of Bunjevci from Bačka (1851–1910). Dve domovini, 37, 69-81. Dostupno na https://www.dlib.si/details/URN:NBN:SI:DOC-CACWONV3 46. Wessendorf, S. (2007). ’Roots Migrants’: Transnationalism and ‘Return’ among SecondGeneration Italians in Switzerland. Journal of Ethnic and Migration Studies, 7(33), 1083-1102. doi. org/10.1080/13691830701541614 47. Zelić, N. (2009). Hrvatsko proljeće i bački Hrvati. Subotica: Matica hrvatska, ogranak Subotica. 48. Zlatanović, S. i Marusiak. J, (2017). ‘Povratna’ migracija vojvovdjanskih Slovaka i pitanje pripadnosti. Glasnik Etnografskog instituta SANU, LXV(3), 653-668. Preuzeto s http://www.ei.sanu.ac.rs/index.php/ gei/article/view/213 49. Žigmanov, T. (2010). Izgradnja tzv. bunjevačke nacije u Srbiji i vanjska politika Republike Hrvatske. U R. Skenderović (Ur.), Identitet bačkih Hrvata (str. 319-355.). Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Subotica: Hrvatsko akademsko društvo. 50. Žigmanov, T. (2011). Osvajanje slobode – Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskoga prevrata 2000. Subotica: Hrvatsko akademsko društvo.

MIGRATION AND ETHNOCULTURAL IDENTITY OF DANUBIAN CROATS BUNJEVCI IN CROATIA ABSTRACT Bunjevci origin, their original homeland, migration as well processes of ethnogenesis and shaping of their identity was subject of many scholars’ dialogs. Most scientists agree that the Bunjevci original homeland, before the great migrations of 16th and 17th century, included the mainland parts of Dalmatia, western Bosnia and Herzegovina. The largest group of Croats Bunjevci lives today in Vojvodina, northern part of Serbia, while other groups are present in Hungary, Croatia and Bosnia and Herzegovina with a different degree of preservation of Bunjevacsubethnic identity. In addition to Bunjevci in Serbia who declare themselves as Croats, there is a separate community of Bunjevci, which have a recognized status of a national minority since 2003 and with the support of state bodies they are building their own minority infrastructure. The introductory part of the paper gives a theoretical perspective of ethnically motivated migrations - the context in which the migrations of the Danubian Croats Bunjevci to Croatia are studied. The second part of the paper gives an overview of the temporal and spatial distribution of the migration of the Danubian Croats Bunjevci to Croatia, their social and cultural organization in the new social environment, with a critical literature review of the topic. Contemporary identity of this community we analyzed through several dimensions: social, territorial, and cultural. Finally, we present the results of a conducted research and conclusions on different dimensions of ethno-cultural identity, contemporary cultural practices, regional identity and national-religious identity of Danubian Croats Bunjevci in Croatia. Key words: migration, identity, Danubian Croats Bunjevci, Croatia

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 593

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Zlata Berkeš Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku zlataberkes77@gmail.com

MAĐARI U BJELOVARSKO-BILOGORSKOJ ŽUPANIJI (MIGRACIJE, JEZIK I IDENTITET) SAŽETAK

U radu se predstavljaju razlozi doseljavanja Mađara krajem 19. stoljeća na područje sadašnje Bjelovarskobilogorske županije i prikazuje način očuvanja mađarske kulture i jezika do Domovinskoga rata s posebnim osvrtom na obrazovanje na mađarskom jeziku. Metodom komparacije prikazuje se broj pripadnika mađarske nacionalne manjine zaključno s podatcima posljednjega popisa stanovništva i način očuvanja mađarske kulture radom udruga s područja Bjelovarsko-bilogorske županije. Autorica u radu donosi informacije o načinu čuvanja nacionalnoga identiteta tijekom dvadesetoga i na početku dvadeset i prvoga stoljeća na području bjelovarskog, daruvarskog i grubišnopoljskoga kraja. Ključne riječi: migracija, Mađari, mađarske škole, Bjelovarsko-bilogorska županija, nacionalne manjine

UVOD Na područje današnje Bjelovarsko-bilogorske županije Mađari su se u većem broju doseljavali tijekom druge polovice 19. stoljeća iz pograničnih županija, prije svega s područja županije Somogy. Kao razlozi doseljavanja Mađara na ovo područje u prvom redu navode se nepovoljni gospodarski uvjeti u Mađarskoj. Brojni doseljenici prije doseljavanja radili su na grofovskim imanjima, dok se kao glavni razlog doseljavanja navodi povoljna cijena poljoprivrednoga zemljišta. Kako su se Mađari bavili zemljoradnjom i stočarstvom, te imali razvijeniji način obrade zemlje od onoga kojim su se koristili starosjedioci u Hrvatskoj, povoljna cijena zemljišta bila je jedan od glavnih razloga doseljavanja. Prema iskazu navedenom u knjizi Mađari u središnjoj Hrvatskoj kazivača čiji je pradjed doselio u naselje na području Bjelovarsko-bilogorske županije, „imanje se kupilo za bijeli kruh” (Škiljan, 2016, str. 25.). Na inicijativu Mađara, uz pomoć Julijanskog saveza koji je zagovarao interese Mađara, osnovane su mađarske škole u brojnim naseljima današnje Bjelovarsko-bilogorske županije. Posebne škole za mađarsku djecu osnovane su s ciljem da se ne zaboravi mađarski jezik. Osim jezika, Mađari su na područje županije doveli i tada na ovom području novi vjerski život – kalvinizam. Centar je vjernika Reformirane crkve u Velikoj Pisanici od 1903. godine do danas. U ovom radu metodom komparacije prikazat će se opadanje broja Mađara na području Bjelovarsko-bilogorske županije tijekom posljednja tri ciklusa popisa stanovništva te utvrditi na koji način Mađari u današnje vrijeme čuvaju svoj identitet.

BOGATSTVO NACIONALNIH MANJINA BJELOVARSKO-BILOGORSKE ŽUPANIJE U sastavu Bjelovarsko-bilogorske županije, osim sjedišta županije grada Bjelovara, nalaze se gradovi Daruvar, Čazma, Garešnica i Grubišno Polje te 18 općina („Zemljopisni položaj”, n. d.).

594 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Berkeš, Z.: Mađari u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (migracije, jezik i identitet)

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine na području Bjelovarsko-bilogorske županije živi 119 764 stanovnika, a prosječna je starost stanovništva 42 godine (Državni zavod za statistiku, 2013). Za Bjelovarsko-bilogorsku županiju karakteristično je da je bogata pripadnicima nacionalnih manjina. „U Hrvatskoj je osim većinskih Hrvata priznato ukupno dvadeset dvije nacionalne manjine što dokazuje da je Hrvatska i u dugom povijesnom razdoblju i u aktualnom vremenu multietnički geopolitički prostor” (Babić, 2015, str. 15.). Prema tome, može se zaključiti da je Bjelovarsko-bilogorska županija multietnički geopolitički prostor budući da na njezinu području žive pripadnici svih nacionalnih manjina priznatih Ustavom Republike Hrvatske (NN56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14). Najbrojnija je srpska nacionalna manjina koju čini 7552 pripadnika odnosno 6,31 %, zatim slijedi češka nacionalna manjina sa 6287 pripadnika odnosno 5,25 %, dok mađarsku nacionalnu manjinu prema posljednjem popisu stanovništva čini 881 pripadnik odnosno 0,74 %. Bjelovarsko-bilogorska županija jedna je od rijetkih županija u Republici Hrvatskoj koja u svojoj administraciji ima zaposlenoga savjetnika za nacionalne manjine. Zadaća je savjetnika za nacionalne manjine suradnja s izabranim vijećima češke, srpske, mađarske i albanske nacionalne manjine te predstavnikom Roma, provođenje kulturnih i prosvjetnih angažmana nacionalnih manjina s ciljem zajedničke suradnje i promocije svih nacionalnih manjina na području županije. Kako je Bjelovarsko-bilogorska županija bogata pripadnicima nacionalnih manjina, ne čudi da se jedna od najvažnijih manifestacija za pripadnike nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj već dvanaest godina zaredom održava upravo u gradu Bjelovaru. Domaćin je manifestacije Češka obec Bjelovar. U sklopu manifestacije naziva „Večer nacionalnih manjina” manjine imaju prigodu predstaviti kulturno-umjetnički program i stvaralaštvo svojih društava i udruga. Na taj način glazbom i plesom te običajima čuvaju povezanost s matičnim zemljama, a svojim djelovanjem doprinose bogatstvu različitosti države u kojoj žive. Nekoliko tisuća posjetitelja svjedoči o zanimljivosti ove manifestacije.

USPOREDBA REZULTATA POPISA STANOVNIŠTVA MAĐARSKE NACIONALNOSTI NA PODRUČJU BBŽ 1991., 2001. I 2011. GODINE Rezultati popisa stanovništva provedenih sredinom 1991. godine prikazuju demografska obilježja neposredno prije ratnih djelovanja na području Republike Hrvatske u okviru prijelazne upravno-teritorijalne podjele do uspostavljanja današnjih županija. Bjelovarsko-bilogorska županija u okviru administrativnih granica sastojala se od pet općina unutar Zajednice općina Bjelovar: Bjelovar, Čazma, Daruvar, Garešnica i Grubišno Polje (Sabolović i Vuković, 2014). Bjelovarsko-bilogorska županija bila je izravno uključena u ratna zbivanja što je imalo za posljedicu izmijenjenu strukturu stanovništva, što će biti razvidno iz popisa stanovništva 2001. godine.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 595

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Tablica 1. Prikaz stanovništva Zajednice općina Bjelovar prema nacionalnosti 1991. Naziv općine

Bjelovar

Čazma

Daruvar

Garešnica

Grubišno Polje

Ukupno

53 113

13 897

10 459

14 297

6015

97 781

Srbi

5898

685

10 074

2058

4540

23 255

Jugoslaveni

2631

234

1653

556

636

5710

Muslimani

198

Slovenci

142

230

Mađari

615

571

317

498

2022

Italijani

Česi

309

5572

538

1953

8393

Albanci

488

608

Crnogorci

119

Romi

144

Makedonci

131

Slovaci

Rusini

Nijemci

123

Ukrajinci

Rumunji

Rusi

Poljaci

Jevreji

Bugari

Turci

Grci

Austrijanci

Vlasi

Ostali

1338

192

694

307

274

2805

1057

116

606

218

134

2131

66 039

15 263

30 092

18 442

14 206

144 042

Hrvati

Nacionalno neopredijeljeni Regionalno opredijeljeni Nepoznato Ukupno

Izvor: Državni zavod za statistiku

Prema popisu stanovništva 1991. godine Bjelovarsko-bilogorska županija imala je 144 042 stanovnika, a deset godina kasnije broj stanovnika smanjio se za 7,6 % i iznosio je 133 084. Prema posljednjem popisu stanovništva broj stanovnika Bjelovarsko-bilogorske županije iznosi 119 764, što je za18,2 % odnosno 24 278 manje u odnosu na 1991. godinu. Bjelovarsko-bilogorska županija bila je izravno uključena u ratna zbivanja. Posljedice koje je učinila ratna agresija i emigracija srpskoga stanovništva jesu i u promjeni u strukturi nacionalnosti, što je najizraženije među pripadnicima srpske nacionalne manjine. Prema popisu stanovništva iz

596 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Berkeš, Z.: Mađari u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (migracije, jezik i identitet)

1991. godine broj izjašnjenih Srba iznosio je 23 255, dok je deset godina kasnije taj broj znatno smanjen i iznosi 9421, što je za 59,49 % manje u odnosu na 1991. godinu. Tablica 2. Prikaz popisa stanovništva prema narodnosti u BBŽ 2001. i 2011. godine 2001. Ukupno stanovnika (133 084)

2001. %

2011. (ukupno stanovnika 119 764)

2011. %

755

0,57%

743

0,60%

Austrijanci

0,01%

0,00%

Bošnjaci

0,05%

121

0,10%

Bugari

0,01%

Crnogorci

0,06%

0,05%

Česi

7098

5,33%

6287

5,25%

Mađari

1188

0,89%

881

0,74%

Makedonci

0,07%

Nijemci

0,06%

0,08%

Poljaci

0,01%

Romi

140

0,11%

391

0,33%

Rumunji

0,01%

Rusi

0,01%

Rusini

0,01%

Slovaci

0,03%

Slovenci

120

0,09%

102

0,09%

Srbi

9421

7,08%

7552

6,31%

0,06%

0,00%

0,01%

0,00%

BBŽ Albanci

Talijani Turci Ukrajinci

Vlasi Židovi

0,01%

Ostali

156

0,12%

0,08%

Izvor: Državni zavod za statistiku

Kako je predmet ovoga rada mađarska nacionalna manjina na području Bjelovarsko-bilogorske županije, u ovome dijelu rada prikazat će se i usporediti podatci o broju pripadnika mađarske nacionalne manjine na području Bjelovarsko-bilogorske županije prema popisu stanovništva 2001. i 2011. godine s osvrtom na broj pripadnika u županijskim naseljima te usporediti s rezultatima popisa stanovništva provedenoga 1991. godine prema tadašnjem ustrojstvu Zajednice općina Bjelovar. U Tablici 3. prikazani su podatci o broju pripadnika mađarske nacionalne manjine 1991. godine. Broj Mađara na području Zajednice općina Bjelovar, današnje Bjelovarsko-bilogorske županije 1991. godine iznosio je 2022 i Mađari su činili 1,40 % ukupnoga stanovništva. Najveći broj Mađara bio je smješten na području koje je obuhvaćala općina Bjelovar – 615, zatim slijedi područje općine Daruvar s 571. Općina Grubišno Polje u svojoj je strukturi imala čak 3,50 % Mađara s ukupnim brojem od 498 stanovnika. Mađara je bilo i na području općine Garešnica, 1,72 % ukupnoga stanovništva odnosno 317. Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 597

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Tablica 3. Prikaz broja stanovnika mađarske nacionalnosti općina Bjelovarsko-bilogorske županije 1991. godine Naziv općine

Ukupno 1991.

Mađari 1991.

Mađari 1991. %

Bjelovar

66 039

615

0,93

Čazma

15 263

0,14

Daruvar

30 092

571

1,90

Garešnica

18 442

317

1,72

Grubišno Polje

14 206

498

3,51

Ukupno

144 042

2022

1,40

Izvor: Državni zavod za statistiku

Prema popisu stanovništva 2001. godine broj se Mađara u odnosu na 1991. godinu s 2022 kada su Mađari činili 1,40 % ukupnoga stanovništva smanjio za 834, što u postotku iznosi 41,25 %. Broj Mađara 2001. godine na području Bjelovarsko-bilogorske županije iznosio je 1188 odnosno 0,89 % ukupnoga stanovništva. Podatci iz 2011. godine prikazuju ponovni pad broja pripadnika mađarske nacionalne manjine. Prema posljednjem popisu stanovništva u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji broj Mađara iznosi 881, što je u strukturi ukupnoga stanovništva Bjelovarsko-bilogorske županije 0,74 %. Do pada broja pripadnika, kako mađarske nacionalnosti tako i drugih nacionalnosti i većinskoga stanovništva, došlo je prije svega zbog konstantnoga pada broja stanovnika Bjelovarsko-bilogorske županije. Odraz je to negativnih demokratskih kretanja, iseljavanja koja nadmašuju useljavanje u Županiji, ali i posljedica ratne agresije na Republiku Hrvatsku (Feletar i Feletar, 2008). Isto tako, na smanjenja broja pripadnika mađarske nacionalne manjine utjecalo je i to što je riječ o starijoj dobnoj strukturi pripadnika mađarske nacionalne manjine kao i asimilaciji pripadnika nacionalnih manjina, kako mađarske, tako i ostalih nacionalnih manjina. Od gradova na području BBŽ najveći je broj pripadnika mađarske nacionalne manjine u gradu Grubišnom Polju, kako 2001. (228) tako i 2011. godine (168), zatim slijedi Daruvar koji je 2001. godine imao 139 pripadnika mađarske nacionalne manjine, dok je taj broj 2011. godine iznosio 114. Od općina na području BBŽ najveći je broj pripadnika mađarske nacionalne manjine u općini Dežanovac, 2001. godine iznosio je 155 odnosno 4,62 % ukupnoga stanovništva, dok je 2011. godine broj pripadnika mađarske nacionalne manjine nešto manji i iznosi 111 odnosno 4,09 % ukupnoga stanovništva. Isto tako, zamjetan je broj pripadnika mađarske nacionalne manjine na području općine Velika Pisanica, 2001. broj pripadnika mađarske nacionalne manjine iznosio je 101, dok je deset godina kasnije taj broj iznosio 82. Zamjetan je i broj pripadnika mađarske nacionalne manjine na području općina Nove Rače, Velikoga Grđevca te Končanice.

598 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Berkeš, Z.: Mađari u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (migracije, jezik i identitet)

Tablica 4. Prikaz stanovništva mađarske nacionalnosti 2001. i 2011. godine na području BBŽ Bjelovarsko-bilogorska županija

Mađari 2001.

Mađari 2011.

Mađari 2001. %

Mađari 2011. %

107

0,26

0,23

Čazma

0,04

Daruvar

139

114

1,05

0,98

Garešnica

113

0,97

0,67

Grubišno Polje

228

168

3,03

2,59

0,29

0,14

Dežanovac

155

111

4,62

4,09

Đulovac

0,44

0,46

Hercegovac

1,15

0,92

Ivanska

0,11

0,10

Kapela

0,07

Končanica

2,16

1,82

Nova Rača

2,31

1,66

Rovišće

0,02

0,04

Severin

0,39

0,57

Sirač

0,04

0,14

Šandrovac

1,53

0,90

0,05

101

4,70

4,60

Velika Trnovitica

0,30

0,29

Veliki Grđevac

2,51

2,25

Veliko Trojstvo

0,10

0,11

Zrinski Topolovac

1188

881

0,89

0,74

Gradovi: Bjelovar

Općine Berek

Štefanje Velika Pisanica

BBŽ UKUPNO Izvor: Državni zavod za statistiku

DOSELJAVANJE MAĐARA NA PODRUČJE DANAŠNJE BJELOVARSKO-BILOGORSKE ŽUPANIJE Mađari su se na područje današnje Bjelovarsko-bilogorske županije počeli doseljavati osamdesetih godina 19. stoljeća iz nerazvijenih područja Mađarske. Prvi značajniji slučaj iseljavanja na područje bjelovarsko-bilogorskoga kraja dogodio se 1864. godine kada su seljaci iz županije Somogy kupili zemlju na području Velikih Bastaja i Koreničana u blizini Daruvara. Prema statističkim podatcima iz 1900. u Hrvatsku je od ukupno 135 178 useljenika iz Mađarske 53 625 došlo iz županije Bach Bodrog, 19 794 iz županije Somogy, 12 223 iz županije Zala i 12 029 iz županije Baranya (Škiljan, 2016, str. 14.). Riječ je o županijama koje su smještene nedaleko od današnje hrvatsko-mađarske granice. Razlozi za doseljavanja Mađara na ove prostore bili su ukidanje feudalizma, demilitarizacija Vojne krajine te modernizacija poljoprivrede. Srpski graničari, koji nisu bili skloni radu, vrlo su povoljno prodavali poljoprivredno zemljište. Prema iskazu stanovnika naselja Grabavac Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 599

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Ištvana Rude, „Mađari su bili siromašni, a ovdje se za jedan kruh moglo kupiti imanje” (Sipos Zsivich, 2008, str. 14.). Da su ekonomski razlozi bili jedan od odlučujućih faktora iseljavanja Mađara, navodi i iskaz Ivana Berkeša iz Velike Pisanice: „Pradjed i njegov otac su želi u Mađarskoj na velikih grofovskim imanjima. Tek svaki deveti snop žita bio je njihov”. Kazivač Joško Borbaš iz Velike Pisanice u iskazu navodi da su „Mađari donijeli brašno i pekli kruh u krušnoj peći. Hrvati i Srbi nisu mogli prestati jesti taj kruh pa su Mađarima davali jeftino zemlju da siju pšenicu kako bi imali bijeloga kruha” (Škiljan, 2016, str. 15.). Osim što su se Mađari na području današnje Bjelovarsko-bilogorske županije bavili poljoprivredom, bogatije domicilno stanovništvo zapošljavalo je Mađare na svojim imanjima. Dolazak Mađara obogatio je lokalno stanovništvo novim znanjima. O dobrim međuljudskim odnosima govori iskaz Joška Borbaša da su svi znali mađarski jer su srpska, hrvatska i njemačka djeca odgajana s mađarskom djecom. Isto tako, kalvinsku crkvu pohodili su i pravoslavni vjernici i rimokatolici. U samim početcima odnosi Mađara i posebice Nijemaca i drugih nacionalnosti nisu bili idilični: „Hrvati su mogli sjeći drva u šumi gratis, a Mađari su plaćali” (Škiljan, 2016, str. 24.). Nacionalno mješoviti brakovi bili su rijetki u prvim godinama doseljavanja, za razliku od današnjice. Možda je razlog tome što Mađari nisu dobro ili nisu uopće govorili hrvatski jezik, odnosno što Hrvati i Mađari nisu rado uzimali zeta ili snahu druge nacije i običaja. Još su rjeđi bili brakovi između Mađara i Srba, posebice zbog različitih vjeroispovijesti (Škiljan, 2016, str. 26.).

NEZADOVOLJAVAJUĆI POLOŽAJ MAĐARA DO I NAKON ZAVRŠETKA II. SVJETSKOG RATA Državni tajnik tadašnje mađarske Vlade grof Kuno Klebersbeg 1904. godine pokrenuo je akciju spašavanja mađarstva osnivanjem udruge Julian s ciljem pokretanja osnovnoga obrazovanja na materinskom jeziku, oživljavanja vjerskoga i kulturnoga života, te osnivanjem škola i knjižnica na području Hrvatske gdje su živjeli Mađari. Nastanak Kraljevine SHS doveo je do velikih negativnih promjena za Mađare u Hrvatskoj, pogoršao se njihov položaj te su se kao pripadnici nacionalne manjine osjećali nepoželjnima. Osim nekoliko reformatskih škola zatvorene su sve škole i knjižnice na mađarskom jeziku što je, uz ostale političke čimbenike, znatno utjecalo na smanjenje broja Mađara (Sipos Zsivich, 2008, str. 15. i 16.). Osim političke i kulturne motivacije iseljavanja Mađara, na pojačanje iseljavanja utjecala je i posljedica vladine agrarne i manjinske politike. Naime, Mađari, osim što na izborima 28. listopada 1920. godine nisu imali izborno pravo, nisu imali ni pravo na dobivanje zemlje prilikom agrarne reforme osim onih koji su prešli na pravoslavlje (Ivković, Vusić i Blažeković, 2010, str. 717.). Kako je među Mađarima bilo dosta bezemljaša koji su do 1918. godine obrađivali zemlju veleposjednika, Mađari su izostavljeni prigodom podjele zemljišta te su u velikom dijelu počeli tražiti spas u iseljavanju u prekomorske zemlje. U sukobima između Hrvata i Srba od uspostave Kraljevine SHS pa sve do sloma Kraljevine Jugoslavije 1941. godine Mađari su ostali neutralni (Škiljan, 2016, str. 28.). Odnosi Mađara i Srba pogoršali su se za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. 7 000 Mađara napustilo je područje današnje Hrvatske, a u domove protjeranih Mađara uselili su se Srbi (Sipos Zsivich, 2008, str. 16.). U proljeće 1944. godine na području općine Velika Pisanica partizani su započeli s intenzivnom prisilnom mobilizacijom Mađara. Mađari su iskazivali otpor mobilizaciji, pa su partizanske vlasti istovremeno poduzimale i protjerivanje i mobiliziranje i uvjeravanje na ostanak, no velik dio Mađara odbijao je pristupiti partizanskom pokretu i odlučili su se na odlazak u Mađarsku. Partizanske su vlasti u jednom trenutku pokušale zaustaviti odlazak Mađara jer se pojavio problem jesenske sjetve u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Nakon objavljivanja odluke ZAVNOH-a da se iz zemlje ne mogu iseljavati muškarci između 16 i 50 godina, dio Mađara odustaje od iseljavanja i priključuje se partizanskoj vojci iz razloga da ih se ne šalje u radne logore. Naime, u Velikoj Pisanici nakon završetka Drugoga svjetskog rata osnovan je logor za ratne zarobljenike i za političke kažnjenike te za Nijemce i Mađare iz okolice. Početkom srpnja 1945. godine u Sabirnom logoru u Velikoj Pisanici

600 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Berkeš, Z.: Mađari u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (migracije, jezik i identitet)

nalazila se ukupno 831 osoba, od toga 185 Nijemaca i Mađara (Ivković, Vusić i Blažeković, 2010, str. 717-725.). Prema tabličnom prikazu ratnih i poratnih žrtava za općinu Velika Pisanica prema nacionalnoj pripadnosti od ukupno 270 žrtava 7,78 % odnosno 21 žrtva odnosila se na Mađare, 11,85 % odnosno 21 žrtva odnosila se na Nijemce, te 80 % odnosno 216 žrtava odnosilo se na Hrvate (Ivković, Vusić i Blažeković, 2010, str. 760.). Za područje cijele današnje Bjelovarsko-bilogorske županije prema tabličnom prikazu ratnih i poratnih žrtava prema nacionalnoj pripadnosti od ukupno 6322 žrtve, 2,64 % odnosno 167 žrtava odnosilo se na Mađare, 5,06 % odnosno 320 na Čehe, 6,98 % odnosno 441 na Nijemce, 0,49 % odnosno 31 na Srbe, 0,19 % odnosno 12 na ostale, 0,36 % odnosno 23 žrtve su nepoznate (Ivković, Vusić i Blažeković, 2010, str. 70.). Profesor Josip Vusić, jedan od suautora ranije citiranoga djela Jugoslavensko nasilje i prešućivanje žrtve 2. Svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije, u svom neobjavljenom radu „Progon i nestajanje Mađara u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji u Drugome svjetskom ratu i poraću” utvrđuje stradavanje mađarskoga stanovništva za vrijeme rata i poraća. U svome radu koristi podatke iz publikacije Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske od 1880. do 1991. po naseljima izdavača Državnog zavoda za statistiku, Zagreb, 1998., knjiga I. II. kako bi utvrdio podatke o narodnosti od 1900. godine. Godine 1910. i 1953. smatraju se graničnim godinama što se tiče naseljavanja i gubitka mađarskoga stanovništva na ovim prostorima. Tablica 5. Prikaz broja Mađara BBŽ prije i nakon dvaju svjetskih ratova godina

1900.

1910.

1948.

1953.

broj Mađara BBŽ

13 490

15 309

8089

7012

Izvor: prof. Josip Vusić, osobno istraživanje

Profesor Josip Vusić u svome radu zaključno navodi da je pad broja Mađara od 1910. do 1953. godine iznosio 8297 osoba ili 54,19 %. Za približno 1080 osoba ili 13,02 % autor je pronašao pisani trag o njihovim ratnim i poratnim stradavanjima te protjerivanjima i iseljavanjima. Za ostalih 7217 osoba – 86,98 % autor nije pronašao pisane tragove. Te su osobe nestale s prostora Bjelovarsko-bilogorske županije u Drugome svjetskom ratu i nakon rata do 1953. godine. Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata brojne mađarske kuće ostale su prazne, te su se u domove protjeranih Mađara doseljavali Hrvati iz Bosne koji su se po mentalitetu i načinu života razlikovali od lokalnih Srba. Prema iskazu Imbre Berkeša „iz 29 bosanskih sela, koja su bila potopljena Buškim blatom 1963. godine, u prazne kuće u Velikoj Pisanici doselili su se Hrvati koji se nisu odmah nabolje snašli” (Škiljan, 2016, str. 29.).

SUDJELOVANJE MAĐARA S PODRUČJA BBŽ U DOMOVINSKOM RATU Bjelovarsko-bilogorska županija, zbog izrazito kompleksnoga geografskog položaja u odnosu na elemente srpske pobune u Hrvatskoj, bila je izravno uključena u ratna zbivanja koja se mogu kategorizirati u tri ključna, prijelomna trenutka: osnivanje paradržavnih tvorevina okarakteriziranih kao srpske autonomne oblasti koje su dijelom graničile s Bjelovarsko-bilogorskom županijom; otvorena agresija s ključnim trenutkom ustroja krovnoga vojnog tijela u zapadnoj Slavoniji; vojno-redarstvena akcija naziva Otkos-10 zahvaljujući kojoj su oslobođena privremeno okupirana naselja i onemogućeno napredovanje neprijatelja i spajanje njihovih snaga (Sabolović i Vuković, 2014). U Domovinskom ratu aktivno su sudjelovali i Mađari, bilo kao pripadnici Narodne zaštite, Hrvatske vojske, policije. Mađari bjelovarskog i grubišnopoljskoga kraja, osim u ranije spomenutoj, za Bjelovarsko-bilogorsku

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 601

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

županiju značajnoj vojno-redarstvenoj akciji Otkos-10, sudjelovali su i u borbama na pakračkom i istočnoslavonskom ratištu, kao i u akcijama Bljesak i Oluja. Prema kazivanju aktivnih sudionika Domovinskoga rata pripadnika mađarske nacionalne manjine iz bjelovarskoga kraja u Hrvatskoj je vojsci sudjelovalo oko 20 – 25 Mađara, a iz grubišnopoljskoga kraja ih je bilo oko 75-100. Prema podatcima kazivača sudionika Domovinskoga rata s daruvarskoga je područja u Domovinskom ratu aktivno sudjelovalo oko 100 Mađara (Škiljan, 2019).

OČUVANJE NACIONALNOGA IDENTITETA MAĐARA UZ POMOĆ JEZIKA Jedan od ključnih elemenata očuvanja nacionalnoga identiteta Mađara u 20. stoljeću na području današnje Bjelovarsko-bilogorske županije svakako je bio jezik. U tu svrhu osnovan je Julijanski savez s ciljem osnivanja mađarskih škola. Julijanski savez osnovao je škole na području čitave Hrvatske, a prva mađarska škola na području današnje Bjelovarsko-bilogorske županije osnovana je u Velikoj Pisanici 1894. godine. Nakon toga osnovan je znatan broj mađarskih škola na područjima gdje su živjeli Mađari (Škiljan, 2016, str. 35.). U Hrvatskoj su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije zatvorene sve škole na mađarskom jeziku. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije podupiralo se obrazovanje na materinskom jeziku te je u Dežanovcu, Velikoj Pisanici i Bedeniku bilo organizirano njegovanje materinskoga jezika (Sipos Zsivich, 2008, str. 19.). U Velikoj Pisanici mađarska je škola do 1958. godine djelovala s prekidima, a potom je zbog maloga broja učenika priključena hrvatskoj školi (Škiljan, 2016, str. 38.). U mjesnoj školi tijekom školske godine 1971./1972. počeo je s radom odjel za njegovanje mađarskoga jezika u matičnoj školi u Velikoj Pisanici te u područnoj školi Bedenik (Sipos Zsivich, 2008, str. 19.). Mađarski je jezik u početku bio jedini jezik na kojemu su Mađari bilogorskoga područja komunicirali. Nerijetko je bio slučaj nepoznavanja hrvatskoga jezika, koji su djeca naučila tek u školi (Škiljan, 2016, str. 76.). Jezik je s vremenom postao sve manje u uporabi, tako da danas rijetko koji Mađar s bilogorskoga područja, osim starijih pripadnika, poznaje mađarski jezik, što dokazuje i podatak da od 881 izjašnjenog pripadnika mađarske nacionalne manjine na području Bjelovarsko-bilogorske županije prema posljednjem popisu stanovništva samo njih 210 govori materinski jezik (Državni zavod za statistiku, 2013). Da nije takav slučaj s ostalim nacionalnim manjinama na području županije, dokazuje podatak da od 6287 pripadnika češke nacionalne manjine njih 4431 govori češki jezik, dok od 743 pripadnika albanske nacionalne manjine albanski jezik govori čak 721 pripadnik. Jedan od razloga nepoznavanja materinskoga jezika jest i taj da je početkom Domovinskoga rata Odjel za njegovanje mađarskog jezika na području Bjelovarsko-bilogorske županije prestao s radom. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina člankom 11. propisuje pravo pripadnika nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na svome jeziku i pismu kojim se služe (NN 155/2002 i 80/2010). Na području Bjelovarsko-bilogorske županije mađarski jezik uči se po modelu C u pet osnovnih škola, u tri gradske i dvije seoske osnovne škole. Po modelu C nastava se izvodi na hrvatskome jeziku uz dodatnih dva do pet školskih sati namijenjenih njegovanju jezika i kulture nacionalne manjine. Dodatna satnica u trajanju od pet školskih sati tjedno obuhvaća učenje jezika i književnosti nacionalne manjine, geografije, povijesti, glazbene i likovne umjetnosti, međutim ista se na području Bjelovarsko-bilogorske županije ne provodi. Na području Bjelovarsko-bilogorske županije njegovanje mađarskoga jezika po modelu C započelo je školske godine 2013./2014. u OŠ Velika Pisanica na inicijativu tamošnje udruge Mađara, te je sljedećih godina program započeo u osnovnim školama na područjima gdje su većinom centralizirani pripadnici mađarske manjine i u kojima aktivno djeluju mađarske udruge.

602 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Berkeš, Z.: Mađari u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (migracije, jezik i identitet)

Tablica 6. Podatci o polaznicima njegovanja mađarskoga jezika po modelu C na području BBŽ Školska godina

Bjelovar

Daruvar

Dežanovac

Grubišno Polje

Velika Pisanica

2018./19.

2017./18.

2016./17.

2015./16.

2014./15.

2013./14.

Izvor: osobno istraživanje

MAĐARSKI IDENTITET U VIDU VJEROISPOVIJESTI Jedan dio Mađara bilogorskoga područja kalvinske je vjeroispovijesti, dok su drugi rimokatolici. Od rimokatoličke vjere kalvinizam se razlikuje po protestantskom učenju o spasenju u kojemu su vjera, milost i Sveto pismo suprotstavljeni crkvenoj ustanovi i sakramentima, a od luteranstva se razlikuje snažno naglašenom predestinacijom (Škiljan, 2016, str. 63.). Centar vjernika Reformirane Crkve na području Bjelovarsko-bilogorske županije u Velikoj je Pisanici, gdje se nalazi i kalvinsko groblje. Crkva je sagrađena 1903. godine, a koristili su je i reformati iz drugih Mađarima naseljenih mjesta. (Sipos Zsivich, 2008, str. 26.). Za razliku od reformatske tradicije iznad ulaza u crkvu nalazi se križ, koji je prema kazivaču Imbri Berkešu stavljen zbog dobrih odnosa Hrvata i Mađara (Škiljan, 2016, str. 25.). Zahvaljujući udruzi Julian, sagradila se i rimokatolička crkva u Kreštelovcu, dok je gradnja crkve svetog Vendelina u Sokolovcu zaustavljena zbog početka Prvoga svjetskog rata (Škiljan, 2016, str. 66.). Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku na području Bjelovarsko-bilogorske županije 0,39 % stanovništva odnosno 465 osoba izjasnilo se protestantima. Iako se u Velikoj Pisanici i dalje nalazi kalvinska crkva i svake druge nedjelje u mjesecu održavaju se mise na mađarskom jeziku, na području općine Velika Pisanica svega se 1,35 % odnosno 24 osobe izjasnilo protestantima (Državni zavod za statistiku, 2013).

OČUVANJE MAĐARSKE KULTURE I BAŠTINE DANAS Identitet nacionalnih manjina najbolje se čuva uz pomoć kulture i njegovanja običaja. S tim u vezi već 1941. godine osnovana su brojna kulturna društva u bilogorskome kraju. Društva su priređivala predstave i igrokaze na mađarskom jeziku. U nekim mjestima bilogorskoga kraja osnovane su i mađarske knjižnice (Škiljan, 2016, str. 101.). Nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske na području Bjelovarsko-bilogorske županije osnovano je pet mađarskih udruga, od kojih je najstarija Zajednica Mađara Daruvar, koja je osnovana 1998. godine sa sjedištem u Daruvaru. Cilj je udruge očuvanje materinjega jezika i kulturnoga nasljeđa ovdašnjih Mađara. Udruga ima pjevačku sekciju Hungarinke koja sudjeluje na brojnim manifestacijama, kako onima koje organizira većinsko stanovništvo, tako i onima koje organizira mađarska, ali i ostale nacionalne manjine. Udruga organizira manifestacije od kojih je najpoznatija Dan mađarske kulture Daruvar, sudjeluje na Danu materinjeg jezika i brojnim ostalim manifestacijama. Zahvaljujući projektu mađarske vlade, Bethlen Gàbor organizirala je i tečaj mađarskoga jezika za sve zainteresirane članove, ali i ostale zainteresirane za učenje mađarskoga jezika. Zajednica Mađara Grubišno Polje osnovana je 1999. godine sa sjedištem u Grbavcu, organiziraju se kulturni programi, fotoizložbe, izložbe ručnih radova i starih predmeta karakterističnih za ovo područje. Udruga ima vlastiti prostor za djelovanje u kojemu je u jednom dijelu zgrade izrađen etnomuzej u kojemu su izloženi

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 603

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

predmeti koju prikazuju bogatu etnobaštinu ovoga mjesta (Sipos Zsivich, 2008, str. 32.). U Velikoj Pisanici još 1975. godine aktivno je djelovala udruga Kalàsz Müvelődési Egyesület u sklopu koje je djelovala folklorna skupina te knjižnica u kojoj je 1985. godine bilo 55 mađarskih knjiga. U selu je do Domovinskoga rata jednom godišnje gostovalo subotičko Narodno kazalište. Osim toga, u selu su ugošćene i putujuće izložbe Saveza Mađara SR Hrvatske (Sipos Zsivich, 2008, str. 27.). Sa sjedištem u mađarskom domu u Velikoj Pisanici od 2011. godine s radom je počela udruga naziva Zajednica Mađara Pisanica koja okuplja pripadnike mađarske nacionalne manjine s ciljem očuvanja mađarske kulture, jezika i pisma. Osim glazbenih sekcija koje od zaborava čuvaju tradicionalne mađarske pjesme s područja Općine, ima i sekciju „Čuvari mađarske kulture i baštine” koja na sajmovima i izložbama predstavlja bogata mađarska tradicijska jela i mađarsku baštinu. S ciljem očuvanja mađarske kulture osnovane su i udruge Zajednica Mađara Grada Bjelovara sa sjedištem u Bjelovaru i Zajednica Mađara Dežanovac sa sjedištem u Trojeglavi koje svojim aktivnim radom, kako na području Bjelovarsko-bilogorske županije, tako i šire, promiču i čuvaju od zaborava mađarsku kulturu i običaje. Karakteristično je za sve mađarske udruge s područja Bjelovarsko-bilogorske županije to da, prije svega folklornim i glazbenim sekcijama, okupljaju mlađe članove mađarskih korijena i na taj ih način posredno ili neposredno aktiviraju za upoznavanje s mađarskom kulturom i jezikom. Isto tako, udruge aktivno potiču svoje članove na učenje mađarskoga jezika, kako pohađanjem tečajeva, tako i učenjem mađarskog jezika u osnovnim školama po modelu C. Na razini Bjelovarsko-bilogorske županije postoji i Vijeće mađarske nacionalne manjine te predstavnici mađarske nacionalne manjine za Grad Grubišno Polje, Grad Daruvar i Općinu Dežanovac.

ZAKLJUČAK Mađari su, kao i ostale doseljene nacionalne manjine, obogatili područje Bjelovarsko-bilogorske županije kulturom, običajima i jezikom. Pad stanovnika mađarske nacionalne manjine najizraženiji je između dva svjetska rata. U posljednja tri popisa stanovništva također je vidljiv pad pripadnika mađarske nacionalne manjine budući da se radi o starom stanovništvu, a mladih koji se izjašnjavaju kao Mađari gotovo da i nema. Isto tako, osobito za vrijeme i po završetku Domovinskoga rata dio pripadnika nacionalnih manjina, a tako i mađarske, izjašnjavao se pripadnošću drugoj nacionalnosti, obično većinskoj. Nesporno je da su udruge, kao i Vijeće mađarske nacionalne manjine te predstavnici važan čimbenik u očuvanju mađarskoga identiteta, s obzirom da je broj Mađara na području Bjelovarsko-bilogorske županije prema službenim podatcima sve manji. Zajedničkim radom neprofitnih udruga i politički izabranih predstavnika nacionalnih manjina spriječit će se ili barem zaustaviti gubitak bogatstva različitosti koje je mađarska nacionalna manjina svojim dolaskom integrirala na ovo područje. Navedeno će se ostvariti aktivnim radom svih dionika koji će svojim zalaganjem raditi na očuvanju kulturne baštine i identiteta mađarske nacionalne manjine.

604 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Berkeš, Z.: Mađari u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji (migracije, jezik i identitet)

Literatura Knjige: 1. Babić, D. (2015). Nacionalne manjine u Hrvatskoj: sociološka perspektiva. Zagreb: Plejada. 2.

Ivković, Z., Vusić J. i Blažeković A. (2010). Jugoslavensko nasilje i prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća s područja današnje Bjelovarsko-bilogorske županije. Bjelovar: Matica Hrvatska – ogranak Bjelovar.

Sipos Zsivich, T. (2008). Bilogora i magyarok Mađari Bilogore. Beli Manastir: Centar za kulturu i obučavanje Saveza mađarskih udruga „Sztàrai Mihàly”; Pečuh: Majstorska škola Tehničkog fakulteta.

Škiljan, F. (2016). Mađari u središnjoj Hrvatskoj (Bjelovarsko-bilogorska, Sisačko-moslovačka, Požeškoslavonska, Koprivničko-križevačka i Virovitičko-podravska županija). Bilje: Demokratska zajednica Mađara Hrvatske; Velika Pisanica: Zajednica Mađara-Pisanica.

Škiljan, F. (2019). Mađari u Domovinskom ratu. Zagreb: Vijeće mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba.

Članci: 1. Feletar, D. i Feletar, P. (2008). Depopulacija i promjene u prostornom rasporedu stanovništva na području Bjelovarsko-bilogorske županije od 1857. do 1991. godine. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, 2, 61-115. (https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_ jezik=66230) 2.

Sabolović, M. i Vuković, G. (2014). Demografska obilježja Bjelovarsko-bilogorske županije u međupopisnom razdoblju. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, 8, 291-317. (https:// hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=200850)

Pravni propisi: 1. Ustav Republike Hrvatske. Narodne novine, broj 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 05/2014. 2.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Narodne novine, broj 155/2002, 47/2010, 80/2010, 93/2011.

Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Narodne novine, broj 51/2000, 56/2000, 33/2012.

Internetski izvori: 1. Državni zavod za statistiku. (2013). Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. Stanovništvo prema spolu i starosti. Zagreb: Državni zavod za statistiku. (https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/ SI-1468.pdf) 2.

Zemljopisni položaj. (n. d.) (http://bbz.hr/bjelovarsko-bilogorska-zupanija/detaljnije/zemljopisni-polozaj)

Popis tablica: Tablica 1. Prikaz stanovništva Zajednice općina Bjelovar prema nacionalnosti 1991. Tablica 2. Prikaz popisa stanovništva prema narodnosti u BBŽ 2001. i 2011. godine Tablica 3. Prikaz broja stanovnika mađarske nacionalnosti općina Bjelovarsko-bilogorske županije 1991. godine Tablica 4. Prikaz stanovništva mađarske nacionalnosti 2001. i 2011. godine na području BBŽ Tablica 5. Prikaz broja Mađara BBŽ između i nakon dvaju svjetskih ratova Tablica 6. Podatci o polaznicima njegovanja mađarskoga jezika po modelu C na području BBŽ Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 605

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

HUNGARIANS IN BJELOVAR-BILOGORA COUNTY: MIGRATIONS, LANGUAGE, AND IDENTITY ABSTRACT This paper demonstrates the reasons behind Hungarian settlement in the late 19th century in today’s BjelovarBilogora County and examines the methods of preserving Hungarian culture and language in the years leading up to the Croatian War of Independence, with special emphasis on education in the Hungarian lanugage. By method of comparison the paper presents the number of Hungarian national minority members including the data from the most recent census, and examines how Hungarian culture has been preserved through the efforts of associations from the Bjelovar-Bilogora County. In the paper the author examines the methods of preserving national identity throughout the 20th century and at the beginning of the 21st century in the Bjelovar, Daruvar, and Grubišno Polje area. Key words: migration, Hungarians, Hungarian schools, Bjelovar-Bilogora County, national minorities

606 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

Vlatka Dugački Leksikografski zavod Miroslav Krleža vdugacki@gmail.com

Filip Škiljan Institut za migracije i narodnosti filipskiljan@yahoo.co.uk

ISLAMSKA ZAJEDNICA U SISKU TIJEKOM POLUSTOLJETNOGA DJELOVANJA (1967. – 2018.) SAŽETAK Islamska zajednica u Sisku ima svoje dugogodišnje povijesno utemeljenje. Iako je u polustoljetnom razdoblju svoga djelovanja prolazila kroz različite sustave, političko-društvena uređenja i turbulentna vremena uspijevala je odoljeti svim izazovima i preprekama te se održati i zadržati svoj ugled. Tome su, uz njezino vodstvo, doprinijeli njezini članovi, kojima je opstanak Islamske zajednice uvijek bio na prvome mjestu shvaćajući njenu ulogu i značaj u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U radu se na temelju arhivske građe pohranjene u Medžlisu Islamske zajednice Sisak analizira djelovanje zajednice s naglaskom na načinima očuvanja vjerskoga identiteta kao i radu na pozitivnoj integraciji pripadnika nasuprot (negativnoj) asimilaciji i izolaciji. Ključne riječi: nacionalne manjine, Bošnjaci, Islamska zajednica Sisak

UVOD Geografski položaj Siska oduvijek je privlačio doseljenike. Grad na dvije velike rijeke Kupi i Savi bio je gospodarsko i prometno središte Posavine, Banije i zapadne Bosne. Blizina granice s Bosnom i Hercegovinom privlačila je stanovništvo Bosanske krajine u ovaj relativno velik i industrijski značajan grad koji je nudio zaposlenja svima koji su ovdje željeli živjeti i zasnovati obitelji. Demografski pokazatelji ukazuju na postupno doseljavanje stanovništva islamske vjeroispovijesti na sisačko gradsko područje i u najbližu okolicu. Na području Siska postojala je već 1921. godine omanja islamska zajednica.1 O većemu broju pripadnika islamske vjeroispovijesti čije je stalno prebivalište bilo na području Siska može se govoriti tek od razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata kada ih se u popisu stanovništva iz 1948. navodi 66 na području općine Sisak, od toga 58 u gradu Sisku. Očito se radilo o prvim doseljenicima iz zapadne Bosne koji su na području Siska tražili zaposlenje. Veći priljev Muslimana2 u Sisak i okolicu zbio se tek nakon 1961. U tom su razdoblju na području grada Siska među vojnicima bile 154 osobe islamske vjeroispovijesti. Radilo se o mlađim muškarcima koji su, pretpostavlja se, u Sisku bili na služenju vojnoga roka s obzirom da su popisani 1921. u vojnom garnizonu te se zaključuje da nisu bili stalni žitelji grada Siska (Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, 1921). 2 U dijelu teksta koji opisuje razdoblje do 1993. godine koristi se naziv Musliman (s velikim M) jer su se tako izjašnjavali Bošnjaci (ali i poneki Romi i Albanci). 1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 607

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

kada se njihov broj povećava na 243 na području grada Siska, odnosno 287 na području čitave općine (dakle 44 su Muslimana bila raspršena na području sisačkih prigradskih naselja i u Sunji kao željezničkom čvorištu).3 Treba naglasiti da se velik broj pripadnika islamske vjeroispovijesti u vremenu između 1948. i 1961. izjašnjavao Hrvatima ili Srbima te nije moguće točno ustanoviti koliki je bio njihov stvaran broj na području Siska i okolice u tome razdoblju. Broj Muslimana naglo je skočio u razdoblju između 1961. i 1971. kada se na sisačkom gradskom području popeo na 1398, odnosno na području općine na 1473. Taj je broj ponešto opao u popisu stanovništva iz 1981. zbog činjenice da se dio stanovnika, a posebno Srba i Muslimana, u tome popisu izjasnio kao Jugoslaveni, što je bio tadašnji društveni trend. Tako je 1981. broj Muslimana iznosio na području grada Siska njih 1338, a u općini Sisak njih 1396. Tek u popisu stanovništva iz 1991. broj Muslimana opet je značajno porastao vjerojatno zbog činjenice što se naslućivao raspad zajedničke države te su se oni koji su se dotad izjašnjavali kao Jugoslaveni, a bili su po nacionalnosti zapravo Muslimani, odlučili izjasniti u skladu s time. Tako je broj Muslimana porastao na 2322 u gradu, odnosno na 2452 u općini Sisak. Uz sisačko gradsko područje usko je vezano i prigradsko naselje Mošćenica na području nekadašnje Općine Petrinja, odnosno sada na području Grada Petrinje. U to naselje, kao i u mjesto Petrinju, također se doselio određen broj Muslimana, dakako znatno manji nego u Sisak. Tako su se prvi Muslimani na područje Mošćenice, inače pretežno hrvatsko selo, doselili kasnih 1960ih. U popisu stanovništva iz 1971. godine nabrojeno ih je 74 u Mošćenici te 107 u Petrinji, odnosno 186 na području bivše petrinjske općine. Godine 1981. bilo ih je 70 u Petrinji i 110 u Mošćenici, a u posljednjem predratnom popisu iz 1991. Muslimana je u Mošćenici bilo 249, a u Petrinji 147.4 Te činjenice ukazuju da je broj Muslimana na teritoriju Siska i okolice rastao. Sisačko i petrinjsko područje treba u ovim migracijama promatrati kao jedinstvenu zonu s obzirom da su Muslimani iz zapadne Bosne, ali i iz nekih drugih bosanskohercegovačkih predjela, dolazili u sisački kraj isključivo kao ekonomski migranti, odnosno radnici u brojnim sisačkim tvornicama te se nastanjivali i u najbliža naselja Sisku, koja nisu nužno potpadala pod sisačku općinu. Popis stanovništva iz 2001. ukazuje da je na području čitave Sisačko-moslavačke županije bilo svega 1137 Bošnjaka, od čega 795 na području grada Siska te 134 na području grada Petrinje. Članova Islamske zajednice bilo je 3887 na području čitave županije, od čega na području grada Siska 2537, a na području Petrinje 458. Među pobrojanim pripadnicima islamske vjerske zajednice svakako je bilo i Albanaca i Roma, ali je najveći broj pripadao bošnjačkom, odnosno muslimanskom kontingentu. U popisu stanovništva iz 2011. broj je Bošnjaka zbog navedenoga porastao na 2464 na području čitave županije, odnosno na 1646 na području grada Siska i 386 na području grada Petrinje. Prema vjeroispovijesti 4140 stanovnika Sisačko-moslavačke županije bili su pripadnici islamske vjeroispovijesti. Od toga ih je 2442 živjelo na području Siska i 607 na području Petrinje. Podatci prema naseljima pokazuju da je 2011. godine 246 Bošnjaka živjelo u Mošćenici, 123 Bošnjaka u Petrinji, 1572 u gradu Sisku, a u Novom Pračnom 19 Bošnjaka.5

DOSELJAVANJE Doseljavanje iz Bosne i Hercegovine u Sisak započelo je osnivanjem sisačke Željezare, odnosno prvobitne talionice 1939., koja je 1947. preimenovana u Željezaru (Matejčić, 2012).

Podatke o popisima iz razdoblja 1948. – 1991. vidi u: Gelo, Crkvenčić i Klemenčić, 1998. Podatke o popisima za razdoblje između 1948. i 1991. vidi u: Gelo, Crkvenčić i Klemenčić, 1998. 5 Podatke iz popisa iz 2001. i 2011. godine vidi na www.dzs.hr (pristupljeno 16. 9. 2018.). 3 4

608 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

Migracijska kretanja iz zapadne Bosne na područje Siska i okolice započela su odmah nakon Drugoga svjetskog rata. Migracije su bile lančane pa su oni koji su dolazili povukli svoje rođake i prijatelje iz rodnih sela. Preseljenja s područja Bosne i Hercegovine u Hrvatsku bila su potaknuta teškom ekonomskom situacijom, velikim brojem ukućana, lošom zemljom i općenito izuzetno gustom naseljenošću područja sjeverozapadne Bosne, odakle je najveći broj došljaka. Ljudi su iz zapadne Bosne selili u Hrvatsku i zbog slaboga ulaganja bivše države u industriju i infrastrukturu toga područja. Zapadna je Bosna na neki način ostala najslabije razvijen dio Bosne i Hercegovine iz razloga što je uz nju bilo vezano i tradicionalno konzervativno društvo nespremno na promjene bilo u kojemu sektoru. Stoga su mladi ljudi odlazili iz tih siromašnih predjela u najbliže industrijski razvijeno područje gdje su lako mogli dobiti posao. Mnogi se kazivači islamske vjeroispovijesti prisjećaju svojega dolaska ili dolaska svojih roditelja koji su svoj radni staž započinjali u Željezari Sisak. S. S., rođen 1959. godine u Sisku, kazuje kako je njegov otac „rođen u malom selu 8 kilometara od Bosanske Krupe. Otac je radio u pilani u Bosanskoj Krupi težak i potplaćen posao. Međutim, pedesetih godina iz toga su sela svi negdje odlazili. Jedan je stric otišao u Austriju, drugi u Bihać, pa se i mojem ocu pružila prilika da dobije bolji posao. Tražili su radnike u željezari u Sisku. Prve su radnike s našeg područja počeli zapošljavati i tražiti negdje oko 1957. godine. Ti radnici su stanovali u barakama. Tako je i otac bio u tzv. ‘samačkim barakama’, a preko vikenda se vraćao kući. Negdje 1958. odlučio je dovesti mater i brata koji se rodio još u Bosni. Otac je radio kod visokih peći vrlo težak posao. Mater se nije zaposlila jer je trebala brinuti o četvero djece. Doseljenika iz Bosne bilo je i u gradu, ali mnogo manje.” (Osobni iskaz kazivača, 3. 12. 2017.). Zbog Željezare je u njenoj neposrednoj blizini niknuo cijeli grad – radničko naselje Caprag. Radnici su dobivali stanove u stambenim zgradama okruženima parkovima i šumom. Izgradnja stanova intenzivirala se šezdesetih godina 20. st. kada se gradilo i po stotinu stanova godišnje. Radilo se o zgradama u kojima su bili smješteni samci, ali i dvočlane, tročlane i višečlane obitelji. Ubrzo je počela i izgradnja obiteljskih kuća koje su gradili sami radnici. U Capragu je otvorena i robna kuća, vrtić, škola, pošta, knjižnica, dom zdravlja te sportski tereni. Ljudi su na sisački kolodvor dolazili s jednim koferom, a Željezara im je osigurala stan, namještenje i pristojne uvjete za život. Kazivač A. S. rođen je u Sisku 1958. godine. „Moji su roditelji došli iz Bosanske Kostajnice 1957. godine, a otac je dobio posao u sisačkoj željezari. Imali smo familije koja je tu već imala zaposlenje, pa su vukli jedan drugoga.” (Osobni iskaz kazivača, 9. 11. 2017.). Posebno je zanimljiva činjenica da je bilo i onih koji su svakodnevno putovali vlakovima iz Bosne i Hercegovine na posao u Sisak. Toga se prisjeća i A. S. čiji su rođaci i prijatelji iz Bosanske Kostajnice svakodnevno putovali na posao u Željezaru. „Bilo je i onih iz Bosanske Kostajnice i toga dijela Bosanske krajine koji su putovali svakodnevno na posao u Sisak i s posla natrag u Bosnu. Takvi su dolazili vlakovima koji su bili krcati radnicima koji su bili zaposleni u Željezari. Bio je jedan koji je cijeli radni vijek, punih 40 godina, tako putovao iz Bosanske Kostajnice u Sisak i natrag.” (Osobni iskaz kazivača, 9. 11. 2017.). Sigurnost koju je socijalističko društvo pružalo Muslimanima iz Bosne u Sisku bila je više nego dovoljna da oni pozovu novu radnu snagu iz svojih rodnih sela, odnosno svoje rođake, prijatelje i susjede, koji su uglavnom rado odlazili u Sisak. Za rad u sisačkoj Željezari nije bilo potrebno školovanje, a oni koji su željeli napredovati imali su mogućnost doškolovanja. Iako je sisačko društvo bilo spremno prihvatiti novopridošlice, radnici iz Željezare imali su svoje naselje u kojemu su stanovali te uglavnom nisu bili izmiješani s domicilnim lokalnim stanovništvom. Bilo je i onih koji nisu bili spremni doseliti u Sisak, već su putovali željeznicom čitav radni vijek iz Bosanske krajine na posao u Željezaru. Prema navedenom sisačko predgrađe Caprag bilo je mali grad u gradu. U naselju gdje su zajedno živjeli Srbi, Muslimani, Albanci, Hrvati, Romi, ali i pripadnici drugih naroda i narodnosti bilo im je sve nadohvat ruke. Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 609

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

ŽIVOT U VRIJEME SOCIJALIZMA Međunacionalni odnosi u Sisku, a posebno u Capragu, prije Domovinskoga rata bili su na zavidnoj razini, o čemu govore svi kazivači koji su ili rođeni u Sisku ili su živjeli u predratnom Sisku. Riječ suživot bila je neprimjerena za odnose koji su se razvijali unutar naselja. Radilo se o pravom zajedničkom životu koji je rezultirao brojnim nacionalno i vjerski mješovitim brakovima. Posebno su se dobro uklapala djeca koja su bila po rođenju Siščani. Zadržavali su svoju kulturu, ali su ujedno bili dijelom sisačkoga gradskog miljea, odnosno radničkoga industrijskog naselja na periferiji grada. Kazivač Z. M. prisjeća se da je područje Capraga bilo iznimno „multinacionalno”. Prema njemu „ovdje su živjeli Muslimani, Albanci i Srbi. U samom naselju zbog toga nije bilo međunacionalnih trzavica.” Ipak, bilo je pojedinih neugodnih sjećanja: „Sjećam se da sam krenuo u treći ili četvrti razred. Imao sam herpes na ušima, pa mi je učiteljica matematike rekla da sam ‘bosanski zamazanac’. Istina je i to da neki u Sisku nisu u to vrijeme željeli priznati što su. Odlazili su po skrivečki u džamiju. Ipak, treba kazati da su starosjedioci uglavnom bili navikli na našu kulturu i da nije bilo problema.” (Osobni iskaz kazivača, 13. 12. 2017.). H. H. prisjeća se da je u naselju bilo svih nacija i vjeroispovijesti. „Bilo nas je Albanaca, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Radio sam u Željezari i nisam osjećao nikakve probleme. Sve je ovisilo u kakvom si se društvu kretao. Bio sam sa školovanom rajom. Bolje s njima nego s nepismenima. Društvo je bilo višenacionalno. Kum mi je bio Srbin, a ja sam bio kum Hrvatu.” A. V. prisjeća se da su nakon njegova dolaska u Sisak 1977. međunacionalni odnosi u Sisku bili „najnormalniji”. „Odrastao sam u takvoj sredini i odgajan sam u takvoj obitelji gdje se nije gledalo na vjerske i nacionalne razlike. Sve smo zajedno slavili, a Sisak je bio multikulturalna sredina. U Capragu nismo živjeli suživot, u Capragu smo imali normalan život svi zajedno.” (Osobni iskaz kazivača, 16. 12. 2017.). Činjenica jest da su svi u naselju, koje je bilo izrazito multietničko, do Domovinskoga rata živjeli zajedno bez podjela ili ikakvih međusobnih nacionalnih sukoba te da su svi dijeli zajedničku radničku sudbinu. Predstavljali su sloj industrijskih radnika i njihovih obitelji te su međusobno bili bliži, bez obzira na nacionalnu pripadnost, od Hrvata koji su živjeli kao zaposlenici Željezare u naselju i Hrvata koji su živjeli u centru Siska. Jedan dio Muslimana došao je iz takvih sredina gdje su živjeli zajedno sa Srbima ili Hrvatima pa im multietnička sredina nije bila nešto nepoznato, odnosno nešto što nisu mogli prihvatiti. Bilo je dakako i onih koji su se zbog različitih razloga stidjeli svoga podrijetla ili vjeroispovijesti pa su to skrivali i nisu držali do muslimanskih običaja. Štoviše, čini se da su industrijski radnici uvelike bili ateisti s obzirom da je ateizam proklamirala i državna vlast, a do 1967. godine nije ni postojao medžlis u Sisku gdje bi dolazili vjernici.

Islamska zajednica i Džemat Sisak kao temelj vjerskoga identiteta sisačkih Muslimana u vrijeme socijalističke Jugoslavije (1967. – 1991.) Džemat Sisak ili tadašnji Odbor Islamske zajednice Sisak osnovan je 17. rujna 1967. godine. Iz usmenih kazivanja doznaje se da je idejni osnivač Odbora Islamske zajednice Sisak bio hafiz Hasan Zendeli. O samome osnivanju džemata nisu sačuvani dokumenti, ali je iz postojeće dokumentacije evidentno da su Muslimani Siska očito i prije 1967. planirali njegovo osnivanje. Već je 1967. postojala prostorija u kojoj su se odvijali vjerski obredi. Godine 1968. džematlije su počeli skupljati novac za izdržavanje imama za vrijeme bajrama, Ramazana i dženaza, no trebalo je pronaći imama koji bi u Sisku obavljao obrede za sve blagdane, odnosno pogrebe. Nema pisanoga dokumenta o prvom osnivačkom odboru osim usmenih kazivanja o skupini ljudi koja se jednom prilikom sastala i službeno donijela odluku o osnivanju Odbora Islamske zajednice. Nakon osnutka prvoga Odbora Islamske zajednice Sisak tragalo se za adekvatnijim prostorom za obavljanje

610 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

vjerskih obreda te se težilo omasovljivanju, odnosno animiranju ljudi za učlanjenje u Islamsku zajednicu (džemat), kako bi se stvarale predispozicije za njezino kvalitetnije funkcioniranje. Stalni imam i kontinuirana vjerska aktivnost, ne samo za Ramazan već tijekom čitave godine, bile su važne pretpostavke za razvoj vjerskoga života, ali i povećanje broja članova džemata, što je bio cilj prvih članova Islamske zajednice u Sisku.6 Jedno od važnijih pitanja nakon uspostave džemata Sisak bilo je dobivanje stalnoga imama, koji bi stalno bio na raspolaganju sisačkim džematlijama. Na Ramazanskom bajramu 1972. godine odlučeno je da se na području Siska angažira stalnoga imama te je donesena odluka o raspisivanju natječaja. Dana 15. siječnja 1973. raspisan je natječaj za imama u listu Preporod (Arhiva Džemata Sisak, 1974). Prvi stalni imam bio je Davud ef. Kojić (1. V. 1973. – 1. VI. 1974.). Vjerski obredi obavljali su se u domovima sisačkih muslimana sve do 1974., kada su kupljene vlastite prostorije u Petrinjskoj ulici, gdje se i danas obavljaju vjerske aktivnosti i gdje je sjedište Medžlisa. Prvih godina rada Odbora Islamske zajednice u Sisku bilo je vrlo malo onih koji su sudjelovali u njegovu radu. Od 16 izabranih, svega ih je 5 ili 6 aktivno sudjelovalo u radu pojedinih sjednica. Problem je bio i plaćanje članarine, kao i broj članova Islamske zajednice Sisak. Tako je članarinu u 1974. godini plaćalo njih 117, a u Islamskoj zajednici 1975. nalazilo se 214 članova (Arhiva Džemata Sisak, 1975). Iz Izvještaja o radu Odbora Islamske zajednice Sisak za 1976. godinu doznaju se podatci o stanju vjerskoga života, prije svega o vjerskoj obuci koja se održavala u prostorijama Odbora jednom tjedno (nedjeljom). S obzirom na činjenicu da su Muslimani u Sisku i okolici bili disperzirani u promjeru od 15 km, donesena je odluka da se vjerska obuka održava na nekoliko lokacija (Ul. braće Radića 52, Pokupljanskoj ul. 48 i u Tomićevu putu b. b.). Vjersku obuku pohađalo je u prosjeku 30 polaznika (Arhiva Džemata Sisak, 1977). U spomenutom izvještaju konstatirana je tendencija porasta broja članova, što je postignuto posjetom imama i članova Odbora svakoj muslimanskoj obitelji, a rezultiralo je s 270 aktivnih članova Islamske zajednice (Arhiva Džemata Sisak, 1977). Navodi se da je 1976. na teravih-namazu tijekom Ramazana bilo prosječno 30 džematlija, što je više nego prethodne godine, a povećan je i broj čitatelja Preporoda. Iz Zapisnika s redovne godišnje skupštine članova Islamske zajednice Sisak održane 1981. saznaje se stanje vjerskoga života, ali i neka promišljanja u vezi razvoja džemata. Isticao se nedostatak vjerske svijesti, indolentnost i nezainteresiranost za džemat, što se pokazivalo i u odazivu na godišnju skupštinu Islamske zajednice na koju je došlo svega njih 30 od ukupno 310 članova (Arhiva Džemata Sisak, 1981a). Imam Ishak ef. Alešević (1. XII. 1980. – 31. VIII. 1981.) posebno je potencirao mevludske programe s mektebskim polaznicima kako bi i na taj način privukao džematlije, posebno roditelje sudionika programa, promovirajući istodobno i mektebsku nastavu.7 U Zbirnom listu podataka o vjerskoj pouci koju je poslao Starješinstvu Islamske zajednice u Sarajevu Alešević je naveo kako je stanje s polaznicima vjerske pouke zadovoljavajuće; od 314 muslimanskih obitelji 44 je upisano u tijeku vjeronaučne godine, 30 je završilo program vjeronauka, a mogući je broj polaznika oko 200. Vjerska pouka održava se na četiri mjesta; mesdžid te u tri naselja, udaljena 4-5 km od mesdžida (Arhiva Džemata Sisak, 1981b). Novi imam Fuad ef. Karaga (1. VII. 1982. – 1. X. 2003.) pokrenuo je otvaranje novih punktova vjerske pouke u Sisku u četvrtima udaljenim od džamije i iz kojih djeci nije bilo moguće dolaziti na vjersku pouku, što je vidljivo iz izvještaja o radu Odbora Islamske zajednice Sisak iz 1982. godine. Iz toga je izvještaja vidljivo koliko

Iz dokumenata i usmenih svjedočanstava doznaje se da su povremeni imami koji su dolazili u vrijeme Ramazana u Sisak bili Abid ef. Veladžić, Rifat ef. Šehić, Abid ef. Keranović, Husein ef. Prošić i Ševko ef. Omerbašić. 7 Prije Aleševića imami su bili Arif ef. Bajrić (20. XI. 1974. – 20. XI. 1976.) i Fehim ef. Halilović (1. XII. 1976. – 1. X. 1980.). 6

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 611

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

je u Sisku u to vrijeme bila prisutna religijska mimikrija. U 1984. godini broj punktova na kojima se održavao vjeronauk popeo se na pet. Broj se upisanih na vjeronauk u šk. god. 1983./1984. popeo na 58, dok ih je 46 redovito polazilo vjeronauk. Međutim, broj polaznika u šk. god. 1984./1985. smanjio se na 30 polaznika, a nastava se održavala na svega dva punkta (Arhiva Džemata Sisak, 1984). I u 1986. bila su svega dva punkta održavanja islamskoga vjeronauka. Očito je postojao strah kod osoba koje su dopuštale održavanje poduke islamskoga vjeronauka u svojim kućama. Naime, smatrali su da će zbog toga biti prozvani od vlasti, pa su odustajali od tzv. divljih punktova (Arhiva Džemata Sisak, 1987).

Domovinski rat (1991. – 1995.) i Bošnjaci u Sisačko-moslavačkoj županiji i gradu Sisku Nakon 1990. došlo je do velikih promjena u Sisku i okolici. To se ponajviše osjetilo u međuljudskim i međunacionalnim odnosima. Jedan od najtraumatičnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti bio je Domovinski rat. Demokratske promjene 1990. godine dovele su do zaoštrene situacije na području Siska i okolice jer su na prvim slobodnim izborima održanim te godine izborni rezultati na području Banije, odnosno na području Petrinje i Siska, bitno ovisili o etničkom sastavu stanovništva pojedinih naselja. Područje Petrinje tako je u rujnu 1991. potpalo pod vlast Republike Srpske Krajine. Jedan dio Bošnjaka našao se tako na prvoj crti obrane Hrvatske (u naselju Mošćenica). Činjenica je da su pripadnici islamske vjeroispovijesti sudjelovali u obrani Hrvatske o čemu svjedoče svi kazivači i tadašnji sisački imam Fuad ef. Karaga. S. S. živio je na Zelenom Brijegu u Sisku kod punca koji je po nacionalnosti bio Srbin. „Letjele su kuće Srba već u sedmom mjesecu 1991. Sjećam se da me jedan susjed ispitivao: ‘Što ćemo, kako će sada biti?’ Zapravo je želio doznati koje je moje mišljenje budući da mi je tast bio Srbin, još k tome i direktor u Željezari, a ja musliman po vjeroispovijesti. U to vrijeme mnogi su se Srbi iseljavali sa Zelenog Brijega. Značajno je opao broj stanovnika. Zaključio sam da je najbolje da se priključim Zboru narodne garde. Rekao sam susjedu da me odvede da se želim priključiti u vojsku. Odveo me je u jednu kuću gdje sam dobio naoružanje. Organizirali smo se sami. Međutim, kada je počela prava mobilizacija mene nisu zvali. Pitao sam se zašto, pa sam otišao upitati zašto me nisu zvali. Postojalo je očito određeno nepovjerenje. Mojim odlaskom u vojsku tast je bio spašen od maltretiranja. Činjenica je da smo mi pripadnici manjina morali dati barem tri puta više od ostalih.” (Osobni iskaz kazivača, 6. 12. 2017.). Z. M. prisjeća se vremena početka rata. „Bilo je Srba koji su radili sa mnom. Neki od njih su izjavljivali da će doći sa svojim bataljonom i takvi su samo jednog dana nestali, nisu se pojavili više na poslu. Oni su se poslije vraćali po zaostatke i mirovine. Bio sam dragovoljac godinu dana i dva mjeseca. Sjećam se situacije na prvoj crti kada me je jedan alkoholizirani hrvatski vojnik nazvao Balijom. Rekao sam mu da ćemo si danas sutra sigurno čuvati međusobno leđa i tako je i bilo, ali on se nikada nije ispričao. Zapovjednik je to tolerirao.” (Osobni iskaz kazivača, 6. 12. 2017.). A. S. prisjeća se da je u vrijeme bošnjačko-hrvatskoga rata u Bosni 1993. bilo „posebno teško”. „Zvali su me telefonom i pitali: ‘Zašto ne selite?’ Bio sam vojnik u Hrvatskoj vojsci u vrijeme rata i sjećam se jednom prilikom da sam na zapovjednikovom stolu vidio jedan dokument u kojem je stajalo: ‘U slučaju borbenih aktivnosti posebnu pažnju obratiti na Srbe i Muslimane.’” (Osobni iskaz kazivača, 11. 12. 2017.). Kazivač A. C. prisjeća se da je pred rat bila „velika napetost” u Sisku. „Rat je bio još gori. Te godine su bile i godine hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Sjećam se da su me zvali nekim imenima u razredu. To je bio utjecaj iz njihovih obitelji. Tako su me zvali ‘džamija’ i ‘Mustafa’. Bio sam jedini musliman u razredu.” (Osobni iskaz kazivača, 8. 12. 2017.). S druge strane, A. V. se prisjeća početka rata: „Počelo je s grafitima. ‘J….ti majku četničku!’, pa onda ‘J… to majku ustašku!’, a na kraju ‘J… majku svima!’. Krivi su bili političari, a ne narod.. Među narodom nije bilo nika-

612 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

kvih ekscesa čak i u vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba u Bosni. Muslimani i Bošnjaci su se odazvali ovdje u vojsku u daleko većem postotku od Hrvata. Fuad efendija Karaga pomogao je da se ljudi znaju orijentirati kako treba.” (Osobni iskaz kazivača, 13. 12. 2017.). H. S., nekadašnji predsjednik Izvršnoga odbora Medžlisa Sisak, govori kako su on i Fuad efendija Karaga „doživjeli strah”. „Odlučili smo se ostati ovdje. Ponosni smo na to da niti jedan Bošnjak nije pobjegao pred sam rat. Sjećam se da je muftija Ševko Omerbašić klanjao džumu u Sisku negdje pred rat. Tada nam je rekao da balvan revolucija neće prestati. ‘Budite spremni na rat. Napravili ste ovdje kuće, čestito ste i vrijedno radili. Branite ovo što imate. Šaljite obitelji na zapad, a ne na istok.’” (Osobni iskaz kazivača, 6. 12. 2017.). Z. F. prisjeća se da je u njegovom školskom kolektivu bilo 72 ili 73 zaposlenih, od čega 45 profesora. Čak je osmero njih otišlo u Krajinu. „Nismo mi zamjerili onima koji su tamo živjeli, na primjer onima iz Petrinje, već smo zamjerili onima koji su otišli iz Siska.” (Osobni iskaz kazivača, 19. 12. 2017.). Fuad ef. Karaga, tadašnji sisački imam, prisjeća se ratnih vremena i tadašnje solidarnosti među djelatnicima vjerskih zajednica. „Sjećam se kada mi je dekan sisačkog dekanata Alojzije Petranović 1993. godine došao i donio mi kahve, šećera i mesa i rekao: ‘Sve je ovo sitnica jer znam da imaš puno izbjeglica. Ja imam sve i nemoj da ti štogod treba.’ Jedna ravnateljica u školi mi je rekla da radim svoj posao, jer će sve to (misleći na bošnjačko-hrvatski rat, op. a.) proći. Bilo je tada ljudi koji su okretali glave, ali ja ih ne osuđujem. Cijeli rat je kod nas u Capragu bio policijski punkt. Vojska je dolazila u prostorije Medžlisa, ali nikada nitko nije ništa neugodno rekao.” (Osobni iskaz kazivača, 2. 12. 2017.). Ekumenizam i solidarnost bili su vidljivi i u vrijeme ratnih razaranja Siska i Mošćenice. Džemat Sisak dao je prilog za obnovu crkve u Sisku i crkve u Mošćenici 1992. godine. Zanimljivo je da su sva tri vjerska službenika najzastupljenijih vjeroispovijesti u Sisku tijekom cijeloga ratnog doba dobro surađivali. O tome svjedoči i iskaz Fuada ef. Karage: „Jednom sam prilikom došao dekanu sisačkog dekanata Petranoviću u bolnicu. Pitao me je: ‘Tko ti je rekao da sam bolestan?’, a ja sam odgovorio da mi je rekao Pero (Petar Olujić, op. a.) pravoslavni svećenik. Ja ovdje živim već 36 godina i zaključio sam da mi ovdje svi živimo jedan te isti život.” (Osobni iskaz kazivača, 2. 12. 2017.). I izvještaj Odbora Islamske zajednice u Sisku za 1991. godinu potpuno je drukčiji od dotadašnjih izvještaja. Iz njega je vidljivo da je Sisak u tom trenutku bio u iznimno lošem položaju. Zufer Bužinkić, tadašnji predsjednik Odbora Islamske zajednice Sisak, piše: „Želim istaći da o nekakvom organiziranom vjerskom životu i radu nema govora, jer mi, nažalost, živimo u velikoj neizvjesnosti i nesigurnosti.” (Osobni iskaz kazivača, 6. 12. 2017.). U prosincu 1991., kada Bužinkić piše svoj izvještaj, vidljivo je da je velik broj Muslimana iz Petrinje, Sunje i Mošćenice bio u izbjeglištvu, kao i dio Muslimana područja Capraga koji je bio posebno izložen napadima s Banije. Oko 50 % muslimanskih kuća u džematu bilo je teško oštećeno, a dženaze i džume obavljale su se pod zračnom i općom opasnosti. Broj poginulih civila Muslimana u tome je trenutku iznosio dva, ali je bilo znatno više onih koji su bili ozlijeđeni na ratištima, na kojima su Muslimani uvelike u to vrijeme sudjelovali (Arhiva Džemata Sisak, 1991a). U izvještaju koji je pisan u siječnju 1992. stoji da je poginulo četvero, a ranjeno troje džematlija (Arhiva Džemata Sisak, 1992a). Prema pisanju Fuada ef. Karage u Preporodu vidljivo je da je u pretposljednjem tjednu rujna 1991. stanje u Sisku i džematu bilo vrlo teško (Karaga, 1991). Nakon pada Petrinje džemat se smanjio, a ef. Karaga navodi kako je promatrao kolone izbjeglica u Capragu i bio svjestan mogućnosti da će i on sa svojom obitelji možda uskoro morati pobjeći. Stalne zračne i opće opasnosti uvelike su otežale obavljanja svakodnevnih imamovih dužnosti, a stradanja pripadnika islamske vjeroispovijesti i njihove imovine bila su iznimno velika.8 Zbog stanja u Capragu u Mjesnoj zajednici „Nikola Preporod, 1991, br. 19, 1. X. 1991.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 613

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Demonja” organiziran je i Krizni štab u kojemu je zamjenik predsjednika bio imam Fuad ef. Karaga (Arhiva Džemata Sisak, 1991b). Dana 25. travnja 1992. osnovan je i Merhamet – Crveni polumjesec, dobrotvorno društvo koje se skrbi za materijalne potrebe vjernika9, a Odbor Islamske zajednice Sisak iznajmio je na određeno vrijeme i uz određene uvjete objekt koji je bio u vlasništvu Islamske zajednice za korištenje Merhametu, s obzirom da Skupština općine Sisak nije mogla izaći u susret zbog zauzetosti prostora u gradu. Na čelu Merhameta u to je vrijeme bio Hašim Smlatić, koji se prisjeća njegova osnivanja: „Merhamet smo osnovali na Bajram 25. travnja 1992. godine. Osnovali smo ga ja i Fuad efendija Karaga nakon pokolja u Bijeljini, budući da smo računali da će narod početi bježati. Skupili smo 15-20 Muslimana koji su sudjelovali u osnivanju Merhameta. Dekan sisačkog dekanata Alojzije Petranović dao je prilog od 500 maraka kao podršku Merhametu. Vodili smo ga cijeli rat i udomljavali 300 porodica iz Bosne i Hercegovine.” (Arhiva Džemata Sisak, 1992b). Glavna aktivnost Merhameta u početku, u svibnju i lipnju 1992., bilo je prikupljanje i distribucija humanitarne pomoći u Bosni i Hercegovini (posebno za Sarajevo, Bihać i Jajce). Nakon eskalacije sukoba u Bosni i Hercegovini na sisačko se područje slio velik broj izbjeglica, oko 3500. Smlatić je tada uputio opći poziv za pomoć izbjeglicama, ali i građanstvu grada Siska, koji se u to vrijeme, krajem 1993., nalazio na prvoj crti bojišnice. Tražio je pomoć u prehrambenih namirnicama i higijenskim potrepštinama. Iz popisa ustanova vidljivo je da je dopis išao od gradonačelnika, župana, župnika, Željezare, radija do tvrtki i pojedinaca koji su eventualno mogli pomoći svojim donacijama (Arhiva Džemata Sisak, 1993c). U vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba u Bosni i Hercegovini Islamska zajednica Sisak ogradila se od zločina i zločinaca. Efendija Karaga u Sisačkom je tjedniku objavio članak u kojem stoji da „nije vjernik onaj tko ubije i progoni žene, djecu, i starce, tko pali i pljačka tuđe kuće i imovinu i mi se od takvih svugdje i u svako vrijeme ograđujemo”. U istom broju Sisačkoga tjednika članstvo i vodstvo Muslimanskoga dobrotvornog društva Merhamet – Crveni polumjesec također je osudilo ekstremiste u muslimanskom vodstvu Armije Bosne i Hercegovine te je molilo muslimansko vodstvo Bosne i Hercegovine da „odmah prekine ofenzivna djelovanja Armije BiH prema postrojbama HVO-a, da identificira i kazni krivce za nedjela na području Travnika, da osigura sigurnost Hrvata i omogući povratak Hrvatima, da pristupi realizaciji sporazuma u Međugorju i da otkloni sve nesporazume s Hrvatima”.10 U ratno vrijeme, 1993. godine, Fuad ef. Karaga pokrenuo je pitanje gradnje džamije u Sisku. Na sjednici Odbora Islamske zajednice Sisak 9. svibnja 1993. predložene su dvije lokacije: na potezu između Petrinjske ul. i Ul. Marijana Cvetkovića te Školske ul. i Ul. hrvatskoga narodnog preporoda te lokacija na potezu južno od Capraške ul. Tražilo se zemljište veličine 2000 do 2500 m² (Arhiva Džemata Sisak, 1994b). Do ožujka 1995. nije bilo odgovora na tu molbu sisačkih džematlija (Arhiva Džemata Sisak, 1995). Broj upisanih u mekteb stalno se povećavao te je šk. god. 1992./1993. bilo čak 233 upisanih učenika (225 u osnovnoj školi i 8 u srednjoj školi). Islamski vjeronauk predavan je u školama „Braća Ribar”, „22. lipanj”, „Braća Bobetko”, „Viktorovac” i „Zibel”. Vjeronauk je još posebno predavan i u eksteritorijalnoj školi, gdje ga je u izbjegličkom naselju pohađalo 259 učenika (Arhiva Džemata Sisak, 1993a). Kur’ansko pismo te je godine polazilo 42 dječaka i djevojčica. U vrijeme rata na području Siska djelovao je i imam Zuhdija Karaga, koji je bio izbjeglica, i koji

Uz Merhamet danas na području Siska i Sisačko-moslavačke županije djeluju i ove bošnjačke udruge: Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Siska, Kulturnoumjetničko društvo „Nur”, Udruga Bošnjaka branitelja Republike Hrvatske – Ogranak Sisačko-moslavačke županije, Stranka demokratske akcije Republike Hrvatske – Ogranak Sisak, Bošnjačka stranka Hrvatske i Bošnjačka nacionalna zajednica Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. 10 Sisački tjednik, 17. lipnja 1993., str. 3. 9

614 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

je pomagao sisačkome imamu Fuadu ef. Karagi u održavanju službe i poduke vjeronauka (Arhiva Džemata Sisak, 1993b). Imam Karaga u vrijeme rata pokrivao je Sisak i najbližu okolicu gdje je u ratnim vremenima bilo oko 3000 domaćih Muslimana i izbjeglica (muhadžira). Veliki je problem bio i nedostatak programa islamskoga vjeronauka i udžbenika te određena nezainteresiranost roditelja djece izbjeglica za pohađanje vjeronauka (Arhiva Džemata Sisak, 1994a). Naime, izbjeglice su vrlo često samo kratkotrajno boravili na području Siska i odlazili u druge krajeve, ponekad i u inozemstvo, stoga je bilo nemoguće zainteresirati roditelje djece koji su smatrali Sisak privremenim pribježištem. Značaj Bošnjaka u obrani je Siska i Sisačko-moslavačke županije nemjerljiv. Većina odraslih muškaraca sudjelovala je u ratu u postrojbama Hrvatske vojske te su brojni Bošnjaci dali živote za obranu Hrvatske. Šefik Pezerović bio je prva bošnjačka žrtva u Domovinskome ratu, a stradao je upravo na području Sisačko-moslavačke županije kao mladić od 23 godine u selu Kuljanima kraj Dvora 26. srpnja 1991. Na području Sisačkomoslavačke županije ukupno je poginulo 19 branitelja bošnjačke nacionalnosti. U vrijeme početka rata u Bosni i Hercegovini u hrvatskim se medijima stvarala negativna klima prema Bošnjacima/Muslimanima. Politički aktivisti Stranke demokratske akcije Hrvatske tijekom rata (hrvatsko-bošnjačkog u srednjoj Bosni i Hercegovini) pokrenuli su Inicijativu za normalizaciju bošnjačko-hrvatskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Položaj Bošnjaka/Muslimana posebno je bio težak u Sisku. Hrvatski nacionalizam, koji je na području teško oštećenih područja u Domovinskome ratu bio izuzetno snažan, nije bio usmjeren samo protiv Srba, već i protiv Bošnjaka. Bez obzira na nominalno relativno dobar položaj Bošnjaka/Muslimana u Hrvatskoj iskazi kazivača pokazuju kakvim su raznolikim oblicima diskriminacije bili izloženi pojedinci. S. S. prošao je nekoliko bojišta u Domovinskome ratu. Ipak, smatra da „Hrvati uvijek dobiju činove i to se nikada neće promijeniti” (Osobni iskaz kazivača, 18. 12. 2017.). Zbog toga odnosa većine prema muslimanima S. S. je 1996. odlučio da više neće biti Hrvat. „Od 1996. sam Bošnjak kada me ne priznajete i ne želite.” (Osobni iskaz kazivača, 18. 12. 2017.).

POSLIJERATNO RAZDOBLJE (1995. – 2003.) Položaj Bošnjaka nakon Domovinskoga rata Nakon raspada zajedničke države opći odnos prema Bošnjacima/Muslimanima u Hrvatskoj, ali i u Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, značajno se promijenio. U Republici Hrvatskoj položaj nacionalnih manjina pravnim regulativama prilično je dobro riješen (Tatalović, 2001), ali je njihov položaj u stvarnosti nakon posljednjega rata, posebice 1990-ih, bio vrlo loš. Posebno su u lošem položaju bile nove nacionalne manjine, odnosno nacionalne manjine s područja bivše Jugoslavije (Srbi, Bošnjaci/Muslimani, Makedonci, Slovenci, Crnogorci). U trenutcima stvaranja novoga političkog ustroja u Zagrebu je formiran Odbor za ustav, poslovnik i politički sustav. Taj je Odbor trebao riješiti i pitanja položaja nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Tek na oštar prosvjed predsjednika Mešihata Islamske zajednice Republike Hrvatske u preambuli Ustava navedeni su i Muslimani kao jedna od nacionalnih manjina, no Bošnjaci i Slovenci iz preambule Ustava izbrisani su 12. prosinca 1997. godine te nisu mogli ostvarivati pravo na političku zastupljenost u predstavničkom tijelu sve do izmjene Ustava 2010. kada su u preambuli navedene sve (22) nacionalne manjine (Odluka o proglašenju promjene Ustava Republike Hrvatske, NN 76/2010; Šonc, 1999). Kazivač A. S. tvrdi da je na poslu teže napredovati ako si pripadnik nacionalne manjine. „Trebalo mi je deset godina dulje nego ostalima da dođem na adekvatno mjesto Zbog toga smo žena i ja mislili da napustimo Hrvatsku i da odemo u Kanadu. Osjećao sam se užasno. Kada me netko smatra strancem u zemlji u kojoj sam rođen, onda je bolje da stvarno budem stranac. Sada se više ne družim s ljudima koji mi ne odgovaraju. Što se tiče nacionalnog identiteta ljudi su bili sretni kada su dobili svoj nacionalni identitet, kada su dobili Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 615

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

svoje veliko M (Muslimani, op. a.). Ja sam svojoj majci pokušao objasniti pojam Bošnjaka, ali mi je ona rekla da je bila pedeset godina Muslimanka i da sada neće mijenjati svoj nacionalni identitet.” (Osobni iskaz kazivača, 13. 11. 2017.). A. V. ističe probleme koje su Muslimani imali s domovnicama. „Kada su nas uvodili u matice, uvedeni smo kao Muslimani. Najteže mi je bilo kada sam se zbog hrvatskog državljanstva morao odreći bosanskog državljanstva. Nije nam ponuđeno ništa drugo. To je bilo vrijeme kada su započeli problemi s domovnicama i radnim dozvolama. Istovremeno su stvorene i dvije škole od nekadašnje jedne škole - Centra za obrazovanje »Ivan Bošnjak«. Jedna škola je postala pravna slijednica te škole, dok su učitelji i profesori u drugoj školi tretirani kao novi zaposlenici. Dogodilo se da su upravo učitelji i profesori u toj drugoj školi bili jednim dijelom i pripadnici nacionalnih manjina, među ostalim i bošnjačke, a škola je tretirana kao drugorazredna.” (Osobni iskaz kazivača, 13. 11. 2017.). H. S. kazuje: „U životu mi nigdje nije bilo ljepše nego u Hrvatskoj, u Sisku i u Istri. Ne bih bolje prošao ni u Cazinu ni u Bosni. Nikada tu nisam bio stranac, nego uvijek domaći. Prvi dinar sam zaradio u Istri i posljednju kunu sam zaradio u Sisku. Budućnost naše zajednice usko je vezana uz Hrvate. Najviše mi je žao privrede koja je propala. Mi smo manjina, ali ne tražimo izvan onoga što bi nam pripadalo kao nacionalnoj manjini. Mi znamo da pripadnik manjine ne može biti predsjednik. Svi hrvatski muftije kažu da bi željeli da kršćani u islamskim zemljama žive kao što žive muslimani u Hrvatskoj.” (Osobni iskaz kazivača, 13. 11. 2017.). Z. F. prisjeća se da se u popisu 2001. izjasnio kao Bošnjak. „Sve dok nisi otišao u županiju nisi Bošnjak u popisima. Djeca su do osamnaeste godine Bošnjaci, a onda automatski postaju Hrvati, ako se sami ne preregistriraju. Mogao bih ja reći da sam Hrvat, ali me ne gledaju kao Hrvata. Meni nije bitna nacionalnost, ali mi je važno da se poštuje da sam ja Bošnjak. Iako Bošnjaka u Sisku ima mnogo, jedan dio njih se tako ne deklarira, a mnogo ih je kojih nema u biračkim spiskovima.” A. C. smatra da i danas nisu posve jasni nekim ljudima pojmovi Musliman i Bošnjak. „Ljudima nisu dana precizna objašnjenja. Pitali su me kako sam sada Bošnjak, a bio sam četrdeset godina Musliman? Ja sam im govorio da je historijsko ime Bošnjak. Ipak, do danas je u većini slučajeva sazrela svijest , pa se tako 70 % nekadašnjih Muslimana izjašnjavao kao Bošnjaci. Oni koji to ne žele i dalje su Muslimani. Čini mi se kao da su imali osjećaj da gube time svoj nacionalni identitet. Vrlo je malo onih koji su asimilirani. To su obično oni koji su u nacionalno mješovitim brakovima. U Sisku se Bošnjaci tretiraju na visokoj razini. Drago mi je da niti jedna komemoracija i obljetnica ne prolazi bez predstavnika islamske zajednice. Znak da smo prihvaćeni je i činjenica da prilikom postavljanja kamena temeljca za džamiju nismo imali niti jedno protestno pismo ili peticiju protiv gradnje džamije. Siščani shvaćaju da smo mi bosanski muslimani, da smo po mentalitetu bliski njima.” (Osobni iskaz kazivača, 13. 11. 2017.).

Djelatnost džemata (1996. – 2003.) U poslijeratnoj djelatnosti džemata Sisak došlo je do promjena. Odlaskom izbjeglica i prognanika smanjio se broj onih koji su pohađali islamski vjeronauk, no očito je i nakon rata kod Bošnjaka postojao određeni strah od isticanja vlastite vjeroispovijesti. Godine 1998. bilo je 444 džematlije, od kojih je 6 obavilo hadž (Arhiva Džemata Sisak, 1999a). U Arhivi džemata Sisak sačuvani su podatci o podrijetlu pripadnika islamske vjeroispovijesti na području Siska, prema kojima ih je čak 94,48 % podrijetlom bilo s područja Bosne i Hercegovine, 2,10 % iz Makedonije, 3,16 % s Kosova i 0,26 % iz Srbije (Arhiva Džemata Sisak, 2000). Zanimljiv je socijalni sastav sisačkih džematlija: njih 14 (3 %) su obrtnici, 8 (1 %) ima VSS, 10 (2 %) ih ima VS, 30 je sa SSS (6 %), 104 (23 %) su radnici, vozača ima 22 (4 %), poljoprivrednika 2 (0,45 %), domaćica 62 (13 %), umirovljenika 182 (40 %) i ostalih 10 (2 %).

616 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

Godine 1999. u Džemat Sisak došla je Peticija Mešihata Islamske zajednice iz Zagreba za poboljšanje položaja vjerskih i nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Među ostalim problemima u Peticiji se spominje i problem uskraćivanja izdavanja odgovarajuće dokumentacije za izgradnju džamije u Sisku (Arhiva Džemata Sisak, 1999c). Razloga za pisanje takve peticije i spominjanje problema sisačke džamije sasvim je sigurno bilo s obzirom da je svega dva i pol mjeseca ranije, 27. rujna 1999., imam Karaga dobio odbijenicu žalbe na rješenje Ureda za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove, graditeljstvo i zaštitu okoliša Sisak o odbijanju zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole za prostorni zahvat prenamjene, odnosno izgradnju zgrade za vjerske potrebe Islamske zajednice u Sisku (Arhiva Džemata Sisak, 1999b). Nakon sastanka sa sisačkim gradonačelnikom imam Karaga 26. veljače 2001. podnio je zahtjev u kojemu je predložio lokacije za novu džamiju. U dopisu je naznačio da je molitveni prostor koji imaju sisački muslimani svega 38 m² što je nedovoljno za 3500 sisačkih vjernika islamske vjeroispovijesti. Karaga u zahtjevu navodi: „Namjera nam je da izgradimo jedan suvremeni Islamski centar koji bi udovoljio našim potrebama i ujedno bio na ponos našem gradu. Centar bi imao pored molitvenog dijela još i ostale prateće prostore knjižnicu, dvoranu za razne prigode, urede i druge prostore za razne namjene.”11 U svome izvještaju iz 2001. imam Karaga spominje i teško stanje džematlija koji su, izgubivši poslove u Željezari, došli na rub siromaštva. Nekadašnji gospodarski gigant sisačke regije s 12 000 zaposlenih te je godine spao na 2000 zaposlenih (Arhiva Džemata Sisak, 2001b). A. V., jedan od vodećih ljudi sisačkoga Merhameta, istaknuo je kako „hrvatska politika nije znala što će sa crnom metalurgijom. U Željezari Sisak je nekada radilo 13 500 ljudi. Propašću crne metalurgije i željezare jedan dio naših ljudi bio je pogođen. Pojavio se problem zaposlenja. Tu hrvatska politika nije osigurala potpunu primjenu Zakona o nacionalnim manjinama. Kulturna autonomija se ostvaruje, ali zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina nije na razini. Zbog toga smo osnovali Merhamet. Među ljudima koji imaju rješenje o minimalnoj naknadi u Sisku može se ustanoviti po karakterističnim imenima da je oko 19 % pripadnika islamske vjeroispovijesti. Među primateljima pomoći 43 % su samci. Kada sam bio zamjenik gradonačelnika rješavao sam molbe za socijalnu pomoć. Nekada je dolazilo 20-30 molbi mjesečno, a kada je propala željezara broj molbi se povećao na 100.” (Osobni iskaz kazivača, 17. 12. 2017.). Vidljivo je da je imam Karaga u izvještaju iz 2002. godine smanjio procjenu broja domaćinstava na 350, s obzirom da je dio muslimana, koji su bili muhadžiri, napustio nakon rata sisačko područje, a i nekadašnji stalni stanovnici Siska nakon raspada Željezare odlučili su otići iz Siska u druge gradove Hrvatske i u inozemstvo. Tako se broj džematlija smanjio na svega 265.

ISLAMSKA ZAJEDNICA U SISKU OD 2003. DO DANAS U listopadu 2003. dužnost imama-hatiba-muallima12 preuzeo je Alem ef. Crnkić, koji je 2005. godine imenovan i glavnim imamom13 Medžlisa Islamske zajednice Sisak.14

Imam Karaga predložio je prostor na katastarskoj čestici 1796/1 (Arhiva Džemata Sisak, 2001a). Imam-hatib-muallim stručna je kvalifikacija nakon srednjoškolskoga obrazovanja u Medresi. Imam predvodi džemat, hatib održava hutbu, a muallim poučava djecu kroz vjeronauk i mekteb. 13 Prema čl. 111. Statuta Islamske zajednice u Hrvatskoj glavni imam brine se o vjerskom životu na području medžlisa i odgovoran je za rad imama, hatiba i mu’allima. Glavni imam predstavlja medžlis u stvarima vjere. (https://www. islamska-zajednica.hr/) (pristupljeno 20. IX. 2018.) 14 Primopredaja dužnosti obavljena je 3. X. 2003. u nazočnosti muftije Ševka ef. Omerbašića. Novi imam Alem ef. Crnkić tom je prigodom položio zakletvu i dobio rješenje o postavljanju (od 1. X. 2003.). Bivši imam Fuad ef. Karaga tom je prilikom rekao kako smatra „da smo dobili dobrog imama” (Arhiva Džemata Sisak, 2003b). 11

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 617

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Kako bi na području svoga djelovanja Islamska zajednica u Sisku potaknula muslimanske vjernike da se što aktivnije uključe u rad svoje vjerske zajednice, njezino je vodstvo poduzelo znatne napore kako bi što kvalitetnije organiziralo brojne aktivnosti i manifestacije, ali i infrastrukturu potrebnu za to. Iako sisačka Islamska zajednica održava brojne aktivnosti, osobito posljednjih godina, među njima se posebno ističu napori pri organiziranju islamskoga vjeronauka kao izbornoga predmeta u osnovnim i srednjim školama Sisačko-moslavačke županije te pripremni radovi za izgradnju suvremenoga Islamskog kulturnog centra i džamije, koji bi trebali postati srce života ove zajednice. Po pitanju islamskoga vjeronauka jednoglasno je stajalište Izvršnoga odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak da je prioritet poučavanja u mektebu poučavanje kur’anskom pismu i Kur’anu te da uz vjeronauk u školama treba imati jednako dobar vjeronauk u mektebu, odnosno mektebski vjeronauk, što je upravo dano kao važan zadatak novom imamu Crnkiću (Arhiva Džemata Sisak, 2003c). Također je preporučen obilazak obitelji čija djeca ne pohađaju vjeronauk te utvrđivanje razloga njihove neuključenosti na vjeronauku (Arhiva Džemata Sisak, 2003a). Kao prioritet istaknut je rad na svijesti muslimana o potrebi pohađanja vjeronauka (Arhiva Džemata Sisak, 2004a). Nastavu vjeronauka organizira Muallimsko vijeće kao stručno i savjetodavno tijelo Medžlisa, koje čine glavni imam, vjeroučiteljice i vjeroučitelji Medžlisa. Na čelu Muallimskoga vijeća glavni je imam, koji vodi, saziva i predsjedava sjednicama. Muallimsko vijeće Medžlisa također je odgovorno za provedbu svih vjerskih procesa na području Medžlisa.15 Uz školski vjeronauk pojedini učenici pohađaju i mektebski vjeronauk, koji je na dobrovoljnoj bazi (subotom). U Medžlisu Islamske zajednice Sisak u mektebskoj se nastavi posebna pozornost posvećuje učenju kur’anskoga pisma. Sa željom da se kod djece u mektebu razvije socijalna i društvena interakcija, kao i empatija jednih prema drugima međusobnim druženjima, uveden je „mektebski doručak” kao dodatan sadržaj mektebskoj nastavi, što je prema iskazima kazivača naišlo na iznimno oduševljenje kako djece tako i njihovih roditelja. U skladu s time krajem 2007. godine osnovana je posebna grupa „predškolci”, odnosno mektebska igraonica. Cilj je bio da se djeca predškolske dobi senzibiliziraju s džamijskim, odnosno mektebskim prostorom te da upoznaju i dožive mekteb kao svojevrsnu igraonicu. Među prvim inovativnim aktivnostima čiji je cilj bio unijeti „dašak kreativnosti” u mektebsku nastavu bilo je uvođenje mektebskih sekcija: likovno-kreativne i dramske sekcije 2008. godine. Uz islamski vjeronauk koji se poučavao u osnovnim školama, željelo ga se uvesti i u barem jednu srednju školu. Do pomaka u tome smjeru došlo je 2007. inzistiranjem nekoliko učenika u srednjim školama da im se omogući odabir islamskoga vjeronauka te je dopušteno pohađanje vjeronauka po modelu B, odnosno pohađanje islamskoga vjeronauka u Islamskoj zajednici s pravom priznanja u matičnoj školi (Arhiva Džemata Sisak, 2008). Napori oko uvođenja islamskoga vjeronauka u barem jednu srednju školu doveli su do konkretnih rezultata 2009. godine. Početkom šk. god. 2009./2010., uz zajednički nastup roditelja i učenika te energičan zahtjev glavnoga imama, islamski vjeronauk kao izborni je predmet uveden u Srednju školu Viktorovac, najveću srednju školu u Sisačko-moslavačkoj županiji s više različitih smjerova. Vjeronauk se šk. god. 2013./2014. održavao u osam (8) škola; sedam osnovnih i jednoj srednjoj školi: osnovne škole „Braća Bobetko”, „Braća Ribar”, „Viktorovac”, „22. lipnja”, „Dragutin Tadijanović” Petrinja – Područna škola Mošćenica, Osnovna škola Petrinja, „Ivan Kukuljević” u Sisku i Srednja škola Viktorovac, dok je u drugim srednjim školama organiziran po modelu pohađanja nastave u Islamskoj zajednici s pravom priznavanja i upisa predmeta u predmetnoj školi (Tehnička škola Sisak, Industrijsko-obrtnička škola, Ekonomska škola, Gimnazija) (Arhiva Džemata Sisak, 2014a). 15

Čl. 57. Statuta Islamske zajednice u Hrvatskoj. (https://www.islamska-zajednica.hr/) (pristupljeno 20. IX. 2018.)

618 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

Kako bi motivirao učenike na pohađanje islamskoga vjeronauka na području grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, glavni je imam Crnkić krajem šk. god. 2006./2007. inicirao organiziranje prigodne svečanosti na kojoj je odabrano 15 najboljih vjeroučenika kojima su uručene prigodne knjige i pohvalnice te je prvi put utemeljeno priznanje „Učenik ili učenica godine”. Za odrasle polaznike osmišljen je „vjeronauk za odrasle”, odnosno vjerska poduka za sve one koji imaju želju naučiti, obnoviti ili ponoviti temeljne istine vjere, temeljne islamske dužnosti s ciljem osposobljavanja za praktično življenje islama u svakodnevnom životu. Prvi tečaj islama u Medžlisu Islamske zajednice Sisak s radom je započeo 2011. godine. Edukacija ili poučavanje odraslih sastavni je dio vjersko-prosvjetnoga djelovanja Medžlisa Islamske zajednice Sisak tijekom svih godina djelovanja džemata i Islamske zajednice u Sisku, posebice s pomoću kur’anskoga opismenjavanja odraslih ili tečaja kur’anskoga pisma. Iako se mladež neformalno okupljala i družila po sijelima i iftarima još za vrijeme službovanja Fuada ef. Karage, nije postojao institucionalni oblik omladinskoga kruga sve do 2006. kada je organizirana Osnivačka skupština Omladinskoga kluba Medžlisa Sisak s ciljem da se aktivnostima mladih da određena institucionalna važnost kroz omladinsko tijelo, odnosno Odbor Omladinskoga kluba, čiji je zadatak bio koordiniranje rada mladih. Jedna od kontinuiranih omladinskih aktivnosti u novije su vrijeme „Predramazanski susreti mladih”, koje organizira Omladinski klub Medžlisa Sisak uz svesrdnu podršku Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak i glavnoga imama. Djevojke iz Omladinskoga kluba Medžlisa Sisak inicirale su osnivanje zbora pod nazivom „Firdews”, što u prijevodu znači „vrh Dženneta-raja” te su na taj način željele promovirati svoju ljubav prema učenju ilahija i kasida.16 Kako bi se potaknula komunikacija s džematlijama, pored Hutbe mjeseca koja u pismenom obliku dolazi do domova muslimanskih obitelji, učinjen je još jedan korak pisane korespodencije prema džematlijama. Iako su pred Ramazan sisački džematlije uvijek dobivali ramazansku vaktiju s opisom ramazanskih aktivnosti, to je prošireno 2004. putem Biltena Medžlisa Islamske zajednice, u kojemu je na nekoliko stranica sadržano mnoštvo poučnih i edukativnih tekstova o vrijednosti ramazanskoga posta, kao i o nekim džematskim temama. Sastavni su dio biltena rubrike poput Dogodilo se u našem Medžlisu, Od Ramazana do Ramazana i dr. U Biltenu Medžlisa objavljuju se relevantne informacije vezane uz vjersko-prosvjetni rad, pozivaju se roditelji da upišu djecu na vjeronauk i mekteb te da se muslimani učlane u Islamsku zajednicu ako nisu njezini članovi. Bilten se distribuira se u školama svim vjeroučenicima i njihovim obiteljima čime se ostvaruje pisana komunikacija. S ciljem otvorene prezentacije vrijednosti oko kojih su okupljeni islamski vjernici te s intencijom unaprjeđivanja društvene pozicioniranosti i ugleda Islamske zajednice započelo se s organiziranjem javnih manifestacija, prigodnih obljetnica, blagdanskih prijema, kao i programa vjerskoga sadržaja otvorenoga za javnost. Godine 2007. Medžlis Islamske zajednice Sisak svečano je obilježio 40. obljetnicu Islamske zajednice u Sisku održavanjem prigodnoga programa u dvorani INA Rafinerije, a potom svečanom večerom za sudionike u hotelu „Panonija”.17 To je bila prva javna manifestacija Islamske zajednice, a prema riječima glavnoga imama „ispunila je svoj cilj i svrhu, a to je da se kroz javnu svečanost unaprijedi imidž i ugled muslimana i Islamske Ilahije i kaside, duhovne pobožne pjesme u slavu Boga i u čast poslanika Muhammeda a.s. Planirano je pozvati sve glavne imame (njih 13), predsjednike Medžlisa (13), članove Sabora (19) i članove Mešihata (12), ravnatelja Islamske gimnazije, 59-70 gostiju iz rukovodećih organa Islamske zajednice, predstavnike županijske i gradske vlasti, predstavnike svih vjerskih zajednica grada, ravnatelje svih osnovnih škola u kojima se održava islamski vjeronauk, živuće imame koji su službovali u Sisku, predstavnike svih bošnjačkih asocijacija i udruga grada Siska, obrtnike-muslimane te uži krug džematlija. U Organizacijski odbor izabrani su glavni imam Crnkić, Amila Škorić, Ismet Isaković, Mirzet Hafizović, Šaban Kadrić, Hamzalija Hafizović, Abdurahman Harčević (Arhiva Džemata Sisak, 2007a).

16 17

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 619

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

zajednice” (Arhiva Džemata Sisak, 2007c). Svečanost je održana pod pokroviteljstvom Grada Siska i Sisačkomoslavačke županije, a na njoj su bili predstavnici lokalnih, regionalnih i bošnjačkih udruga, predstavnici Rimokatoličke Crkve, Srpske pravoslavne Crkve i Baptističke Crkve te izaslanstvo Unsko-sanskoga kantona iz Bosne i Hercegovine. Na svečanosti obljetnice premijerno je prikazana dizajnirana mrežna stranica Medžlisa Islamske zajednice Sisak, koja je od datuma obilježavanja 40. obljetnice Islamske zajednice u Sisku službeno počela s radom te je idućih godina prerasla u aktivan informativni servis koji je time dokazao razinu transparentnosti i otvorenosti Islamske zajednice prema društvenoj sredini (www.medzlis-sisak.net). Desetljeće kasnije, 2017. godine, u domu INA Rafinerije nafte u Sisku održana je svečana akademija povodom 50. obljetnice Islamske zajednice u Sisku prigodom čega je predstavljena retrospektiva Islamske zajednice tijekom povijesnoga djelovanja, kao i sadašnji kontekst djelovanja te najznačajniji projekt izgradnje budućega Islamskog kulturnog centra. Obilježavanje Nove hidžretske godine na javnoj razini bila je prva kontinuirana javna manifestacija Medžlisa Islamske zajednice Sisak. Javno obilježavanje Nove hidžretske godine pod nazivom Nek se srca otvore u kontinuitetu se održavalo od 2009. do 2015. godine. Jedan od prvih javnih programa i najdugovječnija manifestacija povodom Ramazanskoga bajrama s kojima su se sisački Bošnjaci otvorili javnosti bio je Sisački bajramski koncert u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, a koji se počeo održavati 2002. godine. U programu bajramskoga koncerta promovira se narodno i folklorno stvaralaštvo uz pjesme sevdalinke, a svake godine gostuju kulturno-umjetnička društva iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, kao i interpretatori pjesme sevdalinke. S obzirom da je namjera bila predstaviti važne događaje ili blagdane kako bi građanstvo dobilo što cjelovitiju sliku ukupnoga islamskog identiteta, kao još jedan iskorak u javnoj prezentaciji obilježja vjere i vrijednosti oko kojih su okupljeni, Medžlis Islamske zajednice Sisak i Muallimski kolektiv pokrenuli su 2014. godine vjersku priredbu „Poslanik u mom srcu”, čiji su glavni izvođači polaznici školskoga, mektebskoga i srednjoškolskog vjeronauka u Medžlisu Islamske zajednice Sisak. Kako bi se popularizirala islamska vjerska zajednica među muslimanskim vjernicima grada Siska i Sisačkomoslavačke županije, početkom 2010. godine osmišljena je manifestacija pod nazivom „Dani Allahova poslanika u mjesecu rebiul-evvelu (2./3. mj.)” s ciklusom predavanja o siri Allahova poslanika Mevluda i filmovima o Muhammedu (Arhiva Džemata Sisak, 2010). Održavanje manifestacije bila je prigoda za dolazak gostiju iz susjednih džemata. U suradnji s Udrugom Bošnjaka branitelja Domovinskog rata Republike Hrvatske, ogranak Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, Medžlis Islamske zajednice Sisak na temelju naputka Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj od 2006. godine organizira u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice Sisak Tevhid za sve poginule, nestale i umrle branitelje muslimane-Bošnjake na području grada Siska i Sisačko-moslavačke županije. Za Ramazana 2015. godine neformalna džematska druženja, susreti žena i djevojaka u Medžlisu Islamske zajednice Sisak, dobila su svoju vanjsku prepoznatljivost i okvir u nazivu Vijeće žena Medžlisa Islamske zajednice Sisak „Nahla”. Vijeće žena „Nahla” nije osnovano s namjerom da se postavi hijerarhijska struktura, već sa željom da se istakne važnost ženske populacije u džematu, njihova uloga i doprinos putem imenovanja koncepta ženskoga djelovanja unutar džemata. Aktivnost žena u svim sferama džematskoga života bila je prisutna i prije osnivanja „Nahle”, a osnivanjem Vijeća dao se novi impuls i zamah u radu i djelovanju ženske populacije džemata. Nadijevanje imena „Nahla”, što u prijevodu znači pčela, naziv je jednoga od poglavlja u Kur’anu, što je na neki način odredilo i razvojnu putanju djelovanja kruga žena i djevojaka koje su postavile ambiciozne ciljeve u svojim susretima i druženjima u džematu, sa željom davanja vrijednosti džematu 620 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

i vremenu u kojem žive. Članice Vijeća žena „Nahla”, konkretno Azra Mulabdić, Ilvana Crnkić i Zrinka Hafizović uredile su kuharicu Iz Nahline halal kuhinje, čija je promocija održana u Sisku 3. svibnja 2018. Time su autorice na svojevrstan način „mapirale” grad Sisak na svjetskoj karti halal prehrane.18 Sisak je također prvi grad u Hrvatskoj koji je počeo s obilježavanjem Svjetskoga dana hidžaba, samo godinu dana nakon New Yorka, i to na inicijativu Azre Mulabdić i Daše Poredoš Lavor, aktivistica u humanitarnoj udruzi koje su 2014. godine pozvale djevojke i žene iz društvenoga života u Sisku da jedan dan osjete hidžab na svojoj glavi te prožive to iskustvo. S hidžabom su prošetale gradom Siskom te se družile u sisačkim ugostiteljskim objektima raspoređujući se u nekoliko grupa, želeći poslati poruku da je hidžab stil i način života. Medžlis Islamske zajednice Sisak tijekom svih je razdoblja djelovanja ostvarivao suradnju i interakciju sa svim relevantnim društvenim institucijama i pokazivao otvorenost za sve čimbenike koji predstavljaju društveni mozaik. Jedna od Ugovorom definiranih stavki između Vlade Republike Hrvatske i Islamske zajednice u Hrvatskoj u pitanjima od zajedničkog interesa iz 2002. godine je i dušobrižništvo u vojsci, policiji, bolnicama, zatvorima i socijalnim ustanovama gdje imenovani imami pružaju duhovnu skrb osobama u potrebi. Među prvim preporukama koje su se krenule realizirati u Medžlisu Sisak bila je ona o izradi Plana dušobrižničkih posjeta zatvorima i bolnicama.19 Vrijeme je pokazalo da je ova grana djelatnosti Islamske zajednice izuzetno potrebna i korisna. Naime, u svim navedenim ustanovama vidljivi su pozitivni pokazatelji, posebice u zatvorima gdje dušobrižništvo doprinosi i resocijalizaciji zatvorenika. Značajno je zamijetiti da dušobrižništvo u bolnicama, kao i u centrima za tražitelje azila, nailazi na pozitivan prijam te olakšava rad zaposlenima u navedenim ustanovama (Botonjić, 2017). Model dušobrižništva koji je uspješno implementiran u sisačkoj Općoj bolnici „dr. Ivo Pedišić” u Sisku od 2012. godine jedinstven je i unikatan na razini cjelokupne Islamske zajednice u Hrvatskoj. Dušobrižništvo nije prisutno samo na Odjelu za babinjače i novorođenčad s rađaonicom, već na svim odjelima kada se sazna da je netko od sisačkih džematlija ondje, u skladu s dogovorom ravnatelja Bolnice i glavnoga imama. „Bajram svima, a ne samo nama” naziv je bajramske kampanje koju je osmislio i pokrenuo Medžlis Islamske zajednice Sisak prigodom Kurban-bajarama 2016. godine s ciljem da se posjete stariji, nemoćni i bolesni muslimani i da se s njima podijeli bajramska radost, dove i čestitke, ali i bajramske slastice i delicije. S obzirom da na području Islamske zajednice u Sisku živi preko 4000 vjernika, a da površina današnjega medžlisa u Sisku iznosi oko 100 m², odlučeno je da se krene u izgradnju Islamskoga kulturnog centra u Sisku.20 Razvitak zajednice i porast broja njezinih članova, posebno mladih generacija koje se rađaju i školuju u ovoj sredini, osobito je pridonio toj ideji. Izgradnjom džamije muslimani i Islamska zajednica dobili bi vanjsku prepoznatljivost te odgovarajući prostor koji će zadovoljiti potrebe muslimana za vjerskim životom. Planirani Islamski centar u Sisku Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj isprva je bio zamišljen kao manji kompleks veličine oko 582 m², a obuhvaćao bi novu džamiju te niz prostorija različitih namjena, među kojima bi bila knjižnica i čitaonica, multifunkcionalna dvorana za okupljanje mladih i održavanje različitih tribina i seminara (Arhiva Džemata Sisak, 2004b). S obzirom da je Generalnim urbanističkim planom grada Siska propisano da se vjerske građevine mogu graditi u zonama mješovite namjene te zonama javne i društvene namjene, a da Islamska zajednica u Sisku nije imala adekvatno zemljište u zoni gradnje, u veljači 2004. pred-

Kuharica je dvojezična, na hrvatskom i engleskom jeziku na 200 stranica, tvrdoga uveza. U rujnu 2005. imam je posjetio zatvorenika u sisačkom zatvoru (Arhiva Džemata Sisak, 2005a). 20 Ukupna je površina Islamske zajednice u Sisku 120 m², dok imam stanuje u vlastitom prostoru. Željelo se osigurati i rad knjižnice i čitaonice, prostor za okupljanje mladih i održavanje različitih tribina i seminara (Arhiva Džemata Sisak, 2004b). 18 19

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 621

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

sjednik Medžlisa Islamske zajednice Sisak (Arhiva Džemata Sisak, 2006c) poslao je zamolbu sisačkom gradonačelniku i sisačko-moslavačkom županu da razmotre i pomognu u rješavanju prostornih potreba Islamske zajednice Sisak (Arhiva Džemata Sisak, 2006a), što je podrazumijevalo izmjenu Generalnoga urbanističkog plana grada Siska i županije (Arhiva Džemata Sisak, 2014b). Nakon što su dobivena jamstva o promjeni Generalnoga urbanističkog plana (Arhiva Džemata Sisak, 2006b), Islamska zajednica u Sisku krenula je u potragu za adekvatnim zemljištem, koje je kupljeno u sisačkom predgrađu Caprag, na pola puta između Siska i Petrinje (Arhiva Džemata Sisak, 2005b; 2005c). U novom idejnom rješenju došlo je do promjena kvadrature pojedinih sastavnica kulturnoga centra (Arhiva Džemata Sisak, 2011) te se Islamski kulturni centar sastoji od 2626 m² (bruto), dok je 2349,70 m² (neto).21 Kamen temeljac postavljen je 2016., gradilište je otvoreno 2017., a radovi na izgradnji Islamskoga kulturnog centra, koji treba postati srce života ove zajednice, u tijeku su te bi trebali biti dovršeni 2019. godine.

ZAKLJUČAK Muslimani u Sisku imaju dugu nazočnost, u kontinuitetu u većem broju ondje su od kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina XX. st. Najveći broj muslimana u Sisak je pristigao iz zapadne Bosne radi zaposlenja u sisačkoj Željezari. Isprva su dolazili muškarci koji su kasnije dovodili svoje supruge i djecu. U Capragu, južnom sisačkom predgrađu, doseljenici iz Bosne našli su svoj novi dom te su ondje dobili stanove, a mnogi od njih sagradili su i kuće, dok je manji broj njih putovao na posao iz zapadne Bosne vlakom. Godine 1967. u Sisku je osnovana Islamska zajednica koja je uspješno odolijevala brojnim problemima i izazovima tijekom svojega postojanja. Prema riječima vodstva Islamske zajednice u Sisku, ona je „od svog osnutka uvijek imala iste ciljeve: očuvanje vjerskoga identiteta kroz prakticiranje vjerskih aktivnosti svih njenih pripadnika, rad na pozitivnoj integraciji pripadnika nasuprot (negativnoj) asimilaciji i izolaciji, vjeronaučna poduka djece i mladih, te općenito vjerska edukacija i izobrazba svih naraštaja. Pri tome su ključni afirmiranje vjerskoga života, poziv k očuvanju moralnih vrijednosti i tradicionalnih vrijednosti te prezentiranje vjere mladim generacijama i prepoznavanje znakova vremena kako bi se išlo u korak s vremenom.” (Arhiva Džemata Sisak, 2007b).

Izvori i literatura Izvori 1. Arhiva Džemata Sisak. (1974). Izvještaj Odbora Islamske zajednice iz Siska o učinjenom i izvršenom radu u proteklom vremenu od zadnje godišnje skupštine, od 20. I. 1974. 2.

Arhiva Džemata Sisak. (1975). Izvještaj Odbora Islamske zajednice Sisak, od 26. I. 1973. do 18. I. 1976. godine, 44/1975.

Arhiva Džemata Sisak. (1977). Izvještaj o radu Odbora Islamske zajednice za 1976., br. 58/77, od 16. III. 1977.

Arhiva Džemata Sisak. (1981a). Zapisnik sa redovne godišnje skupštine članova Islamske zajednice Sisak, br. 25/81, od 1. III. 1981.

Arhiva Džemata Sisak. (1981b). Zbirni list podataka o vjerskoj pouci, br. 74/81., od 29. VIII. 1981.

Arhiva Džemata Sisak. (1984). Izvještaj Odbora Islamske zajednice Sisak Starješinstvu Islamske zajednice u Sarajevu za 1984. godinu.

Sadržaji Islamskoga kulturnog centra jesu: džamija (molitveni prostor), mektebske učionice, Omladinski klub, dvorana za predavanje, vjenčanja i druge prigode, restoran, knjižnica s čitaonicom, stambeni prostor za vjerske službenike, tehnički i skladišni prostor.

622 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

Arhiva Džemata Sisak. (1987). Izvještaj o radu Odbora Islamske zajednice u Sisku za 1986. godinu, 5/1987.

Arhiva Džemata Sisak. (1991a). Izvještaj o radu Odbora Islamske zajednice u Sisku za 1991. godinu, 34/1991.

Arhiva Džemata Sisak. (1991b). Odluka o osnivanju Kriznog štaba, 19. prosinca 1991.

10. Arhiva Džemata Sisak. (1992a). Izvještaj o radu Odbora Islamske zajednice u Sisku za 1991. godinu, 1/1992. 11. Arhiva Džemata Sisak. (1992b). Izvještaj Odbora Islamske zajednice u Sisku 22. srpnja 1992. 12. Arhiva Džemata Sisak. (1993a). Izvještaj Mešihatu Islamske zajednice Hrvatske i Slovenije Odbora Islamske zajednice u Sisku 25. rujna 1993. godinu. 13. Arhiva Džemata Sisak. (1993b). Pismo Mešihatu Islamske zajednice za Hrvatsku i Sloveniju, 25. rujna 1993., 19/1993. 14. Arhiva Džemata Sisak. (1993c). Poziv na suradnju oko zbrinjavanja izbjeglica, 15. prosinca 1993., 51/ HS-ĐK. 15. Arhiva Džemata Sisak. (1994a). Izvještaj Odbora Islamske zajednice Sisak za 1993., 2/1994. 16. Arhiva Džemata Sisak. (1994b). Dopis gradonačelniku grada Siska Darku Pavlaku, 18/1994. 17. Arhiva Džemata Sisak. (1995). Izvještaj Mešihatu Islamske zajednice Zagreb, 1. ožujka 1995. 18. Arhiva Džemata Sisak. (1999a). Izvješće o vjerskim, vjersko-prosvjetnim i drugim aktivnostima u 1998. godini, 6/1999. 19. Arhiva Džemata Sisak. (1999b). Predmet lokacijska dozvola za vjerske građevine, 39/1999. 20. Arhiva Džemata Sisak. (1999c). Peticija za poboljšanje položaja vjerskih i nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, 9. prosinca 1999. 21. Arhiva Džemata Sisak. (2000). Izvješće o vjerskim, vjersko-prosvjetnim i drugim aktivnostima u 2000. godini. 22. Arhiva Džemata Sisak. (2001a). Pismo gradonačelniku Dinku Pintariću 26. veljače 2001., 14/2001. 23. Arhiva Džemata Sisak. (2001b). Izvještaj o vjerskim i vjerskoprosvjetnim aktivnostima na području medžlisa Islamske zajednice Sisak, 10. studenog 2001. 24. Arhiva Džemata Sisak. (2003a). Zapisnik sa 4. sjednice Izvršnog obora Medžlisa Sisak Islamske zajednice od 21. IX. 2003. 25. Arhiva Džemata Sisak. (2003b). Zapisnik pete (vanredne) sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Sisak održane 5. listopada 2003. godine. 26. Arhiva Džemata Sisak. (2003c). Izvješće o vjeronauci u mektebima i školama na području Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 14. X. 2003. 27. Arhiva Džemata Sisak. (2004a). Zapisnik sa 6. sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 28. I. 2004. 28. Arhiva Džemata Sisak. (2004b). Dopis Medžlisa Islamske zajednice Sisak gradonačelniku od 27. II. 2004. 29. Arhiva Džemata Sisak. (2005a). Izvješće iz dušebrižničke posjete Zatvoru u Sisku od 2. IX. 2005. 30. Arhiva Džemata Sisak. (2005b). Dopis Medžlisa Islamske zajednice Sisak Šemsi Tankoviću od 7. XII. 2005. 31. Arhiva Džemata Sisak. (2005c). Zapisnik sa šesnaeste (XVI) izvanredne sjednice IOM-a Sisak od 11. XII. 2005. 32. Arhiva Džemata Sisak. (2006a). Dopis Medžlisa Islamske zajednice Sisak gradonačelniku Dinku Pintariću od 4. IV. 2006.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 623

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

33. Arhiva Džemata Sisak. (2006b). Zapisnik sa dvadeset i četvrte (24) sjednice IOM-a Sisak od 17. V. 2006. 34. Arhiva Džemata Sisak. (2006c). Zapisnik sa konstitutivne sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 13. XII. 2006. 35. Arhiva Džemata Sisak. (2007a). Zapisnik sa 6. redovne sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 17. VI. 2007. 36. Arhiva Džemata Sisak. (2007b). Pozivnica na svečanost povodom 40. obljetnice Islamske zajednice u Sisku od 30. X. 2007. 37. Arhiva Džemata Sisak. (2007c). Izvješće sa 9. redovne sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 30. XII. 2007. 38. Arhiva Džemata Sisak. (2008). Zapisnik sa 11. redovne sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 11. V. 2008. 39. Arhiva Džemata Sisak. (2010). Zapisnik sa 25. redovne sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 26. II. 2010. 40. Arhiva Džemata Sisak. (2011). Zapisnik sa 7. (sedme) predramazanske sjednice Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice Sisak od 21. VII. 2011. 41. Arhiva Džemata Sisak. (2014a). Godišnje izvješće o vjeronauci na području Medžlisa Islamske zajednice Sisak za šk. god. 2013/14. od 10. VI. 2014. 42. Arhiva Džemata Sisak. (2014b). Gradonačelnik grada Siska Medžlisu Islamske zajednice Sisak, 26. XI. 2014. 43. Republički zavod za statistiku SR Hrvatske. (1921). Stanovništvo, kut. 43, Popis iz 1921., Stanovništvo prema materinjem jeziku i vjeroispovijesti. Hrvatski državni arhiv (HR-HDA-367).

Literatura 1.

Botonjić, N. (2017, srpanj). Hrvatske muslimane država štiti bolje nego igdje u Europi. Večernji list.

Gelo, J., Crkvenčić, I. i Klemenčić, M. (1998). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.1991.: po naseljima. Zagreb: Državni Zavod za Statistiku.

Karaga, F. (1991., 1. prosinca). Tjedan dana u ratom zahvaćenom džematu. Preporod.

Matejčić, B. (2012., 6. veljače). Od industrijskog raja do grada duhova. (http://pogledaj.to/prostor/ od-industrijskog-raja-do-grada-duhova/) (pristupljeno 21. 9. 2018.).

Odluka o proglašenju promjene Ustava Republike Hrvatske. Narodne novine, broj 76/2010. (preuzeto s https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2010_06_76_2214.html) (pristupljeno 12. 1. 2019.).

(1991., 1. listopada). Preporod, 19.

(1993., 17. lipnja). Sisački tjednik.

Šonc, D. (1999). Stoljetna integriranost. Bošnjačka pismohrana, časopis za povijest i kulturu Bošnjaka u Hrvatskoj, 1(1-4), 446-450.

Tatalović, S. (2001). Nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Politička misao, 38(3), 95-105. (https:// hrcak.srce.hr/24574)

624 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Dugački, V., Škiljan, F.: Islamska zajednica u Sisku tijekom polustoljetnoga djelovanja (1967. – 2018.)

THE ISLAMIC COMMUNITY IN SISAK THROUGHOUT HALF A CENTURY OF ACTIVITIES ABSTRACT The Islamic Community in Sisak has its long-standing historical foundation. Although in the half-century of its activity it has passed through various systems, political-social arrangements and turbulent times it has managed to resist all challenges and obstacles and maintain and retain its reputation. Based on the archive material stored in the Islamic Community Sisak analyzes the activities of the community with an emphasis on the ways of preserving religious identity as well as on the positive integration of members against (negative) assimilation and isolation. Key words: national minorities, Bosniaks, Islamic Community of Sisak

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 625

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Osvrt Krešimir Gjuranović Boris Grgurević

MIGRACIJA BOKELJSKIH HRVATA S HRVATSKE RODNE GRUDE BOKE KOTORSKE U DOMOVINU HRVATSKU U posljednjih stotinu godina dogodila su se tri značajna vala migracija bokeljskih Hrvata, vremenski vezana uoči i za vrijeme velikih ratova na ovim prostorima (Prvi i Drugi svjetski rat te Domovinski rat 1991.). Pojedinačnih migracija uvijek je bilo, poglavito radi daljnjeg školovanja pojedinaca ili boljeg radnog mjesta. Tema ovog rada su migracije koje su posljedica događaja koji su uzrokovali progon bokeljskih Hrvata tijekom i nakon Domovinskog rata, ali i elaboracija migracija koje su se događale za vrijeme bivše Jugoslavije. Upozorit će se na sustavno odnarođivanje bokeljskih Hrvata, kao domicilnog naroda Boke kotorske, kao alata kojim se planirano i sustavno mijenjala struktura stanovništva. Povijesne činjenica koje potvrđuju autohtonost Hrvata na prostoru Boke kotorske (najstarija hrvatska katedrala iz 1166. godine je ona sv. Tripuna u Kotoru, odvajanje Boke kotorske od matice i pripajanje Crnoj Gori…) nisu dovoljno naglašene, a u kombinaciji s falsificiranjem povijesti koje se događalo tijekom prošlog stoljeća današnja je situacija alarmantna i zahtijeva jasno uspostavljanje parametara koji će osigurati kulturnu, identitetsku, ali i političku opstojnost bokeljskog hrvatskog življa. Ključne riječi: Boka kotorska, Hrvati, migracije, identitet

POVIJEST MIGRACIJA BOKELJSKIH HRVATA U posljednjih sto godina dogodila su se tri značajna vala migracija Bokeljskih Hrvata vremenski vezana pred i za vrijeme velikih ratova na ovim prostorima (1. i 2. svjetski rat te Domovinski rat 1991.). Pojedinačnih migracija je uvijek bilo, poglavito radi daljnjeg školovanja pojedinaca ili boljeg radnog mjesta. Mi smo pripadnici tog napaćenog naroda i želimo istinski svjedočiti o ne tako davnim događanjima najvećeg progona Bokeljskih Hrvata sa svojim obiteljima, koji se događao tijekom Domovinskog rata od 1991. godine. Naravno da je bilo političkih progona i odlazaka i za vrijeme Jugoslavije. Mi i danas imamo sustavno odnarođivanje Bokeljskih Hrvata, autohtonog (domicilnog) naroda Boke Kotorske – Zaljeva hrvatskih svetaca i blaženika, koje se smišljenom politikom provodi kroz obrazovni program na svim razinama školovanja. Radi dobivanja i očuvanja radnih mjesta mnogi se godinama ne izjašnjavaju o nacionalnoj pripadnosti. Tako se tijekom proteklih godina nepostojećom migracijom promijenila struktura stanovništva, osobito drastično u mjestima Tivat, Kotor i Budva, u kojima je obitavalo najviše Hrvata te su Hrvati postali manjina u Crnoj Gori. Tijekom Domovinskog rata tisuće hrvatskih obitelji bilo je prisiljeno iseliti spašavajući živu glavu od sugrađana druge nacionalnosti i vjere. Malobrojni su uspjeli dogovoriti zamjenu nekretnina s ljudima iz Hrvatske. Svjedoci smo da se velika obiteljska kamena kuća u Tivtu na obali mijenjala za manji dvosobni stan u Dubrovniku, a da je u transportu namještaja dio ili čitav nestao (ukraden).

626 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gjuranović, K., Grgurević, B.: Migracija bokeljskih Hrvata iz Boke Kotorske u Hrvatsku

BROJKE IZBJEGLIH HRVATA IZ BOKE KOTORSKE U Hrvatskoj je danas više od 10.000 Bokeljskih Hrvata koji do danas nisu uspjeli srediti zemljišne knjige ili povratiti oduzetu imovinu (djedovinu ‒ palače slavnih bokeljskih pomoraca). Raspolažemo konkretnim podacima o sudbinama ljudi od Dubrovnika do Zagreba i Pule. Frustrirane kninske izbjeglice, koje su morale napustiti Republiku Hrvatsku (postoji pismena zapovijed Milana Martića o iseljavanju Srba iz RH), pristigle u Tivat, podržane domaćim čuvarima „srpske Boke”, poduzeli su vlastitu akciju zbrinjavanja nasilnim provaljivanjima i prekonoćnim upadima u kuće tivatskih starosjedilaca čiji vlasnici žive u Hrvatskoj, Engleskoj, Nizozemskoj itd. To su kuće Zvonka Nikolića, Marije Ćelan, Vande Staničić-Powell itd. Pokušali su provaliti i u kuće obitelji Matković, Škanata, Biskupović, a što su spriječili susjedi i rodbina. Sve to policija pasivno promatra, samo se zapisnički konstatira provala u stanove i kuće, te se rodbina vlasnika upućuje na dugotrajni sudski postupak. Aktualna vlast stranim delegacijama uporno tvrdi kako u njihovoj ustavno definiranoj građanskoj državi pripadnici svih nacionalnosti imaju jednaka prava i položaj kao u razvijenom zapadnom svijetu. Crnokošuljaši/četnici letke mržnje ubacuju u poštanske sandučiće Hrvata iz Kotora, Tivta i Herceg Novog. Hrvati iseljavaju pod pritiskom uz prijeteća pisma sa sadržajem: „Ne odete li sami na vrijeme, noć će gutati vašu djecu i vaše obitelji. Pohrlite po pozivu gospodina Tuđmana u Hrvatsku, jer srpskih vjekovnih ognjišta tamo ima više nego što ima vas”. Hrvati se proglašavaju Srbo-rvatima (karta velike Srbije) ili se moraju izjašnjavati kao Jugoslaveni. Zanimljivo je čak da se grupa Muslimana iz Crne Gore u 19. st. nazivala Hrvatima (stara Duklja). Evidentno je da se nad Bokeljskim Hrvatima od 1918. počelo provoditi etničko čišćenje. Tako je prema povijesnim podacima u Boki Kotorskoj 1931. godine živjelo 13.500, a 1991. godine 4910 Hrvata. Godine 1910. živjelo je 33.400, a 1991. 61.400 ne-Hrvata. Smanjenje broja Hrvata intenziviralo se u razdoblju od 1971. do 1981. godine kada je broj Hrvata smanjen za četvrtinu. Osim iseljavanja i smanjenja nataliteta, glavni razlog smanjenja broja Hrvata bio je u „popisnom izjašnjavanju” Hrvata kao „Jugoslavena”. Zbog navedenih je razloga u sedamdeset promatranih godina udio Hrvata u Crnoj Gori smanjen s 2,9% na 1%, a u Boki Kotorskoj s 35% na svega 8% ukupnog pučanstva.

Članovi HBBM 809 (Hrvatska Bratovština Bokeljska Mornarica 809) na memorijalnom groblju u Vukovaru 18.11.2018.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 627

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

NEKI OD NAČINA PROGONA HRVATA BOKE KOTORSKE Sustavno su proganjani nogometni navijači Hajduka i Dinama. Sustavno su naseljavana područja općina Tivat i Kotor pravoslavcima i tako se mijenjala nacionalna struktura stanovnika Boke Kotorske. Naseljeni su na zemljištu čiji su vlasnici bili Hrvati upisani u zemljišne knjige. Bilo je i krivotvorenja vlasništva velike kulturne i materijalne vrijednosti (dokaz je živuća familija Dabinović).

BORBA BOKELJSKIH HRVATA PROTIV FAŠISTA, CRNOGORACA, SRBA, TALIJANA I NIJEMACA Falsificiranje povijesti o učešću Crnogoraca i Srba i NOB-u: Poznato je da su nositelji antifašističkog pokreta bili Hrvati rimokatolici iz I. Bokeljske brigade koji su oslobodili i Podgoricu od četnika, Talijana i Nijemaca. Pokolju koji su izvršili četnici iz Grblja nad šest Hrvatica i Hrvata u čisto hrvatskom selu Bogdašići svjedočio je Luka Ciko, koji danas živi u Zagrebu. Također, to je dokumentirano u knjizi „Bogdašići – Bokeljsko selo kroz stoljeća” koju je napisao Martin Marović, a tiskana je u Splitu 1998. godine. U knjizi je napisana i posveta: „Posvećeno svim Bogdašićima koji su stoljećima mukotrpno branili ognjišta, svoju katoličku vjeru i hrvatsko ime”. Pripadnici I. Bokeljske brigade sustavno su proganjani zbog svoje vjere i odbijanja da postanu članovi Saveza komunista. Krunoslav Gjuranović bio je pripadnik I. Bokeljske brigade. Radio je kao direktor Zavoda za osiguranje i reosiguranje u Kotoru. Kad je odbio ući u SK, bio je smijenjen i sustavno proganjan godinama pa je na radnome mjestu preminuo od srčanog udara.

KRAĐA „POVIJESTI” HRVATSKOG NARODA BOKE KOTORSKE Do 1991. godine područje Boke, od Kotora (bez zaleđa), bilo je jedno od rijetkih područja u bivšoj Jugoslaviji s najvećim brojem građana koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni. Žalosno je da je poznati Pomorski muzej u Kotoru nedavno preimenovan u Pomorski muzej Crne Gore, iako je isti osnovan 1938. godine i ove godine

HBBM 809 u mimohodu od katedrale do luke Gruž u Dubrovniku na svečanoj proslavi 25 obljetnice vojnoredarstvene akcije „Oslobađanje juga Hrvatske”

628 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gjuranović, K., Grgurević, B.: Migracija bokeljskih Hrvata iz Boke Kotorske u Hrvatsku

slavi osamdeset godina postojanja. U Kotoru je 1811. godine osnovana gimnazija, a 1849. godine Srednja pomorska škola, koja slavi sto i sedamdeset godina postojanja. Godine 1912. u Pomorskoj školi u Kotoru matura se polagala na HRVATSKOM JEZIKU. Sve ovo nepobitno dokazuje dugogodišnju pomorsku tradiciju Hrvata pomoraca u Boki Kotorskoj. Potrebno je istaknuti da je 1897. godine osnovano Hrvatsko radničko društvo „Napredak”, čiji su članovi bili radnici, obrtnici i trgovci hrvatske nacionalnosti. U statutu je postojala odredba da, ako društvo prestane djelovati, sva njegova imovina prelazi u vlasništvo bratovštine Bokeljske mornarice, što također svjedoči o hrvatskom karakteru i duši Bokeljske mornarice. U monografiji nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore u izdanju Ministarstva kulture Crne Gore, a sve povodom izložbe četrnaest nematerijalnih kulturnih dobara Crne Gore (od kojih je većina kulturno dobro Hrvata) održane u prostorijama Kluba Crnogoraca u Zagrebu 2016. godine, imamo ozbiljne prigovore na tekstualni i slikovni prikaz Bokeljske mornarice. Bokeljska mornarica nije slikana ispred katedrale sv. Tripuna u Kotoru, već s crnogorskom zastavom unutar zidina staroga grada Dubrovnika, koji su napali pripadnici crnogorskog i srpskog agresora i razarali u Domovinskom ratu 1991. godine. Dubrovnik je bio Dubrovačka Republika i uvijek ponosan hrvatski grad sa zastavom Libertas. Nitko u Boki nije se mogao baviti pomorstvom i pomorskom trgovinom ako nije bio član mornarice, a već krajem 17. st. na teritoriju Boke (prostor od Sutomora do Sutorine) katolici su činili trećinu stanovništva. Niti danas mornarica u Kotoru ne vodi evidenciju o nacionalnoj i vjerskoj strukturi članstva. Bokeljska mornarica kao organizacija postojala je samo u Kotoru sve do 1972. godine, kada se osnivaju podružnice u Tivtu i Herceg-Novom, a 1965. godine osnivaju se podružnice u Zagrebu, te zatim i u Beogradu. U Hrvatskoj se 1991. godine odvajaju od matice u Boki, mijenjaju statut i ime u HBBM 809, što znači da su podružnice bile u jedinstvu s Bokeljskom mornaricom u Kotoru dvadeset i pet godina. To je evidentno mali period vremena u povijesti mornarice koja traje tisuću i dvjesto deset godina. Mornarica je imala i svoju crkvu sv. Nikole u kojoj se svake godine na Spasovdan održavala glavna skupština, a objavljivala se zvonjavom crkvenih zvona. Godine 1909. završeno je uređenje nove pravoslavne crkve sv. Nikole u Kotoru na ostacima stare katoličke

Otok Gospe od Škrpjela,najjužnije hrvatsko marijansko svetište.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 629

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

crkve sv. Nikole iz 1545. godine. Ako pojedini član nije imao u starosti sredstava da se prehrani, bratovština ga je uzdržavala sve do smrti. Osobito važna povlastica mornarice bilo je pravo pomilovanja koje je Kotorska općina uvela 1347. godine. Ugarsko-hrvatski kralj 1396. godine dao je privilegiju Bokeljima priznavajući im pravo pune slobode navigacije, a u slučaju potrebe čak i zaštitu njihovih brodova. Katolici u Boki postoje od trećeg stoljeća i to se može dokazati. Odlaskom vojske iz Dubrovnika 1965. godine ukinute su sve brodske linije za Boku. Nedugo potom, 1971. godine događa se hrvatsko proljeće koje donosi ukidanje brodskih veza i željezničke pruge. Dvadeset godina kasnije, 1991. godine imamo Domovinski rat i napad crnogorsko-srpskog agresora na Dubrovnik. Dok se u jednom dijelu Europe ruši Berlinski zid, gradi se novi upravo na ovim prostorima, pa stoga slobodno možemo reći da je BOKA BERLINSKI ZID HRVATA. Tada su se opravdano mnogi Bokelji Hrvati-katolici u Hrvatskoj zapitali: „Umire li MOJA (naša) Boka?”. Mi autori mislimo da ne umire i da ne smije umrijeti, jer je u Boki Kotorskoj više od 40 % nepokretne i više od 60 % pokretne kulturne baštine Crne Gore nepobitno djelo vrijednog hrvatskog autohtonog naroda tog kraja. Danas u svim aktivnostima Bokeljske mornarice u Boki Kotorskoj dominiraju Hrvati, gotovo 99 %.

SVECI RIMOKATOLIČKE CRKVE (KOJE SLAVE HRVATI U BOKI KOTORSKOJ) U Zaljevu hrvatskih svetaca i blaženika su: sv. Tripun – patron Kotora, cijele Boke i Bokeljske mornarice 809, sv. Leopold Bogdan Mandić iz Herceg-Novog, blažena Ozana Kotorska i blaženi Gracija iz Mula. Tu je i službenica božja Ana-Marija Marović. Ne smijemo zaboraviti da je jedini hrvatski papa Siksto V. rodom iz Boke. Najstarija hrvatska katedrala iz 1166. godine je Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Najčudesnije ostvarenje hrvatskog puka u Boki je otok Gospe od Škrpjela na kojem je izgrađeno Marijansko svetište 1630. godine. „Kumpanjija” iz Blata s otoka Korčule se 28. 4. 1995. bratimi s našim bratovštinama iz Dubrovnika, Rijeke i Zagreba, te se stvara savez Bokeljske mornarice, Sinjske alke i Kumpanjije (koja je 2017. godine proslavila devedeset godina postojanja). Rimokatolička crkva sv. Luke iz 1195. godine je u starom gradu Kotoru posudila u najtežem povijesnom trenutku mogućnost bogosluženja vrlo malom broj pravoslavaca. Danas, u znak zahvalnosti, ne postoji niti jedan oltar, odnosno niti jedan trag da je ta crkva ikad bila rimokatolička.

POVIJESNE ČINJENICE DA JE BOKA KOTORSKA UVIJEK BILA SASTAVNI DIO DALMACIJE I HRVATSKE U čitavoj suvremenoj povijesti Prevlaka nije nikad bila izvan Hrvatske (crnogorski ministar je izjavio da je pola Prevlake crnogorsko). Joško Paro autor je sporazuma o Prevlaci. Mnogi stanovnici sela Vitaljina su zemljišno-knjižni vlasnici velikog dijela Prevlake. Otok Mamula je u z. k. vlasništvo Hrvata. Granica na moru između RH i Crne Gore je na sredini otoka Mamule i Punta Oštro. Crnogorski pjesnik Nikola Karović ispjevao je pjesmu da Crna Gora malo ima do mora (to dokazuje da Crna Gora nikada nije imala granicu s izlazom na more). Prema našim spoznajama, hrvatski partizanski vođa Hebrang je 1947. godine u Herceg-Novom imao sastanak s partizanima iz Boke na kojem se razgovaralo o tome da Boka Kotorska ostane u sastavu RH. Mato Petrović je zagovarao da Boka pripadne Crnoj Gori. Dalmaciju i Boku Kotorsku je srpski kralj Petar Karađorđević predao Talijanima, fašistima (Musoliniju). Posebno moramo istaknuti sv. Leopolda Bogdana Mandića koji se zalagao za jedinstvo svih kršćana (nakon razlaza 1054. godine), odnosno za pomirenje istočne pravoslavne i katoličke crkve. Jugokomunističkim pravom hrvatska Boka Kotorska postala je, kako je neki nazivaju, „Crnogorsko primorje”. Raspadom SFRJ, državne granice između bivših republika izradila je Badinterova komisija. Preostala je zajednica Srbije i Crne Gore, koja se također raspala 2006. godine, kada Crna Gora proglašava svoju državnu

630 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gjuranović, K., Grgurević, B.: Migracija bokeljskih Hrvata iz Boke Kotorske u Hrvatsku

neovisnost s uključenom Bokom Kotorskom. Poučno je podsjetiti se dokumenata i političkih okolnosti koji su Boku Kotorsku isključili iz ozemlja Hrvatske i uključili (inkluzivirali) u crnogorski teritorij. Godine 2018. navršilo se sto godina komadanja hrvatske teritorijalne i državno-pravne cjelovitosti. Ono je započeto otimačinom Boke Kotorske bez provođenja referenduma o ovako za hrvatski narod prevažnom pitanju (kao što je bio referendum proveden 1947. godine za utvrđivanje granice između Vojvodine i Hrvatske putem tzv. Đilasove komisije). U školskim udžbenicima o tom dijelu ne tako davne prošlosti ništa ne piše, tako da mladi naraštaji ne mogu spoznati povijesnu istinu svoga naroda. Poznato je kako Boka Kotorska danas nestaje i kao zemljopisni, i kao kulturni i kao nacionalni pojam. Raspadom Austro-Ugarske i ulaskom u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, Crna Gora se uopće ne spominje. Boka Kotorska odvojena je od matice Hrvatske, pripadala je teritorijalno dijelu južne Dalmacije, a Dalmacija je bila sastavni dio Hrvatske. Boku Kotorsku su jugokomunisti revolucionarnim pravom pripojili Crnoj Gori svojim političkim aktivnostima u periodu od 15. 11. 1943. do 8. 4. 1945. (Blažo Jovanović). Tako je partija postala i do danas ostala „tumač želja naroda Boke”. Nepoznato je da su se hrvatski komunisti u ZAVNOH-u protivili odcjepljenju Boke Kotorske od Dalmacije, tj. od Hrvatske. Referendum po tom pitanju nikad nije održan. Činjenica je da prostor Boke Kotorske Hrvati nisu naselili 1945. godine, da sa svojom kulturom i tradicijom nisu došli u Crnu Goru, nego je država Crna Gora došla k njima. Žitelji Boke i Bokelji nisu isto. Bokelja određuje njegova duhovna povezanost s prostorom Boke i emotivni odnos prema tradiciji. Duhovnost Bokelja ima kršćanske korijene i oblikovana je naukom katoličke crkve. Uz državu, baštinik je ipak i narod (hrvatski) čiji su pripadnici stvarali i održavali kulturna dobra u Boki Kotorskoj. Hrvatstvo nije vezano uz vjeru, ali je katolička crkva kroz povijest značila puno da Hrvati opstanu na svojim prostorima, pa i u Boki Kotorskoj. Bokeljski Hrvati su starosjedilački narod, a ne dijaspora u Boki Kotorskoj. U identitetskom procesu stvaranja

HBBM 809 na 25 hodočašću Hrvatske vojske i policije u Lourdesu od 16-23.5.2017.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 631

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

nacije, katolici su se izjašnjavali kao Hrvati. Bokeljsku mornaricu, niti Bokeljski Crnogorci, a pogotovo oni iz unutrašnjosti, nikada nisu smatrali svojom, što je i dokaz da su kroz dugu povijesnu tradiciju bili malobrojni u članstvu (između 1 i 2 %). Crnogorci u Hrvatskoj, naš pridjev u nazivu Bokeljske mornarice shvaćaju kao državno i kao nacionalno određenje s obzirom na to da djelujemo u samostalnoj državi Hrvatskoj. U Kotoru nas ne prihvaćaju jer smatraju da Bokeljska mornarica nije nacionalna tvorevina pa prema tome ne može biti hrvatska. U demokratskim državama se ne bi smjelo mijenjati stoljetne običaje. Činjenica je da su za očuvanje tradicije do danas najzaslužniji pripadnici hrvatskog naroda koji održavaju tradicionalni obred u čast sv. Tripuna kojega u svijetu većinom, a u Crnoj Gori jedino slave katolici. Andrija Kačić Miošić: „ej Kotore gnijezdo sokolovo... dika od Hrvata.” Na povijesnom grbu sv. Tripun drži grad Kotor kao njegov patron, a nakon 1945. godine ostala je samo ruka koja drži grad, tj. odrezano mu je tijelo. Sveti Tripun simbol je Bokeljskih Hrvata čiji lik se nalazi na novcu, žigu i zastavi. Krajem 17. stoljeća grof P. A. Tolstoj putovao je Bokom Kotorskom i svjedočio da su katolici u mnogim bokeljskim naseljima bili starosjedioci, a da su Srbi kad ih je uočio bili nastanjeni u visokim gorama. Godine 1852. ban Jelačić posjetio je Kotor te je brodom oplovio Boku Kotorsku. Na katedrali sv. Tripuna u

Gradsko groblje Škaljari u Kotoru- HRVAT ŽIV PA I MRTAV

632 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Gjuranović, K., Grgurević, B.: Migracija bokeljskih Hrvata iz Boke Kotorske u Hrvatsku

Kotoru nalazi se spomen-ploča postavljena povodom tisućljetne godišnjice krunidbe hrvatskog kralja Tomislava. Bratovština pomoraca smatra se najstarijim pomorskim društvom u Europi, a po našim saznanjima i u svijetu (nakon razgovora s više delegacija vojske i policije iz šezdeset i osam država svijeta prisutnih na hodočašću u Lourdesu). Bokeljski je pomorac davno shvatio da je zemlja bez tradicije – zemlja bez vrijednosti, a narod bez tradicije narod bez budućnosti. Naravoučenije je u sljedećem: Boka Kotorska je postala dijelom Crne Gore na podlozi „plenuma Narodno-oslobodilačkog odbora”, tijela koje s međunarodnim pravom nema nikakve veze, tijela koje nije bilo legitimno donositi ovako važne životne odluke „u ime naroda”, a bez provedenog referenduma, ali su političke okolnosti (hrvatskom šutnjom) išle na ruku otimačini Boke Kotorske, to jest odvajanja dijela hrvatskog teritorija od matice Hrvatske. Na otoku Daksa ispred Dubrovnika, među ubijenim hrvatskim intelektualcima bilo je svećenika i civila iz Boke. Dokaz da je Boka Kotorska bila u sastavu Dalmacije, a time i Hrvatske potvrđuju i navodi iz knjige „Život blaženog Gracije iz Mula u Boki Kotorskoj” koju je napisao don. Stijepo Vukašinović, župnik Mula, a knjigu je tiskala Bokeška štamparija 1939. godine u Kotoru. Navodi se da je u Kotoru na izmaku srednjeg i na početku novog vijeka bilo trideset katoličkih crkava i sedam samostana. Nije postojala niti jedna pravoslavna crkva. U istoj knjizi je navedeno da je 1451. godine osnovana Bokeljska bratovština u Trstu. U knjizi se, na drugoj stranici, navodi i sljedeće: „I gdje se već ovim stvarima Boka izdiže iznad ostalih predjela u DALMACIJI I HRVATSKOJ, ima Boka još nešto, čega nema u našoj Domovini, ima jedan samonikli, miomirisni cvijet, iznikao na domaćem tlu u krilu Crkve, svog domaćeg sveca-domoroca, blaženog Graciju.” Dokaz da je Boka Kotorska bila u sastavu Dalmacije, a time i Hrvatske potvrđuje i dnevnik saksonskog kralja Friedricha Augusta II. kojega je u bokeškoj odori s naoružanom pratnjom u luci Kotor dočekao poglavar sela Škaljari Božo /Natali/ Gjuranović dana 31. 5. 1838. godine i kojega je dopratio do granice Grne Gore i Dalmacije, odnosno do sela Mirac. Jedan primjerak Dnevnika u kojem se ovo navodi nalazi se u Povijesnom muzeju na Cetinju. U Barskoj nadbiskupiji sustavno je uništavano sve što je imalo hrvatski i rimokatolički predznak. Na grbu hrvatske zastave koju su nosili Hrvati iz Budve 1914. godine (članovi HRVATSKOG SOKOLA) prvo polje je bijele boje još od 14. stoljeća. Zbog strateškog značenja Nijemci nisu dozvolili da se Konavle i Boka Kotorska priključe NDH. U potpunosti je neprihvatljivo da se Hrvate iz Boke Kotorske naziva ustašama. Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić imala je blisku rodbinu u Budvi, jer je Budva bila katolička. Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Stjepan Vukčić Kosača vladao je područjem Poljica, Makarskog primorja, Humske zemlje, matičnim posjedima koje je obuhvaćalo gornje Podrinje, dijelove Polimlja, Zete i primorja s rezidencijom u Novom (Herceg Novi). Sve deklaracije, referendumi, zakoni i propisi moraju biti pisani i tumačeni u ime života, to jest životno primjenjivi i prihvatljivi. Moraju biti na korist narodu, manjinama ili pojedincima. Prisvajanjem kulturne baštine manjine, većinski narod čini kulturocid. Danas se smatra da promjene granica, a mi autori kažemo i ranije političke migracije teritorija kao Boke Kotorske, nisu rješenje prema europskim vrijednostima. U Europi ne postoji etnički čisto društvo. Smatramo da vrijedi istaknuti misao Sokrata: „Poštivat će vas ako živite kako se predstavljate”. Također, navodimo i misli Bokelja Vladimira Paskovića, mag. ing. pp., izrečena na novinskoj konferenciji u Hrvatskom saboru 2017. godine: „Zašto smo mi danas u Hrvatskom saboru? Zašto se mi borimo? Koji nam je cilj? Svakom prigodom, svakim nastupom mi Bokelji toliko rado govorimo o našoj tradiciji, našoj povijesti, Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 633

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

našoj toleranciji, a osobito o njoj, „našoj Boki”, zato što je ona „dio naše duše!” Boka je nama sve, ona je za nas izvor duhovnosti i našeg identiteta, sadašnjost koja bez njene slavne prošlosti za nas Bokelje nema smisla. Boka je naša „hrvatska Troja”, izgubljena zemlja negdje na razmeđu povijesti i našeg mentalnog sjećanja… najveća ljubav i naša najveća bol. Ljubav, jer nam je podarila tisućljeće naše kulture i veliko povijesno nasljeđe, a bol, jer smo „izgubili svoju domovinu”. Ali upravo ta veličanstvena prošlost, naš odgoj i naša privrženost katoličkoj crkvi i vjeri daje nam snagu da tu našu domovinu očuvamo u svojem nasljeđu i u našim dušama, da ju možemo dalje baštiniti i prenositi na svoju djecu. Kolo svetoga Tripuna, Bokeljska mornarica i Tripundanske svečanosti su identitet i duša nas Hrvata Boke Kotorske! To nas je očuvalo na prostorima Boke kroz više od tisuću godina i kada netko pokušava „tu svetinju” odvojiti od nas Bokelja Hrvata, onda nam „čupa dušu” iz živog tijela.”

MIGRATION OF CROATS FROM THE BOKA KOTORSKA AS THEIR NATIVE LAND TO HOMELAND CROATIA ABSTRACT In the last 100 years, there were three significant migration waves of Croats from the Boka Kotorska. Historically, they were connected to the times of great wars in this area (World War I and II, and the Croatian War of Independence). There have always been individual migrations, especially when it comes to the future education of individuals or a better work place. This paper’s interests are migrations that came as a result of events which caused the persecution of Croats from the Boka Kotorska during and after the Croatian War of Independence, but also the elaboration of migrations that took place during the time of Yugoslavia. There will be pointed out a systematical “unnationing” of Croats from the Boka Kotorska as a domiciled nation of the Boka Kotorska, as a tool which planned and systematically changed the population structure. Historical facts that confirm the autochthony of Croats in the area of the Boka Kotorska (the oldest Croatian cathedral from 1166 is the Cathedral of Saint Tryphon in Kotor, separation of the Boka Kotorska from the motherland and merging to Montenegro …) aren’t emphasized enough, and combined with the falsification of history that was happening during the last century, today’s situation is alarming and calls for the clear establishment of parameters that are going to assure cultural identity and also the political survival of Croatian population from the Boka Kotorska. Key words: the Boka Kotorska, Croats, migration, identity

634 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Brezovec, E., Ancić, Z.: Fenomenologija kao analitičko i empirijsko sredstvo u društvenim...

Katica Jurčević Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kjurcevic@hrstud.hr

Erik Brezovec Fakultet Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu ebrezovec@hrstud.hr

Zvonimir Ancić Hrvatska biskupska konferencija zancic@gmail.com

FENOMENOLOGIJA KAO ANALITIČKO I EMPIRIJSKO SREDSTVO U DRUŠTVENIM I HUMANISTIČKIM ISTRAŽIVANJIMA: ZNAČENJE RELIGIJE ZA KOLEKTIVNI IDENTITET JANJEVACA U REPUBLICI HRVATSKOJ SAŽETAK Glavni elementi rada odnose se na korištenje dualnog pristupa fenomenologiji; na epistemološkoj i metodološkoj razini prirode religijskog života Janjevaca u Republici Hrvatskoj. U radu se teorijsko-fenomenološki raspravlja važnost religije u životu Janjevaca te se ostvaruje analitička podloga za razvoj fenomenologije ove problematike unutar empirijske prakse. S tim na umu, u prvom dijelu rada, religijskom životu Janjevaca pristupa se kroz kategoriju intersubjektivnosti značenja religije u svakodnevnom životu Janjevaca. Individue, pripadnici Janjevaca kao autohtone hrvatske zajednice, pridaju određena značenja religijskom životu koji definira vrijednosne obrasce života kako na transcendentalnoj tako i na sekularnoj razini. Religijski život kod Janjevaca bitna je sastavnica konstrukcije zbilje svakodnevnog života i komponenata kolektivnog identiteta. U tom smislu govorimo o kolektivnom religijskom identitetu kao determinanti zbilje par excellance (Berger i Luckmann, 1992). Ova determinanta razvija se kroz posebnu formu odnosa religije i zalihe znanja koja se koristi za mogućnosti pojedinčeva funkcioniranja u svijetu života. Ova epistemološka razrada analizira se kroz metodološku konceptualizaciju u obliku kvalitativnog istraživanja temeljenog na fenomenologiji kao tehnici istraživanja. Naime, istraživanje ovoga tipa pretpostavlja analizu značenja i iskustva religije za svakodnevni život Janjevaca u Republici Hrvatskoj. Međutim, kako bi ova empirija bila moguća, potrebna je detaljna razrada ovoga problema u fenomenološkom teorijskom smislu. Sukladno teorijskoj fenomenologiji moguća je konkretnija elaboracija koncepta istraživanja koji je temelj svakog relevantnog znanstvenog istraživanja. Ključne riječi: fenomenologija, kvalitativna metodologija, Janjevci, religioznost, svakodnevni život, identitet

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 635

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

UVOD Sociologija kao znanstvena disciplina dom je višestrukog broja paradigmi, koje se, svojim krajnjim ciljem, mogu svesti na težnje za sveobuhvatnim objašnjenjem društvene dinamike. Pri tom, na spomen društvene dinamike ne mislimo na sociološko-kanonski pojam socijalne dinamike koji je u nasljedstvo ostavio Auguste Comte (vidi u Fiamengo, 1987). Socijalna dinamika u našem kontekstu podrazumijeva niz interakcija, djelovanja čiji su krajnji ishodi stabilnost, promjene ili određena kretanja u društvu. U tom smislu i socijalna statika može se obuhvatiti u širem pojmu dinamike zbog silnica (ili sistema) koje svojim djelovanjem održavaju postojeće društvene strukture. Vraćajući se sociološkim paradigmama, neminovno je spomenuti kako svaki od koncepata objašnjenja društva u sociologiji polazi od legitimnih epistemoloških ili pak empirijskih (ili epistemološko-empirijskih) osnova. Samim time jedna paradigma ne pobija ili ne negira drugu1. Ipak, ova opstojnost ne sprečava polemike i rasprave na temu važnosti određenih pristupa i latentne hijerarhizacije pristupa. U toj, nazovimo, paradigmatskoj borbi unutar sociologije, fenomenologijska sociologija nailazi na svojevrsne poteškoće. Sam termin fenomenologijske sociologije rascjepkan je u dvije tradicije promatranja odnosa fenomenologije i sociologije; fenomenologija kao protosociologija (filozofska disciplina) i fenomenologijska sociologija kao poseban paradigmatski sklop unutar sociologije (Eberle, 2012). Zastupljenost ovih tradicija varira ovisno o geografskom položaju. Europska sociologija sklonija je fenomenologiju promatrati u kontekstu protosociologije, dok je u Sjedinjenim Američkim Državama zastupljenija fenomenologijska sociologija (više o razlikama u narednim poglavljima). U ovome radu funkcionalno se povezuju spomenuti pristupi s možda i smionim naglaskom banalnosti podjela odnosa fenomenologije i sociologije. Upravo u tom smjeru kreće se osnovni cilj rada. Cilj ovoga rada je prikaz funkcionalnosti fenomenologijske sociologije za proučavanje tema koje se nužno vežu uz individualna značenja i stvaranje smislenosti svijeta života2. Kao takva, tema svakodnevnog života Janjevaca u Republici Hrvatskoj i odnosa te svakodnevice i njih samih (Janjevaca) s religijskom zalihom znanja izvrstan je primjer funkcionalne upotrebe fenomenologije unutar sociološkog istraživanja i teorije. Upravo na tom primjeru analiziraju se mogućnosti fenomenologije pri objašnjenju kompleksnog odnosa svakodnevnog života i religije u stvaranju identiteta Janjevaca. Drugim riječima, rad na fenomenološkim osnovama analizira i propitkuje načine na koje zajednica sa svojim uvjerenjima daje mogućnosti kolektivnog ostvarenja Janjev-

U svome djelu Struktura znanstvenih revolucija, Kuhn (2013) navodi svojevrstan ciklički tip razvoja znanstvenoga znanja. Naime, kada određena paradigma kao skup usmjerenja, metodologije i načina proučavanja uđe u krizu, dolazi do znanstvene revolucije u kojoj se ta ista paradigma zamjenjuje mladom znanošću koja postepeno postaje nova paradigmatska okosnica neke znanosti (Kuhn, 2013). Specifikum sociologije može se uočiti upravo u njenoj mogućnosti pluriperspektivnosti. Pluriperspektivizam se očituje u pluralizmu istine, odnosno u mnogostrukosti njezinih aspekata i mnoštvenosti perspektiva u kojima se oni sagledavaju (Čović, 2006). Upravo u ovoj definiciji leži svojevrsna paradigmatska fluidnost sociologije. Sociologija kao znanost ne upada u krizu znanosti na isti način kao što je to Kuhn predvidio za ostale znanosti prvenstveno zbog pluripespektivnosti koja joj je jedna od glavnih karakteristika. 2 Svijet života podrazumijeva uređeno polje tipičnih izvedbi uloga u svakodnevnoj interakciji. Drugim riječima, svijet života područje je zajedničkih obrazaca konstrukcije interakcije u svakodnevnom životu. Unutar svijeta života uređene su tipične izvedbe određenih situacija. Sam svijet života posjeduje opstojnost po sebi i za sebe. Svijet života (njem. Lebenswelt) pojam jest koji se među prvima koristio u Husserlovoj fenomenologiji, kasnije, sociološki nadograđenoj od strane Alfreda Schütza (Dragojević, 2016). Taj isti pojam preuzimaju Berger i Luckmann u svojoj redefiniciji sociologije znanja u knjizi Socijalna konstrukcija zbilje. Funkcionalnost samog pojma za sociološku teoriju može se iščitati i iz njegove primjene od strane Habermasa u nadogradnji teorije komunikativnog djelovanja (Habermas, 1984). 1

636 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Brezovec, E., Ancić, Z.: Fenomenologija kao analitičko i empirijsko sredstvo u društvenim...

ca te kakva je pritom uloga religije. Kako bi spomenuto uopće bilo moguće teorijski obuhvatiti, potrebno je krenuti od osnovne etiologije odnosa janjevačkog kolektivnog identiteta i religioznosti. U tom smislu, nakon što se ukratko predstavi fenomenološka misao unutar sociologije, ispituje se povijesni kontekst odnosa Janjevaca, njihova svakodnevnog života i religije te mu se pridodaje fenomenološka analiza u okvirima stvaranja funkcionalne zalihe znanja.

EMPIRIJSKE (NE)MOGUĆNOSTI FENOMENOLOGIJSKE SOCIOLOGIJE Kao što je već i u uvodu naglašeno, fenomenologijska sociologija predmet je mnogobrojnih rasprava i polemika unutar same discipline sociologije. Određene reakcije na ovu, nazovimo je posebnu sociologiju, odlaze i do krajnosti fobije. U tom smislu, Armstrong (1979) predstavlja termin phenomenologophobia kojim dočarava intencionalnost i detaljnost kritike koju je fenomenologija zaprimala od svojih početaka. Bitno je naglasiti da se kritike koje možemo svesti pod nazivnik phenomenologophobia ne mogu dovesti pod jedan zajednički paradigmatski kontekst (Armstrong, 1979, str. 63). Drugim riječima, „napadi” dolaze sa svih strana. Ovime se može postaviti sljedeće pitanje; zašto je fenomenologijska sociologija (pa i sama fenomenologija) u tolikom fokusu pažnje i zašto se kritike na istu kreću od funkcionalnih pa sve do „fobičnih”? Odgovor na ovo pitanje može se pronaći u samim temeljima fenomenologije unutar sociologije. Naime, fenomenologija je u svojim počecima zamišljena kao svojevrsna metoda kojom se filozofiju pokušalo približiti krutim znanostima. Edmund Husserl (1970) je prvi istaknuo važnost akterovog poimanja stvarnosti, tj. spram prirodne datosti objekata svijeta. Time se relativizirala prirodna datost uopće. Ono što je bila osnovna pretpostavka Husserla (1970) bila je ta da je svijest intencionalna. Drugim riječima, svijest pojedinca, bića, uvijek je orijentirana i djeluje spram nečega, nekog objekta, kojega se u znanosti i u filozofiji ne bi smjelo opažati izvan konteksta te intencionalnosti. Drugim riječima, dužnost je znanosti opažati odnos subjekta i objekta u kojemu taj isti objekt postaje zbiljan (Husserl, 1970). Ove filozofske pretpostavke u sociološku misao prvi je uveo Alfred Schutz (Ritzer, 1997). Schutz je (u suautorstvu sa svojim bivšim studentom i kolegom Luckmannom) (1973) implementirao postavke intencionalnosti svijesti na područje sociologije akcije. Drugim riječima, u njegovom teorijskom konceptu spaja se fenomenologija i Weberova teorija socijalne akcije. U tom smislu, intencionalnost svijesti nužno je povezana s orijentacijom pojedinca ka ostvarenju cilja (Heiskala, 2011, str. 232). Također, ono što Schutz i Luckmann (1973) navode u kontekstu fenomenologije unutar sociologije jest pojam svijeta života koji takozvanoj prirodnoj datosti daje socijalnu dimenziju, odnosno prirodna datost postoji i ona je u interakciji s pojedincem, ali je generirana od strane šireg koncepta društvenosti. Taj koncept društvenosti svodi se na konstrukte akumuliranoga znanja kojima se pojedinci koriste kako bi formirali značenje i „objektivizirali stvarnost” (Schutz i Luckmann, 1973). Tu istu zalihu znanja u svojoj teoriji socijalne konstrukcije proširili su Berger i Luckmann (1992). Berger i Luckmann (1992) ističu relativnost zbiljnosti, ali jedna je zbilja neupitna, bitkom neovisna od aktera, a to je zbilja svakodnevnog života3, koja je samim time zbilja par excellance.4 Pojedinac formira svoju, vlastitu zbi Kada je riječ o konceptu svakodnevnog života, riječ je o pojmu svijeta svakodnevnog života koji se u okviru Schützove sociologije može objasniti kroz njegovo pojmovno raščlanjivanje. Naime, svijet se u ovom kontekstu definira kao uporište svega što jest, dok se svakodnevica odnosi na pojam …u koji se ubraja aktivni, intervencionistički nastrojen akter koji svaku situaciju u kontingentnom objektivnom svijetu rješava na dva načina: spoznaje postojeće odnose i željena stvarna stanja čini mogućima. (Dragojević, 1996;85). 4 Slični model koncepta društva može se naći u samim počecima znanstvene sociologije, tj. u radovima Emila Durkheima koji društvo naziva takozvanim sui generis entitetom. Taj entitet ima postojanje neovisno o pojedincu te na pojedinca djeluje prinudno. Pojedinac kroz moral te kasnije društvenu solidarnost prihvaća i internalizira društvene obrasce koji mu omogućavaju aktivno sudjelovanje u društvenom životu (Durkheim [1895], 2014). 3

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 637

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

lju, ali u okvirima društvenog života funkcionira slijedeći ustaljena pravila, formirana kao svojevrsna zaliha znanja. On „crpi” korisne obrasce iz zalihe znanja ne bi li mogao funkcionirati u okvirima svoje zajednice. Upravo u tom odnosu zalihe znanja i pojedinca leži veliki doprinos fenomenologijske sociologije. Međutim, ovaj teorijski okvir postavlja izvjesna pitanja metodološke naravi, a to je svakako problem subjektivnosti u znanosti. Subjektivnost kao pojava specifična za ljudsku vrstu problematična je od samih početaka društvenih znanosti. Teorijske pretpostavke koje smo naveli ranije fokusiraju se prvenstveno na tu subjektivnost. Kako se, dakle, subjektivnost koja je centralna za fenomenologijsku sociologiju može empirijski obuhvatiti? Razvojem metodologije društvenih istraživanja sve više do izražaja u okvirima sociologije dolazi kvalitativna metodologija u okvirima koje je fenomenologija ostvarila poseban položaj. Naime, sama metodologija fenomenologijske sociologije, odnosno traganje za značenjem i konstrukcijom istog kontradiktorna je u odnosu na dosadašnju sociološku tradicijom (Katz i Csordas, 2003) koja je težila otkrivanju univerzalnosti društvene dinamike. Taj kontradiktorni odnos ublažila je Garfinkelova etnometodologija (1967), kao svojevrsna empirijska izvedenica fenomenologijske sociologije. Ova rasprava može se proširiti, no za potrebe ovoga rada presudan je trenutak u kojemu se fenomenologija formira kao metodološko sredstvo. Ono uključuje proces od sedam koraka unutar same empirijske fenomenologije (određivanje istraživačkog problema, orijentacijska istraživanja, odabir teorijskog koncepta, proučavanje konstrukta prvog reda, konstrukcija konstrukta drugog reda, potraga za nepredviđenim efektima studije, usporedba s dosadašnjim istraživanjima tematike) (Aspers, 2009). Za ovaj rad od velike je važnosti analizirati (i povezati) korake u istraživanju konstrukta prvog i drugog reda. Konstrukt prvoga reda odnosi se na razumijevanje strukture značenja koju pojedinac pridaje određenom fenomenu. U našem slučaju to je odnos pojedinca i religije u odnosu na funkcionalnost njegova (pojedinčeva) svakodnevnoga života. Na koje načine se odvija proces intencionalnosti svijesti Janjevaca prema svakodnevnim životnim izazovima te kakva je, u svemu tome, uloga religije. Kako bi se moglo odgovoriti na ovo pitanje, nužan je sljedeći korak u istraživačkoj fenomenologiji, a to je konstrukcija konstrukta drugog reda. Konstrukti drugog reda omogućuju uočavanje latentnih relacija u odnosu subjekt ‒ objekt. Konstrukt drugoga reda po pitanju odnosa religije i zajednice Janjevaca mora se organizirati na empirijskim osnovama. Ono što je osnovna svrha ovoga rada jest postavljanje teorijskih okvira za znanstveno-istraživačke mogućnosti fenomenologije. Ti teorijski okviri, kao što je već i spomenuto, vežu se uz fenomenološku tradiciju. Prije svega kroz pojmove zbilje par excellance, zalihe znanja, vremenitosti i intencionalnosti svijesti objasnit će se procesi i odnos Janjevaca prema religijskom identitetu, te će se na toj teorijskoj analizi postaviti temelji za kvalitativnu, empirijsku provjeru načina na koje ovaj odnos utječe na tijek formacije zalihe znanja.

ZBILJA PAR EXCELLANCE I ZALIHA ZNANJA Fenomenologijska sociologija navodi pluralitet zbilja kao odrednicu svijeta života. Percepcija svijeta oko nas varira o našem doživljaju i našim mogućnostima interpretacije određenih fenomena koje opažamo. Taj opažajni odnos i formiranje stava o određenom fenomenu navodi do zaključka kako je svijest uvijek intencionalna, odnosno usmjerena prema objektu koji tek procesima koji se događaju u svijesti pojedinca, postaje datost (Husserl, 1970). Taj intencionalni odnos svijesti i svijeta definira zbiljnost, međutim u pluralitetu zbilja, bez ikakvog faktora povezanosti, društveni život teško bi bio ostvariv. Upravo na ovim osnovama Berger i Luckmann (1992) navode pojam zbilje svakodnevnog života. Ona je zbilja par excellance utoliko da je neovisna od svih ostalih individualnih formi zbiljnosti. Ona postoji sama po sebi i sama za sebe i utjelovljena je u kolektivnom znanju. To kolektivno znanje historijska je akumulacija korisnih obrazaca i metoda pomoću kojih pojedinac ili zajednica (ili društvo) može/mogu savladati okolinu. Savladavanje okoline, s

638 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Brezovec, E., Ancić, Z.: Fenomenologija kao analitičko i empirijsko sredstvo u društvenim...

druge pak strane, uvijek mora biti temporalno. Iz tog razloga Berger i Luckmann (1992) navode vremenitost kao intrinzično svojstvo svijesti. To znači da je svaki pojedinac svjestan protoka vremena te na spomenutim premisama gradi svoj odnos prema svakodnevici. Također, pojedinac je svjestan i protočnosti vlastitog života, koja ga dodatno motivira na ostvarenje sebe kao člana društva. Spomenute pretpostavke teorijskih pravaca fenomenologije pomažu nam uokviriti osnovnu sliku budućeg istraživanja. Iako na prvi pogled relativno apstraktna, važnost fenomenologije može se očitati tek na primjeru koji će pomoću ovih teorijskih alata biti analiziran. Taj primjer teorijski se opisuje pomoću nekoliko pojmova i analitičkih sredstava fenomenologijske sociologije (prethodno ukratko objašnjenih). Međutim prije sinteze fenomenologijske analize i fenomena proučavanja valja dati širi historijski i socio-kulturni kontekstualni okvir zajednice Janjevaca.

ZAJEDNICA JANJEVACA U REPUBLICI HRVATSKOJ Zajednica Janjevaca u Republici Hrvatskoj jedna je od najstarijih autohtonih hrvatskih zajednica uopće (Kremer i Glasnović, 2018). Historijski kontekst ove zajednice izuzetno je kompleksan pa se samim time sastavnice identiteta moraju analizirati i iz toga kuta gledišta. Tijekom povijesti upravo su različite socio-kulturne, ali i ekonomske situacije dovele do današnjeg odnosa određenih sastavnica janjevačkog identiteta. Prije svega valja napomenuti kako su se unatoč teritorijalnoj distanciranosti od Republike Hrvatske, Janjevci u kolektivnom smislu uvijek izjašnjavali etničkim Hrvatima. Tomu se može pripisati stoljetna veza s Dubrovačkom Republikom, jakim utjecajem Katoličke crkve i geografskoj izoliranosti. Svi ovi faktori donekle su sačuvali ovu zajednicu od asimilacije s većinski srpskim i albanskim stanovništvom (Šiljković i Glamuzina, 2004). Janjevo se nalazi na području Kosova. Taj prostor karakteriziralo je bogatstvo rudama. Iz tog razloga, u srednjem vijeku na područje Janjeva dolaze katolici sa zapada. Ovdje, unatoč općim uvjerenjima, nisu naseljavali samo Hrvati iz Dubrovačke Republike, već i iz ostalih dijelova Dalmacije; Boke Kotorske, ali i iz Bosne i Hercegovine (Kekez, 2009, str. 212). Prije nego što se prijeđe na migracijske procese Janjevaca u suvremenom dobu, valja razmotriti odnos Katoličke crkve prema ovoj zajednici kroz prošlost. Za vrijeme obitavanja na Kosovu, Janjevci su zaokupljali pažnju važnih crkvenih krugova. Župa Janjevo se spominje već 1346. godine u pismu pape Klementa IV. upućenog caru Dušanu. To je ujedno i najstariji povijesni izvor koji spominje zajednicu Janjeva (Pilić, 2014, str. 531). Sama činjenica, kako je i papa uputio pismo u kojem se spominje Janjevo, daje naslutiti kako je briga, ali i važnost Katolika na ovim područjima stvorila posebnu povijesnu povezanost religijskog i etničkog identiteta ovoga područja. Janjevci su sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća započeli migracije u Republiku Hrvatsku. Velik dio Janjevaca u tom periodu naseljava na područje zagrebačke Dubrave. Migracije su se nastavile za vrijeme Domovinskog rata i ratnih zbivanja 90-ih godina prošlog stoljeća, kada započinje drugi val migracija Janjevaca na prostor Republike Hrvatske. U tom periodu, samo u Kistanju 1997. godine naselilo se 1000 do 1500 Janjevaca (Kekez, 2009). Kako je kolektivni identitet relativna kategorija, janjevački identitet kao etničkih Hrvata u migracijskim procesima u određenim se karakteristikama razlikovao od nacionalnog identiteta Hrvata koji je kroz povijesni kontekst na prostoru Republike Hrvatske konstruiran kao politički kolektivni identitet. Politička inačica kolektivnog identiteta pridaje veću važnost identifikaciji pojedinca s političkim koncepcijama i vrijednostima (Kalanj, 2007). Kao kontrast ovdje se može prikazati etnički identitet koji svoje osnovne koncepcije i vrijednosti vuče iz kulturoloških osnova. Moglo bi se zaključiti, a daljnjim analizama ove problematike (koja nije osnovni cilj rada i ne treba je detaljnije elaborirati) i potvrditi, kako su razlike janjevačkog identiteta kao Hrvata i identiteta Hrvata u Republici Hrvatskoj proizašle upravo zbog dihotomije nacionalni/etnički identitet, tj. dihotomiji kulturološke i političke etiologije kolektivizma. Ipak, u ovoj

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 639

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

tvrdnji valja biti umjeren i ukazati na određene faktore koji su pridonijeli razvoju zajedničke slike hrvatskog etničkog i nacionalnog identiteta u kojoj je religijski/konfesionalni identitet odigrao ključnu ulogu.

ULOGA RELIGIJE U FORMIRANJU KOLEKTIVNOG I INDIVIDUALNOG IDENTITETA JANJEVACA Povezanost etničke zajednice Hrvata u Janjevu i Katoličke crkve u povijesnom je kontinuitetu. Samim time, određene kulturološke prakse, koje konfesionalnost podrazumijeva, utkale su se u kulturu Janjevaca. Ta praksa ostala je i nakon migracijskih procesa. Iako je postojala svojevrsna različitost u percepciji hrvatskog identiteta, osnovno polazište ovoga rada jest da je konfesionalni identitet odigrao vrlo važnu ulogu u integraciji zajednice Janjeva u društvo u Republici Hrvatskoj. Naime, prema Andersonu (1990)5, konfesionalni identitet vrlo je blizak nacionalnom te se ove dvije komponente kolektivnosti međusobno ukotvljuju na više razina. Religijska praksa, odnosno konfesionalni identitet njegovan u zajednici Janjeva, postao je jednim od glavnih elemenata uspješne integracije. Iako stvar izgleda jasno na makro razini analize, potrebno se vratiti ishodištima ovoga rada i cijelu problematiku sagledati s fenomenološkog kuta. Religijski, odnosno konfesionalni identitet povezan je s identitetom etničkog, ali i nacionalnog Hrvata (Markešić, 2008)6, ali kako se taj odnos ostvaruje u svakodnevnom životu? Na primjeru Janjevaca u Republici Hrvatskoj razvidno je kako se pomoću konfesionalnoga identiteta stvara podloga za funkcionalnu zalihu znanja iz koje pojedinac stvara smislenost svakodnevnog života. Zaliha znanja zajednice Janjevaca i religioznost u tradicionalno su utkanoj vezi. Samim time religija je za Janjevce vrlo važna za konstrukciju zbilje par excellance, a samim time i za individualne zbilje.

INDIVIDUALNA KONSTRUKCIJA ZNAČENJA RELIGIJE ZA SVAKODNEVNI ŽIVOT JANJEVCA Upravo je zbilja svakodnevnog života područje objektivne stvarnosti gdje višestrukost individualnih zbilja dolazi u kohezivan odnos. Međutim, zaliha znanja kojom se pojedinci koriste uvelike određuje i individualne formulacije zbilja. Iz tog razloga religijski identitet i religija u životu Janjevaca nema samo strukturalnu važnost već se njena domena proširuje i na individualne zbilje. Ono što je bitno za spomenuti u tom kontekstu je intencionalnost svijesti. Iako je zaliha znanja data na raspolaganje svakom pojedincu unutar određene zajednice, njeno korištenje od strane pojedinca u bitnom ovisi o odnosima koje pojedinac uspostavlja prema određenim fenomenima. Kada je riječ o odnosu pojedinca i religije u smislu intencionalnosti valja naznačiti (teorijski i opažajno) da se zaliha znanja u zajednici koja je predmet naše analize koristi kako bi religiji pridodala važno mjesto u formiranju odnosa prema drugim dimenzijama svakodnevice. U tom smislu, intencionalnost subjekta formira se kroz odnos prema religijskom. Procesi unutar same osobe tvore odnos prema fenomenu tek kada se u cijeli proces uključi kolektivno znanje. Ovdje se religija kod Janjevaca

Anderson (1990) smatra kako je smanjenjem važnosti religijskih praksi, odnosno svetih jezika stvoreno plodno tlo za razvoj nacionalnog identiteta. Nacionalni identitet javlja se kao svojevrsna nadopuna u nedostatku smislenosti konfesionalnosti. Samim time, od početka nacionalni identitet prožima se transcendencijom koja je u domeni konfesionalnog. 6 U svome teorijskom promišljanju teme, Markešić (2008) navodi kontekst Bosne i Hercegovine i tri nacije unutar iste koje su u kompleksnom odnosu prema konfesionalnom identitetu. Religija se u Bosni i Hercegovini pokazuje kao osnovna supstanca očuvanja nacionalnih sastavnica identiteta (Markešić, 2008, str. 542). Iako je kontekst nešto drugačiji, slični procesi takozvane sakralizacije nacije (Wessel u Markešić, 2008) u Republici Hrvatskoj, ali i bliskim nacionalnim identitetima dolaze na vidjelo. 5

640 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Brezovec, E., Ancić, Z.: Fenomenologija kao analitičko i empirijsko sredstvo u društvenim...

može analizirati na dvije razine. Jedna razina je upravo razina kolektivne svijesti o važnosti religijskog za svakodnevni život (analizirana u prošlim poglavljima). Druga razina predstavlja područje uspostave smislenosti religijskog života i njegove povezanosti sa svakodnevicom kod pojedinca. Pojedincu je kroz zalihu znanja već pretpostavljen obrazac po kojemu može doživjeti religiju. Ipak bitna sastavnica, a samim time i istraživačko pitanje kojim će se daljnji projekt orijentirati ide u smjeru istraživanja procesa internalizacije tog obrasca. Kroz orijentalno opažanje ove zajednice zaključen je specifičan odnos duhovnosti i religioznosti koji omogućava funkcionalnu utkanost religioznosti u svakodnevni život. U tom smislu, religijska infiltracija u svakodnevicu nipošto se ne može smatrati negativnim faktorom jer se upravo na temelju iste stvara individualna i kolektivna kohezija. Individualna u kontekstu pojedinčeva psihičkoga zdravlja koje religioznost osnažuje (Pajević, Sinanović i Hasanović, 2005), a kolektivna zbog stvaranja specifične solidarnosti koja nadilazi povijesne razlike između etničkog i nacionalnog identiteta Hrvata. Upravo na ovim osnovama može se smatrati kako je religijska zaliha znanja bila jedan od aktera uspješne integracije etničkog identiteta Janjevaca kao Hrvata u kompleksan sklop hrvatskoga nacionalnoga identiteta.

ZAKLJUČAK Kroz razradu fenomenološke interpretacije odnosa zajednice Janjevaca prema religiji i svakodnevnom životu dobiva se uvid u određene mogućnosti koje fenomenologijska sociologija može ponuditi. Iako iznesene pretpostavke tek valja empirijski potvrditi, one služe kao korisno analitičko sredstvo, kao ulazak u svijet konstrukta prve razine proučavane skupine. Teorijska saznanja o povezanosti religijskog i nacionalnog identiteta mogu proširiti dohvat znanja o fenomenu proučavanja. U tom smislu, ovu bismo fazu rasprave mogli definirati kao konceptualnu fazu budućeg istraživanja fenomenologije odnosa janjevačkog identiteta i religije. Ono što se svakako mora uzeti jest to da se fenomenološko istraživanje ne smije lišiti teorijske potkrijepe. Osnovni zaključci ovoga rada idu upravo u ovome smjeru. Naime, bez složene teorijske razrade fenomena odnosa religioznosti i svakodnevnog života Janjeva, empirija bi se zaustavila puko na analizi značenja i iskustva religije za pojedince bez jasnih orijentira o intencionalnosti svijesti koja je bitan faktor u ovom odnosu. Drugim riječima, ako ne uključimo teorijsku fenomenologiju unutar faze kontekstualizacije, fenomen se ne može istražiti u potpunosti, u svojoj dubini značenja te fenomenologija u Husserlovoj zamisli gubi osnovni smisao. Ovaj rad svojim teorijskim usmjerenjem učinio je upravo to. Fenomenologija nije samo ostavljena empiriji, već se kroz teorijsku tradiciju ta empirija funkcionalno usmjerila kako bi istražila upravo ono intencionalno kod pojedinca te načine na koje pojedinac (u našem slučaju pripadnik zajednice Janjevaca) crpi zalihu znanja u funkcionalnom savladavanju (već sada pluralne svakodnevice). Zaključno, valja iznova potvrditi kako je ova analiza bila nužna kako bi se omogućile daljnje odrednice kvalitativnog, ali i kvantitativnog istraživanja kulture Janjevaca u Republici Hrvatskoj kao autohtone hrvatske zajednice. Daljnji razvoj projekta kretat će se upravo prema validaciji, odbacivanju ili pak redefiniciji teorijskih koncepata predstavljenih u ovome radu.

Literatura 1.

Anderson, B. (1990). Nacija: zamišljena zajednica ‒ razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma. Zagreb: Školska knjiga.

Armstrong, E. G. (1979). Phenomenologophobia. Human Studies, 2(1), 63 ‒ 75. DOI 10.1007/BF02127216

Aspers, P. (2009). Empirical Phenomenology: A Qualitative Research Approach (The Cologne Seminars). IndoPacific Journal of Phenomenology, 9(2), 1 ‒ 12. DOI: 10.1080/20797222.2009.11433992

Berger, P. i Luckmann, T. (1992). Socijalna konstrukcija zbilje. Zagreb: Naprijed.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 641

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Čović, A. (2006). Pluralizam i pluriperspektivizam. Filozofska istraživanja, 26(1), 7 ‒ 12. (https://hrcak.srce.hr/4590)

Dragojević, R. (1996). Životnosvjetovni krajolik „dobro-obaviještenog” Alfreda Schütza. Revija za sociologiju, 27(1-2), 85 ‒ 96.

Durkheim, E. (2014). Pravila sociološke metode. Zagreb: Jesenski i Turk.

Eberle, T. S. (2012). Phenomenological Life-World Analysis and Ethnomethodology’s Program. Human Studies, 35(2), 279-304. DOI: 10.1007/s10746-012-9219-z

Fiamengo, A. (1987). Saint-Simon i Auguste Comte. Zagreb: Naprijed.

10. Garfinkel, H. (1967). Studies in Ethnomethodology. Englewood Cliffs, N. J.: Prentice Hall. 11. Habermas, J. (1984). Theory of Communicative Action, vol 1.; Reason and the Rationalization of Society. Boston: Bacon Press. 12. Heiskala, R. (2011). The Meaning of Meaning in Sociology. The Achievements and Shortcomings of Alfred Schutz’s Phenomenological Sociology. Journal for the Theory of Social Behaviour, 41(3), 231-246. DOI: 10.1111/j.14685914.2011.00461.x 13. Husserl, E. (1970). The Crisis of European Sciences and Transcendental Phenomenology. Evanston, IL.: Northwestern University Press. 14. Kalanj, R. (2007). Dimenzije modernizacije i mjesto identiteta. Socijalna ekologija, 16(2-3), 113 ‒ 156. (https:// hrcak.srce.hr/17236) 15. Katz, J. i Csordas, T. J. (2003). Phenomenological Ethnography in Sociology and Anthropology. Ethnography, 4(3), 275-288. doi.org/10.1177/146613810343001 16. Kekez, S. (2009). Govor Janjevaca doseljenih u Zagreb migracijama devedesetih godina 20. stoljeća. Hrvatski dijalektološki zbornik, 15, 211 ‒ 224. (https://hrcak.srce.hr/144199) 17. Kremer, M. i Glasnović, V. (2018., 13. lipnja). Ovo je najstarija hrvatska dijaspora koja postoji od 14. stoljeća. Moja Hrvatska. (https://mojahrvatska.vecernji.hr/price/ovo-je-najstarija-hrvatska-dijaspora-u-kojoj-se-neprekidnozivi-od-14-stoljeca-1251739) 18. Kuhn, T. (2013). Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb: Jesenski i Turk. 19. Markešić, I. (2010). Od religijskog do nacionalnog identiteta i natrag (na primjeru Bosne i Hercegovine). Društvena istraživanja, 19(3(107)), 525 ‒ 546. (https://hrcak.srce.hr/55459) 20. Pajević, I., Sinanović, O. i Hasanović, M. (2005). Religiosity and Mental Health. Psychiatria Danubina, 17(1-2), 84-89. DOI: 10.2466/PR0.85.7.1088-1088 21. Pilić, Š. (2014). Socijalna i/ili etnička distanca u Pokrčju: Janjevci u Kistanjama. Godišnjak Titius, 6-7(6-7), 529 ‒ 554. (https://hrcak.srce.hr/149727) 22. Ritzer, G. (1997). Suvremena sociologijska teorija. Zagreb: Globus. 23. Schutz, A. i Luckmann, T. (1973). The Structures of the Life World. Volume II. Evanston, IL.: Northwestern University Press. 24. Šiljković, Ž. i Glamuzina, M. (2004). Janjevo and Janjevci: From Kosovo to Zagreb. Geoadria, 9(1), 89-109. doi. org/10.15291/geoadria.131 25. Wehler, H. U. (2005). Nacionalizam – povijest, oblici, posljedice. Zagreb: Naklada Jesenski.

642 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Jurčević, K., Brezovec, E., Ancić, Z.: Fenomenologija kao analitičko i empirijsko sredstvo u društvenim...

PHENOMENOLOGY AS THE ANALITICAL AND EMPIRICAL TOOL IN SOCIAL AND HUMANISTIC SCIENCES: THE SIGNIFICANCE OF RELIGION FOR THE COLLECTIVE IDENTITY OF JANJEVO COMMUNITY IN REPUBLIC OF CROATIA ABSTRACT The main element of the work is related to the use of dual approach to phenomenology; on the epistemological and methodological level in reflection to the nature of the religious life of Janjevac’s in the Republic of Croatia. The paper discusses the importance of religion in Janjevac’s life on the theoretical basis and provides an analytical basis for the development of femonenology within empirical practice. With this in mind, in the first part of the work, Janjevac’s religious life is approached through the category of intersubjectivity of the meaning of religion in Janjevac’s everyday life. Individuals, members of Janjevac community as an autochthonous Croatian community, attach certain meanings to religious life that defines valuable forms of life both transcendentally and secularly. The religious life of Janjevo community is one of the essential components of the construction of reality of everyday life. As such it is one of the components of collective identity. In advance, we speak of collective religious identity as the aspect of construction of reality par excellance (Berger and Luckmann, 1992). This aspect is developed through a special form of relationship between religion and the stock of knowledge that is used to perform interaction of everyday life. This epistemological elaboration is analyzed through the empirical model in the form of qualitative research based on phenomenology as a methodological research technique. The research analyzes the meaning and experience of religion for the everyday life of Janjevac’s in the Republic of Croatia. The relation between the individual and the religious forms of life is beeing investigated. The research also investigates the ways that this relation reflects the reality of everyday life in general. Key words: phenomenology, Janjevo community, religiosity, everyday life, identity

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 643

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Stručni rad Marko Mandir

Hrvatsko kulturno društvo Maribor, Slovenija markomandir@yahoo.com

HRVATI U SLOVENIJI ‒ ČETVRT STOLJEĆA NOVE PARADIGME SAŽETAK U izlaganju bih se ukratko osvrnuo na povijesno-zemljopisni aspekt u kontinuitetu odnosa između slovenskog i hrvatskog naroda s naglaskom na hrvatskoj zajednici u Sloveniji. Iz te bi se perspektive locirale neuralgične točke koje otežavaju bilateralnu propulzivnost te naposljetku ponudila moguća rješenja za jačanje dobrosusjedskih odnosa kao zalog svjetlijoj budućnosti koju kao susjedi ionako moramo dijeliti. Ključne riječi: hrvatska zajednica u Sloveniji, manjine, bilateralni odnosi, geopolitika, povijesni kontinuitet, nova budućnost

Polazeći od maksime da svaka osoba želi biti sretna, jednako tako vrijedi i za svaki narod; u traženju, nalaženju i definiranju svog prostora pod suncem, za nj se i ratuje. Tome svjedoči oružanim sukobima bremenita povijest pa tako i zemljopis: granice među državama ‒ dogovarane, nametnute ili izborene ‒ ispisane su meandrom rijeke, grebenom planine ili linijom zamišljenom u jezeru ili moru. Etnos pak ima svoju dinamiku te se često razliježe i onkraj granica matične države. Odnosi između hrvatskoga i slovenskog naroda u prošlosti kao i u sadašnjosti bili su stalni. Dva su se naroda razvijala jedan pored drugoga ispreplićući međusobne odnose kroz stoljeća zajedničkog postojanja na teritoriju srednje Europe. Prvi zapisi o Hrvatima na području današnje Slovenije navode kako je veća skupina izbjeglica Uskoka bježeći pred Turcima stigla u Krško polje 1534. Prijelomna točka u odnosima Hrvata i Slovenaca je 1526. godina kada su se prostori današnje Hrvatske i Slovenije našli pod istim vladarima u jednoj zajedničkoj državi – u Habsburškoj Monarhiji. Od tada do raspada Austro-Ugarske Monarhije Hrvati i Slovenci žive pod istim vladarima. Hrvatski doseljenici su dolazili na prostor Žumberka i na područje današnje Bele krajine oko Metlike i Črnomlja, ali i na Ptujsko polje u Donjoj Štajerskoj gdje su čitava sela bila nastanjena doseljenicima iz današnje Hrvatske. U vrijeme mletačke vladavine u Slovenskom primorju jedan dio Hrvata iz Like i Dalmacije doseljava i na to područje. Činjenica je da je jedan od službenih jezika u Kopru u 17. stoljeću bio i hrvatski jezik te da su brojni duhovnici u Slovenskom primorju bili Hrvati. U Kopru je bio ustanovljen 1467. godine glagoljaški samostan. Zanimljivo je da se na zidu srednjovjekovne crkve u Hrastovljah nalazi urezani grafit na slovenskom jeziku pisan na glagoljici, što slovenski povjesničari koriste kao argument da glagoljica nije isključivo hrvatsko pismo, kako to Primož Trubar „pogrešno tumači” već da je zajednička, staroslavenska tečevina. Jedino u 16. i 17. stoljeću se bilježe manji oružani sukobi među našim dvama narodima, a uzrokovani su pokušajem protestantizma da prodre u naše krajeve. Period 19. stoljeća bio je osobito plodan u hrvatsko-slovenskim odnosima budući da su se upravo u to vrijeme u obje zemlje

644 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mandir, M.: Hrvati u Sloveniji ‒ četvrt stoljeća nove paradigme

javili narodni preporodi. Pojedini hrvatski preporoditelji sudjelovali su u slovenskom narodnom preporodu kao što je i bilo obrnutih slučajeva. U razvijanju nacionalnih preporoda posebno mjesto ima 1848. godina kada se u revoluciji formiraju hrvatski i slovenski nacionalni programi. Od 1918. do 1990. (s izuzetkom razdoblja između 1941. i 1945.) Hrvati i Slovenci ponovno žive u zajedničkoj državi s tom razlikom da sada više ne postoje zidovi između njih, jer više ne postoji Austro-Ugarska Monarhija sastavljena od dva dijela gdje su se jedni nalazili unutar austrijskog dijela monarhije, a drugi unutar mađarskog dijela monarhije. U tom su periodu ostvarene mnoge veze, a migracijski procesi uzeli su još više maha negoli je to bilo u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Za vrijeme prve Jugoslavije, na krilima nekog novog panslavizma, u Zagrebu se otvara Kulturno prosvjetno društvo Slovenski dom u Zagrebu, najstarije društvo Slovenaca u Europi koje izvan matične države bez prekida djeluje još od 1929. godine. Dakle, Slovenski dom u Zagrebu postoji već 89 godina dok Hrvatski dom u Ljubljani djeluje tek 22 godine. U vrijeme socijalističke Jugoslavije nakon 1945. posebno mnogo ljudi s hrvatskog i bosanskohercegovačkog područja dolazi u Sloveniju, a zajednica Hrvata koja danas živi u Sloveniji upravo je rezultat tadašnjih migratornih procesa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su vrhunac svojega intenziteta imali od početka šezdesetih do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

REZULTATI POPISA STANOVNIŠTVA – DEMOGRAFSKI POKAZATELJI Tiskani popisi stanovništva u Austro-Ugarskoj Monarhiji vode se od 1857. godine, a od 1880. godine postoje podaci u tim popisima koji nam omogućuju da pretpostavimo, odnosno da zaključimo koje su nacionalnosti bili stanovnici određene regije, kotara ili naselja. Jedan od načina ustanovljavanja broja Hrvata u periodu između 1880. i 1910. godine na području dijelova današnje Slovenije (Kranjske i Štajerske) je zavičajnost popisanog stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno broj govornika hrvatskog jezika kao materinjeg. Prema dostupnim objavljenim popisima stanovništva najveći broj doseljenika iz Hrvatske (zavičajnika iz Hrvatske) živio je 1880. u Ptuju i okolici, u Brežicama i okolici i u okolici Črnomelja. Takvi rezultati su logični jer su ova tri kotara smještena u pograničnom prostoru Štajerske, odnosno Kranjske. Komunikacije između Hrvata i Slovenaca s jedne i druge strane Kupe, Sutle i Haloza bili su kroz povijest intenzivni, a gospodarski i privatni (ženidbeno-udadbene veze) faktori svakako su utjecali na broj zavičajnika iz Hrvatske i Slavonije na tom pograničnom teritoriju. Hrvati u Sloveniji nisu predstavljali političku emigraciju, kao što je to bio slučaj u nekim drugim državama, već su bili migranti koji su isključivo iz gospodarskih razloga migrirali iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine u Sloveniju. Osim toga, u vrijeme Jugoslavije, Hrvati u Sloveniji nisu predstavljali inozemnu emigraciju, već su predstavljali domaće migrante koji su preselili iz jednog dijela Jugoslavije u drugi dio iste zemlje. Položaj Hrvata u Sloveniji ni po čemu se nije razlikovao od položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini ili Hrvata u Hrvatskoj. Stoga Hrvati u Sloveniji od strane Republike Hrvatske nakon osamostaljenja dviju država nisu smatrani hrvatskom dijasporom u punom smislu te riječi, kao što su to smatrani Hrvati u Austriji, Njemačkoj ili u Australiji. Osim toga, Hrvati u Sloveniji nisu bili u stanju pomoći na jednak način Hrvatsku državu u njezinu nastajanju kao što su to, ponajprije financijski, pomogli Hrvati iz mnogo bogatijih zemalja. U Sloveniji nisu postojale institucije koje su osnovali hrvatski iseljenici, pa je stoga i na taj način utjecaj Hrvata iz Slovenije u trenutku osnivanja dviju država bio minorniji. Prije Drugoga svjetskog rata Hrvati su na području današnje Slovenije bili organizirani u nekoliko hrvatskih društava. U Mariboru je djelovalo hrvatsko kulturno društvo Napredak. Nakon 1945. godine nema zamjetnih društvenih okupljana Hrvata u Sloveniji. Imigrantsku populaciju koja nastaje nakon Drugog svjetskog rata danas čini 11 % ukupnog stanovništva Slovenije. Prema Ustavu Slovenija priznaje prava autohtonim nacionalnim manjinama i to Talijanima i Mađarima (ironično, sukcesorima dojučerašnjih hegemona, relaMigracije i identitet: kultura, ekonomija, država 645

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

tivno malenim zajednicama koji imaju podršku matičnih država u okruženju Slovenije), a za Rome se prava i zakoni određuju posebnim zakonom. Nijemcima i Židovima također su priznata prava kao tradicionalnim etničkim skupinama. Slovenija ostalim etničkim zajednicama na svojem teritoriju ne priznaje prava nacionalnih manjina. Dva dokumenta koja je Slovenija donijela, a vezana su za položaj bivših naroda i narodnosti Jugoslavije u Sloveniji su Izjava o dobrih namenih 1990. godine u kojem ističe da pripadnicima drugih naroda i narodnosti osigurava svestrani kulturni i jezični razvoj te slovensko državljanstvo, ako to žele. U stavku iz Temeljne ustavne listine o samostojnosti i neodvisnosti Republike Slovenije od 25. lipnja 1991. su zakonom osigurana temeljna prava čovjeka i zabrana diskriminacije te slobodno izražavanje pripadnosti svojem narodu ili nacionalnoj zajednici i izražavanje i njegovanje vlastite kulture uz zabranu poticanja nejednakosti i netrpeljivosti. Uz Francusku, Tursku, Grčku, Makedoniju, Bugarsku i Albaniju, Slovenija ne priznaje većini svojih etničkih skupina status nacionalne manjine. Iako Hrvati u Sloveniji ispunjavaju uvjete koje navodi Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Savjeta Europe za posebnu zaštitu nacionalnih manjina kao što su brojnost, prostorna rasprostranjenost te tradicionalna naseljenost, Slovenija ni prilikom ulaska u Europsku uniju nije priznala ni Hrvate, ni ostale pripadnike naroda i narodnosti bivše Jugoslavije kao nacionalne manjine. Dakle, Hrvati, koji su činili 1991. godine 54.212 stanovnika Slovenije ili 2,76 % stanovništva uz Srbe, Makedonce, Muslimane (Bošnjake) i Crnogorce smatrani su migrantskom populacijom bez obzira na duljinu svojega boravka u Sloveniji. Usprkos tome što su Hrvati u povijesnim razdobljima naseljavali pojedine dijelove današnje Slovenije (kao što su na primjer područja Bele krajine, Kočevskog, Slovenskog primorja i dijelove Štajerske i Pomurja), odnosno što su tijekom postojanja Kraljevine Jugoslavije, a potom i socijalističke Jugoslavije naseljavali i ostale dijelove unutrašnjosti Slovenije, Hrvatima nije priznata autohtonost na ovome području. Hrvati i pripadnici ostalih naroda i narodnosti Jugoslavije također nisu spomenuti ni u Ustavu Republike Slovenije. Osim toga, nedvojbeno je da su područja uz samu granicu Hrvatske i Slovenije oduvijek bila mjesto susreta Hrvata i Slovenaca i da su i jedni i drugi sklapali ženidbeno-udadbene veze te da su na taj način Hrvati u Sloveniji kao i Slovenci u Hrvatskoj već stoljećima prisutni s jedne i druge strane granične linije. Nadalje, potpuno je logično pitanje koliko je uopće među Slovencima etnički čistih Slovenaca, kao i koliko je među Hrvatima etnički čistih Hrvata. Ukoliko se pitaju ljudi uz granicu ove dvije države, svatko će među svojim precima naći barem jednog Hrvata, odnosno jednog Slovenca. Da bi se riješio položaj tzv. neautohtonih etničkih skupina u Sloveniji formirana je 2003. tzv. Zveza zvez, Savez saveza kulturnih društava konstitutivnih naroda i narodnosti raspale SFRJ u Republici Sloveniji. Zveza zvez je koncipirana na nacionalnom, a ne na državno-teritorijalnom načelu. Zveza zvez je donijela Javnu inicijativu o položaju nekadašnjih naroda i narodnosti Jugoslavije u sadašnjoj Sloveniji već 2003., a 2007. su uspostavljeni i kontakti s predsjednikom Republike Slovenije. U Javnoj pobudi je istaknuto da članovi Zveze zvez (Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Makedonci i Srbi) traže uvrštavanje u Ustav Republike Slovenije, nezadovoljni su zbog snižavanja njihovog društvenog statusa i ukidanja kolektivnih prava koja su vrijedila do 1991. godine, ističu svoje posebnosti koje ih razlikuju od slovenskog naroda, ističu svoju brojnost (čak 1/10 stanovništva Slovenije), ističu svoju autohtonost i dugotrajnost življenja u Sloveniji (treća i četvrta generacija), ističu svoju urbaniziranost, odnosno prisutnost u urbanim i industrijskim središtima Slovenije, ističu svoju lojalnost prema državi Sloveniji i ističu svoju želju da se ne asimiliraju te da očuvaju svoje posebnosti na području školstva i kulture. Pripadnicima bivših konstitutivnih naroda Jugoslavije uglavnom je priznato slovensko državljanstvo, ali ne i manjinska kolektivna prava. Većina Hrvata dobila je slovensko državljanstvo na temelju članka 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije. Prema spomenutom članku državljani drugih bivših jugoslavenskih republika, koji su imali na dan plebiscita o neovisnosti i samostalnosti Republike Slovenije 23. prosinca 1990. prijavljeno stalno prebivalište u Sloveniji i stvarno u njoj živjeli, mogli su dobiti državljanstvo Repub646 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mandir, M.: Hrvati u Sloveniji ‒ četvrt stoljeća nove paradigme

like Slovenije ako su u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu spomenutog zakona podnijeli molbu kod nadležnog upravnog organa za unutrašnje poslove općine na čijem području imaju stalno prebivalište. Kod takvog dobivanja državljanstva nije bilo potrebno odreći se hrvatskog državljanstva ili tražiti otpust iz hrvatskog državljanstva što je kod drugih oblika dobivanja državljanstva bio uvjet. U tim procesima određeni broj stanovnika je „izbrisan” te je ostao bez temeljnih državljanskih i građanskih prava. Prema najnovijem izvješću slovenskog Ministarstva unutarnjih poslova broj izbrisanih bio je veći od 25.671. Hrvati koji su desetljećima radili u Sloveniji, a nisu stekli slovensko državljanstvo, nisu imali mogućnosti da ostanu u Sloveniji. Nakon stupanja na snagu Zakona o zapošljavanju stranaca promijenile su se mogućnosti zapošljavanja u odnosu na stanje prije osamostaljivanja dviju država (govorimo o uvođenju pragmatične diskriminativnosti ili možda mekanom etničkom čišćenju, nacionalnoj homogenizaciji – dok nedaleko od slovenske državne granice bijesni Domovinski rat, ostvarivanje velikosrpske agende u punom je jeku; to je pogodan scenarij za doktrinu šoka – sub rosa uvođenje spornih zakona koji bi inače bili mirnodopski skandal). Dakle, svi djelatnici hrvatske nacionalnosti koji su tada 1992. godine imali deset ili više godina staža dobivali su ugovore na neodređeno vrijeme, dok je ostalima prestao radni odnos nakon godinu dana. Jedan dio poslodavaca dao je sljedeće godine (1993.) otkaze radnicima koji su bili stranci, a koji su imali manje od deset godina staža. Tako se broj od nekadašnjih 2000 Hrvata koji su dnevno migrirali iz pograničnih zona Hrvatske u Sloveniju sveo na svega nekoliko stotina ljudi. U Sloveniji se školovalo i nakon osamostaljenja dviju država svake godine između 200 i 500 studenata iz Hrvatske, a posebnu skupinu Hrvata u Sloveniji predstavljali su izbjeglice i prognanici. U Sloveniji je 1996. bilo još uvijek 19.000 izbjeglica, pretežno Muslimana, dok se najveći dio Hrvata do toga vremena vratio svojim kućama ili su otišli u treće zemlje. Integraciju hrvatskih imigranata u Sloveniji poduprlo je nekoliko faktora: velika raspršenost na određenom prostoru, pripadnost istom srednjoeuropskom i mediteranskom kulturnom krugu, sličan odnos prema radu i obitelji, religiji, sličnim običajima. Iz navedenog uviđamo visok stupanj sličnosti hrvatskih imigranata s domicilnim slovenskim stanovništvom, što ima za posljedicu brzu asimilaciju hrvatskih imigranata u slovensko društvo što je i vidljivo iz rezultata popisa iz 2002. godine kada su se svega 35.642 osobe izjasnile kao Hrvati (podsjetimo, 1991. govorimo o 53.988 Hrvata ili 2,7 % stanovništva – eklatantan je to slučaj politikom uvjetovane metodologije). Asimilacija je među Hrvatima u Sloveniji uhvatila korijena nakon osamostaljivanja dviju država. Proces asimilacije (akulturacije) često je bolan i traumatičan. Običajima se teško odreći, a jednako tako je zahtjevno i naporno razumjeti i prihvatiti novu kulturu. Gubimo svoju kulturu prihvaćajući drugu kulturu dok smo percipirani ako ne kao barbari, a onda kao građani drugoga reda.

SVJEDOČANSTVA J. B. se prisjeća kako je bilo mnogo onih koji se nisu željeli izjašnjavati kao Hrvati nakon osamostaljenja Slovenije. „Sami smo si krivi kada se neki srame reći tko su i što su. Kada je nastala država Slovenija, svi Zagorci kojih je posebno mnogo bilo u Dolenjskim Toplicama, počeli su se izjašnjavati kao Slovenci.” J. B. kazuje kako su on i supruga 1991. godine tražili slovensko državljanstvo. „To smo uradili da bismo zadržali zaposlenje.” Kazivači primjećuju da se Srbima u Sloveniji toleriralo ako nisu naučili slovenski godinama nakon doseljavanja u Sloveniju. „Hrvati i Slovenci su iste vjeroispovijesti pa smo si bliži nego Hrvati i Srbi. Ipak, nama se zamjeralo ako nismo znali slovenski dok se Srbi nisu ni trudili govoriti slovenski. Problemi su postojali jedino onda ako si želio nametnuti neko svoje mišljenje, ali ako si se uspio prilagoditi, nije bilo problema.” M. Č.: „U vrijeme kada sam došao u Maribor sigurno je bilo oko 5000 Hrvata u gradu i okolici. Bile su velike razlike u mentalitetu, u organizaciji života i posla, ali nije bilo nezaposlenosti. Stipendije su bile osigurane. Došli smo bez ičega, ali smo se dobro snašli. Morali smo se više truditi od Slovenaca, ali su nas kao radnike Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 647

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

cijenili.” Poput kazivača u ostalim društvima i ovdje ispitanici ističu da su Slovenci cijenili dobre i vrijedne radnike i da je takvima bilo omogućeno napredovanje bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. T. B. se prisjeća kako nije imao potrebe dobro poznavati slovenski jer je veliki broj Hrvata i Srba radio u njegovu odjelu. „Ja sam miješao hrvatski i slovenski pa su mi znali dobaciti da sam Bosanac. Međutim, u službi smo u odjelu za razvoj antibiotika bili uglavnom Hrvati i nešto Srba, a manje Slovenaca, pa nam je službeni, upotrebni jezik na odjelu praktički bio hrvatski. Osim toga, većina Slovenaca je studirala u Hrvatskoj pa su dobro znali hrvatski jezik.” Postavljanje graničnog prijelaza u Metliki pogodila je sve one koji su bili zaposleni na željeznici jer je time prekinuta trgovina robom; A. S. se prisjeća kako je 8. listopada 1991. postavljena carina u Metliki. „To nas je jako pogodilo. Sve se promijenilo. Sva roba na željeznici sada je išla preko Sevnice i Dobove, a Novo Mesto je postalo slijepo crijevo.” A. S. smatra da su uzimanjem slovenskog državljanstva Hrvati u Sloveniji potpisali svoju tihu, ali permanentnu asimilaciju. „Bila su 104 radnika na željeznici koja nisu bila iz Slovenije. Njih 102 napravilo je molbu za državljanstvo. Jedan nije želio učiti slovenski i uzeti državljanstvo, pa smo ga suspendirali. Mi koji smo potpisali da uzimamo državljanstvo potpisali smo svoju asimilaciju.”

SAVEZ HRVATSKIH DRUŠTAVA U SLOVENIJI Osnivačka skupština Saveza hrvatskih društava u Sloveniji održana je u zgradi hrvatskog veleposlanstva u Sloveniji 14. ožujka 1996. godine. Sastanak su sazvali predsjednik Saveza dr. Šime Ivanjko i tajnik Saveza Ilija Moškov. Odazvali su se predsjednici svih sedam tada postojećih društava: Hrvatskog društva iz Maribora, Hrvatskog kulturnog doma Ljubljana, Hrvatskog iseljeničkog društva Drijenča iz Jesenica, Hrvatske iseljeničke zajednice župe Zovik i Boče – Jesenice, Hrvatskog društva Komušina iz Škofje Loke i Hrvatske kulturne udruge Novo Mesto. Savezu nije pristupilo Hrvatsko kulturno društvo Celje zbog toga što nije bilo registrirano te ljubljanski HDZ koji nije prilagodio statut slovenskim propisima te se zbog toga nije ni registrirao. Zadaće Saveza u prvom redu su na području kulture, održanja nacionalnog identiteta iseljenih Hrvata i zaštite njihovih prava, povezivanja sa sličnim domovinskim društvima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje te pospješivanje hrvatsko-slovenskih odnosa. Savez ima humanitarnu, zabavnu i informativnu zadaću. Glavni cilj Saveza je udružiti i koordinirati snage hrvatskih društava u Sloveniji kako bi se programi lakše i bolje ostvarivali. Savez izdaje časopis Korijeni koji je isprva izlazio kao prilog mjesečnika Matice hrvatskih iseljenika. Savez je u ožujku 2011. godine poslao inicijativu za uređenje formalno-pravnog položaja hrvatske manjine u Republici Sloveniji u kojemu su istaknuli da su se Hrvati u Republici Sloveniji oblikovali kao rezultat povijesnih okolnosti, da su malobrojni u usporedbi s preostalim stanovništvom Republike Slovenije, da su državljani Republike Slovenije, da kao skupina nemaju dominantnog društvenog položaja u Republici Sloveniji, da se prema etničkom podrijetlu, jeziku, kulturi, tradiciji i povijesnom spomenu razlikuju od ostatka stanovništva u Republici Sloveniji, da se samoorganiziraju u kulturi i da teže povezanosti s matičnim narodom. Predsjednik Saveza hrvatskih društava u Sloveniji Petar Antunović predao je u ime 11 hrvatskih društava u Sloveniji inicijativu Pavelu Gantaru, predsjedniku slovenskog parlamenta 7. ožujka 2011. Antunović je istaknuo da „mi kao pripadnici hrvatskog naroda u Republici Sloveniji očekujemo da nadležna tijela prouče mogućnosti priznavanja statusa nacionalne manjine i njezin pravni položaj”. Spomenuta je i autohtonost Hrvata u Sloveniji kroz povijest o čemu svjedoče dokumenti, popisi stanovništva, etnološka istraživanja i topografija. Također se pozvao i na reciprocitet, odnosno na položaj slovenske manjine u Republici Hrvatskoj. Za prihvaćanje statusa nove manjine u Sloveniji potrebno je 2/3 glasova parlamentaraca. Od 74 delegata za ovu inicijativu je glasalo svega njih 9. Predstavnicima hrvatskih društava u Sloveniji predloženo je da traže od Ministarstva kulture Republike Slovenije da Hrvati budu uvršteni u kulturnu manjinu, ali ta mogućnost još nije ostvarena. Danas se u Savezu nalaze ove udruge: Hrvatsko kulturno društvo Pomurje iz Lendave, Hrvatsko kulturno 648 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mandir, M.: Hrvati u Sloveniji ‒ četvrt stoljeća nove paradigme

društvo Međimurje iz Ljubljane, Hrvatska kulturna udruga Novo Mesto, Kulturno društvo Međimurje Velenje, Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Komušina-Škofja Loka, Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru, Hrvatsko kulturno društvo Istra – Piran, Međimursko folklorno društvo Ljubljana Hrvatsko društvo Ljubljana i Društvo hrvatskih studenata u Sloveniji. Predsjednici Saveza su bili Ivo Garić, Vladimir Bilić, Petar Antunović, a danas je predsjednik Đanino Kutnjak.

HKDM Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru osnovano je potkraj 1990. još u vrijeme nekadašnje zajedničke države u svrhu okupljanja Hrvata koji žive u slovenskoj Štajerskoj. Hrvati su u Mariboru još 1971. godine započeli s okupljanjima na vjerskoj osnovi nedjeljom na misama na hrvatskom jeziku. Milan Vlašić, Marijan Maček i Miroslav Bračić su 1990. godine donijeli odluku da organiziraju hrvatsko društvo. Služeći se telefonskim imenikom pozvali su Hrvate iz Maribora i okolice da se uključe u društvo. Međutim, odaziv je na početku bio slab jer je postojala još uvijek nevjerica i strah od okupljanja na nacionalnoj osnovi. Dana 29. studenog 1990. u restoranu Novi svet organiziran je sastanak deset najhrabrijih gdje je za predsjednika društva predložen prof. dr. Šime Ivanjko. Osnivačka skupština uslijedila je 16. prosinca 1990. u nazočnosti osamdesetak sudionika, Hrvata i nekoliko Slovenaca. Društvo je upisano u Registar društava 24. svibnja 1991. godine. U slovenskim novinama popraćeno je osnivanje Hrvatsko društva u Mariboru zajedno s osnivanjem Srpske demokratske stranke što je u početku predstavljalo probleme društvu budući da su ga uspoređivali s političkom strankom. Nakon početka agresije na Hrvatsku Hrvatsko društvo u Mariboru (koje je taj naziv nosilo do 1997.) počelo je humanitarno djelovati. U Mariboru su bili smješteni i izbjeglice i prognanici iz Hrvatske, a članovi društva su brinuli o rezervama krvi, sanitetskog materijala i prikupljanju lijekova. Više konvoja humanitarne pomoći poslano je iz Maribora u Hrvatsku. Društvo je tijekom svojega postojanja organiziralo i više predavanja na različite teme iz kulturnog života, povijesti i političkog života Hrvata i Slovenaca. Društvo ima i organiziranu klapu u kojoj pjeva sedam Slovenaca i jedan Hrvat. Klapi je ime Dalmari, a to je igra riječi DALmacija u MARIboru što ujedno odražava i naše poslanstvo – zbog izrazite senzibiliziranosti slovenske publike za takvo pjevanje, koristimo ga kao soft power u otpravljanju dnevnopolitičkih grčeva i svekolikog unaprjeđenja dobrosusjedskih odnosa. Već godinama odlazimo na Festival dalmatinskih klapa u Omišu kao jedina slovenska klapa i time svjedočimo gore navedeno. Između 2001. i 2008. godine organizirana je i dopunska nastava na hrvatskom jeziku. Društvo je organiziralo i niz priredbi te brojne izlete po Hrvatskoj i Sloveniji. Od 18. listopada 1998. u Mariboru je otvorena Hrvatska katolička misija bl. Alojzije Stepinac s prvim ravnateljem Valentinom Miklobušecom. Zajedno s Društvom organizira i komemoraciju za tezenske žrtve, a pojedini članovi društva sudjeluju i na komemoraciji u Bleiburgu. Najveći problem društva je nedostatak mlađih članova jer nemaju izražen nacionalni osjećaj, odnosno ne zanima ih takav oblik druženja. Prvi broj Glasila hrvatskog društva u Mariboru izišao je 16. prosinca 1995. godine. U rukama držite 35. broj navedenog časopisa. Što se negativne progresije tiče - od oko 5000 Hrvata na području Maribora, danas društvo ima evidentiranih oko 500 članova, njih oko 50 plaća članarinu, a pet ih je aktivnih u društvu.

ZAKLJUČAK U hrvatskim društvima među članovima su i Hrvati iz BiH gdje državljanstvo i nacionalnost nisu istovjetne kategorije te se uočava jaka povezanost između etničkog i religijskog faktora. Religija igra važnu ulogu u mobilizaciji etničkog, a tomu su pridonijele i hrvatske katoličke misije u Sloveniji. Osnivači društava uglavnom su starije i srednje dobi i vidljiva je patrijarhalna struktura društva koja se najviše prepoznaje u upravljačkom segmentu gdje smo predsjednici svih društava muškarci. Rad u društvima je volonterski, a društva se finanMigracije i identitet: kultura, ekonomija, država 649

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

ciraju članarinama ili sponzorima (hrvatski poduzetnici u Sloveniji i njihovi prijatelji), te nešto sredstava dobivamo iz RH i Ministarstva kulture RS. Mali broj članova u društvima je mlađe dobi, odnosno pripadnika druge ili treće iseljeničke generacije. Zbog blizine matične domovine, poglavito Međimurske županije, većina se ne osjeća kao dijaspora u klasičnom smislu pa i Hrvati iz Hrvatske kad najavljuju hrvatska društva iz Slovenije ne rabe izraz „iz dijaspore” već obično iz „susjedne Slovenije”. Odnosi s hrvatskim institucijama nisu osobito razvijeni, ali se u posljednje vrijeme stanje popravlja. Etnička solidarnost je presudna u osnivanju, održavanju i budućem razvoju ovih društava. SHDS angažiran je i već se godinama permanentno zalaže za poboljšanje položaja Hrvata u Sloveniji odnosno priznavanja statusa Hrvata kao nacionalne manjine jer uz priznatu mađarsku i talijansku manjinu i nepriznatu etničku skupinu Srba, najveća smo etnička skupina u Sloveniji. Pozivamo se i na pravo reciprociteta. Naš neriješeni status nam onemogućava aktivniji angažman u politici i tijelima slovenske države. S druge strane različitim dijasporskim praksama jačamo status zemlje porijekla prvenstveno kulturnim i turističkim angažmanom što ima jaku promidžbenu stranu. Učenje hrvatskog jezika kao bitnog markera etničkog identiteta projekt je u okviru hrvatske nastave u inozemstvu kojeg financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH. Trenutno nastavu hrvatskog jezika i kulture pohađa 84 učenika. Uglavnom su to učenici do petog razreda osnovne škole i to djeca koja se nalaze u produženom boravku. U višim razredima opada interes, a i česta je praksa da učenici odustaju nakon samo godinu dana učenja. Većina društava svjesna je procesa asimilacije, poglavito u drugoj i trećoj iseljeničkoj generaciji; među ciljevima i motivima osnivanja društva naglašavamo potrebu za prenošenjem etničke kulture na potomke te privlačenje što većeg broja mladih pripadnika zajednice, a to je i jedina mogućnost opstanka etničke zajednice. Naša asimilacija u Sloveniji potencirana je nizom dugogodišnjih sporova od pitanja granice, otpada nuklearke Krško, Ljubljanske banke. U pronalaženju mogućnosti uređenja hrvatskog pitanja u Sloveniji nedavno se govorilo i o tzv. Zakonu o Hrvatima u Sloveniji koji bi bio kopija zakona o Romima u Sloveniji. Po tom zakonu bi imali predstavnika u lokalnoj zajednici na već navedenim područjima gdje se naša autohtonost dade dokazati, međutim parlamentarna rasprava nije bila pokrenuta jer nije bilo dovoljno ruku u zraku. Početkom ove godine slovenska vlada je pokrenula Zakon o kolektivnim kulturnim pravima u kojem je obuhvaćeno šest etničkih zajednica. Kao što je već prije bilo rečeno, Slovenija je sukcesijom iz jugoslavenskog ustava „uredila” pitanje manjina, no kod potpisivanja Konvencije o zaštiti narodnih manjina unijela je rezervu. Slovensko veleposlanstvo u Zagrebu navodi: „Dijalog s predstavnicima nacionalnih zajednica bivše SFRJ, dakle i hrvatske, institucionaliziran je na više razina, pa i na onoj najvišoj – vladinoj razini. Vlada RS polazi od činjenice kako je potrebno pitanja naroda bivše SFRJ rješavati ujednačeno. Ovakvom načinu rješavanja ovih pitanja vladu obvezuje i Deklaracija RS o položaju nacionalnih zajednica pripadnika naroda bivše SFRJ koju je donio DZRS u veljači 2011.” Tek 2011. je potpisivanjem Deklaracije pokrenuto pitanje koje se još dan danas ovako vuče; političke volje u Sloveniji trenutno nema unatoč tome da je standard autohtonosti pojedinog naroda u nekoj državi poznat. Uvijek prisutna teza da se Hrvate tretira isključivo kao ekonomsku migraciju unatoč prije navedenim eklatantnim povijesnim i zemljopisnim činjenicama razotkriva do neke mjere autističnu pozu slovenskoga zakonodavstva koje, po normama UN-a, samom činjenicom negiranja statusa manjine postavlja pripadnike te manjine u diskriminirajući položaj. Naime, frustrirani smo zbog toga što nas se konstantno trpa u takozvanu jugoslavensku skupinu. Mi doduše imamo mogućnost dopunske nastave, to je u velikoj mjeri regulirano i financirano od strane RH ali trendovi su zabrinjavajući. Jednom kada to pitanje bude uređeno, tada će naš položaj biti čvršći, financiranje programa osigurano, prisutnost u tijelima lokalne samouprave pa i u slovenskom DZ zagarantirano. Slijedom svega iznesenog, pitanje položaja hrvatske manjine u Sloveniji valja 650 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Mandir, M.: Hrvati u Sloveniji ‒ četvrt stoljeća nove paradigme

rješavati zasebno, uvažavajući našu specifičnu povijesnu i socijalnu dinamiku te se stoga ne možemo tretirati istim aršinom kao udaljeniji narodi. Pripadnici slovenske manjine u Hrvatskoj imaju pravo birati svoje predstavnike u tijelima lokalne samouprave i imaju mogućnost jasno i glasno iskazivati svoje interese i u Saboru – imaju predstavnika kojeg biraju i možda će to u novom sazivu Sabora biti upravo Slovenac. N.B. Slovenija je imala i još uvijek ima jaku manjinu u dvjema susjednim državama, koje su bile poražene u zadnjem svjetskom ratu - stoga je računala na dio teritorija gdje živi slovenska manjina, međutim tada se je morala podrediti općem jugoslavenskom interesu. Koroškim plebiscitom nakon 1. i Osimskim sporazumima nakon 2. svjetskog rata, veliki dio slovenskog etnosa ostao je na drugoj strani slovenske granice i stoga je do neke mjere razumljiva svojevrsna neuroza kada se radi o slovenskoj južnoj granici. Uzgred, u Rijeci je, nakon Sveučilišta u Zadru i Zagrebu, nedavno otvoren i treći Lektorat za slovenski jezik ‒ u rekordnom roku, jer od prvih pregovora prošlo je tek šest mjeseci, a riječki Filozofski fakultet već ima vrlo razvijenu suradnju s ljubljanskim Filozofskim fakultetom, kao i Fakultetom društvenih znanosti – zato što postoji uhodani institucionalni okvir! Za kraj, pitanje granice koje zbog forsiranja nacionalizma i etatizma s obje strane nismo uspjeli riješiti dugi niz godina zasjenjuje dobre odnose na lokalnoj razini, u međukulturnom dijalogu, akademskoj i znanstvenoj suradnji. Ti dobri odnosi su plod višestoljetnog kontinuiteta među slovenskim i hrvatskim narodom i, na žalost, uzimaju se zdravo za gotovo. Jedino smo u političkoj sferi taoci pat pozicije nastale zbog prepucavanja oko nesretne arbitraže gdje se i najmanji pokušaj posredovanja automatski i histerično proglašava veleizdajom. Bilo kako bilo, nacionalizam u 21. st. brzo gubi dah. Stoga preispitajmo hrvatski nacionalni interes u dosezanju ideala unutar realne politike ‒ svaka nacija polazi od onoga što je za nju najbolje ‒ nismo i ne moramo krvariti za granicu sa Slovenijom jer je među najstarijima u Europi: utvrđena je u najvećemu svome dijelu Aachenskim mirom 812. Geopolitički prestiž dodirivanja hrvatskog i talijanskog akvatorija u izmišljenom hidronimu kao laik ne razumijem. Valja nam skupiti novu hrabrost te državnički oblikovati novu budućnost ‒ sagledati širi kontekst, pod vidom vječnosti ako hoćete te iznaći modus vivendi sa susjedima koje ne biramo ‒ u kući zajedničkog bitka i sudbine koju ionako moramo dijeliti ‒ poštujmo kućni red.

CROATS IN SLOVENIA - QUARTER OF A CENTURY OF THE NEW PARADIGM ABSTRACT We will briefly refer to the historical and geographical aspect of the continuity of relations between the Slovene and Croatian people with an emphasis on the Croatian community in Slovenia. From this point of view, we will locate the neuralgic points that hamper bilateral propulsion, and eventually offer possible solutions to the strengthening of good neighbourly relations as a pledge to a brighter future that we as neighbours have to share. Key words: Croatian Community in Slovenia, Minorities, Bilateral Relations, Geopolitics, Historical Continuity, New Future

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 651

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Boris Nikšić Institut za migracije i narodnosti, Zagreb nicomachus1@gmail.com

HRVATSKA NACIONALNA MANJINA U RUMUNJSKOJ SAŽETAK Ovaj rad bavi se poviješću hrvatske nacionalne manjine koja živi na području današnje Rumunjske. Daje se kratak pregled povijesti i trenutne situacije u kojoj se nalazi nekoliko lokalno-jezičnih (dijalektalnih) podskupina kojima pripadaju rumunjski Hrvati. Autor pokušava analizirati neke razloge zbog kojih se broj rumunjskih Hrvata u zadnjim desetljećima postojano smanjuje. Ključne riječi: Rumunjska, Hrvati, nacionalna manjina, jezik, iseljavanje

HRVATSKA NACIONALNA MANJINA U RUMUNJSKOJ Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj razmjerno je slabo proučena, čemu postoji više razloga. Jedan od njih vjerojatno je činjenica da odnosi Hrvatske i Rumunjske kao država nisu jako razvijeni, a hrvatskorumunjski odnosi nisu bili osobito razvijeni ni u prošlosti kada je Hrvatska bila dio Jugoslavije. Doduše, socijalistička Jugoslavija imala je dobre odnose s Ceaușescuovom Rumunjskom, ali ostaje činjenica da se u to vrijeme radilo o vrlo zatvorenoj državi i da su nacionalne manjine u takvim okolnostima spadale u kategoriju vrlo osjetljivih pitanja (mada je Rumunjska uvijek načelno priznavala manjine). Drugi je razlog vjerojatno to što je poznavanje rumunjskoga jezika rijetko među hrvatskim društvenim znanstvenicima, a to je nužan preduvjet za bilo kakvo smisleno proučavanje rumunjskih Hrvata. Nadalje, i malobrojnost rumunjskih Hrvata zacijelo je pridonijela razmjerno slabom interesu za njih. Nema mnogo znanstvenih monografija o rumunjskim Hrvatima. Među rijetke spada, na primjer, monografija Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu: (16. – 18. stoljeće), izdana 2012., autorice dr. sc. Castilije Manee Grgin, istraživačice s Instituta za društvena istraživanja „Ivo Pilar”, ali ona obrađuje samo jedan segment problematike Hrvata iz Rumunjske: tiče se Karaševaca i obrađuje njihovu povijest u 16., 17. i 18. stoljeću. Postoji i niz članaka, raspršenih po raznim zbornicima i časopisima, koji se bave pojedinim aspektima problematike Hrvata iz Rumunjske. Ima i nekih djela publicističkoga karaktera, uglavnom autora Stjepana Krpana: Hrvati u Keči. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1983.; Hrvati u Rekašu kraj Temišvara. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1990.; Od Karaša do Biferna. Zapisi o Hrvatima u Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Italiji. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1988.; Portreti rumunjskih Hrvata. Zagreb: Hrvatski sabor kulture, 1992. To nisu znanstvene monografije u striktnom značenju te riječi, ali svejedno mogu biti od koristi u proučavanju ove teme. Hrvati u Rumunjskoj po prvi put na značajniji su način dospjeli u javnu svijest Hrvatske 1990., neposredno nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj. Rumunjska je tada, neposredno nakon pada Ceaușescua, bila u stanovitom polukaotičnom stanju (ili se u Hrvatskoj barem tako percipiralo) i vladalo je veliko siromaštvo. Spoznaja da Hrvati u Rumunjskoj žive u jako teškim životnim uvjetima pokrenula je određene prijedloge da bi se oni kolektivno mogli preseliti u Hrvatsku i da bi eventualno mogli pomoći revitalizitaciji nekih opustjelih 652 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Nikšić, B.: Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj

ruralnih područja (kao jedno od mogućih područja naseljavanja spominjala se i unutrašnjost Istre). Ti prijedlozi uskoro su zaboravljeni, a prilično su zaboravljeni i Hrvati u Rumunjskoj, osim u povremenim televizijskim reportažama HRT-a o hrvatskim nacionalnim manjinama u inozemstvu. Ni onda kada neki državni dužnosnik posjeti Hrvate u Rumunjskoj, kao primjerice nedavno predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u sklopu svoga službenog posjeta Rumunjskoj (u listopadu 2017.; „Predsjednica Republike Hrvatske”, n. d.), to obično ne izazove pretjeran interes niti se o tome opširnije izvješćuje, osim u specijaliziranim publikacijama, kao što su časopis Matice hrvatskih iseljenika i slični („Predsjednica se susrela s karaševskim Hrvatima”, 2017). Broj Hrvata u Rumunjskoj vrlo je malen, a postoji i tendencija sve većega smanjivanja. To smanjenje događa se dijelom zbog asimilacije, a dijelom i zbog iseljavanja, i to uglavnom ne u Hrvatsku, nego u bogatije zemlje zapadne Europe. Trebalo bi provesti odgovarajuća terenska istraživanja da se utvrdi u kojoj je mjeri smanjivanje broja Hrvata rezultat asimilacije, u kojoj mjeri slaboga priraštaja, te u kojoj mjeri iseljavanja. Fenomen masovnoga iseljavanja pogađa zapravo cijelu Rumunjsku, od ulaska u Europsku uniju 2007., zbog čega je ta zemlja izgubila nekoliko milijuna stanovnika. Međutim, ovakva iseljavanja mogu imati vrlo loše posljedice za male narodnosne manjinske zajednice u nekoj zemlji, mnogo teže nego za dominantni i većinski narod, jer tim malim zajednicama, za razliku od većinskoga naroda, zbog masovnoga iseljavanja doslovno prijeti nestanak. Povijesno gledano, ono što danas zovemo „Hrvatima u Rumunjskoj”, kao nešto odvojeno od ostalih Hrvata, staro je tek oko sto godina. Prije godine 1918., kada su se Hrvati iz okolice Temišvara, slijedom Versaillesa i Trianona, našli u granicama nove proširene Rumunjske, ona cjelina koju danas zovemo „Hrvatima u Rumunjskoj” bila je dio šire cjeline koju možemo nazvati Hrvatima u Ugarskoj, osobito južnoj Ugarskoj (Banat, Bačka, okolica Segedina itd.), te bi se možda u povijesnim razmatranjima trebali promatrati u tom kontekstu. Godine 1918. južnougarska pokrajina Banat podijeljena je tako što je zapadni dio pripao novostvorenoj Jugoslaviji, a istočni Rumunjskoj. Tako su se Hrvati iz okolice Karaševa te u Rekašu i Keči našli u novim okolnostima, drukčijim od dotadašnjih. Taj novi svijet u kojemu su se našli, kao dio tada stvorene Velike Rumunjske (România Mare), nije međutim za njih bio potpuno stran jer su oni već prije živjeli u okruženju Rumunja koji su u tom kraju još za vrijeme Austro-Ugarske sačinjavali etnički relativnu većinu (a na tome su prostoru živjeli i drugi narodi: Srbi, Nijemci i Mađari) – u konačnici Rumunjska je i dobila taj teritorij po etničkome ključu. Međutim, ipak ih je novopovučena granica razdvojila od Hrvata u Bačkoj i jugoslavenskom dijelu Banata, kao i od Hrvata iz okolice Segedina. Svedeni su na malu zajednicu na rubu velike države, što im je možda znatno otežalo napore prema očuvanju nacionalne samosvijesti. Broj Hrvata u Rumunjskoj sa svakim se popisom smanjuje. Godine 2001. Hrvata je u Rumunjskoj, prema službenim rumunjskim statistikama, bilo 6993, dok se taj broj 2011. smanjio na 5408, što je smanjenje za 20-ak posto. Od toga ih najviše živi u županiji Caraș-Severin (5094), od toga 292 u municipiju Ričica (Reșița), 2380 u općini Karaševu, 2318 u općini Lupak te ostatak (po nekoliko osoba u svakom) u manjim naseljima. U županiji Timiș živi ih 242, od toga u municipiju Temišvar 101, u gradu Rekašu 76, a u Čeneju 4 (popis iz 2011. (http://www.recensamantromania.ro/noutati/volumul-ii-populatia-stabila-rezidenta-structura-etnicasi-confesionala/); 2. Populaţia după etnie – macroregiuni, regiuni de dezvoltare, judeţe şi categorii de localităţi; popis iz 2001. (http://www.insse.ro/cms/files/rpl2002rezgen1/17.pdf)). Što se tiče same te nevelike zajednice Hrvata u Rumunjskoj, ona po svojoj povijesti i dijalektima koje govori nije homogena, nego se dijeli na oko pet jezično-teritorijalnih podskupina. Najbrojnija i najpoznatija subetnička skupina Hrvata u Rumunjskoj jesu Karaševci. Karaševci žive u sedam sela u brdskom dijelu jugoistočnoga dijela rumunjskog Banata, južno od grada Ričice (rum. Reşiţa), administrativnoga središta županije Caraş–Severin. Ime su dobili po najvećem selu u kojemu obitavaju, Karaševu. Ima ih oko pet tisuća. Unatoč tomu što je određenu razinu manjiskih prava zadobila tek relativno nedavno (1991.), ta se zajednica dobro Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 653

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

očuvala, te je i dalje vitalna, osim u nekim selima koja su se asimilirala u rumunjsku okolinu. Najveća općina u kojoj žive Karaševci samo je Karaševo, kojemu pripadaju i Nermet i Jabalča. Druga najveća seoska općina karaševskoga područja u kojoj žive Hrvati, osim samog Karaševa, jest Lupak. Lupku pripadaju naselja Klokotić, Ravnik i Vodnik. Ne samo da su se očuvali, nego su se Karaševci još i selili u okolne krajeve. Recimo, jedan određeni broj Karaševaca preselio se u gradić Oravicu, južno od Karaševa. Ne zna se kada su točno tamo došli, ali iz dokumenata proizlazi da je u 18. stoljeću još ondje živjela skupina Hrvata koji su se s vremenom potpuno asimilirali. Sličan je slučaj i sa selom Tirolom (općina Doclin), koje je osnovano početkom 19. stoljeća, kada su se u taj kraj doselili njemački i karaševsko-hrvatski doseljenici. U tom selu živi još 51 Hrvat. Karaševci govore vrlo specifičnim arhaičnim dijalektom, koji ima neke dodirne točke s torlačkim dijalektom srpskoga („Torlačko narječje”, n. d.). O podrijetlu karaševskih Hrvata i vremenu njihova doseljenja postoji više teorija. Dok podrijetlo i dalje ostaje prilična zagonetka, prema svjedočanstvu prisutnosti karaševskih prezimena može se nagađati da su Karaševci bili prisutni u današnjem zavičaju već u 15. ili 16. stoljeću (Krpan, 1988, str. 13-27.; Manea Grgin, 2008). Druga su skupina Hrvata iz Rumunjske Hrvati iz Keče, govornici kajkavskoga narječja. Negdje se u literaturi zovu i Turopoljci. Keča se nalazi zapadno od Temišvara, na samoj granici sa Srbijom. Za razliku od Karaševaca, za Kečane se zna kada su se doselili u svoj sadašnji zavičaj. Njihovo doseljenje zbilo se od 1788. do 1801., iz Donjeg Pokuplja. Razlog doseljenja bio je taj što je područje uz Kupu, na kome su oni prije toga živjeli kao predijalci zagrebačkoga biskupa, novom administrativno-teritorijalnom organizacijom pripalo Vojnoj krajini, te oni nisu mogli i dalje živjeti u Pokuplju kako su živjeli dotada. Stoga su se preselili na područje Keče u Banatu jer je ondje zagrebački biskup dobio imanje kao kompenzaciju za izgubljeno imanje u Pokuplju. Ukupno se doselilo 98 obitelji, ali je današnji broj Kečana oko 30, opet zbog asimilacije. Predijalci su se naselili i u Boki, Klariji (Radojevo) i Neuzini, naseljima u blizini Keče, ali koja se od 1918. nalaze u sastavu Jugoslavije, danas Srbije (Krpan, 1983). Treća su skupina Hrvata Hrvati iz Čeneja, sela koje se nalazi blizu Keče. U Čenej se 1820. doselilo nekoliko obitelji plemića Vučetića iz Brinja, od kojih je danas preostalo tek nekoliko osoba, a čenejski Hrvati podrijetlom iz Brinja, dok su još postojali, bili su jedini Hrvati čakavci u Rumunjskoj. U Čenej se kasnije doselio određeni broj Kečana, međutim skoro su se svi čenejski Hrvati do danas asimilirali i po zadnjem popisu stanovništva ima ih samo četvero (Vulić, 1998). Četvrtu skupinu čine Hrvati Šokci iz sela Rekaša, nešto istočnije od Temišvara. U Rekašu ne žive samo Hrvati, nego i pripadnici drugih etničkih skupina. Pretpostavlja se da su u taj kraj stigli sredinom 17. stoljeća, dakle još u osmansko vrijeme, iz istočne Slavonije. Tako barem tvrdi mjesni kroničar Josef Stitzl u svojoj knjizi iz 1924. Govor im je ekavska štokavština s dosta ikavskih primjesa. Prema mjesnoj predaji, jedan dio njihovih predaka došao je iz Babine Grede. Danas ih je ostalo tek 76. Na nekim mjestima pak postoje indicije da su Hrvati Šokci ondje živjeli i prije sredine 17. stoljeća, na primjer u banatskom marijanskom svetištu Mariji Radni, gdje se spominju već od 1520. Danas ih više nema, potpuno su asimilirani. Asimilacija je obuhvatila i Hrvate koji su nekada živjeli istočno od Marije Radne, u Sarvišima, Milovi i Bolču. Dakle, rekaški Hrvati ostatci su šire šokačke populacije koja je tu nekada živjela. Njihovu očuvanju zacijelo je pridonijelo i doseljenje nove skupine Hrvata krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Riječ je o ikavcima šćakavcima podrijetlom iz Gorskoga kotara, iz okolice Mrkoplja. U Rekaš su stigli iz okolice Ostrogona, pa su ih rekaški starosjedioci nazivali Granerima, prema riječi Gran, njemačkom imenu za grad Ostrogon (Krpan, 1990; Vulić, 1998, str. 568.). Petu skupinu Hrvata čine Hrvati iz Suline na delti Dunava, na krajnjem istoku zemlje, dakle jako daleko od Hrvata iz rumunjskoga Banata. Zna se da su u Sulinu došli živjeti kao riječni piloti. Danas ih praktički više nema. Zacijelo je izoliranost od ostatka Hrvata u Rumunjskoj pospješila njihovu asimilaciju (Vulić, 1998, str. 568.). Što se tiče pravnoga uređenja Republike Rumunjske, Hrvati su od 1991. temeljem ustava priznati kao nacio654 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Nikšić, B.: Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj

nalna manjina. Imaju pravo na čuvanje, razvoj i istraživanje etničkoga identiteta, pravo na učenje hrvatskoga jezika i na školovanje na hrvatskom jeziku, hrvatske organizacije imaju pravo na zastupnika u parlamentu te pravo službene uporabe hrvatskoga jezika na sudu i izdavanja službenih dokumenata na hrvatskom jeziku. Rumunjska vlada izdvaja novac iz proračuna za potrebe nacionalnih manjina, pa tako i za hrvatsku manjinu. Rumunjski Hrvati organizirani su u dvije udruge: Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj, osnovano 1991. godine sa sjedištem u Karaševu, i Demokratski savez rumunjskih Hrvata, osnovan 1998. godine sa sjedištem u Lupaku (http://www.mvep.hr/hr/hmiu/hmiu/rumunjska/). Kulturno-umjetnička društva često su bitna sastavnica manjinske organizacijske infrastrukure, osobito kod malobrojnijih manjina, jer pripomažu čuvanju njihova identiteta, pa takva društva imaju i Hrvati u Rumunjskoj: „Karaševska zora” u Karaševu i „Klokotić” u Klokotiću. Hrvati su nekada, prije 2. svjetskog rata, imali svoje škole, ali su one nakon rata ukinute i uvedena je nastava na rumunjskom jeziku, uz hrvatski kao predmet. Situacija se promijenila nabolje nakon 1991. U odgojnoobrazovnom sustavu Rumunjske trenutno postoji 7 hrvatskih vrtića, 5 osnovnih škola od 1. do 4. razreda te 3 škole od 1. do 8. razreda kao i jedna gimnazija. Njihovom funkcioniranju financijski i slanjem udžbenika pridonosi i hrvatska država. Od novinskih publikacija Hrvati raspolažu dvojezičnim mjesečnim glasnikom udruge Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj „Hrvatska grančica” i dvojezičnim mjesečnikom „Naša nada” Demokratskog saveza Hrvata u Rumunjskoj. Radio Ričica (Reșița) emitira jednom tjedno emisiju na hrvatskom jeziku, a ta postaja ima domet kojim pokriva cijelu županiju Caraș-Severin. Na državnoj televiziji TVR jednom tjedno emitira se emisija za manjine, a zadnjeg utorka u mjesecu na nacionalnoj televiziji TVR3 emitira se program posvećen hrvatskoj manjini. I Katolička Crkva značajno pomaže čuvanju jezika i identiteta Hrvata u Rumunjskoj, među ostalim i obavljanjem službe Božje na materinjem jeziku, ali i na druge načine, kao što je distribucija vjerskoga tiska i knjiga. U Temišvarskoj biskupiji djeluje trinaest hrvatskih svećenika i redovnika te hrvatske župe: Karaševo, Lupak i Klokotić. U pogledu ekonomskoga položaja Hrvata u Rumunjskoj, može se reći da je i njih, kao i cijelu Rumunjsku, ali i cijeli tzv. postkomunistički svijet (uključujući i Hrvatsku), pogodio kolaps socijalističkoga sustava u 90-ima jer su naglo propali državni proizvodni pogoni, a da nisu istodobno otvorene nove, privatne tvornice bazirane na tržišnim načelima, što je uzrokovalo velik porast nezaposlenosti. U vrijeme rumunjskoga socijalizma Karaševci su radili u industrijskim pogonima u Ričici, i to tako da su ujutro odlazili na posao autobusima, a poslijepodne se vraćali u svoja sela, gdje su se dopunski bavili poljoprivredom na svojim malim imanjima. Karaševci su zadržali svoja mala imanja i država ih nije kolektivizirala jer je poljoprivredno zemljište u tom kraju bilo neprikladno za intenzivnu poljoprivredu. Nakon sloma komunističkoga režima mnogo je Karaševaca ostalo bez posla, a mala individualna poljoprivreda nije bila dostatna za preživljavanje, što je uzrokovalo veliko iseljavanje, uglavnom u bogatije zemlje zapadne Europe, osobito nakon ulaska Rumunjske u Europsku uniju 2007. Inače su se Karaševci nekad, u predmoderno doba, uglavnom bavili ovčarstvom i voćarstvom. Hrvati iz Rekaša bavili su se nekad zemljoradnjom, stočarstvom i vinogradarstvom, a do kasno u 19. stoljeću živjeli su u kućnim zadrugama. Kečani su se pak doselili kao sitni plemići, kao neka vrsta zakupaca na imanje zagrebačkoga biskupa, i imali su kmetove da im obrađuju zemlju. Godine 1848. ukinuto je kmetstvo, pa su kečanski zemljoposjednici ostali bez radne snage, ali je sada zemlja koju su prije imali pod zakupom postala njihovim vlasništvom. U prvoj polovici 20. stoljeća mnogi Kečani postali su dobrostojeći seljaci, međutim nakon 2. svjetskog rata zemlja im je kolektivizirana i postala je dijelom lokalne poljoprivredne zadruge. Nakon 1989. ta prisilno kolektivizirana zemlja vraćena je svojim vlasnicima Hrvatima, ali se u međuvremenu dobar dio njih asimilirao. I u Rekašu i Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 655

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

u Keči u zadnje se vrijeme razvija agroturizam, a ima i stranih investicija u neke male proizvodne pogone. U Rekašu se u novije vrijeme osobito razvija vinogradarstvo. Kako se može vidjeti, hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj održala se tijekom mnogih stoljeća i odoljela asimilaciji mada je živjela u ne baš povoljnim uvjetima i odvojena od matice zemlje. Osobito to vrijedi za Karaševce. Međutim, u zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo tome da se sa svakim popisom stanovništva broj Hrvata smanjuje, što zbog asimilacije, što zbog iseljavanja, što zbog slaboga prirodnog prirasta. Daljnji opstanak te manjine ovisit će u prvom redu o tome žele li sami Hrvati u Rumunjskoj opstati, imaju li tu svijest da trebaju, sa svojim jezikom i običajima, i dalje biti prisutni na području na kojemu žive već najmanje šest stoljeća. Nekim etničkim skupinama i manjinama jednostavno nije stalo do toga da opstanu sa svojim posebnim identitetom, te se lako asimiliraju u većinsku sredinu. Ako ćemo u obzir uzeti činjenicu da su Hrvati u Rumunjskoj prošli mnoge nepovoljne okolnosti u prošlosti, pa ipak opstali, možemo biti optimisti u vezi budućnosti i očekivati da će se tendencija pada njihova broja zaustaviti. Međutim, osim njihove volje za opstanak, potreban je i aktivan angažman Hrvatske kao države, koji mora biti veći nego što je bio dosada. Taj angažman može ići preko razvijanja boljih bilateralnih odnosa s Rumunjskom, ali i preko razvijanja veza svake vrste između Hrvata u Rumunjskoj i matice zemlje.

Literatura 1.

Krpan, S. (1983). Hrvati u Keči. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Krpan, S. (1988). Od Karaša do Biferna. Zapisi o Hrvatima u Rumunjskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Austriji i Italiji. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Krpan, S. (1990). Hrvati u Rekašu kraj Temišvara. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Krpan, S. (1992). Portreti rumunjskih Hrvata. Zagreb: Hrvatski sabor kulture.

Manea Grgin, C. (2008). Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj, Hrvatska revija, 4(8). Dostupno na: http://www.matica.hr/hr/352/hrvatska-nacionalna-manjina-u-rumunjskoj-21037/.

Manea Grgin, C. (2012). Povijest karaševskih Hrvata u rumunjskom Banatu: (16. – 18. stoljeće). Zagreb: FF Press.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović boravila je u državnom posjetu Rumunjskoj od 2. do 4. listopada 2017. godine. (n. d.). Dostupno na: http://ro.mvep.hr/hr/vijesti-i-najave/predsjednicarepublike-hrvatske-kolinda-grabar-kitarovic-boravila-je-u,47274.html

Predsjednica se susrela s karaševskim Hrvatima. (2017., 8. listopada). Dostupno na: https://matis.hr/ dogadanja/predsjednica-se-susrela-s-karasevskim-hrvatima/

Torlačko narječje. (n. d.). U Hrvatska enciklopedija. Preuzeto s http://www.enciklopedija.hr/natuknica. aspx?ID=61855

10. Vulić, S. (1998). Rumunjski Hrvati u pretpreporodnom i preporodnom razdoblju. Dani Hvarskog kazališta: Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, 24(1), 567-574. (https://hrcak.srce.hr/103635)

656 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Nikšić, B.: Hrvatska nacionalna manjina u Rumunjskoj

CROATIAN NATIONAL MINORITY IN ROMANIA ABSTRACT This paper deals with the history of Croatian national minority living within boundaries of the present-day Romania, more precisely in Banat. A short outline is given of history and the current situation of several local linguistic (dialectal) sub-groups to which Croats of Romania belong, such as Croats of Karaševo, Keča, Rekaš and Čenej. The author tries to analyse some reasons for the steady decline of number of Croats in Romania in the last decades. Key words: Romania, Croats, national minority, language, emigration

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 657

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Danijel Vojak Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar”, Zagreb danijel.vojak@pilar.hr

KOMEMORATIVNO TKIVO SJEĆANJA NA STRADANJE ROMA U DRUGOM SVJETSKOM RATU U REPUBLICI HRVATSKOJ* SAŽETAK Romsko stanovništvo je za vrijeme Drugoga svjetskog rata genocidno stradalo u mnogim europskim zemljama, uključujući i Nezavisnu Državu Hrvatsku. U radu se analizira na koji način su se europske države odnosile prema pitanju priznavanja i službenog komemoriranja romskih žrtava, te na koji način se to odrazilo na odnos hrvatskih vlasti prema tom pitanju. Poseban dio rada odnosi se na djelovanje same romske zajednice u Republici Hrvatskoj prema komemoriranju svojih žrtava, pritom će se analizirati i međusobni odnosi unutar same romske zajednice. Ključne riječi: Romi, Europa, Hrvatska, komemoracija, genocid

UVOD Romsko stanovništvo danas čini jednu od najstarijih i brojnijih manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Odnos većinskog stanovništva prema njima često je bio obilježen nasilnim sukobima, što se posebice odrazilo na politiku državnih i lokalnih vlasti prema njima. Nastojanja za asimilacijom Roma bila su prisutna na hrvatskim područjima, posebice od XVII. st., a svoj vrhunac doživjela su u genocidnoj politici ustaških vlasti prema njima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nakon završetka rata započelo je dugo razdoblje prešućivanja i zanemarivanja njihovog ratnog stradanja, kako od strane jugoslavenskih socijalističkih vlasti tako i od vlasti u Republici Hrvatskoj. Od 2012. na inicijativu romskih nevladinih udruga započelo se s komemoriranjem stradalih Roma u Drugome svjetskom ratu. U radu će se analizirati odnos hrvatskih vlasti prema pitanju komemoriranja romskih žrtava Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Istraživački fokus posebno će biti usmjeren na pitanje utjecaja komemorativnih praksi u europskim zemljama na Hrvatsku s naglaskom na romsku zajednicu. Osim toga, analizirat će se odnosi unutar same romske zajednice prema navedenoj komemoraciji.

* Rad je nastao temeljem izlaganja „Komemorativno tkivo sjećanja ili o utjecaju diskursa kulture sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu unutar romske zajednice u Republici Hrvatskoj“ u sklopu Međunarodne znanstvenostručne konferencije „Migracije i identitet: Kultura, ekonomija, država“ Zagreb (6. – 8. prosinca 2018).

658 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Vojak, D.: Komemorativno tkivo sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj

ODNOS EUROPSKIH DRŽAVA PREMA PITANJU PRIZNAVANJA I KOMEMORIRANJA ROMSKIH ŽRTAVA DRUGOGA SVJETSKOG RATA Nakon završetka Drugoga svjetskog rata bile su uočljive posljedice po romsko stanovništvo u europskim državama. Romi su se našli među brojnim migrantima (izbjeglicama). U tom kontekstu bilo je vidljivo kako je politika prisilnog preseljenja za vrijeme rata ostavila brojne Rome izvan domicilnih područja, kao što je to bio slučaj s Romima u Slovačkoj koji su za vrijeme rata bili izolirani na određenim ruralnim područjima ili s Romima na poljskim područjima koje su sovjetske vlasti početkom rata deportirale iza Urala (Fraser, 1995, str. 270 – 271). Položaj Roma u poslijeratnoj i hladnoblokovskoj podijeljenoj Europi nije se popravio, već su oni i dalje bili potisnuti na socioekonomsku marginu i pod stalnim asimilacijskim pritiskom (Brearley, 2001, str. 590; Taylor, 2014, str. 187 – 199). Becky Taylor, osvrćući se na poslijeratni položaj Roma, primjećuje kako postoji „iznenađujuća sličnost” u politici europskih država s obiju strana željezne zavjese prema Romima. Tako je većina europskih zemalja provodila represivnu asimilacijsku politiku prisilne sedenterizacije (Brearley, 2001, str. 590; Taylor, 2014, str. 188 – 189). Nameće se pitanje kako su se europske države odnosile prema stradanju Roma nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Većina europskih država nije tada službeno priznala Romima status ratnih žrtava, a u skladu s time nije ih obeštećivala. Najbolji primjer takvog „zanemarivanja” (zaboravljanja) romskih žrtava jest Zapadna Njemačka, čiji su sudovi sve do 60-ih godina 20. stoljeća odbacivali tužbe romskih i sintskih organizacija navodeći kako su prema njima nacističke vlasti provodile uobičajenu kriminalističku politiku kao prema drugim asocijalcima i kriminalcima. Promjena odnosa prema romskim i sintskim žrtvama na njemačkim sudovima nije odmah dovela do takve promjene u širem njemačkom društvu, niti kod njezinih političara. Trebalo je čekati sve do 1982. kada je Helmut Schmidt kao kancelar službeno priznao stradanje Roma i Sinta od strane nacističkih vlasti. Navedeno priznanje potaknulo je šire rasprave u njemačkoj zajednici oko pitanja obeštećenja i komemoriranja romskih i sintskih žrtava. Posljedica ovih višedesetljetnih rasprava bilo je podizanje spomenika romskim i sintskim žrtvama nacionalsocijalizma u Berlinu 2012., u čemu je sudjelovala i kancelarka Angela Merkel. Uključujući i ovaj spomenik, u Njemačkoj su u više od 100 gradova osnovana mjesta sjećanja, podignuti spomenici, imenovane ulice u znak sjećanja na stradale Rome i Sinte. Najviše spomenika posvećenih romskim žrtvama postavljeno je na mjestima bivših nacističkih koncentracijskih logora, poput logora Belsen, Buchenwald, Dachau, Flossenbürg, Mittelbau-Dora, Neuengamme, Ravensbrück i Sachsenhausen (Blumer, 2013, str. 205 – 228; Clayton, 2002, str. 11; Davis Lutz i Lutz, 1995, str. 346 – 359; Margalit, 1997, str. 181 – 204; Martins – Heuss, 1989, str. 194; Sandner, 2009, str. 175 – 194; Taylor, 2014, str. 189 – 190). Marginalizacija ratnog stradanja Roma se mijenja tek od 80-ih godina prošlog stoljeća, kada neke europske države priznaju stradanje Roma i započinju s njegovim komemoriranjem. O ovom procesu izvijestilo je posebno vijeće stručnjaka o romskim pitanjima (CAHROM) u svibnju 2013. objavljujući poseban dokument o odnosu 47 članica Vijeća Europe prema pitanju priznavanja romskog genocida i njegovom komemorativnom obilježavanju. Tako se u ovom dokumentu navodi kako su nizozemske vlasti od 60-ih godina 20. st. posebnim zakonskim odredbama omogućile obeštećenje i romskim žrtvama, no tek su 1995. službeno priznale genocid nad Romima. Norveške vlasti su 2001. službeno priznale genocid nad Romima i pritom su iste godine otvorile Centre for Studies of Holocaust and Religious Minorities kao središnje tijelo za istraživanje stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Austrija službeno ne priznaje (samostalno) genocid nad Romima, već je on službeno priznat kao sastavni dio Holokausta. Francuske državne vlasti službeno ne priznaju stradanje Roma, a tek su 1997. po prvi puta spomenule Rome kao žrtve holokausta. Jedan dio država poput Češke, Hrvatske, Estonije, Mađarske, Crne Gore, Nizozemske, Norveške, Poljske, Rumunjske, Rusije, Srbije, Slovačke, Ukrajine i Ujedinjenog Kraljevstva priznale su stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu. Neke od ovih država, poput

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 659

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Češke, Hrvatske, Mađarske, Poljske, Rumunjske, Slovačke, Ukrajine, obilježavaju 2. kolovoza kao (središnju) komemoraciju romskih žrtava. No, neke države ove komemoracije održavaju drugim danima. Tako češke vlasti obilježavaju i 7. ožujka (u spomen na 7. ožujka 1943. kada se dogodio prvi transport Roma iz Brna u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau). Crna Gora i Srbija obilježavaju 16. prosinca kao dan komemoracije romskih žrtava u znak sjećanja na odredbu Heinricha Himmlera od 16. prosinca 1942. o uhićenju i deportaciji svih Roma u koncentracijske logore. Nizozemska obilježava romsko stradanje 4. i 5. svibnja (u sjećanje na oslobađanje Nizozemske). Austrijske vlasti komemoriraju stradanje Roma 5. svibnja kao dio Austrijskog dana holokausta (CAHROM, 2013). Potrebno je spomenuti i Bugarsku i Moldaviju, koje stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu komemoriraju 8. travnja, Latviju koja ovo stradanje komemorira 8. svibnja (Dan komemoracije žrtava Drugoga svjetskog rata). U Litvi se 2. kolovoza „neslužbeno obilježava stradanja Roma”, a u Finskoj, Irskoj i Italiji komemoracije za Rome se obilježavaju 27. siječnja u sklopu Službenog dana sjećanja na žrtve holokausta (OSCE/ODIHR, 2015, str. 54 – 55, 57, 59 – 61). Iz navedenog je uočljivo kako prije sedam godina i dalje nije postojao središnji međunarodni dan sjećanja na romske žrtve, već su većinom navedene države to obilježivale u sklopu sjećanja na žrtve holokausta. No inicijativa je romskih nevladinih organizacija za središnjom međunarodnom komemoracijom tog dana, poput Roma National Congress i International Romani Union, koje su u lipnju 2009. predložile Vijeću Europe obilježavanje posebnog dana sjećanja na Rome stradale u Drugom svjetskom ratu pod nazivom „International Remembrance Day of Roma Victims of the Pharraimos (Holocaust)” („Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve pharraimosa/ holokausta”). Kao dan obilježavanja odabran je 2. kolovoza u znak sjećanja na 2. kolovoza 1944. kada je nešto manje od 3000 Roma ubijeno u Zigeunerlager („Ciganskom logoru”), koji je bio dio koncentracijskog logora Auschwitz. Sličnu inicijativu o obilježavanju 2. kolovoza kao posebnog dana sjećanja na romske žrtve predložio je 2012. dio zastupnika u Europskom parlamentu, poput Lívie Járóke, Cecilie Wikström, Mikaela Gustafssona, Fernanda López Aguilara. Oni su napisali Declaration on establishing a European Day of Remembrance for Victims of the Porajmos (Romani Holocaust), ili Deklaraciju o uspostavljanju Europskog dana sjećanja na žrtve porjamosa (romskog holokausta) unutar koje je istaknuto kako se mora uspostaviti jedan europski dan sjećanja žrtava porajmosa radi očuvanja sjećanja na žrtve i istodobno ojačavanje mira i stabilnosti. U Deklaraciji je istaknuto kako manjak znanja koje većinska zajednica ima o povijesti Roma, napose o njihovom stradanju u Drugom svjetskom ratu, u znatnoj mjeri pridonosi predrasudama o Romima, a time se i otežava njihova socijalna inkluzija. Zatim se ističe potreba podupiranja sveučilišnih i institutskih istraživanja „nevolja” Roma kroz povijest i isticanje povezanosti u prošlosti između europskih društava s Romima („Roma Holocaust”, 2012). Sljedeći značajan korak u priznavanju stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu učinio je Europski parlament, koji je u travnju 2015. donio „Rezoluciju povodom Međunarodnog dana Roma – rasna netrpeljivost prema Romima u Europi i priznanje na razini EU-a dana sjećanja na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu”. U Rezoluciji se Romi navode kao „najveća europska etnička manjina” i „povijesni dio društva u mnogim europskim državama”, čime se smatraju dijelom „europske kulture i vrijednosti”. Tako se navodi kako je u tom ratu ubijeno „barem 500.000 Roma”, što je bilo zanemareno nakon rata, te se navodi potreba priznavanja i obilježavanja sjećanja na genocid nad Romima počinjen za vrijeme Drugoga svjetskog rata te uspostavljanje europskog dana posvećenog sjećanju. U nastavku Rezolucije pozvane su države članice da službeno priznaju taj genocid i druge oblike progona Roma.1 Ovom Rezolucijom može se zaključiti kako je Europski parlament priznao genocid nad Romima, pritom kritizirao njegovo zanemarivanje zbog čega je pred-

Rezolucija Europskog parlamenta od 15. travnja 2015. povodom Međunarodnog dana Roma – rasna netrpeljivost prema Romima u Europi i priznanje na razini EU-a dana sjećanja na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu (2015/2615(RSP)), SL EU C 328/4(2015).

660 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Vojak, D.: Komemorativno tkivo sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj

ložio njegovo potpuno priznanje i potrebu za njegovim obilježavanjem posebnim danom, a sve s ciljem da se spriječi rasna netrpeljivost u državama članicama Europske unije. Isto tijelo je u listopadu 2017. donijelo „Rezoluciju Europskog parlamenta od 25. listopada 2017. o aspektima temeljnih prava u integraciji Roma u EU-u: borba protiv anticiganizma (2017/2038(INI))” u kojem se pozivaju države članice da odaju počast žrtvama holokausta nad Romima obilježavanjem 2. kolovoza i 27. siječnja. Između ostalog, ovim dokumentom pozivaju države članice da „jasno osude i kazne nijekanje holokausta nad Romima”.2

ODNOS ROMA U EUROPSKIM ZEMLJAMA PREMA PITANJU PRIZNAVANJA I KOMEMORIRANJA ŽRTAVA SVOJIH SUNARODNJAKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU Kako bi bolje razumjeli zašto se dogodila šutnja i/ili marginalizacija pitanja stradanja romskih žrtava, potrebno je osvrnuti se i na pitanje kakav je bio odnos unutar samih romskih zajednica u europskim državama prema ovom pitanju. Isabel Fonseca u svojoj knjizi o položaju Roma u jugoistočnim europskim zemljama iz sredine 90-ih godina 20. st. nastoji to objasniti navodeći: „…Židovi su na progone i raseljavanja odgovorili monumentalnom industrijom sjećanja. Cigani, sa svojom čudnovatom mješavinom fatalizma i duha, ili domišljatosti za iskoristiti dan, od zaboravljanja su načinili umjetnost…” (Fonseca, 2005, str. 308). Dijelom se svakako možemo složiti s Fonsecinom tezom kako su Romi od svog zaborava na događaje vezane za njihovo stradanje u Drugom svjetskom ratu napravili „umjetnost”, za razliku od Židova koji su daleko odmakli u brizi i obilježavanju stradanja u istom ratu („monumentalna industrija sjećanja”). Drugi znanstvenici, poput Stewarta, primjećuju kako izostanak romskog sjećanja i komemoriranja stradanja ne znači da su oni zaboravili taj dio prošlosti, već ga na drugačiji način interpretiraju (Stewart, 2004, str. 561 – 582). Na ovu tezu neki se nadovezuju i ističu kako je malobrojna predratna romska inteligencija većinom među prvima stradala u ratu zbog čega nije mogla nakon rata niti započeti s istraživanjima ili drugim javnim aktivnostima vezanim za pitanje stradanja svojih sunarodnjaka. Istodobno, Romi nisu imali svoju matičnu državu (što neki uspoređuju sa Židovima koji su imali Izrael), unutar čijih bi se institucija bavilo ovom tematikom (Clayton, 2002, str. 11). Kapralski u analizi odnosa Roma prema vlastitoj kulturi sjećanja piše kako sjećanje Roma ovisi o posebnosti progona svake njihove skupine, o samoj percepciji sjećanja i izgradnji identiteta kod svake romske skupine. Nadalje, navode kako je do „zaboravljanja” kod njih došlo zbog specifičnosti njihovog progona, posebice jer on nije bio „dokumentiran”, tj. vlasti koje su ih progonile nisu posebno (sustavno) bilježile njihov progon. Osim toga, Kapralski primjećuje kako je do „zaborava” stradanja kod Roma došlo i kao posljedica lošeg odnosa većinskog stanovništva prema njima, što je dovelo do njihovog „ušutkavanja” u govorenju o svom stradanju. No takav odnos Roma prema svom stradanju se mijenja sve uspješnijim procesom obrazovanja i boljim društveno-političkim organiziranjem, što je kod njih dovelo do oblikovanja političke svijesti i svijesti o potrebi izgradnje novog „kolektivnog identiteta”. Sve to dovelo je do pojačanog interesa Roma da u široj javnosti govore o svom ratnom stradanju i s njime povezanim pitanjem komemoriranja svojih žrtava (Kapralski, 2013, str. 230 – 251). Iz navedenog se može primijetiti kako poslijeratna romska inteligencija i s njome povezane organizacije nisu imale snage nametnuti pitanje priznavanja ratnog stradanja vlastitih sunarodnjaka u europskim državama. No nakon dolaska obrazovanije, politički organiziranije i time utjecajnije romske inteligencije, pitanje stradanja i komemoracije Roma probilo se u javnosti, čiji politički predstavnici to u sve većem broju priznaju.

Rezolucija Europskog parlamenta od 25. listopada 2017. o aspektima temeljnih prava u integraciji Roma u EU-u: borba protiv anticiganizma (2017/2038(INI)), SL EU C 346/2018

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 661

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

ODNOS HRVATSKIH VLASTI PREMA PITANJU STRADANJA I KOMEMORIRANJA ROMSKIH ŽRTAVA DRUGOGA SVJETSKOG RATA Romi u socijalističkoj Jugoslaviji nisu imali status „narodnosti” koja je prema zakonodavnim stručnjacima tada zamjenjivala pojam „nacionalna manjina”, već je imala status etničke grupe. Kao razlozi zašto nisu dobili status narodnosti, navedeno je kako Romi nemaju matičnu državu i ne mogu utvrditi svoje podrijetlo (Tomaševski, 1985, str. 26 – 31). Romi tako nisu imali politički i drugi oblik zaštite matične države, a u samoj socijalističkoj Jugoslaviji nisu imali svoje političke predstavnike. Imajući navedeno na umu, postavlja se pitanje odnosa jugoslavenskih vlasti prema pitanju stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. U odgovoru na ovo pitanje potrebno je naglasiti kako jugoslavenske socijalističke vlasti nikad nisu priznale posebnim aktom ili dokumentom posebnost stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, iste vlasti nisu javno pokazivale interes za istraživanje ove tematike i njezino iznošenje u javnost, što je vidljivo i u slabom interesu, gotovo nikakvome, tadašnje historiografije za znanstvenim istraživanjem ove teme. Romsko stradanje tek je usputno spominjano u kontekstu stradanja fašističkih žrtava u većini monografskih djela o razvoju Narodnooslobodilačke borbe na određenom području, ili u djelima u kojima su objavljena sjećanja preživjelih iz logora i sl. (Vojak, 2015b, str. 353 – 369; Vojak, 2010, str. 229 – 239). Jugoslavenske socijalističke vlasti smatrale su Narodnooslobodilački rat (dalje NOR) i socijalističku revoluciju kao jedan od njezinih najznačajnijih ideoloških stupova. Unutar takvog ideološkog diskursa središnji temelj i sama bit službenog kolektivnog pamćenja činila je koncepcija „bratstva i jedinstvo svih naroda i narodnosti” (Karge, 2014, str. 8). Na tragu ove teze, Dunja Rihtman – Auguštin primjećuje kako je jugoslavenski socijalizam ostvario svoj „simbolički i ritualni svijet” ističući socijalističku tradiciju, političke simbole i rituale, a sve radi potvrde vlastitog legitimiteta, unutar toga „proizvodnja povijesti” donijela je nove simbole i obrede, nove vrednote i norme uz posredovanje novih znakova i obreda (Rihtman – Auguštin, 2000, str. 15). Institucionalni oblik ovakve politike kulture sjećanja stvoren je dvije godine po završetku rata u obliku organizacije Saveza boraca, koja se brinula za očuvanje i njegovanje tradicije i sjećanja na NOR, poput održavanja grobova, postavljanja spomenika, sakupljanja dokumenta. Tako je ova organizacija postala „prijenosnik službenih teza o prošlosti” i „čuvar sjećanja na bratstvo i jedinstvo” (Karge, 2014, str. 19 – 21, 32). U ovom kontekstu potrebno je istaknuti još jedan iznimno značajan aspekt: fokus na kulturu sjećanja nakon rata bio je stavljen na „partizana” kao istaknutog ratnog junaka. To se mijenja tek krajem 50-ih godina 20. st. kada fokus prelazi na „žrtve rata” koje se smatraju herojima (Karge, 2014, str. 138, 176 – 179). Pierre Nora navodi kako su mjesta pamćenja ostaci i krajnji oblik u kojem opstaje komemorativna svijest unutar historije, a čine ih, između ostalog, i spomenici (Nora, 2006, str. 28). Zbog toga su jugoslavenske vlasti u namjeri legitimacije države i naroda isticali potrebu održavanja uspomena na herojska djela, brutalnost neprijatelja i broj žrtava, što je bilo vidljivo u podizanju brojnih spomenika (Sundhaussen, 2006, str. 247 – 248). Tako je za vrijeme socijalističke Hrvatske (1945. – 1990.) ukupno podignuto oko 6000 spomen-obilježja „antifašističkim borcima, nevinim i mučenim žrtvama fašističkog terora” (Banov, 2013, str. 681; Karge, 2014, str. 137). Od toga se samo jedno spomen-obilježje u socijalističkoj Hrvatskoj neposredno odnosilo na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu. Ono je bilo postavljeno 1971. na lokalitetu masovnih grobnica Roma u selu Uštice, koje je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bilo dio ustaškog jasenovačkog logora u kojem su većinom ubijeni i mučeni Romi zbog čega mjesto i nosi naziv „ciganski logor” i/ili „cigansko groblje”. (Acković, 2007, str. 45 – 62; Arhiva Spomen-područja Jasenovac, 1985, str. 3). Uštice su od kraja 80-ih godina 20. st. bile zapuštene i neodržavane sve do 2012., kada je tamo započelo obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve pojramosa/holokausta (Vojak, 2014, str. 247 – 250). Zašto je u razdoblju socijalističke Hrvatske (1945. – 1990.) bila postavljena samo jedna spomen-ploča posvećena romskim žrtvama Drugoga svjetskog rata? Odgovor se dijelom može objasniti

662 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Vojak, D.: Komemorativno tkivo sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj

kolektivnom i unitarnom politikom u Jugoslaviji, gdje je bilo zabranjeno isticati posebne nacionalne skupine kao ratne žrtve. Zbog toga su se na spomenicima i prilikom komemorativnih aktivnosti gotovo uvijek koristili termini poput „žrtve fašističkog terora”. Posljedica takve politike kulture sjećanja bilo je „utapljanje” etničkog predznaka romskih žrtava u „masu drugih (fašističkih) žrtava”. Ukratko bi se moglo zaključiti kako su socijalističke vlasti u Jugoslaviji, uključujući i Hrvatsku, slijedile obrazac većine europskih država u marginalizaciji ili zanemarivanju stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Zakonsko nereguliranje položaja Roma s njihovom socioekonomskom marginalnošću te izostanak zaštite matične države pridonio je obrascu zanemarivanja romskih žrtava. Nadalje, u ovom razdoblju romske žrtve bile su utopljene u ideološki obrazac „žrtava fašističkog terora”, što je isključivalo postavljanje spomenika s naznakama romskog etničkog identiteta ili održavanje zasebnih komemoracija. Jedina vidljiva iznimka bilo je postavljanje spomen-ploče u selu Uštica, unutar Spomen-područja Jasenovac, no ni na ovom području nisu održavane komemoracije.

KOMEMORIRANJE ROMSKIH ŽRTAVA U REPUBLICI HRVATSKOJ Romi u prvom Ustavu iz 1990. nisu bili navedeni kao jedna od deset „autohtonih” manjina (Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinici i Rusini), već su oni smatrani alohtonom manjinom (kojima se jamče samo opća ljudska prava i slobode, a tako su izjednačeni po pravima s ostalim građanima). Njihov zakonski položaj se mijenja u prosincu 2002. donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina od 19. prosinca 2002. kada su kao nacionalna manjina izjednačeni s ostalim manjinama (Vojak, 2015a, str. 195 – 214). Osnivanjem nove hrvatske države dolazi i do osnivanja prvih romskih političkih organizacija, npr. u lipnju 1991. osnovana je Stranka Roma Hrvatske ‒ SRH pod predsjedanjem Steve Đurđevića, koja kasnije ima ogranke u Zagrebu, Rijeci i Čakovcu. Idućih godine osnovana je u Zagrebu Zajednica Roma Hrvatske koja je okupljala 23 romske udruge (Rumbak, 2008, str. 263 – 293). Izbori za vijeća nacionalnih manjina provedeni u svibnju 2003. „pokazali su visoku osviještenost Roma o potrebi sudjelovanja na izborima”. U skladu s ovakvim pravnim normama omogućen je izbor Roma Nazifa Memedija (2008. ‒ 2011.) i Veljka Kajtazija (2012. ‒) za zastupnike u Hrvatskom saboru. Na ovaj način su Romi dobili svoje izravne političke predstavnike, koji su zastupali njihova prava i interese. Upravo je kao jedan od interesa kod Roma istaknuto pitanje komemoriranja njihovih žrtava Drugoga svjetskog rata. Veljko Kajtazi je kao politički predstavnik Roma u Hrvatskom saboru 2012. inicirao obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve holokausta. Potrebno je imati na umu kako je Republika Hrvatska od 1. srpnja 2012. preuzela predsjedanje „Desetljeća za uključivanje Roma” (dalje Desetljeće), unutar koje je jedna od triju inicijativa zastupnika Kajtazija bila organiziranje Međunarodne konferencije vezane za holokaust – Samuaripen (Kajtazi, 2015, str. 24). Tu je vidljiv njegov fokus na pitanje tematike stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu te je formirao organizacijski odbor pod njegovim predsjedanjem, s članovima: Anka Dalipovski (predsjednica Centra za provedbu integracije Roma u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji iz Zagreba) i Nedjeljko Bjelajac (suradnik zastupnika Veljka Kajtazija) (Kajtazi, 2015, str. 28 – 33). Organizatori ovog komemorativnog skupa bile su nevladine romske organizacije predvođene Centrom za provedbu integracija u Europsku uniju s Veljkom Kajtazijem i uz podršku Savjeta za nacionalne manjine Grada Zagreba, Ministarstva kulture i Spomen-područja Jasenovac (Papo i Orlović, 2012, str. 12, 15). Kao mjesto komemoracije odabrano je selo Uštice, u kojem su otkrivene masovne grobnice Roma iz Drugoga svjetskog rata, i gdje je 1971. postavljena jedina spomen-ploča o stradalim Romima u Hrvatskoj. Navedeni organizacijski odbor je kao datum komemoriranja odabrao 2. kolovoza kao Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve pharraimosa/holokausta. Uoči održavanja komemoracije dogodio se određeni sukob unutar romskih organizacija, kada je dio romskih predstavnika postavio određene „dodatke” na samu spomen-ploču u Ušticama. Naime, Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 663

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

dio romskih organizacija predvođen Nazifom Memedijem, tada bivšim zastupnikom Roma u Hrvatskom saboru (2008. – 2011.), predložio je održavanje komemoracije stradalim Romima u Ušticama, ali 30. rujna 2012., što je prema njemu odobrio u travnju iste godine Savjet Spomen-područja Jasenovac (dalje Savjet). Oni su postavili spomen-ploču na onu postojeću u Ušticama, a koju je financirao, prema navodima Memedija, sam Savjet za nacionalne manjine. U ovu polemiku oko pitanja organizacije komemoracije uključuje se Berislav Šipuš, zamjenik ministrice kulture, koji 9. srpnja 2012. posebnim dopisom poziva na „potrebu bolje koordinacije” između dva romska predstavnika, zastupnika Kajtazija i Centra za provedbu integracija u Europsku uniju te Steve Đurđevića, predsjednika Nacionalnog odbora romske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj (ujedno i član Savjeta). Nakon toga se na sjednici Savjeta donijela odluka da će se komemoracija održati u selu Uštice 2. kolovoza u organizaciji zastupnika Kajtazija i Centra za provedbu integracija u Europskoj uniji. Postavljenu ploču maknulo je Spomen-područje Jasenovac, što je pohvalio Organizacijski odbor predvođen zastupnikom Kajtazijem, a istodobno kritizirao Memedi posebnim dopisom upućenim Savjetu Spomen-područja Jasenovac, samom Spomen-području Jasenovac te Ministarstvu kulture (Kajtazi, 2015, str. 30; Memedi, 2012, str. 20 – 21). Komemoracija se održala 2. kolovoza 2012. u Ušticama u organizaciji zastupnika Kajtazija, a na samom skupu se okupilo nekoliko stotina sudionika, od kojih su većinu činili Romi iz raznih dijelova Hrvatske. Osim njih, komemoraciji su prisustvovali predstavnici državnih i lokalnih vlasti, poput Aleksandra Tolnauera (predsjednika Savjeta za nacionalne manjine), Berislava Šipuša (zamjenik ministrice kulture) i dr. Od javnih osoba komemoraciji su prisustvovali Branko Lustig, Ivan Fumić (član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske) te veleposlanici i/ili njihovi izaslanici iz Rusije, Malezije, Azerbajdžana, Njemačke i dr. Prvi se skupu obratio zastupnik Kajtazi koji je osudio „ustaški pokušaj istrebljenja” Roma za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a ovaj zločin je okarakterizirao kao „genocid”, što je značajno jer je dotada izostalo službeno priznanje hrvatskih institucija. (Papo i Orlović, 2012, str. 11, 12). Kajtazi je zatim u govoru naveo kako se ova komemoracija održava u znak sjećanja na stradanje Roma u koncentracijskom logoru Auschwitz i u kontekstu Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve holokausta. Na ovaj način se Hrvatska uključila u međunarodni kontekst komemoriranja romskih žrtava. Nadalje, zastupnik Kajtazi se posebno osvrnuo i na pitanje zaboravljanja sjećanja na stradanja Roma: „…u Jasenovcu je kraj rata dočekao tek neznatni broj Roma. Bila je to ostavština režima koji je istrijebio gotovo sve Rome s područja Hrvatske, a nakon toga došao je zaborav. Više od dvadeset godina trebalo je da se na opustošenom području koncentarcijskog logora Jasenovac osnuje Spomen-područje s memorijalnim muzejom i podigne spomenik svim žrtvama. Podizanje dostojnog spomenika desecima tisuća romskih žrtava na kojem će na hrvatskom i romskom jeziku biti ispričan bar djelić priče o stradanju Roma ostaje najviši prioritet romske zajednice… (…) …posebno je važno da prestane marginalizacija romskih žrtava koje se najčešće tek usputno spominju kada se nabrajaju stradalnički narodi u takozvanoj NDH. Romska žrtva je zaboravljena i to se mora promijeniti…” (Papo i Orlović, 2012, str. 12). U svom govoru zastupnik Kajtazi je posredno kritizirao i dio romskih udruga koje su „pokušale zloupotrijebiti spomenik” u Ušticama za što je rekao kako je to „praksa koja se više nikad ne smije dopustiti.” (Papo i Orlović, 2012, str. 12). Neven Mimica, potpredsjednik Vlade RH, poslao je pozdravno pismo u ime Vlade RH, koje je pročitano na samoj komemoraciji. U pismo je Mimica osudio romsko stradanje u Drugome svjetskom ratu, no pritom nije upotrijebio pojam „genocid”, već je istaknuo „vrijednosti antifašističke borbe i s njom povezane ideje slobode, demokracije, zaštite ljudskih i manjinskih prava, mira i prosperiteta”. (Papo i Orlović, 2012, str. 7). Zoran Vasić je u ime Hrvatskog sabora istaknuo kako je komemoracija „izuzetno bitna i važna” jer sprečava zaborav na zločine te je pritom naglasio i njezin značaj u kontekstu priprema Hrvatske za ulazak u Europsku 664 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Vojak, D.: Komemorativno tkivo sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj

uniju. (Papo i Orlović, 2012, str. 17 – 18). Za razliku od Mimice i Vasića, Aleksandar Tolnauer je u svom govoru na komemoraciji jasno istaknuo da je nad Romima u NDH počinjen genocid. (Papo i Orlović, 2012, str. 23). Nakon toga se skupu obradio Branko Lustig, koji je govorio o svom iskustvu preživjelog židovskog zatvorenika iz nacističkog koncentracijskog logora te se pritom osvrnuo na razloge zašto se dogodio genocid nad Romima. Iako se na komemoraciji nije obratio nitko od preživjelih Roma, obraćanje Lustiga kao preživjelog židovskog logoraša jasno pokazuje povezanost između genocida nad Romima i holokausta nad Židovima. Osim toga, i u nazivu same komemoracije je riječ „holokaust”, čime je ona i u hrvatskom kontekstu dobila šire značenje od stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu (Joskowicz, 2016, str. 110 – 140; Margalit, 2000, str. 185 – 210). Nakon komemoracije u Ušticama bilo je vidljivo kako je dobila određenu političku podršku hrvatskih institucija, što je bilo uočljivo uvrštenjem pitanja priznanja, komemoriranja i znanstvenog istraživanja stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu kao jedan od prioriteta politike Republike Hrvatske kao predsjedavateljice Desetljeća (Kajtazi, 2015, str. 39). No istodobno su bili primjetni određeni sukobi unutar romskih organizacija oko pitanja tko će i kada organizirati komemoraciju. Ibrahim Gušani je kao predstavnik Roma iz Republike Hrvatske na sjednici Europskog foruma Roma i putnika početkom kolovoza 2012. oštro kritizirao rad zastupnika Kajtazija i na pitanju komemoriranja romskih žrtava: „…Saborski zastupnik g. Veljko Kajtazi organizira komemoracije i sam donosi odluke bez Roma da se ide na romsko groblje Uštice – Jasenovac gdje je ubijeno 16.000 Roma za vrijeme Drugog svjetskoga rata. Predložili smo da se u spomen-području Jasenovac komemoracija održava 30. rujna jer je upravo u rujnu i veljači 1942. g. ubijeno najviše Roma. Spomen-područje je prihvatilo naš prijedlog, ali ga je saborski zastupnik odbio i uprkos [usprkos, op. a.] svima nama organizirao komemoraciju sam 2. kolovoza kada je bio holokaust na Rome u Auschwitzu i Birkenau gdje je ubijeno 3000 Roma. Smatramo kako to nije u redu jer Jasenovac nema veze s Auschwitzom. Od toga dana kada je organizirana komemoracija od strane saborskog zastupnika g. Veljka Kajtazija u Jasenovac i pričao protiv Ustaštva…” (Gušani, 2012, str. 24). Iz navedenog teksta uočljivo je kako se dio romskih organizacija protivi komemoriranju romskih žrtava 2. kolovoza u sklopu Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve holokausta, već predlažu da se komemoracija održi 30. rujna u znak sjećanja na rujan 1942. kada je najviše Roma bilo deportirano u jasenovački koncentracijski logor. Tu se nameće pitanje na temelju kojih istraživanja je donesena teza kako je najviše Roma stradalo u rujnu 1942.? Prema postojećim istraživanjima najbrojniji dolasci Roma u jasenovački logor bili su u lipnju i srpnju 1942. (Vojak, 2018b, str. 260 – 263). Nadalje, na istoj sjednici Europskog foruma Roma i putnika donesena je odluka da se pozovu države članice Europske unije da 2. kolovoza proglase Europskim danom sjećanja na žrtve holokausta, što je u opreci s prijedlogom komemoracije 30. rujna (Gušani, 2012, str. 23). Sljedeći korak u komemoriranju romskih žrtava u Hrvatskoj bio je usmjeren na pitanje „aktualizacije” ove tematike unutar akademske zajednice. Tako se u svibnju 2013. u Zagrebu i Jasenovcu održao međunarodni znanstveni skup „Povezivanje povijesnog iskustva Roma u Europi s promicanjem tolerancije i nediskriminacije Roma”, kao dio predsjedanja Hrvatske Desetljećem. Zastupnik Kajtazi je tom prilikom isticao potrebu obilježavanja mjesta masovnih zločina nad Romima u Drugom svjetskom ratu (Kajtazi, 2015, str. 72). Tom prilikom su sudionici skupa donijeli „Jasenovačku deklaraciju”, koja se sastoji od sedam članaka. U prvom članku istaknuto je kako je nad romskim stanovništvom za vrijeme Drugoga svjetskog rata izvršen genocid, koji je bio „sustavno prešućivan”. U sljedećem članku pozvano je na „državno i opće društveno priznanje romskog stradanja u Drugom svjetskom ratu”. U trećem i četvrtom članku poziva se na potrebu poticanja znanstvenih i drugih istraživanja ove tematike i u skladu s time usklađivanje obrazovnog sustava u europskim i drugim zemljama. U petom članku navodi se kako je potrebno poticati javne medije, domaće i međunarodne, na primjereno informiranje o ovoj temi, dok je u šestom članku istaknuta potreba primjernog komeMigracije i identitet: kultura, ekonomija, država 665

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

moriranja Roma. U posljednjem članku Deklaracije navedena je potreba poticanja muzejskih i drugih sličnih institucija na organiziranje kulturno-edukacijskih aktivnosti o stradanju Roma. Jasenovačka deklaracija ima za cilj upozoravati hrvatsku i širu javnost na podizanje svijesti o potrebi priznavanja i dostojnog obilježavanja stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu („Jasenovačka deklaracija”, 2013, str. 9). Nekoliko mjeseci kasnije održala se u selu Ušticama druga komemoracija koja je bila obilježena sukobima unutar romskih organizacija. Jedan dio romskih organizacija predvođen Centrom za provedbu integracije Roma u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji i Nacionalnom koordinacijom vijeća romske nacionalne manjine te 57 romskih udruga komemoraciju je obilježio 1. kolovoza 2013. i time obilježio Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve stradanja u Drugom svjetskom ratu – holokaust. Iz ovoga je vidljivo da se odustalo od komemoriranja romskih žrtava u rujnu i prihvatila međunarodna inicijativa za komemoriranjem u kolovozu. Anka Dalipovska, predsjednica Centra za provedbu integracije Roma u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji, u obraćanju je navela kako „romske žrtve genocida nisu obeštećene”, a pritom nema istraživanja o ovom stradanju. Osim toga, istaknula je kako je njena organizacija prva organizirala komemoraciju u Ušticama, a ove godine to organizira bez potpore državnih institucija, već na temelju „privatnih donacija, lokalne zajednice te gospodarskih subjekata” (Rukavina, 2013, str. 39). Iz ovoga je uočljivo kako je došlo do određenih sukoba unutar romske zajednice, jer su Anka Dalipovski i njena udruga organizirali ovu komemoraciju bez dotadašnje suradnje s drugim romskim udrugama predvođenim zastupnikom Kajtazijem. Nakon govora Dalipovske, govore su održali Stevo Đurđević, član Savjeta Spomen-područja Jasenovac u ime romske zajednice u Hrvatskoj, Ibrahim Gušani, predsjednik Nacionalne koordinacije županijskih vijeća romske nacionalne manjine u RH, te Željko Balog, predsjednik Vijeća romske nacionalne manjine u Međimurskoj županiji (Gašparović, 2013). Idući dan, 2. kolovoza 2013., održana je komemoracija u Ušticama u organizaciji Romskog nacionalnog vijeća pod zastupnikom Kajtazijem, a pritom se okupilo oko 800 Roma, predstavnika državnih i lokalnih vlasti. Veljko Kajtazi je u uvodnom govoru istaknuo kako „desetljećima nije bilo značajnijih napora da se romska žrtva istraži, obilježi i komemorira”, zbog čega su odgovorni država, ali i romska zajednica, koja nije bila organizirana, i pritom je naveo: „…dužnost je i odgovornost svih nas, svakog pojedinca i institucije, da se odredi prema najvećem zločinu moderne povijesti. Odgovornost je institucija i pojedinaca da istina o zločinima bude upisana u školske udžbenike, da se o njoj govori na školskim satovima, da dovedemo učenike i studente u Jasenovac i na druga mjesta stradanja…” (Kajtazi, 2013, str. 15). Nakon toga slijedili su govori različitih predstavnika hrvatskih državnih institucija. Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH, posebno se osvrnuo na pitanje povijesnog revizionizma, dok je Jozo Radoš, zastupnik u Hrvatskom saboru i u ime Josipa Leke, predsjednika Hrvatskog sabora, istaknuo potrebu odavanja počasti romskim žrtvama te potrebu da se Hrvatska kao jedna civilizirana moderna država suoči sa svojom prošlošću (Kajtazi, 2013, str. 19, 21, 31). Milan Bandić, gradonačelnik Grada Zagreba, u svom je govoru istaknuo potrebu „dolične komemoracije” romskih žrtava, kao i obilježavanja svih mjesta njihovog stradanja (Kajtazi, 2013, str. 25). Potrebno je navesti kako su ovoj komemoraciji prisustvovala dva izaslanstva iz Republike Srbije i pritom je Srđan Šajn, zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije, posebno naglasio potrebu obilježavanja stradanja (romskih) žrtava kako bi se takvi događaji u budućnosti mogli pravovremeno spriječiti (Kajtazi, 2013, str. 23). Dragoljub Acković je u ime srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića posebno istaknuo vidljivu promjenu u komemoriranju romskih žrtava u Hrvatskoj, a pritom je osudio proces „zaboravljanja” ovog stradanja (Kajtazi, 2013, str. 29). Slična politička podijeljenost romske zajednice oko pitanja komemoriranja vlastitih žrtava nastavila se i u kolovozu 2014. na komemoraciji u Ušticama (Peradenić, 2014). Kajtazi je u uvodnom govoru istaknuo: 666 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Vojak, D.: Komemorativno tkivo sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj

„…nema ni jednog dana koji ima veću simboličku važnost od 2. kolovoza. Danas je Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve porjamosa/holokausta…(…)…Danas je dan kad se sjećamo Roma koji su dovedeni ovdje i na brojna druga mjesta u Hrvatskoj i širom Europe i ubijeni… (…) Dragi Romi, nikada ne smijemo zaboraviti genocid koji je izvršen nad Romima i drugim stradalačkim narodima u Drugom svjetskom ratu. Nikada ne smijemo zaboraviti da su svi ti ljudi ubijani samo zbog pripadnosti jednom narodu. Teško da ima zločina goreg od toga. I zato je ovo mjesto i ovo je dan za sve Rome da se okupe i da se poklone sjenama žrtava…” (Kajtazi, 2014, str. 16). Slijedio je govor Aleksandra Tolnauera kao izaslanika Ive Josipovića, tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, koji je istaknuo antifašističko usmjerenje hrvatskog naroda. Nakon toga skupu su se obratili Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašistički boraca i antifašista RH, Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, i Zdravko Ronko, zastupnik u Hrvatskom saboru, koji su istaknuli potrebu komemoriranja romskih žrtava (Kajtazi, 2014, str. 21, 23 – 27). U listopadu 2014. zastupnik Kajtazi je inicirao putem Kluba zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru „Prijedlog odluke o proglašenju Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve pojramosa/holokausta”, u kojem je naveo: „…nakon Drugog svjetskog rata romska je žrtva zaboravljena i stoga marginalizirana u procesima komemoracije žrtava Drugog svjetskog rata, historiografiji, obrazovnim programima i udžbenicima, a romske se žrtve tek usputno spominju kada se nabrajaju stradalnički narodi u Drugom svjetskom ratu. Romska zajednica pokazuje važnost sjećanja na stradanje Roma za vrijeme Drugog svjetskog rata te od 2012. godine, kao i u ostalim europskim državama, obilježava 2. kolovoza kao Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve porajmosa/holokausta…” (Klub nacionalnih manjina, 2014). Prijedlog o proglašenju Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve pojramosa/holokausta usvojen je 12. prosinca 2014. u Hrvatskom saboru (Odluka, br. 151/2014). Upravo ova odluka Hrvatskog sabora mogla bi se tumačiti kao korak naprijed u politici Republike Hrvatske u priznanju da se zločin genocida dogodio na njenom području za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Naime, Republika Hrvatska zauzela je stav kako priznaje stradanje Roma, no istodobno nije se jasno odredila da je to stradanje bilo genocidno (CAHROM, 2013, str. 7). Sljedeća komemoracija u Ušticama održala se 2. kolovoza 2015., a na njoj se okupio znatan broj Roma, kao i predstavnika institucija državnih i lokalnih vlasti, vjerskih organizacija, veleposlanstva i dr. Zanimljivo je kako se od te komemoracije do danas nisu obilježavale paralelne romske komemoracije, što sugerira da su se dotadašnje razmirice unutar romske zajednice oko pitanja komemoracije razriješile. Između ostalih govornika, Aleksandar Tolnauer posebno je kritizirao pojavu „relativizacije zločina u smislu izjednačavanja krvnika i žrtve, uzroka i posljedica”. (Kajtazi, 2016, str. 39). Na njega se nadovezao Tomislav Tolušić koji je kao izaslanik Vlade Republike Hrvatske naveo kako „povijest neće zaboraviti romske žrtve” (Kajtazi, 2016, str. 49). Pitanje eventualne „genocidne odgovornosti” Republike Hrvatske je za vrijeme ove komemoracije postavio Željko Jovanović iz zaklade Otvoreno društvo Budimpešta – ured romskih inicijativa, ističući kako bi „Hrvatska trebala snositi kolektivnu odgovornost” za stradanja Roma u Drugom svjetskom ratu. Ovu tezu je opovrgao Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, navevši kako Hrvatska nije sljednica NDH te tako „ne baštini ništa i ništa nije dužna”. („Jovanović”, 2015). Na komemoraciji koja se održala 2. kolovoza 2016. ponovljene su poruke s prijašnjih komemoracija, pritom je zastupnik Kajtazi govorio o tome kako se radi o „pravom genocidu s ciljem istrebljenja romskog naroda s ovog prostora”, potrebi obrazovanja o ovoj tematici, ujedinjenja romske zajednice i sl. Osim toga, najavio je „želju za otvaranjem stalne postavke ili muzeja”, što se može smatrati jednim od oblika usustavljenju kulture sjećanja među romskom zajednicom (Kajtazi, 2016, str. 17 – 20). Nakon njega je Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, govorio o potrebi borbe protiv „fašizacije” Hrvatske, na što se Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 667

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

u govoru nadovezao Aleksandar Tolnauer (predsjednik Savjeta za nacionalne manjine) primjećujući kako se u Hrvatskoj događa „relativizacija zločina” (Kajtazi, 2016, str. 33, 37). Uoči komemoracije 2017. zastupnik Kajtazi je u ožujku iste godine uputio Hrvatskom saboru Prijedlog odluke o izmjeni Odluke o proglašenju „Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve porajmosa /holokausta koji se obilježava 2. kolovoza”, u kojoj je predložio da se riječi „porajmos/holokaust” zamijeni riječima „genocida u Drugom svjetskom ratu/samudaripen”. U obrazloženju prijedloga Kajtazi se pozvao na odluku 9. kongresa Međunarodne romske unije (održano u Rigi 2016.) i zaključke s Međunarodnog znanstvenog skupa, gdje je zaključeno kako je pojam „porajmos” i „njegove ostale varijante” neprimjeren te ga se treba zamijeniti pojmom „samudaripen” (Kajtazi, 2017). Ovaj prijedlog je usvojen 31. ožujka 2017. jednoglasno u Hrvatskom saboru (Odluka, br. 32/2017). Ova odluka Hrvatskog sabora može se smatrati još jednom službenom potporom hrvatskih vlasti komemoriranju romskih žrtava. U takvom kontekstu održale su se 2017. i 2018. komemoracije u Ušicama, na kojima je zastupnik Kajtazi ponovio prijašnje stavove o stradanju Roma, potrebi komemoriranja njihovih žrtava, integriranju ove tematike unutar obrazovnog sustava. Nadalje, predložio je lokalnim vlastima Jasenovca da jednu ulicu nazovu „Ulicom romskih žrtava” te ponovio prijedlog izgradnje jednog memorijalnog centra u Ušticama (Kajtazi, 2018, str. 35 – 43).

ZAKLJUČAK Romsko stanovništvo za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Nezavisnoj Državi hrvatskoj stradalo je na temelju rasne i genocidne politike ustaških vlasti. Nakon završetka ovog rata romske žrtve bile su potisnute na marginu javnog i akademskog interesa, a one same bile su „utopljene” u ideološki obrazac službenih socijalističkih vlasti „žrtve fašističkog terora”. Posljedica toga bio je izostanak javnih komemoracija romskih žrtava i podizanje spomen-ploče u selu Uštice, u sklopu jasenovačkog spomen-područja. Ovakva marginalizacija (zanemarenost) romskih žrtava nije bila svojstvena samo tadašnjoj socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji, već je bila prisutna u većini europskih zemalja u kojima se nije službeno priznavala posebnost genocidnog stradanja Roma, niti komemorirale njihove žrtve. Tek od kraja 70-ih i posebno od 80-ih godina prošloga stoljeća započinje se sa sustavnim istraživanjem stradanja Roma u nekim europskim državama, koje tada i službeno priznaju ovo stradanje, poput Zapadne Njemačke 1982. Komemoracije se započinju organizirati tek od 90-ih godina 20. stoljeća, a u skladu s time i javno obilježavanje njihova stradanja u obliku podizanja spomenika. Na inicijativu dijela romskih nevladinih organizacija, kao i dijela zastupnika u Europskom parlamentu, prije desetak godina se iniciralo organiziranje međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve s fokusom na 2. kolovoza. Ove inicijative je Europski parlament snažno podupro Rezolucijama iz 2015. i 2017. u kojima je, između ostalog, predlagao niz mjera s ciljem da se genocid nad Romima službeno prizna u svim njenim članicama, a u skladu s time i da se održavaju službene komemoracije i sl. Upravo je unutar ovog europskog konteksta romska zajednica, predvođena svojim parlamentarnim zastupnikom Veljkom Kajtazijem započela 2012. s organiziranjem komemoracija u selu Uštice. Iako su otpočetka održavanja ovih komemoracija uočljive određene podjele unutar same romske zajednice oko datuma i načina organiziranja, ove komemoracije se redovito održavaju uz sve prisutniju podršku hrvatskih državnih i lokalnih vlasti. Uz to, podrška hrvatskih institucija bila je vidljiva kroz donošenje jednoglasne odluke Hrvatskog sabora u prosincu 2014. o službenom proglašenju Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve pojramosa/holokausta. Primjetno je kako politički ojačana romska zajednica u Hrvatskoj uz sve izraženiju javnu potporu hrvatskih vlasti ne teži samo redovitom komemoriranju, već i rješavanju brojnih problema povezanih s ovim pitanjem, poput sustavnog proučavanja ove tematike kao i njenom boljem integriranju u hrvatski obrazovni sustav, podizanju spomenika, imenovanju ulica, otvaranju memorijalnih centara i sl.

668 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Vojak, D.: Komemorativno tkivo sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj

Bibliografija Izvori: 1.

Arhiva Spomen-područja Jasenovac. (1985). Nerazvrstani dokumenti.

Kajtazi, V. (2017). Prijedlog Odluke o izmjeni Odluke o proglašenju „Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta koji se obilježava 2. Kolovoza”. Dostupno na https://www. sabor.hr/prijedlog-odluke-o-izmjeni-odluke-o-proglasenju-medunarodnog-dana-sjecanja-na-romskezrtve?t=43986&tid=204819

Klub nacionalnih manjina. (2014). Obrazloženje prijedloga za priznanjem 2. kolovoza - Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve Porajmosa / Holokausta. Dostupno na https://vlada.gov.hr/ UserDocsImages/2016/Sjednice/2014/193%20sjednica%20Vlade/193%20-%2012a.pdf (Pristupljeno 30. siječnja 2019.)

Odluka o izmjeni Odluke o proglašenju „Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve porajmosa/ holokausta koji se obilježava 2. kolovoza”. Narodne novine, broj 32/2017.

Odluka o proglašenju Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve porajmosa/holokausta koji se obilježava 2. kolovoza. Narodne novine, broj 151/2014.

Literatura: 1.

Acković, D. (2007). Uštica – najveći romski grad mrtvih. U S. Tišma (Ur.), Okrugli sto Odgovornost države Hrvatske za izvršeni genocid nad srpskim narodom i drugim narodima u periodu 1941. – 1945. i 1991. – 1995. godine (Okrugli stol – Beograd, 9. marta 2007.) (str. 45 – 62). Beograd: Pešić i sinovi.

Banov, I. Š. (2013). Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas. Zagreb: Naklada Ljevak.

Blumer, N. (2013). Disentangling the Hierarchy of Victimhood. Commemorating Sinti and Roma and Jews in Germany‘ national narrative. U A. Weiss – Wendt (Ur.), The Nazi Genocide of the Roma: Reassessment and Commemoration (str. 205 – 228). New York, N. Y.; Oxford: Berghahn.

Brearley, M. (2001). The Persecution of Gypsies in Europe. American Behavioral Scientist, 45(4), 588 – 599. DOI: 10.1177/00027640121957367

CAHROM (Ad Hoc Committee of Expert on Roma Issues). (2013). Overview on the recognition of the genocide of Roma and Sinti (Pharrajimos / Samudaripen) and on the officialisation of the date of 2 August as a Commemoration day for the victims of World War II in member states of the Council of Europe. Strasbourg: Council of Europe.

Clayton, M. (2002). Roma: A People on the Edge. Braiswick: Felixstowe.

Davis Lutz, B. i Lutz, J. M. (1995). Gypsies as Victims of the Holocaust. Holocaust and Genocide Studies, 9(3), 346 – 359. (https://pdfs.semanticscholar.org/4d10/73548127f3dc69acd5d9d23e9e07afd4d12f.pdf)

Fonseca, I. (2005). Sahranite me uspravno; Cigani i njihov put. Zagreb: Naklada Pelago.

Fraser, A. (1995). The Gypsies. Oxford: Blackwell Publishing.

10. Gašparović, Ž. (2013., 1. kolovoza). Romi u Jasenovcu nisu bili evidentirani, odmah su ubijani. Večernji list. Dostupno na https://www.vecernji.hr/vijesti/romi-u-jasenovcu-nisu-bili-evidentirani-odmah-suubijani-592896 (Pristupljeno 30. siječnja 2019.) 11. Gušani, I. (2012). Za probleme hrvatskih Roma znaju i u Strasbourgu. Romano čaćipe/Romska istina, 16(46), 22 – 25. 12. Hancock, I. (2012). We are Romani people / Ame sam e Rromane džene. Hatfield: University of Hertfordishire Press.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 669

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

13. Jasenovačka deklaracija. (2013). U V. Kajtazi, D. D. Orlović, B. Papo i S. S. Musić (Ur.), Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta (str. 9). Zagreb: Romsko nacionalno vijeće. 14. Joskowicz, A. (2016). Separate Suffering, Shared Archives: Jewish and Romani Histories of Nazi Persecution. History and Memory, 28(1), 110 – 140. DOI: 10.2979/histmemo.28.1.110 15. Jovanović: Hrvatska bi trebala snositi kolektivnu odgovornost za stradanja Roma. (2015., 2. kolovoza). Novi list. Dostupno na http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Jovanovic-Hrvatska-bi-trebala-snositikolektivnu-odgovornost-za-stradanja-Roma (Pristupljeno, 31. siječnja 2019.) 16. Kajtazi, V. (Ur.). (2013). Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta: Romsko groblje Uštica, Jasenovac: 02. 08. 2013. Zagreb: Romsko nacionalno vijeće. 17. Kajtazi, V. (2014). Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta: Romsko groblje Uštica, Jasenovac: 02.08.2014. Zagreb: Romsko nacionalno vijeće. 18. Kajtazi, V. (2015). Naši dani u Saboru: II. mandat, VIII. saziv Hrvatskog Sabora: 2015.-2016. Zagreb: vlastita naklada. 19. Kajtazi, V. (2016). Međunarodni dan sjećanja na Romske žrtve holokausta = International Roma holocaust rememberence day = maškarthemutno dives e liparipasko e Rromane viktimongo katar samudaripen: 02. 08. 2016.: Romsko groblje Uštica, Jasenovac. Zagreb: Savez Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara”. 20. Kajtazi, V. (2018). Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu: Samudaripen: Romsko groblje Uštica (JUSP Jasenovac), 2. kolovoz 2018. godine. Zagreb: Savez Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara”. 21. Kapralski, S. (2013). The aftermath of the Roma genocide: From implicit memories to commemoration. U A. Weiss – Wendt (Ur.), The Nazi Genocide of the Roma: Reassessment and Commemoration (str. 229 – 251). New York, N. Y.; Oxford: Berghahn. 22. Karge, H. (2014). Sećanje u kamenu: okamenjeno sećanje? Beograd: Biblioteka XX vek. 23. Margalit, G. (1997). The Justice System of the Federal Republic of Germany and the Nazi Persecution of the Gypsies. Holocaust and Genocide Studies, 11(3), 330 – 350. https://doi.org/10.1093/hgs/11.3.330 24. Margalit, G. (2000). The uniqueness of the Nazi persecution of the Gypsies. Romani Studies, 10(2), 185 – 210. DOI: 10.3828/rs.2000.6 25. Martins – Heuss, K. (1989). Genocide in the 20th Century: Reflections on the collective identity of German Roma and Sinti (Gypsies) after National Socialism. Holocaust and Genocide Studies, 4(2), 193 – 211. 26. Memedi, N. (2012). Dopis. Romano čaćipe/Romska istina, 16(45), 20 – 21. 27. Nora, P. (2006). Između pamćenja i historije. Problematika mjesta. U M. Brkljačić i S. Prlenda (Ur.), Kultura pamćenja i historija (str. 21 – 43). Zagreb: Golden marketing. 28. OSCE/ODIHR (Office for Democratic Institutions and Human Rights). (2015). Teaching about and Commemorating the Roma and Sinti Genocide. Practices within the OSCE Area. Varšava: OSCE - Office for Democratic Institutions and Human Rights (ODIHR). 29. Papo, B. i Orlović, D. (Pr.). (2012). 02. 08. 2012. Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta: Romsko groblje Uštica, Jasenovac. Zagreb: Centar za provedbu integracija u Europsku uniju; Udruga za promicanje obrazovanja Roma u RH ‘Kali Sara’. 30. Peradenić, J. (2014., 1. kolovoza). Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve holokausta. Mrežatv. Dostupno na http://mreza.tv/medunarodni-dan-sjecanja-na-romske-zrtve-holokausta/ (Pristupljeno 30. siječnja 2019.)

670 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Vojak, D.: Komemorativno tkivo sjećanja na stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu u Republici Hrvatskoj

31. Rezolucija Europskog parlamenta od 15. travnja 2015. povodom Međunarodnog dana Roma – rasna netrpeljivost prema Romima u Europi i priznanje na razini EU-a dana sjećanja na genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu (2015/2615(RSP)). Službeni list EU C, broj 328/4(2015). (https://publications. europa.eu/en/publication-detail/-/publication/d1509576-7400-11e6-b076-01aa75ed71a1/language-hr) (Pristupljeno 25. siječnja 2019.) 32. Rezolucija Europskog parlamenta od 25. listopada 2017. o aspektima temeljnih prava u integraciji Roma u EU-u: borba protiv anticiganizma (2017/2038(INI)). Službeni list EU C, broj 346/2018. Dostupno na: http:// www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-8-2017-0413_HR.pdf (Pristupljeno 25. siječnja 2019.) 33. Rihtman – Auguštin, D. (2000). Ulice mog grada: Antropologija domaćeg terena. Beograd: Biblioteka XX vek. 34. Roma Holocaust: MEP Lívia Járóka initiates Europe-wide recognition of Remembrance Day. (2012., 1. kolovoza). (https://www.eppgroup.eu/newsroom/news/livia-jaroka-mep-initiates-recognition-ofremembrance-day) (Pristupljeno 25. siječnja 2019.) 35. Rukavina, S. (2013). Romske udruge iz cijele Hrvatske odale počast žrtvama u Uštici. Romano čaćipe/ Romska istina, 17(50), 38 – 39. 36. Rumbak, I. (2008). Od legenda do povijesti, od priča do stvarnosti. Zagreb: Humanitarna organizacija Svjetska organizacija Roma u Hrvatskoj. 37. Sandner, P. (2009). Kazneno zakonodavstvo koje je proizašlo iz progona Sinta i Roma. U D. Kenrick (Ur.), Romi u Drugom svjetskom ratu: Završno poglavlje (sv. 3) (str. 175 – 194). Zagreb: Ibis-grafika. 38. Stewart, M. (2004). Remembering without Commemoration: The Mnemonics and Politics of Holocaust Memories among European Roma. The Journal of the Royal Anthropological Institute, 10(3), 561 – 582. DOI: 10.1111/j.1467-9655.2004.00202.x 39. Sundhaussen, H. (2006). Jugoslavija i njezine države slijednice. Konstrukcija, destrukcija i nova konstrukcija „sjećanja” i mitova. U M. Brkljačić i S. Prlenda (Ur.), Kultura pamćenja i historija (str. 239 – 284). Zagreb: Golden marketing. 40. Šteković, L. (1998). Romi u virovitičkom kraju. Beograd: Radnička štampa. 41. Taylor, B. (2014). Another Darkness, Another Dawn: A History of Gypsies, Roma and Travellers. London: Reaktion Books. 42. Tomaševski, K. (1985). Pravni položaj Roma u Svijetu i u nas. U R. First-DIlić (Ur.), Društveni položaj Roma u SR Hrvatskoj (str. 17 – 31). Zagreb: Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu; Republički zavod za socijalni rad SR Hrvatske. 43. Vojak, D. (2010). O proučavanju Roma u hrvatskoj znanosti i kulturi ili postoji li hrvatska romologija? Historijski zbornik, 63(1), 215 - 240. (https://hrcak.srce.hr/81686) 44. Vojak, D. (2014). The Nazi Genocide of the Roma. Reassessment and Commemoration, ur. Anton WeissWendt, Berghahn Books, New York – Oxford, 2013., 272 str. Časopis za suvremenu povijest, 46(1), 195 - 201. (https://hrcak.srce.hr/122143) 45. Vojak, D. (2015a). Romi u Hrvatskoj od 1990-ih do danas: marginalna skupina ili… U Lj. Dobrovšak i I. Žebec Šilj (Ur.), Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati kao manjina - europski izazovi (str. 195 – 214). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 46. Vojak, D. (2015b). Izbor iz bibliografije radova o stradanju Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U D. Vojak, B. Papo i A. Tahiri, Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941. – 1945. (str. 353 – 369). Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Romsko nacionalno vijeće.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 671

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

47. Vojak, D. (2018a). Komemoracija romskih žrtava Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Hrvatskoj, 1945. – 1991. Zgodovinski časopis, 72(3-4), 440 – 461. (https://www.academia.edu/38683065/_Komemoracija_ romskih_%C5%BErtava_Drugog_svjetskog_rata_u_socijalisti%C4%8Dkoj_Hrvatskoj_1945._1991._._ Zgodovinski_%C4%8Dasopis_72_2018_br._3-4_str._440_461) 48. Vojak, D. (2018b). Zaboravljene žrtve Drugog svjetskog rata ili o stradanju Roma u NDH, 1941. – 1945. U A. Benčić (Ur.), Jasenovac: manipulacije, kontroverze i povijesne revizionizam (str. 245 – 285). Jasenovac: Javna ustanova Spomen područje Jasenovac.

COMMEMORATIVE REMEMBRANCE: ABOUT THE IMPACT OF THE DISCOURSE OF THE CULTURE OF REMEMBRANCE ON THE SUFFERING OF ROMA IN WORLD WAR II WITHIN THE ROMA COMMUNITY IN THE REPUBLIC OF CROATIA ABSTRACT The Roma population is one of the oldest and numerous minority communities in the Republic of Croatia. The relation of the majority population towards them was often marked by violent conflicts and there was a assimilation discourse in the policies of the state and local authorities towards them. Attempts to assimilate Roma were present in Croatian areas, especially in the 18th Century and its peak was in the genocidal policies of the Ustaša authorities towards them during the Second World War. The socialist period did not allow for special commemoration of Roma victims who were “drowned” in the official commemoration of “victims of fascist terror”. Nonetheless, newly organized postwar Roma organizations have started since the late 1970s with individual commemoration of Roma war victims. After establishing the Republic of Croatia at the beginning of the 1990ies, the issue of commemoration of Roma victims has been pushed to the margins of the official culture of memory of the victims of World War II. Relation to this is only changing at the beginning of this century, when the Roma were officially recognized status of the national minority. It is particularly important to point out the role of Roma representative Veljko Kajtazija at the Croatian Parliament, who started 2012 with officially commemorations of the Roma war victims in cooperation with some Roma non-governmental organizations. Key words: Roma, commemoration, Second World War, culture of remembrance

672 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

Tomislav Žigmanov Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica

Darko Baštovanović Hrvatsko nacionalno vijeće, Subotica

POLOŽAJ HRVATSKE NACIONALNE MANJINE U SRBIJI I IZAZOVI U PROCESU PRISTUPANJA SRBIJE EUROPSKOJ UNIJI SAŽETAK Hrvatska nacionalna manjina u Republici Srbiji prema posljednjem popisu iz 2011. s 57 900 pripadnika predstavlja po brojnosti četvrtu manjinsku skupinu, za koju bi se trebalo prepostaviti da svojim kulturološkim osobitostima i istim zaokruženim identitetskim obrascima i sastavnicama doprinosi razvoju srbijanskoga multietničkog prostora, te da predstavlja i sponu k matičnoj joj domovini. Na položaj hrvatskoga naroda u Srbiji utječu različiti faktori demografske, povijesne, pravne i političke prirode čijom se analizom stječe predodžba o njezinu izuzetno nepovoljnom položaju. Glavna vanjskopolitička odrednica svih srbijanskih vlada od listopadskih promjena 2000. do danas (u deklarativnom smislu) ostaje proces europskih integracija i na koncu punopravno članstvo Srbije u obitelji europskih država. Izazovi kao što su miješanje države u identitetska pitanja, veliko siromaštvo, nepovoljna demografska slika, nesudjelovanje u procesu donošenja odluka i društvena i politička isključenost iz struktura državnih tijela i društva opće, te na koncu i odnosi matične i domicilne države, kao svojevrsni kompleksni faktor srbijanskohrvatskih odnosa, dodatno otežavaju i usložnjavaju položaj hrvatske zajednice u uvjetima nekonsolidirane demokracije. Ključne riječi: nacionalne manjine, Hrvatska, Srbija, europske integracije, multietničnost, identitet, asimilacija

UVODNE NAZNAKE Hrvati u Republici Srbiji predstavljaju novu nacionalnu manjinu, koja je taj formalno-pravni status stekla tek nakon pada režima Slobodana Miloševića, odnosno nakon demokratskih promjena 2000. godine. Važno je istaknuti da su Hrvati u Srbiji u proces urušavanja socijalističkoga sustava ušli bez ikakvih ozbiljnije ustrojenih institucija i struktura s izuzetno limitiranim kapacitetima, te su se na taj način našli u jednom društvenom ozračju i zarobljeni u limbu unutar kojega nisu mogli adekvatnije očitovati svoje legitimne zahtjeve i interese. Pritom stalno izloženi sustavnom nasilju i teroru etnonacionalističkoga režima koji je koncem 80-ih godina prošloga stoljeća zacario u srbijanskoj državi, došlo je do razbijanja i onih slabih okvira koji su skrbili za očuvanje etnokulturološkoga identiteta hrvatskoga naroda u domicilnoj mu državi. No, i hrvatski establišment koji je tijekom socijalističke prošlosti revnosno prekidao veze sa svojim autohtonim dijasporama i iseljeništvom, doprinio je tome da ni suvremena hrvatska država nije obraćala mnogo pozornosti na položaj sunarodnjaka izvan matične domovine a na prostoru na kojemu su Hrvati postali autohtono stanovništvo.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 673

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Važnim nam se čini istaknuti i činjenicu da su Hrvati u Vojvodini u kulturološkom smislu izuzetno heterogena manjina, koja se na teritorij Republike Srbije doseljavala u različitim valovim masovno počevši od 17. stoljeća pa sve do poslije Drugoga svjetskog rata i takozvanih kolonizacija. No, unatoč ovakvim različitim kontekstima u njihovome doseljavanju, Hrvati u Srbiji jesu kontinuirano prisutni, posjeduju svoje osobne kulturološke zaokružene obrasce, istima su doprinosili sveopćem razvoju hrvatske kulture, imaju snažan osjećaj navezanosti na matičnu im domovinu i jesu integralni dio suvremene hrvatske nacije, bez obzira na zakašnjelost integracijskih procesa. Kada se pak pozornost ponovno usmjeri na suvremene tokove i društvena gibanja, važno je primijetiti da je u srbijanskom diskursu prevladalo takozvano etnocentrističko poimanje stvarnosti, a svako očitovanje manjina za priznanjem njihova etnokulturološkoga identiteta i uređenja međuetničkih odnosa promatra se kao svojstveni nasrtaj na državu i očitovanje neprijateljstva. Ovdje je važno ukazati na nekoliko segmenata koji su međusobno uvezani kako bi se bolje shvatila nacionalna gibanja u urušavanju jednoga sustava u Srbiji. Najprije, većinska je populacija pad socijalizma koncem prošloga stoljeća vidjela kao novu mogućnost za jačanje nacionalne države i identiteta kroz snažne etnonacionalističke naboje i prisvajanje svih onih geografskih prostora koji su bili naseljeni njihovim sunarodnjacima, što je često bilo propraćeno snažnim manipulativnim aktivnostima. S druge strane, nacionalne manjine, koje su taj status stekle u socijalizmu i koje su već imale izgrađene mehanizme i institucionalne kapacitete za očuvanje etnokulturološkoga identiteta, nastojale su da u procesu urušavanja jednoga eksperimenta i stupanja drugoga na scenu koji nije povoljno gledao drukčiju etničku pripadnost, očuvaju iste mehanizme i kapacitete, ali istodobno u preovladavajućim uvjetima nisu mogle tražiti čvršće zakonodavne i institucionalne garancije za unaprjeđenje svoga položaja. I u konačnici oni narodi koji su se definirali kao konstitutivni narodi, uključujući i hrvatski, u novim uvjetima odvojeni od matičnih domovina i većine svojih sunarodnjaka, nisu imali niti izgrađene kapacitete i mehanizme, niti su u preovladavajućim uvjetima mogli snažnije očitovati svoj interes za bilo kakvom vrstom autonomije, pa čak ni zahtijevati čvršće zakonodavne garancije za očuvanje svoga identiteta. Dakle, u ovakvim okolnostima hrvatska se manjina nalazila u svojevrsnom limbusu, i za sustavno očitovanje svojih interesa morala je čekati period demokratizacije srbijanskoga društva. No, iako su prava nacionalnih manjina našla visoko mjesto na europskoj političkoj agendi, koje istodobno sve više postaju i dio internacionaliziranih normi, koje EU nastoji promovirati ostvarivanjem građanskih i poltičkih prava, srbijansko društvo i dalje predstavlja komplicirani ambijent u kojemu se hrvatska manjina visoko drži za neprijateljsku. Iako je Srbija u deklarativnom smislu pristupila promjenama i pokušaju da se izgrade institucionalne osnove za zaštitu nacionalnih manjina, što je i jedan od ključnih uvjeta za članstvo, srbijanski model i dalje ne doprinosi održavanju kulturnoga identiteta hrvatske manjine. Okvir kakav je postavljen u Srbiji i dalje umnogome ovisi o političkim gibanjima i preustrojavanjima, što u uvjetima nekonsolidirane demokracije i zakašnjele tranzicije dodatno usložnjava položaj hrvatske nacionalne manjine.

SRBIJA KAO DRUŠTVO ZAKAŠNJELE TRANZICIJE I NEKONSOLIDIRANE DEMOKRACIJE Koncem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća u Europi se usporedno odvijaju dva procesa. S jedne strane dolazi do pada socijalističkih sustava u državama bivšega takozvanog istočnog bloka, demokratizacije i izgradnje novih društveno-političkih sustava. Proces demokratizacije praćen je i željom bivših komunističkih država da postanu punopravne članice velike europske obitelji i da se riješe socijalističkoga nedemokratskog nasljeđa i zatvorenosti. S druge strane, pad komunističkih režima i začetak demokracijske tranzicije u nekim su državama praćeni porastom etnonacionalizma, radikalnim nacionalističkim osjećajima i napose etničkim konfliktima. Ovakav drugi proces koji je sa sobom donio dezintegraciju i etničke sukobe, bio je naji-

674 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

zraženiji na teritoriju Zapadnog Balkana,1 u državama nekadašnje SFRJ.2 Institucionalna kriza u SFRJ započela je krajem 80-ih prekrajanjem nadležnosti federalnih jedinica, smanjivanjem autonomije autonomnim pokrajinama i sve agresivnijim nacionalizmom3 (Dimitrijević, 2001). Sukobi koji su izbili na tlu nekadašnje Jugoslavije mogu se tumačiti s aspekta neriješenih problema i pitanja u tada federalno uređenoj državi, za koje vladajuća ideologija i garnitura na vlasti nije uspjela naći adekvatna rješenja. S druge strane, za jugoslavensku krizu i kasniji raspad zajedničke države pojedini autori smatraju da je želja postkomunističkih elita bila ta da se na teritorijama država nastalim raspadom SFRJ, formiraju monoetničke države (država – nacija) (Komšić, 2006). Politika sve radikalnijega nacionalizma svoju veliku potvrdu dobiva na prvim višestranačkim izborima koji su se održali u Srbiji 1990., a na kojima pobjeđuje tadašnji partijski aparatčik Slobodan Milošević. Ubrzo nakon dolaska Miloševića na vlast postojeći problemi4 (Holbrooke, 1991) postaju sve kompliciraniji i na kraju kulminiraju krvavim ratovima sa susjedima, ogromnim civilnim žrtvama. (Tabeau, 2009), materijalnim razaranjem, teškim ratnim zločinima i na kraju raspadom zajedničke federacije. Svi ratovi koji su se dogodili na teritoriju nekadašnje SFRJ obilježeni su raširenim kršenjem humanitarnoga prava i kasnijom nevoljnošću da se počinitelji teških zločina pronađu i adekvatno procesuiraju (Biserko, 2004). Iako na teritoriju Srbije nije bilo oružanih sukoba ili većih vojnih operacija, atmosfera sukoba i straha bila je više nego prisutna, posebno ako se ima u vidu instrumentalizacija vojske, policije i različitih paravojnih postrojbi u nasilju spram demokratske opozicije,5 gušenju prosvjeda, progonu političkih oponenata i neistomišljenika i nasilju spram manjina i drugih nepoželjnih etničkih zajednica. Etnonacionalistička mobilizacija u Srbiji i rat riječima prije izbijanja oružanih sukoba targetirali su pripadnike nacionalnih manjina kao destabilizirajući faktor i nepoželjne građane. Pojedine manjine viđene su kao nedovoljno lojalne, buntovne, a svako očitovanje želje za priznanjem etnokulturoloških osobitosti viđeno je kao želja za secesionizmom i prijetnja novomu nacionalnom poretku. Rastući nacionalizam polako je prerastao u otvorenu ksenofobiju i šovinizam i poprimio oblike sve izraženije agresivnosti koja je bila izražena prema pripadnicima nacionalnih manjina. Nasilje nad manjinskim skupinama posebno je bilo izraženo u Sandžaku (Kačar, 2002) gdje je čak postojao sukob tako-

Termin Zapadni Balkan počeo se upotrebljavati krajem sukoba na teritoriju nekadašnje SFRJ kako bi se izbjegle nejasnoće prilikom definiranja regionalnoga pristupa Europske unije spram jugoistoka Europe. Distinkcija postoji spram dva pojma, a to su Jugoistočna Europa i Zapadni Balkan. S jedne strane, termin Jugoistočna Europa koristi se u izvornom geografskom značenju za regiju koja se prostire od Crnog mora na istoku do Tršćanskoga zaljeva Jadranskog mora na zapadu i obuhvaća Grčku, Tursku, Rumunjsku, Bugarsku, Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Albaniju, a u nekim tumačenjima i Sloveniju. S druge strane, termin Zapadni Balkan počinje se koristiti kako bi se označili teritoriji nastali raspadom nekadašnje SFRJ kao i oni koji su bili uvučeni u etničke sukobe početkom i krajem 90-ih godina prošloga stoljeća. 2 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. 3 Pojedini autori rabe termin nacionalni monizam kako bi opisali događanja iz kasnih 80-ih, prije svega promjene Ustava iz 1974. koje su omogućile novo izranjanje nacionalizma koje je bilo pogubno po jednu socijalističku i etnički šaroliku državu kakva je bila SFRJ. 4 Američki diplomat i izravni svjedok tadašnjih događanja u SFRJ Richard Holbrooke smatra da je postojalo pet razloga za raspad Jugoslavije, a to su: 1. pogrešno iščitavanje balkanske povijesti; 2. kraj Hladnoga rata; 3. ponašanje samih jugoslavenskih lidera; 4. neadekvatan američki odgovor na krizu; 5. pogrešno vjerovanje Europljana da mogu sami izaći na kraj sa svojim prvim izazovom nakon kraja Hladnoga rata. 5 Velik dio Hrvata bio je u Narodnom pokretu Otpor, u ovom pokretu su se najviše nalazili Hrvati iz Subotice. 1

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 675

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

zvanoga niskog intenziteta, i u Vojvodini6 gdje je postojala želja da se cjelokupni vojvođanski teritorij očisti od hrvatskoga življa7 (Kolarić, 2019). Situacija se dodatno zakomplicirala jer su pojedine nacionalne zajednice od konstitutivnih naroda postale nacionalnim manjinama čiji položaj u etnonacionaliziranom društvenom prostoru nije mogao biti reguliran na adekvatan način. Sustav zaštite manjina koji je razvijan još u vrijeme SFRJ potpuno se raspao. Iako se Srbija trudila pred međunarodnom zajednicom predstaviti se kao država koja poštuje ljudska i manjinska prava, što je proklamirano i Ustavom iz 1990. (Ustav Republike Srbije, SG RS 1/1990), praksa je pokazivala sasvim suprotno. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća razorene su osnove financiranja manjinskih matica i udruženja, kao i institucija koje su u sustavu javne uprave bile nadležne za ostvarivanje njihovih prava. Istovremeno etnifikacije politike i populizam koji je tadašnja vlast koristila kao tehniku mobilizacije birača, te sukobi sa susjedima, uvjetovali su, osim osjećanja opće nesigurnosti građana, i sve veću distancu, animozitete i nepovjerenje između etničkih zajednica u zemlji. Situacija se počinje mijenjati tek nakon pada režima Slobodana Miloševića i pobjede demokratskih snaga, s listopadskim promjenama dolazi i do velikoga zaokreta u unutarnjoj i vanjskoj srbijanskoj politici. Velika promjena na unutarnjem planu i atmosfera u samom društvu zahtijevali su povećanje slobode i unaprjeđenje ljudskih i manjinskih prava. Na vanjskom planu Srbija je uložila trud kako bi se ponovno pridružila UN-u, OESS-u, i napose, što je najvažnije, 2003. priključuje se Vijeću Europe. Međutim, manjinsko je pitanje i dalje pod upitom jer su mnoge negativne predodžbe iz Miloševićevog vremena bile naslijeđene. Kao pravilnost nakon 2000. ističe se činjenica da većinska skupina i dalje kontinuirano zazire od zajednica kao što je hrvatska i albanska, što za posljedicu svakako ima daljnji osjećaj straha, nesigurnosti i stvaranje poteškoća u javnom djelovanju (Poverenik za zaštitu ravnopravnosti, 2016). Ovdje možemo vidjeti da je nakon raspada Jugoslavije sama Srbija prošla kroz nekoliko faza preobrazbe, od pokušaja formiranja labave konfederacije do nove takozvane krnje federacije koja je bila sastavljena od Srbije i Crne Gore, a u kojima su na vlasti bili autoritarni režimi. S raspadom zajedničke države mijenjao se i položaj etnokulturoloških zajednica. Vladajuća garnitura u Srbiji na čelu s Miloševićem imala je nekoliko uloga u društveno-političkom kontekstu koje su se mijenjale. Tako je vladajuća garnitura u Srbiji bila jedna od najvećih zagovornica rata i oružanih intervencija u susjednim zemljama, a kasnije je bila jedna od najvećih zagovornica prestanka sukoba i njihova razrješenja diplomatskim putem, na taj je način imala mogućnost utjecati na intenzitet sukoba i konflikata i svakako je imala definirajuću ulogu u njihovoj karakterizaciji i određivanju njihove prirode. Projekt takozvane „Velike Srbije” (Biserko, 2009) završen je padom autoritarnog režima Slobodana Miloševića, ali su posljedice njegove vladavine ostale kao izazov kako za novi demokratski i proeuropski režim u Srbiji, tako i za odnose sa susjedima8 i međunarodnom zajednicom. Proces zastrašivanja, a kasnije i protjerivanja hrvatskoga življa iz Vojvodine najglasnije je zagovarao i najaktivnije činio nekadašnji haški optuženik i predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj. Šešelj je otvoreno u skupštini Srbije javno pozivao na protjerivanje Hrvata iz Vojvodine optužujući ih za potkapanje ustavnoga poretka, suradnju s režimom u Hrvatskoj i veličanje ustaške ideologije iz Drugoga svjetskog rata. Sud u Hagu Šešelja je označio kao jednog od glavnih poticatelja i propagandista, čije su izjave i djelovanja izravno doprinijeli kako atmosferi straha i osjećaju mrženje, tako i kasnijem protjerivanju Hrvata iz Vojvodine. Najekstremniji primjer zastrašivanja i kasnijega protjerivanja dogodio se u srijemskom selu Hrtkovcima. O ovome više vidi u: The Prosecutor of the Tribunal against Vojislav Seselj, 2003. 7 Važno je istaknuti da je hrvatska zajednica jedina zajednica u Vojvodini čiji su članovi trpjeli kontinuirano fizičko nasilje. Od uništavanja kulturne baštine, razaranja i vandaliziranja sakralnih objekata do ubojstava pripadnika hrvatske zajednice. Hrvatska zajednica doživjela je i demografsku katastrofu jer je zbog velikoga pritiska i nasilja Srbiju napustilo između 35 000 i 40 000 Hrvata. 8 Rješavanje nacionalnoga pitanja na teritoriju bivše Jugoslavije nije završilo padom Miloševića i dolaskom proeuropskih snaga na vlast u tadašnjoj SRJ. Tek će se šest godina kasnije građani Crne Gore na referendumu koji je održan 21. 6

676 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

Nagomilani problemi zahtijevali su efikasno rješavanje, a manjinsko pitanje (posebno novonastalih manjina) bilo je jedno od najkompleksnijih koje je, osim rada i konsenzusa na unutarnjem nivou, zahtijevalo i uključivanje Međunarodne zajednice. Januš Bugajski smatra da su etnički sukobi na Zapadnom Balkanu danas stvar prošlosti, ali da recidivi i posljedice etnonacionalističke mobilizacije i djelovanja i dalje ostaju opterećivati odnose u regiji. Prema Bugajskom danas manjinsko pitanje na Balkanu i dalje ostaje otvoreno zbog socijalnog gnjeva, ekonomske nesigurnosti, slabih institucija itd., ali zbog djelovanja Međunarodne zajednice teško da mogu izbiti sukobi kakvi su viđeni 90-ih9 (Bugajski, 2014).

NAZNAKE O OPĆEM POLOŽAJU Aktualnost položaja hrvatske zajednice kao nacionalnomanjinske zajednice koja nastoji očuvati svoje etnokulturološke osobitosti nužno je sagledavati nakon 2000. godine jer je to period institucionalizacije manjinskih prava koja dobiva potporu od strane države. Povijesno nasljeđe i teret takvoga nasljeđa moraju se uvažiti i uzeti u promatranje. Položaj hrvatske zajednice u Srbiji, odnosno činitelje koji na aktualni položaj utječu, moguće je razdijeliti na nekoliko segmenata. Prvi segment predstavlja nekonzistentnost i neosmišljenost adekvatnih politika koje bi se provodile spram manjinskih zajednica u cilju njihove bolje integriranosti u društveno-politički sustav. Ovdje svakako možemo ubrojiti i druge činitelje kao što su loša ekonomska situacija, nepovoljne društvene okolnosti, odnosno cjelokupna društveno-politička situacija unutar Srbije kao domicilne države Hrvata nastanjenih unutar nje. Drugi važan faktor jesu odnosi unutar same hrvatske zajednice, institucionalna izgrađenost zajednice i sposobnost elite da očituje interes Hrvata u Srbiji. Treći činitelj predstavljaju odnosi između dviju zemalja, matične i domicilne zemlje, jer se odnosi dviju zemalja izravno prelijevaju na hrvatsku manjinu u Srbiji. Posljednji činitelj predstavlja politika same Hrvatske spram Hrvata u Srbiji. Kada se govori o unutarnjim politikama Srbije spram manjinskih zajednica (uključujući i hrvatsku), veoma je bitno ukazati na činjenicu da je Srbija država koja je svoju demokratsku transformaciju započela dosta kasno, čitavo desetljeće nakon drugih socijalističkih država, i samim time sve do danas nije uspjela izgraditi svoje institucije. Samim time politika spram manjinskih zajednica ima obilježja nekonzistentnosti i konfuzije jer svakako nije počivala na pretpostavkama multikulturalnosti, pravednosti i jednakosti. Posljedica svega ovoga jest to da nije izvršena sveobuhvatna integracija manjinskih zajednica u društveno-politički sustav, izuzetost manjina prilikom donošenja odluka najprije u državnim institucijama Srbije, dok se rješavanju manjinske politike pristupalo simulativno i ad hoc, od slučaja do slučaja, nerijetko uz snažnu instrumentalizaciju (Smooha i Jarve, 2005; Jelinčić, 2007). Instrumentalizacija manjinskoga pitanja dovela je do toga da više od dva desetljeća postoji etnička distanca između većinskoga naroda i Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, Mađara itd. Etnički motivirani incidenti nisu bili rijetkost nakon listopadskih promjena, pa tako osim incidenata na jugu Srbije u općinama u kojima žive Albanci ili u Sandžaku gdje su tradicionalno nastanjeni Bošnjaci, etničke netrpeljivosti nerijetko su izbijale i u Vojvodini za koju je ukorijenjeno mišljenje da ima dugu tradiciju etničke tolerancije i harmoničnoga suživota (Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2006). Jedan od

svibnja 2006. izjasniti da žele nezavinost i odvojiti se od SCG. Dvije godine kasnije, 17. veljače 2008., kosovski će parlament na izvanrednoj svečanoj sjednici proglasiti neovisnost, i za Deklaraciju o neovisnosti izjasnit će se svih 109 poslanika. Januš Bugajski smatra da ključ istinskoga pomirenja, suočavanja s prošlošću i stabilnosti na Zapadnom Balkanu leži u uvažavanju pluraliteta i unaprjeđenja ljudskih i manjinskih prava. Prema njemu pluralizam i poštivanje ljudskih prava predstavljaju dva instrumenta koja mogu biti ključna u suprotstavljanju različitim oblicima ekstremizma (etničkog, religijskog itd.).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 677

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

ključnih problema predstavlja i nesposobnost državne uprave da upravlja kulturološkim razlikama, te postoji i velika disproporcija u ostvarivanju zajamčenih prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji i AP Vojvodini. Neupitno je to da je pokrajinska administracija Vojvodine razvijala razne načine za podršku manjinama, koji su dobar primjer zaštite prava, ostvarivanja kulturne autonomije i sudjelovanja u javnom životu pripadnika nacionalnih manjina. Razlike u činjeničnim uvjetima za ostvarivanje prava u okviru jedinstvenoga pravnog poretka imaju loše društvene posljedice i ne doprinose društvenoj koheziji. Kada je riječ o organiziranju unutar same hrvatske zajednice, odnosno uspostave manjinske infrastrukture i njezine funkcionalnosti u kontekstu zaštite etnokulturoloških osobitosti Hrvata u Srbiji i Vojvodini nakon 2000., mora se primijetiti da osim najvažnijih institucija manjinske samouprave (Hrvatsko nacionalno vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata), postoji i značajan broj nevladinih udruga koje se bave zaštitom nacionalnoga identiteta. Ipak, što zbog deficita srbijanske manjinske politike, manjka resursa te zbog loše integracije unutar same zajednice, dosta je teško organima hrvatske manjinske samouprave iz Vojvodine održavati kontakt sa sunarodnjacima na teritoriju uže Srbije, koji imaju i velikih poteškoća ostvariti zajamčena prava, te su mnogo podložniji asimilacijskim nastojanjima i procesima. Na koncu, kada je riječ o odnosima dviju država, mora se napraviti distinkcija između samih odnosa Republike Hrvatske i Republike Srbije, te politike Republike Hrvatske spram hrvatske zajednice u Srbiji. U prvi dio odnosa spadaju gospodarska suradnja, pitanje granica, polje sigurnosti te ostala problematika međudržavnih pitanja. S druge strane, politika Hrvatske spram Hrvata u Srbiji predstavlja posebnu razinu suradnje koja se isključivo odnosi na zaštitu hrvatske manjine, ali koja svakako doprinosi dodatnoj međudržavnoj suradnji, te određene sastavnice postoje. Potrebno je naglasiti da je postojanje međunarodnih, odnosno europskih standarda zaštite nacionalnih manjina, koji počivaju na multilateralnim i bilateralnim ugovorima i suradnji između država, uvjetovalo da Hrvatska kao matična država, osim uređenja položaja manjina na njezinom teritoriju, posveti pozornost i pripadnicima hrvatskoga naroda koji taj status ima u susjednim državama. Opći demografski trend pokazuje da Hrvati u Srbiji dijele sudbinu sa sunarodnjacima u matici. Naime, problemi kao što su depopulacija i bijela kuga izrazito su rašireni među hrvatskim narodom u Srbiji. Važno je istaknuti da su u proteklom periodu za gotovo sve nacionalnosti karakteristični nepovoljni trendovi u populacijskom razvitku koji su prouzročili opadanje njihovog broja i udjela u ukupnoj populaciji Srbije, izuzev kod Roma, Bošnjaka i nekih brojčano manjih etničkih skupina koje su zabilježile povećanje. Što se tiče osnovnih demografskih pokazatelja, dva sljedeća trenutka su značajna. Prvi je taj što Hrvati žive na velikom prostoru – u Srbiji samo u općini Lapovo nema Hrvata. Kao drugo, oni su narod u depopulaciji – od sredine druge polovice 20. stoljeća broj Hrvata u Srbiji, a osobito u Vojvodini, u stalnom je i ubrzanom opadanju. Tako je, recimo, u Vojvodini prema popisu stanovništva iz 1971. živjelo 120 303 Hrvata, dok se dvadeset godina kasnije, prema popisu iz 1991., tek 74 808 građana izjasnilo kao Hrvati, što predstavlja umanjenje za više od trećine. Prema popisu iz 1981. godine u Srbiji je živjelo 149 368 građana hrvatske nacionalnosti ili 1,60 % stanovnika, (u Vojvodini 109 204 ili 5,37 %, užoj Srbiji 31 447 ili 0,55 %, a na Kosovu 8718 ili 0,55 %); prema popisu iz 1991. godine u Srbiji je živjelo 105 406 Hrvata ili 1,08 % od ukupnog broja stanovnika, a u SRJ 111 650 Hrvata. Od toga je najveći broj živio u Vojvodini 74 808 (3,71 %), zatim u užoj Srbiji 22 536 (0,39 %) te na Kosovu 8062 (0,41 %). I za posljednjih je jedanaest godina broj Hrvata u Vojvodini smanjen za više od 18 000. Naime, prema rezultatima popisa stanovništva iz travnja 2002., od ukupno 70 602 Hrvata koji žive na području Srbije (0,9 %) 56 546 živi u Vojvodini (2,78 %). Od toga broja u Bačkoj živi oko 40 000, u Srijemu oko 12 000, a značajno mnogo ih živi u općinama Subotica, Sombor i Novi Sad. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine u Srbiji živi ukupno 57 900 deklariranih Hrvata (0,8 % ukupnog broja stanovnika Srbije), od toga broja u Vojvodini 47 033 (2,4 % stanovnika Vojvodine), u Beogradu 7752 (0,5 % stanovnika Beograda), a u ostatku Srbije još 3115. Vrijedi spomenuti i brojku od 16 678 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

706 (0,2 % stanovnika Srbije) osoba koje su se na popisu izjasnile kao Bunjevci, od čega u Vojvodini 16 469 (0,9 % stanovnika Vojvodine). Smatra se da je dio Hrvata uključen i u one kategorije s posljednjega popisa stanovništva koji su se deklarirali kao neizjašnjeni i neopredijeljeni (160 346), nepoznati (81 740), podregionalnom pripadnosti (30 771) i ostali (17 558) (Republički zavod za statistiku, 2012). Alarmantni čimbenik kod Hrvata u Srbiji predstavlja značajka prema kojoj oni spadaju u jednu od najstarijih manjinskih skupina u Srbiji. Istraživanja relevantnih hrvatskih demografa iz matice utvrdila su da je 2011. na jednoga Hrvata od 14 godina dolazilo 300 sunarodnjaka preko 65 godina. Prema ovim pokazateljima riječ je o izrazito poremećenom odnosu koji pokazuje da je demografska i demoreproduktivna osnovica hrvatskoga naroda u Vojvodini veoma niska (više vidjeti u Živić, 2012) (Živić, 2013, str. 209.). Na koncu, kada se govori o demografskim karakteristikama hrvatskoga naroda u Srbiji, onda se rasprava nikako ne smije banalizirati isključivo polemikom o niskom natalitetu i fertilitetu. Demografsko slabljenje kod Hrvata u Srbiji uvjetovano je i događanjima iz prošloga desetljeća kao što su vođenja aktivne i dugotrajne asimilacijske politike spram srbijanskih i vojvođanskih Hrvata, izravna protjerivanja pod prijetnjama i činjenje etnički motiviranoga nasilja, kao i stvaranje ozračja straha i nesigurnosti, što je uzrokovalo njihovo povećano iseljavanje. Tomu se trebaju dodati bombe bačene na imanja i sakralne objekte te ubojstva 27 građana hrvatske nacionalnosti početkom i sredinom devedesetih godina, osobito u vojvođanskom dijelu Srijema te u jugozapadnoj Bačkoj. Ratovi, koji su početkom devedesetih godina vođeni na prostorima bivše Jugoslavije, a osobito agresija na Hrvatsku i prateće snažne antihrvatske promidžbe dodatno su uvjetovali veliko iseljavanje Hrvata. Kao nova nacionalna manjina Hrvati u Vojvodini suočavaju se i s ekstremnim siromaštvom, isključeni iz procesa donošenja odluka i nastanjeni uz pogranične i ruralne krajeve vojvođanskih regija, u uvjetima zakašnjele tranzicije i još uvijek nekonsolidirane demokracije, došlo je do ubrzanoga osiromašivanja hrvatskoga naroda u Vojvodini. Ovakvu situaciju uočile su i europske institucije zadužene za praćenje i monitoring etničke diskriminacije, najprije u izvješćima Europske komisije protiv rasizma i netolerancije (ECRI). Tako se kao jedan od glavnih problema kroz četiri izvješća objavljena za Srbiju u periodima 2007., 2011., 2014. i 2017. ističe nerazmjerna zaposlenost nacionalnih manjina, koja je najizraženija kako kod Roma tako i kod novih nacionalnih zajednica. U posljednjem izvješću iz 2017. po prvi se put ukazuje na problem nerazvijenih područja koja tradicionalno naseljavaju pripadnici nacionalnih manjina. Europska agencija apostrofira da iako srbijanske vlasti tvrde da je stopa nezaposlenosti u 2015. bila 17,7 %, agencija navodi podatke dobivene od organizacija civilnoga društva prema kojoj je nezaposlenost u manjinskim područjima iznosila čak 60 do 70 % (European Commission against Racism and Intolerance, 2017). Iako se o položaju i pravima hrvatske nacionalne manjine u srbijanskoj znanosti i javnom diskursu ne poklanja dovoljno pozornosti, a relevantnih istraživanja o istima manjka, jedno od pitanja koje i dalje izaziva mnogo kontroverzi jest takozvano bunjevačko pitanje odnosno miješanje države u identitetska pitanja hrvatske manjine u Srbiji. Bunjevačko pitanje jedno je od najvećih problema kada se radi o hrvatskoj nacionalnoj manjini jer ono već više od dva desetljeća, čak i nakon demokratskih promjena u Srbiji, biva neriješeno i otvoreno, a svi prijedlozi da se ono nadiđe idu na štetu hrvatske manjine koja se ne može oduprijeti pokušajima države da se miješa u identitetska pitanja zajednice ako se u vidu ima da još uvijek izgrađuje vlastite kapacitete i institucije. Naime, u jeku novih događanja u Vojvodini i podgrijanih tenzija koje postoje između matične i domicilne države hrvatskoga naroda u Srbiji, kada se različiti revizionistički procesi pokreću popraćeni prilično opskurnim i zlonamjernim medijskim napisima (Simić, 2018), potrebno je ponovno sagledati postojeću situaciju. Miješanje države u identitetska pitanja Hrvata u Vojvodini najbrutalnije je vršeno za vrijeme režima Slobodana Miloševića. Već početkom 80-ih godina prošloga stoljeća njegov je režim poduzeo niz aktivnosti kako bi se razbili ionako slabi identitetski resursi hrvatske zajednice u Srbiji. Manipuliranje bunjevačkim pitanjem seže dublje u prošlost i korišteno je kako za vrijeme Kraljevine SHS kada su protuhrMigracije i identitet: kultura, ekonomija, država 679

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

vatske mjere bile najizraženije, tako i za vrijeme komunističke Jugoslavije, kada se na svako pitanje za nacionalnim priznanjem odgovaralo ispraznicama o bratstvu i jedinstvu i kada je nacionalno pitanje potiskivano radi jedinstva međunarodnoga radničkog pokreta. Za daljnje razumijevanje kompleksnosti bunjevačkoga pitanja potrebno je sagledati i procese integriranja Hrvata u Srbiji u suvremenu hrvatsku naciju. Najprije prema riječima Tomislava Žigmanova moramo konstatirati da postoji nekoliko značajki ovoga procesa: prvi je svakako povijesna zakašnjelost kod Hrvata u Bačkoj i Banatu, što je za posljedicu imalo asimilaciju jednog dijela hrvatskoga življa na ovim prostorima, drugo je to da se cjelokupan proces odvijao u nepovoljnom društvenom ambijentu i nepovoljnim društvenim uvjetima, treće – brojni diskontinuiteti ovoga procesa nastajali su u različitim društvenim gibanjima i preustrojavanjima i četvrto – sam proces integracije do dandanas je nedovršen, o čemu najprije svjedoče identitetska pitanja, posebice takozvano bunjevačko pitanje (Žigmanov, 2010, str. 23.). Državni inženjering izgradnje bunjevačke nacije može se promatrati i kao dio širih nastojanja da se hrvatskom narodu ospori njegov identitet te višestoljetna nazočnost na ovim prostorima Jugoistočne Europe i navezanosti hrvatskih manjina na vlastitu domovinu. Potrebno je istaknuti da su i druge regionalne skupine hrvatskoga naroda u drugim državama (Karaševci – Hrvati u Rumunjskoj, Janjevci – Hrvati na Kosovu, bunjevački i šokački Hrvati u Mađarskoj itd.) tijekom povijesti, a i danas, bile predmetom negiranja pripadnosti hrvatskom narodu te osporavanjima vlastitoga identiteta. Znanstvene institucije i različiti pseudoznanstveni djelatnici iz Srbije dopuštaju sebi da bez realnih uvida i znanstveno utemeljenih argumenata dovode u pitanje cjelokupan hrvatski identitet te integraciju hrvatskih manjina u suvremenu hrvatsku naciju.10 Kada je u pitanju etnička distanca koja se u Srbiji očituje i ispoljava prema Hrvatima, trebalo bi spomenuti istraživanje koje je među srednjoškolskom populacijom u Srbiji provela sociologinja Marija Radoman. Prema ovom istraživanju Hrvati se uz Albance, Rome i Muslimane smatraju najvećim državnim neprijateljima, nepouzdanim, onima koji odudaraju od društva, nedruželjubivima, netolerantnima (Radoman, 2011). Prije ove analize na postojeće i ukorijenjene etničke predrasude upozoravao je i sociolog Laslo Sekelj 90-ih godina prošloga stoljeća, smatrajući da je etnička distanca koja se ispoljava i spram novonastalih manjina, kao što su 10

Čak i dva desetljeća nakon demokratskih promjena najviše znanstvene, ali i državne institucije Republike Srbije daju potporu različitim pseudoznanstvenim skupovima koji za cilj imaju osporavanje hrvatskoga identiteta u Vojvodini i negiraju pripadnost hrvatskom narodu ne samo Bunjevaca u Vojvodini, nego i drugih regionalnih skupina hrvatskoga naroda kao što su Šokci u Bačkoj. Daljnja svjedodžba već navedenom jest i održavanje takozvanog simpozija pod nazivom „Kultura i identitet Bunjevaca”, koji je organiziran 18. veljače 2017. od najviših pokrajinskih tijela i kulturnih institucija kao što su Pokrajinsko tajništvo za kulturu, javno informiranje i odnose sa vjerskim zajednicama i Muzej Vojvodine. Više nego uočljivo je to da, osim toga što su pojedini eminentni znanstvenici iz Hrvatske koji se već dugo godina bave identitetom i poviješću bačkih Hrvata odbili sudjelovati na navedenom simpoziju, već na njemu nije sudjelovao nitko od znanstvenika iz hrvatske zajednice u Vojvodini. Pojedini uradci i sadržaj istih kao što su Napad na etnički identitet Bunjevaca posle Drugog svetskog rata – Naredba GNOO za Vojvodinu i način sprovođenja naredbe, Protivustavnost asimilatorskih pravnih akata i mera prema Bunjevcima i Šokcima po oslobođenju 1945. godine, Vojvođanska policija kao instrument kroato-komunističkog projekta hrvatizacije Bunjevaca u Bačkoj posle Drugog svetskog rata, Naredba GNOO Vojvodine od 14. maja 1945. godine o Bunjevcima i Šokcima – odluka o određivanju identiteta, podsjećaju na najgore opskurne medijske napise iz Miloševićevog vremena kada su pripadnici hrvatske zajednice promatrani kao dio šire urote Republike Hrvatske i visokih krugova Katoličke Crkve protiv srbijanske države. Podsjetit ćemo istodobno da gradska vlast u Subotici 26. rujna 2014. nije dopustila da se održi znanstveni skup u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata o identitetu Bunjevaca i predstavljanje zbornika Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu te monografije Tradicijska baština i etnokulturni identitet podunavskih Hrvata Bunjevaca u vijećnici gradske kuće, pod izlikom nemiješanja u identitetska pitanja. No, važno nam je istaknuti da je prije toga u istoj vijećnici Gradske kuće 14. kolovoza 2014. organiziran panel o usmenom narodnom blagu, tradiciji i običajima bačkih Bunjevaca u organizaciji KUD-a Bunjevka iz Subotice i privremene uprave Bunjevačkog nacionalnog vijeća.

680 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

Hrvati i Bošnjaci, empirijska manifestacija dominantne političke matrice u Srbiji (Sekelj, 2000). Alarmantani podatci nalaze se i u istraživanju koje je proveo UNDP 2005. prema kojemu većinski narod najveću distancu ima prema Albancima (50 %) i Hrvatima (44 %), prema navedenom istraživanju etnička distanca i stereotipija o Hrvatima nadilaze one koje se obično ispoljavaju prema Romima. Autori studije smatraju da većinski narod upravo očituje najveću distancu prema narodima s čijim je matičnim domovinama Srbija bila u ratu, uključujući i Hrvate (United Nations Development Programme, 2005). Dakle, opće karakteristike položaja Hrvata u Srbiji danas su negativno demografsko stanje i zabrinjavajući pad nataliteta, fragmentiranost i nedovoljna integriranost unutar same zajednice, nepovoljan društveni položaj praćen kontinuiranim negativnim predodžbama i etničkom distancom, nepotpuno ostvarivanje zajamčenih manjinskih prava, nepotpun i nekonzistentan normativni okvir koji bi garantirao kvalitetno ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava, odsustvo integrativnih manjinskih politika i simuliranje istih, izloženost snažnim asimilacijskim procesima, osporavanje identiteta i miješanje države u identitetska pitanja.

DIHOTOMIJA MANJINSKIH ZAJEDNICA Jedan od većih izazova kada su u pitanju nacionalne manjine i znanstvenih diskusija o njihovu položaju jest to što još uvijek ne postoji jasna definicija što je to manjina, odnosno što je to što određuje manjinu (Boulter, 2017). Različiti znanstvenici i međunarodne i regionalne institucije (OUN, Vijeće Europe, OESS) pokušali su ponuditi definicije kojima bi se odredile nacionalne manjine, ali u većini slučajeva to su takozvani radni termini korišteni prilikom izrade ekspertskih izvješća ili dokumenata koji se tiču prava nacionalnih manjina i koji u svojoj biti nisu obvezujući.11 Vezano uz prethodno rečeno, problem predstavlja i to što sami temeljni i obvezujući dokumenti koje su donijele europske i regionalne institucije (primjer je Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina) u svojemu sadržaju ne daju definiciju manjine, već to ostavljaju državama da same uređuju kao unutarnja pitanja.12 Posebice se kao osjetljivo pitanje pojavljuje i uporaba nedovoljno jasnih i znanstveno nedovoljno utemeljenih, propitanih te analiziranih termina, kao što su stare odnosno autohtone ili tradicionalne i nove manjine, što može svakako stvoriti dodatnu konfuziju. Tako je Ured visokog tajnika za nacionalne manjine OESS-a prilikom izrade studije o integraciji nacionalnih manjina u pojedinim državama navedene organizacije iz 2006. kao nove manjine odredio one zajednice čija je nazočnost u određenim državama nastala kao posljedica migracija u skorije vrijeme (OSCE High Commissioner on National Minorities, 2006). Ovakva postavka teško bi se mogla uzeti u ozbiljnije promatranje te se staviti u primjenu kada su u pitanju zajednice koje su status manjinskih stekle nakon listopadskih promjena jer ono što karakterizira većinu novih nacionalnih manjina, kao što su recimo Hrvati i Bošnjaci, jest višestoljetna domicilna nazočnost, snažna kulturna vezanost za prostore koje tradicionalno naseljavaju u domicilnoj državi i na koncu potreba za održavanjem čvrstih kulturnih i političkih veza s matičnim državama, kao snažnu samosvijest za očuvanjem svoga etnokulturološkog identiteta.13 Neke od najpoznatijih definicija manjina dali su Francesco Capotorti, Asbjorn Eide, Žil Dešenes, Stanislav Černičenko, dok je Jose Martinez Cobo definirao domorodačke narode. Jedna od poznatijih definicija manjina nalazi se i u Instrumentu Srednjoeuropske inicijative za zaštitu nacionalnih manjina, ali je ova definicija bila predmetom kritika. 12 To potvrđuje i činjenica da je cijeli niz država koje su prihvatile Okvirnu konvenciju dao svoje viđenje pojma manjine (Austrija, Estonija, Poljska, Švicarska), druge su precizirale da u njima nema manjina (Lihtenštajn, Luksemburg, Malta), dok su neke rekle da će se Konvencija primjenjivati samo na određene manjine (Danska, Makedonija, Njemačka, Slovenija, Švedska). 13 Jedan od razloga zbog kojih vlada stanovita konfuzija u europskom diskursu kada je u pitanju terminološko određivanje manjinskih skupina i imigranta, te na koncu i uređivanje položaja istih, jest to što je s procesom europskih integracija došlo kako do objedinjavanja velikoga geografskog prostora, brisanja državnih granica i migracija unutar europskoga 11

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 681

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

Veoma je utjecajna i tipologizacija etničkih zajednica koju je ponudio kanadski sociolog Wsevolod W. Isajiw, koju je izložio još daleke 1992. na zajedničkoj kanadsko-američkoj konferenciji o mjerenju etniciteta. Naime, polazeći od različitih definicija drugih autora razvijanih, kako navodi, u posljednjih dvadeset godina, Isajiw najprije pravi razliku između četiri glavna pristupa etnicitetu, ali i čitavog niza podpristupa koji iz njih proizilaze. Najprije on nudi sljedeću tipologizaciju: prvo, etnicitet zasnovan na prijadorijalnom fenomenu, drugi etnicitet kao epifenomen, treći etnicitet zasnovan kao situacijski fenomen i na koncu četvrti etnicitet kao čisto subjektivni fenomen. Zatim on istodobno ističe da je upravo prvi primadorijalni koncept ujedno i najstariji jer on promatra identitet kao nešto što je unaprijed dano, što se stječe rođenjem, što proizilazi još iz plemenskih odnosa u ljudskoj zajednici i što ostaje stalno i permanentno.14 Nadalje, za nas je veoma važno to što je Isajiw među prvima napravio i jasnu distinkciju između onoga što on naziva starim i mladim etničkim zajednicama, pritom jasno doznačavajući da najveću zabunu predstavlja upravo nedovoljno pravljenje jasne distinkcije između etniciteta i imigracije. Iako se imigracija često povezuje s etnicitetom, imigranti čine tek jedan tip etničke zajednice. Prema Isajiwu mlade su zajednice one koje su sastavljene od prvoga vala imigranata i čije su druge generacije brojčano male i imaju velik udio mladih. Stare zajednice on označava kao one koje su već užljebljene u društvo i koje imaju relevantan broj članova svih dobi. Praveći ovakvu jasnu distinkciju, Isajiw ponovno naglašava da je pogrešno o svim etničkim zajednicama govoriti kao o imigrantima jer za razliku od novih zajednica koje mogu imati problema s prilagodbom u novom društvu, stare taj problem uglavnom nemaju i imaju jaku svijest o opstojnosti u društvima u kojima su domicilne. Važan faktor koji je još potrebno uzeti u promatranje jest i regija koju određena skupina nastanjuje. Tako primjerice u jednoj državi, odnosno regiji, jedna etnička skupina može biti stara, dok u drugoj pripadnici iste zajednice mogu biti novi (Isajiw, 1993, str. 407.). Posljednjih godina sa širenjem Europske unije k istoku i jugoistoku kontinenta, laganim brisanjem granica i velikim priljevom stanovnika neeuropskoga podrijetla, otvorena su nova pitanja definiranja i kategoriziranja nacionalnih manjina i njihove integracije. Zbog navedenih faktora pojedini autori kao Roberta Medda Windischer smatraju da su same europske države pokazale spremnost za uvažavanje kulturoloških razlika, posebice kada je u pitanju sudjelovanje manjinskih skupina u procesu donošenja odluka, osobito onih manjina koje su taj status stekle posljedicama migracija. Ipak, izazovi integracije manjinskih skupina i reguliranja njihova položaja na europskom su kontinentu daleko veći nego u nekim tradicionalnim imigrantskim zemljama (na primjer Kanada), koje su dosad razvile uspješne politike multikulturalizma, odveć drukčije od europskih po pitanju ekonomskih, političkih i socijalnih razloga, i koje se u pojedinim europskim postsocijalističkim državama i nestabilnim uvjetima ne mogu primjenjivati (Medda-Windischer, 2009, str. 178.).

kontinenta, istodobno nastupila i velika migracija neeuropskog stanovništva, najprije iz bliskoistočnih i afričkih država. Europa svakako ima dugu povijest kada je u pitanju zaštita različitih etničkih skupina, ukorijenjenu u povijesti, u različitim državama razvijani su i različiti modeli zaštite pripadnika etničkih i jezičnih manjina. Iako postoje brojna pitanja i problemi koji proizilaze iz kompleksnosti etniciteta, ne može se osporiti postojanje svijesti i spremnosti zapadnih demokracija da se pronađu mehanizmi i stvore uvjeti kako bi se zaštitio etnokulturološki identitet građana koji se razlikuje od većinskoga stanovništva. Primjeri su ovakvih praksi brojni kao što je recimo uređivanje položaja lužičkih Srba i Danaca u Njemačkoj, zatim španjolska autonomija za baskijska i katalonska područja, uređivanje položaja i osiguravanje uvjeta za očuvanje frizijske manjine u Nizozemskoj ili čak i autonomija Alandskih otoka za švedsku manjinu u Finskoj koja se često uzima kao najbolji primjer. 14 U kontekstu poimanja etniciteta u državama zakašnjele tranzicije važno je naglasiti da je upravo primadorijalni koncept postao dominirajući. Mi ovdje nismo htjeli ulaziti u dublje definiranje ostalih koncepata koje je ponudio Isajiw, već smo ukazali na jedan koji je najviše bio prihvaćen od političkih i znanstvenih elita i u Srbiji 90-ih godina prošloga stoljeća kako bi se mogla opravdati etnonacionalistička mobilizacija koja je u to vrijeme bila na djelu, a koja ima svoja snažna uporišta i danas u uvjetima nedovršene demokratizacije srbijanskoga društva.

682 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

Kada je u pitanju uređivanje položaja nacionalnih manjina u postsocijalističkim državama, Will Kymlicka postavlja jednostavno i logično pitanje, a to je jesu li modeli multikulturalizma i manjinskih prava razvijanih u zapadnim demokracijama primjenjivi i relevantni za postsocijalističke zemlje Centralne i Jugoistočne Europe? Kymlicka smatra da od strane zapadnih demokracija postoji određeni pristisak da zemlje bivšega istočnog bloka moraju usvajati standarde razvijane kroz najrelevantnije međunarodne institucije. Nadalje, kanadski teoretičar smatra da ovdje dolazi do četiri međusobno povezana procesa, prvo, da postoje jasno definirani standardi ili modeli u zapadnim demokracijama, drugo, da su funkcionalni na zapadu, treće, da se mogu primijeniti u postsocijalističkim državama i na koncu, da postoji legitimnost uloge međunarodne zajednice u promoviranju i osiguravanju da se ovi standardi implementiraju (Kymlicka, 2002). Ove četiri postavke prilično su kontroverzne, najprije jer same zapadne demokracije različito tretiraju etničko pitanje unutar svoga teritorijalnog ustrojstva, a pokušaji da se kodificira minimalni set standarda ili najboljih praksi pokazali su se prilično kompleksnim. Kymlicka jasno ukazuje da sami građani zapadnih država smatraju pojedine standarde zaštite manjina neuspjelim u svojim državama, a katkad ih promatraju i kao štetne. Kada se postavi pitanje primjene zapadnih modela u društvima zakašnjele tranzicije, onda ono postaje još kontroverznije jer se zemlje Centralne i Jugoistočne Europe od razvijenoga zapada razlikuju po mnogim faktorima kao što su povijest, demografija, ekonomski i socijalni razvoj, demokratska konsolidacija itd. Ako se uvaže ove razlike, onda se mora i primijetiti da bi pokušaj nametanja zapadnih standarda novim demokracijama išao čak u smjeru dodatnog urušavanja međuetničkih odnosa jer bi se on stubokom protivio lokalnim tradicijama, običajima i željama. Kymlicka smatra da postavljanje kriterija zapadnih država postkomunističkim državama, kako bi se one ponovno pridružile Europi, počinje na kontroverznim pretpostavkama, najprije zbog standarda koji su kreirani i donošeni u panici od eskaliranja međuetničkih sukoba širom teritorija nekadašnjega istočnog bloka. Kymlicka smatra da nije bilo dovoljno javne debate i akademskih analiza prilikom postavljanja standarda, niti je bilo pretpostavki o implikacijama koje iz toga mogu proizaći. Postoje i oni autori kao Katharina Crepaz, koji naglasak stavljaju na proces takozvane europeizacije15 (Hix i Goetz, 2000, str. 1.; Olsen, 2002, str. 921.) manjinskoga pitanja i uređenje položaja nacionalnih manjina u novim i starim državama članicama europske obitelji prije nego samog pokušaja da se napravi distinkcija između novih i starih nacionalnih manjina (Crepaz, 2016a). Prema navedenoj autorici autohtone manjine, iako se i dalje suočavaju s raznim vidovima diskriminacije, u većini europskih država, uz adekvatnu primjenu instrumenata za zaštitu nacionalnih manjina, one bivaju prihvaćene kao dio društva i njihova kultura postaje integralnim dijelom većinske kulture, dok su zapravo imigrantske skupine te koje su najviše isključene i njihov

Odrediti koncept europeizacije predstavlja velik izazov jer ne postoji univerzalna i općeprihvaćena definicija europeizacije, a različiti autori imaju različit pristup ovomu pojmu te ga shodno tome i različito definiraju. U novim zemljama zakašnjele tranzicije kao što je Srbija potrebno je konstatirati da proces europeizacije počinje usporedno s procesom europskih integracija, odnosno s pokretanjem procesa o stabilizaciji i pridruživanju. Kada je pak u teoretskom smislu riječ, onda je najširi koncept europeizacije dao Olsen koji pravi podjelu samoga procesa na pet segmenata, prvo – kao teritorijalnu ekspanziju odnosno kao proces proširenja, drugo – kao institucionaliziranje na razini EU odnosno kao razvoj europskih institucija upravljanja, treće – kao izvoz europskih modela političke organizacije i upravljanja, četvrti segment predstavlja jačanje samoga projekta europske integracije odnosno ostvarivanje ujedinjene i politički snažne Europe i peto – prodiranje institucija EU i njihov utjecaj na nacionalne i subnacionalne subjekte. Iako se Olsen najviše koncentrira upravo na peti segment, odnosno na odnos EU i njezinih država članica, neophodno je ukazati da je za dublje razumijevanje europeizacije manjinskih prava veoma važan i treći segment odnosno na koji način EU vrši utjecaj na države kako bi se određeni standardi adekvatno implementirali i stavili u provedbu. Simon Hix, jedan od najvećih poznavatelja političkoga sustava EU, europeizaciju definira kao proces promjena u nacionalnim i političkim praksama koje nastaju kao posljedica procesa europske integracije.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 683

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

se položaj jedino preispituje kao sigurnosno pitanje (Crepaz, 2016b). Kako primjećuje Merja Pentikäinen, u europskom kontekstu pitanje novih razgraničenja i rađanja novih nacionalnih država nakon Hladnoga rata važno je pitanje kako međugrupnih tako i međudržavnih odnosa. S raspadom nekadašnjih multietničkih socijalistički uređenih federacija pojedini su narodi nastavili živjeti izvan granica svojih matičnih država, što je nametnulo nekoliko kompleksnih i međusobno povezanih pitanja kao što su budućnost odnosa matične države i njezine manjine (kin – state – kin – minority), zatim implikacije društvene i političke integracije, samih međudržavnih odnosa i međunarodnog mira i sigurnosti (Pentikäinen, 2015, str. 26.). Potrebno je primijetiti da je samo manjinsko pitanje u europskom znanstvenom i političkom diskursu bilo dosta dugo zatomljeno sve do izbijanja etničkih sukoba, posebice na Balkanu. Pokušaji europskih institucija da saniraju posljedice nastale sukobima nametnulo je i pitanje ponovnoga preispitivanja položaja naroda koji su se raspadom nekadašnjih federalnih multietničkih država našli izvan granica svojih novoformiranih domovina. Ovo je posebice važno za Srbiju gdje su pojedini narodi od takozvanih konstitutivnih naroda16 postali nacionalnim manjinama, bilo da im je taj status priznat ili ne. Kako piše srbijanski pravnik Dušan Janjić pod odrednicom „nova nacionalna manjina” danas se smatraju Hrvati, Makedonci, Slovenci, Bošnjaci i Crnogorci, odnosno oni narodi koji su u nekadašnjoj Jugoslaviji imali status konstitutivnih naroda, a koji su raspadom zajedničke države postali manjinama i koje uz višestoljetnu prisutnost na teritoriju Srbije imaju i jake kulturne veze sa svojim domovinama (Janjić, 2010, str. 209.). Nakon raspada SFRJ za hrvatski narod u Srbiji nastale su okolnosti slične onima s kojima su se već suočavali bački Hrvati u periodu raspada Austro-Ugarske Monarhije. Hrvati su prvi put u povijesti od statusa konstitutivnoga naroda, koji su formalno pravno stekli još ulaskom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, postali nacionalnom manjinom u većini novonastalih nacionalnih država. Ovu novonastalu situaciju jednako su teško podnijeli i sunarodnjaci u matici i u novoj dijaspori. Osim navedenog, traumatično prilagođavanje novonastaloj situaciji praćeno je pogoršanjem međuetničkih odnosa, brutalnim ratom Srbije s njezinim susjedima, ogromnim razaranjima i velikim civilnim žrtvama. Tako su Hrvati u razdoblju kraćem od jednog stoljeća ponovno došli u situaciju da preispituju granice svojih teritorijalnopolitičkih, društvenih, ekonomskih i kulturnih ingerencija. Posljedice ovakvih procesa osjećaju se i u suvremenosti, te veliki izazovi kao što su negativna stopa nataliteta, koja je karakteristična i za druge manjine u Srbiji, kontinuirano iseljavanje manjine, starenje i na koncu proces snažne asimilacije, doprinose populacijskom slabljenju hrvatskoga naroda u Srbiji. Važno je još jasno istaknuti kada su u pitanju nove nacionalne manjine, da važnu ulogu u njihovu određivanju ne predstavlja samo i isključivo dokazivanje višestoljetne nazočnosti na određenom prostoru, već je važan i kontekst priznanja domicilne države, uključivanja predstavnika manjina u društveni i politički

U nekadašnjoj Jugoslaviji pod odrednicom „konstitutivni narod” smatrali su se oni narodi čije su matične države bile članice federacije, dok je za ostale nacionalne zajednice upotrebljavan termin „narodnosti”. Iako je sam koncept ovih dviju odrednica prilično kontroverzan, on je ipak očitovao spremnost da se etničko pitanje bar djelomično pokuša riješiti, u odnosu na druge zemlje bivšega komunističkog bloka koje su etnička pitanja promatrali kroz prizmu ujedinjavanja međunarodnoga radničkog pokreta. No, i u socijalističkoj Jugoslaviji nagomilani problemi koji su proizašli iz kompleksnosti etničnosti bili su riješeni samo djelomično. U Autonomnoj Pokrajini Vojvodini, koja je dugo vrijedila za etnokulturološki najšarolikiju regiju u Europi, razvijan je sustav koji je tradicionalnim manjinama (kao što su recimo Mađari, Slovaci, Rusini itd.) garantirao određenu razinu prava u pogledu školstva, informiranja, službene uporabe jezika i kulture, a veliku ulogu igrao je i takozvani kompleksni sustav ključa koji je manjinskim narodima garantirao udio i participaciju u društvenom i političkom životu. S druge strane, etničko pitanje konstitutivnih naroda nije rješavano, prešućivano je, a nerijetko i prisilno suzbijano. Tako je, recimo, hrvatski establišment najrevnosnije prekidao sve veze sa svojim autohtonim i iseljeničkim dijasporama, a te su veze obnovljene tek po uspostavi Republike Hrvatske 90-ih godina prošloga stoljeća. Jugoslavenske političke elite nacionalo su pitanje tretirale ozbiljnije tek onda kada je trebalo doznačiti demokratski karakter socijalističke federacije.

684 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

sustav te adekvatnog financiranja manjinskih infrastruktura i stvaranja okružja u kojemu bi iste mogle bez ometanja i sprečavanja graditi vlastitu infrastrukturu i kapacitete, artikulirati samostalno svoje interese i čuvati svoj etnokulturološki identitet, te na taj način ne biti u nepovoljnijem položaju kako na pripadnike većinskog naroda, ali isto tako i u odnosu na one manjine koje su svoju infrastrukturu gradile u nekadašnjem socijalističkom režimu.

EU INTEGRACIJE KAO VAŽAN FAKTOR UNAPRJEĐENJA POLOŽAJA MANJINA Europska unija danas predstavlja zaista veliki fenomen. Najprije, ona je nastala kao želja više europskih država da se nakon razarajućih etničkih i vjerskih sukoba osigura trajni mir kao i uvjeti za suživot velikoga broja kultura. Naime, danas u Europi ima 770 milijuna stanovnika, od čega postoji 87 zasebnih naroda i od toga broja 33 su većina u bar jednoj suverenoj državi, dok 54 od toga broja predstavljaju etničke manjine. Dakle, procjenjuje se da u Europi postoji 105 milijuna ljudi koji pripadaju etničkim ili jezičnim manjinama, što čini preko 14 % ukupnoga broja građana Europe (Pan i Pfeil, 2003). U samoj Europskoj uniji, kao specifičnom nadnacionalnom projektu, procjenjuje se da postoji oko 50 milijuna ljudi koji pripadaju nacionalnim ili jezičnim manjinama (Federal Union of European Nationalities, https://www.fuen.org/). Ako se ovim podatcima još dodaju i činjenice da samu EU danas čini 28 država u čijim je institucijama 24 jezika u službenoj uporabi, a u okvirima europskoga geografskog prostora govori se još oko 60 autohtonih i neautohtonih jezika (European Commission, 2006). Jedno od ključnih pitanja koje se nakon iznesenih podataka nameće jest na koji način unutar europskih integracijskih procesa stvoriti socijalni prostor za suglasje mnoštva kultura, jezika i etničkih skupina koje postoje unutar Evropske unije. Širenje Europske unije k istoku i jugu aktualizira ovo pitanje i postavlja pred nove članice zahtjeve u vezi s uspostavljanjem stabilnih međuetničkih odnosa i uređenjem položaja etno-kulturnih, odnosno nacionalnih manjina. Iako su europske institucije stvorile solidne mehanizme i standarde zaštite prava etnokulturoloških manjina, o kojima smo već govorili, a koji bi trebali osigurati uvjete za ostvarenje navedenih ciljeva, mnoga pitanja još uvijek ostaju otvorena. Još sa zaključenjem Ugovora iz Maastrichta (1992), na čijim je temeljima nastala EU i na kojima su definirani principi njezina nastanka, različitim nacionalnim državama ostavljene su različite mogućnosti da stvaraju uvjete za očuvanje multikulturalne baštine i unaprjeđenje uvjeta za očuvanje etnokulturoloških identiteta. Iako se velik naglasak stavlja na autonomiju država, regionalne i lokalne vlasti trebale bi osmisliti adekvatne mehanizme za uspješno implementiranje realnih i funkcionalnih politika multikulturalnosti. Politika multikulturalnosti koja podrazumijeva prihvaćanje i toleriranje razlika razvijana je na europskoj razini uz napore demokratski orijentiranih nacionalnih i nadnacionalnih aktera, institucija, organizacija, civilnoga društva i znanstvenih djelatnika, svjesnih razlika ukorijenjenih u Europi. Ovakav skup politika ne podrazumijeva samo puko priznavanje identiteta manjinskim skupinama uz podešavanje interetničkih odnosa i shvaćanje manjinskih prava kao nešto što se manjinskim skupinama daruje po vlastitom nahođenju. One podrazumijevaju jedan dublji civilizacijski pristup i pretpostavku iskrenoga uvažavanja različitosti koje postoje u jednom društvu i spremnost da se ove razlike promatraju kao bogatstvo koje treba dodatno doprinijeti boljoj koheziji i povezivanju, nikako fragmentaciji i barijerizaciji. Institucionalizaciju ovakvog vida politike najviše su vršile i razvijale europske institucije koje su u posljednjim desetljećima uspjele razviti mehanizme implementacije i monitoringa zaštite prava nacionalnih manjina. Kako navodi Asbjorn Eide (Eide, 2004) razlog ovoga treba tražiti u činjenici da je sama svijest o potrebi zaštite nacionalnih manjina mnogo jača u Europi, nego u drugim dijelovima svijeta. Na razvoj političke i pravne svijesti o potrebi zaštite nacionalnih manjina i na koncu institucionalizacije same politike presudnu su ulogu imali Vijeće Europe i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE). Za dokumente koje su donijele ove institucije, a posebno Vijeće Europe,

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 685

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

može se reći da predstavljaju svojstvenu Magna Cartu zaštite nacionalnih manjina na europskoj razini. S ovakvom praksom Vijeće Europe započelo je još 1950. kada je usvojena Konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a zatim se nastavlja usvajanjem Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima, da bi tri godine kasnije bila otvorena za potpise i ratifikaciju Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina koja predstavlja prvi multilateralni i obvezujući dokument u cijelosti posvećen zaštiti nacionalnih manjina. Za Europsku povelju i Okvirnu konvenciju slobodno možemo reći da su to dva osnovna dokumenta kojima se garantira minimum prava nacionalnim manjinama i da predstavljaju upravo taj minimum koji trebaju usvojiti države koje planiraju svoju budućnost graditi unutar eurointegracijskih tokova i na koncu unutar same velike europske obitelji. Donošenju Okvirne konvencije prethodile su odluke Vijeća Europe 1993. koje su rezultirale usvajanjem dokumenta (World Conference on Human Rights, 1993) u kojemu se izražavaju namjere država članica da ustanove standarde zaštite prava manjina, kao i da unaprijede uvjete za očuvanje i razvoj kulturoloških, etničkih, vjerskih i jezičnih osobitosti manjina, u skladu s tradicionalnim demokracijskim vrednotama, a to su jednakost pred zakonom, načela nediskriminacije, sloboda udruživanja i aktivno sudjelovanje u javnom životu. U tom smislu Komitetu ministara preporučalo se da u najkraćem mogućem roku započne rad na izradi nacrta okvirne konvencije kojom bi se precizirala načela na čije bi se poštivanje obvezale strane ugovornice u namjeri osiguravanja zaštite nacionalnih manjina. Prema Reineru Hoffmannu Okvirna konvencija predstavlja impresivnu renesansu u pokušajima međunarodne zajednice da se osiguraju i jačaju prava osoba koje pripadaju nacionalnomanjinskim skupinama. Ovo je započeto još raspadom socijalističkoga poretka u Europi, kada je Međunarodna zajednica shvatila da neriješena pitanja i odnosi između većinske i manjinske populacije mogu predstavljati izvorište potencijalnih sukoba i nestabilnosti ne samo u pojedinim državama, već u Europi u cijelosti (Hofmann, 2002, str. 170.). Uvažavajući specifične okolnosti, ne samo u Europi i njezinim regijama, već i u svakoj državi pojedinačno, jer i u samom Vijeću Europe pojedine članice različito tumače odnose etničke većine i manjine, Okvirna konvencija utvrđuje načela i principe koji su primjereni postulatima i načelima moderne europske demokracije. Najvažniji članak Konvencije svakako je članak 1 jer se u njemu potvrđuje načelo da zaštita nacionalnih manjina i njihovih prava i sloboda predstavlja sastavni dio međunarodnoga sustava zaštite ljudskih prava i kao takva pripada područjima međunarodne suradnje. Ovaj članak, dakle, jasno ukazuje da zaštita nacionalnih zajednica ne spada isključivo pod nadležnosti nacionalnoga zakonodavstva i sustava, već ona predstavlja dio jednoga šireg međunarodnog sustava i na ovaj način otvara mogućnost legitimnog interveniranja međunarodne zajednice (dopuštenim sredstvima i sukladno potrebama) radi popravljanja stanja po pitanju zaštite nacionalnih manjina. U istom članku formulirano je i načelo da se Konvencijom pravi razlika između zaštite nacionalnih zajednica kao takvih i zaštite prava pojedinca kao nositelja prava koji pripada toj nacionalnoj zajednici. Dakle, Konvencija stavlja naglasak na zaštitu prava pripadnika nacionalnih manjina, koji svoja prava mogu uživati individualno ili u zajednici s drugima. Ostali relevantni članci i odredbe Konvencije bave se cijelim nizom pitanja koja su bitna za zaštitu prava nacionalnih manjina i one su po pravilu formulirane u obliku određenih obveza koje su države dužne ispuniti poštujući određene principe. U najkraćim crtama, države potpisnice na sebe preuzimaju obveze i jamče sljedeća prava: nediskriminaciju; promidžbu stvarne jednakosti; promidžbu uvjeta koji omogućavaju očuvanje i razvoj kulture, religije, jezika i tradicije; slobodu okupljanja, udruživanja, izražavanja mišljenja, savjesti i vjere; pristup medijima i njihovu upotrebu; jezična prava (korištenje manjinskoga jezika u privatne i javne svrhe kao i pred administrativnim tijelima, korištenje vlastitoga imena na jeziku nacionalne manjine, davanje informacija privatne prirode na jeziku nacionalne manjine, topografski nazivi na jeziku nacionalne manjine); obrazovanje (učenje i poučavanje na manjinskim jezicima, sloboda ustanovljavanja obrazovnih ustanova); prekogranične kontakte; međunarodnu i prekograničnu suradnju; sudjelovanje u ekonomskom, kulturnom i socijalnom životu; sudjelovanje u javnom životu; zabranu prisilne asimilacije. Veoma je bitna 686 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

karakteristika Konvencije i to što ona fleksibilno pristupa određenju pojma nacionalne manjine. Iako se u literaturi mogu naći razne definicije nacionalnih manjina,17 Konvencija ne operacionalizira nijedan od njih, već ostavlja mogućnost pripadnicima nacionalnih manjina hoće li ih prihvatiti takvima ili ne.18 Implementaciju obveza država članica nadzire Komitet ministara koji je u tu svrhu osnovao Savjetodavni komitet u koji ulaze stručnjaci iz područja zaštite manjinskih prava. Savjetodavni komitet kao neovisno tijelo prati provedbu Konvencije i ostvarivanje prava nacionalnih manjina u državama potpisnicama, ne samo putem izvješća, nego zahtijevanjem mišljenja, posjetima određenim državama i njihovim tijelima, konzultiranjem s civilnim društvom itd. Na koncu, na osnovu analize svih podataka i informacija koje dobije iz neovisnih izvora, Savjetodavni komitet sumira dojmove i donosi zaključke i preporuke koje prosljeđuje Komitetu ministara. Sljedeći bitan instrument za zaštitu nacionalnih manjina jest Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima. Državama koje su potpisale i ratificirale Povelju ostavlja se sloboda odabira koje će regionalne ili manjinske jezike štititi, kao i mogućnost odabira mehanizama za njihovu zaštitu. Kako se jezici nacionalnih manjina najčešće mogu okvalificirati kao regionalni ili manjinski, oni izravno uživaju zaštitu iz Povelje. Povelja je usmjerena na konkretne mehanizme zaštite manjinskih ili regionalnih jezika, i to ponajprije u području obrazovanja, javnoga informiranja, kulturnih djelatnosti, ekonomskog i društvenog života, na sudovima u građanskim, parničnim i kaznenim postupcima gdje jezik manjine ima uvjete da bude u službenoj uporabi, u radu lokalne samouprave i središnjih administrativnih tijela. Povelja predstavlja veoma fleksibilan dokument koncipiran tako da obujmi različite situacije koje postoje u različitim europskim državama, ali je, usprkos ovome, veoma malen broj zemalja ratificirao Povelju. Srbija je u vezi s prihvaćanjem Povelje, prilikom predaje ratifikacijskoga dokumenta, prihvatila da se na određene manjinske jezike, uključujući i hrvatski, primjenjuju pojedini mehanizmi zaštite koji su prije svega sadržani u sljedećim člancima: članak 8 (obrazovanje), članak 9 (sudska ovlaštenja), članak 10 (upravne vlasti i javne službe), članak 11 (sredstva javnoga informiranja), članak 12 (kulturne aktivnosti i pogodnosti), članak 13 (ekonomski i društveni život). Osim institucija razvijenih u okviru Vijeća Europe, značajnu ulogu u zaštiti nacionalnih manjina i unaprjeđivanju međuetničkih odnosa, u višeetničkoj i viševjerskoj Europi, imao je i OSCE. U okvirima ove organizacije ustanovljen je Ured visokog tajnika za nacionalne manjine koji ima zadatak djelovati preventivno u situacijama koje mogu voditi k pogoršanju međuetničkih odnosa. Odluke koje donosi Ured visokog tajnika nisu obvezujuće, ali preporuke svakako predstavljaju dio europskih standarda, putem kojih se može unaprijediti postojeći sustav zaštite manjina u jednoj državi, što se posebice odnosi na tranzicijska društva. U tome smislu potrebno je spomenuti preporuke iz Haaga (Organization for Security and Co-operation in Europe, 1996), Osla (Organization for Security and Co-operation in Europe, 1998), Lunda (Organization for Security and Co-operation in Europe, 1999), Bolzana/Bozena (Organization for Security and Co-operation in Europe, 2008), Ljubljane (Organization for Security and Co-operation in Europe, 2012), Graza (Organization for Security and Co-operation in Europe, 2017), koje se odnose na obrazovanje, službenu uporabu jezika, djelotvorno sudjelovanje manjina u javnom životu, položaj manjina u međudržavnim odnosima, integraciju manjina u kulturološki diverzificiranim društvima i pristup pravdi pripadnika nacionalnih manjina.

Neke od najpoznatijih definicija manjina dali su Francesco Capotorti, Asbjorn Eide, Žil Dešenes, Stanislav Černičenko, dok je Jose Martinez Cobo definirao domorodačke narode. Jedna od poznatijih definicija manjina nalazi se i u Instrumentu Srednjoeuropske inicijative za zaštitu nacionalnih manjina, ali je ova definicija bila predmetom kritika. 18 Član 3. Okvirne konvencije decidirano navodi sljedeće: „Svaki pripadnik nacionalne manjine imat će pravo slobodno birati da bude tretiran kao takav ili ne i neće doći u nepovoljan položaj zbog takvog opredjeljenja ili vršenja prava vezanih za to opredjeljenje”. 17

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 687

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

SRBIJANSKE NESENZITIVNE POLITIKE ZAŠTITE MANJINSKIH IDENTITETA Iako danas u Srbiji žive brojne nacionalne zajednice koje se međusobno razlikuju po brojnim faktorima kao što su specifičan geografski položaj, povijesne okolnosti, migratorni procesi itd., Srbija nije definirala politiku multikulturalnosti koja bi manjinskim zajednicama uz garantiranje određenih prava i zaštite identiteta odredila njihov položaj i na koncu omogućila adekvatnu integraciju u srbijanski društveno-politički sustav. Srbija svakako jest višeetnička i višekulturalna država, što potporu nalazi u činjenici da danas na teritoriju Srbije živi oko 30 etničkih skupina, od čega 21 na osnovu zakona ima pravo na svoju manjinsku kulturnu samoupravu, odnosno ima svoje nacionalno vijeće. Ne može se zanijekati ni činjenica da je etničnost jedan od osnovnih činitelja suvremene društvene zbilje i događanja jer manjinske zajednice čine 17 % u ukupnom udjelu srbijanskoga stanovništva. Unatoč činjenici da je Srbija etnički diverzificirana država, srbijanski ustavotvorci iz 2006. zanijekali su ovu činjenicu te Srbiju definirali kao nacionalnu državu, te je samim time u ustavnoj definiciji izostavljen višenacionalni karakter države. Kasnijim odredbama kojima se uređuje ostvarivanje i zaštita prava nacionalnih manjina ukazuje se na jasno opredjeljenje da se međuetnički odnosi uređuju na osnovu legalističkoga modela priznavanja prava manjinskim skupinama i zabrani formalne diskriminacije. Ovakvim pristupom rješavanju manjinskoga pitanja Srbija se jasno opredijelila za segregacijski model multikulturalizma u kojemu priznavanje prava manjina i osiguravanje uvjeta za očuvanje njihovih etnokulturoloških osobitosti i identiteta ne znači i njihovu društvenu integraciju u društveno-politički sustav. Neupitna je činjenica da se manjinskom pitanju u Srbiji dosad pristupalo s aspekta veoma uprošćenog Cuius regio, eius religio, odnosno Čija regija, njegova religija. Manjinska politika u Srbiji dosad bi se mogla sumirati prema zapažanju Willa Kymlicke o etničkim odnosima, a to je da su etnički odnosi viđeni kao igra s krajnjim rezultatom nula: sve što doprinosi manjinama vidi se kao prijetnja većini (Kymlicka, 2002). Unatoč nacionalnom karakteru države, međuetnički odnosi i integracija manjina mogla bi se postići javnim politikama koje jačaju kohezivne društvene veze i primjerene su prirodi multietničnosti u zemlji. Prema Kymlicki multikulturalizam je prije svega i najviše razvijanje novih modela demokratskoga građanstva koje je ukorijenjeno u idealima ljudskih prava (Kymlicka, 2012). Svakako, Kymlicka s druge strane smatra da i nije svaka forma građanske integracije adekvatna multikulturalnim društvima, već je neophodno da se u skladu s etnokulturološkim osobitostima određenoga društva traže modeli za adekvatnu integraciju manjinskih skupina. Alpar Losoncz slično tome smatra da se u Srbiji manjinski integracijski procesi sagledavaju s aspekta dovršenosti kao upliv u luku ostvarenosti i završenosti (Lošonc, 2015). Srbija još uvijek nije donijela poseban zakon kojim bi se odredio položaj manjina u društveno-političkom sustavu, već je suprotno tomu donijela Zakon o nacionalnim vijećima iz 2009. kojim je definiran i određen položaj manjinskih samouprava. Iz vida se nikako ne smije ispustiti ni to da manjinsko pitanje u Srbiji nije isključivo unutarnje pitanje, već zbog što uspješnijih EU integracija neophodno je riješiti postojeće probleme sa susjedima. Nacionalne zajednice koje imaju matice u EU svakako predstavljaju mostove suradnje i mogu doprinijeti kvalitetnijim integracijama Srbije u EU. Srbija na raspolaganju ima čitav set međunarodnih instrumenata preko kojih može doprinijeti boljoj integraciji manjina u srbijanski društveno-politički sustav, ali je, osim preuređenja i harmonizacije čitavoga normativnog i zakonodavnog okvira, neophodno da postoji i istinska volja za rješavanje postojećih problema. Činjenica je to da je neke mjere dosta teško implementirati jer sustav nije usklađen, ali je neophodno da se uz konzultiranje dokumenata, preporuka i smjernica na europskoj razini iznađu najbolja moguća rješenja za postojeće probleme. Uključivanje i aktivne konzultacije manjinskih zajednica prilikom dijaloga s matičnim zemljama, harmonizacija normativnog i zakonodavnog okvira u skladu s europskim standardima i pokretanje šireg dijaloga o budućem modelu multikulturalizma u Srbiji samo su neke od mjera koje je neophodno poduzeti kako bi se društvo reformiralo i pripremilo za dugotrajni proces EU integracija.

688 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

Svaka druga alternativa značila bi marginalizaciju i preživljavanje srbijanskoga društva na socijalnoj periferiji modernoga europskog prostora.

Literatura 1.

Agarin, T. i Brosig, M. (Ur.). (2009). Minority Integration in Central Eastern Europe: Between Ethnic Diversity and Equality. Amsterdam; New York, N. Y.: Rodopi.

Anderson, A. B. (2017). Ethnic Minorities and Minority Rights in Europe: Theoretical Typologies. ECMI Working Paper, no.99. Flensburg: European Center for Minority Issues.

Benedikter, T. (Ur.). (2008). Europe‘s Ethnic Mosaic. A Short Guide to Minority Rights in Europe. BolzanoBozen: Eurac Research

Biserko, S. (Pr.). (2004). Milošević vs Jugoslavija. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Biserko, S. (Pr.). (2009). Proces Vojislavu Šešelju: raskrinkavanje projekta Velike Srbije. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Boulter, C. (2017). Media Discourse and the Question of (New) Minority Definitions: Three Methodological Approaches. Journal on Ethnopolitics and Minority Issues in Europe, 16(2), 87-107. (http://www.ecmi. de/fileadmin/downloads/publications/JEMIE/2017/Boulter.pdf)

Bratulić, J. (2011). O hrvatskom identitetu. Neposredno. U Z. Lukić i B. Skoko (Ur.), Hrvatski identitet. Zbornik radova sa znanstvenog skupa (Zagreb, 7. i 8. svibnja 2009.) (str. 9-24.). Zagreb: Matica hrvatska.

Bugajski, J. (2014). Conflict Zones: North Caucasus and Western Balkans Compared. Washington, D.C.: The Jamestown Foundation.

Chin, R. (2017). The Crisis of Multiulturalism in Europe: A History. Princeton, N. J.: Princeton University Press.

10. Crepaz, K. (2016a). Old vs. new minorities – An identity-based approach to the distinction between autochthonous and immigrant minorities. Migration Letters, 13(2), 203-213. DOI: 10.33182/ml.v13i2.302 11. Crepaz, K. (2016b). The Impact of Europeanization on Minority Communities. Wiesbaden: Springer VS. 12. Černelić, M. (1995). Nastojanja da se bačkim Bunjevcima ospori pripadnost hrvatskom narodu. Studia ethnologica Croatica, 6(1), 85-103. (https://hrcak.srce.hr/68238) 13. Dembinska, M. (2013). Minorities in the Europeanisation Process: Undermining the Westphalian Order for the Neo-Medieval Scrum? European and Regional Studies: Acta Universitatis Sapientiae, 3, 24-46. (http://www.acta.sapientia.ro/acta-euro/C3/euro3-2.pdf) 14. Dimitrijević, N. (2001). Slučaj Jugoslavija: Socijalizam, nacionalizam, posledice. Beograd: B92 Publishing. 15. Dimitrijević, V. (1995). The Post - Communist Apotheosis of the Nation State and the Old and New Minorities. U M. Freeman, D. Pantić i D. Janjić (Ur.), Nationalism and Minorities (str. 37-44.). Colchester: University of Essex, Centre for Human Rights; Beograd: Institute of Social Sciences; Forum for Ethnic Relations. 16. Eide, A. (2004). Globalni i regionalni pristupi situacijama u kojima su uključene manjine. Popunjavanje okvira – pet godina monitoringa Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. Novi Sad: Vojvođanski centar za ljudska prava. 17. European Center for Minority Issues. (2016). Dynamics of Integration in the OSCE Area: National Minorities and Bridge Building. ECMI Report. Flensburg: European Center for Minority Issues. 18. European Commission. (2006). Europeans and their Languages. Special Eurobarometer 243 / Wave 64.3 – TNS Opinion & Social. Bruxelles: Directorate-General for Communication.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 689

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

19. European Commission against Racism and Intolerance. (2017). ECRI Report on Serbia (fifth monitoring cycle). Strasbourg: ECRI Secretariat, Directorate General II – Democracy, Council of Europe. 20. European Commision for Democracy Through Law. (2002). The Protection of National Minorities by Their Kin State. Science and technique of democracy no. 32. Dostupno na: https://www.venice.coe. int/webforms/documents/?pdf=CDL-STD(2002)032-bil 21. Fleras, A. (2009). The Politics of Multiculturalism: Multicultural Governance in Comparative Perspective. New York, N. Y.: Palgrave Macmillan. 22. Forum za etničke odnose. (2018). Alternativni izveštaj o zaštiti prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji (2017. godina). Beograd: Forum za etničke odnose. 23. Giroux, H. A. (1995). National Identity and the Politics of Multiculturalism. College Literature, 22(2), 42-57. (https://www.jstor.org/stable/25112186?seq=1#page_scan_tab_contents) 24. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. (2006). Ljudska prava talac društvene regresije: godišnji izveštaj: Srbija 2006. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. 25. Hiks, S. (2007). Politički sistem Evropske unije. Beograd: Službeni glasnik. 26. Hix, S. i Goetz, K. H. (2000). Introduction: European Integration and National Political Systems. West European Politics, 23(4), 1-26. https://doi.org/10.1080/01402380008425398 27. Hofmann, R. (2002). Preferential Treatment of Kin Minorities and Monitoring of the Implementation of Framework Convention for National Minorities. Science and technique of democracy, 32, 170-188. (https://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL-STD(2002)032-bil) 28. Holbrooke, R. (1991). To End a War. New York, N. Y.: Modern Library. 29. Iglesias, J. D., Stojanović, N. i Weimblum, S. (Ur.). (2013). New Nation States and National Minorities: A Comparative Perspective. Colchester: ECPR Press. 30. Inglis, C. (1996). Multiculturalism: New Policy Responses to Diversity. MOST Policy Paper no. 4. Pariz: UNESCO. 31. Isajiw, W. W. (1993). Definition and Dimension of Ethnicity: A Theoretical Framework. U Statistics Canada i U.S. Bureau of the Census (Ur.), Challenges of Measuring and Ethnic World: Science, politics and reality. Proceedings of the Joint Canada-United States Conference on the Measurement of Ethnicity (April 1 – 3) (str. 407-427.). Washington, D.C.: Government Printing Office. 32. Janjić, D. (2010). Nove nacionalne manjine i demokratska manjinska politika. U D. Babić i D. ŽuparićIljić (Ur.), Nacionalne manjine kao faktor stabilnosti u međunarodnim odnosima Hrvatske i Srbije (str. 209-218.). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti. 33. Jelinčić, J. (2007). Evropeizacija Srbije: ljudska prava, manjinska prava, inkluzija Roma. Beograd: Fond za otvoreno društvo. 34. Kačar, S. (Ur.). (2002). Svjedočenja iz Sandžaka. Novi Pazar: Sandžački odbor za ljudska prava. 35. Kaldor, M. i Vejvoda, I. (2003). Prošlost na istoku – Budućnosti na zapadu. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 36. Karagić, M. (2010). Očuvanje identiteta bačkih Hrvata. UR. Skenderović (Ur.), Identitet Bačkih Hrvata. Zbornik radova sa međunarodnog znanstvenog skupa (Zagreb, 27. i 28. studenoga 2008.) (str. 291-301.). Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Subotica: Hrvatsko akademsko društvo. 37. Kastoryano, R. (Ur.). (2009). An Identity for Europe: The Relevance of Multiculturalism in EU Construction. New York, N. Y.: Palgrave Macmillan. 38. Kimlika, V. (1999). Etnički odnosi i zapadna politička teorija. Habitus, 0, 17-63.

690 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

39. Kimlika, V. (2002). Multikulturalno građanstvo: Liberalna teorija manjinskih prava. Novi Sad: Centar za multikulturalnost. 40. Kolarić, J. (2019). Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini. Beograd: Fond za humanitarno pravo. 41. Komšić, J. (1996). Etnodemokratija i regionalizam: u košmarima postsocijalizma. Novi Sad: Agencija KMS. 42. Komšić, J. (2006). Dileme demokratske nacije i autonomije: Ogledi o političkoj tranziciji u Srbiji. Beograd: Službeni glasnik. 43. Komšić, J. (2015). Demokratsko upravljanje kulturološkim različitostima: Vojvodina u svetlu evropskih iskustava. Novi Sad: Centar za regionalizam; Beograd: Dan Graf. 44. Kymlicka, W. (2001). Politics in the Vernacular: Nationalism, Multiculturalism, Citizenship. Oxford: Oxford University Press. 45. Kymlicka, W. (2002). Multiculturalism and Minority Rights: West and East. Journal on Ethnopolitics and Minority Issues in Europe, 4. (https://www.ecmi.de/fileadmin/downloads/publications/JEMIE/2002/ nr4/Focus4-2002_Kymlicka.pdf) 46. Kymlicka, W. (2012). Multiculturalism: Sucess, Failure and the Future. Washington, D. C.: Migration Policy Institute. 47. Lošonc, A. (2002). Kulturna pluralnost: apoteoza različitosti ili praksa prihvatanja. Nova srpska politička misao, VIII(1–4), 7-23. 48. Lošonc, A. (2013). Europske antinomije. Nova riječ, 2, 9-17. 49. Lošonc, A. (2015). Da li smo u epohi posle multikulturalizma. U D. Radosavljević, M. Keveždi i E. Vukašinović (Ur.), Nacionalni saveti nacionalnih manjina i kultura 2(Zbornik radova) (str. 7-25.). Novi Sad: Zavod za kulturu Vojvodine; Pokrajinski ombudsman AP Vojvodine. 50. Malloy, T. H. (2005). National Minority Rights in Europe. Oxford: Oxford University Press. 51. Medda-Windischer, R. (2009). Old and New Minorities: Reconciling Diversity and Cohesion: A Human Rights Model for Minority Integration. Baden-Baden: Nomos. 52. Milardović, A. i Vukić, A. (Pr.). (1998). Manjine u Europi: dokumenti. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti. 53. Moodod, T. (2005., 28. rujna). Remaking multiculturalism after 7/7. Dostupno na: https://www. opendemocracy.net/en/multiculturalism_2879jsp/ 54. Nikitović, V. (2015). Populacija Srbije početkom 21. veka. Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Republici Srbiji. Beograd: Republički zavod za statistiku. 55. Olsen, J. P. (2002). The Many Faces of Europeanization. Journal of Common Market Studies, 40(5), 921-952. DOI: 10.1111/1468-5965.00403 56. Open Society Institute. (2002). Monitoring the EU Accession Process: Minority Protection. Budimpešta: Open Society Institute. 57. Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE). (1996). The Hague Recommendations Regarding the Education Rights of National Minorities. Den Haag: Foundation on Inter-Ethnic Relations. 58. Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE). (1998). The Oslo Recommendations Regarding the Linguistic Rights of National Minorities. Den Haag: OSCE High Commissioner on National Minorities. 59. Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE). (1999). The Lund Recommendations on the Effective Participation of National Minorities in Public Life. Den Haag: OSCE High Commissioner on National Minorities.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 691

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

60. Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE). (2008). The Bolzano/Bozen Recommendations on National Minorities in Inter-State Relations. Den Haag: OSCE High Commissioner on National Minorities. 61. Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE). (2012). The Ljubljana Guidelines on Integration of Diverse Societies. Den Haag: OSCE High Commissioner on National Minorities. 62. Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE). (2017). The Graz Recommendations on Access to Justice and National Minorities. Den Haag: OSCE High Commissioner on National Minorities. 63. OSCE High Commissioner on National Minorities. (2006). Policies on Integration and Diversity in Some OSCE Participating States. HCNM.GAL/6/06. Den Haag: OSCE. 64. Pajvančić, M. (2016). Normativni okvir, prava nacionalnih manjina, manjinska samouprava, multikulturalnost. U V. Stanovčić i G. Bašić (Ur.), Stanje i perspektive multikulturalizma u Srbiji i državama regiona: zbornik radova sa naučnog skupa održanog 10-11. septembra 2015. (str. 165-180.). Beograd: Institut društvenih nauka; SANU. 65. Pan, C. i Pfeil, B. S. (2003). National Minorities in Europe: Handbook (Volume 1). Beč: Braumüller. 66. Parekh, B. (2000). Rethinking Multiculturalism, Cultural Diversity and Political Theory. New York, N. Y.: Palgrave Macmillan. 67. Parekh, B. (2008). Nova politika identiteta. Zagreb: Politička kultura. 68. Pentikäinen, M. (2015). Social Integration of “Old” and “New” Minorities in Europe in Views of International Expert Bodies Relying on Human Rights: Contextual Balancing and Tailoring. Journal on Ethnopolitics and Minority Issues in Europe, 14(1), 26-47. 69. Petričušić, A. (2012). Preporuke iz Bolzana/Bozena o nacionalnim manjinama u međudržavnim odnosima: značenje i implikacije za Hrvatsku i regiju. Politička misao, 49(2), 166-185. (https://hrcak.srce.hr/84670) 70. Poverenik za zaštitu ravnopravnosti. (2016). Odnos građana prema diskriminaciji u Srbiji, izveštaj o istraživanju javnog mnjenja. Beograd: Poverenik za zaštitu ravnopravnosti; Institut za ljudska prava „Ludvig Bolcman”. 71. Prokopijević, M. (2012). Evropska Unija: Uvod. Beograd: Čigoja. 72. Radoman, M. (2011). Stavovi i vrednosne orijentacije srednjoškolaca u Srbiji. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. 73. Ramet, S. P. i Valenta, M. (2016). Ethnic Minorities and Politics in Post-Socialist Southeastern Europe. Cambridge: Cambridge University Press. 74. Republički zavod za statistiku. (2012). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Republici Srbiji. Nacionalna pripadnost: Podaci po opštinama i gradovima. Beograd: Republički zavod za statistiku. 75. Ronen, D. i Pelinka, A. (1997). The challenge of ethnic conflict, Democracy and Self-Determination in Central Europe. London; Portland, OR.: Frank Cass. 76. Sekelj, L. (2000). Etnička distanca, ksenofobija i etnonacionalistička manipulacija. Sociologija, 42(1), 1-24. 77. Semprini, A. (2004). Multikulturalizam. Beograd: Clio. 78. Simić, J. (2018., 30. siječnja). Bunjevci više nisu Hrvati. Večernje novosti. (http://www.novosti.rs/vesti/ naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:708981-Bunjevci-vise-nisu-Hrvati) 79. Smit, A. D. (2010). Nacionalni identitet. Beograd: Biblioteka XX vek. 80. Smith, A. D. (1992). National unity and the idea of European unity. International Affairs, 68(1), 55 76.DOI: 10.2307/2620461 81. Smooha, S. i Jarve, P. (2005). The Fate of Ethnic Democracy in Post-Communist Europe. Budapest: ECMI; LGI. 692 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Žigmanov, T., Baštovanović, D.: Položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i izazovi u procesu pristupanja Srbije...

82. Sršen, A. i Piskač, D. (2012). Hrvatski nacionalni identitet i Europska unija. Slavia Meridionalis, 12, 159-171. DOI: 10.11649/sm.2012.009 83. Stjepanović, D. (2013). Perceived Co-Ethnics’ and Kin-State Citizenship in Southeastern Europe. CITSEE Working Paper Series 2013/26. Edinburgh: The University of Edinburgh, School of Law. 84. Tabeau, E. (2009). Rat u brojkama, demografski gubici u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. 85. Tejlor, Č. (2003). Politika priznanja. U E. Gatman (Ur.), Multikultralizam: Ispitivanje politike priznanja (str. 33-69.). Novi Sad: Centar za multikulturalnost. 86. The Prosecutor of the Tribunal against Vojislav Seselj, Indictment of Vojislav Šešelj (IT-03-67) before the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY) (International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, 2003). Dostupno na: http://www.icty.org/case/seselj/4 87. Toggenburg, G. N. (2004). Minority Protection and Enlarged European Union: The Way Forward. Budimpešta: OSI; LGI 88. Toggenburg, G. N. (2008). The EU’s evolving policies vis-a-vis minorities: a play in four parts and an open end. Bolzano-Bozen: Eurac research; European Academy. 89. Tuđman, F. (1996). Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 90. Turton, D. i Gonzalez-Ferreras, J. (1999). Cultural Identities and Ethnic Minorities in Europe. Bilbao: Universidad de Deusto. 91. United Nations Development Programme. (2005). Snaga različitosti: izveštaj o humanom razvoju: Srbija 2005. Beograd: United Nations Development Programme. 92. Ustav Republike Srbije. Službeni glasnik Republike Srbije, broj 1/1990. 93. Varadi, T. (1999). O šansama za etnokulturnu pravdu u Centralnoj Istočnoj Evropi – sa osvrtom na Dejtonski sporazum. Habitus, 0, 69-85. 94. Waterbury, M. A. (2009). From Irredentism to Diaspora Politics: States and Transborder Ethnic Groups in Eastern Europe. Global Migration and Transnational Politics Working Paper, no. 6. Arlington, VA.: Center for Global Studies, George Mason University. 95. Wolff, S. (2002). Beyond Ethnic Politics in Central and Eastern Europe. Journal on Ethnopolitics and Minority Issues in Europe, 4. (https://www.ecmi.de/fileadmin/downloads/publications/JEMIE/2002/ nr4/Focus4-2002_Wolff_Kymlicka.pdf) 96. World Conference on Human Rights. (1993). Vienna Declaration and Programme of Action. Beč: World Conference on Human Rights. 97. Žigmanov, T. (2002). Nevolje s jednim izvještajem jednoga našega saveznog ministarstva u irokeškom preidiličnome domu uže obitelji Delgamuukwa na otoku Princ Edward. Habitus, 6-7, 143-159. 98. Žigmanov, T. (2003). Recepcija hrvatske manjine u Vojvodini u svjetlu ustavno pravnog okvira u izvješćima o položaju, ostvarivanju i kršenju ljudskih i manjinskih prava vladinih i nevladinih organizacija u Srbiji i Crnoj Gori. Habitus, 9-10, 167-186. 99. Žigmanov, T. (2010). Izgradnja tzv. bunjevačke nacije u Srbiji i vanjska politika Republike Hrvatske. U R. Skenderović (Ur.), Identitet Bačkih Hrvata. Zbornik radova sa međunarodnog znanstvenog skupa (Zagreb, 27. i 28. studenoga 2008.) (str. 319-357.). Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Subotica: Hrvatsko akademsko društvo. 100. Žigmanov, T. (2011). Osvajanje slobode: Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskog prevrata 2000. Subotica: Hrvatsko akademsko društvo. 101. Žigmanov, T. (2013). Europa i drugo – pokušaj etičkoga temeljenja. Nova riječ, 2(1), 18-27.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 693

Problematika nacionalno manjinskih i etničkih zajednica u Hrvatskoj i hrvatskih nacionalno manjinskih zajednica

102. Žigmanov, T. (2014). Hrvati u Vojvodini nakon 2000. kao teme znanstvenih i publicističkih radnji u Srbiji i Hrvatskoj – osnovne činjenice i sadržajne sastavnice. Godišnjak za znanstvena istraživanja, 6, 301-313. (http://www.zkvh.org.rs/index.php/dokumenti/send/18-2014/1009-tomislav-zigmanovhrvati-u-vojvodini-nakon-2000-godine-kao-teme-znanstvenih-i-publicistickih-radnji-u-srbiji-i-hrvatskojosnovne-cinjenice-i-sadrzajne-sastavnice) 103. Živić, D. (2012). Demografska dinamika i prostorni razmještaj Hrvata u Vojvodini – čimbenici i pokazatelji. Godišnjak za znanstvena istraživanja, 4, 229-241. (http://www.zkvh.org.rs/index.php/dokumenti/ summary/16-2012/966-zivic2012r) 104. Živić, D. (2013). Demografsko starenje vojvođanskih Hrvata (1991-2011). Godišnjak za znanstvena istraživanja, 5, 209-225. (http://www.zkvh.org.rs/index.php/dokumenti/send/17-2013/981-zivic2013r)

THE POSITION OF THE CROATIAN MINORITY IN SERBIA AND CHALLENGES IN THE PROCESS OF SERBIAS ACCESSION TO THE EUROPEAN UNION ABSTRACT Croatian national minority in Republic of Serbia, which according to the last census conducted in 2011. with 57,900 members represents the fourth minority group living in Serbia, for which should be assumed by its cultural characteristics and the same rounded forms of identity and components is contributing to the development of Serbian multiethnic area, and is also representing a a link to its own kin state. The position of the Croatian people in Serbia is determined by various factors of demographic, historical, legal and political nature whose analysis acquires the image of its extremely disadvantaged position. The main foreign policy agenda for all Serbian governments since the October changes in 2000 to the present day (in the declarative sense), remains the European integration process and at the end, the full membership of Serbia in the family of European states. Challenges such as interfering of the state in identity issues, lot of poverty, unfavorable demographic picture, non-participation in decision-making and social and political exclusion from the structures of government bodies and society generally, and in the end the relations of mother and domicile country as a complex factor of Croatian and Serbian relations in general, is only complicating the position of the Croatian community in terms of unconsolidated democracy. Key words: national minorities, Croatia, Serbia, European integration, multi-ethnicity, identity, assimilation

694 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Arsenović, D., Ivkov Džigurski, A.: Nacionalna pripadnost stanovništva kroz popise: metodološko i političko pitanje

Daniela Arsenović Anđelija Ivkov Džigurski Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo arsenovic.daniela@gmail.com

NACIONALNA PRIPADNOST STANOVNIŠTVA KROZ POPISE: METODOLOŠKO I POLITIČKO PITANJE SAŽETAK Korišćenje popisnih podataka u svrhu analitičkog, stručnog i naučnog zaključivanja, često je otežano zbog metodoloških izmena i novina u samim popisima, ali i zbog teritorijalnih i administrativnih promena. Od svih obeležja stanovništva obuhvaćenih popisom, podatak o nacionalnoj pripadnosti (odnosno etničkom sastavu stanovništva) i pored činjenice da na osnovu međunarodnih preporuka ne pripada takozvanim osnovnim obeležjima i svaka država samostalno odlučuje da li će prikupljati ovaj podatak, spada u red najkompleksnijih, a samim tim i najosetljivijih pitanja, što se jasno može videti i na primeru popisa u bivšoj Jugoslaviji, a kasnije i Srbiji. U ovom radu analizirano je obeležje nacionalne (etničke) pripadnosti u popisima od 1948. do 2011., njegovo postojanje, brojnost kao i faktori koji su uticali na promenu kategorija. Korišćenje i tumačenje podataka o nacionalnoj pripadnosti zahteva veliki oprez jer je reč o obeležju duboko prisutnom u političkom poretku države. Podaci dobijeni o etničkom sastavu stanovništva veoma su važni i neizostavni kod razumevanja određenih kulturoloških karakteristika stanovništva, migracija, prirodnog kretanja stanovništva, kao i položaja etničkih grupa u društvu, a upravo zbog toga je bitno bolje razumevanje opštih ali i strukturnih faktora koji utiču na podatak i postojanje ovog obeležja. Ključne reči: Nacionalna pripadnost, popis, stanovništvo, etnička kategorizacija, Srbija

UVOD Popis stanovništva predstavlja ličnu kartu države i osnovu na kojoj se razvijaju njeni održivi demografski i drugi strateški ciljevi. Pored toga, podaci prikupljeni u popisima stanovništva predstavljaju deo programa proširenja Evropske unije, zbog čega su i popisi stanovništva deo poglavlja 18, što je posebno važno za Srbiju koja trenutno ima status kandidata za članstvo u EU i nalazi se u fazi pristupnih pregovora. Popisom se pored ukupnog broja stanovnika prikupljaju i druga obeležja, među kojima je etnička pripadnost. Iz popisa stanovništva moguće je dobiti tri etnička obeležja, a to su verosipovest, materinji jezik i nacionalna pripadnost. Popis stanovništva predstavlja jedan od instrumenata u borbi za etnički status, a javlja se i kod većine i kod manjine: većine da bi ujedinile i ojačale poziciju suverenititeta, a manjine da bi potvrdile udeo u stanovništvu koji im daje posebna prava i da bi sprečile asimilaciju ako im udeo opada i preti nestanak (Jović, 2011). Etnička pripadnost počiva na zajedničkom razumevanju istorije, teritorijalnog porekla, određenih kulturnih obeležja kao što su jezik, religija, specifični običaji i način života etničke grupe (United Nations, 2006). Na sličan način etničku grupu je definisao i Maks Weber još davne 1968. godine. Kompleksnost razumevanja etničke pripadnosti nametnula je i različita tumačenja samog pojma, zbog čega ne postoji jedinstvena opšteprihvaćena definicija etničke grupe. Etničke karakteristike zbog svoje subjektivne dimenzije mogu biti politički osetljive, a prema Hammelu i sar. (2007) svako izjašnjavanje o etničkoj pripadnosti je na neki način Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 695

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

politički izraz. Pored toga, populacijski, etničke grupe su često malobrojne, zbog čega je sloboda i pravona deklarisanje pojedinaca u popisu od suštinskog značaja (United Nations, 2006). Proučavanje etničkog sastava stanovništva, naročito u regionima i državama koje se odlikuju multinacionalnom i multikonfesionalnom stukturom, ima veliki značaj kako u nauci tako i u društvenom životu (Raduški, 2007). Kako Raduški (2007) ističe, što je etnička, kulturna i istorijska heterogenost stanovništva veća, potrebno je detaljnije proučiti i spoznati uzroke i posledice tih razlika. U pogledu metodoloških nejednakosti prilikom prikupljanja podataka o etničkim karakteristikama stanovništva kroz popise, bivša SFR Jugoslavija predstavlja izražen primer promenljivosti kategorije narodnost kroz popise (Mrđen, 2002). Kroz popise se vremenom menjao ne samo udeo pojedinih etničkih grupa (a koji je mogao zavisiti kako od prirodnog, tako i od mehaničkog kretanja stanovništva) već se menjao i broj modaliteta. U ovom radu analizirano je obeležje nacionalne (etničke) pripadnosti u popisima od 1948. do 2011., njegovo postojanje, brojnost kao i faktori koji su uticali na promenu kategorija.

METODOLOŠKI PRISTUP KLASIFIKACIJI NACIONALNE PRIPADNOSTI U POPISIMA, 1948. ‒ 2011. I pored činjenice da pitanje etničke pripadnosti ne spada u red takozvanih osnovnih obeležja stanovništva, zbog demografskog, kulturološkog, političkog i sveopšteg društvenog značaja koje etnička pripadnost nosi, ovo pitanje je bilo obuhvaćeno svim popisima od 1948. do 2011. godine. Na osnovu popisa stanovništva sprovedenih u Kneževini Srbiji i Kraljevini Srbiji (od 1833. do 1910. godine) dobijeni su veoma značajni demografski indikatori, na osnovu kojih nažalost nije moguće govoriti o etničkim karateristikama stanovništva. Popisi sprovedeni u periodu između dva svetska rata (1921. i 1931. godine) obuhvatili su i karateristike stanovništva prema verosipovesti i maternjem jeziku (Mrđen, 2002; Radovanović, 2007). Na osnovu ovih podataka moguće je delimično izvesti i nacionalnu strukturu stanovništva, dok je njeno direktno izvođenje moguće od popisa 1948. godine. Ipak i svaki od osam popisa sprovedenih nakon Drugoga svetskog rata, karakterišu metodološke specifičnosti kako kod prikupljanja podataka za ukupno stanovništvo, tako i kod pojedinih obeležja, među kojima se svakako izdvaja nacionalna ili etnička pripadnost. Ove specifičnosti naročito su izražene na primerima muslimanskog i jugoslovenskog etničkog identiteta. Metodološki pristup u popisu 1948. godine predviđao je da se Muslimani jugoslovenskog etničkog porekla izjasne na osnovu jednog od ponuđenih odgovora: Srbin-musliman, Hrvat-musliman, Makedonac-musliman ili neopredeljen-musliman. Obrada popisnih podataka vršena je tako što su lica koja su se izjasnila kao Srbi-muslimani uključena u Srbe, Hrvati-muslimani u Hrvate, Makedonci-muslimani u Makedonce, a neopredeljeni-muslimani su pod takvim nazivom i iskazani posebno (Republički zavod za statistiku, 2012). Za lica koja su se u popisu 1948. godine izjasnila u smislu regionalne pripadnosti, metodološka uputstva predviđala su da se rešenje donosi za svaki slučaj pojedinačno, pa su na osnovu toga Dalmatinci uključivani u Hrvate, Šumadinci u Srbe itd. U slučajevima kada se lice izjasnilo kao Bosanac, svrstavano je u kategoriju Srbin, Hrvat ili neopredeljen musliman, a u zavisnosti od imena i prezimena, dok je u situacijama gde se revizija nije mogla uraditi na osnovu metodoloških uputstava, lice uvrštavano u kategoriju ostale i nepoznate narodnosti (Savezni zavod za statistiku, 1994). U popisu 1953. godine primenjen je drugačiji metodološki pristup klasifikacije etničke pripadnosti, na osnovu koje su lica koja su se deklarisala kao Muslimani, kao i ona lica jugoslovenskog porekla koja se nisu bliže nacionlano izjasnila i lica koja su se izjasnila u smislu regionalne pripadnosti, svrstana u kategoriju Jugosloveni-neopredeljeni. Lica koja nisu bila jugoslovenskog porekla, a nisu se bliže nacionlano opredelila, svrstana su u kategoriju nacionalno-neopredeljeni (Republički zavod za statistiku, 2012; Savezni zavod za statistiku, 1994). Popis sproveden 1961. godine doneo je nove promene u klasifikaciji nacionalne odnosno

696 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Arsenović, D., Ivkov Džigurski, A.: Nacionalna pripadnost stanovništva kroz popise: metodološko i političko pitanje

etničke pripadnosti, a koje su se odnosile na modifikaciju kategorije Muslimana jugoslovenskog porekla. Lica jugoslovenskog porekla koja su se osećala Muslimanima (u smislu nacionalne ili etničke pripadnosti) deklarisala su se kao Muslimani (Republički zavod za statistiku, 2012). U popisu 1971. godine prvi put je stanovništvo koje se izjasnilo u smislu regionalne pripadnosti tako i svrstano u grupu. Takođe, stanovništvo koje se u popisu izjasnilo kao Muslimani tako je i prikazano u smislu narodnosti (Republički zavod za statistiku, 2012). Pored toga, metodološki pristup u popisima 1971. i 1981. godine uvodi grupisanje stanovnika u dve zbirne kategorije, a koje su bazirane na tome da li se lice izjasnilo ili nije (Nacionalno s izjasnili i Nisu se nacionalno izjasnili). Na osnovu ove podele, lica koja se nisu izjasnila razvrstavna su u tri podkategorije i to: lica koja se uopšte nisu izjasnila, lica koja su se izjasnila kao Jugosloveni i lica koja su se izjasnila u smislu regionalne pripadnosti (Savezni zavod za statistiku, 1991). Lica koja se nisu uopšte izjasnila, to pravo su iskoristila na osnovu člana 41 Ustava SFRJ u 1971., odnosno člana 170 Ustava SFRJ iz 1981. godine. Naredna tri popisa donose nove kategorije, odnosno modalitete kod etničke pripadnosti ali i neke druge metodološke pristupe tehničke prirode. U popisu 1991. godine uvedena su tri nova modaliteta: Bunjevac, Egipćanin i Šokac, dok je u prvom popisu sporvedenom na početku 21. veka (popis 2002) klasifikacija nacionalne ili etničke pripadnosti proširena još sa četiri modaliteta: Aškalije, Bošnjaci, Goranci i Cincari (Republički zavod za statistiku, 2003; Republički zavod za statistiku, 2012). Klasifikacija nacionalne pripadnosti proširena je i u popisu 2011. godine, a metodološke specifičnosti ovog popisa ogledaju se u činjenici da su za dvojako izjašnjavanje kod nacionalne pripadnosti bile predvidjene šifre, kao i mogućnost da se prilikom obrade podataka prikupljenih na terenu uvedu nove šifre za one odgovore za koje je ustanovljeno da se više puta javljaju, a za koje nije postojala šifra. Na osnovu toga, u popisu 2011. godine, klasifikacija je dopunjena modalitetima Jermeni, Šopi, Bošnjaci i Torlaci (Republički zavod za statistiku, 2012). Za popis 2011. bitno je istaći i činjenicu da je pitanje o nacionalnoj pripadnosti bilo formulisano kao pitanje otvorenog tipa, uz pravnu fusnotu da prema članu 47 Ustava Republike Srbije, lice nije dužno da se izjasni o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

DISKUSIJA I ZAKLJUČCI Deklarisanje stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti u popisima, oduvek je predstavljalo osetljivo pitanje, koje je sa sobom nosilo i naglašenu političku konotaciju. Upravo zbog toga, struktura stanovništva prema nacionlanoj ili etničkoj pripadnosti može biti, a često to i jeste indikator ukupne društvene klime u zemlji. Knežević i Radić (2016) smatraju da su teorijski okviri u okviru kojih se analizira etnički identitet najčešće u korelaciji sa državnim i različitim društvenim težnjama. Uporedna analiza broja stanovnika najbrojnijih etničkih zajednica (tabela 1) kroz osam popisa sprovedenih nakon Drugog svetskog rata upravo pokazuje uticaj različitih nacionalnih politika koje su vođene na ovim prostorima. Bitno je istaći i da podaci iskazani u tabeli 1 za popise 1991., 2002. i 2011. godine ne sadrže podatke za AP Kosovo i Metohiju. Popis 1991. je bojkotovan od strane albanskog stanovništva, dok u popisima 2002. i 2011. nisu postojali odgovarajući uslovi za njegovo sprovođenje (Republički zavod za statistiku, 2012). Pored činjenice da je promena apsolutnog broja kao i udela određenih etničkih grupa u ukupnom stanovništvu posledica prirodnog kretanja stanovništva na jednoj i migracija (emigracije) na drugoj strani, određene kvantitativne promene dešavale su se i kao posledica primenjivane metodologije, a koja je pak bila vezana za nacionalnu politiku. Do popisa 1971. Rusini i Ukrajinci su prikazivani zbirno, a to je bio slučaj i sa nekim drugim modalitetima, pa je tako u popisima od 1948. do 1981. godine, stanovništvo koje se u pogledu etničke pripadnosti deklarisalo kao Bunjevci ili Šokci, u konačnim rezultatima su prikazani zbirno sa Hrvatima (Republički zavod za statistiku, 2012). Detaljne promene u etničkoj klasifikaciji Muslimana i Jugoslovena su objašnjene sistematski kroz popise u poglavlju o metodološkom pristupu. Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 697

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Prema Kenževiću (2011) nakon 1961. godine kategorija Jugosloveni gotovo u potpunosti gubi etnonacionalno i civilizacijsko značenje koje je imala do tada i dobija obeležje flotantne etničke grupe, što se na kraju može i zaključiti na osnovu popisa 1961-1981. U kojima su Jugosloveni svrstavani u nacionalno neopredeljene, dok su u popisima 1991. i 2002. godine svrstavani u kategoriju nacionalno opredeljenih. U popisu 2002. prvi put se javlja nova etnička grupa (modalitet) Bošnjaci, što je rezultiralo smanjenjem apsolutnog i relativnog broja etničke grupe Muslimani. Muslimani čine jednu od retkih etničkih grupa čiji broj nije smanjen usled negativnih demografskih trendova, već je zapravo posledica uvođenja novog modeliteta Bošnjaci, tako da se veći deo ove etničke grupe deklarisao kao Bošnjaci. Tabela 1. Komparativna analiza stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti u Srbiji, 1948-2011. Popis 1948

1953

1961

1971

1981

1991

2002

2011

Srbi

4823730

5152939

5704686

6016811

6182155

6252405

6212838

5988150

Albanci

532011

565513

699772

984761

1303034

78281

61647

5809

136087

145278

26698

20497

18543

21434

20012

16706

17804

40054

35330

4581

7767

Bošnjaci Bugari

59472

60146

58494

53800

33455

Bunjevci Vlasi

93440

28047

1368

14724

25596

Goranci Jugosloveni

20079

123824

441941

320168

80721

23303

Mađari

433701

441907

449587

430314

390468

343800

293299

253899

Makedonci

17917

27277

36288

42675

48986

45068

25847

22755

Muslimani

17315

81081

93467

154330

215166

180222

19503

22301

Nemci

41460

46228

14533

9086

5302

5172

3901

4064

Romi

52181

58800

9826

49894

110959

94492

108193

147604

Rumuni

63130

59705

59505

57419

53693

42316

34576

29332

Rusi

13329

7829

6984

4746

2761

2473

2588

3247

Rusini

22667

23720

25658

20608

19757

18052

15905

14246

Slovaci

73140

75027

77837

76733

73207

66772

59021

52750

Slovenci

20998

20717

19957

15957

12006

8001

5104

4033

5643

5520

5042

5354

4903

Ukrajinci Hrvati

169864

173246

196409

184913

1499368

97344

70602

57900

Crnogorci

74860

86061

104753

125260

147466

118934

69049

38527

Ostali

18751

68917

57420

29924

34931

14800

13922

17558

Nisu se izjasnili

4486

7834

10718

107732

160346

Reg. pripadnost

10409

6848

4841

11485

30771

Nepoznato Republika Srbija

6527966

1994

5604

30274

43223

47958

75483

81740

6979154

7642227

8446591

9313676

7822795

7498001

7186862

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2012

Popis stanovništva 2011. iako sproveden po najvišim standardima, nosio je sa sobom određene tenzije u društvu, a koje su naročito došle do izražaja u AP Vojvodini, gde su određene političke ideologije pozivale 698 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Arsenović, D., Ivkov Džigurski, A.: Nacionalna pripadnost stanovništva kroz popise: metodološko i političko pitanje

stanovništvo da se izjasne u smislu regionalne pripadnosti, što je kod jednog dela stanovništva izazvalo zbunjenost prilikom samog anketiranja u popisu. Broj stanovnika koji se izjasnio u smislu regionalne pripadnosti, u Srbiji je između popisa 2002. i 2011. više nego udvostručen. Ova razlika je naročito velika u Vojvodini, gde je taj udeo porastao sa 0,5 (2002) na 1,5 procenata (2011). Bitno je istaći da je između ova dva popisa značajno uvećan i broj lica koja se nisu izjasnila, a njihov udeo je porastao sa 1,4 (2002) na 2,2 procenta na nivou Srbije, odnosno sa 2,7 na 4,2 procenta u Vojvodini. Takođe, prema podacima popisa 2011. poredeći region Vojvodine sa preostala tri regiona u zemlji, može se konstatovati da je u Vojvodini najveći udeo lica koja se u pogledu etničke pripadnosti nisu izjasnila, jer je u regionu Beograda ovaj udeo znato manji (2,4 %), u regionu Južne i Istočne Srbije 1,6 procenata, a u regionu Šumadije i Zapadne Srbije on je ispod jednog procenta. Slično je i sa regionalnom pripadnošću. Broj stanovnika (29 hiljada) u Vojvodini koji se u pogledu etničke pripadnosti izrazio regionalnom odrednicom značajno je veći u odnosu na region Beograda gde je taj broj svega 1289 stanovnika (0,08 procenata), a u preostala dva regiona je ispod hiljadu stanovnika. Pored navedenih, poseban problem predstavlja odsustvo najprihvatljivije i konzistentne definicije pojma za pripadnike nacionalnih manjina, a čije izmene su takođe bile prožete ideološko-političkim uticajima. Prema Kneževiću (2011) umesto jedinstvenog termina kojim bi se manjinske zajednice nazivale, postojeća statistička građa i dokumentacija, ali i druga naučna i stručna literatura pruža niz različitih termina kao što su etničke manjine, nacionalne manjine, etničke zajednice, narodnosti, nacionalnost. Različitost pojma uočava se ne samo u naučnoj i stručnoj literaturi već i u Ustavu Republike Srbije. U Preambuli Ustava javlja se pojam etničke zajednice, dok se u normativnom delu upotrebljavaju termini narod i nacionalne manjine (Đurić, Tanasković, Vukmirović, Lađević, 2014). Svakako da korišćenje i analiza podataka o etničkoj pripadnosti, a u svrhu naučnog i stručnog zaključivanja, može biti otežana i nekim drugim metodološkim preprekama, a koje nisu direktno vezane samo za etničko obeležje. To su pre svega neujednačeni vremenski intervali između popisa, koji bi po pravilu trebali da se održavaju na svakih deset godina. Poštujući međunarodne preporuke o ujednačenim vremenskim intervalima između dva popisa, prvi popis u 21. veku trebao je da se održi 2001. godine, ali tadašnje državno rukovodstvo donosi odluku da se popis odloži za godinu dana, tako da je on u Srbiji održan u aprilu 2002. godine, ali samo na teritoriji AP Vojvodine i Centralne Srbije. Popis 2011. je najpre bio planiran za proleće, ali je na kraju sproveden u oktobru 2011. godine. Promena u definiciji ukupnog stanovništva, takođe predstavlja izazov kod komparativnog praćenja određenih demografskih trendova i obeležja. U popisima 2002. i 2011. primenjena je metodologija po kojoj ukupno stanovništvo čini stanovništvo u zemlji, ali i stanovništvo čiji boravak u inostranstvu je kraći od godinu dana, kao i strani državljani sa prebivalištem u Srbiji dužim od godinu dana (Republički zavod za statistiku, 2011). Sveukupna analiza metodologije popisa, broja i udela određenih etničkih grupa, ali i drugih demografskih karateristika nameće nekoliko zaključaka: ➣ Na promene u brojnosti određenih etničkih grupa uticalo je prirodno (natalitet i mortalitet) i mehaničko kretanje (migracije) na prvom mestu, ali određeni uticaj imale su i metodološke promene u popisima ➣ Preovlađujuća politička ideologija nesumnjivo je uticala na odluku o izjašnjavanju građana po pitanju nacionalne pripadnosti. Zbog čega je u zavisonosti od trenutne političke klime, dolazilo do potiskivanja, odnosno jačanja nacionalne svesti određenih etničkih grupa ➣ Porast broja građana koji su se izjasnili u smislu regionalne pripadnosti, kao i onih koji se nisu izjasnili, svojevrsni je odraz društvene klime i političkih prilika na početku 21. veka ➣ Popis stanovništva je jednim svojim delom uvek i politički proces, ali se strogo mora izbegavati korišćenje određenih etničkih grupa radi sticanja moći i političkog uticaja.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 699

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Literatura 1.

Đurić, V., Tanasković, D., Vukmirović, D. i Lađević, P. (2014). Etnokonfesionalni i jezički mozaik Srbije. Beograd: Republički zavod za statistiku Republike Srbije.

Hammel, A. E., Mason, C. i Stevanović, M. (2007). Pitanja nastala analizom etničke strukture stanovništva u SFR Jugoslaviji. Stanovništvo, 45(2), 7-24. DOI: https://doi.org/10.2298/STNV0702007H

Jović, D. (2011). Popis stanovništva: bitka za etnički status u postjugoslovenskim državama. Političke analize, 2(5), 36-45.

Knežević, A. (2011). Metodološki problem etnostatističke evidencije i etnodemografskih proučavanja stanovništva Srbije. Demografija, 8, 129-144.

Knežević, A. i Radić, N. (2016). Kategorizacija etničkog identiteta u popisima stanovništva: između teorijskih shvatanja i statističke prakse. Stanovništvo, 54(2), 59-81. DOI: https://doi.org/10.2298/ STNV161122010K

Mrđen, S. (2002). Narodnost u popisima. Promenljiva i nestalna kategorija. Stanovništvo, 40(1-4), 77-103.

Radovanović, S. (2007). Etnička struktura Kraljevine Jugoslavije u kontekstu nacionalne politike jugoslovenstva. Demografija, 4, 129-140. (http://demografija.gef.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2018/02/ Dem42007-9.-Radovanovic-S..pdf)

Raduški, N. (2007). Metodološki aspekti i problem u istraživanju etničke strukture stanovništva. Teme, 31(4), 687-702. (http://teme2.junis.ni.ac.rs/public/journals/1/previousissues/teme4-2007/teme42007-03.pdf)

Republički zavod za statistiku. (2003). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 2002. Knjiga 1. Nacionalna ili etnička pripadnost. Beograd: Republički zavod za statistiku.

10. Republički zavod za statistiku. (2011). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. godine. Vodič za popisivače. Beograd: Republički zavod za statistiku. 11. Republički zavod za statistiku. (2012). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Republici Srbiji. Knjiga 2. Nacionalna pripadnost. Beograd: Republički zavod za statistiku. 12. Savezni zavod za statistiku.(1991). Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije 1981. Knjiga 1. Beograd: Savezni zavod za statistiku. 13. Savezni zavod za statistiku. (1994). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 1971. godini. Knjiga 2. Nacionalni sastav stanovništva SFR Jugoslavije. Beograd: Savezni zavod za statistiku. 14. United Nations. (2006). Conference of European Statisticians Recommendations for the 2010 Censuses of Population and Housing. New York, N. Y.; Geneva: United Nations. 15. Weber, M. (1968). Economy and Society. Berkeley, CA.: University of California Press.

700 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Arsenović, D., Ivkov Džigurski, A.: Nacionalna pripadnost stanovništva kroz popise: metodološko i političko pitanje

ETHNICITY IN CENSUSES: METHODOLOGICAL AND POLITICAL ISSUE ABSTRACT Involving Census data in analytic, experts and scientific findings is hampered by changes in Census methodology, but also due to the in territorial and administrative changes. According to the international recommendations, question about ethnicity is not among the so-called core characteristic and each country decides independently whether it will be collected or not. Despite thus, question about ethnicity is characterized as one of the most complexed and very sensitive issue, which confirmed and due to previous Censuses in Former Yugoslavia and after in Serbia. This paper analyzed ethnicity through Censuses from 1948 to 2011, ethnic issues, and changes of ethnic category, as well as main reasons for changes in number of category. Due to the fact that ethnicity is very close and strong related with politics system in country, analysis and usage of data about ethnicity require strong alert. Data about ethnicity is very valuable and inevitable in findings and better understanding of cultural diversity of the population, migration flows, natural growth, but also and position of ethnic groups in society, therefore, it is important to improve understanding about general and structural factors involved in buildings of data about ethnicity. Key words: Ethnicity, census, population, ethnic categorization, Serbia

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 701

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Smiljana Đukičin Vučković Darko Gavrilović Ljubica Ivanović Bibić Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo; Novi Sad, Srbija

POLNA I STAROSNA STRUKTURA KAO FAKTOR ODRŽIVOSTI RUMUNSKE POPULACIJE U VOJVODINI SAŽETAK U razmatranju opstanka i održivosti određene populacije značajnu ulogu ima poznavanje polne i starosne strukture stanovništva. Pripadnici jedne etničke grupe na određenom prostoru imaju brojna zajednička obeležja. Demografska obeležja jednog naroda zajedno sa istorijskim, političkim, socijalnim i etnološkim karakteristikama bitno određuju njegovu budućnost. U proteklih nekoliko decenija desila se velika promena u starosnoj strukturi stanovništva Srbije i Vojvodine. Ove promene nisu zaobišle ni pripadnike manjinskih etničkih grupa u Vojvodini. Nastanjivanje istog geografskog prostora, uz česte migracije i slična istorijska zbivanja uticali su na bliskost i međusobnu povezanost rumunskog i drugih naroda u Vojvodini. Popisi stanovništva posle Drugog svetskog rata ukazuju na opadanje broja rumunske populacije u Vojvodini. Prema popisu 1948. godine u Vojvodini je bilo 57 999, godine 1981. zabeleženo je 47 289, a prema popisu iz 2011. godine svega 25 410 Rumuna. Ova pojava praćena je i starenjem rumunskog stanovništva. U većini opština u Vojvodini proces starenja stanovništva je sve izraženiji. Udeo starih lica u rumunskoj populaciji se povećava u posleratnim popisima, a istovremeno se beleži smanjenje udela mladog stanovništva. Rad analizira polnu i starosnu strukturu rumunskog stanovništva Vojvodine, kao i uticaj pomenutih struktura na održivost rumunske populacije. Rezultati i zaključci su pokazatelji budućih demografskih trendova kod manjinskih etničkih grupa na prostoru Vojvodine. Ključne reči: polna struktura, starosna struktura, etničke grupe, Rumuni, Vojvodina

UVOD Istraživanja koja se baziraju na analizama demografskih parametara određene nacionalne manjine u velikoj meri mogu da daju ne samo sliku o trenutnom stanju u toj populaciji, već da daju i određene prognoze i identifikuju probleme koji će se javiti u toj populaciji u budućnosti. Demografska održivost svake nacionalne manjine zavisi u najvećoj meri od nataliteta, mortaliteta i migracijskih odlika te manjine (Arsenović i Đurđev, 2012; Arsenović, Đurđev i Dragićević, 2011). Vojvodina je veoma specifičan prostor zbog svog etničkog šarenila i zbog toga su istraživanja nacionalnih manjina na ovom prostoru značajna, jer u velikoj meri mogu da daju smernice za razvoj, ali i da ukažu na neke od ključnih problema u njoj. Na taj način istraživanja ukazuju na glavne probleme održivosti i prilagođavanja nacionalnih manjina na postojeće demografske probleme i tendencije (Ivkov, 2006).

702 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Đukičin Vučković, S. et al.: Polna i starosna struktura kao faktor održivosti Rumunske populacije u Vojvodini

Rumuni su narod koji vekovima naseljava prostor Vojvodine i koji prema popisnim podacima iz 2011. godine broji 25.410 stanovnika (Republički zavod za statistiku, 2012). Već nekoliko popisa unazad demografski pokazatelji ove manjine upozoravaju na smanjenje njihovog broja, nizak natalitet i fertilitet, migriranje u matičnu zemlju i druge zemlje kao i asimilaciju sa ostalim stanovništvom u Vojvodini. Ono na šta takođe upozorava statistika jeste starenje rumunskog stanovništva u Vojvodini koje ozbiljno preti da ugrozi ovu manjinu. Jedna od glavnih odlika stanovništva koje naseljava prostor Vojvodine jeste starenje pa se tako i Rumuni u potpunosti uklapaju u postojeće demografsko stanje u Vojvodini. Ako se zna da je starenje stanovništva posledica niskog nataliteta i fertiliteta kojima se i migracije mogu dodati kao faktor, onda je starenje stanovništva Vojvodine daleko dublji i ozbiljniji problem (Đurđev, Arsenović i Dragin, 2010). Rad daje osvrt na polnu i starosnu strukturu rumunske nacionalne manjine sa aspekta održivosti i pokazuje da se rumunsko stanovništvo po svojim demografskim odlikama uklapa u vojvođanske demografske odlike i deli iste probleme kao i ostalo stanovništvo Vojvodine.

PREGLED ZNAČAJA ISTRAŽIVANJA POLNE I STAROSNE STRUKTURE Biološke strukture stanovništva su veoma važne i najtešnje povezane sa ostalim strukturama, kretanjem stanovništva kao i sa održivošću jednog naroda. Polna struktura direktno je povezana sa polom novorođene dece, selektivnosti migracija prema polu i selektivnosti mortaliteta prema polu. Broj muške novorođene dece veći je od broja ženske novorođene dece, ali je i smrtnost muške novorođenčadi veća, pa se vremenom, do reproduktivnog doba, broj muškaraca i žena u populaciji izjednačava. U starijim godinama broj žena je obično veći od broja muškaraca (Arsenović, i Đurđev, 2012; Arsenović i sur., 2011; Đurđev, 2001). Osnovni faktori starosne strukture su natalitet, mortalitet i migracije. Natalitet deluje pozitivno, a mortalitet negativno na starosnu strukturu stanovništva. Migracije češće odvode mlado stanovništvo, tako da u domaćem stanovništu povećavaju srednju starost, a u useljeničkom kraju smanjuju srednju starost stanovništva. Analiza starosne strukture stanovništva važna je sa stanovišta održivosti jedne populacije (Heiborn, 1994). Kroz starosnu strukturu se najbolje vidi demografski razvitak neke populacije u toku dužeg vremenskog perioda. U starosnoj strukturi jasno se uočavaju istorijske, kulturne, socijalne i druge prilike u jednoj populaciji. Značaj istraživanja starosnih struktura dolazi do izražaja u analizi smrtnosti i fertiliteta stanovništva (Solarević, 2016), ali i u ispitivanju migracija. Svi ovi pokazatelji su povezani i zajedno su važan činilac održivosti populacije. Postoje tipovi starosne strukture karakteristični za faze u demografskom razvoju. Izdvajaju se tri tipa: progresivni, stacionarni i regresivni. Prema Sundebergu (Malmberg, 1994) progresivni biološki tip stanovništva ima 40 % stanovništva starog (0-14 godina), 50 % stanovništva starosti od 15 do 49 godina i 10 % stanovništva starog 50 i više godina. Kod progresivnog tipa obično su natalitet i mortalitet na visokom nivou, a starosna struktura je izrazito mlada. Stacionarni biološki tip čini populacija koja ima 33 % stanovništva starog od 0-14 godina, 50 % stanovništva starog 15 do 49 godina i 17 % stanovništva starijeg od 50 godina. Za stacionarni tip je karakteristično da su stope nataliteta i mortaliteta izjednačene, što utiče na stvaranje specifične starosne strukture, koja se više ne odlikuje visokim udelom mladog stanovništva. Regresivni biološki tip čine one populacije kod kojih je udeo stanovništva starog do 0 do 14 godina do 20 %, stanovništva starog od 15 do 49 godina 50 % i stanovništva starijeg od 50 godina 30 %. Kod regresivnog tipa karakterističan je niži udeo mladog i mlađeg sredovečnog stanovništva (Đurđev, 2001). Definisanje i svrstavanje određene populacije u neki od navedenih tipova pomaže u razumevanju i prognoziranju održivosti te populacije. Zbog toga su istraživanja ovih demografskih parametara veoma važne.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 703

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

ETNOGENEZA RUMUNSKOG NARODA I NASELJAVANJE PROSTORA DANAŠNJE VOJVODINE Pretpostavlja se da su Rumuni narod koji je nastao od Tračana, naroda indoevropskog porekla. Tračani su naseljavali istočne delove Balkanskog poluostrva i Malu Aziju i bili su narod koji se delio na više plemena od kojih su za formiranje rumunskog naroda najznačajniji bili Geti i Dačani. Smatra se da su današnji Rumuni nastali direktno od romanizovanih Dačana, uz međusobne uticaje sa Južnim Slovenima. Rumuni danas govore rumunskim jezikom koji pripada grupi istočnoromanskih jezika (Vlahović, 1984). Za razumevanje etnogeneze rumunskog naroda potrebno je imati u vidu veoma burna istorijska dešavanja na prostoru koji je naseljavalo ovo stanovništvo. Veoma snažan uticaj na formiranje rumunskog naroda imali su Rimljani koji su vrlo rano došli u interakciju sa Dačanima i pokorili ih. Uticaji Rimljana na Dačane pristuni su sve do pojave Slovena i Avara u VI veku, kada su ovi narodi počeli da vrše veoma jake uticaje na Dačane (Ocetea, 1979; Popi, 1976). Prvu snažniju državu Rumuni osnivaju u XIV veku, a u toku XV i XVI veka Rumuni vode veoma teške ratove sa Turcima. Stihijske migracije rumunskog stanovništva pred turskim zulumom, ali i zbog ekonomskih razloga ka teritorijama Srbije, Makedonije i Grčke, kao i plansko naseljavanje Rumuna u zapadni deo Banata (Vojvodina), od strane bečkog dvora, najviše su uticali na današnju rasprostranjenost Rumuna na prostoru Srbije. Plansko naseljavanje Rumuna na prostor današnje Vojvodine, doprinelo je njihovom naseljavanjui većoj koncentraciji u ovom delu Panonske nizije. Nepostojanje neke veće prirodno geografske barijere i blizina države matice, uticali su da je koncentracija Rumuna najveća u južnom i jugoistočnom Banatu. Prva rumunska naselja na teritoriji srpskog dela Banata, pominju se veoma rano (XIV vek). Međutim, najveće doseljavanje Rumuna na prostor današnje Vojvodine je od XVII do XIX veka (Hitchins, 1974; Maran, 2011; Simović, 1924). Rumuni naseljeni na teritoriji Vojvodine nisu jedinstveni po svom poreklu. Na osnovu istorijskih izvora i lingvističko-etnoloških istraživanja razlikuju se tri grupe Rumuna u Vojvodini: Banaćani, Transilvanci i Oltenci. Njihova naselja nisu strogo odvojena, već su izmešana i pojednina naselja imaju dve pa čak i sve tri grupe rumunskog naroda. Banaćani predstavljaju rumunsko stanovništvo koje se može smatrati autohtonim za Banat, bez obzira na njihovo preseljenje iz planinskih oblasti u nizijski deo. Kao posebnu grupu treba izdvojiti rumunsko stanovništvo brdskih naselja u zaleđini Vršca, jer je ono po svojim običajima, kulturi i dijalektu srodnije sa Rumunima iz karpatskih predela, nego sa svojim susedima u Panonskoj niziji. Naselja koja su formirali Rumuni iz ove grupe treba smatrati za najstarija rumunska naselja na teritoriji Vojvodine. Ona datiraju iz predturskog perioda. Transilvanci ili Erdeljci su rumunsko stanovništvo koje je naseljeno iz predela severno i severoistočno od Moriša tj. iz Transilvanije. Ovo stanovništvo je naselilo područje današnje Vojvodine bežeći od feudalnih obaveza. Oltenci su u Vojvodinu došli iz Oltenije, koja se često nazivala i Mala Vlaška. U delove Vojvodine su najčešće stizali sekundarnim migracijama i to iz rumunskog dela Banata. Najčešći pokretač na seobe ove grupe Rumuna bio je tursku zulum. Ovo je najmanje zastupljena grupa Rumuna u Vojvodini (Kicošev, 1991; Maluckov, 1985). Rumuni su tokom čitavog perioda doseljavanja u Vojvodinu, najviše naseljavali Banat, a znatno manje Bačku i Srem. Deo Rumuna koji je naseljavao Bačku i Srem je zbog udaljenosti od matične zemlje asimilovan. Kada se govori o Rumunima u Vojvodini u novijoj istoriji, misli se prevashodno na Rumune koji naseljavaju Banat. Prema svom položaju rumunska naselja se mogu podeliti u tri grupe. Prvoj grupi pripadaju seoska naselja sa srednjeg i donjeg toka Karaša i Nere i ove Rumune nazivaju „goranima”. Veća naselja oko Alibunara čine drugu grupu, a njihove stanovnike nazivaju „paorima” ili „graničarima”, jer je ovde nekada bila vojna

704 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Đukičin Vučković, S. et al.: Polna i starosna struktura kao faktor održivosti Rumunske populacije u Vojvodini

granica. Treću grupu čine naselja u srednjem delu Banata, oko Zrenjanina i ovi Rumuni se nazivaju „Rumuni sa pustare” (Bjeljac i Nikitović, 2005; Kicošev, 1991).

METODOLOŠKA OBJAŠNJENJA Godine 1869. državna statistika Kraljevine Ugarske vrši prvi popis koji je obuhvatio celokupno stanovništvo Vojvodine. Ovo je bio prvi popis čiji podaci omogućavaju sigurnije demografske analize. Postojanje preciznih podataka o rumunskoj populaciji u Vojvodini otežava i njihova asimilacija sa domaćim stanovništvom. Tek popisi posle Drugog svetskog rata daju u potpunosti odgovarajuću nacionalnu strukturu stanovništva, a starosna struktura pokazuje niz neusaglašenosti, jer su starosne grupe menjane prema različitim metodologijama popisa (Đurđev i sur, 2010; Ivanović Bibić, Đurđev i Arsenović, 2014; Kicošev, 1991; Rašević, 2010). Zbog pomenute neusaglašenosti u starosnim kategorijama, za potrebe ovog rada uzeti su podaci sa popisa 1971. godine i 2011. godine. Ovde posebno treba naglasiti da Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u Republici Srbiji ističeda je pravo pripadnika nacionalnih manjina da se podaci o njihovoj nacionalnoj pripadnosti upisuju u službene evidencije i zbirke podataka o ličnosti, u skladu sa posebnim zakonom (Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, SG 72/2009). Radi ujednačavanja popisne metodologije 1971. i 2011. godine rumunsko stanovništvo će u radu biti svrstano u pet velikih starosnih grupa (ispod 15 godina starosti, između 15 i 29 godina, između 30 i 49 godina, između 50 i 64 godina i stanovništvo starije od 65 godina). Na ovaj način moći će da se isprate promene koje su se dogodile u polnoj i starosnoj strukturiu proteklih četrdeset i više godina, i na osnovu ovoga se jasno može uočiti koliko je polna i starosna struktura važan faktor održivosti svake populacije.

KRETANJE BROJA RUMUNSKOG STANOVNIŠTVA U VOJVODINI, POLNA I STAROSNA STRUKTURA KAO FAKTORI ODRŽIVOSTI Posmatrajući broj Rumuna u Vojvodini po popisnim godinama, počevši od 1880. godine do 1910. godine, broj Rumuna prema popisnim godinama je rastao. Od popisa 1921. godine zapaža se smanjenje broja Rumuna u Vojvodini i ovaj trend smanjenja beleži se do popisa 2011. godine. Tabela 1. Broj Rumuna u Vojvodini po popisnim godinama Popisna godina

Broj Rumuna

Popisna godina

Broj Rumuna

1880.

62.608

1953.

57.225

1890.

67.473

1961.

57.259

1900.

72.873

1971.

52.987

1910.

76.765

1981.

47.289

1921.

69.078

1991.

38.832

1931.

63.372

2002.

30.419

1948.

57.999

2011.

25.410

Izvor: Kicošev, 1991; Republički zavod za statistiku, 2003; 2012.

Neznatno povećanje broja Rumuna u Vojvodini beleži se između popisa 1953. i 1961. godine. Na osnovu podataka iz tabele 1. vrlo jasno se uočava tendencija opadanja broja Rumuna u proteklih blizu sto godina. Ovo je prvi loš demografski pokazatelj održivosti rumunske manjine u Vojvodini.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 705

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Na osnovu podataka iz tabele 2. može se videti, kako je na početku i istaknuto, blago veći udeo muškog rumunskog stanovništva u prvoj starosnoj kategoriji po popisu 1971. godine. Ovo je posledica većeg broja muške novorođenčadi, ali ovde treba imati u vidu da se udeo muške i ženske dece do reproduktivnog doba skoro izjednači, tako da ova razlika bude neznatna. Razlika u udelu muškog i ženskog stanovništva, u korist ženske populacije, zapaža se i u starosnim grupama 30-49 godina i 50-64 godine. Ovo se može povezati sa činjenicom da su muškarci ove dve starosne grupe rađani pre i za vreme Prvog svetskog rata i Drugog svetskog rata, kao i između ova dva rata i učestovali u njima. Tabela 2. Polna i starosna struktura Rumuna u Vojvodini po popisu 1971. godine Starost

Ukupno

Udeo u %

Muško

Žensko

ispod 15

9.497

17,92

4.868

51,26

4.629

48,74

15-29

11.050

20,85

5.627

50,92

5.423

49,08

30-49

14.957

28,23

7.361

49,21

7.596

50,79

50-64

9.929

18,74

4.800

48,34

5.129

51,66

preko 65

7.554

14,26

3.201

42,37

4.353

57,63

ukupno

52.987

100,00

25.857

48,80

27.130

51,20

Izvor: Kicošev, 1991.

Zbog veće smrtnosti muškaraca u toku rata, ženska populacija u ovim grupama ima većinu. Takođe, veoma je važno uočiti i da je udeo ženskog stanovništva znatno veći u starosnoj grupi preko 65 godina, što je posledica dužeg životnog veka kod žena. Na osnovu tabele 3. ponovo se vidi veći udeo muškaraca u odnosu na udeo žena u prve dve starosne grupe prema popisu 2011. godine. Kako je već objašnjeno, veći udeo muške dece u prvoj starosnoj grupi, posledica je toga što se rađa veći broj muške dece, ali se udeo muške i ženske populacije u kasnijim godinama izjednači. Ovde takođe treba istaći da je udeo ženske populacije daleko veći u starosnoj grupi preko 65 godina, jer su žene dugovečnije. Tabela 3. Polna i starosna struktura Rumuna u Vojvodini po popisu 2011. godine Starost

Ukupno

Udeo u %

Muško

Žensko

ispod 15

3.224

12,69

1.665

51,64

1.559

48,36

15-29

4.211

16,57

2.219

52,70

1.992

47,30

30-49

6.612

26,02

3.296

49,85

3.316

50,15

50-64

6.055

23,83

3.007

49,66

3.048

50,34

preko 65

5.308

20,89

2.173

40,94

3.135

59,06

ukupno

25.410

100,00

12.360

48,64

13.050

51,36

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2011.1

Podaci iz tabele su iz 2011. godine i nisu publikovani u zvaničnim popisnim knjigama Republičkog zavoda za statistiku. Podaci za navedenih pet starosnih grupa su dostupni elektronski na zvaničnom sajtu Republičkog zavoda za statistiku.

706 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Đukičin Vučković, S. et al.: Polna i starosna struktura kao faktor održivosti Rumunske populacije u Vojvodini

Ako se porede rezultati popisa 1971. i 2011. godine, jasno se uočava smanjenje broja pripadnika rumunske manjine u Vojvodini u svim starosnim grupama, što značajno dovodi u pitanje budućnost i održivost ove populacije. Smanjenja su prisutna i kod muškog i kod ženskog stanovništva. Rezultate smanjenja pokazuje tabela 4. Tabela 4. Razlika u broju pripadnika rumunske manjine po popisima 1971. i 2011. godine Starost

1971.

2011.

Razlika 1971-2011.

ispod 15

9.497

3.224

6.273

15-29

11.050

4.211

6.839

30-49

14.957

6.612

8.345

50-64

9.929

6.055

3.874

preko 65

7.554

5.308

2.246

Izvor: Kicošev, 1991; Republički zavod za statistiku, 2011.

Kao što se može videti iz tabele 4. najveća su smanjenja u starosnim grupama ispod 15 godina, između 15 i 29 godina i između 30 i 49 godina. Ovo su veoma loši pokazatelji, jer smanjenja u broju Rumuna u Vojvodini utoliko su značajnija ukoliko je mlađe populacije, koja je reproduktivno sposobna, manje. Osnovni faktori starosne strukture su natalitet, mortalitet i migracije. Natalitet deluje pozitivno, ali ako se smanjuje udeo mladog, reproduktivno sposobnog stanovništva koje bi moglo povećati natalitet, time se dovodi u pitanje održivost populacije. Ovde treba uzeti u obzir da je mlađe stanovništvo i migracijski pokretljivije i da zahvaljujući mogućnostima za lakši odlazak u zemlje Evropske Unije, mlađe rumunsko stanovništvo napušta Vojvodinu, čime se javlja još jedan odliv dela rumunske nacionalne manjine. Među stanovništvom starim preko 50 godina takođe se zapaža značajno smanjenje u broju. Stopa maskuliniteta 1971. godine iznosila je 953,08 (Kicošev, 1991), a 2011. godine 947,13 (Republički zavod za statistiku, 2011). U posleratnim popisima javljali su se karakteristični viškovi ženskog stanovništva, neposredno posle rata, jer je muško stanovništvo daleko više stradalo (Kicošev, 1991). Posmatrajući stopu maskuliniteta u kasnijim popisnim godinama ovi viškovi se smanjuju. Prosečna starost Rumuna u Vojvodini 1981. godine je bila 36,21 godinu, a 2011. godine 44,5 godina što je značajan pokazatelj starenja ove populacije i značajan faktor za njenu dalju održivost (Republički zavod za statistiku, 2011). Iz tabela 2. i 3. vidi se mali je udeo stanovnika ispod 15 godina starosti i između 15 i 29 prema popisima 1971. i 2011. godine, što nepovoljno utiče na stanje starosne strukture i bitno utiče na održivost rumunske nacionalne manjine. Posebno treba istaći visok udeo stanovnika starosti između 30 i 49 godina kao i između 50 i 64 godine. Takođe je staro stanovništvo, preko 65 godina, veoma zastupljeno što dalje pogoršava ionako lošu starosnu strukturu. Ako pad fertiliteta i dalje bude prisutan, onda se može postaviti pitanjedaljeg normalnog obnavljanja stanovništva. Ovakva starosna struktura svrstava vojvođanske Rumune u duboko regresivni biološki tip.

ZAKLJUČAK Rumuni su narod koji od davnina naseljava Vojvodinu. Prva rumunska naselja i njihovo formiranje u Vojvodini i prevashodno u Banatu vezuju se još za srednji vek. Zbog duge tradicije i viševekovnog života na ovom prostoru Rumuni su jako važna nacionalna manjina u Vojvodini. Vojvodina se već decenijama suočava sa brojnim demografskim problemima od kojih su ključni problemi nizak natalitet, prirodni priraštaj i fertilitet, Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 707

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

emigracije stanovništva i njegovo starenje. Sve karakteristike koje ima autohtono vojvođansko stanovništvo ima i rumunsko manjinsko, zbog toga je održivost ovog stanovništva stavljena na još veći test zbog asimilacije, udaljenosti od matične zemlje i zbog izraženih emigracija. Smanjenje broja Rumuna u Vojvodini u poslednjih nekoliko popisa prvi je pokazatelj lošeg demografskog stanja ove manjine. Smanjenju broja treba dodati i nepovoljnu starosnu strukturu koja se u poslednjih nekoliko decenija znatno promenila na štetu Rumuna u Vojvodini. Značajno se smanjio udeo stanovništva starosti do 30 godina, a nasuprot tome visok je udeo stanovnika starosne dobi između 30 i 64 godine, ali i stanovnika preko 65 godina. Ovakvo stanje praćeno je niskim natalitetom i prirodnim priraštajem kao i vrlo izraženim emigracijama. Sve ovo zajedno u velikoj meri dovodi u pitanje održivost Rumuna kao nacionalne manjine u Vojvodini i svrstava je u duboko regresivni biološki tip. Ovo je odlika kompletnog stanovništva Vojvodine i Rumuni kao nacionalna manjina samo se potpuno demografski uklapaju u sredinu u kojoj se nalaze. Na ovaj način dovodi se u pitanje normalno obnavljanje stanovništva, ali i održivost Rumuna kao manjine.

Zahvalnost Rad je deo projekta: „Karakteristike fertiliteta kao faktora održivosti nacionalnih manjina u Vojvodini” (broj 142-451-2705/2018-01) koji je finansiran od strane Pokrajinskog sekretarijata za visoko obrazivanje i naučnoistraživačku delatnost Autonomne pokrajine Vojvodine.

Literatura 1.

Arsenović D. i Đurđev B. (2012). Karakteristike i izazovi starenja stanovništva Novog Sada. Zbornik radova Departmana za geografiju, turizam i hotelijerstvo, 41, 84-93.

Arsenović D., Đurđev B. i Dragićević V. (2011). Population Aging of Vojvodina Province – Demographic Challenges. Geographica Timisiensis, 20(1), 87-94.

Bjeljac, Ž. i Nikitović, V. (2005). Geografska rasprostranjenost Rumuna u Srbiji i Srba u Rumuniji. Actele simpozionului Banatul trecut istoric si cultural, Resita 2001, 2002, Resita 2003, 295-299.

Đurđev, B. (2001). Osnovne tehnike u demografiji. Beograd: Društvo demografa Jugoslavije.

Đurđev, B., Arsenović, D. i Dragin, A. (2010). Contemporary problems in studying population of Vojvodina Province. Acta Geographica Slovenica, 50(1), 115-129. DOI: 10.3986/AGS50105

Heiborn, M. (1994). Demographic factors and the demand for housing. Working Paper 1994:30. Uppsala: Department of Economics, Uppsala University.

Hitchins, K. (Ur.). (1974). The nationality problem in Austria-Hungary. Leiden: E. J. Brill.

Ivanović Bibić, Lj., Đurđev, B. i Arsenović, D. (2014). Starosna struktura stanovništva Šajkaške u drugoj polovini XX veka. U Lj. Krkljuš (Ur.), Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa Šajkaška – prostor, stanovništvo, prošlost (str. 137-152.). Novi Sad: Matica Srpska.

Ivkov, A. (2006). Folklorno nasleđe u turizmu Banata. Beograd: Zadužbina Andrejević.

10. Kicošev, S. (1991). Geografske i demografske karakteristike rumunske narodnosti u AP Vojvodini. Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet. 11. Malmberg, B. (1994). Age structure effects on economic growth: Swedish evidence. Scandinavian Economic History Review, 42(3), 279-295. DOI: 10.1080/03585522.1994.10415889 12. Maluckov, M. (1985). Rumuni u Banatu-etnološka monografija. Novi Sad: Vojvođanski muzej. 13. Maran, M. (2011). Rumuni u Vojvodini. Zrenjanin: Izdavaštvo ZKVR; Biblioteka Naučna knjiga. 14. Ocetea, A. (1979). Istorija rumunskog naroda. Novi Sad: Matica Srpska.

708 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Đukičin Vučković, S. et al.: Polna i starosna struktura kao faktor održivosti Rumunske populacije u Vojvodini

15. Popi, G. (1976). Rumuni u jugoslovenskom Banatu između dva rata (1918-1941). Novi Sad: Istitut za izučavanje istorije Vojvodine. 16. Rašević, M. (2010). O starenju i starosti u Srbiji. Zbornik Matice Srpske za društvene nauke, 131, 199-209. 17. Republički zavod za statistiku. (2003). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u 2002. Knjiga 1. Nacionalna ili etnička pripadnost podaci po naseljima. Beograd: Republički zavod za statistiku. 18. Republički zavod za statistiku. (2011). Stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti, starosti i polu po opštinama i gradovima. Beograd: Republički zavod za statistiku. Preuzeto sa http://www.stat.gov.rs/ sr-latn/oblasti/popis/popis-2011/popisni-podaci-eksel-tabele/ 19. Republički zavod za statistiku. (2012). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Republici Srbiji. Knjiga 1. Nacionalna pripadnost podaci po opštinama i gradovima. Beograd: Republički zavod za statistiku. 20. Simović, R. (1924). Etnografski pregled Vojvodine. Novi Sad: Učiteljsko društvo „Natošević”. 21. Solarević, M. (2016). Opadanje fertiliteta u Sremskoj Mitrovici. (Neobjavljena Doktorska disertacija). Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo, Novi Sad. 22. Vlahović, P. (1984). Narodi i etničke zajednice sveta. Beograd: Vuk Karadžić. 23. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Službeni glasnik Republike Srbije, broj 72/2009.

SEX AND AGE STRUCTURE AS A SUSTAINABILITY FACTOR OF ROMANIAN POPULATION IN VOJVODINA ABSTRACT The knowledge of sex and age structure of the population has a significant role in the consideration of survival and sustainability of the particular population. Demographic marks of one nation, together with historical, political, social and ethnological characteristics significantly determine its future. Over the past several decades there was a significant change in the age structure of the population in Serbia and Vojvodina. These changes affected members of the minority ethnic groups in Vojvodina as well. Inhabiting of the same geographical area, with frequent migrations and similar historical events influenced the closeness and interconnectedness of the Romanians and other nations in Vojvodina. The census taken after World War II shows a decrease in number of Romanian population in Vojvodina. According to the census from 1948 there were 57,999 Romanians, in 1981 - 47,289 and after the census in 2011 only 25,410 Romanians. This phenomenon is also followed by the aging of Romanian population. The process of population aging is becoming more expressed in most municipalities in Vojvodina. Number of old people in Romanian population is increasing in post-war censuses, and at the same time number of young population is decreasing. This paper analyzes sex and age structure of the Romanian inhabitants in Vojvodina as well as the influence of the mentioned structures on the sustainability of Romanian population. Results and conclusions are the indicators of the future demographic trends with minority ethnic groups in Vojvodina region. Key words: sex structure, age structure, ethnic groups, the Romanians, Vojvodina

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 709

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Anđelija Ivkov-Džigurski Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo ivkova@gmail.co

Jelena Milanković Jovanov Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo milankovicjovanov@gmail.com

Milica Solarevic Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo milica.solarevic@gmail.com

KARAKTERISTIKE FERTILITETA ETNIČKIH GRUPA VOJVODINE SAŽETAK Karakteristike fertiliteta postale su neizostavan deo mera populacione politike i planiranja porodice, strategija i ciljeva nacionalnog, regionalnog i lokalnog karaktera. Stopa fertiliteta dramatično je opala u poslednjih 50 godina, pa se danas sve evropske države suočavaju sa nivoom rađanja nedovoljnim za prostu zamenu generacija. Jedan od najnepovoljnijih trendova u Srbiji primećuje se u Vojvodini. Prema poslednjim zvaničnim podacima, opšta stopa fertiliteta u Vojvodini iznosila je 41,37 ‰, a prema popisu iz 2011. godine 39,51 ‰. Stopa ukupnog fertiliteta (SUF) iznosila svega 1,44 (a po popisu 2011. je 1,38), što je daleko ispod nivoa potrebnog za prostu reprodukciju stanovništva (2,1 dete po ženi). Predmet istraživanja ovog rada obuhvata opšte karakteristike fertiliteta u Vojvodini i karakteristike posmatrane prema etničkoj pripadnosti. Cilj rada je da se utvrde sličnosti i razlike u karakteristikama opšte i specifičnih stopa fertiliteta etničkih grupa u Vojvodini, što bi dalo značajan doprinos u segmentaciji mera populacione politike. U Vojvodini živi preko 26 etničkih grupa. Analiza u radu obuhvata 21 etničku grupu, prema raspoloživim podacima poslednjeg popisa 2011. Podaci su obrađeni komparativnom i deskriptivnom metodom, osnovnim demografskim tehnikama i prikazani grafički. Ključne reči: fertilitet, etničke grupe, Vojvodina, rađanje

UVOD Nizak fertilitet u razvijenim evropskim zemljama proizvod je modernizacije društva i veće afirmacije žena na polju obrazovanja. Prema Lestaeghe (2001), kako navode Rašević i Vasić (2017) povećan je broj žena koje se školuju, s višim nivoom obrazovanja rasle su i aspiracije za materijalnim dobrima u porodici što je dovelo do povećanog udela ženskog stanovništva na tržištu rada. Uzroci smanjenog rađanja ukazuju da su negativni trendovi u rađanju posledica odloženog rađanja prvog deteta, odnosno nerađanja uopšte (Živković, Lukić, Ivkov-Džigurski i Đekić, 2017), a do promene obrasca

710 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Ivkov-Džigurski, A. et al.: Karakteristike fertiliteta etničkih grupa Vojvodine

rađanja došlo je prvenstveno zbog toga što se ženska populacija sve češće opredeljuje za bračnu zajednicu krajem dvadesetih godina, čime je ujedno i odloženo prvorođenje u sve kasnijem reproduktivnom dobu. Poznato je da je pomeranje starosne granice u kojima pojedinci stupaju u brak opšti pokazatelj odloženog rađanja prvog i svakog narednog deteta u porodici. Ova pojava je itekako prisutna i na području Vojvodine. Od početka 21. veka došlo je do pojave niskog nataliteta i fertiliteta, veličine porodice i forme braka u Srbiji, a samim tim i u Vojvodini. Niske reproduktivne norme nisu samo odraz socio-ekonomskih faktora već i individualnih stavova (Mandić i Ivkov-Džigurski, 2018). Đurđev (2004a) je izdvojio u Srbiji niskonatalitetna područja (Centralna Srbija i AP Vojvodina) i visokonatalitetna, odnosno visokofertilitetna područja (AP Kosovo i Metohija i južni delovi Centralne Srbije). Međutim, on takođe postavlja i mnogo važnije pitanje na početku 21. veka koje se odnosilo na potreban broj dece u Republici Srbiji. Nivo rađanja dece ispod potreba proste zamene generacija koji traje više decenija je osnovni pokretač depopulacije i naglašenog starenja stanovništva Republike Srbije. Naime, stanovništvo Centralne Srbije i AP Vojvodine se od 1992., odnosno 1989. godine više ne obnavlja prirodnim putem (Đurđev, 2004b; Solarević, 2016). Predmet istraživanja ovog rada obuhvata opšte karakteristike fertiliteta u Vojvodini i karakteristike posmatrane prema etničkoj pripadnosti. Osnovni cilj rada je da se utvrde sličnosti i razlike u karakteristikama fertiliteta etničkih grupa u Vojvodini, što bi dalo značajan doprinos u segmentaciji mera populacione politike. Osnovna hipoteza rada zasnovana je na pretpostavci da nema velikih razlika u nivou fertiliteta između žena različitih nacionalnosti na području Vojvodine, već da skoro sve nacionalne zajednice imaju slične karakteristike, jer se najveći broj rođenja na ovim prostorima odvija ipak u kontekstu bračne zajednice (prema zvaničnim podacima Republičkog zavoda za statistiku 74,07 % rođenja u 2016. godini je realizovano u zakonski regulisanoj zajednici) u vrlo sličnim geografskim, ekonomskim i socijalnim uslovima (Mandić i Ivkov-Džigurski, 2018).

METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA Osnovni podaci koji su u okviru rada korišćeni su podaci popisne i demografske statistike Republičkog zavoda za statistiku. Pre svega su korišćena knjiga 1 o nacionalnoj pripadnosti i knjiga 6 sa podacima o fertilitetu iz 2011. godine, kao i podaci Demografske statistike za 2016. godinu. Urađena je analiza etničke strukture stanovništva posmatranog područja (Vojvodina) koja je prikazana tabelarno, a potom analiza stope ukupnog fertiliteta (SUF), kao i analiza srednjih godina rađanja. Na samom kraju je urađena analiza podataka ženskog stanovništva starog 15 i više godina prema broju živorođene dece prema podacima popisa 2011. godine.

ETNIČKA STRUKTURA STANOVNIŠTVA VOJVODINE Vojvodina predstavlja jedan od etnički najheterogenijih prostora u Evropi. Današnji etnički sastav rezultat je brojnih istorijskih događaja koji su se odvijali u poslednjih 300 godine, a koji su doprineli etničkom šarenilu savremene vojvođanske populacije. Etnički sastav Vojvodine počinje da se izgrađuje odlaskom Turaka sa ovih prostora, ali brojni ratovi, migracije, promene državnih granica su uticali na to da danas u Vojvodini živi više od 26 nacionalnih zajednica. Takva etnička šarolikost na malom prostoru predstavlja pravu retkost usled čega se Vojvodina izdvaja kao jedinstvena multikulturalna regija na prostoru Evrope.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 711

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Tabela 1. Nacionalna pripadnost stanovnika Vojvodine prema procentualnoj zastupljnosti (popis 2011.) Nacionalna pripadnost

Broj

(%)

Srbi

1289635

66,8

Mađari

251136

13,0

Slovaci

50321

2,6

Hrvati

47033

2,4

Romi

42391

2,2

Rumuni

25410

1,3

Crnogorci

22141

1,1

Bunjevci

16469

0,8

Rusini

13928

0,7

Jugosloveni

12176

0,6

Makedonci

10392

0,5

Ukrajinci

4202

0,2

Muslimani

3360

0,2

Nemci

3272

0,2

Albanci

2251

0,1

Slovenci

1815

0,1

Bugari

1489

0,1

Goranci

1179

0,1

Rusi

1173

0,1

Regionalna pripadnost

28567

1,5

Ostali

7660

0,4

Nisu se izjasnili

81018

4,2

Nepoznato

14791

0,8

1899022

100

SVEGA

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2012.

Danas većinu stanovnika Vojvodine čine Srbi, 1.289.635, odnosno 66,8 % stanovništva. Odlaskom Nemaca nakon Drugog svetskog rata, Srbi naseljavaju ovaj prostor u kolonizaciji nakon čega od relativne većine stanovnika Vojvodine, prerastaju u apsolutnu. Srbi se i u narednih šezdeset godina doseljavaju, posebno 90-ih godina 20. veka. Dolazeći iz visokofertilitetnih područja u niskofertilitetna, njihov fertilitet je ubrzano opadao (Đurđev, 1998). Srpsko stanovništvo u Vojvodini karakteriše nizak nivo fertiliteta i pad u broju stanovnika između poslednja dva popisa. Drugi po brojnosti na teritoriji Vojvodine su Mađari. Njihovo naseljavanje je intenzivno tokom 18. veka i nakon austro-ugarske nagodbe, 1867. godine. Karakteriše ih nizak fertilitet, visoka prosečna starost stanovništva i brojčano smanjenje. Danas ih na teritoriji Vojvodine živi 251.136 prema popisu iz 2011. godine, odnosno čine 13,0 % stanovništva Vojvodine. Slovaci predstavljaju treću etničku grupu po brojnosti na teritoriji Vojvodine. Njihovu kolonizaciju su podržavali i austrijski dvor i ugarske vlasti, pošto su se Slovaci isticali kao vredni i dobri radnici. Njihov broj je u stalnom opadanju od 1961. godine, po poslednjem popisu ih ima 50.321 i čine 2,6 % stanovništva.

712 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Ivkov-Džigurski, A. et al.: Karakteristike fertiliteta etničkih grupa Vojvodine

Hrvati su brojčano na četvrtom mestu. Na teritoriji Vojvodine živi 47.033 Hrvata po poslednjem popisu, odnosno oni čine 2,4 % stanovništva Vojvodine. Njihov broj opada usled migracija i nedovoljnog fertiliteta. Peta po brojnosti nacionalna zajednica su Romi, koja se od drugih etničkih grupa razlikuje visokim fertilitetom, znatno mlađom populacijom i konstantnim rastom u udelu vojvođanske populacije. Romska populacija se uvećala između dva poslednja popisa za 46 %, a prema poslednjem popisu u Vojvodini živi 42.391 Roma, što je 2,2 % stanovništva Vojvodine. Udeo ostalih nacionalnih zajednica u etničkom sastavu pojedinačno je manji od 2 % u ukupnom stanovništvu Vojvodine. Popisom su obuhvaćeni: Rumuni, Crnogorci, Bunjevci, Rusini, Jugosloveni, Mekedonci, Ukrajinci, Muslimani, Nemci, Albanci, Slovenci, Bugari, Goranci, Rusi i oni koji se izjašnjavaju prema regionalnoj pripadnosti. Udeo ostalih je 0,4 %. dok je neizjašnjenih 4,2 %. Nepoznatih prema poslednjem popisu je 0,8 %. Skoro sve nacionalne zajednice se na sličan način bore sa savremenim demografskim izazovima koji pogađaju i navedene brojnije etničke zajednice (nizak fertilitet, iseljavanje). Izuzetak predstavljaju narodi muslimanske veroispovesti (Albanci i Bošnjaci) kod kojih je između dva popisa zabeležen rast stanovništva (Čičevski, 2014; Republički zavod za statistiku, 2012).

REZULTATI I DISKUSIJA Na području Zapadne i Severne Evrope, tj. u visoko razvijenim zemljama je primetno odlaganje rođenja. Faktori koji utiču na odloženo rađanje su školovanje i ekonomska autonomija žena, povećano učešće na tržištu rada, visoke aspiracije za materijalnim dobrima koje utiču na potrebu za još jednim prihodom u okviru porodice (doprinose kao faktor zapošljavanja žena), investiranje u profesionalnu karijeru, Drugi razlozi su partnerski odnosi, promene sistema vrednosti društva u kojem živimo, hedonizam, sloboda, uslovi stanovanja i ekonomska neizvesnost (Lestaeghe, 2001; Söderberg, Christensson, Lundgren i Hildingsson, 2015). Ova slika se prenosi i na zemlje Centralne i Istočne Evrope, pa su tako Litvanija, Poljska, Slovačka, Bosna i Hercegovina i Moldavija postale zemlje s najnižim nivoom plodnosti (Billari, 2008). Stopa ukupnog fertiliteta (SUF). Prema podacima iz 2002. godine na području Republike Srbije stopa ukupnog fertiliteta (SUF) je imala vrednost 1,46, da bi 2011. godine ona iznosila 1,35. U 2013. godini nivo fertiliteta u Srbiji bio za 31 % niži od nivoa koji je potreban za zamenu generacija, što je ostala tendencija i u 2016. godini. Te 2016. vrednost SUF-a je iznosila 1,45 što je ispod evropskog proseka od 1,6 deteta po ženi (Pison, 2015; Rašević i Vasić, 2017). Na području Vojvodine vrednost SUF-a je na početku 21. veka imala vrednost 1,44; da bi ta vrednost 2011. Grafikon 1. Stopa ukupnog fertiliteta (SUF) u Vojvodini od 2000. do 2016. godine godine takođe zabeležila znatan pad od 1,35; a 2016. godine iznosila 1,45 što je takođe ispod evropskog proseka.

Izvor: Republički zastatistiku, statistiku, 2016. Izvor: Republičkizavod zavod za 2016.

Grafikon 1. Stopa ukupnog fertiliteta (SUF) u Vojvodini od 2000. do 2016. godine Pored niskih karakteristika fertiliteta, naglašenih za tendenciju depopulacije jedna od

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 713

najistaknutijih demografskih karakteristika regiona Vojvodine u poslednjih nekoliko decenija je

odlaganje rađanja. Ova pojava u Vojvodini, imajući u vidu niske reproduktivne norme i nivo

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Pored niskih karakteristika fertiliteta, naglašenih za tendenciju depopulacije jedna od najistaknutijih demografskih karakteristika regiona Vojvodine u poslednjih nekoliko decenija je odlaganje rađanja. Ova pojava u Vojvodini, imajući u vidu niske reproduktivne norme i nivo fertiliteta ispod nivoa zamene generacije od druge polovine 20. veka je neka vrsta nasleđa kulturnog modela koji postoji u ovom regionu mnogo duže (Veljović i Paunović, 2014). Da bi se prosta reprodukcija stanovništva ostvarila, potrebno je da se jedna žena u svom fertilnom periodu nadomesti jednim ženskim detetom, odnosno da neto stopa reprodukcije (R○) bude jedan (Đurđev, 2004b), da bi neto stopa reprodukcije u Vojvodini bila jedan, potrebno je da svaka žena u proseku rađa oko 2,1 dete. Srednje godine rađanja prvog deteta. Kao što je pomenuto, starost je osnovni pokazatelj odloženog rađanja. Promene u fertilitetu po redu rođenja direktno zavise od trendova u kretanju srednjih godina rađanja, naročito, prvog deteta. Modernizacija društva, koja se očitava u mnogo većem broju građana koji pohađaju srednje škole i fakultete, pomerila je sklapanje brakova ka evropskom modelu, dok se rađanje dece odvija u starijem uzrastu (Đurđev, 2004b). Starost majki prilikom rađanja prvog deteta 2000. godine u Republici Srbiji je bila 26,5 godina, da bi njena vrednost u 2016. godini iznosila 29,1 godinu. Ta vrednost za Vojvodinu je iznosila 2000. godine 24,7 godina, da bi u 2016. godini dostigla 29,3 godine, što ukazuje na mnogo brži rast prosečne starosti u Vojvodini u odnosu na Srbiju uopšte (Republički zavod za statistiku, 2016). U Vojvodini, kao niskofertilitetnim području, najviše stope fertiliteta su do polovine 20. veka ostvarivane u starosnoj kohorti žena 20 – 24 godine, a zatim u kohorti 25 – 29 godina. Ono što je karakteristično za period 1991. – 2000. godine je znatno smanjenje udela u živorođenju žena starosti 20 – 24 godine, a povećanje unutar kohorte starosti 25 – 29 godina starosti (Srećković, 2004). Početkom ovog veka reproduktivnu ulogu preuzele su žene starosti 25 – 29 godina, a evidentan je porast broja živorođenih i u ostalim petogodištima 30 – 34, 35 – 39 godina (Mandić i Ivkov-Džigurski, 2018). U poslednjoj deceniji se u ovim petogodištima javljaju „viškovi” živorođenih. Međutim, oni nisu dovoljni da nadoknade nedostatak u ranijim petogodištima. Tabela 2. Srednje godine rađanja u Vojvodini prema redu rođenja živorođene dece 2000, 2010 i 2016. Ukupno

prvo

drugo

treće

četvrto

peto

šesto

sedmo

osmo

deveto i više

2000.

26,5

24,7

27,6

30,4

31,2

31,8

33,1

34,1

33,4

37,7

2010.

28,3

26,9

29,0

30,6

31,3

33,2

34,2

37,5

2016.

29,3

27,9

30,1

31,5

31,0

32,0

32,4

33,1

35,5

36,1

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2016.

Takođe, posmatrajući prosečnu starost majke prema redu rođenja živorođene dece u Vojvodini tokom 21. veka, uočava se pomeranje starosne granice kako kod prvog deteta, tako očekivano i kod drugog i trećeg, da bi nakon toga vrednosti varirale, pa je zabeležena pojava oscilacija srednjih godina rađanja posebno kod rađanja osmog i devetog deteta (s tim da su sve vrednosti ispod 38 godina). Prema poslednjem popisu udeo žena starih 15 i više godina koje nisu učestvovale u reprodukciji na području Vojvodine 2011. godine iznosio je 219.375, što je činilo čak 25,6 % ili četvrtinu ukupnog broja žena u fertilnom periodu, a što je približno vrednostima za Republiku (25,7 %). Preostalih 74,4 % žena (637.864) su učestvovale u rađanju, a od toga je 57,02 % je rodilo 2 dece, 26,81 % samo jedno dete, 11,96 % troje, a svega 2,66 % četvoro, odnosno 1,55 % petoro i više dece.

714 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Grafikon 2. Žensko stanovništvo staro 15 i više godina Ivkov-Džigurski, al.: Karakteristike fertiliteta etničkih grupa Vojvodine prema brojuA. et živorođene dece (popis 2011.)

11,96%

57,02%

2,66%

1,55%

26,81%

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2013.

Grafikon 2. Žensko stanovništvo staro 15 i više godina prema broju živorođene dece (popis 2011.)

KARAKTERISTIKE FERTILITETA NACIONALNIH ZAJEDNICA U VOJVODINI

Socijalni faktori igraju značajnu ulogu u stvaranju razlika u visini plodnosti među razli-čitim nacionalnim grupama. Pored socijalnih faktora na visinu plodnosti utiču i pojedine etničke karakteristike. Tu se posebno Izvor: Republički zavod za statistiku, 2013. misli na sociokulturne faktore, kao što su razni socijalni običaji, moralni kodeksi ili religiozne doktrine. Njihova povezanost sa fertilitetom je moguća preko normi o sklapanju bračne zajednice (godine pri stupanju u brak, rasprostranjenost celibata, ponovno sklapanje braka udovice) ili neposrednog uticaja na broj rođenja u bračnoj zajednici Takođe, uloga etničkog faktora verovatno dolazi do izražaja i kroz razlike u postojanosti KARAKTERISTIKE FERTILITETA NACIONALNIH ZAJEDNICA U VOJVODINI tradicionalnih stavova na području reprodukcije, u uslovima kada se pod uticajem savremenog socioekonomskog razvoja menja sredina u kojoj etničke grupe ili njeni delovi žive (Breznik, Mojić, Rašević i Rančić, 1972). Etnička diferencijacija nivoa fertiliteta stanovništva Srbije izražena je duži niz godina. Nacionalne zajednice u Srbiji mogu se grupisati prema reproduktivnom ponašanju na one zajednice koje su prihvatile savremeni Socijalni faktori igraju značajnu ulogu u stvaranju razlika u visini plodnosti međ reproduktivni model ponašanja i na one koje to još uvek u potpunosti nisu (Mihajlović, 2015). Na području Vojvodine većina nacionalnih zajednica je prihvatila to ponašanje. čitim nacionalnim Pored socijalnih faktora visinu plodnosti utiču i pojedine Posmatrajući Tabelu 3. uočavagrupama. se da najveći prosečan broj živorođene decena beleže Albanke (3,02), Romkinje (2,94), Muslimanke (2,50), Goranke (2,39) i Vlahinje (2,20); dok najmanji prosečan broj živorođene dece beleže Bunjevke i Mađarice sa 1,91 detetom i Jugoslovenke sa 1,89. Udeo žena starih 15 i više godina koje nisu učestvovale u reprodukciji kreće od 15,71 % kod Vlahinja do čak 32,72 % kod Crnogorki. Podaci dati u Tabeli 3. nam jasno ukazuju na činjenicu da ima razlika u nivou fertiliteta između žena različitih nacionalnosti na području Vojvodine. Sa većim brojem živorođene dece izdvajaju se žene čiju etničku pripadnost karakterište tradicionalno visok fertilitet, gde spadaju pre svega Albanke, dok se za njima izdvajaju Romkinje, Muslimanke, Goranke i Vlahinje (koje zajedno čine oko ¼ ženske fertilne populacije), dok kod ostalih etnickih grupa nema vecih razlika. U prilog gore navedenom ide i udeo zena koje su rodile 5 i vise dece, sto je prikazano u narednoj tabeli, gde se može uočiti da se žene pomenutih nacionalnosti češće odlučuju da rode veći broj dece u odnosu na žene ostalih nacionalnosti.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 715

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Tabela 3. Žensko stanovništvo Vojvodine staro 15 i više godina prema broju živorođene dece i nacionalnoj pripadnosti (popis 2011.) Ukupno

Nije rađala (%)

Prosečan broj živorođene dece (do trenutka Popisa)

Albanke

662

30.06

3.02

Romkinje

13805

20.93

2.94

Muslimanke

1436

20.75

2.50

Goranke

452

24.34

2.39

Vlahinje

15.71

2.20

Nacionalna pripadnost

PodaciCrnogorke dati u Tabeli 3. nam 8839 jasno ukazuju na činjenicu da ima2.16 razlika u nivou fertiliteta 32.72 Bošnjakinje

276

26.81

2.12

Ukrajinke

2013

22.40

2.07

između žena različitih nacionalnosti na području Vojvodine. Sa većim brojem živorođene dece izdvajaju se žene čiju etničku pripadnost Rusinke 6329 karakterište 22.50tradicionalno visok 2.03 fertilitet, gde spadaju Makedonke

5012

17.38

2.02

Bugarke

661

18.76

2.00

pre svega Albanke, dok se za njima izdvajaju Romkinje, Muslimanke, Goranke i Vlahinje (koje 23151 2.00 zajedno čine Slovakinje oko ¼ ženske fertilne populacije), 19.49 dok kod ostalih etnickih grupa nema vecih

razlika.

Hrvatice

24453

20.10

2.00

Nemice

1622

18.19

1.97

Slovenke 19.10su rodile 5 i vise 1.97dece, sto je prikazano u U prilog gore navedenom ide916 i udeo zena koje Rumunke

11491

20.09

1.96

Srpkinje

568053

26.83

1.95

632 nacionalnosti. 22.15 veći broj deceRuskinje u odnosu na žene ostalih

1.95

narednoj tabeli, gde se može uočiti da se žene pomenutih nacionalnosti češće odlučuju da rode Bunjevke

7917

20.70

1.91

Mađarice

117946

20.05

1.91

Jugoslovenke 561915 i više godina 22.00 koje su rodile 1.89 Grafikon 3. Udeo žena starih 5 i više dece (%) Izvor: Republički zavod za statistiku, 2013.

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2013. Izvor: Republički zavod za statistiku, 2013.

Grafikon 3. Udeo žena starih 15 i više godina koje su rodile 5 i više dece (%)

716 Zbornik radova znanstveno-stručne Čak 11,2 Međunarodne % žena romske i 10,4 % albanskekonferencije nacionalnosti starih 15 i više godina rodilo

petoro i više dece. S druge strane pripadnice rusinske, srpske, makedonske i mađarske zajednice

Ivkov-Džigurski, A. et al.: Karakteristike fertiliteta etničkih grupa Vojvodine

Čak 11,2 % žena romske i 10,4 % albanske nacionalnosti starih 15 i više godina rodilo petoro i više dece. S druge strane pripadnice rusinske, srpske, makedonske i mađarske zajednice karakterišu značajno niže reproduktivne norme. S tim u vezi žene pomenutih nacionalnosti se najčešće odlučuju da rode dvoje, odnosno jedno dete, dok je procenat onih žena koje se najčešće odlučuju da rode veći broj dece veoma mali. Taj procenat je naročito mali kod žena rusinske, srpske i makedonske nacionalnosti, gde je prema podacima popisa sprovedenog 2011. godine svega 0,9 % žena starih 15 i više godina rodilo petoro i više dece. Prikazane razlike su najvećim delom posledica velikih razlika u starosnoj strukturi po nacionalnosti žena starih 15 i više godina. Udeo žena kod pomenutih nacionalnih zajednica je najveći upravo u mlađim starosnim grupama, pa je to uticalalo da udeo žena koje nisu rađale bude viši kod pomenutih nacionalnosti (jedini izuzetak predstavljaju žene romske nacionalnosti, koje veoma rano ulaze u proces reprodukcije stanovništva) (Mihajlović, 2015; Republički zavod za statistiku, 2013).

ZAKLJUČAK U Vojvodini kao niskofertilitetnom području uočava se konstantno povećanje srednjih godina rađanja prvog deteta, što je posledica procesa odlaganja rađanja. Povećanje prosečne starosti majke pri prvorođenju bilo je najvećeg intenziteta u prvoj deceniji XXI. veka, što se može tumačiti kao posledica ulaska Srbije u proces druge demografske tranzicije. Uočeno je smanjenje SUF-a tokom čitavog posmatranog perioda i što je dovelo do kontinuiranog pada udela žena koje su rodile veći broj dece u populaciji žena koje su učestvovale u reprodukciji, kao i činjenice da su vrednosti SUF ispod evropskog proseka i nedovoljne za prostu reprodukciju stanovništva. Kod analize po nacionalnim zajednicama uočava se neznatna razlika među ¾ nacionalnih zajednica koje imaju karakteristike niskog fertiliteta, dok samo ¼ ima karakteristike visokog fertiliteta. Kao što i Mihajlović (2015) navodi u narednom periodu može se očekivati da će doći do značajnijeg smanjenja udela žena sa većim brojem dece čak i kod žena čije etničke grupe karakteriše tradicionalno visok fertilitet kao posledica dugoročnog pada stopa rađanja i završetka procesa tranzicije fertiliteta. Neophodno je merama populacione politike podstaći veći broj rađanja dece drugog i trećeg reda rođenja, čime bi stopa feriliteta premašila nivo proste reprodukcije. Naredna istraživanja biće usmerena na reproduktivno ponašanje i karakteristike fertiliteta pojedinačnih etničkih grupa u Vojvodini.

Zahvalnost Ovo istraživanje deo je projekta br. 142-451-2705/2018-01 koji finansira Pokrajinski sekretarijat za visoko obrazovanje i naučnoistraživačku delatnost AP Vojvodine. Veliku zahvalnost dugujemo Mađarskon nacionalnom savetu koji nas je podržao prilikom apliciranja za projekat.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 717

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Literatura 1.

Billari, C. F. (2008). Lowest-Low Fertility in Europe: Exploring the Causes and Finding Some Surprises. The Japanese Journal of Population, 6(1), 2-18. (http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=1 0.1.1.551.2865&rep=rep1&type=pdf)

Breznik, D., Mojić, A., Rašević M. i Rančić, M. (1972). Fertilitet stanovništva u Jugoslaviji. Beograd: Institut društvenih nauka; Centar za demografska istraživanja.

Čičevski, T. (2014). Tempo efekat i fertilitet u Vojvodini. (Neobjavljeni diplomski rad). Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo, Novi Sad.

Đurđev, B. (1998). Geografija stanovništva. Novi Sad: Prirodno-matematički fakultet, Institut za geografiju.

Đurđev, B. (2004a). Dve regionalizacije fertiliteta. Glasnik Srpskog geografskog društva, 84(1), 51-58.

Đurđev, B. (2004b). Koliko dece treba Srbiji? Stanovništvo, 42(1-4), 29-44.

Lesthaeghe, R. (2001). Postponement and recuperation: Recent fertility trends and forecasts in six Western European countries. ID Working Paper. Bruxelles: Vrije Universiteit Brussel, Interface Demography.

Mandić, R. i Ivkov-Džigurski, A. (2018). Komparativna analiza fertiliteta po starosti i stepenu obrazovanja u Republici Srpskoj i Srbiji. Zbornik Matice Srpske za društvene nauke, 167(3), 479-488.

Mihajlović, V. (2015). Fertilitet po redu rođenja stanovništva Centralne Srbije i Vojvodine. Glasnik Antropološkog društva Srbije / Journal of the Anthropological Society of Serbia, 50, 97-105. https://doi. org/10.5937/gads1550097M

10. Pison, G. (2015). Tous les pays du monde (2013). Population and Societes, 525, 1-8. 11. Rašević, M. i Vasić, P. (2017). Obrazovanje kao faktor fertiliteta i populacione politike u Srbiji. ANNALES, Series Historia et Sociologia, 27(3), 599–610. DOI: 10.19233/ASHS.2017.42 12. Republički zavod za statistiku. (2012). Popis stanovništva 2011. Knjiga 1. Nacionalna pripadnost. Beograd: Republički zavod za statistiku. 13. Republički zavod za statistiku. (2013). Popis stanovništva 2011. Knjiga 6. Fertilitet. Beograd: Republički zavod za statistiku. 14. Republički zavod za statistiku. (2016). Demografska statistika 2016. Beograd: Republički zavod za statistiku. 15. Solarević, M. (2016). Opadanje fertiliteta u Sremskoj Mitrovici i Šapcu. (Neobjavljena doktorska disertacija). Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo, Novi Sad. 16. Söderberg, M., Christensson, K., Lundgren, I. i Hildingsson, I. (2015). Women’s attitudes towards fertility and childbearing – A study based on a national sample of Swedish women validating the Attitudes to Fertility and Childbearing Scale (AFCS). Sexual & Reproductive Healthcare, 6(2), 54–58. DOI: 10.13140/ RG.2.1.1145.2969 17. Srećković, J. (2004). Fertilitet stanovništva Srbije u poslednjoj deceniji XX veka. Demografija, 1, 93-104. (http://demografija.gef.bg.ac.rs/wp-content/uploads/2018/02/Dem12004-6.-Sreckovic-J..pdf) 18. Veljović, R. i Paunović, D. (2014). Starosni model fertiliteta u Vojvodini na početku 21. veka. Zbornik Matice Srpske za društvene nauke, 148(3), 481-489. 19. Živković, J., Lukić, T., Ivkov-Džigurski, A. i Đekić, T. (2017). Policy responses to low fertility in Serbia. The case of municipality of Bela Palanka. Transylvanian Review of Administrative Sciences, 51E, 155–170. DOI: 10.24193/tras.51E.10

718 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Ivkov-Džigurski, A. et al.: Karakteristike fertiliteta etničkih grupa Vojvodine

THE CHARACTERISTICS OF FERTILITY OF THE ETHNIC GROUPS OF VOJVODINA ABSTRACT It is, therefore, extremely important for all the modern demographic researches. The characteristics of fertility are included in the measures of the population policy and family planning and have become an inevitable part of the strategy planning of the national, regional and local character. The fertility rate has significantly dropped during the last 50 years. Thus, today, all the European countries face the lower birth rate, insufficient for the simple generation replacement. One of the most unfavorable trends in Serbia is noticeable in Vojvodina. According to last the official data, the average fertility rate in Vojvodina is 41,37 ‰, while in 2011, it was 39,51 ‰. The total fertility rate (TFR) is only 1,44 (while in 2011 its value was 1,38). This is far below the level necessary for simple population reproduction (2,1 children per woman). The subject of the reserach of this paper includes the general characteristics of fertility in Vojvodina and the characteristics in relation to ethnicity. The aim is to determine the similarities and differences in characteristics of the general and specific fertility rate of ethnical groups in Vojvodina. The result would significantly improve the process of segmenting measures of the population policy. There are more than 26 ethnical groups in Vojvodina. The analysis includes 21 enhnical group, according to the official data of the last census (Census 2011). All the data were processed using the comparative and descriptive methods, the main demographic techniques, and are graphically presented. Key words: fertility, ethnic groups, Vojvodina, giving birth

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 719

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Vera Klopčič1 Inštitut za narodnostna vprašanja, Ljubaljana vera.klopcic@guest.arnes.si

STARE I NOVE MANJINE U SLOVENIJI SAŽETAK U radu je dan kratak pregled pravnoga uređenja zaštite nacionalnih manjina, zakonske regulacije i provedbe u Sloveniji, i zacrtani su mogući trendovi daljnjega razvoja manjinske zaštite u Sloveniji. Poštivanje načela „pozitivne diskriminacije” nacionalnih manjina provodi se u Sloveniji kao ustavno proklamirani pristup u zaštiti dviju nacionalnih manjina i Roma. Koncept posebnih prava na temelju autohtonosti prihvaćen je i u sudskoj praksi Ustavnog suda RS. Daljnja poboljšanja postojeće razine zaštite nacionalnih manjina u Sloveniji mogla bi se utemeljiti na uravnoteženom odnosu između individualnih i kolektivnih aspekata manjinskih prava u takvom obliku koji bi mogao zadovoljiti želje i zahtjeve svih manjina i većinskoga stanovništva. Još je uvijek prisutno prevladavajuće mišljenje da je Republika Slovenija država slovenskoga naroda i dviju tradicionalnih manjina, talijanske i mađarske te romske zajednice, čija manjinska prava jamči Ustav RS, a financiraju se iz Proračuna RS. Autorica razmatra glavna obilježja ovakvoga pristupa i istodobno ukazuje na glavne slabosti koje neki predstavnici manjinskih zajednica ističu u javnom životu. To su osobito pitanja kolektivnih prava manjina i subjekata tih prava, koja su zajamčena u pravnom sustavu i definirana u pojedinačnim odredbama, ali samo za dvije ustavno priznate nacionalne zajednice i romsku zajednicu. Predstavnici nekih manjinskih zajednica predložili su uvođenje novog članka u Ustavu RS ili usvajanje posebnoga zakona kojim bi se obuhvatila kolektivna prava pripadnika i drugih ustavno nepriznatih manjina. Razmatra se pitanje je li svrsishodnije nastaviti s fragmentarnom regulacijom prava pojedinih manjinskih zajednica ili je bolje usvojiti jedan opći zakon o manjinama, kao što su to učinile sve susjedne zemlje, što će omogućiti, uz otvorenu definiciju manjina, poštivanje stečenih prava za talijansku i mađarsku manjinu, unapređenje zaštite romske zajednice i položaja pripadnika bivših jugoslavenskih republika, kao i njemačke i židovske zajednice kao nacionalnih manjina u Sloveniji. Ključne riječi: Slovenija, nacionalne manjine, Romi, Ustav Republike Slovenije, zaštita ljudskih prava

UVOD Zaštita prava nacionalnih manjina u Sloveniji temelji se na teritorijalnom načelu u provedbi prava manjina. Glavna je karakteristika toga pristupa da pravni sustav osigurava visoku razinu posebnih manjinskih prava, ali isključivo za dvije autohtone nacionalne manjine i jednu etničku zajednicu.2 Takav pristup potvrđuje i sudska praksa Ustavnoga suda Republike Slovenije u interpretaciji provođenja mjera pozitivne diskriminacije u sustavu zaštite manjina u Sloveniji, osobito u odlukama koje se odnose na političku participaciju ustavno priznatih nacionalnih manjina i romske zajednice u Sloveniji. Upravo se na tom području jasno ocrtavaju

Dr. Vera Klopčič viši je znanstveni suradnik na Institutu za nacionalna pitanja u Ljubljani. Ustav RS upotrebljava termin „nacionalne zajednice” za talijansku i mađarsku nacionalnu manjinu i termin „romska zajednica” za romsku etničku skupinu. U ovome tekstu služim se izrazom „nacionalne manjine” ili „manjine”, osim kada se radi o izravnom prijevodu zakona i drugih dokumenata. Prijevodi citiranih isječaka iz članaka Ustava, zakona ili odluka Ustavnoga suda ispisani su u kurzivu.

1 2

720 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Klopčič, V.: Stare i nove manjine u Sloveniji

glavna obilježja rigidnoga pristupa koji se temelji isključivo na autohtonosti manjina i na teritorijalnom principu zaštite. U praksi to dovodi do različite razine zaštite i unutar samih nacionalnih zajednica, kao i do razlike u statusu autohtonih i neautohtonih Roma koji žive u Sloveniji. Stoga se i različit tretman starih i novih manjina u Sloveniji tumači prije svega na temelju kriterija autohotnosti odnosno tradicionalnoga doseljenja, a da se pritom u sklop manjinske zaštite nedovoljno uključuju druge individualne i kolektivne dimenzije manjinske zaštite i ljudskih prava.3 Pripadnici nekih manjinskih zajednica pripremili su prijedloge za regulaciju pravnoga statusa i položaja ustavno nepriznatih manjina, koji bi proširio sustav zaštite, bilo dopunom Ustava RS ili usvajanjem posebnoga zakona, ali ti prijedlozi zasad još nisu dobili dovoljnu podršku u političkoj sferi ili u stručnim krugovima.

OPĆE ODREDBE O ZAŠTITI MANJINA Svi pripadnici nacionalnih manjina i etničkih grupa koji žive u Sloveniji uživaju sva individualna ljudska prava i pravo na izražavanje kulture i upotrebu svoga jezika. Ustav Republike Slovenije sadrži sveobuhvatnu klauzulu o zaštiti ljudskih prava i svakome osigurava sva ljudska prava bez diskriminacije.4 Svi su jednaki pred zakonom, a u Kaznenom zakoniku Republike Slovenije poricanje i nepoštivanje tih prava određeno je kao kazneno djelo kršenja jednakosti. Za pripadnike svih manjinskih zajednica bitno je značajna odredba u članku 61. Ustava Republike Slovenije koji propisuje da svatko ima pravo slobodno izraziti pripadnost svom narodu ili nacionalnoj zajednici, promicati i izražavati svoju kulturu i služiti se svojim jezikom i pismom. Važan je i članak 63. u kojemu se navodi da je protuustavno svako poticanje na nacionalnu, rasnu, vjersku i drugu diskriminaciju, ili poticanje nacionalne, rasne, vjerske ili druge mržnje i netrpeljivosti. Ove ustavne odredbe osiguravaju pravni okvir za ostvarivanje pojedinačnih manjinskih prava za pripadnike svih manjinskih i etničkih zajednica koje žive u Sloveniji. Međutim, pravni poredak Republike Slovenije pruža posebnu zaštitu samo za dvije autohtone nacionalne manjine (talijansku i mađarsku) te romsku etničku zajednicu i na taj način osigurava visoku razinu posebnih kolektivnih prava, koja se financiraju iz Proračuna RS isključivo za ove tri skupine.5 I nadležnost Ureda Vlade RS za nacionalne manjine ograničena je samo na provedbu prava tih ustavno priznatih manjinskih zajednica. Teritorijalna ograničenost aplikacije posebnih prava manjina dalje je definirana određivanjem „nacionalno mješovitih područja”. Nacionalno mješovito područje određeno je statutima općina i proizlazi iz tradicionalnog naseljavanja i autohtonog podrijetla nacionalnih manjina u tim područjima (prijevod V. K.) (Zakon o osnivanju općina i određivanje njihovih područja, Službeni glasnik RS 60/1994).

U skladu s člankom 3. Okvirne konvencije Saveta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina (1995), prava nacionalnih manjina uključena su u sklop međunarodnopravne zaštite ljudskih prava. 4 Članak 14. Ustava Republike Slovenije propisuje da su u Sloveniji svima zajamčena jednaka ljudska prava i temeljne slobode, bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, imovno stanje, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili bilo koju drugu osobnu okolnost (prijevod V. K.). To se odnosi na sve osobe bez obzira na državljanstvo. 5 Članak 64. Ustava RS nabraja prava talijanske i mađarske nacionalne zajednice i njihovih članova za slobodnu upotrebu svojih nacionalnih simbola i osnivanje organizacija u svrhu očuvanja nacionalnoga identiteta, razvoj gospodarskih, kulturnih i znanstveno-istraživačkih djelatnosti, razvoj kontakata sa svojim matičnim narodom, kao i aktivnosti na području javnog informiranja i izdavaštva. Sukladno zakonu, pripadnici dviju nacionalnih zajednica imaju pravo na obrazovanje na svom jeziku i na oblikovanje i razvoj obrazovanja i osposobljavanja. Provedba posebnih prava financira se iz proračuna Republike Slovenije. Na mrežnoj stranici Ureda za nacionalne manjine u Sloveniji navodi se više od 60 zakonskih akata koji reguliraju položaj i prava ovih dviju manjina. www.un.gov.si 3

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 721

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Pristup zaštiti manjina, ograničen na dvije nacionalne zajednice i romsku zajednicu određene Ustavom, potkrijepljen je i u sudskoj praksi Ustavnoga suda Republike Slovenije. Prema tumačenju Ustavnoga suda Republike Slovenije, Ustav Republike Slovenije dopušta zakonodavcu proširenje zaštite imenovanih dviju nacionalnih zajednica i romske etničke zajednice te osiguravanje posebnoga opsega kolektivnih prava samo za autohtone pripadnike tih navedenih zajednica. Odlukom Ustavnoga suda Republike Slovenije u vezi političke participacije pripadnika romske zajednice na lokalnoj razini, Ustavni je sud RS, između ostalog, zaključio da odredbe članka 65. Ustava Republike Slovenije pružaju mogućnost da zakonodavne ovlasti garantiraju romskoj zajednici kao etničkoj zajednici koja živi u Sloveniji, ne samo univerzalna prava na koje oni imaju pravo kao i svi ostali građani, već i dodatna, posebna prava. Prema mišljenju Ustavnoga suda RS, pri uređenju posebnog statusa i posebnih prava Roma zakonodavac nije ograničen načelom jednakosti – što u reguliranju ljudskih prava i temeljnih sloboda u skladu s prvim stavkom članka 14. Ustava zabranjuje bilo kakvu diskriminaciju na temelju rođenja, rase ili bilo koje druge osobne okolnosti. Ustavne ovlasti predviđene u članku 65. omogućuju zakonodavcu da romskoj zajednici i njenim članovima osigura posebnu (dodatnu) zaštitu u pravnoj teoriji poznatu kao pozitivna diskriminacija ili pozitivna zaštita.

POZITIVNA DISKRIMINACIJA Obje nacionalne zajednice imaju garantirano mjesto zastupnika u Parlamentu / Državnom zboru Slovenije. Ustavna odredba u 5. stavku članka 64. Ustava RS određuje da se normativni akti koji se odnose samo na prava dviju nacionalnih zajednica ne mogu usvojiti bez njihove prethodne suglasnosti, znači da izabrani predstavnici nacionalnih manjina imaju pravo veta. Pripadnici ovih dviju zajednica imaju osigurano dvostruko prava glasa, tako da imaju osim općega biračkog prava za izbor zastupnika u Parlamentu, još i dodatno pravo za izbor svoga predstavnika na temelju posebne biračke liste pripadnika nacionalne zajednice.6 Taj se popis birača, osim za izbore poslanika manjina za Parlament, primjenjuje i za izbor predstavnika manjina na lokalnoj razini i za izbore predstavnika u organe samoupravne nacionalne zajednice.7 Obje nacionalne

Izabrani poslanici nacionalnih manjina čine samostalni poslanički klub (Poslovnik državnega zbora, Uradni list RS, 35/2002, član 119/2). U Parlamentu se osniva Odbor za nacionalne manjine, koji je u skladu s odredbama Poslovnika Državnog zbora (član 131.) jedan od četiri stalna radna tijela Državnog zbora. Nadležnosti Odbora određene su u članku 135. Poslovnika koji propisuje: Odbor za nacionalne zajednice: - bavi se pitanjima koja se tiču položaja i prava talijanske i mađarske nacionalne zajednice, - bavi se pitanjima u vezi s razvojem odgoja i obrazovanja i kulturno-prosvjetne i ekonomske djelatnosti tih zajednica, - bavi se pitanjima javnoga informiranja i izdavaštva tih zajednica, - bavi se pitanjima razvoja kontakata između talijanske i mađarske nacionalne zajednice i njihovih matičnih naroda, - predlaže mjere za ostvarivanje prava dviju nacionalnih zajednica. 7 Što se tiče zastupnika mađarske nacionalne zajednice Ferenca Horvatha u Parlamentu, nedavno je došlo do rasprave o sukobu interesa upravo zbog toga što je on ujedno predsjednik Pomurske zajednice Mađara i zastupnik u Parlamentu. Komisija za borbu protiv korupcije / KPK upozorila ga je na nespojivost tih funkcija. KPK je zaključila da je Horvath prekršio odredbe zakona o integritetu i sprečavanju korupcije, prema kojima profesionalni službenik ne bi trebao biti zakonski zastupnik subjekta javnoga prava. KPK je također istražila Horvathovo mjesto direktora Minta, poduzeća u vlasništvu Pomurske mađarske samoupravne nacionalne zajednice. Utvrdio je da je Horvath bio zastupnik te tvrtke do travnja ove godine, te da u ovom slučaju nespojivost obavljanja funkcije više nije podnesena i da je ukinuta. Međutim, prema nalazima KPK, slijedi da je do travnja 2019. i to bilo u suprotnosti s odredbama Zakona o integritetu i sprečavanju korupcije („KPK nadaljuje postopek zoper poslanca Horvatha”, 2019). 6

722 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Klopčič, V.: Stare i nove manjine u Sloveniji

manjine osnivaju svoje organizacije na lokalnoj razini / Samoupravne zajednice nacionalnih zajednica, koje se udružuju u regionalne Samoupravne zajednice talijanske i mađarske nacionalne zajednice. Posebnost slovenskoga pristupa političkoj participaciji autohtonih nacionalnih manjina ogleda se u tome da su lokalne i regionalne organizacije pravni subjekti, imaju posebne ovlasti, zaduženja i odgovornosti, npr. na području osnivanja odgojnih i kulturnih ustanova nacionalnih zajednica. Značaj dvostrukoga biračkog prava i presudnu ulogu kriterija autohtonosti ističe Odluka Ustavnoga suda Republike Slovenije, br. U-I-283/948. Ustavni je sud tada ustanovio da ta odredba nije u neskladu s Ustavom. U obrazloženju odluke Sud je utvrdio da je: posebno izborno pravo pripadnika nacionalnih zajednica izraz Ustavom zajamčene zaštite tih zajednica, odnosno njihovih pripadnika. Premda se radi o odstupanju od načela jednakosti biračkoga prava, takva pozitivna diskriminacija nije ustavno nedopuštena, već upravo suprotno – Ustav zakonodavcu postavlja zahtjev da u zakonodavstvu provede takve mjere. S obzirom na to Ustav sam predviđa, odnosno zahtijeva odstupanje od načela jednakosti biračkoga prava (pozitivnu diskriminaciju). Ustavni je sud u toj odluci, između ostalog, ustanovio i da je talijanskoj i mađarskoj nacionalnoj zajednici Ustavom priznata autohtonost. Sva posebna prava, kojima Ustav štiti nacionalne zajednice, odnose se samo na pripadnike autohtone talijanske i mađarske nacionalne zajednice, dakle, ne na sve osobe koje se deklariraju kao Talijani i Mađari. ... Stvarna pripadnost autohtonoj talijanskoj, odnosno mađarskoj nacionalnoj zajednici, naime, nije samo stvar volje pojedinca, nego je i stvar te nacionalne zajednice, koja u skladu sa zakonskim mjerilima takvog pojedinca i sama smatra svojim pripadnikom i upisuje ga u posebni popis birača. Rješenje prema kojemu bi upis u poseban popis birača bio osiguran svakome tko bi se deklarirao kao pripadnik autohtone talijanske ili mađarske nacionalne zajednice ne bi proširilo zaštitu nacionalnih zajednica, već bi omogućilo neograničene zloupotrebe, bilo isključivo u izborne svrhe, bilo s namjerom iskrivljavanja prave volje te nacionalne zajednice u njenom djelovanju, kod izbora njenih vlastitih organa i slično. Iz obrazloženja citirane odluke Ustavnog suda, posebice u vezi s argumentacijom da se posebna prava odnose samo na pripadnike autohtone talijanske i mađarske nacionalne zajednice, dakle, ne na sve osobe koje se deklariraju kao Talijani i Mađari, proizilazi da je Ustavni sud u ovom slučaju dao izričitu prednost autohtonim pripadnicima i kolektivnoj dimenziji zaštite uz daljnju ograničenu teritorijalnu primjenu prava manjina. Međutim, Ustavni sud istodobno zaključuje i da značenje termina autohtonost nije nigdje definirano (Josipovič, 2014, str. 22.). Postavljanje objektivnoga kriterija na prvo mjesto i izostavljanje mogućnosti adekvatnoga vrednovanja subjektivnog opredjeljivanja pripadnika manjina dovodi i do hijerarhičnog tretmana pripadnika manjina i procesa raslojavanja unutar manjinske zajednice. To se u Sloveniji posebno ogleda na području promicanja prava pripadnika romske zajednice, koja se selektivno garantiraju samo jednoj grupi tradicionalno naseljenih Roma upravo na području političke participacije.

Dvostruko pravo glasa pripadnika nacionalnih manjina postalo je posebno aktualno za vreme izbora premijera prije 25 godina, kada se ispostavilo, da je broj glasova poslanika podeljen i da bi glasovi pripadnika manjina bili odlučujući jezičak na vagi. Poslanici iz jedne od desnih parlamentarnih stranaka zahtevali su proveru dvostrukog biračkog prava na Ustavnom sudu RS, sa željom da se pravo glasa pripadnika manjina ograniči na pitanja koja se odnose samo na položaj manjina. Izmedju ostalog u tom su zahtjevu postavili i pitanje da li se izabrani pretstavnici manjina smatraju zastupnikom svih državljana Republike Slovenije ili samo birača koji su ih izabrali.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 723

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

ROMI – ETNIČKA SKUPINA ILI NACIONALNA MANJINA Odredbe o pravnom statusu i zaštiti romske zajednice imaju karakter konstitutivnih obveza Republike Slovenije na različitim razinama zaštite. U Ustavu Republike Slovenije odredba o posebnom položaju i posebnim pravima romske zajednice uključena je u poglavlje o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Članak 65. Ustava Republike Slovenije propisuje: Položaj i posebna prava romske zajednice koja živi u Sloveniji reguliraju se zakonom. U skladu sa suvremenim europskim pristupom usvojene su strategije i programi za postizanje stvarne ravnopravnosti i uključivanje pripadnika romske zajednice u Sloveniji. U usporednom kontekstu važno je naglasiti da pravni položaj romske zajednice u Sloveniji pokriva obje bitne dimenzije: pravne zaštite Roma kao posebne etničke zajednice i zaštite Roma kao socijalno ugrožene zajednice (Klopčič, 2007, str. 35.). U usporedbi s reguliranjem položaja i posebnih prava talijanske i mađarske nacionalne zajednice i opsežnim popisom njihovih prava u članku 64. Ustava Republike Slovenije, odredba je skromna jer ne određuje kolektivna i pojedinačna prava romske zajednice i njezinih članova, već daljnju regulativu u potpunosti prepušta zakonodavcu. Ova ustavna odredba bila je do 2007. godine u pravnoj struci tumačena na dva načina: kao ovlašćenje za usvajanje posebnoga zakona o romskoj zajednici ili kao mogućnost reguliranja pojedinačnih područja u sektorskim zakonima. Odredbe o pravnoj zaštiti i organiziranju Roma obuhvaćene su sustavnim Zakonom o romskoj zajednici (2007), kojim su definirani zadatci državnih tijela i lokalnih samouprava u ostvarivanju i financiranju posebnih prava romske zajednice (Zakon o romskoj zajednici u Republici Sloveniji, Službeni glasnik RS 33/2007). Zakon regulira organizaciju i zastupništvo romske zajednice na nacionalnoj i lokalnoj razini. U drugom članku istoga zakona navodi se da su pripadnicima romske zajednice zbog njihova posebnog položaja za uspješnu integraciju u slovensko društvo, osim prava i obveza koje pripadaju svim građanima Republike Slovenije, zajamčena i posebna prava koja su ovim zakonom osigurana, a financiraju se iz Proračuna RS. Koncept pozitivne manjinske zaštite za Rome provodi se podjednako za autohtone i ne-autohtone Rome na području obrazovanja, kulture, medija i u pripremi i provedbi vladinih mjera i strategija za poboljšanje ekonomsko-socijalnoga položaja Roma. Godine 2010. usvojen je Nacionalni program mjera za Rome 2010. – 2015., kojim su definirane obveze ministarstava i ureda i uvedene mjere za poboljšanje položaja Roma, uklanjanje siromaštva i povećanje socijalne skrbi i kulturnoga kapitala u romskim naseljima. U 2017. godini usvojen je Nacionalni program djelovanja za Rome 2017. – 2021., koji sažima dugoročne ciljeve programa za period od 2010. do 2015. i kao prioritet određuje uključivanje Roma u obrazovanje i osposobljavanje. Osim toga, svi drugi vladini programi socijalne integracije i cijeli sklop protiv diskriminacijskoga zakonodavstva također su važni za poboljšanje položaja Roma i ne prave razliku po autohtonosti i tradicionalnoj naseljenosti Roma u Sloveniji. Odredbe o pojedinim segmentima zaštite romske zajednice uključene su u četrnaest zakona koji se odnose na odgoj i obrazovanje, kulturu, medije, političko sudjelovanje itd. Teritorijalno načelo, prema kojemu se nacionalnim manjinama jamče posebna prava samo u područjima koja su tradicionalno naseljena, primjenjuje se mutatis mutandis i u konceptu zaštite romske zajednice, koja ima pravni status etničke zajednice. Po mome mišljenju, zbog restriktivnoga tumačenja teritorijalnog načela u provedbi manjinske zaštite tu dolazi do određenog odstupanja u interpretaciji ustavnih odredbi. Naime, iako ustavna odredba u 65. članku ne razlikuje autohtone i ne-autohtone pripadnike romske zajednice, zbog primjene teritorijalnoga načela, provedbom u praksi u nekim segmentima zaštite različito se tretiraju autohtoni i ne-autohtoni Romi koji žive u Sloveniji. To se posebno odnosi na normativni okvir koji regulira kolektivna prava romske zajednice, kao što je npr. politička participacija Roma na lokalnoj razini i institucionalno sudjelovanje predstavnika romske zajednice, koje je vezano samo za geografska područja tradicionalne naseljenosti. Donošenjem izmjena i dopuna Zakona o

724 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Klopčič, V.: Stare i nove manjine u Sloveniji

lokalnoj samoupravi iz svibnja 2002. godine propisani su uvjeti za garantirano političko sudjelovanje romske zajednice na lokalnoj razini i zajamčeno je pravo pripadnika romske zajednice na najmanje jednoga predstavnika u općinskom vijeću u općinama gdje tradicionalno žive Romi.9 Zakon nabraja 20 naselja u Sloveniji gdje su Romi tradicionalno nastanjeni i u tim mjestima imaju garantirano pravo zastupnika u općinskom vijeću, ali nemaju to pravo u ostalim mjestima gdje žive. Tako je došlo do paradoksa da u Mariboru, gdje se prema Popisu stanovništva (2002) najviše osoba izjasnilo Romima, oni nemaju garantirano zakonsko pravo na zastupnika na lokalnoj razini.10 Tradicionalna naseljenost uvjet je i za dodatna sredstva određenih općina s geografskih područja tradicionalne naseljenosti romske zajednice koja se mogu natjecati za posebna sredstva za regionalni razvoj i komunalnu infrastrukturu. Tako npr. Zakon o promicanju usporednog regionalnog razvoja (Službeni glasnik RS 20/2011) u članku 14. propisuje: U pripremi regionalnih razvojnih programa, regionalnih razvojnih sporazuma i mjera regionalne politike razvijaju se posebne potrebe za razvoj područja na kojima žive pripadnici autohtonih nacionalnih zajednica i romske zajednice u Republici Sloveniji (prijevod V. K.).

NOVE MANJINE U stručnom diskursu u Sloveniji pojam „nova manjina” često se koristi kao sveobuhvatni pojam za sve ustavno nepriznate nacionalne ili etničke zajednice koje žive u Sloveniji. Taj pojam nije pravno definiran niti odgovara činjeničnoj situaciji jer u tu skupinu spadaju i manjine koje su stoljećima tradicionalno prisutne u Sloveniji (npr. njemačka ili židovska zajednica u Sloveniji), koje se ne mogu označiti ovim ad hoc odabranim terminom.11 U vremenu od osamostaljenja Republike Slovenije, a osobito nakon usvajanja Rezolucije o imigrantskoj politici RS (1999) poduzete su mjere za integraciju pripadnika novih manjina koji su u većem dijelu opredijeljeni kao ekonomski migranti.12 Međutim, to nije bilo dovoljno utemeljeno za usvajanje sveobuhvatne i suvremene strategije za zaštitu manjina u Sloveniji.13 Autohtonim nacionalnim zajednicama, zajedno s Romima, i dalje je pružana relativno široka briga države, a za ostale pripadnike nacionalnih manjina, a među njima i za najbrojnije pripadnike naroda iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, sve se više primjenjivao činjenično pejorativan termin „imigranti” (Kržišnik-Bukić, 2014b, str. 133.). Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi (Službeni glasnik RS 51/2002) u novom članku 102. propisuje: Općine Beltinci, Cankova, Črenšovci, Črnomelj, Dobrovnik, Grosuplje, Kočevje, Krško, Kuzma, Lendava, Metlika, Murska Sobota, Novo mesto, Puconci, Rogašovci, Semič, Šentjernej, Tišina, Trebnje i Turnišče dužne su osigurati pravo u općini naseljenih Roma do jednog predstavnika u općinskom vijeću do redovitih lokalnih izbora 2002. godine. 10 Prema podatcima iz popisa stanovništva (2002) u Sloveniji živi 3246 Roma. Mjesta s najvišim brojem opredijeljenih Roma jesu: Maribor 613, Novo Mesto 562, Murska Sobota 439, Ljubljana 218, Puconci 137, Kočevje 127, Šentjernej 98, Metlika 90, Lendava/Lendva 86, Tišina 86 i Črnomelj 85. 11 U tekstu navodim prije svega aktualna događanja i prijedloge koji nagoviještaju moguće promjene u sustavnoj regulaciji manjinske zaštite u Sloveniji, a nedovoljno su poznati široj javnosti. Za više informacija i temeljito upoznavanje s tematikom vidi zbornik: Kržišnik-Bukić, 2014a. 12 Pozivajući se na rezultate istraživanja javnoga mnijenja u Sloveniji, dr. Miran Komac između ostalog navodi da su pripadnici drugih naroda iz bivše Jugoslavije bili prije svega percipirani kao došljaci, koji moraju da se što pre prilagode načinu života u Sloveniji, da nauče slovenski jezik i da ga upotrebljavaju u javnosti (Komac, 2007, str. 47.). 13 Prema podatcima iz Popisa stanovništva iz 2002. godine oko 10 % stanovništva čine pripadnici drugih naroda i narodnosti iz bivše zajedničke države. Od toga se 38 964 osoba izjasnilo kao Srbi, 35 642 kao Hrvati, 32 009 kao Bošnjaci i Muslimani, 6186 kao Albanci, 3972 kao Makedonci i 2667 kao Crnogorci (Statistične informacije, 2003). Otada u Sloveniji nije proveden više nijedan regularni Popis stanovništva. 9

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 725

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Prvi korak k širem sagledavanju situacije i stvaranju modela cjelovite pravne zaštite novih manjina bio je pokrenut 2003. u istraživačkom projektu i elaboratu Inštituta za narodnostna vprašanja Albanci, Bošnjaki, Črnogorci, Hrvati, Makedonci in Srbi v Republiki Sloveniji – ABČHMS v Sloveniji (Klopčič, Komac in KržišnikBukić, 2003). U praksi otada se situacija postupno poboljšava u smislu boljega razumijevanja kulturnih i drugih razlika koje postoje u Sloveniji kao zajedničkih vrijednosti cjelokupnog društva, što se promiče i brojnim projektima o stjecanju međukulturnih kompetencija koje su nužne za suživot u multietničkoj zajednici. Za očuvanje kulturnoga identiteta manjinskih zajednica u Ministarstvu kulture Republike Slovenije provode se posebni programi namijenjeni za financiranje kulturnih aktivnosti dviju nacionalnih zajednica, romske zajednice, pripadnika naroda iz područja bivše države Jugoslavije i pripadnika njemačke govorne zajednice. Kulturna aktivnost ovih zajednica financira se putem natječaja i projektnoga financiranja, što je ograničeno u financijskom, vremenskom i sadržajnom smislu. Pripadnici ustavno nepriznatih manjinskih zajednica, posebice pripadnici njemačke govorne zajednice, te pripadnici naroda i narodnosti s područja bivše Jugoslavije (osim Slovenaca) koji žive u Sloveniji, žele priznanje pravnoga statusa nacionalne manjine, stabilno i kontinuirano financiranje svojih aktivnosti i infrastrukture, što bi, po njihovu mišljenju, simbolički potvrdilo i njihov doprinos kulturnoj raznolikosti i kulturnoj baštini cijele države. Paradoks se ogleda i u činjenici da se pripadnici manjinskih zajednica koji potječu s teritorija bivše zajedničke države i koji već imaju slovensko državljanstvo, a žive u Sloveniji već desetljećima, i dalje tretiraju kao „migranti” u programima sufinanciranja kulturnih aktivnosti. U 2011. godini u Parlamentu je usvojena Deklaracija o položaju pripadnika naroda i nacionalnih zajednica bivše SFRJ u Sloveniji, koja navodi da pripadnici tih nacionalnih zajednica uživaju sva građanska prava utvrđena Ustavom (Deklaracija Republike Slovenije o položaju narodnih skupnosti pripadnikov narodov nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji, Službeni glasnik RS 7/2011). Oni imaju pravo na nacionalno samoopredjeljenje i samoorganiziranje na temelju narodnosti, kako bi uživali i razvijali kulturu svoga naroda, njegovali svoj jezik, očuvali svoju povijest i promicali organiziranu nazočnost u javnosti. U posljednja dva desetljeća bio je napisan niz prijedloga za izmjenu i dopunu Ustava RS, čime bi se obuhvatila i zaštita ustavno nepriznatih manjinskih zajednica, između ostalog i prijedlog da se u Ustav uključi novi članak (64a) koji će odrediti položaj i prava pripadnika naroda i narodnosti iz bivše Jugoslavije (osim Slovenaca) koji žive u Sloveniji kao subjekata kolektivnih prava. Prijedlog dodatnoga članka 64a u Ustavu RS potaknut je člankom 65. o položaju i pravima romske zajednice i glasi: Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Makedonci i Srbi koji žive u Sloveniji su manjinske nacionalne zajednice. Njihov položaj i kolektivna kulturna prava regulirani su zakonom. Taj su prijedlog sredinom 2017. godine predstavili predstavnici naroda bivše Jugoslavije, ujedinjeni u krovnoj udruzi Exyumak, zajedno s članovima stranke Združena levica / Ujedinjena ljevica, kako bi se priznao status nacionalnih manjina pripadnicima naroda i narodnosti iz bivše SFRJ. Ne zahtijevaju se dvojezični natpisi, dokumenti, a ni posebne škole. Zahtijevamo samo sustavna rješenja i kolektivno dostojanstvo budući da nas je Ustav iz 1991. godine izostavio. Još od osamostaljenja Slovenije kontinuirano, profesionalno i strpljivo pokušavamo regulirati status koji će se jasno razlikovati od statusa autohtonih manjina u Sloveniji… izjavio je tada predsjednik Exyumaka Fahir Gutić (Mlinarič, 2017). Taj prijedlog zasad nije dobio dovoljnu podršku za dalju raspravu. U veljači 2018. pripremljen je nacrt Zakona o provedbi kolektivnih kulturnih prava manjinskih naroda bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u Sloveniji, koji predviđa i stvaranje novih vladinih agencija, tj. novoga ureda u Ministarstvu kulture Republike Slovenije, ali ni taj prijedlog nije usvojen. I predstavnici njemačke manjine odnosno pripadnici njemačke govorne zajednice u Sloveniji u više su navrata zahtijevali priznanje statusa manjine. Za razliku od zajednice pripadnika naroda i narodnosti s područja ex 726 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Klopčič, V.: Stare i nove manjine u Sloveniji

SFRJ, oni izričito traže jednaka prava i političku participaciju na razini kao što je zajamčena u Ustavu za dvije nacionalne zajednice. Pritom imaju svestranu podršku matične zemlje. Austrijski parlament čak je usvojio posebnu rezoluciju u kojoj zahtijeva od Slovenije priznanje statusa nacionalne manjine za tu njemačku govornu zajednicu u Sloveniji.14 U svibnju 2018. Austrijski je parlament jednoglasno usvojio rezoluciju kojom se podupire službeno priznavanje njemačke govorne zajednice u Sloveniji kao nacionalne manjine.15 Nasuprot tome Republika Slovenija naglašava da položaj njemačke govorne zajednice adekvatno rješava sporazum o suradnji u području kulture, obrazovanja i znanosti između Slovenije i Austrije (2001). Dio je sporazuma i interpretativna izjava Republike Slovenije u kojoj se navodi da pripadnicima njemačke govorne zajednice u Sloveniji pripadaju sva prava iz članka 61. Ustava RS, koji govori o izražavanju nacionalne pripadnosti, očuvanju kulture i upotrebi jezika.

TREND RAZVOJA / STATUS QUO ILI KORAK NAPRIJED? U okviru provedbe kontrolnih mehanizama međunarodnih organizacija, posebice Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe, međunarodne organizacije preporučuju Sloveniji usvajanje fleksibilnijega pristupa zaštiti manjina u Sloveniji, uključujući i usvajanje mjera za političku participaciju u javnom životu i promicanje i očuvanje identiteta, kulture i jezika pripadnika svih manjinskih zajednica. U tom sklopu redovito su postavljana pitanja o tome zašto se mjere pozitivne diskriminacije provode samo za tri skupine koje se spominju u Ustavu, a ne za sve manjine i etničke zajednice koje žive u Sloveniji. S druge strane, u Sloveniji je nedovoljno prihvaćen pristup pojedinih odredbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koji je već otvorio vrata za razvoj zaštite svih manjinskih skupina u Sloveniji. Naime, pojedini članci Okvirne konvencije alternativno nabrajaju uvjete za uvođenje posebnih mjera za zaštitu identiteta nacionalnih manjina – to je kriterij tradicionalne naseljenosti ili značajnoga broja pripadnika manjina. Statički pristup Slovenije bio je više puta preispitivan, kako u političkim raspravama tako i u stručnom i akademskom diskursu u susjednim zemljama, posebno u onim zemljama u regiji čiji sunarodnjaci koji žive u Sloveniji već desetljećima nemaju status nacionalne manjine. Međutim, pristup utemeljen na zajamčenim individualnim manjinskim pravima za sve pripadnike manjinskih zajednica i pružanju posebnih prava isključivo na teritorijalnom načelu zaštite manjina usvojen je i prihvaćen kao zadovoljavajući model zaštite manjina u većem dijelu pravne doktrine i stručne javnosti u Sloveniji. To se također podudara i s pristupom Slovenije koja ima ustavno zajamčenu obvezu i posebnu skrb za ostvarivanje prava pripadnika autohtonih slovenskih manjina u susjednim zemljama, posebice onih čiji je položaj reguliran bilateralnim sporazumima koji određuju teritorijalni opseg zaštite manjina. To su razlozi zbog kojih Republika Slovenija ustraje na sadašnjem obliku zaštite i zašto još nije usvojen opći model za integraciju manjinskih zajednica u sveobuhvatnom zakonu o zaštiti manjina, koji bi sustavno i ujednačeno zakonski regulirao zaštitu prava pripadnika svih manjinskih zajednica koje žive u Sloveniji. Prijedlozi za nadgradnju zaštite manjina koji su dosad doneseni u većem dijelu ostaju u okviru postojeće paradigme, a ti prijedlozi u pojedinim segmentima samo nadograđuju postojeći fragmentirani pristup koji je usmjeren na zaštitu prava samo jedne specifične, pa čak i posebno označene manjinske zajednice (ili nekoliko manjinskih skupina), koji u samom imenovanju isključuje ostale manjinske zajednice iz opsega zaštite.

Taj termin koristi se u Sloveniji od usvajanja slovensko-austrijskoga sporazuma o manjinama iz 2001. godine. Rezoluciju su predložili vladini konzervativci i ekstremni desničari. Slovenija je posljednja postkomunistička država koja Ustavom nije priznala manjinska prava njemačkoj govornoj zajednici, tvrde predlagači.

14 15

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 727

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

U tome kontekstu potrebno je istaknuti da je nedovoljno iskorišten potencijal gore navedenih odredbi o zaštiti individualnih prava pripadnika svih manjinskih zajednica. U biti, navedene odredbe Ustava RS o individualnim pravima svih pripadnika etničkih ili manjinskih zajednica ispunjavaju obveze država po članu 27. Međunarodnog pakta OUN o građanskim i političkim pravima (1976), što bi već mogao biti uvodni dio budućega zakona o manjinama. Članak 61. Ustava RS osigurava individualnu zaštitu manjinskih prava i pruža mogućnost upotrebe jezika i izražavanja i očuvanja kulture pripadnicima svih manjinskih zajednica, što sadrži i kolektivne dimenzije manjinskih prava. U daljnjem razvoju manjinske zaštite u Sloveniji ocrtavaju se klasične dvojbe koje prate zaštitu manjina od samoga početka i nastanka sustava pravne zaštite manjina – tu se isprepliću nametanje političkih odluka i jaka želja nacionalnih država da politička dimenzija moći prevlada nad stručnim argumentima, koji se zalažu za uvažavanje zaštite prava manjina kao posebnoga segmenta međunarodnopravne zaštite ljudskih prava.

Literatura 1.

B. V. (2018., 17. svibnja). Dunaj: Podpora priznanju nemško govoreče skupnosti v Sloveniji kot manjšine. (https://www.rtvslo.si/svet/dunaj-podpora-priznanju-nemsko-govorece-skupnosti-v-sloveniji-kotmanjsine/455273) (30. 5. 2019.)

Deklaracija Republike Slovenije o položaju narodnih skupnosti pripadnikov narodov nekdanje SFRJ v Republiki Sloveniji. Službeni glasnik RS, broj 7/2011.

Josipovič, D. (2014). Avtohtonost, etničnost, narodnost in definicija narodne manjšine. U V. Kržišnik-Bukić i D. Josipovič (Ur.), Zgodovinski, politološki, pravni in kulturološki okvir za definicijo narodne manjšine v Republiki Sloveniji (str. 9-35). Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.

Klopčič, V. (2007). Položaj Romov v Sloveniji: Romi in Gadže. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.

Klopčič, V., Komac, M. i Kržišnik-Bukić, V. (2003). Položaj in status pripadnikov narodov nekdanje Jugoslavije v Republiki Sloveniji. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.

(http://www.inv.si/DocDir/PublikacijePDF/Raziskovalna%20porocila/Raziskava_Polozaj_in_status_ pripadnikov_narodov_nekdanje_Jugoslavije_v_RS.pdf)

Komac, M. (2007). Varstvo „novih” narodnih skupnosti v Sloveniji. U M. Komac (Ur.), Priseljenci (str. 35-69.). Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja.

KPK nadaljuje postopek zoper poslanca Horvatha. (2019., 21. svibnja). Novice. (https://siol.net/novice/ slovenija/kpk-nadaljuje-postopek-zoper-poslanca-horvatha-498173) (23. 5. 2019.)

Kržišnik-Bukić, V. (Ur.). (2014a). Kdo so narodne manjšine v Sloveniji. Ljubljana: Zveza zvez kulturnih društev narodov in narodnosti nekdanje SFRJ v Sloveniji.

10. Kržišnik-Bukić, V. (2014b). Znanstvena izhodišča za definicijo „narodne manjšine v Republiki Sloveniji” in problem strokovnih razhajanj. U V. Kržišnik-Bukić i D. Josipovič (Ur.), Zgodovinski, politološki, pravni in kulturološki okvir za definicijo narodne manjšine v Republiki Sloveniji (str. 127-167.). Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja. 11. Mlinarič, U. (2017., 14. lipnja). Manjšinci želijo ustavno priznanje. Times.si. (http://www.times.si/ slovenija/manjsinci-zelijo-ustavno-priznanje-b5828388c46c3c773253498372ef5ab3a9105ed9.html#) (30. 5. 2019.) 12. Odluka Ustavnog suda Republike Slovenije o dvostrukom biračkom pravu. br. U-I-283/94. Uradni list RS, broj 20/1998. 13. Odluka Ustavnog suda Republike Slovenije o političkoj participaciji pripadnika romske zajednice, br. U-I-416/98-38. Uradni list RS, broj 28/2001.

728 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Klopčič, V.: Stare i nove manjine u Sloveniji

14. Poslovnik državnega zbora. Uradni list RS, broj 35/2002. 15. Skupina poslancev in poslank. (2018). Prijedlog Zakona o uresničevanju kolektivnih kulturnih pravic narodnih skupnostih pripadnikov narodov nekdanje Socialistične federativne republike Jugoslavije v Republiki Sloveniji. (Prijedlog je bio u zakonodavnom postupku, ali nije usvojen). Dostupno na: https:// skupnostobcin.si/2018/02/predlog-zakona-o-uresnicevanju-kolektivnih-kulturnih-pravic-narodnihskupnosti-pripadnikov-narodov-nekdanje-sfrj/ (23. 5. 2019.). 16. Statistične informacije. (2003., 16. travnja). Prebivalstvo, 92/2. 17. Ustav Republike Slovenje. Službeni glasnik RS, broj 33/1991. 18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi. Službeni glasnik RS, broj 51/2002. 19. Zakon o osnivanju općina i određivanje njihovih područja. Službeni glasnik RS, broj 60/1994. 20. Zakon o promicanju usporednog regionalnog razvoja. Službeni glasnik RS, broj 20/2011. 21. Zakon o romskoj zajednici u Republici Sloveniji. Službeni glasnik RS, broj 33/2007.

OLD AND NEW MINORITIES IN SLOVENIA ABSTRACT This paper gives a brief overview of the legal arrangements for the protection of national minorities, legal regulation and implementation in Slovenia, and outlines the possible trends of the further development of minority protection in Slovenia. Respect for the principle of “positive discrimination” of national minorities is being implemented in Slovenia as a constitutionally proclaimed approach to the protection of two national minorities and Roma. The concept of special rights based on the autochthonous settlement is also accepted in the jurisprudence of the Constitutional Court RS. Further improvements to the existing level of protection of national minorities in Slovenia could be based on a balanced relationship between individual and collective aspects of minority rights in such a form that it could meet the wishes and requirements of all minorities and the majority population. There is still an prevailing opinion that Republic of Slovenia is a state of the Slovene nation and two traditional minorities, Italian and Hungarian and Roma communities, whose minority rights are guaranteed by the Constitution and Slovenia shall give a financial support for the implementation of these rights. The author considers the main features of such approach and at the same time points to the main weaknesses that some community representatives pointed out in public life. These are in particular the issues of collective minority rights and the holders and subject of these rights, which are guaranteed in the legal system and are defined by specific provisions, but only for two constitutionally recognized national communities and the Roma community. Representatives of some minority communities have proposed introducing a new article in the Constitution or adoption of a special law that would encompass the collective rights of members of constitutionally unrecognized minorities. The question is whether it is more appropriate to continue with the fragmented regulation of the rights of particular minority communities or to adopt a general minority law, as all neighbouring countries did, which will enable, with the open definition of minorities, respect for acquired rights for the Italian and Hungarian minorities, improving the protection of the Roma community and the position of members of nations from the former Yugoslav republics, as well as for the German and Jewish communities as national minorities in Slovenia. Key words: Slovenia, national minorities, Roma, Constitution of the Republic of Slovenia, protection of human rights

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 729

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Jelena Milanković Jovanov Smiljana Đukičin Vučković Univerzitet u Novom Sadu, Prirodno-matematički fakultet Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo milankovicjovanov@gmail.com

SAVREMENE ODLIKE OBRAZOVANJA ROMSKOG STANOVNIŠTVA U REPUBLICI SRBIJI SAŽETAK Nivo i struktura obrazovanosti romskog stanovništva u Republici Srbiji uslovljeni su njihovim položajem u društvu i kulturnim specifičnostima. Niskom obrazovnom profilu podjednako doprinose siromaštvo i delimično ukorenjena shvatanja da im škola nije ni potrebna. Neefikasno i sporo rešavanje problema obrazovanja romske etničke grupe od strane države dovodi do toga da obrazovanje postaje kočnica bržeg društveno-ekonomskog razvoja. Statistički pokazatelji su samo izraz obrazovne inferiornosti romske etničke grupe u odnosu na pripadnike drugih etničkih grupa u Srbiju. Pismenost je osnovni pokazatelj nivoa obrazovanja koji, i pored smanjenja udela nepismenih u ukupnoj romskoj populaciji staroj 10 i više godina, u poslednjem međupopisnom periodu sa 19,6 % na 15,1 %, ukazuje da Romi i dalje ostaju znatno iznad nacionalnog proseka (2,0 %). Posmatrano po regionima Srbije, ne postoje bitnije razlike, jer svuda Romi predstavljaju etničku zajednicu sa najvećim udelom nepismenih. Pored toga, deca pripradnika romske etničke zajednice tokom školovanja suočavaju se sa brojnim preprekama, što rezultira da po školskom uspehu značajno zaostaju za svojim vršnjacima. U radu su predstavljene osnovne obrazovne odlike Roma u Srbiji, probleme sa kojima se suočavaju u toku školovanja i predlozi za njihovo rešenje. Ključne reči: obrazovna struktura, etničke grupe, Romi, pismenost, Srbija

UVOD Pravo na obrazovanje čini jedno od osnovnih ljudskih prava savremenog društva. Međutim, ono nije podjednako dostupno svima, jer se javljaju brojne prepreke sa kojima se posebno susreću nacionalne manjine (Komatina, 2016). Romi se naročito suočavaju sa problemima vezanim za mogućnost pristupa kvalitetnom obrazovanju (Claude, Chirico, McDonald, Mohács, Peric i Székely, 1999; Hemelsoet, 2015; Kyuchukov, 2000; Tanner, 2005). U Republici Srbiji, romska deca nemaju jednak pristup kvalitetnom obrazovanju i to je jedan od osnovnih razloga zašto je Srbija učestvovala u Dekadi Roma 2005-2015 (Milanković, Ivkov-Džigurski, Đukičin, Ivanović Bibić, Lukić i Kalkan, 2015), koja okuplja vlade, međuvladina tela i nevladine ogranizacije 12 zemalja, uglavnom Centralne i Jugoistočne Evrope (Bugarska, Mađarska, Makedonija, Rumunija, Slovačka, Srbija, Hrvatska, Češka, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija i Španija) s ciljem da na transparentan i merljiv način sprovodi aktivnosti vezane za unapređenje veoma nepovoljnog društveno-ekonomskog položaja pripadnika romske zajednice, uključivanje Roma u proces donošenja odluka i njihovu uspešnu društvenu inkluziju.

730 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Milanković Jovanov, J., Đukičin Vučković, S.: Savremene odlike obrazovanja Romskog stanovništva u Republici Srbiji

Pored zapošljavanja, zdravlja i stanovanja, obrazovanje je prepoznato kao jedno od četiri prioritente oblasti Dekade Roma (Komatina, 2016). Strategija za socojalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji od 2016. do 2025., koju je srpska Vlada usvojila u martu 2016., naglašava da je veći deo romske populacije duboko pogođen siromaštvom i socijalnom isključenošću i da i dalje predstavlja žrtvu kako otvorene tako i prikrivene diskriminacije, naročito u oblasti zapošljavanja, obrazovanja i stanovanja. Romi u Republici Srbiji predstavljaju etničku zajednicu sa najvećim udelom nepismenih (19 %) i iza njih su sve ostale etničke zajednice (ukupno 29 etničkih zajednica). Razlozi nepismenosti i niskog stepena obrazovanja romske etničke zajednice su loši životni uslovi, ekonomska nemoć, siromaštvo, rano stupanje u brak i brojni drugi. U radu su predstavljene osnovnekarakteristike romske zajednice u Republici Srbiji, dok je glavni deo rada posvećen obrazovnim karakteristikama kao što su pismenost, školska sprema i kompjuterska pismenost, kao važna socioekonomska obeležja. Takođe, istaknuti su problemi sa kojima se suočava ova zajednica u toku školovanja i predložena moguća rešenja.

OSNOVNE KARAKTERISTIKE ROMA U REPUBLICI SRBIJI U Strategiji za smanjenje siromaštva Srbije (Vlada Republike Srbije, 2003) navodi se da su Romi, u odnosu na druge grupe, po svim pokazateljima društvenog položaja (životni standard, obrazovanje, zapošljavanje i sl.), najugroženiji. Stopa nezaposlenosti Roma četiri je puta veća nego kod većinskog naroda. Prema rezultatima poslednjeg popisa stanovništva (Republički zavod za statistiku, 2014a), romska nacionalna manjina dostiže najveći relativni udeo u ukupnom stanovništvu Srbije posle Drugog svetskog rata: sa 147.600 stanovnika, Romi čine 2,1 % stanovništva Srbije i, posle Mađara (3,5 %), predstavljaju drugu po veličini nacionalnu manjinu. Imajući u vidu demografske trendove u Srbiji (u prvom redu izuzetno nepovoljnu starosnu stukturu i dugogodišnji negativni prirodni priraštaj), ova etnička zajednica sa mladom starosnom strukturom i još uvek visokim stopama nataliteta predstavlja značajan vitalni potencijal našeg društva. Tabela 1. Broj Roma i njihov relativni udeo u ukupnom stanovništvu Srbije za period 1948-2011. godine (bez Kosova i Metohije) God.

1948.

1953.

1961.

1971.

1981.

1991.

2002.

2011.

Broj

52.200

58.800

9.800

49.900

111.000

90.900

108.200

147.600

0,8

0,1

0,6

1,2

1,4

2,1

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2014a.

Romi beleže pozitivan populacioni rast. Taj rast, međutim, nije determinisan samo biološkom i migracionom komponentom, već je pod uticajem i nedemografskih faktora, odnosno promenljivih etnostatističkih iskaza u različitim popisima stanovništva. Zbog toga brojno kretanje i prostorno-demografske promene, naročito neravnomeran i polarizovan razmeštaj ispoljen visokom koncentracijom Roma u urbanim sredinama, značajno odudaraju od dinamike i prostorne distribucije ukupnog stanovništva Srbije i svih njenih regionalnih celina.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 731

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Izvor: Osnova karte preuzeta iz: Republički zavod za statistiku, 2014b (modifikovana od strane autora)

Karta 1. Udeo Roma u ukupnom stanovništvu, po opštinama u Republici Srbiji (2011)

Prostorni raspored Roma, kao dinamičan fenomen, teško je pratiti zbog toga što Romi nigdenisu teritorijalno koncentrisani u smislu da čine jednu homogenu strukturu na nekom određenomprostoru Srbije. Kao specifično manjinsko stanovništvo, rasuti su u velikom broju naselja, najčešće živeći u posebnim i izolovanim delovima, ali i disperzivno izmešani sa većinskim stanovništvom. U 2011. godini najviše Roma popisano je u Regionu Južne i Istočne Srbije (38,7 %), zatim u Vojvodini (28,7 %), Beogradskom regionu (18,6 %) i Regionu Šumadije i Zapadne Srbije (14,0 %) (Romi u Srbiji, 2014). Osnovna karakteristika demogafskog razvitka Roma je visok prirodni priraštaj uslovljen visokim stopama nataliteta i relativno niskim stopama mortaliteta usled mlade starosne strukture stanovništva. U poređenju sa ukupnim stanovništvom Srbije, razlike u stopama nataliteta i mortaliteta stalno su se povećavale, a posebno kada je reč o prirodnom priraštaju, koji je kod Roma najviši u Srbiji (Raduški, 2013).

732 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Milanković Jovanov, J., Đukičin Vučković, S.: Savremene odlike obrazovanja Romskog stanovništva u Republici Srbiji

Tabela 2. Prirodno kretanje stanovnika po nacionalnosti, Republika Srbija, Srbi, Romi, u periodu između 2002. i 2011. godine. Prosečanbroj

Prosečnastopa(‰) Natalitet

Ukupno

71987,5

9,8

Srbi

58703,3

9,6

Romi

2988,5

23,4

Mortalitet Ukupno

103636,7

14,1

Srbi

88140,8

14,4

Romi

838,9

6,5

Prirodnipriraštaj Ukupno

-31649,2

-4,3

Srbi

-29437,5

-4,8

Romi

2149,6

16,9

Izvor: Komatina, 2016

Podaci iz tabele broj 2, pokazuju da je stopa nataliteta romske nacionalnosti (23,4 ‰) preko dva puta veća od stope nataliteta Srba (9,6 ‰), dok je istovremeno stopa mortaliteta gotovo dvostruko manja. Komatina (2016) zaključuje da ovakvo stanje rezultira da se romsko stanovništvo povećavalo u proseku godišnje za 17 na svakih hiljadu godina, a srpsko se smanjuje u proseku godišnje za 4,8 na hiljadu godina. Tom trendu doprinose razlike u reproduktivnom modelu i različite starosne strukture. Mada je opšta stopa smrtnosti niža od proseka za Srbiju (zbog mlade starosne strukture), za Rome su karakteristične natprosečne specifične stope smrtnosti u svim starosnim kohortama, pri čemu je stopa mortaliteta odojčadi, kao dobar indikator nivoa zdravstvene zaštite, socio-ekonomskog i kulturnog razvoja stanovništva, i dalje izrazito visoka (Raduški, 2013). Prema poslednjem popisu (tabela 3), imamo 3.687.686 žena od kojih je 1.615.289 u fertilnom uzrastu (15-49 godina), što iznosi 43,8 %. Srpkinja je ukupno 3.069.503, a od tog broja je 1.348.938, odnosno 43,9 % fertilnih žena, dotle kod Romkinja, kojih ima 72.562, ima 36.270, odnosno čitavih 50 % žena u fertilnom uzrastu. To je rezultat povoljnije starosne strukture romske u odnosu na posmatrane populacije, pa je, posledično, i sama starosna struktura fertilnog kontingenta mlađa u odnosu na srpsku i ukupnu populaciju, što povećava i prirodne šanse za rađanje, naročito kod populacija koje ne praktikuju mere kontrole rađanja. Tabela 3. Fertilni kontigenti, ukupno stanovništvo, Srpkinje i Romkinje, 2011. 2011 Ukupno žene 15-49godina %

Broj žena Ukupno

Srpkinje

Romkinje

3687686 1615289

3069503 1348938

72562 36270

43,8

43,9

50,0

Izvor: Komatina, 2016

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 733

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Autorka Komatina (2016), detaljnijom analizom specifičnih stopa fertitilite zaključuje da se veoma visoke specifične stope fertiliteta kod Romkinja beleže već na samom ulasku u fertilni period, u starosnoj grupi od 15-19 godina, u kojoj je stopa fertiliteta čak 106,1 ‰ (kod Srpkinja 15,7, a u ukupnom stanovništvu 19,2 ‰), da bi kulminirala u sledećoj starosnoj grupi, od 20-24 godine, u kojoj iznosi 144,2 ‰. Dakle, Romkinje počinju da rađaju već sa 15 godina – 52,3 ‰ (i ranije, ali se to statistički ne vidi), od 19. do 21. godine njihovo rađanje dostiže maksimum (u 20 godini 160,1 ‰), pa onda ove visoke stope počinju lagano da opadaju. Dugoročno kretanje stopa nataliteta i mortaliteta formira određenu starosno-polnu strukturu, a utiče i na ostale socio-ekonomske karakteristike stanovništva. Romi su najmlađa etnička zajednica u Srbiji. Visoke stope rađanja rezultirale su njihovom izrazito mladom starosnom strukturom koja ima povratni uticaj na natalitet koji će po inerciji biti veći (čak i pri istom rađanju) nego kod druge, prosečno starije populacije (Raduški, 2013). Prema poslednjim popisnim rezultatima, prosečna starost stanovnika Srbije je 42,2 godine, slična je starost i srpskog koje u proseku ima 42,6 godina, a prosečna starost romskog stanovništva je samo 28,3 godine, dakle Romi su u proseku mlađi za čitavnih 14 godina. Indeks starenja Srba je 1,29, kod ukupne populacije 1,22, a kod romske populacije 0,12. Tabela 4. Starosna struktura, velike starosne grupe (%), Republika Srbija, Romi i Srbi (2011) Starosniintervali, velikestarosnegrupe

Romi

Srbi

Ukupno RS

0– 19

20-39

40-59

60+

100

Ukupno Izvor: Komatina, 2016

Po podacima iz 2011.godine za romsku populaciju, udeo lica do 20 godina je 42 %, ili preko 70 % stanovništva mlađe je od 40 godina, dok je udeo lica preko 60 godina samo 6 %. Poređenja radi, dok je udeo lica srpske nacionalnosti starijih od 60 godina preko tri puta veći (24 %). Ovakav model rađanja izuzetno nepovoljno deluje na nastavak školovanja romske populacije, jer se početak intenzivnog rađanja poklapa sa ulaskom u fertilni period i najintenzivniji je u vreme kada je i najviši prirodni potencijal za rađanje. Sa druge strane, mladi Romi, zbog obaveza oko izdržavanja porodice, takođe ne nastavljaju školovanje. Ovakvo stanje, čiji će se trend neminovno nastaviti, trebalo bi da podstakne planiranja mera za pružanje boljih uslova za obrazovanje, nastavak školovanja i posle završene osnovne škole, što bi trebalo obezbediti uključivanje romske populacije u društvo.

OBRAZOVNE KARAKTERISTIKE ROMSKOG STANOVNIŠTVA U REPUBLICI SRBIJI Podaci sa poslednjeg popisa ukazuju i na to da u okviru romske zajednice 87 % populacije ima osnovno ili niže obrazovanje, a manje od 1 % ima više i visoko obrazovanje. Isti podaci ukazuju i da je populacija koja je stekla samo osnovno obavezno obrazovanje pod najvećim rizikom od siromaštva i socijalne isključenosti. Romska deca rastu u porodicama sa nižim socioekonomskim statusom, sporije napreduju u školi i imaju niža postignuća, a roditelji se u ovim porodicama znatno manje posvećuju njihovom obrazovanju (OECD, 2010 i 2012), dok učenici iz ovakvih porodica sporije ovladavaju jezikom, u većoj meri imaju teškoće u čitanju (Aikens i Barbarin, 2008) i češće imaju manje kvalifikovane nastavnike (Fild, Kučera i Pont, 2010; Ingersoll,

734 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Milanković Jovanov, J., Đukičin Vučković, S.: Savremene odlike obrazovanja Romskog stanovništva u Republici Srbiji

1999). Veoma snažan uticaj siromaštva na obrazovanje kroz opisani mehanizam na kraju može rezultirati prekidom školovanja. Romi se suočavaju sa znatno višim stopama nezaposlenosti u svim starosnim grupama, te je, iako se vremenom smanjuje jaz između romske i ostatka populacije, i dalje značajan broj Roma bez radnog iskustva (75 % u odnosu na 47 % u opštoj populaciji). U proseku, Romi na novo zaposlenje čekaju mesec dana duže od drugih, karakteriše ih veća dugoročna nezaposlenost uključujući veliki broj mladih kojinisu ni zaposleni niti na školovanju (81 %), a u ovoj grupi su naročito zastupljene devojke (Decade of Roma Inclusion Secretariat Foundation, 2015). Pismenost predstavlja odličan pokazatelj društveno-ekonomske i kulturne razvijenosti određene sredine ili određene populacije i osnovni je pokazatelj nivoa obrazovanja. I pored smanjenja udela nepismenih u ukupnoj romskoj populaciji staroj 10 i više godina, u poslednjem međupopisnom periodu sa 19,6 % na 15,1 %, ukazuje da Romi i dalje ostaju znatno iznad nacionalnog proseka (2,0 %). Posmatrano po regionima Srbije, ne postoje bitnije razlike, jer svuda Romi predstavljaju etničku zajednicu sa najvećim udelom nepismenih. Tabela 5. Ukupan broj i broj nepismenih Roma starih 10 i više godina po polu, 2002-2011. Godina popisa

Ukupno Romi

Nepismeni Romi

Udeo u ukupnom

∑

muško

žensko

∑

muško

žensko

∑

muško

žensko

2002.

84361

42408

41953

16581

5019

11562

19,6

11,8

27,6

2011.

114355

58118

56237

17304

5358

11946

15,1

9,2

21,2

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2014b.

Veća nepismenost za 2011. godinu izražena je kod žena romske zajednice (tabela 5), koje čine 69 % u strukturi ukupnog broja nepismnih, dok muškarci čine 31 %. To znači da na jednog nepismenog muškarca dolaze više od dve nepismene žene. Nepismenost romske populacije kod starijih generacija je veća, međutim nepismenost mlađih (u starosnoj grupi od 10 do 19 godina) takođe je velika i čini 8,2 % od ukupnog broja svojih vršnjaka (Republički zavod za statistiku, 2014b). Prema istraživanjima Komatine (2016) svaki peti stanovnik romskog porekla je bio nepismen, a među njima skoro svaki osmi Rom i skoro svaka četvrta Romkinja. Kod romske populacije u prethodnom popisu beležile su se visoke stope nepismenosti u svim starosnim grupama, nešto niže među mlađim stanovništvom, gde se se kretale oko 12-15 % među stanovnicima mlađim od 35 godina, a izuzetno su bile visoke među stanovništvom starijim od 65 godina, gde počinju da prelaze polovinu stanovništva. Pri tom su Romkinje u svim starosnim grupama bile dva do tri puta zastupljenije od Roma. Sagledavanje obrazovne strukture romske zajednice važno je iz razloga što promene u obrazovnoj strukturi utiču i na niz drugih promena, kao i na socijalni položaj i poziciju ove etničke grupe u sredini u kojoj žive.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 735

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Grafikon 1. Udeo ukupnog stanovništva starog 15 i više godina prema polu i školskoj spremi u Republici Srbiji (2011)

Grafikon 2. Udeo stanovništva romske zajednice starog 15 i više godina prema polu i školskoj spremi u Republici Srbiji (2011)

Nivoi školske spreme Roma u odnosu na nivoe za stanovništvo Srbije pokazuju velike razlike. Svaki peti Rom, (naspram svakog 37 stanovnika Srbije starijeg od 14 godina) nema školu, dok preko jedne trećine Roma (34,2 % u odnosu na 10,9 % za stanovništvo Srbije) nema završenu osmogodišnju školu. Oko jedne trećine Roma (33,3 % prema 20,8 za nivo Srbije) ima osnovno obrazovanje, a srednje obrazovanje ima 11,5 % Roma (48,9 % za nivo Srbije). Velike razlike uočavaju se i kod udela Roma (0,7 %) i ostalog stanovništva Srbije sa višim i visokim obrazovanjem (16,2 %). Značajne razlike uočavaju se i u polno-starosnoj strukturi školskog obrazovanja Roma i stanovnika Srbije. Žene su daleko neobrazovanije u romskoj populaciji (62 % ukupno u grupama bez škole i sa nepotpunom osnovnom školom), dok je onih sa završenim osnovnim obrazovanjem 29,7 %, a muških pripadnika sa završenom osnovnom školom je 36,8 %. Obrazovna struktura je pod snažnim i direktnim uticajem društveno-ekonomskih okolnosti u kojima se jedna populacija nalazi, što je naročito karakteristično za romsku populaciju i kod nje je zaista neophodno poboljšati osnovne socijalne, kulturne i ekonomske prilike, da bi moglo da se poboljša obrazovanje, pa da ono u kasnijoj fazi, povratnim uticajem dovodi postepeno do poboljšanja tih okolnosti.

736 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Milanković Jovanov, J., Đukičin Vučković, S.: Savremene odlike obrazovanja Romskog stanovništva u Republici Srbiji

Strukture stanovništva prema pismenosti i školskoj spremi jasno pokazuju i upozoravaju u kako se nepovoljnom društvenom položaju nalazi romska populacija. Uprkos tome što popisni podaci beleže blagi napredak u smislu smanjenja broja stanovnika romske nacionalnosti bez obrazovanja i povećanja broja Roma sa završenom osnovnom i srednjom školom – ipak se radi o veoma malom napretku, naročito ako se imaju u vidu svi napori, sve aktivnosti i sva uložena sredstva u poboljšanje položaja romske populacije tokom Dekade Roma (Komatina, 2016).

BARIJERE U OBRAZOVANJU I MOGUĆNOSTI ZA UNAPREĐENJE OBRAZOVNOG STATUSA ROMSKIH UČENIKA Prema Strategiji Roma u Republici Srbiji (2016-2025. godine) (Vlada Republike Srbije, 2016), deca iz romske zajednice se suočavaju sa brojnim teškoćama u ostvarivanju svojih prava na kvalitetno obrazovanje. Pripadnici romske zajednice se često suočavaju sa negativnim stereotipima i diskriminacijom od strane obrazovnih ustanova, što direktno utiče na pristupačnost obrazovanja kao bitan element ovog ljudskog prava. Na samom početku predškolskog obrazovanjaza romsku decu prepreke predstavljaju siromaštvo, diskriminacija i predrasude o Romima, nepostojanje interkulturalnog pristupa, nedovoljna intersektorska saradnja i nedovoljno razvijena mreža predškolskih institucija u blizini romskih naselja (Macura-Milovanović, 2012). Strategija Roma u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025. godine navodi da su romska deca daleko manje uključena u programe predškolskog obrazovanja, ali i da nisu u potpunosti obuhvaćena obaveznim pripremnim predškolskim programom ili ga pohađaju neredovno i u kraćem trajanju. Iz tog razloga veliki broj dece romske zajednice nije dovoljno pripremljen za polazak u osnovno obrazovanje, što je jedan od najvažnijih razloga njihovog kasnijeg neuspeha u školovanju. Jedan od osnovnih problema u obrazovanju Roma predstavljaju „specijalne škole” za decu sa posebnim obrazovnim potrebama. Romi čine čak 80 % od ukupnog broja učenika u tim školama (Milanković i sur., 2015). Kao što ističe Knežević (2010), specijalne škole u Srbiji pretvorile su se u ustanove za školovanje dece koja većinom pripada romskoj etničkoj zajednici, što ima ozbiljne posledice po školovanje i društveni status Roma, ali i po školski sistem Srbije. Nedovoljno znanje srpskog jezika je takođe veliki problem učenika pripadnika romske zajednice (Milanković i sur., 2015). Slabo poznavanje srpskog jezika, nesenzitivnost i ograničenost testova sposobnosti, koji su standardizovani na većinskoj populaciji, najčešća je posledica pogrešne kategorizacije romske dece u specijalne škole. Jezička barijera utiče na niža postignuća dece i na gubljenje motivacije za dalje obrazovanje. Kao još jedna od barijera u obrazovanju Roma jeste i nedovoljna podrška za učenje romskog jezika i razvoj kulturnog identiteta u okviru obaveznog obrazovanja. Strategija Roma u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025. godine navodi da i pored toga što Ustav i drugi zakoni obezbeđuju pravo na školovanje na maternjem jeziku ili dvojezično, i pored činjenice da veliki broj roditelja Roma i Romkinja izražava želju da njihova deca pohađaju predmet „Romski jezik sa elementima nacionalne kulture”, veoma mali broj romske dece ima priliku da ga pohađa zbog toga što mnoge škole ne uspevaju da obezbede neophodne uslove za realizaciju ovog predmeta. Nastava na jeziku romske etničke manjine postoji samo kao izborni predmet u osnovnim školama i to samo na prostoru AP Vojvodine u Republici Srbiji (Milanković i sur., 2015). Prepreku u obrazovanju romske dece predstavlja i njihova neprihvaćenost u odeljenju, kako što je odbacivanje i izbegavanje od strane drugih neromskih učenika, ali i nerazumevanje nastavnika (Macura-Milanović, 2012; Milanković i sur., 2015). Izloženost različitim oblicima diskriminacije ima veoma negativne efekte po obrazovanje Roma, dok je segregacija u porastu. Povećano uključivanje Roma u obrazovanje u nekim slučajevima dovodi do formiranja segregisanih grupa u školama u kojima učenici koji su pripadnici romske

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 737

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

zajednice čine većinu. Segregacije se tada još pojačava tendencijom drugih roditelja da izbegavaju da im se deca školuju u „romskim školama”. Veliki broj Roma živi u siromaštvu, u improvizovanim kućama, bez vode, struje i kanalizacije. Veoma loša ekonomska situacija predstavlja još jednu od bitnih prepreka za školovanje dece romske zajednice (Boado, 2011). Nizak nivo obrazovanja roditelja romskih učenika i njihovi stavovi o obrazovanju su verovatno jedan od osnovnih razloga za veliki udeo nepismene dece. Roditelji ne smatraju osnovno obrazovanje kao prioritet i mnogi od njih upisuju svoju decu u školu samo kada je potrebno prikupiti socijalnu pomoć (Čvorović, 2005). Neke od mogućnosti za unapređenje obrazovanja Roma jesu: • Individualni obrazovni planovi (IOP) i individualizacija je važna mera, koja bi omogućila kvalitetnije obrazovanje pripadnicima romske zajednice. Strategija Roma u RS (2016-2025) jasno ističe „kada se na osnovu praćenja uoči da dete ne postiže očekivane ishode, radi se pedagoški profil kojim se utvrđuje vrsta potrebe za dodatnom podrškom, odnosno kako individualizovati način rada. Ukoliko individualizovani pristup ne daje željene rezultate u odnosu na razvoj i postignuća deteta, radi se individualni obrazovni plan. U osnovi neadekvatnog korišćenja mera individualizacije i individualnog obrazovnog plana mogu biti ili negativni stereotipi prema deci imladima iz romske zajednice, ali i činjenica da vaspitački i nastavni kadar nije pripremljen za individualizovani rad i inkluzivni pristup.” U istraživanju Milanković i sur. (2015) predstavljeni su stavovi 60 nastavnika o inkluzivnom obrazovanju Roma u osnovnim i srednjim školama. Rezultati su pokazali da veliki broj romskih učenika ne završi osnovnu školu, a samo trećina upiše srednju školu. Nastavnici su se složili da su romski učenici prihvaćeni od učenika koji ne pripadaju romskoj etničkoj zajednici i da je loš uspeh Roma uzrokovan lošim životnim uslovima. Preko 60 % anketiranih nastavnika složilo se sa predlogom uvođenja pedagoškog asistenta u nastavu i sa tvrdnjom da inkluzivno obrazovanje mora biti detaljno planirano sa brojnim ekspertima. Za uspešno inkluzivno obrazovanje romskih učenika neophodne su obuke nastavnika i unapređenje kurikuluma. • Pedagoški asistenti su jedan od načina unapređenja obrazovanja Roma u Srbiji (Milanković i sur., 2015), ali njihov status u okviru obrazovne ustanove, uloga i mogućnosti napredovanja i posle osam godina od njihovog uvođenja, nisu jasno definisani. Strategija Roma u RS ističe da uvođenje pedagoških asistenata u obrazovanje bi trebalo da predstavlja značajan korak ka prilagođavanju ustanova i nastavnika obrazovnim potrebama dece i mladih iz romske zajednice i povezivanju obrazovnih ustanova sa romskim zajednicama i porodicama, što nije uvek slučaj, jer se odgovornost često prebacuje na samog asistenta. Njihov broj je još uvek nedovoljan i trebalo bi ih povećati na svim nivoima obrazovanja. • Participacija roditelja iz romske zajednice u obrazovnim ustanovama je definisano kao neobavezjuća preporuka prema podacima iz Strategije Roma RS (2016-2025). Učešće roditelja romskih učenika je nedovoljno razlozi za to mogu biti zatvorenost ustanova (škola), ali i njihova nedovoljna informisanost i motivisanost. Boljoj komunikaciji škola i roditelja trebao bi da doprinese pedagoški asistent. Brojne su još i druge mere koje bi trebale doprineti kvalitetnijem obrazovanju Roma, a Strategija Roma RS za period od 2016. do 2025. godine navodi i sledeće mere: obrazovanje na romskom jeziku, učenje romskog jezika, negovanje romskog identiteta i kulture; dodatna obrazovna, zdravstvena i socijalna podrška; prevencija ranog napuštanja školovanja; stipendije, krediti i domovi; besplatni udžbenici; mere antidiskriminacije, desegregacije i zaštita od nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja i druge mere.

738 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Milanković Jovanov, J., Đukičin Vučković, S.: Savremene odlike obrazovanja Romskog stanovništva u Republici Srbiji

ZAKLJUČAK Strategija Roma u Republici Srbiji za period od 2016 do 2025. godine ističe da obrazovanje treba da bude „dostupno svima, kroz odgovarajući broj i raspoređenost obrazovnih ustanova, pristupačno i ekonomski priuštivo, naročito najranjivijim grupama.” Izostajanje dece iz obaveznog obrazovanja i nesrazmerno i neopravdano školovanje romske dece u „specijalnim školama” predstavlja ozbiljnu diskriminaciju i kršenje prava na kvalitetno obrazovanje. U skladu sa međunarodnim standardima ljudskih prava obrazovanje treba da bude usmereno na pun razvoj ličnosti i dostojanstva, treba da jača poštovanje ljudskih prava, kao i da omogući svim osobama puno učešće u društvu. Posledice niskog obrazovanja pripadnika romske zajednice u Republici Srbiji nalaze se u etnodemografskim karakteristikama ove etničke manjine. Odlike Roma su visoke stope nataliteta i fertiliteta, kao i specifični model rađanja, koji počinje veoma rano i nepovoljno deluje na nastavak školovanja romske populacije. U velikom broju slučajeva školovanje mladih Romkinja se završava početkom rađanja, odnosno ulaskom u fertilni period. To ima posledice i na školovanje muških pripadnika romske etničke manjine, jer veoma rano postaju roditelji, koji time stiču obavezu o izdržavanju porodice i najčešće se odlučuju da umesto nastavka školovanja traže posao koji će im obezbediti najosnovnije životne potrebe. Zabrinjavajuća je činjenica da je svaki peti stanovnik romskog porekla nepismen i da Romi predstavljaju etničku zajednicu sa najvećim udelom nepismenih u Republici Srbiji. Starije starosne grupe i Romkinje imaju veći udeo u nepismenima. Na jednog nepismenog muškarca dolaze više od dve nepismene žene. Svaki peti Rom nema završenu školu, dok preko jedne trećine romske populacije nema završenu osnovnu školu, a samo jedna trećina ima završenu osnovnu školu. Srednju školu ima završeno 11,5 %, dok više i visoko obrazovanje ima završeno 0,5 % romske populacije prema popisu iz 2011. godine u Republici Srbiji. Neminovno je da će se trend visokog fertiliteta romske populacije nastaviti, kao i izuzetno loša ekonomska situacija Roma, koji žive na granici egzistencije, često nezaposleni, kako zbog nedovoljne kvalifikovanosti, ali i zbog raznih oblika diskiriminacije. Da bi se poboljšao položaj Roma u društvu, neophodno je poboljšati kvalitet njihovog obrazovanja. Pored brojnih barijera sa kojima se susreću u toku školovanja to je veoma teško, ali uz dobru podršku države i uz propisane afirmativne mere za bolje mogućnosti obrazovanja Roma od strane Strategije Roma Republike Srbije za period od 2016. do 2025. godine pružaju se brojna rešenja za poboljšanje njihovog ukupnog obrazovnog statusa i uključivanje u društveni život.

Zahvalnost Ovo istraživanje deo je projekta br. 142-451-2705/2018-01 koji finansira Pokrajinski sekretarijat za visoko obrazovanje i naučnoistraživačku delatnost AP Vojvodine. Veliku zahvalnost dugujemo Mađarskom nacionalnom savetu koji nas je podržao prilikom apliciranja za projekat.

Literatura 1.

Aikens, N. i Barbarin, O. (2008). Socioeconomic differences reading trajectories: The contributionof family, neighborhood and school context. Journal of Educational Psychology, 100(2), 235-251. doi:10.1037/00220663.100.2.235

2. Boado, H. C. (2011). Primary and secondary effects inthe explanation of disadvantage in education: Thechildren of immigrant families in France. British Journal of Sociology of Education, 32(3), 407-430. doi:10.1080/0142569 2.2011.559341

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 739

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

3. Claude, C., Chirico, D., McDonald, C., Mohács, V., Peric, T. i Székely, Á. (1999). Roma in the educational systems of Central and Eastern Europe. U F. Csaba, C. McDonald i A Mészáros (Ur.), The Roma education resource book (Volume I) (str. 20-26.). Budimpešta: Open Society Institute. 4. Čvorović, J. (2005). Gypsy Ethnic Socialization in Serbia. Glasnik Etnografskog Instituta, 53, 35-48. Dostupno na: http://www.etno-institut.co.rs/files/gei/53/Cvorovic.pdf 5.

Decade of Roma Inclusion Secretariat Foundation. (2015). The Roma Inclusion Index 2015. Budimpešta: Decade of Roma Inclusion Secretariat Foundation.

6. Fild, S., Kučera, M. i Pont, B. (2010). Nema više neuspešnih: deset koraka do jednakopravnosti u obrazovanju. Beograd: Ministarstvo prosvete Republike Srbije. 7. Hemelsoet, E. (2015). Whose problem is it anyway? Realising the right to education for Roma children in Ghent, Belgium. Romani Studies, 25(1), 1-21. doi: 10.3828/rs.2015.1 8. Ingersoll, R. (1999). The Problem of Underqualified Teachers in American Secondary Schools. Educational Researcher, 28(2), 26-37. Dostupno na: https://repository.upenn.edu/gse_pubs/139 9. Knežević, A. (2010). Romi (Cigani) u Beogradu – etnodemografska proučavanja. Beograd: Geografski fakultet Univerziteta u Beogradu. 10. Komatina, S. (2016). Aktuelni problemi obrazovanja Roma u Srbiji: Društveni izazovi i odgovori. (Neobjavljena doktorska disertacija). Univerzitet u Nišu, Filozofski fakultet, Niš. 11. Kyuchukov, H. (2000). Transformative education for Roma (Gypsy) children: An insider’s view. Intercultural Education, 11(3), 273-280. doi: 10.1080/14675980020002420 12. Macura-Milovanović, S. (2012). Crossed realities of Roma parents and non/Roma teachers: experiences from the action research study. UA. Heimgartner, U. Loch i S. Sting (Ur.), Empirische Forschung in der Sozialen Arbeit. Methoden und methodologische Herausforderungen (str. 275-287.). Graz: Land Steiermark; OFEBSektion Sozialpadagogik, Universitat Graz; Beč: Bundesministerium fur Wissenschaft und Forschung; lit Verlag GmbH&Co. KG; Klagenfurt: Alpen-Adria-Universitat Klagenfurt. 13. Milanković, J., Ivkov-Džigurski, A., Đukičin, S., Ivanović Bibić, Lj., Lukić, T. i Kalkan, K. (2015). Attitudes of School Teachers about Roma Inclusion in Education. A Case Study of Vojvodina, Serbia. Geographica Pannonica, 19(3), 122-129. Dostupno na: https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/0354-8724/2015/0354-87241503122M.pdf 14. OECD. (2010). Razumevanje društvenih ishoda učenja. Beograd: Ministarstvo prosvete Republika Srbija. 15. OECD. (2012). Equity and Quality in Education: Supporting Disadvantaged Students and Schools. Pariz: OECD. 16. Raduški, N. (2013). Romi na etnografskoj karti Srbije – primeri dobre prakse integracije Roma u lokalnim samoupravama. Beograd: Zaštitnik građana. 17. Republički zavod za statistiku. (2014a). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. godine u Republici Srbiji. Knjiga 20. Uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002 i 2011. godine, podaci po naseljima. Beograd: Republički zavod za statistiku. 18. Republički zavod za statistiku. (2014b). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011.godine u Republici Srbiji. Romi u Srbiji, 2011. Beograd: Republički zavod za statistiku. 19. Tanner, A. (2005., 1. svibnja). The Roma of Eastern Europe: Still Searching for Inclusion. Preuzeto s: https://www. migrationpolicy.org/article/roma-eastern-europe-still-searching-inclusion 20. Vlada Republike Srbije. (2003). Strategija za smanjenje siromaštva. Beograd: Vlada Republike Srbije. 21. Vlada Republike Srbije. (2016). Strategija za socojalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji od 2016. do 2025. Beograd: Vlada Republike Srbije, Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

740 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Milanković Jovanov, J., Đukičin Vučković, S.: Savremene odlike obrazovanja Romskog stanovništva u Republici Srbiji

CONTEMPORARY EDUCATION ASPECT OF ROMA POPULATION IN THE REPUBLIC OF SERBIA ABSTRACT Level and structure of education of the Roma population in the Republic of Serbia are conditioned by their position in society and cultural specifics. A low profile of education equally contributes the poverty and partially rooted belief that school is not needed for them. Inefficient and slow resolution of educational problems of the Roma ethnic group by the Government cause that education becomes a brake on faster socio-economic development. Statistical indicators are just an expression of educational inferiority of the Roma ethnic group in relation to members of other ethnic groups in Serbia. Literacy is a basic indicator of the level of education that, despite the decrease in the share of illiterates in the total Roma population aged 10 and over, between last two census from 19.6% to 15.1%, indicates that the illiteracy of Roma is still well above the national average (2,0%). Observed by the regions of Serbia, there are no significant differences, because everywhere the Roma represent an ethnic community with the largest share of illiterate. In addition, the children of the Roma ethnic community during their education are facing with numerous obstacles, which results a significant fall behind in school success. This paper will present the basic educational characteristics of Roma in Serbia, problems they face during schooling and suggestions for their resolution. Key words: educational structure, ethnic community, Roma, literacy, Serbia

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 741

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Nada Raduški Institut za političke studije, Beograd nadaraduski@gmail.com

MULTIKULTURALIZAM KAO OKVIR ZA OČUVANJE JEZIKA I PISMA NACIONALNIH MANJINA U SRBIJI* SAŽETAK Burne geopolitičke promene i savremeni globalizacijski procesi značajno utiču na položaj i stabilnost svake države, a istovremeno predstavljaju izazov očuvanju nacionalnog i jezičkog identiteta u procesu međunarodnih integracija. Tome u velikoj meri doprinose i demografska i ekonomska kretanja, intenzivne migracije stanovništva, međunarodna politika i evrointegracijski procesi na početku 21. veka. Rad je posvećen pitanju zaštite jezičkog ideniteta pripadnika nacionalnih manjina u kontekstu multietničnosti stanovništva Srbije, sa ciljem da ukaže na značaj očuvanja i upotrebe jezika i pisma kao jednog od ključnih manjinskih prava, ali i na značaj višejezičnosti u cilju uspešnog i održivog koncepta multikulturalizma. U metodološkom smislu rad se bazira na popisno statističkim istraživanjima i teorijskim saznanjima koja ukazuju na etnolingvistički mozaik Srbije i neophodnost integracije nacionalnih manjina u sve segmente društva uz istovremeno poštovanje njihovih etničkih, kulturnih, verskih i jezičkih osobenosti. Status manjina i njihova povezanost sa politikom multikulturalizma podrazumeva respektovanje manjinskih i ljudskih prava, a neophodna pretpostavka jeste izgradnja građanske države zasnovane na priznavanju institucija ekonomskog i pravnog sistema, kao i prava na jezičku i kulturnu raznolikost. Ključne reči: multikulturalizam, nacionalne manjine, maternji jezik, zakonodavstvo, Srbija

MULTUKULTURALIZAM I NACIONALNE MANJINE Termin multikulturalizam je novijeg datuma i pojavio se tek odnedavno u naučnim i političkim raspravama o karakteru savremenih društava. „Ne postoji neko široko prihvaćeno značanje multikulturalizma već, naprotiv, naglim bujanjem akademske literature i sve prisutnijih rasprava vezanih za taj pojam, čini se da još više rastu najasnoće, nesporazumi oko njegovog određenja” (Mesić, 2006, str. 405.). Kao jedan od glavnih diskursa za razumevanje savremenog sveta, predstavlja kompleksan fenomen, a ozbiljnije naučne polemike započinju tek u poslednjim decenijama 20. veka. Gotovo istovremeno javljaju se mnoga pitanja i dileme u vezi globalizacijskih procesa i njihovoj povezanosti sa politikom multikulturalizma, međusobnoj zavisnosti i uslovljenosti, kao i pozitivnim i negativnim konsekvencama koje ti procesi imaju na stabilnost država i položaj nacionalnih manjina. U različitim formama multikulturalizam je prisutan u svim evropskim državama koje priznaju realnost postojanja etnokulturnih identiteta, ali se u poslednje vreme čuju sve žešće kritike imajući u vidu da proklamovane vrednosti multikulturalizma nisu u saglasnosti sa praksom. Strah od multikulturalizma pojačale su i masovne migracije, izbeglice i migrantska kriza 2015. godine, što otvara brojna pitanja i dileme sa aspekta ljudskih prava i posledica migracija na sve sfere društva, kao i na dinamiku i konstitutivne elemente multikulturalizma. * Rad je realizovan u okviru projekta (broj 179009) koji finansira Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije.

742 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Raduški, N.: Multikulturalizam kao okvir za očuvanje jezika i pisma nacionalnih manjina u Srbiji

U naučnoj i stručnoj literaturi se pravi jasna distinkcija između pojma multikulturalnosti koji je normativnodeskriptivnog karaktera i podrazumeva egzistiranje različitih etničkih zajednica u jednom društvu, i pojma multikulturalizma koji označava političko-institucionalno tretitanje kulturne i etničke pluralnosti, sprovođenje i evaluaciju multikulturalne politike (Lutovac, 2016). Multikulturalizam predstavlja ideju ili ideal o zajedničkom životu različitih etničkih i kulturnih grupa u okviru istog pluralističkog društva što podrazumeva njihovu koegzistenciju, uzajamnu toleranciju i jednakost. Položaj nacionalnih manjina i njihova veza sa politikom multikulturalizma pretpostavlja respektovanje manjinskih kultura kao odgovarajućeg okruženja za ostvarenje ljudskih prava i prava pripadnika nacionalnih manjina, odnosno odgovor te politike na kulturne i socijalne raznolikosti.1 Savet Evrope objavio je dokument (Bela knjiga), u kome se jasno ističe značaj očuvanja koncepta multukulturalizma i proklamovanih evropskih vrednosti na kome počiva Evropska unija (Council of Europe, 2008). Poštovanje raznolikosti i društvena kohezija se mogu postići samo ako su ispunjeni određeni uslovi, kao što su demokratsko uređenje i pravne institucije, interkulturalni dijalog i tolerancija, a osnovni principi sadržani u samom dokumentu fleksibilno se primenjuju imajući u vidu da je manjinska situacija specifična i drugačija u svakoj državi. Multikulturalizam u Srbiji nije izolovan od globalnih političkih promena i procesa, niti se može svesti na neki gotov model, već se mora posmatrati u kontekstu društvene, socioekonomske, demografske i političke situacije, uzimajući u obzir poreklo i mnogobrojne uzroke etnokulturne i jezičke raznolikosti.2 U kompleksu determinišućih faktora, nezaobilazna uloga pripada jeziku jer kao što pojam multikuturalizma podrazumeva postojanje više kultura tako i jezik u tom kontekstu podrazumeva višejezičnost. Procenjuje se da je oko dve trećine svetskog stanovništva dvojezično ili višejezično zbog čega je bitno podizanje svesti o važnosti višejezičnosti kroz programe interkulturnog obrazovanja. Višejezičnost je, po pravilu, neophodna etničkim i nacionalnim manjinama kao pravo rešenje u situaciji između asimilacije i getoizacije i put ka integraciji u društvo uz očuvanje svog jezičkog i nacionalnog identiteta. Multikulturalizam, a pogotovo interkulturalizam, ne može postojati bez ozbiljnog utemeljenja u jeziku i to jeziku aktiviranom kroz višejezičnost, ali ne samo spontanu, nego institucionalizovanu i programski razvijanu putem mera lingvističke i obrazovne politike (Bugarski, 2016).

JEZIČKI DIVERZITET NACIONALNIH MANJINA U SRBIJI – POPIS 2011 Maternji jezik, kao glavna determinanta nacionalnog identiteta, ima ključnu ulogu u definisanju nacije i nacionalnog pitanja, a svoje utemeljenje često nalazi u političkim prilikama, pa proučavanje jezičkog identiteta pripadnika nacionalnih manjina u Srbiji kao multietničkoj i multikulturalnoj državi ima veliki naučni i društveni značaj. Pored većinske nacije, u Srbiji žive i mnogobrojne etničke zajednice koje se razlikuju, između ostalog, prema lingvističkim karakteristikama, pa analiza teritorijalne rasprostranjenosti jezičkih varijeteta, kao i numerički kriterijum, odnosno brojnost lica koja govore pojedine jezike od velike je važnosti za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u različitim oblastima društvenog života. Etnolingvistički diverzitet zahteva pravno-političke mahanizme zaštite u cilju uspešne integracije etničkih zajednicau društvo. U multijezičkim i višenacionalnim državama značaj jezika naročito je veliki zbog čega je neophodno da bude pokriven statističkim istraživanjima. Prema Preporukama Ujedinjenih nacija kojima se usmerava sprovođenje

Više o multikulturalizmu videti: Kymlicka (1995), Semprini (1999), Parekh (2002). Imigracioni tokovi su osnovni i ključni uzrok kulturnog diverziteta u Kanadi, kao i u Australiji, državama koje su najviše radile na političkom konceptu multikulturalizma, pri čemu kanadski etnički mozaik čine grupe koje imaju različite etnokulturne karakteristike, ali zajedno čine kompaktnu celinu, dok suprotno tome, američki „melting pot” označava prvenstveno politiku asimilacije imigranata u Americi (Dragićević-Šešić i Stojković, 2007).

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 743

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

popisa po jedinstvenim statističkim standardima u cilju međunarodne uporedivosti, državljanstvo i zemlja / mesto rođenja spadaju u obavezna obeležja, a etnička pripadnost, maternji jezik i religija u dopunska ili fakultativna obeležja, pri čemu svaka država u skladu sa svojim potrebama odlučuje koja od tih pitanja će biti uključena u popis. Većina evropskih zemalja u svojim nacionalnim popisima ima pitanje o jeziku (na primer, maternji, govorni i drugi varijeteti jezika), a koji često može imati samo tanku vezu sa nacionalnim poreklom. U nauci, pojam maternjeg jezika je višeznačan i može se koristiti u četiri različita značenja: jezik koje je lice prvo naučilo, jezik koje lice najbolje zna, jezik koji lice najčešće koristi, jezik sa kojim se identifikuje (interna identifikacija) ili sa kojim ga drugi identifikuju (eksterna identifikacija). Sociolingvisti se zalažu za pravo na samoidentifikaciju (Skutnabb, 1984). Pitanje o maternjem jeziku bilo je inkorporirano u sadržaj svih popisa sprovedenih u Srbiji posle Drugog svetskog rata (1953-2011), pa dobijeni podaci pružaju važne informacije o jezičkom identitetu, strukturi populacije prema jeziku, kao i procesima asimilacije ili integracije pripadnika pojedinih nacionalnih zajednica. Prema metodološkoj koncepciji, maternji jezik se definiše kao „jezik koji je neko lice naučilo da govori još u ranom detinjstvu, odnosno jezik koji lice smatra svojim maternjim jezikom ako se u domaćinstvu govorilo više jezika” (Republički zavod za statistiku, 2013, str. 13.) Društveni uslovi i geopolitičke promene početkom 21. veka uticali su i na pojavu novih jezika, pa su, shodno tome, u zvaničnu popisnu klasifikaciju 2002. godine uvedeni bosanski, cincarski i kineski jezik, a kasnije (2011) još šest modaliteta jezika: crnogorski, bunjevački, jermenski, goranski, šokački i šopski, analogno sve ekstenzivnijoj klasifikaciji nacionalnosti. U Republici Srbiji (bez podataka za Kosovo i Metohiju) po popisu 2011. od ukupno 7,2 miliona stanovnika za srpski maternji jezik se deklarisalo 6,3 miliona (88,1 %), na drugom mestu je mađarski jezik (243,1 hiljada ili 3,4 %), zatim bosanski (138,9 hiljada ili 1,9 %) i romski (100,7 hiljada ili 1,4 %), dok svi drugi jezici participiraju pojedinačno sa manje od 1 %, i ovakva struktura u velikoj meri korenspondira sa nacionalnim strukturom u istoj godini (Raduški, 2013). Značajan broj lica koji nisu želeli da se deklarišu (preko 100 hiljada) jasno ilustruje društvenu klimu i aktuelne političke okolnosti u zemlji (tab.1). Tabela 1. Stanovništvo Srbije (bez KiM) prema maternjem jeziku, 2011. Maternji jezik Ukupno stanovnika Srpski Albanski* Bosanski Bugarski Bunjevački Vlaški Mađarski Makedonski Nemački Romski Rumunski Ruski Rusinski Slovački Slovenački Hrvatski Crnogorski

Ukupno Broj 7 186 862 6 330 919 10 040 138 871 13 337 6 835 43 095 243 146 12 706 2 190 100 668 29 075 3 179 11 340 49 796 2 269 19 223 2 519

% 100,00 88,09 0,14 1,93 0,19 0,10 0,60 3,38 0,18 0,03 1,40 0,40 0,04 0,16 0,69 0,03 0,27 0,04

Izvor: Republički zavod za statistiku, 2013. Napomena: Podaci su iskazani za 17 različitih jezika koji se najčešće govore u Srbiji, a koje najmanje 2000 lica smatra svojim maternjim jezikom. Razliku do ukupno čine ostali jezici, neizjašnjeni i nepoznato. * Nepotpun obuhvat zbog bojkota popisa većine pripadnika albanske nacionalne manjine.

744 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Raduški, N.: Multikulturalizam kao okvir za očuvanje jezika i pisma nacionalnih manjina u Srbiji

Na bazi popisnih rezultata može se sagledati sastav populacije prema maternjem jeziku, dok ukrštanje jezika i nacionalne pripadnosti predstavlja uobičajen metod utvrđivanja stepena podudarnosti između objektivnih etničkih osobina (jezik) i subjektivnog opredeljivanja (nacionalnost), odnosno kod kojih etničkih zajednica i u kom stepenu je najviše prisutno nepoklapanje jezika i nacionalnosti. Mada se smatra objektivnim obeležjem, maternji jezik je jedan od najosetljivijih indikatora koji pokazuje kvalitet odnosa i društvene promene koje se dešavaju u jednom višenacionalnom društvu. Između etničkog i jezičkog identiteta nema potpunog podudaranja pa etnička samoidentifikacija ne znači uvek i jezičku. Drugim rečima, lingvističke diferencijacije ne korespondiraju uvek sa etničkim, jer postoje zajednice koje nemaju svoj jezik, tako da postojanje etničke samobitnosti ne znači i nužnost za postojanje jezičke samobitnosti, baš kao što u pojedinim zemljama postoje i regionalni jezici (May, 2008).

NACIONALNE MANJINE U SVETLU POPISNE ALTEROFONIJE Prilikom popisnog deklarisanja, u okviru svake nacionalne zajednice jedan broj lica naveo je neki drugi jezik kao svoj maternji, pa nepodudarnost koja u izvesnoj meri postoji između jezičke i etničke pripadnosti (alterofonija) posledica je etnogenetskih i asimilacionih kretanja, mešovitih brakova, migracija, političkih činilaca i slično. Vrlo visoko poklapanje jezika i nacionalnosti (etnofonija) registrovano je kod Bošnjaka, Slovaka i Mađara (preko 90 %), dok sve ostale nacionalne beleže manju koincidenciju ta dva etnička obeležja. Istraživanja pokazuju da se pripadnici slovačke i mađarske manjine u visokom procentu izjašnjavaju za svoj jezik što je odraz uspešne integrisanosti u većinsko srpsko okruženje, nacionalne emancipacije, dobre manjinske organizovanosti, ali i planskog kulturnog delovanja države matice. Kod bošnjačko-muslimanske zajednice prisutno je različito deklarisanje iako je u suštini reč o istom etničkom korpusu, pa su Bošnjaci izjavili da im je maternji jezik bosanski, dok su se Muslimani većinom deklarisali za srpski, pa tek onda za bosanski jezik. Jezičko opredeljivanje ovih etničkih zajednica veoma je indikativno jer ukazuje na prevlast političkog faktora u sferi formiranja, afirmisanja i izražavanja nacionalne samosvesti. Za Bošnjake zvanični naziv njihovog jezika je bosanski, što je i u Srbiji pravno prihvaćeno, ali su prisutne poteškoće u njegovoj primeni posebno u administrativnoj i prosvetno-obrazovnoj sferi. Istovremeno, Muslimani koji su u velikoj meri „jugonostalgičari”, deklarativno se opredeljuju za srpski jezik (iako govore istim jezikom kao Bošnjaci) što je u vezi sa njihovim neprihvatanjem nacionalnog imena Bošnjak, ali i još jedna potvrda pobede političkih nad lingvističkim kriterijumima. Pojava alterofonije negativno je korelirana sa brojnošću, a najveća je kod malobrojnih i prostorno disperzivnih nacionalnosti. Od brojčano relevantnih manjina, najveći stepen alterofonije beleže Crnogorci (manje od 10 % se deklarisalo za crnogorski jezik) koji su, mada je u popisnu klasifikaciju uveden crnogorski, u ogromnoj većini ostali verni deklarisanju za srpski jezik. Slična pojava zapaža se i kroz izraženu alterofoniju Makedonaca (42,8 % se deklarisalo za makedonski jezik) i Bugara (samo jedna trećina se opredelila za bugarski) koji ne smatraju da je njihovo nacionalno opredeljivanje dovedeno u pitanje izjašnjavanjem za srpski kao maternji jezik. Hrvati, uprkos tome što su nacionalno stabilni, u relativno malom procentu (30 %) su naveli hrvatski kao svoj maternji jezik, iskazujući na taj način znatno manju potrebu da se i jezički nacionalno opredele, pa njihovo izjašnjavanje uzima u obzir komunikacijsku realnost sredine u kojoj žive. Opredeljivanje određenog broja lica za novouvedeni bunjavački jezik (6835 ili 0,1 %) odraz je simboličkog istorijsko-političkog odvajanja od hrvatstva i dominaciju reprezantativne nad komunikacijskom funkcijom jezika, kao i pozicioniranja pojedinih manjinskih zajednica u politizovanoj društvenoj stvarnosti Srbije (Đurić, Tanasković, Vukmirović i Lađević, 2014). Alterofonija je karakteristična i za brojčano relevantnu romsku manjinu usled njihove prostorne disperzivnosti, nepovoljnog društvenog položaja i nedovoljno razvijene svesti o sopstvenom naci-

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 745

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

onalnom i jezičkom identitetu. Broj Roma, posmatrano po popisima, uvek je bio veći od broja lica koja su se deklarisala za romski maternji jezik, jer je kod ove nacionalnosti znatno češća promena jezika nego nacionalne pripadnosti (Raduški, 2015). Kod pripadnika vlaške nacionalnosti, za razliku od romske, upravo se na osnovu maternjeg jezika može doći do realnije slike o njihovoj brojnosti, imajući u vidu češće promene prilikom nacionalnog nego jezičkog deklarisanja.3 Pojavu etnofonije, odnosno alterofonije nije moguće odrediti kod manjinskih zajednica čiji su se pripadnici nacionalno deklarisali, ali ne i lingvistički (na primer, Muslimani, Aškalije, Jugosloveni), jer ne postoji korespondirajući jezik, pa je tako srpski jezik maternji za većinu Muslimana (74,7 %), najvećeg broja Jugoslovena (73,7 %) i slično. Pozitivna ili negativna korelaciona veza prisutna je između alterofonije i demografskih struktura stanovništva (pol, starost, obrazovanje, zaposlenost, bračnost i dr.), ali treba imati u vidu i etnički sastav područja na kojima su nastanjeni pripadnici manjina, kao i uticaj društvenih faktora na jezičko deklarisanje.4 Na bazi empirijskih istraživanja, a s obzirom na naglašenu alterofoniju, može se zaključiti neophodnost preispitivanja odnosa između pojmova maternjeg i prvog jezika koji se često koriste kao sinonimi, ali i mogućnost da se u nacionalnim popisima prikupljaju podaci ne samo o maternjem, već i o govornom jeziku ili sličnim jezičkim varijetetima. U pogledu jezika, sa aspekta prava i položaja nacionalnih manjina, pripadnici manjinskih zajednica često se nalaze između asimilacije i getoizacije, jer ukoliko maternji jezik u potpunosti zamene drugim, to vodi ka asimilaciji, a ako su upućeni samo na svoj jezik i ne poznaju jezik države u kojoj žive, isključuju se iz društvenih tokova što vodi getoizaciji (Bugarski, 2003). Dakle, očuvanje maternjeg jezika važno je za nacionalni i kulturni identitet pripadnika nacionalnih manjina, ali je za društvenu integraciju manjina bitno poznavanje zvaničnog jezika. Zbog toga je rešenje u višejezičnosti u okviru koje bi korišćenjem svog maternjeg jezika sačuvali sopstveni jezički identitet, dok bi im istovremeno poznavanje zvaničnog jezika omogućilo bolju komunikaciju i integrisanost u društvo. Država treba da uspostavi ravnotežu između ta dva aspekta u cilju očuvanja etnojezičke i kulturne raznolikosti. U budućem periodu zadatak je „unapređenje višejezičnosti i napuštanje mita o samo jednom jeziku-maternjem, kao glavnog čuvara kolektivnog i individualnog identiteta” (Bugarski, 2016, str. 111.).

POLITIČKO-PRAVNI OKVIR SLUŽBENE UPOTREBE MANJINSKIH JEZIKA Pravo na upotrebu sopstvenog jezika i pisma u privatnoj, javnoj i službenoj sferi jedno je od ključnih manjinskih prava, a garantuje se različitim međunarodnim i nacionalnim pravnim aktima. Međunarodni dokumenti u velikoj meri promovišu pravo pripadnika nacionalnih manjina da očuvaju svoj kolektivni identitet korišćenjem svog maternjeg jezika uz istovremeno poznavanje zvaničnog jezika države u kojoj žive što vodi njihovoj integraciji u društvo, pa tolerancija, ravnopravnost i jezički pluralizam čine sastavni deo ove dinamike. Sve odredbe o manjinskim pravima sadržane u međunarodnim dokumentima neophodno je tumačiti u cilju unapređenja demokratije i institucija pravnog sistema u skladu sa visokim standardima ljudskih i manjinskih prava.

Na primer, po popisu 1953.godine, broj Vlaha iznosio je samo 28 hiljada, a broj lica koja su se deklarisala za vlaški maternji jezik gotovo 200 hiljada, što implicira da su Vlasi kod izjašnjavanja o maternjem jeziku znatno stabilniji nego u etničkom opredeljenju (Raduški, 2007, str. 55.). 4 Na primer, karakteristično je da žene češće menjaju svoju nacionalnost (navodeći nacionalnu pripadnost muža), dok je to ređi slučaj pri deklarisanju o maternjem jeziku. Mlađa populacija je stabilnija u pogledu etničkog deklarisanja nego po pitanju jezika, dok starija lica češće menjaju svoju nacionalnost nego jezik. Lica sa višim nivoom obrazovanja češće se deklarišu za neki drugi jezik, a pozitivna koreliranost prisutna je i kod ekonomske aktivnosti. 3

746 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Raduški, N.: Multikulturalizam kao okvir za očuvanje jezika i pisma nacionalnih manjina u Srbiji

Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima Saveta Evrope (1992) nema za cilj zaštitu manjina, već prvenstveno zaštitu jezika i unapređenje lingvističke raznolikosti (Beogradski centar za ljudska prava, 2000). Nastala je iz potrebe za zaštitom tradicije i kulturnog nasleđa Evrope koje sačinjavaju i brojni manjinski i regionalni jezici5 često ugroženi iz demografskih, ekonomskih ili političkih razloga. U Povelji su navedena osnovna načela u vezi sa preuzetim obavezama država članica, a to su priznavanje manjinskih jezika kao izraz kulturnog bogatstva, stvaranje uslova za njihovu lakšu upotrebu u javnom i privatnom životu, mere za unapređenje upotrebe regionalnih ili manjinskih jezika u obrazovanju, javnom informisanju, u krivičnom postupku i građanskim parnicama, upravnoj vlasti, javnim službama, kulturnim delatnostima, i drugo. Kako se ističe, države će nastojati da u oblastima koje su tradicionalno ili u znatnom broju nastanjene pripadnicima nacionalnih manjina obezbede da se manjinski jezik koristi u odnosima između tih pripadnika i organa uprave. Državama je ostavljeno da same izaberu odredbe koje će implementirati na osnovu objektivnih merila, posebnih okolnosti i finansijskih mogućnosti, kao i da same odluče za koje konkretno jezike će utvrditi mere zaštite. Srbija je ratifikovanjem Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima (Zakon o ratifikaciji Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima, SL SCG 18/2005) zaštitila deset jezika (albanski, bosanski, bugarski, mađarski, romski, rumunski, rusinski, slovački, ukrajinski i hrvatski jezik). Nedostaci su što neki jezici koji su u službenoj upotrebi u Srbiji (na primer, češki) ne nalaze se na ovoj listi, neki su zaštićeni iako nisu nigde u službenoj upotrebi (na primer, ukrajinski), dok neki jezici nisu ni priznati prilikom ratifikacije (na primer, vlaški i bunjevački) i ne uživaju njenu zaštitu. Dalje, nisu uzete u obzir objektivne okolnosti, već za sve jezike važi isti pristup (na primer, prema mađarskom i bosanskom), pa se otvara pitanje kapaciteta države, ali i kapaciteta određenih manjinskih zajednica (posebno malih, disperzivnih ili slabo organizovanih) da se primene usvojene mere. Potrebno je raditi i na standardizaciji nekih manjinskih jezika (na primer, vlaškog i bunjevačkog) i obezbeđivanju jednakih prava na obrazovanje pripadnika tih nacionalnih manjina (Forum za etničke odnose, 2014). Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope (1995) predstavlja prvi pravnoobavezujući međunarodni dokument koji detaljno utvrđuje prava nacionalnih manjina, pa samim tim i pitanje manjinskih jezika (Council of Europe, 1995). Termin „okvirna” ukazuje da preuzeti principi nisu direkno primenljivi, jer je državama ostavljeno da ih zakonski usvoje ili ne usvoje, imajući u vidu interese manjina koje žive na njenoj teritoriji, ali i nacionalne i državne interese. U pogledu etnokulturnih osobenosti, data su najvažnija načela, a to su: unapređenje elemenata manjinskog identiteta (jezik, vera, tradicija, itd.), ravnopravnost između nacionalnih manjina i većinske populacije, nediskriminacija po bilo kom osnovu, itd., ostavljajući državama široka diskreciona prava, s obzirom na specifične okolnosti u svakoj od njih. Svi ovi principi mogu se primenjivati kroz nacionalnu regulativu, kao i preko bilateralnih i multilateralnih državnih sporazuma. Srbija je ratifikovanjem ove konvencije potvrdila svoju posvećenost očuvanju i zaštiti multikulturalnosti i višejezičnosti i preuzela posebne obaveze u pogledu jezika i položaja lingvističkih, etničkih, verskih i drugih manjinskih zajednica. Ova konvencija je značajno uticala na donošenje prvog manjinskog zakona u Srbiji. U cilju zaštite, unapređenja i očuvanja manjinskih jezika Srbija je pored Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima i Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope, ratifikovala i druge relevantne međunarodne ugovore, kao i bilateralne sporazume (sa Hrvatskom, Makedonijom, Rumunijom i Mađarskom) u cilju bolje saradnje po pitanju položaja i prava manjina u okviru kojih je i pravo na službenu

Prema definiciji navedenoj u Povelji, regionalni ili manjinski jezici su oni jezici koji su tradicionalno u upotrebi na određenoj teritoriji jedne države od strane njenih državljana koji čine brojčano manju grupu od ostatka stanovništva i koji su različiti od zvaničnog jezika te države, što ne uključuje dijalekte zvaničnog jezika.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 747

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

upotrebu jezika i pisma. To je od posebne važnosti za pripadnike tzv.novih manjina koji su sa raspadom SFRJ od konstitutivnog naroda postali manjina. Nažalost, bilateralni dogovori nemaju obavezujući karakter, pa je zbog kompleksnosti manjinskog pitanja neophodna svojevrsna regionalna standardizacija i harmonizacija manjinskog zakonodavstva koja bi doprinela stabilizaciji država i unapređenju položaja manjina u regionu. (Forum za etničke odnose, 2016). U okviru nacionalnog zakonodavstva, položaj i zaštita manjina u Srbiji regulisani su ustavnim rešenjima i brojnim drugim zakonskim aktima. Službena upotreba jezika i pisma nacionalnih manjina zagarantovana je Ustavom Republike Srbije iz 2006.godine (Ustav Republike Srbije, SG RS 98/2006) koji u osnovnim odredbama propisuje da država štiti prava nacionalnih manjina i garantuje im posebnu zaštitu radi ostvarivanja potpune ravnopravnosti i očuvanja identiteta (čl. 14). Ustav propisuje da su u Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo, a da se službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonima donetih na osnovu Ustava. Pripadnicima nacionalnih manjina garantuju se individualna i kolektivna prava, a četiri oblasti su prepoznate kao posebno značajne za očuvanje nacionalnog identiteta: kultura, obrazovanje, informisanje i službena upotreba jezika i pisma.6 Manjine imaju pravo na negovanje i razvijanje nacionalne, etničke, kulturne i verske posebnosti, privatnu i javnu upotrebu, školovanje i informisanje na maternjem jeziku, kao i upotrebu svojih simbola na javnim mestima (član 79). Pored ustavnih rešenja, u Srbiji je 2002. godine donet prvi Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, SL SRJ 11/2002) kojim se reguliše način ostvarenja svih prava koja su ustavom ili međunarodnim ugovorima garantovana pripadnicima nacionalnih manjina (čl. 1). Ovaj zakon je unapredio sistem manjinske zaštite u Srbiji pre svega definisanjem pojma nacionalne manjine.7 Jedna od važnih karakterisitika odnosi se i na priznavanje, pored individualnih, i kolektivnih prava manjina, pa u tom pogledu zakon prevazililazi evropske standarde zaštite manjina (kolektivna prava ne priznaje čak ni Okvirna konvencija Saveta Evrope sa kojom je zakon usklađivan). Ključni i najvažniji deo jeste onaj koji reguliše pravo na očuvanje posebnosti pripadnika nacionalnih manjina, a to su: pravo na izbor i upotrebu ličnog imena (član 9), pravo na upotrebu maternjeg jezika (član 10 i 11), pravo na negovanje kulture i tradicije (član 12), pravo na školovanje na maternjem jeziku (član 13, 14, 15), pravo na upotrebu nacionalnih simbola (član 16), pravo na javno obaveštavanje na jeziku nacionalne manjine (član 17) i drugi. Ovim zakonom uvedena je kulturna autonomija nacionalnih manjina (uvođenjem nacionalnih saveta nacionalnih manjina) koja pored službene upotrebe maternjeg jezika i pisma podrazumeva i očuvanje kulturnih vrednosti, obrazovanje i osnivanje sredstava javnog informisanja na jeziku nacionalne manjine. Kulturna autonomija dobila je pravni karakter upravo usvajanjem pomenutog zakona. Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina uređuje nadležnosti, postupak izbora, odnos sa državnim organima i način finansiranja nacionalnih saveta (Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina, SG RS 72/2009). Prema ovom zakonu, nacionalni saveti predstavljaju institucije u okviru kojih pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na samoupravu u oblasti kulture, obrazovanja, informisanja i službene upotrebe jezika i pisma.

U Ustavu se nalazi posebno poglavlje o zaštiti manjinskih prava koje je, zbog svoje sadržine i sveobuhvatnosti, dobilo posebne pohvale Savetodavnog komiteta Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina. 7 Nacionalna manjina je svaka grupa državljana Srbije koja je po brojnosti dovoljno reprezentativna iako predstavlja manjinu na teritoriji Srbije i poseduje obeležja kao što su jezik, kultura, nacionalna i etnička pripadnost po kojima se razlikuje od većinskog stanovništva i čiji se pripadnici odlikuju brigom da zajednički održavaju svoj identitet, uključujući kulturu, tradiciju, jezik ili religiju (čl.2). 6

748 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Raduški, N.: Multikulturalizam kao okvir za očuvanje jezika i pisma nacionalnih manjina u Srbiji

Zakonom o lokalnoj samoupravi (Zakon o lokalnoj samoupravi, SG RS 129/2007) predviđeno je da su lokalne samouprave nadležne za implementaciju manjinskih prava (čl. 20) i da se u nacionalno mešovitoj lokalnoj samoupravi osniva Savet za međunacionalne odnose koji čine predstavnici srpskog naroda i nacionalnih manjina (čl. 98).8 Koncept ostvarivanja prava na službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina nije isti u svim jedinicama lokalne samouprave, već zavisi od tradicije višejezičnosti, kapaciteta lokalne samouprave, vrste zahteva pripadnika nacionalnih manjina i drugo.9 Na ostvarivanje prava negativno utiče nedostatak finansijskih sredstava, što posebno pogađa etnički heterogene gradove, nedovoljna zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina/govornika manjinskih jezika u organima javne vlasti, kao i slabost u obrazovnom sistemu u podsticanju i jačanju višejezičnosti. Najvažniji zakon iz oblasti prava na korišćenje manjinskih jezika, kao jednog od ključnih kolektivnih prava, jeste Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama (Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama, SG SRJ, 45/1991, 53/1993, 67/1993, 48/1994, 101/2005; SG RS, 30/2010) koji predviđa da ako udeo pripadnika neke manjine u ukupnom stanovništvu lokalne samouprave dostiže 15 % (po rezultatima poslednjeg popisa), u službenoj upotrebi je jezik te manjine u upravnom i sudskom postupku, u komunikaciji sa državnim organima, prilikom izdavanja javnih isprava i dokumenata, u radu predstavničkih tela, topografskim nazivima, i drugo.10 Jedan od načina kojim se ostvaruje pravo na kulturnu autonomiju jeste i obrazovanje manjina, a zaštita jezičkog identiteta se može u potpunosti ostvariti samo ako pripadnici nacionalnih manjina dobro upoznaju svoj maternji jezik i kulturu svoje nacionalne zajednice tokom obrazovnog procesa.11 U okviru procesa pridruživanja Evropskoj uniji i pripreme za otvaranje poglavlja 23, Vlada Republike Srbije je ispunila obavezu donošenja Akcionog plana i unapređivanja institucionalnog i zakonodavnog okvira u oblasti ljudskih i manjinskih prava. Jedan od strateških ciljeva jeste i poštovanje prava na službenu upotrebu manjinskog jezika/govora i pisama nacionalnih manjina u skladu sa ratifikovanim međunarodnim ugovorima, kao i obezbeđivanje potrebnih sredstava za finansiranje iz budžeta. Posebno je u fokusu i pitanje ostvarivanja prava pripadnika nacionalnih manjina u sferi obrazovanja, budući da efikasna politika obrazovanja doprinosi društvenoj koheziji, smanjenju etničke distance i očuvanju kulturnog identiteta manjina. Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije usvojilo je Akcioni plan (2014) kojim je predviđeno da se utvrde sve relevantne činjenice u vezi sa obrazovanjem na manjinskim jezicima i da se na osnovu toga definiše plan za unapređenje obrazovanja pripadnika manjina. Uveden je veći broj modela obrazovanja na jezicima manjina koji će omogućiti veću dostupnost obrazovanja na maternjem jeziku, odgovarajući nastavni kadar, a obezbeđeni su i udžbenici za izvođenje nastave na jezicima nacionalnih manjina.

Nacionalno mešovita lokalna samouprava je ona u kojoj pripadnici jedne nacionalne manjine čine više od 5% od ukupnog broja stanovnika ili pripadnici svih nacionalnih manjina čine više od 10 % (po poslednjem popisu). Predstavnike u Savetu mogu imati pripadnici srpskog naroda i pripadnici nacionalnih manjina sa više od 1 % u ukupnom stanovništvu lokalne samouprave. 9 U Vojvodini, kao najheterogenijem regionu Srbije, od ukupno 45 jedinica lokalne samouprave samo u šest je srpski jezik jedini koji je u službenoj upotrebi, dok u 39 jedinica lokalne samouprave, pored zvaničnog srpskog jezika, bar još jedan jezik je u slušbenoj upotrebi. 10 Ovakvo normativno određenje otežava službenu upotrebu romskog jezika i pisma. Iako su po brojnosti relevantna nacionalna manjina u Srbiji, zbog prostorne disperzivnosti, Romi ne ostvaruju to pravo niti u jednoj jedinici lokalne samouprave. Organi vlasti mogu da preduzimaju mere u cilju obezbeđenja ravnopravnosti između pripadnika nacionalnih manjina i većinske nacije, ali se u praksi to do sada nije činilo sa obrazloženjem da romski jezik nije standardizovan. 11 To bi trebalo obezbediti kroz tri glavna oblika obrazovanja u zavisnosti od situacije: 1. obrazovanje koje se ostvaruje kroz izvođenje celokupne nastave na jeziku nacionalne manjine 2. obrazovanje koje se ostvaruje kroz dvojezičnu nastavu i 3. obrazovanje koje se ostvaruje na srpskom jeziku uz izučavanje predmeta: „Jezik nacionalne manjine sa elementima nacionalne kulture” (Forum za etničke odnose, 2016, str. 26.). 8

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 749

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Može se zaključiti da je pravno-politički i institucionalni okvir zaštite manjinskih prava u Srbiji, a u kontekstu toga i zaštita i unapređenje manjinskih jezika u skladu sa međunarodnim standardima, ali i pored bogate zakonske regulative u praksi je ostvarivanje manjinskih prava obeleženo određenim problemima. Pravni sistem manjinske zaštite, inače prilično detaljan i kompleksan, nema dovoljno razvijene mehanizme koji mogu da obezbede njegovu punu implementaciju u praksi, a neophodna je i razrada podzakonskim aktima koji u mnogim oblastima nedostaju. S druge strane, pojedine manjinske zajednice nemaju kapacitet da ostvare prava koja im stoje na raspolaganju, nisu upoznate sa pravima koja im pripadaju, pa ih i ne ostvaruju, dok tzv. nove manjine još se prilagođavaju i izgrađuju manjinske institucije (Forum za etničke odnose, 2014). Upotreba maternjeg jezika za pripadnike nacionalnih manjina je važan segment u domenu demokratizacije društva jer se unapređenjem neposredne komunikacije ostvaruju elementarna ljudska i manjinska prava i podstiče integracioni proces pripadnika nacionalnih manjina. Definisanje i sprovođenje integrativne manjinske politike ima za cilj stvaranje okvira u kome se raznolikosti poštuju, a pripadnici etnokulturnih zajednica uz očuvanje i unapređenje svog kulturnog i nacionalnog identiteta, uspešno uključuju u sve segmenta društva. U multukulturalnim državama, kakva je po svojim karakteristikama i Srbija, za regulisanje položaja i poštovanja manjinskih prava neophodno je voditi računa kako o razlikama koje postoje između nacionalnih manjina u pogledu njihovih etnokulturnih, lingvističkih, demografskih, istorijskih, i drugih osobenosti, tako i o ključnim principima jednog multikulturalnog društva. Unapređenje ljudskih i manjinskih prava omogućuje nacionalno heterogenim društvima stabilnost, razvoj i prosperitet u uslovima bezbednosti, mira i saradnje. Zbog toga je od velikog značaja poštovanje međunarodnih ugovora i bilateralna i regionalna saradnja u cilju poboljšanja položaja nacionalnih manjina na političkom, ekonomskom, kulturnom i obrazovnom nivou.

Literatura 1.

Beogradski centar za ljudska prava. (2000). Evropska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima. Instrumenti Saveta Evrope – ljudska prava. Beograd: Beogradski centar za ljudska prava.

Bugarski, R. (2003). Pred izazovima višejezičnosti. Bilten, 4, 13-22.

Bugarski, R. (2016). Jezik, multikulturalizam i interkulturalizam. U V. Stanovčić, i G. Bašić (Ur.), Stanje i perspektive multikulturalizma u Srbiji i državama regiona (str. 111-118.). Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti; Institut društvenih nauka.

Council of Europe. (1995). Framework Convention for the Protection of National Minorities and Explanatory Report. Strasbourg: Council of Europe Treaty Series.

Council of Europe. (2008). White Paper on Intercultural Dialogue “Living Together as Equals in Dignity”. Strasbourg: Council of Europe. (https://www.coe.int/t/dg4/intercultural/source/white%20paper_final_revised_en.pdf) (13. 10. 2017.)

Dragićević-Šešić, M. i Stojković, B. (2007). Kultura, menadžment, animacija, marketing. Beograd: Clio.

Đurić, V., Tanasković, D., Vukmirović, D. i Lađević, P. (2014). Etnokonfesionalni i jezički mozaik Srbije. Beograd: Republički zavod za statistiku.

Forum za etničke odnose. (2014). Manjinska politika i integracije – analiza i preporuke za unapređenje manjinske politike i procesa integracije u Republici Srbiji. Beograd: Forum za etničke odnose.

Forum za etničke odnose. (2016). Platforma za strategiju integracije nacionalnih manjina u Srbiji. Beograd: Forum za etničke odnose.

10. Kymlicka, W. (1995). Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights. Oxford: Oxford University Press.

750 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Raduški, N.: Multikulturalizam kao okvir za očuvanje jezika i pisma nacionalnih manjina u Srbiji

11. Lutovac, Z. (2016). Stanje i perspektive multikulturalizma u Crnoj Gori. U V. Stanovčić i G. Bašić (Ur.), Stanje i perspektive multikulturalizma u Srbiji i državama regiona (str. 409-431.). Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti; Institut društvenih nauka. 12. May, S. (2008). Language and Minority Rights: Ethnicity, Nationalism and The Politics of Language. New York, N. Y.: Routledge. 13. Mesić, M. (2006). Multikulturalizam – društveni i teorijski izazovi. Zagreb: Školska knjiga. 14. Parekh, B. (2002). Rethinking Multiculturalism: Cultural Diversity and Political Theory. Cambridge, MA.: Harvard University Press. 15. Raduški, N. (2007). Nacionalne manjine u Centralnoj Srbiji – etničke promene i demografski razvoj. Beograd: Institut društvenih nauka. 16. Raduški, N. (2013). Nacionalna pripadnost stanovništva Srbije po popisu 2011. godine. Srpska politička misao, 1, 11-28. doi:1022182/spm.3912013.1 17. Raduški, N. (2015). Identitet i integracija Roma u Srbiji. Beograd: Institut za političke studije. 18. Republički zavod za statistiku. (2013). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Republici Srbiji. Knjiga 4. Veroispovest, maternji jezik i nacionalna pripadnost, metodološke napomene. Beograd: Republički zavod za statistiku. 19. Semprini, A. (1999). Multukulturalizam. Beograd: Clio. 20. Skutnabb, T. (1984). Bilingualism or not: The Education of Minorities. Clavedon: Multilingual Matters LTD. 21. Ustav Republike Srbije. Službeni glasnik RS, broj 98/2006. (http://www.parlament.gov.rs) (12. 11. 2017.) 22. Zakon o lokalnoj samoupravi. Službeni glasnik RS, broj 129/2007. 23. Zakon o nacionalnim savetima nacionalnih manjina. Službeni glasnik RS, broj 72/2009. 24. Zakon o ratifikaciji Evropske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima. Službeni list Srbije i Crne Gore, Međunarodni ugovori, broj 18(III)/2005. 25. Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama. Službeni glasnik SRJ, broj 45/1991, 53/1993, 67/1993, 48/1994, 101/2005. 26. Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisama. Službeni glasnik RS, broj 30/2010. 27. Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Službeni list SRJ, broj 11/2002.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 751

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

MULTICULTURALISM AS A FRAMEWORK FOR PRESERVATION OF LINGUISTIC IDENTITY OF NATIONAL MINORITIES IN SERBIA ABSTRACT Turbulent geopolitical changes and contemporary globalization processes significantly affect the position and stability of each state. At the same time they represent the challenge of preserving national and language identity in the process of international integration. The demographic and economic trends, intensive migration of the population, international politics and European integration processes at the beginning of the 21st centure are also greatly contributed to this. The paper analyzes linguistic identity of members of national minorities in the context of the multiethnicity of the Serbian population, with the aim to point out the importance of preserving and using languages and scripts as one of the key minority rights, as well as the importance of multilingualism in order to achieve a successful and sustainable concept of multiculturalism. The ethnolinguistic mosaic of Serbia points to the necessity of full and successful integration of minorities into all segments of society, while respecting the diversity, preservation and improvement of their ethnic, cultural, religious and linguistic features. The status of minorities and their connection with the policy of multiculturalism implies the respect of minority and human rights, and the necessary presupposition of such a society is the building of a civil state, based on the recognition of the institutions of the economic and legal system, as well as the rights to linguistic and cultural diversity. Key words: multiculturalism, national minorities, mother tongue, international and national laws, Serbia

752 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

Drаgаn Todorović Univerzitet u Nišu – Filozofski fakultet, Niš, Srbija dragan.todorovic@filfak.ni.ac.rs

Nаtаšа Simeunović Bаjić Univerzitet u Nišu – Filozofski fakultet, Niš, Srbija natasa.simeunovic.bajic@filfak.ni.ac.rs

SLIKE O CIGANIMA I ROMIMA U SRBIJI: DEKONSTRUKCIJA NOVINSKIH NASLOVA* SAŽETAK Još 1922. godine Vаlter Lipmаn je u svojoj znаmenitoj knjizi Jаvno mnjenje nа vrlo jednostаvаn, а nаdаsve vrlo konkretаn i jаsаn nаčin, opisаo kаko se stvаrаju „slike u nаšim glаvаmа”. Govoreći o tome dа su jedine percepcije dogаđаjа u kojimа nismo učestvovаli one koje proizilаze iz nаših mentаlnih slikа o tim dogаđаjimа, on je vrlo rаno uočio ne sаmo biološko-psihološku predispoziciju ljudskog bićа, već je vrlo tаčno objаsnio kаkve su posledice tаkvih percepijа u društvenoj stvаrnosti. Više od togа, Lipmаn je predstаvio kаko se jаvno mnjenje oblikuje pod ogromnim uticаjem stereotipа koji leže u osnovi svаkog kodа. Dostа kаsnije, Džonаtаn Bignel je nа temelju sosirovske trаdicije rаzvio sistem medijske semiotike koristeći i objаšnjаvаjući u velikoj meri kodove kаo društvenu dimenziju. Tаko je аnаlizirаo novinske kodove zаključujuću dа tekstovi, koji sа čitаocimа komunicirаju posredstvom istih, poseduju svojevrsni ideološki stаtus što znаči dа zаprаvo nikаd ne mogu biti neutrаlni. Pozivаjući se nа ovа dvа аutorа, аli i druge iz oblаsti medijа i društvа, ovаj rаd imа cilj dа utvrdi kаkvi su nivoi reprezentovаnjа i znаčenjski аspekti u formirаnju nаslovа u kojimа se koriste dvа imenа: Cigаni i Romi. Nа koji nаčin jezik postаje delаtаn u oslovljаvаnju jedne mаnjine? Kаko su dogovoreni kodovi nа osnovu kojih rаzumemo štа su Cigаni а štа Romi? Dа li suštinski rаzumemo? U kojoj meri utiču novinski nаslovi nа stvаrаnje slikа u nаšim glаvаmа? Zаšto se zа isti tekst pojаvljuju rаzličiti nаslovi u štаmpаnim i onlаjn izdаnjimа dnevnih novinа? Dа bismo pokušаli dа odgovorimo nа ovа pitаnjа, аnаlizirаćemo nаslove prаteći period od nekoliko godinа. U rаdu će se pre svegа koristiti semiološkа i diskurzivnа аnаlizа. Ključne reči: novinski nаslovi, slike, društvenа stvаrnost, Romi, Cigаni, Srbijа

UVOD Rasejani diljem ekumene, Romi su etničko biće neprestano izlagali procesima enkulturacije, akulturacije, adaptacije i akomodacije, odnosno sopstvenu kulturu prilagođavali vladajućim kulturnim modelima (Barany, 2002; Mirga i Georgi, 2004). Oni su se, međutim, i stalno opirali svim procesima koji su krunili njihovu etničku samosvojnost, sačuvavši se od nestajanja i postajući manjinska etnička zajednica.

Pripremljeno u okviru projekata Održivost identiteta Srba i nacionalnih manjina u pograničnim opštinama istočne i jugoistočne Srbije (179013) koji se izvodi na Univerzitetu u Nišu – Mašinski fakultet, i Srbi i Srbija u jugoslovenskom i međunarodnom kontekstu: unutrašnji razvitak i položaj u evropskoj/svetskoj zajednici (III-47027) INIS, a finansira ih Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja RS.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 753

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Romi stolećima žive na prostorima negdašnje Jugoslavije i sadašnje Srbije (Тодоровић, 2011). Bilo ih je i ima ih nešto u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, ali su daleko najrasprostranjeniji u Makedoniji i Srbiji. Zvanični statistički podaci beleže da ih je 147,6 hiljada ili 2,1 % (Radovanović i Knežević, 2011), odnosno da su druga po brojnosti nacionalna manjina u zemlji (odmah posle Albanaca). Demografske procene, pak,dopuštaju da ih je u realnosti do pola miliona. Razlika između utvrđenog i procenjenog broja Roma posledica je „etničke mimikrije”, tj. odluke samih Roma da se prilikom popisa stanovništva izjašnjavaju kao pripadnici neke druge narodnosti, a ne kao Romi (Jovanović, 2003). Najviše ih je u jugoistočnim krajevima, a u pojedinim opštinama (Surdulica, Bujanovac, Bojnik, Vladičin Han) učešće im u ukupnom stanovništvu narasta i do 1/3. Uprkos nepostojanju države matice, koja bi garantovala njihovih prava i domaćoj javnosti, nesvikloj da ih smatra manjinom poput, recimo, albanske, mađarske i muslimanske – Romi su nezaobilazni kamičak bogatog etničkog mozaika Srbije. Romi su bili i jesu podvrgavani getoizaciji, diskriminaciji i segregaciji, izloženi ksenofobiji i rasizmu u svim podsistemima društva: ekonomiji, politici, kulturi i obrazovanju.Bez jake su regionalne koncentracije, obitavaju u neurbanizovanim staništima, ponajpre na periferiji gradova; među njima je najviši postotak nepismenosti, a najniža stopa zaposlenosti (Jakšić i Bašić, 2002). Ne raspolažu društvenom i političkom moći, dok je zastupljenost u institucijama uprave beznačajna (Bašić, 2010; Ђорђевић, 2011; Тодоровић, 2014a). Status nacionalne manjine Romima je priznat 2002. godine, usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Romi spadaju u grupu prema kojoj većinski narodi i druge etničke manjine gaje duboke predrasude i stereotipije, što ih onemogućava da razvijaju više stupnjeve adaptacije i integracije na nivou primarnih i sekundarnih socijalnih veza (Đorđević, Todorović i Milošević, 2004; Тодоровић, 2007). U tom smislu mnogi pisci ističu pravilnost da oni gotovo nikada ne stupaju u otvorene sukobe sa većinom, već ih odlikuju pasivne reakcije na diskriminaciju i segregaciju, zanemarljiva socijalna pokretljivost i strukturalna integracija. Stoga A. Mitrović (1996, str. 807.) zaključuje: „Romi, sa svojim kulturološkim i strukturnim obeležjima predstavljaju specifičnu etno-klasu.” Podrška stvaranju neophodnih preduslova za afirmaciju romskog identiteta neizostavno mora da pristigne i od strane srpskih medija. Urednici i novinari većinskih medija obilato produbljuju navedena predubeđenja, doprinoseći čak i nastajanju novih; zaboravljaju da su Romi samo ljudi, kao i svi drugi, sa istim manama, vrlinama i teškoćama. Katkad će ih, mada retko, sentimentalistički predstaviti kao veseljake koji samo pevaju i igraju. Mnogo češće smestiće nacionalni atribut „Rom”, bez pominjanja imena i prezimena ili samo navođenjem inicijala, u kontekst sa negativnim predznakom, povezujući ga sa sumnjivim ili rđavim namerama i pozivajući na uvek prisutnu dozu opreza, čak otvoreno neprijateljstvo i linč. Jednostrane prezentacije i neuravnotežene blic-vesti o Romima, na osnovu nepotpunih podataka, uskraćuju čitalaštvo, slušalaštvo ili gledalaštvo za jasan i celovit pogled na događaj ili problem i sugerišu nepoverenje i podozrenje pri pominjanju reči „Rom”. A pozadina bi trebalo da bude sasma drugačija: umesto fokusiranja na negativne vesti o Romima težište treba staviti na pronalaženje afirmativnih priča i dati Romima priliku da se čuje njihov glas.

MEDIJSKO IZVEŠTAVANJE O ROMIMA U SRBIJI: PRIMERI Lela Milošević i Gordana Stojić-Atanasov (2003) sprovele su kvantitativnu i kvalitativnu analizu pisanja dva visokotiražna dnevna srpska lista – Politike i Blica tokom 2002. godine. Način na koji se izveštava o Romima u štampanim medijima stvara sliku o njima kao o društvenoj grupi kojoj je potrebna pomoć (ukazuje se na potrebu poboljšavanja socijalnog i ekonomskog položaja i objektivno navode incidenti čije su žrtve Romi), mada se pojedini tekstovi odlikuju vrednosno negativnim generalizacijama. Objavljeni napisi iz oblasti su

754 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

politike i kulture (izbori, aktivnost međunarodnih organizacija i lokalne samouprave, konfliktna dešavanja), a najzastupljenije teme su: mere za poboljšanje položaja i prava Roma, obrazovanje Roma, napadi skinhedsa i verbalni i nasilnički incidenti nad Romima; one pozitivnog tipa opisuju njihove životne i običajne navike. Dvotrećinskom većinom referiše se o romskom kolektivnom identitetu, svega jedna trećina priloga uzima u obzir Roma ili Romkinju kao pojedinca. O njihovim aktivnostima uglavnom govore drugi: 10 % aktera socijalnih dešavanja je citirano, 5 % parafrazirano, a ostali (85 %) tek su spomenuti. Tek je svaka četvrta vest iz romskog života vizuelno opremljena, redovno fotografijama grupnog karaktera. Dragana Mašović (2000) sprovela je kvantitativnu i kvalitativnu analizu pisanja o Romima u dnevnim novinama tako što je pratila pisanje sedam dnevnih novina u periodu od sedam dana. Bitno je pomenuti da su tri dnevne novine bile provladine orijentacije, tri se generalno smatrale proopozicionim, dok je sedma bila lokalnog karaktera, štampana u Nišu. U 49 novina pronađeno je samo 8 članaka u kojima se pominju Romi. Pored toga što u dnevnoj štampi nema dovoljno prostora posvećenog Romima (nema tekstova ili su tekstovi šturi i kratki), problem je sadržan i u generalnom stavu prema njima. Svi tekstovi su na manje atraktivnim pozicijama u novinama i skoro uvek u člancima nedostaju kritički komentari koji bi dali detaljniju lokalnu sliku i jasnija objašnjenja. Zatim, motivi za pisanje o Romima nisu teškoće sa kojima se suočavaju, već nešto što su uradili, nešto što je urađeno za njih, ili se oni koriste kao sredstvo političke propagande. Teme o Romima koje se smatraju vrednim izveštavanja, odnosno zaslužuju širu pažnju javnosti ili su trivijalne ili tragične, a redovno izostaje navođenje njihovog sopstvenog mišljenja. Takođe, dugoročne posledice mogao bi da izazove i nedostatak etnički mešovitih članaka. Tekstovi o Romima se gotovo uvek odnose isključivo na Rome, osim u slučajevima kada se pominju lica koja su po službenoj dužnosti u vezi sa temom. Jedan od potpisnika ovog rada (Simeunović Bajić, 2014) analizirala je već tekstove o pripadnicima romske nacionalne manjine, između ostalih, i iz tabloidnih dnevnih novina Kurir u periodu od 2003. do 2007. godine, svestan uticaja koji ima na formiranje vrednosnih stavova širokog čitalačkog kruga, najrazličitijeg obrazovnog nivoa i uzrasne dobi. U nedostatku napisa u kojima se izveštava o tzv. pozitivnim stereotipima (Romi su veseli, gostoljubivi, vole slobodu, muziku i igru), rad se fokusira na sistematizaciju i objašnjenje niske negativnih stereotipa, koji za posledicu mogu da imaju (i istinski imaju) izazivanje dalje netrpeljivosti prema romskom narodu. Objavljeni tekstovi podražavali su i dodatno učvršćivali sledeće uvrežene stavove većinskog naroda: 1) Romi prose, 2) Romi su prljavi, 3) Romi su neradnici, 4) Romi su kriminalci i 5) Romi su kao životinje. Diskriminativno intonirani sadržaji vesti nepravedno su etiketirali romsku manjinu u celosti i upućivali na zaključak da ona predstavlja društvenu opasnost. Istraživanje medijskih predstava o Romima je vrlo značajno, jer su mediji ne samo posrednici u društvenoj realnosti, već i njeni kreatori. Medijske predstave nastaju u procesima permanentne selekcije koja podrazumeva istovremeno isključivanje pojedinih tema i naglašavanje nekih drugih. Pošto se naslovima, kao delovima novinskog teksta, ne bave u velikoj meri istraživači društveno-humanističke orijentacije, analiza u nastavku teksta daje skroman doprinos dosadašnjem korpusu uvida u navedenu problematiku.

TEORIJSKA POLAZIŠTA Prvo i nasumično poimanje reči okvir upućuje na neku vrstu ograničenosti, izdvojenosti i naglašavanja. Ono što, na primer, vidimo kroz prozor koji jeste okvir zavisi od veličine prozora, ugla pod kojim gledamo, gustine zavesa ili venecijanera. Ovaj jednostavan primer govori nam mnogo o kompleksnosti pojma koji se uveliko tumači u medijskim studijama. Koncept okvira proizašao je, izgleda, iz studija o komunikativnoj interakciji. Gregory Bateson je 1954. godine predstavio pojam okvira kao metakomunikativni plan (šablon, nacrt) koji određuje parametre „onoga što se događa” pokazujući time da „interakcija uvek uključuje interpretativne Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 755

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

okvire pomoću kojih učesnici definišu kako akcije i reči drugih treba da se razumeju” (prema Oliver i Johnston, 2005, str. 188.). Nešto kasnije, Erving Gofman je u svojim esejima Frame Analysis (1974) i Forms of Talk (1981) istraživao okvire kao procese kroz koje društvo reprodukuje značenje. On je zapazio da kultura generiše primarne okvire i da ljudi kroz njih interpretiraju ono što se događa u njihovom okruženju. Tako se ističu određeni delovi stvarnosti, dok se drugima smanjuje vrednost. Gofman kaže: „Svi smo mi klasificirali, organizirali i tumačili svoja životna iskustva ne bi li u njima pronašli smisao. Interpretativne sheme, tj. okviri, osposobljavali su pojedince za lociranje, shvatanje, identificiranje i označavanje informacija” (prema Kunczik i Zipfel, 1998, str. 103.). Postoji mnogo događaja i mnoštvo aspekata određenog događaja. Svi se oni ne mogu predstaviti. Zato medijski govor mora da se filtrira kroz određene interpretativne okvire koji olakšavaju izbor i obradu informacija. Hans-Bernd Brosius i Peter Eps smatraju da „postojeći novinarski interpretativni okviri utječu na to o kojim će se događajima izvješćivati, a atributi događaja određuju koje će interpretativne sheme novinari primijeniti” (Kunczik i Zipfel, 1998, str. 103.). Oni su odredili četiri bitne stavke po kojima se kroz okvire vrši proces odabira vesti: zbivanja koja novinar shvata kao događaj; aspekti događaja koji se biraju za izveštaj; tematski kontekst u koji se stavlja događaj; određivanje informativne vrednosti događaja (Kunczik i Zipfel, 1998). Iako novinarska rutina funkcioniše kao proces tipifikovanja stvarnosti koji novinarima omogućava da, pod pritiskom vremena, brzo i efikasno transformišu događaj u vest, ipak vesti su sve drugo, samo ne puki odraz stvarnosti, tj. kako Oosthuizen reče vesti su „okvir” ili „prozor” u realnost koji može predstaviti samo jedan deo te stvarnosti (prema Linström i Marais, 2012). U tom smislu, medijski okviri postaju važni izvori za detektovanje kako i zašto je nešto predstavljeno, i koje su potencijalne posledice takvog predstavljanja. Na taj način dolazimo do važnosti reprezentovanja kao medijske prakse (Hall, 1997), do ideološkog rada medija (Milivojević, 2001), do političnosti slika (Hartley, 1992) i do semiotike medija (Bignell, 2002). Međutim, još je Lipman 1922. godine, stavljajući u naslov prvog poglavlja svoje čuvene knjige Javno mnjenje – „Svet oko nas i slike u našim glavama”, uočio da postoji okolina (svet koji je zaista tu oko nas) i pseudookolina (naša percepcija tog sveta oko nas). To je nešto što je prirodno i logično. Lipman kaže da je ljudsko ponašanje uvek odgovor na tu pseudo-okolinu. Međutim, nevolja je u tome što ljudi ne delaju u toj pseudookolini već u realnom svetu (Lippman, 1922). Govoreći o tome dа su jedine percepcije dogаđаjа u kojimа nismo učestvovаli one koje proizilаze iz nаših mentаlnih slikа o tim dogаđаjimа, on je vrlo rаno uočio ne sаmo biološko-psihološku predispoziciju ljudskog bićа, već je vrlo tаčno objаsnio kаkve su posledice tаkvih percepijа u društvenoj stvаrnosti. Zato je uticaj „slika u našim glavama” ogroman, a one se formiraju najčešće kao stereotipi, koji opet utiču na oblikovanje javnog mnjenja. Tako je Lipman uključio „standardizovane i promenljive vizuelne predstave okoline kao karakteristiku mnjenja” (Đorđević, 1939, str. 47.). Iako su Lipmana kritikovali zbog metodološke uskosti i uvođenja stereotipa u koncept javnog mnjenja, decenije koje su donele ubrzani razvoj medija, pokazale su da je ipak bio u pravu. Ne samo da stereotipi utiču na oblikovanje javnog mnjenja, nego i na konstruisanje i izražavanje identiteta: „Identifikacija je, stoga, proces artikulacije, zašivanja, nadodređivanja, a ne obuhvaćanja. Uvijek je nečega ‘previše’ ili ‘premalo’ – nadodređivanja ili nedostatka, pa se nikada ne postiže točno pristajanje, cjelina. Kao i sve označiteljske prakse, i ona ovisi o ‘igri’ ili o différance. Pokorava se logici više-od-jednog. I budući da kao proces djeluje preko razlike, zahtijeva diskurzivni rad, povezivanje i označavanje simboličkih granica, proizvodnju ‘učinka granice’” (Hall, 2001).

Hol ovde povezuje praksu proizvodnje značenja i identifikaciju kao proces koji leži u osnovi formiranja svakog identiteta. Na isti način na koji se značenje menja i nikada nije fiksirano, tako se i identitet preobražava te ga ne možemo smatrati stabilnom kategorijom. No, na tendenciju da se određena značenja učine nepromenljivim utiču mnogobrojni društveno-politički faktori, a subjekti komunikacionih procesa često su

756 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

podvrgnuti konstantnim procesima zadobijanja i očuvanja moći što zapravo predstavlja složenu napetost i sukobe unutar ideoloških formacija. Tako Snježana Milivojević, razmatrajući povratak ideologije u medijske studije, zaključuje: „Ideološka priroda medijske produkcije pokazala se u samom centru medijske delatnosti i za analizu otvorila čitav niz simboličkih formi u kojima se poredak izražava i očuvava. Ponovnim otkrićem ideologije u medijskim analizama razvio se interes za ideološku strukturu vesti i, još opštije, medijski tretman eksplicitno ‘kontroverznih’ tema, kao što su industrijski sukobi ili rasni odnosi” (Milivojević, 2001, str. 173.).

Dakle, ideologija je prisutna u medijskoj produkciji mnogo više nego što se u početku bavljenja medijskim analizama pretpostavljalo. Medijski sadržaji nisu ogledalo realnosti, već predstavljaju kompleksni reprezentacioni matriks u kome se izražavaju definicije te iste realnosti u kojoj živimo. Takav matriks je prepun slika i simbola. A slike su politične. Nisu neutralne. To su slike koje pokušavaju da nam uvek govore. Zato Hartli naglašava da su „slike postojeći tragovi društveno-ekonomskih sukoba (konflikt), lojalnosti (konsenzus) i ideologija (prakse dosezanja značenja), preko čitavog spektra od tvrdih javnih politika do intimnih ličnih kultura” (Hartley, 1992, str. 29.). To znači da moramo biti svesni mogućih medijskih učinaka pošto su uvek rezultat upotrebe različitih kodova. Tako npr. vesti nisu „liste činjenica i događaja” (Bignell, 2002, str. 79.) kakvim ih zdravorazumski možemo olako prihvatiti, već reprezentacije proizvedene uz pomoć različitih kodova. A pošto kodovi „poseduju društvene dimenzije” (Bignell, 2002, str. 79.), ono što percipiramo, na prvi pogled, samo kao medijski posao zapravo uvek afirmiše postojeće društvene odnose. Time se još jednom pokazuje kako kodovi imaju svojevrsni ideološki stаtus što znаči dа zаprаvo nikаd ne mogu biti neutrаlni. Zbog toga je važno utvrditi kаkvi su nivoi reprezentovаnjа i znаčenjski аspekti u formirаnju nаslovа novinskih tekstova o Romima i nа koji nаčin jezik postаje delаtаn u oslovljаvаnju ove manjine, koja poseduje vrlo nizak nivo društvene i političke moći.

METODOLOGIJA Budući da je danas već sasvim jasno kako medijski sadržaji nisu samo puka kombinacija reči (Baresch, Hsu i Reese, 2010), neophodno je pružiti detaljniji uvid u naslove kao najistaknutije delove novinskih tekstova. Iarovici i Amel navode da naslov treba posmatrati kao posebnu vrstu teksta, da je njihova uloga označena prvenstveno pozicijom koju zauzimaju, dakle, na početku, izdvojeno čak i u grafičkom smislu, i da poseduju istovremeno i semantičku i pragmatičnu funkciju (1989, str. 441.). U literaturi se takođe navodi da su naslovi najkreativniji delovi novinarskog pisanja, najviše čitani delovi članka, pregovarači između priče i čitaoca, tekstualni artefakti itd. (navedeno prema: Isani, 2011). U istraživanjima novinskih naslova koriste se i kvantitativne i kvalitativne metode istraživanja. U ovom radu opredelili smo se za upotrebu prvenstveno kvalitativnih tekstualnih analiza, dublju semiološku analizu i analizu mikro-okvira. Iako se analize najčešće primenjuje na cele novinske tekstove, smatramo da je izbor reči u naslovima uvek povezan ne samo sa semiološkim obrascima, već i sa uokviravanjem, ali i sa formiranjem i izražavanjem identiteta kroz različite strategije imenovanja. Analiza mikro-okvira rađena je prema modelu koji je primenio Martin Koubek dekonstruišući okvire identiteta i mobilizacijske strategije u romskoj štampi na primerima samoimenovanja u cikličnom rasporedu od po pet godina (Koubek, 2017). Na temelju ovakvog pristupa, na sličan način smo u našem istraživanju mikro-okvire identifikovali fokusirajući se na ciklični raspon od po tri godine počevši od 2009. Zašto je u istraživačkom smislu ova godina važna? Tada je po prvi put u Srbiji usvojen Zakon o zabrani diskriminacije što je trebalo da utiče i na promenu novinarskog izveštavanja i podizanje etičkih standarda. Istraživanja u periodu pre 2009. godine pokazuju visok stepen kršenja medijskih etičkih standarda, diskriminaciju, govor mržnje i etiketiranje u pristupu i obradi tema o romskoj etničkoj manjini (Simeunović Bajić, 2014). Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 757

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

U novinskoj dokumentaciji Ebart u pretraživanju prema zadatim terminima Romi i Cigani, izlistano je blizu 700 tekstova u kojima se pojavljuju ovi termini u 2009, 2012, 2015. i 2018. godini. Za analizu mikro-okvira koji se prepoznaju već u samim naslovima izabrano je 163 tekstova. Definisani su sledeći mikro-okviri: 1. Prostorna neodređenost i problemi raseljavanja; 2. Romi kao nasilnici; 3. Romi kao žrtve; 4. Pomoć za Rome; 5. Romantičarski obrasci romskih proslava; 6. Opšti romantičarski mit.

ANALIZA MIKRO-OKVIRA Prostorna neodređenost i problemi raseljavanja Od onog što je u univerzalnim značenjima romskosti – Rromanipe(n) – i „nepomućene usklađnosti sa tradicijom” (Todorović, 2014b, str. 58.) predstavljalo vekovima veliku prostornu pokretljivost došlo se u savremenim medijskim opisima do isključive spacijalne problematike koja se pretače u drugačije vrste simbola (limeni domovi („Limeni domovi samo za beogradske Rome”, 2009), kontejner anarhija („Kontejner anarhija”, 2009), SOS kontejnneri („Umesto hleba, Romi u SOS kontejnerima”, 2009), kamenolom opasan mržnjom („Kamenolom opasan mržnjom”, 2012)) upućujući na segregaciju. Ako Romi žive u limenim domovima i SOS kontejnerima, a pritom su deo kontejner anarhije, onda simbolika prostorne izolovanosti postaje jasnija. Jezik, kao apstraktni sistem u kome postoji arbitrarna veza između označitelja i onoga što je označeno, ideološki je obremenjen i pokazuje načine na koji se društveni stavovi formiraju. Tako, izraz kontejner denotirajući pokretne kuće u koje se smeštaju Romi kao dokaz o brizi lokalnih vlasti, na drugom latentnom nivou zapravo konotira usku povezanost sa predmetom za odlaganje smeća. Time se, „slučajno ili ne, ideološki vrši poistovećivanje jedne etničke manjine sa otpadom, jer se i Romi i otpad smeštaju u kontejnere” (Simeunović Bajić, 2014, str. 97.).

Slika 1. Politika, 7. 5. 2009.

Dalje, naslovi konstantno proizvode značenja o romskim selidbama koje ne prolaze bez problema: „Romi će se seliti ako dobiju stan i posao” (2009), „Romi odbili smeštaj” (2009), „I Romi se sele iz Leskovca” (2015), „Rešavaju problem Roma u naselju Blaževo” (2012), „Romi iseljeni iz fabrike” (2012). Naslov „I Romi se sele

758 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

iz Leskovca” (2015) potencira egzistencijalnu krizu budući da je Leskovac ekonomski nerazvijen grad na jugu Srbije, a time se afirmiše stav da, ako se iz tog grada sele Romi, to znači da u njemu nema života ni opstanka. Na ovakve lingvističke paradigme o neprimerenom rezidencijalnom statusu nadovezuju se spektar stereotipa o drugosti romskog načina života prvenstveno plasiran u tabloidu Kurir („Ni Cigani neće Rome”, 2009; „Niko ih neće”, 2009). Poigravanje pejorativnim izrazom Cigani i politički korektnim Romi formira binarni opozit mi i oni unutar iste etničke manjine, ali se takođe i podrugljivo ukazuje na neznanje samih pripadnika manjine ko se naziva Romima, a ko Ciganima.

Romi kao nasilnici U predstavljanju Roma kao nasilnika najčešće se koriste kolektivne, a ne individualne uloge. „Svi Romi su isti” jedan je od potencijalnih značenjskih aspekata koji pokazuje visok stepen negativnog tretmana prema ovoj etničkoj manjini. Pošto se senzacionalistički naslovi sa ovakvim značenjima najčešće pojavljuju u tabloidima, možemo govoriti o svojevrsnoj tabloidnoj medijskoj politici u kojoj se afirmiše etnička pripadnost i krši pretpostavka nevinosti, odnosno potencijalni krivci se osuđuju i pre donetih presuda: „Starca pretukli pa zadavili zavesom” (2018), „Kamenicama branili barake” (2009), „Prevršili” (2009); „Novobeograđani taoci deset ljudi” (2009); „Prosjačenje za bogaćenje” (2009), „Foliranti” (2009), „Ciganski gazda trguje nesrećom” (2009). U poslednjem naslovu ponovo se koristi izraz Cigani, te se medijska pažnja koncentriše oko opasnosti koju predstavlja ciganski gazda čije su osobine negativno personalizovane i podignute na nivo ontološkog zla.

Slika 2. Glas javnosti, 7. 4. 2009.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 759

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Romi kao žrtve Dnevne novine Danas prednjače u broju naslova koji pokazuju pozitivne primere suživota Roma sa većinskim narodom ili rezultate dobrih projekata. Naslovi u kojima se govori o Romima kao žrtvama diskriminacije u najvećoj meri objavljivani su takođe u dnevnim novinama Danas. Takvi naslovi su deskriptivni i ne podležu senzacionalizmu. Takav naslov je i u Pregledu – „Romi žrtve diskriminacije” (2009) – ali u Dnevniku je, na primer, objavljen metaforični naslov „Večno isključivani i proganjani” (2015). Česti su naslovi u kojima se govori o grafitima mržnje prema Romima. Naslov „Uhapsili me i odrali od batina” (2015) je veoma senzacionalistički. Primetno je da se čak i u ovakvim naslovima gde bi trebalo da se čitaocu skrene pažnja na učestale napade na Rome provlače tvrdi stereotipi o posebnom romskom mentalitetu koji je poznat po varanju, krađama i kriminalu. Tako se možemo zapitati zašto u naslovu „Poruke mržnje na kući bivšeg robijaša” (2017) mora da se naglašava da je pripadnik romske etničke manjine istovremeno i bivši robijaš. Jedan od odgovora može biti sadržan u činjenici da se na taj način proizvodi etnička distance i generalizacija.

Pomoć za Rome Ovaj mikro-okvir funkcioniše kao potvrda infeoriornosti socijalno-ekonomskog statusa romske etničke manjine. Kako bi se takav položaj delimično popravio, različite institucije pružaju pomoć Romima. Međutim, medijska pažnja usmerava se više na planove, a manje na konkretnu realizaciju. Zato često možemo da čujemo najave da će biti izgrađeni stanovi, ali ne nalazimo vesti u kojima se govori da su se Romi uselili u te stanove. Ponekad naslovi svojim izabranim rečima intoniraju simbolički prelaz od inferiornog socijalnoekonomskog statusa ka povlašćenom položaju, jer se njima najbrže dodeljuju stanovi – „Romi do krova brže od plana” (2018) – ili se samo njima dele stanovi – „Grad deli stanove Romima” (2009). Sledeći naslovi takođe pripadaju ovom okviru: „Socijalizacija raseljenih Roma” (2009), „Paketi za ugrožene” (2009), „Paketi za siromašne” (2009), „Kupatila za Rome” (2012), „Cigani dobili poklone” (2009). Poslednji od njih koristi politički nekorektan izraz Cigani.

Romantičarski obrasci romskih proslava Jedan od obrazaca koji je tokom vremena poprimio romantičarske elemente jesu romske proslave među kojima je najznačajnija slava Đurđevdan. Ovaj mikro-okvir vezuje se uz ciklični vremenski plan. Slike iz romskog života upotpunjene su stereotipima o jagnjetini, pesmi i svečanom odelu: „Jagnjetina, pesma i svečano odelo” (2018); „Đurđevdan uz pesmu i jaganjce na ražnju” (2018). Metaforični naslov koji pobuđuje pozitivne emocije i reprodukuje predstave o Romima koji vole pesmu i igru objavila je Politika: „Romi igrom slave ljubav” (2009).

Slika 3. Politika, 23. 12. 2009.

760 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

No, iste novine objavile su i naslov iz koga se prepoznaju dva sukobljena diskursa, slavlje i protest: „Romi protestuju i slave” (2009).

Opšti romantičarski mit Na romantičarske obrasce romskih proslava nadovezuje se opšti romantičarski mit o Romima kao o čergarskom strastvenom narodu. Svakako da je na izgradnju tog mita uticala istorijska činjenica da Romi predstavljaju jedan od „najpatrijarhalnijih i najarhaičnijih etnosa” (Mirga i Mruz, 1997) i da nikada i nigde nisu formirali svoju državu. Putovanje je jedan od centralnih simbola, a upečatljivi snažni likovi stvoreni su u različitim vrstama umetnosti. Stalna i neiscrpna potraga za slobodom ukazuje na sudbinsku povezanost Roma sa prirodom. Postoji nekoliko naslova koji se formiraju pod uticajem pozitivnih romantičarskih predstava: „Osuđeni na lutanje i strast” (2012); „Proglasio bih čergu za zastavu slobode” (2018), „Vetrovi me lome, ja teram po svome” (2015). Međutim, poslednji naslov je iz pesma Džeja Ramadanovskog, savremenog pevača romskog porekla, čime se ovaj mit postavlja u nešto moderniji diskurs. U dobroj novinarskoj praksi ne preporučuje se uzimanje citata za naslove, pogotovo ne ako su deo folk pesama. Ovakav način formiranja naslova nije bio očekivan za ozbiljne novine sa dugom tradicijom, Politiku. Još jedan važan primer korišćenja ovog mikro-okvira, ali u drugačijem svetlu, jeste naslov „Misterija gena evropskih Roma” (2012). Ovde se pozitivni romantičarski obrasci pretaču u negativne konotacije koje upućuju na drugost romske etničke manjine. Potencira se genetska razlika i koristi senzacionalistički izraz misterija. Metonimijske i sinegdohtske slike u rudimentarnim i svedenim izabranim rečima upućuju na to da su nam Romi daleki i strani.

Slika 4. Blic, 5. 12. 2012.

Ovde je takođe reč o još jednoj značajnoj pojavi. Naime, u onlajn izdanju naslov istog teksta izgleda sasvim drugačije: „Genetičari tvrde: Evropski Romi potiču od indijske kaste”. Ovaj naslov je, za razliku od prethodnog u štampanom izdanju, sasvim deskriptivan. Nema upućivanja na drugost, a fotografija pokazuje povezanost sa romantičarskim obrascima predstavljanja Roma.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 761

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Slika 5. Blic, https://www.blic.rs/vesti/svet/geneticari-tvrde-evropski-romi-poticu-od-indijske-kaste/3b8dd53, pristupljeno 22. 12. 2018.

Postavlja se pitanje zašto se ovo čini. Bez dodatnog istraživanja ne možemo iznositi tvrdnje, ali naglašavamo da ovo nije neretka pojava. Takođe se često u 2009. godini koristio izraz Cigani, dok se u narednim godinama na ovaj izraz sve manje nailazi: „Cigani iz 25 gradova Srbije” (2009), „Cigani ili Romi” (2009), „Cigani dobili poklone” (2009), „Ni Cigani neće Rome” (2009), „Druženje s Ciganima” (2015). Na kraju izdvajamo dva naslova koja ne pripadaju definisanim mikro-okvirima, ali na najadekvatniji način reprezentuju sveukupnost problema sa kojima se susreću Romi u savremenosti: „Sakupljanje života” (2009), „Začarani krug bede” (2009). Iako metaforični, ovi naslovi suštinski odražavaju položaj najugroženije manjine u Srbiji. Nakon sprovedene analize, nametnuli su nam se sledeći zaključci: 1. Slike o Romima u medijima još uvek su u dobroj meri stereotipne i generalizovane, filtrirane kroz senzacionalističke matrice; 2. Romi se najčešće kao subjekti medijskog predstavljanja pojavljuju kroz kolektivne, a ne kroz individualne uloge; 3. Korišćenje pejorativnog izraza Ciganibilo je u 2009. godini dosta zastupljeno, dok se kasnije u naslovima od ovog izraza sasvim odustaje što pokazuje učinke donetog Zakona o zabrani diskriminacije i 4. U naslovljavanju tekstova za štampana i onlajn izdanja (sasvim ili skoro identičnim) primećuje se bitna razlika: naslovi u onlajn izdanjima sukorektnije napisani, dok su oni drugi u mnogo većoj meri interpretativni ili senzacionalistički.

ZAKLJUČAK Zanimanje za Rome u svetskim relacijama, izazovi evropske integracije i pritisci iznutra od strane „trećeg” sektora usmerili su vlasti u našoj zemlji na preduzimanje konkretnih koraka u pogledu obezbeđivanja temeljnih preduslova kvalitetne integracije romskog naroda u širu zajednicu. Slobodni smo u oceni da danas u Srbiji nema stigmatizacije romske manjine sa vrha, što potvrđuju u svojim izjavama i romski politički prvaci. Njihova dalja očekivanja usmerena su ka lokalnim organima vlasti i kreću se od zamerki za sporost u realizaciji slova zakona do optužbi za isključivanje iz planiranja i dešavanja u lokalu. Naravno, i za tromo reagovanje ili nesankcionisanje pojedinačnih slučajeva diskriminacije. Sa druge strane, individualni primeri kršenja 762 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

zakonske regulative od strane samih Roma, o čemu se obilato medijski izveštava, izazivaju negativni odijum većinskog građanstva i podstiču stigmatizaciju „odozdo”. Zahtevi za ostvarivanjem prava romske i ostalih manjina doživljavaju se kao direktno umanjivanje ili ugrožavanje prava većine. Predstoji mukotrpno menjanje svesti građana prema Romima. Koreni izvesno slabašnim rezultatima romskog uključivanja u srpski socijalni prostor, a bez preterivanja se može konstatovati i većine balkanskih zemalja, leže u: 1. usvojenim stereotipima (najčešći susreti s Romima prosjacima i preprodavcima), 2. postojanju značajne socijalne distance, 3. nedostatku poštovanja i razumevanja romskog jezika, istorije, tradicije, umetnosti i običaja (neznatna zastupljenost u medijima i nastavnim programima) i 4. retkim bliskim susretanjima romskog i neromskog stanovništva. Rečju, u nedovoljnom poznavanju romske kulture od strane neroma. Važnu ulogu u prevazilaženju diskriminacije i dostizanju ravnopravnog tretmana romske zajednice u srpskom društvu u budućnosti odigraće njihova medijska prezentacije kao kolektiviteta specifičnog etničkog i kulturnog identiteta i tradicije. Nakon višedecenijskog stvaranja stereotipa o Romima, red je da se mediji poduhvate uloge ublažavanja i uklanjanja stereotipa koji se odnose na Rome. Priča o pozitivnoj diskriminaciji u medijskom prostoru, pored obezbeđivanja ravnopravne prisutnosti Romima, podrazumeva dodatnu osetljivost u uređivačkom pristupu i izveštavanju o egzistencijalnim, društvenim i kulturnim problemima iz svakodnevnice sa kojima se suočava romska zajednica. Na romskom primeru, mediji su u prilici da u srpski komunikacijski prostor postuliraju kolektivno poimanje različitosti kao vrednosti i tolerancije kao brige za drugog, a ne samo kao trpljenje drugog. Iako smo o tome već izveštavali (Todorović i Đorđević, 2010), još jednom potcrtavamo mere koje mogu doprineti poboljšanoj medijskoj promociji romske manjine: 1. razvijanje većeg senzibiliteta većinskih medija za izveštavanje o različitosti, preciznije, osposobljavanje urednika i novinara za kvalitetnije i adekvatnije prezentovanje manjinske problematike široj javnosti, 2. upoznavanje šire javnosti sa romskom tradicijom i kulturnim stvaralaštvom, odgovarajućim programskim sadržajima na nacionalnom i lokalnim javnim servisima u udarnim terminima, 3. okretanje kampanje opismenjavanja pripadnika romske populacije i podizanja svesti o neophodnosti uključivanja romske dece u redovno školovanje, 4. podsticanje bilingvalnih i multilingvalnih emisija u elektronskim medijima radi navikavanja i savladavanja jezika sredine, 5. obezbeđivanje prevoda za sadržaje na romskom jeziku za široku publiku kojoj je jezik većine zajednički komunikacioni kanal, 6. proširivanje programa na romskom jeziku na kanalima državne televizije – RTS-a, 7. zapošljavanje određenog broja novinara romske nacionalnosti u državnim i lokalnim javnim servisima, 8. organizovanje novinarske i tehničke obuke za medijske saradnike iz romske populacije u lokalnim zajednicama (pomoćnici u medijskim timovima; dopisničko izveštavanje o dnevnim događajima; timski rad u velikim radio emisijama i kampanjama, rad u redakcijama koje proizvode specijalizovane emisije na romskom jeziku itd), 9. podrška medija u formiranju romskih redakcija po regionima, 10. osnivanje i osnaživanje nezavisnih i profesionalnih romskih medija, 11. afirmisanje etičkog stava da je nedopušteno izveštavati o pojedinačnim incidentima na način koji žigoše čitavu zajednicu, 12. isticanje i osuda otvorenih rasističkih ispada, ali i šire zajednice ukoliko ih ne sankcioniše, 13. pronalaženje afirmativnih priča umesto fokusiranja na negativne vesti o Romima i 14. medijsko istraživačko izveštavanje o aspektima romskog marginalizovanog položaja. Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 763

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Literatura 1.

Barany, Z. (2002). The East European Gypsies. Regime change, marginality, and ethnopolitics. Cambridge: Cambridge University press.

Baresch, B., Hsu, S. H. i Reese, S. (2010). The power of framing: New challenges for researching the structure of meaning in news. U S. Allan (Ur.), The Routledge companion to news and journalism (str. 637-647.). London; New York, N. Y.: Routledge.

Bašić, G. (2010). Politička akcija (Romski pokret i promene). Beograd: Čigoja štampa.

Bignell, J. (2002). Media. Semiotics: an introduction (2nd ed). Manchester: Manchester University press.

Ђорђевић, Д. Б. (2011). На коњу с лаптопом у бисагама (Увод у ромолошке студије). Ниш; Нови Сад: Машински факултет у Нишу и Прометеј.

Đorđević, D. B., Todorović, D. i Milošević, L. (2004). Romas and others – Others and romas (The social distance). Sofia: Institute for social values and structures „Ivan Hadjiyski”.

Đorđević, J. (1939). Javno mnjenje. Beograd: Izdavačka zadruga politika i društvo S.O.J.

Gofman, E. (1974). Frame analysis: An essay on the organization ofexperience. Cambridge, MA.: Harvard University press.

Gofman, E.(1981). Forms of Talk. Oxford: Blackwell.

10. Hall, S. (1997). The Work of Representation. US. Hall, (Ur.), Representation: Cultural Representations and Signifying Practices (str. 13-69.). London: SAGE; Open University. 11. Hall, S. (2001). Kome treba identitet? Reč, 64(10), 215-233. 12. Hartley, J. (1992). The politics of pictures: The creation of the public in the age of popular media. Perth: Psychology press. 13. Iarovici, E. i Amel, R. (1989). The strategy of the headline. Semiotica, 77(4), 441-460. DOI: 14. 10.1515/semi.1989.77.4.441 15. Isani, S. (2011). Of headlines & headlinese: Towards distinctive linguistic and pragmatic genericity. ASp, 60, 81-102. Dostupno na: http:// asp.revues.org/2523 (30. 9. 2018.) DOI: 10.4000/asp.2523 16. Jakšić, B. (2015). Romi u Srbiji (Između nakovnja siromaštva i čekića diskriminacije). Zemun: Mostart. 17. Jakšić, B. i Bašić, G. (2002). Romany settlements living conditions and possibilities of integration of the Roma in Serbia. Beograd: Ministry of human and minority rights Serbia and Montenegro. 18. Jakšić, B. i Bašić, G. (2005). Umetnost preživljavanja (Gde i kako žive Romi u Srbiji). Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju. 19. Jovanović, Đ. (2003). Mimikrija Roma – poslednje utočište. U D. Todorović (Prir.), Kultura u procesima razvoja, regionalizacije i evrointegracije Balkana (str. 345-349.). Niš: Institut za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu; Sven. 20. Koubek, M. (2017). What’s in a name again? The identity frames and mobilisation strategies of Czech Romani and Pro-Romani activists. Ethnicities, 17(6), 816-843. https://doi.org/10.1177/1468796817709845. 21. Kunczik, M. i Zipfel, A. (1998). Uvod u publicističku znanost i komunikologiju. Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert. 22. Linström, M. i Marais, W. (2012). Qualitative News Frame Analysis: A Methodology. Communitas, 17, 21-38. Dostupno na: journals.ufs.ac.za/index.php/com/article/download/991/980/ 23. Lippman, W. (1922). Public opinion. San Diego, CA.: Harcourt, Brace & Co. Dostupno na: https:// wwnorton.com/college/history/america-essential-learning/docs/WLippmann-Public_Opinion-1922.pdf 24. Mašović, D. (2000). The Romanies in Serbian (Daily) Press. У Д. Б. Ђорђевић (Ур.), Роми – социолошки 764 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

увид (стр. 99-107.). Ниш: Комренски социолошки сусрети и Пеликан принт. 25. Milivojević, S. (2001). Ideološki rаd medijа. Nova srpska politička misao, 8(1−4), 233-249. 26. Milošević, L. i Stojić-Atanasov, G. (2003). Predstavljanje nacionalnih manjina: analiza sadržaja tiskanih medija u Srbiji. Međunarodne studije, 3(3), 60-78. 27. Mirga, A. i Georgi, N. (2004). Romi u dvadeset prvom veku. U D. B. Đorđević (Prir.), Romi – od zaboravljene do manjine u usponu (str. 11-40.). Niš: Odbor za građansku inicijativu. 28. Mirga, A. i Mruz, L. (1997). Romi – razlike i netolerancija. Beograd: Akapit. 29. Митровић, А. (1996). Положај Рома у друштву – могући приступ истраживању ромске популације. У М. Мацура i В. Становчић (Ур.), Положај мањина у Савезној Републици Југославији (стр. 807-818.). Београд: САНУ. 30. Oliver, P. i Johnston, H. (2005). What a Good Idea! Frames and Ideologies in Social Movement Research. UH. Johnston i J. Noake (Ur.), Frames of Protest: Social Movements and the Framing Perspective (str. 185-203.). Lanham, MD.: Rowman and Littlefield. Dostupno na: https://www.ssc.wisc.edu/~oliver/wp/ wpcontent/uploads/2015/06/OliverJohnstonFramesIdeologyMoby2000.pdf 31. Radovanović, S. i Knežević, A. (2011). Popis stanovništva, domaćinstava i stanova 2011. u Republici Srbiji. Romi u Srbiji. Beograd: Republički zavod za statistiku. Dostupno na: http://pod2.stat.gov.rs/ ObjavljenePublikacije/Popis2011/Romi.pdf 32. Симеуновић Бајић, H. (2014). Медијска слика Рома у Србији (Дискурзивна анализа новинских текстова /2001-2007/). Београд: Институт за новију историју Србије. 33. Тодоровић, Д. (2007). Друштвена удаљеност од Рома (Етничко-религијски оквир). Ниш; Нови Сад: Филозофски факултет у Нишу; Stylos. 34. Тодоровић, Д. (2011). Роми на Балкану и у Србији. Теме, 35(4), 1137-1174. 35. Тодоровић, Д. (2014а). Стање и перспективе политичког активизма међу Ромима пентекосталцима у југоисточној Србији. Теме, 38(3), 999-1018. 36. Todorović, D. (2014b). Kulturni identitet Romа. U V. Sokolovska (Ur.), Društveni i kulturni potencijаli Romа u Srbiji (str. 57-77.). Novi Sаd: Filozofski fаkultet u Novom Sаdu. 37. Todorović, D. i Đorđević, D. B. (2010). The Profile of Roma in Majority Media (A Sheme for a Theoretical Research Framework). Balkan Journal of Philosophy, 2(2), 165-174. DOI: 10.5840/bjp2010229 Tekstovi iz novina: 1. Cigani dobili poklone. (2009., 20. aprila). Kurir. 2.

Ciganski gazda trguje nesrećom. (2009., 7. aprila). Glas javnosti.

Cigani ili Romi. (2009., 6. maja). Blic.

Cigani iz 25 gradova Srbije. (2009., 1. juna). Kurir.

Druženje s Ciganima. (2015., 24. februara). Politika.

Đurđevdan uz pesmu i jaganjce na ražnju. (2018., 7. maja). Blic.

Foliranti. (2009., 10. aprila). Kurir.

Genetičari tvrde: Evropski Romi potiču od indijske kaste. (2012., 4. decembra). Blic. Dostupno na: https:// www.blic.rs/vesti/svet/geneticari-tvrde-evropski-romi-poticu-od-indijske-kaste/3b8dd53

Grad deli stanove Romima. (2009., 5. februara). Press.

10. I Romi se sele iz Leskovca. (2015., 15. septembra). Blic. 11. Jagnjetina, pesma i svečano odelo. (2018., 6. maja). Alo.

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 765

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

12. Kamenicama branili barake. (2009., 4. aprila). Glas javnosti. 13. Kamenolom opasan mržnjom. (2012., 25. jula). Politika. 14. Kontejner anarhija. (2009., 6. aprila). Danas. 15. Kupatila za Rome. (2012., 9. aprila). Večernje novosti. 16. Limeni domovi samo za beogradske Rome. (2009., 7. februara). Politika. 17. Misterija gena evropskih Roma. (2012., 5. decembra). Blic. 18. Ni Cigani neće Rome. (2009., 10. aprila). Kurir. 19. Niko ih neće. (2009., 7. juna). Kurir. 20. Novobeograđani taoci deset ljudi. (2009., 23. aprila). Glas javnosti. 21. Osuđeni na lutanje i strast. (2012., 30. maja). Večernje novosti. 22. Paketi za siromašne. (2009., 16. marta). Kurir. 23. Paketi za ugrožene. (2009., 16. marta). Večernje novosti. 24. Poruke mržnje na kući bivšeg robijaša. (2017., 8. decembra). Blic. 25. Prevršili. (2009., 23. aprila). Kurir. 26. Proglasio bih čergu za zastavu slobode. (2018., 13. aprila). Danas. 27. Prosjačenje za bogaćenje. (2009., 10. aprila). Glas javnosti. 28. Rešavaju problem Roma u naselju Blaževo. (2012., 1. oktobra). Blic. 29. Romi će se seliti ako dobiju stan i posao. (2009., 7. aprila). Dnevnik. 30. Romi do krova brže od plana. (2018., 16. maja). Večernje novosti. 31. Romi igrom slave ljubav. (2009., 23. decembra). Politika. 32. Romi iseljeni iz fabrike. (2012., 21. septembra). Večernje novosti. 33. Romi odbili smeštaj. (2009., 6. aprila). Narodne novine. 34. Romi protestuju i slave. (2009., 9. aprila). Politika. 35. Romi žrtve diskriminacije. (2009., 20. februara). Pregled. 36. Sakupljanje života. (2009., 17. aprila). Ekonomist. 37. Socijalizacija raseljenih Roma. (2009., 6. septembra). Glas javnosti. 38. Starca pretukli pa zadavili zavesom. (2018., 12. januara). Informer. 39. Uhapsili me i odrali od batina. (2015., 18. juna). Informer. 40. Umesto hleba, Romi u SOS kontejnerima. (2009., 7.maja). Politika. 41. Večno isključivani i proganjani. (2015., 9. aprila). Dnevnik. 42. Vetrovi me lome, ja teram po svome. (2015., 10. maja). Politika. 43. Začarani krug bede. (2009., 6. novembra). Danas.

766 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D., Simeunović Bаjić, N.: Slike o Ciganima i Romima u Srbiji: Dekonstrukcija novinskih naslova

‘PICTURES’ ABOUT GYPSIES AND ROMA IN SERBIA: DECONSTRUCTING NEWSPAPER HEADLINES ABSTRACT Back in 1922, in his famous book Public Opinion, Walter Lippmann described in a simple, but very specific and clear way, how the “pictures in our heads” were created. He would say that the only perceptions of events which we did not take part in are actually our mental images of those events, which is why he noticed very early, not only the biological and psychological predisposition of human beings for this, but he also very accurately explained the consequences of such perceptions in social reality. More than that, Lippmann suggested that public opinion is shaped by the massive influence of stereotypes which are the basis of every code. Much later, Jonathan Bignell used Saussurean tradition as a basis and developed a system of media semiotics, using and explaining codes from a primarily social aspect. Thus, he analyzed the codes from newspaper discourses and concluded that these articles, which are used to communicate with readers, have a sort of ideological function, which means that, in fact, they can never be neutral. By referring to these two authors, as well as to others from the field of media and society, the goal of this paper is to identify the levels of representation and meanings of newspaper headlines which use the following two terms: Gypsies and Roma. How does a language become effective when addressing a minority? How are the codes, which help us understand who are Gypsies and who are Roma agreed upon? Do we actually understand the difference between these two terms? To what extent do newspaper headlines affect the pictures in our heads? Why are there different headlines for one and the same article in printed newspapers and online editions? In order to try to answer these questions, we will analyze news headlines published over a period of several years. This paper will primarily use semiotic and discourse analysis. Key words: newspaper headlines, pictures, social reality, Gypsies, Roma, Serbia

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 767

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Dragan Todorović Filozofski fakultet-Univerzitet u Nišu, Srbija dragan.todorovic@filfak.ni.ac.rs

TOLERANCIJA, MULTIKULTURALIZAM I INTERKULTURALIZAM NA BALKANU1* SAŽETAK Multikulturno društvo bi trebalo imati karakteristike društva u kome različite etničke grupe žive zajedno, ali bez interakcije. U njemu se manjinske grupe pasivno tolerišu, ali nisu prihvaćene od većinske grupe. Interkulturalno društvo bi trebalo definisati kao društvo gde različite grupe žive zajedno, razmenjuju životna iskustva, poštujući međusobno različite stilove života i vrednosti. Zato bi korektna polazna definicija interkulturalizma bila da je interkulturalizam kritika i alternativa multikulturalizma. Moguće je da pripadnici različitih kultura žive jedni pored drugih, i to je najbitnija odlika multikulturnih društava. Interkulturno društvo označava društvo u kome živimo i stvaramo ne jedni pored drugih, već jedni sa drugima i jedni za druge. Shodno izrečenom, savremenom balkanskom društvu predstoji prerastanje iz multikulturnog u interkulturno, odnosno širenje i usvajanje ideje i prakse interkulturalizma u višekulturnoj zajednici. Preciznije rečeno, razvijanje koncepta kulturne i obrazovne politike koji će unapređivati poštovanje kulturnog diverziteta i voditi stvaranju društva u kojem se različite kulture prožimaju. Ključne reči: Balkan, dijalog, tolerancija, multikulturalizam, interkulturalizam

UVOD Na putu njihove unutrašnje demokratske stabilizacije, ali i reintegracije u moderni svet, balkanskim zemljama u tranziciji nedostaje razvijen regionalni identitet, kao transnacionalni oblik interesnog povezivanja.1 Kao nova i autentična sfera ispoljavanja građanskog društva, regionalno povezivanje može pomoći zemljama Balkana u sticanju statusa ravnopravnog partnera sa razvijenim Zapadom. Dobra strana balkanskog regionalizma ogledala bi se i u reafirmisanju ideje građanskog aktivizma, kao već pomalo napuštene forme participacije širokog kruga građana u bavljenju pitanjima od važnosti za njihov svakodnevni život. No, kakva je veza između regionalnog povezivanja i tolerancije u etnički, konfesionalno i religijski heterogenim balkanskim društvima? Tolerancija je temeljna pretpostavka civilnog društva. Ona nikako ne znači biti samo trpeljiv prema drugom i drugačijem (rasi, etnosu, religiji, konfesiji...). Pogrešno je toleranciju poimati kao trpljenje nečega, jer trpi se ono što se mora. Samosavlađivanje i briga za drugog u njenoj je osnovi. Tolerancija se i ispoljava u našem odnosu spram onoga što nam nije blisko, u spremnosti da se u sučeljavanju različitih argumenata iznađe * Pripremljeno u okviru projekta Održivost identiteta Srba i nacionalnih manjina u pograničnim opštinama istočne i jugoistočne Srbije (179013), koji se izvodi na Univerzitetu u Nišu – Mašinski fakultet, a finansira ga Ministarstvo prosvete i nauke RS. 1 Još je sredinom devedesetih godina prošlog veka A. Molnar (1994, str. 150.) prognozirao da „put do Evrope kao regiona vodi preko (postkomunističke) istočne Evrope kao regiona, koji verovatno neće biti moguć pre nego što se razviju još uži regioni (srednjoevropski, balkanski, itd.)”.

768 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D.: Tolerancija, multikulturalizam i interkulturalizam na Balkanu

kompromisno rešenje, ali i ispoštuje dogovoreno. Naravno, postoje i granice tolerancije, kada se netolerancija iskazuje prema onome što ometa sprovođenje tolerancije – nacionalizam, fašizam, rasizam itd. Tolerantno odnošenje prema „drugom” i „drugačijem” podrazumeva i dijalog sa „onima pokraj nas”. Na samom početku novog milenijuma najznačajnije vrednosti postaju pluralnost, koja poštuje integritet raznih tradicija, i dijaloški pristup prema drugim narodima, religijama i konfesijama. Dijalog je put ka harmoniji, proces unutar koga se neprestano smenjuju uloge „učitelja” i „učenika”, spremnost da se „daje”, ali i da se „prima”. Dijalog upućuje na prožimanje kultura, na uzajamno primanje i davanje – „dar i uzdarje”, što je daleko viši nivo od puke tolerancije. Dakle, tolerancija je predložak za dijalog – bez podloge koju ona podastire, nema ni prožimanja kultura. No, iako prirodni, dijalog nije i obavezni nastavak tolerancije; moguća je tolerancija bez dijaloga i bez želje da se drugi iznutra bolje upozna. Tako stupamo na teren teorijskih rasprava o suštini multikulturalizma i interkulturalizma.

O SUŠTINI MULTIKULTURALIZMA Multikulturalizam ima svoju „domovinu” i svoje korene – realna multikulturna društva u evropskom kulturnom prostoru. Termin multikulturalizam prvi je upotrebio kanadski premijer Pjer Trido (Trideau) u jednom govoru iz 1971. godine. Društveno-naučne discipline i filozofija ozbiljno su se upustile u njegovo razmatranje tek osamdesetih godina i, naročito, tokom poslednje decenije dvadesetog veka. Istorijska prethodnica multikulturalizma bio je kulturni pluralizam, kojim je označavan tolerantan odnos između nacionalnih kultura, bez uvažavanja odnosa između kultura na subnacionalnom nivou. Multikulturalizam se definiše kao „ideja ili ideal o skladnom suživotu različitih etničkih i kulturnih grupa u okviru pluralističkog društva” (Stojković, 2004, str. 147.), odnosno je „zasnovan na ideji jednakog dostojanstva različitih kulturno definiranih skupina i zajednica koje uspostavljaju suživot u jednom demokratskom društvu, kao i na vjerovanju prema kojemu svako ljudsko biće ima pravo rasti u okviru vlastite kulture (a ne da mu se nameće kulturni identitet svojstven većini u dotičnom društvu)” (Veljak, 2017, str. 222.). U početku je multikulturalizam, najčešće, prepoznavan kao sastavnica tradicionalnog političkog okvira javnog života u SAD-u (Sjedinjenim Državama). Specifičan splet istorijskih okolnosti – prisustvo autohtonih naroda, uvoz robova iz zapadne Afrike, različite religijske grupe među prvim naseljenicima, anglosaksonsko poreklo ekonomske i političke elite i uloga imigracije u naseljavanju zemlje – izrodio je ideju o meltingpot-u (loncu za pretapanje), zajedničkom imenitelju za sažimanje raznolikog etničkog iskustva američkog kontinenta. Ali, prigušeno šezdesetih i sedamdesetih godina, a sve glasnije poslednje dve decenije isteklog veka, ispostavljani su zahtevi za očuvanjem sopstvenog identiteta od strane etničkih grupa, za koje se verovalo da su davno „istopljene”. Time su otvorene diskusije o monolitnosti „američkog sna” i suštinskom nerazumevanju između monokulturne bele većine, nesklone promeni i multikulturnih etničkih manjina, željnih izmene sopstvenog, manje-više nezavidnog položaja. Multikulturalizam je napustio okvire same Amerike i vratio na evropsko tle rasprave o načinima uređenja pluralističkih identitarnih odnosa. U javnom prostoru sukobljavale su se dve politike: „politika jednakog građanskog prava” i „politika razlike”: „Dok politika dostojanstva nastoji da promoviše nediskriminaciju među svim građanima na način koji je ‘slep za razliku’, politika razlike često redefiniše nediskriminaciju tako što zahteva izdiferenciran tretman koji je zasnovan na individualnoj i kulturnoj osobenosti” (Dolmear, 2002, str. 314.). Inspirisan multikulturalističkim zahtevima u svojoj zemlji, posebno zahtevima kvebečke manjine za unapređivanjem frankofonske kulturne tradicije, jedan od vodećih kanadskih filozofa Čarl Tejlor (Taylor) u tekstu Politika priznanja upozorava da nije moguća neutralnost u situaciji kada jedni nastoje da sačuvaju kulturnu osobenost, a drugi da promovišu interes individua. Zato predlaže jedno diferencirano viđenje koncepcije javnog života: „Bez sumnje, sve

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 769

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

je više društava danas koja postaju multikulturalna u smislu da uključuju više od jedne zajednice koja teži kulturnom opstanku. Rigidnosti proceduralnog liberalizma mogle bi vrlo brzo postati neprihvatljive za svet sutrašnjice” (Tejlor, 2000, str. 36.).2 Prema francuskom političkom analitičaru Andrei Sempriniju (Semprini), multikulturalizam, suštinski, pokreće tri pitanja: pitanje različitosti, pitanje prava manjina u odnosu na većinu, i pitanje identiteta i njegovog priznavanja. U knjizi istoimenog naslova, a u skladu sa paletom postojećih odgovora na postavljene upitnosti,3 on vrši klasifikaciju pristupa multikulturalizmu u savremenim razvijenim zemljama. Postoje: 1. klasičan politički liberalni model (oštro razdvaja javnu /pravo glasa, sloboda izražavanja i udruživanja, poštovanje zakona, plaćanje poreza/ i privatnu sferu /religiozna verovanja, polnu pripadnost, moralni izbor, običaje, ponašanje/ čovekovog života u društvu); 2. multikulturni liberalni model (omekšava granicu između javne i privatne sfere, proklamujući unutar društvenog prostora postojanje jedne centralne, „monokulturne” zone i mnoštva perifernih zona u kojima sve grupe raspolažu svojom autonomijom); 3. maksimalistički multikulturni model (odbacuje mogućnost postojanja jedne zajedničke sfere i na prvo mesto stavlja različite vrste kolektivnih identiteta /rasni, etnički, verski itd./ i zahteve za njihovim priznavanjem) i 4. modelkorporativnog multikulturalizma (različite etničke, rasne, verske grupe i društveni pokreti samo se instrumentalizuju od strane velikih multinacionalnih kompanija zarad sopstvenog profita, a ne zbog afirmisanja grupa i ostvarivanja njihovog blagostanja).4 I pored postojanja privida alternativa, autor upućuje na „poteškoću da se sagleda jedan autentični multikulturni prostor, u kojem bi različite grupe mogle da dožive zadovoljenje svojih zahteva za priznavanjem i identitetom, ali i da sačuvaju mogućnost postojanja jedne kolektivne dimenzije – koja prevazilazi horizonte etniciteta – kao i građanskih i demokratskih institucija”. Uslovi za izgradnju takvog jednog prostora bili bi: „sve značajnija uloga koju imaju individualističke instance (lično ostvarenje, unutarnjost bića, subjektivnost), sociokulturološki faktori (vrednosti, stilovi života, privatna sfera) i zahtevi za identitetom (potreba za priznavanjem, afirmacija posebnosti)” (Semprini, 2004, str. 120-121.). Multikulturni liberalni model Kanađanina Vila Kimlike (Kymlicka), jednog od najznačajnijih savremenih teoretičara multikulturalizma, zasad najbolje podnosi testove svakodnevnice. U njegovoj interpretaciji ovaj pojam označava institucionalno odvajanje kulturnih zajednica unutar jedne političke zajednice radi očuvanja i zaštite njihovog posebnog identiteta. Kritikujući klasičan politički liberalni model i etno-kulturnu neutralnost liberalnih država, oličenih najpre u ponašanju SAD-a u upravljanju etnokulturnomheterogenošću, on nudi liberalno-demokratski koncept etnokulturne pravde, koji uključuje postojanje odvojenog prostora za manjine i ravnomerniju podelu javnog prostora u društvu, a bazira se na integraciji manjina u dovoljno široko postavljenu socijetalnu kulturu.5 Nažalost, Tejlor ostaje u začaranom krugu samoobnove liberalnog društva, koje bi i da ostane liberalno i da poštuje raznolikost, odnosno teži da izmiri „jednako priznavanje” liberalizma i „posebno priznavanje” multikulturalizma. Iscrpno o politici priznanja u: Tejlor, Apaja, Habermas, Rokefeler, Volzer i Vulf, 2003. 3 Pojedini autori naglašavaju kako ne postoji jedinstveni EU model multikulturalizma, već da evropske zemlje uređuju svoje modele prema uzusima sopstvene prošlosti i tradicije. U skladu sa ovakvim određenjem, Melita RichterMalabotta (2005) razlikuje francuski „asimilacijski” model, nemački „gastarbajterski” model, italijanski model segmentiranog pluralizma, te britanski, holandski i severnoamerički model „paralelnih svetova”. 4 Detaljan osvrt na pomenutu klasifikaciju u: Turza, 2000. 5 „Pod socijetalnom kulturom podrazumevam teritorijalno koncentrisanu kulturu utemeljenu u zajedničkom jeziku koji se koristi u širokom spektru socijetalnih institucija, kako u javnom tako i u privatnom životu (škole, mediji, pravo, ekonomija, državna vlast, itd.). Ova kultura pokriva celokupnu oblast ljudskih aktivnosti, uključujući socijalni, obrazovni, religijski, ekonomski i rekreacioni život. (...) Moguće je da mere državne vlasti ohrabruju afirmaciju dve ili više socijetalnih kultura unutar jedne zemlje...” (Kymlicka, 1999, str. 22., 24.). 2

770 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D.: Tolerancija, multikulturalizam i interkulturalizam na Balkanu

Sam Semprini, međutim, procenjuje da, kako političke institucije proistekle iz zapadne kulture, tako ni njihovi najistaknutiji uglednici nisu istinski zainteresovani za promociju različitosti. U prilog ovakvoj oceni idu i najnovija dešavanja na globalnoj pozornici. Svetsku javnost uzburkao je svojom knjigom „Who Are We? (The Challenges to America’s National Identity)” Semjuel Hantington (Huntington), nadaleko poznati autor Sukoba civilizacija i Trećeg talasa. U njoj proklamuje misiju spasavanja „američke duše” ponovnom afirmacijom jedinstva i zajednice, a ne raznovrsnosti, kao preovlađujućih američkih vrednosti. Poput brojnih drugih kritičara, multikulturalizam proglašava antizapadnom ideologijom i otvoreno ga napada da promocijom i jačanjem rasnih, etničkih, kulturnih i drugih subnacionalnih identiteta, pre svega u obrazovnoj sferi, dekonstruiše američki kulturni i politički identitet. Željena američka vizija multikulturalizma je suživot u „meltingpot”-u.

RAZLIKOVANJE MULTIKULTURALIZMA I INTERKULTURALIZMA U evropski kontekst postavljeno, preispitivanje politike proširenja EU prema zapadnobalkanskim zemljama nakon odbacivanja Evropskog ustava u Holandiji i Francuskoj, odnosno uslovljavanje zemalja kojima je priznata perspektiva članstva u EU (Rumunija, Bugarska, Hrvatska) i onih koje tek očekuje kandidatura doslednim sprovođenjem državno-pravnih reformi, svedoči o zebnjama briselskog kluba. Iako se zamračivanje evropske perspektive i posredne najave odlaganja prijema novih članova opravdavaju funkcionalnim i finansijskim ograničenjima daljeg širenja evropske porodice, zatim „apsorpcionim zamorom”, čak potrebom pojedinih sadašnjih članica da odobrenje za prihvatanje novih članica zatraže od svojih građana na referendumu, a državama regiona nude se specijalni multilateralni odnosi sa EU pre dostizanja punopravnog članstva i forma „privilegovanog partnerstva” – očigledno je da kopni evropska ideja o što širem jedinstvu u različitosti.6 U situaciji kada celom Balkanu evidentno izmiče bliska perspektiva EU članstva, između redova, javlja se zapitanost: ne postaje li od ključnog značaja jačanje balkanskih regionalnih inicijativa i čvršće međusobno povezivanje putem neformalnih mreža?7 Smatramo da se u pozadini svega nalazi nerazumevanje bitimultikulturalizma, premda mu pojedini domaći autori (Divjak, 2001; Lošonc, 2001; Tripković, 2004, 2005), gradacijom njegove višeslojnosti, pokušavaju sagledati perspektivu. M. Tripković (2005, str. 90-91.) obrazlaže: „Naime, dok multikulturalnost označava realno stanje... dotle bi multikulturacija značila proces zasnovan na ideji ili idealu o tolerantnom, ravnopravnom, harmoničnom, prožimajućem (sa)odnosu i zajedničkom (su)životu različitih kultura i potkultura u okviru jednog užeg ili šireg socijalnog prostora (lokalnog, regionalnog, državnog, međudržavnog ili svetskog). Drugim rečima, iako je svako društvo manje ili više multikulturno, ne teže sva društva multikulturaciji... ideal multikulturacije... u praksi lako može da bude (zlo)upotrebljen i da sklizne u ideologiju multikulturalizma, shvaćenu kao sistem ideja u kojima su na prikriven način izraženi neki parcijalni položaji, interesi i vrednosti pojedinaca i društvenih skupina, a koji dakako žele da se predstave kao ‘opšti’ društveni interesi.” Ali i dodaje: „U principu, multikulturacija je smeštena između krajnosti kulturne asimilacije i kulturne izolacije i zasniva se zapravo na principima mnogostrane akulturacije ili interkulturacije”. Tripković u pojmu multikulturacije sažima principe interkulturalizma, onako kako ga mi shvatamo i razumemo, a pod pojmom multikulturalizma, koji kritikuje, podrazumeva klasični politički liberalni model, u savremenosti zaogrnut plaštom dominantne univerzalne masovne kulture. Jedinstveno evropsko tržište dodatno strahuje od „došljaka” koji bi da uživaju u blagodetima njihovih uređenih i stabilnih država i od povećanja konkurencije na tržištu radne snage, ugrožavanjem radnih mesta i obaranjem cene rada nelojalnom konkurencijom od strane siromašnih komšija sa evropskog istoka i sa Balkana. 7 Iscrpno o multikulturalističkim praksama u Evropi i na Balkanu u: Bašić, 2018; Bašić, Žagar i Tatalović, 2018; Lošonc i Prole, 2012; Mesić, 2006; Миодраговић, 2016; Stanković-Pejnović, 2010a, 2010b. 6

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 771

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Za Alpara Lošonca (2001, str. 23.) multikulturalizam je izraz unutrašnje dinamike moderniteta, a njegova „prosvetiteljska” uloga sadržana je u činjenici da zaoštrava dileme demokratskog identiteta liberalnog društva u svetlu kulturalnog pluralizma. Sa posebnim osvrtom na iskustvo regiona centralne i istočne Evrope, ide, međutim, upozorenje da prosta konstatacija egzistencije distinktivnih identiteta nije dovoljna: „Tek ukoliko se pokaže da postoji interes za komunikaciju koja nas može promeniti, i ukoliko postoji spremnost da rizikujemo samopromenu, može se govoriti o akceptiranju drugog kulturnog identiteta... U protivnom slučaju samo smo svedoci ideologiziranja kulturnog pluralizma i instrumentalizovanja multikulturalizma u aktuelpolitičke svrhe, kao i nevoljnog prihvatanja različitosti”. Autor dobro uočava da priznavanje drugih jeste nužan, ali ne i dovoljan uslov njihovog prihvatanja i usmerava kreatore multikulturne politike na proširivanje domašaja, za šta, po nama, multikulturalizam nije sposoban. Slobodan Divjak (2001, str. 43-44.) otvoreno kritikuje ideologiju radikalnog kulturnog pluralizma, odnosno maksimalističkog multikulturalizma, zbog „shvatanja posebnih kultura kao zatvorenih, statičnih, homogenih i ekskluzivnih entiteta”, uz dodatno obrazloženje da se „ne može odobriti pristup kulturi koji na proces interakcije jedne kulture sa drugima i na praksu učenja od drugih gleda kao na pretnju njenom ‘integritetu’, a ne kao šansu za vlastito obogaćivanje”. Ostvarivanje ovih vidno interkulturalističkih tendencija autor sagledava u skladnom spoju između umerenog multikulturalizma, građansko-liberalnog modela države i evropskog konstitucionalizma: „S obzirom na prethodno izrečeno, sledi da se Srbija mora konstituisati kao uravnotežena kombinacija građansko-liberalnog i multikulturnog modela u kojoj neće biti doveden u pitanje bar minimum zajedničkog političkog i pravnog identiteta, ukoliko hoće da figurira kao moderni i relativno stabilni društveni poredak” (Divjak, 2001, str. 46.). Kako je napred već potcrtano, ako multikulturalizam shvatimo samo kao koegzistenciju različitih kultura, onda su među njima moguće tenzije i sukobi, tj. između naroda kao njihovih nosilaca. Današnje multikulturne zajednice najčešće se iscrpljuju u prostoj koegzistenciji različitosti, bez interkulturne komunikacije ili, kako je opisuje Z. Golubović (1999), kontinuirane kulturne interakcije, putem koje dolazi do difuzije kulturnih elemenata i stilova između različitih kolektivnih i individualnih identiteta. Različitosti su u multikulturalizmu više koegzistirale nego što su se realno međusobno prožimale. Dakle, razmatrajući mogućnosti inoviranja obima i sadržaja multikulturalizma mi činimo propust, jer se on dalje od onog što jeste – kulturni model koji uvažava različitosti i pruža im mogućnost da u miru uživaju i razvijaju sopstveni kulturni identitet – ne može proširiti. Može se jedino zameniti interkulturalizmom.8 Ili, kako to opisuje J. Kardos (Cardos) (1998, str. 9.), podržavajući razvijanje zajednica u kojima bi manjinske grupe stupale u dodir sa dominantnim kulturama kroz ravnopravnu interakciju: „Multikulturno društvo bi trebalo imati karakteristike društva u kome različite etničke grupe žive zajedno, ali bez interakcije. U njemu se manjinske grupe pasivno tolerišu, ali nisu prihvaćene od većinske grupe. Interkulturalno društvo bi trebalo definisati kao društvo gde različite grupe žive zajedno, razmenjuju životna iskustva, poštujući međusobno različite stilove života i vrednosti.” A T. Inđić (1995, str. 245.) dopisuje: „Poznavanje i razumevanje drugih kultura i uspostavljanje pozitivnih odnosa razmene i uzajamnog obogaćivanja među različitim kulturnim komponentama u okviru jedne zajednice (države ili zajednice više država, ili čitavog sveta) jeste suština interkulturalizma”. Zato bi korektna polazna definicija interkulturalizma bila da je interkulturalizam kritika i alternativa multikulturalizma. Moguće je da pripadnici različitih kultura žive jedni pored drugih, i to je najbitnija odlika multikulturnih društava. Interkulturno društvo označava društvo u kome živimo i stvaramo ne jedni pored drugih,

„Naime, sami prefiksi u nazivima impliciraju tu razliku: izraz inter (lat. među) podrazumijeva dinamiku i suodnošenje dok izraz multus (lat. mnogi, mnogo) upućuje tek na istodobno postojanje više različitih elemenata, u ovom slučaju – kultura” (Čačić-Kumpes, 1998, str. 75.).

772 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D.: Tolerancija, multikulturalizam i interkulturalizam na Balkanu

već jedni sa drugima i jedni za druge. U središtu interkulturalnih zahteva nalazi se vrednovanje različitosti. Iskustvo različitosti i susret sa drugim omogućuju pojedincu da razvija sopstveni identitet upoređujući ga sa drugim modelima identiteta i dovodeći ga do samospoznaje da približavanje drugom ne znači udaljavanje od sebe. Interkulturalizam obuhvata jedinstvenost u različitostima, izbalansiranu i kvalitetnu zastupljenost svih etničkih činilaca u jednom društvu. Interkulturno opštenje postaje jasno konstituisana, teorijski i empirijski utemeljena oblast naučnog istraživanja (ključna područja istraživanja jesu: opšti uslovi interkulturnog opštenja, mogućnosti kontakta kulturnih grupa u dodiru, struktura interkulturne komunikativne kompetencije, neverbalna komunikacija itd.) (Barrett, 2013; Čačić-Kumpes, 1998; Dragojević, 1999; Rajić, 1998).9 Branimir Stojković (1997, str. 194.) pridružuje se mišljenju teoretičara interkulturalizma o tome da je zajednica iskustva ono što predstavlja osnovu za uspostavljanje uspešne komunikacije između različitih grupa: „Što je zajedničko iskustvo veće u odnosu na ukupno iskustvo svakog od učesnika u komunikaciji, to je ona lakša i bliža je unutarkulturnoj komunikaciji i obratno – manje zajedničkog iskustva znači manju mogućnost uspešne i neposredne komunikacije i situaciju čini međukulturnom”. Sa teorijskih visina posmatrano, interkulturno društvo, u svojoj idealno-tipskoj varijanti, jeste jedan pozitivnoutopijski projekat.10 Real-sociološka objektivnost ne gubi iz vida da je dugačak i mukotrpan put između tolerantne koegzistencije različitih kolektiviteta i njihovih kultura, makar i kao paralelnih kulturnih univerzuma, i njihovog dinamičnog i sadržajnog uzajamnog odnosa. Ona, prema tome, nalaže ljudskoj zajednici da se tako lako ne zadovoljava tolerantnom „koegzistencijom u razlikama”, već da neprestano teži višesmernoj interakciji kultura inihkolektiviteta koji konstruišu jedno multietničko društvo. Ričard Kapučinski (Kapuchinski) (2006, str. 29.), poljski pisac i novinar, lepo je opisao ova nastojanja: „Kažemo za savremeni svet da je multietnički i multikulturni ne zato što se broj društava i kultura povećao, već zato što one govore glasom sve jačim i jačim, nezavisne i odlučne, zahtevajući priznavanje svoje prave vrednosti i mesto za stolom nacija. (...) U tom budućem svetu stalno ćemo se sretati sa novim drugim, koji će malo-pomalo da se pomalja iz haosa i konfuzije naše sopstvene savremenosti. Moraćemo da pokušamo da ga razumemo, i da idemo ka dijalogu s njim. Taj drugi rodiće se iz međusobnog uticaja dva toka koji utiču na kulturu savremenog sveta: tok liberalne globalizacije, koji uniformiše našu stvarnost, i njegova suprotnost, tok koji čuva naše različitosti, našu originalnost i našu ‘neproizvodljivost’.” Postavlja se pitanje kulturnih i civilizacijskih resursa balkanskih društava za prihvatanje „drugog” ne kao neprijateljskog „drugog”, već kao mogućeg partnera i saradnika. Za Ljiljanu Gavrilović (2001, str. 128.) nedvojbeno je da je komunikacija među ljudima iz različitih balkanskih kulturnih modela „mogućnost saradnje, objedinjavanja, kojom obe strane (ako ih uopšte ima) pobeđuju, a koja se ostvaruje ne sukobom, već interkulturnom komunikacijom/dijalogom”, pri čemu odsudnu ulogu u promociji kulturnih razlika i edukaciji o sadržajima kultura sa kojima se dolazi u kontakt pripisuje globalnoj mreži komunikacija, tj. internetu. Lino Veljak, ugledno filozofsko ime nekadašnjih jugoslovenskih prostora, naglašava da u današnjici načelno postoje dva pristupa istraživanju kulture i identiteta. Prvi ima dve dimenzije ili dva lika, a to su: a) tradicionalistički ekskluzivizam (sa čime se želi ići i ide u budućnost) te, b) lažni univerzalizam (krug obeležen lažnom alterna Veće Evrope usvojilo je Belu knjigu o interkulturnom dijalogu u kojoj je došlo do zaključka da se najbolji model upravljanja međuetničkim i interkulturalnim odnosima mora temeljiti na trima zaključcima: odbacivanju multikulturalizma koji je povezan s razdvajanjem i štetan je za socijalnu koheziju, odbijanju asimilacije i kršenju prava pojedinca, promicanjem interkulturalizma kao srednjeg puta modela ravnopravnosti i jednakosti (Dimitrijević, 2009). 10 Interkulturalizam se naročito čini nedostižnim idealom u aktivnom kontaktu s „politikom nerazlika” liberalizma, koja počiva na principima univerzalnog građanstva i individualističkog egalitarizma, a ne na ideji i promociji kolektivnih prava i grupnih identiteta i, kako vidimo, doživljava svoj revival na Zapadu. 9

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 773

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

tivom); turbo folk kultura predstavlja negativnu ili destruktivnu sintezu obe ove dimenzije. Drugi pak pristup – autor ga svesrdno preporučuje balkanskim zemljama – jeste interkulturalni pluralizam, koji predstavlja produktivnu sintezu tradicije i univerzalnosti i u funkciji je razvoja putem vrednovanja, čuvanja i razmene elemenata sopstvenog kulturnog identiteta.11 Balkan se oduvek nalazio na raskrsnici magistralnih svetskih puteva, na kojima se prožimaju i oblikuju ideje, običaji, kulture, tradicije i religije helenskog sveta i Rimske imperije, Vizantije, Otomanskog carstva, pravoslavnog Istoka, modernog Zapada itd. U globalni planetarni kulturni model balkanski kulturni prostor treba da se uključi upravo isticanjem svoje raznolikosti i bogatstva. U procesu saobražavanja svojih društvenih sistema evropskom ustrojstvu i evropskim demokratskim normama i vrednostima, pred balkanskim narodima jedino je dijalog ispravno sredstvo međusobne komunikacije. Shodno izrečenom, savremenom balkanskom društvu predstoji prerastanje iz multikulturnog u interkulturno, odnosno širenje i usvajanje ideje i prakse interkulturalizma u višekulturnoj zajednici. Preciznije rečeno, razvijanje koncepta kulturne i obrazovne politike koji će unapređivati poštovanje kulturnog diverziteta i voditi stvaranju društva u kojem se različite kulture prožimaju.12

UMESTO ZAKLJUČKA: BALKAN I INTERKULTURALIZAM T. H. Eriksen (2004, str. 211-214.) podseća da u odnosu prema manjinama države danas pribegavaju trima glavnim metodama: 1) asimilovanju ili prisilnim zahtevima da se manjine odreknu specifičnih kulturnih obeležja, što konačno dovodi do nestanka manjina, 2) segregaciji ili fizičkom odvajanju od većine, što se najčešće opravdava navodnom kulturnom inferiornošću manjine i 3) multikulturalizmu ili usvajanju ideologije prema kojoj se državljanstvo i građanska prava ne vezuju za većinski kulturni identitet, ali se i ne insistira previše na njegovom bliskom povezivanju sa manjinskim kulturnim identitetima. Na hegemonijsku politiku države manjine takođe mogu da odgovore na tri načina: 1) asimilacijom, 2) nekom formom pristanka na potčinjenost ili drugi način miroljubive koegzistencije s nacionalnom državom (pregovori oko delimične autonomije oko pitanja vere, jezika ili lokalne politike) i 3) secesijom ili istupanjem iz državnog okvira. Pobrojane mogućnosti su idealno-tipskog karaktera. U praksi će i država i manjine kombinovati prve dve strategije, a pojam koji se najčešće koristi za ove kombinacije jeste integracija. Integracija podrazumeva da manjina učestvuje u zajedničkim institucijama društva, a da istovremeno učvršćuju svoj grupni identitet. Zapadnim društvima sa razvijenim demokratskim institucijama, koje omogućuju viši stepen emancipacije, saradnje i integracije etničkih i verskih grupa i zajednica, „balkanski svetovi” (T. Stojanović) redovno su služili kao paradigma za marginalizaciju manjinskog, etničkog i verskog identiteta. Budućnost sopstvenog etničkog i verskog identiteta više nije neophodno graditi na opozitu sa svim onim što je iole drugačije. Sazrelo je vreme za napuštanje ksenofobičnog straha od manjina; agresivna netolerantnost većinskih nacija sa sobom je nosila samo zatvaranje nacionalnih manjina u njihove (opet nacionalne) ljušture. Nijedan od naciona neće se moći pohvaliti time kako je regulisao status nacionalnih manjina ukoliko se one i dalje budu osećale ugroženim. Podrška interkulturalističkom obrazovnom obrascu – sa najviših državnih instanci i na lokalnom planu – može odsudno doprineti prihvatanju zajedničke pluralne stvarnosti i razvijanju oblika komunikacije koji će afirmisati ono pozitivno u toj stvarnosti. Istovremeno, ideja interkulturalizma više ne bi predstavljala tek Beleška iz izlaganja koje je prof. Lino Veljak saopštio učestvujući u radu okruglog stola Potrebe i mogućnosti formiranja Centra za studije balkanskih kultura na Univerzitetu u Nišu, održanom 3. decembra 2005. godine na Filozofskom fakultetu u Nišu. 12 Podrazumeva se da bi pozitivnu kulturnu i obrazovnu politiku trebalo da prate paralelni koraci u sferi zapošljavanja i socijalne brige. 11

774 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D.: Tolerancija, multikulturalizam i interkulturalizam na Balkanu

usamljena vizionarska nastojanja dobronamernih intelektualaca, već bi prerasla i razvila se u jedan novi integracijski socijalni proces. Pritom, ne treba da gubimo iz vida dalekosežno upozorenje da „interkulturalizam ne može biti namijenjen samo drugima – manjinama, migrantima itd.” (Katunarić, 1996, str. 850.). „Odgonetanje interkulturalizma” ne podrazumeva vraćanje na prevaziđene hijerarhije i isključivosti, odnosno jednostrano inkorporiranje kulturnih dostignuća većinskog od strane manjinskih naroda. Dominantna kultura treba da, na sopstvenom primeru i pre ostalih, ustrajno podržava kulturnu heterogenost,13 nepristrasno jačajući i unapređujući manjinske kulture i obogaćujući sebe sadržajima raznolikih kulturnih formi života. Jer, interkulturna harmonija podrazumeva istinsku interakciju između kulturnih grupa i predstavlja istinski čin poštovanja i uvažavanja različitosti. Konačno, zašto opisani model preplitanja domaćih kulturnih tradicija zemlje Balkana ne bi „izvezle” Zapadu, baš kao odgovor na bespoštedno i nekritičko „obasipanje” zapadnom demokratijom kojem su izložene?14 Oslanjajući se na dosadašnje pokušaje (Brkić, 2011; Jovanov, 2013), predlažemo preduzimanje sledećih mera javne kulturne politike balkanskih zemalja u cilju poboljšanja i unapređenja postojećeg interkulturnog dijaloga: - formiranje državne Komisije za interkulturni dijalog;15 - veća zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina i osetljivih društvenih grupa u zvaničnim državnim organima i telima; - finansiranje različitih interkulturnih projekata od strane republičkih Ministarstava kulture, pokrajinskih i kantonalnih vlada, gradskih i lokalnih samouprava; - olakšano pristupanje nadnacionalnim mrežama i fondovima EU za podršku i finansiranje interkulturnih projekata; - promocija i omasovljenje manifestacija prekogranične saradnje;16 - unapređenje turističkih potencijala u pograničju;17 - osnaživanje organizacija civilnog društva da promovišu interkulturni dijalog (finansijske, poreske i druge olakšice); - organizacija okruglih stolova, tribina i debata o interkulturnom dijalogu; - zajedničko oglašavanje svetovnih i religijskih institucija u osudi svih izliva rasizma i ksenofobije;

Intelektualnog poštenja radi, treba reći da je „negostoljubivost prema razlici” sadržana i u politički obojenim zahtevima određene manjinske etničke zajednice za participiranjem u kulturnom životu većinskog naroda, uz istovremeno odbijanje da, pod plaštom očuvanja sopstvenog identiteta, kulturni elementi većinskog naroda delotvorno učestvuju u njihovim kulturnim manifestacijama. A baš se takvim može okarakterisati ponašanje glasnogovornika albanske nacionalne manjine u Srbiji i Makedoniji. 14 Još je istekom prošle decenije Jadranka Čačić-Kumpes (1998, str. 76.) dobro zapazila: „Unatoč naviještenoj uzajamnosti i ravnopravnom sudjelovanju i razmjeni između svih kultura dosadašnje europskointerkulturalističko iskustvo pokazuje da se ta politika najčešće svodila na uključivanje migranata i njihovih marginaliziranih kultura u društvo primitka. Takav pristup odudara od temeljnih interkulturalističkih načela.” 15 U Srbiji je 2007. godine, u okviru Ministarstva kulture RS, formirana istoimena komisija. 16 Na planinskom prelazu Kadibogaz između Knjaževca u Srbiji i Belogradčika u Bugarskoj, jednom godišnje organizuje se granični sabor: otvaraju se granice i formira međuzona od nekoliko stotina metara u koju mogu ući, imati kontakte i zabavljati se građani i jedne i druge države. Detaljno u: Krstić, 2011. 17 Lovački savez Centralne Srbije duže od dve decenije organizuje Srpsko-rumunske susrete prijateljstva lovaca između lovaca iz Šumadije i Županije Karaš Severin. Zavičajno društvo Timočana-Torlaka iz Minićeva u Srbiji i Torlačko društva „Ždrepče” iz Belogradčika u Bugarskoj održavaju jednom godišnje zajedničke celodnevne programe druženja: krajem marta manifestaciju „Torlačko veče” u Minićevu i novembra ili decembra meseca „Susret Torlaka” („Turlaškasrešta”) u Belogradčiku. 13

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 775

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

- proizvodnja dokumentarnih emisija i sličnih programa koji bi ukazivali na primere „dobre interkulturne prakse” u različitim regionima;18 - multijezičke redakcije i sekcije pri medijskom javnom servisu; - Nedelja gastronomije – afirmacija balkanskih kuhinja na lokalnim manifestacijama;19 - Susreti religija i vera – zajednički programi tradicionalnih crkava i verskih zajednica na lokalnom nivou; - Književni i umetnički festivali – saradnja balkanskih književnika i umetnika;20 - Pozorišni festivali – zajednički nastupi balkanskih pozorišta;21 - Muzički festivali – promocija balkanske tradicionalne muzike;22 - Horske svečanosti – nastupi balkanskih muzičkih horova;23 - Dečiji festivali – susreti dece Balkana i Evrope;24 - Sportske igre – susreti sportista iz balkanskih zemalja;25 - realizovanje nastupa mladih umetnika iz različitih nacionalnih zajednica i usmeravanje na saradnju i zajedničke projekte;26 O nadaleko poznatom Saboru trubača u Guči snimljena su dva dokumentarna filma: „Brasslands” (Zemlja trube) Amerikanca Adama Bogofa i Džeja Artura Sternberga i „Rock the Trumpet” (Drmaj trubom), turskog reditelja Sali Saliji-Salinija, kao i igrani film „Guča!” reditelja Dušana Milića. 19 „Sajam etno hrane i pića” u Beogradu je najveća i najstarija smotra proizvođača tradicionalnih prehrambenih proizvoda u Srbiji, koja se održava od 2006. godine. 20 Od 1991. godine se nadomak Niša održava Međunarodna književna kolonija „Sićevo”, javna manifestacija pod pokroviteljstvom niške Galerije savremene likovne umetnosti, koja okuplja najznačajnije niške, srpske i izabrane književnike iz inostranstva. U Vrbasu se od 1969. godine održava „Festival poezije mladih”, koji je okupljao mlade neafirmisane pesnike iz nekadašnje Jugoslavije, a i danas je jedna od najznačajnijih poetskih manifestacija namenjena mladim pesnicima iz Srbije i regiona. 21 U Užicu (Srbija) se od 1996. godine održava Jugoslovenski pozorišni festival „Pozorište bez prevoda”. Polovinom februara 2019. godine u Plevenu u Bugarskoj osnovana je međunarodna pozorišna asocijacija „7 plus”. Asocijaciju čine pozorišta iz Poljske, Rusije, Litvanije, Estonije, Makedonije, Bugarske i Srbije. Od ove godine u Nišu se održava pozorišni festival „Teatar na raskršću”, na kome će biti izvedene predstave iz Srbije i iz okruženja (Slovenija, Bugarska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora), a planirana je i tribina pod nazivom „Teatar Balkana, saradnja na raskršću”. Ideja je da se ponude različite platforme za dijalog stvaralaca i mogućnost saradnje ‒ od razmene programa i umetnika, susreta različitih generacija, do koprodukcija. Sa sloganom „Ceo grad je pozornica” u Nišu se, u organizaciji Studentskog kulturnog centra od 2011. godine održava međunarodni festival studentskih pozorišnih scena „Urban fest”, čiji repertoar uglavnom čine predstave studentskih i omladinskih pozorišta iz regiona. 22 „Dragačevski sabor trubača” u Guči započeo je 1961. godine kao godišnji trubački festival i festival folklora i narodnog stvaralaštva zapadne Srbije, ali se u svetski priznato nadmetanje majstora limene trube i preplitanje srpskih i romskih „trubačkih dijalekata” vinuo tek poslednjeg desetleća. 23 Od 1966. godine u Nišu se svake druge godine održava festival horova pod nazivom „Jugoslovenske horske svečanosti” (danas „Internacionalne horske svečanosti”). Program festivala obuhvata nastupe horova iz celog sveta, kao i prateće događaje poput tematskih tribina, horskih ateljea, izložbi i sl. U Negotinu se od iste godine održavaju „Mokranjčevi dani”, horske muzičke svečanosti u čast najistaknutijeg srpskog kompozitora Stevana Stojanovića Mokranjca, uz učešće horova iz regiona. 24 Manifestacija Radost Evrope, najveća i najstarija međunarodna manifestacija dečjeg stvaralaštva, ustanovljena davne 1969. godine. Pored muzičkog nastupa, grupe dece Evrope prikazuju igru, kulturu i običaje svoje zemlje i druže se nedelju dana u srpskoj prestonici. 25 Međuopštinske omladinske sportske igre opština sa tromeđe Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, najveća smotra amaterskog sporta na Balkanu i u jugoistočnoj Evropi, održava se od 1964. godine. 26 „Gitarart letnji festival” (Guitar Art SummerFest) u Herceg Novom u Crnoj Gori od 2006. godine okuplja vodeće svetske virtuoze na gitari, ali i zaljubljenike u gitaru među osnovnoškolcima, srednjoškolcima i studentima sa balkankog prostora. U Nišu se od 2004. godine održava međunarodno takmičenje gitarista „Naissusguitar festival”, na kome se takođe predstavljaju istaknuti gitaristi. 18

776 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D.: Tolerancija, multikulturalizam i interkulturalizam na Balkanu

- - - - - - -

podsticaj kulturnog amaterizma nacionalnih zajednica;27 podrška otvaranju i radu Domova kulture nacionalnih manjina;28 upoznavanje sa praznicima i običajima manjinskih naroda i njihovo zajedničko proslavljanje;29 književni seminari o stvaralaštvu pisaca iz redova manjinskih nacionalnih grupa;33 organizovanje multikulturnih volonterskih kampova za decu i omladinu;31 kreiranje edukativnih programa za osnovne i srednje škole o interkulturnom dijalogu;32 uvođenje Romologije kao akademske discipline koja bi pružala znanja o Romima kao transgraničnoj etničkoj i kulturnoj manjini na Balkanu; - publikovanje stručnih i naučnih časopisa sa interkulturalističkim sadržajima;33 - učenje jezika nacionalnih manjina; - intenzivna saradnja Saveta nacionalnih manjina u nacionalnim i međunarodnim okvirima.

Studentski kulturni centar Univerziteta u Nišu od 2008. godine organizuje Međunarodni studentski festival folklora. U Vršcu se od 1993. godine organizuje međunarodni festival folklora „Vršački venac”. Pokret za razvoj istočne Srbije od 2011. godine organizuje međunarodni festival folklora „Malinik”. 28 Uz podršku Grada, u Nišu se priprema otvaranje Romskog kulturnog centra u Mesnoj kancelariji „12. februar”. 29 „Dužijanca” je žetvena svečanost, koja se u Subotici slavi duže od jednog veka, ali kao kulturni projekat od 1993. godine obuhvata niz različitih manifestacija usmerenih na promociju bunjevačkih Hrvata. Dobar su primer očuvanja tradicije i običaja maskirane karnevalske povorke „Mačkare” sremskih Hrvata u Golubincima i „Tute” Šokaca u Bačkoj. 30 U Hrvatskoj se realizuje književni seminar „Dani Vladana Desnice”, nazvan po čuvenom hrvatskom piscu srpske nacionalnosti. 31 Evangelistička akademija Transilvanije organizuje jednom godišnje u letnjim mesecima radni kamp „Doći, videti, spakovati”; mladi iz Srbije i Rumunije uzrasta, između 16 i 20 godina sa znanjem nemačkog jezika, nedelju dana rade, igraju se i druže u gradu Sibiu u Rumuniji, istovremeno upoznajući se sa kulturom susednog naroda. 32 U okviru projekta „Prekograničnainterkulturalna saradnja obrazovnih institucija Republike Srbije i Republike Hrvatske”, koji Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja RS i Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH sprovode zajedno sa Nansen dijalog centrom Srbija i Nansen dijalog centrom Osijek, u Gimnaziji „Svetozar Marković” u Subotici izvedena je od 12. do 14. oktobra 2018. godine obuka za nastavnike OŠ „Julija Benešića” (Ilok), OŠ „Matija Gubec” (Tavankut), Gimnazije „Svetozar Marković” (Subotica) i Prve srednje škole (Beli Manastir). Grupa 484 i Služba Koordinacionog tela Vlade Republike Srbije za opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa organizovali su od aprila do decembra 2017. godine na Ekonomskom fakultetu u Bujanovcu seminar stručnog usavršavanja „Mi i oni drugi”, akreditovan za kompetencije interkulturne i interetničke saradnje, posebno prilagođen kulturnim specifičnostima ove zajednice i predviđen za 70 nastavnika društvenih i humanističkih nauka i jezika iz 2 srednje i 4 osnovne škole. 33 Zavod za kulturu Vojvodine publikuje časopis za podsticanje i afirmaciju interkulturalne komunikacije „Interkulturalnost”. Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu izdavač je „Balkanskih sinteza”, časopisa koji objavljuje radove na jezicima balkanskih naroda. 27

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 777

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

Literatura 1.

Barrett, M. (Ur.). (2013). Interculturalism and multiculturalism: Similarities and differences. Strasbourg: Council of Europe Publishing.

Bašić, G. (2018). Multikulturalizam i etnicitet. Beograd: Institut društvenih nauka.

Bašić, G., Žagar, M. i Tatalović, S. (2018). Multiculturalism in public policies. Beograd; Ljubljana; Zagreb: Institute of Social Sciences, Academic Network for Cooperation in SouthEast Europe; Institute for Ethnic Studies; Centar for International and Security Studies of Faculty of Political Sciences.

Brkić, A. (2011). Interkulturni dijalog kroz aktere, strategije i programe studije slučaja: Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Severne Irske, Italija, Makedonija i Srbija. Zbornik radova Fakulteta dramskih umetnosti, 18, 49-66.

Cardos, I. (1998). Multikulturno obrazovanje prema interkulturnom obrazovanju. U Obrazovanje Roma – stanje i perspektive (str. 9-10.). Beograd: Društvo za unapređivanje romskih naselja; Komisija za proučavanje života i običaja Roma SANU.

Čačić-Kumpes, J. (1998). Etničke raznolikosti u Europi i politika kulturnog pluralizma. U R. Čičak-Chand i J. Čačić-Kumpes (Prir.), Etničnost, nacija, identitet (str. 71-83.). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti; Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo.

Dimitrijević, B. (Ur). (2009). Bela knjiga o interkulturnom dijalogu „Živimo zajedno jednaki u dostojanstvu”. Beograd: Ministarstvo kulture Republike Srbije.

Дивјак, С. (2001). Мултикултурализам – комунитаризам – либерализам. Нова српска политичка мисао, VIII(1–4), 25-47.

Dolmear, F. (2002). Demokratija i multikulturalizam. U S. Divjak (Prir.), Nacija, kultura i građanstvo (str. 303-321.). Beograd: Službeni list SRJ.

10. Dragojević, S. (1999). Multikulturalizam, interkulturalizam, transkulturalizam, plurikulturalizam: suprotstavljeni ili nadopunjujući koncepti. U J. Čačić-Kumpes (Prir.), Kultura, etničnost, identitet (str. 77-90.). Zagreb: Institut za migracije i narodnosti; Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo. 11. Eriksen, T. H. (2004). Etnicitet i nacionalizam. Beograd: Biblioteka XX vek. 12. Гавриловић, Љ. (2001). Меклуан и сан о Златном Добу Шљиве. Нова српска политичка мисао, VIII(1–4), 111-135. 13. Golubović, Z. (1999). Ja i drugi (Antropološka istraživanja individualnog i kolektivnog identiteta). Beograd: Republika. Dostupno na: http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/99/jaidrugi.html 14. Inđić, T. (1995). Interkulturalizam, nacija i religija. U B. Jakšić (Ur.), Interkulturalnost u multietničkim društvima (str. 245-263.). Beograd: Forum za etničke odnose. 15. Jovanov, L. (2013). Različite perspektive tumačenja interkulturalizma – Francuska, Nemačka, Hrvatska i Srbija. Antropologija, 13(3), 109-130. (https://www.academia.edu/23874600/Razli%C4%8Dite_ perspektive_tuma%C4%8Denja_interkulturalizma_-_Francuska_Nema%C4%8Dka_Hrvatska_i_Srbija). 16. Капучински, Р. (2006). Срести странца, одлучујући догађај. Le Monde diplomatique (издање на српском језику), 2(3), 28-29. 17. Katunarić, V. (1996). Tri lica kulture. Društvena istraživanja, 5(5–6(25-26)), 831-858. (https://hrcak. srce.hr/31760). 18. Крстић, Д. (2011). Сабор на Кадибогазу: прилог познавању граничних сабора. Теме, 35(4), 15751602. 19. Kymlicka, W. (1999). Etnički odnosi i zapadna politička teorija. Habitus, 0, 17-63.

778 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije

Todorović, D.: Tolerancija, multikulturalizam i interkulturalizam na Balkanu

20. Лошонц, A. (2001). Културна плуралност: апотеоза различитости или пракса прихватања. Нова српска политичка мисао, VIII(1–4), 7-23. 21. Lošonc, A. i Prole, D. (Prir.). (2012). Aporije multikulturalizma. Novi Sad: Mediterran Publishing. 22. Миодраговић, Б. (2016). Мултикултурализам: успон и пад једне идеје. Бања Лука: Универзитет у Бањој Луци – Факултет политичких наука. 23. Molnar, A. (1994). Socijalna, socijalno-politička i politička demokratija – mogućnosti razgraničenja, perspektive međuzavisnosti i potrebe usklađivanja. U S. Beljanski, N. Dimitrijević, D. Golubović, S. Jovanov, A. Lošonc i A. Molnar (Ur.), Regionalizam kao put ka otvorenom društvu (str. 107-155.). Novi Sad: VISIO MUNDI Academic Press. 24. Rajić, Lj. (1998). Interkulturalno opštenje između računa i uživljavanja. U B. Jakšić (Ur.), Rasizam i ksenofobija (str. 57-70). Beograd: Forum za etničke odnose. 25. Richter-Malabotta, М. (2005). Managing cultural transitions: Multi-culturalism, interculturalism and minority policies. UN. Švob-Đokić (Ur.), The emerging creative industries in Southeastern Europe (str. 113-125). Zagreb: Institute for International Relations. 26. Semprini, A. (2004). Multikulturalizam. Beograd: CLIO. 27. Stanković-Pejnović, V. (2010a). Identitet i multikulturalizam nacionalnih država na Balkanu. Matica, 11(43), 127-156. (http://www.maticacrnogorska.me/files/43/05%20vesna%20stankovic%20pejnovic. pdf). 28. Stanković-Pejnović, V. (2010b). Mogu li „nacionalne države” na Balkanu negirati multikulturalizam? Sociološka luča, 4(2), 103-115. (http://www.socioloskaluca.ac.me/PDF14/Stankovic-Pejnovic,%20V.,%20 Mogu%20li%20nacionalne%20drzave%20na%20Balkanu%20negirati%20multikulturalizam.pdf). 29. Stojković, B. (1997). Granice, manjine i stranci u interkulturnom prostoru Balkana. U B. Jakšić (Ur.), Granice – izazov interkulturalnosti (str. 189-200.). Beograd: Forum za etničke odnose. 30. Stojković, B. (2004). Multikulturalizam, Balkan i planetarna kultura. U A. Semprini, Multikulturalizam (str. 147-159.). Beograd: Clio. 31. Tejlor, Č. (2000). Politika priznavanja. Habitus, 1, 1-44. 32. Tejlor, Č., Apaja, E. K., Habermas, J., Rokefeler, S., Volzer, M. i Vulf, S. (2003). Multikulturalizam – ispitivanje politike priznanja. Novi Sad: Centar za multikulturalnost. 33. Трипковић, М. (2004). Мултикултуралност и регионализација у условима транзиције. Социолошки преглед, 38(1–2), 189-203. 34. Трипковић, М. (2005). Мултикултуралност, мултикултурација и права мањина. Социолошки преглед, 39(1), 81-95. 35. Turza, K. (2000). O multikulturalizmu. Republika, 12(251). 36. Veljak, L. (2017). Multikulturalizam nasuprot fundamentalizma. Filozofska istraživanja, 37(2), 221-229. https://doi.org/10.21464/fi37201

Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država 779

Položaj i perspektiva nacionalno manjinskih i etničkih zajednica država u regiji

TOLERANCE, MULTICULTURALISM AND INTERCULTURALISM IN THE BALKANS ABSTRACT A multicultural society should possess the characteristics of a society in which different ethnic groups live together, yet without interaction. In it, minority groups are tolerated passively but not accepted by the majority group. An intercultural society should be defined as a society where different groups live together and exchange their living experiences, respecting each other’s different lifestyles and values. Thus, a correct starting definition of interculturalism would be that it is a critique and an alternative to multiculturalism. It is possible for members of different cultures to live next to each other, and that is the most important trait of multicultural societies. An intercultural society represents a society in which we live and create not next to each other but with each other and for each other. Accordingly, the modern Balkan society faces the transition from the multicultural into the intercultural one, i.e. the expansion and adoption of the idea and practice of interculturalism in a multicultural society. More precisely, the development of the concept of cultural and educational policy that would improve the acknowledgement of cultural diversity and lead to the creation of a society in which different cultures intermingle. Key words: Balkans, dialogue, tolerance, multiculturalism, interculturalism

780 Zbornik radova Međunarodne znanstveno-stručne konferencije