Comix5

Page 1

STRIP: RIBARI NOVE ZEMLJE • STRIP: LA, KRALJICA OPARA • STRIP: BIO JE TO ROVOVSKI RAT

COMIX Besplatna strip revija • Broj 5 •Avgust 2014.

PLAVI ZEC • ŠETAC • ALAN FORD • MISTER NO • DAMPYR



U OVOM BROJU:

17 LA,KRALJICA OPARA

4 DYLAN DOG 12 PRICA O PLAVOM ZECU 36 TRIO FANTASTIKUS 37 DAMPYR:NEZASITI 14 ŠETAC V

24 GHOSTED 37 BIO JE TO ROVOVSKI RAT

5 RIBARI 46 MISTER NO: RIO NEGRO V

NOVE ZEMLJE

Besplatna strip revija Comix ,Broj 5, Avgust 2014 S v i t e k s t o v i i s t r i p o v i i z ov o g b r o j a s u p r e u z e t i s a s l e d e ć i h i n t e r n e t s t r a n i c a : S T R I P OV I . C O M ( w w w . s t r i p o v i . c o m ) , DA R K WO O D ( w w w . d a r k w o o d . c o . r s ) , S V E T S T R I PA ( w w w . u d r u z e n j e s v e t s t r i p a . b l o g s p o t . c o m / s v e t s t r i p a . o r g . r s ) , S T R I P V E S T I ( www.stripvesti.com),PHOENIXPRESS (www.phoenixpress.rs)KOMIKO (www.komiko.rs), isključivo u cilju promocije autora sa n av e d e n i h s t r a n i c a , p r o m o c i j e i z d av a č k i h k u ć a k o j e s e n a t i m s t r a n i c a m a r e k l a m i r a j u , p r o m o c i j e a k t u e l n i h i z d a n j a , k a o i u c i l j u promocije strip kulture uopšteno.

Sva prava na materijale objavljene u ovom broju zadržavaju autori.


RECENZIJA

Dylan Dog Kovceg s blagom v

Nakon što nas je Ludens odlučio počastiti preskakanjem određenog broja Dylanovih epizoda, čitateljska publika je dobila mogućnost da dobije uvid u epizode koje su u Italiji objavljene pred par godina te se tako približi suvremenim europskim zbivanjima. Tko bi još htio živjeti na Balkanu u kojemu je najnoviji broj objavljenog Dylana još ima potpis Chiaverottija? Treba težiti što bržem približavanju Italiji u kojoj stvaraju novi autori tipa Marzano čija uspješnost se mjeri po tome što ima gotovo podjednako objavljenih priča u DD maxi i redovnoj seriji. Ne može mu se poreći da ima dobre priče, ali ako kojim slučajem uzmete ovu priču kao prvo upoznavanje s ovim scenaristom onda vas očekuje lagano razočarenje... Koga ja zavaravam, teško razočaranje. Ako pogledamo samu priču onda se ovdje nema što puno komentirati. Jedan predmet ima čarobne moći s pomoću kojih ubija ljude, Dylan i njegova cura se nađu u problemu s tim predmetom i na kraju sve završi sretno s twistom kojim ostavlja mogućnost povratka. Uobičajena, ništa pretjerano pretenciozna priča koja ima problema sa samim scenarističkim rješenjima. Svaki ubojica bio zemaljski ili onozemaljski mora imati neki smisleni modus operandi koji, ako ništa drugo, barem za njega ima smisla. Ovaj kovčeg ima široku paletu načina na koji ubija ljude, ali oni nisu logički povezani. Naime ako je vjerovati onome što obitelj Hancock tvrdi: „ ... cijela zbirka mog oca bila je prokleta. (...) Svi ljudi kojima smo prodali predmet ili su poludjeli ili stradali u nesreći, umrli u tajanstvenim okolnostima.“ Odnosno svi predmeti u kući su bili prokleti. Kako je kletva zahvatila kovčeg koji je bio u zračnoj luci? Zašto kovčeg nije vraćen vlasnicima pošto se znalo ime preminule osobe u avionu? Zašto Goldie umire o zastoja srca (ili srama), dok Bryce nestaje u kovčegu? Po kojem načelu kovčeg bira kako će tko završiti? Zašto je Dylan dobio besplatan put u prošlost i u Indoneziju? Iako bi taj kovčeg trebao

4

biti vođen mržnjom čini mi se da je on više vođen potrebama scenariste koji kada ne zna kako dalje pa ubaci još koju čarobnu sposobnost kovčega te tako razrješuje problem. Ipak se problemi i dalje gomilaju te se vezuju u jedan Gordijev čvor koji očajnički očekuje Aleksandra da ga razreže, ali to se ne događa pa na kraju imamo riješenje koje i dalje ne odgovara na gore navedena pitanja. Prvi puta u ljudskoj povijesti, filozofskim pitanjem o ljubavi i mržnji se bavio Empedoklo u V. st. pr. Kr. Platon je čak pitanje emocija ukomponirao u svoju Državu i Fedona tako da se mržnja mogla na filozofski način prikazati. Ali Marzano nije Sclavi tako da smo dobili samo nizanje napada od strane kovčega bez nekog dubljeg smisla. Kovčeg je cijelo vrijeme ležao u skladištu tako da se kletva štovane gospođe Hancock nije mogla odnositi na njega. Zapravo dobijemo neko poluobjašnjenje, ali iskreno kletva je bačena na predmete u kući tako da priča ne drži vodu. Kako se njezina mržnja katalizirala na taj predmet? Je li kuća možda vodič? Ili zašto je prokletstvo pogađalo nevine ljude? Koliko god gospođa bila bijesna smatram da se njezino prokletstvo u prvom redu trebalo odnositi na one koji su uvalili njezinom suprugu ove predmete jer kupci predmeta su zapravo njoj davali novce tako da nema razloga da oni nastradaju. Kriviti ljude koji nemaju veze s glupošću njezinog supruga je isto kao i da otvorimo rafalnu paljbu po školskom busu jer nam je krepala krava od predoziranja. Još pred kraj scenarista dovede čovjeka u zabludu da će sve biti objašnjeno pošto Dylan upada u kovčeg, proživljava i preživljava napad nekog čudovišta i onda se sve završi na mržnji(?)... Mogao je igrati na kartu droge, na kartu stvarnog demona, na kartu bilo čega boljeg od obične mržnje jer ovaj strip svojim pisanjem nije nigdje uključivao emocije pa nije trebao ni na kraju. Uglavnom, ako ne pročitate ovu priču nećete previše propustiti. Kada se malo razmisli o cijeloj izvedbi onda zaključak priče vjerojatno nije ni mogao bolje ispasti. Cijela ideja o predmetu koji ide od jedne osobe do druge je već bila viđena kod Dylana pa ni te ranije slične priče nisu dobro prolazile kod čitatelja. Cossu nije baš nešto previše dobro nacrtao ljude, ali s obzirom na scenarij crtež i nije toliko loš. Naslovnica je s umjetničke strane dobro izvedena, ali baš ne prikazuje bit priče pošto Dylan ima jako malo posla. Marzano ima nekoliko solidnih radova na Dylanu, ali ovo je izvedeno početnički, šablonski, bez nekog uloženog truda i u priču i u scenarij tako da ocjene ne mogu biti visoke. Da mu je ovo prvi rad još kako tako bi se to moglo tolerirati, ali čovjek koji ima nekoliko kilometara u nogama bi trebao bolje raditi priču. Rad otprilike podsjeća na dječje crtiće u kojima nije bitno što se događa nego je bitno napraviti što više „čudnih“ stvari i likova tako da bi se poslije mogle prodati igračke. Definitivno ovu epizodu izbjegavati u širokom luku, a ako vas je zahvatila i ova gospodarska kriza onda nećete puno sagriješiti ako ni ne kupite ovaj strip.


CHABOUTÉ : RIBARI NOVE ZEMLJE WWW.FIBRA.HR








WWW.SVETSTRIPA.ORG.RS

plavom zecu Priča o jednom

Miljana Mitranić

- Kada se rodila ideja da kreiraš Tonija ? I zašto baš plavi zec? :): Hm… Možda će zvučati kao da je autorka Tonija Zeca neka baba od 100 godina, ali odgovor na ovo pitanje je: „Ne sećam se!“. Nekako je nastao i nekako je plav. Zec je bio samo jedna od životinjica koje sam crtala po papirima, sveskama, knjigama, školskim klupama. Na sve strane su virile mede, ptice, slonovi, svinjice… Iz nekog razloga vremenom sam počela da crtam samo zeca. Često se provlačio u mojim radovima

inspiracije. To mi dođe kao neki mali trening i ja uživam u tome. Nisam ograničena stilom, dimenzijama, vremenskim rokovima. Smeštam ga u svakodnevne, jednostavne situacije i zanimljivo mi je da pratim kako ljudi reaguju na njega. Toni se stalno razvija, kao i moje crtanje. Prošlog leta sam nabavila i jednog malog kunića, tako da dok crtam Tonija Zeca, pravi Toni mi skakuće po sobi i gricka nameštaj.

- Toni se razume u sve i svašta i smeštaš ga u razne situacije. Da li bi volela da svoje likove vidiš i u nekom drugom mediju (animiranom filmu, knjizi/albumu)? Da li bi prepustila svoje likove nekome ko bi ih implementirao u neki svoj rad? Volela bih da vidim Tonija i u drugim medijima. Volela bih i da sarađujem sa drugim umetnicima, ali to je mač sa dve oštrice. Verujem da bi bilo zabave, ali i dosta neslaganja. Svako ima svoj stil, način rada i način razmišljanja. Za sad ga sebično držim pod svojim nadzorom, ali nikad se ne zna kako će se dalje stvari odvijati.

- Koje su tvoje omiljene knjige/stripovi iz detinjstva? Da li tvoj humor mogu da razumeju i mlađe generacije koje prilikom odrastanja nisu imali toliko dodira sa stripovima, časopisima za decu (npr. Tik-Tak, Veliko dvorište itd.)

na fakultetu, rođendanskim čestitkama, u posvetama na knjigama... Ljudi su počeli da ga vezuju za mene. Često su mi prijatelji poklanjali sveske, priveske i čarape sa zečevima. Kad bi videli i samo nacrtane uši, kako izviruju od nekud, znali bi da sam tu bila ja. Vremenom je zec dobio i svoje ime, svoj karakter i svoju plavu boju, bez mnogo razmišljanja. Sve je nastajalo postepeno i spontano. Početkom 2013. godine rešila sam da Toniju otvorim profil na društvenoj mreži Facebook. Tu je dobio svoje prijatelje i tada je zapravo zaživeo. Crtam ga kadgod imam vremena i

12

Jedan od mojih omiljenih likova je Mumin. Njegova autorka Tuve Janson mi je veliki uzor. Stvorila je čitav svet Mumina i veliki broj likova. Tu su Mala Mi sa svojim vragolastim osmehom, gospođica Šmrc koja obožava svoje šiške, hatifnatovi koji stalno putuju i večno čeznu za nečim... Pošto porodica Mumin preko cele zime spava, pre nego što legnu u svoje krevete, tata Mumin prekrije luster čaršavom kako preko njega ne bi padala prašina. Uživam u takvim sitnim detaljima i trudim se da ih i ja smišljam i smeštam u svoje radove. Pored Mumina tu je i naš lik Jajzi, kojeg je crtao Dobrosav Bob Živković. Bob je naš veliki porodični prijatelj i često nam dolazi na palačinke. Moja mama je radila u „Tik-Taku” i „Velikom dvorištu”. Kad sam bila mala i kad nije bilo ko da me čuva, vodila me je u redakciju. Oni su tamo svakog meseca smišljali novi broj, galamili, smejali se, svađali, a ja bih mirno sedela u ćošku, mlatarala nogama i igrala se sa svojim Polly pocket kućicama. Nisam mnogo obraćala pažnju na to što oni pričaju, ali pamtim tu galamu, energiju, „poštarku” Maju i visoke plafone. Ogromni sunđerasti Jajzi stajao je u sobi mog brata i mene. Pamtim kako se njegova crna boja vremenom isprala, pa smo ga brat i ja farbali temperom. Malo kasnije pojavile su se patike sa debelim, mekanim jezikom, takozvane skejterke. Pošto nisu bile kod nas da se kupe, moj brat ih je lično izrađivao tako što je sunđerom punio obične patike. I tako je Jajzi jednog dana ostao bez svog crnog sunđerastog dupeta.


Mislim da moj humor mogu da razumeju i generacije koje nisu odrastale uz ove sjajne časopise. Kada se Toni pojavio na Fejsu počela su da mi šalju poziv za prijateljstvo i deca. U prvom trenutku nisam bila sigurna da li da ih prhvatam. Ilustracije i stripovi jesu šareni i veseli, ali nisam znala u kom smeru će se tačno sve razvijati. Imam ilustracije koje se bave muško-ženskim odnosima, spominjem haltere i jajnike. Ništa nije vulgarno, ali ipak nije ni tipično dečje. Onda sam razmišljala kako sam ja kao mala gledala Simpsonove, što je crtani za odrasle, i čitala knjigu „Dobro drvo”. Postoje stvari koje su primerene i koje razumeju i deca i odrasli, svako na svoj način. Odlučila sam da dodajem i decu, ali sam ipak i postavila sebi neku granicu. Neću koristiti psovke i bezobrazluke, koristiću humor koji je prikladan i za mlađe i za starije.

rođacima, babinim komšinicama… Uzor mi je i moj kunić Toni, koji se zavuče ispod police, gde mirno leškari i uživa po ceo dan. Inspiracija mi je bukvalno sve. Dovoljno je da se prošetam gradom, provozam trolom ili sretnem s prijateljima i sigurno ću uočiti nešto od čega može nastati strip. Mislim da nije bitno šta posmatraš, već kako posmatraš.

- Koliko je internet promenio način na koji doživljavamo stripove, ilustratore, pisce? Neki strip autori popularni na internetu koriste društvene mreže da zarade nudeći majice, šolje i slično sa svojim likovima. Da li bi išla u tom pravcu? Internet je sigurno dosta toga promenio. Na internetu ima mnogo podataka i čovek nema vremena kad to sve da pregleda. Ljudi uglavnom samo skroluju i letimično pregledavaju postove. Na društvenim mrežama dobro prolaze stvari koje su kratke i efektne. Primećujem da se sve manje gledaju video radovi, čak i oni koji traju po par minuta. Ako ih neko i pusti, retko kad ih pažljivo odgleda do kraja. Ilustracije i fotografije su ipak u prednosti. Crtež sa malo teksta privlači ljudima pažnju. Internet je primorao umetnike da budu jasni, sažeti i efektni u izražavanju. Meni ne pada teško da smišljam kratke stvari jer inače ne pričam mnogo. Za sada nemam nikakvu zaradu od Tonija. Radim to samo zato što mi prija, mada pravo da ti kažem prijalo bi mi i da od toga nešto zaradim. Imam i takvih planova, ali kao što je Toni nastajao postepeno, tako će se i ti planovi postepeno razvijati. Mogućnosti su svakako velike, nadam se da će neke od njih biti i uspešno realizovane.

- Cici i Bik imaju svoje verne fanove u kojima se mnogi čitatelji prepoznaju :): Da li ćeš dodavati još likova u Tonijevim avanturama? Da li se tvoji prijatelji prepoznaju u tvojim radovima? Bilo je takvih zabuna, ali to su zapravo sve delovi moje ličnosti koji su dovedeni do ekstrema. I ja umem da budem mrzovoljna i troma kao Biki, kojeg mrzi da ode u prodavnicu po mleko pa pije kafu s vodom. Sa druge strane sam taj Toni, koji je bezazlen i negde željan pažnje, i Cici koja je ah slatka... Mislim da svako u sebi ima nekog takvog lika. Pojavljivala se i jedna mačka, pingvin, baka, a planiram da ih ponovim još neki put.

- Ko su tvoji uzori i gde nalaziš inspiraciju? Imam mnogo uzora i stalno nalazim nove. Moji uzori nisu sam ilustratori. Uzore nalazim i u muzici, pozorištu, radio-voditeljima,

Ana Petrović rođena je 1989. godine u Beogradu. Završila je srednju Školu za dizajn i stekla zvanje tehničar dizajna ambalaže. Diplomirala je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu 2012. godine. Godinu dana kasnije završila je master studije na istom fakultetu – modul primenjena grafika, atelje grafika i knjiga, predmet ilustracija. Do sada je ilustrovala nekoliko knjiga, brošura i publikacija. Učestvuje na grupnim izložbama i sarađuje u raznim projektima. Ana Petrović je autorka lika po imenu Toni Zec. Toni ima svoj profil na društvenoj mreži Facebook, gde Ana objavljuje ilustracije i stripove u kojima je Toni glavni lik. Ljubitelj je muzike i pozorišta. U Narodnom pozorištu u Beogradu radi kao razvodnica.

13


GHOSTED

RECENZIJA

Piše: bonjovi4ever

HAUNTED HEIST

Duhovi, kultovi, kletve i pljačka - to je, ukratko, ono oko čega se vrti jedan od najnovijih strip serijala čiji je scenarist Joshua Williamson. Autor je, osim stripa "Ghosted", najpoznatiji po radu na stripu "Captain Midnight" i najnovijem serijalu "Nailbiter". Našeg Gorana Sudžuku, koji je ovdje u suradnji s koloristom Miroslavom Mrvom, vjerujem da ne treba posebno predstavljat Što se tiče samog stripa, poprilično je osvježenje na današnjoj američkoj strip sceni. Na trenutke zastrašujuće, krvavo, ali i u par navrata (crno)humorno ostvarenje, s dosta dobro razrađenim scenarijem kojim nam autor, polako, otkriva tek toliko da nagađamo kamo će nas radnja odvesti (osobito kad se radi o motivima kolekcionara Marcusa Schreckena). Cijela priča teče poprilično nepredvidljivo, nekoliko dobrih preokreta samo pridonosi dinamičnosti i napetosti radnje dok je sve začinjeno i dosta domišljatim, zabavnim dijalozima zahvaljujući odlično osmišljenim likovima koje čine: Edzia Rusnak - mlada crnkinja, profesionalni medij kojeg je Shrecken ubacio u tim Oliver King - crnac koji je profesionalni skeptik, uvijek pokušava pronaći prirodni uzrok svemu Robert Trick - prevarant i iluzionist Jay i Joe Burns - lovci na duhove Anderson Lake - homicidna plavuša koja je sijući krvoproliće državnom kaznionicom Wintersa izvukla na slobodu Jackson T. Winters - profesionalni pljačkaš tajanstvene prošlosti čija je posljednja pljačka završila nerazjašnjenim krvoprolićem njegovih suradnika. Njegov lik podsjeća na Sinatru i lik Dannya Oceana kojeg je ovaj utjelovio u „Oceanovih 11“. Markus Shrecken - ništa manje tajanstven kolekcionar koji financira ovu misiju i neodoljivo podsjeća na Vincenta Pricea. Najviše mi se svidio Williamsonov pristup odabiru likova koji tvore tim, osobito Rusnakove i Kinga. S jedne strane je netko tko vjeruje u paranormalno, a s druge netko tko cijeli život negira postojanje nečeg takvog. Kako kaže autor, svaki dobar tim lovca na duhove mora imati i svog skeptika kako bi misija mogla biti čim uspješnije (i u ovom slučaju, čim prije) završena. Osim ovih likova, ovdje je i tajanstvena, zastrašujuća maska korištena u ritualnim obredima koja bi trebala privući duhove i natjerati ih da zaposjednu odabranu osobu. Ta maska je u Shreckenovom vlasništvu, okružena nekom zlom aurom isto kao i njezin

14

tajanstveni vlasnik. Naposljetku, tu su i duhovi koji žele svoju dugo očekivanu osvetu zbog čega me strip, u nekim trenucima, pomalo podsjetio i na „Isijavanje“ Stephena Kinga. Sudžukin crtež je potpuno odgovarajući, najveći dojam ostavlja upravo u horror scenama kojima vrlo uspješno prebacuje atmosferu stripa na čitatelja. Prikaz dvorca i tornjeva koji se uzdižu u nebo, zlokobno se nadvijajući nad njegovim posjetiteljima i bacajući sjene predvečerja po dvorištu prepunom zastrašujućih skulptura, nadgrobnih spomenika i mrtvog drveća jedan je od najboljih Sudžukinih trenutaka. Ništa slabiji nije ni u crtanju duhova koji stalno prate i zaposjedaju ljude, sablastima koje su prikazane prilično uvjerljivo, osobito dok nemilosrdno, u jednoj uistinu zastrašujućoj sceni, komadaju Jacksonov tim. Mali nedostatak je taj što me se nisu pretjerano dojmile naslovnice Seana Phillipsa („Sleeper“, „Hellblazer“, „Fatale“...), tek su solidne. Ne mogu se oteti dojmu da su na brzinu napravljene, osobito kad se radi o crtaču s ovako velikim iskustvom. Puno mi se više svidjela odlična naslovnica koju je Matteo Scalera napravio za tpb izdanje, u njoj je ipak odlično prenijeta atmosfera stripa. S obzirom da treba dati i ocjenu za naslovnicu, odabrao sam srednju ocjenu Phillipsa i Scalere. Pročitao sam i drugi tpb ( „Books of the Dead“) te odmah mogu i njega preporučiti. Iako se to može već i ovdje nagađati, tek tamo se saznaje Wintersova tajna, tj. način na koji su skončali članovi njegovog prijašnjeg tima. I najvažnije, tamo se vidi da će ovaj serijal vrlo vjerojatno potrajati, ponajviše zbog podosta otvorenog kraja, jedne „voodoo“ prijetnje koja se nadvila nad Jacksonom te iznenadnog uvođenja par starih poznanika. Jasno je da Williamson ima još zamisli pa vjerujem da će dobiti priliku da ih i ostvari. "Ghosted" nije ništa senzacionalno, ali mislim da to Williamsonu nije ni bio cilj, prije bih rekao da je htio napraviti zabavan serijal koji na poprilično originalan način spaja krimić i horor. U tome je u potpunosti uspio pa stoga preporuka za ovaj vrlo dobar strip.



w w

r . w

w o ic

r a e

m o .c


HOGARTH: KLOPKA ZA TARZANA WWW.DARKWOOD.CO.RS

www.darkwood.co.rs


















MANGA

v

Setac v

Pročitao sam Šetača. Zatim sam ga pročitao ponovno. I ponovno. I svaki put otkrijem nešto novo.

Jeste li se ikada šetali pokraj nekog stranca, ali mrvicu preblizu, tako da se na trenutak učinilo kao da šećete zajedno?

Priča je sastavljena od 18 kraćih poglavlja u kojima bezimeni protagonist – uživa u šetnji. O glavnom protagonistu ne znamo skoro ništa, čak ni njegovo ime. Zato iz crteža možemo zaključiti da se upravo doselio u novi kraj, oženjen je, udomio je napuštenog psa. Budući da u jednoj tabli stripa čita knjigu Frank Lloyd Wrighta, možemo pretpostaviti da je arhitekt (isto kao i Hiroshi Nakahara iz Dalekog susjedstva). Isto tako iz crteža možemo puno toga dokučiti o njegovom karakteru.

Taniguchijev crtež kao i uvijek, obiluje detaljima. Stotine crijepova, lišća, vlati trave, pa čak i žica telefonskih stupova. Ovdje crtež ne da ima 1000 riječi, nego i 1000 zvukova. Fascinantno je kako Taniguchi svojim crtežom čitatelju ostavlja na maštu neka sam kroji tekst u svojoj glavi. Imam samo jednu zamjerku autoru. Cijeli strip uopće nema naraciju, osim zadnjeg poglavlja naslova ˝10 godina kasnije˝. Smatram da je ovdje, na samom kraju, potpuno skrenuo s puta. Trebao se do kraja držati osmišljenog koncepta. Zaista je ispalo nepotrebno da nam zadnjim poglavljem mora dati do znanja ˝šta je pisac htio reći˝. Samo zbog toga dajem manje ocjene scenariju.

U suštini je sigurno dobra osoba. Pomaže ljudima kojima je pomoć potrebna. Istina da su to sitnice poput objašnjavanja pravog smjera starici, skidanje igračke s drveta kako bi se djeca mogla nastaviti igrati, pa čak i udomljavanje napuštenog psa, ali opet, to su sve mala lijepa dobronamjerna djela. Ovdje ipak nije riječ samo o užurbanom tempu današnjeg života u kojem čovjek nema vremena za ništa drugo nego više – manje samo gledati na sat, umjesto da se katkad osvrne oko sebe. Ovo je također, i prije svega, priča o nostalgiji za djetinjstvom. Na kraju krajeva, tko bolje od djeteta radoznalo opaža i upija svijet oko sebe. U jednom trenutku naš šetač poput klinca (zapravo kao da je jedan od te ekipe dječaraca kojima je odlučio izaći u susret) skida cipele kako bi se popeo na drvo, da bi zatim ostao ispružen na grani, uživajući u pogledu s visine. Itekakav je to pogled. Prekrasan. Vrijeme kao da je stalo. Za vrijeme jedne šetnje pronađe ruž za usne. Gledajući sa smiješkom taj ruž, kao da se prisjeća neke stare ljubavi. Možda svoje prve, školske ljubavi? Nekom drugom prilikom, prolazeći pokraj bazena na otvorenom, šetač zastane, škicne lijevo – desno, pazeći da ga nitko ne gleda, preskoči ogradu i uroni u bazen. Čitatelj kao da može čuti šuštanje lišća, pljuskanje vode i osjetiti smirenost u svemu tome. Da se razumijemo, šetač je tim činom prekršio zakon, ali sve to je bio jedan skroz djetinjasti nestašluk, ništa zlonamjerno. Naš protagonist naravno nije jedini koji uživa u šetnjama i malim stvarima.

34

Šta više reći? Pročitajte Šetača. Zatim ga pročitajte ponovno.



TRIO FANTASTIKUS

ALAN FORD

Piše: poli

36

U zapuštenoj zgradi, u još zapuštenijem dijelu New Yorka, tri zakrabuljena lika na plamenu svijeće prizežu međusobnu vjernost. Diskrecija je zagarantirana. Njihova kodna imena su Fantastikus 1, Fantastikus 2 i Fantastikus 3. Oni su...Trio Fantastikus!

i urote, pozvavši u bandu dvojicu nesposobnjakovića postaje isto toliko nesposobni, osrednji kriminalac. Ipak, to Konspiratorovo stanje je samo ovaj epizodni momenat, jer mu Bunker stari status vraća već u slijedećem broju, u kojem se odvija jedna od, ako ne i najnapetija avantura tzv. Magnusovog perioda naslova ˝Udarac s boka˝.

Okupio Konspirator družinu kako bi lakše ostvario svoju osvetu nad grupom TNT. Hm, nadasve zanimljiva ideja. Od svih likova koje je imao u šeširu, Bunker je izvukao Alsara i starog Stampela. Zašto baš tu dvojicu ubaciti u ovu Fantastičnu Trojku? Superhiku ne treba nikakva banda, on je ipak isključivo solo igrač. Isto kao i onaj čovječuljak Arsen Lupiga. Aseptik je odavno odletio u zrak i našao vječni mir. Veliki Cezar? Za njega Bunker ima druge planove, isto kao i za Tromba, koji će već odigrat svoju ulogu za Trio Fantastikus, ali puno kasnije. Nakon upoznavanja s Konspiratorom u epizodi ˝Godišnji odmor˝ i avanture u priči ˝Krokodilska glava˝, karakterizacija ovog lika naglo se mijenja. Uzevši za ortake Trombova hendikepiranog izumitelja i nekad davno jezivog doktora iz ustanove ˝Uđeš slomljen, izađeš zdrav˝, Bunker nam još jednom jasno i glasno daje do znanja da u Alan Fordu nema mjesta za napeto i ozbiljno. Apsolutno svi i sve se svodi na satiru i parodiju kojoj su podložni čak i naizgled ˝ozbiljni˝ negativci. Tako je jedan doktor Alsar sveden na bivšeg robijaša u ulozi zbunjene očinske figure jednoj neurotičnoj djevojci, dok Konspirator iz tajnovitog i opasnog majstora kamuflaže

Većina nas je svjesna da je Trio Fantastikus svojevrsni AF brend u ovim krajevima. Odmah iza Superhika i uleta Halo Bing, kako brat?, ova tri lika po pitanju fordovskih legendi čvrsto stoje na brončanom postolju. Što se same priče tiče, još samo jedna u nizu koja potvrđuje da je AF potpuno drukčije štivo od ostalih talijanskih stripova. Stripaši ga od samog početka uglavnom ili obožavaju ili ne mogu smislit, a zlatna sredina je rijetka pojava. No bilo kako bilo, njegov kultni status je neosporan. Dok ostali likovi traže tragove starih civilizacija, posreduju u indijanskim međuplemenskim nesporazumima, spašavaju ugnjetavane ili vode bitku s natprirodnim, grupa TNT s rupama u džepovima i na đonovima ganja tri maškare po gradu. Tko je skužio, skužio je, tko nije, najvjerojatnije nikad ni neće. Inače, ovo je moja posljednja AF recenzija. Nadam se da ste uživali čitajući ih, barem upola, koliko sam ja uživao sastavljajući ih. Zapravo, možda i nije posljednja, jer ipak, nikad ne reci nikad. Do tada, veseli i zdravi bili, moji dragi fordofili.


BIO JE TO ROVOVSKI RAT WWW.PHOENIXPRESS.RS








BONELLI

DAMPYR:NEZASITI

Reci mi što jedeš, i reći ću ti kakav si. ;)

Na prvi pogled priča je zaista obećavala… Grupa gladnih sudionika nesreće u Alpama podlegla je kanibalizmu; a nakon nekog vremena otkrivamo čime se bavi tvornica mesa Blumenstock; da bi treća navlakuša bila Harlanova potraga za serijskim kanibalom Rudolphom Scholbergom; a u pozadini svega toga stoji ljudožderski demon! Već sam se pripremao na rušenje granica žanra, sukobu titana, Hannibal Lector vs. Leatherface, prikaza jednoga od najgorih običaja ljudske povijesti i dampyrovim padom u nemilost vlastite mračne prirode… Ali avaj! Događaji se nakon uvodnih sekvenci počinju odigravati u neuvjerljivom ritmu dvoličnih aktera i karaktera bez nekog cilja, pa se čitatelj s vremenom počinje pitati – vodi li ovo sve nečemu? Upitno je Thorkeovo ponašanje i njegove namjere s vlastitim neposlušnim sljedbenicima, iz kojeg razloga ih on ne pogubi samom snagom svoje volje ili jednostavno nahuška svoje odane sluge blizanace ili Scholberga? Čemu pretvaranje? Kao da se do samoga kraja Colombo/Boselli nije odlučio što će napraviti s dvoličnim likom Blumenstocka. Niti nije jasna svrha Ljube i Rose, zašto se Thorke družio s njima, jesu li one bile predodređene da budu žrtve? Zašto je Thorke uopće trebao dampyrovu pomoć da upadne u tvornicu? Hoćemo li to sve morati saznati tek u sljedećem nastavku (koji će btw. biti objavljen tek za 30 epizoda)?! Nekad mi zaista zna zasmetati to odgađanje završetka priče i čekanje desetak i više epizoda da bi uopće saznali čemu neki lik uopće služi?! Legenda nam čak govori da je Colombo stao na 75. str. (kod nas 173. str.) i onda je preuzeo Boselli, odnosno odmah pred Yossounovom preobrazbom, finalnim sukobom i otmicom Ljube i Rose. Da! Sam Boselli je to priznao na talijanskom forumu posvećenom Dampyru. Bosellijev nick je borden, a topic je ovdje. Pogledajte post od 23.2.2004. tko ne vjeruje! Colombo nije znao što će napraviti dalje? Tako mi je i izgledalo. Colombo će se povući nakon ove epizode sve do epizode #63, da bi nastavak sage o Thorkeu radio dalje Boselli. Eh, scenaristi moji… Glavni antagonist Thorke, demon iz Crne Dimenzije, neraskidivo je povezan uz kanibalističke običaje, i njegovi sljedbenici mogu dobiti snagu i posebne sposobnosti ukoliko se hrane ljudskim mesom. Ispočetka se sumnjalo da je dio Odreda zla, međutim on je disident, budući da je Crna dimenzija neutralan teritorij u odnosu Ameshe i demonskih sila. Imun je na dampyrovu krv! Često vrbuje svoje ljude tijekom velikih tragedija poput avionske nesreće, epidemija gladi u afričkim selima, ili u židovskim getima ili koncentracijskim logorima tijekom nacističke okupacije.

44

Generalno možemo reći da ljudi pribjegavaju kanibalizmu u tri slučaja: kad je to uvjetovano kao kulturna norma (kao što je to bilo s plemenom Fore iz Nove Gvineje, koje je kanibalizam posmrtnih ostataka smatralo nužnim pogrebnim činom, te tako razvili bolest Kuru), iz potrebe u ekstremnim situacijama gladi (nesreća aviona u Andama), i uzrokovano ludilom ili socijalnom devijantnošću (Jeffrey Dehmer, Armin Meiwes, Issei Sagawa, fiktivni Hannibal Lecter, ili Leatherfaceova obitelj). Iz indijanske mitologije Algonkina dolazi nam i mitski lik Wendiga, i bilo je rašireno vjerovanje da će se ljudi koji posegnu za kanibalizmom pretvoriti u Wendiga, ili postati opsjednuti demonskim duhom Wendiga, često u snu. Jednom opsjednuta, osoba postaje nasilna i opsjednuta željom za ljudskim mesom. Brrr…

Ovo je dobar primjer odlične ideje, no slabo razrađenog scenarija, bez pravog kraja i razrade namjera likova. Polufunkcionalni likovi mijenjanju svoja lica tijekom priče do samoga kraja, da ne govorimo i o mijenjanju scenarista pred sam kraj! Odličan je koncept Thorkea, kanibalističkog demona, dvoje blizanaca kanibala i serijalca Scholberga. Piccininno (sjećate li ga se iz Alana Forda?) i Riboldi su jače strane ovog stripa…



Piše: manhunter


Prigušeno svetlo u baru, Mister No za stolom uz piće uživa u zvucima klavira I predivnom glasu Dane Winter... Ne, ne radi se priči "Mr.No u New Yorku", već o početku "Rio Negro", po mom mišljenju epizode prekretnice u Mr.No opusu. Bar se nalazi u Manausu, Dana Winter nije neka zanosna crnka ili plavuša, već pevač sa telom lučkog radnika, a I publika nisu fina njujorkška gospoda, već lokalne pijanice koji su takodje očekivali gorepomenute crnke/plavuše... Strip sam prvi put pročitao sa nekih 7-8 godina, oduševio se sa njime I on je jedan od glavnih razloga da mi je Mr.No postao (I ostao) jedan od omiljenih junaka. Priča počinje netipično za dotadašnji Mister No serijal, vidimo Mr.Noa u novom, drugačijem svetlu. Od pijanice,grubijana I čoveka koji živi od danas do sutra, srećemo romantičara koji uživa u bluesu u jednom od svojih omiljenih lokala( romantičar koji doduše voli da se potuče ako mu se ukaže prilika :). Tek pri poslednjem čitanju mi je postalo jasno kako su Nolitta I Diso u ovom delu savršeno osetili jedan drugog. Odličan Disoov crtež (kažem Mr.No, mislim Diso) I solidna priča se odlično nadopunjuju. Diso nas kroz ovu epizodu vodi zrelo, filmski, sa kadrovima I sekvencama koji bi lako mogli da potiču sa nekog storyboarda iz Hollywooda. Možda I zato ne mogu da se otmem utisku da je čitava priča radjena kao omaž nekim filmovima iz 40-50-ih godina prošlog veka( Mr.No I Dana su mi poput H. Bogarta I pevača u njegovom lokalu "play it again" Sama iz "Casablanke", samo na specifičan Bonellijevski način). "Udariće me kap! Lepša je nego što sam očekivao!!" , pomišlja Mr.No kada je ugleda, i par kadrova kasnije dobija šamarčinuprvo pojavljivanje Patricije Rowland, žene koja će igrati važnu ulogu u životu Mister Noa. Igrom slučaja, (kao što to obično biva), njih dvoje se upoznaju i njihova veza se polako,studiozno, razvija i nadogradjuje tokom čitave avanture, uprkos početnim,khmm, poteškoćama( tu me već čitava situacija podseća na "Snegove Kilimandžara", ali možda već preterujem sa ovim filmskim paralelama). O samoj avanturi:u potrazi za piramidom Maja,koja bi potvrdila pretpostavke profesora Warrena da su Maje došle u svojim selidbama i do Amazonije,Mister No nas polako upoznaje sa Amazonijom,njenim lepotama,opasnostima i običajima ljudi koji u njoj žive. sećam se kako sam kao klinac upijao i gutao svaku reč koju su avanturisti izgovarali, a za koje nisam pojma i mao šta znače-kurara, Hivarosi, tukan, tapaja, Maje...Zajedno sa njima sam se probijao kroz džunglu i jedva čekao da ugledamo piramidu. I stvarno: odjednom se ukazala: netaknuta i u svoj svojoj lepoti i grandioznosti. Opet igrom slučaja (da li?), u isto vreme se pojavio i Marti Misterija sa svojim epizodama "Osveta božanstva Ra l & ll", sa sličnim sadržajem (civilizacija Maja), tako da je čika Bonelli i ne znajući označio jedan od aspekata mog života i buduće interesovanje za starim kulturama. Kada se još tu umešao i Indiana Jones (opet nekako u to vreme), stvar je bila zaključena. Bez velikih preokreta i turbulencija pratimo grupicu ljudi na

njihovom putu tokom Rio Negra. Priča u stripu se razvija veoma polako, ali nijedne sekunde nije dosadna,mnoštvo sitnih, odlično osmišljenih detalja, vam zadržavaju pažnju tokom čitanja. Tek poslednja trećina priče se pretvara u pravu akciju: zli student koji bogatstvo stavlja ispred nauke, upada u piramidu sa svojim pomoćnicima, ruši vrata od grobnice u nameri da je opljačka, i naravno, staro proročanstvo se ispunjava : piramida se ruši i povlači za sobom zle bledolike koji nisu smeli da kroče na to sveto mesto... Scenario sa kojim ćemo se još dosta sretati (ne samo kod Mr.Noa), ali koji ipak ne krvari u tolikoj meri opšti utisak o čitavoj epizodi. Jedina zamerka Disu u ovom delu stripastrudent koji namerava da opljačka grobnicu me neodoljivo podseća na Ratsa, Mister Noovog prijatelja/neprijatelja kojeg ćemo docnije upoznati.. "Dnevnik" je naravno i ovde odradio svoj posao i izbacio gomilu strana, da bi nas, neiskvarenu mladež, sačuvao od nepotrebnog propagiranja nasilja i dosadnih dijaloga u stripu. Ja sam na svu sreću, imao prilike da priču pročitam u originalu, što bih i vama preporučio, čitava atmosfera je neuporedivo bolja u italijanskom izdanju.

"Originalno" Dnevnikovo izdanje u ediciji Lunov Magnus Strip i novo. tvrdokoričeno, u izdanju Libellusa

47



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.