Comix8

Page 1

COMIX Besplatna strip revija • Broj 8 • Oktobar 2014.

OD OVOG BROJA: ELLA I NJEN IGRAČKARIJUM Str. 57

Odgoda•Iznogud •Veliki Blek •Jastreb Razotkrivanje mita: Demoni ludila •Dragonero •Avengers •Sninkel v



U OVOM BROJU Str.4 Velika moć malog Šninkela

Str.8

Str.24 Demoni ludila Str.38 Iznogud Str.5 Gibrat:Odgoda

Str.58 Jastreb Str.69 Str.74 Tugovanka za izgubljenim pustarama

8, Oktobar 2014


BD

,

Velika Sninkela moc malog v

Da kažem nešto o Velikoj moći malog Šninkela. Zaplet je manje više poznat većini nadam se. Na svetu zvanom Daar, vekovima besni borba između armija troje besmrtnika, a najgore u toj zbrci, po prirodi stvari prolaze najslabiji - simpatična, patuljasta stvorenja, Šninkeli. Ali nakon jedne od bezbrojnih bitaka bez pobednika, preživelom Šninkelu po imenu J'on obraća se Tvorac lično, izričući strašnu pretnju - uništiće Daar ako za pet sunčevih preklapanja ne zavlada potpun i trajan mir. Istovremeno, dodeljuje J'onu zadatak da se pobrine da mira bude i dariva ga velikom moći kako bi mogao da ga ostvari, ne objasnivši mu u čemu se ona sastoji i kako funkcioniše...

u njihov odnos, preko potrebnu da ovo ne bi preraslo u delo dostojno Sepijerijeovog opusa - ona je njegov najverniji i najvatreniji sledbenik, ubeđena da J'on pripada istoriji, a ne njoj, drži ga na odstojanju uprkos svojim željama. Ovde bi se moglo reći da na taj način uspeva bolje da manipuliše njime i odlukama koje on donosi, ne bez razloga, ali to je u ovom slučaju sporedni efekat njenog verskog ubeđenja, nikako posledica svesne namere. Vremenom se njihova osećanja pretaču u ljubav, ali tada mesijanstvo ponovo stupa na scenu - J'onova misija se

Dakle, ovo je priča o mesiji, ili, tačnije, Van Amov veoma uspeo pokušaj da preispita koncept mesijanstva iz nekog drugog ugla i uveri se kako fukkcioniše. J'on za početak, uopšte nije tipičan materijal za mesiju. U njegovo vreme stara religija Daara je gotovo zaboravljena, tako da u njega nije ugrađeno nikakvo strahopoštovanje spram U'na, nemilosrdno stara da bude ispunjena, vremena i prostora za romanTvorca svetova, kamoli klasičan religijski/mesijanski fanatizam. Štaviše, J'on ne oseća nikakav entuzijazam za svoju misiju. Da ga okolnosti i tična osećanja jednostavno nema. G'vel je bila u pravu, njeno kajanje sledbenici koje je stekao ne guraju neprestano napred, on bi odustao zbog toga nema značaja. od svega još na početku puta. Sklon je oklevanju i kukumavčenju na svakom koraku, samosažaljenu, zakeranju što mu ništa ne ide od ruke kad ne ide, ili što ne ide bolje kad se stvari poprave, duboko uveren da je Tvorčev zadatak trebalo poveriti nekom drugom. Poseban osvrt zaslužuje njegov nesuzdržan odnos prema suprotnom polu. Kroz najveći deo priče J'onova verna senka je G'vel, Šninkelska Famme fatale. J'on uopšte ne pokušava da suzbije svoju (normalnu, svetovnu) požudu prema devojci, štaviše,, u nebrojenim prilikama je pokušao da je utaži. G'vel je ta koja unosi neophodnu dozu hladnoće

4

S tim u vezi, vrlo je zanimljiva scena seksa sa Proročicom. J'onu je potrebno proročanstvo koje će mu pokazati put ka uspehu, ali za to treba da se obrati Proročici Folgi - on je Mesija,, nosilac poruke, ali bez sposobnosti uvida u budućnost. Proročica pristaje da mu pomogne, ali postoji kvaka - ona je sposobna da proriče samo u stanju ekstaze. Zbog toga deli svoju postelju sa Šninkelom. Proroštvo i mesijanstvo se sparuju. Da li je rezultat samo posledica seksualnog zadovoljstva, ili se radi o nečemu malo dubljem - činu oplodnje, rađanju proročanstva kao deteta/ploda spoja dve sile? Da li pisac govori da je Mesija, uzevši Proročicu da bi od nje dobio odgovarajuće proročanstvo, zapravo sam (pro)kreirao isto, sam sebi zapravo zacrtao put?


BD I da li ste primetili koliko Folga ima dece? Zanimljiv je i Van Amov odnos prema izdaji. I Šninkel je, poput Isusa, prokazan od strane jednog od svojih "najvernijih" sledbenika zarad novca. Međutim, za razliku od Isusa, J'on nije mogao da zna, pa tako nije ni predvideo Ar'tovu izdaju. Zato je njegov iskren oproštaj podaren ubrzo nakon tog čina Van Am prikazao većim od Isusovog, upravo zbog tog nedostatka predznanja. Pisac međutim, nije ni izbliza tako milosrdan. Ar't ubrzo gine od istih ruku od kojih je očekivao isplatu za svoje nedelo, dok J'on simbolično hoda preko jezera kiseline u kome su razložene njegove kosti.

GIBRAT: ODGODA

Moram priznati da sam u početku bio pomalo rezervisam i pitao se kako će radnja funkcionisati s obzirom na okolnosti u kojima se nalazio glavni junak, ali stranicu za stranicom, moje brige su se pokazivale nepotrebnim i neopravdanim, jer se pokazalo da Žibra uopšte nije imao nameru da falsifikuje francuske muke kod okupatorskom čizmom za vreme Drugog svetskog rata. Naprotiv, sve je prikazano upravo onako kako je i bilo, uspavano selo u francuskoj provinciji živi svoj život gotovo nesvesno da se najveći sukob u istoriji čovečanstva odvija na toj istoj planeti. U stvari, možda je prejako reći da su nesvesni, tačnije je da svest o ratu potiskuju tu A J'onov Zadatak? I velika moć? Osuđen od strane glavara svog naroda i negde, duboko u sebi, što će na dugoročnom planu za mnoge od njih imati razapet na Monolit poput Isusa na krst, J'on otkriva ono što je u epizodi trajne posledice. Verovatno se zato i priča zove Odgoda, ne samo zbog sa Ar'tom već naslutio, da se moć koju mu je Tvorac podario zapravo sudbine glavnog lika Žilijena, već zbog pozajmljenog vremena blaženstva u sastoji u praštanju. U praštanju nedela koja su nam naneta postižemo da kome stanovnici Kamberjaka žive. Za svaku ličnost koju Žilijen prati mačevi konačno budu uvučeni u korice i željeni mir nastupi. Postižemo pogledom iz svog skrovišta, sem možda za starog Bazila, koji je to mnogo pre doživeo, nastupiće trenutak šoka kada će spoznati realnost vremena u spasenje. I ponovo Van Am u komparaciji sa Isusom daje prednost "faličnijem" mesiji, J'onu. Njegov život je cena i žrtva, ali dok se Hrist kome živi, vremena od koga su kukavički pokušali da pobegnu, da ga negiraju. žrtvuje zarad vere i vernika (diskutabilno, može biti šire shvaćeno, ali postavimo ovde to kao tezu) Šninkel se žrtvuje za spašenje celog sveta. Žilijen je šarmantna, duhovota, apolitična kukavica, koja se zahvaljujući Time je krug naizgled zatvoren, misija mesije dovršena, Tvorčeva milost pomenutom šarmu probila kroz život i rat neozleđena, na račun drugih. povraćena i Daar spašen. Ali na scenu stupa neko sasvim treći. Njegova iskrena ljubav koju gaji prema Sesil jedino je što ga može pokrenuti

N'om. Jeretik koji se u davnom vremenu proglasio za Boga i zbog koga je U'n, Tvorac, i osudio Šninkele i njihov svet na epohe patnji i propadanja. On preuzima J'onovu ulogu i proširuje je, pojavljuje se na koncu priče kao Antimesija. Mesija izvan religije, ono što J'on, i pored svega, nije bio, i zato nije mogao da vidi širu sliku ma koliko se trudio. N'om je taj koji obznanjuje nakon J'onove smrti narodima Daara da su sve njihove nedaće bile nepotrebne. Da su prošli kroz svoje muke ne da bi naučili lekciju, već da bi bili naučeni lekciji. Suptilna razlika, ali ogromna, jer ukazuje na odnos Tvorca prema svojim tvorevinama. On ne vidi žitelje Daara kao svoju decu već kao svoje igračke. To je tačka u kojoj religija u očima vernika gubi smisao a Bog poštovanje. Tačka u kojoj božji plan propada, ali i sve ostalo. Nastupa preokret. Žrtva je uzaludna.

i naterati na delanje u početku ove priče, za sve ostalo je potpuno nezainteresovan, ili zainteresovan tek da mu ne bude dosadno, da budemo precizni. Njegov "rival" Pol, saradnik pokreta otpora, u stvari je mnogo pozitivnija i hrabrija osoba, znatno dostojniji Sesiline ljubavi (ali znate već, devojke uvek pre biraju Hana Soloa nego Luka Skajvokera). Moglo bi se reći da pod Polovim uticajem neki zaboravljeni delić Žilijenove savesti i svesti budi, zbog čega krajem rata počinje da pomaže pripadnicima otpora, ali ostaje pitanje da li su takvi njegovi postupci zadocneli i nedovoljni, kao što mu Bazil sugeriše, i da li su samo posledica želje da opere sebe pred očima drugih zbog dugogodišnje pasivnosti. Indikativno je da je, od prve do poslednje strane stripa, Žilijen ličnost koja, kad se nađe u nevolji, traži pomoć od drugih, na početku od tetke Anžel, na kraju priče od Sesil. Šta se s njim zbiva kada ta pomoć izostane? A Sesil? U većem delu priče ona je misterija koju ni Žilijen ni čitalac ne uspevaju da reše. Šta sada oseća prema njemu? Da li je prestala da ga voli i okrenula se Polu? Za koga noćima plete vuneni šal? Ko je ona, u stvari? Nepoznanica. Čak ni kada je bolje upoznamo, nismo sigurni šta se zapravo krije iza izgleda mirne i tihe seoske devojke. Da, nakon što se vratila Žilijenu (napominjem vratila, nije on taj koji je uspeo da je vrati), saznajemo dosta toga - da je požrtvovana, nežne duše, privržena osobama koje voli... ali uvek ostaje osećaj da s njom u vezi postoji još bezbroj detalja koji se kriju ispod površine i ostaju nam nedostupni.

5




















DEM BONELLI

Biti objektivan po pitanju Sclavija i Ferrija je skoro svim članovima koji su samo zavirili u neki topic na temu Zagora ili Dilana Doga nemoguće. Ili ih vole ili ih mrze, sredine gotovo i da nema, a ignorisati ih može samo neko ko sa ovom dvojicom junaka nema nikakvog čitalačkog susreta. Takav uticaj na čitalačku publiku ima i sami Zagor, kakva ironija. A spojiti to troje...

jedne male “zemlje” i gomilom ‘naroda’ opstao na sceni punih pedeset godina, jer mora se priznati da je njegov model u nepromenjivom obliku koji je nastao u ranim šezdesetim počeo da zastareva i zrelije čitaoce etički vređa. Ne može neko tako samozvano da daje sebi za pravo da sprovodi zakon u sukobu dvaju rasa, ne može tolika nadmenost i sujeta biti toliko hvaljena od strane autora i idealizovana Da li je ovaj div od 500 i kusur strana najbolji, ne vredi ni diskuto- (“Sada ću otići na sastanak poglavica, koji je sazvan a da mene niko vati, pogotovo ne nakon toliko diskusija na granici konflikta na ovom nije obavestio. I ako se Shalak ili ko drugi usprotivi mojim zakonima, sajtu. Da li je Tiziano Sclavi ovom epizodom dao svoje najbolje životno sigurno će umreti! ... bolje bi mu bilo da ne bude više ovde kada se budem vratio, jer neću biti milosrdan kao što sam bio prema Arkonu! delo, odmah se može reći da nije. Dovoljno je setiti se “Morgane” i “Ničije priče”. Pozitivan odgovor može samo da se da na pitanje da li Duh sa sekriom je rekao!”). Koliko je uredu da glavni lik nekog stripa da koristi sujevjerje jednog naroda radi sprovođenja volje, čak je i je ova priča najkvalitetnija u čitavom Zagorovom serijalu, jer ona to bez ikakve trunke sumnje zaista i jeste. Ali, ovom recenzijom neću ni sami Nolita nehtejući osuđivao postavljajući pred Zagora, a time i pred čitaoce, likove poput Iron Mana, Eskima Neranjivog, Obojenog Čoveka, pokušavati to da argumentujem. Ovo mi je samo jedini način da Supermajka i slične. Jedini mali, ali za ovaj tip stripa presudni plus, su “vrtešku univerzuma u svojoj glavi” povodom ove priče konačno Zagorove plemenite ambicije stvaranja utopije. Tako do danas ne bi zaustavim, stavljajući dole konkretnu analizu dela, a i time ostavim kakav-takav normalan tekst njegove recenzije jer je greh da jedna od funkcionisalo, da nije bilo prelomnih epizoda kakve su “Demon ludila” i malo kasnije naglo sazrevanje serijala i otvaranje novih horizonata sa najdiskutovanijih priča ovog sajta ostane na opisu gole fabule. “Nestalim istraživačem”. Sumnjam da ću biti na nivou jednog Vladimira “Djoleta” Tadića, ali se nadam da će moja ruka jedne ovakve epizode biti dostojna. Ono što U “Demonu ludila” skoro tri decenije psihičke i fizičke borbe protiv čega sam od samog početka svestan je da ova epizoda ne može i ne svih vrsta zla kod Zagora konačno uzimaju svoj danak. Poreklo njegsme u par crta biti obrađena, kao što se ne mogu svi njeni elementi ovog ludila je nebitno, Hellingen je tek u drugoj polovini priče dat obuhvatiti u jednu celinu, pa vam se svima unapred izvinjavam zbog kao opravdanje radi fabule (u okviru ove teme). Scena sa jelenom i sa zecom u ‘Košmarima’ je bila dovoljna da neko ko je sebe držao jakim dužine teksta. koliko psihički toliko i fizički počne da gubi samopouzdanje. Samo do Gospodar Darkwooda i Demon ludila dan ranije Zagor je bio nepogrešiv, neustrašiv, nepobediv i voljen od svih koji iole poštuju moralne i pisane zakone Puka je sreća što je jedan lik koji sam sebe proglašava gospodarom

24


ONI

(a da ne govorimo o ZAGOROVIM ZAKONIMA), a odjednom tog “lepog i mirnog jutra u Darkwoodu” Zagor ulazi u krizu identiteta koju pokušava leškarenjem u kolibi u močvari da nekako zaboravi. Zbog toga na Perijevu “lakonsku poruku” reaguje skačući momentalno na noge. Ponovo se oseća potrebnim nekome i ima priliku da samom sebi ponovo dokaže sopstvene kvalitete. Odmaranje nije pomoglo, ali akcija hoće. Da samopouzdanje nije nimalo vraćeno dokazuje njegovo ponašanje u susretima sa Akotom i kasnije sa vojnicima iz Fort Pita. Sagovornici iskazuju sumnju u njegovo rezonovanje, što povređena mu sujeta u kombinaciji sa već poljuljanom svešću rezultira nasilnim reakcijama. Kada je neko kralj, makar samozvani, dignut nos je nešto sasvim normalno. Zagor je za sve godine svoje vladavine egzistirao kao neko iznad svih ostalih, njegova sujeta je dugo hranjena i svakim danom postajala sve veća. No, savetodavni Akotov stav, zaključak vojnika da je pogrešio ili da je poludeo su elementi koji ga “spuštaju” među ostale grešnike...Na to nije navikao. A kako je sve uglavnom postigao snagom, svestan da je nadprosečno jači od mnogih, nasilje je jedini način ponovnog uzdizanja u oblake. Ranije bi ovakve burne reakcije Zagor potisnuo i zadovoljio se rečima, ili, češće, šakama, da ućutka ‘”drskog” sagovornika. Jedino što je u svoj toj unutrašnjoj borbi pomoglo da ne dođe do potpunog ludila je povezanost sa indijanskom religijom, koja ima sebi svojstven običaj da sve živo prepiše nečemu što ima konkretan identitet - božanstvu. Zbog toga Zagor umesto o ludilu govori o Demonu ludila Ah-eh-naju. Apstraktno biće koje je, kako deca kažu, “krivo za sve”. Mnogo je lakše kada neko sebi kaže “zaposednut sam od strane Ah-eh-naja” nego ”ne, ja nisam lud”. Više ni u fizičkom sukobu sa vojnicima ne dobija sigurnost u samog sebe, iako je borba ono što mu najviše leži. U jednom trenutku shvata da se bori protiv najboljih prijatelja i zastaje, da bi momenat kasnije u njima video svog mrskog neprijatelja Ah-eh-naja i krvnički nastavio borbu. Koliko god konkretan po pitanju oblika, Ah-eh-naj je ipak apstraktno biće koje po Zagoru koristi sve oko njega kao šahovske figure koji lagano stežu obruč. Ah-eh-najovci leže na zemlji,

Pišu: Pijani Patak &

Stinky

on i dalje stoji. Kakav lep beg iz mučke stvarnosti. Kratak ali sladak. Nasuprot Nolitinoj idealizaciji Gospodara Darkwooda, Sclavi od njega ovim momentima pravi čoveka od krvi i mesa, opozitno klasičnoj idealizaciji glavnog junaka iz 60-ih i 70-ih godina. Ne samo čitaocima nego i samim likovima serijala. O stabilnom heroju bez mane i straha nema više niti slova. Našao sam na recenzijama ovaj komentar, solar je to (kao uvijek) vrijedno zabilježio. ne znam točno kada sam ovo pisao, vjerojatno ima par godina. izgleda da sam tada više bio nabrušen na Demone nego sada. svejedno, većinu rečenoga potpisujem i sada. jedino ću pokušati prići još objektivnije i možda mrvicu viših saznanja, u ovoj najnovijoj ekspertizi Demona koja je u procesu;) "- "Djole ne čita Zagora, nego Sclavija. On ne razumije Zagora i zbog te okolnosti može uzdizati "Divove dobra i zla" u nebesa. Nije to loš strip, dapače, no definitivno nije suština Zagora, a s druge strane, nije ni nešto epohalno. Ono što Djole ne shvaća: Zagor ne može izgubiti svoj centar", jer on sam jest centar... svega ostaloga. Krug života koji gubi centar nije stvar Zagora, nego Sclavija i Djoleta i njihove malodušnosti. Mnogi su tako pričali koješta i gubili centre, a Zagor stoji postojano u središtu i iz tog središta odlazi uravnotežiti periferiju." - "Sclavijevo, skeptično rezoniranje, je stvar tzv. 'zdravog razuma'. Svatko, kada malo porazmisli o stvarima, dolazi do skepse; kaže se da čovjek "izgubi nevinost", što će reći, ne vjeruje više u objavljene autoritete, ne uzima stvari zdravo za gotovo. To je uradio Sclavi i rekao da svatko ima loš dan. Zagor ima jedan loš dan i tu se ruši čitava njegova misija, zapravo, njegova suština. Sclavi nas želi 'osloboditi' vjerovanja u nepogrešivost Zagora. Veže pojmove skeptičnost i sloboda, ali, "sloboda nije neko svojstvo, ona je čin". Nolittine epizode su puno slobodnije od ove Sclavijeve skepse. Sloboda nije izraziti sumnju u autoritet, već djelovanje autoriteta tako da se mijenja svijet. Nolitta piše priče po tom ključu (njegove epizode su filozofija slobode), Sclavi to dovodi u pitanje, takoreći sa jednom upadicom sa strane."

25


LUD


BuDenje Definitivnu predaju Zagorovog uma u vrtloge ludila Sclavi sprečava, reklo bi se u zadnji čas, stavljajući ga na drugačije muke. Nije se to desilo Hellingenovom ispovešću u pećini. Videli smo da je Zagor još uvek bio prilično nestabilan kada je posle tog susreta i naizgled završnici priče zamalo zadavio trapera Henrija, ni krivog ni dužnog. Vest o smrti prijatelja, Tonke, nije opravdanje za onakvu reakciju. Njegovo ludilo se stavlja na stand-by tek pobunom Mohawka i potencijalnim sveopštim ratom. Opet, to su muke koje Zagoru ne bi bile strane da nije shvatio kako celog života vodi borbu bez granica, smisla i svrhe. Prvo s Makuatijevim rečima koje nije mogao da ignoriše. "Sve sam video, Zagore...Video sam okrutne i nezastavljive bledolike i video sam kraj svog naroda...Neće proći ni sto proleća, a mi ćemo biti uništeni...a kad prođe dvesta proleća nećemo više ni postojati...naš narod će biti istrebljen...Video sam da nam nema pomoći ni ako pokušamo da se mirnim putem dogovorimo s bledolikima. Video sam da tvoj san o miru, Za-gore Te-neju, nije ništa drugo do samo običan, nestvaran san...Vrlo brzo će početi da duva smrtonosni vetar, koji će označiti kraj postojanja indijanskog naroda..."

ne razmišljaju o postupku teranja bledolikih iz svoje zemlje već samo o tome da makar sa nekadašnjim dostojanstvom poginu u pravoj i časnoj borbi i stanu ponosno pred Manitua. Zagor kao mirotvorac postaje nepoželjan. Ne zato što ih je lagao ili nešto slično, nego samo zato što ih je dugo držao u iluziji. Zato Shalak ne dobija pečat negativca kao njegov ubica. "Ne kajem se...raskrinkao sam jednu prevaru, lažan san...i nadu da će vladati mir...sada kada je tvoja slava prošla...a ja pobedio...i moje srce krvari kao i tvoje, Zagore." Zaista, koliko god ga mi kao čitaoci mrzeli do ove scene, kao nekog tipičnog Bonellijevskog pobunjenog ratnika, “zmije zvečarke koja zveketom parališe svoje žrtve”, na koji način možemo posle ovoga da ga na bilo koji način osuđujemo? Mislim, svi mi volimo Zagora, ali ovde Sclavi sve naše simpatije okreće prema Shalaku, a naše je samo da nemo stojimo kao svedoci tog tragičnog žrtvovanja, upravo kao i poglavice, i da u tišini odemo dalje. Prema Zagoru ostaje samo osećaj sažaljenja. Nakon Zagorovog buđenja, bukvalno i figurativno, slika Darkwooda se menja a Zagor napokon puca. Sve za šta se borio celog života, celi njegov svet, je počelo da odlazi u dim nakon samo nekoliko dana. Rajski Darkwood je postao Haos, njegov život je lišen svoje svrhe, a mir je sad samo daleki kaiš nekog stripa...sve se srušilo. Sclavi nam ovde daje nezaboravne scene, kojima on kao autor nije morao da napiše niti jednog uobičajenog didaskalskog slova.

Čak i Darkwood koji je do sada bio pravi zemaljski raj, utočište različitih naroda i rasa koji žive u harmoničnom zajedništvu, postaje bure baruta koje samo čeka na varnicu da eksplodira. Mir na kraju uvek bude, ali ratne sekire su previše plitko zakoTu Ferrijeva slika govori pane. Realističnost u Zagoru ovog stripa nasuprot bajkovitoj hiljadu reči. priči o ‘’super’’-junaku je u tome što likovima u ovoj epizodi nije bitno gde je čija zemlja, koji su dobri a koji loši, kojima je mesto u toj šumi a kojima nije. Bitno je samo da ta večna neizvesnost jednog privremenog mira konačno stane. Indijanci više

ILA


Nema više sanjarenja, niti čuvanja ugleda a kamoli mogućstva izbora na kojoj strani se pravda nalazi. Jedino što je mogao da uradi je da zajedno sa svojim štićenicima krene u samoubilački rat u kojem će makar čista obraza i časti moći da završi sa svojim unutrašnjim demonima. U tome i jeste njegova ljudska veličina. Neko ko je posrednik između dvaju zaraćenih strana uvek ima čist izbor da se povuče i pobegne teškoj stvarnosti.

vo rođen. Sclaviju nikada nije bila namera da izvrgne ruglu klasični model Duha sa sekirom, već samo da jednom liku da nove granice i od strane čitalaca mnogo prihvatljivije poglede. Dobili smo jednog novog Zagora, realnijeg ali i uzdignutog i produhovljenog, konačno dostojnog titule pravednika koju je uvek nosio. (“Kako bi mogao izgubiti kad se borio u ime Manitua”)

Primera radi, zar nije jedan Lazarus Ledd to milje puta uradio kad god zagusti?

Idemo redom.

No Zagor je uvek bio maksimalno posvećen samo svom idealističkom snu i on van svega toga ne može da egzistira. Mit o Gospodaru Darkwooda više ne pije vodu, herojstvo dobija nove i realnije oblike, manje marvelovske a i njegov svet je odavno izgubio svoje temelje, ali u njemu uvek postoji ono nešto, nagon koji ga uvek tera da skoči ravno u čeljusti i da se bori dok god ima krvi u njegovim žilama. Samo što to ovaj put radi svestan da će se na ovaj ili onaj način čeljusti sklopiti na njemu.

Ako sam kazao da sam uživao, da su utisci nakon čitanja vrlo povoljni, što se tu onda ima više dodati? Recimo da na tom planu i nema. tu je ono na što se često, koliko vidim, poziva King (i PPatak se slaže): stvar ukusa, ne vrijedi tu temu dalje produbljivati. Međutim, vrijedi! Ide se preko i tek se tu napreduje pravo u saznanjima, pa i nadmašivanju samog sebe, vlastitom razvoju (kroz sučeljavanje sa drugima).

“Ne...ovo nije vreme slave, ni junaštva...a što se tiče pravog puta...još uvek ga ne znam...a možda nikada neću ni saznati.”

U doživljaju Demona, u uživanju, u guštanju, u "udaranju

Zbilja, jedini pravi put je bio onaj samoubilački. Bitka u utvrdi Henri, gde je definitivno sve iz njegovog sveta nestalo (Chico, Perry, Ikarovo pero...), je trebala da završi njegovom smrću, ali ne. Taj čin je na kraju morao da izvrši sam na sebi, pred grobom svog najmrskijeg neprijatelja.

sporiti.

Iako je tu u pitanju čisto samoubistvo, tok proteklih događaja od njega pravi mučenika (po hrišćanskom verovanju) i heroja (po indijanskom verovanju) što ga dovodi pred samog Tvorca. Ovde nas Sclavi naglo vraća na stare vode, ali u mnogo opipljivijem obliku. Zagor iz običnog čoveka ponovo raste u Gospodara Darkwooda, ovaj put zaista kao glasnik Manitua i neko ko će sprovoditi pravdu u Njegovo ime, pročišćen i pono-

O ovome se može sporiti: što Demoni znače? Koje je značen-

u glavu" i slično, više-manje ćemo se svi složiti. tu se nećemo

Međutim, ima li još takvih Zagora? Ima! ja sam već rekao kako treba vidjeti gdje Demoni stoje idejno. je Sclavijevih rješenja u stripu? Nešto se oko toga počelo. čini se da postoji solidno podržano shvaćanje kako je Sclavi ovdje dekonstruirao Zagora, E DA BI GA NA KRAJU UZDIGAO JOŠ VIŠE.


Demon Hellingen Sama istorija ovog lika je neverovatno interesantna. Ludi naučnik je u 60-ima i 70-ima bio uobičajeni model negativca, ništa novo. Danas to izgleda smešno ali Hellingen i njegov metalni div Titan su u svojoj prvoj pojavi bili jedan veliki šok za čitalačku publiku, pre svega zato što nije bilo za očekivati da jedan šumski čovek u svom repertoaru ima borbu sa tehnologijom budućnosti (za njegovo vreme). Danas je ta epizoda sa susretom Zagora i Hellingena poprilično naivna, kao i sledeće dve koje su usledile. U trećem susretu, “Nulti čas”, ludi naučnik je zaista obećavao (u očima autora) ali to jednostavno nije bilo to. Bilo je dovoljno samo da se Zagor nekako dovuče do njega i ščepa ga za vrat da bi celi dijabolični i lukavo smišljen plan otišao u dim. Jednostavno, to je i tada bilo previše naivno da bi jedan čiča u crnoj halji dobio status arhinemesisa serijala. Ne pored Rakosija i Kandraxa koji su i u prvom susretu zadali prilično muka glavnom junaku i kojima su autori napravili prilično dobre priče.

ma ponudio rešenje tipično za moderno doba stripa, ali Sclavi... Za scenaristu Sclavijevih kvaliteta, povratak Hellingena nije mogao da predstavlja problem. Jednostavno, zašto bi ga oživljavao ako i mrtav može Gospodaru Darkwooda izaziva gadne glavobolje? Neću sad da prepričavam kako se vratio. Nema potrebe, a ionako sam se već previše razmahao sa olovkom. No, zanimljiva je Sclavijeva ideja na prikaže tehnološko čudo (svemirski brod) kao Hellingenov pojam raja. Zapravo, hipoteza da svaki čovek vidi raj iz svog ličnog ugla kruži naučnim krugovima već decenijama.

Od svih negativaca koje je Zagor jednom (ima li takvih?) ili više puta sreo u svom životu, Hellingen je uvek bio, lucidan kakav jeste, strastveno naklonjen činu osvete, što je bitan detalj za “Demona ludila”. Maločas, gore, nisam slučajno spomenuo Zagora kao mučenika iz hrišćanske i indijanske perspektive, pošto je upravo takav totalna suprotnost Hellingenu. Hellingen je iz susreta u susret više bio naklonjen samoj osveti nego osvajanju sveta (dve stvari koje hrane jedna drugu), a upravo No, uprkos svemu, Hellingen je svakako posle “Nultog časa” osveta je ona koju svaka religija na svetu osuđuje na tminu, jer morao još jednom da se pojavi. Ta sledeća pojava je ga je lansuština svakog verovanja je ustvari praštanje. A osveta je od sirala visoko iznad modela ludog naučnika. Sam Bonelli reče da samih početaka hranila tj. jela Hellingenov um (setimo se omu je takva priča bila u glavi još dok je pisan “Nulti čas”. Zbog gorčenja zbog nerazumevanja društva i naučnog kolegijuma nje Hellingen po prvi put u serijalu nije “ubijen” u završnici. još od prve pojave). Religiozno, a i naučno, osveta i ostali tipo“Invazija šeste planete” je dugo u njemu sazrevala, punih šest vi ogorčenja jednog uma, dovode do golog ludila, zbog količine godina, i to je rezultiralo savršenom avanturom koju danas adrenalinskog pritiska na mozak. Tako smo, da li slučajno ili uvrštavamo u kultne. Ono šta bi budućim scenaristima zadalo namerno, videli Hellingena kako iz susreta u susret sve više velike glavobolje oko potencijalnih nastavaka je činjenica da je obuzima ludilo, da bi u ovoj epizodi premašilo i te opsege. Hellingen na kraju ove avanture definitivno uništen, na oči Količina mržnje u njemu, želja da ispuni svoju osvetu, mu nije likova i čitaoca. Resurekcija nemoguća. Ludi naučnik je stigao dopustila ni da smrću nađe mir. Naprotiv, njegova strast dolazi do samog vrha svojih potencijala i svaki mogući nastavak je unapred osuđen na propast. Niko nije lud da se prihvati takvog do toga da izgradi svoj novi svet, šahovsku ploču po kojoj on posla. Boselli je šesnaest godina posle avanture sa Akronijani- pokreće figure. Takva uloga, već spomenut motiv osvete, kontriranje Manituovoj volji (tj. savetima), odbijanje shvatanja samog lika Manitua, destrukcija svega što je Dobro, zlo radi zla, ambicija osvajanja svemira i uništenja Zemlje, sujetna ambicija stvaranja zvezde Hellingen od uništene Zemlje, pilotiranje rajskim svemirskim brodom (Manituovim carstvom), moći date od Manitua koje koristi u lične dijabolične svrhe, uloga tvorca sveta koja je slika i prilika Pakla...svi ovi detalji od njega prave sliku i priliku samog Nečastivog, Satanu Zagorovog serijala ili njegovu desnu ruku, a njegov Darkwood postaje sami Pakao. Sam Sclavi nas okreće u tom smeru Hellingenovom izjavom: „A što se samog pakla tiče, zar nisi već shvatio da je ovo Pakao?“ Valja napomenuti i samu scenu u Rakumovoj pećini u brdu Naatani, gde je trebalo biti finale Hellingenovog dijaboličnog plana i vrhunac osvete. Naime, čitav njegov plan je išao do te tačke, a tu imamo goli dokaz da Zagorova smrt nije njegova ambicija. Tu je pažljivi čitaoc već mogao da nasluti kompletan Sclavijev koncept, samo da nema navike da se Zagorove avanture čitaju iz cuga.


Plan je u početku bio da on sam sebi dokaže, kao i Zagoru, da je njegov um iznad uma jednog primitivnog čoveka („Ne verujem da si ikad čitao „Robinzona Krusoa“. Ustvari, sumnjam da uopšte znaš da čitaš hahahahahahaha...Vidi, vidi, šumski čovek poznaje literaturu!“). Zbog toga nametnuto ludilo cele priče. Imperativ je bio da se jedan stabilni čovek iz šume dovede do lucidnosti kojom je Hellingen uvek bio prozivan. Ispunjenje tog plana bi za Hellingena značilo stopostotni trijumf, a saznanje da je on uzročnik svega toga, malo pre nego će da ga dokrajči, bi bila jagoda na šlagu za tortu. Potvrdu toga imamo u nagloj promeni situacije nakon Zagorove izjave, i potvrde da se izborio protiv „Ah-eh-naja“, situacija se naglo menja: Zagor:„ Ne! Sve ovo je samo još jedna iluzija! Nećeš uspeti da me prevariš!“ Hellingen (zamišljeno):„Iluzija? Možda, a možda i ne...“ Tu se u Hellingenu rađa osećaj neispunjenja čina osvete. mogao je jednostavno „da ga zgnječi kao mrava hahahaha“ ali to nije bilo to. Ludilo nije uspelo, ali je mnogo sočnije da jednostavno sruši sve u Zagorovom svetu-mir u Darkwoodu, prijatelje, ambicije, snove...U tom trenutku se Hellingen uzdiže do modela Nečastivog i počeo je zaista da pomera sve figure po svojoj ploči. Dovodi Čika, Perija i indijance u pećini, dopuštaju da ga „ubiju“ da bi Zagor odahnuo i mogao što lakše da živi po starčevom novom scenariju napisanom i vođenom iz senke. Budući da je sve vezano za Hellingena počelo sa osvetom, moralo je upravo da se završi sa opraštanjem od strane Zagora (simbola svega što je Dobro) i njegovim pokajanjem. Pokajanje njegovu dušu vodi prema svetlu, prema Tvorcu, a njegove poslednje reči, naočigled obične, u sebi sadrže mnogo simbolike „Addio“ ( zbogom ) je izvedenica sačinjena od predloga A (KA) i DIO (BOG) što nam što je moguće jasnije govori da je Div Zla našao svoj put ka prosvetljenju...više nije izgovoreno „tiho“.

Sclavijevi univerzumi "Znajte da postoji onoliko svetova koliko i umova." "Ali, koji svet je naš?"

,

Zaista, u kom svetu počinje ova priča, a u kom se završava? Koliko je moguće dešifrovati hladne glave ono šta nam Sclavi nudi, a da se u nama kao analizatorima ne javi makar mrvica sumnje po pitanju naših teza? Odavno se on pokazao majstorom izazivanja vrtoglavice kako likova o kojima piše tako i čitaoca. O njegovoj genijalnosti je najbolje da ništa i ne pričam, jer se time gubi smisao analize, ali moram makar ovako da je spomenem.


Van tog flashbacka je prava zbrka, vrteška Sclavijevih univerzuma (ili svetova, zavisi kako nam je lakše da ih tumačimo). Suština je u tome da je svaki čovek tvorac svog sveta i da svaki čovek stvari oko sebe vidi na svoj način i da ih na svoj način tumači. Dakle, cela ova priča zapravo nije priča o Zagoru nego upravo o Hellingenu, pošto je sve ovo o čemu smo pričali njegova lična iluzija i igraonica. Zbrka nastaje zato što je i Zagorov svet čista fikcija, upravo kao i Hellingenov, a ovde se ta dva sveta ukrštaju i tu nastaje sveopšte ludilo („Svet iluzija“) gde se konkretno i apstraktno ne razlikuju, gde je iluzija iluzija ili obična projekcija, gde snovi nanose rane a nemoguće postaje realnost. „Budi oprezan, Duše sa sekirom, jer se od sada može svašta desiti. Svašta! “, najavljuje Sclavi. U svoj toj zbrci, u temeljima Hellingenovog sveta, bili smo svedoci Zagorovog ličnog projektovanja svoje stvarnosti, kada se kretao „Lavirintima Ah-eh-naja“. Iako je taj „lavirint“ rezultat učinka Akotovih droga, on nam pokazuje koliko lična stvarnost individue može da postane opipljivom, pa makar ona bila i u samim snovima/košmarima. Ovde snovi i čovekova lična stvarnost postaju jedno. Takođe, Sclavi nas upućuje na samu prirodu ljudskog uma-ono je zapetljan i uzak lavirint u čijim tunelima se kriju najstrašnija bića rođena iz ljudskih strahova, a samom čoveku su tuneli njegovog uma tesni, neprohodni i mračni. Zbog zbrke u košmarima sopstvenog Lavirinta, kad se prva stvarnost meša sa novom još strašnijom, poljuljani Zagorov um pokušava da shvati razliku između snova i jave, i tu ne uspeva. Čak ni mi, hladni posmatrači, nismo u stanju da mu na to damo odgovor. Sve ovo što je Sclavi servirao ima puno odgovora, neki su očigledni i nema potrebe čak i da se spomenu, a za neke se moramo posebno oznojiti. A kako Sclavi ima običaj da sve završava pod znakom pitanja, zagonetke oko ove priče i dalje ostaju. Na primer, ako je u Hellingenov svet dovučen samo Zagor, a ako su Čiko, Peri, Tonka, Ikarovo pero, Forbes, Šalak i svi ostali samo Hellingenove figure koje su Zagorovim

"Ako pričin usprkos tome ipak dolazi na vidjelo, a njegovo pojavljivanje niti je skromno po značenju (= egzaltacija i podizanje Demona na tron), niti kratkog vijeka po trajanju (= fenomen Demon traje više od desetljeća, non-stop u žiži i na dnevnom redu), jer od Sclavija naovamo i djoletovskomcnovsko-porobijanske linije curunovski amenovan (amenbog-kraj), ova iluzija razdvoja znanja (Djole-Mcn-PorobijaFibra elite strip znanja) od bitka (Zagor kao kost u grlu i najvitalniji element strip scene) unekoliko dominira filozofijskim i kasnije posebno znanstvenim misšljenjem (što je Porobija-Mcn-Markos nego "znanstveno" mišljenje stripa), onda ova pojava pričina mora da ima od svega, što na bilo koji način bivstvuje, oprečni način postojanja. I doista, za pričin ne preostaje nikakav način bivstvovanja, niti onaj bitka itd. - ako se pričin ipak pojavljuje (a pojavljuje se kako svjedočimo), onda on NEMA i NE MOŽE IMATI nikakvog bivstvovanja, može se naprotiv samo - PRIČINJATI. ... ne samo da nije problem rješiv unutar istog mišljenja (znanstvenog stripovskog pa ni u inačicama preokretanja i redefiniranja ovog načina mišljenja), nego je s obzirom na iluzijski karakter ove razdvojenosti (znanja od bitka), u načelu JEDAN IZMIŠLJENI PROBLEM, Scheinproblem kat'exohen, jer njegova problematika uopće nema bitka, već se samo pričinja."Sclavi nam je otvorio oči i sasuo nam Istinu u lice, a pravi se trik sastoji u tome da smo - mi to već sve ionako znali! Mi na jednoj, onoj banano-doslovnoj razini ZNAMO da ne postoji Zagor, da nije Gospodar darkwooda, da nije nepogrešiv i da nismo takvog čovjeka sreli u susjedstvu kako to želi Porobija. Drugim riječima, Sclavi nas je isprepadao, uhvatio na blef i pojasnio nam ono što ionako znamo.


povratkom u svoj svet vraćeni živi i zdravi (ustvari, gde su ga jednostavno čekali.), kakav je status likova Akota i Makuatija? Ako svaki od gore navedenih ima svoje ja u svakom svetu/ dimenziji/univerzumu kako to da su ova dvojica prikazana bićima koji su univerzalni, tj. nemaju svoje dvojnike? Akoto se žrtvuje za Zagora i staje rame uz rame sa Manituom. Makuati vraća Zagora u život (bukvalno, reklo bi se) i verovatno je tim vaskravanjem Manituu platio životom. Žrtva, dakle. Ali to ne daje odgovore na naše pitanje.

talno različitim dimenzijama) moram napomenuti da, pošto svaki pojedinac tvori univerzum sam za sebe, da svaki od tih univerzuma po Sclaviju ima zajednički temelj, a da su razlike između samo subjektivne nijanse. To su paralelni svetovi u kojima je sled događaja isti šta god se u kojem dešavalo. Zagorov lični svet je za Zagora stao kad je ovaj bio van njega, no kad se vratio čekalo ga je sve isto kao i u Hellingenovom – otišao je u logor Mohawka, Baron Ikarovo pero je konstruisao UFO1, Zagor se upoznao sa kapetanom Forbesom...ma zbrka je samo pokušati bilo šta od ovoga analiJa mogu samo da naslutim, budući da su obojica vračevi (oni zirati. Hellingen je samo malo poljuljao harmoniju između tih koji su u stalnom kontaktu sa Manituom tj. Tvorcem) a to je univerzuma i zbog toga mu je Kiki Manitu dao napraviti njegov opet moje lično gledanje na stvari, nikako odgovor. sopstveni, izolovan, gde je neće totalno poremetiti. A opet, i Ako uzmemo da je Tvorac jedan jedini (kako god ga ko zvao) tako izolovan svet je doneo mnoge promene u ostalima. Od onda su njegovi glasnici (vračevi, sveštenici) takođe jedni i uni- Zagora je napravio ratnika u ime Manitua, a koštao je života verzalni, a njihovi hramovi (vračeva koliba, Akotova pećina) su dvojice vračeva. No, ko može reći da je upravo tako nešto Sclauniverzalni svet nezavistan i odvojen od raznolikosti miliona vi hteo da kaže? svetova. Oni dakle delaju kao i Tvorac u svim svetovima i zbog Zaključak je međutim jedan jedini. Tiziano Sclavi nam je dao toga njihova žrtva za pojedinca ima veliku vrednost (Kiki Majedinstvenu priču u Zagorovom serijalu, prostora da u njoj nitu: „Tebi sam Zagore dopustio da me vidiš čak dva puta. učestvujemo svojom sopstvenom maštom i materijal da svako Treći će verovatno biti poslednji“). Da ne bi ovim nastala još od nas napiše svoju sopstvenu analizu. Hvala, Sclavi. veća zbrka (ma nemoj! kako to misliš da jedna osoba dela to-

Delovi prepiske sa foruma www.stripovi.com, topic „Razotkrivanje mita: Demoni ludila


Sclavi u Demonu ludila najprije dekonstruira Zagora kao junaka verovati idealima, iako Dobro ne pobeđuje uvek. većeg od života, dekonstrzira njegov svijet i mit o njemu, baca ga u blato da bi taj mit i taj svijet rekonstruirao ali s ponešto Zato je valjda i ova priča toliko velika. Funkcioniše na više niizmijenjenim postavkama i na način da on postaje još većim od voa, u Zagorovom svetu i mitologiji, ali i kao one shot izdanje. života, da izlazi kao pobjednik i onkraj stvarnosti (tj. By manhunter "stvarnosti") i da je nakon svega smosvjesniji i snažniji. Pročitao ponovo Demone ludila. Što reći? Zagor je strip kojim sam naučio čitati i iako mi je pao sa top liste ostao mi je drag Mislim da nije riječ o tome da on n(ij)e voli(o) Zagora, nego o na svoj način. Demoni ludila su epizoda koja se po mnogo tome da ga (je) želi(o) oplemeniti, napraviti još ljudskijim a čemu izdvaja od ostalih priča. onda i još herojskijim. Što je Zagor više čovjek, što je svjesniji svojih slabosti i svoje ranjivosti, u cjelini svoje ljudskosti, to je i Ne bih rekao da je ovo savršen strip, a možda nije ni najbolja veći junak jer uspijeva pobijediti ne samo tako dijabolične pro- Zagorova. tivnike kakvi su Hellingen i Wendigo, nego i svoju ljudsku stranu odnosno njezina negativna obilježja poput nesigurnosti i sumnji u samog sebe.

Ali je na neki način vrhunac Zagorove mitologije. Propitivanje Zagorove svrhe, i njeno reafirmiranje na kraju. Sviđa mi se taj spoj indijanske mitologije i SF-a/horora. Mislim, ima i inače Pretpostavljam da je Sclavi ovom pričom želio otvoriti vratašca toga u Zagoru, ali malo kad je to napravljeno tako dobro. U za moguće proširivanje Zagorova univerzuma i barem dijelom usporedbi sa ovom pričom, 95 % ostalih Zagora se mogu sakriti kretanje u drugačijem smjeru, ali tada tim putem nije imao tko u mišju rupu. nastaviti, a moguće da se nije ni željelo ići. Inače nisam neki ljubitelj Sclavija, i ne volim Dylana Doga. By PijaniPatak

Sclavi nam je kroz sve snove i paralelne svetove u Divovima u stvari pokazao Zagorovu realnost. To jest, ovu našu, pravu realnost. Pokazao nam je da se od mita i legendi ne živi. Zato u stripu sve vrvi od arhineprijatelja i isto takvih prijatelja, Indijanske, a i one Zagorove mitologije, prevare i prijateljstva, međuljudskih i onih unutrašnjih sukoba. U toj jednoj priči su sublimirane sve predhodne, kao i priče koje će slediti. I šta danas znamo? Indijanci su gotovo istrebljeni, suživot belih i crvenih ljudi nikada nije bio moguć. Zagorova vladavina i njegovo carstvo su zasnovani na laži. Zagor nije besmrtan, nije sin Manitua. Štaviše, on predstavlja ono što sledi: beli čovek koji gospodari Indijancima. Na samom kraju nam Sclavi ipak kaže da je možda ipak bolje

Možda zbog nihilizma. Ova epizoda je možda jedini Zagor gdje se dotiče taj nihilizam, ali na kraju ga se i prevladava. Zagor je ostao borac za pravdu unatoč tome što ga je Helingen doveo na rub ludila. Makar u paralelnom svijetu. Dobro prevladava zlo, i to ne smrću Helingena, već Helingenovim prihvaćanjem vlastite sudbine i činjenice da je sam kriv za svoju nesreću. U svakom slučaju, ova epizoda je najbolja. Definitivno. Ali je i potpuno drugačija od ostalih. Tako da je pitanje je li ovo vrhunac Zagora, ili jedan uljez, jedna bizarna genijalna priča koja se našla u moru prosječnih epizoda. Teško mi je na to dati odgovor. By Zoroasterixx


Kroz citav serijal imamo tu borbu duhovno vs naucno/ materijalno. U samim Divovima imamo istu sitiaciju- Hellingenova tehnologija vs Akotova mudrost, indijanski drevni obicaji i tradicije. Zagor koji predstavlja dva naroda ( bijelac u kostimu indijanca ) i dva razlicita pogleda na svijet ( duhovni i naucni-progres ) se konacno nasao u situaciji da bira izmedju dva puta. Ta dva svijeta su konacno dosli do erupcije. Kroz njegov odabir dobili smo konacnu potvrdu Zagorove pravednosti i njegove vjecite vodilje na strani slabih i potlacenih, cak i pod cijenu razilazenja sa prijateljima. Ako su nam u nekim pricama isle na zivce Zagorovi postupci kada je u pitanje nevjerovanje u indijanske legenede i mitove, a isto tako i cesto stajanje na stranu bijelaca, ovom pricom smo dobili sve ono sto smo prizeljkivali tokom tih nerviranja. Imali smo Zagora koji stalno nesto spekulise, pazi, racuna, balansira izmedju dvije strane, da razmislja, blagovremeno djeluje i sl. Ovdje smo konacno dobili onu- Odluci se! Ako nisi sa nama, onda si protiv nas. Dobili smo jos jednu bitku u Zagorovoj glavi- balansiranje/ vs. razmisljanje/blagovremeno djeloNjegove priče imaju on average više humora nego u bilo kojeg vanje. Vise nije bilo mogucnosti da se kombinuju ove navede- drugog scenarista. ne stvari, vec samo da se odabere samo jedna- ona prava. Sclavijev humor na Zagoru je očajan, koliko god ja obožavao "Da, Zagor je pobijedio... Ali ne snagom, vec glavom... i Grouchove viceve u DD-u (serijalu kojega također ne podnosrcem." sim, iz više razloga). Mislim, pazi samo Horror Chica i tamošnji djetinjasti humor. A u Divovima svaka komična scena s Chicom Ako gledamo period Zlatne Serije, imamo dva prelomna treje katastrofa, toliko neduhovito da boli, i to je najveća mana te nutka u Zagorovom svijetu- gubitak roditelje i njegova osveta, i epizode po meni (nisam dugo čitao pa možda pretjerujem u spoznaja da se citav njegov svijet/trud moze srustiti i da ce biti detaljima). u iskusenju da odluci na koju ce stranu stati. Ocev grijeh nije nikad oprao tako sto je u Darkwoodu bila har- E da, i u Horror Chicu je Chica isto tako postavio na pedestijal monija izmedju bijelaca i indijanaca uz pomoc njega ( rezultat kao heroja i slavio ga (kad ga čudovišta slave kao heroja), Zagorove rane i vjecne griznje savjesti za ucinjeno ), vec upra- međutim tada se ispostavi da je sve bio san (stvarno originalvo postupkom kada je stao rame uz rame sa indijancima kojeg no, nema šta), isto kao što u Divovima na kraju se ispostavi da je odabrao u Divovima. ništa nije bilo stvarno, makar je Zagi trijumfirao na kraju Zagor je konacno vidio kako je biti u kozi Salomona Kinskog (dobro, odigralo se u drugom svijetu, slično). U oba stripa Sclanakon sto je vidio odmazdu nad indijanskim naseljima. vi slavi (heh) Zagora odnosno Chica, ali onda se ispostavi da su njihovi uspjesi bili varka, jer Zagor nije ni bio na ovom svijetu a "Sada si se i sam uvjerio da tvoj san o miru nije bio nista drugo Chico je sve sanjao. do san.... I da je indijanski narod zaista zaesila velika nesreca.. Tako se Zagor Te-Nej odrekao boje svoje koze i sopstvenog BTW: Zanimljiva pojedinost. Nolittina predzadnja epizoda je naroda, a Manitu ga je primio za podanika upravljajuci njego- Hellingen, zadnja je Chico specijal. Kod Sclavija isto tako, samo vim postupcima." se njegovi Hellingen i Chico nastavljaju na Nolittinog. By aved

Sclavi je u Divovima više iskazao ljubav nego mržnju prema Zagoru (no homo) - uzdigao je na najherojskiji nivo u povijesti serijala i niti jedna epizoda prije ili poslije nije pokazala Zagora u tako trijumfalnom svjetlu (osim Vještice, zbog drugih razloga ).Castelli se očito sprdao sa Zagorom tu i tamo, zato mi je on uostalom i najbolji scenarist koji je radio na Zagoru.

By Opti


Zaključci su zaista logični i iznenađujuće jednostavni, ono što bi se reklo "jasni i odjeliti". Znači, Sclavi je odbacio nolittanski darkvud i stvorio svoju verziju koja više odgovara njegovom svjetonazoru. Na kraju, budući da se serijal trebao nastavit, sve je vratio na početak tj. pustio nas je da (po njegovom) mišljenju ostanemo u eskapizmu. Sad se postavlja pitanje: čiji je svijet stvarniji, Sclavijev ili Nolittin, odnosno Porobijin/mcn-ov/Djoletov ili stinkyjev? "Sukob" je na fundamentalnoj razini - koje vrijednosti treba živjeti... Prije par stranica sam napisao: "nije li Manitu preveslao i samog Zagora da bi spasio Hellingena?", ustvari, Manitu (Sclavi) je preveslao i jednog i drugog da bi im (nama) pokazao da su oboje u krivu, a on u pravu. Ja se sada pitam, ako je Sclavi toliko malodušan i skeptičan (suštinski pogrešan), kako je zaključak svega: oproštenje (Zagorovo), mir (Hellingenov kraj) i ljubav (Akotova žrtva)? By solar

Osvrnut ću se najprije na dojmove koje je ta epizoda ostavila na mene u trenutku izlaženja u ZS. Do tog trenutka u top 10 najepizoda Zagora bile su mi (ne nužno tim redoslijedom): Zagorova odiseja (ZS 279 i 280/SP 2 i 3), Krojač/Tkač (ZS 680-684), Akronijanci (ZS 583-588), Kandrax v2 (ZS 828-830), Nepoznati svijet (ZS 796-798), Vampir v2 (u biti za nas v1 jer ZS nije objavila prvu pojavu; ZS 611-613), Horde zla (ZS 639-641), Kandrax v1 (ZS 381-383), Supermike v2 (ZS 752,753,760,761) i Jednooki Jack v2 (ZS 703-705) [uočljiva je dominacija Ferrija, uz dvije iznimke ]. Dakako, ima još sjajnih epizoda (poogotovo u razdoblju ZS na 700 i 800), ali eto, ove su meni bile najupečatljivije. Sve do tog dana kad sam uzeo na kiosku ZS 941. Već onaj detalj s jelenom koji govori nagovijestio je nešto što do tada u Zagorovom svijetu nije baš viđano. Mieteriozno pismo puk. Perryja to je dodatno pojačalo, a pravi show slijedi na brdu

Naatani. Rekoh već tada sam sebi - ovo će morati biti opaka epizoda. Ali ono što je kasnije slijedilo nisam mogao ni sanjati. Sav taj kolaž transformacija sna u javu i obrnuto, paralelni svjetovi, šokantni događaji (pogibija Ikarova pera, Chico puca u Zagora, tragedija Darkwooda, Akotova smrt i sve ono po čemu su Demoni poznati), sve to ostavilo je jedinstven dojam i stav - ovo je najbolja epizoda Zagora ikad objavljena. Još neviđen scenarij, a Ferri naprosto briljira. Ipak, određeni šok (koji i danas pamtim) sam doživio pri izlasku ZS 942. Prvo što sam zamijetio jest ona karikatura od naslovnice (i to još reprint viđen na ZS 815). Kakva priča a oni ubace takvu naslovnu. I onda na str. 96, čitam zadnju sliku i dolje vidim - KRAJ. Okrenem zadnju koricu, najava za Marka. WTF??? Srećom, bio je to tek jedan od brojnih sadističkih poteza Dnevnika prema nama čitateljima. Odmah je bilo lakše kad sam na ZS 943 vidio najavu za novi nastavak priče. Ipak, čitajući ZS 944 uočavam da mi nešto tu ne štima. A to je to kastriranje izbacivanjem onih stranica. No unatoč tome Demoni su mi najjača epizoda Zagora ikad. Do tada. Danas, s odmakom od 25 godina (ako se ne varam tad je to i izašlo), nisam više siguran je li to najbolja epizoda Zagora ikad. Osim evolucije od mladića, školarca do čovjeka u godinama (ipak je to kvarat stoljeća ) evoluirao sam i kao čitatelj (kao uostalom i svi mi, inače bismo i danas čitali Mikijeve almanahe ). Pa kad je izašao i Sveti brijeg (ZS 994-996) već tada sam odvagivao je li ova epizoda u rangu Demona. Danas ipak u opću analizu i usporedbu treba uvrstiti i sjajne priče poput Sedam gradova Cibole, priče s Mortimerom, Sjevernoameričku odiseju i još neke (i posljednja pojava Hellingena i Wendiga). U kontekstu navedenog ne mogu se više odrediti prema Demonima kao najepizodi ikad, ali u top 3 najboljih priča kod mene svakako spada. By wolf


Neko rece da je ovo prva epizoda Zagora o kojoj se moze "filozofirati"??? Lijepo bi bilo da nadjete na darkwood-ovom forumu "filozofiju sjekire". Ovo na ovoj temi je lagano stivo za WC u odnosu na taj topik. A, stinky, fino si procijenio da nisam zainteresovan za raspravu na tom nivou, jer na tom topiku ucestvovao nisam, iako sam ga citao, ne vjerujuci da na taj nacin mozete o Zagoru da pricate :) Meni je to skroz nevjerovatno i nepotrebno, ali na kraju krajeva ste uradili dobar posao, ima analiza boljih nego sto je bilo u knjizi interpretacija skolske gimnazijalske lektire. Cak i sada kad poncho i ti kazete kako je Zagor "pobijedio Sklavija na njegovom terenu", meni je to preslobodna interpretacija, iako se nacelno potpuno slazem s vama, a ovo je realno prvi put da smo se slozili (mada, priznajem da dosta puta ra-

kakvim zakljuckom? Cemu ovo vodi prilikom razvoja lika? Ako je bio cilj da se pokaze da je Zagor samo covjek, pa to smo vec 100 puta dobili u serijalu, na mnogo bolje nacine, nego da se glavni lik ubije, zbog par sitnih nedaca u njegovom zivotu. Zagor bi prije izabrao da gerilski ratuje dok ne pogine na bojnom polju, postavka lika ne dozvoljava dogadjaj opisan u demonima, i mislim da to ne moze biti predmet diskusije. 2. Treba se paziti kvaziintelektualnosti. Ljepota moze biti, ali i ne mora, u malim stvarima. Od strane samoprozvane elite Zagor i cijeli Boneli su na stubu srama iz cistog neshvacanja i nerazumijevanja. Pa ne mogu sebi dozvoliti da mi neko podmetne realan zivotni strip o nekoj teskoj zivotnoj situaciji, sa skrabotinom od crteza, i da ga svi kao guske jednoglasno proglasimo masthe-

tujem sa nolitijancima, jer ne shvatam da neko moze voliti Zagora, a ne voliti Nestalog Istrazivaca, ali prihvatio sam da se i to dogadja :) Ne znam zasto, mislio sam da si i ti zadrti ljubitelj iskljucivo starih epizoda, ali ocigledno sam se prevario) Dakle, bez potrebe da iciji stav podupirem, petnaesti put, mozete da nalazite kakve hocete argumente, kad je cinjenicno stanje da je Zagor izveden iz Darkvuda da mu se pokaze da ne prolaze njegovi fazoni, pa je vracen u isti, da se igra do kad hoce, u pravom kvazihepiendovskom maniru uz obaveznu posalicu na kraju. Zalim, ja sam Boselijevac, kod mene to ne moze. Ne sporeci tehnicki kvalitet Divova, ja cu je stavljati u nekakve top epizode, ali da mi ona bude esencijalna, ili, ne daj Boze, poslednja epizoda Zagora, niposto! Kako moze biti poslednja ovakva epizoda? Sa

vusom. Stanite malo. Izadjite na ulicu, naleticete na 10 ljudi sa jos strasnijim zivotnim situacijama, mozete cak i da porazgovarate s njima. Ozbiljna tema ne znaci istovremeno i ozbiljan strip, ili ako hocete umjetnicko djelo. Nije bilo davno kada su se najvece slike zvale "suncokreti" "irisi" ili "zvjezdano nebo", dok danas umjetnik misli da je umjetnik samo kad podmetne nesto sto niko ziv ne moze da skonta sta je. Da se podrobnije i o tome diskutovati, te ima svjetlih primjera na obe strane, ali nadam se da shvatate poentu. Sklavi je pokusao da podmetne, dal' svjesno ili ne, koga briga. stinky jeste u pravu kad kaze da interpretator mora pricati o namjerama umjetnika, ko ista umjetnika i pita u svemu tome?

By Elderane84


:"Krug života je izgubio svoj centar." Nemoguće je ukratko sažeti broj stvari koje je Sclavi rekao sa ovom pričom. Dao nam je kraj Zagora. Dao nam je sumrak boga našeg detinjstva. Dao nam je Manitua. Dao nam je oduzimanje dečije nevinosti. A to je samo početak. Ali taj krug koji je izgubio taj centar, to mi je ostavilo najjači utisak. Odmah iza toga ide ludilo sa paralelnim dimenzijama i epskim arhetipovima Zagora i Hellingena, ali taj krug...! U načelu, Zagor je samo imao jedan loš dan. Samo jedan loš dan, i sve što je decenijama zidao u Darkwoodu se raspalo, i našao se u jednom drugačijem, realnijem, surovijem svetu, našem svetu. Samo jedan loš dan (ili mesec, bolje rečeno), kakav nam se svima dešavao, i krug života je ostao bez centra. Zar nam je toliko lako da ostanemo bez naših spiritus moevnsa? Zar je toliko lako da sve ode bestraga, čak i kod Zagora, a kamoli kod nas, običnih smrtnika? Naravno da jeste, i jednom desetogodišnjem klincu koji je navikao na uvek pobedonosnog Zagora ovo bi mogla biti prva naznaka za mračnija vremena koja će ga čekati kada malko poratse i ostavi Zagora u nevinom dobu koje neki nazivaju detinjstvom. Ovo je, što bi rekao mcn, darknajtizacija Zagora, i kao i kod Batmana, osim ličnog, tu je i kolektivno, ai postmoderno.

Šetnja Zagora kroz nekoliko dimenzija/ narativnih pristupa, dok je sve to u stvari priča matorog vrača svojim unucima, uvođenje blatantnog postmodernizma i lavirinta priča u Zagora, raspravljanje o samom smislu postojanja tokom jedne mega epopeje na 500 i kusur strana je nešto čemu svi ostali stripovi mogu da teže, ali retko da dostignu. Sclavi nam kroz večni sukob Zagora i Hellingena priča o prirodi dobra i zla, o prirodi Boga maskiranog u malog indijanca, o prirodi same priče. Ovo nije jedan od najboljih Zagora ikada, kako kažu neki, ovo je jedan od najboljih stripova ikada, i sve što sledi je beldi surogat, a sve što je prethodilo, ma kako na momente debilno bilo, opravdano je jer je izrodilo ovu priču. Da nismo uz Zagora odrasli ne bi nam Divovi dobra i zla toliko značili, kao što je slučaj i sa Batmanom i Dark Knightom. Ali, Sclavi ide dalje nego što bi Miller ikada usudio, i poređenja nema. Da li je ovoj priči mesto u Zagoru? Jeste, jer svaki Bog ima svoj Sumrak, jer i mi moramo da odrastemo, i Sclavi nam to bolni stavlja do znanja. Sa ovom pričom je Zagor od jeftine kopije Tarzana prešao u legendu. By Djole


















MARVEL

Kapetan Amerika, Iron Man, Hawkeye, Crna Udovica, Hulk, Thor – oni su najmoćniji junaci na Zemlje, jednom riječju - Osvetnici. Ili ako vam je uhu ili oku ugodnije - Avengersi. Avengersi su doživjeli svoj redizajn i renumeraciju krajem 2012. kad je velika većina Marvelovih naslova započela nanovo svoj životni vijek od broja 1. U pitanju je Marvel NOW! inicijativa, no neću baš sad i ovdje u detalje. Za tu svrhu neki drugi tekst u neko drugo vrijeme. Dovoljno je samo da znate da je nakon sveopćeg eventa u Marvel univerzumu – Avengers vs. X-men – franšiza Marvel restartana na prve brojeve i svakoj od njih dodijeljen je novi kreativni tim. Nije to u pitanju potpuni reboot kao kod DC-ja nakon eventa Flashpoint, u pitanju je uglavnom renumeracija i osvježavanje serijala. A serijali se nastavljaju uglavnom gdje su stali. Bismo li mogli to nazvati soft rebootom? Vjerojatno. Avengerse je preuzeo Jonathan Hickman za scenarističkim kormilom, a crtež su preuzeli Jerome Opena (1-3) i Adam Kubert (4-6) . Koliko sam mogao vidjeti dalje, svake tri epizode promijeni se crtački tim. Opena započinje full-time job 2005. sa scenaristom Rickom Remenderom, s kim će uglavnom kolaborirati u daljnjim projektima. Adam Kubert je pak sin legende Joea Kuberta i brat je crtača Andyja Kuberta. Jedan je od traženijih crtača u strip industriji, a radio je podjednako za DC i za Marvel. I jedan i drugi autor su odlični crtači s dobrim osjećajem za estetiku. Hickman započinje serijal s proročanskim riječima koje će postaviti temelje i obuhvaćati dobar dio epizoda koje nadolaze. Zapravo, epizode koje dolaze nije niti moguće pohvatati u potpunosti ukoliko niste pročitali ove uvodne epizode. Sad bi neki rekli, ništa nije nemoguće, mogu ja sve to retroaktivno pohvatati. Naravno da je to moguće, ali ukoliko u sebi nosite stanovitu dozu nerdizma to vas neće svojim intervjuima navodi kako je tema serijala Avengers zadovoljiti! Hickman govori da je sve počeli s dvoje ljudi, život, a srodne serije New Avengers suprotna krajnost – s idejom! smrt. Hickman je u samim najavama za Marvel Now A ta ideja je – da Osvetnici postanu veći – kako bi se pričao kako ima materijala za tri godine epizoda… mogli nositi s nadolazećim prijetnjama planetarnih pa do Ex Nihilo: „We are the Garden. And in this garden, I univerzalnih razmjera. Upamtite početne sekvence, ochoose not to waste life... I choose to transform it. To bistinit će se u sljedećim epizodama. Hickman u change it and give it purpose. “

54


No, ne možeš tek tako promijeniti svoj programski kod koji je savršeno funkcionirao godinama. U prve tri epizode imamo više-manje završetak prvog story-arca, Tim riječima glavni negativac Ex Nihilo opisuje svrhu odnosno sukoba s Vrtlarima. Razrješenje je doslovno svog božanstvenog plana. Ex Nihilo, njegova sestra deus ex machina, baš je nekako upitno kako se baš u blizanka Abyss i robot Aleph (jedan od Vrtlara, Gardeners) podanici su tajanstvenih Graditelja (Builders), arhi- ovom trenutku i baš na ovome mjestu našlo najmoćnije tekata svemira. Oni su obožavajući Majku svemir odlučili biće u svemiru – Captain Universe. krojiti svemir po svojoj mjeri. Mogu stvoriti život, a ako Trejd "Avengers world" sadrži epizode 1-6 nove serije odluče isto ga tako mogu uništiti. Ekipa odlučuje Avengers. Prvi story-arc završava već u trećoj epizodi, no nadograditi Zemljane, genetski ih usavršiti, što je nara- sve je to samo sjeme događaja koji tek dolaze. Ostale vno apsurdno gledajući s aspekta Zemljana. Kao i epizode trejda bave se uglavnom „porijeklom“ likova i slobodne volje kojom se ljudi tako diče. Ex Nihilo tada nastavljaju analizirati specifičnosti genetičkih sondi koje šalje genetičke sonde prema različitima zakučcima je Ex Nihilo poslao na Zemlju. Četvrtom dominira HyperZemlje i ne prolazi puno kadli te sonde počinju pokaziion, petom Smasher, a šestom Captain Universe (uz mavati aktivnost. Svaka od tih sondi različite su namjene i lu pomoć Shang-Chija). Svaki novi broj sadrži rooster drugačije reagiraju. Sedam je lokacija na Zemlji kamo Ex svih trenutačnih članova sastava Osvetnika, a predNihilo spušta "bombe začeća". Kobe u Japanu, Indija, stavljeni su i simbolički na nekoj vrsti dijagrama svaki sa Savage land, Split u Hrvatskoj (pazi-ti-ovo!), Australija, svojim simbolom . Kanada i Norveška. Prema dobrom starom osvetničkom običaju prvo uvijek treba glavom kroz zid, tako da Osvetnici napadaju direktno bazu na Marsu, i naravno, bivaju pobijeđeni, potučeni do temelja i zarobljeni. Njihov vođa Kapetan Amerika biva poslan na Zemlju kao poruka ostalima. No, taj poraz samo je jedan dokaz više koji su čekali i on i Iron man da je vrijeme da prošire svoje redove, i postaju jači. I brojniji! Ex Nihilo: "I am an artist. Each organic delivery system i send hurtling trough space to earth – each origin bomb – contains a communal virus tailor-made to remap the genetic code. Each bomb different – multiple variations for multiple purposes – and each one making you planet better suited for its new future. " Samo ime glavnog negativca Ex Nihilo (lat. "iz ničega", često se povezuje uz koncept stvaranja u teološkom ili flozofskom smislu), istodobno je i simbol njegove moći. On može i zna stvoriti život iz ničega. Ili ga uništiti do temelja. Od ostalih moći tu je nadljudska snaga i ispuštanje žutih zraka iz trećeg oka. To je tek toliko da ima neke superherojske obrambene moći. Prikazan je kao genij, nadahnuti umjetnik s dozom otkačenosti ludog znanstvenika. Pogledajmo samo njegov stav i način govora; podsjeća me najviše na Salvadora Dalija. ;) Konflikt zapravo nastaje iz želje Vrtlara da ispune svoju zadanu misiju, a da ne znaju da je sustav nakon svih ovih godina postao korumpiran. Pokretačka snaga Ex Nihila je život i vidljivo je koliko se raduje kad može umjesto smrti podariti život.


Hyperion dolazi s alternativne Zemlje i praktički je alterego DC-jevog Supermana. Moć dobiva od sunčevog zračenja, a ostale moći su skoro pa identične Supermanovim. Nosi retro kostim s dugim gaćama na odijelu na kojima stoji nuklearni simbol. Njegova priča i priča njegovih "zlih" kompanjona (Squadron Supreme) zapravo je vrlo slobodno i pjesnički ispričana. Bilo mi je puno jasnije kad sam pročitao objašnjenje na wikipediji. Hyperion je posljednji potomak istrijebljenih Eternalsa i on kao dijete stiže na alternativnu zemlju. Poput Supermana, također ga odgoji njegov skrbnik koji mu usadi određeni način razmišljanja. No Hyperion oduvijek sluti da se unutar njega nalaze dva ja. Onaj vanjski, zli Hyperion i onaj skriveni Hyperion dobre duše. Nakon što se dvije Zemlje iz dvije stvarnosti sudarile, Hyperion je izbačen u Prazninu (Void) gdje ga nalazi A.I.M. i zarobljava, sve do trenutka kad ga Avengersi ne oslobode. Iako postoji više verzija Hyperiona kroz Marvelovu povijest, Hickman je odlučio uzeti sasvim novu verziju. Hyperionov skriveni ja oslobađa se kad dolazi u Savage land analizirati efekte genetičke sonde na okoliš. Upoznajemo zle znanstvenike A.I.M. i Savage land.

Captain Universe: "That cycle is broken. The systems are broken. "Avengers World ep. 1-6

Hickmanova namjera, kao i ostalih urednika u Marvela, bila je uvesti nešto novo u Marvelov svemir. Tako on gradi svijet Avengersa od samog početka, proširuje sam tim s nizom novih moćnih superheroja, uvodi nove igrače i elemente koji će držati priču i napajati plodno tlo drugih story-arcova još godinama. U najavama za serijal Hickman daje točniji termin od tri godine. Ideja je jednostavna – Osvetnici moraju postati jači i veći kako bi se uspjeli oduprijeti sve jačim silama koje nadolaze, a one su stvarno univerzalnih razmjera. Kako Ex Nihili i Alephi žele ili usavršiti ili uništiti organske civilizacije, tako se i Osvetnici suočavaju s istim zadatkom. Ili evoluirati ili nestati. To je zapravo temeljna postavka Darwinovog zakona. Iza uništenja Zemlje, pa i sveopćeg uništenja svih paralelnih univerzuma, su pokvareni sustavi uspostavljeni od strane Graditelja, arhitekata svemira. Hickman u priču unosi i lik već spomenutog Captaina Universa (Kapetan Svemir po naški) ili Majke kako je nazivaju Vrtlari. Captain Universe (pretpostavljam da je aseksualno biće, bez obzira što je zovu Majka) je u simbiIsabel Dare oblači odijelo Smashera, Zaštitnik(Guardian) ozi s mladom Tamarom Devoux i čim baci pogled na Vrts planeta Shi'ara. Postaje prvi ljudski Smasher Imperijal- lare uočava da su sustavi pokvareni. ne garde Superzaštitnika nakon uspješne odbijanja invaSavršeniji, veći i jači; evolucija ili nestanak, to su sve nozije. Preuzima palicu Smashera nakon što pronalazi visove paradigme koje karakterizira novi Marvelov početak. kotehnološke cvikse koje je u kukuruzištu ostavio Vril Budući da franšize cvjetaju i na polju stripa i filma, revitaRokk, prvi Smasher, prilikom pada na Zemlju kako bi lizacija je bila uspješna. Marvelov univerzum, barem upozorio X-Mene o opasnosti od Cassandre Nove, paraAvengersi, su postali još veći, prijetnje također veće, a zitskog oblika života s manijom uništavanja svih mutavjerujem da je i industrija propupala nanovo… nata. Izzyn djed Dan Dare, Steveov drug iz rata, daje joj "This is the Avengers world! " kontakt od Avengersa. Najlošija epizoda u cijelom trejdu. Posljednja epizoda bavi se s Captain Universe. On/Ona u simbiotskoj vezi je s Tamarom Devoux, i to nakon 10 godina kome. Osvetnicima je ona i dalje zagonetan lik, a Shang-Chi pokušava raznim mentalnim tehnikama osvijestiti to biće tko ili što je ono, i da ispod te božanske vanjštine postoji čovjek, odnosno žena. Captain Universe uvijek se pojavljuje u vrijeme kriza i uvijek opsjeda nekog domaćina. Domaćin zadržava svoj fizički identitet i osobnost, a Kapetan ga samo transformira u svoj "svemirski kostim". A saznajemo i ime Ex Nihilove kreature – Nightshade. I kad konačno uspijemo dešifrirati tajanstvene glasove kojima se sporazumijeva, Avengersi saznaju za novu, zlokobniju prijetnju Zemlji i univerzumima u cijelosti – Bijeli događaj (the white event)!

56














BONELLI

Kamene kule, koje razdvajaju Imperiju od Zemlje Zmajeva, padaju jedna za drugom. Drevni pečat koji zadržava sile zla u njihovom mračnom svijetu je popustio i sada im je Imperija na dohvat ruke. Čini se da ništa ne može da zaustavi rušilački pohod zlokobnih stvorenja, ali njihov stari neprijatelj mag Alben ne Kada je, pre oko pet godina, Michael neobičan Straczynski preuzeo zadatak da vrati neko vreme mrtvog (aha, "mrtvog") boga groma, čitaoci su misli tako i okuplja oko J.sebe tim. dobili Thora koji se u mnogome razlikovao od onog tradicionalnog. Thora su, po završetku story arca Avengers Disassembled, nakon Ali, da Ragnaroka li će oni moći da spasu Imperiju? u kome je uništen Asgard, smatrali mrtvim. Ragnarok je, u Marvel univerzumu, Roy Thomas još krajem 70-ih/početkom 80-ih predstavio kao cikličnu pojavu (Ragnarok/The Eternals Saga - te epizode objavljene su i u našoj Stripoteci), a Michael Avon Oeming završio je, više od tri decenije nakon toga, jednu eru Thora upravo Ragnarokom, ali na takav način da, kada serijal jednom bude ponovo pokrenut, Asgardijanci tada budu oslobođeni od pretnje da se sumrak bogova ponovi. Straczynskijev run oduševio je mnoge čitaoce, kao i kritiku, a jedan od razloga zbog kojih je bio tako dobar je taj što je JMS u početku Piše: King Warrior imao relativno odrešene ruke glede razvoja priče, jer njegov Thor duže od godinu dana nije imao dodirnih tačaka sa aktuelnim crossoverima. Međutim, kada je postalo nemoguće držati ga samostalno, jer se približavo Siege, direktno povezan baš sa Thorom (recimo, Civil War najviše je uticao na Kapetana Ameriku, a Secret Invasion na Iron Mana), JMS je napustio rad na serijalu ostavivši neke stvari nedorečenim (iako se na njegovu priču sasvim solidno nadovezao Kieron Gillen), napustivši istovremeno i Marvel. Iz Straczynskijevog runa možemo izdvojiti više momenata koji bi mogli da stoje među najboljim stripskim - njegov okršaj sa Iron Manom u uraganom Katrina opustošenom Nju Orleansu, ili trenutak u kome razgovara sa duhom Stevea Rogersa i dr. - ali neka to ipak bude onaj koji je odmah kupio čitaoce: Asgard na području Oklahome. Pardon, Asgard iznad Oklahome! Lik koji dugo nije bio viđen, Thorov alter ego na zemlji, dr. Donald Blake, kod JMS-a dobio je značajan prostor. On najpre iznajmljuje smeštaj u gradiću Brokstonu u Oklahomi, čiji će malobrojni žitelji uskoro doživeti nešto o čemu nisu mogli ni da sanjaju. Jedan udarac štapom o zemlju - i eto ga Thor, a on misli kako je to mesto idealno da baš tu iznova podigne Asgard i sa svojim narodom započne novu eru... Ovaj trenutak, koliko epski, toliko je i - prožet humorom! JMS ne pušta čitaoce da se dugo dive Thorovom podvigu, jer namah dolazi policija da ga upozori kako je to nelegalna gradnja... A pošto Gromovnik nikada nije bio od onih koji previše razmišljaju, na konstataciju da ne sme da gradi na tom zemljištu - odlučuje da skloni Asgard... Čitavih 20-ak metara u vis Još jednom potom JMS ne dozvoljava čitaocima da predugo drže dah zaustavljenim, jer pristiže čova koji traži da mu Thor isplati novac za zemljište koje je preuzeo... Kasnije će stanovnici Brokstona postaviti poštansko sanduče podno lebdećeg Asgarda, itd. Bogovi među ljudima, ali i bogovi pored ljudi; ljubav između jedne boginje i (ne)običnog smrtnika, Loki u telu žene, Thorov deda, Bor, u današnjem vremenu, te jedna dugo spremana zavera i još mnogo šta u ovom sada već klasičnom runu... Ako već niste čitali, ovo je idealno štivo za leto!

Piše: Andrija Mihajlović

63


Ograničenja postoje samo u našim umovima. Ako koristimo maštu, otvaramo si svijet beskonačnih mogućnosti.

težak na takvim stvarima, promjenama bilo kakve vrste. No izgleda da je ideja sa objavljivanjem ove priče urodila plodom, pogotovo ako s Avanturističke priče su uvijek bile posebno omiljene kod svih naroda, današnje tačke gledišta znamo da je Dragonero postao mjesečni tako je bilo vijekovima. Vilenjaci, čarobnjaci, vještice, zagonetni patuljci serijal sa sasvim solidnom prodajom. i zmajevi, sve su to česti sastojci fantastičnih avantura iz doba kada Najveći problem, ukoliko se uopšte može nazvati problemom, ovog nisu postojali televizor i internet. Tako je bilo i u vrijeme kada je tv stripa je ograničen broj stranica. Iako se priča prostire na skoro trista zavladao svijetom, za kratko je vrijeme čudesni aparat postao glavna stranica, to u ovom slučaju ne izgleda kao da je dovoljno. Autori su se potrudili da nam prikažu cijeli novi svijet, čak i u stripu nailazimo zanimacija i hobi. I tada su filmovi o herojima u “sandalama” bili na više mapa koje nam malo bolje dočaravaju gdje se šta nalazi. među najomiljenijima, ljudi nisu izgubili interesovanje za takvim Dakle, od samog početka imamo osjećaj da je pred nama nešto veliko, vrstama priča. Tek negdje tamo sedemdesetih godina situacija počinje nešto što ima potencijala da se više istraži od onoga što nam može da pruži jedna priča sa nekoliko stotina stranica. Taj nedostatak da se mijenja, ovaj žanr gubi na popularnosti i njegovo mjesto zauzimaju priče nešto drugačijeg karaktera. Naučna fantastika i horror prostora prati cijeli strip, jednostavno ima dosta više da nam se prikaže nego što to priča dozvoljava. Svako malo imamo osjećaj da tu filmovi sve više uživaju popularnost čitatelja knjiga i ljubitelja filmova, nešto nedostaje, prije svega dijelovi koji kao da su preskočeni, tek od Stephena Kinga pa do Star Warsa, sve vuče na to da su toliko da se ne bi prešla zadata norma od broja stranica. Zbog tog avantursitičke drevne priče zaboravljeni žanr koji više nikoga ne problema radnja gubi na tečnosti, događaji izgledaju kao da su interesuje. Sve to postaje drugačije od kada je početkom ovog vijeka ubrzani i prelazi se iz jedne avanture u drugu, previše brzo i nedorečeno. Zaista je tako da je na više mjesta bilo napetih i startovano sa ekranizacijom Gospodara prstenova, trilogijom koja je zanimljivih situacija, ali uz ovaj brzi tok radnje nije bilo moguće širom svijeta našla svoje fanove i osvojila mnogobrojne nagrade u utonuti u ovaj strip više nego što je to slučaj. Sama ova priča bi svijetu filma. Naravno da su i drugi mediji pokušali da prate trend i mnogo bolje izgledala da je imala nekoliko stranica više, ali sada to da se ogrebu od dijela kolača, tu nije ni strip izuzetak. BD produkcija više nije moguće ispraviti. Kako god, sada je Dragonero postao serijal, je uvijek bila poznata po ovoj vrsti stripa, ali sada je izgledalo kao da pa ostaje nada da će autori imati dovoljno prostora da nam bolje i opširnije prikažu ovaj zanimljivi svijet iz mašte. su još više dodali gas, pa su masovno producirali stripove sa ovom temom. Jedino je SBE izgleda, kao po običaju, ostao odsječen od svijeta, pa su i dalje išli svojim pravcem ne osvrčući se šta je trenutni trend. Tako je izgledalo barem na prvi pogled, međutim, ovoga puta su se čelnici ipak odlučili da i oni ugrabe dio kolača, tako su stvorili jednu priču koja je u mnogo čemu slična Gospodaru prstenova. Ovdje se odmah moramo distancirati od bilo kakve tvrdnje da je Dragonero jeftina kopija pomenutog djela, iako ima dosta podudarnosti, ipak su autori ostavili na priči svoj vlastiti pečat i učinili su ovaj strip originalnim, koliko je god to bilo moguće u jednoj ovakvoj situaciji. Ono što je najvažnije je da je ovaj strip bio pravo osvježenje za izdavačku kuću SBE, a i sami znamo koliko je pokojni Sergio bio

Jan je najvažniji lik, glavni glumac u koga su uperena sva svijetla. Ubica zmajeva ima iza sebe veliko vojničko iskustvo kao pripadnik redova carske vojske kome je bila namjenjena blistava karijera. Iz razloga koji nisu baš sasvim jasni, Jan napušta zvaničnu vojsku kako bi postao izviđač i bavio se obavještajnim misijama na teritoriji Carstva i izvan njega, isključivo u pratnji svog velikog prijatelja Gmora, orka. Upravo zbog takvog posla, koji ga dovodi u dodir sa različitim rasama i kulturama, Jan je duhovno otvoren i pun poštovanja prema svim etničkim grupama i religijama. Siguran je u sebe, a ta sigurnost proističe iz iskustva. On je hrabar, ali ne i nepromišljen, i ono što ga posebno krasi jeste uravnoteženost koja je rezultat vojničke obuke i čvrste discipline. Jan živi u svojoj kući na vrhu stjenovite planine koja ima pogled na more, u blizini grada Soliana, gdje takođe obavlja dužnost kapetana gradske policije i odakle kreće u svoje misije. Jan nema stalnu pratilju i , kada je u Solianu, žene iz grada se utrkuju da mu sređuju kuću i spremaju ukusna jela. Njegova jedina slaba tačka je njegova sestra Mirva, kao što je to i prikazano u ovoj velikoj avanturi. Među njima postoji iskrena ljubav, ali takođe


imaju i veoma različita mišljenja po mnogim pitanjima i nijedno od jući tehnologiju. Mirva nije bilo kakav Tehnokrata, ona ne provodi njih nije spremno popustiti. vrijeme baveći se tehnološkim istraživanjima u bučnim carskim Gmor je jedan neobičan ork. Živi u civilizovanom svijetu, u društvu radionicama, već kao jedna od malobrojnih ratnica, obučenih speciljudskog bića, glavnog lika Jana. U ovoj priči nije objašnjeno zašto jalnih agenata carstva, odlazi u misije tamo gdje je to neophodno. Mirva je između ostalog i Janova sestra, i premda se uopšte ne je napustio svoj svijet, iako je u jednom od flešbekova prikazan slaže sa bratom, njihova međusobna privrženost igra veoma važnu njegov prvi susret sa prijateljem ratnikom. Između ostalog, on je ulogu u stripu u toj mjeri da u više navrata dovodi pitanje čitavu „kućni ork“, voli da priprema ukusna jela, „učenjak“ je, obožava da čita i zato su mu potrebne male naočare koje mu daju neprim- misiju. Jan je, s druge strane, pretjerano zaštitnički nastrojen prema jeren izgled intelektualca. Osim toga, on zajedno sa Janom obavlja sestri, što ona ne odobrava. Mirva je moderna , nezavisna žena, dužnost vojnog obavještajca prema zvaničnom nalogu carskih vlasti. veoma snažnog karaktera. Vješta je u korišćenju ratničkih tehnika i To je maltene skrnavljenje klasičnih priča o orcima, po kojima su vatrenog oružja, koje apsolutno pogubno djeluje na neprijatelje. oni zli i zakleti neprijatelji čovjeka. Što se svega ostalog tiče, on u Takođe, posjeduje i diplomatske sposobnosti i, iako je još uvijek mlada, često uspijeva da i održi čarobnjaka Albena prisebnim, štiteći potpunosti izgleda kao pravi ork. Veliki je i krupan, nezgrapan i tako svoju nezavisnost i braneći interese kaste Tehnokrata. sirov, često izaziva kavgu i ulazi u borbu sa iskrenom strašću, pokazujući da je neustrašivi ratnik. Kao i Elf Sera, Gmor je lik koji je sticajem okolnosti osuđen da živi sam, odvojen od sebi bližnjih i omražen od ljudi koji teško podnose njegovo prisustvo. Odnos između njega i Jana je dugotrajan i neraskidiv. Oni se poznaju od djetinjstva, ali razlog koji ih tako čvrsto povezuje ostaje nepoznat, kao što je i nerazjašnjeno zašto je Gmor zauvijek napustio svoj svijet. Alben ima ulogu Gandalfa u ovoj priči. Interesantan je podatak da je on bio posljednji lik koji je uključen u ovu priču. U prvobitnoj verziji Vileti i Enoh nisu predideli čarobnjaka, možda zato što je ideja magije prema njihovoj zamisli narativnog svijeta „Dragonera“ bila suviše neubjedljiva, ideja koju je možda trebalo staviti čak i u drugi plan. Kao što se to često dešava u avanturističkim pričama sličnim „Dragoneru“, gdje jasno postoji granica između dobra i zla, dvoje autora je imalo potrebu da jednom tako snažnom liku kao što je Saul Jeranas suprotstave neprijatelja koji bio pozitivan i podjednako snažan. Tako je nastao Alben. Naš čarobnjak je nevjerovatno energičan za svoje godine i ima harizmu koja je neophodna da se drži na okupu grupa kompanjona usijanih glava koji ga prate kroz ovu avanaturu. On međutim ne daje dobar primjer. Alben je gunđalo, voli komotan život, mrzi hladnoću i poteškoće. Kada bi se on pitao, ostao bi na toplom u svojoj odaji gdje bi čitao tomove i tomove starih knjiga, koje su, ruku na srce, prava smrtna dosada. Alben između ostalog pati i od vrtoglavica, a sudbina ga uvijek dovodi u situacije koje ga na to podsjećaju.

Lik Ekube ima dugu istoriju iza sebe i stvoren je godinama prije nastanka „Dragonera“. U početku se radilo o fantastičnom liku koji je Enoch osmislio i ostavio da čeka u fioci čitavu deceniju. Međutim, kada je osmišljen projekat „Dragonero“, Ekuba je bila pozvana da odigra ulogu monahinje ratnice, koja je još od samog djetinjstva odgajana i obučavana da se bori u službi zaštite čarobnjaka. Uloga tjelohraniteljke je jedina uloga koju ona obavlja, i to čini sa velikom odlučnošću.

Mirva je lik u „Dragoneru“ koji je najbliskiji našem modernom svijetu. Ona pripada redu Tehnokrata, odnosno savezu naučnika koji u unutrašnjem političkom svijetu „Dragoneru“ preuzima vodeću ulogu u odnosu na red čarobnjaka i umanjuje moć magije favorizu-

71


sredstvima, ali je njeno prisustvo od vitalnog značaja za izvršenje misije. Sera je sićušna, ne nosi oruđje, miroljubive je naravi i lako se da uplašiti. Kao lik u drugom planu, međusobno se dopunjuje sa Gmorom, orkom koji nasuprot njoj izgleda kao stvoren za brutalne fizičke okršaje. Čak je i njen pogled izmjenjen u odnosu na prvobitne nacrte. Tamne zjenice prekrivaju oči i čine pogled mračnim i nedokučivim, kako bi istakao njenu prirodu drugačiju od prirode ljudskih bića. Sera je klasična heroina buntovnica koja je kao i glavni lik Jan bila prinuđena da napusti svijet u kome je rođena i u kome je odrasla da bi se suočila sa opasnim i nepoznatim situacijama. Ona dobro zna da žrtva koja se od nje traži podrazumijeva kontaminaciju spoljnim svijetom, zbog koje će je njen narod smatrati otpadnicom, odmjetnicom i koji će je osuditi na usamljenički život.

Matteoni ju je u početku zamislio kao egzotičnu amazonku, ali obzirom na geografski položaj u koji je smještena priča „Dragonero“, i činjenicu da se tamnoputi narodi ne nalaze u naseljenim predjelima već u dalekim i nepoznatim zemljama juga, dodjeljen joj je izgled ledene plavuše krupne konstitucije, Ekuba je pravi pravcati pokretni arsenal oružja. Iz svoje torbe ona izvlači nevjerovatnu količinu hladnog, hemijskog i magijskog oružja, na čemu joj može pozavidjeti i španska armada. Njeno tijelo je oružje samo po sebi, a teg koji je prikačen za njenu kosu čini da njen rep izgleda kao gvozdeni čekić. Široka crna suknja i sjekira nedvosmisleno podsjećaju na aikido ratničke vještine koje i Matteoni i Enoch upražnjavaju. Elf Sera je po prvobitnoj Enochovoj ideji bila divlja stanovnica šuma, obučena u kožu i naoružana lukom i strijelom. Žena lovac koja je živjela u potpunoj simbiozi sa prirodom, otuđena od svoje civilizovane braće elfova. Njenom izgledu ratnice doprinosi i ubilačko oružje koje ona vješto koristi. U konačnoj verziji “Dragonera“, Sera napušta lik amazonke ratnice i postaje „luviemaste“, što na starom jeziku znači „onaj koji ima cvjetnu ruku“ odnosno gospodar u svijetu biljaka. Ona je nesposobna za borbu fizičkim i magijskim

72

Solian je grad na moru, važna luka koja obavlja trgovinu sa ostalim gradovima na moru i dalekim arhipelazima. Solian čini sastavni dio male republike koju je osnovala konfederacija pet gradova, različitih po stilu i geografskom položaju, ali sličnih po političkom uređenju. Erondar, carstvo, zauzima veliku površinu koja se može s kontinentalnom Evropom porediti, a glavni grad je Valendart koji se uzdiže gdje se Bijela rijeka uliva u Avrasure, veliko more na kopnu. Kroz Erondar protiču dugačke plovne rijeke i prekrivaju ga guste šume, u kojima još žive šumski elfovi i još neka misteriozna stvorenja. Prema istoku i prema zapadu se prostiru velika jezera i nepregledni arhipelazi, u kojima žive varvarski i ratnički narodi. U pravcu juga se protežu široke teritorije koje nisu pod vlašću carstva: planine, ustajale močvare, bijele pustinje u kojima su našli utočište nezavisni sultanati i nomadske satrapije. Oblast u kojoj se odvija ova priča je nepregledna, a u njoj su, nekoliko vjekova ranije, utočište nalazile velike civilizacije koje su nestale, ali su za sobom ostavile veličanstvena svjedočanstva. Iza tih predijela se prostire južno kraljevstvo, odakle su se vraćali karavani trgovaca egzotičnom robom. Na sjeveru carstva se proteže opustošena Zemlja Zmajeva prekrivena tundrom u kojoj žive nepoznata i neprijateljska bića, Ledeni. To je zemlja Mračnog Kraljevstva u kojima žive strašni Abomini koji dolaze iz drugih dimenzija i u sebi nemaju ničega ljudskog. Da bi se zaštitili od opasnosti, ljudi su nekada davno podigli veliki bedem, zidine koje uzdužno presijecaju kontinent i koje dannoćno nadgledaju odredi Crvene straže. Dakle, ovdje se radi o jednoj priči koja je probudila naš interes, potencijal sigurno ne nedostaje. Sada je sve do autora, ostaje nam da vidimo šta će uraditi sa nedavno pokrenutom serijom i kakav će odjek izazvati kod publike.















SVET STRIPA KRAGUJEVAC WWW.SVETSTRIPA.ORG.RS


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.