Comix9

Page 1

COMIX

MORENO BURATTINI

Besplatna strip revija •broj 9 •februar 2015

SANDMAN CHABOUTÉ NATHAN NEVER

CROSSED

DJEČAK•S •CONSTANTINE •AGENT CARTER•PORODICA TARANA




2014: Strip opstaje!

vesti

Album Komikaze#13 je nominiran za nagradu "Alternativnog stripa" Angouleme 2015. Među kandidatima za nagradu "BD alternative 2014" najvažnijem europskom natjecanju posvećenog nezavisnom stripu - jučer je objavljeno da je u selekciji na nagradu i hrvatski strip.

NOVI SAD - Izložba alternativnog stripa autorke Beate Vild biće otvorena sutra u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine. Postavka "comiXconnection" je projekat Koordinacije istočne, srednje i jugoistočne Evrope pri Muzeju evropskih kultura, nacionalnih muzeja Berlina, navode organizatori. Šta biva kada superžena Horni Dajk sretne depresivnu mačku Zorku, zlokobni gavrani prete gumenoj patkici, skitnica Mita Kombajn pomno sluša Momirkine partizanske priče, a superheroja Lavandermena muče košmari? To je onda comiXconnection - strip, banda desenata, strip, kepregeny, strip, odnosno pet zemalјa, pet različitih istorijskih razvoja, pet različitih kulturnih i umetničkih scena, a to su Srbija, Hrvatska, Slovenija, Mađarska i Rumunija. Istraživanjem u svakoj od zemalјa, došlo se do obimnog inventara nezavisnog stripa i njihovih autora. Festivali, sajmovi i publikacije umetnicima pružaju priliku da njihovi radovi budu vidlјivi i poznati i van regionalnog i nacionalnog konteksta. Najčešće je interesovanje za međunarodnu saradnju usmereno ka srednjoj i zapadnoj Evropi, dok je vidno manji broj umetnika koji se odlučuju za saradnju sa zemlјama iz neposrednog susedstva. Cilј projekta je da se taj fokus iz perspektive umetnika, kao i publike razmotri i proširi. Ovih pet zemalјa ne dele samo zajedničke granice, nego i zajedničku istoriju i kulturu, koje povezuju ovaj veliki region. Izložba će trajati do 15. februara.

U teškim vremenima dobra je vest i kada nema ničega novoga, kada je stanje „status quo“. Isticanje 2014. godine, kao pravo vreme za osvrtanje (u gnevu?) i sagledavanje onoga što nam je donela na polju „priča u slikama“, uverava nas da nije bilo spektakularnih uzleta ali ni padova. Izdavači, veći i manji, opstali su i održali svoju produkciju; kako su to uspeli u vreme opšteg srozavanja kupovne moći - a strip albumi nisu jeftini - samo oni znaju. Zapažamo da izdavači sve češće sarađuju i zajedničkim snagama objavljuju nove albume; takođe, ne beže od objavljivanja dužih serijala („Princ Valijant“, „Rip Kirbi“, „Džeremaja“, „Torgal“, „Marsupilami, „Štrumpfovi“...). Strip je opstao i na kioscima, od izdanja junaka iz Bonelijeve produkcije preko Alana Forda i (malo) Taličnog Toma do mangi, uz dva trajna stuba „Stripoteku“ i „Politikin zabavnik“. Bilo je i nekoliko strip susreta kao i izložbi, važnih za ovdašnju strip scenu. Na Internetu strip sajtovi i forumi konstantno rade. Rečju - strip, uprkos nenaklonjenom kulturnom i ekonomskom okruženju, opstaje! Podsetimo se nekolicine izdanja (papirnih) koja su privukla više pažnje od ostalih. Naravno, ovo je lični odabir pa otuda svakako nepotpun ali dobronameran.

„strašnim“. „Korporativni pandemonijum“ Aleksandar Zolotić i Zoran Penevski (Besna kobila) - Mračna fantastična priča o (ne)ljudskosti izuzetne likovnosti. „Linije fronta“ grupa autora (System Comics) Priče o Velikom ratu, stradanju i junaštvu, o epopeji koja nikada ne sme biti zaboravljena.

STRANI AUTORI

„Porodica Tarana“ Džo Makmanus (Darkwood/ Marketprint) Odabrane table legende novinskog stripa koji je dogodovštine veseljaka Tarane, njegove pokondirene Magde, ćerke Nore i ostale menažerije crtao od 1913 do svoje smrti 1954.g. „Arzak“ Moebius (Čarobna knjiga/Darkwood) Jedan od vrhunaca autora koji je u popularnoj kulturi stvorio vizuelnu matricu budućnosti, DOMAĆI AUTORI konačno u reprezentativnom izdanju kakvo „Propuzilište“ Franja Straka (Bratstvo duša) zaslužuje. Strakin dijalog u 240 kaiševa sa velikanima filozofije i literature svih epoha; veselo, cinično, „Plave pilule“ Frederik Peters (Komiko) Dirljiva priča, bez patetike i suvišnog moralisanvragolasto i mudro. „1300 kadrova“ Željko Pahek (Deveta dimenzi- ja, o bolesti i borbi sa njom, o snazi ljubavi i porodice. ja) - Retrospektiva Pahekovih radova „Priča o jednom lošem pacovu“ Brajan Talbot („Astroiđani“, „Legija nepromočivih“, samos(Omnibus) - Hrabro razotkrivanje trauma koje talne epozode); urnebesni humor iz neveselih ostaju iza seksualnog nasilja nad decom, o budućnosti. terapeutskim blagodetima uživanja u literaturi i „Sveta voda i duh“ Đorđe Milović (Komiko) nužnosti potrage za dobrim ljudima (kojih još Duhovnost, zalaganje za stvarne vrednosti postojanja u raskošnom, delikatnom likovnom uvek ima). „Rip Kirbi“ Aleks Rejmond (Čarobna knjiga) tkanju. Hronološko objavljivanje epizoda o privatnom „Bad Boy“ Mladen Oljača (Omnibus) - Serija detektivu sa naočarima i finim manirima koji je kratkih, smešno-gorkih pogleda u sadašnjost i postao klasičan strip heroj. blisku prošlost, naše retke vrline i (bez)brojne „Završni Inkal“ Žodorovski i Ladron (Čarobna mane. „Krik“ Predrag Đurić i Den Gudfelou i „Godina knjiga/Darkwood) - Poslednja avantura ne preRaka“ Predrag Đurić, Karla Andrea Lopez Mata i terano spretnog detektiva Džona Difula koji Diego Lopez Mata (Rosencrantz) - Dva duboka, opet spasava Univerzum istovremeno prodorna pogleda u sadašnjost koju živimo, bez zaokružujući jednu strip epohu. „Kalvin i Hobs - Dokone nedeljne priče“ Bil laganja i demagoškog pretvaranja da će nam Voterson (System Comics) - Neodoljivi vragolan biti bolje. „Kapetan Nitrat“ Stanojević/Radović/Sotirovski i njegov tigar ponovo haraju, dovodeći u pitanje sve principe reda, znanja i lepog vaspitanja. (Jugoslovenska kinoteka) - Fantastične avan„Čovek iz Nove Engleske“ Dino Batalja ture superborca za slobodu nitratne filmske (Darkwod/Marketprint) - Velikan stripa, Batalja, trake ali i misli i izbora. majstorskim crtežom dočarava daleka vremena „Izuzetni slučajevi“ Ivica Stevanović (Komiko, prvih ratova doseljenika i Indijanaca. Orfelin) - Lepršavo, duhovito, neobavezno ali Ilija Bakić uvek precizno i promišljeno poigravanje



NOVO

Crossed: vol. 1 “Čovjek je često dobar samo zato što nema čovječiju psihu. U trenutku kada se zaraze, prilike da bude zao.” preko lica im se pojavi crveni krst, teško reći od čega tačno, ali izgleda kao da je Rijetko koji US-serijal je izazvao toliko neka vrsta osipa. Taj krst je ujedno i znak pozornosti kao Crossed, pogotovo ako stripovi ne pripadaju vodećim američkim da su ljudi postali zli, ili bolje rečeno da izdavačkim kućama DC ili Marvel. Razlog za više nisu pri zdravoj pameti. Kada se to tu pozornost je Garth Ennis, kontroverzni desi, onda su ti likovi spremni na sve moirski autor, koji nam je ovdje ponudio guće gadosti koje se samo mogu zamisliti; iznimnu količinu nasilja, u toj mjeri još kolju, sijeku dijelove tijela svojim žrtvama, neviđenu u svijetu stripa. Serijal je do te jedu ih žive i sve ostalo što je ravno samjere brutalan da je dugo bilo neizvjesno da li će i druge države osim USA objaviti mom paklu. Kao da to sve nije dovoljno, ovaj strip, ali se na kraju Panini odvažio i seksualni aktovi su takođe u velikoj mjeri doveo nam je ovaj slašerski epos i u zastupljeni. Uglavnom se radi o silovanjiEvropu. Svako ko je imao priliku da baci ma, na najbrutalniji način na koji se to pogled na ovo izdanje jasno mu je da se ne može zamisliti. Većinom dok siluju ujedno i radi tek o jednoj reklamnoj finti ili pretjerivanju, Crossed ne samo da je potvrdio kasape svoje žrtve, i ne biraju mnogo da li vanserijski status koji nam je nametnuo, se radi o muškarcima, ženama, djeci ili već ga je i nadmašio. životinjama. Problem je što se pri razmjeni

Garth Ennis, čovjek koji nikada nije bio veliki ljubitelj mekanih pričica za djecu, kroz ovaj strip je ispustio svoju najmračniju stranu koju može da ima jedna ljudska psiha. Već je ranije pokazao u djelima Preacher, Punisher, The Boys i Hellblazer da njegov način pripovijedanja nije za ljude sa slabim živcima, ali ovdje je nadmašio samog sebe. Iako su priče o zombijima izuzetno popularne u svim granama umjetnosti posljednjih nekoliko godina, Ennis je ovdje pokazao da uvijek ima mjesta za svježe ideje, pa čak i kod izlizanih tema. Samo, mora se reći da se ovdje ne radi o zombijima na kakve smo navikli u filmovima i drugim stripovima, ova čudovišta su više obični ljudi, koji su zaraženi sa opasnim virusom koji utiče direktno na

tekućina, bilo sperma, pljuvačka ili krv, inficiraju druge osobe, tako se ovaj divlji čopor sve više i više povećava. O inteligenciji ovih stvorenja je teško bilo šta reći, mogu djelimično da pričaju, ne mumljaju poput zombija, voze čak i auta, ali očigledno da nisu u stanju da upotrebe mozak za nešto komplikovanije stvari. Većinom ih goni želja da siluju i masakriraju, cijeli njihov životni smisao se vrti oko te dvije stvari. Nije poznato odakle dolazi ovaj apokaliptični virus, ali očigledno da Ennis sa osipom u znaku krsta još jednom aludira na hrišćanstvo i crkvu. Nije prvi put da on na njegov poznati način vodi svoj „sveti rat“ protiv crkve, ali većinom je to radio na satiričan način, ovog puta je izabrao totalni put nasilja, bez humora.


Jacen Burrows je dodatni plus u ovoj priči, on je na izuzetno detaljan način prikazao neke od najbrutalnijih scena u istoriji stripa. To može da bude za neke ljude i loša strana, tako nešto nije za svačiji želudac, pa je u svakom slučaju dobro znati šta čovjeka očekuje prije nego što uzme ovaj strip u ruke. Činjenica jeste da takvi ljudi neće ništa drugo vidjeti do brutalne scene, pa ne treba se iznenaditi ukoliko strip opišu kao nešto najgore što su ikad držali u rukama. Crtež je u ovoj priči itekako važan, u suštini presuđuje da li se pripovjedanje može sagledati kao realističan scenario jedne apokalipse, ili kao satiru. Brutalne scene nisu pristune na svakoj stranici, ubačene su tek tu i tamo da bi izazvale šok efekat i bolje dočarale borbu za preživljavanje. Jer ako znamo šta se u tom svijetu dešava, onda lakše zauzmemo našu stranu i napetost se poveća prilikom borbenih scena ili u toku trke za opstanak. Upravo taj odnos „lovca i plijena“, doprinosi napetosti priče, pa skoro da se možemo poistovijetiti sa onima koji su plijen, tj. sa onima koji nisu zaraženi. U drugoj polovici stripa imamo u većoj mjeri upoznavanja s likovima, na taj način možemo da im se više približimo, bolje ih upoznamo, tek tada možemo da zauzmemo stranu i da naše simpatije raspodijelimo. Kao i u normalnom životu, nisu svi ljudi dobri, uvijek se nađe neko ko nas nervira ili ko nam je antipatičan, ali to je uvijek različito od čovjeka do čovjeka. Može biti da poželite smrtnekim od likova u stripu, samo jer vam se ne sviđa iz nekog razloga, ali isto tako može biti da je nekoj drugoj osobi upravo taj lik najomiljeniji. U Crossedu niko nije siguran, nikad se ne zna ko će u kojem momentu umrijeti ili se preobraziti. Mora se priznati da je ovdje Ennisu pošlo za rukom da nam podari jednu novu fasetu u zombi kulturi. Jesu zombiji, nisu zombiji, možda to i nije toliko bitno, važnije je da ovaj serijal unosi svježinu u postapokaliptički žanr. Mnoga pitanja nam se pojavljuju prilikom čitanja ovog djela, kao na primjer šta bi tek bilo da čudovišta imaju iste sposobnosti kao i normalni ljudi, ali bez moralnih granica? Da li su preobraženi još uvijek ljudi, dakle da li su stvarno još uvijek djelimično pri svjesti, ali jednostavno su oslobođeni od svakog morala? Može li se povući paralela između preobraženih i normalnih ljudi u našem svijetu, prije svega onih koji u eks-

tremnim situacijama poput rata kasape, siluju, muče? Gdje je uopšte onda razlika između ovih stvorenja i ljudi iz našeg svijeta? Šta ako smo mi u stvari takve prirode, ali jedina prepreka koju imamo da to iskažemo je ta što posjedujemo jedan jak emotivni osjećaj, a taj je strah! Da li je moguće da bi bez straha bilo koje vrste radili iste te stvari pod utjecajem nagona? Mnogo pitanja, neke od odgovora možemo da nađemo u ovoj a i ostalim pričama u toku serijala. Crossed je najkontroverzniji strip svih vremena! Kako ćete reagovati na ovo djelo to zavisi od vas, vaših predrasuda i od toga da li imate jak ili slab želudac.

Piše: King Warrior

Piše: Boston Jack Ovo je strip koji priča priču o jednom od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena. Vrsnom talentu i pasioniranom igraču nepobjediva duha i zarazna entuzijazma. Čovjeku, ili možda je bolje reći dječaku, čiji život može u mnogočemu biti inspirativan, ne samo košarkašima, već i svim ljudima kojim god poslom se bavili. Riječ je o Draženu Petroviću. Strip kao medij komunikacije često se veže uz djecu. Stripove djeca lakše, uz manji otpor prihvaćaju jer je vizualan, atraktivan, često stilizacijski izveden do razine simpatičnosti i neobaveznosti koju djeca iznimno vole. Nije strip samo za djecu, naravno, postoje i stripovi koji su preteški za djecu, tzv. ozbiljni stripovi, u kojima uživaju odrasli. Rekli bismo, riječ je o dvije odvojene

publike, tj. grane. Na jednoj su stripovi za djecu, a na drugoj naravno stripovi za odrasle.Dječak nije takav strip. Iako je idejno zamišljen kao dječji strip, zabavno, edukativno i inspirativno djelo, može svakako biti zanimljiv objema publikama. Zašto je tome tako? Pa zato jer u svima od nas čuči dijete. Dijete koje se s puno žara probija kroz život, stiče iskustvo, uči, razvija se. Odrasli su na, ajmo to tako reći, višem stupnju te progresije. Ali i oni su i dalje djeca, nesumnjivo. Tako da je ovaj strip namijenjen djeci, ali svoj djeci, i maloj i onoj malo većoj. Nikad ne zaboraviti ono najljepše što posjedujemo, a to je ono dječje i iskreno u nama. A sad malo i o samom stripu. Autor stripa u cjelosti je Frano Petruša. Dakle, autor scenarija, crteža i naslovnice. Ljubiteljima stripova Frano je dobro poznat po svojim autorskim uratcima Papak i Mostarske želje koji su, osim što su iznimna ostvarenja u mediju stripa, su također usko vezani uz košarku. Frano je i crtač stripa Mali Guj i njegov Zmuj, dječjeg stripa kojeg je nacrtao po scenariju Darka Macana. Ovaj strip (Dječak) je mogao nacrtati i oživjeti samo Frano. On jedini posjeduje i dovoljno zanatsko znanje, a i neizmjernu ljubav prema košarci i vidi u Draženu uzora. Treba priznati da su kriteriji, tj. očekivanja u iščekivanju ovog stripa bila time veća jer je Petruša u pitanju. I što reći na strip? Bit ću prost, ali što ću kad moram. Jebote i Petruša i Dječak kad ne mogu pročitati strip, a bez da mi suze ne dođu na oči! U par navrata nisam mogao niti čitati nego sam trebao pričekati da se malo smirim. Čitao sam strip u jednom kafiću u blizini interlibera, gdje je bila i promocija stripa. Trudio sam se skrivati facu od drugih gostiju. Šta će reć ljudi, šta ovaj plače, jel se nešto dogodilo? Stare rane ponosa, nije lijepo vidjeti dječaka da plače: „Boys don`t cry“ rekli bi Cure. . Crtež je Petrušin, svatko tko je čitao Papka ili Mostarske želje zna o kakvom se crtežu radi. Dinamičnom, stiliziranom, ekspresivnom, emotivnom... Zamjerke na strip? Mogao je biti nešto duži. Mogao je biti slojevitiji. Mogao je biti bliži odraslom shvaćanju realnosti, tj. manje romantiziran. Mogao je biti crtački manje ekspresivan, tj. više precizan. Naslovnica je mogla biti dopadljivija. Moglo je...moglo je...moglo je. No tada to ne bi bio Dječak, bio bi to neki sasvim drugi strip. Strip koji bi se umorio u svojoj pretencioznosti da isporuči neki ideal ljudskog shvaćanja realnosti, a realnost je u svojoj suštini tako jednostavna. Njen kod je DJEČAK.




/

DeeCay

Novi početak, nova trilogija! Počnimo od ideja i činjeničnog stanja… Vietti gradi priču uzimajući kao polazište jedan svoj element iz redovne serije, iz jedne od zanimljivijih narativnih linija koja se bavi Mr. Alfom i njegovim tajanstvenim planovima sa Servantima (U-serv) odnosno Sivima. Za vrijeme kad je ovaj gigant izašao u Hrvatskoj, Mister Alfa je u redovnoj seriji bio tek nepoznanica iz budućnosti, tako da je mnogima, kao i meni, pozadina nekih stvari bila relativno nejasna. Tek u posljednjih godinu dvije, giganti se mogu čitati kako treba bez nemogućnosti da čitatelj ostane u onom blaženo-zbunjenom stanju – WTF?! Dakle, u Nemovom svijetu…

(jer ovo je daleka budućnost i Nemo je klon starog Nathana – prostite na spoileru koji je zapravo općepoznata činjenica u svijetu giganata.) Četiri je godine prošlo od tehnodroidskih ratova kad su ljudi i tehnodroidi živjeli konačno u skladu, zemlja se počela oporavljati, a Nemo i Link počeli su graditi međudimenzionalni most (u obliku Zvjezdanih vrata iz istoimene serije) kako bi došli u trag tajanstvenom signalu. Nemov život sveo se na golo preživljavanju u Nautilusu nasukanom u potprostoru između

dimenzija bez daška energije da ih potjera natrag ili dalje. Ann se istovremeno bori s nadolazećom prijetnjom kao i željom da se nastavi projekt i dovede natrag njezin otac. Resursi su ograničeni i to će biti nit vodilja ovog i sljedećih giganata. Ljudi i tehnodroidi konačno su se udružili protiv zajedničkog neprijatelja. Brzo su zaboravili stare razmirice kad im je o niti počela ovisiti cjelokupna egzistencija. Želja za životom fundamentalna je zajednička karakteristika svih likova… I tu negdje zapravo počinje priča ovog giganta.

odgonetavanje tajne pulsacije koja dolazi iz potprostora. Evo kako Link, naš dežurni znanstvenik, razjašnjava temu. "Pulsacija dolazi iz kvadranta H-10 Sunčevog sustava, točno s točke na pola puta između Jupiterovog sunca i našeg prirodnog sunca. Radio-signal kojeg emitira umjetni izvor, ali taj izvor koji se stvara nalazi se izvan stvarnog tkanja svemira. Na onome mjestu koje Gallagherove teorije o svemirskoj međufazi nazivaju podsvemir. To je granična zona između dimenzije u kojoj se nalazimo i beskrajnog broja drugih dimenzija do kojih možemo stići preko nečega što je Gallagher Interdimenzionalna tehnologija.Potprostor. nazivao "ulaznim mostovima". Nakon što je Međudimenzionalni most. Kibersvemir. Neos eksplodirao i postao novo Sunce, Maelstrom. strašni magnetski val diljem sunčevog Količina techno-babble pričica sasvim je sustava stvorio je pukotinu u

racionalno raspodijeljena s obzirom da je ovo u osnovi SF strip. Kako smo polagano kroz serijal otkrivali multiverzum i alternativne univerzume, vremenska i interdimenzionalna putovanja, svemirska putovanja, kiber svemir, prošle živote i napredne civilizacije iz svemira/Zemlje, svakako je postalo neophodno tehnološku stranu napraviti uvjerljivom. Ako postoje alternativni univerzumi ili putovanje u budućnost/prošlost onda moraju postojati i tehnologije i koncepti koji to omogućavaju. Tako je glavni poticaj naših likova

prostornovremenskom tkanju, baš u H-10 kvadrantu iz kojeg stiže pulsacija. " U međuvremenu izgrađen je međudimenzionalni most u obliku velikog prstena koji nas kroz podsvemir vodi do drugih dimenzija. Nemo taj podsvemir naziva Maelstrom, budući da je nasukan s Nautilusom bez mogućnosti samostalnog povratka. Kad se nalazite u podsvemiru, vi i dalje imati pristup kibersvermir, što znači da on ne podliježe zakonima multidimenzionalnosti. Ulaz u podsvemir naziva se međufazni skok!


Gerila i nedostatak resursa

putokaz prema stvarima koje dolaze i koje možemo očekivati. Tema sasvim realna i čak "Kakva je to vrsta bića? Čini se da im je jedini može oslikavati našu budućnosti; uza svu ovu eksploataciju zemljinih cilj u životu ubijati ili umrijeti, slijepo slijedeći bespoštednu prirodnih i neobnovljivih resursa, samo je upute njihova tajanstvenog vođe…" pitanje vremena kad ćemo se naći u sličnoj

Na taj način opisuju se servanti, vojska hordi kloniranih ratnika bez osjećaja i vlastite volje (ali posjeduju određenu dozu telepatskih sposobnosti) koji istrebljuju posljednje od ljudske rase koja je ostala nakon tehnodroidskih ratova. Oni su kreirani od strane Mr. Alfe još davnih dana, a kontrolirale su ih Alfine suradnice iz gilde telepata, odnosno kad nisu prešle na drugu stranu. Oni su poput robota koje su ljudi gradili u prošlom stoljeću, izgrađeni sa svrhom slijepog služenja i slušanja zapovijedi. Zemlja je očito dodatno devastirana, a postoje mali centri gdje se okupljaju gerilci koji se odupiru osvajačima. Kako rat u svim svojim oblicima izvlači ono najgore, gerilci ili tzv. borci za slobodu najčešće znaju biti podjednako okrutni prema simpatizerima vladajuće opresorske vladajuće vlade ili sustava. Ili prema običnom puku, seljacima, ili kmetovima, ako pričamo primjerice o srednjevjekovnim ratovima. Seljak se uvijek našao između zaraćenih strana i bivao pljačkan od jednih i drugih. Ili u ratu između velikih sila, mali čovjek uvijek se nađe u vrtlogu između dvaju struja koje svaka za sebe misli da je ona čija su sredstva i cilj opravdana. No, zašli smo u krive vode; jer naime gerilci iz giganta su prilično pitomi i samo na prvi pogled opasni i malicioznih namjera. Iako isprva bahatog nastupa, bez problema su spremni priskočiti u pomoć junacima tehnodroidskih ratova. Jer svi se mi borimo za zajedničko dobro! Nedostatak resursa je također jedan od važnijih narativnih linija koji će se provlačiti kroz cijelu trilogiju; to će također biti glavni motiv zašto će ljudi krenuti u druge dimenzije u potragu za resursima. To i izvor tajanstvene pulsacije. Sve to nam Vietti napominje u uvodnom tekstu, koji je sasvim dobar

"Ne! Mi smo jedini oblik života koji zaslužuje živjeti! Savršeni umovi! Tijela koja ne poznaju bolest, ni slabost osjećaja, ni smrt! "

slažete sa mnom kad kažem da je Čuvar pravi zli Datin robotski brat Lore iz Star Treka! Lore se čak u zadnjoj epizodi TNG u suradnji s Borgom sprema uništiti sav biološki svijet da bi stvorio temelje za napredniji anorganski svijet. Link za svoj mozak govori da je elektronski, a u ranijim epizodama je bio pozitronski/bioelektronski. Ovdje se javlja stanoviti asimovljev sindrom, robot s "pojačanom" UI, kad postaje svjestan svojeg postojanja, ili počinje biti što bolji mudriji čovjek ili razvija megalomaniju i mržnju prema nesavršenim ljudima i želi ih istrijebiti. Robot Aldus je želio preživjeti zbog straha od smrti (i dodatno je mrzio Nathana), a Čuvar jednostavno postoji i želi živjeti samo da ispuni svoju samonametnutu svrhu – uništavanja malih zloćudnih stanica koji poput raka polako izjedaju tkivo planete, odnosno ljudi. Tako nesavršenih… I naravno, da bude više mjesta za novu rasu savršenih kvazi-nadljudi – robota. Kriza identiteta kod robota s jakom UI najčešća je tema kod Asimova, ali i kod naših nathanovaca. Poznat je i termin egotizam (latinski: ego - ja), koji opisuje stanje prevelike samovažnosti, sebeljublja. Označava uzdizanje sebe, naročito u govorenju i pisanju. Egocentričnost, promatranje svega iz svoje perspektive. I prvi i drugi termin obilježavaju psihološki kompleksi koji imaju slične karakteristike, bio to kompleks više vrijednosti, mesijanski kompleks ili kompleks Boga. Čuvar ima sve to.

Tajanstveni lutkar koji vuče konce je stari Nathanov neprijatelj Čuvar, kojeg smo zadnji put ostavili u njegovu utočištu, na asteroidu koji je nestao u plamenu. Ali, ono što naši junaci nisu znali (naravno, ne mogu znati jer je to Nathanov neprijatelj, iz razdoblja prije kloniranja u 21. stoljeću) je da je Čuvar preživio i svih ovih godina kovao planove kako uništiti ljudski rod. I on ima krizu identiteta poput robota Aldusa (vidi Svijet robota), osjeća mržnju prema ljudima i želju za preživljavanjem; no siguran sam da se

Odnosi Ne može se reći da Vietti ne pridodaje pažnju svojim likovima. Budući da gigant kao format omogućuje malo ležernije i opuštenije pisanje, nerijetko dobivamo i poduže solističke pasaže. Primjerice, Nemov boravak u limbu uglavnom se sastoji od samoanalize i analize trenutne situacije. Što Nemu dođe jedno te isto, jer se njegov misaoni krajolik poklapa sa stvarnošću s kojom je suočen. Nemo sada zaista postaje onaj Verneov Kapetan Nemo, nasukan ili u slučaju Nema pritisnut godinama i samoćom. "Tajanstveni otok" all over again… Link je također važna karika u priči (doslovno i figurativno rečeno – ubaci smajlić). Čuvar i Link su dvije strane istog novčića, no svaki sa svojim sjećanjima i logikom. Jedan održava status quo (odnosno sluganski odnos robota naspram ljudima), neopterećen je kompleksom Boga; a drugi je megalomanijak opsjednut kompleksom Boga te želi radikalnu promjenu – odnosno svijet bez nesavršenosti. Svijet bez ljudi! Jer čim oni postoje, postoji i sluganski odnos koji ne priliči Bogovima. I za kraj, tu su naša dva mlada junaka, Ann i Cobham.

situaciji. To je i još jedan vapaj scenarista, slično kao i u drugim tematski ekološki orijentiranim epizodama – uz nedostatak prirodnih staništa, ekološke neravnoteže, pretjerana eksploatacija zemljinih resursa, i dakako nedostatak resursa. Čuvar/UI. Mržnja i želja za preživljavanjem. Kriza identiteta.


S/ Boston Jack

Summa summarum Neću dužiti dalje, samo da se osvrnem na još nekoliko elemenata koji su mi zapeli za oko. Bonazzi je brz i fleksibilan crtač, mogli bismo reći i pouzdan, no ne bih ga baš nazvao materijalom za gigante. Ipak se ovdje očekuje malo superiorniji crtež od prljavog i antiestetskog crteža. Barem ja očekujem. Vietti je s druge strane, sasvim lijepo postavio temelje za novu trilogiju. Doduše, nije tako ambiciozna ni metafizička kao prvotna Serrina, no sadrži dovoljno kvalitativnih gradivnih elemenata da se napravi solidna priča. Vietti unosi dosta tehnikalija, i novih aspekata multiverzuma, paralelnih dimenzija i međudimenzijskih prostorno-vremenskih rupa koje fino nadograđuje na već postojeći Nathanov univerzum. I baš zbog razmahivanja scenarista, ima dosta sporih dijelova, ili nepotrebnih, ako se tako mogu izraziti, koji malo koče ugođaj. No priča ima svoju glavu i rep, i sama po sebi tvori zaokruženu priču, gdje se onda izdvajaju pojedine teme i nadograđuju u daljnjem razvoju u sljedeća dva giganta. Još jedna zanimljivost je ta da dobivamo eksplicitnu potvrdu da se Nemov "gigantski" univerzum razlikuje od Nathanovog redovnog. Naime, finalno Čuvarevo utočište je ni manje ni više stara zgrada Agencije Alfa. Doduše, malo razrušena, no sasvim dovoljno da se raspozna taj stari masivni dizajn. To je ujedno i potvrda svim nagađanjima radi li se zaista o različitim univerzumima. Ja bih rekao da je sve to jedna sretna okolnost koja se odlično uklopila u kontinuitet, i da ona nije bila inicijalno planirana. Vjerojatno mali previd scenarista, jer očito uništenje zgrade Alfa nije bilo predviđeno u početku. No, ovaj mali ret-con sasvim je normalna stvar u američkoj stripovskoj industriji, tako da nas ne mora čuditi još jedan stripovski geek ne rabi neke već isprobane uspješne tehnike. Toliko od mene. Do sljedećeg giganta…

S je Gipijeva priča također potaknuta vlastitim životom, proživljenim iskustvima, posveta svome ocu koji je glavno lice priče. Ponovno Gipi pristupa priči improvizacijski, oslobađajući sjećanja i osjećaje proizašle iz obiteljskog doma. Koristi sanjivi bajkovit tekst kod pripovijedanja, što bi značilo da bi se priča mogla okarakterizirati kao romantičarskog žanra, s puno sjete i ljubavi prema obitelji i ocu. Dovoljno je pročitati jednu stranicu stripa da se to osjeti, Gipi nije provokator, grubi realist, on i u svome pisanju bira riječi kako bi postigao određeni željeni doživljaj. U samom pripovijedanju uočljivo je da Gipi ustvari ne dolazi iz stripovskog miljea, što i sam potvrđuje u nekim intervjuima koje sam imao prilike čitati. Strip je zbog takvog pripovijedanja, iako zanimljiv, postavlja određenu Opti zahtjevnost u praćenju radnje pa je potrebna veća koncentracija na što ipak veći broj Jedna pomalo atipična epizoda što se čitatelja nije spreman. Neznanca tiče, em što je jedina dvodijelna, em što se radnja ne zbiva u nekoj egzotičnoj Crtački, kao i u bilješkama, strip je izuzetno zemlji već u Magnusovoj domovini. dojmljiv. Ono što me je privuklo Gipijevim Smještanje radnje u Italiju ipak ne šteti Bilješkama, to me je privuklo i ovom. To su ostalim značajkama na koje smo navikli u prilično raskošni akvareli i postavljanje ovom serijalu. Svejedno ima plaćenih kadrova i dizajn pojedinih tabli. Akvarel je ubojica, sisa i guzica, olovnih obračuna i izuzetno oku ugodna tehnika, djeluje crnog humora, a Rim se pokazuje jednako opuštajuće na um, pruža visok estetski divljim kao i sve zemlje Bliskog Istoka u koje dojam, ako je kist u rukama pravog majstora. je smještena većina ostalih priča. Tu su Dakle radi se o jednom zaista dojmljovom svakojaki prosvjedi, nemiri, tučnjave, seks, djelu. Ako bi za jednim stolom imali pisca, intrige, naručena ubojstva, hemoglobin i slikara i strip autora, vjerujem da bi svi oni hrpa šarenih likova iz raznoraznih država mogli dati neki svoj osvrt na ovaj strip. Strip porijekla, svaki sa svojim različitim planovima koji je samo jednim dijelom strip, a drugi ("Gambit Pileup"). Unknow je, kao i obično, dijelom se prelijeva u njemu srodne medije tek prolaznik što se radnje tiče. I on je samo književnost i slikarstvo. jedan od brojnih jadnika koji se pokušavaju snaći u kaosu Magnusovih radnji. Također, to je strip koji se čita u više navrata,

NEZNANAC /

kada čitatelj osjeti potrebu za prebacivanjem Dva dijela ove epizode ne mogu biti različitiji u njegov slikovit, akvarelni svijet. što se radnje tiče. Dok je prvi dio (Trg triju pčela) mlakog i usporenog tempa, s namjenom upoznavanja likova, drugi (Smrt u Rimu) odmah na početku zabode u oči uznemirujućom scenom silovanja princeze, pa potom prikaže brutalno tarantinovsko krvoproliće i sve to zaokruži s jednom ogromnom eksplozijom auta. Pa da. Dakle, ne bih rekao da je ovo najbolja Neznančeva epizoda, ali ipak je negdje u gornjem domu. Ako volite gledati penziće kako obijaju sefove, brkate snajperiste kako puškom redekoriraju zidove, taksiste koji liče na Maxa Bunkera (osobu koja se spominje u svakoj mojoj recenziji, čini se) i rimski krajolik/arhitekturu pod Magnusovim tušem, onda je ovo baš pravi strip za vas.



MOJ STRIP OSVAJA MREŽU U FOKUSU: Veliki vezir Iznogud Novo čedo na našem stripovskom, elektronskom, nebu. Moj Strip, prvi broj, donosi radove Darka Macana, Gorana Duplančića, Ivana Marušića i Jurice Starešinčića. Startovali su prvog januara/ siječnja. Magazin koji rade su opisali, na svom sajtu, ovako: "MojStrip.com digitalni je časopis koji donosi (uglavnom) premijerne stripove domaćih autora i izlazi svakog prvog u mjesecu. Izvorno je časopis zamišljen kao prostor za serijalizaciju dužih djela (crtanih romana u nastajanju), međutim, dobro su došle i kratke priče ukoliko uredništvo smatra da se radi o koliko toliko konzistentnom autorskom izrazu (ukoliko bi te kratke priče sačinjavale dobro odmjerenu zbirku odluči li ih netko ukoričiti). Raspored stripova u svakom novom broju određuju prosječne ocjene koje im čitatelji dodijele u prethodnom, a osim stripova, časopis će pokušati ponuditi i blog na kojem autori mogu pisati o sebi, svome radu i promovirati svoje projekte koji imaju ili nemaju veze s MojStrip.com, a nastojat će paralelno graditi i prisutnost na internetskoj i tradicionalnoj kulturnoj sceni u skladu s mogućnostima uredništva i autora. Idejni začetnici na pokretanje časopisa odlučili su se zbog vlastite želje da se motiviraju za stvaranje dužih djela, pa razlog postojanja ovog digitalnog izdanja ne bi bilo pogrešno shvatiti kao pokušaj generiranja materijala za buduća tiskana izdanja. S druge strane, sasvim nepredviđeno, proces osmišljavanja ovog časopisa vremenski se poklopio s gašenjem srodnog tiskanog izdanja, Q stripa, čiji je nestanak sa scene pokretanje nečeg novog promovirao iz ego-projekta u praktičnu nužnost. Nadamo se da Vam se časopis sviđa i da ćete ga nastaviti pratiti." Adresa: www.mojstrip.com

žarku želju da „postane kalif umesto kalifa“ (ova je legendarna rečenica ušla u „Iznogud“ je široku, svakodnevnu upotrebu) i traži načine na ovim da to ostvari. prostorima REČ KRITIKE jedan od Iznogud (što, ako znate engleski, znači „nije „standarda“ dobar“) je prvi negativac, u francuskoza belgijskoj strip školi, koji je postao junak humoristički stripa. Njegova ambicija, zloba i strip, uz beskrupuloznost nemaju granica; večno „Asteriksa“, gladan moći on ne bira sredstva da postigne „Taličnog svoj cilj u čemu mu, ne uvek sa potrebnim Toma“, „Alana Forda“, „Hogara“... I, što je entuzijaznom (jer često izvlači deblji kraj), još važnije, ovaj je serijal uspeo da „pređe“ pomaže sluga Dil el Tant. I dok je slugi jasno iz jedne generacije stripofila u sledeće, da zla rabota nema uspeha Iznogud, dokazujući da dobar strip nije roba za zaslepljen svojim planovima o moći i slavi, jednokratnu upotrebu već da ima kvalitete neprestano smišlja nove podlosti i zavere koji izdržavaju najteži test - protek vremena. (baš kao nevaljali Kosta Kojot). A kako zloba Ista je situacija i na prostorima Evrope u potpunosti vlada vezirom, ona utiče i na „Iznogud“, njegove avanture i slava traju njegov izgled - od sitnog, suvog tela do pola veka u 29 albuma! Serijal je započeo dugog, šiljatog nosa i isto takve brade. 15.01.1962. godine u časopisu „Rekord“, Njegov nesvesni protivnik je, pak, sav pod naslovom „Avanture kalifa Haruna al okrugao i mek, na prvi pogled dobroćudan Prašida“, vremenom postajući, pod do infantilnosti; čak je Dil el Tant trbušast jer promenjenim imenom „Iznogud“, životno i u njemu ima neke dobrote. delo crtača Žana Tabarija (1930-2011) i još U ovom albumu, posle uvodne table koja jedno remek-delo (pored „Taličnog Toma“, postavlja zaplet serijala, slede epizode „Umpah Paha“ i „Asteriksa“) u opusu „Duh“ o angažovanju duha iz papuče da genijalnog scenariste Renea Gošinija (1926eliminiše kalifa, „Službeni put“ o odlasku u 1977). Tabari je posle Gošinije smrti preuzeo goste moćnom sultanu Abu Džabuu, „Desna i scenaristički deo posla (kao i Uderco za ruka“ u kojoj Iznogud rešava da angažuje „Asteriksa“) i nastavio da stvara priče o kidnapere; u „Hordi“ se sreću Mongoli (ili zlobnom veziru; poslednji album „Iznoguda“ Tatari, Tartari ili Tatatatiri?) i kalifova vojska. pojavio se godinu dana posle njegove smrti. „Dvojnik“ treba da zameni dobrog kalifa dok Čitaoci na ovdašnjim prostorima imali su je na „Ostrvu džinova“ kalif trebao da prilike da prate „Iznoguda“ u više izdanja, od postane obrok za džinove... Naravno, svaki „Politikinog zabavnika“ počev od ranih 1970 plan neslavno propada ali vezir ne odustaje -tih preko „Stripoteke“, „Eks almanaha“ i a ni čitaoci zavedeni zabavnim pričama drugih. Pošto je serijal isprva crtan punim verbalnih kalambura i crtačkih prvenstveno za časopise njegove epizode su karikaturalnih igrarija. Vidljiv je Tabarijev kratke, od 10 do 20 strana; posle određenog napor da „uhvati“ pokrete junaka i dočara vremena epizode su sabirane u album, brzinu dešavanja; on takođe insistira na bogato opremljen i štampan na kvalitetnom izrazima lica, na mimici koja potcrtava papiru. Album „Veliki vezir Iznogud“ replike. Uprkos svim tim zadacima Tabari objavljen je 1966.g. a namera domaćih teži da sličice budu pregledne, da detalji ne izdavača je da nastave hronološko praćenje odvraćaju pažnju od osnovnog toka priče. albuma serijala. Svaka epizoda je celina za Rečju, „Iznogud“ je valjan humoristični strip sebe i počinje od iste standardizovane koji će toliko zabaviti, nasmejati i razgaliti postavke - u bogatom srednjevekovnom čitaoce da će poželeti da prate i nove Bagdadu stoluje debeljuškasti dobričina avanture nevaljalog Iznoguda. (naivčina), kalif Harum al Prašid; njegova („Dnevnik“, 2015) „desna ruka“ je veliki vezir Iznoguda koji ima



Ribari nove zemlje

/Boston Jack

Napustili smo luku 26. veljače 1913. pri jutarnjoj plimi, krenuvši prema odredištu,

grebenima Newfoundlanda, na novu ribarsku ekspediciju…

Kapetanov dnevni Chaboute, francuski strip crtač i autor, zahvaljujući izdavaču Fibra, već je neko vrijeme prisutan na domaćem tržištu. Svojim prvim albumom objavljenim kod nas, Sam Samcat, zasigurno je privukao mnoštvo pažnje. Strip posjeduje određen broj simpatizera, onih kojima se sviđa, te naravno i onih kojima nije nešto. U svakom slučaju, radi se o jednom maestralnom djelu, likovno i kompozicijski impresivnom, scenaristički i dijaloški minimalističnom, opisivanju temeljnog motiva stripa, a to je izoliranost, koja se kasnije može manifestirati u samoću, ili pak usamljenost [vidi recenziju Sam samcat]. Zbirka priča, pod nazivom Omnibus (sljedeći izdavački poduhvat), sadrži veći broj, što kraćih, što dužih priča. Zajednički nazivnik svih priča je Chabouteov prepoznatljiv realističan crnobijeli crtež, kao i atmosfera, budući da sve priče posjeduju mračni noir ugođaj, bave se temama, tzv. malog čovjeka, podvrgnutog, često bizarnim situacijama, pokušavajući u nama izazvati empatiju, emotivni podražaj. Izdavanjem Omnibusa, Fibra je napravila sjajnu stvar, budući da je na jednom mjestu obuhvaćen veći broj Chabouteovih priča. Album Ribari nove zemlje u mnogo čemu se naslanja na autorovu tradiciju, viđenu u dosadašnjim albumima, tako da ga prije svega mogu preporučiti svim dosadašnjim

autorovim poštovaocima (da li uopće tu i treba neka preporuka?). Jedinstven crnobijeli crtež, s posebno istaknutim kontrastima između bijele i crne boje, mnoštvom kadrova s jakim nabojem atmosfere, pružajući nam tako, kao promatračima i pasivnim sudionicima priče, jedno intenzivno iskustvo koje svakako ostaje trajno zabilježeno u podsvijesti. Kao i u prethodnim albumima, autor priču gradi oko temeljnog motiva [Vidi časopis Kvadrat br. 22] koji zatim oblači u sebi svojstveno ruho. To je, pomalo sumorno, hladno, nezahvalno okružje, gdje smješta svoje protagoniste i prepušta ih njihovim sudbinama. Ovog puta je riječ o ribarskom jedrenjaku, radnje smještene na samom početku 20. stoljeća, na području sjevernih mora, područje Newfoundlanda, na jednoj od brojnih ribolovnih ekspedicija u lovu na bakalare. Mnogi će se složiti da jedrenjaci, kao i cijela magija oko tih veličanstvenih plovila čini ideal imaginacije svakog, pustolovinom gladnog uma. Počevši od otkrivanja svijeta, velikih moreplovaca, pa sve do fikcijskih djela i romana, kao što su Moby Dick, Pobuna na Brodu Bounty, Robinson Crusoe, Doživljaji Arthura Gordona Pyma i mnogi drugi, na neki način čine obavezno štivo uživaoca pustolovina. Samo postavljanje radnje u takvo okruženje, naravno ne garantira da će djelo na kraju i

biti prepoznato kao kvalitetno, vrijedno preporuke i održivo od hladne ruke zaborava. Ribari nove zemlje se ne moraju brinuti, jer u svojoj bazi, posjeduju zavidnu kvalitetu koja će pomoći da strip ne bude zaboravljen. Uz ribarsku ekspediciju, koja je uvjerljivo najbolji dio ovog stripa, tu je i komponenta kriminalne noir drame. Na brodu se tokom plovidbe dogodi niz ubojstava, pogoršavajući još dodatno, ionako teške životne uvjete i međuljudske odnose. Kraj stripa donosi razrješenje tih misterija, a to razrješenje, vjerojatno ovisno o onome tko čita biti će različito percipirano i prihvaćeno. Meni osobno je kraj i cjelokupno razrješenje na ipak slabijoj razini od ostatka stripa, neki korišteni elementi priče su već mogli biti viđeni kod ranije spomenutih autorovih priča iz Omnibusa. Dakle za kraj. Strip pruža intenzivan doživljaj morske plovidbe, dočarane autorovom iznimnom crtačkom i pripovjedačkom vještinom. Dramski dio je ponešto slabiji, te je konačno razrješenje ispod željenih očekivanja (autora ove recenzije). No dojam čitavog djela, promatrajući sveobuhvatno, je odličan i svakako ovo djelo mogu preporučiti svim ljubiteljima morskih pustolovina, jedrenjaka, dramskih priča itd.



Nakon što je povratio svoju moć, Morpheus otkriva da je, tijekom njegova zatočeništva, četvero njegovih kreacija nestalo iz svijeta Snova te kreće u potragu za njima. Istovremeno, Rose Walker i njena majka Miranda upoznaju Unity Kinkaid (jednu od žrtava "bolesti spavanja" koja se dogodila tijekom Morpheusovog zatočeništva), za koju se ispostavlja da je ujedno i Mirandina majka. Rose je također uzrok novog vrtloga koji je nastao u Morpheusovom svijetu i koji "Strast" i "Shrvanost", još dvoje iz skupine "Beskonačnih", žele iskoristiti protiv Morpheusa.... Direktno se nastavljajući na Preludijume i nokturne, Gaiman nas, i dalje vrlo uspješno, vodi u nove pustolovine Morpheusa, kralja Snova. Na početku saznajemo priču o Nadi, koju smo upoznali tijekom Morpheusovog odlaska u Pakao, kamo je otišao uzeti natrag kacigu, koja mu je bila oduzeta tijekom njegova duga zatočeništva. Priča o zabranjenoj ljubavi između smrtnika i besmrtnika, u ovom slučaju Nade i Morpheusa, zasigurno nije nešto novo. Ali način na koji ju je Gaiman zamislio, predstavljajući Nadu kao kraljicu staklenog grada, ubacujući u priču sunčeve planine na kojima raste drvo, čiji plameni plodovi pomažu zaljubljenima naći put do njihove prave ljubavi; a sve to ispričano kao dio plemenskog obreda inicijacije, u kojem dječak postaje muškarac, odrasla osoba koja mora naučiti prihvatiti svoje odgovornosti, napraviti onaj pravi izbor čak i ako on uključuje žrtvovanje svojih snova, svoje ljubavi, isto kao što je to i Nada morala, bez obzira na posljedice koje je kasnije morala snositi zbog svoje odluke.

ladniji jednom ovako kvalitetnom serijalu. A u tom sljedećem broju upoznajemo "Strast" i "Shrvanost", koji se udružuju u planu protiv Morpheusa, nakon saznanja da je u Svijetu snova makon dugo vremena otkriven novi vrtlog, kojem je uzrok žena. Iako nije uspjela s Nadom, Strast se Nada da će Morpheusa ovog puta uspjeti uloviti u zamku. Najviše me se dojmio opis i sam prikaz "Strasti". "Prag Strasti prevelik je za samo jednu osobu. Sastoji se od dva bubnjića veća od dvanaest mramornih plesnih dvorana. I praznih vena koje odjekuju kao tuneli. Hodate njima sve dok ne ostarite i umrete bez da ikad ponovo koračate istim putevima. Međutim, zbog emocija koje Strast nosi, bilo je samo jedno mjesto u katedrali tijela gdje je ona mogla napraviti svoj dom. Strast živi u srcu." Istovremeno, Morpheus otkriva da je četvero njegovih kreacija napustilo njegov svijet. Prvi nestanak, koji se tiče dvoje njegovih sluga, Brutea i Globa, koji nikad niti nisu bili od povjerenja, nije nikakvo iznenađenje. Iako kasnije ispalo da će odigrati dosta veliku ulogu u budućem razvoju događaja. Tu je i tajanstveni nestanak "Fiddlers Greena", za kojeg je bilo potpuno neuobičajeno da napusti Morpheusov svijet, s obzirom da je bio vazal svojeg teritorija i oduvijek pouzdan. Zadnji nestanak tiče se Corinthiana koji je ujedno, barem meni osobno, dosad možda najstrašniji lik iz ovog serijala.

Eto, ta vještina pripovjedanja je ono što ovu priču pa i cijeli serijal, čini daleko iznadprosječnima. Ovdje jedino dojam malo narušava crtež, koji je upravo u ovom broju najslabiji, ponajviše me zasmetalo što gotovo nikakva pozornost detaljima nije posvećena. Jednostavno, ponekad pretjerano minimalistički crtež za ovakvu vrstu priče. Sam stakleni grad kojim je Nada vladala, cijelo njezino kraljevstvo, trebali su biti bolje prikazani. Niti obojenost me nije oduševila, baš ostaje dojam Morpheus ga je stvorio kao naličje tame, straha od tmine da su autori bili pritisnuti rokovima. Srećom, već u sljedećem koje se nalazi u svakom ljudskom srcu, crno ogledalo naše broju, crtež će se iz broja u broj sve više popravljati i biti prik- duše. Tijekom Morpheusovog dugog odsustva, ovaj je stvorio


LUTKINA KUĆA

/ BONJOVI4EVER


vlastitu vojsku ubojica koji su diljem svijeta sijali terror. Usadivši u njihov um uvjerenje da za to što čine postoji opravdanje, da su svojevrsni junaci svojih priča, ovi su ubijali i mučili ljude diljem zemlje godinama, na najokrutnije moguće načine.

na, Hob se sastaje s Morpheusom te dobiva priliku umrijeti. Ali uvijek ju odbija, bez obzira da li živio lagodnim, bogatim životom ili prolazi kroz najgore strahote koje čovjek može proživjeti. Jer vjeruje da će uvijek biti prilike za proživjeti nešto novo dok je Smrt uzaludna, beskorisna. Ali zanimljiv je i razlog zbog kojeg Morpheus uvijek dolazi na te sastanke, jednom svakih 100 godina. Zasigurno ne zato da bi čuo što se dogodilo tijekom tih 100 godina, što se događa kad čovjek ne umre. On je jedan od "Beskonačnih" pa tko bi to znao bolje od njega samog? Razlog je puno više ljudski, nešto za čime svi, čak i oni besmrtni, teže - prijateljstvo.

Također, potpuno je pogođeno i ubacivanje izvorne priče o Crvenkapici, od Charlesa Perraulta. U ovom slučaju, bajka nema sretan završetak što samo pridodaje atmosferi stripa, pogotovo s obzirom da su se Rose i Gilbert tada našli u hotelskoj sobi, okruženi hrpom manijakalnih ubojica koji su došli na svoje malo okupljanje. Među svima njiNjihova konvencija, morbidno, crnohu- ma, sigurno će mnogi prepoznati i ljudsmorno okupljanje gdje razglabaju o svo- ko utjelovljenje zločestog vuka u jednom jim psihopatskim danima i nude razne od mnogih Corinthianovih sljedbenika. prigodne zabavne programe, jedno je Za kraj, još jedan lijep nastavak Sandpoprilično uznemirujuće poglavlje ove man serijala, scenaristički u rangu s priče, u rangu sa pričom „24 Hours“ iz prvim. Jako mi se svidjelo i Gaimanovo prethodnog trejda. Kazna koju će kasnije ubacivanje mnogih poznatih likova, kako dobiti Corinthianovi sljedbenici, saiz svijeta stripa, tako i onih iz stvarnog mosvijest, odnosno prava istina o svijeta. Također, neke stvari ostaju zločinima koja su počinili, gledati ih kako nerazjašnjene, neki likovi i dalje svi prestravljeni odlaze kućama, isto je zadržavaju jednu dozu tajanstvenosti, jedan od najboljih trenutaka ove priče. mnogi od njih nam prirastu srcu (kao, Ali prije samog obračuna s Corinthianom recimo, Fiddlers Green te Hob i njegovo i konačnog raspleta priče, odličan potez prijateljstvo s Morpheusom) i upravo to Gaimana bio je ubaciti jednu kratku, mami čitatelja da nastavi pratiti ovaj sporednu priču, zbog koje će isčekivanje serijal i otkriti što će se s njima dogoditi. raspleta ove biti još veće. U toj priči Iako, nadam se da kasnije neće ispasti vraćamo se u srednji vijek gdje up- da je ovdje ubačeno previše likova pa će oznajemo Hoba Gadlinga, kojem je dana poslije biti sve teže uklapati ih u daljnji mogućnost da nikad ne umre, mo- razvoj priče ili neki ostanu nepravedno gućnost vječnog života. Svakih 100 godi- zapostavljeni, neiskorišteni. Srećom,

zasad tome nema naznaka. Završetak je također jako dobar, emotivan, lijepo su povezani u cjelinu neki događaji sa samog početka serijala, ali istovremena su otvorena i neka nova pitanja koja će, pretpostavljam, biti odgovorena u nastavku serijala. Crtež je, u globalu gledajući, prilično dobar, iako ima dosta varijacija jer je više crtača je radilo na ovom izdanju. Zasigurno najbolji je Chris Bachalo, koji je radio samo jednu epizodu. Njegov crtež mi je djelovao najbolji, dosta detaljniji i nekako najviše odgovarajući samom stripu. Dringenberg & Jones se nisu baš pretjerano iskazali na početku, ali kasnije su mi bili sve bolji. Ne kažem da njihov crtež nije odgovarajući za strip kao što je Sandman ( zapravo, baš suprotno), jednostavno je poprilično neujednačen, na trenutke djeluje preminimalistički, zasmetalo me što nerijetko na nekakvu pozadinu, tj. prostor, prirodu koja okružuje likove gotovo uopće nije uložen trud. Makar nije nikakav misterij da su u to vrijeme ovi crtači bili pomalo u stisci s vremenom, pogotovo nakon odlaska odličnog Sama Keitha (koji je nacrtao prvih 5 brojeva serijala). Zulli je, u suradnji s Parkhouseom, gostovao u jednom broju te mi ostavio solidan dojam. Dosta dobro je prikazao epohe kroz koje prolazi Hob Gadling, iako se možda nije ponajbolje snašao kod crtanja samih likova. U globalu gledano, i više nego vrlo dobar nastavak ovog serijala.



NOVO

Stripovi na malim ekranima

Nešto što je bilo najavljeno početkom prošle godine, evo ovih dana se obistinilo. ABC i Marvel television su ispunili svoje obećanje i doveli na male ekrane još jednu od serija iz Marvelove kućne radionice - "Agent Carter". (Jel netko ovdje prati Marvel's Agents of SHIELD?) Dijeli univerzum s ostatkom filmskog Marvelovog univerzuma, a posebice s franšizom Kapetan Amerika i serijom Marvel's Agents of SHIELD, čiju drugu sezonu možete gledati već sad. Producentsku palicu preuzele su duo Tara Butters i Michele Fazekas (kreatorice serije "Reaper"), i Chris Dingess. Glavnu ulogu Peggy Carter tumači Hayley Atwell kao tajni agent u razdoblju nakon 2. svjetskog rata nakon što je brod njezinog dečka/nesuđene ljubavi Kapetana Amerike potonuo na Arktiku. Iako je agentica Carter imala svoju prvu pojavu u filmu Kapetan Amerika iz 2011. godine, prava preteča nove serija izrađena je u obliku kratkog teasera koji se nalazio na blu-ray izdanju Iron-mana 3 - što bi nesumnjivo već onda bila najava za dolazeći serijal! Nađite ga na netu, traje petnaestak minuta, ili slijedite ovaj link Marvel one-shot – Agent Carter! Stripovska Carterica je Margaret "Peggy" Carter, iz Marvelove linije stripova, gdje je uglavnom bila lik iz stripova o Kapetanu Americi. Prvi put se pojavila u "Tales of Suspense" br. 77 kao ljubavni interes

Kapetana Amerika iz 2. svjetskog rata iz flashbackova. Njezin potomak, Sharon Carter, bit će Kapetanov ljubavni interes iz modernog vremena..

Gledanost prvih epizoda je na razini prosječne Marvel's Agents of SHIELD epizode, no već u trećoj epizodi gledanost je pala za trunkicu. ABC je ipak i dalje optimističan u vezi serije. Iako je planirana sezona kao miniserija od 8 epizode, sve je moguće što se tiče daljnjih epizoda – ovisi o gledanosti. Možda je i mali nedostatak činjenica da je Agent Carter malo udaljeniji od klasičnog stripovskog superjunačkog univerzuma i obrađuje znatno drugačiji milje. Eventualni manjak gledanosti u sferi mlađe dobne populacije gledatelja mogao bi se desiti zbog toga što se serija bavi parcijalno i ženskim temama, i to u relativno udaljenijem razdoblju za današnjeg mlađeg televizijskog konzumenta, odnosno neposredno nakon drugog svjetskog rata. Sve ovisi o zahtjevima i sklonostima populacije koja prati serije temeljene na stripovskim predlošcima. Autor ovog teksta sebe smatra obvezatnim konzumentom svake serije koja se temelji na stripovskom predlošku, a kakve sklonosti ima prosječna publika koja prati Marvelov filmsko-serijski univerzum mogu samo nagađati.


Moreno Burattini Dobri duh Duha Sa Sjekirom Intervju s Morenom Burattinijem - nezamjenjivim kroničarem pustolovina legendarnog Duha Sa Sjekirom, pisac, kritičar, bloger, kazališni autor i glavni urednik u Zagorovoj postavi. On je sve to, ali nesumnjivo kao i većina nas - odani Zagorov fan! Njegovi radovi svjetla su točka serijala, a nije pogrešno ni reći da su on i Mauro Boselli u devedesetima digli ponovno serijal na stare staze slave! Trenutno najproduktivniji Zagorov scenarist i drugi po redu po broju napisanih stranica iza legendarnog Guida Nolitte!

barem mogao biti poput njega! – govorio sam si. Jasno je da nikad nisam uspio, ali ono što je sigurno je da sam pronašao dobar primjer za slijediti. D: Jedno pitanje koje sigurno niste očekivali i koje vam sigurno nitko dosad nije postavio. ;) Otkud je došla ljubav prema stripovima? Koji je vaš, da se izrazim stripovskim terminom – origin? MB: Otkad se sjećam, bio sam strastveni čitatelj, i knjiga i stripova. Među književnim junacima prvo mjesto pripada nedvojbeno Duhu Sa Sjekirom. Imam fotografije na kojima već sa tri ili četiri godine zaneseno listam Disneyjeve stripove iako još nisam znao čitati, samo sam gledao slike. Vjerojatno su već prvi crteži koje sam vidio probudili moju maštu, i od tada stalno tražim novi materijal koji bi održao živom tu strast koju nosim u sebi.

/DeeCay stoljeća, u kojima su se pojavljivale avanturističke priče posvećene ratnim junacima (kao što je na primjer Davy Crockett ili Buffalo Bill) ili policajcima metropola, dakle „materijal za narod“. Sergio Bonelli je u 70-im i 80-tim godinama nazvao svoju izdavačku kuću „Daim Press“, napisavši ime onako kako se čita na talijanskom jeziku. Tako sam ja došao na ideju za ime svog časopisa, podsjećajući u isto vrijeme na američko narodno novinarstvo i na produkciju mog najdražeg Izdavača. Međutim, nisam nikad prestao objavljivati članke i kritičke eseje posvećene književnim junacima: surađivao sam na dosta knjiga, a među onima koje sam

D: Poznati ste i po fanovskom radu na stripovima i stripovskoj kritici. Čak ste osnovali i fanzin, Dime press, možete li nam Dee: Za početak samo da zaželimo malo pobliže ispričati o tome? Otkud naziv? dobrodošlicu našem dragom prijatelju MB: Vrlo rano sam počeo djelovati kao Morenu Burattiniju. Mislim da vas možemo pisac, pišući vlastita djela, i radeći na tako zvati budući da ste skoro pa redovit tuđima, unutar mogućnosti jednog dječaka, i gost u Hrvatskoj. Počnimo, dakle, od kasnije adolescenta, ograničen sa četiri zida samoga početka, tko je Moreno Burattini i svoje sobe: pisao sam pripovijetke, kratke napisao u prvom licu, dvije su zapravo kako bi on sam sebe predstavio? komedije, čak i kratke romane. Zatim su biografije posvećene Ferriju i Nolitti, a obje Moreno Burattini: Mogao bih se doista došle prve objave u župnim novinama, na je objavila izdavačka kuća Coniglio Editore predstaviti kao prijatelj Hrvatske, budući da lokalnim vijestima, a praktički su me stvorili kao dio serije „Lezioni di Fumetto“. sam bio u Vašoj lijepoj zemlji već desetak moji članci vezani uz stripove koji su završili Nastavljam čitati s ogromnim užitkom sve puta, bilo zbog događanja vezanih uz strip, u fanzinu koji je predstavljao glas vrste crtane avanture, i čak u svoje slobodno bilo kao obični turist, i svaki put sam uživao. zaljubljenika u stripove: to je bilo manje-više vrijeme pokušavam promovirati „devetu U svakom slučaju, prije svega, ja sam čovjek polovicom 80-ih godina. Intervjuirajući umjetnost“ sudjelujući na susretima s koji je imao sreću da se bavi poslom o kojem autore koje sam susretao na glavnim publikom, organizirajući razne događaje, je oduvijek sanjao, još kao dijete: ne samo izložbama sektora, počeo sam dobivati sliku trudim se biti aktivan i na društvenim raditi u svijetu stripa, nego i uspjeti napisati o tome kako se oblikuju scenariji i koji su mrežama, sve u korist onoga što ja i mnogi bar jednu priču za Zagora. Rođen sam 1962. izdavački procesi potrebni da bi albumi drugi autori radimo. godine u mjestašcu San Marcello Pistoiese završili na kioscima. Od časopisa za koje sam odakle sam se još kao dijete preselio u pisao, dva sam ja osnovao: „Collezionare“ i D: Vaši stripovski počeci i rad za izdavača Firencu, slijedeći svog oca koji je tamo „Dime press“. „Dime press“ je stručna ACME? u potpunosti posvećena pronašao posao. Oduvijek sam obožavao publikacija MB: Došao je i taj dan kad sam se osjetio Bonellijevim izdanjima dok je "Collezionare" Ferrijev rad, čije su naslovnice budile moju maštu na neodoljiv način, ali sam nadasve posvećena kolekcionarima. „Dime press“ u spremnim da pokažem Sergiu moj prvi čitao Nolittine priče, pokušavajući zamisliti doslovnom prijevodu znači „petparačke prijedlog, nudeći mu suradnju na tko je uopće taj čovjek koji me uspijeva novine“, i to je bilo ime koje su u Americi scenarijima. Bilo je to 1987. godine, i trebale toliko oduševiti, i kako uspijeva svaki mjesec dali jednoj vrsti narodnih publikacija koje su su još dvije godine takvih pokušaja prije iznova smisliti tako lijepe priče. Kad bih bile u modi od početka 19. do početka 20. nego je jedna moja ideja za priču bila


prihvaćena. Ali 1989. sam postao dio njegovog tima kojeg od tad nisam napustio. Nakon još dvije godine moj prvi „Zagor“ stiže na kioske, a nacrtao ga je upravo Gallieno Ferri. To je bio neopisiv osjećaj. U međuvremenu sam već objavio nekoliko horror priča u časopisu „Mostri“ za ACME, te mi je povjerena uloga autora za scenarije „Cattivik“ i „Lupo Alberto“; to su likovi za koje sam napisao na desetke priča prije nego me u potpunosti zaokupio rad na Gospodaru Darkwooda.

„starog kova“ nitko od njegovih nasljednika nije činio ni do koljena. Uostalom, bilo je teško nadmašiti Nolittino nasljeđe. Izdavačka kuća je pokušala razne eksperimente, mijenjala suradnike. Trebalo je vremena da ožiljci zaliječe i da publika počne s radošću gledati napore Nolittinih nasljednika. Čak ni jako važni autori kao Alfredo Castelli i Tiziano Sclavi nisu uspjeli zadobiti ljubav publike koja je ostala vezana za način na koji je pisao Sergio Bonelli. Tijekom mojih razgovora s njim, a i u mojim pismima, uvijek sam ga molio da se vrati pisanju. I nastavio sam ga moliti do zadnjeg trenutka, čak i kao urednik. D: Jedno pitanje na koje bi mnogi mladi i neiskusni scenaristi htjeli znati odgovor, kako ste uspjeli ući u Bonelli kuću?

D: Negdje smo pročitali da ste prije svoje profesionalne karijere rado pisali pisma Bonelliju i iznosili kritike na razne epizode (što se kasnije pokazalo kao dobar pristup vašem budućem poslodavcu). MB: Upravo ta moja mala uloga „zelenog“ kritičara, početnika, me spojila sa Sergiom Bonellijem, za kojeg sam tad saznao da je upravo on Guido Nolitta; napisao sam mu pismo puno zahvala što mi je poklonio toliko snova. Sergio ne samo da je odgovorio na prvo pismo, nego je čak ostao u kontaktu sa mnom, razmjenjivali smo pisma i telefonske pozive, i pratio je sve ono što sam mu pisao o raznim publikacijama. Nisam mu pisao s namjerom da kritiziram rad drugih, davao sam i pohvale. Ali, ako mi se nešto ne bi svidjelo, to bih iskreno i rekao. Sergio se činio zainteresiran za moje komentare, i činilo se da ih čak uzima u obzir, možda zato što me smatrao sugovornikom koji je predstavljao dio njegove publike. D: S obzirom da ste kritizirali razdoblje Zagora osamdesetih godina, možete li nam reći koje su bile vaše generalne zamjerke? MB: Kao i mnogi drugi čitatelji, i ja sam bio tužan zbog odlaska Guida Nolitte, koji je 1980. prestao pisati za Zagora. Još i danas, 35 godina kasnije, postoje zaljubljenici koji se ne mogu pomiriti s imenima drugih scenarista, uključujući i moje. Ali recimo da se u tom periodu, neposredno nakon što je Nolitta napustio Bonelli, nama zagorovcima

MB: Samo sam predstavio svoje prijedloge i Sergio je prepoznao nešto dobro u meni, možda mrvicu te iste strasti koju on ima. Međutim, ne radi se samo o tome kako ući u posao i u tim, nego kako nastaviti rasti u profesionalnom smislu i kako se pokazati sposobnim za pronaći uvijek nove ideje. U kući Bonelli sam također napisao razne avanture Komandanta Marka. Tek sam nedavno prešao kvotu od dvadeset tisuća objavljenih Zagorovih stranica, a Sergio Bonelli mi je htio povjeriti, par godina prije nego se povukao, brigu o upravo onom naslovu kojeg sam kao dječak čitao s toliko žara. Danas, zapravo, radim u Milanu, u sjedištu izdavačke kuće kojoj sam slao svoja pisma kao obični čitatelj, i ne smatram svoj posao zanimanjem poput nekog drugog, već darom sudbine.

kao npr. serijal „Un uomo un'avventura“ (70 -ih godina), autorsku reviju kao „Orient Express“ (80-ih godina) ili inovativni serijali kao Ken Parker, Dylan Dog, Nathan Never, sve do pojave mini-serijala. Danas ta otvorenost prema novinama raste još i više, s dolaskom boja, s prvim pokušajima izdanja u formatu za ebook, s ciljem distribucije u knjižarama, u pripremama je također i odjel za marketing. Uvodimo mnoge novine. D: Postoji li kakva priča kako ste vi ušli u Zagorovu postavu? MB: Tko je god radio za Sergia Bonellija, za čovjeka tako jake osobnosti i s tisućama nijansi karaktera, zna da su anegdote i priče uzaludne. Bio je jako zahtjevan u poslu i vodio je svoju izdavačku kuću s odlučnošću. Sjećam se velike profesionalne lekcije koju sam naučio u svojim prvim danima rada za njega. Na njegov zahtjev sam mu donio listu Chicovih skečeva koje su trebale ući u „Chico traper“. Želio ih je vidjeti da odluči koje odgovaraju, a koje ne. Prošla ih je otprilike polovica, dok je druga polovica završila u smeću. Ja sam pogriješio rekavši: „Bačeni crteži bi možda mogli poslužiti za neku drugu epizodu.“ Da bar to nisam izgovorio! Sergio me toliko oštro izgrdio, rekavši da jedan scenarist mora imati hrabrosti odbaciti ideje koje ne funkcioniraju i mora moći izvući uvijek nove ideje! „Jedan scenarist mora biti velikodušan“, rekao je upravo tim riječima. Ne bih se više nikad usudio učiniti ništa što bi ga navelo da posumnja da je moj prijedlog nešto „reciklirano“. D: Zašto baš Zagor? Od svih junaka koje ste mogli raditi, vi ste odabrali Zagora, a i dandanas vam je on na prvom mjestu. Možemo pretpostaviti koje karakteristike su vas privukle, no ipak nam Vi ispričajte?

MB: Zagor je junak o kojem sam sanjao još od djetinjstva. Nisam ni htio raditi druge junake, već samo Zagora. To je bila moja želja. Trenutno pišem i jednu priču o Dampyru, nedavno sam završio jednu o Texu, ali na kraju krajeva ostao sam vjeran Gospodaru Darkwooda svih ovih godina, potpuno sam se posvetio junaku kojeg sam oduvijek najviše volio. Razlog te ljubavi leži u tome što priče Duha Sa Sjekirom omogućavaju mašti da odluta u različite D: Je li Bonelli kuća bila otvorenija za blagodati avanture: Zagor ne pripada novosti nekad ili sad? jednom određenom žanru, već se u njemu pronalaze tragovi svih žanrova. Ni kao MB: Kuća je uvijek bila otvorena za novosti, čitatelj ni kao spisatelj, nikad ne znaš koja će budući da je, osim objavljivanja povijesnih biti tema sljedeće priče. naslova tog vremena, uvela i grafičku novelu


D: Vaš prvi Zagor "Sindrom Belzebul/ Pericolo mortale", nacrtan, otisnut, pročitan... Kakav je bio osjećaj? MB: Bio je to neopisiv osjećaj! Mislim da je jedini bolji osjećaj bio rođenje moje prve kćeri. Kupio sam album na kiosku i pročitao ga sto puta, i još uvijek nisam mogao vjerovati da je upravo Gallieno Ferri nacrtao moju priču.

me pamte kao onog koji je ugasio Zagora.“ I već sam vidio kako mene čeka ta sramotna sudbina da zauvijek zatvorim Duha Sa Sjekirom. A kao najveći obožavatelj tog lika, imao sam zbog čega tugovati! Nasreću, prošlo je skoro 25 godina i ne priča se još o ukidanju. Po mišljenju i čitatelja i kritičara, Zagor je povratio dio svog ondašnjeg čara, zbog čega ćemo Boselli i ja moći reći (ukoliko jednog dana dođe do ukidanja) da smo uspjeli vratiti u život lika od kojeg su svi već digli ruke. Kako smo to uspjeli? Ulažući toliko entuzijazma i pišući priče koje bi se nama kao čitateljima svidjele. Naravno, Bonelli nije prihvatio sve naše prijedloge, ali, sve u svemu, dopustio nam je da uvedemo u serijal naše književne i filmske „modele“ koji su malo pomalo zamijenili Sergiove. Na primjer Lovecraft i Hodgson, iz kojih je Boselli uspio izvući nabolje. D: Preuzeli ste na sebe pisanje Chicovih pustolovina u posebnoj ediciji i odradili ste tu ediciju do zadnje epizode. On je bio prisutan i u vašim stripovima za ACME. Kakav je vaš odnos prema humoru? I zašto se ta edicija ugasila?

D: Vas i Maura Bosellija čitatelji su okarakterizirali kao spasitelje Zagorovog serijala, vi ste ga izvukli iz stvaralačke krize osamdesetih te digli skoro na pijedestal "novom američkog odisejom" devedesetih godina. Kakva je bila situacija tih godina i što je trebalo napraviti da bi se ona preokrenula? MB: Kad sam stigao u Zagor, Bonelli je bio skeptičan i pesimističan u vezi sudbine stripa. Osobno sam svjedočio njegovom pesimizmu kada sam zajedno s timom fanzina „Collezionare“ sudjelovao u dugom intervjuu za jedan Specijal posvećen Zagoru. „Lik" – rekao je Sergio – "je odradio svoje. Više nema što dati, to je samo još jedan potrošeni junak. Da kao izdavač imam želje napraviti nešto za njega, svejedno smatram pomalo ponižavajućim ustrajati na starim stvarima i želim se posvetiti novim projektima.“ Mislim da je Bonelli imao pravo što nije očekivao čuda, već polagan i dostojanstven pad svog junaka. Kada sam postao dio tima, bio sam svjestan svega toga i to me plašilo. Nadasve me užasnula jedna Toninellijeva rečenica; susreo sam ga nedugo nakon njegovog odlaska i pitao sam ga zašto je otišao, a Marcello mi je odgovorio (u globalu) ovako: „Nisam htio da

uspješan serijal, štoviše, izlazio je u raznim zemljama inozemstva. U trenutku kad je ukinut još se prodavalo trideset tisuća kopija. Zašto ukidanje? Zato što se njegov crtač Francesco Gamba povukao u zasluženu mirovinu. Tada je Sergio Bonelli trebao pronaći nekog nasljednika i obnoviti naslov, ali je odlučio da je bolje zatvoriti to poglavlje i poslati i Chica u mirovinu, zajedno sa svojim uspješnim crtačem. Kad bi bilo do mene, odmah bih ponovno pokrenuo serijal. Nasreću, kao što ste mogli vidjeti i u Hrvatskoj, ovih mjeseci se prvi albumi tiskaju u boji. D: Južnoamerička odiseja koja je počela polovicom 2011. veliki je pothvat; kakve su bile reakcije čitatelja i koliko ste vi zasad zadovoljni ? MB: Ja sam osobno jako zadovoljan rezultatom. Južnoamerička odiseja je plod jako dugog rada na pripremama i dokumentaciji. Sva posjećena mjesta doista postoje, i takva su kakva su prikazana (iako, očigledno, nema Amazonki i dinosaura), a raznolikost avantura koje smo pružili čitateljima, po mom mišljenju, je mogla zadovoljiti sve. Čak smo stavili Zagora u centar katastrofalnog potresa, nakon kojeg je uslijedio tsunami! Ispreplitanje radnji je u isto vrijeme komplicirano i jako jednostavno za pratiti. Koje reakcije čitatelja? Podatke ćemo pregledati tek na kraju (povratak u Darkwood je predviđen za ljeto 2014.). Ali, kao i obično, bit će i zadovoljnih i nezadovoljnih (obično su ti nezadovoljni glasniji i uočljiviji od ostalih).

MB: Smatram, koliko god to zvučalo čudno, da su pojedini Chicovi albumi neke od najboljih stvari koje sam napisao. Također smatram da imam kakav takav smisao za humor, i volio bih da mogu pisati humoristične stripove. Još i danas se u mojim pričama mogu pronaći Chicovi skečevi (koje drugi scenaristi zanemaruju). Mislim da je teže nasmijati ljude nego ih uzbuditi avanturističkim pričama. Nažalost, talijansko tržište ne cijeni humoristične publikacije. Ipak, Chicov serijal je ukinut D: Kako ste osmislili cijelu jednu mini-sagu? nakon više od 25 godina, dakle bio je to Jeste li svi vi scenaristi napravili jedan opaki brainstorming ili ste podijelili svakom svoj dio priče? MB: Boselli i ja smo osmislili „razloge“ za put (put koji je trebao zatvoriti sve prijašnje nedovršene radnje vezane za Atlantidu) i pronašli smo idealan put određujući ključne točke: Panama, Peru, Brazil, Čile, Argentina, Zemlja Vatre, Antarktika. Boselli se uhvatio početka i kraja, rekavši da želi napisati priču s Cangaceirosima i dinosaurima „Izgubljenog svijeta“. Ja sam se konzultirao s ostalim scenaristima vezano uz moju ideju da Zagor susretne Darwina i Amazonke, te da ga pošaljemo na Machu Picchu i u Zemlju Vatre. Mignacco je predložio da Mister Noa smjestimo u Amazoniju, štoviše, on koji je zaljubljenik u Brazil i u Patagoniju, je pitao da se pobrine o Bahiji i Argentinskom jezeru.


D: Što biste rado radili nakon Južnoameričke odiseje, kamo biste sljedeće otputovali? U Europu možda, na naš stari kontinent?

kontrolirati, dajući svemu osobnu notu: dakle, nije bilo lako udovoljiti mu. Ali, nakon što bi održao oštru bukvicu, prvi bi se nasmijao i pravio da se ništa nije dogodilo, MB: Na neko vrijeme ćemo ga ostaviti u potapšao bi nas po ramenu za ohrabrenje. Americi. Zatim, kad bi bilo do mene, D: Osjećate li da se kuća Bonelli promijenila otputovao bi u Japan ili središnju Aziju (na nakon odlaska velikog gazde Bonellija? primjer u Samarcand). Sergiu Bonelliju se Uvijek kad legende odu, ljudi koji Europa nije sviđala kao pozadina za preuzimaju guraju nekim svojim smjerom. Zagorova putovanja jer je nije smatrao MB: Svi radimo kao da je Sergio još s nama i dovoljno egzotičnom i mislio je da je previše pitamo se uvijek što bi on rekao u vezi ovog vezana za povijesne knjige. ili onog pitanja. Ali također vlada ideja da je

koji mi čita misli i stvara scene točno onako kako ih ja zamislim je Giuseppe Prisco. Van Zagorovog tima, vjerujem da bi bilo lijepo raditi s Brunom Brindisijem, Majom i Fabiom Civitellijem. D: Moramo vam i čestitati i na nedavnom ulasku u "klub 20.000", koje čine scenaristi s više od 20.000 stranica stripa. Koliko nedostaje do samog vrha?

MB: Onaj tko je radio ljestvicu kaže da sam sedmi najobjavljivaniji scenarist Bonellija u povijesti. U svakom slučaju, ulazim u prvih D: Postoje li već planovi, gotove epizode? Bonelli uvijek bio sposoban ići u korak s deset. Zadovoljio bih se ulaskom u top pet. MB: Da, sve do 2015. Dovest ćemo junaka vremenom i da mu je znao prilagoditi svoje D: Budući da odlično poznajete Zagora i do šestotog broja i do povratka Hellingena. odluke, tako da se donose i hrabre odluke Zagorovu povijest, koje biste prekretnice u koje idu u novim smjerovima. Bonellijev sin povijesti Zagorovog serijala naveli da D: Što je lakše, kreirati nekog novog Davide Bonelli je uvijek uz našeg direktora označavaju kraj ili početak jednog vlastitog neprijatelja ili osmisliti i realizirati Maura Marchesellija. razdoblja? Ukratko? povratak nekog starijeg, primjerice D: Vaš rad na scenariju nekog stripa. Kako Nolittinog neprijatelja? MB: Prva prekretnica je odlazak Guida izgleda taj scenaristički put od ideje do Nolitte. Druga prekretnica je dolazak MB: Oboje je težak posao. Prvo je teže realizacije? Koliko vam vremenski treba da Marcella Toninellija. Dakle, dolazak Maura utoliko što „kreirati novog neprijatelja“ odradite jednu epizodu Zagora? Bosellija. Zatim, vjerujem da sam nekog podrazumijeva ujedno „kreirati novog MB: Sve ono što vidim, čitam, čujem, čega traga ostavio i ja kada sam postao urednik. neprijatelja koji će stati uz bok Nolittinim se sjećam, sve to može poslužiti kao polazna Posljednja ogromna prekretnica je smrt najpoznatijim likovima“. Zatim, očito je da se točka za epizodu Zagora. Ali, s obzirom da Sergia Bonellija, koji je ostavio brod da plovi u svakoj priči pojavljuju novi neprijatelji, i surađujem s mnogobrojnim timom i da po ruti koju je on ucrtao, ali je kormilo trudimo se da otežaju Zagoru posao i tako radimo na stripu u epizodama, moram raditi prepustio nama. postanu veliki protivnici dostojni povratka. na više epizoda odjednom. U ovom trenu Ponekad se veliki neprijatelji rode slučajno, D: Svake godine opada broj prodanih radim na njih desetak. Zato napišem deset ne uspije ih se uvijek isplanirati. primjeraka u strip industriji općenito, stranica priče za jednog crtača, onda se D: Što vi više volite, a kako publika obično zaustavim i krenem raditi za drugog. Na taj jednim dijelom zbog silnog prodiranja novih reagira? način se priča završava za isto vrijeme koje i zanimljivih tehnologija, mladi se navuku MB: Čitatelji žele sve i ništa. Svatko ima je potrebno crtaču da završi s crtanjem, jer na nove medije. Život je brži i ljudi traže svoju viziju lika pravljenu po vlastitoj mjeri. ga ja hranim da malo pomalo ide naprijed. brže i atraktivnije proizvode. A tu su i Postoje čak i oni koji smatraju Zagora Brzom crtaču treba mjesec dana za 15 do 20 western junakom, te se ljute ako se u nekoj stranica, ako je neka priča duga 200 stranica elektronska izdanja stripa. Kako se nositi s priči pojave čudovišta umjesto vojnika i potrebna je otprilike godina da se od priče budućnošću, hoće li Zagor ubrzo izlaziti u Indijanaca. Jedni ne vole poveznice s dobije crtež. elektronskom izdanju? Ili će izumrijeti s poviješću s velikim „P“, drugi ne žele D: Kako radite sa svojim crtačima, ponašate papirom? fantastiku, i tako dalje. To se događa jer li se autokratski ili ostavljate crtaču dosta MB: Zagoru se piše ista sudbina kao drugim priče o Duhu Sa Sjekirom oduvijek pripadaju slobode? stripovima. A vidjet ćemo još koja je to. različitim žanrovima; tako da svatko na kraju ima svoju vrstu najdražih priča. Ja osobno MB: Kada je to potrebno, dajem jako volim upravo taj prijelaz između međusobno precizne upute, u drugim slučajevima ostavljam im slobodu. Ako imam u glavi jako različitih avantura. jasnu sliku scene koju mora nacrtati, onda D: Kojeg biste starog neprijatelja voljeli zahtijevam da se drže mojih uputa, a ako vratiti sljedećeg? Ako nije tajna, naravno… vjerujem crtaču, naznačim mu samo MB: Moj najdraži je Supermike. osnovne elementa i puštam da on odluči o D: Kakav je bio vaš odnos s Sergiom ostalom. Važno je reći da dobar crtač Bonellijem? uspijeva ubaciti i nešto svoje čak i kad je MB: On me je upoznao kad sam još bio ograničen jako preciznim uputama. dječačić, i za njega sam uvijek ostao dijete, tj. njegov „učenik“. Ja sam prema njemu uvijek osjećao neizmjernu privrženost, posvetio sam mu jednu biografiju (objavljenu nekoliko mjeseci prije njegove smrti) i znam da upravo njemu sve dugujem. Na poslu je Sergio bio oštar prema meni koliko i prema ostalima jer je u uredu bio zahtjevan i želio je (s pravom) sve

D: S kojim crtačem imate najbolju suradnju, a kojeg bi crtača rado ugrabili iz neke druge crtačke postave unutar kuće Bonelli? MB: Podrazumijeva se da sam i prijatelj sa svim svojim suradnicima i sa svakim imam poseban odnos koji nema veze s poslom koji obavljamo zajedno. Postoje i oni s kojima sam na „istoj valnoj duljini“ u profesionalnom smislu, i s tog gledišta crtač


D: Kakva je dakle, prema vama, budućnost stripa? I Zagora?

Stripovi na malim ekranima

MB: Mislim da će uvijek postojati publika za stripove. Bit će malobrojnija nego u prošlosti, kao što se događa i s kazalištem. Izdavanje će stajati više. Oni koji si ih neće moći priuštiti, pribjeći će elektronskim izdanjima. D: Jedno važno pitanje koje me jako zanima – modernizacija Zagora! Je li ona potrebna da bi se privukli novi čitatelji, ili njegova snaga leži upravo u toj tradiciji Bonellija? MB: Zagor pokazuje da su potrebne obje stvari. D: Recite nam kako se uspijete organizirati između promoviranja Zagora, izrade scenarija i uredničkog posla u velikom Stripovska invazija na male ekrane se staffu kao što je Zagorov? nastavlja! Najnoviji izdanak, "Constantine", MB: Radim puno, organiziram si posao, ovih dana pojavio se pred očima svakog žrtvujem velik dio svog slobodnog vremena, ozbiljnog ovisnika o serijama. Treća ovaj brzo pišem, razmišljam i djelujem. mjesec, nakon "The Flasha" i "Gothama", uz D: Završno i vrlo važno pitanje; kao urednik bok "Arrowu" i "Marvel's Agents of na Zagoru, ali i kao vodeći kroničar njegovih S.H.I.E.L.D.". Neka. I trebali smo to. Rađen pustolovina, što biste preporučili prema predlošku stripa Hellblazer iz DC novopečenim scenaristima i ljubiteljima Vertigo linije stripova. Showrunneri su stripa i Zagora, kako uspjeti "prodati" strip Daniel Cerone (Dexter, Charmed) i već priznati prenositelj stripa na male i velike Bonelliju? Ili općenito izdavačima? ekrane David Goyer (Blade, Da Vinci's MB: To je najteže pitanje. Svaki mjesec deamons, Dark Knight, Ghost rider), a primim desetak prijedloga od crtača i redatelj prvog dijela Neill Marshall (Game of scenarista koji traže posao, i isto tako Thrones, Dog soldiers, Doomsday). Poznata primaju i drugi urednici u Bonelliju. Svi mladi ekipa. Constantine iz stripova je arogantni i autori nailaze na problem kako pronaći svoje cinični praktikant okultnih vještina i mjesto. Nekad su postojali desetci paranormalni detektiv, porijeklom iz izdavačkih kuća i oni koji su imali talenta i britanske radničke klase, egzorcist, volje su se uspijevali nekako ugurati, i s demonolog i gospodar mračnih vještina, vremenom bi se probili. Danas se izdavačke opterećen traumatičnim iskustvom kuće mogu nabrojati na prste jedne ruke, i istjerivanja iz Newcastlea, i proklete duše sve se suočavaju s problemom zbog petljanja s paklenim silama. Kako je prenapučenosti. Štoviše, ako se publika Vertigo inače DC imprint za odrasle, teme smanjuje, smanjuje se i tržište, a time i koje su se provlačile mogli bi staviti u mogućnosti za nove autore. Doista su jako kontekstu kategorije "samo za one 18+". teška vremena. U slučaju Zagora, situacija je Iako je originalni stripovski otac ozloglašeni i dramatična jer nas već ima više od deset slavljeni Alan Moore, doživio je svoje scenarista, i proizvodimo više stranica stripa inkarnacije kroz niz poznatih i priznatih nego što možemo objaviti. Pa ipak, ja imena iz svijeta stripa - Jamie Delano, Garth nastavljam nuditi mogućnosti crtačima i Ennis, Paul Jenkins, Warren Ellis, Grant autorima teksta, ali više od toga ne mogu Morrison, Neil Gaiman, Mike Carey, Andy napraviti. Savjet koji mogu dati je da svi Diggle i Peter Milligan. Danas on živi s mladi scenaristi prvo dobro razmisle žele li drugim superherojskim junacima u DC pisati stripove ili crtiće i tekstove za univerzumu i ima malo zajedničko s onim televiziju, sektor koji je puno aktivniji i Vertigovim Hellblazerom kojeg smo voljeli i isplativiji. A ako su zaljubljenici u stripove, poštovali. Sjećate se filmske ekranizacija s onda moraju poslati uvjerljive prijedloge, Keanuom Reevesom iz 2005. godine? znajući pritom da će ipak biti teško. Temeljena parcijalno na storyarcu "Dangerous Habits" (Hellblazer #41–46) Gartha Ennisa, nije uspjela razgaliti srca P.S. Ovaj intervju rađen je za CRŠ katalog gledatelja/čitatelja i izroditi franšizu, iako se pričalo o nastavcima. Veseli me činjenica što 2014.

je Guillermo Del Toro izjavio da bi radio film o Constantineu, zajedno s drugim akterima njegove grupe Justice league Dark, Zatannom, Swamp thingom i drugima. "Ja sam John Constantine, istjerivač đavola, demonolog i gospodar mračnih vještina…" Najavljivano je da će se serija Constantine baviti ranim dijelom stripovske karijere Johna Constantinea, od točke gdje ga upoznajemo u čizmama Jamiea Delana. Mjesto radnje smješteno je u London, a on baulja opterećen tragedijom uzrokovanoj neuspjelim egzorcizmom u Newcastleu, gdje je zbog vlastite arogancije skrivio smrt djevojčice Astre. S Johnom motamo se kroz tajanstveni i skriveni polusvijet, pun demona i anđela, duhova, čarobnjaka, luđaka, zaluđenih fanatika i regularnih pokvarenjaka. U prvim brojevima strip serijala glavni negativac demon Nergal osnovao je svoju Damnation army kao odgovor na nastojanja religioznih fanatika, tzv. "The Resurrection Crusade" da na svijet donesu novog Krista. U prvim dvjema pričama upoznajemo i lik vudu vješca Papa Midnite, koji će se pojaviti i u seriji. Upoznajemo i druge Johnove prijatelje, taksista Chasa Chandlera, i druge koje redovito ginu zbog djela njihovog prijatelja Constantinea. Tako da možemo reći da John posjeduje zabrinjavajuću naviku žrtvovanja prijatelja zaradi viših ciljeva. Evo kako je Delano vodio svog lika: "Vodeći se vlastitim interesima za politiku, ljudsko stanje i urođenu magiju ljudskog uma; pisao je svirepe satire, metafizičke noćne more i


intimne drame, s podjednakim žarom baveći se rasizmom, Vijetnamom, vladinim zavjerama i ekološkom politikom. A i bavio se Johnovim formativnim godinama, koristeći prošlost da dublje preispita Constantineove motive i ponašanje." Vidimo iz samih postavki zašto se ne može direktno prenijeti Delanova atmosfera ni okolina, no mislim da se uspješno mogu prenijeti motivi i teme. Velški glumac Matt Ryan u ulozi je Johna Constantinea. Keanu Reeves definitivno je imao karizmu i tminu u očima; no Ryan ima i naglasak i pogled arogantnog i ciničnog gada. Nalazimo ga u psihijatrijskoj ustanovi Ravenscar u koju se dobrovoljno prijavio kako bi riješio svoje košmare iz njukastlovske tragedije. Doktor Roger Huntoon (Miles Anderson) uvjerava ga da je zbog vlastitog osjećaja krivnje ubojica djevojčice pretvorio u oličenje zla. No mi polako saznajemo da nije u pitanju ništa normalno, demoni zaista postoje i mogu zaposjedati tijela. Kad mu jedan od demona ostavi poruku "Liv umire", Constantine zna da mora zaštititi Liv Aberdeen (Lucy Griffiths), kćer svog dobrog, ali preminulog prijatelja. Kreće za Atlantu. Liv u međuvremenu napadne nepoznati nadnaravni identitet i prilikom bijega sreće Constantinea, no odbije njegovu pomoć. Liv se prilikom neobičnog susreta ponaša po meni krajnje neobično, ne zove ni policiju da prijavi sasvim ludi događaj da dobije odštetu za uništeni auto, a niti ne slika mobitelom i šalje ekskluzivu na youtube. Iza nje su se praktički otvorila vrata pakla, a ona ode doma spavati? Hm, hm. Tu upoznajemo i

Mannyja (Harold Perrineau), enigmatičnog anđela koji posjećuje Johna i upozorava ga na stvari koje dolaze. U više navrata će se vraćati tijekom pilota, na način da ulazi u tijela drugih i tako se obraća Johnu. Tu je i Chas Chandler (Charles Halford), Johnov najstariji prijatelj sa sposobnostima preživljavanja na najvišoj razini (preživio je smrt?!). Zatim Ritchie Simpson (Jeremy Davies), okultni informatički geek. Njih troje pokušat će spasiti Liv od poganih ruku demona Furcifera. Furcifer svoju snagu crpi iz elektriciteta. Može prizvati munju ili oluju. Tako uspijeva kontrolirati kablove i leševe. (Pritom se postavlja pitanje zašto Furcifer tijekom konačno obračuna nije prizvao munju ili oluju, kad mu je bilo onemogućeno crpljenje snage iz strujne mreže?) Mjesto radnje je smješteno u Atlantu (za razliku od stripovskog Londona), a John je svježe opterećen tragedijom prilikom egzorcizma u Newcastleu, gdje je skrivio smrt djevojčice Astre i što je najvažnije osudio joj je dušu na vječni pakao. Priča u pilotu daje gledateljima dijelove istine o događaju u Newcastleu, demonu Nergalu, Johnovim roditeljima (majka umrla tijekom poroda, a otac mu je cijeli život predbacivao zbog toga), te zanimanju za okultno i demonologiju (kako bi jednog dana sreo svoju mrtvu majku). Zajedno s Liv, otkrivamo tajanstveni polusvijet koji postoji uz naš, vragove, demone, čudovišta, anđele, duše pokojnih, čarobnjake; no osjećam da će nam se pridružiti i vudu vješci, zaluđeni fanatici i raznovrsni pokvarenjaci. Još je jedan važan detalj sa samog kraja, neka nepoznata žena mahnito ispisuje stranice i stranice ilustracija s Johnovim likom. To je najvjerojatnije Johnova poznanica Zed Martin, a oni pažljiviji među ilustracijama prepoznat će i

razne naslovnice iz stripova. Iako Liv ima glavnu ulogu u pilotu, i neke nadnaravne sposobnosti koje je stavljaju uz bok neprocjenjivog pomagača Johnovoj misiji, ona je naznačena kao guest star. Što znači da glavnu ulogu sidekicka preuzima Zed Martin. Vidjet ćemo uostalom što će dalje biti sa ženskim likovima. Najavljeni su i Joey Phillips kao demon Nergal i Angélica Celaya kao Zed Martin, Johnova ljubavnica iz stripova. Najavljeni su još i Michael James Shaw kao kralj voodooa, Papa Midnite, i Emmett Scanlan kao Jim Corrigan/The Spectre! Vidimo već tijekom pilota da Constantine konstantno radi iste greške, što zbog svoje arogancije, što zbog svoje sumanute želje za spašavanjem drugih. Zapada u iste kritične situacije. Mogli bi postaviti isto pitanje koje se pita autor pogovora strip trejda Dangerous habits: "Zašto se John iznova vraća magiji, usprkos boli i šteti koja mu ona nanosi? I drugima?" Jamie Delano, autor Hellblazera, kaže (što ne mora nužno biti istina u svijetu serije): "Zato što je svijet jebeno dosadan, nemilosrdan i neizbježan. Zato što je on narkoman, a nijedna cijena nije previsoka kad želite osjetiti taj nalet mogućnosti koji vam urla kroz vene. Zato što se boji umrijeti." („Dnevnik“, 2015)

Ilija Bakić












Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.