Plezir magazine #103

Page 1

Februar 2023. Broj 103 magazin

Ovog meseca vežbamo prisutnost, umirujemo se i prepu-

štamo osećajima koje nam zima donosi. Puštamo sebe da bez stresa i pritisaka pratimo svoj i ritam prirode odvajajući vreme za svoje hobije, introspekciju i tihovanje. Učimo od prirode i njenih ciklusa kako da akumulirano energiju i sadimo klice dobrih navika za predstojeći period.

Udahnite duboko, opustite se i prepustite uživanju u našem zimskom dvobroju!

Teodora Kovrlija, Plezir magazin

Naslovna: Milena Gosevski @milena.gosevski

Haljina: @nosimse

Modeli: Jelena Cejovic @malicovekk i Todor Vukcevié @todorvukcevic

2 februar
Uvod
3 Sadržaj EKOLOGIJA EKOLOGIJA KOLUMNA KNJIŽEVNOST UMETNOST PUTOPIS PUTOVANJA ŽIVOTNI STIL ŽIVOTNI STIL ZDRAVLJE MUZIKA KOLUMNA HRANA ŽIVOTNI STIL UMETNOST KOLUMNA KNJIŽEVNOST KULTURA KNJIŽEVNOST UMETNOST KOLUMNA ŽIVOTNI STIL KOLUMNA KOLUMNA ŽIVOTNI STIL UMETNOST ŽIVOTNI STIL KOLUMNA Online špartanje Kuće za odmor Proleteri svih zemalja, opustite se Emotivna bezbednost Gastro inspiracija: Tamara Drakulić Mamin Gaj Nije sve tako sivo Kjoto Modni Plezir Danijela Biškup Pružam sebi ruku Solun Plezir Ritual: Tanja Giovanelli Sa Sarine police RegiOna Springstin Sva naša unutrašnja mora Nevena Kuveljić Toskanski kelj Energetski zapisi Postpraznična čajanka Vida Davidović Od januarskog bluza... Hej uspori, TU si! Šoping vodič za Dan zaljubljenih Zimsko prepuštanje preporuke 5 autora Beta Vukanović O Prisutnosti Umeće slušanja Kalenic A certain Blue enters your Soul Manje je više Gospođa Dalovej gospođi Sajrus Zimski ples čoveka i prirode 008 014 034 046 078 088 104 116 190 176 148 138 132 156 194 206 060 170 258 298 272 314 124 212 280 320 162 200 252 244 294 286 266 302

redakcija PleziR

4 februar
Marko Vajović Milena Goševski Andrijana Kovrlija Teodora Kovrlija Nina Simonović Bojana Đuričić Nataša Bućić Vesna Belušević Ana Perović Nikolina Gavrilov Ana Mandinić Katarina Đošan
5
Sara Savčić Nevena Pajić Ljiljana Kostić Zvjezdana Gvozdenović Merima Aranitović Irina Markić Vladislava Milovanović Anđela Gažević Marija Kosić

U zimskom dvobroju fokus stavljamo na usporavanje, osluškivanje vlastitog organizma i nežnost prema sebi, shodno tome i predlozi u ovom špartanju imaju za cilj da vam pomognu da se opustite i vratite u balans

februar

@teodora_kovrlija

Pripremila: Teodora Kovrlija

Bonsai Releaf

Ukoliko vam prija video sadržaj ovog tipa i zanima vas bonsai umetnost, kanal Bonsai Releaf će biti prava poslastica za vas.

8 februar

Akiko Hiraj

Ostajemo u domenu manuelne umetnosti, umirujućeg sadržaja i japanskog uticaja, pa je moja sledeća preporuka da pogledate video intervju sa japanskom umetnicom Akiko Hiraj u njenom studiju u Londonu. Rad ove umetnice prepoznatljiv je po gotovo neverovatnim teksturama na posuđu i skulpturama koje postiže na različite načine, a između ostalog i upotrebom tradicionalne japanske veštine glaziranja glinenog posuđa - kohiki. Ovakav način glaziranja se zasniva na japanskoj tradiciji rezbarenja drveta kamakura-bori iz Kamakure..

Kohiki tehnika podrazumeva prelivanje svetle glazure

na tamnu podlogu na kojoj

postoji urezana tekstura

kako bi se nakon pečenja

dobio dramatičan, kontrastan efekat.

Mit o normalnom

Poslednjih dana sam na više mesta slušala i čitala o novoj knjizi Dr Gabora Matea, Mit o normalnom, koju planiram da pročitam, a u međuvremenu sa vama delim link do epizode podkasta u kome je gostovao nedavno na Dumbo Feather portalu i govorio upravo o ovoj knjizi, traumi, bolesti i izlečenju u toksičnoj kulturi. Ukoliko pratite rad Gabora Matea, onda će vas obradovati vest da će podkast

The hello again koji snima sa sinom Danijelom, inače koautorom knjige Mit o normalnom, biti realizovan ove godine.

10 februar

Ukoliko se interesujete za permakulturu, predlažem vam da se upoznate sa sadržajem koji nudi portal, odnosno mreža žena u permakulturi. Na permaculturewomen.com je dostupno nekoliko odličnih kurseva koje možete pohađati besplatno, forum i magazin koji će vam uz obilje sadržaja omogućiti pristup ovoj kompleksnoj temi sa različitih aspekata.

Mreža žena u permakulturi

11

We are the ark

Meri Rejnolds je neko koga sam ovde u više navrata spominjala, usled oduševljenja njenim radom, ali nije zgoreg da ponovim. Meri se bavi regeneracijom prirodnih staništa, a nedavno je izdala i knjigu We are the ark koju svaka kućna biblioteka mora da ima na svojoj polici. Kako bih vas dodatno motivisala da se upoznate sa ovom fantastičnom ženom, ovde ću podeliti i video intervju sa Meri, ali i podsetiti da pogledate film Dare to be wild koji govori o njenim počecima.

12 februar

a, sada iskoračimo iz online sveta jer slede naši predlozi za usporavanje i odmor u prirodi

13
14 februar

Glamping turizam, poznat kao glamurozno kampovanje je rastući svetski trend u putovanju koji spaja nespojivo – prirodu i luksuz i dobija sve veći broj pristalica u svetu i kod nas. U Zapadnoj Srbiji, 120 km od Beograda i Novog Sada, udaljen 2h vožnje kolima, nalazi se Drina River Glamping, za sada prvi smeštaj ovakvog koncepta u Srbiji.

Smešten na površini od 1ha u šumi topola, na obali reke Drine, okružen zelenilom u potpunosti, Drina River Glamping spreman je da ugosti sve avanturiste, ljubitelje prirode, hedoniste i pruži potpuni mir i privatnost svim svojim gostima.

15

Dve smeštajne jedinice, Blackie

Cabin i Greeny Cabin, poseduju sopstveno kupatilo, potpuno opremljenu kuhinju, inverter klimu, TV, mini biblioteku, društvene igre, a za pripremu hrane na raspolaganju je i spoljni roštilj.

Ceo prostor je pokriven WiFi signalom.

U sklopu smeštaja gostima koji

žele da se aktivno odmore na raspolaganju su bicikli, kajak, oprema za pecanje, platforma

za jogu i badminton. Za opuštanje tu je spoljnji đakuzi i bioskop na otvorenom sa velikom kolekcijom filmova.

Drina River Glamping će vam pomoći da se u potpunosti „isključite” i usporite vreme, napunite baterije kako bi sačuvali sebe i vratili se pravim vrednostima života.

16 februar

Ukoliko tražite beg iz stvarnosti i preko potrebnu digitalnu detoksikaciju, bilo da je to sedenje pored logorske vatre uz čašu vina, pecanje na Drini, izležavanje na travi ili drugi sadržaj po vašoj želji, na vama je samo da rezervišete termin na vreme.

17
18 februar

Drvena kuca Ruza

Dođite da iskusite luksuzne apartmane Drvene kuće RUŽA smeštene u Vikend

naselju na nadmorskoj visini od 12001500m.

Objekat Drvena kuća RUŽA se nalazi na Kopaoniku, u mirnom delu Vikend naselja u neposrednoj blizini magistralnog puta Raška-Kopaonik. Sagrađena je na 1.400 metara nadmorske visine, na mestu gde se spajaju ruže vetrova, okružena netaknutom prirodom, blizu

reke i staze za šetnju kroz netaknutu prirodu. Udaljena je 4km od centra Ko-

paonika, a 1.7km od prve ski staze Sunčana dolina.

Izgrađena je od potpuno prirodnih materijala, punog drveta, kamena i kovanog gvožđa. Objekat sadrži 4 zasebne smeštajne jedinice, spa centar, vanjski đakuzi i parking prostor pokriven video nadzorom. U prizemlju objekta se nalazi jedan studio i apartman sa zasebnom spavaćom sobom, dok se na spratu nalaze dva dupleks apartmana. Svi apartmani poseduju kablovsku televiziju i neograničeni internet.

19

Smeštena u mirnom delu Vikend naselja, Drvena kuća Ruža je udaljena 500-600m od prvih marketa i restorana. Najbliža stanica ski busa je na 100m od kuće, a taksi prevoz je jednostavan i dostupan svakog trenutka.

Drvena kuća Ruža je pravo mesto za ljubitelje planine i odmora u pravom smislu te reči, napravljena s ljubavlju za goste koji žele da pobegnu od bučne svakodnevnice i uživaju u prirodi kroz sva četiri godišnja doba.

20 februar
21
22 februar

Složićete se da smo svi od malena maštali o bajkovitim radnjama iz nama opšte poznate priče “Alisa u zemlji čuda” koja je smeštena u srcu šume, gde nema mesta gradskim gužvama, onom ubrzanju koje nam nameće današnjica i gde kraj ne postoji, već samo avanture sa jedinstvenim pričama koje nas pokreću i podsećaju da uživamo u životu i svom slobodnom vremenu.

Hej! Otvorite oči i prestanite da maštate, jer šumska kuća „Bubamara”Ladybird lodge je nadomak vas!

Šumska kuća „Bubamara” - Ladybird lodge se nalazi u jugoistočnom delu Specijalnog rezervata prirode Deliblatska peščara, na samo 80km od Beograda, a na kilometar peščanim putem u šumi.

23

Plac od 28 ari borove i bagremove šume pruža neprocenjiv osećaj mira. U okolini mogu se videti razni primerci biljnog i životinjskog sveta. Postoji mogućnost šetnje po šumi, stepi, obilazak Zagajičkih brda, pecanja, kupanja na Belocrkvanskim jezerima, posmatranje ptica - specijalni rezervat prirode „Labudovo okno”, vožnje biciklom, a zimi je idealno za

nordijsko skijanje prelepim terenima koje samo peščara može da pruži.

Kuća je opremljena apartmanski, maksimalnog kapaciteta do 6 osoba i sadrži dnevni boravak, kuhinju, kupatilo, malu sobu za spavanje, potkrovlje sa dva odvojena kreveta, terasu,

otvoreni roštilj, ali i malo košarkaško igralište. Smeštaj je pet-friendly, tako da je dozvoljen boravak kućnih ljubimaca. Ne bismo ništa više dodavali, jer svaka reč bi bila suvišna, ali ono

što možemo da dodamo je da je odmor bilo kakve vrste zagarantovan!

24 februar
Foto: © Andrej Mihajlović
25
26 februar

Fotografije: Jovana Tomašević

Ono što većinu ljudi sprečava da živi život o kom su oduvek sanjali je to što precene šta mogu da urade za godinu dana, a potcene šta mogu da urade za tri godine.

Nakon skoro dve godine postojanja OK house, samo smo odškrinuli vrata prirode na putu ka jednostavnom i lepom. Osetivši nezaustavljivu potrebu za usporavanjem, nakon 15-ogodišnjih uspešnih karijera u sistemima i kao dopuna aktivnom ži-

votu u gradu, nastala je OK house kao omaž mestu na kome su baba i deda vlasnice kuće decenijama obrađivali zemlju „od 9 do 5”.

• Ime projekta: OK house • Lokacija: Ovčar • Projektni tim: Danka i Miloš Mutapović, vlasnici • Investitor: Danka Mutapović • Godina projekta: 2020. godina • Površina kuće: 30 m2 • Ukupna površina celog objekta: 83 m2
27

Bilo nam je važno da kuća bude oaza mira budući da se nalazi u predivnoj prirodi, na prirodnom prelazu srndaća i da istovremeno bude ekstrovertna, pružajući dobar pogled ka okolini, i introvertna, pružajući osećaj mira i sigurnosti. Namera je bila da boravkom u zatvorenom prostoru korisnici osećaju snažnu povezanost sa prirodnim okruženjem, čemu mi kao vlasnici težimo. Kuća jednostavno pripada okruženju na kom je napravljena. Pažljivim izborom nameštaja, tapaciranih materijala, koloritnih detalja, najudobnije posteljine kao i velika količina svetlosti unutar drvene konstrukcije daju optimalnu dozu topline.

Iznad dnevnog boravka postavljena je mreža od kanapa za ležanje koja je dovoljno jaka da podnese teret više lju-

di. Nije ni čudo što je ležanje nad otvorenim prostorom uz istovremeno uživanje u omiljenoj knjizi i infinity pogledu, omiljeno mesto posetilaca. Prostrana terasa sa roštiljem, trpezarijskim stolom i ležaljkama nastavlja se na dnevni boravak i predstavlja centralno mesto tokom prolećnih, letnjih i jesenjih dana. Prostor ispod terase iskorišćen je kao degažman za baštensku opremu, bicikle za vožnju po prirodi i slično.

Ispred kuće prostire se livada od preko 1ha pa zujanje pčela i cvrkut ptica predstavljaju celodnevnu terapiju. Pogodna klima, puno sunčanih sati i karakterističan vetar Duč po kome mesto nosi naziv Dučalovići, osnova su za korišćenje prirodnih potencijala putem solarnih panela i mini vetro parka.

28 februar

Osnažujemo sramežljive meštane da ponude svoje proizvode iz bašta, voćnjaka, košnica i štala posetiocima OK house budući da se sve uzgaja na tradicionalan način, takoreći organski. Ohrabrujemo sve pojedince da se bore za ono o čemu razmišljaju svaki dan, da uspore, promisle i pronađu svoju suštinu posebno ukoliko ona uključuje sopstveno parče zemlje i neba bilo gde u Srbiji.

29
30 februar

Tarsa kuca na jezeru

Tarsa kuća na jezeru je pravo off grid mesto u Specijalnom rezervatu prirode Uvac, koje se nalazi na samoj obali Zlatarskog jezera, između Zlatibora i Zlatara, na nadmorskoj visini od 900m. Ovde mogu naći smeštaj svi oni koji vole odmor u netaknutoj prirodi i na svežem vazduhu. U ponudi su dve kućice, jedna za šest i druga za četiri osobe. Kuće imaju četiri zvezdice i svu neophodnu opremu kako za kraći tako i za duži boravak. Zlatarsko jezero je lepo tokom cele godine. Kod nas ćete doživeti pravu zimsku čaroliju, ušuškani u toplim kućama, dok ljubitelji leta mogu plivati u kristalno čistom jezeru, sunčati se na pontonu, koristiti kajake, sup daske, kao i druge rekvizite za vodu. Za gastronome koji vole da napolju pripremaju hranu spremili smo peć na drva, roštilj i kotlić, kao i roštilj na plin.

31

Kuće su okružene šumom sa pogledom na jezero. Potpuno su izolovane, bez drugih objekata u blizini, pa predstavljaju savršen izbor za beg od gradske gužve. Poznato je da šumska terapija jača imunitet, smanjuje stres i pobuđuje sva naša čula. Buđenje uz cvrkut preko dvesta vrsta ptica, predstavlja neopisivo lep doživljaj. Pogled na zeleno-plavu boju jezera koje se pomalja

iza jutarnje izmaglice ostaje zauvek u sećanju. Tarsa je mesto i za pecaroše, pre svega zbog smuđa, klena, šarana, skobalja i plotice, kao i za one koji skupljaju lekovito bilje i pečurke.

32 februar
33

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Fotografije: Tina Gavranić; privatna arhiva

PLEZIRr I TU AL

34 februar
Tanja Giovanelli

Buđenje s prvim zracima sunca uz jogu, doručak uz tihu muziku, ispijanje omiljenog čaja uvek u isto vreme, priprema zdravih obroka, čitanje u određenom delu stana, opuštanje uz filmsko veče ili utakmicu s društvom, topla kupka, sve su ovo rituali koji boje naše dane i čine da se osećamo sigurno i prijatno. U trenucima povećanog stresa i kriza psiholozi nam savetuju da ako već spoljašnji svet ne možemo kontrolisati, dobro je negovati svoje dnevne rutine i rituale koji dovode do toga da se dobro osećamo i izazivaju nam prijatna osećanja.

U društvu u kome je poželjna osobina biti konstantno prezauzet, funkcionisati na svim poljima jednako uspešno i izdržati taj ritam iz dana u dan, burnout ili sindrom izgaranja je postao sve češći. Međutim, mnoge žene (da, ovo je problem sa kojim se uglavnom žene suočavaju), i dalje teško pronalaze način da čak i nakon doživljenog burnouta istraju u tome da ne ponavljaju iste greške i štetne obrasce zanemarivanja svojih potreba koje su ih već jednom dovele u takvu situaciju. Naravno, uz rad sa psihologom, odgovarajuću terapiju i podršku okoline promene su moguće, a onda i jedno takvo negativno iskustvo donese nešto pozitivno, u pogledu promene koju smo za sebe učinili.

O usporavanju, uživanju u životu, svesnom odvajanju vremena za brigu o sebi, mindfulnessu i metalnom zdravlju razgovarala sam ovog meseca sa novinarkom i osnivačicom Instagram profila, bloga i studija u nastanku Salty nest,

Tanjom Giovanelli . Razgovarale smo o dobrim navikama, važnosti postavljanja granica, negovanju i osluškivanju sebe i pronalasku užitka u slikanju akvarelima iz čega se uskoro otvara jedno novo poglavlje u njenom životu.

35

Kako započinješ dan?

Uz šalicu zelenog čaja. Obično ustanem iz kreveta i dok uzavri voda obavim higijenu pa dok se napravi čaj otvorim prozor, poravnam jastuke na kauču i sredim nered koji su u kuhinji eventualno ostavila djeca, zatim na stolu zapalim svijeću i pripremim teku, a pred vratima od terase rasprostrem prostirku za jogu. To je ta neka scena koja me dovodi u podržavajuće stanje duha i s kojom volim započeti dan. Tada prvo popijem dva-tri vruća gutljaja čaja, da mi ugriju dušu i tijelo, te se na tren umirim i samu sebe pozdravim, a potom se spustim na prostirku gdje saberem misli kroz kratku mindfulness meditaciju, zatim se pomolim, zahvalim i pozdravim novi dan. Nakon toga slijede vježbe istezanja i disanja pa ispisivanje jutarnjih stranica uz preostali čaj. Tada se negdje bude i moji ukućani pa zajedno doručkujemo i pomažem djeci da se pripreme za školu. Ovakvu rutinu uvela sam prije par godina kada sam se počela buditi sat vremena prije svih, kako bih se stigla posvetiti sebi prije nego ću se posvetiti njima, domaćinstvu i poslu. Vjerujem da je to najkorisnija praksa koju sam usvojila i svakako je razlog zašto toliko volim jutra.

Na što pomisliš kad čuješ reč plezir?

(smeh) Na Ivanu Karmišević, jer sam prvi puta čula za magazin kada ga je ona podijelila u svojim storyjima na Instagramu. Osim toga, na užitak. Riječ sama ima svoju energiju. Podsjeća me na mekane teksture i fluidne obrise, nježne mirise, prelijevanje boja u odsjaju, izdah…

Imaš li omiljeni dnevni ritual?

Moja jutarnja rutina. I šetnje, šećem svaki dan. Imam sreće da stanujem uz šumu, na par koraka od mora tako da su mi šetnje zaista postale svojevrstan ritual i highlight svakog dana.

Tvoj Instagram profil i blog Salty nest nastali su nakon oporavka od burnouta i paničnog poremećaja, sa svrhom zagovaranja važnosti brige o sebi i smislenog, ispunjenog življenja. Mo-

žeš li da nam ispričaš u kom momen-

tu si odlučila da potražiš pomoć?

Da, zato često kažem da je burnout bio jedna od najgorih stvari koje su mi se dogodile, ali i najboljih, zbog svih pozitivnih promijena na koje me je pota-

36 februar

knuo. Moram kazati da su mom burnoutu prethodili panični napadaji, i to dvije ili tri epizode kroz par godina, tako da sam neposredno prije burnouta već zbog njih počela viđati psihologa. Odnosno zbog straha od ponavljanja paničnog napadaja iliti anticipatory anxiety, jer to su mučna iskustva koje ne može razumjeti nitko tko ih nije osjetio na svojoj koži. A kao astmatičarka sam se bojala da bi kombinacija simp-

toma mogla dovesti do kritičnih komplikacija tako da sam se našla u nekom paralizirajućem stanju gdje sam počela izbjegavati sve situacije koje bi mogle trigerirati napadaj

panike; od shopping centara, kina, koncerata, frizera, automobila, pa do dućana. Gotovo se nigdje nisam usuđi-

vala ići bez supruga ili nekoga na koga se mogu osloniti, niti sam voljela ostajati sama kod kuće. Kvaliteta života mi se bitno srozala, a nažalost i mojim ukućanima koji su patili zbog posljedica mojih ograničenja, a pogotovo mom suprugu na čija je leđa odjednom palo sve. Zbog

toga sam potražila pomoć, jer, koliko god sam sama bila sprema zadržati se u toj skučenoj komfor zoni, nisam imala srca isto očekivati od moje obitelji.

Kada se na sve to uskoro desio i burnout, a na preporuku moje liječnice obiteljske medicine koja je prepoznala znakove kada sam joj se obratila tražeći uputnicu za kardiologa zbog problema sa srcem koji su se u tom smislu pojavili, zatražila sam i pomoć psihijatra. Dodat ću i kako se burnout manifestira kroz više različitih simptoma i često ga zanemarujemo dok oni ne postanu fizička prijetnja. Dok naše tijelo ne počne odbacivati naše izbore. Pa ako ne prije, vjerujem da će se svatko složiti kako je

37

tu svakako pravo vrijeme za potražiti pomoć.

Koliko ti je razgovor o ovoj temi na mrežama kasnije pomogao u procesu oporavka?

Puno. U mom je okružju malo tko otvoreno pričao o iskustvima paničnih napadaja, burnouta ili mentalnih tegoba uopće. Tek kada sam sama otvoreno progovorila o svom iskustvu, kolegice su mi se počele otvarati sa sličnim iskustvima za koja ranije nisam znala da su prošle. To kao da je bilo nešto što se drži za sebe čak i kada se o tome pričalo, uvijek uz neku prešutnu dozu srama. No na Instagramu se o tome pričalo otvorenije i to me je ohrabrilo u mom oporavku. Ne samo činjenica da nisam jedina, već i sam narativ oko tog, nažalost trenda, koji nas poziva da se, umjesto kao žrtvu posramljenu zbog vlastite slabosti doživimo kao potencijalnog revolucionara koji se ima mogućnost oduprijeti sustavu jer je doživio to otrježnjujuće iskustvo. U tome sam za sebe vidjela priliku. Ne samo za vlastiti oporavak, već i za poticanje drugih na usvajanje te osnažujuće perspektive.

Jedan deo priznanja da nam je potrebna pomoć nosi sa sobom i strah od stigme i svega onoga što iz nje proističe. Imajući u vidu da si o ovoj temi pisala u nekoliko navrata iz vlastitog iskustva, možeš li nam reći, čini li ti se da se situacija u tom pogledu promenila proteklih godina?

Teško mi je dati objektivnu procjenu, jer u mom se vidokrugu svakako promijenila, no kako sam na to i sama puno utjecala, ne znam da li je u široj perspektivi doživljaj sličan. Svakako ide na bolje i o mentalnom se zdravlju, a najviše zahvaljujući posljedicama pandemije piše i govori više nego ikada. No stigma je još uvijek tu, osjećam je i sama. Takve se stvari nažalost ne mogu promijeniti preko noći i zato ću o tome pisati, odnosno govoriti dok god bude onih koji o tome žele čitati.

Kakav je tvoj utisak o ulozi društvenih mreža u odnosu na ovu temu?

U mom su iskustvu imale su presudnu ulogu. Ne samo da se kroz njih možemo povezati s pojedincima koji dijele slična iskustva, te imamo priliku o sve-

38 februar

mu govoriti iskreno i otvoreno, već i anonimno. I ja sam tako krenula, namjerno na engleskom jeziku da se što je više moguće udaljim od poznatih okvira i straha od osuđivanja. Tek sam s vremenom, kada sam se osnažila, iza svojih riječi stavila svoje ime i suočila se poznatim licima. Osim toga, društvene nam mreže pružaju priliku da se povežemo i sa stručnjacima i organizacijama koje rade na boljem razumijevanju problematike i unaprijeđenju kvalitete života te zagovaraju važnost prioritiziranja mentalnog zdravlja, a od kojih možemo učiti.

Šta je po tvom iskustvu bilo ono što je najvažnije u samom procesu prevazilaženja sindroma izgaranja, kao i u sprečavanju da se on ponovo dogodi?

Suočavanje s uzrocima i preuzimanje odgovornosti, te poduzimanje koraka ka promjenama koje će eliminirati ponovno pojavljivanje tih uzroka. Osim toga, vrijeme koje smo spremni posvetiti oporavku i podrška okoline. Nažalost svjedočila sam iskustvima žena kojima se burnout ponavljao jer su odbijale osvijestiti gdje sebi čine nažao. Odno-

39

sno nisu imale bilo hrabrosti, snage ili motivacije za iskorak, jer burnout je po meni poziv na promjenu. Nije dovoljno uzeti par mjeseci bolovanja i turu antidepresiva i anksiolitika ako se potom vraćamo na staro. Po meni je osnovno generirati dovoljno samoljublja da za sebe učinimo ono što bismo savjetovali sestri ili najboljoj prijateljici da se nađu u istoj situaciji..

Koji su po tvom mišljenju prvi pokazatelji da smo upali u vrtlog koji nas može odvesti do brnouta jer ponovo zanemarujemo sebe, i šta preduzimaš u takvim momentima?

Pretpostavljam da su ti pokazatelji za svaku od nas drugačiji, no logika mi govori da to mora biti svijest o istim štetnim obrascima ponašanja. Jer ponekad napravimo „promjenu“ izvana, tipa, promijenimo posao, ali, ne promijenimo pristup pa i na novom poslu na sebe pristajemo preuzeti više obaveza nego smo kapacitirani ispuniti, da ne kažem više nego je realno od ikoga očekivati da može dugoročno ispunjavati. Osobno sam na tom planu morala napraviti neke kompromise tako da sam se degradirala po pitanju karijere kako bih zaštitila zdravlje. Moramo biti

spremni odrediti i štiti prioritete, odnosno naučiti se postavljati granice.

Koje su to aktivnosti koje nisu u korelaciji s tvojim poslom, ali za koje ćeš uvek naći vremena jer ti donose radost?

Uvijek ću pronaći vrijeme za svoju djecu i svog supruga jer me zajedništvo koje dijelimo najviše ispunjava. U svakom danu barem jednom zajedno sjednemo za stol i podijelimo obrok, a nastojimo da to bude i više puta. Njegujemo tu kulturu uživanja u hrani i vinu i za stolom nikad ne sjedimo manje od pola sata, a ručak se otegne i na sat vremena. To su nam najdragocjeniji zajednički trenuci. Također ću gotovo uvijek pronaći vrijeme za šetnje jer sam shvatila da o njima ovisi moje cjelovito zdravlje. A osim toga tu je vrijeme za kreativnost; za fotografiju, slikanje, pisanje, za učenje. I konačno vrijeme za druženje, kako s obitelji, tako i s prijateljima.

Kome se obraćaš kad nisi sva svoja?

Hmm… najčešće mužu, ali za neke stvari mi je sestra nezamjenjiva.

40 februar

Šta ti pomaže da i u teškim periodima ne izgubiš samopouzdanje, snagu i volju i da nastaviš da se baviš sobom i svojim zdravljem?

Puno je lakše pronaći tu snagu jednom kada osjetiš benefite takvog ponašanja prema sebi. U početku je poticaj bio dijelom strah da mi se ne bi pogoršalo zdravlje, ali i znatiželja, koliko mogu napraviti za sebe i kako mi to može pomoći. A sada je to poznavanje tog osjećaja kada te preplavi ljubav prema sebi i životu. Postala sam opijena tom milošću koju si ukazujem, jer sve su to činovi

ljubavi i nježnosti prema sebi, povjerenja i vjere u sebe, odnosno prepoznavanja da smo vrijedni vlastite ljubavi.

Kako sezona, odnosno promjene u prirodnim ciklusima utiču na tvoje raspoloženje, izgled dana i tvoje dnevne rituale?

Koliko se osjetim pozvano živim u skladu s energijama koje nose, no uvažavam i neke intuitivne impulse kojima na njih reagiram iz pozicije tjeskobe, koja, iako sve manje, i dalje negdje u meni čuči. Proljeće me, kao i sve, budi i

41

pokreće, i u rano proljeće te kasnu jesen imam najizraženiju kreativnu energiju i najviše stvaram. No svibanj i pogotovo lipanj unose mi nemir jer se radost i uzbuđenje u meni prelijevaju u nervozu. I tada dižem ručnu, usporavam…. Ljeta sam tako, posljednjih godina provodila u svojevrsnoj hibernaciji, te pred sebe nisam stavljala nikakva očekivanja niti zadatke. Jesen obožavam. Sve se umiri, utiša i moja se duša tada konačno osjeti sigurno da se pusti od kraja i prodiše, zavrti ideje. Iako mi je prosinac izazovan, jer, ma kako mu pristupam, koliko god se izaberem poštedjeti, nađe način da me obori; siječanj i pogotovo veljača donose olakšanje. Čak u njima uživam, veljača me podsjeća na bakin zagrljaj. Zimi, tako, sanjarim i postavljam namjere, te gradim temelje.

Kroz sve ovo moja se rutina mijenja samo da se prilagodi živi na termometru pa se tako na šetnje ljeti odlučujem u sumrak, a zimi ujutro. Jutarnju rutinu ljeti obavljam na terasi pa je ona utoliko bogatija, a kako je dan duži koliko i topliji tako tek navečer uistinu prodišem. Zato se ujutro kasnije budim pa svoje rituale obavljam kasnije, što nije problem jer

djeca ljeti nemaju školu pa se ne ustaju tako rano. I umjesto popodnevne šalice

čaja češće posežem za dobro ohlađenim gin tonicom. (smeh) Taj kasno popodnevni predah u hladovini terase mi je moguće omiljeni ljetni ritual.

A šta radiš kad ne radiš ništa?

Gledam televiziju. To je moje grešno zadovoljstvo, porok kojeg se još nisam pomišljala riješiti. Nakon večere volim sjesti na kauč i pogledati nastavak neke serije, a vikendom i film. Srećom, imuna sam na binganje. Nisam u stanju gledati TV duže od dva, tri sata u komadu.

Na profilu između ostalog često govoriš o mindfulnessu i novootkrivenom hobiju slikanja akvarelima. Do kakvih uvida si došla okretanjem ovom hobiju?

Uff, to se pokazalo baš kao transformativno iskustvo. Odmalena sam voljela crtati ali sam negdje u dvadesetima izgubila doticaj s tim dijelom sebe. I tek sam ga nedavno obnovila, zov je bio toliko

snažan da me nije bilo briga što ne znam ništa o ničemu. I na tome mogu zahvaliti Instagramu jer sam tamo naišla na toli-

42 februar

ko žena koje su u mojim godinama obnovile ili pak otkrile svoju ljubav prema likovnom stvaralaštvu i njihovi su me primjeri inspirirali i ohrabrili. Većinom su samouke i uporno izdvajaju vrijeme za crtanje i slikanje, za sebe, unatoč obavezama oko djece, kućanstva i posla. Tako da sam pomislila – ako mogu one, mogu i ja. Krenula sam s tutorialima na YouTubu, Skillsharu, te sam investirala i u neke online tečajeve, profesionalne materijale i pomalo učim.

No uz vještine i tehnike slikanja učim se i strpljenju, učim se odbaciti očekivanja i perfekcionizam, biti nježna prema sebi, prihvaćati sebe takvu kakva jesam, ali isto tako i zauzeti se za sebe, braniti svoje vrijeme, imati povjerenja u sebe, usuditi se sanjati… A mindfulness u tome ima veliku ulogu, jer se upravo u tim aktivnostima nalazim posve prisutna u trenutku. Tijek misli koje nam svima jure glavom po cijele dane u ovim trenucima kao da s autoputa skreće na neku zaobilaznicu pa krivuda lagano i uživa u krajoliku.

Iz pomenute ljubavi prema slikanju, proizašao je i tvoj set kartica. Ispričaj nam nešto više o nameri koja stoji iza ovog projekta?

One na neki način utjelovljuju cijelu priču. Priču o mom iskustvu postajanja ženom kakva biram biti. Kroz njih sam s drugima htjela podijeliti tu njegujuću energiju putem niza podržavajućih poruka, možemo reći i afirmacija, koje utjelovljuju onaj unutarnji narativ koji nam može pomoći da se izdignemo iz patologije besperspektivnosti, otuđenja, apatije, cinizma i mizantropije nataloženih u društvu.

43

Nastale su neplanski, kao odjek prve kolekcije apstraktnih akvarela koju sam spontano naslikala čim sam nabavila prvi set materijala. Sve se desilo u desetak dana; i kolekcija i set kartica, na krilima silnog vala kreativne energije u koju sam bez zadrške uronila te joj se prepustila. I bilo je divno, a takav je bio i odgovor na kartice. Zaista su lijepo primljene. Vjerujem da je to zato što je moje iskustvo zapravo univerzalno. Ja sam samo zajahala taj val osobnog rasta koji nas poziva na istraživanje plime.

I bilo je onih koji su se u tome prepoznali, a njihov me je feedback učvrstio u namjeri da se nastavim izgrađivati na tom putu.

Preporuči nam dobru knjigu/film/seriju/podkast/blog.

Hmmm, knjiga mora biti “Big magic“ Elizabeth Gilbert za sve koji ju nisu pročitali; jer je meni bila prekretnica. Također bilo što od Mary Oliver ili knjiga

˝Braiding Sweetgrass ˝ od Robin Vall

Kimmerer. Najdojmljiviji filmovi koje

sam relativno nedavno pogledala su

˝La grande belleza˝ i ˝La giovinezza˝

Paola Sorrentina. A blogove po pravilu čitam ovisno o temi od interesa pa je tu teško davati preporuke jer ovisi koga što zanima, ali od nekih životnih volim sve što piše moja prijateljica Marina Čosić na svom Oil on paper blogu, a duboko rezoniram i s načinom na koji razmišlja

Kayte na Simple and season blogu. No ne mogu ne spomenuti i „Budi dobro“, iako je to što je Indira napravila više od bloga, kao i „Heiter magazin“ koji je nedavno prerastao blog.

Podeli s nama jedan svoj san kome ćeš u ovoj godini dati krila.

U ovoj godini naslućujem neke velike promijene u mom životu i na tom se tragu planiram više posvetiti slikanju te nekako pokušati tu svoju strast pretvoriti u izvor prihoda. Svjesna sam zamke koju si postavljam, ali želja je ovdje jača od razuma, jer umjetnost je takva, traži da bude podijeljena i tako služi svojoj primarnoj svrsi komunikacije.

44 februar

Taman sam ovih dana tu namjeru podijelila i sa svojom zajednicom na Instagramu stavila svoju web stranicu “under construction“ pa moram priznati da mi sada sve djeluje i više zastrašujuće. To više nije samo neki san u mojoj glavi već je vizija s rokom izvršavanja. No uzbuđena sam oko toga što si otvaram taj prostor i sretna sam što sam u stanju sebe tako podržati. Ma kako god sve ispalo, vrijedno je već utoliko.

45

Životni stil

Piše:

Zvjezdana Gvozdenović

@stella_iron

Da li je u istoriji ljudske vrste postojalo vrijeme čudesnije od ovoga? Mnogi bi uskliknuli u oduševljenju: „What a time to be alive”. Ipak, ta čudesa uspijevaju biti zasijenjena kontradiktornostima. Kroz ljudsku istoriju većina ljudi nije imala privilegije poput uživanja duboke starosti, dobrog zdravlja, svakojakog bogatstva, životne perspektive i prilika koje su danas podrazumijevane. Industrijska revolucija dala nam je mogućnosti poput stvaranja velikih, sjajnih gradova i zbrinjavanja velike količine ljudi u njima. Urbanizacija je promijenila socijalnu organizaciju i šablone dotadašnjeg života. Postmoderni svijet donio je edukaciju, znanje, materijalna bogatstva i vidike u nedogled. Rođeni i odgajani u znaku vrtoglavog rasta, prethodni vijek nam je kao tekovinu zavještao tehnologiju i konzumerizam, a zatim modelovao naš život po njihovoj matrici - matrici koju 21. vijek slijepo prati. Danas ubiremo plodove tih akcija, a ugrožavanje prirodne sredine i biodiverziteta, impersonalizacija ljudskih odnosa i povećanja socijalnih razlika samo su neki od njih. Mnogi među nama postali su izdvojeni od svijeta i

milioni ljudi suočavaju se sa problemima poput siromaštva, prenaseljenosti, zagađenja, nasilja, nedostatka socijalne potpore i usamljenosti.

Fokus današnje globalne kulture temelji se na potrošaču i radniku kao osnovnoj jedinici, a ne na osobi kao pojedincu. Rad se slavi do nivoa fetišizma.

Kao posljedica toga, usvojili smo korporativni način razmišljanja koji je dug na kvantitetu, kratak na kvalitetu, a još kraći na usporenju. Brzina je postala naš okov. Ubrzavamo stvari koje po svojoj prirodi zahtijevaju vremena

Tako danas imamo brze dejtove, hranu spremnu za tri minute (čitajte instant nudle), tehnike brzog čitanja, ubrzani kurs joge i instant gratifikaciju. U današnjici u kojoj živimo brže, putujemo više, kupujemo više i čini se kao da ne postoji ništa što bi nam moglo faliti, nečega ostajemo gladni.

47

Sve više ljudi navodi da se neprestano osjećaju siromašno u pogledu vremena - kao da imaju previše stvari za obaviti, a premalo vremena za njih. Ipak, dvadesetčetvoročasovni okvir isti je za sve. To nas dovodi do pitanja, na koji način posmatramo vrijeme i njegovo proticanje? U kulturama van naše, vrijeme je ciklično i kao da se pretače. Na Zapadu (kojem smo skloniji) vrijeme je linearno i ograničen je resurs. Ono ističe, plašeći nas maksimom „use it or lose it”. U tom strahu, naši dani postaju konstantna utrka sa vremenom koje se ovih dana čini kao naš najveći neprijatelj. Koji su rizici te trke? Svako vrijeme zaista nosi svoje breme. Ako nam je ovo naše dalo materijalni prosperitet, osiromašilo nas je za nešto mnogo dragocjenije - brigu, ljubav, osjećaj pripadnosti i spokoja. Pored vode i hrane, zaista, naše osnovne ljudske potrebe. Kako smo došli do ovolikog ubrzanja?

Preskakanje obroka, prekovremeni sati, rad do kasno u noć i opsesivno čekiranje mejlova realnost su mnogih. Tu realnost objeručke prihvatamo kao najrođenijeg.

Ono je za luzere. Usporiš li, mrtav si.

48 februar
U vremenu kada je „malo je usporen/a” sinonim za glupost, usporavanje nije opcija.

Za nas je vrijeme jednodimenzionalno. Toliko smo utopljeni u kulturu brzine da ne vidimo njenu štetu. Brz život nije ekvivalent dobrom životu (sem ako ste zavisnici od adrenalina). Nije čudno da se naše postmoderno društvo upoređuje sa trkom pacova. Trka pacova predstavlja nelagodne živote koji vode ljudi sa poslovima koji od njih iziskuju naporan rad kako bi se takmičili sa drugima u novcu, moći i statusu. Dobrota i uljudnost više nisu stvar humanosti, već gubitništva, a njega se plašimo. Na tom strahu se danas zasniva svijet.

U poslednje dvije decenije, evidentan je nagli rast globalnog bogatstva. Ipak, materijalno bogatstvo nije rezultiralo i onim vremenskim. Pojedinci i organi-

zacije koji imaju moć da kreiraju politike često zanemaruju pogubne učinke nedostatka vremena. Svake godine se troše milijarde za ublažavanje materijalnog siromaštva, dok o vremenskom siromaštvu često ne čujemo ni riječi. Za to vrijeme, ono se tiho pogoršava, ugrožavajući cjelokupno blagostanje, zdravlje i produktivnost nemalog broja ljudi koji zbog nedostatka vremena nemaju kada posegnuti oporavku ili traženju bilo kakve vrste pomoći, pa i one

medicinske. Iako surova, to je možda neizbježna reakcija na ubrzanje života mnogih od nas, koje donosi priroda tehnologije i komunikacije, kao i sveprisutna opsjednutost produktivnošću koju nam je servirao kasni kapitalizam.

U toj globalnoj iscrpljenosti, prirodno se izrodila potreba za usporavanjem. Usporeni pristup prije svega predstavlja potrebu za preispitivanjem postojećih okvira i reorganizacijom ustaljenih praksi u području društva, ekonomije i svakodnevnog života

Slow Movement ili Spori pokret, čiji presjek želimo prikazati, označava prekretnicu u kulturnom stavu, u korist sporijeg tempa života. Poenta nije raditi sve puževim tempom, već da stvari radimo pravim tempom. Prema sljedbenicima Sporog pokreta, život živimo prebrzo, a srazmjerno njemu mijenja se i kultura. Oni ne ističu fabričke postavke života i držanje za skute prošlosti, već usporavanje života u modernom svijetu. Pokret se za-

laže za povećanje kvalitete hrane, rada, proizvodnje i života smanjenjem brzine.

Filozofija „Slow Movementa” poziva na ugodniji život kroz poboljšanja u svim aspektima života, od seksualnih odnosa, preko roditeljstva do medicine. Pokret predstavlja kulturnu

revoluciju protiv vjerovanja da je brzina uvijek bolje rješenje, piše Carl Honoré u svom bestseleru „In Praise of Slow” (2004). Raditi sve najbolje što možemo, a ne najbrže što možemo, staviti kvalitet ispred kvantiteta, i ono najbitnije, biti prisutan u tim nastojanjima

Slow Movements kolektivni je naziv za organizacije koje obuhvataju mnoge aspekte života i suprotstavljaju se užurbanom potrošačkom životu. Počeci spore

revolucije datiraju iz 80-ih godina prošlog vijeka i borbe protiv širenja franšiza brze hrane. Prvi spori pokret, pod poznatim nazivom „slow food”, počinje davne 1989. godine, kao bojkot protiv otvaranja McDonald’s restorana u samom centru Rima. Njegov začetnik je

Carlo Petrini i čin takvog protesta skrenuo je pažnju na važnost zdrave, kvalitetne hrane iz lokalnih izvora. Njegova gastronomska inicijativa se u narednim decenijama proširila kao globalni pokret čiji su principi obuhvatili polja od rada i putovanja, do dizajna i medija. Danas on obuhvata na milione ljudi u preko 160 zemalja. Slow food pojavio se na više nivoa: od malih farmerskih za-

jednica i lokalnih proizvoda, do opuštenih obroka u čijem se mirisu, teksturi i ukusu uživa u dobrom društvu. Ovaj pokret vjeruje u povezanost hrane sa mnogim aspektima života i čvrstu vezu između tanjira, planete, ljudi, politike i kulture.

Polazna tačka je da odabirom onoga što jedemo zajednički možemo uticati na to kako se hrana uzgaja, proizvodi i distribuira i kao rezultat imamo moć da postepeno mijenjamo svijet. Dakle, u pitanju je stil života, a ne samo još jedan izvikani način

prehrane

Konzumiranje lokalne hrane doprinosi okolini i našem zdravlju samim tim što namirnice ne moraju biti hemijski obrađene da bi izdržale transport koji sam po sebi izaziva zagađenje. Osnovno je pravilo da sa što daljih lokacija hrana dolazi, to prolazi kroz više štetnih procesa.Filozofija Slow Food pokreta sastoji se iz tri glavna principa: hrana mora biti dobra (kvalitetna, svježa i zdrava), čista (proizvedena tako da ne šteti okolini, ljudima i životinjama) i pravedna (da je pristupačna kupcima, ali i isplativa proizvođačima). Pored kupovanja lokalne hrane, bitan dio procesa su njeno spremanje i konzumiranje - sve treba biti u duhu poštovanja i pažnje. Ovakvim činom doprinosimo očuvanju lokalnog kulturnog identiteta, ali i sopstvene dobrobiti. Na kraju dana, mi zaista jesmo ono što jedemo.

U Italiji se kao značajna pridošlica sporom pokretu 1999. godine javlja i pokret Cittaslow. Cilj ove organizacije bio je da se odupre homogenizaciji i globalizaciji gradova, kao i da proširi filozofiju Slow Food pokreta primjenjujući koncepte ekogastronomije u svakodnevnom životu. Vremenom je Cittaslow postao pokret međunarodnog karaktera koji svojim programom okuplja gradove bogate tradicije, kulture i snažnog identiteta, s ciljem povratka izgubljene kvalitete svakodnevnog življenja kroz ostvarivanje spokojnijeg i promišljenijeg načina života. Zamisao dobrog

življenja značila bi priliku za uživanje u rješenjima i uslugama koje građanima omogućavaju da doživljavaju svoj grad

na jednostavan i ugodan način. Živjeti sporo trebalo bi evocirati izreku starih Latina „festina lente” (žuri polako)

52 februar

i pomiriti najbolje od znanja prošlosti sa uživanjem u mogućnostima današnjice. Naravno, ovaj način je zamišljen da bude humaniji, ekološki ispravniji i razumniji za sadašnje i buduće generacije. Projekat treba odati počast malim stvarima u sve više globalno povezanom svijetu. Spori gradovi nisu glavni gradovi, niti velika sjedišta, ali su jake zajednice koje su donijele svjestan izbor da poboljšaju kvalitet života za svoje stanovnike. Oni teže izvući najviše iz modernog vremena i globalizacije, ali istovremeno zadržati duh i identitet zajednice u jeku globalnih previranja.

Kao Cittaslow grad u obzir mogu dolaziti jedino zajednice sa ispod 50 000 stanovnika. Danas organizacija obuhvata oko 300 gradova, u oko 33 zemlje, a posljednja novopridošlica je upravo grad iz našeg regiona - Makarska.

U godini osnivanja pokreta Cittaslow , skandinavac Geir Berthelsen imao je ideju „spore planete” i potrebe da se svijet nauči usporavanju kako bi kreirao zdravije, sretnije i produktivnije pojedince. Iz te ideje je u Norveškoj nastao

The World Institute of Slowness. Institut je započeo kao think-tank vođen filozo-

fijom pažnje, ljubavi, bliskosti i zajedništva. Njegova misija je mijenjati način na koji ljudi razmišljaju o vrijednostima, brzini i sveukupnom pristupu životu. Za razliku od hronološkog vremena, nelinearno vrijeme je to koje radi za nas, a sporost leži u balansu. Kako bi dosegli balans, Institut ima spisak od 10 savjeta za nas. Prvo i krucijalno - ne žuriti!

Požurivanje nas čini manje produktiv-

nima i daje inferiorne rezultate. Trebamo sebi dati dovoljno vremena da se posvetimo stvarima koje radimo.

53

Drugo, nema multitaskovanja. Ono je loš način da uradimo „skoro” sve, ali nedovoljno. Zaista, studije pokazuju da multitasking (koji je mehanizam svih nas), dovodi do smanjenja produktivnosti za čak 40%. Treće, ne radimo ništa i prepustimo se sanjarenju - tako dopuštamo umu da uspori i luta kuda želi. Četvrto, trebamo uspostaviti balans i stroge granice između posla i slobodnog vremena (zavirivanje u mejlove nije dozvoljeno). Peta stavka je san koji je nužan za usporavanje i resetovanje našeg mozga. Trebamo omogućiti sebi dovoljan broj sati i ne oslanjati se na power nap-ove. Ako ste zaluđeni organizovanjem svog kalendara, šesta stavka vam govori da ga ne pretrpavate. Ne postoji ništa loše u polupraznom kalendaru. Sedam - ne budimo robovi telefona i tuđih poruka. U redu je diskonektovati se. Pod osam, uvijek trebamo poraniti makar 10 minuta, kako bi se smirili i pripremili za šta god da nam slijedi. Devet nam govori da usporimo lično vrijeme, odemo u šetnju, ugasimo

uređaje i prepustimo se kontemplaciji. I ono krajnje i možda najvažnije - po-

klonite svoje vrijeme ljudima i stvarima

koji to zaista zaslužuju. Vrijeme je dragocjen poklon.

Vjerovatno najpoznatiji ogranak Slow Movementa je slow fashion (spora moda). Termin je 2007. godine osmislila Kate Fletcher ističući kako ovaj koncept nije još jedan sezonski trend. Značajnu aktuelnost stiče posljednjih godina, kada se modna industrija ustoličila kao jedan od najvećih zagađivača na planeti. Spora moda zasniva se na istim principima kao i pokret spore hrane i predstavlja alternativu masovnoj proizvodnji garderobe, odnosno brzoj modi (fast fashion). Za razliku od masovno proizvedene garderobe lošeg kvaliteta, spora moda fokusira se na produžavanje životnog vijeka komadu robe. Proizvodnja odjeće sa kulturnom ili emocionalnom konekcijom je jedna od glavnih zamisli ovog pokreta: potrošači će odjeću zadržati duže od jedne sezone, ako se za nju vežu na određenoj osnovi. Misao kojom se trebamo voditi je upravo „kvalitet ispred kvantiteta” i njom se sumiraju osnovni principi spo-

54 februar

re mode. Neki od načina učestvovanja u sporoj modi su i svima dobro poznata kupovina u second handovima ili od lokalnih brendova, ali i ručno prepravljanje i dorađivanje odjeće, dodatna briga o materijalima i njihovom održavanju, donacija odjeće onima kojima je potrebna, kao i sve što možete uraditi kako biste komadu garderobe pružili drugi život umjesto onog na deponiji.

Slow travel ne označava odredjeni način transporta, koliko mindset. Ovaj pokret vodi se uvjerenjem da je bitnije dobro upoznati jedno područje, nego vidjeti samo djeliće više područja.

Fokus nije na maničnom razgledanju, već na postepenom upijanju okoline i povezivanju sa mjestom i lokalnim stanovništvom

55

Značajnu kategoriju sporog pokreta čini i slow travel koji u post-covid vremenu sve više dobija na značaju. Slow travel može značiti iznajmljivanje apartmana umjesto hotela, trgovinu na lokalnim pijacama i istraživanje neposredne okoline hodanjem, biciklističkim turama ili drugim sredstvima prevoza ako su u pitanju nešto veće razdaljine. Zamisao ovakvog tipa putovanja je da budu lako podnošljiva za okolinu, budžet i naravno, nas kao osobe željne bijega od svakodnevnog stresa. Za kakav god se odmor odlučili, cilj je usporiti kako bi se izvuklo ono najviše iz svake sekunde avanture na koju smo se odmetnuli.

Sporom putovanju po metodi „seeing less is seeing more” nalikuje pokret spore umjetnosti ili njen najbolji predstavnik

- Slow Art Day. Slow Art Day je globalna inicijativa čiji je začetnik Phyl Terry i sa svojim aktivnostima započela je 2010. godine. U svijetu umjetnosti koji je često vođen profitom, ova inicijativa odskače svojom idejom, a ona je prilično jednostavna: usporiti i posmatrati. Posjetioci muzeja i galerija najčešće vide umjetnine kroz svoje ekrane i spora umjetnost treba biti antiteza tome.

Prosječno zadržavanje kod jedne umjetnine iznosi oko

17 sekundi, malo više ako

želite ugrabiti fotografiju za društvene mreže. Posjeta

muzeju na kraju završi zujanjem pored stotina slika

i eksponata, bez da smo i jednu zaista vidjeli

56 februar

Čitava suština ove zamisli je da jednog dana u aprilu svake godine muzeji i galerije širom svijeta otvore svoja vrata i organizuju posebne događaje koji će potaknuti posjetioce da iskuse umjetnost kroz čin sporog gledanja. Pokret želi pomoći ljudima da otkriju čari posmatranja umjetničkih djela, uglavnom kroz posmatranje nekoliko selektovanih radova u trajanju od 10-15 minuta po djelu, nakon čega slijedi zajednička diskusija. Kada ljudi polako gledaju umjetničko djelo, taj čin ih dovodi do otkrića. Najvažnije otkriće do kojeg treba doći je da se umjetnost može vidjeti i iskusiti bez stručnjaka ili prethodnog poznavanja oblasti. Niko vam ne može reći na koji način da uživate u umjetnosti. U toj činjenici leži uzbudljivost i radost otkrića, čime se želi probuditi strast, interesovanje i kreativnost kod posmatrača. Neuronauka je potvrdila ono što su stari umjetnici uvijek znali: mi vidimo samo mali djelić onoga što je oko nas.

Da bismo proširili vidike i dopustili sebi više, moramo usporiti. Po tome je ovakvo gledanje radikalno inkluzivan čin, jer sve što nam je potrebno je naša prisutnost

57

Kako bi posjetioce doveli u raspoloženje za sporu umjetnost, neke od institucija koje učestvuju u inicijativi nude jogu i zvučnu meditaciju kako bi vam pripremili čula prije ulaska na izložbu. Čak i par minuta ovakvog posmatranja mogu predstavljati transformativno iskustvo. Od 2010. Slow Art Day organizovao je preko 1 500 individualnih događanja, na svih sedam kontinenata i u preko 700 institucija, tako gradeći jednu veliku kulturnu zajednicu.

Hrana, moda, umjetnost i putovanja samo su neki aspekti borbe sporog pokreta sa tabuima savremenog svijeta. Danas govorimo i o sporom dizajnu, sporoj kupovini, sporim medijima, sporom roditeljstvu, sporom radu, pa i sporom filmu kao posebnom stilu u kinematografiji (dodatna informacija, samo za odvažne ili dovoljno lude - film Satantango režisera Béle Tarra traje oko 7 sati i 30 minuta). U ovom presjeku vidjeli smo da im je zajedničko ukazivanje na opasnosti kratkoročnih dobitaka i ističu se dobrobiti dugoročnog razmišljanja.

Umjesto konstantne žurbe i stajanja na ivici burnouta, usporeni način života nas ohrabruje da prihvatamo manje aktivnosti, ali da ih ispunjavamo na najbolji mogući način

58 februar

Iako se čini da ovo neprijateljsko vrijeme teži ubrzanju samo kako bi zbijalo smicalice na naš račun, baratamo sa istih 24h u danu koje smo oduvijek imali. Jedino šta ga definiše smo mi. Jedino šta treba definisati nas je kako ćemo ga provoditi. Ono što stoji poput prepreke na tom putu je strah da nešto gubimo onog trenutka kada sebi dopustimo da udahnemo. Ali usporavanje nije izgovor za lijenost, već pitanje razuma - preduslov za maštanje, sazrijevanje, igru i rast.

U civilizaciji brzoholičara koja usporava isključivo pod prisilom, usporavanje je luksuz manjine koja se na njega odlučila, kao i izazov. Vrlina, ali i akt pobune protiv trke koja nas simbolično proglašava mrtvima onda kada uvidimo besmislenost njenih pravila - i nje same. Ipak, proleteri svih zemalja, ne očajavajte. Pobjeda u trci pacova ne postoji, kao ni njen krajnji cilj. Jedino što nam preostaje kao karta za izlaz je priznati „gubitak” i ugrabiti šansu za bjekstvo iz te besmislice dok još imamo priliku da živimo svoj život, prije nego on počne živjeti nas.

A u vremenu ludila, tanka je linija i zmeđu to dvoje.

59
60 februar

Ovog meseca smo vam u saradnji sa lokalnim zanatlijama, umetnicima, dizajnerima i preduzetnicima pripremili vodič u kome ćete pronaći ideje za kupovinu poklona kojima možete da obradujete vašeg partnera/partnerku za Dan zaljubljenih, ali i svaku drugu priliku kada poželite da učinite plezir nekome koga volite!

Ovo su naši predlozi!

61

Danas se, više nego ikada, vrednost poklona meri, ne cenom kojom ste ga platili, već ljubavlju i vremenom koje ste u njega uložili.

Ako želite posebno mesto u nečijem srcu tu su @Anika chocolates.

62 februar

Za ljubitelje estetike i nežnosti, prodavnica cveća Smokva dveju devojaka Isidore i Saše, otvara vrata svoje cvetne radionice u gradu tolerancije, kako bi sačuvala od zaborava sve načine na koje se izjavljuju ljubav i poštovanje.

Ono što nas čini autentičnim, zasigurno jesu veseli, raskošni buketi i drvene gajbice koje same pravimo i uvek se trudimo da svaka želja bude protkana uslužnošću, kao i nekom šoljicom kafe ili čaja, koju rado ponudimo našim posetiocima. Trudimo se da uvek imamo zelenila, kao i raznovrsnog cveća, što nas opet dovodi do onog momenta po kojem nas prepoznaju - spoj nespojivog!

Postali smo prepoznatljivi i po dekoracijama za venčanja, jer drugo ime Smokve je - napredak, mir i strast, a to je upravo ono što svi mladenci žele za svoj budući život.

Radujemo se svim novim poznanstvima, dobro došli!

63

Mi smo ShatzMe, mali tim iz Beograda koji već 4 godine pravi ručno rađene gumice za kosu od kože. One su u međuvreme-

nu postale i cool aksesoar a štos koji kriju je ShatzMe mašna koja se vezuje oko dve gumice.

Ovim potezom želeli smo da omogućimo

svim cicama udobno vezivanje bilo koje dužine i gustine kose.

Dostupne su u preko 15 boja a izrađujemo ih od glatke, glossy i velur kože.

Čekamo vas na našem Instagram profilu!

64 februar

Studio keramike Cvat bavi se ručnom izradom unikatne keramike od kvalitetnih materijala –lokalne bele gline i francuskog porcelana.

Poseban akcenat je na komadima izrađenim od porcelana u specifičnoj tehnici nerikomi. Svaki komad je unikatan, a naša misija je da kreiramo keramiku i porcelan za svakodnevnu upotrebu, jer želimo da u našem porcelanu uživate svakog dana. Ovo nisu komadi koji se čuvaju u kredencu za posebne prilike, jer svaki dan je posebna prilika! Trudimo se i da istaknemo multifunkcionalnost naših proizvoda, da naše porcelanske tanjire i ovale prikažemo kao komad čija uloga može biti i drugačija od očigledne, odnosno pukog serviranja hrane.

Celokupan asortiman moguće je pogledati na Instagram profilu @studiocvat ili uživo i kupiti u ateljeu na adresi Gajeva 6, Zvezdara kao i u radnji Klasa u Čumiću, lokal 48.

65

Studio EPOHA osnovan je sa idejom stvaranja dizajniranih proizvoda inspirisanim različitim epohama naše bogate kulturne baštine.

U cilju promovisanja brenda Epoha, sem fizičke komponente, posebna pažnja je data apstraktnoj komponenti.

To znači, da naši proizvodi sem upotrebne vrednosti, više privlače kupce lepotom umetnosti.

66 februar

KRISTALNI VUK je novi premium brend čiji je osnivač Simona Simić, diplomirana pejzažna arhitektica. Inspirisana arhetipom vučice i sa željom da se približimo prirodi (pogotovo u urbanoj sredini), ali vodeći računa o rizicima kojima je naša planeta izložena, Simona je kreirala brend koji nudi prirodne kristale, kadilice i hand made dekor u recikliranoj ambalaži, ujedno i plastic free.

U stalnoj ponudi su tri različita seta kristala za početnike, radoholičare do astro zaljubljenika, a za Dan zaljubljenih je dostupna posebna limitirana serija ljubavnih kristala jer je ljubav najviša vibracija u Univerzumu!

67

Da ti greje dušu i telo i kada nikoga ne držiš za ruku.

I srce zagrli celo, naštima da čuješ samo dobrog osećaja buku. Šareniš se i kad obučeš belo i znaš da zagrljaj uvek imaš na struku.

Svaki DLW artikal nosi naziv koji u sebi krije poruku i može ti biti vodič pri kupovini super amajlije. Proizvode pravimo i po porudžbini, pa možeš sa nama učestvovati u kreiranju. Više o DLW konceptu saznaj na našem Instagram nalogu.

„Sreća je uvek bila na strani onoga ko je umeo da voli. Niste dužni da volite, ali jeste da budete srećni. Stoga, samo voli! Sreću duguješ sebi.“

68 februar
Herman Hese

Ja sam Dragana Pavlović, kreatorka nakita i osnivačica brenda Diona Design. Brend je nastao 2020. godine, sasvim spontano, kako se obično sve velike ljubavi dese. Nastao je iz potrebe da se moja kreativna energija usmeri ka stvaranju nečeg lepog, unikatnog i posebnog za svaku ženu, kako bi se svaka osećala posebno i cenjeno. Inspiraciju za naziv sam pronašla u grčkoj mitologiji u kojoj je Diona vrhovna boginja i oličenje je ženske snage i stvaralačke energije. Kada sam počinjala da gradim brend, u mislima su mi bili italijanski obućari koji ručno prave najkvalitetnije cipele za svaku osobu po meri, prepoznala sam koliko je to vredno i kakav osećaj budi pomisao da takav komad postoji samo jedan i da pripada baš nama. Moja želja i cilj su bili da se žene upravo tako osećaju kada ponesu Diona Design nakit koji pažljivo, ručno izrađujem za njih. Korak po korak, do danas, upoznavala sam razne materijale i kroz rad sa njima, testiranje njihovih osobina poput izdržljivosti i trajnosti došla do najboljih materijala koji su postali zaštitni znak Diona Design-a, a to su najpre biseri i srebro finoće 925.

69

Rad MALENI ateliera izdvaja upotreba različitih začina koji svaki komad nakita oplemenjuju drugačijom teksturom, bojom i znatno utiču na dizajn i atmosferu kolekcije.

Iza brenda stoji Milena, likovna umetnica koja osmišljava recepture boja dobijenih mešavinom začina i polimerne gline i ručno izrađuje svaki komad sa ciljem da sve što izađe iz njenog ateljea krase organske teksture, svedeni oblici i tonovi koje srećemo u prirodi.

Kolekcije nose naziv po začinu sa kojim su pravljene i kojim su inspirisane (biber, cimet, mlevena paprika…), a celokupno stvaralaštvo MALENI sveta možete ispratiti na zvaničnom Instagram profilu @maleniatelier

70 februar

Dobro došli u Mehurić - prvi beogradski champagne bar na lokaciji koja je oduvek bila sinonim za mesto susreta različitih ukusa, emocija i boja – Palilulskoj pijaci.

Kroz mehuriće koji igraju obodom čaše i osvajaju vas svojom lakoćom i ukusom, Mehurić predstavlja koncept koji do sada nije viđen u Beogradu.

U ovom urbanom kutku možete pronaći preko 90 etiketa penušavih vina, kako domaćih vinarija tako i vina i šampanjaca iz Francuske, Italije, Španije, Portugala, Austrije koje u našem baru možete poručiti na bocu ili čašu. A u okviru shop-a čekaju vas i vinske čaše poznatih brendova Zalto i Zafferano i aparati za kafu koji predstavljaju idealan poklon.

Mehurić champagne bar osvojiće vaše srce brzinom mehurića koji jurišaju ka vrhu čaše jer sve što prija vašem biću, naći ćete baš na ovom mestu!

71

Svemir satkan od iskonske ženske energije i minimalizma.

Magiju Mikrokosmosa čini ručno pravljen nakit od srebra, nerđajućeg čelika i poludragog kamenja.

Kristali se biraju intuitivno, a svaki od njih nosi posebnu energiju u sebi - ahat je kamen uzemljenja, oniks je kamen duhovnog oslobođenja, kunzit nam pomaže da oživimo svoju autentičnu prirodu, a roze kvarc nas poziva da probudimo najvažniju energiju – energiju ljubavi.

72 februar

Mojo Beard je linija premium proizvoda za negu brade i kose, kreirana za istinski užitak svakog muškarca.

Svi proizvodi u svom sastavu imaju isključivo prirodne sastojke i prilagođeni su svim tipovima dlake i kože, dok luksuzna pakovanja garantuju kvalitet bez kompromisa i nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.

73

Vreme promena

Nakon što je zatvorila poslastičanicu na Dorćolu u junu prošle godine, našla se na raskrsnici, kaže Nina Babić, ime i ruke iza Gdje Mirkov.

Nametnula sam sebi tempo koji nisam mogla da izdržim, iako se ne kajem zbog odluke da se preselim na selo.

I zaista, da li postoji bolje mesto za njene dobro poznate radionice francuskog poslastičarstva nego na imanju starom 150 godina, sa popločanim dvorištem i stoletnom kruškom?

Obavezno ispratite raspored online radionica a na proleće krenite do Krčedina i uživo pravite kolače sa Ninom. U međuvremenu, uvek možete da naručite nešto sa menija za dostavu četvrtkom ili subotom.

74 februar

Zebrew pivara je nastala 2013. godine i od tada neprestano eksperimentiše sa različitim stilovima piva, ali i sa dodacima. Tako su nastala i Zebrew piva, karakteristična po najkvalitetnijim, ali i najneobičnijim sastojcima korišćenim u proizvodnji, a neka od njih su Pudding NEIPA, sa dodatkom pudniga od vanile, kao i mlečnog šećera, Ice cream stout sa dodatkom organskih štapića vanile sa Madagaskara, marcipana, kao i plazma keksa, Sansho IPA sa dodatkom istoimenog japanskog bibera.

Zabrew piva možete pronaći u većini specijalizovanih pivskih lokala, kako u vidu točenog piva, tako i u limenkama.

75

Dragi ljubitelji veselih, udobnih i praktičnih proizvoda, moje ime je Ana i sve TEN

Fingers proizvode osmišljavam i pravim u svom beogradskom studiju punom dečjih osmeha i nestašluka.

Uživam u biranju materijala, kombinovanju boja i tekstura, šivenju, tkanju, pakovanju…

I, ako makar delić te velike, kosmičke ljubavi i strasti prema tekstilu, kroz proizvode dođe do vas, postignut je cilj - nosite s ljubavlju.

76 februar

Šta je bolje od prirodnog, mirisnog hedonističkog seta za negu?

Hygge je lokalna radionica koja holistički pristupa ritualu nege. Specijalna receptura prirodnih proizvoda počiva na brižljivom istraživanju sirovina i novih trendova, koje pratimo. Spajamo lokalno i skandinavsko, ekološko i vegansko, ovo su pokloni za druge i za sebe.

LYKKE SET

BODY COMBO

SETOVI ZA LICE

MOLECULE AROMA PARFUME

Hygge tim je uvek dostupan na Instagram

stranici @hygge.kozmetika

77

Piše: Ana Perović

@in.between.sessions

Zdravlje

Mediji, Instagram i pop psihologija nam sve češće spominju „crvene zastavice” i znake za „uzbunu” kojih treba da se klonimo u svetu partnerskih odnosa.

Meme poput “Didn’t you see the red flags? I though it was a carnival.” (hvala koleginici Đurđi Timotijević) šaljivo upućuju da se zapitamo o tome umemo li da procenjujemo „opasnost” u ovom kontekstu. Poplava tekstova koji se bave temom narcizma i nastoje da raskrinkaju oblike manipulativnog ponašanja deo je trenda psiholoških upozorenja na nebezbedne odnose.

S jedne strane, od neprocenjive je važnosti kolektivno propitivanje problematičnih narativa o ljubavi koji podrazumevaju: niz emotivnih turbulencija

koje zovemo „strast”, izostanak bazične emotivne sigurnosti koju prepoznajemo kao „sudbinsku ljubav” i, naravno, tragičan kraj kao neprikosnoveni dokaz „autentičnosti ovih osećanja”.

Naša sklonost da ponekad (ili češće od ponekad) pomešamo uzbuđenje, zaljubljenost i strast sa tenzijom i nemirom koji zapravo upućuju na to da se

ne osećamo dovoljno sigurno nije nova tema. Ta vrsta konfuzije može nas, nažalost, ponekad odvesti u odnose koje karakterišu različiti oblici zlostavljanja.

S druge strane – jasno je da izostanak opasnosti nije isto što osećaj bezbednosti u odnosu. Naši odnosi, zajednice, kao i mi sami ne možemo da rastemo na zadovoljavajući način bez udružene namere da kontakt koji uspostavljamo bude što češće emotivno bezbedan za sve uključene. Štaviše, novije hipoteze iz neurobiologije pokazuju da je emocionalna bezbednost jedan od najvažnijih prediktora zadovoljavajućeg partnerskog odnosa.

Psihološki gledano – neophodno je da se osećamo bezbedno da bismo mogli da budemo ranjivi. Nužno je da možemo da budemo ranjivi kako bismo gradili bliskost u punom smislu.

U sadržajima na ove teme često izostaje pojašnjenje – a šta je onda suprotnost „karnevalu crvenih zastavica”? Kako prepoznajemo odnos koji je emotivno bezbedan? Može li se bezbednost u nekim odnosima reparirati? Od čega to zavisi?

Šta je emotivna bezbednost u odnosu?

Emotivna bezbednost se odnosi na kvalitet kontakta koji uspostavljamo sa sobom i drugima. Ovaj doživljaj ne podrazumeva puko „odsustvo pretnje” (npr. znam da me partner neće udariti).

Emotivno bezbedni odnosi počivaju na svesnoj, rečima i delima potkrepljenoj zainteresovanosti za to da se uključene strane osećaju bezbedno u kontaktu koji zasnivamo na saosećanju, saradljivosti, zdravoj dozi skromnosti i preuzimanju odgovornosti za svoja stanja i ponašanja.

· podstičemo jedno drugo da svako preuzme svoj deo odgovornosti (za svoju dobrobit, svoje potrebe i emotivna stanja, kao i ponašanje);

· prihvatamo izraze ranjivosti jedno drugog;

· prihvatamo sopstvenu pogrešivost ali ne osećamo pritisak da sebe konstantno popravljamo i u sebe sumnjamo;

· poštujemo međusobne granice;

· se osećamo bezbedno da istražujemo šta volimo, a šta ne;

· smo zainteresovani za to kako naše ponašanje utiče na drugu osobu;

· postoji dovoljno dobra doslednost u onome što dogovorimo/obećamo i onome što uradimo potom;

· dopuštamo razlike u perspektivama;

· osećamo mir povodom odnosa većinu vremena,

· postoji radoznalost da razumemo jedno drugog;

· vodimo razgovore o zahtevnim i emotivno nabijenim temama bez osećaja ugroženosti;

· umemo da repariramo povezanost nakon konflikta/nesporazuma;

· prihvatamo sopstvenu i tuđu ljudskost i pogrešivost;

· telesne senzacije ukazuju na mir i opuštenost u prisustvu te osobe.

80 februar

· postoji strah da podelimo kako se osećamo ili šta mislimo, šta nam je potrebno u tom odnosu;

· se naše granice ponavljano krše/ignorišu (nakon što smo se potrudili da ih izrazimo jasno);

· se od nas očekuje da potiskujemo svoje potrebe i prioritizujemo tuđe, postoji nezainteresovanost za to kako naše ponašanje utiče na drugog;

· u odnosu postoji prezir sa jedne ili obe strane;

· postoji strah od razgovora koji se tiče teških/zahtevnih tema;

· se češće borimo za moć nego nastupamo kao tim;

· je komunikacija puna verbalnih pretnji, optužbi, prozivki i defanzivnosti;

· se ponavljano krše obećanja i dogovori;

· međusobno odbacivanje poziva da se povežemo (poziv na razgovor, zagrljaj…) bez obrazloženja;

· laganje, manipulacija, osvetoljubivo ponašanje;

· igranje psiholoških igara (kao supstitut za bliskost);

· psihološko, fizičko ili seksualno nasilje (u svakoj meri).

81

Šta kad emotivna bezbednost izostaje?

Parovi često nemaju svest o tome da je učenje o tome „šta mom partneru pomaže da se oseća bezbedno u kontaktu sa mnom, a šta ne” sastavni deo ljubavi.

O psihološkoj bezbednosti u odnosima me je najviše naučio rad sa parovima koji je nisu imali. Često nije bilo do toga što je eksplicitno nisu želeli. Pre se radilo o tome da nisu umeli da u kontaktu jedno s drugim stvore zonu u kojoj mogu da pričaju iskreno o svom iskustvu bez rizika da će to biti ugrožavajuće po bilo koju stranu.

Budući da je bezbednost subjektivno

konstruisana (kao i svaki drugi doživljaj), to znači da za svaku osobu postoje načini na koje se ona kreira, podriva (tzv. „trigeri”) i reparira (tzv. „safety cues”).

odnosu neretko je i izostanak individualnih kapaciteta za samosvest i samoregulaciju. Ljudi manje ili više uspešno i brzo mogu da prepoznaju kada je vreme za pauzu. To je obično onaj trenutak kada napetost koju doživljavaju sve teže tolerišu i ulaze u stanje ugroženosti (ponašaju se kao da je nesporazum/ rasprava sa partnerom pitanje života i smrti). Preplavljenost te vrste opterećuje naš psihološki aparat i autonomni nervni sistem i čini nas reaktivnim, te je tada dobro da prioritizujemo samoregulaciju.

Nijedna intimna veza se ne može razvijati bez osećaja emotivne bezbednosti – jer bez njega, veza u osnovi nema poverenja.

Bliskost podrazumeva učenje svog i partnerovog „jezika emotivne bezbednosti”.

Osim toga, razlog tome što par ne uspeva da izgradi/reparira bezbednost u

Parovi koji uspešno funkcionišu na ovom planu imaju (manje ili više eksplicitan) dogovor da emotivnu bezbednost vide kao protektivan faktor bliskosti i kao vrednost koju čuvaju zajedničkim trudom. To nipošto ne implicira da emocionalna sigurnost znači potpuni spokoj. Jasno je da i parovi koji se osećaju emocionalno bezbedno jedno sa drugim ulaze u konflikte. Izuzetno važna razlika je u tome kako navigira-

82 februar

ju konflikt i da li on pojačava distancu ili usled sukoba mogu da pronalaze

novi prostor za pregovore i produbljuju

osećaj razumevanja. Parovi koji neguju vrednost o kojoj govorimo pokazuju

više empatije i razumevanja jedno za drugo, te se osećaju viđeno i uvaženo

kada izražavaju ranjivost i potrebe u odnosu.

S druge strane, kada emocionalna sigurnost nije prisutna, postoji stalni

strah od toga šta se može ili ne može reći. Vremenom, taj strah može dovesti do ozlojeđenosti – i još više sukoba i posledično distance u odnosu.

Kakvu ulogu naša lična istorija ima u kokreiranju bezbednosti u odnosu?

Mi se ne rađamo sa doživljajem da je bezbedno sve što doživimo na psihološkom planu. Ovaj kapacitet se formira kroz odnos sa bezbednim drugim koji brine o nama, pomaže da svoja stanja prepoznamo, imenujemo i da naučimo kako s njima, omogući podržavajuć i bezbedan prostor, umiri i uteši. Na taj način možemo da gradimo doživljaj da naš unutrašnji svet (satkan od senzacija, misli, osećanja, fantazija, konstrukata…) nije opasno mesto. Neuronauke nam ukazuju na još jednu važnu komponentu – tako učimo da regulišemo svoj autonomni nervni sistem.

83

· impulsivnost/nepredvidivost ponašanja odraslih,

· naša ranjivost je prekoravana/kažnjavana,

· naše emocije su invalidirane ili zabranjene,

· naše emotivne potrebe su bile nevidljive,

· bilo je psihološkog/seksualnog/fizičkog zlostavljanja,

Velika je verovatnoća da smo iz tih iskustava poneli doživljaj da nije bezbedno biti u kontaktu sa svojim telom, osećanjima i potrebama.

Ako nema dovoljno bezbednog prostora da učimo, da stupamo u kontakt sa sobom, ne učimo da regulišemo svoja stanja već ih se plašimo, minimizujemo, doživljavamo krivicu ili stid u kontaktu sa njima, branimo se od njih ili ostajemo u nekoj varijanti „psihološkog preživljavanja”. Ponekad usvajamo uverenje da je otuđenje od sebe i svojih stanja nužna cena odnosa.

U odraslom dobu, to vodi poteškoćama da se osetimo bezbedno sa svojim stanjima, da budemo radoznali, da ih osvestimo i razumemo. Samim tim nam je otežano i kreiranje bezbednog odnosa sa drugima, kao i poverenje da je takav odnos moguć i da ga zaslužujemo.

84 februar

Posledica relacionih trauma jesu i poteškoće da razlikujemo indikatore bezbednog i nebezbednog odnosa. Nekad

ćemo, tako, nebezbedan odnos da povezujemo sa uzbuđenjem i avanturom, čak i ljubavlju. Za ljude kojima je poznato da se osećaju invalidirano, nevidljivo, kritikovano, kažnjavano ili kojima je poznata nedoslednost druge osobe – te karakteristike odnosa ne pale „alarme”.

Ukoliko emotivna bol, tenzija i nemir u odnosu opstaju i početno uzbuđenje se postepeno ne transformiše u sigurnost, poverenje i povezanost, sva je verovatnoća da se radi o odnosu u kome izostaje doživljaj bezbednosti (a ne o „hemiji koja traje mesecima”).

Bezbednost nekim ljudima može da bude „dosadna” jer ne pruža intenzitet kao neizvesnost i nestabilnost u odnosu (koje mnogi mešaju sa uzbuđenjem).

Često je potreban opsežan rad na sebi, kao i psihoedukacija kako bismo naučili da imamo poverenja u sopstvene

doživljaje u odnosima i adekvatno ih tumačimo. Psihoterapijski odnos je za mnoge ljude prva bezbedna relacija u okviru koje uče da psihološka stanja

mogu da se pridrže, podnesu i regulišu kako bismo bili responzivni (umesto

reaktivni), a samim tim učimo da o njima na bezbedan način komuniciramo sa drugima. Kako da unapredimo doživljaj emotivne bezbednosti i koji su zaštitni faktori na tom planu?

Svaki odnos prolazi kroz faze: povezanosti – nepovezanosti (konflikta, nesporazuma, tenzije, usamljenosti, teško premostivih razlika ili težih oblika razdora) – reparacije (kada je ona moguća).

Prekidi povezanosti mogu uticati na doživljaj bezbednosti u odnosu, čak mogu delovati preteško za navigiranje i tada je poželjno potražiti pomoć terapeuta. Ipak, neki oblici diskonekcije mogu biti prilika za sticanje novih uvida u dinamiku odnosa, kao i za propitivanja toga da li ona odgovara svim stranama ili su potrebni dodatni pregovori.

Naš relacioni kapacitet za konstruktivno navigiranje kroz konflikte od ogromne je važnosti za očuvanje zdravih dinamika u odnosima. Reparacija podrazumeva svestan i nameran trud da se ponovo uspostavi emocionalna bezbednost ukoliko ona izostaje (za jednu

85

ili sve uključene strane), koja omogućava da ponovo budemo ranjivi i zainteresovani za povezivanje.

Džon Gotman, psiholog i istraživač odnosa insistira na tezi da se u dinamici konflikata između partnera manifestuje većina destruktivnih obrazaca (ukoliko ih ima). On prepoznaje tzv. „četiri jahača apokalipse” koja podrivaju emotivnu bezbednost sa partnerom: kritika, nepoštovanje i prezir, zauzimanje defanzivnog stava i tzv. „stonewalling” (ponašanje u kom se neko bez reči povlači iz razgovora).

Svakome može da se dogodi da se nađe u odnosu koji se ispostavi emotivno nebezbednim, ali od našeg rada na sebi zavisi koliko dugo ćemo u njemu ostati.

vu drugih (naročito bliskih osoba).

Ukoliko nam je ova tendencija naročito izražena, to može imati veze s nekim dešavanjima iz detinjstva. Naime, mi kao deca više verujemo perspektivi odraslih nego svojoj, to je razvojno adekvatno. Ukoliko su porodični odnosi otežavali da postepeno stičemo više poverenja u svoje doživljaje i ukoliko je izostajala validacija naše perspektive, možemo imati na tom polju problema u odraslom dobu. Izostanak poverenja u sopstvene doživljaje čini nas stoga podložnijim tome da se od njih otuđimo i prepustimo moć drugima da nam kreiraju našu realnost.

Jedan od kapaciteta koji doprinosi osnaživanju i otpornosti na nebezbedne odnose je razvijanje poverenja u sopstveni doživljaj realnosti kao vredan baš zato što je naš i ravnopravan tuđem. Razlog zašto ponašanja poput gaslighting-a (sluđivanja) funkcionišu jeste što je ve-

ćina nas spremna da dovede u pitanje svoju perspektivu pre nego perspekti-

Za neke ljude odnosi su polje za elaboraciju igara moći, kontrole i njihovih interesa. Stoga je važno prihvatanje spoznaje da neće svaka osoba sa kojom se povežemo i sa kojom osetimo privlačnost biti zainteresovana da s nama gradi emotivno bezbedan odnos.

S tim u vidu, naša ideja o tome kakav odnos želimo i verujemo da zaslužujemo može biti važan protektivni ili, pak, faktor rizika.

86 februar
87

Tamara Drakulić

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Hrana

Naša gastro inspiracija ovog meseca je Tamara Drakulić, rediteljka i scenaristkinja, autorka filmova Vreme ili prostor u kom se susreće (2008), Ljuljaška (2012), Okean (2014), Vetar (2016), U slavu ljubavi (2020) i osnivačica jedinstvenog koncept restorančića iz kojeg možete poručiti najukusniju i najkreativniju domaću, vegetarijansku hranu u gradu – kutijica.se.za.sad.zove.

Kako si ušla u svet gastronomije, odnosno kako je nastala Kutijica?

Kafanica/restoran sa dva stola je maštarija po kojoj sam dugo lutala sa drugarom, koji se takođe bavi filmom i obožava kuhinju, kao nekom B planu za daleku budućnost. Onda je pandemija, koja je počela paralelno sa zavr-

šetkom post-produkcije i mog rada na poslednjem filmu, dodatno pojačala moju već jaku potrebu da stanem i revidiram svoj udeo u društvu u kom, kao umetnik, imam neki prostor javnog izražavanja, pa tako i odgovornost koju on sa sobom nosi. Sa jedne strane pandemija je razotkrila bogatstvo solidarnosti i drugih vrednosti koje nas čine čovekom, a koje postoje među ljudima, između čoveka i čoveka, i gotovo potpuno suprotnu sliku sa druge strane, na nivou sistemski organizovanih koraka i rasporeda vrednosti koje su oni pokazali na globalnom nivou. Pauza koju su u naviknutom delovanju, karantin i restrikcije doneli, je onda, čini mi se, Kutijici dala priliku da se sama, bez mnogo mog uplitanja, stvori.

89

Ukoliko nisu imali priliku da se do sada susretnu, gde i kako naši čitaoci mogu da isprobaju recepte koje osmišljavaš za Kutijicu?

Stara pivara, Cetinjska 15, u podnožju Kule. Tamo je Kutijicin brat, Dim (sa mojim drugarom Necom, Nemanjom Rašovićem, na čelu) pronašao za nju savršeno utočište, i od tada su gotovo nerazdvojni. Možete, uz najavu, doći tu, tokom zime ću vas ugostiti i nahraniti za astalom u samoj kuhinji, a kada je lepo vreme imamo proširenje na platoičiću ispred, sa dva šanka, jednim stolom, i hemkokom za siestu. Kada je Peca, koji na bicikli dostavlja Kutijice po širem centru Beograda, u punoj radnoj snazi, što objavljujemo na Instagram profilu, moguće je da naručite, a takođe možete nas pozvati da vam donesemo ručak ili večeru u bilo koji od drugarskih lokala, koji nemaju svoju hranu, kao što su Lift, Zaokret, Šesnaestica, Ljubimac, Elektropionir, Dvorištance…

Postoji li u tvom slučaju sličnost između stvaranja filma i kuvanja?

Proces rada na filmu za mene počinje potrebom da o nečemu što je meni u

tom trenutku, uglavnom intimno bitno, saznam nešto više, razotkrijem šta znači van često površne, naučene predstave koju imamo o tome. Na primer - šta za mene znači ljubav, a šta se izdvaja kao njen objedinjujući doživljaj, kao u mom poslednjem filmu. Onda pogledam sa čim trenutno u životu raspolažem i šta od toga mogu da iskoristim za istraživanje i stvaranje te priče, kao i za produkciju. Kod poslednjeg filma to je bio Meksiko, gde sam znala da u seoskoj zajednici u kojoj smo snimali, sa malo novca mogu da pokušam da pronađem priču. Osim skromnih honorara za nas, ekipu, znala sam da ćemo dobiti fenomenalno, višestruko putovanje, a da će deca i seljani, osim novca koji smo se nadali da ćemo tim filmom prikupiti za njihov vodovod, dobiti i priču o sebi, posmatranih iz perspektive koju sam tražila, perspektive ljubavi, „koja jedina ima moć da nas približi tački sagledavanja različitosti drugog živog bića”

(A. Badju). Sve od toga smo ostvarili, osim novca, kom se na prvom mestu

isprečila pandemija i obustava svega neposredno po završetku postprodukcije. Ostali elementi su se takođe već

nalazili u mom životu u tom trenutku,

90 februar

Badju sa svojim razmatranjima u knjizi po kojoj je film i dobio ime, „U slavu ljubavi”, moja očaranost Šekspirovim

delima i Romeo i Julija, kao predstavnici romantične ljubavi, i sukoba između intimnih potreba individue i potreba jednog društva. Uzela sam te elemente, okupila malenu ekipu, i zajedno smo krenuli na putovanje po tom mozaiku, gledajući kuda će on da nas odvede.

Slično pristupam i kuvanju.

Ponekad me zabavlja da istražujem kuhinju određene

kulture, ponekad se prepustim pijaci i onom kuda će me ona svojom ponudom

odvesti, u svakom slučaju ekvivalent onoga što se u filmu zove odabrani postupak.

Tu je onda finansijski okvir, kao i okvir mojih kulinarskih

sposobnosti i trenutnih afiniteta. Sam proces kuvanja

onda počinje okvirnom idejom, koju delimično pokupim u nekom receptu, delimično

raspoznajući ukuse jela koje

sam nekad negde probala, a nastavlja se igrom - kuda

će sve to da me odvede. Najčešće sam i ja iznenađena rezultatom i čarolijom koju namirnice, različite mogućnosti seckanja, termičke obrade i kombinacija mogu da proizvedu.

Bitna razlika u produkciji filma i produkciji ručka je što kod kuvanja za relativno malo novca možeš da priuštiš gotovo šta god poželiš, i onda da se sa

tim kako voliš zabavljaš. To me iznova i iznova obraduje.

ne, zalepi i tako to. Tajna se sve vreme skrivala u papiru za pečenje.

Rezultat, takođe, stiže mnogo brže, a i nema prostora za skrivanje, poput umetničke slobode koju neko može i ne mora da razume. Ručak je ili ukusan, prijatan, zadovoljavajući ili nije.

Tvoji filmovi čak i na prvi pogled imaju jednu zajedničku crtu - putovanje, čak i onda kada je reč o simboličnom putovanju poput onog u Ljuljašci. Da li se iz te strasti ka putovanjima razvila i ljubav prema drugačijim kulturama koje možemo spoznati kroz kulinarstvo?

Definitivno, s tim što mislim da je to sada obrnut redosled - strast ka putovanju trenutno zadovoljavam istraživanjem kuhinja različitih kultura. Putovanja su svakako bitan element Kutijice, u tom pomenutom smislu, ali takođe, mnoge specijalitete spremam na osnovu sećanja ukusa jela koja sam na putovanjima probala. Tako mi je skoriji hit bio punjeni sir, kakav sam probala u Meksiku, pa onda isprobavala gomile načina kako bih mogla kačkavalj da napunim i ispečem, a da se ne raspad-

Koja su to putovanja, bilo filmom usmerena ili ona sasvim privatna koja su oblikovala tvoj pristup kulinarstvu i otvorila te za neke nove namirnice, začine ili kombinovanje istih na neuobičajen način?

Mislim…. ceo život i sve različite stvari koje sam tokom njega radila, priželjkivala ili ih još uvek priželjkujem. Kutijica je kuhinja, ali, kao i film, ogledalo rasporeda mojih vrednosti i prostor u kom za njih pokušavam da se izborim.

Indija je bila prva daleka zemlja koju sam još kao tinejdžerka posetila. Kao vegetarijanac, posebno u Srbiji, morate da naučite da kuvate, tako da, s obzirom da sam prestala da jedem meso već sa 11 godina, morala sam rano da naučim da kuvam, a indijska kuhinja je za mene bila otkrovenje i prva učiteljica. Kasnije se tu upleo Bliski istok, Latinska Amerika, Okeanija, Karibi, Gruzija. Domaću kuhinju ne poznajem skoro uopšte, i to mi mnogo nedostaje. Moja putanja se tako odvijala, da su mi daleki predeli

92 februar

još kao maloj postali bliskiji i topliji od mesta i okolnosti koje su se nalazile u blizini. Ne znam da li ću u kulinarskom smislu to uspeti nekad da nadoknadim. Običan grašak, krompir pire, prebranac, kako se spremaju u našoj kuhinji, su za mene i dalje astrofizika.

Koji je tvoj omiljeni ritual u kuhinji?

Najviše volim kad kuvanje gotovo u potpunosti ode u domen igre. To je posebno lepo kada kuvam sa nekim, i kada se zajedno obremo na takvom „igralištu”.

U radio emisiji I ja sam voditelj na dvestadvojici, imala si priliku da intervjuišeš naučnicu i svoju saradnicu u kuhinji, Anamariju Abu El Rub, sa kojom si između ostalog razgovarala o susretima. Taj susret naučnice i umetnice iznedrio je lepu saradnju, a da li se i inače u Kutijici dešavaju takvi kreativni susreti i kako iz dana u dan izgleda rad na stvaranju jednog autentičnog koncepta potpuno neuobičajenog za našu sredinu?

Da, Kutijica mi je donela mnogo divnih

poznanstava i prijateljstava, kao i sa -

93
foto: edin omanović foto: edin omanović foto: Igor Đorđević

radnji, i ne samo meni. Neki su se u Kutijici i smuvali.

Osim Ane, bitan, najizdržljiviji, najbrži član Kutijice je i Peca, Petar Veselinović, možda poznatiji kao Fešnbrat, koji već više od dve godine dostavlja kutijice po gradu, uči me toleranciji, strpljenju, prihvatanju i još nekim kvalitetima kojima obiluje, a kada je to potrebno, pomaže u pripremanju keteringa ili nekih drugih zgoda koje podrazumevaju puno obroka. Simon Simonović, drugar i nekada dostavljač, sada ima neka druga zanimljiva posla, ali je bitan i vredan dragulj takođe povezan sa Kutijicom. Bitna saradnja je i sa starim drugarom, Banetom Jovančevićem, aka Kir, koji već dve godine u dvorištu domaćinstva svog dede, u Šutcima, kod Valjeva, organizuje muzički festival Polja . Preporučujem svima koji nisu do sada iskoristili priliku, da je ovog leta ne propuste. Kutijica je odmah postala nerazdvojni deo festivala, smeštena pored kamene peći za hleb, iz koje šta god da u nju stavite, izađe preukusna milina.

Što se koncepta tiče - moja glava je ponekad baš tvrd orah. Osim što je sam koncept vezan za jela takav kakav je i manje uobičajen, takođe ne mogu da pojmim ideju kontinuiranog rada na nečemu, koji traži 5, 8 ili više sati svakodnevnog angažmana, ukoliko taj rad nije u skladu sa mojim shvatanjem onoga što život, čovek i čast bi trebalo da budu, i ukoliko nije izvor uživanja, kako za mušterije, tako i za mene. Kapitalizam, u kom živimo, kako god se lokalno deklarisao, opstaje isključivo na eksploataciji radnika, naših snaga i našeg vremena. Ne postoji drugi prostor zarade u kapitalizmu, a ja ne želim da eksploatišem niti druge niti sebe. Finansije tu, očigledno ispaštaju, ali, ne smem preglasno da kažem, čini mi se da se ipak, polako, Kutijicine mušterije navikavaju na spontanost i ostale elemente koji je, usled takvog mog stava, odlikuju.

Listajući svakodnevne objave na Instagram profilu kutijica.se.za.sad.zove primećujem da uspevaš da osmisliš nove recepte iz dana u dan i tako već gotovo tri godine. Imam utisak da se svakog dana rađa neki novi meni, koji

94 februar

je jednako uzbudljiv i kreativan. Na koji način uspevaš da održiš entuzijazam u kuhinji i da li pre kreiranja

menija postoji proces testiranja ili se on odigrava uživo pred nama?

Mislim da pijaca brine o mom entuzijazmu više od mene, posebno u sezoni. Možda je to delimično i zbog te pozitivne razlike koju ima sa produkcijom filma. Nekada mi se na pijaci učini da je oko mene sve što želim. Obožavam, takođe, kada me iznenadi povrćkom, korenom, gljivom sa kojom nemam iskustva.

Mušterije su, u tom smislu, takođe bitan faktor. Za mene kuvanje i prihvatanje hrane predstavlja određeni vid intimne razmene, i tu nema varanja. Moj način kuvanja ne podrazumeva testiranje. Mislim da se u kuhinji, kao i u mnogim drugim stvarima, teško može nepopravljivo zabrljati. Bitno je da imam dovoljno vremena, tada na jelu radim dok ne dođem do zadovoljavajućeg rezultata. Ono je ponekad dalje od željenog oblika ili ukusa, ali je često na neki drugi način možda i ukusnije.

Ukoliko mi je stalo da za baš određeno

95

jelo pronađem način, onda ću drugog dana pokušati ponovo, uz iskustvo koje imam od prethodnog puta. Tako je, na primer, bilo sa tim punjenim sirom, i eto ga, gotovo isti kao onaj koji sam u Meksiku probala.

Uz redovnu ponudu koju možemo pronaći na već spomenutom Instagram profilu, Kutijica ima još jedan koncept – Blajnd dejt sa kutijicom. Možeš li da nam kažeš nešto više o tome?

Moglo bi se reći da je svaki dan u Kutijici pomalo blajnd dejt. Često se dešava da me pijaca iznenadi u odnosu na ono što sam u meniju napisala, i redovnije Kutijicine mušterije to znaju, da je najbolje da se zajedno sa mnom povinuju pijačnoj ponudi, kao i najboljem što, uprkos predviđanjima, mogu da izvedem od svoje inspiracije i nekih nepredviđenih okolnosti.

Kutijica je, iako se pripremaju jela iz raznih delova sveta, domaća kuhinja, u smislu da spremam manje količine hrane, za konkretne osobe. To bi, ukratko moglo i da pokrije suštinu Blajnd dejta, pa sad, blajnd dejt ko blajnd dejt, na-

damo se da ćemo se svideti jedni drugima.

Iako imaš pozamašan arsenal recepata u rukavu, postoje li oni koje smatraš favoritima i kojima se vraćaš kada poželiš da igraš na „sigurno“ ili priuštiš sebi neki comfort food?

Basmati pirinač, sam ili uz neki dodatak poput kokosa, grožđica, kurkume, i dahl, indijsko jelo od suvog graška, su jednostavna, zdrava i ukusna sigurica. Mislim da barem jednom nedeljno ta kombinacija bude osnova obroka. Neki kari je uvek zgodan, i relativno jednostavan da se napravi, uz to se uglavnom trudim da imam i neku vrstu „delikatesa”, koji su nešto komplikovaniji.

Kutijica/obrok uvek ima istu cenu, iako je nekad jednostavniji a nekad komplikovaniji, slabo mi ide računica, nažalost, pa se njom i ne bavim preterano, ali mušterije uglavnom znaju to da prepoznaju, pa i sami odrede cenu. S obzirom da je hrana u pitanju, ja bih najviše volela kada bi to sve moglo u potpunosti da funkcioniše po principu donacije - kad imaš manje slobodan si dovoljno da i daš manje, kao što ćeš

96 februar

isto tako kada možeš i želiš dati i više od predloženog. Za sada se ljudi najčešće odlučuju za više, ali mi je drago kada se neko oseća dovoljno slobodnim da uradi suprotno, ako je potrebno.

Gde nabavljaš namirnice koje koristiš u kuhinji i koliko ti je u čitavom konceptu važna održivost?

S obzirom da mi je Bajloni pijaca veoma blizu, najčešće na njoj kupujem iako, posebno leti, obožavam da odem na Zelenjak. Ta pijaca je na prvi pogled siromašna, što je velika varka. Ona je najlakše dostupna za one koji dolaze iz mnogih prigradskih naselja, te mnogi tu donesu povrće i voće iz svoje bašte, te se mogu pronaći malene, nikakve jabučice, preslatke, presočne, i sa pretužnom cenom - letos su ponekad bile i po 20 dinara kg! Sveža bamija, raštan, neuobičajene gljive, a tu je i tezga 116, na kojoj mnogo fini par prodaje orašaste i suve plodove, ali i raznorazne bliskoistočne đakonije poput zaatara, sumaka, garammasale, paste i sirupa od urme, bulgur, i to prema mom znanju, po najpovoljnijim cenama u gradu a dobrog kvaliteta.

97

Koje su to sezonske namirnice koje

će igrati glavnu ulogu u tvojoj kuhinji ove zime?

Ove zime mi je jedan od hitova pečena bundeva sa prelivom od grožđa ili mandarine, koje dinstam na maslinovom ulju sa žalfijom. Blitva, na različite načine, daikon rotkva, sirova ili grilovana, kraljica među namirnicama - cvekla, za koju ne priznajem kad neko kaže da je ne voli, dok je ne proba spremljenu na neki od načina drugačijih nego što se u našim kuhinjama uglavnom sprema. Pripremam je grilovanu, dinstanu, kao slatkiš, i ti različiti načini razotkrivaju široki spektar njenih inače nepoznatih kvaliteta.

A začini/umaci/namazi/čorbice/slatki-

ši, kako izgleda tvoj zimski meni?

Danas sam, na primer, spremala neko krckavo testance u obliku rezanaca, koje sam pržila na gotovo suvoj tavi, sa malo belog luka, te sam ga prekrila zapečenom fetom, sosom od jabuke i žalfijom. Stvarno je preukusno. Uz to se našao kari od bundeve i zelja, salsa od cvekle i grilovanog celera, sa listići-

ma nane, i kristal salata sa jogurtom i sumakom. Skoro svakog dana je nešto novo, ali, na primer, kada otkrijem kao

što sam danas otkrila ovaj feta - jabuke - žalfija kombo, onda sa manjim izmenama znam da ponovim nekoliko puta narednih nekoliko nedelja.

Da li imaš viškova hrane prilikom pripreme i šta radiš sa njima, kako se boriš protiv propadanja i bacanja hrane?

Trudim se da se organizujem tako da bacanja skoro nema. Zbog toga je, između ostalog, obrok potrebno naručiti ranije, jer uglavnom ne pripremam puno više od onoga što je već naručeno.

Inače, Kutijica je dobila ime po načinu pakovanja koji sam smislila. Tražeći neku varijantu prijateljski naklonjenu prirodi, setila sam se da u Indoneziji obroke sastavljene od nekoliko razli-

čitih jela, na neki meni čudesan način znaju da pakuju u parče papira, tako da, iako je sve spakovano zajedno, kad otvorite i dalje je svako jelo na svom mestu. Drevni dobri metod - how to pack food in paper - u google searchu

98 februar

je poslužio da naučim da pravim origami kutijice od masnog papira. Mnogo je lepo kad umesto celog lanca proizvodnje kojim plastična kutija dođe do tebe i završi u okeanu, uzmeš papir i u nekoliko poteza postigneš istu svrhu.

U tvom poslednjem filmu U slavu ljubavi, imamo priliku da zajedno s tobom putujemo u Meksiko, i upoznamo pustinjsko selo Potrero, slikovitog Betoa i njegove mudrosti, kao i devojke koje na svoj način pokušavaju da pronađu odgovor na pitanje šta je to ljubav rekonstruišući scene iz Romea i Julije. Kako se tvoj boravak u Meksiku danas oslikava u kuhinji? Koje recepte i mudrosti si ponela sa sobom ili osvestila nakon boravka tamo?

Selo u svom načinu života čuva, moglo bi se reći - tajnu života - koja je veoma očigledna, ali je udobnosti gradskog života sve veštije skrivaju. Briga o sebi je izuzetno bitna, i od nje sve polazi, ali je isto tako nerazdvojiva od brige prema

drugim živim bićima. Na selu znaš da, na primer, ukoliko hoćeš mleko, moraš da brineš o kravi koja će ti ga dati. Čak i kada su meso i mesne prerađevine

99
U SLAVU LJUBAVI foto: U SLAVU
foto: Igor Đorđević foto: Igor Đorđević foto:
LJUBAVI

u pitanju, mislim da je mnogo više fer i bitno, ukoliko ga jedemo, da se prvo ozbiljno postaramo da ta životinja ima iole ugodan život, pa onda i da nismo gadljivi prema onome što u mesnoj industriji neko drugi učini za nas, te umesto noža pod grkljanom mi treba samo da razmotamo plastičnu foliju. Usled dužine proizvodnog lanca, po gradovima smo brigu o drugima zarad brige o sebi, kao neizostavni princip, tragično zaboravili, i mislim da to suštinski utiče i na sve ostale aspekte života, kao i na društveno-političko organizovanje. Zbog toga, mislim da je održanje sela izuzetno bitno za održanje čoveka. Lepo je i razumljivo da sve više ljudi ima potrebu da se preseli na selo, da li samostalno ili u sklopu neke vrste komune. Međutim, imam jaku bojazan da, osim svih drugih nameta na seljaka od strane potreba neoliberalnog, kapitalističkog kolosa, izuzetno velika opasnost je i u specifičnoj vrsti džentrifikacije u kojoj učestvujemo ukoliko taj odlazak na selo izvedemo tako što svoj laptop, blisko povezan sa korporacijama za koje radimo, samo prebacimo u taj ambijent, i onda, umesto ulaganja

u njegovo očuvanje, putem neke vrste poreza ili drugačije organizovanog ulaganja u taj poseban ekosistem, mi ga, na primer, prebacujući ekonomsko težište sa poljoprivrede na trgovinu, već i ovako slabog krucijalno narušavamo. Možda učenje principa po kojima živi selo, i iznalaženje njihove primene u gradu, u našem svakodnevnom delovanju i odnosima, nije loša varijanta.

Prijateljstvo sa Betom je takođe jedan od najvrednijih dragulja sa tog putovanja. Beto je, umesto u knjigama, svoje znanje tražio po ivici prihvaćenog dobra i zla, izazivajući đavola tražio je ono što je njegovo dobro, i stajao nasuprot onome što je on uvideo kao zlo. Zbog toga ga u selu mnogi nazivaju Beto Loco, ili ludi Beto. Sam se tri puta izlečio od ujeda zvečarke, živeo u pustinji, pomagao izbeglicama iz Gvatemale, putovao sa Huicholi Indijancima po opipljivoj i onoj neopipljivoj stvarnosti do koje vode magični kaktusi… Iako slabo zna da čita, on je uz mog mentora na antropološkim studijama, Slobodana Naumovića, najobrazovaniji čovek kog poznajem.

100 februar

Imaš li u planu da na neki način zabeležiš recepte koji su se izdvojili, u video formatu ili možda pisanom?

Razmišljam o, i čini mi se da sam na tragu, kuvarici koja bi prvenstveno dočarala osnovni princip pripremanja jela, onako kako to radim u Kutijici. Moglo bi to da se zove kuvanje za lenje, ili ukusno putovanje, sve u svemu ideja mi je da izbacim kuvanje iz mehaničkog praćenja recepta, i vratim ga onom što je, za mene bar, njegova prava priroda, mnogo bliža avanturi. Ukusno putova-

nje na mesec orašasto nežnim predelima svakodnevice - je neki radni naziv. Da se razumemo, izuzetno cenim kuvare i kuvarice koje posvećeno i marljivo proučavaju recepte, ali mislim da je i tu neophodno odstupanje, posebno kada se radi o receptima iz različitih krajeva sveta, jer namirnice svugde ipak imaju bar pomalo drugačija svojstva, žitarice različiti način mlevenja, itd.

Čime ti hraniš svoju gastro inspiraciju? Šta i koga voliš da gledaš/slušaš/ čitaš?

Već nekoliko meseci ne mogu da se skinem sa knjiga Ursule Le Gvin. Redom čitam sve što nisam do sada pročitala, i svaku novu proglasim omiljenom. Kad uspem da odolim njenim fantastičnim svetovima, čitam naizmenično nekoliko teorijskih knjiga, među kojima je Vanzemaljski jezici, gde se kroz čovekove pokušaje da osmisli jezik kojim bi eventualno mogao da komunicira sa vanzemaljcima, dekonstruiše komunikacija kao takva, naš doživljaj

101

stvarnosti, na način koji je podroban, naučno osnovan i potkrepljen, istovremeno pitak za širu čitalačku publiku. Muziku trenutno prebiram po starim hard diskovima, kao i slušajući muziku sa radiooooo.com portala, gde, eto slučajnosti, dobijete mapu sveta, i tajmlajn ispod nje, podeljen po dekadama, te možete odabrati oblast i dekadu koju želite da slušate, kao i posebna tematska ostrva itd. Toplo preporučujem.

Kada nisi u kuhinji, na čemu trenutno radiš? Možemo li očekivati neki novi film uskoro?

Nakon završetka rada na poslednjem filmu i, uslovno rečeno, završetka tog

istraživanja počelo me je opsedati razmišljanje o znanju kao takvom, u kombinaciji sa mitom o prvobitnom grehu - ubiranju ploda sa drveta spoznaje dobra i zla, Fukoov model odnosa znanja i moći, pa tako, prirodno i Niče, sa svojim vanvremenskim razmatranjima na tu temu. Interesuje me u kakvom je odnosu istina, kao i znanje kojim do nje smatramo da dolazimo, sa autorite-

tom. Da li je Bog, samo frontmen svom „arhimagu”, kog nazivamo znanje, i šta bi se desilo ukoliko bismo na neki način utekli idejama, da li bi to eventualno uslovilo i kraj neprikosnovenosti bilo kog autoriteta, pa tako i patrijarhata, kapitalizma i ostalih pošasti, i šta bi bilo neophodno da to, kao što se na prvu ruku čini, ne uzrokuje haos. To bi pre bilo u formi antropološkog istraživanja, možda u formi još jednog mastera na toj katedri, jer u tom polju još uvek slabo vladam strukturom, koju tamo mogu da dobijem. Ono što je sigurno je da je meni sada potrebno baš ovo što radim, odnos sa konkretnim čovekom i konkretnim potrebama. To je hrana malo drugačije vrste, koju dobijam od Kutijice, i baš njena „nutritivna vrednost” mi je neophodna. Trenutno mi se čini da mi mnogo više treba da živim to o čemu razmišljam, i da u toj, intimnoj, svakodnevnoj praksi pokušavam da ga primenjujem, nego da ga kroz film ili teoriju delim. Neki strip možda pre, za ostalo… i meni će se, mislim, kazati samo.

102 februar
103
foto: Jergen Samonelsen

Intervju:

Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

Fotografije:

Mihailović Aleksandar

@aleksandarmihail

Ekologija

U Šumadiji se trenutno sadi klica jedne divne ideje kojoj zahvaljujući umreženosti kojoj danas uživamo možemo svedočiti u realnom vremenu. Naime, moja današnja gošća, Jelena Božić , permakulturna je dizajnerka koja kroz

etički marketing i copywritting od temelja gradi projekat Mamin Gaj. Reč je o projektu obnove i dizajniranje permakulturnog imanja na koje se ona vratila

nakon osam godina provedenih u Belgiji, sa džepovima punim snova, novih ideja i sveže stečenih znanja iz oblasti permakulturnog dizajna.

Na koji način bi nekome ko nikada nije čuo za permakulturu objasnila o čemu je reč i zašto je bitno da se što veći broj ljudi okrene ovoj disciplini koja ima potencijal da regeneriše i prirodu i društvo?

Postoje određene matrice (šabloni) i tokovi koji se dešavaju u prirodi i naši preci su prema njima upravljali svoj

život. Industrijalizacijom se i poljoprivreda mehanizovala, zemlja prekomerno eksploatisala, a ubrzo su se mnoga znanja izgubila. Permakulturu možemo videti kao par naočara sa posebnom moći posmatranja prirode kao u stara vremena, odjednom svuda prepoznaješ harmoniju života i shvataš važnost očuvanja prirodnih resursa. Kada kažemo da imamo permakulturno imanje

ili farmu, to znači da učimo direktno iz lokalnog ekosistema, oponašamo postojeće elemente i logički radimo sa prirodom, a ne protiv nje.

105

Mnogo ljudi pogrešno vidi permakulturu kao „revoluciju prerušenu u baštovanstvo“, ali permakultura nije tehnika baštovanstva, to je sistem dizajna. Taj sistem uključuje druge biljke i živa bića, ali jedan vrt sam po sebi, ne može biti permakulturni dizajn osim ako se ne povezuje sa ostatkom sistema (voda, energija, otpad, izgrađeno okruženje, itd).

Što smo dalje od prirode, to smo dalje i od centra u nama koji održava balans na svim poljima, na psihičkom, fizičkom i duhovnom. Permakultura kao pokret, vraća svest o značaju povezanosti sa prirodom. Društvena permakultura je koncept prema kojem zajednica crpi inspiraciju iz inteligencije i ciklusa prirodnog okruženja kako bi modelirali (oblikovali) koegzistenciju i ko-kreaciju. O potencijalu regeneracije društva možete me zvati da pričam posebno u sledećem broju. (smeh) To je nepresušna i preobimna tema na kojoj se baš sada usavršavam na kursu moje heroine i tvorca društvene permakulture, Looby Macnamara-e.

Kada si se ti zainteresovala i krenula sa izučavanjem permakulture, ko su tvoji mentori i knjige iz kojih si učila i učiš?

Bezgranična neodrživost našeg globalnog društva, ne samo na ekološkom nego i na kulturnom nivou, naterala me je da se okrenem ka sebi i prirodi tražeći svoju svrhu. Praktikovanje Ashtanga joge dovodi me u dodir sa suštinskim delima iz raznih duhovnih disciplina, ali me i prvi put stavlja na stazu permakulture. Bill Mollison i David Holmgren stvarali su permakulturni pokret tokom mnogo godina prikupljanjem znanja predaka sa različitih kontinenata i kroz mnogobrojne akademske studije. Priručnik za dizajn permakulture (PDM) iz 1988. godine i dalje služi kao osnova za svakog novog entuzijastu permakulture. Nakon istraživanja, odlučila sam da svoje putovanje ipak započnem knjigom „Gaia’s Garden” od autora Toby Hemenway-a.

Bila je manjeg obima, ali je uključivala detaljna objašnjenja za stvaranje elemenata kao što su biljni vrtovi, vru ć kompost, gajenje glista, informacije o biljkama koje se zajedno sade, pa sve do lista onih koje su otporne na vatru.

106 februar

Geoff Lavton postaje moj sledeći mentor i učitelj na putu do sticanja diplome

dizajnera kada po prvi put shvatam da sam našla svoje istinsko zvanje. Njegov

onlajn kurs pokriva ceo PDM, i trebalo mi je 14 meseci da ga završim uz glavni dizajn. Mnogo je knjiga koje su obliko-

vale moj način viđenja permakulture, ali najbitnije u prethodnom periodu bile su sledeće: Revolucija jedne slamke

- Masanobu Fukuoka, Hipoteze o GajiDžejms Lavlok, Sep Holcerova permakultura, People and Permaculture - Looby Macnamara, Holistic management

- Jody Butterfield, Earth Care Manual

- Patrick Whitefield…

Na koji način implementiraš principe permakulture u svom svakodnevnom životu, i šta je to od čega bi svako ko ovo čita mogao da krene?

Ključni momenat za povratak u Srbiju je bio kada sam shvatila da je kupovina

lokalne organske hrane postao luksuz, ali i prioritet. Ubrzala sam povratak nazad u Srbiju i rešila da odmah iskoristim već izgrađen sistem proizvodnje hrane mojih roditelja. Prvi put sam ove godine imala uslove da spremim svoju zimnicu, od kompota i džemova, do turšije i starinske vodnjike sa divljim voćem. Ovo je jedan od najpraktičnijih principa permakulture, sakupljanje i čuvanje energije. U ovom slučaju to je bila hrana, ali se ovaj princip može primeniti i u širem smislu. Kao perma-

107

kulturni dizajneri uređujemo pejzaže da bismo sačuvali energiju, uglavnom sadnjom i negovanjem biomase, ali to možemo da uradimo čak i kroz pasivnu solarnu izgradnju. Ako krenemo od svojih svakodnevnih navika i u pozadinu ubacimo sliku sa težnjom ka 0% otpada i podržavanje lokalnih i sezonskih proizvođača, već smo na dobrom putu ka promeni ovog začaranog ciklusa ljudske potrošnje. Ja već 8 godina ne kupujem brzu modu, na primer, jer me je rad u ovoj industriji naterao da potpuno iskorenim taj bespotrebni potrošački nagon. Primeni jednostavnija i sporija rešenja je princip koji bi lako mogao da se nadoveže na ovu temu. Obradujem se uvek kada čujem da neko iz moje okoline uči da šije ili plete, jer baš takva rešenja su i potrebna da bi se brza moda usporila i iskorenila.

Kako permakultura može da nam pomogne u nameri da stvorimo bolji, zdraviji, pravedniji svet?

Permakultura je etički dizajnirana nauka, što znači da u samoj srži permakulture počivaju tri etike: briga o zem-

lji, briga o ljudima i pravedna raspodela. Ako zadovoljavamo naše potrebe bez oštećenja planete, a uz to obraćamo pažnju na dobrobit pojedinaca i zajednice, mi svesno upravljamo sopstvenim potrebama i stvaramo višak resursa za dalje unapređenje.

Ona nije pokret održivosti i nije filozofija; to je pristup rešavanju problema koji pokret održivosti i filozofija mogu da koriste da bi ispunili svoje ciljeve i dizajnirali svet u kome su ljudske potrebe zadovoljene, dok istovremeno poboljšavaju zdravlje ove čudesne planete koja nas podržava. Ovo je jasna poruka koja se u startu prepoznaje kao univerzalni principi koji će dalje voditi naše sopstvene akcije.

Na svom profilu si spominjala svoj boravak i volontiranje na farmi Terra

Alta u Portugalu, kako je izgledao boravak u ovom seocetu i kakva iskustva nosiš odatle?

Moj prvi susret uživo sa zajednicom permakulture bio je na ovoj farmi. Terra

Alta, divlja zemlja u blizini najzapadnijih

litica Evrope, pruža nesvakidašnje pu-

tovanje samootkrivanja, vođeno priro-

108 februar

dom i energijom. Tokom tromesečne prakse, komunicirala sam sa više od stotinu ljudi jer smo svake dve nedelje primali novu grupu studenata. Pedro

Valdjiu je osnivač i domaćin, sertifikovani učitelj permakulture i neverovatan vizionar. Osnovao je Terra Altu 2008. godine kao deo svog sna da stvori model za regenerativnu kulturu. Tokom protekle decenije, on je kontinuirano usavršavao iskustvo i znanje koje je pružao polaznicima ovog kursa, i time svakako postao jedan od uzora za moj dalji rad. Logorske vatre, šetnje do litica sa pogledom na Kabo da Roka, jutarnje kupanje u Atlantskom okeanu, svakodnevni rad u bašti, pevanje i džemovanje u muzičkom studiju, lista bi mogla ići još dugo, a opet ne bih uspela tako dobro da dočaram tananu magiju koju smo tamo svi doživeli.

Nakon boravka na pomenutoj farmi, i osam godina provedenih u Belgiji, odlučila si se da se vratiš u Srbiju, u selo Gornja Trešnjevica na zemlju svojih predaka da opskrbljena novim znanjima i veštinama primeniš naučeno u obnovi i dizajniranju vlastitog imanja po permakulturnim principima. Kako

109

se rodila ideja za Mamin Gaj i da li si po povratku u zemlju uspela da se povežeš sa pionirima permakulture na ovim prostorima?

Nakon osmogodišnjeg života u Belgiji polako mi postaje jasno šta mi je od neprocenljive vrednosti i prioriteti se drastično menjaju. Odrastanje na maloj farmi u Šumadiji mi je pružilo idilično detinjstvo koje me je zvalo nazad. Bez trunke sumnje, znala sam da sam pronašla svoju svrhu kada sam u momentu spoznaje odlučila da se bavim permakulturom. Ona je ujedinjavala sve moje težnje i želje za radom. Mamin Gaj sam konceptualno završila tokom boravka na Terra Alti i uspela da spojim bitne tačke svog daljeg ulaganja i usavršavanja.

Prateći talas popularnosti permakulture na Zapadu, povratak u Srbiju je bio veoma laka odluka: umrežiti se sa pionirima permakulture na ovim prostorima je od početka bila najvažnija tačka. Bilo je veoma lako naći aktivnu zajednicu, a lakoća saradnje me je od

srca obradovala. Od ljudi koji se bave izgradnjom prirodnim materijalima, do onih koji žele da pokrenu holistički centar sa direktnim učenjem o permakulturi. Raznovrsnost i posvećenost ima isti ukus kao i na Zapadu.

Koliko ti je u čitavom procesu obnove imanja važna povezanost sa precima, šta ona za tebe podrazumeva?

Poput starih sorta biljaka, trebalo bi da budemo otporni na bolesti i prilagodljiviji promenama. Učenje o važnosti povezivanja sa našom lozom i razumevanje neiskušene prošlosti dodaje još

jedan logičan deo slagalici regeneracije. Za početak, moramo pogledati unutar sebe, istražiti senke i tražiti podršku kroz znanja naših predaka. Uzbuđena sam što ću dodati metagenealogiju na svoju listu istraživanja. Nakon što sam došla u kontakt sa knjigom Alehandra

Hodorovskog, nestrpljiva sam da počnem da intervjuišem svoje bake i deke i druge rođake koji se sećaju imanja Sta-

re kuće i načina na koji su moji preci živeli skoro sto godina.

110 februar
111

Kad smo spomenuli Gornju Trešnjevicu, moram da te pitam za Sretena Bo-

žića, poznatijeg kao Wongar, velikog čoveka i mislioca koji je mnogo učinio za svet. Spominjala si da je odrastao sa tvojim dedom, i nosite isto prezime, da li si možda imala prilike da budeš u kontaktu sa njim?

Priče o Sretenu sam čula od svog deke Velibora, kako su odrasli zajedno jer su njihove majke „iz iste kuće”. On je u jednom trenutku uspeo da napusti zemlju tokom četrdesetih godina radeći kao novinar u Parizu. Odatle odlazi u Australiju i sticajem okolnosti, završava u pustinji Tami, gde je nakon susreta sa grupom Aboridžina primljen u njihovo pleme. Sa njima je proveo narednih desetak godina. On je dao važan doprinos sveukupnoj australijskoj domorodačkoj kulturi svojim književnim aktivizmom i direktnim uvidom u vreme kada su Australijanci vršili eksperimente hemijskim oružjem na tom području. Ja ga nažalost nikada nisam upoznala jer je poslednji put davno bio u Srbiji, ali sam 1999. godine bila na promociji njegove knjige „Dingovo leto” sa dekom, baš u delu sela gde je odrastao.

Prateći principe permakulture, mnogi praktičari pre nego što krenu sa primenom principa najpre opserviraju prirodu oko sebe, upoznaju se sa terenom, zemljom, divljim biljkama i pokušavajući da oponašaju kako to priroda radi, nastoje da stvore svoj mali raj ili gaj. Koliko je trajao i kako je izgledao tvoj proces upoznavanja, posmatranja i planiranja terena i do kakvih si uvida došla?

Celokupan proces je glavna crvena nit u kursu Geoff Lawton-a koji sam pohađala. Oni su od nas svake nedelje zahtevali da vodimo dnevnik, davali nam detaljne instrukcije šta i kako da posmatramo, uz celokupnu primenu shodno različitim godišnjim dobima. Na ovaj način možemo imati uvid u promene u toku cele jedne godine, ali čak ni tada nije vreme da kažem: ,,E, sad sam završila.”. Ovaj proces učenja se odvija čitavog života, mi samo na neki način unapređujemo to znanje kako bismo manje ulagali, a više dobijali. Taj direktan feedback koji priroda daje je neprocenljiv i jedva čekam da ga iskusim na svojoj zemlji i koži.

112 februar

Da li si imala priliku da praviš mapu divlje hrane u tvom kraju?

Nažalost nisam, ali nakon predavanja jedne travarke u Portugalu, sam potpuno ostala bez teksta kako se prikupljanje takvih informacija može divno izvesti i pretočiti u privatnu enciklopediju. Kao da si znala moju slabu tačku, travarstvo i divlja hrana su kao cilj svog mog ulaganja i truda: jednog dana ću imati više vremena za sve ove stvari koje sada nisu prioritet, ali leže duboko u srcu i čekaju pravi trenutak za pokretanje.

Za sada si na profilu najavila implementiranje prvog dizajna pasivne solarne kuće na permakulturnoj farmi. Da li će to biti prvi projekat na imanju i kakvi su dalji planovi?

Moram da iskoristim ovaj trenutak kao mali nagoveštaj, puno toga se sprema i krčka, i ako vas baš ova tema interesuje, pratite moj dalji rad. Uz pomoć jednog divnog majstora, pokušaću da ostvarim ovaj san gradnjom prirodnim materijalima koji potiču iz okoline, kao i korišćenje sunčeve energije bez ve -

113

štačke transformacije. Ovo će zaista biti moj prvi projekat na farmi, permakultura nalaže da krenemo od onoga što imamo i od nulte zone, u mom slučaju to znači da mi treba ova osnova za bilo kakav drugi poduhvat.

Na koji način planiraš da svoja znanja i iskustvo podeliš sa zajednicom?

Projekat Mamin Gaj ima za cilj da umrežava i promoviše održivu poljoprivredu i radikalno domaćinstvo istovremeno

obezbeđuju ć i utočište za umetnike i druge kreativce koji traže vezu i inspiraciju u prirodi i njenom okruženju.

Svojim iskustvom i energijom otkrivaću vam sopstvene uvide u procesu ulaganja u organski razvoj i održivi rast. Baš

kao što mali gaj kroz vreme postaje

šuma, tako je i moja ideja da ovaj projekat kroz vreme raste i postane lokalna edukativna platforma i umetnička kolonija za razmenu znanja, veština i pripovedanja.

114 februar
#uradisamvikend #petakupatikama #četvrtakzaljude #slavinesusredom #utorakbezmesa #ponedeljakbezplastike #plezirekokoraci 115
Ekologija
Piše: Ana Mandinić @anamndnc

Kao neko ko se bavi čitanjem i pisanjem o „zelenim“ temama, prečesto me obuzme osećaj anksioznosti i beznađa, i verujem da taj osećaj dele i drugi koji

čitaju tekstove i knjige iz te oblasti. Zato sam se ovaj put, ne bih li uspela da na-

đem svetlo u moru negativnih naslova i saznanja, bacila u potragu za nekim

lepšim vestima iz oblasti zaštite životne

sredine u nadi da ću i sebi i vama koji

čitate uliti malo nade i pokazati da ipak

nije sve tako sivo. Ono što sledi jeste

omaž uspesima postignutim 2022. go-

dine u oblasti zaštite životne sredine i borbe protiv klimatskih promena širom sveta.

Odlučila sam da se prvo posvetim plane-

tinom najvećem rezervoaru – okeanu.

Opšte je poznato da visoke temperature zagrevaju okean, i to zagrevanje

prouzrokuje porast nivoa mora zbog

otapanja glečera, toplotne talase kao

i povećanje kiselosti okeana (acidifikacija) kroz rastvaranje ugljen-dioksida iz atmosfere u vodi. Sve to, nažalost,

godinama utiče na bitne aktere ekosistema - koralne grebene, koji su staništa mnogim vrstama. Prema istraživanjima Ujedinjenih nacija, zagrevanje planete od 1.5 stepena preti da uništi 70 do 90% koralnih grebena. Nasuprot ovom tmurnom predviđanju, sredinom 2022. Gardian objavljuje vest da je Ve-

liki koralni greben u Australiji, najveći koralni greben na svetu, koji se prostire dužinom od 2300km, pokazao najviši nivo koralnog pokrivača u poslednjih 36 godina praćenja. Iako je to značajan uspeh, mnogi upozoravaju na to da bitka nije gotova i da države moraju da se posvete pronalaženju učinkovitih rešenja za očuvanje koralnih grebena. Jedna od država koja je prošle godine prepoznata po svojim uspesima u očuvanju koralnih grebena je Palau.

Palau daje dobar primer drugim državama time što pokazuje šta uvođenje ribarskih dozvola, koje određuju pristup kao i ograničenje u količini ribe koja se može loviti, može da postigne.

Na ovaj način se izbegava prekomerno ribarenje i time osigurava opstanak vrsta. Takođe, Palau je uveo još jedan način zaštite koralnih grebena poput kreiranja više zaštićenih morskih područja koja zabranjuju ribolov, rudarstvo i druge vrste ekstrakcije. Na taj način je došlo do smanjenja aktivnosti koje negativno utiču na koralne grebene i zapravo daju prostor za njihovu regeneraciju i dalji rast. Danas, korali Palaua se smatraju jednim od sedam svetskih podvodnih čuda jer je kombinacija odgovarajućh mehanizama zaštite dovela do primetnog napretka u zdravlju korala, kao i do povećanja populacije riba. Osim toga, ovo nije bilo korisno samo morskom okruženju, već i lokalnoj ribarskoj industriji i turističkom sektoru koji se oslanja na zdravlje koralnih grebena.

Sa druge strane planete, Kolumbija je krajem 2021. pokrenula „Milion korala za Kolumbiju“, najveći projekat obnove koralnih grebena u Americi, ne bi li popravila stanje korala u njihovim vodama. Naime, Specijalna administrativna jedinica mreže nacionalnih parkova Kolumbije je objavila da je do 60% koralnih grebena donekle ugroženo, 19% u pot-

punosti uništeno i da će 35% verovatno nestati u sledećoj deceniji ako se ništa ne uradi po pitanju zaštite. Na osnovu toga, Kolumbija je pokrenula akciju da se zasadi 13 500 koralnih fragmenata u 8 dana sa ciljem rehabilitacije i obnove 200 hektara kritičnog koralnog grebena. Kako je projekat planiran tako da ostvari svoj cilj do 2023. godine, rezultati istog još nisu objavljeni, ali je zasigurno da se veliki deo koralnog grebena oporavio.

Na globalnom nivou, što se tiče međunarodne koalicije, 2022. bila je značajna godina za okeane. U Lisabonu je održana konferencija Ujedinjenih nacija o okeanima i završena je usvajanjem Političke deklaracije – „Naš okean, naša budućnost, naša odgovornost“fokusirane na spašavanje okeana od postojećih i budućih pretnji, poput zagađenja mora, štetnog ribolova, acidifikacije i gubitka biodiverziteta. Još jedna

značajna akcija je bila kreiranje prvog

pravno obavezujućeg međunarodnog sporazuma za suzbijanje zagađenja

plastikom. Ovaj sporazum za mnoge označava istorijski trenutak jer pokazuje spremnost velikog broja država da rade na rešavanju problema. Takođe,

118 februar
119

drugi ključni momenat je bio dogovor Svetske trgovinske organizacije o zabrani štetnih subvencija za ribolov koji je ključni faktor u iscrpljivanju svetskih zaliha ribe. Iako su ovi sporazumi sklopljeni tek prošle godine, daju nadu da na svim nivoima (individualnom, državnom i međunarodnom) postoji razumevanje problema sa kojima se suočavamo. Rezultati ovih sporazuma i akcija neće biti toliko vidljivi nakon kratkog vremena, ali ukoliko se oni budu poštovali i primenjivali, na duže staze, rezultati će biti i te kako primetni i značajni.

Osim navedenih uspeha po pitanju okeana, bilo je i značajnih postignuća u borbi protiv daljeg krčenja šuma. Jedan od velikih koraka za obnovu i očuvanjetropske šume je bio ishod predsedničkih izbora u Brazilu, u kojima je pobedio Luiz Inasio Lula da Silva koji je značajno promenio dotadašnju politiku predsednika Bolsonara. Naime, tokom 4 godine Bolsonarovog mandata, više od 45 500km2 šume je posečeno. To je imalo izuzetno loš uticaj na biodiverzitet, kao i na živote domorodačkih naroda. Nakon pobede Silve, jedan od glavnih zadataka nove vlade je postalo poprav-

ljanje nanete štete i pošumljavanje. Silva je uz to predložio stvaranje Ministarstva za domorodačko stanovništvo kao i koaliciju između Brazila, Indonezije i Demokratske Republike Kongo. Ovi poduhvati predstavljaju veliki korak ka vraćanju Brazila u prve redove država koje se aktivno bore protiv klimatskih promena.

Sa druge strane sveta, u Evropskoj uniji je donet novi zakon u borbi za pošumljavanje. Unutar Evropskog zelenog dogovora navodi se i nova uredba o snabdevanju dobrima. Da bi prodale svoje proizvode, kompanije će morati da pokažu da njihovi proizvodi nisu ni na kakav način doprineli krčenju šuma u bilo kom momentu lanca snabdevanja i proizvodnje. Donošenje ovog zakona je viđeno kao ključan potez za obnovu šuma, imajući u vidu da Evropska unija doprinosi krčenju 16% tropskih šuma širom sveta.

Borba protiv krčenja tropskih šuma je od presudnog značaja iz mnogo razloga. Prvenstveno jer šume igraju vitalnu ulogu u globalnom ekosistemu, obezbeđujući stanište za životinje, regulišući globalni ciklus vode kao i u tome što

120 februar

skladište velike količine ugljen-dioksida. Nasuprot tome, njihovo krčenje doprinosi globalnom zagrevanju kao i uništavanju životnog prostora domorodačkih naroda u nekim delovima sveta (npr. poput Brazila). Samim tim, pomaci u kreiranju zakona koji štite šume predstavljaju velike pobede u oblasti zaštite životne sredine.

Kada pričamo o divljini i različitim životinjskim vrstama, često ostanemo šokirani statistikama koje pokazuju stopu rasta ugroženih vrsta. Trenutno se na crvenoj listi Međunarodne zajednice za očuvanje prirode nalazi preko 41000 životinjskih vrsta koje se smatraju ugroženima i kojima preti izumiranje. Najčešći razlozi za izumiranje ovih životinja su lov, prekomerna žetva biljaka, zagađenje i gubitak staništa, kao i puštanje invanzivnih vrsta u prirodu. Ipak postoji tračak nade u tome što se broj nekih ugroženih vrsta povećao. Tako je prošle godine Endangered sajt objavio da je porast

u populaciji videlo čak pet pripadnika ugroženih životinjskih vrsta, uključujući crnog nosoroga, grbavog kita, gorilu, tigra i severnog morskog lava.

Ovo je samo mali broj pozitivnih vesti iz 2022. godine, ali svakako veoma značajan. Iako su na međunarodnom nivou doneti brojni sporazumi koji podržavaju zaštitu okeana, šuma i ugroženih vrsta, još mnogo toga treba učiniti kako na nivou korporacija, država, na nivou zajednice tako i na individualnom nivou. Dokle god ne postoji globalni holistički pristup u rešavanju problema prouzrokovanih klimatskim promenama i ljudskom aktivnošću, nastavićemo da budemo suočeni sa pretežno lošim vestima. Ipak, nadam se da sam uspela da ovim tekstom prikažem da u moru vesti i dešavanja koja nas navode na brigu, još uvek ima nade za rešavanje brojnih problema sada kada vidimo da postoji želja za promenom.

122 februar
Životni stil
Tekst i fotografije: Marija Kosić @dobre_brlje

Buvljake o kojima pišem zovem okolobeogradskim, ne zato što je Beograd centar svih. Beograd je samo moja polazna tačka, pa i Najlon pijacu u Novom Sadu, voljeni zagrebački

Hrelić ili buvljak u Podgorici, na koji nikako da stignem, sebično i neprimereno ponekad nazovem okolobeogradskim buvljacima.

Pišem vam o buvljacima. Međutim, ako pogledamo definicije, često zapravo govorim o zelenim pijacama,

koje iznad svega snabdevaju i hrane

veliki broj ljudi. No, među pijačnim tezgama i rashladnim vitrinama, na kaldrmisanim podnim aranžmanima nude čitava sazvežđa malih predmeta, kako ih je Leonid Šejka nazivao. A

mogli bismo da kažemo i da na ovim pijacama odoleva blistava sekcija, koju od milošte zovem „đubre“, sa kojom se sudarite kao sa prošlošću, nečijim izgubljenim detinjstvom ili

zemljom koja ne postoji.

Nekoliko uvodnih napomena: 125

Kalenić pijaca se nalazi u središnjem delu gradske opštine Vračar u Beogradu, na trouglastom platou između Njegoševe, Maksima Gorkog i Viške ulice. Buvljačka sekcija zauzima prostor okrenut ka zgradi opštine: otprilike poslednjih pet redova tezgi, prostor oko česme i pijačnih kontejnera, a povremeno prostirke sa robom savladaju granice pijace i osvoje obod Viške ulice. Na zemljište koje je beogradski bogataš i dobrotvor Vlajko Kalenić zaveštao gradu 1907. godine, prve prodavce su žandarmi sproveli 5. oktobra 1922. sa trotoara Cvetnog trga. Čini se da i danas taj trotoar često, u nedostatku novca za zakup tezge i nedostatku mesta, postaje ravnopravni poligon za prodaju.

ili pančevačkog, nepotrebno je probuditi se u svitanje. Sedam izjutra je za

Kalenić prerano, idealno je pojaviti se oko 10 - 11 sati, no tajming dolaska nije preterano važan. Prodavci se smenjuju do oko 4 popodne, a onda postaje sve tiše i svedenije. Na pločniku zaostane još poneki trag putovanja kroz vreme poput praistorijske etikete dalmatinske trikotaže ili ostatak supe iz kesice u plastičnoj čaši 0,5 pijačnog prodavca.

Kalenić pijaca radi svim danima u nedelji od 6 izjutra do 5 popodne. Ako ste planirali obilazak buvljačke sekcije, u suprotnosti sa zlatnim pravilom klasičnog buvljaka poput z emunskog

Ukoliko pričamo o idealnim vremenskim prilikama za obilazak i sezonalitetu, ovde vreme ne postoji. Kalenić je bio obeshrabrujuće pust jedino tokom korona karantina 2020. i nekoliko dana štrajka pijačnih prodavaca zbog fiskalizacije 2022. godine. Inače, „đubre“ sekcija odoleva vetru, snegu, pljuskovima, zagađenjima, državnim praznicima, svecima, nevremenima na plus 40 i minus 5. Odoleva važnosti vremenskog trenutka. Kad tezge preplave bunde i jugoslovenski Yassa skafanderi, a na metalnu ogradu prodavci prislone retke očuvane Elan skije, znam da će zaista zima jer je Kalenić najavljuje. Iako, često nisam baš sigurna u kojoj smo kalendarskoj godini.

126 februar
127

Ili zašto ja mislim da je ponedeljak poseban dan za Kalenić?

Ponedeljkom Kalenić ima drugačiju dinamiku i raskoš, koju nikako ne očekujete prvog dana nakon vikenda (znamo da su dani vikenda najvažniji za pijacu). Čini se da jedan deo prodavaca na Kalenić dolazi samo vikendom. Oni ponedeljkom onda prodaju „cele tezge“ drugim prodavcima jer im se ne isplati da vukljaju robu nazad i imaju sve isto narednog vikenda (računaju na lov nove robe u toku nedelje).

Drugi mogući razlog su čistke i generalke po domovima koje se uglavnom dešavaju vikendom (neretko nedeljom). Zbog toga kontiš ulovi dominiraju ponedeljkom te, ako ste te sreće, zateći ćete prosute čitave kućne biblioteke i neželjena nasleđena porodična blaga. Ne zaboravite samo da kopači kontejnera često nisu pijačni prodavci pa svoje iskopine često prodaju deo po deo, dok se sve ne razgrabi. Otud fenomen rasute kolekcije: obavezno obiđite sve tezge u nadi da ćete kompletirati ono što tražite.

Poslednji razlog je činjenica da „zeleni deo“ pijace ponedeljkom radi u manjem obimu i da redovni prodavci „đubreta“ često uzimaju ponedeljak za odmor i eventualni dolazak u ulozi kupaca, ne bi li malo obnovili svoju ponudu. To ostavlja prostora iznenađenjima i novim rekreativnim prodavcima sazvežđa malih predmeta. Kako god, propuštanje ponedeljka često ne znači da ćete propustiti neki ulov, ali je velika šansa da ga propustite za male novce. I najvažnije: nemojte se razočarati ako ništa ne nađete. Na kraju dana, to vam je pijaca. Nepredvidljiva igra i neuhvatljivo kruženje „đubreta“. Dođite da osetite energiju i izvežbate obuzdavanje sveprisutnog konzumerističkog duha.

Robu nikako ne bih delila sezonski, iako je činjenica da nekakav sezonalitet po-

stoji, čak i momenat poput „rasprodaje“ zimskih šubara u proleće. I naravno da su gumene čizme u kišni dan petostruko traženije i skuplje.

128 februar
129

Radije vam nudim drugačiju klasifikaciju:

• Kontejner roba – „đubre“ koje prodavci ili njihovi dobavljači iskopaju iz kontejnera, nalazi se na tezgama najčešće nesortirana, u lepoti sveopšteg haosa i neretko prljavštine. Kako se do nje dolazi stazama slučajnosti (mada se zna u kojim je delovima grada „kvalitetnije đubre“) i bez mnogo ulaganja (osim ako nije otkupljena od profesionalnog motorizovanog snabdevača), prodaje se za neverovatno male, gotovo obesmišljene novce. Kada ste poslednji put čuli da nešto košta 50 dinara?

Kontejner roba je forma najnaivnijeg nužnog postojanja na pijaci. Toliko lako osvojiva da je nebitna. Prodavci uglavnom ne znaju šta tačno sadrži. Često putuje od tezge do tezge, opstaje gotovo nevidljivo, u gomili. Katkad je obiđu oni sa uređenijim tezgama koji „znaju šta prodaju“, prebirajući ima li kakve vrednosti, ne bi li je otkupili, očistili i udahnuli joj novi život.

Ovaj tip robe zahteva strpljenje i sistematičnost, vežba vam sveobuhvatni pogled i uočavanje detalja. No, ne treba vas zavesti da je tako jeftino i prljavo, kontiš „đubre“ nužno i bezvred-

no. Ima taj jedan čaršav na Kaleniću sa uvek sveže iskopanim dečjim knjigama. Doživljavam ga kao istureno odeljenje gradske biblioteke, na koje često svratim sinu po knjigu.

• Fensi „đubre“ tzv. Nemačko – roba inostranog porekla, smisleno upakovana u velike karirane torbe i dobačena preko granice. Ima raznih kategorija, od odeće i šminke, preko igračaka i malih kućnih aparata do pribora za slikanje.

Dominiraju brendovi tzv. brze mode, ali se često naleti i na komade high end fashion brendova poput Balenciaga patika ili Burberry mantila. Reći ću vam samo da Kalenić ima svoju Petu aveniju, ali i „zvaničnog zastupnika“ danskog Flying Tiger-a. Za ovaj tip „đubreta“ potrebno je izdvojiti veće novce, ali su i dalje cene osetno manje od onih u prodavnicama. Fensi „đubre“ opstaje pod okriljem mraka konzumerizma, koji halapljivo jede sve prošlosezonske trendove, oblike i boje. Činjenica je da roba uglavnom stiže iz Zapadne Evrope, pa na Kalenić nova moda ponekad stigne pre nego u beogradsku Zarinu prodavnicu.

• Kućno „đubre“ – selekcija koja se, pažljivo spakovana u omalenu kofer-tor-

130 februar

bu, iznosi posle 14h. Tada se tezge više ne plaćaju i deo jutarnjih prodavaca napušta đubre sekciju. Dolazi druga smena. Pijaca postaje otmenija, u manje tonova, svečanija. Na tezgama je pravo porodično blago. Ljudi tačno znaju sa čim su došli da se oproste. Šta ih nagna da za ništavno malo prodaju nešto svoje veliko, istorijsko, a da nije puka egzistencija? Ne znam. No, sklanjanjem ovih dragocenosti sa pijace, sprečavate da postanu tip 1 đubreta.

Ako uživate u obilaženju buvljaka, onda već dobro znate sve stare fore o ne preteranoj zainteresovanosti, obuzdavanju oduševljenosti kad uočite dugo željeni predmet, neophodnosti cenkanja i premišljanja. Zbog toga vam dajem drugačije predloge. Izletujte na pijacu, ne samo da biste nešto kupili. Hodajte, razgovarajte sa ljudima, osetite kako se društvo raslojava. Upamtite, nekome je tezga mali porodični biznis. Vratite se na trenutak u prošlost, setite se u kakvom je mlinu deda ručno okretao zrna kafe. Onda se zaustavite u sadašnjem trenutku. Otvorite nasumičnu knjigu, pročitajte posvetu. Kupite neki dečji crtež i okačite ga iznad radnog stola. Budite nekome prvi kupac, onaj koji donosi sreću i ulovite predmet „na sefte“.

Pogledajte ga ponovo i dodajte mu još neku vrednost, izvan one praktične, upotrebne. Barem jedna stvar na pijaci počinje danas sa vama sve iz početka.

131

Intervju:

Ljiljana Kostić @liliana_k_story

Fotografije: Marina Trkulja

@marina.trkulja

Umetnost

Žurimo kroz ove naše živote, pratimo trendove kapitalizma, konzumerizma i „hustle” kulture. Jurimo kao da nas je neko ubedio da je život trka, zbog čega smo u strahu da ako zastanemo, nešto će nam promaći, nešto ćemo možda izgubiti. A prečesto ne vidimo da baš kad usporimo, zastanemo, možemo shvatiti ono što stvarno propuštamo i gubimo dok jurimo kroz život.

Aleksandra Cvijović (@sandra.cvijovic)

je vizuelna umetnica, po osnovnoj vokaciji industrijska dizajnerka, ali su je put i ljubav prema stvaranju naveli da istražuje slobodnije forme izražavanja, pa su danas crtež, ilustracija i pisanje njen fokus. Povod za naš razgovor je i njena izložba pod nazivom „Pružam sebi ruku”, koja će biti otvorena za javnost od 10. do 25. februara u KC Dorćol. Sa Aleksandrom sam razgovarala o izložbi, ali i o važnosti usporavanja, okretanja sebi i otkrivanja svojih najdubljih želja.

Već nekoliko godina te pratim na Instagramu i kao posmatrač tvog razvojnog puta, moram prvo da te upitam kako se desio prelaz od fitnes-nutricionističkog koučinga do umetnika? Da li se umetnica uvek krila u tebi ili si je vremenom otkrila?

Uuuh, odakle krenuti?(smeh) Za početak, hvala ti puno na ovom pozivu, raduje me da pričam sa tobom. Zapravo, umetnost je deo mene od malena, završila sam i umetnički fakultet (na smeru industrijski dizajn), a nakon diplomiranja odlučila da fitnes koji je do tada bio samo hobi, pretvorim u posao. Kako sam na poslednjoj godini studija prolazila kroz fazu razočarenja u svoju struku i apsolutno više nisam mogla da se zamislim u tome, fitnes je tu idealno uskočio, jer mi je u tom trenutku bio pasija, terapija, beg. I činilo se kao sasvim logičan put i rešenje. Međutim, nakon godina u fitnesu, sačekalo me je zdravstveno stanje koje je izvrnulo

naopačke moj život, i definitivno bilo redirekcija svega, pa i onoga čime se bavim. Zbog toga sam krenula da se izvlačim iz fitnesa, iako u tom trenutku

nisam znala šta ću dalje raditi. Znala sam samo, bolje reći bila sam ubeđe-

133

na, da nikad više neću crtati, ali, kako kažu - pravi planove da ti se Bog smeje, jer sam se potpuno neočekivano vratila stvaranju i uzela olovku ponovo u ruke nakon više od 6 godina potpune pauze. Bila je to potreba, moj način da procesuiram razne stvari, ali i da pronađem svoj glas i sebe. I tako je sve počelo.

Tvoji radovi govore o usporavanju, osluškivanju duše, nežnosti i okretanju sebi. Možeš li nam reći više o tome šta te je podstaklo da se baviš ovim temama?

Veoma rado, jer to je moja omiljena tema. Zapravo, upravo me je to zdravstveno stanje navelo na istraživanje svega onoga što nas čini iscrpljenima, bolesnima i što izvlači sočnost i život iz nas. A taj put je otišao u smeru odnosa koji imamo sa sobom, jer to je odnos koji je baza za sve.

Često nismo ni svesni kako se ponašamo prema sebi, šta sebi pričamo, koliko gušimo želje i odakle sve to dolazi. Zato je povratak na to mesto i isceljenje tog odnosa zapravo isceljenje nas samih. Ako pružimo sebi ruku prijateljstva i postanemo svoj negovatelj, tad

nećemo gurati sebe svaki dan u pregorevanje, već ćemo dati sebi dozvolu da odmorimo, da pauziramo, da dišemo. Nećemo kinjiti sebe zbog greški, već ćemo razumeti da nismo znali bolje. Nećemo kažnjavati svoje telo brzim dijetama i iscrpljujućim treningom jer nemamo određen izgled, nego ćemo biti saosećajni i strpljivi, kao majka prema detetu. Nećemo na silu i protiv sebe pričati DA svemu, ako osećamo i želimo NE. Nećemo provoditi vreme sa ljudima koji nas ne cene, ne vide, ne čuju. Mi tada, kad se okrenemo sebi, ne pristajemo više na izdaju sebe, te želimo da budemo svoj oslonac.

Odakle dolaze ideje za poruke koje su na tvojim radovima? Šta je polazna osnova kada krećeš u realizaciju nekog rada?

Ideje za poruke dobijam iz svog rada na raznim pitanjima i temama, iz pisanja za sebe, iz pokušaja da neke stvari razumem bolje, vidim bolje i preradim. Davno sam negde pročitala kako mi podučavamo i pričamo o stvarima koje su i nama samima potrebne da čujemo, i to je tako tačno. Posebno kad je u pitanju pisanje.

Kako izgleda put od ideje do realizacije jednog tvog rada?

Kad prepoznam da je neka ideja koja mi dođe „to je to”, a to najčešće prepoznam po ushićenju, odmah je stavim na papir. Onda se ona malo marinira (u mojoj glavi) i zatim krećem u konkretnu akciju. Crtam ručno bojicama ili digitalno, tako da je to prva odluka, zatim razradim ideju, prenesem je na radnu površinu, izaberem paletu boja i krenem. Nakon toga sledi faza koja je manje više čist fizički posao. A onda kad osetim da sam završila, radim pripremu za štampu i štampanje. Dok ukoliko je ručni rad bojicama, onda nakon završetka on ide na profesionalno skeniranje ili fotkanje.

U kakvoj su vezi boje koje koristiš sa temama tvojih radova?

Boje uvek odabiram i kombinujem po osećaju. I da mi legnu, jedino što mi je važno jeste da mi je lepo oku dok radim sa njima.

Sa kakvom namerom biraš bojice koje koristiš u radu?

Super pitanje, obzirom na to da u knjižari ispred police sa bojicama budem toliko dugo da se pored mene smeni nekoliko kupaca. Prve i najvažnije stavke su mi kvalitet i pun kolorit, jer želim da ono što crtam nosi jačinu i živopisnost kakvu i zamišljam.

Šta bi poručila onima koji razmišljaju da promene karijeru i šta je to tebi donelo? Odakle je došla ta potreba i kako si je prepoznala?

Mislim da svi mi prepoznajemo tu potrebu kad dođe i useli se u naš um i naša srca ali ne dozvoljavamo sebi da to izgovorimo naglas i upustimo se u nešto novo. Međutim, ne mora to da bude filmska promena preko noći, da sve napustimo i krenemo ispočetka. To mogu da budu mali koraci u novom smeru. Sitno pomeranje za našu dušu, opipavanje terena. Čini mi se da je najteži korak priznati sebi i dopustiti sebi promenu mišljenja. Nikad nije kasno ni za koga, nažalost ovo je postala izlizana fraza, ali je ogromna istina. Meni lično, to je bilo plodonosno na više polja, ali

136 februar

pre svega ulilo mi je ponos što nisam ostala na istom mestu samo zato što je to bilo nešto u šta sam uložila godine i trud. I shvatila sam da puštanje u nepoznato ne mora uvek da bude toliki bauk. Za kraj, tvoja samostalna izložba će biti održana u KC Dorćol. Možeš li nam reći malo više o temi izložbe i šta očekuje posetioce?

Da, to će biti moja 2. samostalna izložba, pod nazivom „Pruži sebi ruku”. To za mene znači dobiti najveći poklon na svetu, a to su oslonac, vođstvo i negovanje od nas samih. Što osećam kao naš drugi rođendan. Onaj koji svesno sami biramo i kreiramo, za vreme kog istinski prodišemo. Za vreme izložbe očekuje vas dosta bajkovitih crteža i osnažujućih tekstova. Izložba se otvara u galeriji KC Dorćol u 19h, i biće postavljena sve do 25. februara.

137

Intervju:

Teodora Kovrlija

@teodora_kovrlija

Fotografije:

Miša Obradović

@schomiobradovic;

Jelena Milovanović

@glammeling

februar 2023

Danijela Biškup , dizajnerka i osnivačica domaćeg modnog brenda LILU, prepoznatljivog po malim serijama kvalitetnih, autentičnih komada ženske obuće i torbi, ovog meseca je žena u fokusu rubrike Modni Plezir.

Moja gošća je neko čiji ću sajt ili Instagram profil uvek prvo poslati onima koji me pitaju za preporuku gde da pronađu kvalitetnu i lepu žensku obuću, jer znam da uz klasične modele koji su uvek aktuelni ona u svojoj ponudi uvek ima poneki zanimljiv komad koji je njena interpretacija nekog trenda izveden na način da se prepoznaje autorski potpis. Uz to, svi modeli se rade u malim serijama i pravljeni su tako da traju i ostaju aktuelni godinama.

D

Kako započinješ dan?

Volim rano da ustanem. Tada mi je pažnja na visokom nivou i sve važne stvari najkvalitetnije obavim rano prepodne. Uvek prvo pijem čaj, zatim spremim doručak, a tek posle tih aktivnosti krećem sa poslom.

Koja su tvoja prva sećanja iz detinjstva koja imaju veze sa modom i odevanjem?

Najranije sećanje mi je na dane kada su sestru i mene roditelji vodili za Beograd u Beograđanku da kupimo haljine, i sećam se odlično s kojom pažnjom smo ih birale i kasnije obožavale. Tada nisam još uvek živela u Beogradu i taj proces je bio naš mali modni ritual koji i danas pamtim.

Tvoj put do dizajnera cipela krenuo je pomalo neobično i može mnogima poslužiti kao lekcija o neodustajanju. Od televizijskog posla, potom učenja zanata direktno u fabrici obuće, do pokretanja i istrajavanja u kreiranju vlastitog brenda cipela koji je postao simbol dobrog dizajna u protekle dve decenije. Kako je taj pomalo neobični

karijerni put danas uticao na tvoje viđenje posla?

U momentu kada reorganizujem proizvodnju koja će konačno biti onakva kako je zamišljam oduvek, taj moj put izgleda mi kao daleka prošlost. Ta upornost i energija su deo moje ličnosti i ja tu skoro da ništa posebno nisam radila. Sve je išlo nekako prirodno. Taj put je bio moj i samo sam ga pratila. Pored toga, važno je znati šta želite ali i šta ne i istrajati, pogotovo kada je teško. Mene je život odveo čak do Informativnog programa nacionalne televizije i mnogi bi bili presrećni da rade takav posao, ali ja sam želela nešto sasvim drugačije. Mene televizija nije ispunjavala.

Dočaraj nam kako izgleda tvoj kreativni proces, od potrage za inspiracijom, rađanja ideje do odabira pravih materijala, uklapanja i sprovođenja zamisli u delo?

Danima razmišljam, gledam, čitam, pratim… Sve oko mene je inspiracija. Pratim i trendove. Nekada se to oduži, teško je nešto kreirati ako se još nije sve sleglo u glavi. Tada postavim ispred

141

sebe tehničke stvari, kalupe, štikle, kože i detalje koje imam ili mogu da naručim. Onda počinjem da radim grube skice i postavljam ceo koncept. Nakon toga sledi proces kreiranja svih detalja i precizno svaki model pojedinačno. Potom se biraju boje i kombinacije koža i materijala, i izrađuju probni uzorci sa modelarom. Zatim organizujem proizvodnju serija i brojeva. Sad već ogromno iskustvo u proizvodnji pomaže da kreiranje modela bude bolje i lakše.

Ime tvog brenda LILU Shoes inspirisano je junakinjom Lilu koju je Mila

Jovović oživela u „Petom elementu“. Šta je taj peti element u tvom dizajnu

i ko je žena koju imaš na umu kada osmišljavaš modele?

Lilu je slobodna, jednostavna, smela i srećna žena. Ja je tako zamišljam. Ona se ne stidi da pokaže svoje mane, ali u isto vreme zna šta hoće i to i sledi. Ona uživa u modi i rado izlazi iz nametnutih okvira.

Od nastanka tvog brenda primećuje se doslednost na mnogo nivoa, a jedan od pokazatelja iste je i saradnja sa

sestrama Proković pod okriljem zajedničkog brenda Studio IDENTITY. Kako danas izgleda vaša saradnja i u čemu je po tvom mišljenju najveća prednost ovakvog udruženog delovanja?

Naše modno „druženje“ nastalo je iz čiste potrebe da smanjimo tehničke troškove oko plaćanja računa, zakupa i zaposlenih. Posle više od 20 godina zajedničkog rada, mi smo danas i prijateljice i partnerke u poslu i koleginice. Po-

mažemo se međusobno i inspirišemo, iako smo izrazito samostalne u radu. I pored svega toga, svaka od nas gradi svoj brend i verujem da smo i uspešne u tome. Tolike godine postojanja govore u prilog tome.

Iz vaše saradnje i zajedničke kreativnosti rodio se i koncept Choose your identity. Kaži nam nešto više o njemu, kao i daljim planovima na tu temu?

U periodu pre korone započele smo

Choose your identity. To su osmišljene večeri druženja sa kolegama i našim mušterijama. Na žalost taj koncept je prekinut zbog cele situacije i planiramo u budućnosti da ga pokrenemo iznova.

142 februar

Tvoje modele je moguće pronaći i u butiku Plus i Minus koji je takođe plod jedne dizajnerske saradnje. Po čemu je ovaj koncept drugačiji od koncepta studija? Plus & Minus je nastao iz potrebe da napravim outlet store. Međutim, pored outlet modela u toj radnji se uvek mogu naći i kolekcije iz prethodnih sezona i neki stariji modeli koji se i dalje traže. Ta radnja je nastala po oprobanom receptu za saradnju, sa drugaricom i koleginicom Snežanom Rajković koja potpisuje brend Plus&fabulous i izrađuje plus size modele, što je retkost na našem tržištu.

Šta bi rekla da tvoje cipele čini prepoznatljivim, kakva je okosnica tvog stila?

Lilu je obuća ženstvena i tako je dizajniram da se vrlo lako prilagođava raznim stilovima. Rado koristim boje i neobične kože.

Odakle potiču materijali koje koristiš za izradu svojih modela, koliko ti je u čitavom procesu važna održivost i da li postoji prostor za unapređenje brenda u tom pogledu?

Preko 90% mojih kolekcija se izrađuju od kože koja je iz uvoza, ali mesto gde vidim mogućnost za održivost je to što izrađujem male serije i što mušterije moje modele nose godinama i čuvaju ih sa posebnom pažnjom. Kod ovakvih kolekcija nema potrebe za nekontrolisanim konzumerizmom koji najviše šteti planeti. Iskreno se nadam da će vremenom ljudi shvatiti da je kupovina unikatnih i kvalitetnih modela koji mogu da se nose godinama i budu uvek aktuelni, mnogo mudrija odluka.

Koliko često objavljuješ nove kolekcije, i da li osećaš pritisak da stalno imaš nove serije modela ili praviš otklon od takvog pristupa modi?

Radim polugodišnje kolekcije, ali ni one nisu tako striktne, već stalno ubacujem nove modele ili nove verzije postojećih modela. Mušterije na taj način stalno imaju nešto novo u ponudi i tako su i navikle na moj ritam. Pritisak postoji ali ga ja svesno izbegavam i čak poslednjih godina ne radim previše pojedinačnih modela. Treba u svemu tome biti umeren i ne preterivati.

144 februar

Da li je pandemija napravila trajne promene u načinu kupovine, uzima li online prodaja prevagu nad prodajom u radnjama?

Situacija se od tada promenila. Iako i dalje kupovina u prodavnici ima primat u odnosu na online prodaju, ipak se solidan deo mušterija odlučuje za kupovinu na daljinu iz čisto praktičnih razloga i uštede vremena. Prošle godine sam konačno završila online shop i plan za 2023. je da se malo više pozabavim marketingom i povećanjem prodaje na daljinu.

Imajući u vidu da je LILU po svom konceptu mali brend i komadi se rade u ograničenim serijama, pretpostavljam da to pruža priliku da budeš u bliskom kontaktu sa svojim klijentima. Koje su prednosti takvog načina rada i na koji način održavaš tu konekciju sa mušterijama?

Da, to mi i jeste bila ideja od samog početka. Da se mušterije osećaju posebno, da imaju takav tretman kod nas a koji se razlikuje od ostalih radnji. One poznaju dobro žene koje rade u našim radnjama, osećaju se kao kod kuće. U

145

svrhu toga, od prošlog meseca započeli smo sa akcijom IDENTITY Saturday. Mesečno bar jedna subota nam je rezervisana za druženje - mušterije i kreatorke, mi smo tada u radnjama i savetujemo ih kod odabira modela, ako imaju neki problem ili nedoumicu, mi smo tu da pomognemo. Žene vole tu vrstu pažnje i mi im je rado dajemo.

Koliko ti u svemu tome pomažu društvene mreže?

Društvene mreže su mi mnogo pomogle, pogotovo na samom početku kada je mogućnost da brend raste bila velika i bez plaćanja reklame. Tako imam finu „armiju“

žena koje me prate na Instagram i Facebook mreži. U toku 2023. godine planiram da se više pozabavim promocijom na društvenim mrežama.

Osim cipela, LILU u svojoj ponudi ima i ručno rađene torbe. Da li se tvoj pristup dizajniranju tašni razlikuje od pristupa koji imaš kada kreiraš cipele?

Samim tim što mi tašne izrađuju eksterne radionice i način rada je drugačiji. U suštini te mini kolekcije dopunjavaju kolekcije obuće i na žalost za njih imam i manje vremena.

Na čemu trenutno radiš, da li bi želela da najaviš našim čitaocima

kakve modele cipela i tašni od tebe mogu očekivati u predstojećem periodu?

U narednom periodu od dve godine a posle reorganizacije kompletne proizvodnje koja je u toku, planiram da obogatim novu kolekciju

LILU bags , kao i da pokrenem LILU bridal. Pored tekuće kolekcije, već naredno leto pojaviće se nova podlinija LILU summer. Biće to pravo iznenađenje i nešto novo od LILU brenda.

Putopis

Tekst: Vesna Belušević

Nekadašnja hiljadugodišnja carska prestonica Japana, Kjoto, danas je samo glavni grad istoimene prefekture koja se nalazi 450km zapadno od Tokija. Kjoto je bio prestonica Japana od 794. do 1868. godine i nazivan je raznim imenima kroz vekove: Hejankjo (prestonica mira i spokoja), Mijakjo (prestonica) i Saikjo (zapadna prestonica).

Kjoto je bio i ostao centar tradicionalne japanske kulture i budizma, fine svile i prirodnog tekstila kao i raznovrsnih tradicionalnih japanskih proizvoda. Japanci imaju poseban odnos prema Kjotu koji smatraju za srž svoje kulture, tradicije i istorije. Nema Japanca koji nije posetio Kjoto makar jednom u životu.

Mnogi smatraju da je Tokijo ružan grad, a Kjoto lep. Zapravo, to uopšte nije tačno, ako nismo isključivi. Kjoto je pun predivnih hramova, svetilišta i bašti, a okolne planine su raskošne i smirujuće. U Kjotu su smeštena mnoga umetnička

dela, fantastična kulturna zaostavština i lepote kojih nema nigde drugde u Japanu, ali sam grad sa svojih milion i po stanovnika, gustim saobraćajem, bukom, letnjim vrućinama i vlagom, kao i ogromnim brojem turista i đačkih ekskurzija učinio je Kjoto vrlo neprivlačnim za život. Ipak, fantastični hramovi i svetilišta, ako isključimo sve ove neprijatnosti modernog doba, vode u savršenost drevne estetike.

Kjoto je podeljen na dva sveta: drevni i moderni. Onaj drevni deo je interesantniji posetiocima, pogotovo ako dolaze iz super-modernog Tokija. U Kjotu ima preko dve hiljade hramova, od kojih je oko hiljadu i šesto budističkih, a preko četiri stotine su šintoistički. Iako stanovništvo Kjota čini manje od jednog procenta celog Japana, više od dvadeset procenata japanske nacionalne zaostavštine se nalazi ovde, a sedamnaest građevina se nalazi na listi svetske baštine UNESCO-a.

149

Da bismo opisali Kjoto, njegovu istoriju i nasleđe bile bi nam potrebne godine istraživanja, jer je više od hiljadu godina dinamične i bogate istorije zgusnuto u tom delu Japana, i to ne samo u Kjotu, već i u Nari (prva prestonica Japana) koja je udaljena svega 45km, a u okolini se nalazi i HORJUĐI, najstariji drveni hram ne samo u Japanu, već i na celom svetu, koji datira iz 607. godine.

Japanci imaju puno šuma i od davnina su imali veliko interesovanje za obradu drveta. Kada je korejski budizam doneo u Japan svoje hramove, veliki hramovi se više nisu pokrivali slamom, već crepovima. S obzirom na to da je Japan izuzetno trusno područje, tadašnje arhitekte su smislile komplikovan sistem konsola, greda i ispusta koji su se oslanjali na duboke, u zemlju zarivene stubove koji bi se harmonično pomerali zajedno sa pomeranjem tla. Iako su konstrukcije bile imitacija već postojećih u Koreji i Kini, drevne arhitekte Japana su ceo sistem morale prilagoditi čestim zemljotresima i tajfunima. Očito su dobro znali svoj posao jer su mnoge građevine preživele i zemljotrese i tajfune, ali su ipak mnoge nastradale delimično ili potpuno u požarima. Posetiocima je teško da izaberu najlep-

šu ili omiljenu građevinu u moru prelepih koje se nalaze u Kjotu i okolini. Ipak, svako se veže za nekoliko hramova ili bašti koje ih okružuju. BJODO-IN , koji se nalazi u mestu Uđi, u blizini Kjota je moj omiljeni hram u tom delu Japana. Hram je prvobitno izgrađen kao seoska vila poznatog ministra Minamotoa, 998. godine. Posle njegove smrti, jedan od najmoćnijih članova klana Fuđivara je kupio to imanje 1052. godine i napravio budistički hram, sagradio čuvenu dvoranu Feniks gde se i danas nalazi statua Amida Bude koju je napravio Džočo, najpoznatiji budistički vajar perioda Hejan. Dvorana Feniks se nalazi na poleđini novčića od deset jena, ceo kompleks je proglašen nacionalnim blagom Japana, a od 1994. godine je na UNESCO listi svetske kulturne baštine. Bjodo-in se prilagođava svom okruženju i izgleda potpuno drugačije tokom godine, te je utisak drugačiji kad cvetaju trešnje, na jesen kada lišće ima zagasite boje ili zimi kada pada sneg.

Zamak NIĐO-ĐO koji se nalazi u samom

centru Kjota sagrađen je 1603. godine gde je živeo prvi šogun perioda Edo, Tokugava Ijeasu. Zamak se može podeliti na tri dela: Honmaru (glavni krug od-

februar 150

brane), Ninomaru (drugi krug odbrane) i nekoliko koncentričnih bašti oko njih, a sve je okruženo kamenim bedemima i dubokim kanalima ispunjenim vodom. Sam zamak je za mene bio interesantan zbog istorijskih priča, a manje me očarao estetikom. Šogunove privatne prostorije su bile veoma jednostavne i imao samo jednu spavaću sobu, a za svoje konkubine još nekoliko. Istoričari kažu da je šogun svoju suprugu uvek ostavljao u Kjotu kad god je dolazio u zamak, da je bio asketa, da je umeo da se samouzdrži i da nikada nije imao više od dvesta konkubina u jednom trenutku. Pitam se koliko su onda konkubina imali oni koji nisu bili askete i koji nisu mogli da se uzdrže. Mnoge sobe u zamku nose poetična imena: soba vrbe gde su državnici bili pretresani, soba zumbula gde su neposlušni državnici mučeni i soba nebeskog zadovoljstva gde su bivali pogubljeni. U dvorcu se nalazi i hodnik - pod slavuja, i kada hodate po tom podu čuje se tužan zvuk poput šapata slavujeve pesme. Razlog za ovako romantično ime nije ljubav prema slavujima, već želja da se otkriju oni koji bi hodali krišom kako bi prisluškivali šoguna ili pokušali da ukradu nešto iz zamka.

151

KIJOMIZU-DERA koji potiče iz 8. veka ogromna je drvena građevina bez ijednog eksera. Sadašnja zgrada datira iz 1663. godine, a njeno ime u doslovnom prevodu znači čista voda. Kijomizu-dera se nalazi u podnožju planine Otava u istočnom delu Kjota. Glavna odaja hrama ima veliku verandu koja je poduprta visokim stubovima iznad padina i odatle se pruža impresivan pogled na grad, a ispod se nalazi vodopad gde tri slapa vode padaju u jezerce. Posetioci mogu ovde piti vodu za koju se veruje da ima moć ispunjavanja želja.

KINKAKU-JI ili Zlatni paviljon je pored Kijamizu-dera najposećeniji i najpoznatiji hram u Kjotu. Gornja dva sprata hrama su potpuno prekrivena zlatnim listićima. Inicijalno je ovo bila vila šoguna Jošimicua, ali je po njegovoj želji, posle njegove smrti postala zen hram, početkom 15. veka. Ovaj hram je bio inspiracija za gradnju Srebrnog paviljona, GINKAKU-JI koji je sagradio Jošimicuov unuk. Kinkaku-ji je impresivna građevina sa pogledom na veliko jezero. Tokom svoje istorije goreo je više puta, a poslednji put 1950. godine kada ga je zapalio fanatik, mladi monah Hajaši Joken, koji je potom pokušao da izvrši

samoubistvo na poznatom obližnjem brdu Dajmonđi. Ovaj događaj je poslužio kao osnova romana Zlatni paviljon koji je napisao ekscentrični Jukio Mišima. Kinkaku-ji je potpuno restauriran 1955. godine i poznat je po svom savršenom odsjaju u jezeru.

GINKAKU-JI je daleko manje glamurozan od svog starijeg rođaka, ali je savršen u svojoj jednostavnosti i izvanredno uklopljenoj bašti. Srebrni paviljon nikada nije bio prekriven srebrom, a veruje se da je ime došlo kao nadimak više od jednog veka nakon izgradnje hrama da bi se suprotstavio Zlatnom paviljonu. Ipak, verovatnije je da je mesečeva svetlost koja se reflektovala na tamnoj boji zgrade, nekada prekrivenoj crnim lakom, davala srebrnast izgled, pa da je po tome dobila ime.

Ukoliko se nađete u Kjotu nikako ne treba zaobići ni ostale zen hramove, pogotovo one iz Rinzan škole sa „kamenim baštama“ koje čine veće formacije stena raspoređene usred niza savršeno

uglačanih kamenčića nabijenih u linearne, polukružne oblike koji simbolišu vodu i talase i koji pomažu meditaciji.

152 februar

Posle dugog dana razgledanja znamenitosti, turisti uglavnom idu u GION, stari deo Kjota gde je danas dom preostalom, malom broju gejši koje su poznatije kao geiko. Deo Giona je pod zaštitom države kako bi se što bolje sačuvale stare kuće.

Kjoto je grad koji je čuvar japanske kulture i japanskog duha. Očuvanje kulturnog nasleđa je za Japance izuzetno bitno, tako da se u ovom gradu svakodnevno može prisustvovati čajnoj ceremoniji, ikebani, pozorištu no ili kabuki ili predstavama nacionalnog plesa. Remek dela kaligrafije, slikarstva, skulpture i arhitekture se mogu naći svuda u gradu.

I tri velika, tradicionalna festivala se održavaju u Kjotu: AOI u maju, GION u julu i ĐIDAI u oktobru kad se organizuje velika parada kostima koji su nošeni tokom duge i bogate japanske istorije.

Kjoto je jedini veliki grad Japana koji je izbegao bombardovanje tokom Drugog svetskog rata, međutim, pretrpeo je na stotine požara i mnoge vredne građevine su morale biti popravljane, renovirane ili ponovo napravljene. Japan danas juri ka sve većoj modernizaciji, a Kjoto i okolina će izgleda u budućnosti ostati jedina oaza i svedok grandiozne istorije ovog naroda.

154 februar
155

Putovanja

Tekst i fotografije: Anđela Gažević @philorthia

Gotovo se nikada nije desilo da na neko putovanje odem iznenada i da samom putu nisu prethodili mjeseci odbrojavanja dana do polaska, uzbuđenje, planiranje obilaska, istraživanje… Volim taj osjećaj kad imam nečemu konkretnom da se radujem unaprijed, da svaki put kad sam pod stresom ili nisam raspoložena kažem sebi: ,,Okej ovo će proći, uskoro putuješ.“ Ni sad nije bilo ništa drugačije ali kao da se od prethodnog putovanja na kom sam bila, promijenio način na koji posmatram boravak u drugom gradu. Lijepo je i bitno izdvojiti vrijeme za obilaženje znamenitosti i muzeja ali nikako ne treba robovati itineraru koji osmislimo pa da usput zaboravimo da usporimo i vidimo i čujemo ljude oko sebe. Najdragocjenije uspomene sa putovanja postale su posmatranje grada i ljudi koji mu svojim pričama i ponašanjem daju dušu.

Vremenska prognoza je pokazivala da nas u Solunu očekuje pet sunčanih i to-

plih januarskih dana. Rano jutro kada smo stigli bila je sušta suprotnost toj najavi, ali siva boja neba i mora, toliko intenzivna i dominantna da je nemoguće odrediti liniju horizonta, davala je gradu jednu poetičnu i melanholičnu notu. Tog jutra smo imali šetalište samo za sebe, društvo su nam pravili galebovi koji su letjeli iznad pecaroša i tek poneka osoba koja je džogirala u sedam ujutru. Bijela kula na koju smo gledali se jedva nazirala u bjeličastoj izmaglici, isto tako i luka koja nam je bila sa desne strane. Kasnije će se ispostaviti da su to bili jedini trenuci, za tih pet dana, u kojima smo mogli da vidimo grad u takvom izdanju: uspavan, tih, pomalo snužden. Osjećaj je skroz drugačiji kasnije u toku dana kada sunce izmami i turiste i lokalce napolje pa sve vrvi od šetača i ljudi koji sjede u nekom od lokala na Bulevaru Pobjede i uživaju u kafi i razgovoru.

157

Solun je specifičan zbog načina na koji izlazi na more. Izgleda kao da je grad pravolinijski presječen, da je jedna polovina izbrisana i da je na mjestu te praznine uliveno more. Grad je tik uz more jer su se s te strane nekad nalazile južne zidine. Pošto se vremenom širio tokom turske vlasti, na kraju su te zidine srušene a grad je sa zgradama i ulicama proširen do same obale mora.

Stara luka iz antičkog doba se nalazila okvirno na prostoru današnje jevrejske četvrti, koja se naziva Ladadika, ali je vremenom izmještena u more, dok su se na prostoru stare luke naselili Jevreji i Zapadnjaci (uglavnom Italijani).

Zanimljivo je kako različiti djelovi grada imaju i različitu atmosferu, pa mi se Solun činio kao jedan eklektički spoj gradova u kojima sam bila i koje volim.

Mogla sam, čini mi se, da iznova proživim trenutke koje sam provela u Atini svaki put kad vidim stablo pomorandže na ulici, ili da se vratim u voljeni Napulj kad samo podignem glavu i gledam raširen veš na terasama Solunjana. Ta eklektika zapravo nije toliko ni slučajna niti je samo moj utisak s obzirom na kosmopolitski duh grada, koji bi nam lokalci uvijek rado isticali u svakom na-

šem malo dužem razgovoru sa njima. Grad je vjekovima bio dom Grka, Turaka, Jevreja, Srba, Italijana, Albanaca, Bugara... Turski Gornji grad i turska četvrt oko Ataturkove rodne kuće i dalje vode spori, turski način života sa brojnim tradicionalnim tavernama. Jednoj od tih taverni, koja se zove Stafilos Gi, smo se vjerno vraćali jer nas je hrana koju smo tamo probali oduševila. Nasumično smo birali više manjih predjela kako bismo probali što više ukusa i sve se odlično slagalo jedno s drugim: grilovani halumi sir na marmeladi od paradajza koja ima slatkast ukus pa se odlično kombinuje sa hobotnicom u sirćetu koja je kisela. Pekarski krompir, tarama namaz sa ribljom ikrom i inćuni u maslinovom ulju sa toplim, hrskavim hlebom… Solun je poznat po izuzetnoj gastronomskoj ponudi i uglavnom gdje god da sjednete hrana će biti odlična.

Ulice su uljepšane stablima pomorandži koja su obrana dokle ruka može da dohvati, terase su uglavnom prostrane, ukrašene biljkama, osunčane. I prozo-

ri su veliki. Grčki pjesnik Janis Ricos je lijepo rekao: ,,Nikad u životu nisam zavidio ljudima na velikim kućama, nego na velikim prozorima.” Dopadaju mi se

158 februar

gradovi u kojima je imperativ imati veliku terasu, gdje je ona duh grada a ne luksuz ili dobra volja nekog investitora. Solun je prepun antikvarnica, radnji u

kojima se prodaju polovne i dosta jeftine gramofonske ploče, prodavnica začina i raznih domaćih proizvoda. Trideset i prvog decembra grad je bio prepun, ljudi

159

ne čekaju veče da počnu da slave doček Nove godine, oni su na ulicama već od jutra. Druže se, lokali su puni, čuje se muzika i prosto osjećate potrebu da im se pridružite čak iako niste neko ko voli gužve, izlaske i provode.

Jednom smo nakon duge šetnje kroz grad postali dosta umorni i samo smo htjeli da popijemo kafu bilo gdje gdje uhvatimo mjesto. Bio je slobodan jedan sto u kafiću koji je gledao na more ali sve što je od mora moglo i da se vidi, zaklanjao je nekakav džinovski, kičasti, srebrni meda koji je služio kao novogodišnji ukras. Nije mi bilo jasno kako nešto napravljeno sa toliko neukusa može da ima ulogu ukrasa - nečega što je tu da bi doprinijelo ljepoti i atmosferi. Ali već u sledećem trenutku, koji je tako lako mogao proći neopaženo a srećom nije i urezao mi se u pamćenje kao vrlo živa uspomena, tom iz mog ugla groznom šljaštećem čudu prišla je jedna jako simpatična djevojčica kojoj se lice ozarilo kada ga je vidjela. Ushićeno je doskakutala do mede, očarana njegovim sjajem i grandioznošću i doviknula mami

da je uslika dok pozira. Nešto što sam ja prezrela, jednom malom biću je pružilo toliko sreće i to me je u isto vrijeme i potpuno porazilo i ispunilo me nekom toplinom.

Zašto sve ovo pričam? Nedavno sam, što i nije kasno imajući u vidu moje skromno iskustvo kada se radi o putovanjima, shvatila da su ljudi ono što me istinski obogati i ureže mi se u sjećanje tokom nekog putovanja. Otići ću u muzej i znajući sebe, zaboraviću većinu podataka koje pročitam ispod mora eksponata, gledaću razne tvrđave, znamenite građevine ali teško da će to ostaviti na mene toliki utisak kao jedan minut istinske prisutnosti u trenutku i posmatranje ljudi i njihovih emocija. Posebno mislim da je bitno da ne zaboravimo da budemo prisutni kad negdje odemo, jer ograničeno vrijeme u novoj sredini nas natjera da trčimo i mislimo da ćemo tako maksimalno iskoristiti svaki sekund, a zapravo nije tako. Dok mi žurimo, život se dešava mimo nas i mi ne stižemo da mu svjedočimo na pravi način.

160 februar

Životni stil

Piše: Nataša Bućić @ava_kiddo

Odavno smo se navikli i naučili da su promene neizbežne, stresne, ali i lekovite. Takođe smo u svom umu osvestili i činjenicu da je čovek integralni deo prirode i da zauzima podjednako bitno mesto u njoj kao i pčela, drvo, reka, cvet. Čitavo naše okruženje izgrađeno je od najrazličitijih životnih formi i možemo da ga posmatramo kao jednu veoma kreativnu slagalicu u kojoj su svi procesi usklađeni do savršenstva i baždareni na taj način da dosežu u večnost.

Međutim, desilo nam se savremeno doba koje je sa sobom donelo previ -

še veštačkih tvorevina, urbane ekosisteme, ekspanziju konzumerističkih navika, otuđenost čoveka od sopstvenih misli i njegovih najdubljih potreba. Čovek se vremenom dislocirao iz svog prirodnog okruženja i ugradio svoju bit u veštački stvorene sisteme. U trenutku u kom smo zaboravili odakle smo potekli, u tom rascepu, započeo je proces otuđivanja. I dogodilo se to da smo spontano i nečujno prekinuli nevidljivu pupčanu vrpcu i postali samovoljni

izgnanici iz svog prirodnog okruženja, otuđeni od svoje prirode. Šta nam je ovakav novostvoreni životni obrazac doneo? Doneo je prolećne umore, letnju malaksalost, jesenju depresiju i zimsku anksioznost. A zašto? Zato što naša tela neizmerno pate zbog toga što smo ih istrgli od svoje biti, od prirode – tamo gde su oduvek i pripadala. Srećom ipak nismo potrošili sve svoje prilike i još ima vremena da naučimo kako živeti u prirodi, sa prirodom i kroz prirodu.

Za početak, dovoljno je da u svojim glavama osvestimo činjenicu da postoji neka jedinstvena sila koja utiče na sve životne cikluse u našem okruženju. Na nama je da istu prepoznamo, osetimo i da se prilagodimo, kako bi postali deo tog višeg smisla. Kao što znamo, na našem podneblju i dalje svedočimo smeni četiri godišnja doba. Svako od njih nosi svoje karakteristike i njima oblikuje naše životne navike velikim delom.

Dužina dana, temperatura, sezonska hrana – sve su to činioci koji značajno

utiču na čovekovu svakodnevicu. Samim tim i na čovekovu psihu. Kako bismo pomogli sebi i uskladili svoju prirodu sa ovim ciklusima dovoljno je samo da posmatramo sezonske promene u svom okruženju i prepisujemo od prirode, da joj se prepustimo i naš ritam prilagodimo njenom. Kako bi to trebalo da izgleda videćemo na primeru zime.

Da bismo osvestili i spoznali karakteristike zimskog razdoblja dovoljno je da se na kratko odmetnemo u prirodu. Zima nam donosi manje sunčevih zraka, niže temperature, jake vetrove. U biljnom kalendaru ovi mračni i hladni dani su prepoznati i kao dani fiziološke suše, pa se živi svet i ponaša u skladu sa tim. Kako bi sačuvalo svoju energiju drveće još u jesen odbacuje lišće, svodeći na minimum svoje životne procese. Deo energije u ovom periodu godine se usmerava na rast korena, kako bi jedinka povećala svoju snagu, stabilnost i kako bi lakše došla do esencijalnih životnih materija. Ukratko, ove mere možemo okarakterisati kao neophodne

za preživljavanje. U suprotnom, ako bi biljke nastavile sa svojim rastom, došlo bi do zamrzavanja vode u njima, što bi nepovratno izazvalo letalna oštećenja

krucijalnih vitalnih struktura. Iz ovoga je sasvim razumljivo da biljke usporavaju kako bi sebe zaštitile. Ako mudro osmotrimo svoje okruženje, shvatićemo da su i nama pružene jasne smernice za život u zimskim danima. Došlo je vreme za predah, vreme kad naše telo i duša zahtevaju odmor. Ovi kratki i hladni dani od nas traže opuštanje i pogled ka unutra. Priroda nam kaže da i čovek treba da uspori, da sve svoje napore svede na minimum i da se okrene ka svom mikro univerzumu. Zimski meseci su zato kao stvoreni za poklanjanje dodatne pažnje umu, duši i telu. Sada kada je naše okruženje znatno mirnije i mračnije, dobili smo priliku da oslušnemo sebe. Da pregrupišemo svoje rasejane misli, napravimo neke nove strategije, uočimo šta nam to nedostaje. Idealno je vreme, da isto kao i biljke, radimo na mentalnom ukorenjivanju, da proširimo vidike, osvestimo ono što nam je bitno i prikupimo dovoljno energije kako bismo spremno dočekali novi životni ciklus – proleće. Stručnjaci tvrde da baš onaj nedostatak energije koji osećamo u vidu prolećnog umora jeste direktan rezultat neadekvatnog raspolaganja istom u zimskom periodu.

164 februar

Danas kad svedočimo trendovima globalnog ubrzanja u svim životnim segmentima i kad se usporavanje pogrešno smatra kontraproduktivnim, odgovornost za promenu leži u svakom od nas. Šta možemo da uradimo? Za početak, dovoljno je da sebi damo svesno dozvolu da usporimo i takvu izmenjenu dinamiku prihvatimo kao neophodnost. Da umirimo misli i oslušnemo intuiciju. Ovo je idealan period godine kad se možemo posvetiti meditaciji. Užurbanost svakodnevice rezultira previdima raznih vrsta i često nas odvraća od naše suštine. Mirnoću ovog razdoblja zato je dobro iskoristiti za postavljanje budućih namera. Dobro oslušnite – šta je to što vam zaista nedostaje? Da li je vreme da trasirate neke nove puteve?

Ukoliko obratite pažnju na osnove taoizma, filozofije čije korene možemo pronaći čak u šestom veku pre nove ere, spoznaćete postojanje dve suprotne sile u univerzumu – jin i jang. Jang je dnevna svetlost, jin je noć. Jang je aktivnost, jin je odmor. Jang je produktivnost, jin je regeneracija. Da bismo bili zdravi, uravnoteženi i mirni, potrebno je da balansiramo obe ove energije. Zima je godišnje doba jina. To je Zemlji-

no vreme odmora, mraka i očuvanja. To je period kada se pregrupišu snage koje će u proleće biti dovoljno jake da sudeluju u naletu i ekspanziji jang energije. Kad postavimo ovako stvari postaje nam jasno da je za postojanje janga neophodan jin.

Nekoliko studija je pokazalo da čak petina naših gena podleže sezonskim promenama zbog čega drugačije reaguje na upalne procese u telu. Naučnici su utvrdili da se odgovor našeg tela na inflamaciju menja u zavisnosti od godišnjih doba i da se tom prilikom menja i naš DNK. Tokom zime krvne ćelije stvaraju gušći spoj imunoloških „respondera”, dok leti venama kolaju hormoni zaduženi za sagorevanje masnoća, građu tela i zadržavanje tečnosti. Takođe, metabolizam našeg tela se usporava tokom zime. Krajem leta i početkom jeseni mozak govori našem telu da poveća svoju insulinsku rezistenciju. Zbog toga se dešava da jetra poveća proizvodnju masti i to dovodi do njihovog skladištenja, što je deo pripreme za zimsku sezonu. Iz ovoga možemo izvesti zaključak da je debljanje u ovom periodu godine stvar biološkog mehanizma. Naučnici su takođe usta-

166 februar

novili da mozak nivo svoje aktivnosti prilagođava godišnjem dobu – aktivniji je leti kad se znatno učestalije bavi opažanjem, a od perioda jeseni mu je znatno više aktivnosti potrebno za uobičajene procese pamćenja. To znači da mozak različito koristi svoje resurse za obavljanje istih kognitivnih zadataka u zavisnosti od godišnjeg doba.

Znajući sve ovo, postavlja se pitanje na koje načine možemo da usporimo kako

bismo se prepustili onome što nam sezona sugeriše?

Vreme za sebe Bitno je da pronađemo vreme za opuštanje, što je danas verovatno i najteže.

Umetnost opuštanja kao da je nestala u vrtlogu zauzetosti i produktivnosti.

Uklonite liste obaveza, telefone, računare i brige, neka vaše slobodno vreme bude isključivo vaše i trošite ga u svom ritmu – na lagane šetnje, toplu kupku, kvalitetnu knjigu ili uz šolju čaja. Fokusirajte se na ono što vam je zaista važno. A ponekad je lekovito i ne raditi apsolutno ništa.

Okrepljujuće dremke Poželjno je da se čovek opusti i prilegne kad nam organizam signalizira da mu je potreban odmor. Ušuškati se pod toplim pokrivačem kako bismo povratili izgubljenu energiju i toplotu nije greh niti gubljenje vremena. I nemojte zaboraviti da je hibernacija prirodan proces takođe.

167

Bez novih projekata

U ovom periodu je bitno da fokusirate

energiju na stvari koje su vam zaista važne. Koncentrišite se na ljude ili događaje koji vas suštinski ispunjavaju. Bez uvođenja novih projekata, dodatnih obaveza i nepotrebnih aktivnosti – jednostavno se fokusirajte na sebe.

Prioriteti

Napravite listu dnevnih, nedeljnih i mesečnih obaveza. Zapitajte se šta vas od

navedenog čini ispunjenim i srećnim, kojim redosledom je potrebno rešavati ih i da li neke stvari koje ne rade više za nas zaslužuju da ih trajno precrtamo sa spiska.

Obratite pažnju na zdravlje

U stanju mirovanja je idealan momenat da oslušnete svoje telo. U žurbi, stresu i nespavanju i uz prisustvo sezonskih viroza, uvek je lako naći opravdanje za stanje u koje smo doveli organizam.

Sada svesno možemo da se zagledamo u sebe i donesemo prave odluke za svoje zdravlje. Ponekada je uz dovoljno

odmora, tečnosti i kvalitetnu ishranu vrlo lako da povratimo izgubljeni energetski balans.

Usporite dnevni ritam

Istupite iz užurbane svakodnevice i usporite korak. Cenite svoje vreme i uživajte u lepim stvarima koje vas okružuju – lagan doručak, plavo nebo, mali gestovi ljudi koje srećemo. Sve te svakodnevne stvari nose mnogo više magije u sebi od onoga što površnim pogledom uspemo da primetimo.

Zaboravite na osećaj krivice

Kad rešimo da se odupremo i iskoračimo od globalnog trenda, osećanje krivice će se neminovno javiti kao vid odmazde. I to je u redu – otpustite krivicu. To je samo trik našeg uma koji je navikao da radi po poznatim obrascima.

Provodite vreme u prirodi

Dobro se utoplite i bar jednom dnevno, bez obzira na vremenske prilike idite u šetnju. Boravak na otvorenom će vam pomoći da ostvarite dublju vezu sa prirodom, a simbolično i samim sobom.

Prilagodite fizičke aktivnosti

zimskom ritmu

Praktikovanje joge, meditacije i pilatesa idealno je za ovaj period godine. Sve vrste istezanja su dobrodošle, kao i masaže. Budite nežni prema sebi, štedi -

168 februar

te se, a postizanje rekorda ostavite za prolećne dane.

Na kraju, važno je da dozvolimo sebi da se prepustimo prirodnom, iskonskom bioritmu koji je zapisan i u našim ćelijama i ćelijama naših predaka. Prigrlite sve svoje osećaje i živite sa prirodom u potpunom sinhronicitetu – ne onako kako vam je to nametnuo društveni poredak, već onako kako vi to osećate. Zimski period je pravo vreme za jednu mirnu, unutrašnju transforma -

ciju posle koje ćemo biti spremniji da zakoračimo u živahno proleće.

Piše: Katarina Đošan @eutanazija8
Kultura

Kada prođu praznici, svakodnevni život čini se praznijim, usporenijim, a kratkom februaru nikad kraja. Kad prođe zamišljana zimska idila, krajem januara, vrijeme se uspori, zima se ukruti, i djeluje kao da nema pomaka. To je pravi trenutak da se radi na sebi, da se sebi ugađa, da se o sebi misli, da se povučemo i sačekamo ponovno rađanje. Za mene, to je period obnavljanja starog: već pročitanih knjiga i eseja, već pogledanih serija, listanje starih fotografija, ušuškavanje, lagano raspremanje doma (počinje sezona poklanjanja višaka, čišćenja, detoksikaci-

ja). Uz svako obnavljanje ide i poneka

novina: iste stvari vidimo novim očima, sada zrelijim, i otkrivamo nove načine za nošenje sa starim problemima. Ali sve teče lagano, bez prisile. Trudimo se da budemo prisutni tu gdje jesmo, u suprotnom ovaj period doživljavamo teže nego ostatak godine. Jeste, tu je novi početak, ali prije svega jedan dugi kraj, postepeno rastapanje starih navika, buđenje. Preporuke koje sam pripremila za ovaj osjetljivi i sjetni period godine nježne su, nježne i bistre, djela jednostavna i iskrena, za prepuštanje i usporavanje, za uživanje.

171
172

Tomas Man – Čarobni breg

Najzimskija knjiga za mene, pored Ane Karenjine. Ima nešto „zimsko“ u glomaznim, debelim, teškim knjigama, pisanim u slojevima, poput nanosa snijega. Tomas Man je jedan od mojih omiljenih pisaca i mislim da je šteta za svakoga da ne pročita ovu knjigu. U pitanju je prikaz dugogodišnjeg života u izolaciji, preispitivanju, i nužno, usporavanju.

Virdžinija Vulf – Ka svetioniku

Još jedan klasik, još jednom, jedna od omiljenih, ako ne i omiljena knjiga od svih koje sam ikada čitala. Iako knjiga o ljetu, njena tromost, a opet svježina, detaljni opisi života do u sićušan detalj, količina pažnje koja se knjizi mora po-

kloniti da bi se zauzvrat dobilo puno osjećanje, sve to čini, za mene, ovu knjigu „zimskom“, na međi ka proljeću. Predivna, otrežnujuće snažna a ujedno nježna knjiga o ljubavi, sjećanju, ženi.

V. G. Zebald – Iseljenici

Opet jedna od omiljenih, jer zima je za knjige snažne, jake i spore. Ova nevelika knjiga pisana je, opet, sporim ritmom, i premda se tiče života Jevreja, i vezana je za tematiku stradanja u Drugom svjetskom ratu, nema se uticaj težine, posebno ne kolektivnog osjećaja težine, već je pisana nekako u naletima uspomena, sitnim, naizgled običnim, jednostavnim, ali jezgrovitim jezikom, i ta „običnost“, nekakva dokumentarna vrijednost knjige, čini je lakom za prepuštanje. Na par mjesta fotografije (čudno!), dokument, naizgled, a onda na kraju knjige shvati se sva snaga skrivena iza dokumentovane fikcije, fiktivne dokumentacije, jednostavnih rečenica. Izuzetna knjiga, za svaki trenutak, nikada se ne zaboravlja.

173
174

Sergej Paradžanov – Boja nara, 1968.

Jedan genijalan, umjetnički, estetski savršen, precizan, jak film. Ako želite da usporite, da se divite, da ostanete bez daha, a bez patetike, suvišnog teksta. Ako želite Istok, sovjetski, davni, starinski, na čudan način blizak nama – obavezno pogledati.

Erik Romer – Noć kod Mod, 1969.

Jedan od filmova iz Romerovog kultnog

ciklusa „šest moralnih priča“, o preljubi na pomolu koja se na kraju ipak ne desi. Intenzivni razgovori, obojeni filozofijom, i predivni kadrovi, i najzad, test ljudskih granica morala, preispitivanja, ali nježno, snažno, i olakšanje na kraju. Jedan od najboljih iz ovog ciklusa, mada je za mene svaki Romerov film svojevrsno remek-djelo.

Vudi Alen – Enterijeri, 1978.

Moram da priznam nešto, što često izazove prezir, a to je da nisam neki fan

Vudi Alena. Ali ovaj film! Tri sestre, svaka na svoj način upropaštena odnosom sa samodovoljnom majkom, uspješnom dizajnerkom enterijera, opterećene njenim osjećajem za estetiku, koji lakše iskazuje nego osjećanja prema djeci. Njihovi međusobni odnosi, isprepleteni, teški, ali ipak, tako prirodni, lični, jedan iskren i odličan film, meni posebno čučne zimi.

Nick Cave and the Bad Seeds

Push the sky away, 2013.

Ove zime, kao i proteklih, samo jedan album na repeat. Genijalan, genijalan, najbolje od Kejva. Sem toga, poneka klasična muzika, poneka ambijentalna stvar, ali ovo je jedini album koji u cjelini puštam kad dođe januar, a prođu praznici.

175
Usporite, prepustite se, nećete zažaliti.

Piše: Nevena Pajić @pajicnevena

Fotografije: UK PAROBROD

Književnost

Antologija ženske regionalne književnosti „RegiOna“ predstavljena je javnosti na tribini organizovanoj u UK Parobrod

31. januara ove godine. Prisustvovali smo tribini na kojoj su govorile Vladislava Gordić Petković koja je priredila ovu antologiju, Katarina Lazić, urednica književnog programa u Parobrodu, a autorke Andrea Popov Miletić, Maja

Solar, Ana Marija Grbić i Slađana Nina

Perković čitale su odlomke iz svojih

knjiga. Pored pomenutih književnica, tribini su onlajn prisustvovale i Ivančica

Đerić iz Kanade, Maša Dabić iz Beča, Adisa Bašić iz Sarajeva, Tatjana Stupar

Trifunović iz Banjaluke i Ksenija Popović iz Pariza.

Vladislava Gordić Petković redovna je profesorka na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Oblasti naučnog istraživanja kojima se bavi su savremena engleska i američka književnost, Šekspirovo stvaralaštvo i digitalne tehnologije u književnosti i obrazovanju. Vladislava se bavi istorijom i teorijom književnosti, komparativnim izučavanjem srpske i strane književnosti, a pored toga, piše književnu

kritiku i prevodi sa engleskog. Objavila

je monografije: „Sintaksa tišine: poetika

Rejmonda Karvera“ (1995) i „Hemingvej: poetika kratke priče“ (2000), zbirke naučnih studija: „Korespondencija: tokovi i likovi postmoderne proze“ (2000), „Na ženskom kontinentu“ (2007) i „Mistika i mehanika“ (2010). Bila je članica redakcija književnih časopisa „Shakespeare and Company“, „Polja“, „Transkatalog“ i „Mostovi“, glavna i odgovorna urednica

Godišnjaka Filizofskog fakulteta u No-

vom Sadu (2012-2015) i glavna urednica

časopisa „Kultura“ (2017-2021). Za prevode knjiga Entonija Berdžesa i Ernesta

Hemingveja nagrađena je nagradom

„Laza Kostić“ Novosadskog salona knjige i nagradom Društva književnika Vojvodine za prevod godine. Priredila je antologiju „Novosadska ženska proza: od ispovesti do putopisa“. Urednica je tri zbornika sa projekta „Žanrovska ukrštanja“ i više tematskih blokova u domaćim i stranim naučnim časopisima u kojima se veliki broj tekstova bavi književnim stvaralaštvom žena u komparativnom kontekstu. Bila je i koordinatorka Centra za rodne studije Univerziteta u Novom Sadu od 2017. do 2021. godine.

177

Sve autorke čiji su tekstovi ušli u ovu Antologiju su pisale o ženi, a Vladislava ih je okupila i njihove priče umešno objedinila. One su pisale o njenom položaju, njenom mestu i ulozi. Opisale su svakodnevnicu žene u kojoj je ona uvek u drugom planu, prikazujući realnu sliku žene u kući, ali i u društvu. Prikazujući je kao individuu koja nema pravo na glas, na mišljenje, na osećanja i sopstvene izbore. Ona koja je uvek tu, i te kako prisutna, ali samo da bi ispunila i ostvarila tuđe zamisli, želje i potrebe. Bilo očeve, muževljeve ili bratovljeve. Ponegde biva prikazana tek sa zamenicom ženskog roda i imena, ali nevidljiva u svakom pogledu. U očevom pogledu jer se nije obukla kako dolikuje jednoj gospođici i izašla pred goste u reprezentativnom izdanju, a na sam prekorni pogled zna šta joj je činiti. Iako je uspešna u svom poslu, brat je taj koji je zvezda kuće, čiji se uspesi

slave i uramljuju. Po čemu su ona i njeni uspesi manje važni? Po čemu je ona manje važna? Ona na kojoj se lome koplja kada treba da se ekonomski pomogne u kući, prva je koja ostavlja školovanje i okreće poslu i zanatu, jer treba da pomogne i doprinese. Ona od koje se to zahteva i očekuje, a da nije ni pitana. Ona koja ne sme ni da pomisli, a kamoli da uradi ono što oseća u datom trenutku, jer se od nje uvek očekuje da potiskuje svoja osećanja i živi po unapred određenim društvenim obrascima koje su istorija i društvo nametnuli i uspostavili kao jedine društveno prihvatljive. Čak i kad sahrani svoje dete i doživi najteži udarac, ona nema pravo na svoje izbore tugovanja i nošenja sa bolom, jer je zbog toga osuđivana i loša žena. Autorke pišu o odnosu sa svojim očevima, braćom, partnerima, ali uvek sa neke distance, kao da ne pripadaju tu, kao da nisu deo istog kruga, po-

178 februar

rodice i odnosa. Kao da su nevidljive i otuđene pre nego što su fizički otišle i napustile porodični dom. Kao da svojim postojanjem, posvećenošću i požrtvovanošću ne doprinose ničemu. One se bore i ne predaju, pa tako prkos, svojeglavost, preki pogledi i upornost izbijaju iz svake od junakinja priče koje svojim delima, postupcima i uspesima ne dopuštaju da se njihov glas ne čuje. Da ostanu nevidljive i da njihove reči ostanu neizrečene. Bore se svakim atomom, rečju, zanatom, sposobnostima, prilagođavanjima, nezavisnošću od bilo koga da pokažu da je jedna žena sposobna i da zavređuje svaki aplauz, pohvalu i nagradu u bilo kom društvu, vremenu i polju. Da je baš ona ta koja je jaka, ali i slaba, gnevna, ljuta i tužna, srećna i nesrećna, da može i najveću bol da podnese i preživi, ali, da je njen glas tu, da se čuje, da se doživi i da se uvaži.

Zbirka/zbornik obuhvata 17 književnica iz Srbije, Hrvatske, BiH, Slovenije i Crne Gore koje brišu granice i svojim romanima i pričama potiru tezu o nevidljivosti ženske poezije i proze čineći da se njihov glas daleko čuje i da dotakne svakog od nas redovima blagosti, sećanja i oprosta.

Na koricama Antologije nalazi se umetnički rad Geographical Indication II Lane Čmajčanin, interdisciplinarne vizuelne umetnice.

Vladislava Gordić Petković opisala je Antologiju, citirajući Florens Velč: „Moje 20-te su bile kombinacija nostalgije i užasa“, a autorke poput: Andree Popov Miletić, Maje Solar, Slađane Nine Perković, Ane Marije Grbić, Milene Marković, Olje Savičević Ivančević, Katje Perta, Katje Gorečan, Amile Kahrović Posavljak, Senke Marić, Lane Bastašić, Ivan-

179

čice Đerić, Tanje Stupar Trifunović, Adise Bašić, Ksenije Popović, Maše Dabić upravo govore o devedesetim godinama, ratu i događajima koji su se odvili u nekadašnjoj državi.

Autorke pišu o odrastanju u sredini koja već stolećima drži do ustaljenih pravila razmišljanja i ponašanja. O katastrofama i zemljotresima koji su ostavili traga na licu zemlje, ali još više na licima, u očima, duši i u sećanju jednog naroda, naraštaja i generacije koja je otišla i izbegla. Generacije koja je napustila sve ono što joj je bilo poznato i otišla u tuđinu, u nepoznato, bez ikog svog. Bežeći pred neprijateljem koji je bio jači, oslobađale su se od okova tradicije koji su znali da guše više i od dima. Sklanjajući se iz sredine koja je gušila njihove glasove. Sa mesta koja su „žarišta sećanja, traume i patnje“ autorke su sa vremenskom i prostornom distancom svoja sećanja, osećanja, pitanja i neizrečene reči prelile na papir.

Sva ona porodična okupljanja na kojima je jedna od autorki nemo posmatrala svog oca i brata iz prikrajka, njihovo vreme i njihove priče, a ona dobila tek

poneku pohvalu. Pismo ocu u kojem mu se Ivančica Đerić obraća iz daleke

Kanade, kao da je tu, kao da je živ, opisujući sve muke izbeglištva, rada i samoće. Napuštenosti od svojih.

Sve ove autorke čije priče čine antologiju nam donose nešto novo, neki drugi ugao kako bismo bolje razumeli kroz šta su morale proći. U njihovim pričama žena se izborila. Izborila i pobedila nevidljivost kojom je uvek kao nekim velom prekrivena, jer smo u UK Parobrod tog dana, svi kao jedno, slušali priče ovih žena. Sa suzama u očima, sa ponosom što su tamo negde, same uspele. Što su se borile i istrajale. Što su ostvarene, što su same sve stvorile. I preživele. Preživele da se čuju. Što danas bez imalo bojazni i ustručavanja mogu da pričaju o svojoj zabranjenoj ljubavi, što mogu da kažu kako su se osećale i šta su krile, što mogu da „legitimizuju svoje iskustvo“ kako je rekla

Vladislava na tribini. Jer je to važno za jednu autorku, zato što uvek postoji izazov da se ženske teme pokažu vrednim čitanja. Ali, kada jedno žensko delo postane čitano i priznato, pojavi se čitav niz imitatora, ali ne i imitatorki.

180 februar

Pored opisa svakodnevnice koji je dat u različitim životnim situacijama, od porodice na okupu i mesta i uloge žene u njoj, prikaza žene u izbeglištvu, u sirotištu, dok je u postelji bolesna, suočena sa gubitkom, u braku sa onim koga nije volela, jedan končić povezuje svaku od ovih žena, a to je pitanje egzila. Gde one pripadaju, koje je njihovo mesto, da li u Sarajevu, Beogradu, Beču, Banjaluci, Novom Sadu, Parizu ili Vankuveru? Ili svuda po malo.

Ona stiže svuda. Svuda su njene uspomene, jer je ona svuda utkana. Pojam egzila u njihovim pričama se poistovećuje sa pojmom doma, jer ova dva pojma nisu uvek suprotstavljena. Bar ne ovde. Jer egzil predstavlja utočište, mesto i priliku za novi početak, nepoznanicu, strah od provalije, ali u isto vreme i šansu. Šansu da se nešto promeni, da se ostvari i da se preživi. Mesto koje donosi nove prilike, nove mogućnosti i novi svet.

Ove žene su se u svojim pričama suprotstavljale kako društvenim običajima, tako i muškoj glavi u kući, čija je reč bila poslednja, odgovarajući odlaskom,

181

prkosom, nemirenjem. Pokazujući svoje mišljenje, svoj stav, možda ne uvek toliko otvoreno, ali dovoljno neprikosnoveno da se oseti i prozre prava slika o tome da svako ima pravo da donosi odluke za sebe, da misli i da se zauzme za sebe, svoje snove i želje. Ali, kao što je rekla Jasmina Vrbovac, patrijarhat može da ima i svoje pozitivne strane. Jer žene iz njega mogu da izvuku nešto pozitivno i da to primene. Da nema patrijarhata ne bi bilo ženske solidarnosti. Možda ne bi bilo bunta i tolike želje za dokazivanjem. A, to je nešto o čemu autorke u Antologiji govore, o ulozi porodice, oca, o tome kako se na ženu gleda, koje su njene dužnosti i obaveze, kakva njena

slika u društvu treba da bude i šta se događa kada ona tu sliku svojim drugačijim ponašanjem promeni, jer oseća da tako treba.

One su odlučile da podele svoja sećanja na detinjstvo, mladost i odrastanje, na sve one gubitke, poraze i odlaske u životu, ali i na uspehe, dostignuća, priznanja kroz oči i biće jedne žene. Kroz sve njene životne etape, slojeve i godine. Jer kako je spisateljica Tanja Stupar Trifunović na početku Antologije rekla: „Nijedna ljubav neće promeniti zakon rađanja, umiranja, odlaženja. Sitnih izdajstava. Malih otrova. Brzinu kojom krasta srasta oko rane.“

182 februar

Vladislava Gordić Petković

„Veze koje ove autorke uspostavljaju od Beograda do Ljubljane, od Novog Sada, Mostara do Vankuvera nisu samo

generacijske, poetičke i geografske, nego su i relevantne u pogledu ostvarivanja rodne ravnopravnosti u sferi književnog stvaralaštva’’, navodi Vladislava Gordić Petković u predgovoru knjige Regiona – Antologiji regionalne ženske književnosti koju je priredila. Za Plezir, govorila je o autorkama čije smo priče slušali na tribini i konceptu ove Antologije.

Autorke su pisale o događajima koje su proživele i osetile na svojoj koži.

Opisujući strahote koje su se dešavale 90-tih godina tokom rata, ali i svoje intimne gubitke, strahove i poraze. Da li su na taj način uspele da pobede nevidljivost koja je prisutna kada su u pitanju ženska poezija i proza?

U najavama za promociju antologije pominjalo se mnogo gradova - Beograd, Banjaluka, Vankuver, Pariz - ali to nisu

samo biografski detalji ni geografski podaci. Neka od tih mesta su žarišta sećanja, traume i duboke patnje, neke od tih lokacija su mnogo više žive rane nego destinacije podložne našoj naivnoj mašti koja razigrava ideje o pustolovini ili turizmu. Pišući i objavljujući iz relativnog mira svojih sadašnjih domova, gde god da im je sada dom, književnice se oglašavaju o dubokim nemirima i strepnjama koje su ne samo preživele na terenu, nego i proživele u imaginaciji.

Tokom predstavljanja antologije Regiona, rekli ste da je ona drugačija upravo po opisu svakodnevnice koju su autorke opisale sećanjima, oprostu i blagosti. Da li to predstavlja spo-

183
Fotografije: Filip David; privatna arhiva

znaju nakon odlaska iz rodnog kraja i distance vremena i geografije?

u ovom veku pomenimo samo antologije Mačke ne idu u raj , Radmile Lazić

i Ovo nije dom , Vite Trebovac i Jelene

Reći da proza Slađane Nine Perković, Adise Bašić ili poezija Tanje Stupar Trifunović možda odviše zaranja u svakodnevicu značilo bi biti pomalo površan i prilično nepravedan: jer, svakodnevica

njihovih junakinja naprosto je nezaceljivo razdešena i apsurdna, suviše razorna da bi dozvolila ikakvo mešanje politike u upropašćavanje života onih koji su nenadmašni u sabotiranju sebe samih. Razdešene su i perspektive budućnosti: premda Adisa, Olja Savičević

Ivaničević i Lana Bastašić opisuju živote širokog generacijskog raspona, njihovo

zanimanje za rutinom okovane žene i devojčice nije tek statističko, kao što ni njihovo pripovedanje nije po automa-

tizmu rodno korektno: bol, surovost i raščišćavanje računa postaju okosnica

njihovih priča, jer se male noćne gadosti i golemi dnevni bolovi ne mogu okončati hepiendom pravedničkog gneva. No, distanca vremena i geografije može da pomogne pretakanju iskustva, mašte i mišljenja u umetnički tekst.

Antologičarke ranijih generacija ostavile su nam dragocene izbore poezije,

Anđelovske, ali nikako ne treba izgubiti iz vida antologičarsko pregalaštvo

Slavice Garonje Radovanac niti antologiju Nebolomstvo, Bojane Stojanović

Pantović. Pišući svojevremeno o Radmilinoj antologiji, Zorana Antonijević podsetila nas je na tri svrhe antologija: kanonizacija, valorizacija i refleksija u javnosti. Četvrta funkcija bi bila poziv na aktivno čitalačko istraživanje. Antologija ne treba da bude pokušaj sažimanja i centralizovanja, već ulaznica u čitalačku ekspanziju koja pomno prati onu stvaralačku. Antologija kao što je Regiona mora biti smernica za sledeća antologičarska putovanja kroz opuse autorki koje nisu dovoljno vidljive i o kojima ne brinemo dovoljno.

Da li su junakinje upravo zbog izraženog patrijarhata imale potrebu za većim dokazivanjem da i one mogu živeti samostalno, baveći se onim što vole, boreći se za ostvarenje svojih želja?

Baveći se isečcima iz narativa ili intimnog bezizlaza, ili košmarnih sećanja na ratove i krize s jedne, i analizama

184 februar

kataloga prećutanih stvari u brakovima nekoliko generacija sa druge, zbirka priča Kuhanje otvorila je put romanesknom prvencu Slađane Nine Perković, romanu U jarku, a inspiraciju uspomena, intimom i kolektivnim pamćenjem ženskih kriza i konflikata nalazimo i u romanima Tanje Stupar Trifunović, Andree Popov Miletić, Katje Perat i izuzetno uspešne Ksenije Popović na nekoliko načina: uočavamo kontekst tranzicionog lavirinta i generacijski perpetuiranog konflikta sa obavezama i odgovornostima. Ukratko, razne vrste laganog umiranja dovele su do tema krize i očajanja kao najpreciznijeg ogledala u kom entropija obuhvata svoj lik i delo nakon apokalipse. Roman Satovi u majčinoj sobi Tanje Stupar Trifunović govori o borbi tri generacije žena da prihvate izazovno i tegobno nasleđe matrilinearnosti, koje podrazumeva različite vrste konflikata i prisile, paletu osećanja melanholije i zasićenosti. To nasleđe uključuje iscrpljujuće bitke sa unutrašnjim demonima koliko i spoljašnjim socijalnim imperativima.

Njihovo odrastanje je bilo, kako ste vi rekli, citirajući Florens Velč, kombinacija nostalgije i užasa, koje su pre-

točile u štivo koje zaista dok čitate izaziva zemljotres. Ivančicino čitanje odlomka Pismo ocu 1993. kao da briše sve pomenute granice, kao da se sve desilo juče, da posle 30 godina izaziva kod svakoga istu buru osećanja.

Na svoje dvadesete gledam s mešavinom nostalgije i užasa, tako je to definisala kantautorka iz benda Florence and the Machine, Florens Velč u jednom intervjuu, govoreći o samopreziru, o ose-

ćanju nedostatnosti i nesavršenosti, o ljutnji na sebe samu koja ju je terala u ekstremnu autodestrukciju, a sve je te

mladalačke krize proživela u ekonomski

185

i politički stabilnom okruženju. Na neki način, ne sasvim sličan, ali generacijski

podudaran, naše autorke doživljavaju

mladalačke krize usred svetova koji se ruše, njih sačekuje istorijski overdoz s

kojim se moraju suočiti, od kog moraju spasiti svoj goli život, i od kog se moraju izlečiti.

Da li one na društvene stege i uka -

lupljivanje odgovaraju geografskom distancom i povlačenjem u svoj unu-

trašnji svet kako bi se izborile sa situacijom u kojoj žive?

Odrastanje je proces građenja i razgrađivanja emotivnih odnosa, a simboliku

građenja identiteta najbolje odslikava

jedan citat iz romana Satovi u majčinoj

sobi, Tanje Stupar Trifunović: „U djetinj-

stvu se utisci utiskuju duboko u čovjeka, kao stopalo u još nestvrdli beton.

(...) Ja sam odavno popločan trg, dovršeno šetalište uz obalu, izliven trotoar kraj ceste i sve je očvrslo u meni.“

Beton, šetalište i tragovi utisnuti u čvrstu masu ukazuju na napetosti nastale

usled formiranja identiteta koji mora biti zgusnut i monolitan i pored nepre-

glednog mora fluidnih osećanja i utisaka koji neprestano pokušavaju da ga

razmekšaju, pa možda i rastoče. Isto tako, ove rečenice sa samog početka romana svedoče o potrebi da se ti duboki utisci imenuju. Beton simbolizuje i urbanost kao važan element regionalne književnosti druge polovine dvadesetog veka, u kojoj je postojala potreba razgrađivanja okoštalih definicija, kao i potreba da se pobegne od blata komercijale i ruralnih okvira koje je neretko nametala tradicija proznog izraza.

Da li su nagrade koje su stigle i priznanja koje su doživeli da vide njihovi roditelji, imale isti onaj ukus kao ostvarenost i samostalnost žene daleko od domovine?

To se vidi najbolje na primeru proze i poezije Ivančice Đerić, koja spaja generacije kroz istoriju, umetnost i pop kulturu kao znamenja istorijskih promena. Kao najvažniji simbol u Nesreći i stvarnim potrebama, romanu Ivančice Đerić, afroamerički rob Kunta Kinte iz serije Koreni (hit TV programa 80-tih godina prošlog veka) osvanuće u bosanskoj varošici Tromuk

i postati deo njenog sveta na tablama stripa koje crta i objavljuje mlada Tromu-

čanka Una čija će se sudbina dramatično promeniti onog trenutka kada ovog ju-

186 februar

naka pozajmi svojoj antiratnoj kampanji. Kunta Kinte će osvanuti na posteru sa prividno starim identitetom, ali sa novom, virtuelnom egzistencijom: on se, sa osmehom na licu i podignutim palcem, zalaže za mirnu Bosnu, i to u sami osvit građanskog rata, u jeku nacionalnih tenzija. Ovu potresnu sliku iluzije o umetnosti koja menja svet retrospektivno, Una oživljava dvadeset godina nakon traumatičnog događaja, hiljadama kilometara daleko od rodnog grada. Ime glavne junakinje gotovo da je ironično intonirano, jer nije ni jedna, ni jedina koja je propatila u ratu; ona je i fizičku i metafizičku patnju pokušala da sublimira, da živi sa njom strpljivo i asketski, bez nade i očajanja.

Jedini simbolički ekvivalent i merna je-

dinica tuge jeste Jugoslavija, koja se neprestano pominje kako u Uninom kanadskom domu, među članovima njene porodice, tako i u njenom širem okruženju.

Kada Čomskom, čudnom prosjaku koji lovi i nadzire a koji je u prethodnom životu bio

psihoterapeut, dođe da se zapita „zašto je vama bitna ta Jugoslavija“, Unina sestra Tutuluc mu odgovara simbolikom preuzetom iz tematike i estetike stripa: „Zamisli da je to naš Kripton.“ Čomski razume ovu kulturnu referencu i shvata da je Jugoslavija planeta „nepobitno perspektivna“ ali i „nepovratno uništena“, da od nje ostaje, kako kaže jedan drugi junak, jedino Supermen „koji pokušava pomoći ljudskoj rasi“.

Kroz čitavu Antologiju jedna nit povezuje sve autorke, a to je pitanje egzila, koje se u nekim trenucima poistovećuje sa domom. Da li mesto egzila na kraju posle toliko godina postaje mesto koje se može nazvati domom?

Ne samo zbog artikulisanja tema odrastanja i zrelosti u vremenu turbulen -

187

tnih istorijskih promena i nakon njih, pesnikinja Tanja Stupar Trifunović svojim prvim romanom uspostavlja kontinuitet sa onom srpskom književnom tradicijom koja neguje bunt intime i ogoljenu, beskompromisnu ispovest kao kontemplativni okvir za višeznačnu igru raznolikim poetikama, uticajima i životnim opredeljenjima. Na Tanju Stupar uticala je, makar posredno, Biljana Jovanović svojim najvažnijim

romanom Pada Avala (1978), u kom se tema odrastanja i zrelosti iskazuje kao tihi, ali odlučni protest protiv infantilizovanja žena i njihove društvene marginalizacije u naoko idiličnom socijalističkom okruženju. Akteri romana

Ivančice Đerić, Nesreća i stvarne potrebe, koje je njihova zemlja takođe napustila, osećaju snažan poriv da bez simbola i šifri, odrešito i otvoreno, pa čak i surovo, progovore o osećanjima prema Jugoslaviji. Junakinja Tutuluc tako kaže:

„Danas mi balavurdija koja se tad nije ni rodila priča da sam živjela u tamnici naroda i bila upropaštavana zlim konceptima bratstva i jedinstva. Kunu se

u demokratiju, i u humanost i u civili-

zaciju, a pola njih bi mi i sad prerezalo grkljan jer sam, zamisli zločina u tinejdžerke, voljela Jugoslaviju. Kao da je sramota voljeti zemlju u kojoj si rođen. Biti unesrećen njenim nestankom.“

Da li neka daleka zemlja koja ih je prihvatila i omogućila kakav takav novi

188 februar

početak može da bude mesto na kome

će se roditi nešto novo, novi život ili kako ste vi rekli kreativnost i poetičnost? Srpsku urbanu prozu u vreme SFR Jugoslavije karakterisale su teme sazrevanja i odrastanja u paradigmi bunta, sukoba generacija i odbijanja socijalne integracije u malograđanski model potrošačke kulture. Te će teme biti sačuvane u postjugoslovenskoj književnosti delom kao reinterpretacija usamljenosti koja obeležava svaki napor sazrevanja i uklapanja u zadate ili samozadate okvire, a delom i kao podsećanje na nemogućnost da se ponovi osećanje zajedništva, blagostanja, perspektivnosti i idealizacije koje se, nekad u dobrom, nekad u nepovoljnom kontekstu, vezuje za Jugoslaviju i kao državnu zajednicu, i kao kulturni fenomen.

Pomenuli ste da uvek postoji izazov da se ženske teme prikažu zanimljivim za čitaoce. Da li su autorke uspele da predstave svoju priču na pravi način i da legitimizuju svoje iskustvo i time

pokažu da su teme vredne čitanja?

Autorke su one žene spremne da zarone u prljav bazen u potrazi za dragom sitnicom.

Pričajući o svojoj svakodnevnici na jedan živ i otvoren način, razumljiv svima, opisujući jedno vreme, život i položaj jedne žene. Da li je njihov glas dovoljno jak da se čuje i prelije, ohrabrujući bar još toliko žena da budu ono što žele u bilo kom vremenu i društvu?

U ovim književnim svedočanstvima autorki različitih generacija prepoznaju se i odbačenost i nostalgija, i preobraćeno pamćenje u kome se, kao u vodi, uvek čini da su predmeti i veći i bliži nego što uistinu jesu. Bivša Jugoslavija postala je za mnoge književnice virtuelni svet koji traje kako u idiličnom sećanju tako i u traumi, ali se ta zemlja vraća u empirijsku realnost onda kad to protagonisti najmanje očekuju, makar zbog toga što je jugoslovenstvo važan deo formativnog iskustva junaka i junakinja.

189
Piše: Sara Savčić @sara_savcic
Kolumna

Dosta vremena je prošlo od kako sam otišla iz roditeljskog doma, ali iako ih neretko posećujem i prilika je dosta, posebno u vreme oko praznika, volim da izdvojim nekoliko sati i provedem ih sama u sobi koja mi je tamo pripadala. Prolazeći kroz svoje stare stvari poput fotografija, koncertnih karata, razglednica, rođendanskih čestitki, nota, rečnika i knjiga, smeškam se i prisećam

uspomena koje mi u pojedinim trenucima deluju kao da su iz nekog prošlog života. Tokom nedavne posete naišla sam, između ostalog, i na nekoliko knjiga koje je moja mama premestila na policu kućne biblioteke i koje naravno, kao i sve ostale, brižno čuva.

Kao studentkinja japanologije nekada sam gotovo prezirala kada bi pisci koji nisu Japanci, pisali o Japanu, čak i fikciju. Onda sam jedne godine dobila na poklon knjigu britanske autorke Lesli

Dauner, Poslednja konkubina. Mada naslov ne nagoveštava ništa više od još jedne zabavne i eventualno misteriozne ljubavne priče, ova knjiga i te kako

ima šta da ponudi. Kasnije sam saznala da zapravo predstavlja drugi deo tetralogije koju je ova spisateljica napisala i čija se radnja dešava u vreme Edo perioda, jednog od najplodnijih u umetnosti Japana. Pasionirana ljubiteljka ove zemlje, njene istorije, umetnosti i kulture, radnju Poslednje konkubine smešta u period šezdesetih godina 19. veka, na pragu završetka vremena šogunata i ponovnog uspostavljanja vladavine cara. Radnja koja se odigrava oko života Sači, glavne junakinje, vernosti, prijateljstva i ljubavi, savršeno potkrepljuju istorijske činjenice o politici, ratnim previranjima i konačno, početak izlaska Japana iz dvoipovekovnog perioda samoizolacije u kojoj je između ostalog cilj bio očuvanje autentičnosti i duhovnosti jednog naroda. Imajući sve ovo u vidu, ukoliko ste u potrazi za romanom koji će vas ganuti i ujedno ostaviti gladnim za daljim saznanjima o istoriji zemlje dalekog istoka koja i danas fascinira ostatak sveta, vaša potraga se zaustavlja ovde.

191

Naravno da sam morala da prođem i kroz štivo iz kojeg sam nekada pripremala ispite iz književnosti, sada doduše dosta opuštenije, bez stresa i razmišljanja o tome da li će moje znanje profesori smatrati zadovoljavajućim. Ovom prilikom preporučujem antologiju savremene japanske priče uvaženog profesora, sinologa i japanologa Dejana Razića, koju je izvrsno uredio i tako okupio najznačajnija imena japanske književnosti dvadesetog veka. Sam naziv antologije je takođe izuzetan, Veština senčenja . Teme su raznovrsne, stilovi pisanja takođe, a budući da se među njenim koricama nalaze svetski poznata imena poput Akutagave, Kavabate i Mišime, sigurna sam da će svako naći barem jednu priču za sebe. Ona koja je meni i nakon mnogo godina i dalje intrigantna i o kojoj volim da razmišljam je Majstor tetoviranja, Đunićiro Tanizakija. Veština senčenja ima i drugi deo i odakle god da krenete, nećete pogrešiti.

Naredna knjiga koja mi je došla šaka me je prilično iznenadila, jer sam je u potpunosti smetnula s uma, a sećam se da sam u njoj posebno uživala. U pitanju je debitantsko književno delo Paola Sorentina, Svi su u pravu. Knjiga koju je kod nas izdala jedna od mojih omiljenih izdavačkih kuća, približila nam je slavnog italijanskog reditelja i scenaristu kao izuzetno talentovanog pisca. Glavnog lika ovog romana, Tonija Pagodu, osmislio je da bude jedan prirodan i neodoljiv šarmer, koji ne veruje ni u šta, osim u nijanse. Kako ne bih otkrivala previše detalja ove zabavne priče, pozivam vas da se sa njim lično upoznate čitajući pomenutu knjigu, koja pritom takođe ima nastavak u vidu zbirke priča u istom stilu, ležernog i nenametljivog naziva, Toni Pagoda i njegovi prijatelji.

Iako sam pomislila da u ovom navratu preskočim preporuku koja je u vezi psihologijom, ipak sam se odlučila da

192 februar

ostanem dosledna. Između ostalog, mnogo volim da se družim i upoznajem nove ljude, te sam pre par meseci ostvarila jedno lepo poznanstvo koje polako prerasta u još lepše prijateljstvo. Moja komšinica/prijateljica i ja jednog popodneva, uz kafu, dotakle smo se raznih tema, a onda mi je ona iz pozicije psihoteraputa natuknula kako mora da mi preporuči jednu knjigu.

Nakon par dana mi ju je čak i poklonila, a reč je o knjizi Erika Berna Koju igru igraš? Američki psihijatar i psihoanalitičar, utemeljivač jednog od najrasprostranjenijih pravaca u psihoanalizi, TA (transakciona analiza), pre gotovo više od pola veka pisao je ovu knjigu, razumljivu širokim narodnim masama, u kojoj opisuje i objašnjava šta nas to u odnosima sa drugim ljudima najviše muči i koje igre igramo i dan danas, čak i nakon toliko promena na svetskom nivou u dinamici života. Ukoliko volite da razmišljate o ovakvim temama ovo je prava knjiga za vas.

193

Muzika

Piše: Marko Vajović

Fotografije: Wikimedia Commons

AMERIČKE RADNIČKE KLASE GLASNOGOVORNIK

ILI NE?

U numerama koje je komponovao i tekstovima koje je pisao pokušao je da svojim slušaocima približi muku sa kojom se suočavala radnička klasa na teritoriji najkapitalističkije države na planeti. Jedan je od najboljih muzičara koji se igrom slučaja dohvatio gitare i pružio nam priliku da uživamo u njegovoj percepciji muzike. Brus Frederik Džozef Springstin je zahvaljujući svom talentu postao ikona pop kulture. Možda vam se neće dopasti njegova muzika ili vam je možda strano njegovo pisanje ali ako ne volite njega kao čoveka sa svim njegovim vrlinama, onda verovatno sa vama nešto nije u redu.

Dobro, idemo mi dalje. Brus je rođen u jednoj pravoj pravcijatoj blue-collar, američkoj radničkoj porodici, bio je pravo radničko dete. Otac mu je bio vozač autobusa i povremeno radio u lokalnoj fabrici, a majka je radila kao stenografkinja u Okružnom sudu. Odgajan je

u strogom, katoličkom duhu, ali neko je jednostavno rođen kao pobunjenik i to je ono što je neophodno za bavljenje bilo kojom granom umetnosti, jer put do rokenrola vodi preko urođene pobune.

Katolička crkva, kao i svaka druga dogmatski ustrojena organizacija koja plasira sopstvene istine, imala je čvrsta, rigidna pravila kojim je gušila slobodni duh pojedinca, te je Springstin od samog početka mrzeo sve u vezi sa njom. Nije mu ogadila veru, nije postao ateista, te on za sebe kaže da veruje i da je katolik, ali je napravila od njega čoveka koji ne podnosi autoritet. Već u srednjoj školi je shvatio da neće svoj život posvetiti fabrici ili nekom drugom poslu u kancelariji. Sa ocem nije imao puno zajedničkog i nije sa njim ostvario dublju vezu ali je za majku bio jako vezan.

195

Majka je u njegovim ranim godinama videla da neće postati još jedan izdanak radničke klase koji bi radio manuelne poslove, zapazila je njegov talenat i ohrabrivala ga na ostvarivanje svojih

želja. Ona je bila ta koja mu je kupila prvu gitaru, ali njegov inicijalni susret sa ovim instrumentom nije prošao baš najbolje. Nakon početnog, školskog učenja gitare, zaključio je da to ipak

nije za njega, da je teško i da ga jako bole prsti dok svira. Nakon pomenutih neuspelih pokušaja ostavio je sviranje na neko vreme, i gitaru koju mu je majka kupila prodao. Kada je video Bitlse i Elvisa Prislija uživo u svojoj punoj slavi i šta ta gitara može da mu donese kada ovlada instrumentom, nemajući svoju, počeo je da iznajmljuje gitare po zalagaonicama. Opet se obratio majci koja je od male činovničke plate izdvojila ozbiljan novac da mu kupi profi gitaru, i tada joj je obećao da će novac koji mu je dala kasnije trostruko vratiti. Obećanje je delimično ispunio, vratio je novac mami ali ne trostruko već stostruko!

Njegov prvi bend se zvao The Castiles i bio je pokušaj da zvuče kao Yardbirds-i, Beatles-i ili Sones-i. Imali su lokalnog uspeha ali ništa više od toga i postalo

mu je jasno kako izgleda ta rokenrol scena. Iz Friholda u kojem je rođen preselio se u malo veće mesto gde je sa svojim drugarom iz benda skvotirao po nekim mestima, ali su uglavnom živeli po klubovima u kojima su nastupali. Treba reći da nije preterano pio alkohol, nije pušio niti se drogirao, muzika mu je bila sve i posvetio se tome. U tom periodu upoznao je verovatno svog najzna-

čajnijeg člana i kasnije prijatelja Stivena Van Zanta (Little Steven-a koga znate iz rubrike Plezir magazina pesma dana, u kojoj ćete čuti odabir sjajnih numera anonimnih super bendova) sa kojim će sarađivati na svim kasnijim albumima u domenu produkcije.

Sa njim je napravio sastav Steel Mill u periodu kada je ozbiljnije počeo da se bavi muzikom i kada je odlučio da se samo tom „zanatu“ posveti. Iz razloga

što je Springstinu i Litl Stivenu Nju Džersi bio „mali“ krenuli su putem velike Kalifornije. S tim u vezi, postoji zanimljiva priča da su zarad neophodnog preseljenja na zapadnu obalu kupili kombi

kako bi sa jednog kraja Amerike krenuli na drugi, a povremeno bi šoferirao i Springstin koji u to vreme nije imao vozačku dozvolu, niti je znao da vozi.

196 februar

To bi izgledalo ovako - drugi član benda bi mu upalio mašinu, isterao kombi na autoput i njega stavio za volan.

Bend Still Mill se raspao, a Springstin je nakon toga zamolio neke od članova da ga prate u njegovim solo nastupima, na kojima ga je zapazio menadžer Kolumbija rekordsa, Džon Hemond, (na ovom mestu treba reći da je to čovek koji je otkrio i Boba Dilana) ponudio mu ugovor za ploču, nakon čega izlazi njegov prvenac, album pod nazivom Greetings from Asbury Park koji nagoveštava pravac kojim će Springstin ići. Sve je to na albumu bilo lepo i pametno ali nije bilo isplativo, pa je komercijalno taj uradak čabrirao.

Zatim je izdao The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle album koji je bio korak dalje u komercijalizaciji zvuka, fini balans između njegovog shavatanja muzike i onoga što narod hoće, ali ipak je i on, za standarde izdavačke kuće, bio komercijalno neisplativ. Nakon tog drugog albuma Hamond je obavio razgovor sa Sprinstinom u kome mu je rekao da je uspeo da odgovorne u Kolumbija

rekordsu nagovori da mu pruže još jednu šansu ali će morati da to što napravi bude jako dobro i novo, nešto monu-

197

mentalno. U tom periodu je Springstin počeo da gradi i stvara materijal za antologijski, u glazbenom smislu, jako važan album za istoriju rok muzike Born to Run, koji je bio nulta tačka njegovog vrtoglavog uspeha.

Svi znamo kako je nakon toga tekla njegova karijera pa da ne gnjavimo mnogo o tome. Ono što ja ne znam je da li vi znate ili ako znate da li bi vas trebalo podsetiti da je za ovu 2023. godinu predviđena i ugovorena svetska turneja Brusa Springstina sa njegovim the E Street Band-om. Zašto vam ovo pominjem? Naime, 2021. godine objavljeno je da je Springstin ceo svoj muzički repertoar, dakle sva autorska prava na pesmama koje je decenijama stvarao, prodao Soniju za neverovatnih 550 miliona dolara. Kao istaknutog pravnika, muči me jedno zanimljivo pitanje, da li će Brus kao autor svih tih numera, koje će tokom turneje biti izvođene, biti u obavezi da plaća tantjeme Soniju iako ih je sam komponovao i tekstove pisao? Sudeći po objavljenim cenama karata, čovek iz naroda se pretvorio u elitnog člana društva i samo takvi članovi tog

elitnog kluba će moći sebi da priušte kupovinu karata.

Pre samo nekoliko dana saopšteno je da će sajt i fanzin Backstreets, koji je služio fanovima Springstina, biti ugašen a kao obrazloženje za takav postupak rečeno je da je fan baza kao i uredništvo ovog magazina razočarana zbog načina formiranja cene karata čija je prodaja započeta na Ticketmaster-u (kompanija za prodaju i distribuciju karata) a iznosi za pojedine ulaznice išli i do 5 000 dolara, zbog velike potražnje kada su prošlog leta puštene u prodaju. „Razočarenje je zajedničko osećanje među tvrdokornim fanovima u Bekstrit zajednici“ napisao je izdavač i urednik Kristofer Filips, pojašnjavajući zbog čega se odlučio na takav potez.

Senator države Luizijana Džon Kenedi na Odboru za pravosuđe tog državnog tela 24. januara 2023. godine je izjavio da bi Springstin trebao iskoristiti mogućnost uticaja na tržište i svoju slavu

kako bi se formirala cena karata na taj način da ulaznice budu dostupne i onima sa nižim primanjima koji, složićemo

198 februar

se, čine jezgro njegove publike. Springstin je uzvratio objašnjenjem da su iznosi upriličeni jednoj trosatnoj energičnoj predstavi koju će im on i njegova ekipa pružiti na dan koncerta, dodavši da će svima onima koji ne budu zadovoljni koncertom novac od ulaznica biti vraćen.

Fanovi nisu ostali nemi na ovu njegovu izjavu i ceneći njegove korene iz radničke klase prisetili su se njegove turneje iz ’78. pod nazivom Darkness Tour, kada su za svega 7.5 dolara gledali četvoročasovni energični šou. Svakako da to, u ovim uslovima, više nije realno, međutim utiska sam da je morao pronaći način ograničenja cene karata za pojedine sektore objekta na kome će se držati koncert, sve to zarad ljudi koji prate i vole njegovu muziku decenijama unazad. No, ipak ne bi trebalo odustati od čoveka iz naroda, kako ga mi volimo zvati, jer ne može da genijalnost koja traje toliko dugo bude ignorisana samo zbog Tiketmastera i njihovog načina kreiranja tržišta i distribucije karata.

I za sam kraj predložio bih svima onima koji se bave produkcijom, snimanjem i komponovanjem muzike da publici izlože svoj rad na nekim od nosača zvuka tek onda kada postoje numere koje su stvarane a ostanu prekobrojne, dakle one koje bi podjednako bile upotrebljive sa svim ostalim pesmama koje konkurišu za mesto na vašoj novoj ploči CD-u ili kaseti, baš onako kako je to i Springtin oduvek radio.

Tekst: Irina Markić @hasanaginica_ Fotografije: Nojzac edicija neusatz.rs

Kolumna

Ovo nije jedan od onih tekstova u kojima vrvi od teofilskopanči-

ćevskih izraza, nemam pretenzija ka književnoj kritici, niti sam istoj dorasla. Nisam analitičarka.

ANALITIČARI

Zapanjujuće je kada neočekivano tek ovlaš dodirujući teme, uvidiš da mnogi imaju razvijene koncepte i misli o mnogim društvenim-socijalnim-političkim-antropološkim-umetničkim temama-stvarima i da ti nisi usamljeni perverzni mislilac na golom nebranjenom brdu (koti). Kao oduševljenje u mladosti prema istim rok ili pank grupama koje nisu stigle na top-liste. Istomišljenici postoje.

Drznula sam se samo da kažem koju reč o Unutrašnjem moru.

Drznula sam se da kažem koju o 69. dobitnici NIN-ove nagrade, Danici Vukićević. I neka, stručna javnost može da kaže – „hej, pa ovo nije roman, ovo nije roman.“

U šta ćemo spakovati ovakvu književnost? Je li ovo anti-roman, je li pesničenje, prozaida, nekakve crtice iz ličnog života, hologram ličnosti? Kako ćemo Unutrašnje more opravdati u ovom surovom okeanu književnih žanrova?

Nikako. Jer nije ni neophodno.

Svaka dovršenost je poput smrti smrti smrti...

201
KADA ŽELIŠ DA ZAOKRUŽIŠ DELO

Fragmentarna stvarnost objedinjena je na 217. strana i na najbolji mogući način kroz lirsku perspektivu oslikava

raspojasane komade sveta tehnikom krokija. Unutrašnje more je mozaik sačinjen od svakodnevnih crtica, uobličen u jednu celovitu sliku stvarnosti jedne pesnikinje.

OBOJCI

Pesnička ambicija versus ambicija pesnika/pesnikinje.

Možda je važno navesti i ono što je sama spisateljica/pesnikinja rekla:

„Ja pišem, već 30 godina objavljujem, i svi znaju da sam pesnikinja. Važna stavka u pisanju ove knjige: ja nisam imala

nikakav predumišljaj. Prišla sam tekstu koji je izlazio iz mene sa potpunom slobodom, i naglašavam – sa ogromnom radošću. Tako da ja ovu knjigu doživljavam kao čistu radost.“

Uostalom, hajde da pokušamo da odgovorimo na pitanje – je li ovo Unutrašnje more roman?

Roman je, nego šta. Koncepcija romana se umnogome promenila, roman se promenio u paketu sa identitetom. Identitet je nekada bio tvrd, a sada je u potpunosti dekonstruisan, gotovo da pluta. Ako smo se mi kao ljudi promenili (ne znam sećate li se vi šta se prekjuče dogodilo? Ja se, na primer, ne sećam.), zašto se ne bi promenila i forma pripovedanja? Treba li da se vraćamo na staru, dobru definiciju romana?

„Linearna naracija, složena, obimna narativna forma, kako u pogledu količine teksta tako i u pogledu opsega zbivanja koje opisuje“ – reče Wikipedija.

Možda je stvarno došlo vreme da pesnici pišu romane. Kada vam se poslednji put dogodilo da čitate nešto što otvara prostor za vaš unutrašnji glas? Unutrašnje more je takav roman. Intimni mentalni bedeker.

202 februar

RAZVOJ IDEJE

Imajući na umu velike teme i malog čoveka, razvio se roman.

I za kraj – za sve one koji pokušavaju da odgovore na pitanje: ,,Kako smo to stigli do momenta u kojem pesnikinje pišu romane, do trenutka u kojem stoluju deca i unutrašnja mora?

LAKO JE

Zašto bi rešenje/rasplet za nešto kompleksno i zamršeno moralo da bude isto takvo a ne lako i jednostavno. Verujem u – lako i jednostavno.

Zato ostavljam ovde besplatan savet – manite se proznih vrsta i drugih pakovanja. Unutrašnja mora pripadaju svakome, ne pitajte se puno oko forme već samo zaplivajte. Čim odmaknete dovoljno daleko, shvatićete da vam za ovakve forme ne trebaju ni peraja, ni disaljke. Na kraju krajeva, ako se prepustite, bilo unutrašnjem ili spoljašnjem – telo će u moru uvek lebdeti.

203

PUTOPIS JEDNOG MAČKA

Hiro Arikawa

STAKLENA BAŠTA

Tatjana Cibuleak

PSIHOLOGIJA ODNOSA LJUDI I (OSTALIH) ŽIVOTINJA

Marija Branković

PARALAKSA

Bojan Džodan

ZEMLJA SNEGA

Jasunari Kavabata

ZABLUDA USPEHA

Paola Versari

LJETA S MARIJOM

Olja Savičević Ivančević

BESKRAJNA

LAKRDIJA

Dejvid Foster Volas

MI SMO OVDE: BELEŠKE O ŽIVOTU

NA PLANETI ZEMLJI

Oliver Džefers

Književnost

Piše: Nevena Pajić

@pajicnevena

Fotografije: Kontrast izdavaštvo; Katarina Marković

Promocija romana „Mučnina” Vide Davidović u izdanju Kontrast izdavaštva, odigrala se krajem januara u KC Grad, a naša saradnica Nevena Pajić, za čitaoce Plezira pripremila je osvrt na događaj, kao i lične impresije na roman.

Vida Davidović je mlada spisateljica, rođena 1998. godine u Istočnom Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završila je u Banjaluci, a diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, na odseku dramaturgije. Trenutno je na master studijama na FDU na smeru

Teorija dramskih umetnosti i medija, ali, uporedo sa studijama, mlada Vida

nalazi vremena i da piše, pa je tako napisala nekoliko predstava za decu za

Pozorište lutaka „Pinokio“, asistirala na tekstu „S druge strane jastuka“ (Pozo-

rište na Terazijama), radila adaptaciju

„Don Žuana“ u režiji Marka Misirače

povodom otvaranja pozorišta Teatrijum kao i „Sna letnje noći“ za opersko

izvođenje (Festival Operosa). Vidini

komadi i dramatizacije izvođeni su u

BITEF Teatru, Kraljevačkom pozorištu, Knjaževsko-srpskom teataru, Banjaluč-

kom teatru, festivalima... Scenaristkinja

je filma „Matura u režiji“ istog redite-

lja koji je dobio specijalnu nagradu na

festivalu kvir filma Merlinka. Napisala je i dramu „Mali ratovi i kabine Zare“ koja govori o transgeneracijskoj traumi i načinu na koji ona u porodici vodi u autodestrukciju mladih, a koja je jednoglasnom odlukom žirija proglašena za najbolju na konkursu Sterijinog pozorja za originalni domaći tekst za 2021/2022 godinu. Dramu „Crna ovca“, koju u Kraljevačkom pozorištu režira Snežana Tršić, osmislila je da govori o društvu koje se sklapa, rasklapa, transformiše, razara i gradi.

Teme koje preovlađuju u njenim tekstovima fokusirane su na odnos prema telu, odrastanju i seksualnosti. Pored toga, voli da se bavi i različitim uticajima koje trauma ima na naše biće, pa, tako neretko piše o ženama i njihovom osećaju seksualne krivice, stida i potrebi za potiranjem sopstvenog tela usled neprijatnih ili razarajućih iskustava.

207

Žiri NIN-ove nagrade je uvrstio „Mučninu” u ovogodišnji širi izbor. „Mučnina” je roman o neodrastanju, čija je tema klasična zamena mesta glavnih junakinja koje dolaze, jedna iz velikog grada, druga iz provincije.

Nasmejana je dok sedi obasjana osvetljenjem boje kajsije na plišanoj stolici, čitajući odlomke svog prvog romana na kojem je strpljivo radila dve godine i zajedno sa pisanjem stasavala. Mirna je i raspoložena dok joj se oči cakle. Samo koji trenutak pre toga, u beloj haljini sa crnom jaknom i martinkama, šetkala se po prostoru Kulturnog centra Grad, po kojem je odjekivao njen smeh i vijorile se lokne, dok se u vazduhu osećalo nestrpljenje i iščekivanje. Vida je mlada, ali tako samosvesno, sigurno i jasno piše i priča o najdubljim ljudskim osećanjima i traumama, kao da je iza nje niz objavljenih romana.

Okosnicu romana Mučnina o neodrastanju čine dve ženske sudbine isprepletene na čudnovat način. Različite po geografskom podneblju, društvenom statusu, vaspitanju, ekonomskom položaju iz kog dolaze, Vidine junakinje su povezane dubljim, neraskidivim ve-

zama i onim što zauvek ostaje utkano u nitima duše. Inspirisana karakterima osoba koje su se nalazile u sličnim ili istim situacijama, proživljavajući iskustva koja su doživele, stvorila je ovu knjigu. Roman je živ, on pulsira, vozeći čitaoca kroz emotivni rolerkoster celim putem.

Autorka se ne libi da koristi postmodernističke, engleske izraze koji su se odomaćili u svakodnevnom govoru kako bi i na taj način što više približila određene situacije, događaje i odnose među likovima. Tokom priče o muško-ženskim odnosima, provlači se glavna nit romana koja se ogleda u ženskom preispitivanju, nesigurnosti i neprestanim unutrašnjim borbama za prevazilaženje svojih „mana“ i „nedostataka“ na različite načine.

Početak svakog poglavlja predstavljen je Vidinim rečnikom u kojem je navedena reč koja opisuje centralnu tačku poglavlja koje se nalazi ispod. U početku koristi svakodnevne i jednostavne

pojmove, kako bi dok priča odmiče oni postajali sve složeniji, nagoveštavajući kompleksnost u razvoju priče. Pokazuje nam i situacije u kojima se, kada

208 februar

vratimo film unazad, nismo dopali sebi, za koje se nekako kasnije ispostavi da su predstavljale prekretnicu u našim životima, a pamtimo ih po nekim malim stvarima, kao što je kafa. Ona od koje sve počinje i koja označava njihov prvi susret. Nađe, devojke koja iz velikog grada i svetlucave džungle odlazi u manju sredinu nakon kraha privatnog posla i posle godina ljubavnih brodoloma, a sve zbog ljubavi čoveka za koga veruje da vredi pokušati odrasti i iza-

ći iz svojih ustaljenih i dobro poznatih staza, beogradskih ulica i lokala. Dok sa druge strane jedna Anja dolazi iz male

sredine u veliki grad, željna da upozna jedno sasvim drugačije lice velegrada i kulturni milje sa svim zamkama koje ono nosi. Kako se njihove priče i životi paralelno odvijaju opisujući dane koji

neumitno prolaze u Banjaluci i Beogradu, polako se konstruiše priča koja se svakim novim danom nadograđuje, otvarajući i pokazujući slojeve kako

Nađe i Anje, tako i lica koja su menjali gradovi.

Ulazeći u misao svake žene i devojke, Vida čini da čitajući svaki sledeći pasus osetimo da nismo same u svojim suludim mislima, neprestanom preispi -

209

tivanju i traženju konstantno nečijeg odobrenja, ljubavi i sigurnog zagrljaja. Dva naizgled različita lika na početku romana, koja od trenutka kada su oči ugledale onu drugu, žele pojedine karakteristike one prve, vremenom bivaju podrška i oslonac jedna drugoj.

Roman o traumi ispričan je i neverbalnim jezikom, vodi nas kroz sva ona ljudska stanja tipična za situacije kada nas nešto tišti i mori, kada nas pritiska čineći da se zidovi spajaju dovodeći do toga da gubimo dah. Vida je to prikazala kroz nesanicu sa kojom jedna od junakinja dočekuje svaku noć.

Na putu obe junakinje pojavljuju se muškarci koji su tu da ih nauče, da ih ohrabre, da im pokažu njihovu vrednost i zrelost, ali, i da im služe kao lekcije. Iako je u srednjoj životnoj dobi, Ivan kao odrastao muškarac, poznat i ostvaren u određenim krugovima, zapravo je klinac koji se i dalje opija i drogira, lutajući besciljno odbijajući da odraste. Čovek bez odgovornosti, bez sposobnosti ikakvog prepuštanja i otvaranja. Bezobziran i toksičan. Nasuprot njemu, Milutin, najmlađi od likova, srednjoškolac je sa stavom i razmišljanjima odra-

slog čoveka. Čoveka koji zna ko je, šta želi, čemu stremi. Tu su i oni koji Anju tretiraju poput predmeta, iskorišćavaju je i menjaju misleći samo na sebe i svoje dobrostanje. Uvlače je sve dublje u crvene zidove, koji je stiskaju i guše, u miris znoja i ukus deterdženta koji joj kida želudac. Tama od koje je pobegla

iz rodnog kraja, u velikom gradu je dočekuje nazad i ona joj pada u zagrljaj svesno i otvorenih očiju vraćajući se starim navikama.

Kroz različitost pogleda na svet u kojem žive, Vidine junakinje je povezala žeđ za toplinom i ljubavlju, potreba da osete da su voljene, podržane i sigurne. Taj poriv ogleda se u potrazi kroz isprazne crvene, podzemne barove u kojima se okuplja kulturni milje Beograda, površne ljude, konzumiranje opijata, kako bi se ta neutoljiva žeđ izbrisala ili još dublje zakopala u njima.

Ove žene, različite po mestu odrastanja i socio-ekonomskom statusu povezane su nevidljivom, a jakom sponom

emocije koja živi u njima još od detinjstva ali, koja im je od istog nedostajala, otrgnuta, zapuštena i zapostavljena. Stavljena u drugi plan. Nedostajala im

210 februar

je roditeljska ljubav, očinska figura, zaštitnik i ljubav nekoga koji je uvek tu, da im pruži podršku, da bude vetar u leđa, da ohrabri, da se zauzme za njih, predstavljajući sigurnu luku. Nekoga ko ih nikada neće izneveriti i izdati.

Kao mlada spisateljica koja je okrenuta i odrasla na klasicima iz XIX veka, Vida u svoja dela, ipak unosi osobine savremenog jezika i moderne književnosti. Ona priča o odnosu žene prema svom telu, umu i načinima na koje se nosimo sa traumom koju smo odlučili da zakopamo negde duboko u sebi. Traume koju njene junakinje nose i ispoljavaju svaki dan u partnerskim odnosima, prikazane kroz nepoverenje, ljubomoru, posesivnost, strah da sve to ne nestane u treptaju oka. Bojazan da je sve to nestvarno i lažno, ali ipak držeći se silovito te slike. One se bore da odlože svoje odrastanje, bilo kroz infantilno ponašanje, govor, oblačenje ili nedonošenje velikih i konačnih odluka, već čekajući da to neki drugi umesto njih uradi. Imaju potrebu da neko brine o njima, emotivno ili materijalno, pa makar i po cenu zatvorenosti u četiri zida i neprepoznavanja sebe u ogledalu.

Univerzalna priča ispričana je jezikom današnjice, otvoreno i oslobađajuće, da dok čitate različite situacije i upoznajete se sa likovima, imate osećaj prisutnosti. Možda baš zato što je knjiga bazirana na iskustvima koja su toliko puta proživljena i koja su ostavila trag na telu, u duši. To je priča o nesigurnosti i tegobi odrastanja do te granice da izaziva mučninu. Međutim, koliko god teško i bezizlazno u nekim momentima romana izgledalo, Vidine junakinje su donele odluku.

211

Umetnost

Intervju: Nikolina Gavrilov

@n.i_n4

Fotografije: privatna arhiva

Postoje umetnici čiji unutrašnji

svetovi u sebi kriju portal za druge dimenzije. Oni nas obično očaraju sopstvenom energijom, koja često ostavlja utisak onostranosti. Kada naiđete na ovakvog umetnika, intuitivno ćete znati da će ta knjiga, film ili slika da vam promeni strukturu DNK-a zapisa. Završićete sa nekim novim sobom u sopstvenoj glavi. Prostor u našoj

glavi, nije ništa drugačiji od svemira, i on ima sposobnost da se beskonačno širi tokom čitave naše večnosti. Samo je potrebno pronaći odgovarajuće gorivo. Janja

Rakuš @igoghport je definitivno neko ko može da obezbedi materijal za nesmetano funkcionisanje tvog ličnog perpetuum mobile-a.

Sinestezija sačinjena od reči, zvukova i slika je pustila duboko korenje u plodonosno tle njenog životnog opusa. Za zimski dvobroj Plezira nam je dala dozvolu da makar letimice sagledamo i doživimo njeno transcedentalno putovanje kroz (ne) stvarnost.

1. Vešto se služiš sa toliko mnogo umetničkih izraza, da ja nisam zapravo sigurna koja je tvoja primarna forma kretivne ekspresije, ako bi se ijedna mogla uopšte diferencirati kao takva? Da li bi nam rekla u koju struju umetnosti si prvo uplovila i kako je sve počelo?

Najpre bih želela da se zahvalim na pozivu i prilici da razgovaram sa tobom za Plezir, magazin čiji koncept ima određenu vrednost i dubinu.

Da, mnogi ljudi, uključujući i mene samu, su pomalo zbunjeni kada dođe do definisanja moje primarne

213

profesije. Moglo bi se reći da odgovor na to pitanje podseća na Borhesov lavirint sačinjen od sinhroniciteta, fatalnih susreta i čudnih koincidencija. Nakon srednje škole sam odlučila da krenem na studije hemije. Ova neobična ideja mi se verovatno javila usled okupiranosti alhemijom i starim alhemijskim manuskriptima, koji obiluju šarenim i bogatim simbolizmom i pomalo jezivom surealnom estetikom. Poteklo je i iz moje fascinacije Jim Morisonom i njegovim vizionarskim mislima o filmu i alhemiji. Morison je za film rekao da je vladalac alhemije i poslednji predstavnik erotske nauke, a o alhemiji da je to erotska nauka, koja se bavi onim nevidljivom aspektom realnosti, koja teži da isčisti i transformiše sva bića i materiju. Hemiju sam napustila na drugoj godini studija i zaljubila se u pozorište. Živela sam u studentskom domu u Mariboru, u to vreme su moje prve komšije radile u pozorištu i pod njhovim uticajem kročila sam na tle očaravajućeg sveta pozorišta. Takođe, počela sam da pišem za jedan od najvećih pozorišnih festivala u Sloveniji Borštnikovo Srečanje, jer je direktor novinske kuće pomislio da bi se mogla snaci kao novinarka i poslao me da intervjuišem

pozorišnog reditelja Vito Taufera, koji je u tom trenutku bio na vrhuncu svoje

karijere. Bila sam krajnje šokirana što je pristao, i tada sam uradila prvi intervju u svom životu. Nakon toga sam radila za taj časopis neko vreme. Bilo je divno iskustvo, mada nisam videla sebe kao novinarku, tako da sam odlučila da upišem pozorišnu režiju u Ljubljani. To je bila još jedna turbulentna promena. Akademija u Ljubljani je suviše konvencionalna, a ja sam bila više zainteresovana za neke druge aspekte pozorišta, drugačije od čisto formalnih koji oni nude. Napustila sam akademiju nakon dve godine i imala sam sreće da upoznam odličnu pozorišnu trupu i radim sa njima. Kada je prvi pozorišni ciklus bio završen, napisala sam svoju prvu knjigu – Električni rajsfer šlus. Na moje veliko iznenađenje knjiga je doživela poveliki uspeh. Iste godine sam se preselila u Amsterdam i započela studije performativnih umetnosti na DasArts akademiji. Vreme provedeno u internacionalnoj školi je za mene bilo veoma posebno. To je bilo mesto gde sam otkrila svoj vizuelni i kinematografski potencijal i tako je moje putovanje kao kinematografa otpočelo.

214 februar
215
216 februar

2. Električni rajsferšlus je tvoje prvo literarno delo. Osnova priče je bazirana na svakodnevnici dvoje rejvera, Vaske i Seta. Mogli bismo reći da su ti se tokom pisanja ovog romana misli vrtele oko unutrašnjih problema beogradske i ljubljanske omladine tog vremena. Dočarala si jedan aspekt realnosti kojim se Balkanska literatura retko kad uopšte i bavi. Kako je došlo do početka unošenja zapisa u ovaj „tehno dnevnik“? Uz to, zanima me i koje su neke od tvojih refleksija na ovu knjigu, sada kada je više od petnaest godina prošlo od izdavanja?

Električni rajsferšlus je moj prvi roman i jako mi je drago što je preveden i na srpski jezik, od strane sjajne prevoditeljice i pesnikinje Ane Ristović. Ona je odradila odličan posao i knjiga je veoma dobro prihvaćena od strane srpske publike. Kako sam došla do unošenja zapisa u „tehno dnevnike“? Ja sam bila rejverka. Slušala sam dosta tehna, hausa, esida i druge elektronske muzike. Išli smo po rejv žurkama. Na jed-

nu za drugom. To je zaista bilo posebno doba. Delovalo je kao sekundarna renesansa nakom flower power revolucije iz šezdesetih. Plesali smo protiv sistema. Protiv rata. Protiv buržoazije. Protiv hiperkonzumerizma. Rejv žurke su svoje korenje pustile najpre u Engleskoj. Prvi rejvovi su bili ilegalni. Ljudi bi se okupljali u napuštenim prostorima, poput katakombi i plesali. Bilo je tribalno, univerzalno i ekstatično. To je bio vid protesta. Mislim da je zato i sama knjiga doživela toliki uspeh. U Sloveniji je postojao period kad su rejvovi bili intenzivirani. Organizovali smo tajne žurke po šumama, pa čak i pećinama. Pola knjige sam napisala slušajući setove Marka Karole. Pogotovu poglavlja koja su pisana sa oštricom, ona u kojima Set upload-uje i zaseca sopstveni DNK-a na vinilu. Rejv subkultura je bila nešto što nam je davalo nadu. Bila je prepuna energije. Bila je ekstaza. Mislili smo da nikada neće prestati. Mislila sam da će svaki mladi pisac i literarna novopridošlica napisati knjigu o tehno kulturi, ali na kraju niko nije. Električni rajsferšlus je bio prvi, poslednji i jedini roman u Sloveniji o rejv subkulturi. Rejveri su igrali s ovom knjigom u Ambasadi Gaviolli u Izoli. Bila je štampana

217

u više izdanja. Sasvim rasprodata. Postala je simbol za našu rejv generaciju. I dalje ne razumem zašto mi se niko nije pridružio u ovoj lingvističkoj ekspediciji. Ceo pokret, pun atomske energije i čudne lepote je nestao kao čestice prašine. Električna zadruga je napisana u 2004. i kada pogledam unazad, mislim da je to bio neophodan i hrabar potez.

3. U svojoj petoj knjizi „Vudu valcer za epileptičare“ si prolaze između poglavlja gradila od hipergrafičkih slika. Zašto si odlučila da je dizajniraš na baš ovaj način? Na kom temelju je izgrađena sama priča, i da li ima i lični element? Filmska adaptacija bazirana na ovom romanu je osvojila prvo mesto na Burmese international film festival-u pre nekoliko dana; reci nam kako si postigla da na istu priču gledaš kroz okno drugog medija?

Knjiga Vudu valcer za epileptičare ima posebno mesto u mojoj ličnoj Parnassus bibliografiji. Ovo je moje najtrans-

gresivnije delo i ponekad ne znam ni sama kako sam uspela da ga napisem. U pozitivnom i negativnom smislu. Ima jak personalni dodir, a taj dodir se zove epilepsija. Ja sam epileptičar i nosim se sa ovom „svetom bolesti“ svaki dan. Mnogo mi daje ali još više mi i uzima. Napisala sam ovu knjigu tri meseca nakon povratka sa svog hodočašća u Španiji. Imala sam osećaj kao da me je pogodila nekakva svetlosna kugla i ceo proces pisanja je bio poput lingvističke munje. Knjiga je prevedena na engleski jezik i sada je dostupna u pdf formatu na poznatoj UbuWeb arhivi , potpuno besplatno. Bila je posebno izabrana od strane Kenneth Goldsmith , osnivača UbuWeb-a. Evo i linka do romana. Ali, dopusti mi da najpre iznesem neke uopštene informacije o knjizi. Vudu valcer za epileptičare je hipergrafičko hodočašće od 36 sati. Kao što se može naslutiti već iz samog naslova, Vudu valcer je konceptualno literarno delo. To je višeslojni presek transgresivnog, satiričkog minimalizma i alhemijske destilacije reči. (Ne)vidljiva nit, koja spaja sve tekstove u unifikovani roman, pitanje je radikalne slobode koja se ot-

218 februar

kriva kroz epileptične napade. U delu, epilepsija je skicirana kao transparentnost bivstva, te je proučavana kao medicinski, istorijski i umetnički fenomen. I, naravno, kao granično stanje ljudske egzistencije. Takođe je, ali i primarno, priča o četvoro ljudi obolelih od epilepsije čiji sudbinski susreti dovode do kraja starog sveta i rođenja novog sveta. Poglavlja su povezana hipergrafičkim slikama ili multiplicitetima digitalnog sopstva, koje sam crtala u programu Painter, koristeći miš. Vudu valcer je, takođe, i o otkrivanju i kreiranju, dizajniranju i redizajniranju ljudskih bića i onoga što ona imaju zajedničko, a to je duh. To nije ludilo, samo je napisano u nenormalnom svetu. U ovom svetu, u neoliberalnom ludilu. U vreme koje je Bauman, nazvao fluidnim. Može biti čitano kao digitalni dnevnik ili kao vodič kroz iOccupy, mitološki i sakralni tekst ili lingvistička erotika sa primesama noir-a. Ekstenzivna kolekcija slika i teksta

leži negde između linearne i konkretne poezije, oblikovane piktogramima, ideogramima i žicama od URL-a. Postoji

razlog zašto sam odlučila da dizajniram

knjigu na ovaj način. Jednu godinu pre nego što sam počela da pišem knjigu odlučila sam da počnem da koristim Facebook. Ovu hegemoničnu i hipersatuiranu web stranicu, kao galeriju za moje crteže. Facebook je digitalna tvrđava sa „najvišom stopom populacije“. Mogli bismo reći da je veća nego u Kini. U to vreme sam eksperimentisala sa digitalnim crtanjem, posredstvom kompjuterskog miša, veoma jednostavne, nalik na dečije crteže. Možete ih videti u knjizi. Postavljala sam ih svakog dana i postali su prilično popularni. To je bio veoma uzbudljiv period, prepun humora. Tokom pisanja imala sam ose-

ćaj, intuitivni predosećaj, da bi se ovaj materijal uklopio uz koncept, tako da sam odlučila da neke od njih stavim u knjigu. Vudu valcer je dobio nagrade na različitim filmskim festivalima u poslenje vreme. Ovo nije iznenađenje, s obzirom na to da se knjiga nekako i pisala kao film. To je bilo moje holografsko putovanje, ja sam bila u samom filmu. Na neki način to je roman i scenario u isto vreme.

219
220 februar
221

4. Određeni lajtmotiv se provlači kroz tvoja dela. Izmenjena stanja svesti, sanjolika stanja i predeli natopljeni apstrakcijom prisutni su kao učestali motiv. Koji unutrašnji čvor si pokušavala da razvežeš fokusirajući se na ove određene teme?

Ovo je interesantno, ali i dosta teško pitanje. Uvek sam bila zainteresovana za „ono što je iza zavese“ kao što je Laurie Anderson rekla. Oduvek sam želela da break-on-through-the-other-side. Možda sam zato i bila rejver. To ima neke veze sa ekstazom, sa magičnim letom koji praktikuju poslednji pravi šamani na svetu. Sa druge strane sva velika umetnička dela imaju dve strane. Dve dimenzije. Vidljivu i nevidljivu. Interesantno je šta se dogodi kada one dođu u kontakt ili kada jedna od njih prevagne. Kao u magijskom realizmu, na primer. Pedro Paramo i dolina u plamenu , genijalna je knjiga meksičkog pisca Huan Rulfoa, tako je jedinstven umetnički komad. Ili čak jedno još bolje delo Hamlet. Hamlet je večno remek-delo baš zato što sadrži tu nevidljivu komponentu. Pod nevidljivom stranom mislim i na snove. Nikada nisam pisala dnevnik snova ili tako ne-

što, ali sam uvek bila zainteresovana za arhitekturu samih snova, kao i lucidnih snova. Tolteci i Meksikanci imaju dosta razvijenu tradiciju tumačenja snova kroz spiritualne prakse. Kažu da je osoba koja se ne seća sopstvenih snova kao hodajući mrtvac, da nema kontrolu nad svojim životom ni kad je budna. Popularni i kontraverzni Karlos Kastaneda je lucidan san doneo na Zapad, na primer. Moj odgovor bi bio da spiritualni deo umetnosti, različita stanja svesti, snovi i druge nevidljive arome, nisu racionalni deo artističkog koncepta. Mi ih ne biramo sami. Oni biraju nas. Ja sam samo instrument. Sluga.

5. Kako se filozofija tibetanskog budizma uselila u mentalni prostor jedne Slovenke koja

je dosta vremena živela i u Amsterdamu? Kako je upoznavanje sa različitim kulturama potpomoglo da srčane kapije otvoriš još šire? I šta je tvoja

životna filozofija i dominatna boja pogleda na svet?

Tibetanski budizam i nije neka moja specijalnost. Istina je da sam napravila kratki film Ecstasy of Death 7.0 koji je za-

222 februar

snovan na Tibetanskoj knjizi mrtvih, ali to nije filozofija ili praksa koju sam zaista implementirala u svakodnevnicu. Mislim da imam prirodno meditativan um i ovo mi je dosta pomoglo tokom

snimanja triologije Alchemy On The Amstel (I-III). Posmatrajući i snimajući reku dve godine stekla sam solidan uvid u prakse zen budizma. Ne bih ulazila u detalje same triologije, rekla bih samo da narativ i struktura filma dolazi od same reke Amstel i grada. U to vreme sam bila opterećena vodom, ništa nije bilo lepše nego živeti u Amsterdamu i meditirati na ovom predsokratskom elementu. Naišla sam bila i na knjigu od Gaston Bašlara Water and Dreams koja je radikalno promenila moj odnos i pogled na vodu i poetsku imaginaci-

ju. Drugi deo triologije Alchemy On The Amstel (II) je bio selektovan za filmski festival Shortcutz Amsterdam i bila sam veoma srećna i počastvovana što sam bila izabrana od strane sjajnog glumca i umetnika Rutger Hauera, legendarnog replikanta iz Blade Runner-a znanog po svom virtuoznom monologu u Tears in Rain. Živeti u jednom kosmopolitskom gradu kao što je Amsterdam je privilegija ali i veliki izazov, u isto vreme. Amsterdam nije megalopolis, on je manji

od Beograda ali u Amsterdamu živi oko 140 nacija koje međusobno koegzistira-

ju. Ako dolaziš iz manje zemlje, prepune istorijskih tenzija i konflikata onda ti ovo dođe kao olakšanje. To je veoma živ i dinamičan grad. Dosta ti pomaže da sagledaš sopstveni život i nacionalno nasleđe iz druge, opuštenije perspektive. Amsterdam je bio i biće moj Genius Loci. I ta priča još nije gotova. I za kraj, šta da kažem o svom pogledu na svet? U ovom trenutku se osećam kao mistik sa manastirom u džepu, ali i ovo može uvek da se promeni.

6. Kako bi ti definisala alhemiju? Kako se materija preobražava u 21. veku? Imam različite definicije. Na ličnom, intimnom nivou kao ljudsko biće i umetnik, alhemija je za mene duhovno hodočašće putem metamorfoze (Nigredo, Albedo, Rubedo). Ova tri alhemijska stadijuma korespondiraju sa tri boje. Crnom, belom i crvenom ili zlatnom. Oni korespondiraju sa tri stadijuma života samog umetnika. Crna je za mukotrpni entuzijazam mladosti, koji donosi razočarenje. Bela je za ličnu i umetničku zrelost, a crvena/zlatna stoji za period

223

kada umetnik doživi vrhunac kosmičke spiritualnosti. Generalno gledano, alhemija je nauka o promeni i bavi se pitanjima raznih procesa u kosmosu, prirodi i čoveku. Česta je tematika evropskog kulturnog nasleđa. Od Milleta, Van Goga, Ivana Grohara… Ova figura i njegova poza me je uvek inspirisala i zato sam napravila kratki film o tome pod nazivom The Sower. Film je dobio dosta nagrada na različitim filmskim festivalima i galerijskim događajima širom sveta. Moja slika sejača je kosmička. Veliki umetnik koji na nepreglednim poljima seje semena preporoda. Ovo zlatno seme je sveto i sa sobom nosi duhovnu energiju punu preobražavajućeg potencijala. Iznenadna promena iz tame u svetlo. Svetlosno hodočašće

kroz ljudsko telo. Kako preobraziti materiju u 21. veku je zaista kompleksno i zanimljivo pitanje. Ovo je vek artificijelne inteligencije. To ne znači nužno i transhumanizam u koji ne verujem, niti mi se idejno dopada, ali možda je interesantno razmisliti o konekciji između drevnih učitelja alhemije i AI-a.

Šta bi mogla da bude naša percepcija i interpretacija ovog high-tech sveta,

kako bismo mogli putem drevnih spisa

iz alhemijske tradicije, tradicije koja je puna „duhova zemlje“, bolje da razumemo vreme u kom živimo? Kao takva, alhemija se može sagledati kao low-tech senka naše high-tech budućnosti, koja još uvek sadrži neizmerne mudrosti koje je neminovno vredno ponovo razmotriti.

7. Kako publika reaguje na tvoje filmove? Koji su neki od filmskih festivala na kojima su se tvoja dela našla?

Nije mi baš najprijatnije da sedim u publici i gledam svoje filmove. To bi bilo kao da čitam svoju knjigu nekome pre spavanja i očekujem da će neko to sanjati. Ali nekada to i uradim, i reakcije su razne. Zavisi prevashodno od same publike. Ljudi koji su u eksperimentalnim vodama obično uživaju i imaju interesantne komentare i pitanja, ali oni koji su više za holivudskije filmove budu dosta zbunjeni. Dosta sam proputovala zarad filmova poslednjih godina. Od AVIFF Cannes festivala, gde je moj kratki film Alchemy On The Amstel

224 februar

(III) osvojio prvu nagradu, do Njujorka, Rima, Praga, Genta, Brisela, Londona, Porta, Beograda, Zagreba, Indije, Japana, Kolumbije, Meksika, Singapura, Kolumbije, Rusije, Azije, Saudijske Arabije pa čak i Hollywood Pine Studios i brojna druga mesta.

8. Da li bi našim čitaocima preporučila neke knjige, filmove i muziku koja je ostavila znatnu impresiju na tebe, nešto što ne smeju da propuste?

Ovo je uvek nezgodno. Zavisi kome preporučuješ i takođe zavisi i od projekata na kojim trenutno radim. Poslednjih godina sam čitala i gledala dosta o bojama i moja lična biblija u to vreme je bila knjiga od Iv Klajna How to overcome the problematic of art. Već sam spomenula roman Pedro Paramo i dolina u plamenu i UbuWeb Archive. Mislim da su književnost, istorija umetnosti i istorija filma neophodni kako bismo razumeli vreme u kom živimo. Ja još uvek uživam u Šekspiru i Rembou, na primer. U decembru sam ponovo čitala slovenačke pesnike Srečka Kosovela, Tomaža Ša-

lamuna i Gregora Strniša, kao i Celine’s Journey to the end of the night i genijalna pisma Marine Cvetajeve, pisma koja je pisala Rilkeu nakon njegove smrti.

Moj poslednji kinematografski period je vezan za ponovna godišnja gledanja kratkih filmova od Džordana Belsona, uz to, obožavam i filmove Patrika Bokanovskog, ali pravo otkriće mi je bio Džo Ramirez i njegov projekat The Gold Projections . Drugačije je od bilo čega što nudi moderan film. Postoji i knjiga i samo čitajući je i gledajući slike u njoj dovoljno je da konzumer umetno-

sti zakorači u nešto potpuno drugačije od današnje produkcije. Vim Venders koji je napisao esej o ovoj knjizi naziva Ramireza “A 21st century Renaissance artist”.

9. Da li bi nam otkrila na čemu trenutno radiš i šta možemo očekivati od tebe u budućnosti?

Trenutno sređujem svoj novi roman

Tri Barve Za Eno Smrt/Three Colors For One Death. Dobio je prvu nagradu na takmičenju povodom dvadesete godiš-

225

njice postojanja izdavačke kuće u kojoj je moj prvi roman, Električni rajsferšlus, prvi put i izašao u štampu. Osnovna tema knjige su boje, a knjiga sadrži i neke novitete kao što su QR kodovi, tako da će čitaoci

imati priliku da skeniraju kodove i očitaju moje kratke klipove. Više je meditativnog i organskog karaktera u odnosu na prethodne knjige. Planiramo da je pustimo u štampu na proleće.

10. Koji savet bi dala nekome ko je tek počeo da se bavi umetnošću?

Šta je tvoj osnovni princip kad dođe do traženja inspiracije u samoj sebi, kao i snage da otpočinješ novi kreativni ciklus iznova i iznova? Kako ostati istrajan?

Ako znaš da je umetnost nešto čime moraš da se baviš, bez obzira na to kakve su okolnosti, a obično su teške okolnosti, onda će istrajanje doći kao prirodna pojava. Ali nije lako. To je težak i zahtevan posao. Nema prečica. Sa druge strane, ako istraješ bićeš nagrađen radošću i dostojnošću da ovaj život proživiš kao umetnik.

226 februar

Interview: Nikolina Gavrilov @n.i_n4

Photos: private archive

Art

There are artists whose internal realms can be used as a portal to other dimensions. They mesmerize us with their energy that almost feels otherworldly. When one comes across such an artist, it becomes an intuitive notion that their book, movie or painting will rewrite their DNA code and somehow make them different. Space within the skull becomes one with space itself and has the ability to expand to eternity. The trick is in finding the right fuel. Janja Rakuš @igoghport is certainly someone who can provide material for personal perpetuum mobile. Synesthesia made out of words, sounds and pictures has grown deep roots into her lifework’s soil. For this issue of Plezir magazin she allowed us to catch a glimpse of her transcendental journey.

1. You have adopted so many art expressions that I couldn’t actually tell what your main occupation is, if there is even any that could be differentiated as such. Could you tell us in which stream of art you dived into first and how it all started?

First of all I would like to thank you for the invitation and opportunity to talk for Plezir magazine that has such a great concept and depth. Yes, a lot of people including myself are a bit confused when they have to define my main occupation. It feels a bit like Borghes’s labyrinth made of synchronicity, fatal meetings and strange coincidences. After high school I decided to study chemistry.

229

This strange idea probably came from my fascination with alchemy and old alchemical manuscripts with very rich and colorful symbolism and spooky surreal aesthetic. It also has roots in my fascination with Jim Morrison and his visionary thoughts about cinema and alchemy. Regarding the cinema, he wrote: Cinema, heir of alchemy, last of an erotic science… While on alchemy he said: Alchemy is an erotic science, involved in buried aspects of reality, aimed at purifying and transforming all beings and matter. So, I quit my chemistry studies after two years, but within that time period fell in love with theater. I lived in a student’s house in Maribor at the time and one of my neighbors worked in theater and invited me into the seductive world of theater. I also started to write for the biggest Slovenian Theater Festival Borštnikovo Srečanje, because the director of the newspaper confused me with someone else and sent me to make an interview with theater director Vito Taufer who was at the top of his career at the time.

I was so shocked that I accepted and did the first interview in my life. After that I worked for the newspaper for a while. It was a great experience, but I didn’t see myself only as a journalist, so I decided to study theater directing in Ljubljana. It was another turbulent transition. The Academy in Ljubljana is very conventional and I was interested more in other aspects of theater than the dramatic one. I left the academy after two years and was lucky to meet some great theater groups that came to Ljubljana and worked with them. When the first theatrical circle was closed I wrote my first novel Električna zadrga - Električni rajsferšlus. To my great surprise it was a huge success. The same year I went to Amsterdam and started my MD of performing arts at DasArts. At that time DasArts was a very special international school. It was a place where I discovered my visual and cinematic potential and this is how my journey as a visual artist and filmmaker started.

230 februar
231
232 februar

2. “Elekrična zadrga” is one of your literary works. The story line is based upon the everyday lives of two nineties ravers, Vaska and Set. We could say that you’ve circled your thoughts around the internal struggles of Belgrade and Ljubljana youth at that time. You’ve portrayed an aspect of society that rarely ends up in Balkan literature. How did you come up with writing these “techno diaries”? But also, what are some of your reflections about this book, now that more than fifteen years have passed since publishing?

Električna zadrga is my first novel and I am very delighted that it was translated into Serbian language by the brilliant translator and poet Ana Ristović. She did an excellent job and the book was very well received in Serbia as well. How did I come up with writing “techno diaries’? I was a raver. I was listening to a lot of techno, house, acid and other electronic music. We went to rave parties. One after another. It was a special time. It felt like a second renaissance after the flower power rev-

olution in the 60s. We danced against the system. Against war. Against bourgeoisie. Against hyper consumerism. Rave parties have their roots in England. The first rave parties were illegal. People gathered in abandoned places, almost like in catacombs and danced. It was tribal, universal and ecstatic. It was a protest. That’s why the book was a success I think. In Slovenia there was a period of intensive rave parties. We organized secret parties in the forests and even caves. I wrote half of a book with hard techno sets of Marco Carola on my ears. Especially chapters that are written with slashes, where Set uploads and scratches his DNA on vinyl records. Rave subculture was something that gave us hope. It was high energy. It was Ecstasy. We thought it would never stop. I thought that every young writer or newcomer in literature will write a book about techno culture. But in the end nobody did. Električna zadrga was the first, last and the only rave novel in Slovenia. Ravers danced with this book in the Ambasada Gavioli Izola. It was reprinted. Sold out. It became a symbol for rave generations. I still don’t understand why nobody joined me in this linguistic expedition. The whole

233

movement, full of atomic energy and strange beauty disappeared like particles of dust. Elekrična zadrga was written in 2004 and when I look back at it now I think it was a necessary and brave gesture.

3. In your fifth book “Voodoo Waltz for Epileptics”, passages between the chapters have been built of hypergraphic images. Why have you decided to design it in this way? What is the backbone of the story itself and does it have a personal touch as well? The movie adaptation based on this writing has won the first prize on the Burmese international film festival a few days ago. How did you manage to look upon the same story through different media perspectives?

The book Voodoo Waltz for Epileptics is a special case in my own mini Parnassus bibliography. It is my most transgressive work and sometimes I don’t know

how I managed to write it. Meaning both in a positive and negative sense. It has a strong personal touch and that touch is called epilepsy. I am an epileptic and I deal with this “sacred disease” every day. It gives you a lot and takes even more. I wrote this book three months after I came back from my pilgrimage in Spain. I looked and felt like a ball of light and the whole process of writing was like a linguistic thunderstruck. The book is translated into English and is now available as a free pdf on the famous UbuWeb Archive. It was curated by Kenneth Goldsmith, founder of UbuWeb. Here is the link.

But let me first tell you some general information about the book. Voodoo Waltz for Epileptics - Hypergraphic Pilgrimage in 36 Hours. As it can be glimpsed from the subtitle, Hypergraphic Pilgrimage in 36 Hours, Voodoo Waltz is a conceptual literary work. It is a multilayered cross section of transgressive, satirical minimalism and alchemical distillation of a word. The (in)visible thread that binds the whole text into a unified nov-

234 februar

el is the question of radical freedom revealed through epileptic seizures. In the work, epilepsy is sketched out as the transparency of being and is examined as a medicinal, historical and artistic phenomenon; even as an excess. And of course, as a borderline condition of human existence. It is also, and primarily, a story about four epileptics whose fateful encounter brings about the end of the Old World and the birth of the New One. Chapters are linked with hypergraphic images or multiplicities of a digital Self, which I drew in a drawing-program-Painter, using a computer mouse. Voodoo Waltz is also about inventing and creating, designing and redesigning of human beings and of what they have in common and that is spirit. It’s not insane, it is written in an insane world, however. Inside this world, inside the neoliberal insanity. In a time Bauman named liquid. It can be read as an on-line-diary or guideline through iOccupy, mythological and sacral text or linguistic erotism with a drop of noir. A panoply of images and text are lying somewhere between line-

ated and concrete poetry, shaped with pictograms, ideograms, and strings of URL-s. There is a background why I decided to design the book this way. One year before I started to write the book I decided to use Facebook, this hegemonic and hyper saturated web page as a gallery for my drawings. Facebook is a digital Fortress with the “highest rate of population”. We could say that it is bigger than China. At that time I was experimenting with digital drawing by using a computer mouse, very simple, child like or brut art drawings. You can see them in the book. I uploaded them every day and they became quite a hit. It was a very exciting period, full of humor. During writing I felt intuitive that this material would fit into the concept, so I decided to put some of them into the book. Voodoo Waltz is receiving awards in different film festivals lately. This is not a surprise because the book was somehow written as a film. It was my holographic journey, I was inside the film. In a way it is a novel and a script at the same time.

235
236 februar
237

4. A certain leitmotif is noticeable throughout your work. Different states of consciousness, dream-like states and scenarios seem to be a repetitive motive. What internal knot have you been trying to untie while focusing on these particular themes?

That is an interesting but also difficult question to answer. I was always interested in “what is behind that curtain” as Laurie Anderson said. Always wanted to break-on-through-the-other-side. Maybe that’s why I was also a raver. It has something to do with ecstasy, with the magic flight practiced by last and real shamans around the world. On the other hand, all great works of art are made from two sides. Two dimensions. Visible and invisible. It is interesting what happens when they connect or when one prevails. Like in magic realism, for example. Pedro Paramo, an ingenious book by the Mexican writer Juan Rulfo is such an unique art piece. Or even greater, Hamlet. This is an eternal masterpiece also because of its very strong invisible side. By invisible side I also mean dreams. I nev-

er wrote a dream diary or something like that, but I was always interested in the architecture of dreams, in lucid dreams. Toltecs and Mexicans have a strong tradition of dreams as a spiritual practice. They say that the person who doesn’t remember their dreams is one of the living dead, as they have no control over their life when they’re awake. The popular and notorious Carlos Castaneda was the one who delivered lucid dreaming into the west, for example. My answer would be that the spiritual part of art, different states of consciousness, dreams and other invisible aromas are not rational parts of the artistic concept. You don’t choose them, they choose you. I am just an instrument, a servant.

5. How does the philosophy of Tibetan Buddhism move into the mental space of a Slovenian girl who lived in Amsterdam for quite a while? How has knowing different cultures helped you to open heart-gates even more? And what is your own philosophy of life and a dominant color of the world view?

238 februar

Tibetan Buddhism is not some speciality of mine. It is true that I made the short film Ecstasy of Death 7.0 based on The Tibetan Book Of The Dead, but it is not a philosophy or spiritual practice that I would really dive into. I think I have a naturally meditative mind and this helped me when I was making my film trilogy Alchemy On The Amstel (I-III). Observing and filming rivers for two years gives you a good zen buddhist practice. I wouldn’t go too much into details with this film trilogy except that narration and structure of the film comes from the river Amstel and the city itself. At that time I was obsessed with water, nothing special if you live in Amsterdam and meditate on this pre-Socratic element. I also encountered a book from Gaston Bachelard: Water and Dreams which radically changed my view and relation toward water and poetic imagination. The second part of the trilogy Alchemy On The Amstel (II) was selected for the film festival Shortcutz Amsterdam and I was very lucky and honored that it was selected by great actor and artist Rutger Hauer, the legendary replicant from Blade Runner known for his ingenious monologue Tears in Rain. To live in a cosmopolitan city like Amster-

dam is a privilege as well as a big challenge at the same time. Amsterdam is not a megapolis, it is smaller than Belgrade but in Amsterdam there are 140 different nations who co-exist and live together more or less peacefully. If you come from a small country full of historical tensions and conflicts this is a relief. It is a very vibrant and dynamic city. It helps you to see and reflect on your life and national heritage from a different, more relaxed perspective. Amsterdam was for me and still is my Genius Loci. And the story is not even finished yet. Finally, what can I say about my worldview? At the moment I feel like a mystic with a monastery in my pocket. But this can always change.

6. How would you define alchemy? What is the way to transmute matter in the twenty-first century? I have different thoughts or “definitions”. On a personal, intimate level as a human being and artist, alchemy is Pilgrimage of the Soul through the metamorphosis (Nigredo, Albedo, Rubedo).

These three alchemical stages correspond to three colors. Black, White and

239

Red or Gold. They correspond to three different periods of an artist’s life. Black for the ardent enthusiasm of youth, and its natural disappointments. White for personal and artistic maturity and Red/ Gold when the artist has reached the apex of a cosmic spirituality. In a more general view alchemy is the Science of change and is concerned with the question of processes in cosmos, nature and man. My favorite figure for alchemical processes is an image of Sower. It is a common theme in European culture.

From Millet, Van Gogh, Ivan Grohar…

This figure and his gesture always inspired me. That’s why I made a short animated film called The Sower. The film received a few awards at different film festivals and gallery events around the globe. My image of Sower is cosmic. A great Artist who spreads the seeds of rebirth within the field. The golden seed that is scattered all around is the carrier of spiritual energy full of transmutation potential. The sudden change from darkness into light. Pilgrimage of light through the human body. How to transmute matter in the 21st century is a really complex and interesting question. The 21st century is a century of Artificial Intelligence. It doesn’t neces-

sarily mean transhumanism in which I don’t believe and don’t like either. So maybe it is interesting to think about the connection between old masters of alchemy and AI. What can our perception and interpretation of our high-tech world learn from ancient sources from the alchemical tradition, a tradition that is full of ‘spirits of the earth’? As such, alchemy itself can be considered as the low-tech (fore)shadow of our high-tech future that still holds infinite wisdoms that are worthwhile reconsidering.

7. What is the audience’s reaction to your movies? Which are some of the film festivals you’ve attended?

I don’t feel very comfortable to sit with the audience and watch my films. It is like reading your own book to someone before sleep and expecting to dream about it. But sometimes I do and reactions are different. It depends on the audience. People who are more into experimental waters usually enjoy and have some interesting questions or comments, but those with more Hollywoodish expectations can be confused. I had a good ride with films around

240 februar

the globe in recent years. From AVIFF Cannes festival, where my short film

Alchemy On The Amstel (III) won first prize, to New York, Amsterdam, Rome, Prague, Talin, Ghent, Brussels, London, Porto, Belgrade, Zagreb, India, Japan, Columbia, Mexico, Singapure, Russia, Asia, Saudi Arabia, even Hollywood Pine Studios and some more.

8. Could you recommend to our readers some of the books, movies and music that have had a special impact on you, something they mustn’t miss out on?

This is always difficult. It depends on who you recommend to and also on the projects I am working on. During the past few years I was reading and watching a lot about colors and my bible was the book from Yves Klein: How to overcome the problematic of art. I already mentioned the novel Pedro Paramo and UbuWeb Archive. I think canon in literature, history of art and history of film is necessary to understand the current times. I am still enjoying Shakespeare and Rimbaud a lot. In December I was rereading Slovenian poets Srečko Kosovel, Tomaž Šalamun

and Gregor Strniša as well as Celine’s Journey to the end of the night and the ingenious letters of Marina Cvetajeva, letters that she wrote to Rilke after he died. My last cinefile period was rewatching Jordan Belson’s short films. I also adore films of Patrick Bokanowski. But the real discovery for me was Joe Ramirez and his project The Gold Projections. It is very different from anything else I have seen in modern cinema. There is also a book available and just by reading and looking at the images you enter into something completely different from current production. Wim Wenders who wrote an essay for the book considers Joe Ramirez “a 21st century Renaissance artist”.

9. Would you share with us what you are currently working on and what can we expect from you in the future?

At the moment I am editing my new novel Tri Barve Za Eno Smrt/Three Colors For One Death . It won the first award at the 20th anniversary of Publisher House Litera, the one where my first novel Električna zadrga was published. The main theme of the book is color, it

241

contains some novelties like QR codes so readers will have the possibility to scan codes and get links to my very short clips. It is more meditative and organic than previous books. We plan that it will be published in the Spring.

10. How would you advise someone that has just started to make art? What is your main principle when it comes to finding inspiration and strength to start a creation cycle over and over again? How to stay persistent?

If you know that art is something you have to do no matter how hard circumstances are and usually they are, you will naturally persist. You will work inside out. With necessity. You won’t have another choice. You will have to surrender. It is not easy. It is hard work with no short cuts. On the other side you will be rewarded with joy, grace and the gift to spend life like an artist.

242 februar

Umetnost

Tekst:

Vladislava Milovanović

@in_love_with_artandfashion

Fotografije:

Vladislava Milovanović.

Wikipedia, Narodni muzej u Beogradu

Prva karikaturistkinja, prva žena koja je u gradu vozila bickil, nosila pantalone i mešala malter. Jedna od pionirki plenerizma, žena koja je zaslužna za prvu zvaničnu izložbu slika u Srbiji. Sve je to Beta Vukanović , rođena 1872. godine kao Babet Bahmajer u Bambergu, u Bavarskoj.

U Beogradu trenutno možete posetiti dve izložbe posvećene Beti Vukanović, povodom 150 godina od rođenja ove izuzetne žene koja je u srpsku prestonicu donela dah jedne sasvim nove kulturno-umetničke energije i zajedno sa svojim suprugom, Ristom Vukanovićem, pomogla mnogim mladim likovnim stvaraocima da pronađu svoj autentični umetnički izraz, ali i da ga slede.

Reč je o izložbama „Beta Vukanović: Klasik moderne ” u Konaku kneginje

Ljubice i „ Beta Vukanović: Lučono -

ša jedne epohe” u Narodnom muzeju (traje do 28. februara).

245

Slikarstvo je učila u Školi za primenjenu umetnost u Minhenu, zatim u ateljeu Karla Mara i uporedo kod Ludviga Herteriha, a na kraju, u privatnoj školi Antona Ažbea, gde upoznaje svog budućeg supruga Ristu. Uprkos tome što ju je majka odgovarala od odlaska u Beograd, govoreći kako je to „Turska”, Beta se sa 26 godina udaje za Ristu Vukanovića, a Beograd postaje njen dom i to ostaje do kraja njenog dugog, stvaralački vrlo plodonosnog života.

U to vreme, srpska prestonica zapravo je nešto između turske kasabe i evropske prestonice. Beta i Rista odlučno i mladalački entuzijastično rade na tome da što je više moguće doprinesu kulturnom razvoju i otvaranju Beograda za neke novine. Nasledili su umetničku školu Kirila Kutlika, koju je pre njega držao Steva Todorović i koncipirali je na sasvim nov način. Ubrzo nakon Betinog dolaska, slikarka sa svojim suprugom organizuje njihovu izložbu, koja je ujedno prva umetnička izložba slika u Srbiji, budući da su do tada umetnici uglavnom izlagali po jedan rad koji bi zauzeo mesto u nekom od izloga. Pored toga

što su izložili preko 20 umetničkih slika i bezbroj upotrebnih i ukrasnih predmeta, Beta je svojim rukama kucala eksere na kojima će visiti platna. Dakle, Beta, u izvesnom smislu, nije bila „žena svog vremena”, više je bila nalik današnjim ženama koje uspešno balansiraju bezbroj obaveza na dnevnom nivou. Kralj Milan Obrenović, nakon Velike svetske izložbe, posle 1900. godine, poziva Betu i Ristu da izlažu na dvoru i od njih kupuje Ristinu sliku „Dahije”. Dvesta napoleona (dukata) koje su dobili za ovu sliku, bilo je dovoljno da kupe plac na kom će izgraditi kuću na uglu Kapetan Mišine i Jovanove ulice, gde su kasnije premestili slikarsku školu. Iako je pretrpela veliku štetu tokom bombardovanja u Prvom svetskom ratu, ova kuća postoji i danas. Mada njen prvobitni izgled nije sačuvan, kao svedočanstvo nekadašnjeg izgleda postoji jedna razglednica Gece Kona. Beta je vrlo rado učestvovala u radovima na njihovoj kući, mešala malter a kada je malterisanje bilo završeno, uhvatila se četkice i oslikala fasadu, pa su njihovu kuću zvali „kuća sa plavim perunikama”.

246 februar

U Beogradu koji se sve više razvija (Steva Todorović već je imao prvu umet -

ničku školu, osnovao je sa Kornelijem

Stankovićem prvo pevačko društvo, zatim prvi sportski centar, odnosno Srpsko društvo za gimnastiku i borenje, prvi gradonačelnik uvodi ulično svetlo, tramvajski saobraćaj, a grad dobija svetkovine nalik onim u Zapadnoj Evropi, poput balova), Rista

i Beta u svojoj školi

uvode jednu novinu

koja će se ispostaviti ključnom za razvoj

moderne umetnosti, začetu u Francu-

skoj, a to je izlazak

iz ateljea, odnosno

ono što ćemo nazvati slikarstvom plenerizma. Ovaj pravac je

poput nekakvog „mosta” od tradicije

bazirane na renesansnom slikarstvu, odnosno na estetičkim uzorima iz stare Grčke ka impresionizmu i kasnijim umetničkim slobodama. Supružnici

uvode predmet Slikanje napolju, ohrabrujući na taj način mlade umetnike

da „gledaju svojim očima”, odnosno da pronalaze autentičan likovni izraz, bez podražavanja ili slikanja po strogo akademskim pravilima i principima tog doba. Naime, u optici krajem 19. veka dolazi do jednog otkrića koje prihvataju i slikari u svom izrazu primetivši da ako sitne poteze različitih boja dobro postave na platnu, kada se gledalac odmakne, površinu ispunjenu senkama može videti kao površinu dominantno jedne boje. U dvorištu i na terasi njihove kuće (koju je Beta ovekovečila na svojoj slici „Na mojoj terasi” gde vidimo njenu ljubav prema beogradskim rekama), oni daju slobodan prostor polaznicima svoje likovne škole da slikaju onako kako vide, ne samo prema naučenoj tehnici već i radoznalošću i otvorenim srcem. Pored slikanja napolju, Beta i Rista uvode još jednu značajnu novinu, Žensko odeljenje.

247

Naime, u srpskoj sredini tog doba ženama uglavnom nije bilo omogućeno da upisuju umetničke škole, naročito jer su predavači bili muškarci. Žensko odeljenje vodila je Beta, a muško Rista, a kasnije i Marko Murat i Đorđe Jovanović.

Beta Vukanović bila je pionirka u mnogim disciplinama, pa tako u karikaturi. Pre nje, malo se zna o Borivoju Radenkoviću koji je crtao karikature i stvarao u duhu intimizma. Međutim, Beta je prvi umetnički karikaturista. Do tada, karikatura je uglavnom bila reklama rađena u svrhu nečega što bi bio današnji „plakat” ili oglas u novinama. Njene karikature prikazuju širok dijapazon likova sa različitim zanimljivim karakteristikama; uglavnom specifičnostima lica određenog lika i kreću se između blage ironije i neskrivenog, sarkastičnog smeha. Radila je i karikaturu situacije, beležeći interesantna čaršijska dešavanja. Likovi pojedinih umetnika (poput Đorđa Krstića, Branislava Nušića i drugih) nesumnjivo su obojeni simpa-

tijom i nastojanjem da njihove slabosti budu u skali humanih kategorija, odnosno prikazane na jedan suptilan, posve simpatičan način. S druge strane, sarkazam i britak likovni jezik sačuvani su za ličnosti koje oličavaju poklonike vlasti i bogatstva, za političare, ministre, generale, dvorske dame... Ipak, nikada nije prelazila granicu u meri da zbog svog rada na polju karikature postane omražena.

Bila je podjednako dobra u svim tehnikama: pastelu, akvarelu, ulju na platnu, grafici. Bila je jedan od pionira grafike u Srbiji, a kada je odlučila da se više ne bavi ovom tehnikom, svoj grafički komplet poklonila je Ljubi Ivanoviću, jednom od prvih umetnika koji je negovao grafiku u većoj meri. Kolika je bila njena privrženost i ljubav prema Srbiji, ali i Balkanu, pokazuju brojna putovanja koja je ovekovečila na svojim umetničkim delima; tako vidimo Maglič, Ibarsku klisuru, ljude iz Prizrena, Albanije, Makedonije...

248 februar

Poput slike „Letnji dan” iz 1919. na kojoj je prikazan jedan običan sunčan dan u kom dve prijateljice vode razgovor, tako sve njene slike predstavljaju scene iz svakodnevnog života, sa puno topline i nežne, suptilne idealizacije, ali uvek bez gorčine, čak i onda kada prikazuje teške živote. Cveće koje možemo videti na njenim slikama je cveće iz njene i Ristine bašte.

Tokom Drugog svetskog rata, dok je Beograd bio pod okupacijom, Nemci su joj nudili privilegije u pogledu snab-

devanja, što je Beta kategorično odbila uz obrazloženje da je ona Srpkinja i da će živeti onako kako žive njene komšije, Srbi.

Ono što je bilo karakteristično za njenu slikarsku školu jeste to da je svojim učenicama davala veliku slobodu, mogle su da dolaze i odlaze kada žele, a jedino što nije bilo dozvoljeno jeste da ne rade apsolutno ništa.

Pored brojnih uloga koje je imala, Beta se tokom ratova prijavljuje da bude do-

brovoljna bolničarka, a znanje nemačkog jezika umnogome joj je pomoglo u tome. Njen suprug, Rista Vukanović, umire od tifusa u 45-toj godini, a ona, nakon primirja, prodaje njihovu porušenu kuću.

reklu, a Srpkinja po životu i radu” i da je „ona tada dala najbolje otadžbini svoga supruga koja je postala i njena”.

Do kraja života radila je kao nastavnica slikanja. Živela je 100 godina i postoje brojne anegdote koje govore o tome da su je do poslednjeg dana viđali kako slika na Kolarcu ili u Studentskom parku. Govoreći o njenom radu za vreme Balkanskih i Prvog svetskog rata, o pomaganju ranjenicima i obolelim od tifusa, slikar Božidar Kovačević, povodom jedne njene retrospektivne izložbe, kaže da je ona „Nemica po po-

250 februar
251

Književnost

Piše: Ljiljana Kostić @liliana_k_story

Danas kada su nam mnoge informacije dostupne na klik, nikad nije bilo lakše da se edukujemo i saznamo nešto novo o ljudima i kulturama koje se razlikuju od naše. Ovo je posebno značajno onima koji žive u sredinama u kojima ne postoji mogućnost da se susretnu sa pojedincima koji su potekli iz drugačijeg kulturnog ili religijskog okvira ali i ljudima koji možda nisu u situaciji da putuju. Čak i jedan Jutjub video snimak, Instagram profil posvećen putovanjima ili dokumentarac na televiziji mogu nas naučiti mnogo toga o zemljama, ljudima i običajima o kojim ništa ne znamo. Iako jako volim da putujem, čitam istorijske i putopisne knjige i gledam reportaže iz različitih zemalja i dokumentarce, oduvek mi je čitanje romana o osobi koja je

na neki način drugačija od mene i ima potpuno različito iskustvo na ovoj našoj planeti, najlepši i najefektivniji put da se potpuno izgubim u novoj kulturi i da se povežem sa ljudima. Na jedan način se doživljava vest koju čujemo na televiziji ili internetu, a na potpuno drugi priča devojčice iz Avganistana koja je dok je rasla imala emocije i razmišljanja kao ja a doživela je neke stvari koje ja ne mogu ni da zamislim.

Ovom prilikom zato izdvajam pet meni omiljenih knjiga koje će vas na suptilan način povezati sa ljudima koji žive negde daleko, u drugačijim uslovima, sa drugačijim uverenjima, koji se možda mole drugom Bogu, ali proživljavaju ista osećanja kao i mi.

253

Adiči je meni najdraža moderna spisateljica. Rođena i odrasla u Nigeriji, fakultet i doktorske studije završila je u Sjedinjenim državama. Njeni romani višestruko su nagrađivani od strane prestižnih Univerziteta poput Harvarda i Prinstona kao i nagradom PEN (Američkog udruženja pisaca). Iako sam imala priliku da živim u Nigeriji i lično iskusila kulturu i običaje, Adiči podiže mogućnost upoznavanja njene kulture na viši nivo. Ne samo da je njen stil pisanja vanserijski, ona kroz svoje priče iznosi i istorijske detalje o kolonizaciji i drugim nepravdama sa kojim se Nigerijci suočavaju i danas a koje im „Zapad” nanosi. Njeni likovi su raznoliki kao i ova država - od neobrazovanog seoskog momčića do intelektualnog krema Nigerije, ali svi oni su jednako realni, posebni i ranjivi.

Knjiga Pola žutog sunca će vas odvesti na emotivni rolerkoster i na kraju vam smrskati srce na hiljadu komadića. Njena priča će vam pokazati kako su uticaj i posledice rata isti na sve ljude, koja god da je boja njihove kože i odakle

god dolazili. Osim pomenutog književnog dela, Amerikana je drugi roman koji svesrdno preporučujem, a koji prati priču Nigerijke koja se seli u Ameriku. Pored navedenih, tu je i roman Ljubičasti hibiskus koji precizno opisuje stare nigerijske običaje i religije, i razdor koji je prinudno pokatoličavanje napravilo u porodicama.

254 februar

Nije potrebno da pravim previše uvoda za Elif Šafak, koja je dobro poznata ljubiteljima kvalitetnih pisane reči širom sveta. Poreklom iz Turske, Elif Šafak je većinu života provela u Engleskoj. Iako su njeni romani popularni i mogu slobodno reći da nećete pogrešiti koji god da izaberete da čitate, Istanbulsko kopile je definitivno moj najdraži.

Istanbul, u ovom romanu, nije samo mesto radnje on je takoreći jedan od glavnih likova. Nije jednostavno opisati na koji način je Šafak oživela ovaj grad i kako uspeva da čitaoca uvuče da celim bićem se oseti kao da je tamo i da zavoli – to je nešto što ćete čitajući je sami osetiti. Osim ovog, pomenuti roman ima mnogo drugih kvaliteta. Kompleksna, teška priča sa još kompleksnijim likovima isprepletana je turskim tradi-

cijama i običajima koji žive i dan danas u njihovom društvu. Osim što je višestruko nagrađena za ovaj roman, Šafak je i tužena od strane svoje dr-

žave za blaćenje Turskog imena i navodne istorijske laži.

255

Toni Morison je prva žena crne rase u istoriji koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Svi njeni romani prate priče Afroamerikanaca i njihovih života nakon prekida ropstva za vreme Džim Krou zakona.

Njene priče pokazuju svu brutalnost koju su crnci trpeli u Americi i koju mnogi i danas trpe, a Morison se ne ustručava da opiše i najstrašnije detalje, zbog čega su njeni romani najčešće i zabranjivani u Americi. Ali njeni romani su vredni. Ne samo da govore istinu, već nas i približavaju tim ljudima koji su vekovima tretirani gore nego životinje.

Roman Najplavlje oko prati priču devojčice koja vodi preteške bitke i ne samo da se suočava sa siromaštvom, porodičnim problemima, vršnjačkim nasiljem, rasnom diskriminacijom već i sa nametnutim standardima lepote koji joj sugerišu da kad bi imala plave oči, bila bi lepa i svi bi bili bolji prema njoj. Nešto o čemu svako od nas treba da razmisliti.

Haled Hoseini je širom sveta postao poznat po svom romanu Lovac na zmajeve za koji je pokupio i dobre i loše kritike. Ovaj roman je adaptiran u film po istom imenu, 2008. godine.

Hoseini se smatra kontraverznim piscem jer već decenijama piše protiv Talibanskog režima, ali i zato što ne cenzuriše svoje priče, nego živo opisuje teror koji su ljudi ove zemlje preživeli.

Hiljadu čudesnih sunaca je priča o dve žene koje su živele u vreme kada je Kabul cvetao, a one imale slobodu, podrazumevana ljudska prava, priliku za obrazovanje i normalne živote, a zatim i tragedije koje snalaze i jednu i drugu kada Talibani preuzimaju vlast i oduzimaju sva prava ženama. Ova knjiga se čita u jednom dahu, i neophodno je imati paket maramica uz sebe, ako ne i celu rolnu toalet papira.

256 februar

Autobiografija poznatog mladog komičara koja na zabavan način otkriva odrastanje za vreme aparthejda u Južnoj Africi. Trevor Noa je dete majke crnkinje i belog oca Švajcarca, rođen u vreme kada su veze između ljudi bele i crne rase bile zločin (za koji su bili kažnjavani, naravno, samo crnci). Praviti decu mešane rase nije bilo dozvoljeno. Trevor Noa u ovom romanu otkriva kako su ga godinama sakrivali kod bake jer bi ga država uzela, razdvojila od porodice i dodelila strancima koji su imali sličnu boju kože, priča nam o neverovatnim detaljima iz njegove kulture, o borbi i snazi žena koje su ga odgojile, ali i njegovom traženju identiteta kada mu se činilo da nigde ne pripada, baš zbog svoje boje kože.

257

Umetnost

Intervju:

Vladislava Milovanović

@in_love_with_artandfashion

Fotografije:

Marko Živković, Goran Zlatković

Objavama na Instagramu, kao i tekstovima na svom sajtu, Nevena Kuveljić

nastoji da svoju ljubav i interesovanje za umetnosti prenese na svoje pratioce verujući da su upravo kultura i umetnost te koje čuvaju naš duh i neguju naše međusobne različitosti čineći nas boljim ljudima. Iako je „samo“ ljubitelj umetnosti, svakom novom objavom, bilo da je reč o poseti galeriji ili muzeju u nekom gradiću u našoj zemlji, Nevena nam pokazuje da su za razumevanje umetnosti neophodne prvenstveno radoznalost i otvoren um, i da umetnost može i mora da bude svima dostupna. Sa Nevenom sam razgovarala o značaju nacionalnog kulturnog nasleđa, umetnosti za naš lični i duhovni razvoj, načinima na koje nam umetnost može sasvim promeniti perspektivu, njenoj mogućnosti da nas istovremeno nadahne i oplemeni, ali i isprovocira i navede da postavljamo pitanja.

Kako si odlučila da putem svog Instagram naloga i sajta sa ljudima deliš priče o kulturnom nasleđu, muzejima, galerijama i umetnicima?

Pre svega samoj mi je falio takav sadržaj, a htela sam i da ljudima poka -

žem da umetnost nije dosadna, daleka ili samo za odabrane, već da može biti vrlo uzbudljiva i da pripada svima onima koji osećaju potrebu za umetnošću, bez obzira na znanje o njoj. Neko delo može da vas nadahne, oplemeni, pruži šansu da zavirite u nečiji svet koji vam svakodnevno nije dostupan, ali i uznemiri, isprovocira, postavi neprijatno pitanje ili jednostavno natera da iz muzeja pobegnete glavom bez obzira.

To može biti svojevrsna igra sa samim sobom, ali i podsticaj za unutrašnji rast.

259

Da li se sećaš trenutka kada je tebe zainteresovala umetnost i kada si poželela da više istražuješ na tu temu?

Bilo je to kada sam postala apsolventkinja na Fakultetu političkih nauka, broj obaveza se smanjio, naišao je neki miran period i iz mene je isplivala ta potreba za mirom, smislom i duhovnošću. Potpuno spontano sam krenula u galerije i muzeje, ne znajući skoro ništa o našim umetnicima, kao ni o umetnosti. Znanje nam pomaže da umetnost bolje razumemo, ali mislim da nije presudno, da je mnogo važnije ono što je ostalo u nama nakon posmatranja nekog dela. Sećam se, jedna od prvih

izložbi koje sam posetila, bila je izložba Ljube Popovića u Galeriji RTS-a. U tim ranim dvadesetim htela sam sve sada i odmah, a nakon posmatranja njegovih slika i promišljanja o njima, podsetila sam se kako nam za sve velike i vredne stvari treba strpljenja i unutrašnje dubine i snage. Znanje svakako steknete što ste više u kontaktu sa umetnošću.

Svojim objavama uspevaš da zainteresuješ ljude da se bliže upoznaju sa delima naših značajnih slikara, ali i da posete neke muzeje i galerije za koje možda nisu ni znali ili su verovali da je potrebno izdvojiti mnogo više novca. Koliko je izazovno pisati o umetnosti na način da bude razumljiva i zanimljiva svima i zbog čega je važno da umetnost bude svima dostupna?

Iako sadržaj na Instagramu deluje kao igra i zabava, nekada uložim i po nekoliko sati ili dana da istražim, snimim i izmontiram jedan video od 60 ili manje sekundi. Izazov je prilagoditi se kratkoj formi društvenih mreža, biti zanimljiv, ali ne i banalan, istovremeno biti konzistentan i pružati kvalitetan sadržaj. Međutim, zaista volim ovo što radim i koliko energije ulažem, istovremeno neku novu dobijem. Verujem da nas kultura i umetnost čine boljim ljudima. Doprinose našem unutrašnjem rastu, ali i smiraju. Čim smo dobro sa sobom, bićemo dobri i prema drugima. To znači da ćemo imati i plemenitije društvo.

Zato je važno da ona bude dostupna mnogima, pre svega ljudima u manjim mestima, kao i osobama sa nekim oblikom invaliditeta.

260 februar

Mnogi od nas nemaju razvijenu svest o svom kulturnom nasleđu, o zaostav-

štini koja čini veliki deo nacionalnog identiteta. Pitanje je pretpostavljam široko, ali od čega bi u tom slučaju trebalo da krenemo na putu otkrivanja nacionalnog kulturnog blaga?

Ja bih krenula od onoga što mi je trenutno dostupno, npr. od mesta gde

živim. Iako nam se čini da sve znamo, verujem da postoji mnogo toga još da se otkrije. Zatim od neke knjige koja će nam dati širu sliku, i podstaći da dalje istražujemo kroz filmove, romane ili emisije. Ako je pitanje konkretno od kojih tema krenuti, ja bih uvek od naših srednjovekovnih manastira, Studenice, Sopoćana, Mileševe… Mislim da su oni esencija duboke duhovnosti i nesalomivog duha našeg naroda.

Neretko pišeš i o knjigama koje su ti privukle pažnju. Šta trenutno čitaš i

šta je ono što bi preporučila svima koji bi želeli da „odškrinu” vrata sveta umetnosti?

Čitam, odnosno vraćam se knjizi Kulturna istorija Srba od Jovana Deretića, mislim da je dobra polazna osnova za upoznavanje sa sopstvenom kulturom i sticanja šire slike, uz pomoć koje kasnije možemo dalje sami da istražujemo. Takođe, knjige o životu umetnika

261

su dobar način da se zbližimo sa umetnošću, npr. Dnevnik Fride Kalo ili Žudnja za životom koja se bavi likom i delom Van Goga… Ukoliko ste laik, ali želite da steknete osnovu, dovoljno je krenuti i od udžbenika za Likovnu kulturu za srednje škole ili od dokumentaraca i emisija na Jutjubu. Važno je crpeti znanja iz pouzdanih izvora, te je na primer Jutjub kanal Kulturno-umetničkog programa RTS-a odličan izvor informacija.

Šta je najinspirativnije što si doživela zahvaljujući radu na svom profilu?

Ljudi koji su počeli da me prate zbog mog sadržaja, a koji su takođe ljubitelji

umetnosti. Svaki njihov komentar produbi i obogati diskusiju, da drugačiju perspektivu, pruži novu informaciju ili jednostavno da do znanja da niste usamljeni u svojim osećanjima i doživljajima umetnosti.

Postoji li neki umetnik/umetnica čiji je životni i stvaralački put na tebe ostavio poseban utisak i sa čijim radom bi volela da se šira javnost bolje upozna?

nošću, posvećenošću i kosmopolitskim duhom. Ona je patnju i svoja unutraš-

nja stanja slikala na jedan prefinjen i uzvišen način. Za njene slike ćete reći

Slikarka Milena Pavlović Barili me inspiriše svojim talentom, radom, original-

da su „lepe”, ali tek kada zagrebete ispod njih shvatićete koliko se melanholije, bola, patnje za roditeljskim domom, patnje zbog loših uslova života i bolesti koja ju je pratila, krije iza njih…

Jak utisak na mene je ostavila i priča o jednom paru cipela koji je razmenjivala

sa svojom majkom dok je studirala na Likovnoj akademiji u Minhenu. To mi govori o njenoj potpunoj posvećenosti i predanosti umetnosti. Milena je bila

262 februar

autentična, i iako su mnogi pokušavali da definišu njen stil, ona nije pripadala nijednom pravcu, bila je potpuno svoja.

razmislim, pa i da ih promenim. Zatim, posle posmatranja fresaka u Sopoća-

nima, osetite neki mir, postanete strpljiviji, um i duša vam se pročiste, bolje vidite suštinu, ono što je važno i zaista

duhovno lepo. Kada je reč o boljem upoznavanju sveta u kom živim, npr. na Oktobarskom salonu videla sam seriju

fotografija koje prate proces promene transrodnih osoba. Na taj način uspela sam da više saznam i bolje razumem te ličnosti. A to sigurno ne bih imala priliku u svakodnevnom životu ili bar slobodu da sa njima o tome razgovaram. Takođe, izložba o sezonskim radnicima Sabine Damiani u Galeriji REMONT mi je osvetlila živote tih ljudi i podstakla da ih posmatram iz jedne plemenitije perspektive. Rekla sam vam da nas umetnost čini boljim ljudima!

U kojoj meri ti je otkrivanje umetnosti pomoglo u upoznavanju sebe i razumevanju sveta u kom živimo?

Ja zaista kroz umetnost istražujem sebe i svet oko sebe. Iako mislim da sam vrlo

liberalna osoba, tek kada sam došla u susret sa savremenom umetnošću

osvestila sam pojedine svoje konzervativne stavove. Neka dela ili instalacije su me podstakla da o tim stavovima

Na koji način vidiš položaj radnica u kulturi, ali i žena koje se bave umetnošću kod nas, koji su to najveći izazovi sa kojima se suočavaju?

Mislim da status kulture u našoj zemlji nije na zavidnom nivou, te samim tim ni radnika i radnica u kulturi. Zato ih treba posebno ceniti, jer su to ljudi koje pokreće entuzijazam i vera u to koliko

263

je zapravo kultura važna za jedno društvo. Što se tiče umetnica, o tome mogu da govorim samo sa aspekta posetioca izložbi. Rekla bih da ima izložbi umetnica i o umetnicama, ali nedostaju njihove velike izložbe. Izložbe o kojima će ceo grad pričati, o kojima će se pisati. Poslednja takva bila je izložba Marine Abramović 2019. godine.

Na društvenim mrežama sve je više ljudi koji se bave temama značajnim za društvo. Šta je ono što je tebi važno da bi zapratila neki profil i na kojim profilima i sama pronalaziš inspiraciju ili saznaješ nove stvari?

Važne su mi vrednosti koje taj profil promoviše. Volim ljude koji su otvoreni, spremni da istražuju sebe i neke

nove životne perspektive, koji vole prirodu. Takav sadržaj pronalazim na profilu Dijane Kocić, takođe profil Brainz televizije koja se bavi mladim, genijalnim ljudima, u njima uvek nađem novu dozu motivacije i inspiracije. Volim i Instagram stranice stranih muzeja koje prenose tu muzejsku atmosferu, kao što su Rijsk u Amsterdamu, Louvre u Parizu… I Instagram je svojevrsna „galerija” te se trudim da i tu pratim sadržaj koji će da me oplemeniti.

Koje aktuelne kulturne događaje bi čitaocima Plezira preporučila da posete?

Izložbu Gračanica: sjaj umetnosti u doba kralja Milutina u Galeriji SANU.

264 februar
265
Piše: Sara Savčić @sara_savcic
Hrana

Krajem prošle godine pohađala sam kurs kuvanja italijanske hrane jedne večeri je kuvar koji nas je podučavao podelio sa nama jednu zanimljivu priču. Ispričao nam je kako se jednom prilikom dogovorio sa prijateljem da idu zajedno na pijacu i da kasnije naprave ručak za svoje porodice. Tokom nabavke naišli su na nešto nesvakidašnje što nisu propustili da pazare - toskanski kelj.

Ni jedan ni drugi nisu imali priliku da koriste ovo povrće u kujni, ali naš predavač nije bio kukavica da proba. Objasnio nam je kako je osmislio pastu gde je na malo putera propržio toskanski kelj sa malo belog luka i ne znam čime još i to veče pobrao pohvale za svoju kulinarsku inovaciju. Nakon izvesnog

vremena ga je prijatelj pozvao i rekao kako je i dalje pod utiskom paste sa toskanskim keljom, da je išao da ga potraži ponovo na pijaci, ali da ga nije na-

šao i u blagom očaju govorio, kako sad, eto, ne zna šta da rade, jer toskanskog kelja nema. Međutim naš predavač mu je na to odgovorio vrlo samouvereno: Druže, kakav bre toskanski kelj… Ja sam toskanski kelj! U slobodnom prevodu, on je tajni sastojak jela koje je bilo glavna zvezda tog dana. Mislim da je to stav koji mnogima u životu nedostaje, bez obzira na činjenicu što im znanje i ve-

štine ne nedostaju, šta god radili i čime god se bavili. Zbog toga mi nekad bude žao. A bude mi žao i zbog toga što su svakodnevne stvari mnogima prestale da budu zabavne i neretko se dogodi da postanu čak i veliko opterećenje. Poput kuvanja.

Po mom mišljenju, ne postoji mnogo stvari koje su u životu neophodne, a među one koje jesu, svakako ubrajam hranu.

267

Mnogi razmišljaju o njoj sa nervozom, iz različitih razloga. Nedostatka vremena za planiranje i pripremu, nedostatka novca, razmišljanja o kalorijama i u svemu tome zanemaruju sve one lepe stvari koje ona podrazumeva.

Hrana je ljubav, davanje, deljenje, uživanje, uteha, zdravlje, energija, druženje sa bliskim ljudima. Ona je kreativna i govori o različitim podnebljima, narodima, kulturama i istoriji.

Nedavno sam u jednoj knjizi pročitala nešto veoma moćno i suštinsko, po mom mišljenju. U Indiji neveste u svoj novi dom odnose kašiku jogurta od svoje majke kako bi i u novom domu nastavile dalje da ga prave. Ta tradicija mi se učinila toliko jednostavnom, a dragocenom, jer se na taj način hrana te kuće prenosi iz generacije u generaciju i može potrajati decenijama, pa i vekovima. Takođe, mislim da ne postoji ništa lepše od toga kad se kućom širi miris hrane koja se lagano priprema i krčka, posebno vikendima kada se porodice i prijatelji trude da budu na okupu. Razumem da je vreme u kojem živimo vrlo dinamično, da podrazumeva žrtvovanje dosta toga, pa i slobodnog vremena koje provodimo sa bliskim i dragim ljudima, ali mislim da je važno da se barem jednom nedeljno okupimo i uz hranu podelimo radosti, planove, brige, sumnje i različite utiske koje smo sakupili tokom prethodnih dana.

Baš zato, nedavno sam kod sebe okupila prijatelje i zajedno smo uživali u hrani koju sam brižljivo i lagano prethodno pripremila. U nastavku sa vama delim recepte u kojima smo tog dana uživali, u nadi da ćete uskoro, iznova aktivirati svoju kuhinju koja je srce svakog doma.

268 februar

S poro pečeni juneći biftek

Biftek je prvo potrebno dobro premazati solju i uljem i ostaviti barem sat vremena da stoji u frižideru pre pečenja. Ukoliko se setite, preporuka je da ovaj postupak odradite i veče ranije. Kada dođe vreme za pečenje, prebacite meso u malo dublji pleh i prelijte sa 2dl vode ili još bolje, junećim bujonom ukoliko ste pravili supu. Prekrijte pleh folijom i pecite prvih pola sata na najjačoj temperaturi, a potom smanjite na 130-140°C i pecite još 2 sata. Otprilike 15 minuta pred kraj skinite foliju kako bi se formirala hrskava korica.

269

p a S ta S a S ušenim paradajzom i bebi S panaćem

Pastu skuvajte prema uputstvima sa pakovanja. Za to vreme, na malo ulja propržite crni i beli luk, dodajte sušeni paradajz, zatim sipajte pavlaku za kuvanje. Smanjite temperaturu i ostavite nekoliko minuta da se krčka uz povremeno mešanje. Dodajte so, biber i spanać i tako kuvajte uz povremeno mešanje još neki minut. Na kraju dodajte proceđenu pastu, promešajte i servirajte dok je toplo. Parmezanom, naravno, posuti po želji.

270 februar

d ezert od crne čokolade i kafe

Za pripremu 6 porcija je potrebno: 6 žumanaca, 30ml crne kafe, 300g čokolade za kuvanje, 300ml slatke pavlake, 30ml meda.

Najpre je potrebno da otopite crnu čokoladu na pari i ostavite je sa strane, a onda umutite dobro slatku pavlaku mikserom. Zatim dobro umutite žumanca, med i kafu, pa onda na pari neprestano mutite smesu dok se ne dobije kremasta tekstura. Dakle, nije dovoljno mešanje, mora da se muti malom ručnom mutilicom. U krem pažljivo dodajte čokoladu, pa umućenu pavlaku i sve lepo sjedinite. Sipajte u posudice i odložite u frižider na barem sat vremena pre služenja. Za potpun ugođaj pospite prženom kafom u zrnu.

271
Piše: Ljiljana Kostić @liliana_k_story Kolumna

U rečnicima se bluz najčešće opisuje kao melanholična, oštra i spora vrsta muzike. Kad čujemo tu definiciju, kristalno je jasno kako je nastao termin januarski bluz. Svi smo ga iskusili barem jednom, ako ne i svake godine. Šalimo se na račun januara. Šalimo se da je najduži mesec u godini, da donosi depru, da ima 42 dana…Ipak, januarski bluz nije šala.

Psihoterapeuti su definisali ovu pojavu kao pad raspoloženja, motivacije i optimizma koji se uglavnom događa nakon završetka prazničnih proslava, a nekad i u toku istih. On ne spada pod sezonske

afektivne poremećaje ali je jasno da je ovaj sindrom stvaran, ozbiljan i čest.

Prema statistici Svetske zdravstvene

organizacije, preko 12 miliona ljudi u severnoj Evropi pati od ovog sindroma svake godine. U Velikoj Britaniji taj broj dostiže 2 miliona, a u Americi čak 10 miliona. Prvi januar je dan kada se događa najviše suicida ili pokušaja istog, a januar je mesec u kome se događa i najveći broj razvoda i raskida veza. Treći ponedeljak u januaru, dobio je titulu najtužnijeg dana u godini, a ove godine je 16. januar bio taj blue monday – tužni ponedeljak.

273

Nakon nedelja slava, proslava i euforije koju donosi period od sredine decembra do početka januara, svi smo u zanosu koji tih par nedelja naprave. Jedemo lepo, pijemo često i bez izgovora, radimo manje a više vremena provodimo sa porodicom. Uz Novu godinu dolazi i obećanje novog početka, novih mogućnosti i optimizam da će stvari biti drugačije. Međutim već prvi dani ja-

nuara nam pokazuju da se dešava baš suprotno. Napolju je hladno, vraćamo se starim poslovima, ljudi prestaju da slave, a rodbina koja je tu za vreme praznika odlazi na različite strane sveta.

Kako dani prolaze, a vetar nam duva i kroz kapute i prazne džepove koji su bili najveće žrtve neumerenih prazničnih šopinga, što hrane što poklona, mi postajemo sve melanholičniji.

Istraživanja su pokazala da osim navedenih razloga, januarski bluz mogu da pro-

uzrokuju i loša ishrana i mnogo alkohola koje smo nedeljama konzumirali, kratki dani i manjak svetlosti, ali i nedostatak fizičke aktivnosti. Dolazi do pada energije, a manjak iste nas čini neraspoloženim i manje optimističnim. Još jedan bitan razlog januarskog nezadovoljstva je što mnogi ljudi ne uspevaju da ostanu dosledni svojim novogodišnjim odlukama, i odustanu već u prvoj nedelji januara, vraćajući se starim navikama i poslovima. Postaje nam jasno da ni ove godine ništa od velikih promena koje smo želeli da napravimo i da se život nastavlja po starom, samo mi imamo manje energije i manje samopouzdanja. A proleće i lepi dani su još uvek jako daleko, pa možemo upasti u zamku razmišljanja da nemamo čemu da se radujemo. Svakako smo primorani da usporimo i često prikovani za kuću, sa ograničenim mogućnostima da planiramo aktivnosti, što zbog hladnog vremena, što zbog finansija.

274 februar
275

Džez muzika je u poređenju sa bluzom, življa, veselija i povezana sa veselim, pomalo apstraktnim pokretima. Pomenuto usporavanje uopšte ne mora da bude loše. Nemogućnost da izlazimo i planiramo aktivnosti van doma možemo da vidimo i kao priliku da budemo sa sobom i posvetimo sebi vreme.

Prvi januar je samo dan, a svaki novi dan nam donosi priliku da promenimo život i navike. Još bitnije od svega, brz način života koji nam diktira kapitalizam i na koji smo naviknuti, nije jedini model. Ne moramo svaki dan negde da idemo, nešto da radimo, niti da pravimo velike promene. Osećaj da dani prolaze sporo i da se ništa ne dešava ne mora da bude negativan, ako ga mi ne posmatramo na taj način.

Ja recimo volim da romantizujem januar. Već par godina se trudim da promenim pogled na ovaj mesec i na taj način na njegov bluz, ja raspalim džez.

Nakon nedelja u kojima sam okružena ljudima, volim da sedim sa sobom i dajem sebi pažnju.

Jedna od stvari koju volim da uradim svake godine je čišćenje. Pootvaram sve ormare i fioke, izvadim sve što nisam dugo nosila i koristila i upitam sebe: „Da li mi ovo zaista treba?” Uglavnom je odgovor ne, pa sve složim u tri grupe: za doniranje, za reciklažu i za smeće. I otpustim. Nema lepšeg osećaja nego otarasiti se starog i napraviti energetski prostor za novo. A usput uradim nešto korisno za druge i za planetu.

Zatim sednem i u svesku zapišem kako bih volela da se osećam u ovoj godini, šta želim da postignem, šta bi trebalo da uradim da to uspe i šta moram da promenim. Ne dajem sebi striktne datume niti pritiskam sebe da to moraju biti veliki ciljevi, ali često kada zapišem nešto što želim ili o čemu mislim, dobijem nove uvide.

276 februar
277

Svako jutro, odvojim sat vremena za sebe. Pustim glasno veselu muziku, pa igram slobodno bez definisanih pokreta ili koreografije u svojoj dnevnoj sobi. Naučnici su dokazali da ovakva vrsta plesa i pokreta pomaže ćelijama da se oslobode zapamćenih trauma. Trudim se i da prošetam svakog dana bar pola sata, ma koliko loše vreme bilo, da bih u organizam unela dovoljno kiseonika i vitamina D.

Vikendom i uveče, umesto odlaska u restorane, biram da kuvam sebi zdrave obroke, pa zatim odvojim vreme da čitam sve one knjige koje već mesecima planiram, a nemam vremena, ili bindžujem serije ušuškana u neku lepu pidžamu, sa šoljom čaja i upaljenim svećama, uz Sinatru ili Elvisa.

Bitno je da povremeno podsetimo sebe da ne moramo stalno negde da žurimo, i da nam je pojam Nove godine kao simbola novog početka i jedinog momenta kada možemo da napravimo promene nametnut od društva i da je suštinski lažan.

Uglavnom januarski bluz ode kako je i došao, bez najave i pozdrava sa dolaskom lepšeg vremena. Ukoliko se stanje tuge i beznađa ipak pogorša, bilo bi dobro posavetovati se sa stručnim licem. Usporavanje ne mora da bude depresivno, ako promenimo naš stav o njemu. Januar i februar nam mogu biti najlepši meseci u godini, ako vreme u kući posvetimo nečem lepom, našim hobijima, odmaranju, čitanju, umesto da žalimo i tugujemo verujući da nešto propuštamo... Ali i tugovati je ljudski, i sasvim je u redu dopustiti sebi da i ovo osećanje izađe napolje. Zapravo mnogo je zdravije pustiti tugu napolje nego je potiskivati i maskirati aktivnostima koje sebi izmišljamo. Treba i sebe ponekad da pustimo na miru bez distrakcija. Zato je bitno da osluškujemo sebe i svoje telo, da čujemo šta nam je potrebno u određenom trenutku. A nema bolje prilike da to učinimo, nego kad buka i muzika utihnu, a vreme uspori.

278 februar
279
Tekst: Merima Aranitović @soul.blooming Životni stil

Ovo je jedna od prvih lekcija koju sam naučila kad sam počela da čitam knjige u vezi sa zen filozofijom. Jednostavno zvuči, ali često je teško ostvarivo. Kada ste poslednji put radili samo jednu jedinu stvar, fokusirani samo na nju? Pranje sudova bez razmišljanja šta ćemo nakon toga, šetanje parkom bez misli o sutrašnjem danu, čitanje knjige bez zvukova telefona, odlazak u krevet bez preispitivanja dana koji je za nama. Mogla bih da ređam još, ali razumeli smo se. Fokus nam je retko na trenutku u kom jesmo. Misli nam lutaju, mi nismo srećni jer ne možemo biti i rasute pažnje i u balansu. Zato ovog puta pričamo o fokusu i koncetraciji.

Umesto da mi budemo fokusirani, mi smo u stvari stalno u nečijem fokusu. Svaki naš korak, svaka naša misao, sve što u toku dana radimo nekako je povezano s digitalnim svetom. Budi fokusiran – a telefon nas stalno alarmira da imamo poruku, obaveštenje, reklamu.

Treba nam novac, moramo da pamtimo šifre, logujemo se na računar, opet nam traže razne lozinke. Svaki naš pokušaj da budemo koncentrisani brzo i lako se razbije. Ubeđuju nas da je to normalan život, nude nam razna pomoćna sredstva koja će nam pomoći da budemo srećni, da budemo koncentrisani. Nemogućnost da se fokusiramo na zadatak pred nama jeste postala bolest sadašnjice. No, neće nam mnogo pomoći šarene pilule, ako ne promenimo određene navike u svom svakodnevnom životu i ne naučimo da živimo zaista u skladu sa onim – jedan posao – jedna misao.

281

Mogli bismo reći da je to sposobnost da usmerimo pažnju prema svojoj volji, sposobnost da kontrolišemo pažnju. Koncentracija jeste sposobnost čoveka da svoj um fokusira na jednu stvar, misao ili predmet, a da istovremeno isključi sve druge misli, ideje, osećanja koji nisu povezani sa onim na šta se fokusiramo.

Umemo li to da uradimo? Umeli smo kad smo bili mali. Setite se deteta koje se tako zaigralo ili zagledalo u nešto da ne primećuje da prolazimo pored njega, da mu se obraćamo jer je svu svoju pažnju usmerilo na nešto što mu je u tom trenutku prioritet. Dete ne ometa ni mobilni, ni Viber, ni provera lajkova. Ono je jedno sa onim što radi.

No, vrlo brzo, mi kojima, budimo iskreni, deca ponekad takođe odvlače pažnju, svoju decu nesvesno, zarad svog mira, uvodimo u digitalnu distrakciju.

Dajemo detetu tablet ili telefon da bude mirno dok putujemo, dok sedimo u kafiću sa prijateljicom, dok spremamo po kući. I dete, koje je po prirodi radoznalo,

uranja u svet koji mu razvlači pažnju –malo uđe u mamin FB, malo igra igrice, malo gleda crtane filmove i korak po korak postaje „navučeno” na takav režim. Onaj lep, prirodan svet u kom je usmeravanje pažnje na jednu stvar u jednom trenutku normalan, detetu postaje dosadan. Na primeru dece, možemo da vidimo i sebe. Rasute pažnje i puni nezadovoljstva, umora, bez mogućnosti da duže vreme posvetimo bilo čemu. Pa onda često čujemo – ne mogu da čitam, ne gledam filmove. Pročitamo neku priču na društvenim mrežama, gledamo serije – jer sve to traje kratko, taman toliko da ne izgubimo pažnju.

Naša dekoncentracija može biti: kognitivna, psihološka, medicinska, socijalna, materijalno uslovljena. Nekada možemo i sami da razrešimo ovaj izazov, ali, ponekad je zaista potrebno da se obratimo profesionalcima – terapeutu, psihologu, lekaru, socijalnom radniku, lokalnoj zajednici. O tome ovaj put ne bih pisala, već bih sa vama podelila nekoliko ideja kako bismo mogli sami da poradimo na svom fokusu.

282 februar

Uklonite ometače. Isključite telefone, računare, televizore. Zamolite ukućane da vas ne ometaju određeno vreme.

Zamolite da supružnik brine o detetu sat-dva. Ako vam ni to ne pomaže – idite u čitaonicu, biblioteku i tamo uradite ono što ste namerili.

Zato, učimo da stalno budemo prisutni u trenutku. Traži malo više vežbe, ali je rezultat neprocenjiv.

Pravite kratke pauze. Pošto se skratilo vreme koje možemo da posvetimo jednoj aktivnosti, bolje je da pauzama predupredimo naš um da odluta.

Radite jednu po jednu stvar. Multitasking je precenjen. Možda vas zbog toga vole ljudi oko vas, ali sebi nanosite štetu. Uradite jedno, pa pređite na sledeću aktivnost i bićete jednako efikasni, ali i rasterećeni.

Meditirajte i vežbajte svesnost. Meditacija jača našu mentalnu spremnost i poboljšava naš fokus. Naš mozak postaje smireniji, a time i telo opuštenije.

Više sna utiče na bolju koncentraciju. Probajte da pre odlaska u krevet barem dva sata ne budete izloženi mobilnim uređajima i računarima.

Budite tu ovde i sad. Rasipanje pažnje na prošlost i budućnost pored dekoncentracije vodi nas i u anksioznost.

Provodite vreme u prirodi. Znamo koliko nam boravak na otvorenom, na svežem vazduhu može biti korisno, ali nekad nam može pomoći i da unesemo biljke u kancelariju ili radnu sobu, te da nam to zelenilo pomogne da barem imamo utisak da smo se odmakli od zatvorenog prostora.

Vežbajte mozak. Kao što vežbamo telo, tako treba da zaposlimo i mozak. U tome nam mogu pomoći određene kongitivne igre – šah, sudoku, slagalice ili sada veoma popularne kognitivne igre na računaru.

Pokrenite i telo. Ne moraju to da budu sati posvećeni vežbanju. Dovoljno je da pokrenemo telo i kratkim vežbama

283

ili istezanjem, jer se tokom vežbanja oslobađaju i dopamin i serotonin koji nam, između ostalog, pomažu da poboljšamo i našu pažnju.

Uživajte u muzici. Muzikoterapija, kao i neke druge terapije umetnošću pomažu nam da podignemo kvalitet našeg života. Možemo se konsultovati sa muzikoterapeutom, ali danas je i na Jutjubu dostupna muzika za bolju koncentraciju, za smirenje, za fokus. Obično su to zvuci iz prirode, zvuci vode, kiše, koji nas opuštaju i vraćaju u normalan ritam.

Napravite listu prioriteta. Najbolje je da dan ranije napišemo listu aktivnosti, prema prioritetima. Velike zadatke postavimo kao niz manjih, naučimo da razdvojimo bitno od manje bitnog. Prvo obavimo velike ili teže zadatke, a manje i lakše ostavimo za kasnije. Na taj način ćemo lakše utonuti u san, biti odmorni i moći da obavimo ono što smo planirali prateći svoju listu.

Sredite radni prostor. Ne mora to biti posebna soba. Možda je to jedan kutak u kući. Bitno je da ga održavamo urednim, da sve bude lepo organizovano i da oko nas bude što manje stvari koje će nam odvlačiti pažnju.

284 februar

Znam da primeniti sve ovo nije uvek lako. Nekada su uzroci naših nemira i nefokusiranosti toliko duboki da nam svi saveti ovog sveta ne mogu pomoći. Kao Bahov praktičar, preporučila bih vam Bahovu terapiju, kao jedan od načina da sebe dovedete u balans i budete prisutniji i opušteniji, a samim tim i u fokusu. Sportisti imaju trenere koji im pomažu da nauče da budu u formi i da daju svoj maksimum. Tako i praktičar, ili neki drugi terapeut ili psiholog mogu da vam pomognu da izađete iz toksične rutine i da postignete svoj trenutni maksimum.

Kada naučimo kako da se koncentri-

šemo na ono što radimo poboljšaćemo i kvalitet našeg života. Postići

ćemo više i biti zadovoljniji sobom. A kad to postignemo, više ćemo voleti sebe, bićemo srećniji a to i jeste

jedan od osnovnih uslova za jednostavan i kvalitetan život.

Životni
Piše: Vladislava Milovanović @in_love_with_artandfashion
stil

U svetu koji ne prestaje da govori, sve što nam je vrlo često neophodno jeste da slušamo i da neko (sa)sluša nas. Kako globalno sve više živimo u narcističkoj kulturi gde je važno sebe iznova prikazivati na najspektakularniji način, slušanje nije najpopularnija disciplina. Ali, ono je više nego neophodno za razumevanje sveta i aktuelnog trenutka u kom smo se našli. Osim što nas povezuje sa drugim ljudima i njihovim pričama, slušanje nas povezuje i sa sobom. Kada naučimo da osluškujemo sebe i počnemo da negujemo dobar odnos sa sobom, to je sjajna polazna tačka za aktivno slušanje koje je veština koju svako od nas, ukoliko to dovoljno želi, ima kapacitet da razvije. Ljudi nam neprestano sami govore o sebi samo ako umemo da slušamo. Naš unutrašnji glas nas neprestano usmerava, takođe, ako umemo da ga čujemo. Ukoliko se ne slušamo, nemoguća je interakcija, a najveća vrednost međuljudskih odnosa upravo je u deljenju iskustva.

287

Socijalna anksioznost

Osećaj neuklapanja u sredinu u kojoj sam se nalazila tokom osnovne, a delimično i srednje škole, pripisivala sam stidljivosti. Barem su mi odrasli govorili da se to tako definiše. Kasnije je stidljivost zamenjena terminom „introvertnost”, o čemu sam pročitala zaista bezbroj knjiga. Radom na sebi, koji je podrazumevao čitanje, putovanja, pozorišne predstave, pisanje poezije i psihoterapiju uspela sam da pronađem poneku definiciju za svoje stanje. Kad god bih u pretraživač ukucala socijalna anksioznost pronašla bih savete za prevazilaženje iste. Iako nisam ljubitelj instant rešenja, posegla bih za bilo čim samo kako mi još jedan izlazak u javni prostor, bilo da je reč o rođendanskoj žurci, prijemu ili nečemu što je zahtevalo javni nastup, ne bi ponovo „propao”.

Jedan od saveta doveo me upravo do spoznaje o tome koliko je važno slušati.

Naime, osobama koje se izjašnjavaju

kao socijalno anksiozne savetuje se da fokus sa sebe prebace na druge; da umesto besomučnog „prevrtanja” različitih scenarija u glavi, smišljanja šta

ćemo da odgovorimo sagovorniku na neko njegovo pitanje ili konstataciju, počnemo da posmatramo i pažljivo gledamo i slušamo sagovornika, nastojeći da i mi postavimo neko pitanje ili udelimo kompliment, naravno ukoliko to zaista mislimo. Ono za šta sam verovala da me sputava, odjednom je postalo moj alat za razumevanje sebe i sveta oko sebe. Postala sam pažljiviji slušalac, vremenom shvatajući da sam u tome sve bolja. Ali, ne samo da sam u tome sve bolja, već i da mi to može pomoći u ličnom, ali i profesionalnom razvoju.

Zašto (ne) slušamo?

Autorka popularnog bestselera „Tetovažer iz Aušvica”, Heder Moris, u svojoj knjizi „Priče o nadi”, o slušanju piše: „Mogu da obećam da će vas, ako to budete radili, priče koje čujete promeniti i promenićete se nabolje. Samo slušajući njihove priče možemo saosećati sa drugima, dati im glas, pružiti im nadu da je još nekome stalo. Njihovu hrabrost kad se otvore i pokažu ranjivost moramo dočekati sa saosećanjem, podstaći ih da to ponovo čine.”

288 februar

Iako je slušanje dragoceno za razvoj empatije, ali pre svega osnov zdrave međuljudske komunikacije, mi danas zapravo vrlo retko slušamo. Od buke u svojoj glavi, buke svuda oko nas, užurbanosti koju nam savremeni život neprestano nameće i neverovatno brzog protoka informacija koji je donelo digitalno doba, često nismo u stanju da čujemo i prepoznamo ni sopstvene misli. Skloni smo tome da čekamo da sagovornik iznese neki stav, samo kako bismo ga opovrgli ili kako bismo rekli da smo sasvim saglasni sa njim, ali da smo mi imali „još veći problem”.

Bila sam od onih koji se, uprkos tome što sam savladala aktivno slušanje, ne usuđuju da postavljaju pitanja verujući da tako izgledam neukusno radoznalo.

To je lekcija koju savladavam i danas.

Ljudi zaista vole kada smo zainteresovani za njihove priče, a iz tih priča, čak i kada nam deluju suviše banalno ili kao da nas se ne tiču, uglavnom možemo dobiti dosta korisnog za sebe u svrhu toga da razumemo bolje i sebe, a ne samo sagovornika. Čovek se upoznaje zahvaljujući interakcijama sa drugim ljudima. Aktivno slušanje je značajan deo tih interakcija.

289

Putevi kojima nas

vodi radoznalost

Osobinu koja karakteriše decu, trebalo bi da sačuvamo tokom čitavog života. Radoznalost je ta koja nas vodi na različita mesta i upoznaje sa različitim ljudima. Zdrava radoznalost nas vodi putem razumevanja, a ne osuđivanja, budući da ona jednako preispituje uzroke i posledice. Zauzimati bilo kakav stav ume da bude pogrešno; nekada, kao i nama samima, drugoj osobi neophodno je samo da je neko sasluša. Kao mlađa, razmišljala sam da sagovorniku, naročito ukoliko je reč o nama do tada sasvim nepoznatoj osobi, ne bi trebalo postavljati previše pitanja kako se ne bi osećao posramljeno. To je bilo zbog toga što sam se sama osećala tako kada bi me u nekom većem društvu bilo ko nešto više „ispitivao”. Međutim, moje uverenje da ljudi ne vole kada smo do te mere zainteresovani za njihov život, potrebe i navike, ispostavilo se višestruko pogrešnim. Naravno, granice uvek treba da postoje i to što ćemo pokazati zainteresovanost za sagovornika ne znači da ćemo biti nepristojni i postavljati

pitanja za koja znamo da su neučtiva i koja ne bismo želeli da budu postavljena nama (mada ovo može biti individualno). Na jednom od svojih radnih mesta bila sam protumačena nezainteresovanom samo jer nisam postavljala previše pitanja, što je, naročito u prvim danima bilo očekivano. Smatrala sam da ne bi trebalo da „ometam” (budući da je tih dana zbog bolovanja i godišnjih odmora broj radnika bio prilično redukovan i nije ostajalo previše vremena za razgovor), ali danas mi je, na neki način, žao što nisam razmenila više priča i iskustava sa kolegama jer je razgovor upravo ono što mi je bilo potrebno kao lek tih dana. Radoznalost nije korisna samo zbog razgovora, već je i put ka razvijanju interesovanja za nove stvari, a to nas kasnije može odvesti putevima koje nismo ni sanjali.

Osluškivanje sebe

Za osluškivanje sebe sjajno je koristiti metodu koju u spomenutoj knjizi predlaže i Heder Moris, a to je pismo mlađem sebi. Da li možete da se setite kako ste voleli da se igrate u detinj-

290 februar

stvu? Šta vas je najviše zanimalo i po pitanju čega ste bili radoznali? Ovde se slobodno možemo raspisati i biti maštoviti jer nas to iznova povezuje sa sobom. Važno je da izdvojimo vreme za zapisivanje svojih misli i osećanja. Na taj način, vremenom, učimo da verujemo svom „unutrašnjem glasu”, odnosno onome što zovemo intuicija. Iako nije poželjno voditi se isključivo intuicijom, naš duh i naše telo nam gotovo uvek nepogrešivo poručuju da li se krećemo ka mestu gde želimo da stignemo i da li smo dobro sa sobom u ovom trenutku. Svoje misli lakše ćemo čuti u prirodi ili na nekom svom „srećnom mestu”. Kao pretežno introvertna osoba, veći deo dana volim da provo-

dim u najboljem društvu, sa sobom. Međutim, nije samo introvertima potreban neki samo naš trenutak u kom ćemo se baviti isključivo sobom. I da, to što ćemo imati svoje mesto za to, samo je dodatna pomoć. Nije nužno da to bude neko mesto u prirodi, mesto koje zaista negde postoji, „srećno mesto” može biti knjiga kojoj se vraćamo, film ili slika na kojoj smo pronašli delić sebe, neki vid stvaralačkog procesa ili muzika. Šta god naše biće ispunjava i „puni nam baterije”. Svako svoje osećanje kada prepoznamo, još je važnije da ga prihvatimo i da „pustimo sebe na miru” verujući da je sasvim u redu ne osećati se uvek dobro i znati da je to stanje prolazno. I šlag na torti

291

za kraj, zahvalnost! Toliko je razloga za zahvalnost, a ako svakog dana napišemo barem tri, vremenom ćemo shvatiti koliko toga zapravo imamo, koliko smo vredni i koliko treba da verujemo sebi. Onda kada verujemo sebi, bićemo u stanju da slušamo i razumemo priče drugih ljudi iako često neke postupke iz tih priča ne razumemo ili bismo nešto uradili drugačije.

Heder Moris takođe piše o tome na koji način bi trebalo da slušamo naše stare; njima je vrlo lako da se „sete sebe“, odnosno unutrašnjeg deteta. Naši roditelji ili bake i deke često se sećaju svih pojedinosti svog detinjstva ili školskih dana, čak i nekih detalja koje su možda tokom svog radnog života zaboravili ili potisnuli.

Sećam se dragocenih priča moje bake o seoskim poslovima i njenom konju, Putku, za kog je ostala zauvek vezana. Takođe, njene priče o trenutku kada je prvi put u rukama držala moju mamu. Te priče zaista su svojevrsna riznica od koje se može napraviti zbirka pesama ili roman. Dete u nama uvek će se vraćati svom „srećnom mestu”, ali to mesto nikada nećemo sasvim otkriti ukoliko ne naučimo da (se) slušamo. I to, aktivno: a to znači da nećemo „gledati kroz sagovornika”, razgovarati ukoliko smo u tom trenutku suviše okupirani svojim brigama, stavljati fokus na ono što mi imamo da kažemo potcenjujući sagovornika i njegovo iskustvo. Jer, svako iskustvo je autentično, svaka priča je vredna pažnje i iz svačije priče možemo nešto da naučimo. Između ostalog, i o sebi.

Srećno mesto unutrašnjeg deteta 292 februar
293

Kolumna

Piše: Nina Simonović

@nina.simonn

Jul 2016.

Beograd, Srbija.

Sedim u kancelariji koja ima previše ljudi a premalo vazduha. Užareni beogradski asfalt svakako ne pomaže. Ne volim svoju svakodnevicu, ne volim sebe ovde. Dok besomučno klikćem po ekranu, misli su mi u najudaljenijim kutovima planete. Juče sam išla u Škotsku, danas sam u Aziji, sutra sam…

nije bitno. Svuda, samo ne ovde, sada.

Februar/mart 2018.

Sever Tajlanda.

Već neko vreme sam u budističkom hramu na vipassani. Učim se meditaciji, ali pre svega prisutnosti. U potpunoj tišini, sama sa sobom, iz dana u dan. Trnci u nogama su tu jer već sat vremena nepomično sedim u lotus položaju - danas ih prihvatam malo više nego juče. Svrab na samom vrhu nosa,

tu je, osećam ga i prihvatam ga. Ruka se ne podiže ka nosu da ga počeše već sve vreme ostaje mirno na mom krilu i svrab nestaje. Ovde sam da učim da budem prisutna u svom mentalnom, emotivnom ali i fizičkom telu, koliko god se to u trenutku činilo neprijatno ili pak prijatno. Jer koliko god to nešto bilo (ne)prijatno, prolazno je. Vipassana mi je takođe pokazala koliko ranije nisam bila svesna svog okruženja niti prisutna u njemu. Sada zaista, kao po prvi put, novim očima vidim muvu koja proleće oko moje glave. Vidim zrake sunca pri svakom njegovom izlasku i zalasku, vidim punoću meseca na tamnom nebu, vidim mirnoću površine našeg jezera, vidim pesmu insekata. Vidim, jer sam tu. Sada sam prisutna. Svaki dan na teritoriji hrama je isti a opet svaki dan je mali Univerzum za sebe.

295

Jun 2018.

Sankt Peterburg, Rusija.

Hladan ruski vazduh me seče sve do kostiju, ne zanima ga što je leto. Bele Noći čine zalazak sunca ultra dugim i nestvarno lepim fenomenom. Sedim tik uz obalu Neve, uživam u pesmi njenih nadolazećih talasa. Da samo malo ispružim ruke dodirnula bih je jagodicama prstiju. Sve nijanse purpurnog neba se razlivaju po njenoj površini, išarane odrazom Petropavlovske (tvrđave). Jato ptica proleće iznad moje glave. Upijam svim čulima ovaj trenutak jer jedino je on sada bitan. Možda sam ranije dok sam bila u Ermitažu malo plakala od njegove lepote, jer tada je on bio važan. Vidi je ova suluda devojka, hoda po muzeju gledajući u plafon i plače.

Decembar 2018/januar 2019.

Jug Tajlanda, ostrva.

Uhvatio me neizdrž koji čak ni predavanje Alana Wattsa u tom trenutku ne može da mi odagna. Trnci mi podilaze celo telo. Gasim podkast, vadim slušalice iz ušiju i preusmeravam pažnju na stopala. Stojim na ivici okeana, stopala mi propadaju u mekani pesak. Osećam nežno pomeranje zrnašca ispod peta,

tabana, prstiju. Nadolazi talas, zapljuskuje me. Prvi je uvek hladan. Svaki naredni je sve poznatiji i poznatiji, pa samim tim i topliji. Pogledom tražim onu tanku nit na horizontu koja razdvaja (ili spaja?) nebo i vodu. Oboje su potpuno iste kristalno plave boje tako da je ta nit nepostojeća. Postoji samo kontinuum. Upijam šum okeana i dodir vetra na koži. Trnci su nestali.

Februar 2020.

Moskva, Rusija.

Tražim zaklon od hladnoće u restoranu, koža mi pulsira dok se privikava na normalnu, sobnu temperaturu. Sedim za stolom pored prozora jer volim da posmatram ljude u prolazu, kao da sam ja zaleđena u vremenu dok oni idu svojim poslom. (Volim da mislim da je ta moja zaleđenost u vremenu zapravo samo moja prisutnost u trenutku.) Nisko, zimsko sunce se pokazalo danas i osvetljava moju šolju čaja na stolu. Posmatram paru vrelog čaja kako se vijori iznad šolje. Osećam njegovu toplinu na dlanovima dok prinosim šolju usnama a zatim mi se ta ista toplina spušta niz stomak sa svakim novim gutljajem. Nastupa slatkoća karamele koja mi se topi u ustima.

296 februar

April 2021.

Niš, Srbija.

Moja praksa prisutnosti je bila značajno poljuljana sa dolaskom pandemije. Slušajući predavanje mog omiljenog

šamana Alberta na jednom online seminaru čujem kako izgovara mantru koja mu pomaže da se vrati sebi i tom

trenutku uz svesno disanje: „I am my breath”. Tek tada sam je zapravo prvi put shvatila, posle toliko godina bivanja u mindfulness-u. Pet prostih reči koje me uvek vrate mom disanju i meni.

I am my breath. I am my breath. Ponavljam je sebi kada se izgubim, nađe me ona sama u tim trenucima. Kada me preplavi anksioznost, kada ne mogu da se uspavam, kada bivam u bolu na stolici kod zubara. Idemo zajedno: udah

- I am - izdah - my breath - udah - I am

- izdah - my breath - udah - I am - izdah

- my breath…

297

Piše: Sara Savčić @sara_savcic

298 Kolumna

Bogojavljensko veče, mrak je pao još pre pet popodne. Bezvoljno se oblačim, sloj po sloj, jer se čak i kroz odškrinutu

terasu poznavalo da će te noći verovatno pasti sneg. Danima se osećam usporeno, umorno i lenjo.

Razmišljala sam da napravim kolače, ali sam brzo odustala od te ideje i odlučila da ću svratiti negde usput da ih kupim.

Nedugo zatim se klackam u vozu, nastavljam potom peške kroz Karađorđev park, pa onda uzanim vračarskim ulicama dok napokon nisam ušla u Krunsku. Vrlo malo ljudi sam srela usput.

Nisam bila posebno raspoložena, a nije mi mnogo pomagao ni oštar vazduh koji se kroz vetar probijao u nozdrve.

Nakon pritisnutog dugmeta na interfonu čula sam razdragani glas: „Saro, jesi li to ti? Ajde, popni se!”

Nakon par minuta, vrata stana su se otvorila, dočekala me je dobro poznata topla crvenkasta kosa, radoznale plave oči, širok osmeh i ruke koje su me zagrlile i pre nego što sam izustila da izgovorim: „Dobro veče, profesorka, hvala vam puno što ste me pozvali.”

Nedavno sam razmišljala o tome kako se osećam nakon susreta sa određenim ljudima, poznatim, bliskim, dragim ali i onim nepoznatim. Nakon vremena koje provedemo zajedno nekad se osećam veoma dobro, nekad manje dobro. Poletno, rasterećeno, osnaženo, inspirisano ili s druge strane anksiozno, iscrpljeno, napeto i razdraženo.

Vreme nakon velikih praznika, posebno novogodišnjih, poslednjih godina mi predstavlja poseban izazov, jer budi u meni različite misli i osećanja. Januar, nakon decembarske euforije, za mene

299

postaje najduži mesec u godini, hladan, prazan i čudne energije. Koliko god sam se ranije trudila da pobedim taj umorni i bezvoljni osećaj, on bi opstajao, zbog čega sam naučila da je u redu da ga prihvatim kao deo sebe i znak da je potrebno da se umirim, odležim i pustim da prođe.

Nerviraju me novogodišnje odluke koje vrlo brzo budu izneverene jer i nije realno da se promene koje priželjkujemo i koje su nam potrebne, dogode u roku od par nedelja. Za to su između ostalog potrebni vreme, strpljenje, ali i pored uloženog truda i rada, da jedan deo sebe rezervišemo i za dokolicu.

„Znate”, konačno sam izgovorila, „postoji nešto posebno sa vaših predavanja što pamtim i o čemu često razmišljam. Stalno ste govorili o tome kako nikada ne treba da nam bude žao vremena koje provedemo u razmišljanju i maštanju.”

„Naravno! To sam svim generacijama uvek govorila! Mnogo stvari u ovom svetu ne bi postojale da nije bilo dokolice. Za početak, ne bi bilo filozofije! Dođi da ti pokažem nešto.”

Okružene lampama, svećicama, bojama i slikama na zidovima, pijuckajući mirisni voćni čaj, pažljivo biran i pripreman, moja profesorka i ja provele smo nekoliko sati razgovarajući o snovima, komplimentima, lažima, naravi, porodici i suparništvu, čitanju, bajkama, pirotskim ćilimima, epskim pesmama i ljubavima, slikarstvu i politici, o ljudima. Ovo je svakako bio susret koji me je darežljivo hranio.

Prošla je pored mene i pokretom ruke pozvala da joj se pridružim. Otvorila je vrata, zajedno smo iskoračile napolje, a ja nisam mogla da sakrijem oduševljenje širokom i prostranom terasom na kojoj smo se našle i sa koje je pogled pucao s jedne strane na Slaviju, s druge na Bulevar, a negde između i na Hram Svetog Save. Hladnoću i oštrinu vazduha sada uopšte nisam osećala.

„Eto, vidiš kako je lepo. Kad je lepo vreme, ovde volim da sedim s prijateljima, da zajedno pričamo i uživamo, a kada sam sama, sednem, zavalim se, gledam

300 februar

u nebo i zamišljam da je ispod mene more.”

Osmehnula sam se i potvrdno klimnula glavom. Pomislila sam da je to bilo sve što mi je bilo potrebno da čujem ovog januara. Pored toga što me je podsetila da možemo da putujemo pomoću reči i opisa koji se nalaze među koricama knjiga, da nam umetnost i književnost pomažu i pripremaju nas za životne gubitke i odgovaraju na mnoga pitanja koja nas muče, to veče me je ova skromna žena sa iskustvom spisateljice i predavača u umetničkim školama skoro pola veka, podsetila na snagu mašte i dokolice, iz kojih se, ukoliko tako odaberemo, mogu izroditi divne ideje i spoznati razna rešenja.

Zato, ukoliko vam je ovaj početak godine pao teže nego što ste očekivali, ako ste se nadali nečemu drugačijem s dolaskom Nove godine i osećate bezvoljnost i razočarenje, pristavite vodu, pozovite svoju maštu na čaj i zapamtite da vreme provedeno na ovaj način nikada nije izgubljeno vreme.

301

Životni stil

Intervju:

Nikolina Gavrilov

@n.i_n4

Fotografije: privatna arhiva

Prirodu koja nas okružuje bismo, uslovno rečeno, mogli posmatrati kao jedan nepregledni, samoodrživi organizam.

Samim tim, u njoj je moguće pronaći rešenje za svaki problem. Ovu tvrdnju

možemo primeniti i na konkretan primer - naše zdravlje . Svaka biljka kojoj zemlja dopušta da raste i razvija se, u svom jezgru sadrži određene vitamine i minerale koji su potrebni za funkcionisanje našeg organizma. Kako rešiti

zagonetku tela i znati kada, koliko i koja hrana nam prija, posebna je veština

koju je neophodno savladati kako bismo živeli u skladu sa svojom prirodom i potrebama našeg organizma.

Naša gošća, Aleksandra Ilić, od ranog

detinjstva gaji ljubav prema prirodi i svesna je značaja kvalitetne, balansirane i prilagođene ishrane i osluškivanja

svega onoga što nam priroda poručuje.

Nakon formalnog obrazovanja za hemi-

čara/tehničara zaštite životne sredine, nastavila je sa različitim edukacijama

na temu nutricionizma (Health&Fitness System akademija ), organske i prirod -

ne kozmetike i nedavno aromaterapije, koje su joj pomogle da razume kako da telo i duh žive u izbalansiranoj simbiozi. Ova mlada Novosađanka na svojoj Instagram stranici zdravoterapeut često govori o tome kako nam ishrana

može pomoći u tome da imamo više energije, koje namirnice nam vraćaju snagu, energiju i fokus. Kako da udovoljite organizmu tokom dugih zimskih dana, i kako da se negujete iznutra i spolja možete saznati u razgovoru koji sledi.

Ko je Aleksandra koja stoji iza platforme Zdravoterapeut?

Aleksandra je osoba koja, sada već duži niz godina, traga za različitim stvarima koje će nas podstaći na naš pun potencijal. Dugo sam tražila odgovor na ovo pitanje, ali sa pronalaskom klice koja me je podstakla da kreiram zdravoterapeut zajednicu, mnogo mi je jasnija slika onoga ko sam i koja je moja svrha. Emotivac, kreativac i stvaralac - tako bih opisala sebe.

303

Dosta ljudi se danas ogleda u jezeru tvojih misli na Instagram profilu zdra-

voterapeut, iz koje idejne klice se ras-

cvetala „psihologija“ ishrane za koju se ti zalažeš?

Jako sam zahvalna na pratiocima koji mi svakodnevno pišu utiske o mom radu i podržavaju isti. To mi daje vetar u leđa i motivaciju. Naše telo sve o čemu na profilu pišem zna, ali je „Zdravoterapeut” podsetnik da to ne izgubimo iz vida. Da možemo da se osećamo srećnije, energičnije i bolje. I ne samo što možemo, nego i za-

služujemo da znamo na koji način. Sve je počelo eksperimentisanjem na sebi, pratila sam kako na mene deluje određena hrana i proizvodi koje koristim. Zašto nekada mogu da pomerim planine posle obroka, a nekada bih samo zaspala i imala ogroman pad energije. Intuitivno sam osećala koja vrsta namirnica mi prija, koja me uzemljuje, zbog koje sam raspoloženija, koja mi oduzima energiju, ali sam htela i naučno da potkrepim zašto je to tako. Na jednom od svojih putovanja, posle ručka, palo mi je na pamet da počnem da istražujem kako određena vrsta hrane utiče na naš organizam. Nada da će

istraživanja jednom dovesti do magične pilule zdravlja zanemaruje daleko moćnija rešenja koja se mogu primenti već ovog časa.

Na koji način bi ti definisala „energetsku“ ishranu, šta to zapravo znači? I koliko je zahtevno implementirati takvu dijetu u svakodnevni život?

Verujem da je ljude na početku bunio pojam „energetske psihologije” na koju se pozivam i koju zastupam na svom profilu. Ona nema veze sa psihologijom koja nam je poznata. „Energetska psihologija” nam ukazuje na to da svaka namirnica kao i čovek sadrži vrlo složenu unutrašnju strukturu. Ta struktura je nutritivno isceljujuća i poseduje određene energetske kodove koji nas ne samo hrane, već i duhovno, fizički i psihički potpomažu. Mikrosvetovi koji su u namirnicama i biljnom svetu su neverovatno kompleksni. Takođe, ova kovanica podrazumeva procese i veze koji postoje između ishrane, duše, tela i uma za koje nismo mogli ni da pretpostavimo da imaju veze jedne sa drugim. Učenjem su mi se otvorila vrata jednog potpuno novog, a opet tako bliskog sveta. Bitno je shvatiti da dijete, kao vid

304 februar

restriktivne ishrane ne samo da nisu efikasne, nego na duže staze

nisu ni održive niti zdrave po naš

organizam. „Mršavo“ nije uvek i zdravo. Odabir pravih namirnica

prema potrebama naše ličnosti, aktivnosti i raspoloženja je ono ka

čemu treba da težimo. Kada smo

upoznati sa time koja namirnica

kako radi za nas, ne samo da je

zdravu ishranu jednostavno prak-

tikovati, nego je i izuzetno zabav-

no, a naše telo i mozak će ubrzo

početi da nam šalju signale zahvalnosti.

Neminovno je da ti u sadašnjem tre-

nutku duh prirode služi kao svojevr-

sna vodilja kroz predele stvarnosti, ali

- zanima me kako je sve počelo? Kako

bi opisala prolog početka? Da li je, već stečeno, formalno obrazovanje igralo

ključnu ulogu prilikom odabira smera

kretanja ili je nešto drugo predstavljalo presudan faktor?

Dok su se druga deca igrala žmurke, ja sam brala razno bilje u mom vrtu i pra-

vila kojekakve lekovite meleme i čaje-

ve. Imala sam tu sreću da prve, ključne, godine svog života provedem na selu

okružena biljkama i životinjama. Neretko sam cele dane provodila skupljajući plodove u dedinom voćnjaku ili visila na granama starog oraha sa bratom. Mislim da je taj deo detinjstva ostavio najveći uticaj na mene i da je već tad

krenulo da se kreira moje pletivo života. S obzirom na to da sam od malih nogu dosta intuitivna i imam jako izražene snove, pustila sam sebe da pratim taj dar, koji se kasnije oblikovao školom, fakultetom i edukacijama. Smatram da sam školovanjem i edukacijama pri -

rodno ispratila put koji sam počela da negujem u ranom detinjstvu. Takođe,

potičem iz porodice u kojoj otac i brat neguju principe zdravog i sportskog načina života, dok je mama jedan od zagovornika holističkog pristupa zdravlju.

Kada i kako su se prvi put tvoje želje i težnje pretočile u akciju? Koja je bila prva platforma na kojoj si svoje misli počela da deliš i sa širim krugom ljudi?

Iako sam od malena nesvesno živela zeleni život, moj put je zvaničnije počeo pre 10 godina. Kako i sam Jung kaže najbolje stvari se rađaju iz onih manje lepih. Tako sam i ja u jednom trenutku došla do spoznaje da mora da postoji nešto više od robotske svakodnevnice na koju smo navikli. Da možemo da se osećamo bolje, poletnije i energičnije. Ta svest da mogu zelenom da bojim i u najužem centru grada gde živim mi je preokrenula život. U početku su to bili saveti za rodbinu, prijatelje i sve one koji su hteli da primene i čuju ono što imam da kažem. Pre četiri godine sam odlučila da sve to što znam podelim sa širim krugom ljudi jer sam imala utisak

da se malo priča o zdravoj ishrani iz ovog ugla. Iz „frekvencije balansa” kako se zvao moj prvi profil, rodio se „zdravoterapeut” onda kada je bio spreman

306 februar

da zasija u svom punom potencijalu i bio potkrepljen znanjem i edukacijama. Mada ceo moj život je zapravo edukacija. Sada iz ovog ugla, kada se osvrnem, mogu da spojim te tačkice unazad. Od života na selu, preko porodice koja neguje taj princip života, do škole, fakulteta, seminara, edukacija i ljudi koje sam upoznavala. Svi ti delići su se sklapali u jednu veliku puzlu.

Da li bi sa našim čitaocima podelila to koji su te „mrakovi“ naveli da se okreneš ka svetlu? Odnosno, koji su interni ali i spoljni faktori doveli do toga da oformiš svoju filozofiju a potom i da živiš istu?

ne ljude i takvi su oni u mojoj najbližoj okolini. Spoznaja da je život jedan okean mogućnosti, a da je na meni odluka hoću li plivati uzvodno i nizvodno, pomogao mi je da čvrsto stanem iza onoga što živim i u šta verujem. Nailazila sam na nerazumevanje, ali mnogo više na razumevanje i reči podrške.

Kako si i sama spomenula, snovi su ti na životnim raskršćima pomagali da intuitivno izabereš pravi smer. U kakvim sve obličjima su te ovi savetodavci dočekivali na kapiji nesvesnog i koliko je za tebe bilo zahtevno da njihove poruke rastumačiš, te i da ih implementiraš u stvaran život?

Ja sam dete rođeno usred proleća, osunčano aprilskim suncem. Za mene su mrakovi - početak svetla na kraju tunela. Smatram da čovek nije rođen da radi, plaća račune i umre. Svi oni delovi mene koji su hteli da se „uklope” u sistem, jer „tako treba” vrištali su probijajući se kroz te tunele. Hteli su da uhvate dašak svežeg vazduha i prodišu pravu suštinu života. Struktura je dobra, sve dok te ne pojede. Naš sistem se ne zalaže za slobodne jedinke, ali sam presrećna jer sve češće srećem osvešće-

Snovi su neraskidivi deo svega onoga ko sam i šta sam danas. Taj intuitivni deo mene je imao jako veliki uticaj na život kakav živim danas. Verujem da sam neretko kroz snove dobijala jasne poruke. Verovatno je to što nisam imala otpor prema svemu tome uticalo da mi moje podsvesno i nesvesno pokaže put - kada mi je to bilo potrebno. S obzirom na to da izučavam simboliku, nije mi bilo teško da rastumačim poruke i imala sam tu čast da upoznam ljude koji su tome posvetili ceo svoj život. Na

307

najvećim životnim raskrsnicama, kada sam imala dosta pitanja, odgovori su mi došli kroz snove. Jedan od takvih snova teče ovako:

Šetam pustinjom i nailazim na malu drvenu kolibu u kojoj se prodaje voće, povrće, razne biljke i začinsko bilje. Ja u snu shvatam da želim sve to da otkupim i pretvorim svoj u posao. U toj kolibi rade otac i ćerka. Ona se buni, ali meni je fokus na tom ocu. On mi govori da priđem i da će mi sve, korak po korak, objasniti kako funkcioniše taj posao. Taj san sam odsanjala pre par godina. Neposredno pred otvaranje mog profila, sanjam da sam na tom istom mestu, ali sada u ruci držim gotove proizvode koji su se javili u obliku bočica sa eliksirom života. Jasno mi je da ćerka predstavlja neki, tada, nezreliji deo moje ličnosti, dok je otac onaj mudriji deo, koji mi objašnjava da treba da idem korak po korak i da ću usput shvatiti kako, šta i na koji način treba da uradim. Tako je i bilo.

Moja filozofija je vera u veći i viši potencijal života i čoveka kroz prirodu, a lečenje bih ipak prepustila ljudima koji su ceo život proveli školujući se za to. Jedan od tih ljudi je svakako profesor koji je predavao na Health&Fitness System akademiji, čija sam predavanjapohađala. On je doktor Dragan Ivanov, i čovek je koji je na mene ostavio zaista dubok utisak. Počevši od tematike, pristupa i načina predavanja. Imala sam tu čast da ga upoznam kao profesora u studentskim danima.

Iz online sveta, tu je i Entoni Vilijam, takozvani medicinski medijum, čija su predavanja i knjige bile šlag na torti u mom dosadašnjem izučavanju ove tematike.

Ko je za tebe bio vodič kroz brojne teorije o lečenju biljkama? Da li je od mnoštva tvojih mentora neki ostavio poseban utisak na tebe, i po čemu?

Tokom našeg razgovora u kome smo se dogovarale oko intervjua, spomenula si mi da pored završene edukacije za prirodnu i organsku kozmetiku, trenutno pohađaš i predavanja za aromaterapeuta. Koje su to biljke čija esencija najviše pomaže našoj koži da se nosi sa niskim spoljnim temperaturama?

Naša koža reaguje na promene godišnjih doba. Hladnoća i vetar je čine

osetljivom, a unutrašnja toplota suvom. Telu treba pristupiti holistički i pored adekvatne ishrane, potrebno je nahraniti ga i spolja. Prirodni tonik od kamilice je idealan za isušenu kožu lica, a kantarion je odlična obloga koja će smiriti crvenilo. Hidratantne, uljane kreme i emulzije na bazi semenki grožđa ili aloe vere su pun pogodak. Takođe je jako bitno da koristimo nežnija

sredstva za čišćenje kako ne bi narušili lipide i prirodni biom. Hidrolat smilja je uvek dobro rešenje i hrana za kožu, bilo koje da je godišnje doba.

A kako izgleda tvoja svakodnevna beauty rutina?

Moj slow living lifestyle utiče na svaki aspekt mog života pa i na beauty rutine. One su veoma jednostavne i većina proizvoda potiče iz moje zelene alhemijske radionice. Nakon umivanja kožu očistim skidačem na bazi ekstrakta kamilice, lavande, kaolin gline i zelenog čaja, a nakon toga sledi tonik. Potom nanosim kremu koja je na bazi ulja semenki grožđa i pčelinjeg voska.

Omiljeni deo mi je kada kožu nahranim pažljivo odabranim kombinovanim vitaminskim eliksirima - koje smatram

309

ličnom kreativnom magijom i kroz koje dobijam neverovatno puno energije. Kroz njih ne nahranim samo kožu već i podstičem energetski potencijal o kome sam maločas pričala. Ne zaboravimo da je koža naš najveći organ i da se preko nje najlakše apsorbuje ono što ulazi u naš organizam. Hidrolat smilja je neizostavan i njega par puta dnevno prskam na lice.

Da li su i neke druge spiritualne prakse neizostavan sastojak tvog dana?

Smatraš li da je korisno imati svoje male rituale na dnevnoj bazi?

Apsolutno verujem da su rituali jako

bitni za psiho - fizičku blagodat organizma. Pojedini rituali poput pisanja dnevnika, koji pišem već godinu i po dana svakodnevno, mi pomažu da budem efikasnija, motivisanija i usredsređenija. Kad stavim na papir sve što mislim, i što ne znam ni da mislim, imam osećaj da držim sve konce u rukama. Neretko, kada me nešto muči, ispričam se u prazne stranice i tu dobijem rešenje koji mi je potrebno i osećaj olakšanja. Ima nešto u onome: „Pisana reč je hrabrija od izgovorene”. Dnevnik je moj svakodnevni saveznik, bez kojeg ne počinjem

dan. Dan započinjem tako što nakon doručka skuvam šolju kafe i uronim u sebe. Često čitam i starije dnevnike i kroz njih uviđam veliki progres koji sam napravila, baš zbog doslednosti ovog rituala. S obzirom na to da sam odrasla u sportskoj porodici, trening je jedan od najvažnijih dnevnih rituala koji negujem još od najranijeg detinjstva. Veliki uticaj ima, ne samo na moje zdravlje, nego i na psihu. To je definitivno nešto bez čega ne bih mogla. Molitva je moj najranjiviji deo i kroz nju shvatam obilje u kojem živim i tako ga uzemljujem. Neretko je tu meditacija/tihovanje i duge šetnje koje me regenerišu iz korena.

Zimski period je za sva bića, uslovno rečeno, vreme hibernacije. Tokom hladnih dana svi težimo povlačenju u svoje domove, ali i u sebe. Kako ishranom izbalansirati energetski protok u organizmu? Koje namirnice bi nam preporučila da lakše svarimo ova preostala dva parčeta mraza?

Definitivno su ovi meseci vreme usporavanja, pa kao i sve procese, treba ih tako i prihvatiti. U ovom periodu uze-

310 februar

mljujemo klice našeg potencijala, kako bi one procvetale sa proleća. Ne postoji određena vrsta ishrane koja važi za sve, ali postoje namirnice koje imaju isceljujuća dejstva i ona važe za bilo koji čovekoliki organizam. Shodno tome, prema našim potrebama, planiramo vrstu ishrane. Kvantna fizika dokazuje da sve poseduje vibracionu vrednost. To se odnosi i na namirnice koje koristimo. Svaki tip ishrane, baš kao i svojeručni potpis svake osobe otkriva jedinstvena energetska svojstva koja upućuju na njegovu prirodu i ličnost. Ta različita vibraciona priroda različite hrane koju jedemo je njen energetski potpis. Za ove zimske mesece preporučujem veći unos borovnica, grožđa i krompira zbog njihovih energetskih kodova.

Borovnice ne sadrže samo nutritivnu vrednost, već imaju adaptogenu inteligenciju prirode. One čuvaju hiljade godina isceljujuće mudrosti. Milenijumima su preživljavale ekološke uspone i padove i adaptacija im je deo DNK. Unošenjem borovnica u naš organizam, i mi dobijamo deo te adaptogene prirode. Njih treba jesti i u stresnim situacijama, a ukoliko možemo da nabavimo

šumske (mogu i zamrznute) to bi bilo

idealno. Krompir je taj koji nam daje snagu, temelj i uzemljenje, dok grožđe sadrži mikronutrijente koji su presudni za emocionalnu podršku. Glukoza hladi motor mozga i sprečava stvaranje

ožiljaka na moždanom tkivu usled stresa ili povreda, a hladnoća jeste neka vrsta stresa za telo. Hrana je uteha i stvorena je iz te ideje, samo je bitno da znamo da je prepoznamo i iskoristimo njene blagodati nama u korist. Čajevi su prirodne infuzije, ovih dana meni je omiljeni rtanjski, ali svakako koji god da uzmete nećete pogrešiti. Kada god možete koristite ga u rinfuznom obliku.

Živimo u vremenu u kom je svaka in-

formacija od nas udaljena samo nekoliko klikova, kako u mnoštvu činjenica o zelenom načinu života uočiti one prave?

Smatram da će istina uvek biti prepoznata, za one koji žele da je pronađu.

Jedna od ključnih stvari su izvori odakle te informacije potiču. Sa par klikova i malo truda može se istražiti vero-

dostojnost bilo koje informacije. Bitno je kada nekome prenosite znanje da to što govorite i živite. Ljudi to osete i jedino tako cela priča ima smisla. Kao

neko ko diše ono što prenosi - vrlo mi je lako da intuitivno „kliknem” sa informacijom, a potom krećem u istraživanje iste.

Često nije dovoljno samo imati sušto znanje o nečemu, već je neophodno i praktikovati usvojeno znanje kako bismo osetili prave rezultate. Kakav savet bi dala nekome ko teži ka tome da svoj život oboji u zeleno?

Jedna od najdražih parola koja je i meni promenila život je „Primena = promena.” Kada smo osvešćeni da pojedine stvari mogu da nam promene život iz korena, tada lakše donosimo odluke da ih i uvedemo u svoj život. Tu se najčešće radi o malim, svakodnevnim promenama koje ne iziskuju mnogo vremena ni truda. One, sa vremenom koje prolazi, čine glavne, velike i transformativne promene. Da bismo nešto učinili navikom nama zaista treba samo pola sata našeg vremena, svakodnevno. Ja sam zapisivala u razne kalendare, spise, notese i papiriće koji su bili oblepljeni svuda po stanu. Našem umu je potreban vizualni stimulans, kako bi zapamtio i pretvorio akcije u navike.Svakodnevno

podsetite sebe da, koliko god zvuči kli-

še, u ovom jednom životu, neka telo bude vaš hram, um odmor, a duša prolećno bujalo cveće. I podsetite se koliko to zaslužujete.

Šta bi ti preporučila kao neizostavno štivo našim čitaocima?

Kako smatram da se ništa ne dešava slučajno, tako je i meni pre par godina dospela u ruke knjiga od Entoni Vilijema „Hrana koja menja život”. Moj život je filmski jer ga takvim pravim - tako da je ovo jedna od mojih omiljenih priča. Naime, moj partner i ja smo knjiški moljci i često obilazimo knjižare, i to smo odlučili da uradimo i tog kišnog nedeljnog dana. Stajala sam ispred police sa knjigama i drečava, podebela narandžasta knjiga se našla tačno ispred mene. Privukla me je ta boja koja je „vrištala“

u moru suptilnih, pastelnih korica. Uzela sam je i već sa prvim prelistavanjem dobila više odgovora nego u svim knjigama koje sam pre toga pročitala.

Takođe i druge knjige ovog autora su zlatna dvorana za sve one koji žele da shvate dublju filozofiju ishrane.

312 februar

Za ljubitelje drevne filozofije preporučujem knjigu „ Kosmička ishrana ” od Mantak Čia i Vilijam Veia, dok se „Vibraciona ishrana” Kendis Kovington jako lepo nadovezuje na Entonijeve knjige.

Na čemu trenutno radiš i šta planiraš da podeliš sa svetom u budućnosti?

Ono na čemu trenutno radim je završavanje edukacije za aromaterapeuta. Imam zaista mnogo ideja što se tiče ishrane i već sam u pregovorima za taj prvi projekat. Volela bih da na praktičan i vrlo dostupan način pokažem ljudima kako da pomoću ishrane preporode svoje postojanje, telo, duh, um i život.

Sve svoje slobodno vreme koje imam provodim tako što testiram proizvode iz svoje alhemijske radionice. Kao i sa sadržajem koji delim, tako i sa kozmetikom koju kreiram, presudno mi je da sve što napravim bude kvalitetno. S obzirom na to da se radi o nečemu što nije toliko zastupljeno kod nas, a prosto je neizostavno za čovekovo zdravlje i blagodat kako spolja tako i unutra, većinu svog vremena provedem testi-

rajući, ispitujući i kreirajući. Ne bih previše da otkrivam, samo ću reći da jedva čekam ljudima da pružim ove magične produkte koji su se izrodili sa velikom ljubavlju, znanjem i korenskom željom za više dobro. Posvećujem se kvalitetno svakom koraku kako bi te akcije dobile formu koju zaslužuju i istinski pomogle svima onima u čiji život uđu. Meni i bliskim ljudima već jesu.

313

Piše: Nevena Pajić @pajicnevena

Kolumna

Januar je zatvorio svoja vrata, i sva ona užurbanost i naleti euforije koju je kraj godine nosio, otišla je sa njim. Prvi topli i osunčani januarski dani, poput magneta izvukli su ljude na ulicu, na šetališta, u lokale. Gradska jezera i staro jezgro, šetališta pored reka bila su prekrivena šarenilom ritmičnih koraka, osmeha, graje, selfija. A onda red druženja uz poneku čašu kuvanog vina. Još neki dan je tinjala euforija od dočeka, spremajući se za nove, obilne praznične trpeze i sve one zabavne tradicije pijukanja i paljenja Badnjaka, osnaživanja osećaja zajedništva i topline kojima se svi u domu vesele, od najmlađih do najstarijih. Bezbroj festivala, koncerata, zimskih bajki sa najraznovrsnijim programom, druženja i obilazaka praćenih željom da se sve vidi i doživi. Nakon dočeka Nove godine po Julijanskom kalendaru, euforija se potpuno povukla i ostavila mesta poslepodnevnim šetnjama, dok mraz crta po prozorima i rukama, jer od beline, pahulja i Sneška

Belića još uvek nema nagoveštaja. Svu onu ustreptalost i jurnjavu, zamenile su ušuškane večeri uz knjigu, lampione i odsjaj lampe u uglu sobe, toplo ćebe i laganu muziku.

Istina je da je svako od nas drugačiji, ali svako od nas u jednom periodu zastane, zadihan i u strahu da će izgubiti dah. Svi oni pritisci da treba stići na „milion“ strana, da sve treba završiti odjednom i da to treba da bude besprekorno. Upravo takva, nerealna očekivanja od nas samih i naše okoline bude anksioznost, čine da se osećamo kao da sve vreme trčimo maraton bez prethodne pripreme. I tako svaki dan, u krug. A, onda kada malo odrastemo, osvrnemo se i pogledamo oko sebe, jer čujemo, jer čitamo da stres nije dobar, da ozbiljno i na duge staze narušava zdravlje, kažemo sebi da je vreme za promenu. Za unutrašnji preobražaj. Da je vreme da se pobrinemo za ono što se i unutra dešava, a reflektuje spolja.

315

Usporiti i odvojiti vreme za sebe, makar to bilo 15 minuta ili pola sata dnevno, osluškivati svoj puls, svoje misli, staviti rezervoar energije na punjenje i posvetiti se ljudima i aktivnostima koje smiruju, čine da se osećamo bolje i lakše. Možda smo najviše fokusirani i prisutni onda kada radimo nešto za sebe, ono što nas ispunjava i raduje, svaki naš atom je uključen, dok telo proizvodi endorfin i seratonin. U trenucima potpune izolovanosti, u svom mehuru, najednom više ne razmišljamo o stresnoj situaciji na poslu, o obavezama koje čekaju, o rokovima. Bilo da je to neka vrsta pokreta: joge, meditacije, plesa, muzike. Ili aktivnosti poput crtanja, bojenja bojanke kada se osamimo u svom kutku, potpuno se zatvarajući u svet linija i kontura, trudeći se i koncentrišući se na granice. Kako spoljašnje, tako i unutrašnje. Dišući i spuštajući loptu.

Kako to da uvidimo? Možda najbolje

osetimo posle neke stresne situacije na poslu, gubitka voljenih, rasprave sa prijateljem, partnerom ili jednostavno

316 februar

primetimo da nam nečije prisustvo više ne prija ili da smo sami sebi taj uzročnik. Stresora je mnogo ali mi biramo kako ćemo na njih da odreagujmo. Postavljajući svoje prioritete, posvetiti se u potpunosti jednoj obavezi ili aktivnosti. Dopustiti sebi da budemo prisutni u trenutku, dok razgovaramo sa drugaricama, dok pravimo pastu sa novim sosom, upijamo svaku emociju, miris i mešavinu ukusa. Jer zajedničko pripremanje obroka našem mozgu šalje informaciju da nigde ne žurimo, da smo se okupili i da će nam biti dobro, opuštajuće i zanimljivo. Bitno je prepustiti se tom osećaju, usredsrediti se baš na taj trenutak u kojem smo, jer nam je on važan, jer smo odlučili da budemo u njemu.

Osluškivati sebe znači slušati svoje telo i čitati sve one znakove koje nam šalje od onih najosnovnijih, spava ti seumoran si, odremaj ili lezi ranije kako bi se naspavao; gladan si - jedi, ne poseži za grickalicama; prehlađen si - pojedi voćku, domaću supu, skuvaj šolju

317

toplog čaja; pa sve do onih složenijih, napet si i anksiozan - uspori, diši, zastani. Iz pete brzine pređi u laganiji tempo, napravi reorganizaciju. Promeni raspored, uvedi neku novinu, upiši jogu, pilates, časove slikanja, fotografije, kuvanja, plesa, boksa. I od toga napravi svoj mali ritual. Nešto kao što je unutrašnje čišćenje koje dovodi do lučenja seratonina. Kao što svako jutro ideš na posao, ista posvećenost je potrebna za telo i psihu. Od sitnica, koje je moja drugarica nazvala krupnicama, na koje pada prašina na polici (čitaj fotoaparat i hvatanje emocija u okruženju) koje bi vratile osmeh na lice samo jednim zvukom

škljocanja. Da bismo usporili, prodisali. Da bismo bili vedriji, ispunjeniji, staloženiji. Da bi se bar u jednom periodu dana isključili i prepustili, odvojili, a približili sebi. Zimsko vreme je baš idealno za usporiti, okrenuti se sebi, kako zbog simbolike i početka godine, okretanja novog lista i uvođenja promena, tako i zbog toga što i priroda spava, sve je usporenije, zgusnuto i lako, poput prvih pahulja. Diši, zastani na par minuta,

pusti da dođe ideja, zapiši je i pretoči u akciju. Realizuj onu promenu o kojoj razmišljaš i vremenom će ona postati deo tebe. Ako uglavnom ustaješ u podne a želiš da ustaješ u 7 ujutru, od ponedeljka počni da navijaš sat za po pola sata ranije i nekog ponedeljka ćeš već ustati u 7.

Samo polako, diši, postavi prioritete, idi korak po korak, jer su naši izbori jedino na šta možemo da utičemo i šta možemo da menjamo, a to dovodi do osećaja slobode i rasterećenosti. Ukoliko ti je do nečega stalo – posveti mu se, kada osetiš da ti je potreban predah, zastani. Primiri se, zagledaj i odaberi nešto od gore navedenog ili nešto deseto što samo tebe ispunjava, što tebi vraća osećaj lakoće, slobode i mira. Taj osećaj je u tebi, samo je potrebno da mu se vratiš. Onim krupnicama od kojih se pluća pune vazduhom, a ti imaš osećaj da bi zapevao i zaigrao od radosti i učinio sve da taj trenutak što duže traje. Tu si. Samo ispruži ruku i udahni.

318 februar
319

Tekst: Irina Markić

@hasanaginica_

Kolumna

Godinu smo započeli grandioznim buketom cveća i varničenjem sirovih emocija u vidu viralnih hitova. Treba li da spominjem imena ovih diva ili je sasvim dovoljno da namere gospođe Dalovej spakujemo u osvetoljubivi tekst sa dobrim bitom, i eto savršene strategije za vendetu na top-listama.

Kako je zima pravo vreme za slušanje muzike i introspekciju – onda zašto se ne bismo dotakli oba ova fenomena istovremeno i to zahvaljujući nikom drugom do Majli i Šakire?

321

Oba hita izašla su u razmaku od svega nekoliko dana. I oba će zasigurno „prevaspitati“ generaciju Z ili im barem dati neku drugu perspektivu. Kao milenijalka, odrasla na tekstovima poput Hit me baby one more time i Whenever, Wherever , naučila sam da I’ll be there and you be near i Oh, pretty, baby I shouldn’t have let you go. Tako su me ikone pop kulture savetovale tih godina (čista je sreća da sam se, o te savete oglušila).

Danas, međutim, nižu se nešto drugačije metode, metode koje je ustanovila gospođa Dalovej još davne 1925. godine. Iako sam posve sigurna da Vulfova ne bi sugerisala da ispisujete sopstveno ime na morskoj obali, Sajrusova je ipak odlučila da će ove godine taj buket kupiti sama i tako naložila svim ženama sveta da se pripreme na ovaj trošak. Nije kaskala za njom ni Šakira koja je onomad onako divlje i slobodno đuskala sa konjima na obroncima plani-

ne. Ona se ovom prilikom nije držala saveta o kupovini sobnih biljaka, ali je zato izračunala da vredi koliko i dve dvadesetdvogodišnjakinje. I ne, tu nije stala. Bivšem suprugu je poručila da je menjao Ferrari za Twingo i Rolex za Casio, a ova druga je dodala da će sama sebe voleti više nego li bilo ko drugi.

Moram da priznam da me sve ovo podsetilo na večito problematizovanje razlike između pola i roda, pitanje socijalnih uloga i naravno rodnog identiteta. Razlika između pola i roda je oduvek bila pitanje o telesnosti i identitetu. A onda sam se setila jednog zanimljivog fenomena – fenomena „zakletih devica”. „Zaklete device” predstavljaju žene koje se oblače i ponašaju kao muškarci i za koje na prvi pogled ne bismo ni pretpostavili da su žene. Brojni antropolozi bavili su se istraživanjem ovog fenomena na području Balkana. Moja

322 februar

asocijacija su žene koje liče na onu ribu iz druge sezone And just like that koja se zove Če Dijaz. Da se ovaj tekst ne bi u potpunosti pretvorio u antropološku papazjaniju sa primesama scenarija iz Seksa i grada – važno je samo da razumemo da je rod nešto što je konstruisano od strane društva i što je prilagođeno polu. Dakle, ako smo ženskog pola, onda smo nekako i ženskog roda

prikladno je da dobijamo cveće (ili barem Majli misli da je to prikladno). Prikladno je da nas drže za ruku, da pričaju sa nama satima, da nas ne ostavljaju na cedilu u istom komšiluku sa bivšom taštom (shvatamo iz teksta da je to Šakiru poprilično uzdrmalo, pored onih silnih poreza koje joj je Pike ostavio u amanet) i da žene više ne plaču, žene fakturišu (mislim da se to na španskom kaže Las mujeres ya no lloran, las mujeres facturan).

Činjenica da je generacija Z dobila samosvesnije i emancipovanije glasnogovornice koje će ih podučiti sve ono što su nas pogrešno podučavale one iz prethodne ere (uz dužno poštovanje Dženifer Lopez). I ne samo to – nije mi bila namera da se bavim preispitivanjem verodostojnosti ovih tračeva iz sveta džet-seta (to ostavljam vama

ukoliko budete inspirisani ovim glasinama). Bilo da ste ljubitelj ili ljubiteljka pop hitova ili ne – nije loše da se prisetite da sami sebi možete da kupite buket cveća (na Cvetkovoj pijaci ima

povoljnih buketa) i da dobro razmilite ako za muža birate Pikea. A ako je to previše pitanja koja proizilaze iz nekakvih trećerazrednih hitova – pa, biće makar dovoljno dobri da prebrodite uz njih gužvu u Takovskoj ili na Brankovom mostu.

323
plezirmagazin.net plezirmagazin.com
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.