Plezir #70/71

Page 1

JUL-AVGUST 2019.

BROJ 70-71


Uvod

P

lezir družina je početak leta dočekala radno, podvrnutih rukava u pripremama za nove priče, foto reportaže i intervjue u kojima ćete uživati naredna dva meseca. Da, dobro ste pročitali, očekuje vas toliko zanimljivog materijala da smo sigurni da ćete se i u avgustu vraćati na ovaj broj.

Dobro raspoloženje i elan na nas su preneli naši gosti i saradnici koji su nas svojim pričama podstakli na dodatno istraživanje i razmišljanje, pa ni tropske temperature koje su tih dana vladale u Beogradu nisu uspevale da nas odvoje od računara. Koje su to teme kojima smo se bavili? To vam neću pričati unapred, samo ću vam reći da smo vam pripremili broj koji obiluje sadržajem na koji ste navikli i još malo više! U nastavku vas čeka i naš specijalni travel dodatak u kome ćete takođe pronaći neverovatne priče, inspirativne goste i pun kofer letnjih avantura. Zaronimo zajedno! U međuvremenu pratite nas tokom leta putem našeg sajta i društvenih mreža, a u septembru zajedno proslavljamo Plezir rođendan!

Teodora Kovrlija, Plezir magazin plezirmagazin@gmail.com teodorakovrlija@gmail.com

2

| jul-avgust


Sadržaj

Onlajn špartanje

006

Životni stil

Džepovi puni avantura 120

Kolumna

Sunce ti dobro stoji

016

Instagram špartanje

134

Muzika

Bojana Vunturišević

018

Putovanje

Kopenhagen

144

Životni stil

U Satenu kod Teodore Grkinić

024

Dizajn

Fredericia Furniture Showroom

150

Životni stil

Glorija Vanderbilt

032

Putovanja

MAGIC CITY

162

Moda

Tkačka radionica snova Olivere Šarić

042

Ekologija

Ponesite lepe manire 168 na godišnji odmor

Film

Festival Palić Eco Dox selekcija

048

Putopis

Indija

170

Ekologija

Divljina u srcu grada

054

Fotografija

Grad očima stranca

178

Ekologija

Weleda Biram zeleno 062

Putovanja

Skrivena Srbija

188

Životni stil

U dosluhu sa prirodom

070

Kolumna

Asimilacija u Kini

202

Ekologija

Stvar(a)oteka

074

Fotografija

Irska

214

Umetnost

Manica K. Musil

080

Film

Filmske preporuke za avanturiste

Umetnost

Hana Tintor

088

Književnost

Književne preporuke 228 za avanturiste

Ekologija

Pletivo by Plezir

104

Životni stil

Put do sebe

112

20

3


Redakcija

Teodora Kovrlija

4

Dušan Mažibrada

Milena Goševski

Andrijana Kovrlija

Nina Simonović

Sofija Mirčetić

Sara Savčić

Sanja Plavša

Dejana Vukadinović

Danijela Rupić

Merima Aranitović

Marija Radojković

Ana Stambolić

Maja Zorić

Marko Popadić

Milja Vuković

Plezir

| jul-avgust

Dimitrija Savić Zdravković

Marian Balas

Aleksa Mitranić


by Plezir

Pletivo

5


Pripremila: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

6

| jul-avgust

Online ĹĄpartanje


I

nspirisana bašticom koja mi predstavlja preokupaciju i donosi veliko zadovoljst vo prethodnih nedelja, ot varam letnji dvobroj Plezira „prirodnjačkim“ online špar tanjem. Među preporukama ćete naći nekoliko meni trenutno omiljenih Instagram naloga sa ovak vom tematikom i dve inicijative koje imaju za cilj očuvanje životne sredine. Pozivam vas da ovog leta pronađete način da manje kupujete, samim tim proizvodite manje otpadaka kao i da pokušate da uzgojite svoje začine i naučite da osluškujete potrebe živog sveta oko vas. 7


@bashcha.majapetric

8

| jul-avgust


@mrs.barbaric

9


@cupoftea.mama

10 | jul-avgust


@sestrovile

11


@tijana.radenkovic

12 | jul-avgust


@spora_herbarium

13


@gospodjatamara #pokrenisebre

14 | jul-avgust


@beeconnected.bgd

15


Kolumna Leto je bilo doba najplodnije za maštanja. U meri u kojoj je danas blagotvorno za maženja. Svetlost i toplina koje prožimaju zemlju, kamen i vazduh. Kada vazduh treperi u svojoj nepomičnosti, protkan horskom pesmom zrikavaca koja se podudara sa letnjim ritmom srca i uma koji ćuti. Tada život usporava do mere da počinjemo da osluškujemo sebe i svoje potrebe.

Tekst: Sanja Plavša @run_to something

„Kada sam se jutros probudio, imao sam osećaj kao da polazimo na more.“ A bio je radni julski ponedeljak. Dve nedelje pred put. Kada sam bila mala, dosada je zauzimala dobar deo mojih letnjih dana. Obično bi se javljala u vreme koje je poznato po štovanju kućnog reda. Nekada je bila toliko nesnosna, da sam u toku dana pokušavala zaspati. Popodnevne dremke prosto nisu bile moja stvar. Nisu ni danas. Ali, ukrasti sat, dva vremena u polu-zamračenoj sobi, na krevetu sa zategnutom i mirisnom posteljinom, kada senke lišća i grana igraju vrući tango na zidu, sa nekim klasikom nemarno bačenim podno nogu, i nije bilo tako loše. Buđenje nakon sat ili dva je gotovo donosilo novi početak. Novu šansu da se ispuni bar neka od maštarija vrhunskog kvaliteta. Da sam samo znala koliko je ta dokolica bila dragocena, uživala bih u njoj kraljevski.

16 | jul-avgust

Bilo je savršeno za slušanje. Leto. U svoj svojoj svetlosti i toploti. Posmatrala sam i slušala druge. Dugo smišljajući suvisle stvari za reći. Kada bih nešto rekla, to bi odjeknulo. Gotovo kao mudrost. Kao prepametnost, u najmanju ruku. Taj minimalizam u komunikaciji, sa kojim sam se saživela gotovo do svojih studentskih dana kada sam počinjala da postajem brbljivica bez premca, značio je sve. Bio je najveća mudrost okovana nesvesnošću mladih godina. Pomalo se stidljivo ponovo vraćam pomisli da su moje reči dragocene. Da ono što imam da kažem nije tek neka pozadina za usputno ispijanje kafe. Da mi brbljanje ne leži. Tada je leto bilo jedno veliko umetničko platno koje bih od izlaska do zalaska sunca popunjavala prizorima dostojnim kakvog epskog dela. Sve izvan mene se stapalo sa svim u meni prolazeći u talasima emocija. Od privlačenja do povlačenja. U ritmu otkucaja srca. I pesme zrikavaca. U ritmu treperenja vazduha. Dok bih posmatrala kako nestvarne narandžaste i tirkizne prelivaju nebesa, bila sam savršeno svesna svog disanja i postojanja. Par decenija kasni-


je sam uz pomoć vežbi joge u zagušljivim adaptiranim prostorima pokušavala da dođem do istog osećanja. Dok sam bila mala, radila sam sve ono za čim danas najviše čeznem. Dosađivala sam se. Do kraja sam ugađala sebi, tako što bih iskoristila svaki mogući resurs. I dalje od toga. Maštala sam bezobrazno neskromno. Prepuštala sam svoju kožu, sva svoja čula lepotama prirode, strujanjima vazduha. Razumela sam se u vetar, u nebo, u kamen. Ne samo da ću za par decenija ja čeznuti za tim, već će ta čežnja postati globalna. Sa pažnjom sam birala komade garderobe. Kakav šorts je bio kralj leta. Iako nije bilo do šortsa već do zategnutih mišića ispod preplanule kože koja se miluje sa vazduhom. Kao sa prvim ljubavnikom. Žmureći, disala bih duboko, smelo se nadajući. Znajući da je sve samo stvar izbora. Trenutka. Kada će se ostvariti želje koje ne bih dovodila u pitanje ni za šta. Bilo je samo pitanje trenutka kada ću izabrati da ih ostvarim. To je bio nekakav zenit postojanja valjda. Ta silna sigurnost u život. Odgađanje ostvarivanja snova iz čistog ćefa. Ne da mi se sada. Sada je topao kamen na kome sedim. I zalazak je koji smiruje i uzbuđuje istovremeno. Bliži se noć. Treptava, sa bezbroj očiju koje svetlucavo žmirkaju. Obećavaju univerzum razuma i lucidnosti na granici između dana i noći. koja se prelazi bez pasoša. Bez identiteta. Bez lažne skromnosti. Dovoljno je da ti Sunce dobro stoji.

Dok sam bila mala, radila sam sve ono za čim danas najviše čeznem. Dosađivala sam se.


Muzika

Bojana Vunturisevicć Kraj je uvek najlepši jer sledi novi početak

Fotografije: Luka Trajković

Intervju: Sara Savčić @sara_savcic

18 | jul-avgust


N

akon dve godine od izlaska albuma Daljine, ponovo se družimo sa Bojanom Vunturišević, čiji se novi singlovi Promašaj i Full control vrte od početka leta, a sudeći po reakcijama publike, slušaćemo ih još dugo. Sa Bojanom smo napravili malo premotavanje zbivanja u proteklom periodu i začinili razgovor jednom laganom letnjom pitalicom. Draga Bojana, prošlo je gotovo dve godine od izlaska tvog prvog solo albuma i našeg razgovora. Hajde da napravimo jedno brzinsko premotavanje! Možeš li da izdvojiš neke trenutke koji su obeležili period za nama? Toniju Montanu je deset godina prošlo kao tren, a ja nisam ni trepnula i evo ti mi kažeš da su prošle dve godine. U tom periodu desile su se nove pesme, neke sam završila, neke ću završiti, a neke sto posto neću nikad ni pustiti. Dosta smo svirali, upoznavali neke nove ljude dok smo hrlili ka Daljinama. Sa njima smo pevali, plesali, malo i plakali, ali da niko ne vidi. Nedavno su na sreću svih koji vole tvoju muziku izala dva letnja hita. Hajde da krenemo od singla Promašaj. Nastao je u saradnji sa Minjom Bogavac, koja priča stoji iza ove pesme? Iza ove pesme stoji dosta priča koje ću pokušati da sažmem u jedan pasus. Možda podugački pasus. (smeh) Prvo stojim ja, stameno na četrnaestom

spratu jedne zgrade u Beogradu. Pored mene, tu je i moj iPad na kom beležim većinu svojih muzičkih i liričnih ideja. Tada se desilo i jedno vrlo intenzivno poznanstvo koje me je inspirisalo i iz mene izbacilo reč PROMAŠAJ. Kako sam u prošlosti dosta slušala Bebi Dol, na tu reč ‘promašaj’ fantastično je leglo i ono „a ja jaj”. U nedostatku lirične celine, put me je odveo u Šabac, gde danas Minja živi, i nas dve smo udružile snage i zajedno napisale ono što vi danas slušate. Na svom daljem putovanju pesma je stigla do Voždovca gde ju je producirao Ivan Mirković Bambi, ali i do Novog Sada, za moje stvaralaštvo beskrajno važnog grada, da bi joj Luka Jovanović LUXONEE dodao fantastične detalje. I video je vrlo interesantan, a režiju za spot potpisuje tvoj suprug Ivan Stojiljković. U najavi spota bila si veoma emotivna i rekla: „Čitav moj život i moja ljubav stala su u četiri minuta.” Ispričaj nam o simbolici koja prati spot? Sama pesma se desila nekoliko meseci pre nego što je moj tata otišao u beskraj. Tata je bio moj muzički gen. Neko ko je ovo što radim voleo više od mene same. Stalno je pratio preglede na jutjubu, gledao i čitao moje intervjue, u kafiću u kom je igrao šah „terao” je konobare da puštaju moju muziku. Dakle, (naj)hardkor fan. Ovu pesmu nije stigao da čuje i ja sam želela da mu posvetim video koji sam uradila sa ekipom sa kojom godinama unazad sarađujem. Na čelu te ekipe je moj Ivan, fantastičan


reditelj beskrajnog talenta i muzikalnosti. Potrudili smo se da nastavimo vizuelni koncept koji smo postavili dok smo radili Daljine, pa se u spotu pojavljuju žene različitih starosnih dobi, ali i puno transrodnih žena. Takođe je važan motiv jabuke koja je za moju porodicu jako važan simbol. Naša prodavnica se zvala „Jabuka”, ime sam joj dala šestogodišnja ja, tatin poslednji obrok bila je jabuka, taj jedan zalogaj koji je bio u obliku jabuke. Želela sam sebe da okružim sećanjima u znak najveće zahvalnosti za život, talenat i umeće da živim. U saradnji sa Tuborgom si napravila rimejk pesme Eyesburn-a Fool Control, koja u tvojoj verziji glasi Full Control. Šta možeš da nam kažeš o ovoj saradnji? U pesmi „Full Control” ostvarila sam novu saradnju sa mladim novosadskim producentom Lukom Jovanovićem, koji je moj kolega i diplomirani pijanista, i koji je potpuno novi član naše ekipe. Taj projekat je bio pun rizika, jer sa Lukom nikada nisam sarađivala, a i nikada nisam pravila lirički remiks neke pesme. U tom lirskom segmentu sam sarađivala sa mojim prijateljem Andrijom Milkićem koji me je fantastično vodio kroz proces i na fenomenalan način nadovezivao svoje na moje misli. Jako mi je drago da sam obradila pesmu sa albuma koji je žešće važan za moje odrastanje i muzičko sazrevanje, a najdraže od svega mi je što sam sa Kojotom par sati provela u studiju i što je on odobrio pesmu.

deluješ smelije i odlučnije. Kako si zadovoljna reakcijama publike? U suštini sam najzadovoljnija svojom reakcijom na pesmu. Uživala sam dok sam je stvarala, uživala sam kad sam priključila druge ljude u proces, uživala sam kad sam stavila tačku na pesmu i dok smo snimali spot. Kada proces teče tako lagano, kao da klizi, znaš da imaš dobru stvar, a dobre stvari uvek nailaze na fantastična reagovanja kod drugih ljudi. Nisam neko ko čita komentare na netu, imam vremena za to, ali ne i interesovanja. Međutim, ovog puta sam sela i pročitala svaki komentar. Pesma se pojavila na kanalu mog izdavača „Bassivity digital”, koji je izvorno neguje rep/trep zvuk, i jako me je zanimalo šta će ljudi koji taj kanal prate napisati. Svi komentari su fantastični, ima par njih koji nisu negativni, već su u fazonu „daj da napišem bilo šta”. Sudeći po objavama na društvenim mrežama očekuje te radno leto, bio je Exit, sledi gostovanje na Love festu... Ostaje li prostora za odmor? Kakvi su dalji planovi i šta je sledeće čime ćeš obradovati svoju publiku?

Muzika je moj posao i od toga ne mogu da pobegnem. Ona svira u kafiću na plaži, u taksiju, avionu, autobuskoj stanici... Kad je nema nigde, ona vrlo glasno svira u mojoj glavi. Dakle, 24/7. Nema odmora, to je moj odmor. I moj beg. I moja realnost. I moje sve i ništa. U iščekivanju Love festa, ali i drugih festivala na kojima ćemo nastupati, pratim reakcije ljudi na pesmu koja je izašla pre Raduje me to što uprkos svim pro- par dana, a koju sam pisala za Saru Jo, menama ostaješ suštinski dosledna ali i sažimam svoje misli koje ću pretočisvom stilu, iako si uspela da „zači- ti u pesme koje ćete slušati tokom zime. niš” svoj zvuk i vizuelni identitet, pa



#PLEZIRPITALICA Ovog leta iz sveg glasa pevam „Aman zalazi u beskraj dok mi kožu grize so” Senidah. A đuskam samo uz „beatove“ sa Jamajke. Pesma koju slušam kad niko ne čuje je pesma Tome Zdravkovića „Čekaj me, ja ću sigurno doći». Slušam i plačem. Letnji dan ne mogu da zamislim bez dugog hodanja, ležanja po krovovima i bez vetra u kosi. Rečenicu koju ovih dana sebi najčešće upućujem je: Kratko, jasno i strogo: SPAVAJ! Moji dani su... vrtlog nemira. Leto u Beogradu je nešto što s nestrpljenjem očekujem u periodu od septembra do aprila. Kraj je uvek najlepši, jer sledi novi početak.



Životni stil

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Fotografije: Aleksa Mitranić @the.unagi

U Satenu kod Teodore Grkinić 24

| jul-avgust


O

vog jula bili smo u gostima kod Teodore Grkinić, mlade beogradske umetnice u čijim rukama stari, dotrajali ormari, spašeni kauči i grane izvučene iz Dunava kao od šale postaju ključni komad u enterijeru, na velikim slikarskim platnima oživljavaju izgubljene priče o životima „malih ljudi“, a običan dan se uz ukusne zalogaje spremljene u njenoj kuhinji, fino vino i odabranu muziku pretvara u hedonistički san. Zadovoljstvo mi je kada u gostima imam ljude koji su višestruko talentovani, večito rastrzani između nekoliko kreativnih projekata i beskrajno mnogo ideja. Kako ja ne bih izostavila nešto, prepustiću tebi da se sama predstaviš našim čitaocima? Imenom bih se predstavila kao Zorka Karamarković, što je u početku bio moj „alter-ego” na netu gde sam o Zorki pričala u trećem licu i radila domaćinske stvari tipa kuvala, krečila, renovirala… Sve ono što je za Teodoru „devojku iz centra” bilo neočekivano da ume radi. Međutim, vremenom sam shvatila da Teodora jeste Zorka i da u tim stvarima sve više uživam. Profesionalno bih se predstavila kao umetnik. Umetnik u smislu tvorac, zanatlija, neko ko prenosi svoje znanje i maštu i stimuliše tuđa čula. Da, zapravo mislim da je zanatlija baš dobra reč da me opiše. Nedavno si otvorila višenamenski prostor „Saten“ u kome smo imali priliku da te posetimo. Možeš li da nam ispričaš kakav je koncept u pitanju? Prošle godine sam krenula u potragu za prostorom koji mogu da koristim kao radionicu i atelje. Tako smo došli

do kotlarnice koja je izdvojena zgradica srednje Tekstilne skole. Prelep prostor 8m x 8m sa istom visinom, ali bez krova i poda. Prihvatili smo taj zahtevan izazov. Kada je prostor dobio oblik, shvatila sam da želim da ga delim sa ljudima na neki način, i odlučila da bude „venue“, u nedostatku reči na srpskom moram ga tako nazvati. Želela sam da bude toplo, kućevno i retro. Za jazz svirke, proslave godišnjica i rođendana. Za ljude kojima je dovoljno društvo do 50 prijatelja da naprave „kućnu žurku”. Nije kafić, nema radno vreme, ali sam ja u ateljeu na spratu svaki dan. Prostor je na zakup. Hoćete da napravite čajanku i da slušamo vinil? Može. Promocija knjige? Može. Gustiranje sireva i vina? Može. Baš kao što si rekla, višenamenski je prostor, od klasičnih rođendana i korpo žurki do najintimnijih večera uz klavir i violinu. Želim da pomognem ljudima u njihovoj ideji i izvedbi. Da li „Zorka“ sprema svoje delicije u Satenu? Jeste, Zorka je par puta za prijatelje spremala klopu, međutim, pripremim kod kuće pa donesem u Saten, jer tamo nemam „Zorkinu kujnu”. Naravno nije mi isti ugođaj kao kada bih tamo kuvala dok pijem vino i pričam sa ljudima preko šanka, ali mnogo volim da spremam za druge, i odavno maštam o tome da najavim večeru na koju može da se prijavi do 10 ljudi, pravim par različitih jela i cirkamo vino - po nekoj simboličnoj ceni, ne više nego što bi u restoranu bili tanjir i piće. Puno ljudi mi se unapred prijavljuje svaki put kad pomenem to, pa me to i gura da jednom isprobam. Ko zna, možda postane i redovno.



Interesantno je spomenuti da ste ti i tvoj partner Strahinja ovom prostoru u potpunosti udahnuli život počevši od nameštaja koji ste restaurirali pa do umetničkih slika koje si ti naslikala. Koliko vremena je bilo potrebno da ideje iz vaše mašte budu sprovedene u delo? Stra ima svoj posao i drugu sferu interesovanja, ali uz mene je zavoleo sređivanje. Stalno vučemo stvari, nosimo iz jednog prostora u drugi. Tako je bilo i sa Satenom. Recimo ovaj šank je bio obična komoda koju smo dobili od nekog prijatelja, i stajala nam je u garaži čekajući da joj se nešto desi. Kada je Saten krenuo svojim tokom zapela sam da od nje napravim šank, digli smo je da bude viša, od nogara napravili nosače za šipku. Za mene šank nije šank ako nema šipku za noge. A onda sa neke treće strane smo dobili zlatnu lavlju glavu koja je isto čekala svoj red i onda dobila teatralno mesto na sredini šanka. Satenu je trebalo par meseci što se enterijera tiče, da dođe do onoga što

sam zamislila. Naravno moja ideja na početku sređivanja i ono što ispadne na kraju se mnogo razlikuje, i sve to zavisi od predmeta s kojima baratam. Ali to je taj deo u kome uživam, kako to Stra kaže: „Volim da rešavam probleme kroz improvizaciju”. Imam nešto što treba rešiti kao recimo taj šank, i onda stavim ispred sebe sve stari kojima bi mogla da se poslužim i krenem u kuvanje. Da, zapravo, taj proces je baš sličan kuvanju, kao kad otvorim frižider i napravim nešto od pet stvari koje trenutno imam na raspolaganju. Gde i kako pronalaziš komade kojima daješ novu šansu da zablistaju? Jednom rečiju ja sam horder. Sve što mi je zanimljivo uzmem sa ulice, često dobijam od prijatelja, nađem na kupujem-prodajem i čuvam i čekam da mi dođe ideja, i jednog dana se sve sklopi. Neke stvari čekaju godinama svoj red, neke jedva nađem kad su potrebne. Retko kad ću odbiti kad mi nudite gotivne stare stvari.


Na svojim profilima na Instagramu često putem videa prikazuješ proces redizajna kako određenih komada nameštaja, tako i enterijera u potpunosti. Mnogi projekti uopšte nisu jednostavni, i pored velike kreativnosti da bi se kvalitetno sproveli u delo potrebno je dosta veštine. Kako si savladala ovaj zanat?

napravila dvosed i umesto klasičnih naslona za ruke stavila dve grane koje sam izvukla iz Dunava proletos, a to divno rešenje se dogodilo jer nisam imala dovoljno dasaka kod sebe. Nekad ni sama ne znam šta će na kraju da ispadne.

Interesantno je da ti i Strahinja paralelno razvijate još jednu lepu Moji roditelji su veliki deo svog znanja priču, brend nameštaja Pina & Pastel. prenosili na mene kroz ceo život, ba- Kakvi komadi se mogu pronaći pod vili su se modom koju su takođe sami okriljem vašeg brenda? savladali kroz praksu. Zbog toga sam i upisala Tekstilnu, da naučim zanat i To nam je bio prvi projekat nakon vesve ono što je moglo da nas unapredi nčanja. Uspeli smo da za relativno u poslu. Sa 16 godina sam upisala faks kratak period da napravimo brend, nakon drugog razreda srednje, jer je sa porodičnom vrednošću, od prirotaj program bio previše spor za moje dnih materijala. Glavni proizvodi su apetite. Poslednje godine fakulteta krune sa baldahinom od drveta divlje sam provela u našoj šnajderskoj radio- trešnje. U svetu je tako zovu – bed nici praveći garderobu koju smo proda- crown. Kod nas nije bilo naziva za to vali. Uz to su se moji uvek interesovali tako da sam ja odgovorna za unos u za sređivanje enterijera, čime se sada i rečnik, jer niko to nije ni pravio u Srbiji. I oni bave. U svemu su samouki, a tako i dalje smo jedini. Osmislila sam dizajn ja uz njih. Šta god da je tata radio, ako koji graviramo mašinski, farbam bojaje to popravljanje struje ili luster, leplje- ma na vodenoj bazi i šijem baldahine nje pločica u kupatilu, ja sam čučala od srpskog platna koje je 100% pamuk. pored njega i upijala ono što on zove To je moj deo – dizajn i izrada. Stra „suvišno znanje”. I dalje to radim. To se bavi ovim još bitnijim delom, a to suvišno znanje se tako nadograđi- je plasiranje brenda i proizvoda. Ima valo s godinama i postalo meni bitno. dosta iskustva u tome, mnogo dobre Uvek sam volela da rastavim nešto ideje, plan i upornost. Bez njegove da vidim kako radi i da neku stvar iz ekspertize ovaj brend ne bi zaživeo Ikea-e preuredim u unikat. Odgovor intenzitetom kojim se i dalje kreće. na pitanje je da i dalje učim, i kad ne- Oboje iskreno uživamo u svojim ulošto može da se reši ja ne zovem po- gama tu i mislim da je to deo koji je i moć već kažem sebi OK aj’ da probam. dao vrednost tome što radimo i da Nekad uspe, nekad ne, ali iz svega na- ga zato ljudi prepoznaju i žele iznad učim nešto. U poslednje vreme sam kreveca svoje bebe. Povremeno ubaosim restauriranja krenula da pravim cujemo i restauriran nameštaj koji nije od nule nameštaj. To mi je novi izazov serijski nego nešto staro čemu dam i baš uživam u tome. Za naš stan sam novi život.



Gde možemo videti nameštaj iz vaše sedam ili osam slika koje sam uradila radionice Pina & Pastel? po uzoru na te fotografije, od kojih su dve velikog formata po metar i po širiKrune su izložene u prodavnici Petit ne. Sve su to scene iz života i sa putovaCoco u Krunskoj na Vračaru, a što se ti- nja, ljudi za stolom koji uživaju u hrani, če ostalog nameštaja koji sređujem, piću i životu. Sve ono u čemu i ja vidim ono što se ne proda odmah je u Satenu lepotu života. Evo opet sam zasuzila. u ateljeu tako da se osim na Instagramu To je još jedna od stvari koju želim da i sajtu, može videti i tu uživo. podelim sa svetom moje viđenje tih fotografija. Moji potezi četkom uz svo Planiraš li realizaciju još nekih krea- to vreme provedeno sa tim ljudima sa tivnih projekata ili povezivanje razli- fotografija, doveli su do toga da jedčitih interesovanja u nekom novom nostavno imam osećaj kao da sam sa obliku? njima proživela te scene. Upoznala šta su radili, koga su voleli, saznala sam Trenutno sam se baš dosta posvetila čak i gde su živeli na Neimaru, samo im slikarstvu, to mi je bio omiljeni pred- još imena ne znam. Jedva čekam da met na faksu i imala sam divnu profe- uradim još slika pa da napravim izlosorku koja je videla potencijal u meni. žbu, jer to blago koje sam pronašla Nakon faksa se baš dugo nisam uhvati- sigurno nije slučajno palo u moje ruke. la za četkicu, dok me Stra nije pogurao Mislim da nije moglo u bolje ruke prepoznavši taj isti potencijal. I baš tu da padne, i potrudiću se da uradim kreće jedno fascinantno novo poglav- nešto veliko sa tim, da ne bude(u) lje za mene. Prošle godine sam pored zaboravljeno(i). kontejnera na Neimaru pronašla ogromnu kutiju punu slajdova za projektor. Neko je život posvetio tome, fotografije su s kraja šezdesetih do kraja osamdesetih, a neko drugi ih je tako olako bacio. Potrpala sam sve u auto i kupi- damnzoe Saten Pina & Paste la isti dan projektor. S oduševljenjem i u suzama sam provela narednih par dana u stanu gledajući nečiji život kroz objektiv. Tad sam odlučila da želim da ih naslikam. SVE! Krenula sam odmah, ali često ne bih imala dovoljno vremena u kontinuitetu da se samo tome posvetim u potpunosti. Za sada imam



Tekst: Dejana Vukadinović

Glorija Vanderbilt Da bi opstao moraš doći do litice života

32

| jul-avgust AFP/Getty Images Gamma-Keystone via Getty Images, Jack Robinson Vogue Bettmann Archive

Fotografije: Everett/Shutterstock, The LIFE Picture Collection Getty Images, Susan Wood/Getty Images,

Životni stil


„Gost sa druge planete, pogled koji je uvek gledao negde daleko, putnik koji je došao sa druge zvezde čiji se plamen ugasio. Smatrao sam da je moj posao da je zaštitim”, tako je velika zvezda CNN televizije, novinar i prezenter vesti Anderson Kuper opisao svoju majku, ženu koja je bila umetnik u pravom smislu te reči: slikarka, dizajnerka, glumica, top model, spisateljica ali iznad svega zaljubljenik u život. Gracioznog stasa, uvek odevena sa stilom, Glorija Vanderbilt bila je oličenje dame. Glavna tema medija Kao potomak istaknute i bogate američke porodice, Glorija Vanderbilt nastavila je put svojih potomaka, uz uspone i padove, uvek stremeći ka vrhu. Rođena je u međuratnom periodu 1924. godine, a odrasla u Francuskoj. Kako je rano izgubila oca, za starateljstvo nad njom vodila se borba između rođene sestre njenog oca i majke. Borba koja se nastavila na sudu, tih godina je bila u fokusu medija, te je suđenje dobilo i odrednicu „suđenje veka”. Mediji i svetla kamere još u detinjstvu postaju njena svakodnevica. Glorijina majka je bila žena „slobodnog duha”, nedovoljno posvećena ćerki, živela je na račun muževljevog bogatstva, te je starateljstvo nad malom Glorijom, odlukom suda dobila tetka. Vajarka po profesiji, ona će uvesti Vanderbiltovu u svet umetnosti, što će se kasnije reflektovati na ceo njen život.

Vera u ljubav iznad svega Uprkos protivljenju tetke, Glorija staje na „ludi kamen“ u 17. godini. Život sa holivudskim agentom Petom Dicikom bio je daleko od bajke, a Glorija je između ostalog trpela i fizičko nasilje. Skupivši dovoljno hrabrosti odlučuje da ga napusti, priznajući da je brak bio greška od samog početka. Nepokolebljivo verujući ljubav, odlučuje da još jednom stupi u bračnu zajednicu, ovog puta sa dosta starijim muškarcem Leopoldom Stokovskim, sa kojim dobija sina. Kako je Stokovski bio dvostruko stariji od nje, društvo je na njihov brak gledalo sa neodobravanjem, ali se Glorija nije obazirala na to. Turbulentno odrastanje i odsustvo očinske figure ostavili su negativan uticaj na njen emocionalni razvoj, te je strah od napuštanja bio sastavni deo njene ličnosti. Rastrzana između želje da osnuje porodicu i sna da bude uspešna, odlučuje se za ovo drugo. Smatrala je da može da vodi računa o deci u potpunosti sama. I dok je na poslovnom planu nizala uspeh za uspehom, posledice su se osećale na porodičnom planu. Istorija se ponavlja pa je Glorija poput svoje majke posvećivala nedovoljno pažnje porodici. Frenk Sinatra je bio opčinjen njome, što je ona iskoristila i napustila Stokovskog, međutim romantična veza sa Sinatrom je ostala pod znakom pitanja. Glorija kasnije odlučuje da pruži još jednu šansu novom braku, koji će trajati punih sedam godina.


gloria and pat dicicco wedding frank sinatra and gloria

gloria and wyatt cooper



Porodica – zajedništvo i pripadanje Pogled na život ali i zajedništvo kod nje se menjaju kada upoznaje Vajta Kupera, scenaristu i glumca sa kojim će dobiti dva sina. Glorija nikada u životu nije imala plan i smatrala je da uvek treba pratiti emocije. Jednom prilikom je izjavila da je sve nestabilno, a da bi ostao na čvrstom tlu moraš doći do same ivice. Kuper je sa druge strane stajao čvrsto na zemlji, a kako je potekao iz velike porodice, imao je razvijen osećaj za pripadništvo i znao na koji način treba graditi odnos roditelj – dete. Zahvaljujući njemu, Glorija po prvi put ima osećaj da pripada negde, negde gde ima svoje mesto. Sve se vrti oko gubitaka Porodicu Kuper ubrzo pogađa tragedija. Kuper Vajt umire nakon teške operacije, a nedugo posle tog događaja njihov stariji sin Karter izvršava samoubistvo skokom sa zgrade. Pogođena nizom nesrećnih slučajeva Glorija spas traži u poslu. Nakon što je nedelje provela u sobi, zatvorena i uplakana, potražila je stručnu pomoć. Godine koje su usledile nisu bile ništa lakše. Gubitak sina doveo je do toga da se Glorija dodatno povuče u sebe. „Sve se vrti oko gubitaka, a najgora stvar koja može da se desi jeste gubitak deteta. Prošlost nas nije napustila, ali ponekad u životu moraš da živiš i bez odgovora na čuveno pitanje zašto“ izjavila je jednom prilikom. Korak po korak vraćala se poslu i životu, te se posvetila onome u čemu je bila najbolja – slikanju.



Od modne ikone do slikarke Kada je reč o karijeri, čitav njen svet se vrteo oko umetnosti. Sa svega petnaest godina oprobala se u modelingu, a kasnije i našla na naslovnici Harper Bazara i Vouga, što je bila čast i nedostižan san mnogih mladih devojaka. Veliku revoluciju je napravila i u svetu dizajna. Sredinom sedamdesetih napraviće liniju farmerica sa svojim imenom – GV Ltd. koje su bile ključni odevni komad u to vreme. Posle tragedije koja ju je zadesila posvetila se pisanju te je sredinom devedesetih godina prošlog veka objavila knjigu „Priča jedne majke“ u kojoj opisuje na koji način se nosila sa patnjom nakon smrti sina. Pre nekoliko godina snimila je i dokumentarac „Nothing left unsaid“ sa sinom Andersonom Kuperom. Poznato lice američke televizije CNN želelo je da sačuva uspomenu na majku ali i predstavi njen život široj publici, kako ništa ne bi ostalo nedorečeno. „Imala je javno lice, lice koje je bilo potpuno drugačije u privatnom svetu. Bila je najpozitivnija i najmlađa osoba u duši, uprkos gubicima i patnjama koje su je pogodile“ objasniće on u jednom delu dokumentarca. Glorija Vanderbilt je umrla 17. juna 2019. godine na Menhetnu, u svojoj 95. godini okružena prijateljima i porodicom. Ostala je dosledna sebi i do poslednjeg dana držala četkicu u ruci. Bila je strastvena dama sa stilom i borkinja koja je nastavila da živi nakon što je dotakla ivicu.



Moj Šešir Šta je to zajedničko ikoničnim slikama heroina iz filma od šezdesetih na ovamo (Doručak kod Tifanija, Do poslednjeg daha, Eni Hol, Lolita, Zgodna žena, Lice sa ožiljkom, Seks i Grad)? Odgovor su – ŠEŠIRI! Odaberite destinaciju i shodno njoj se opredelite za jednostavnost i lepršavost na koju nas podsećaju dive iz italijanskih filmova u kojima vlada večno leto, upečatljivu crvenu inspirisanu veselim karakterom Amelije Pulen ili glamur po kome je poznata francuska diva Sofija Loren. Ovaj modni detalj svaki i najjednostavniji letnji outfit podiže na sasvim novi nivo kada prateći vlastiti stil i oblik glave izaberete onaj pravi. Domaći brend Moj Šešir može se pohvaliti fantastičnom ponudom interesantnih modela u bojama sezone.

Kakve god planove da ste napravili za ovo leto, bilo da je to odmor na moru, planini ili ćete leto provesti u gradskoj vrelini, ne zaboravite da sa sobom uvek nosite šešir koji nije samo aksesoar koji štiti od sunčevih zraka već i modni detalj zahvaljujući kome će svaka vaša modna kombinacija biti još upečatljivija.



Moda

Fotografije: Ivana Lukić, proces tkanja Dejan Kolar

Tkačka radionica snova Olivere Šarić

42 | jul-avgust

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija


G

eneracijama mladih ljudi odraslih u hibridnom svetu u kome je gotovo sve na dohvat ruke, od polu-gotovih obroka, jeftinih avionskih karata, muzike, knjiga i filmova na klik od nas, odeće koja košta manje od prosečne boce vina u supermarketu, vrlo je lako da izgube osećaj kako je nešto nastalo, odakle dolazi i koliko je vremena i truda bilo potrebno uložiti da bi nastao finalni proizvod. Cena koju plaćamo za taj masovni konformizam je previsoka, ali i dalje do umova mnogih ne dopire da ukoliko nešto drastično ne promenimo u načinu kako konzumiramo svakodnevicu, budućnosti za generacije nakon naše verovatno neće ni biti. Klimatska kriza je sveprisutna, ali mi i dalje nastavljamo da kupujemo nekvalitetne proizvode kao da sutra ne postoji. Zbog toga ne prestaju da me oduševljavaju ljudi koji idu u kontra smeru od većine, ne zato što je to trend koji su juče primetili na društvenim mrežama nego zato što osećaju da drugačije ne može, stoga teže da u životu uspore, da grade nešto svoje, od jedne male niti, strpljivo i odlučno stvore jedinstveni produkt koji će trajati. U goste sam tako pozvala Oliveru Šarić, vlasnicu jedne male manufakture čiji rad ju je sam preporučio. U svojoj maloj radionici Olivera sama tka šalove, pončoe i šeširiće u stilu Sare Kej. Odmah mi se dopala njena jednostavnost i skromnost kojom me je podsetila na modernu heroinu koja se pristoj-

nošću bori protiv vetrenjača, stvarajući lepe stvari jednim gotovo zaboravljenim zanatom. Umesto mača i štita u njenim rukama su razboj, šarene niti i mnogo mašte i strpljenja. Kako ste došli u dodir sa pomalo zaboravljenim zanatom kakav je ručno tkanje? Za tkanje kao zanat, sam naravno znala još od rane mladosti. Obe bake su tkale. U kući sam imala prilike da vidim i ćilime i platna koje su one i tkale i vezle. U to vreme nisam bila zainteresovana da to učim, jednostavno, to je pripadalo nekom davno prošlom vremenu. Međutim, uvek su me privlačile te stvari vezane za prošlost i našu tradiciju, te sam svoju devojačku sobu uredila kao muzej. Na zidu su mi visili brdo, čunkovi i preslice. Na klaviru je bio staparski ćilim i tako sam ja na neki način čuvala te stare stvari ne misleći da ću ikad i ja kao moje bake sesti za razboj. No sad već davne 2004. godine, na manifestaciji Novosadsko proleće, koja se održava na SPENS-u, šetajući između tezgi naišla sam na tezgu Udruženja tkalja. Potpuno sam bila opčinjena šalovima i pončoima koje sam videla. Odmah sam pitala kako bih ja mogla to da naučim i gde. U tom momentu deca su mi bila još mala, a i kurs tkanja je bio za moje tadašnje mogućnosti skup.


Kada ste otkrili da imate dara za ovaj da, da li u radu koristite veliki razboj zanat? i kako se tka? Nakon dve godine, redovno obilazeći sve manifestacije u gradu na kojima su izloženi ručni radovi svih vrsta, naišla sam na tezgu Čovekoljublja i pitavši njih za kurs odlučih da se prijavim. Imala sam potrebne uslove da me prime, jer sam bila nezaposlena i imam troje dece. Posle prvog časa tkanja, znala sam da je to to. Bila sam gladna znanja. Još za vreme kursa sam naručila razboj. Od kada je montiran u mojoj kući nije bilo dana da na njemu nije postavljen neki rad. Dolazite iz Novog Sada, da li u Vojvodini postoje mesta gde se neguje ovaj zanat i organizuju radionice i kursevi? U Novom Sadu postoji nekoliko mesta gde se održava obuka tkanja, a verujem da i u okolnim mestima u kojima su razna udruženja zanatlija takođe može da se nauči tkanje. Možete li da nam dočarate kako izgleda proces izrade jednog koma-

Jednom prilikom sam na društvenim mrežama napravila seriju objava u kojima sam objasnila proces tkanja kroz pitanje koliko puta nama tkaljama prođe jedna nit kroz prste. Kad smislim šta ću da pravim, koji materijal i boje ću da koristim, odredim dimenzije (to sve spada u proces tkanja), počinje snovanje osnove na snovaljci. Zatim montiram osnovu na razboj raspoređujući niti na češalj i namotavajući ih na vratilo. Zatim provlačim niti kroz nićanice, pa kroz brdo i zatežem i vezujem osnovu na prednji list. Onda se priprema predivo za potku. Namotavam predivo na čunak i tkanje može da počne. Nakon izvlačenja gotove tkanice iz razboja sledi obrada krajeva u vidu vezivanja čvorova i uplitanje resa. Moj razboj nije velik kao razboji mojih baka, ali je svakako solidan za tkanje u urbanim stambenim uslovima. Na njemu može da se postigne širina od 80cm, ali postoji prepletaj pomoću koga mogu da napravim duplu širinu.



U kojoj meri je moguće ručnim tka- pamuk i lan. Nabavljam predivo i iz Turnjem odgovoriti na izazove savreme- ske i Bugarske. Često su materijali od nog odevanja u pogledu dizajna? mešovitih sirovina, ali gledam da je što manji procenat veštačkih i trudim se Što se dizajna tiče, mislim da je sve mo- koliko god je to moguće da izbegnem guće što neko može da zamisli. Postoji korišćenje veštačkih materijala. Uglavbezbroj prepletaja i šema koje se nom nabavljam u našim radnjama ili mogu upotrebiti za dizajn nekog ma- preko prijatelja iz inostranstva. terijala. Upravo u tome i jeste čar, što mogu da napravim nešto što nema da Kakvo je interesovanje publike za se kupi u prodavnici. Sama smislim koje proizvode nastale procesom ručboje niti da upredem kako bih postigla nog tkanja, i koji su to najpopularniji željeni efekat. Savremeni način odeva- komadi izašli iz vaše male radionice? nja jeste izazov. Mislim da sam uspela da prilagodim svoje modele dana- Mnogima se dopada to što radim. šnjem načinu odevanja, ali ipak svakom Mojih modela ima, sad već mogu da modelu dajem svoj prepoznatljivi pe- kažem, po većini evropskih zemalja, čat. Volim da se vidi da je to što radim a i na drugim kontinentima. Ono što je ručni rad. Nije mi baš kompliment kad često najveći problem je platežna moć. neko kaže da je nešto super urađeno Ima ljudi koji cene i vole ručni rad i vole kao da je mašinski... da imaju nešto što niko nema. Nikad nisam napravila dve iste stvari. Osim šaDa li postoji prostor za eksperime- lova koji se najviše prodaju, u svakoj sentisanje u pogledu dezena, materija- zoni napravim nešto novo što postane la i tekstura sa kojima radite? i najviše traženo. Mislim da su Sara Kej šeširići moj zaštitni znak. Eksperimentisanje je uvek dobrodošlo, jer upravo tako otkrivam šta sve može Gde naši čitaoci mogu da kupe ešarili ne može da se ostvari. A uglavnom pu, pončo ili neki drugi komad iz vaše sve može. Mešam i debljinu prediva i tkačnice? vrste prediva. Tako se dobija ta neobična struktura materijala koja čini odevni Radnju na žalost nemam. Reklamiram predmet zaista posebnim. se i prodajem svoje proizvode putem društvenih mreža (Instagram i FaceboUz povećanje svesti o ekološkim po- ok) i po preporuci zadovoljnih kupaca i sledicama konzumiranja „brze mo- prijatelja. Učestvujem i na nekim manide“ sve veći broj potrošača se okreće festacijama u Novom Sadu. Tako moji malim brendovima i dizajnerima koji sugrađani i gosti našeg grada mogu virade kvalitetnim, prirodnim materi- deti moje proizvode. Ovim putem pozjalima koji garantuju trajnost pro- dravljam sve vaše verne čitaoce. izvoda. Koliko pažnje vi posvećujete odabiru sirovina s kojima radite i gde ih pronalazite? Materijala nikad dosta! Vrlo rado kupujem italijansko predivo. Imaju divan i



Festival evropskog filma Palić Eco Dox selekcija


Ž

ivimo u vremenu u kojem se jasno vidi poguban uticaj ljudskog delovanja na životnu sredinu i planetu Zemlju uopšte, sa jedne strane i rastuća svest o potrebi delovanja u pravcu pomirenja čovečanstva i prirode sa druge. U skladu sa tim, pre sedam godina Festival evropskog filma Palić pokrenuo je program Eco Dox koji obuhvata dokumentarna filmska ostvarenja koja se bave ekologijom. U ovogodišnjem programu se prikazuje 6 filmova najnovije produkcije. Program je praćen živom raspravom kao i naučnim skupom koji se odvija u toku festivala, a na kojem stručnjaci i aktivisti iz oblasti očuvanja životne sredine imaju priliku da razmotre različite teme i pitanja. Kao i prethodnih godina, i u okviru 26. izdanja Palićkog festivala koji se održava od 20. do 26. jula na više lokacija na Paliću, publika će imati priliku da uživa u projekcijama inspirativnih ekoloških dokumentaraca koje će se održati u Svečanoj sali Otvorenog univerziteta.

Nedelja, 21. jul Zelena laž (Die Grüne Lüge) 2018. godina Werner Boote, Austrija, 93 min Film Zelena laž postavlja pitanje da li korporacije zavode potrošače lažnim prikazivanjem proizvoda kao organskih Ekološki prihvatljivi električni automobili, održivi prehrambeni proizvodi, fer proizvodni procesi... Ako je sve što nam kompanije kažu istina, u tom slučaju možemo spasiti svet pomoću naših odluka o kupovini i to sami! Popularna i opasna laž. U svom novom dokumentarnom filmu reditelj Verner But (Werner Boote) zajedno sa stručnjakinjom za zaštitu životne sredine Katrin Hartman (Kathrin Hartmann), pokazuje nam kako se možemo zaštititi. Trejler za film Zelena laž pogledajte ovde


Ponedeljak, 22. jul Nebo, zemlja i čovek (Le Ciel, La Terre Et L’Homme) Caroline Reucker, Nemačka, 70 min Ambijentalni dokumentarac o životu u vetrovima ogoljenoj marokanskoj pustinji u kojoj se svakodnevica protagonista prepliće sa njihovim željama. Dokumentarac „Nebo, zemlja i čovek“ prenosi utisak marokanskog pustinjskog pejzaža koji je uvek vetrovit, kao i priču o ljudima koji tamo žive. U filmu susrećemo Ahmeda, Jusefa, Lahkena i Idir, a priče koje oni pričaju omogućavaju gledaocima da posvedoče njihovoj svakodnevici, željama i osećaju pripadnosti. Utorak, 23. jul Trejler za film Nebo, zemlja i čovek poSojalizam gledajte ovde (SOYALISM) Stefano Liberti i Enrico Parenti, Italija, 65 min Film o kineskom i zapadnom agrobiznisu koji preuzima svetsku industriju mesa i žitarica, pustošeći životnu sredinu i ostavljajući sitne poljoprivrednike bez posla. Kako porast potražnje za mesom u Kini utiče na Amazonsku prašumu, i zašto su brazilski farmeri privučeni farmama soje u Mozambiku, neka su od pitanja na koja ovaj dokumentarac pokušava da odgovori. Film prati celokupan lanac proizvodnje svinjskog mesa, od ogromnih plantaža soje u brazilskoj prašumi do hipermodernih klanica u Kini, gde sa ponosom ističu da mogu zaklati 600 svinja na sat. „Sojalizam“ opisuje sistem koji potiče iz SAD-a i koji se razvija širom sveta. Trejler za film Sojalizam pogledajte ovde


Sreda, 24. jul Heroj ovaca (SCHAPENHELD) Ton van Zantvoort, Holandija, 81 min Tradicionalni pastir je primoran da uvede novine u skladu sa neo-liberalnim svetom što se kosi sa njegovim idealističkim pogledom na svet. Da li će se njegova borba isplatiti ili je prisiljen da ide „za stadom“? Stijn je jedan od poslednjih preostalih holandskih pastira koji rade na tradicionalan način. On zajedno sa nsvoja tri psa i ovcama prelazi prirodne rezervate i zemljišta kako bi stado moglo da pase travu na ekološki prihvatljiv način. Danas je ostalo veoma malo od romantike i mira karakterističnog za vekovima staro tradicionalno ovčarstvo. Veoma je teško naći dobru ponudu usled konkurencije velikih kompanija, jeftinih istočnoevropskih ovaca i pametnih mašina koje za Stijna predstavljaju izuzetno skupu odluku. Trejler za film Heroj ovaca pogledajte ovde

Četvrtak, 25. jul Speleonaut – Pod kamenim nebom Sonja Đekić, Srbija, 57 min Povezujući se sa precima, ali i istražujući daljine kosmosa u dezintegrisanom vremenu i prostoru pećine, speleonaut iskušava ljudske sposobnosti tražeći našu svrhu. U vreme osvajanja Meseca u leto 1969. godine, tridesetčetvorogodišnji Milutin Veljković kreće na jugoistok Srbije, sa namerom da provede 15 meseci u divljoj, neuređenoj pećini Samar, dugačkoj oko dva kilometra. Milutina nije zanimalo samo da potuče rekord u podzemnom samovanju, već i da prodre u vasionu dubine. Ovaj izuzetan podvig najpre otkrivamo spolja kroz seriju portreta zanimljivih likova, svih u vezi sa glavnim junakom. Neo čekivano, ulazimo u podzemni svet. Mnoštvo odlomaka iz Milutinovog opsežnog pećinskog dnevnika oživljava od svakodnevnih poslova kao što su priprema kafe i prikupljanje insekata, do dramatičnih zbivanja: vađenje sopstvenog zuba, čežnja za ženom, borba sa poplavom i halucinacijama. Trejler za film Speleonaut pogledajte ovde


Petak, 26. jul Dobrodošli u Sodomu (Welcome to Sodom) Florian Weigensamer i Christian Krones, Austrija/Gana

staje metafora kapitalističkog luksuza, odbačenog društva. Apokaliptično okruženje je za one koji tamo žive mesto koje naizgled pruža perspektivu.

Trejler za film Dobrodošli u Sodomu Sodoma. Pakao za ljude, raj za posao. pogledajte ovde Najveća svetska deponija elektronskog otpada obiluje bukom radnika koji ko- Ovogodišnje, dvadeset šesto izdanje paju, sakupljaju, popravljaju i spalju- Festivala evropskog filma Palić, odrju. Impresivan apokaliptički prikaz pe- žaće se od 20. do 26. jula na Paliću i u dantnog rada u okviru novog ekonom- Subotici, u organizaciji Otvorenog uniskog poretka. Zabrinjavajuće svedo- verziteta Subotica. Festival se tradiciočanstvo o uslovima života. nalno održava na više lokacija među kojima su jedinstvena Letnja pozorniMračni i senzualni film o Gani gde se ca na Paliću kao i bioskopi Eurocinema, reciklira elektronski otpad sa Zapada. Abazija i Lifka. Tokom predfestivalskog Pametno isprepletene, sudbine razli- programa i centralnog dela manifestačitih protagonista otkrivaju komplek- cije publici će biti predstavljeno više od snu priču ovog apokaliptičnog društva. 130 filmova iz svih krajeva Evrope, i to u Njihovi veoma lični, unutrašnji glasovi 15 različitih selekcija i programskih ceomogućavaju dubok uvid u život i rad lina. Mnogi od filmova imaće svoju srpna ovom mestu – Sodomi. sku i regionalnu premijeru. Život na deponiji postaje zagonetna slika naše moderne, globalizovane civilizacije, kratkotrajna tehnologija po-


UŽIVANJE U SVIM LETNJIM RADOSTIMA U KOLY ČARAPICAMA


Ekologija

Divljina u srcu grada i kako je voleti Tekst: Milja Vuković

54 | jul-avgust


Č

ujemo redovno, i sve češće, vesti o ugroženosti živog sveta u ovom trenutku na planeti. Slušamo o osiromašenju biodiverziteta i zagađenju vode, vazduha, zemljišta... Živimo u šokantnom trenutku koji nijedan od naših predaka nije doživeo: za četrdesetak godina sa planete je nestalo čak šezdeset procenata biomase. Živog sveta! Treba udahnuti polako i upiti tu informaciju. Neobično je što je izlaz, ključ i rešenje na dohvat ruke. Živimo u njemu. Naši gradovi i život u njima je prvo mesto na kojem treba da potražimo rešenje. To je ono

što me je nakon pet godina proučavanja i učenja o urbanim ekosistemima naučio moj najbliži ekosistem grad Beograd. U ovom trenutku 54% svetskog stanovništva živi u gradovima i urbanim regijama i ovaj procenat rapidno raste. Neverovatno je to što su gradske oblasti, trenutno najbrže šireći ekosistemi na planeti, najmanje istražene. Takođe, urbani ekosistemi su, bez sumnje, najdestruktivniji ekosistemi na planeti. Gradovi su najveći zagađivači, a njihov uticaj seže daleko, sve do okeanskih prostranstava po kojima pluta nagomilano smeće i do zaštićenih šuma i planinskih reka.

Fotografije: Fejsbuk grupa Divlji Beograd (Branislav Bane Nikolić, Gordan Pomorišac, Milja Vuković, Miroslav Mareš, Pera Urošević, Radovan Božović, Sunčica Topalović, Zorana Nikodijević)


Kako to da su gradovi tako destruktivni Prirodu treba da počnemo da po prirodu? primećujemo, vidimo i štitimo već u gradovima. Promenom načina na Svaki prirodni ekosistem sastoji se od koji živimo, vraćanjem u sistem kružne tri osnovna, najvažnija dela: on ima ekonomije, koji je jedini održivi sistem, proizvođače, potrošače i razgrađiva- mi pomažemo, direktno i konkretno, če. Materija kruži i tako se život obna- da se poboljša stanje u našim rekama, vlja i traje. morima i planinama. Zaštita prirode počinje – u gradu! Priroda je tu, Urbani ekosistemi: neposredno uz nas, a živeći u urbanom ekosistemu mi smo već njen važan deo! 1. crpe proizvodnju iz drugih ekosistema jer nemaju dovoljno Pa upoznajmo onda svoj osnovni, prvi sopstvenih proizvođača ekosistem, upoznajmo ga i otkrijmo da bismo ga zavoleli, sačuvali i razvili. 2. imaju pre svega i iznad svega potrošače i U okviru projekta koji sam osmislila, a koji je pokrenut u okviru Udruženja građana In Akt kao grupa na društvenoj 3. nemaju dovoljno razgrađivača, odnosno ne vraćaju nazad u sistem mreži Fejsbuk, pre nekih pet godina, razgrađenu materiju koju je moguće počela sam da „zaranjam“ u prirodu na neočekivanom mestu: u gradu! koristiti dalje za stvaranje novih proizvoda i života. Shvatila sam da naš pogled u gradu To je naša urbana matematika. Naža- svakodnevno primećuje samo, ili pre lost! Iscrpljujemo okolne ekosisteme, svega, ono što je čovek stvorio: zgrade, bilborde, prodavnice, a ,,poklanjamo’’ im toksine i neupotre- saobraćaj, parkove... Svet prirode, iako nam je pred bljiv i otrovan otpad. nosom, najčešće ne vidimo. Obratila Kako izaći iz ovog destruktivnog sistema? sam pažnju, počela da osluškujem, gledam i zagledam, pratim i čekam. Živimo potpuno uronjeni u urbanu Počela sam da u okviru grupe Divlji kulturu i svet tehnologije. Mi o svetu Beograd i na predavanjima to delim sa prirode vidimo i čujemo putem ekrana, sugrađanima i pozivam i njih da učine a ne konkretno i direktno, svim svojim isto. Da primetimo prvi sneg i prve čulima. Doživljavamo prirodu kao neku laste. Da im se obradujemo. Da zajedno daleku, lepu, ali apstraktnu pojavu kojoj priželjkujemo miris lipe koji oboji treba naša pomoć ili koju samo treba celo proleće. Da vidimo male i velike maksimalno iskoristiti. Ledeni bregovi događaje: beogradske vidre i kune, sive Antarktika, oranguntani u Indoneziji, vrane i vrapce, solitarne pčele i vilin šuma mangrova na Pacifiku... sve su to konjice, najstarije hrastove i procvetale za nas slike udaljenih predela. Mi smo gradske travnjake, makove, ježeve koji vrlo informisani, ali imamo apstraktan se noću šetaju gradom, slepe miševe odnos sa prirodom. Ona je negde tamo koji love komarce... Nema tome kraja. daleko. A u stvari, okruženi smo njom Priroda grada se, kada na nju obratimo sada i ovde. Udišemo je, pijemo, njome pažnju, sve dalje i dalje razmotava pred se hranimo. Ona je svuda oko nas! našim očima i našim srcem.



Evo jedne male velike priče: Svakodnevno prelazim most preko reke Save i prelazeći tu distancu stalno posmatram jato galebova. Uvek u slično vreme, lete u istom pravcu. Hm? Vraćaju se sa posla na spavanje. Kao i ja. A gde je njihov posao? Galebovi se masovno hrane na gradskoj deponij Vinča. Godinama ih primećujem. Delimo isti radni ritam. Samo što oni rade i subotom i nedeljom, svakog dana. Onda, jednog dana shvatim: Organski otpad koji bacamo završava na deponiji i galebovi ga jedu i tako smanjuju količinu otpada koja preostaje na deponiji. Da. Ali, to nije sve. Organski otpad koji završava na gradskim deponijama nije neutralan, jer se na deponijama ne uspeva prirodno razgraditi i vratiti u proces kruženja materije, već se u lošim uslovima (u odsustvu kiseonika) pretvara u metan, jedan od gasova staklene bašte čak 27 puta jači od ugljen-dioksida. Organski otpad na deponijama doprinosi negativnom karbonskom otisku gradova. A galebovi? Oni jedući ovaj organski otpad direktno utiču na smanjenje karbonskog otiska grada. Pružaju nam besplatnu ekološku uslugu. Dok ih gledamo kako u svakodnevnom, doslednom ritmu dva puta dnevno, i zimi i leti, preleću Beograd, mi ljudi ispod, o tome uglavnom ništa ne znamo. Slično je i sa sokolovima vetruškama i sovama: na godišnjem nivou oni pojedu čak 13 tona glodara u Beogradu. Zamislite koliko otrova protiv glodara ne mora da bude proizvedeno, bačeno u prirodu u našem neposrednom okruženju, pa zatim pokupljeno i uništeno (koliko energije, koliko novca)? Gradske ptice grabljivice ovu ekološku uslugu

pružaju besplatno, i neverovatno diskretno.

priznaćete,

O dobrobiti koje gradovima pruža drveće i gradske šume može se zaista govoriti naširoko: od stvaranja kiseonika, do vezivanja ugljenika, od prečišćavanja vazduha i uticaja na psihološko zdravlje (čime direktno smanjujemo zdravstvene troškove), do upijanja viška vode od padavina, smanjenja temeperature tokom letnjih meseci, rasterećivanja infrastrukture gradskih kanalizacionih sistema, zaštite od poplava... Živo, veliko, staro drvo u gradu ili bilo gde je investicija. Ozbiljna, dugoročna investicija. Gledajući sve slike, pitanja i priče koje su objavljene na grupi Divlji Beograd u proteklih pet godina i sabirajući sve lične, neočekivane i raznolike utiske koje sam prikupila – vidim da se tajna skladnog funkcionisanja jedne prirodne celine ne krije u delovima i delićima, već u njihovim neprebrojnim vezama. Kakva je veza velikih kiša i jednog močvarnog prostranstva na ušću Dunava u Savu - kako močvarna regija Beljarica štiti ceo Beograd od poplava? Koja je veza diskretnih gradskih ptica grabljivica i glodara? Kako gradski galebovi i druge ptice jedući organski otpad sa gradskih deponija direktno smanjuju karbonski otisak gradova? Kako gradski travnjaci podržavaju pčele i druge polinatore i kako mi možemo podržati insekte oprašivače gajeći cveće koje oni vole? Na koliko sve neverovatnih načina gradsko drveće utiče na mentalno i respiratorno zdravlje dece i odraslih u gradu i na čitavu gradsku infrastrukturu?




Uprkos alarmantnim signalima o negativnim posledicama našeg uticaja, mi kao da i dalje ne osećamo da smo milionima živih niti neraskidivno povezani sa svime što nas okružuje, zauvek! Svi delovi su intenzivno povezani jedni sa drugima i međusobno utiču jedni na druge i upravo tu leži i mogući ključ, rešenje. Ako prihvatimo i podržimo prirodu u gradu i počnemo da radikalno menjamo svoje navike tako da podržimo prirodne cikluse umesto što ih negiramo i gazimo, možda imamo priliku da otvorimo novu uzbudljivu i kreativnu stranicu istorije. Gradovi mogu postati održivi, skladni ekosistemi samo uz velike promene. Promene koje počinju od nas! Od građana. Promene koje počinju obnavljanjem saveza i zaveta koji imamo sa prirodom. Naše znanje, inteligencija i tehnologija mogu da, samo ukoliko su udruženi sa savešću, moralom i našim srcem, stvore veliku globalnu promenu.

puru se upravo stvara prototip šumskih gradova u kojima su stanovanje, saobraćaj i proizvodnja prožeti šumskim ekosistemom. U centru Londona se gradi koridor od nekoliko kilometara sačinjen od biljaka koje podržavaju insekte oprašivače, a u Zagrebu se umesto rutinskog totalnog košenja trave primenjuje mozaičko, naizmenično košenje gradskih travnjaka, kako bi se omogućilo da dragoceni insekti prožive sve potrebne životne cikluse. Studenti arhitekture uče da u projekte novih zgrada uvrste, osim značajno veće energetske efikasnosti, i zelene krovove, otvore za staništa gradskih slepih miševa i ispuste za gnezda sokolova.

Drveće u gradovima nije samo prostor oduzet parkiralištima, čiju ekonomsku vrednost lako prepoznajemo, već drveće gradskoj zajednici pruža čitav niz U gradovima može da se uzgaja hra- ekoloških usluga čiju je zbirnu finansijna – Berlin i Pariz pružaju veliku po- sku vrednost takođe moguće izračunati. dršku uzgoju voća i povrća u urbanim sredinama, a tako se smanjuje ne- Zaštita divljeg života planete Zemlje gativan karbonski otisak koji donosi počinje u srcu grada. Prvi korak ka očutransport hrane sa udaljenih farmi i vanju planete je u našoj dnevnoj sobi, tako se manje iscrpljuju okolni ekosi- na terasi, gradskom travnjaku i parku, stemi. U gradovima mogu da se razvi- obali reke na kojoj živimo. Radikalna jaju divlje vrste – najveća urbana popu- promena načina na koji vidimo, prilacija najbržih ptica na svetu, sivih hvatamo, razumemo, poštujemo i vosokolova, živi u Njujorku. U gradovima limo prirodu u gradu je neophodna i može da se razvija simbioza između upravo ona je ta koja vodi ka očuvanju urbanog i šumskog ekosistema – na velike i dragocene PRIRODE čitave severu Kine u gradu Lijuzu i u Singa- planete.


Weleda inspiracija 2019 #BIRAMZELENO


P

ovezivanje sa prirodom i ekološka svest su u trendu, marketinški isplativi pravci, pa „greenwashing” cveta na sve strane. Ne i u Weledi. Osnovana 1921. na idejama antropozofske filozofije, Weleda je odmah osnovala i svoju biodinamičku farmu u kojoj se biljke gaje po principima strožijim od organskih. I to na početku prošlog veka, kada svet počinju da opčinjavaju tehnološko-industrijske novotarije, holivudske zvezde diktiraju trendove koji su daleko od prirodnog izgleda, a o sastavu kozmetike ili narušavanju životne sredine niko ne razmišlja ozbiljno. Ne i u Weledi. Danas su trendovi promenjeni, shvatili smo kolika je cena nekontrolisane upotrebe sirovina i industrijskog razvoja po životnu sredinu. Povratak prirodi je trend. Svi oni koji su u trend „uskočili” tek od skora, imali bi šta da nauče od Welede koja već skoro 100 godina prirodu i njene ritmove osluškuje i od nje uči, biljnom i životinjskom svetu pristupa sa poštovanjem, čuva ugrožene biljne vrste, a partnere širom sveta podučava biodinamičkoj poljoprivredi.


WELEDA VRTOVI Weledini vrtovi su jedinstven ekosistem koji sam sebi obezbeđuje biljne „pesticide”, a hranu novim biljkama od biljnog otpada u svom kompostu. Prostiru se na 20 hektara, dom su za 260 vrsta biljaka koje privlače brojne insekte. Najveći biodinamički vrt u Evropi ograđen je samo prirodnom živicom kroz koju životinje neometano prolaze. Na ovaj način je kultivisani vrt postao deo prirodnog okruženja. Weledini baštovani vrt neguju kao jedinstven organizam, brinu o odnosu biljaka i vrste zemljišta, čuvaju retke biljne vrste u staništima nalik na ona u prirodi, pa je jedna retka i gotovo izumrla vrsta paprati ovde našla utočište, zaštićena u senci od puzavica i negovana kapljičastim zalivanjem koje imitira vlagu kakvu prirodno dobija u šumi. Weleda štedljivo koristi resurse poput vode i energije, nema klima uređaje u svojim poslovnim prostorijama, ona podiže standarde za prirodnu kozmetiku...i brine o svojim zaposlenima. Svaki put kada se rodi dete nekom od zaposlenih u kompaniji, na ulazu u Weleda vrtove zasadi se po jedno stablo breze. Danas je to prava mala šuma sa šaputavim, belim stablima različitog „uzrasta”. Weleda, zaista, može da inspiriše sve nas koji smo iskreno zgroženi, pa i zastrašeni masovnim i nekontrolisanim urušavanjem prirodnih resursa.



WELEDA KAO INSPIRACIJA Tokom proleća 2016. godine Weleda je u Srbiji prvi put organizovala foto konkurs „Weleda inspiracija” pozivajući fotografe amatere da fotografijama prikažu svoj odnos prema prirodi i obelodane ga na svojim društvenim mrežama, pozivajući druge da inspiraciju potraže u prirodi. Najuspešnije fotografije štampane su u zidnom kalendaru Weleda Srbija. Odziv akcije pokazao je da inspiracija koju Weleda nudi ima potencijal, pa je konkurs narednih godina dobijao i nove teme. Tokom 2017. smo učili o svojstvima ključnih Weleda lekovitih biljaka (nar, iris, ruža, bafem, arnika, neven...) i ovekovečili ih na fotografijama učesnika konkursa. Prošle godine, kao inspiracija su odabrana deca, neko ko treba da preuzme našu brigu o planeti i živi u vremenima koje danas kreiramo. Plezir želi posebno da vas pozove na učešće u konkursu ove godine jer je tema našim čitaocima posebno bliska: ekologija i održivost - ponovo dve oblasti u kojima Weleda može da nas inspiriše. A mi da svojim pričama inspirišemo druge!



#BIRAMZELENO Weleda inspiracija 2019 se uklapa u Plezir eko korake, jer nas poziva da radnje koje preduzimamo u cilju smanjenja ekoloških otisaka u prirodi ovekovečimo na fotografijama. Tema je #BIRAMZELENO Možda je to dan kada vozimo bicikl, idemo pešice ili naš odlučni izbor da što manje koristimo automobil. Možda onaj trenutak kada kažete: „Hvala, ne treba kesa, imam ceger”. Ili čaša koju nosite sa sobom u kafić da vam u nju sipaju „kafu za poneti”. Stablo koje ste zasadili i negujete ga? Čuvanje semena od retke sorte povrća ili cveća da ne nestanu sa lica zemlje? Vlastiti mali kompost za organski otpad? Na fotografijama može da se nađe i reciklaža u vašoj kući: šta sve koristite više puta i za različite namene? Ako želite da se uključite u konkurs Weleda Inspiracija 2019, jednostavno je. Napravite fotografiju koja oslikava vašu

rutinu koja vodi ka manjem zagađenju i očuvanju prirode, postavite je na neku od vaših društvenih mreža (Facebook ili Instagram), i tagujte je sa #biramzeleno i #WeledaInspiracija2019. (Kompletni ulovi konkursa su na Weleda Srbija Facebook stranici) Početkom zime, kada se Weleda Inspiracija 2019. završi, najuspešnije fotografije biće štampane u zidnom kalendaru Weleda Srbija za 2020. a njihovi autori biće nagrađeni paketima Weleda kozmetike za negu lica i tela za ceo mesec. Autor pobedničke fotografije dobija naslovnu stranicu kalendara i veliki paket Weleda nege za lice i telo za celu godinu. Pratite našu Facebook i Instagram stranicu, na njoj vas čekaju i Weleda pokloni tokom leta. #WELEDAINSPIRACIJA2019 #WeledaInspiracija19 #biramzeleno


#plezirekokoraci #ponedeljakbezplastike #utorakbezmesa #slavinesusredom #Ä?etvrtakzaljude #petakupatikama #uradisamvikend


Životni stil

Tekst i fotografije: Marko Popadić @ofucanimanastirskimacak

U dosluhu sa prirodom

70

| jul-avgust


U

ljudskoj srži davno je utkana nit koja simbolizuje vezu sa prirodom. Međutim nekada je ta nit toliko tanka da je od pucanja deli izuzetno malo, i zato našim navikama i posvećenošću moramo nastojati da je ojačamo i ponovo upletemo u čvrstu sponu koja će nas vratiti prirodi, i na kraju – nama samima. Zašto je povezivanje sa prirodom toliko važno? Odgovora na ovo pitanje je pregršt, ali ovom prilikom izdvajam one esencijalne. Mir, harmonija, ravnoteža Vrlo često imamo priliku da slušamo o tome kako smo se udaljili, kako smo neispunjeni, kako treba da se ponovo povežemo kako sa drugima, tako i sa sobom, jer naš um obuzimaju negativne misli i strahovi koji nas uvlače u pravu mašinu čiji nas mehanizam, iz dana u dan, drobi sve više. Upravo taj mehanizam može da razbije priroda, jer je ona u stanju da nagomilane stresove i nakupljene probleme ublaži samo jednom šetnjom. Odlazak u prirodu nam pruža mogućnost da iz udaljenije i mirnije tačke sagledamo ono što nas tišti. Primera radi, samo dok šetate i duboko dišete osećate kako se vaš um bistri i kako napetost popušta, a tokom vaših misli ne tutnje one koje su vas mučile ili opterećivale, što direktno dovodi do toga da postajemo smireniji i da ulazimo u ravnotežu iz koje kasnije sve postaje znatno lakše. I ne, nije taj

momenat rasterećenja nešto egzotično, on se samo dogodi a da to nismo ni primetili, već samo kasnije odahnemo i kažemo: „Uh, baš mi je prijalo!“. Ljubav Ništa nas na ovom svetu, bolje od prirode, ne može naučiti o ljubavi. Samo je potrebno da počnete da opažate, što nas ponovo dovodi do toga da moramo izaći napolje i provesti vreme u prirodi. Vežbajte sebe da posmatrajte stvari i pojave oko sebe. Zagledajte se u ptičice koje vredno špartaju tamo-ovamo, svaki put donoseći po koju grančicu kojom će ojačati gnezdo ili crviće i bubice kojima će nahraniti svoje mlade koji upravo iz tog gnezda uskoro treba da polete i upoznaju svet. Opazite cvet koji je uvenuo i čije su latice tik pred opadanje, ali ne žalite za njim, već se odmah setite pčelice koja je prikupila njegov polen i obezbedila ravnotežu u mikro kosmosu. Razmislite o nesebičnom davanju koje je potpuno normalno za prirodu, počev od kiseonika, preko hrane pa sve do lepih izlazaka i zalazaka sunca kojima se svakodnevno divimo; nije li to definicija ljubavi koju možemo uočiti samo ako počnemo da opažamo svet koji nam je pred nosom – lepota, nesebičnost, uzajmna podrška i zajedničko življenje? Naučeno potom možemo primeniti na naše živote, u odnose sa ljudima, jer, ne zaboravite, i mi smo priroda.


Zabava Pored svih lepota kojima hranimo um i dušu, boravak u prirodi nam može pružiti i odličnu zabavu, naročito za vreme letnjih meseci. Verujem da svako od vas ima neku aktivnost koja mu izaziva radost i asocira ga na vrele letnje dane. Aktivnosti koje mene neizostavno asociraju na leto su: Šetnja – bilo gde, i bilo kada. U parku, šumi, pored reke. Šetnja je odličan način da aktiviramo naše telo koje će nam već posle nekoliko minuta biti zahvalno za rasterećenost i opuštenost koju smo mu pružili. Šetnja po prirodi je i dobra vežba za opažanje koja će vam pomoć i da se zbližite sa prirodom i bolje je upoznate. Vožnja bicikla – vožnja bicikla mi je na prvom mestu omiljenih letnjih aktivnosti. Ima li lepšeg osećaja od dodira povetarca koji vas prati dok se vozite po lepotama prirode koje nas okružuje?! Porodična druženja – u bašti, na terasi, bilo gde. Uz lagane sendviče, limunadu, dobru muziku i duge razgovore. Prikupljanje biljaka – za herbarijum (ili čaj koji ćete kasnije kuvati i u njemu uživati), odlična je zanimacija i zabava. Ova aktivnost je i vežba strpljenja dok čekate da se cvet ili biljka ispresuju; zabava za decu uz pomoć koje mogu mnogo naučiti o svetu oko sebe. Ovo su bili moji predlozi aktivnosti za kvalitetno provođenje vremena u prirodi tokom letnjih meseci, pronađite i vi ono što vama godi i naučite da uživate u lepoti koja nas okružuje.



Ekologija

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Fotografije: Trag fondacija; Stvaraoteka

74 | jul-avgust


E

konomija deljenja je termin koji se odomaćio u razvijenim društvima i podrazumeva deljenje dobara umesto njihovog posedovanja. U fokusu ekonomije deljenja su benefiti za pojedinca, a sve te koristi koje pruža ovaj koncept omogućila nam je tehnologija, odnosno razvoj tehnologije, naročito interneta. Među najznačajnijim benefitima izdvaja se činjenica da kao korisnici imamo više kontrole i ostvarujemo uštedu (novca, prostora, vremena za opravku i održavanje), a tu je i jedan od najsnažnijih motivatora, dobrobit koju ovakav sistem donosi društvu i životnoj sredini. Princip koji podržava principe održivog razvoja u velikom broju zemlja je prihvaćen oberučke. (Airbnb, Uber, eBay) Prateći navike mladih u razvijenim zemljama istraživači dolaze do zaključka da je sve više njih koji nemaju ambiciju da poseduju (automobile, kancelarije, nekretnine, uređaje). To je doveli do pojave biblioteka stvari, čiji broj se iz godine u godinu povećava u čitavom svetu. (biblioteke stvari su mesta iz kojih se mogu pozajmljivati stvari koje pojedinac ne koristi svakodne vno) Na naše veliko zadovoljstvo, grupa entuzijasta ispred udruženja Centar za regenerativnu održivost gradova, poželela je da otvori prvu biblioteku stvari u Srbiji, u Novom Sadu. Prijavili su se za nacionalno takmičenje Zelene ideje, osvojili drugu nagradu pa je njihova Stvar(a)oteka danas korak bliže otvaranju. O prvoj biblioteci stvari u našoj zemlji za letnje izdanje Plezira razgovaramo sa inicijatorkom ove ideje Anom Novković iz CeROG-a, koja se sa svojim timom priprema za veliko međunarodno takmičenje u Albaniji.

forme Shareable sa savetima kako otvoriti biblioteku stvari. U to vreme, već sam poznavala koncept biblioteka alata, koji mi se veoma sviđao, a i iskusila sam potrebu za stvarima tipa bušilice i merdevina kada sam se useljavala u novi stan i nisam imala od koga da pozajmim. Alat sam morala da kupim, upotrebim jednom i da ga odložim. Ovo mi je samo dodatno opteretilo budžet i oduzimalo mesta u već malom stanu. Članak me je zainteresovao da potražim još informacija. Nakon toga, uspela sam da okupim prijatelje kojima se ideja veoma dopala i krenuli smo u razvijanje celog koncepta. Registrovali smo udruženje građana Centar za regene rativnu održivost gradova – CeROG, koje se usmerilo na razvijanje Stvar(a) oteke. Možeš li da nam ispričaš malo više o konceptu i ciljevima Stvar(a)oteke? Stvar(a)oteka će biti biblioteka stvari, koja će funkcionisati kao konvencionalna biblioteka, samo što će umesto knjiga pozajmljivati predmete. Istovremeno, u okviru Stvar(a)oteke želimo da organizujemo radionice na kojima bi učesnici usvajali veštine popravljanja, prepravljanja i nadcikliranja starih i dotrajalih predmeta. Ovim bi se oni preusmeravali sa otpada u novi ciklus upotrebe. Dugotrajni cilj Stvar(a)oteke je da utičemo na smanjenje proizvodnje otpada u zajednici i našeg ekološkog otiska, a da istovremeno olakšamo svakodnevicu i pružimo prostor za povezivanje i lični razvoj. Koje su prednosti korišćenja biblioteke stvari?

Kako ste došli na ideju da pokrenete biblioteku stvari u Novom Sadu? Prednosti korišćenja biblioteke stvari su ušteda u novcu, jer se smanjuje poPre 2 godine naišla sam na članak plat- treba za kupovinom predmeta koji se


povremeno koriste, oslobođenje prostora u stanu koji je do tada korišćen za odlaganje i čuvanje predmeta, jednostavnije rešavanje problema nedostatka nekog alata ili uređaja, olakšan pristup alatima, opremi za sport i hobi, električnim uređajima za domaćinstvo, koji omogućava i isprobavanje novih hobija i doživaljavanje novih iskustava. Kako se postaje član vaše biblioteke?

nirati svoj nepotreban predmet i pridružiti se u stvaranju Stvar(a)oteke. Ekonomija deljenja je fenomen koji iz brojnih razloga postaje nešto što se podrazumeva u životu generacije Y, međutim Srbija ipak i dalje tek stidljivo korača u ovom pravcu. Kakve su reakcije ljudi iz okoline kada im predočite svoju ideju?

Članom biblioteke će se postajati upisom u biblioteku kao i u svaku drugu, a članarina će se moći pokriti na jedan od tri načina: uplatom godišnje članarine, donacijom nekog predmeta ili volontiranjem na kratkim i jednostavnim zadacima u okviru Stvar(a)oteke.

Reakcije naših sugrađana i sugrađanki su odlične. Sviđa im se ideja i uglavnom svako može da zamisli šta bi mogao pozajmiti iz biblioteke stvari. Na osnovu svih ideja i komentara smo već započeli listu želja sa kojom želimo da odgovorimo na stvarne potrebe naših sugrađana i sugrađanki.

Koje stvari će biti dostupne i da li korisnici mogu uticati na spisak stvari u smislu liste želja za stvari koje bi mogle biti u posedu biblioteke? Osim toga, da li vam građani mogu donirati svoje, polovne stvari koje ne koriste?

Imajući na umu da će se u Stvar(a) oteci nalaziti električni uređaji, kako će se oni održavati i popravljati ukoliko za to ima potrebe? Da li će među zaposlenima biti i neko ko može popravljati uređaje iz biblioteke stvari?

Za početak ćemo imati osnovne alate tipa bušilica, električnih zavrtača, zatim opreme za planinarenje i kampovanje, kao što su šator, rančevi, podloge, i električne uređaje tipa trimer za travu, električni roštilj, pa i projektore, platno i slično. Razvijamo listu želja koja sakuplja predloge i ideje budućih članova na osnovu koje ćemo moći da prilagodimo ponudu biblioteke i odgovorimo na njihove potrebe. Pozivamo zainteresovane da nam pošalju svoje predloge putem imejla cerog.ug@ gmail.com ili putem poruke na Fejsbuk stranici Stvar(a)oteke. Zainteresovani sugrađani i sugrađanke nam mogu do-

Među angažovanima u Stvar(a)oteci će biti i naši majstori i majstorice koji će imati neophodne veštine da se pozabave problematikom održavanja uređaja. Ovo će spadati u redovan deo poslovanja biblioteke. Spomenula si da u planu imate i pokretanje radionica, šta možeš da nam otkriješ o ovom aspektu Stvar(a)oteke? U okviru Stvar(a)oteke ćemo pokrenuti i besplatne radionice na kojima će učesnici moći da usvajaju nove veštine popravljanja električnih uređaja ili na primer prepravljanja garderobe. Veru-



jemo da neko osnovno poznavanje ovakvih veština može biti veoma korisno. One se sa novim brzim načinom života gube. A mogu biti korisne za pojedinca i za zajednicu, jer utiču pozitivno na samoostvarenje i smanjuju naš ekološki otisak, pa samim tim i doprinose boljitku zajednice.

korak regionalnog takmičenja je odlična prilika za povezivanje, saznavanje o novim i svežim idejama iz regiona, pa i za osvajanje jedne od tri novčane nagrade. Vredno spremamo prezentaciju naše ideje na najbolji način. Osvajanje novčane nagrade bi nam u mnogome olakšalo započinjanje poslovanja, međutim, kakav god ishod bio, mi smo poU prvom krugu takmičenja Zelene svećeni ostvarenju Stvar(a)oteke. ideje vaša Stvar(a)oteka je osvojila drugo mesto, a sada vam predstoji Kada možemo očekivati da će Stvameđunarodno takmičenje u Albani- r(a)oteka profunkcionisati i gde će ji. Sa kakvim očekivanjima odlazite biti locirana? na drugi deo takmičenja? Stvar(a)oteka će biti locirana u Novom Veoma smo srećni i zadovoljni što smo Sadu. Tačnu adresu u ovom momentu imali priliku da prođemo kroz program još uvek nemamo. Planiramo da Stvanacionalnog takmičenja Zelene ideje, ko- r(a)oteku pokrenemo početkom sledeje organizuje Trag fondacija. Dobili smo će godine. punu podršku u vidu edukacija, a sa samom nagradom i finansijsku podršku da pokrenemo Stvar(a)oteku. Sledeći



Fotografije: Miran BabiÄ?; privatna arhiva

Umetnost

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Manica K. Musil

Ilustratorka koja govori decjim jezikom 80 | jul-avgust


S

lovenčka ilustratorka i umetnica Manica Klenovšek Musil privukla je našu pažnju svojim neobičnim slikovnicama sačinjenim od tkanina. Sve priče i njihovi junaci plod su mašte ove umetnice čije knjige već nekoliko godina unazad osvajaju priznanja i dopiru do srca mladih čitalaca širom planete. Kako sama kaže, inspiraciju za priče crpi iz života, a iako su njena deca na početku bila prvi čitaoci slikovnica, danas su toliko narasli da je ona najmlađa u porodici.

Kako su nastale prve šivarije (šivene dečje knjige)? Kako ste došli na ideju da umesto olovkama, iglom, koncem i tkaninama ilustrujete priče za decu? Moja četvrta knjiga izrađena je u toj tehnici. Prije toga sam eksperimentisala različitim tehnikama. Jednom sam pokušala da napravim torbicu za moju srednju kćer uz pomoć tašte i svanulo mi je da bih mogla zašiti ilustracije za knjigu. Od tada sam ovom tehnikom napravila već deset knjiga.

viti više stvari. Jedno je tekst, drugo su ilustracije, onda dizajn knjige, radionice, izložbe, umetničke instalacije, a biće još mnogo toga. Vaši roditelji, otac psiholog i majka defektološkinja su radili u ustanovi za decu i odrasle s intelektualnim teškoćama, kako vas je to oblikovalo i pomoglo vam da naučite da prihvatate i negujete različitost? Da li ove vrednosti ugrađujete i u vaše likove u knjigama? U mojim knjigama možete primetiti (ono što ni ja nisam pre shvatala dok mi nisu drugi skrenuli pažnju) različite tematike – prihvatanje drukčijeg i drugačijeg, katkad stvari koje se mnogima od nas dešavaju, a nemamo pravih odgovora na njih, katkad situacije koje su na granici društveno prihvatljivog. Kako izgleda proces nastanka i građenja jednog lika? U biti likovi nastaju spontano. Ne razmišljam o njima, oni prosto nastaju kroz priču. Ponekad su inspirirani realnim situacijama koje imam sa mojim decom.

Da li vam je i na koji način iskustvo bavljenja arhitekturom pomoglo u A kako se rađa knjiga, da li sve kreće izradi ovakvih knjiga? od priče, omiljenog lika ili ilustracija?

Dakako. Arhitektura mi je dala kreati- Sve počinje sa dobrom idejom koja se vnost i širinu za istraživanje novih te- razvije u priču. Paralelno sa pričom rahnika. Zbog arhitekture svaku knjigu vi- zvijaju se ilustracije i strip. dim kao projekat i mogu iz toga napra-



Iako ste posao arhitekte ostavili iza sebe, arhitektura ipak nekako nastavlja da pronalazi put do vaših projekata. Tako ste prilikom promocije knjige Mala arhitekta u Mariboru napravili i izložbu modeliranih kućica od gline. Ispričajte nam malo više o izložbi i tom interaktivnom momentu u predstavljanju vaših knjiga.

ruku da deca ni ne treba uvek da budu poslušna, jer poslušna deca sutra postaju poslušni građani čija je pobuna ugušena, a kritičko mišljenje nerazvijeno. Da li je mislite da je ova poruka delotvornija za decu ili roditelje? Najprije, u Kini Pobalinska pujsa je dobila nagradu u Jiangsu provinciji, gde je bila izabrana u najbolje 3 knjige za djecu, a bila je proglašena i za najljepšu knjigu za djecu na slovenačkom književnom sajmu 2015. godine. Takođe sam imala sreću da je bila izabrana i za lutkarsku predstavu u lutkarskom pozorištu u Mariboru 2016. godine. Ilustracije iz knjige su dobile mnoštvo međunarodnih prestižnih nagrada i lutkarska igra bila je izabrana na lutkarskom festivalu u Ljubljani 2017. godine među 20 najboljih predstava za djecu i mlade u poslednje dvije godine.

Izložba je nastala u okviru projekta „Maribor - evropska prestonica kulture“, u koji su bili uključeni manje-više svi mariborski vrtići i škole. Djeca su nakon knjige Mala arhitekta radila glinene kućice koje smo nakon toga izložili na trgu Leona Štukelja u Mariboru kao modernu umetničku instalaciju. Nakon knjige i instalacije organizovane su i radionice u kojima su djeca pravila zgrade i gradiće od malih cigli. Tada su se u projekat uključili i poznati proizvođači građevinskog materijala. Bilo je i drugih projekata koji su izrađeni na sličan način, na primer pilići koje smo pravili Kako se meni čini, u odgoju djece trenakon knjige Pobalinska pujsa, što je bio ba imati balans između slobode i kreprojekat u kome su sudelovali vrtići. ativnosti, a na drugoj strani zahtjeva i očekivanja društvene okoline. Katkad U Mariborskom lutkarskom pozo- se čini da roditelji, učitelji, odnosno svi rištu je na scenu postavljena vaša stariji slušaju decu i mlade, ali ih u suštislikovnica „Pobalinska pujsa”, koja ni ne čuju. U mojim knjigama obično se je pre dve godine na festivalu knji- događaju situacije koje su svakodnevne ga u kineskoj pokrajini Jiangsu do- i djeci i odraslim. Iako bi bilo dobro da bila nagradu. Glavni likovi Tina i imamo odgovore na takve situacije, u Tone su prilično neposlušni, često se stvari nema pravih odgovora. Zbog toga raspravljaju što možda nije nešto što su moje priče manje-više narativne, nisu raduje roditelje ali jeste nešto čime moralističke, i u njima čitaoci mogu da svojim čitaocima šaljete važnu po- pronađu sopstvene odgovore.



I slikovnica Čarobna školjka takođe skreće pažnju na važnu temu, u ovom slučaju značaj razgovora sa decom. Da li vas je neka situacija iz vlastitog života podstakla da napravite ovu priču? Pa ako me pitate kako nastaje ideja za priču nemam pravog odgovora, ali iskustva iz mog života i to šta se događa mojoj djeci imaju važnu ulogu. Poslednje priče koje sam izdala su kratke i ideje su vrlo jasne: neko ne može da spava, a to mora da je djete ili odrasli; ili dete je u onoj fazi kad sve počinje sa „neću“; mnoge priče od prije mogu se skrenuti na pitanje u prihvatanju drugog i drugačijeg: kao slon koji vrlo rado priča, ali ga niko ne sluša, i možda najosobnija priča je Prijateljice koja obuhvata tematiku nasilja među mladima (bulling). To je nešto šta se dogodilo mojoj mlađoj kćeri i bilo je tako intenzivno da je prešlo u priču. Pretpostavljam da vas je roditeljstvo poguralo u ovom smeru, a da li vaša deca učestvuju u oblikovanju priča? Moja djeca nisu bila nikada aktivno uključena u moj rad, ali često su bili moji prvi čitaoci. A sad su toliko porasli da sam ja „najmlađa”.

Da li ste razmišljali u pravcu animacije, postoji li šansa da delići neke vaše priče budu animirani i prikazani publici i na ovaj način? Da. U poslednje vreme imamo intenzivne razgovore i nadam se da će za dvije godine biti gotov prvi crtaći film. Vaše knjige se objavljuju širom sveta i za nekoliko njih ste dobili nagrade za najlepše ilustrovane knjige, a azijsko tržište je posebno oduševljeno vašom kreativnošću i pričama. Da li se priče osim naravno jeziku prilagođavaju i kulturi u kojoj su prezentovane? Dakako. U nekim zemljama prasad ne idu nikako; dogodilo se i da sam trebala jednom mom liku, devojčici, da napravim pododjelo u obliku veša, jer su mi rekli da je ispod odeće gola. U Kini u priči o komarcu koji se zaljubi u komaricu, ljubav se pretvori u prijateljstvo. A vjerovatno najbolje su adaptacije imena mojih likova. Slon je tako u Sloveniji Stane, na Hrvatskom Stanko, u Americi će biti Stan, na Njemačkom je Theo, u Kini Bo-an, u Indiji nema imena, ali se knjiga zove Slon koji priča priče. Na Turskom se baš ne sećam, a sad će biti na Arapskom u Emiratima…


Možemo li u nekom širem smislu govoriti o univerzalnom jeziku detinjstva? Da, ja vjerujem da postoji i da sam vrlo blizu tome da govorim tim jezikom. Nedavno ste se predstavili na dečijem sajmu knjiga u Šibeniku, možemo li vas uskoro očekivati i u Beogradu, postoji li prostor za saradnju sa ovdašnjim izdavačima? Nadam se. U jednom razgovoru ste spomenuli da je jedan od vaših snova da posedujete „picture book museum”. U svetu znamo da postoje već dva, da li je došlo vreme da u Sloveniji osvane i treći, vaš? Već se ostvarilo puno toga na šta nisam prije ni pomislila, a zašto ne i muzej dječjih knjiga? Šta trenutno okupira vašu pažnju, da li radite na nekom novom zanimljivom projektu? Da. Trenutačno moj poslednji projekat je nešto što mi je „podmetnuo“ moj izdavač u Španiji. Da pilići koji se prosto šetaju u priči o prasencima dobiju svoju priču. Možda zvuči zagonetno, ali pilići misle da su prasenca. I meni su jako slatki.


MIAMIAM restoran & catering MIAMIAM CLASSICS Moderna, kreativna kuhinja gde svako jelo ima autentičan ukus obogaćen najsvežijim sastojcima

MIAMIAM CATERING Prepoznatljiv stil i bogati ukusi koji se uklapaju u svaki događaj, od manjih privatnih proslava do ambasadorskih prijema. Podjednaka pažnja se posvećuje kako estetici, tako i ukusu i kvalitetu hrane

INDIAN VIBES Autentičan indijski meni sa sveže tostiranim začinima gde nema kompromisa u ukusima. Na zahtev gostiju postao je deo stalnog jelovnika Miamiam restorana čime je omogućeno svima koji vole indijsku kuhinju ili bi hteli da je probaju, da imaju svoj mali kutak u srcu grada.

Miamiam restoran & catering Kursulina 6, Beograd Telefoni: 011/3441 503, 065 2806565


Umetnost

Intervju: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

Hana Tintor Kad crtam nepoznate ljude zamišljam čime se bave, tko su članovi njihovih obitelji i kako provode dan 88 | jul-avgust


B

ilo da crta stripiće u kojima je glavna junakinja, crtice iz života običnog čoveka ili kompleksne murale, ilustracije u knjigama i animirane dokumentarce sa snažnim porukama, Hana Tintor „priča“ univerzalne priče uz koje se smejemo, preispitujemo i lutamo vlastitom podsvešću uživajući u jednostavnosti njenog umetničkog izraza. Ova mlada zagrebačka ilustratorka i dizajnerka iza sebe ima niz kreativnih projekata, interesantnih saradnji i stranica beležnica iscrtanih najrazličitijim stvarnim i nestvarnim događajima. Upoznajte Hanu, zabavnu i kreativnu umetnicu koja nas svojim radom iz dana u dan podseća na lepotu dokolice, malih životnih radosti i nesputane maštovitosti. Sećaš li se trenutka kada si počela da se svesno izražavaš kroz crtež i ilustraciju? Iskreno, ne sjećam se određenog trenutka, ali pamtim da sam crtala još u vrtiću i da mi je to bila omiljena radnja od kad sam znala držati olovku. Zvuči kao klišej, ali istina je! Bila sam „živahno“ dijete pa kada bi me trebalo umiriti, samo bi pred mene stavili papir i bojice. To nesvjesno posezanje za crtanjem pratilo me kroz odrastanje, a rekla bih da je to postala svjesna radnja tek na fakultetu. Studirala sam dizajn na arhitekturi, ali sam u svakom projektu pokušavala provući crtež i nekako ga opravdati. Nakon što sam diplomirala, želja za učenjem o ilustraciji je postala još veća pa sam otišla studirati u Englesku. Tamo sam potpuno osvjestila zašto radim to što radim i zašto to (vjerojatno zauvijek) želim raditi.

Da li se nešto promenilo do danas? Promijenilo se puno toga. Sve je počelo zbog igre i opuštanja, ali se razvilo u nešto promišljeno. Crtanje za mene i dalje često ima meditativan učinak, ali postaje mi puno važnije što ću reći nekim radom, na koji način i kako će to nešto utjecati na promatrača. Detinjstvo si provela u lutkarskom pozorištu. Misliš li da te je ta činjenica ohrabrila da i kroz život nastaviš da maštaš i izražavaš se na kreativne načine? Apsolutno. Od četvrte do dvanaeste godine života sam dva puta tjedno odlazila na lutkarstvo u atmosferu koja nije mjerljiva sa vrtićkom ili školskom. Tamo smo bili slobodni i jednaki i nije postojao pogrešan odgovor niti hijerarhija. Natalie Murat Dean, naša voditeljica, svakom je pristupala individualno i motivirala nas da radimo ono u čemu uživamo i u čemu smo dobri. Tamo sam se upoznala s tremom, nastupom, improvizacijom i mislim da su moji roditelji, uporno me upisujući iz godine u godinu, donijeli jednu od najboljih odluka i usmjerili me da budem tu gdje sam danas. Kako je formalno obrazovanje, naročito godina provedena na Cambrige scool of art uticala na tvoj razvoj kao umetnika i uopšte odnos prema crtanju? Na studiju dizajna u Zagrebu naučila sam misliti. I mislim da je važno to što ću i „običan“ crtež promisliti kao projekt koji je nekome/nečemu namijenjen. Go-


dina u Cambridge-u za mene je bila najvažnija godina u dosadašnjem učenju. Prvo, novi grad i okruženje inspirirali su me do te mjere da nisam mogla prestati crtati. Proizvela sam planinu radova što mi je pomoglo da osvjestim gdje je prostor za razvoj, da vidim što to mom crtežu nedostaje. Isprobavala sam različite tehnike i tražila svoj osobni rječnik, da bih na kraju shvatila da nisam tip osobe i crtača koji se veže za jedan motiv/tehniku, već da stalno želim mijenjati pristup i način. Tamo sam naučila koliko je bitno izaći iz zone komfora jer je jedino tako moguće napredovati. U početku je napuštanje sigurne zone bilo malo zastrašujuće jer sam se bojala pogriješiti. A onda je došla i druga lekcija - greška ne postoji ako ju znaš objasniti, odnosno opravdati. Jer je zapravo bitan proces stvaranja, a ne krajnji ishod. Iskustvo me naučilo da slobodno stvaranje ima bolji rezultat, nego stvaranje fokusirano na krajnji produkt. Također, stvari ne nastaju sjedeći i misleći, već djelujući. Čim dobijem ideju, odmah ju pokušam materijalizirati, jer jedino isprobavanjem mogu vidjeti ima li nešto potencijala ili ne; i jedino stvarajući mogu dobiti nove ideje. Naučila sam i da se ne treba uspoređivati s drugima, zabiti nos u Instagram i opterećivati se tuđim mišljenjem. Važno je naći razlog zašto ti radiš to što radiš i pitati se što s tim želiš postići. Neću te pitati o inspiraciji niti očekivati da definišeš svoj stil, znam da to većinu umetnika nervira, više me interesuje šta te čini srećnom dok radiš na svojim mnogobrojnim projektima? (smeh) E pa hvala ti što nećeš, „definiranje vlastitog stila“ nije nešto u što

vjerujem. Mislim da je u mojoj profesiji najljepše dobiti slobodu. Kad te netko zaposli jer crtaš tako kako crtaš, jer ti posve vjeruje i ne daje ti nikakve smjernice. Veseli me i različitost zadataka i publike kojima su projekti namjenjeni, kao i medij kroz koji se izražavam. Veseli me što za svaki posao moram napraviti istraživanje o temi za koju radim i pronaći adekvatno rješenje. Često radim na različitim projektima istovremeno, što je dinamično i izazovno. U tim slučajevima trudim se razvijati različite koncepte kako projekti ne bi rezultirali presličnim ishodima, a istovremeno želim zadržati svoj vizualni glas. I jedan od najdražih djelova mog posla je što imam priliku raditi s različitim ljudima. Tako najviše naučim. Neke suradnje su vrlo lake i komunikacija je fluidna, dok druge zahtjevaju više razumijevanja i tolerancije. No upravo su te druge one koje me tjeraju da otkrijem neke nove djelove sebe. Šta te ostavi bez reči i šta radiš kad ostaneš bez reči? Ljudi koji me dobro poznaju bi sada vjerojatno odgovorili da sam vrlo rijetko bez riječi! (smeh)Teško je riječima opisati što te tjera da ih ne koristiš... Svi smo tijekom života razvili određene blokade i obrambene mehanizme koji nam ne dopuštaju do kraja osjetiti nešto što nije ugodno, a kamoli procesuirati. Mislim da su u mom slučaju to razočaranje i bol, neke situacije koje u meni naprave sudar previše emocija koje ne znam verbalizirati. Onda instinktivno crtam, uopće ne razmišljajući što je to i za koga i postoji li funkcija ili je li to dobar crtež ili nije. Onda crtam iskreno i intuitivno, iznutra, i sama ta radnja pomaže mi shvatiti kako se osjećam.




Kako nastaju „Umovine”, sitnice iz važni ljudi također imaju svoje mjesto, svakodnevice sa kojima se publika to su oni koji me mijenjaju i pomažu mi vrlo dobro povezala? da rastem. I moja pasica Lola je jedan od glavnih likova. U zadnje vrijeme inUmovine su crtarije popraćene teks- spiraciju puno više crpim iz stvarnosti, tom koje nastaju već četiri ili pet godi- a manje iz svog imaginarnog svijeta. na i one su podsjetnik na ljepotu svako- Nekad sam puno maštala i zamišljala dnevnice. Sve oko mene mi je inspira- bradate, rogate divove kojima bih dala cija, dijalog kojeg čujem u kafiću, šetnja karakteristike ljudi koje poznajem i koji s Lolom, izlazak s prijateljima, ručak s na mene ostavljaju određen dojam. I obitelji… u svemu je moguće pronaći kad crtam nepoznate ljude, zamišljam trenutak koji je univerzalan. Na taj na- čime se bave, tko su članovi njihovih čin sebi i drugima želim naglasiti va- obitelji, kako provode dan i na taj način žnost malih trenutaka. Nenamjerno, im dajem karakter. Tako da, gotovo svauzimamo ljude i situacije zdravo za go- ki crtež u sebi ima moj osobni pečat, tovo jer smo navikli da su uvijek tu, da ponekad potpuno slučajno. su stvari kakve jesu, bez razmišljanja da se bilo kojeg trenutka to može pro- Možeš li isključiti ono lično kada ramijeniti. Umovinama zamrznem trenu diš, odnosno koliko Hane ima u svatke kojih se želim sjećati, kažem hvala kom crtežu i projektu na kom radiš? dragim ljudima, banaliziram nešto što u tom trenutku mislim da je nerješivo, To je teško pitanje. Vjerujem da mogu, od drame napravim komediju i samu iako ne razmišljam o tome dok radim. sebe podsjetim da ne postoje dosadni Projekt za klijenta zahtjeva istraživanje trenuci i da svijet nije crno bijel. Odnos i zadatak je važan, ali mi se čini da ishoteksta i slike je važan na tim crtežima. du često dodam neki svoj stav, iskustvo Pokušavam izbjeći opisivanje vizuala. ili emociju. U Cambridge-u je jedan proCrtež sam za sebe ima jedno znače- fesor, ilustrator, rekao kako on namjernje (koje će svatko protumačiti na svoj no uvijek unese nešto osobno u sve što način) dok je tekst (često doslovan), a ilustrira - omiljenu šalicu ili portret prinjihovom kombinacijom želim stvoriti jatelja ili stav o aktualnoj temi. Pitam se novo značenje i priču. je li moguće odvojiti taj dio sebe kad je to na neki način ono što jesam i što žiKo su likovi koji pronalaze put do tvo- vim. I pitam se kako oni koji me poznajih ilustracija? ju vide moj rad, a kako oni koji nemaju pojma tko sam? Mislim da je odgovor Razni. Evo jučer su dvije gospođe s pla- na tvoje pitanje: nemam tu namjeru, že vodile toliko simpatičan i karakteri- ali na kraju vidim da ne mogu potpuno stičan razgovor za zagrepčane na godiš- pobjeći od sebe same. njem pa sam ih odlučila nacrtati. Meni


Jedan od beskrajno simpatičnih projekata koje paralelno razvijaš su i stripići „Hana comic”. Za one koji se te sada susreću s tvojim radom, možeš li da otkriješ pozadinu iza tvojih stripića? Kratki stripovi počeli su nastajati za vrijeme studiranja u UK, kad sam počela učiti o sekvencama. Koncept im je gotovo isti kao kod umovina, ali je u formi stripa. To su neke situacije koje proživljavam i za koje sam sigurna da se drugi mogu poistovjetiti. Razlika od umovina je što sam u tim stripovima ja glavni lik, crtam se kako se doživljavam, neopterećeno. Već sam spomenula kako volim dinamiku i mijenjanje medija, tako da mi je nekad lakše izraziti se jednim crtežom, a nekad sekvencom crteža. I ti stripovi su uvijek duhoviti, tu pustim funny Hanu da vodi priču, da ne razmišlja o crtežu - sve je surovo, iskreno i naprosto smiješno. U poslednje vreme si počela de se aktivnije baviš animacijom. Koliko se proces stvaranja razlikuje i veruješ li da budućnost ilustracije leži tu? Animacija je također svijet koji mi se otvorio u Cambridge-u. Oduvijek sam maštala da ću „raditi crtiće”, a onda su se stvari logično odvile u tom smjeru. Za vrijeme mojih maštarija o animaciji, nisam mogla niti zamisliti koliko je to dugotrajan, težak i zahtjevan posao. Zamisli da se nalaziš u viiiiisokom nebo-

deru i zadatak je doći do njegovog vrha, ali ne možeš se popesti na idući kat dok ne rješiš sve zagonetke onog kata na kojem se nalaziš - e to je za mene animacija. Kada sam se vratila u Zagreb, postala sam dio tima Jadranske Animacije (Adriatic Animation), zahvaljujući Drašku Iveziću. Imam ogromnu čast i sreću raditi s Markom Dješkom na njegovom animiranom dokumentarcu All Those Sensations in my Belly i tek sada učim o procesu stvaranja animiranog filma. Za razliku od crteža ili slike, film kao da ima nekoliko različitih projekata, koje na kraju spajaš u cjelinu. Od ideje moraš stvoriti narativ koji funkcionira, pretvoriti ga u sliku (odnosno strip), dizajnirati vizuale za film i opravdati svaki, zatim izbaciti sav višak, a onda i animirati. Tijekom animiranja naravno pomisliš da pola toga ne funkcionira i mora se promijeniti, dolazi do zasićenja - to je teško kod onih projekata koji dugo, dugo traju. Zato je važno zadržati onaj početni žar i entuzijazam i odgovor na pitanje zašto radiš to što radiš. I okružiti se s ljudima koji će te podići kad potoneš. Što se tiče budućnosti ilustracije, za nju se bojim. Kao i knjigama, u „papirnatom svijetu“ će joj uvijek biti mjesto, ali u online svijetu će kratke animacije definitivno zamijeniti crtež, odnosno već su počele. Što god bilo korišteno - animacija ili ilustracija - bitno ju je znati opravdati: može li (statičan) crtež reći sve što je autor naumio ili ga je potrebno oživjeti i pokrenuti?




Nedavno si objavila da si završila proces rada na dokumentarnom ilustrovanom filmu o izazovima sa kojima se suočava jedna mlada transrodna žena u konzervativnom društvu. Možeš li da nam ispričaš malo više o ovom filmu? Dakle, film je režirao Marko Dješka, izvrstan animator i strip crtač i divna osoba. I zapravo, nije se koncentrirao na Matijinu borbu u društvu kakvo je, već na njenu unutarnju borbu i odnose s muškarcima i samom sobom, koju je vodila još od djetinjstva. Matia odrasta u Zagrebu, vodi naizgled normalno djetinjstvo ne baš omiljenog dječaka u razredu, ali izvrsnog učenika, koji cijelo vrijeme osjeća da nešto nije u redu. I tako je do trenutka dok ne shvati da je zapravo žena zarobljena u muškom tijelu, što se dogodi nakon srednje škole. Zatim smo se fokusirali na njezine ljubavne odnose i iskustva. Moja uloga je dizajn filma i animacija. Kada sam počela raditi na dokumentarcu, Marko je već imao definiran narativ i poruku koju želi poslati publici. U Cambridge-u sam diplomirala s radom „Animated documentary“ tako da mi je bilo čudesno što su me pozvali da radim na filmu i da mogu primjeniti sve što sam naučila. Ali baš zato što mi je ovo prvi film i što su me odmah „bacili u vatru“, susrećem se s mnogim preprekama i blokadama. Dosadašnja suradnja s Markom pokazala mi je da se, usprkos našim različitostima, dobro nadopunjujemo i imamo tonu razumijevanja jedan za drugoga.

Marko ima gomilu filmskog znanja, njegove oči gledaju kao kamera, a koliko je dobar animator ne moram ni naglašavati. U drugu ruku, moj nedostatak znanja u ovim područjima filmu daje spontanost, iskrenost, neopterećenost i senzibilnost. Tako i on i ja učimo i širimo vidike i granice vlastitog stvaranja. Kako izgleda jedan tipičan dan u studiju sa momcima i džezvama kafe koje su sklone prevrtanju? Od kada smo počeli animirati često radim od doma, brža sam i produktivnija. U studiu rješavamo probleme, planiramo što i kako dalje i iskomuniciramo ako nam nešto nije jasno. Sa mnom i Markom je u studiu i David Lovrić, no on obično dolazi tek kada ja odlazim (popodnevni sati). Divna je ta sloboda, jedino što je važno je da se posao napravi, a od kuda i u koje doba dana je sekundarno. Prvo bih u studio došla oko 9 ujutro, skuhala bih čaj ili kavu, pustila muziku, provjerila mail i plan za dan i krenula raditi. Nekad si malo i zaplešem i zapjevam da se razbudim. Marko dolazi nešto kasnije i odmah stavlja kavu koju u 9 od 10 pokušaja prekuha i razlije ju po cijelom elementu u kuhinji. I tako radni dan započinje sa smijehom. Oboje smo smotani, zaboravljamo ključeve ili prespavamo alarme, ali smo vrijedni i sve okrenemo na šalu pa je lakše. Zatim svatko stavlja svoje slušalice i radi što mora. Što znači da idućih nekoliko sati provedem slušajući neku BBC horor dramu i crtajući na tabletu.


Znam da je bilo davno, ali čačkajući malo po tvom portfoliju iskopala sam projekat „Mušice u glavi” posvećen čudnim, blesavim navikama koje svi imamo. Koji su bili tvoji favoriti među mušicama i planiraš li da nastaviš u nekom momentu sa ovakvim zabavnim projektima? To je zbilja bilo davno, ali mi je i dalje jedan od dražih projekata. Super mušica je nastala na 3. godini Studija dizajna, kao samoinicirani projekt. Već sam ti rekla kako sam tijekom studiranja „gurala” crtež svugdje gdje se ukazala prilika i ovo je bio projekt tijekom kojeg sam se beskrajno zabavila. Stvorila sam taj svijet malih bića koji fizičkom karakteristikom podsjećaju na blesavu naviku. Omiljena mušica mi je bio i ostao Sramoguz - osoba koja ne može obavljati broj dva (iliti veliku nuždu) nigdje osim kod kuće! (smeh) Sad kada se sjetim stvaranja svega toga mi je baš smiješno, kako je uopće moguće da od takve gluposti napraviš projekt na faksu. Imam bilježnicu u koju zapisujem sve ideje koje mi kroz dan prođu kroz glavu. Negdje na početku bilježnice piše „razviti super mušicu”. Mislim da bi idući korak bila igra i figure od mušica, o čemu sam već razgovarala s nekim kolegama sa industrijskog smjera. No, o tom po tom! Da barem imam vremena i ruku da mogu realizirati baš sve što mi padne na pamet! Prošle godine je objavljena knjiga Didine priče na kojoj si radila sa svojim dedom, Željkom Matagom. Reč je o pričama o dedinom odrastanju u Opuzenu nadomak Neretve koje si obogatila sa 16 predivnih ilustracija. Verujem da je ovo bio jedan od najličnijih projekata na kome si do sad

radila. Interesuje me kako ste došli na ideju da zajedno radite na zbirci i šta ova knjiga za tebe privatno predstavlja? Hvala ti. Da, ovo je za mene poseban projekt i suradnja i neponovljivo iskustvo. Moj dido je oduvijek pričao priče o djetinjstvu, prvo mami i uji, a onda i meni, mojoj sestrični i bratiću. Dido je umjetnička, mudra duša u obitelji. On je tih i ne govori puno, ali kada počne govoriti, mogli bi ga slušati zauvijek. Kada sam bila mala, vodio me u park gdje bi jeli mandarine i pričali priče, doma bi crtali, a prije spavanja čitali Hari Potera. Didu su mama i ujo, još u njihovom djetinjstvu, nagovarali da sve te priče smjesti na papir, a nagovarao i motivirao ga je i njegov brat, pjesnik Vojislav Mataga. Mislim da je didi već jako dugo u planu bilo napisati zbirku, ali kada je otišao u mirovinu je konačno pronašao vremena i mir. Rekao mi je što planira i uopće nismo morali razmišljati ili raspravljati o tome hoću li ju ilustrirati, to je naprosto bilo očito i prirodno. Proces je bio dug i trebalo mi je dugo da napravim nešto s čim sam (bila) zadovoljna, baš zato što sam htjela ispuniti očekivanja najvažnijih ljudi. Htjela sam ilustrirati priče onako kako sam ih sama zamišljala u djetinjstvu. Poigrala sam se s kolažem i to je zadovoljilo vlastite kriterije, a i didi se svidjelo. Priče su opisne i pune detalja pa su crteži prozračni i topli. Htjela sam da ilustracije budu spoj zrelosti i djetinjstva, sadašnjosti i tradicije, stvarnosti i snova. Osim što mislim da smo napravili divnu suradnju i što je dido napisao vrlo specifične, osobne, pitke i edukativne priče, ovo je mi vječna uspomena na jednu od najdražih osoba u životu i podsjetnik na sve što me naučio.


Kakav je osećaj kad vidiš kako tvoji crteži žive svoj život na zidovima prometnih ulica, u tuđim domovima, u knjigama, ambalažom za sendviče, sveskama, bocama pa i nečijem telu? Odličan. Često učestvuješ u društveno odgovornim i humanitarnim akcijama, a tvoje ime se nalazi i rame uz rame sa drugim talentovanim mladim ljudima iz celog regiona koji rade super kreativne i važne projekte udruženi. Postoji li neki aktuelan projekat na koji bi želela da nam skreneš pažnju? Ovaj tjedan ću crtati u novom Art parku u Zagrebu koji se iz Tomićeve prebacio u park Ribnjak. Crtaju se i panele i zidovi, a prošlih godina su se paneli pro-

davali u humanitarne svrhe. Crtanja su već počela i uvijek mi imponira kada me zovu u takvu ekipu. Nedavno smo završili projekt, odnosno radionicu BRATOLJUB, koju je osmislila i organizirala Klara Šimunović - svatko od nas dobio je nepoznatu riječ koju je morao ilustrirati po vlastitom shvaćanju, a na kraju napisati pravo značenje riječi kraj ilustracije. Genijalan projekt, ideja i crtači. BRATOLJUB izložbu ćete moći pogledati u Uličnoj Galeriji u studenom! Uskoro počinje i street art festival na Bolu, Graffiti na Gradele, za koji ste sigurno čuli pa ne moram o njemu. :) Jedna od umjetničkih inicijativa, za koju mislim da bi što više ljudi trebalo čuti, je BoliMe - podrška mentalnom zdravlju mladih. Pokušavaju potaknuti potreban dijalog o mentalnom stanju mladih danas, a uskoro otvaraju i Muzej Empatije.


Moram priznati da sam se malo povukla iz svih tih događanja jer animacija zahtjeva samoću i disciplinu. Ali isto tako, ako je u pitanju humanitarka ili podrška kolegama/prijateljima, vremena ću uvijek pronaći. Podeli s nama svoj recept za dobar i radostan dan? -1 smješak za dobro jutro -3 slinave, pseće puse (može i ljudske, ako nemate psa pri ruci) -3 litre vode (ili više, ovisi kakvu smjesu volite) -lonac prirode -velika zdjela produktivnosti -dvije šake sunca -šalica smijeha -šalica zagrljaja -šalica joge (ili neke druge aktivnosti) -dvije žlice glazbe po ukusu

Na čemu trenutno radiš? Možemo li očekivati neku novu izložbu? Kad nam dolaziš u Beograd? Radim na spomenutom animiranom dokumentarcu koji mi uzima puno vremena pa u zadnje vrijeme ne mogu primati previše freelance poslova. Paralelno zapisujem ideje i razvijam koncept za autorski film kojeg ću početi razvijati krajem ove ili početkom iduće godine. Radim ilustracije za Zdravo i fino kuharicu, koja je dio projekta Društva Naša Djeca Zabok kojim se djeca educiraju o pravilnoj i modernoj prehrani. S prijateljem i produkt dizajnerom Janom Marinom radim na dizajnu igre koju su osmislila djeca dječjeg vijeća Velike Gorice. (Djeca su mi inače omiljeni klijenti). U devetom mjesecu me čeka izrada vizuala za Dane Europske Baštine (VG) i radionica crtanja murala na istoj manifestaciji. Dinamično je i veselo, kao i uvijek!

Pomješajte sve sastojke. Zalijte pivom (ili dvije) po ukusu. Pivo možete zamijeniti i čašom finog vina. Pustite da Za izložbu ti ništa ne želim reći jer je to se krčka, na ugodnoj vatri pozitivnog moja mala tajna. okruženja. U Beograd se vraćam što prije, možda Kad smo već kod recepata, ne mogu čak i ovo ljeto. Nigdje se nisam tako doda ne spomenem hranu koja je ne- bro zabavila i najela kao u vašem gradu! retko deo tvojih ilustrovanih priča. Možeš li da nam našvrljaš svoj trenutno omiljeni guilty pleasure?



Na najboljim lokacijama u gradu USKORO baš onakve nekretnine kakve ste tražili. KVALITET, KOMFOR, SIGURNOST - KARIN INVEST DOO



Ekologija

Fotografije: Andrijana Kovrlija @andrkovr

Lokacija: MoMo Bar & Play @momobarandplay 104 | jul-avgust


Šta je Pletivo by Plezir? Pletivo by Plezir je mali, lokalni brend nastao iz potrebe da se preispita odnos potrošača prema održivosti u uređenju enterijera. O posledicama brze mode po životnu sredinu sve veći broj ljudi je upoznat, ali retko kada se govori o tome kakvim proizvodima opremamo naše domove. Od kakvih materijala su nastali, koliko dug će biti njihov vek trajanja, ko, gde i u kakvim uslovima ih je napravio, i što je još važno koliko otpada ostaje u procesu njihove proizvodnje. Sve su ovo pitanja koja bismo trebali da postavimo sebi pre nego što se odlučimo na kupovinu određenog komada koji će biti deo našeg doma, kancelarije ili ugostiteljskog objekta. Pletivo by Plezir tim veruje da proizvodnja svih proizvoda mora postati zelenija i transparentnija, a to je moguće jedino ukoliko promišljeno koristimo prirodne materijale, trudeći se da svaki komad bude iskorišćen, i naravno uz uslov proizvoditi lokalno. Sve ovo gubi svoj smisao ukoliko vaš eco-friendly proizvod treba da proputuje pola sveta da bi došao u vaš dom. Mislite o tome!

Zašto je važno podržati lokalne, mikro brendove? -KORIŠĆENJE LOKALNIH RESURSA Niska otkupna cena i mala potražnja vune navodi farmere u našoj zemlji da vunu koju dobiju procesom šiša-

nja ovaca, spaljuju. Spaljivanjem ovčije vune u atmosferu se otpuštaju štetni gasovi CO, CO2, HCN, H2S koji doprinose efektu staklene bašte, a porodica koja se bavi odgojem ovaca ostaje bez prihoda! Kupovinom naših proizvoda, za sada barem jedno domaćinstvo ne spaljuje dragocen resurs, zarađuje novac i ne zagađuje prirodu! -RECIKLAŽA Naše jastučnice su napravljene od recikliranog pamuka. ZAŠTO? Zato što ne želimo da dopustimo da kvalitetan resurs završi na đubrištu, pa za izradu naših proizvoda koristimo niti nastale reciklažom pamuka koji potiče od ostataka iz procesa proizvodnje u velikim evropskim fabrikama. -OSNAŽIVANJE ŽENA Pletivo by Plezir je brend koji okuplja žene. Naše jastuke izrađuju žene koje nisu zaposlene u struci, što je posledica suženih opcija za zaposlenje uzimajući u obzir njihovu starosnu dob. Kupujući Pletivo by Plezir proizvode podržavate jedan mali, lokalni brend koji ima velike snove i ideje za proširenje eco-friendly proizvoda za uređenje enterijera!

MI SA VAMA U PLETIVO BY PLEZIR MENJAMO STVARI!

Jastuci: Pletivo by Plezir @pletivo_by_plezir 105







Fotografije: @maddalie


Životni stil

Tekst: Merima Aranitović

Tekst: Marija Radojković

PUT DO

SEBE

112 | jul-avgust


K

roz život se krećemo različitim putevima i često kada se uputimo jednim bivamo nesvesni svega što nas usput čeka, ali svesni da ćemo se vratiti drugačiji. Volim putovanja i bogatsvo koje nam samo ona daju. Biram ih intuitivno. Volim taj osećaj da me mesto pozove, zaintrigira neka reč i jednostavno probudi znatiželju da kročim nogom na određen lokalitet.

da definišete šta vas vuče, ali znate da je to nešto što na neki način dugujete sebi, da postoji razlog zašto baš tamo morate otići i na kraju odete.

Tog dana vreme nije bilo idealno za penjanje i upuštanje u avanturu, ali u sebi sam se nadala da neće biti odlaganja. Ustala sam prilično rano, oko dva sata ujutru. Od uzbuđenja nisam sigurna ni da sam spavala, i uputila se ka Zubinom Već neko vreme moja pažnja je usmer- Potoku. Našla sam se sa grupom koju ena na „outdoor“ aktivnosti po Srbiji i prvi put vidim i krenula u nepoznato. Explore Serbia je jedna od organizacija koja je prva „pozvala“ moju pažnju i Posmatram nebo i stenu ispred sebe, dalje je raširila na veliki broj aktivnosti i to je moj današnji cilj. Put nepoznat, ali sadržaja. Ove godine rešena da pre- privlačan. Kiša se dvoumi hoće li padađem sopstvene granice uputila sam ti. Grupa je raznolika i uliva poverenje. se na promociju Via Ferrate Berim i Vodiči Outdoor in organizacije prijateorganizacije Outdoor in, znajući da u ljski su nastrojeni, imate osećaj da se tom momentu želim da što pre budem poznajete celi život. Upoznavanje sa tamo. Nisam imala ideju šta me očeku- opremom je bilo sledeće na našoj listi je, niti sam razmišljala mogu li ja to, zna- aktivnosti, zatim i obuka na mini ferrati, la sam da idem i to je bilo dovoljno. koju smo svi uspešno prošli i krećemo. Jasna su pravila, kaciga se ne skida, kaTeško je opisati iskustvo koje se rađa rabineri su uvek na sajlama i pratimo u spoju divljine, visokog nivoa adre- se, bezbednost je na prvom mestu. nalina, privlačnih visina, bezgranični- Penjemo se jedan iza drugoga, korah pogleda, neopisivih izazova, trenu- čamo po čeličnim gazištima, razgovataka prevazilaženja sopstvenog ograni- ramo međusobno i sa sobom. Adre čenja i spoznaje osećaja slobode. Ne nalin i uzbuđenje su tu od počepostoje adekvatne reči, samo je izve- tka. Rečeno nam je da imamo više sno da je osećaj neopisiv, a iskustvo uspona, vertikalnih delova, horizontaneuporedivo. Stena Berim (1731 m) lnih delova, odmor u pećini i još nekonalazi se na planini Mokra Gora, u bliz- liko deonica gde ćemo zastati. Kreću ini Zubinog Potoka i jezera Gazivode, usponi. U pravilnim razmacima i sa dakle u predelu gde priroda nije štede- oprezom gazimo, nekoliko stajanja i la, već raskošno poklonila. oseća se energija ljudi oko tebe. Jasno ti je da ideš korak po korak uz stenu, Berim je jedan od onih puteva na koji ka visini koja ti je izgledala privlačno sa krenete znatiželjom, noseći sa sobom zemlje. Zastaneš, okreneš se, uživaš u pomešane osećaje i ni sami ne umete pogledu iza sebe i čarobnom oseća-


ju da nisi ni na nebu ni na zemlji. U nekom momentu pogledaš ispod sebe i pomisliš kako je to ambis kome nema kraja. Magla čini svoje i pogled je u nekom momentu ograničen i drago ti je zbog toga. Niko ne odustaje, svi se bodre međusobno. Neopisiva je i jednistvena bliskost, energija, podrška i motivacija koju ljudi dele u takvim aktivnostima. Od svakog koraka zastaje dah. Ne osećaš umor i hodaš napred, jer znaš da je to jedini put koji postoji. U jednom momentu stajanja pomisliš da nije prirodno da se ne bojiš, okreneš se oko sebe i čudan je osećaj, kreću noge da ti drhte i obuzima razmišljanje zašto me nije strah. U nekom momentu osvešćujem da me obuzima strah od straha. Čekam da devojka ispred mene napravi korak i da krenem za njom, ne dozvoljavajući sebi da se prepustim strahu. Čujem svoj dah, stopljena sa stenom ispred sebe dok dišem, osećam svaki trenutak i kišu koja polako pada. Zatvorim oči i osećam trenutak svog postojanja. Kao izvan sebe vidiš sebe u steni i znaš da možeš, napraviš korak više kao mnogi pre tebe i osetiš da su noge sigurnije, stabilnije i da si stepenik više. Znaš da nisi ni na pola puta, ali znaš i da šta god da te čeka ispred ćeš savladati. Nakon krize više ne osećaš umor, ne osećaš kišu, vetar, ne osvešćuješ da si nekoliko puta udarila kolenom o metalno gazište, ali osećaš neopisivu slobodu. Stigneš tako do vrha i prostruji neopisiva energija kroz čitavo tvoje telo,

energetski doping, posle uspona koji nisu bili jednostavni. Prelep osećaj uspeha, slobode, postojanja, sve je izmešano. Vidiš osmeh na licima oko sebe i pogled koji govori više od reči. Uživaš u trenutku koji postoji i pamtiš ga. Krećeš nazad, druga deonica, o kojoj se nismo puno interesovali. Sve nas je interesovao uspon, nikoga silazak. Ni naše spuštanje nije jednostavno, znaš da oprez mora biti i dalje tu. Silazimo bez opuštanja, strme su padine, tu je sipar, kamen koji se kotrlja ispod nogu ali osmeh sa lica prisutnih ne silazi, ćaskanje je uveliko prisutno i želja da podeliš lični doživljaj stene. Uspeo si i znaš da ideš nazad drugačiji. Uživaš neopisivo u gutljaju kafe i zalogaju hrane iz ranca. Na kraju celodnevnog puta tu je energija koja se deli kroz zagrljaj svih koji su taj dan bili u dijalogu sa stenom. Posle kiše koja je padala od jutra, izlazi sunce i uživamo u pogledu na jezero Gazivode. Mami me da u momentu sebi postavim pitanje kada dolaziš ponovo? Jasno mi je da stena čeka i da ima da pokaže još dosta toga. Ostao mi je viseći most za naredni put. Ko zna, možda zajedno prođemo kroz to iskustvo. Jedno je sigurno, znam da će biti uzbudljivo i jedinstveno. Svako ko želi da pođe putem sebe i oseti neopisivo, adre nalin pomešan sa prostranstvom Berima, dobrodošao je. Penjemo se nogama i glavom.



Za sve vas koji ste poželeli da doživite nešto slično i pridružite se nekoj sledećoj ferrati sledi razgovor o Via Ferrati Berim sa Dragišom Mijačić iz organizacije Outdoor in koja organizuje ovaj put. Kome je namenjena Via Ferrata Berim i ko može doći? Via Ferrata Berim je turistički proizvod avanturističkog karaktera koji privlači pažnju zaljubljenika u aktivni odmor. Iako Via Ferrata Berim ima elemenata ekstremnog sporta koji stvara adrenalinski naboj, to je turistički proizvod u kojem može uživati svako ko je u prosečnoj fizičkoj kondiciji. Penjanje na Via Ferrati je bezbedno, a sigurnost dodatno ulivaju obučeni vodiči koji učesnike upoznaju sa opremom, tehnikama penjanja i sigurnosti tokom uživanja u ovoj nesvakidašnjoj avanturi. Da li je neophodno prethodno iskustvo u penjanju? Iako je poželjno, za uživanje u Via Ferrati Berim nije neophodno prethodno iskustvo u penjanju ili alpinizmu. Ova atrakcija je napravljena pre svega za turiste, na način da je prilagođena početnicima bez ikakvog iskustva sa opremom ili vertikalnim penjanjem na stenama. Sve neophodne instrukcije turisti dobijaju od vodiča koji sve vreme brinu o bezbednosti tokom kretanja na Via Ferrati.



Da li je bezbedano penjanje na Via Ferrati Berim? Na Via Ferrati Berim bezbednost je na prvom mestu, što predstavlja glavni moto svih vodiča i učesnika na ovoj turističkoj atrakciji. Penjanje na Via Ferrati je moguće isključivo uz pomoć lokalnih vodiča koji sve vreme brinu o različitim aspektima bezbednosti, od praćenja kretanja turista, preko tehničkih uslova na samoj Via Ferrati do vremenskih uslova i prisustva životinjskog sveta. Ovo je dovelo do toga da su bezbednosni standardi podignuti do zavidnog nivoa, tako da učesnicima ostaje samo da uživaju u avanturi.

ji od kacige, pojasa i amortizera pada. Bez profesionalne opreme nije moguće penjati se na Via Ferratu Berim. Pored toga, penjanje je moguće samo uz pomoć lokalnih vodića koji poznaju sve izazove na Via Ferrati Berim i pomažu učesnicima da bezbedno prođu kroz sve izazove koji su prisutni na ovom turističkom proizvodu. Po čemu se Berim izdvaja u odnosu na druge ferrate u okolini?

Via Ferrata Berim spada u red najdužih i najatraktivnijih Via Ferrata u svetu, a naročito među ferratama koje ne pripadaju Dolomitima i Alpima uopšte. Dužina Via Ferrate je 4km, spada u red srednje teških jer se uglavnom sastoDa li se koristi posebna ji od vertikalnih deonica, ali je tehnički oprema za penjanje i da li su jednostavna za penjanje. Pored vertikaobezbeđeni vodiči? la u visini od nekoliko desetina metara, ovu Via Ferratu karakterišu i prolazak Za kretanje na Via Ferrati potrebna je kroz pećinu i dva viseća mosta koji posebna alpinistička oprema koja se i najhrabrije ostavljaju bez daha. dobija dolaskom na Via Ferratu i sasto-



Životni stil

120 | jul-avgust


Džepovi puni avantura... Tekst: Sofija Mirčetić @sofimircetic


K

ao ljudska bića smo od malena izloženi različitim izazovima koje moramo da savladavamo. Poznat vam je osećaj adrenalina kada treba da se zaletite, odbacite sebe od odskočne daske i preskočite kozlić na času fizičkog. Udaljenost od desetak metara, i metar visine onoga što treba da preskočite u svega 30 sekundi načini da srce lupa kao ludo. Mali osećaj pobede kad se nađete sa druge strane, negde blizu koša. Onda trčite godišnji kros Crvenog krsta, budete jedina devojčica u školskom košarkaškom timu, pa onda malo odrastete i spremate se za maraton. I sve je to neverovatno. Zamislie da taj podeok adrenalina, uzavrele krvi, hrabrosti i ponosa zbog „malih“ ličnih uspeha penjete do crvene zone. Hrabre žene, iz proteklih vekova, ili naše savremenice, učinile su da merač uzbuđenja prsne. Putovanje oko sveta, smrzavanje, gladovanje, preznojavanje i testiranje vlastitih granica i njihovo protezanje do tačke neverovatnosti i mogućnosti da pred masom ljudi kažeš „vredelo je“, čini da nam svaka prepreka sa fiskulutre izgleda smešno. Istraživanje o životima grupe žena koje su ispunjenje pronašle u avanturama preko pustinja, reka i okeana, među vukovima, snegom do guše ili na sedištu bicikla nas inspiriše da stavimo ranac na leđa i celo poslepodne provedemo na planinarenju snimajući putovanje kao da gledamo neki kablovski kanal posvećen prirodi.

Izabela Berd (Bišop) Dogodovštine iz života Izabele Berd asocirale su me na dva dobro poznata avanturistička filma Indijana Džouns i Lara Kroft. Izabela Berd je Indijana Džouns devetnaestog veka, sa mnogo većim iskustvom i doprinosom nauci, moram dodati. Rođena u posve prosečnoj porodici u Engleskoj, Berdova je rano počela da se interesuje za prirodu i društvena događanja, odrastajući u svestranu mladu ženu. Obrazovanje je stekla kod kuće, kao i mnoge devojčice toga vremena, ali je to nije sprečilo da sa šesnaest godina napiše prvi pamflet o slobodnoj trgovini nasuprot protekcionizmu. Obolevši od tumora, koji joj je izlečen samo delimično i pateći od insomnije i epizoda depresije, Izabela je doživela sreću u nesreći. Naime, njena bolest i mentalno stanje zahevali su da što više vremena provodi napolju, pa se okeansko putovanje nametnulo kao rešenje za zdravstveno stanje. Tako je sve počelo putovanjem u Sjedinjene Američke Države. Kratak boravak u Australiji nakon koga je usledio dvomesečni boravak među stanovništvom Havaja rezultirao je knjigom o ovom ostrvu. Pisma koje je sa putovanja slala u domovinu, Englesku, takođe su pretočena u knjigu The Englishwoman in America. Izabela nije prezala od muške mode i jahanja konja („muški sed“ na konju je




tada bio nešto što je retko koja žena upražnjavala) niti zabačenih i stenovitih predela i druženja sa otpadnicima (avanture sa buntovnikom, pesnikom i avanturistom Džimom Nugetom po Stenovitim planinama u Koloradu). Berdova je istražila i Daleki istok trudeći se da usled nedostatka informacija ono najvrednije pokupi od starosedelaca. Japan, Južna Koreja i putovanje rekom Jangcekjang doneće joj nezaboravne avanture i životnu opasnost. Jednom prilikom biva zarobljena, zatvorena u kolibu koja je zapaljena, a spas stiže u poslednjem trenutku. Hoćete da kažete da ne podseća na Indijanu Džounsa? Izabela Bišop (1881. udata za doktora Džona Bišopa), poznatija po svom devojačkom imenu kao Izabela Berd, iza sebe je ostavila pozamašan opus radova. Njena dela su mnogo više od putopisa i obuhvataju predele, ljude i njihovu kulturu autorke koja je putovala po Australiji, Americi i Aziji, obišavši i zemlje Bliskog i Srednjeg istoka – Tursku i Kurdistan. Svi zainteresovani za pripovesti sa putovanja ove neverovatne žene mogu pronaći Izabeline radove od po nekoliko stotina stranica dostupne online. Sve što treba da uradite je da ukucate ime Izabela Berd (Isabella Bird) u pretraživać Google Schollar i naćićete stranice i stranice putopisa koji imaju naučnu vrednost. Izabela Berd je zbog bolesti umrla u svojoj rodnoj zemlji 1904. a za života je postala prva žena primljena u Royal Geographical Society.


Ani Londonderi (Ani Koen Kopčovski) garderobe, Ani je na kratko ostavila muža i troje dece kako bi za nešto više od Priča o ovoj avaturistkinji je veoma zani- godinu dana obišla svet na biciklu. Zbog mljiva. Naime, priča Ani Londonderi, ka- ovakve odluke štampa ju je osuđivala. ko je glasio pseudonim Ani Koen Kopčov- Inače, Ani je prezime promenila u Loski, prve žene koja je obišla ključne tačke ndonderi zbog sponzorstva vode Losveta na biciklu, je pomalo i kontrover- ndonderry Spring Water. I uspela je. Krezna. Znate, kada čujete da se neko pre- nula je iz Amerike (Bostona) proputovadao vožnji bicikla po celom svetu, još u la Evropu (avanture u Francuskoj) obredevetnaestom veku (od 1894. do 1895.) la se u Aleksandriji i Jerusalimu, Singaprva pomisao je, svaka čast, ali Ani- puru i Hong Kongu, da bi nakon petnana priča je teatralna koliko i herojska. est meseci stigla na početnu tačku. Bez Uistinu, kao da čitate o heroini ilustro- obzira na priče o laganju i lažnom predvanog romana u nastavcima koja zbog stavljanju, izrežiranim fotografijama na svog vickastog temperamenta upada kojima je napadnuta i opljačkana, Ani u čudne nevolje, iz kojih zbog urođene je dobila opkladu, lažnu ili pravu, i time snalažljivosti i visprenosti uspeva da se postala prva žena koja je obrnula pedaizvuče i još dobije ponešto usput. Li- le oko sveta. Za vreme svog putovanja tvanka po poreklu, a američka građan- privukla je veliku pažnju novinara i javka od pete godine, Ani se na putovanje nosti. Davala je intervjue i držala govore na dva točka odlučila zbog lažne opkla- i bila zaista popularna, ali veoma kratko de, mada mnogi tvrde da nije bilo ni- vreme. Londonderi je umrla posve nekakve opklade, čak ni lažne (takođe se poznata i zaboravljena, i tek je 21. vek priča da je Ani puno lagala), o tome da vaskrsao kao ženu koja je dokazala da li žena može ili ne da pređe svet na bi- može da obiđe svet na biciklu od 20kg, ciklu. Vešta u samopromociji (mnogi bi menja i prilagođava modu sportu i dodanas poželeli takvog agenta za dobija- nosi nepopularne odluke u konzervanje sponzorstava), ljubitelj slave i lepe tivnim vremenima.




Rozi Svale Poup Sa biciklistkinja prelazimo na maratonke. Rozi Svale Poup (72) je pravi primer kako su godine samo broj i ništa više. Sa samo pet godina je brinula o baki koja ju je odgajala (rano je ostala bez majke) i maloj farmi od svega nekoliko grla stoke, a sada, sa više od sedamdeset obilazi svet u trku. Rozi je poznata po petogodišnjem putovanju oko sveta na koje se odlučila nakon muževljeve smrti usled kancera prostate. Ne samo da je odlučila da obiđe zemaljsku kuglu na nogama i malom prikolicom, već tom prilikom prikuplja novac u dobrotvorne svrhe (od podizanja svesti o kanceru do najrazličitijih dobrotvornih akcija poput trenutne akcije Phase Worldwide za poboljšanje životnih uslova ugroženim zajednicama u Nepalu). I pre svog velikog putešestvija od pet godina, sa mužem i ćerkom je plovila od Gibraltara do Australije kamerom dokumentujući čitavo putovanje. Osamedesetih je prešla skoro 5000km na konju. Govorimo o ženi koja istrčala maratone u Londonu, po Rumuniji, na Islandu, u Sahari i ultramaraton u Južnoj Africi. I ona ne staje. Prema poslednjim vestima sa sajta Rozi Svale Poup je krenula na putovanje od Brajtona do Katmandua. Pored različitih nezgoda, hladnoće u Sibiru, susreta sa vukovima, samoće, gladi i povremenih povreda, Rozi svakodnevno dokazuje da su sve prepreke savladive ukoliko imate snažnu motivaciju da ostvarite postavljeni cilj.


Sara Markiz Izgleda da su žene iz Švajcarske naprosto predodređene da osvajaju svet uzduž i poreko. Najmlađa među avanturistkinjama o kojima pričamo, ali nimalo manje hrabra i uspešna je četrdesetsedmogodišnja Sara Markiz koja je za tri godine prešla put od Sibira do pustinje Gobi. Odrasla na selu, detinjstvo je provela istražujući okolinu i skupljajući puževe u bašti roditelja. Kao i svaka istraživačica sveta sanjala je da se pojavi u svom omiljenom časopisu Nacionalnoj Geografiji, a veliki san joj se ostvario kada ju je ovaj časopis 2014. godine proglasio avanturistkinjom godine. Ko može da kaže da se snovi iz detinjstva ne ostvaruju!? Sara je uvek verovala da je ljubav prema istraživanju i avanturama „stanje duha“ – vatra koja gori u vama, neka vrsta gladi koja treba da bude utoljena. Početkom dvehiljaditih godina je putovala Amerikom do meksičke granice, nakon toga Australijom, gde joj se pridružio pas lutalica koji je sa njom završio putovanje od oko 14.000km. Godine 2015. se odlučila na radikalan potez – provela je tri meseca na usamljenom ostrvu u nameri da preživi „onako kako to radi narod Aboridžina hiljadama godina“. Nešto malo preko tri meseca Sara se borila za goli život usled nedostatka hrane, ali je uspela da savlada i ovaj izazov. Nakon dvadeset godina iskustva života sa prirodom i ostvarivanjem sve ambicioznijih ciljeva Markiz svoje iskustvo deli kroz mo-

tivacione govore namenjene svima koji nisu sigurni da mogu, bilo šta da je u pitanju. U dodiru sa majkom prirodom i njenom nemilosrdnošću u nekim trenucima, Sara je morala da pređe preko svog vegetarijanstva i lovi kako bi preživela. I to je borba sa vlastitim ubeđenjima, ne samo sa silama prirode. Veliku pomoć Sari pruža njen brat koji joj mesecima pre nekog poduhvata pomaže da se pripremi za avanture opremajući je potrebštinama i pružajući joj logističku podršku. Priče o četiri dame koje sam odlučila da podelim sa vama u ovom broju imaju za cilj ne samo da vam skrenu pažnju na njihovo postojanje i izazovu zasluženo priznanje i divljenje, već i da vas pokrenu. Niko vas ne tera da pešačite preko 15.000 kilometara, niti da živite isposničkim životom, ali možete sebi da postavite cilj makar par stepenika iznad onoga što mislite da vam je granica. Šetanje po Adi, dizanje svaki put težih tegova u teretani i nepreskakanje treninga je sjajno, ali, hajde, odlučite se za nešto izazovnije, pritom dobro i za telo i za duh. Osvajanje kilometara, pokoravanje pustinja i vrhova nije samo priča o testiranju granica tela. Samoća, borba sa željom da odustanete, hrabrost da izdržite do kraja pored ranjavih peta i creva koja krče, to je prava borba. Postavite cilj nakon čijeg ostvarenja ćete moći da dodelite sebi medalju avanturista godine!



travel dodatak


Uvod

N

akon dve godine na putu i brojna iskustva stečena usput, usudila sam se da ovog leta pripremim jedan dodatak uz broj, a na temu putovanja, moje najveće strasti u životu. Podeliću sa vama svoju nedavno otkrivenu ljubav prema Skandinaviji, pa ćemo vas između ostalog u rubrici Dizajn povesti u jedan poseban showroom nameštaja u Kopenhagenu, dok će vas moji saradnici svojim pričama i slikama provesti kroz Kinu, Indiju, Ameriku i Irsku, ali i otkriti skrivene lepote Srbije koje vam ranije možda nisu bile poznate.

Ovaj dodatak stiže u pravo vreme, pred letnju sezonu, i nadam se da će vas inspirisati da se upustite u vaše avanture i otkrivanje neotkrivenih destinacija, ali i podsetiti kako da steknete korisne eko navike na odmoru. Iako pravimo pauzu u avgustu, mislićemo i dalje na vas i pripremati interesantan sadržaj za naš sajt pa vas uskoro na njemu očekuje još jedan mini vodič sa praktičnim savetima za pakovanje, preživljavanje dugih letova i proverenim idejama kako se što bolje snaći na aerodromima. Nadamo se da nas i ovog leta čitate sa zanimljivih destinacija, a ne zaboravite da nam se povremeno javite na društvenim mrežama sa #LETOUZPLEZIR Nina Simonović


Tekst: Nina Simonović @nina.simonn

Instagram ĹĄpartanje


I dalje pod utiskom nedavnog putovanja u Dansku, ovo Instagram špartanje posvećujem skandinavskoj estetici. Na narednim stranicama zaronite u suptilni minimalizam skandinavskog dizajna u kozmetičkoj industriji i dizajnu enterijera, inspirišite se norveškim fjordovima i islandskim krajolicima, „pokupite“ šik retro vajb iz 80-ih koji Danci sa takvom lakoćom prenose u najnoviju modu. I nikako ne zaboravite da čekirate #hygge i #hyggelig za taj sveobuhvatni osećaj ušuškanosti.


@labruket


@skandinavisk


@residencemag


@housedoctordk


@asasteinars


@nattesferd


@arkkcopenhagen


@samsoesamsoe


Putovanje Tekst: Nina Simonović nina.simonn

Kako sam jednom tri puta putovala u Kopenhagen 144 | jul-avgust

N

edavno sam u jednom putopisu pročitala kako kroz svako putovanje prođemo tri puta. Prvi put, dok se pripremamo za polazak, istražujemo destinaciju, proučavamo tekstove, mape i fotografije, projektujemo sebe i svoja očekivanja „tamo negde“. Drugi put kada zapravo putujemo, u sadašnjem trenutku. Treći put putujemo unazad, sortiramo svoja sećanja, shvatamo šta nam se zapravo desilo i razumevamo stvari uz pomoć vremenske distance. Kao što vidite, dva od ova tri putovanja prevazilaze okvire sadašnjeg trenutka. A kažu da je pravo putovanje tek ovo treće, kada možete sa fizičke, vremenske i emocionalne udaljenosti da razlučite relevantno od irelevantnog.


Nakon polugodišnjeg proputovanja kroz Aziju, kada sam se opet našla u Evropi, zatekla sam sebe kako žudim za Skandinavijom. Za minimalizmom, dizajnom, arhitekturom. Da pokušam da shvatim koliko je realan mit o bezbrižnom životu na severu i da li Danci zaista svakodnevno žive fenomen zvani „hygge“ koji je osvojio svet. Ne shvatite me pogrešno, uvek se rado vraćam svom onom organizovanom haosu, umerenom kiču i užasno visokoj vlažnosti vazduha istoka, ali ovog puta mi je trebalo nešto potpuno suprotno Aziji. U tom trenutku to je bila uravnotežena Danska. I eto me, iščitavam iznova Kjerkegora, pronalazim danske bendove za koje ranije nisam čula i prepuštam se novim zvucima dok pakujem ranac. U mislima mi na „rewind“ idu iste te note i kadrovi iz spotova, sa blagim šumom, kao sa trake koja pucketa. Iz nekog razloga, imam utisak da putujem unazad kroz vreme i očekujem retro „vajb“ koji pršti iz svih sfera života u Kopenhagenu. Proučavam ulice u vidu linija na mapi kojima ću uskoro da šetam, istražujem gde je najbolji branč u gradu i koje to pabove sa lokalnim kraftom posećuju lokalci. Posle dugo vremena osećam leptiriće u stomaku zbog jednog grada. Moja intuicija izgleda zna nešto što moja svest tek treba da otkrije. To je bilo moje prvo proživljavanje ovog puta. Drugi pokušaj, sadašnji trenutak. Ne, sadašnjost u Kopenhagenu nije požutela VHS traka iz osamdesetih, ali jeste ispunjena komadima dizajnerskog nameštaja koji vešto balansira između pe-

desetih godina i modernog doba. Jeste skup ljudi koji uživaju na travi u parku sa flašom vina i komadom dobrog sira. Jeste najbolje uređeni grad za bicikliste i jeste izuzetno ekološki osvešćen. Jeste skup muzeja od čijih kolekcija vas uhvati blaga aritmija i jeste skup pekara zbog čijeg bih se peciva odmah preselila tamo. Ulice i parkovi vrve od ljudi na samo zračak sunca i naznaku lepog vremena. Ovo je nacija koja „uživanje u malim stvarima“ diže na sledeći nivo. Ipak su oni tvorci „hygge“ fenomena, zar ne? Hygge je jedna od onih reči koja ne može da se prevede na druge jezike, ali se može objasniti opisno. Hygge poziva na uživanje u malim stvarima koje vam donose sreću, to je onaj osećaj ušuškanosti kada provodite vreme sa prijateljima uz obaveznu svetlost sveća. Naravno da je potrošačko društvo učinilo svoje i napunilo police u radnjama sa „hygge proizvodima“ ali ne dajte se zavarati, hygge se ne kupuje već isključivo dobija kroz iskustva. Treće proživljavanje Kopenhagena. Čemu me je distanca naučila (možda više podsetila)? Da je u redu staviti sebe na prvo mesto i prvo se pobrinuti o svojim potrebama kako biste mogli da se nosite sa drugim stvarima, situacijama i ljudima. Da ne gajite nikakva očekivanja već se samo prepustite. Dok ću neke druge uvide sebično zadržati za sebe, sa vama opet šetam kroz neke od svojih omiljenih lokacija u Kopenhagenu, jer jedna poseta ovom gradu jednostavno nije dovoljna.


Napunite gorivo najbolji branč, kafa i dansko pecivo u Kopenhagenu Paludan Bog & Café (Fiolstræde 10) Meni apsolutno najomiljenije mesto. Kafe-knjižara gde se čak mogu naći i antikvarna izdanja, u samom srcu grada sa specifičnim ambijentom Mad & Kaffe (Sønder Blvd. 68) Odiše hygge atmosferom, imaju odličnu klopu i nalaze se u divnom Vesterbro kraju grada gde je otvoren prvi od tri Mad & Kaffe restorana Ipsen & Co (Gl. Kongevej 108) Ušuškana kafeterija u Frederiksbergu gde će vam kapućino poslužiti u rustičnim ili čak ručno rađenim keramičkim šoljama Sonny (Rådhusstræde 5) Hip kafeterija u centru, sa ušuškanom baštom, dobrom kafom i bogatim izborom za doručak Brød (Enghave Pl. 7) Lokalna pekara u kraju Vesterbro sa verovatno najboljim pecivom u gradu. Obavezno probajte canalé Mirabelle (Guldbergsgade 29) Poznata pekara u kraju Nørrebro sa prepoznatljivim enterijerom. Preporuka za kanel snegle sa suvim grožđem


Pogled sa visine sagledajte grad sa krovova Rundetaarn (Købmagergade 52A) Kula iz 17. veka sa opservatorijom i planetarijumom na samom vrhu. Unutar kule nema stepenica do vrha, već do vidikovca na visini od 36m vodi spiralna platforma koja se sedam i po puta obavija oko središta kule Vor Frelser Kirke (Sankt Annæ Gade 29) Barokna crkva u srcu Christianie, poznata po spiralnom spoljašnjem stepeništu koje vodi do vrha i pruža pogled na grad sa 90m visine Illum Rooftop (Købmagergade 20) Na samom vrhu tržnog centra Illum možete naći dosta restorana i kafea. Smestite se i uživajte u pogledu na krovove grada i glavnu ulicu Strøget.


Lutajte ulicama i upijajte arhitekturu Ulica Magstræde - Centar grada je prepun ovakvih uličica sa kaldrmom i pastelnim kućicama Nyboder – Još jedan deo starog grada, poznat po tome što je tu sniman film The Danish Girl (2015) The Royal Library (Søren Kierkegaards Plads 1) poznata i kao Crni Dijamant zbog karakterističnog savremenog dizajna i arhitekture. Pogled sa platforme na 6. spratu pruža jedinstven uvid u unutrašnjost biblioteke i kanale koji je okružuju Superkilen Park (Nørrebrogade 210) Park u Nørrebru osmišljen tako da slavi raznolikost stanovništva ovog kraja koga naseljava 60 različitih nacionalnosti. Pored zelenih površina, poseduje i izložbeni deo sa artefaktima iz raznih krajeva sveta, pa tako možete videti fontanu iz Maroka ili umetničke skulpture iz Japana Grundtvigs Kirke (På Bjerget 14B) Impozantna gotička katedrala sa 1800 mesta, sagrađena u čast danskog reformiste Grundtviga. Konstruisao je čuveni danski arhitekta Klint, čiji je sin nastavio da radi na dizajnu nakon očeve smrti. Frederiksberg Have (Frederiksberg Runddel 3E) – Ogromna i verovatno najlepša zelena oaza u gradu, taman izdvojena iz gradske vreve i gužve koja prati centar grada. Savršen park za piknik ili kuliranje uz knjigu pored jezera


Injekcija umetnosti Glyptotek muzej (Dantes Plads 7) Sa preko 10.000 eksponata pokriva više od 6.000 godina istorije umetnosti. Ovde možete videti zavidan broj platna francuskih i danskih majstora iz 19. veka Statens Museum for Kunst (Sølvgade 48-50) Danska nacionalna galerija i najveći muzej u zemlji čuva više od 260.000 eksponata i predstavlja najznačajnije mesto za očuvanje vizuelnog kulturnog nasleđa Louisiana (Gl Strandvej 13, Humlebæk) Muzej savremene umetnosti na samo pola sata vožnje vozom izvan Kopenhagena, više je od muzeja. Poznat i po svojoj arhitekturi, modernizmu kasnih pedesetih godina, on spaja građevinu sa prirodnim okruženjem u jednu harmoničnu celinu


Design

F

redericia Furniture was established in 1911. as Fredericia Stolefabrik, named after a small Danish town of Fredericia. It had a big breakthrough during the ‘40s and ‘50s when mid-century Danish design was thriving, about the same time when famous Børge Mogensen joined Fredericia family. Their brand is striving for aesthetics and quality and has created timeless pieces of furniture called Modern Originals, built to last and age gracefully. Today, Fredericia Furniture is a Danish design house proud of its heritage. Collaborating with key international designers, such as Jasper Morrison, Geckeler Michels and Gam Fratesi, to name a few, Fredericia is well known on the global design scene. During my recent visit to Copenhagen, I went to check out their new loft-style showroom with a breathtaking rooftop view over the city and had a lovely chat with their PR Manager Nathalia Keil Thye who was kind enough to show me around and introduce me with Fredericia’s philosophy and design principles.

Photography: fredericia.com

150 | jul-avgust

Interview: Nina Simonović nina.simonn


Fredericia Furniture Showroom

Modern Originals of Tomorrow with Rich Heritage


Fredericia strives for aesthetics, durability, originality, and quality in the past 108 years. You created a legacy in Scandinavian design, in your own words – a Modern Original. It feels like you’ve beautifully mastered balancing between some of the iconic ’50s-’60s and contemporary pieces of furniture. With that in mind, which characteristics in your design are you especially proud of? We’re proud of our history, our craftsmanship of leather and wood and our commitment to quality which is reflected in every piece of furniture that leaves our factory in Fredericia. Our products are crafted to last, to be able to withstand a lifetime of use and age gracefully. We’re proud of the durability in both quality and design – and to represent a collection merging contemporary pieces by international designers with our legacy of classics by mid-century masters such as Børge Mogensen, Hans J. Wegner and Jens Risom. A timeless portfolio of subtle luxury products, each one complementing the other. You recently opened a new showroom in Copenhagen, spreading out across two spacious floors at the top of the historic Royal Mail House,

with a breath-taking view over the city. The loft-style space works perfectly as an exhibition space for the furniture pieces, giving them room to „breathe“ while accenting their features. How much is this type of space (and lighting) important when showcasing furniture? How long were you searching for space before finding this one at the top of the Royal Mail House? Fredericia is a design company with more than 100 years of history behind it and a large portfolio of furniture intended for both contract, hospitality and residential. When searching for a showroom, it was necessary for us to find a space representing the same classic, contemporary and timeless appeal which characterizes our collection of furniture. A space which could accommodate our entire brand universe and have the square meters necessary to showcase a wide selection of products and the variety they represent. A space which could go from intimate to grand in an instant. Our Copenhagen showroom located in the former Royal Mail Building is exactly that. Here visitors can experience everything from classic design icons to creative product news.




You also very recently opened your first showroom in London. Which collections and pieces can be found there? Can we expect new Fredericia showrooms across the world in the future? Our London showroom is designed for clients, business partners and the architecture and design community who will be able to explore and experience our furniture brand first-hand. The idea is to present a mix of designs from our Modern Originals collection featuring both iconic and new pieces designed by Børge Mogensen, Jens Risom, Hans J. Wegner, Nanna Ditzel, Space Copenhagen, Jasper Morrison, Cecilie Manz and more, along with other high-profile collaborations in the pipeline. We aim to show a wide range of our collection and regularly update the space. Hosting regular events, talks and collaborations over the annual design calendar, the space is intended as a hive of activity that will continue to show the most up-to-date collection throughout the year. We plan to open new showrooms in several markets, but nothing we can unveil at this point. Can you tell us something more about the design week “3 Days of Design” you host annually in Fredericia showroom? 3 Days of Design is an annual design fair in Copenhagen where visitors can discover a number of open showrooms, exhibitions and events within lifestyle, lighting, furniture and interior design.

Fredericia participates in the fair each year, doing a mix of open and closed events. During this year’s 3 Days of Design, Fredericia invited the international press, designers, private enthusiasts, etc. to experience our brand universe in our Copenhagen showroom. Here we displayed our legacy of modern originals – contemporary pieces from Cecilie Manz, Jasper Morrison, Space Copenhagen, Hugo Passos and more, as well as enduring classics by Børge Mogensen, Hans J. Wegner, Jens Risom and Nanna Ditzel. A selection of pieces rooted in our heritage, and relevant to a global audience. When you are in search of new designers to welcome them into your family, what’s your mantra and/or design principles? How do you make sure Fredericia’s values are aligned with the new products? When searching for new talents to welcome into our family, we look for designers with an international appeal that share the same core values as Fredericia. We believe in an aesthetic that transcends time and in designs that aren’t seduced by transient trends. Our passion is to create high quality pieces for modern living that are contemporary and original, yet timeless. Honest, durable designs that are functional and crafted to stand the test of time.


D

anski brend nameštaja Fredericia Furniture je osnovan 1911. godine, a naziv je dobio prema istoimenom danskom gradiću. Postali su popularni u posleratnom periodu, naročito tokom četrdesetih i pedesetih godina, kada je „mid-century“ dizajn doživljavao procvat na danskoj dizajn sceni što je bilo vreme kada im se pridružio čuveni Borge Mogensen (Børge Mogensen). Fredericia je brend koji teži prepoznatljivoj skandinavskoj estetici i kvalitetu pa je stvorio vanvremenske komade nameštaja po nazivu „Moderni originali“, napravljene da traju i „stare“ dostojanstveno. Danas ova čuvena danska dizajnerska kuća s ponosom gleda na svoje nasleđe, dok im je saradnja sa vodećim svetskim dizajnerima, poput Džasper Morisona, Gekeler Mikelsa i Gam Fratesija, učvrstila poziciju na internacionalnoj dizajn sceni. Prilikom nedavne posete Kopenhagenu, obišla sam njihov novi izložbeni prostor koji se može pohvaliti neverovatnim pogledom na grad i imala priliku da razgovaram sa PR menadžerkom Natalijom Keil Taj koja mi je predstavila njihov novi dom, filozofiju brenda Fredericia i dizajnerske principe kojima se vode u svom stvaralačkom procesu.

Fotografija: fredericia.com

Intervju: Nina Simonović nina.simonn


Fredericia izložbeni salon nameštaja Moderni originali sutrašnjice sa bogatim danskim nasleđem


Poslednjih 108 godina, Fredericia stremi ka prepoznatljivoj estetici, dugoročnosti, orignalnosti i kvalitetu. Stvorili ste nasleđe u skandinavskom dizajnu; ono što ste i sami najbolje opisali – moderne originale. Čini se da ste se izveštili u balansiranju između kultnog dizajna pedesetih i šezdesetih i savremenih komada nameštaja. S tim u vezi, kojim karakteristikama svog dizajna se posebno ponosite?

Pošte, sa očaravajućim pogledom na grad. Prostor sa industrijskim šmekom pokazao se kao savršen izložbeni prostor za komade nameštaja, koji im daje prostor da „dišu” dok istovremeno dozvoljava njihovim karakteristikama da dođu do izražaja. Koliko su ovakav prostor i osvetljenje važni za izlaganje nameštaja? Koliko dugo ste tragali za odgovarajućim prostorom dok niste pronašli ovaj na vrhu stare Kraljevske Pošte?

Ponosni smo na našu istoriju, majstorstvo u zanatskoj obradi kože i drveta, i na našu posvećenost kvalitetu, koja se ogleda u svakom komadu nameštaja koji izađe iz naše fabrike. Naši proizvodi su napravljeni da traju, da izdrže dugotrajnu upotrebu i stare dostojanstveno. Ponosni smo na istrajnost kako u kvalitetu tako i dizajnu; ponosni smo što predstavljamo kolekciju koja spaja savremene komade internacionalnih dizajnera sa našim nasleđem majstora „mid-century” klasika kakvi su Borge Mogensen (Børge Mogensen), Hans Vegner (Hans J. Wegner) i Jens Risom. Vanvremenski portfolio suptilnih luksuznih proizvoda, pri čemu je svaki savršeno usklađen s onim koji mu prethodi, i onim koji ga sledi.

Fredericia je dizajnerska kompanija sa istorijom postojanja dužom od 100 godina i velikim portfoliom nameštaja stvaranog kako po narudžbini, tako i za ugostiteljske i stambene prostore. Bilo nam je izuzetno važno da pronađemo prostor koji karakteriše isti set osobina kao i našu kolekciju nameštaja: klasičan izgled, savremenost i vanvremenski stil. Prostor koji može da ugosti ceo univerzum našeg brenda i ima površinu dovoljno veliku da prikaže široku lepezu proizvoda i raznolikost koju oni predstavljaju.

Prostor koji može u sekundi da se transformiše iz intimnog u grandiozni. Naš „showroom“ u Kopenhagenu koji se nalazi u staroj zgradi Kraljevske Pošte je upravo sve to. Ovde posetioci imaju Nedavno ste otvorili novi izložbeni priliku da iskuse sve: od ikona klasičnog prostor u samom srcu Kopenhagena, dizajna do kreativnih novina u proizkoji obuhvata dva prostrana sprata, vodnji. na vrhu istorijske zgrade Kraljevske




Takođe, otvorili ste i svoj prvi „showroom“ u Londonu. Koje kolekcije i komadi se mogu tamo videti? Da li možemo da očekujemo još Fredericia izložbenih prostora širom sveta u bližoj budućnosti? Naš izložbeni prostor u Londonu je osmišljen za klijente, poslovne partnere, zajednicu arhitekata i dizajnera koji žele da istraže i iskuse naš brend nameštaja iz prve ruke. Ideja je prezentovati miks dizajna iz naše „Modern Originals“ kolekcije, koja uključuje komade koji su sada već naši simboli, novitete koje su dizajnirali Borge Mogensen, Jens Risom, Hans Vegner, Nana Ditzel, „Space Copenhagen“, Džasper Morison, Sesil Manz i drugi, kao i druge visokoprofilne saradnje koje imamo u planu. Cilj nam je da prikažemo širok dijapazon naše kolekcije i redovno ažuriramo naš asortiman. Prostor je osmišljen kao centar aktivnosti koji će tokom godine uvek prikazivati najnoviju kolekciju i služiti kao centar aktivnosti u kojem će se redovno organizovati događaji, predavanja i saradnje koje prate godišnji dizajnerski kalendar. Planiramo da otvorimo nove izložbene prostore i u drugim zemljama, ali o tome vam ne možemo ništa detaljnije otkriti u ovom trenutku. Možete li da nam kažete nešto više o dizajnerskoj nedelji „3 dana dizajna” koju organizujete svake godine u Fredericia izložbenom prostoru? Tri dana dizajna je godišnji dizajnerski sajam u Kopenhagenu na kojem posetioci mogu da posete veliki broj otvorenih izložbenih prostora, izložbi i događaja koji se tiču stila života, osvetljenja, nameštaja i dizajna enterijera.

Fredericia učestvuje na sajmu svake godine kroz organizovanje događaja otvorenog i zatvorenog tipa. Tokom ovogodišnjeg sajma 3 dana dizajna, Fredericia je pozvala internacionalne novinare, dizajnere i građane koji prate naš rad i mnoge druge da iskuse univerzum našeg brenda u „showroomu“ u Kopenhagenu. Ovde smo izložili naše nasleđe modernih originala – savremene komade od Sesil Manz, Džasper Morisona, „Space Copenhagen“, „Hugo Passos“ i drugih, kao i večne klasike koje su dizajnirali Borge Mogensen, Hans Vegner, Jens Risom i Nana Ditzel. Selekcija komada utemeljenih u našem nasleđu i relevantnih za globalnu publiku. Kada ste u potrazi za novim dizajnerima koji bi se pridružili vašoj porodici, kakvim principima i dizajnerskim načelima se vodite? Kako osiguravate da se vrednosti Fredericie podudaraju sa novim proizvodima? Kada smo u potrazi za novim talentima koje bismo primili u našu porodicu, tražimo dizajnere sa radovima koje karakteriše međunarodni šmek i kojima su u srži iste vrednosti kao i Fredericiji. Verujemo u estetiku koja prevazilazi vreme, i u dizajn koji ne podleže prolaznim trendovima. Naša strast je da stvaramo kvalitetne komade za savremeni život, koji su moderni i originalni, ali i bezvremenski. Iskreni izdržljiv dizajn koji je funkcionalan i stvoren na način da izdrži test vremena.


Putovanje

Y T I C C I G A M E T A T S E N I H S N SU

162 | jul-avgust


„Magic City“ (Majami) u „Sunshine State-u“ (Florida) je prava destinacija za nezaboravnu avanturu. Očekuje vas savršena kombinacija peščanih plaža, kulture, arhitekture i razigranih noćnih žurki. Vežite se jer krećemo u čudesnu avanturu gradom magije!

Tekst: Ana Stambolić @anastambolic


NW 2nd Avenue u Wynvood-u Hipsterski kraj koji u sebi krije niz umetničkih galerija, konceptualnih prodavnica, jedinstvenih murala najpoznatijih street art umetnika (Šepard Feri, Maja Hajuk, Eduardo Kobra), i neverovatne lokale u kojima ćete zagolicati sva vaša čula. Española Way Šarmantna ulica u španskom stilu ugostila je brojne butike sa jedinstvenim proizvodima i interesantne lokale u kojima možete uživati u kubanskom sendviču, „Key lime“ piti i osvežavajućim koktelima. Posebno je lepa noću kada se upale ulične svetiljke i zasijaju ružičaste zgrade. Vredi prošetati. Vizcaya Izgrađeno za vreme Prvog svetskog rata kao zimski dom uspešnog biznismena iz Indijane, imanje Vizcaya je savršen mikrokosmos u kom se stapaju evropski i karipski uticaji prilagođeni lokalnoj klimi. Kada želite da pobegnete od pastelne vreve grada i zavirite u raskošne vrtove i prelepe vile ovo je prava oaza mira za vas. Tropski botanički vrt Fairchild Sa jedanaest jezera, nekoliko kuća, bašti i prostorija u kojima se uzgajaju raznovrsne biljke, ovo je raj na zemlji. Osnivači vrta su Robert Mongomeri i Dejvid Feirčajld, koji su svoj život posvetili prikupljanju, dokumentovanju i proučavanju tropskih i suptropskih biljaka iz čitavog sveta. Ovde se svake subote


organizuje pijaca na kojoj možete pronaći lokalne proizvode koji se uzgajaju po organskim principima. Rubell Family Collection (RFC) Osnovana pre šezdeset godina u Njujorku od strane Mera i Don Rubel, 1993. godine preseljena u Majami, RFC je jedna od najvećih privatnih kolekcija savremene umetnosti u svetu. Smeštena u magacinskoj zgradi od 45.000 kvadratnih metara koja je nekada bila objekat za zaplenjenu robu DEA, poseduje dela umetnika svetske klase kao što su Žan Mišel Baskijat, Kit Haring, Dejmijen Herst, Džef Kuns, Sindi Šerman, Kara Voker i Endi Vorhol. Lowe Art muzej Kada se umetnost, ljubav, znanje i kreativan ljudski duh spoje, granice ne postoje. Misija ovog muzeja je da obezbedi prostorije u kojima će studenti Univerziteta u Majamiju moći da uče, da se druže, angažuju i izraze svoju umetničku stranu prepuštajući se stvaralaštvu. Muzej poseduje zbirku od preko 19.000 predmeta iz perioda renesanse i baroka, predmete američke, ali i antičke umetnosti. Juvia Na vrhu poznatog parkinga na „Lincoln Road-u“ nalazi se odlično mesto za uživanje u prelepom pogledu na čitav grad. Bilo da se radi o svetlima dana ili o vatrometu boja noći, magično iskustvo je zagarantovano.


Il Gabbiano Restoran koji vam nudi fantastične ukuse italijanske kuhinje i pogled koji oduzima dah. Zalazak sunca je pravi trenutak da dođete ovde i da se prepustite uživanju u hrani i piću dok se na nebu igraju plava, pink i zlatna. À la folie Pariski bistro ušuškan na kraju španske uličice (Española Way) u srcu Majamija, vredi posetiti. Dok uživate u delicijama tradiconalne francuske kuhinje na trenutak vam se može pridružiti lokalni mačak Barjo koji će dodatno ulepšati atmosferu.Večeri su rezervisane za predah u skrivenoj bašti uz opijajuće zvuke francuskih šansona i vino koje stiže direktno iz čuvenog regiona u Francuskoj - Champagne. Joe & The Juice Sa preko 180 lokala širom sveta, ovaj moderan danski bar je našao svoje mesto pod suncem Majamija. Pored velikog broja zdravih sokova i laganih sendviča, ovde ćete uživati i u modernom, hipsterskom ambijentu. Interesantna je činjenica da Joe & The Juice svojim radnicima obezbeđuje smeštaj i mogućnost da putuju radeći po lokalima koji se nalaze svuda na svetu. Pravi mali hipsterski dragulj. Ceviche Može se reći da je peruanska kuhinja jedna od najukusnijih na svetu. Majami ima tu sreću da se u njemu krije ve-


liki broj peruanskih restorana. „Ceviche“ je njihovo nacionalno jelo, riba koja se marinira u smesi na bazi citrusa, za koju se najčešće koriste limun i limeta. Marinira se oko tri sata i služi uz krompir i kukuruz. Ovo osvežavajuće, pikantno jelo, zasladite chicha moradom, slatkim bezalkoholnim pićem napravljenim od ljubičastog kukuruza i cimeta. Key Lime Pie U sunčanoj državi je sve u bojama sunca pa tako i čuveni dezert koji ćete naći na svakom koraku. Blago kiseo i krckav, ovaj jednostavan kolač će vas osvežiti i zagolicati vaša nepca. Virginia Key Svuda pođi, na plažu dođi. Ako želite da se sakrijete od svakodnevne vreve Majamija, ovaj egzotični plaža/park je savršeno mesto za uživanje u miru. U parku su posvećeni očuvanju i održavanju ekosistema na ostrvu o čemu svedoče i primeri jedinstvenih ugroženih biljnih i životinjskih vrsta koje se ovde nalaze. Virginia Key Beach Park je 2002. godine uvršten u Nacionalni registar istorijskih mesta. Bill Baggs Cape Florida State Park Nekada svetionik slobode na kome su robovi pronašli svoje utočište, danas omiljeno mesto za opuštanje i uživanje. Ova plaža krije stari svetionik sa čijeg vrha se pruža očaravajuć pogled na Atlantski okean i zaliv.


Ekologija

Ponesite lepe manire na godišnji odmor

Pripremila: Teodora Kovrlija @teodora_kovrlija

B

riga o životnoj sredini ne može biti aktuelna samo kada ste u svom mestu i domaćinstvu, jer svi mi delimo ovu planetu, a otpad koji smo ostavili iza sebe u nekoj „tuđoj“ zemlji, vraća se kao bumerang brže nego što možemo i da pretpostavimo. Delići vaše pokidane plastične sandale, izbušenog dečjeg čamca ili slamčica od koktela vrlo lako mogu završiti u tanjiru vaše porodice kada je neka nesretna morska životinja zameni za hranu. Tragovi mikro plastike pronađeni su i na mestima gde ljudsko stopalo nije kročilo, na velikim dubinama okeana, nepristupačnim plažama i izolovanim lokacijama! Mikro plastika je već uveliko u našim želucima, a posledice još uvek ne možemo sagledati niti predvideti. Zato pre nego što u marketu uzmete još jednu plastičnu kesu i koktel začinite slamčicama promislite gde će ta materija završiti. Uz dobro raspoloženje na godišnji odmor ponesite i lepe manire. Ukoliko je moguće izbegvajte let avionom i za putovanje koristite voz ili autobus kao prevozno sredstvo ili sve popularnije servise deljenja vožnje „carpooling“ (bla bla car).

168 | jul-avgust

Kada stignete na destinaciju ne iznajmljujte automobil već slobodno vreme koristite kako biste prošetali ili ukoliko ste se uputili na udaljeniju destinaciju koristite iznajmljeni bicikl ili gradski prevoz. Raspitajte se da li je voda u mestu u koje idete za piće, i ukoliko jeste izbegavajte da kupujete vodu u plastičnoj ambalaži, a sa sobom uvek nosite termos u koji ćete sipati rashlađenu vodu „kod kuće“. Ukoliko svakog jutra pijete kafu na plaži umesto u plastičnu čašu koju će vam ponuditi prodavci i konobari zamolite da vam sipaju topao napitak u vašu čašu za poneti. Ponesite od kuće posudice koje ćete koristiti za voće, užinu, grickalice – plastične kese vam nisu potrebne! Svaki put kada naručujete piće setite se da naglasite da nećete slamčicu. Ne kupujte više hrane nego što možete da pojedete. Na visokoj temperaturi hrana se brzo kvari i neretko završi u smeću.


I na odmoru kupujte hranu koja je lokalna, sezonska, od lokalnih proizvođača. U restoranima poručite lokalno jelo ili piće. Ponesite sa sobom lični escajg kako biste u restoranima brze hrane izbegli plastičan. Zamolite konobara da ispod vašeg tanjira ne postavlja plastificirane papire za jednokratnu upotrebu. Umesto sladoleda u plastičnoj ambalaži uzmite onaj u kornetu ili tražite da vam poslastičar sipa kuglu u staklenu posudu. Uvek za sobom ponesite sve otpatke koje ste napravili tog dana.

Pikavce od cigareta ne ostavljajte za sobom po plaži već potražite pikslu ili sami napravite improvizovanu od nečeg što vam je pri ruci. Koristite kreme za sunčanje koje nisu štetne po morski svet. Ne vadite iz vode morske zvezde, školjke i druga nedužna stvorenja. Nikada ne koristite šampone i druga agresivna sredstva na gradskim tuševima, sve te hemikalije završavaju u vodi. Po povratku sa plaže koristite tuš na kratko i zatvarajte vodu dok se sapunjate. Voda je dragocen resurs koji ne treba rasipati, a mnoga letovališta nemaju efikasan sistem prerade vode.

NIKADA ne bacajte bilo kakav otpad kroz prozor automobila ili u more!


Tekst: Danijela Rupić @boneappletea.rs

INDIJA Da li bi tvoje putovanje bilo isto ako ne bi mogao da ga okačiš na Instagram?


Č

esto sam, kad sam bila klinka, putovala vozom po Srbiji. Tada se još povremeno odlazilo u vojsku, pa su kupei služili za dočeke i ispraćaje. Dva sedišta u sredini bila bi spojena u ležaj koji je, ako se preko njega prostre mastan papir iz pečenjare, mogao da prođe kao sto sa koga se mesom i kupus salatom služio ceo vagon. Ako bismo prase zamenili piletinom, kupus karijem, a đedovu rakiju staru 18 godina avionskim čokanjima viskija i votke; ako bismo tu scenu dopunili sa dvadesetak laptopova i telefona sa kojih su treštali bolivudski filmovi praćeni povremenim glasnim odobravanjem ili negodovanjem i ako bi baš svi akteri priče – na filmu i u stvarnosti – nosili sportske čarape i mokasine, a čitav spektakl bio lansiran na 10km od zemlje, e tada bismo imali trejler za film u kom sam se tog popodneva našla.

prvi put u životu ispuniti nedostatak vazduha – što zato što je polu-vazduh normalna pojava u Delhiju, što zbog šokantnog otkrića da mi poznavanje Ves Andersonovog stvaralaštva ovde neće biti ni od kakve koristi. Istina je da te ništa ne može pripremiti za Indiju.

Van interneta, prvi je pokušao saputnik sa kojim sam delila red u avionu. Stariji Indus, građevinski inženjer zaposlen u Dohi, pričao mi je skoro nostalgično o lepoti severne Indije u proleće. Tvrdio je da sam izabrala najbolje vreme za posetu – zima je popustila i vazduh u glavnom gradu je čistiji, a još uvek nije previše vruće kao što bude preko leta. Seća se Jugoslavije i daje sve od sebe da mi objasni gde se nalazi Titova ulica u Delhiju. Ipak, ni vreme ni prostor u tom gradu ne funkcionišu onako kako sam navikla, pa me je dočekalo prijatnih februarskih 30 stepeni Bio je dan pre Holija, jednog od dva naj- i lavirint koji bi svakom poštenom urvažnija praznika na indijskom subko- banisti poklonio doživotnu glavobolju. ntinentu, i slavlje je upravo počinjalo. U avionu – radnici koji se vraćaju sa arba- Drugi deo pripreme došao je iznenada jta u Kataru, pijani od sreće što putuju i zadao mi je ozbiljan domaći zadatak iz kućama. Pomalo su pijani i od žestine razmišljanja. U redu naspram mog sena koju, očigledno, nisu baš naviknuti, dela je devojka koja je putovala sama. ali to je neka druga priča. Verovala sam da sam spremna za Indiju. Ako znaš da u svakom indijskom autobusu postoje posebno obeležena mePročitala sam kilometre rečenica i za- sta za žene bez pratnje, a u metrou beležila još toliko uputstava; dvocifren čitav ružičasti vagon u koji je ulaz mubroj sati sam posvetila dokumentar- škarcima zabranjen; ako si nekada vicima i tuđim iskustvima, a Darjeeling deo brojeve telefona za pomoć ženama Limited sam odgledala još tri-četiri puta, na svakom stajalištu i novinske članke za svaki slučaj. Na kraju – nisam se prvi o onima koje nisu uspele da ih pozovu put zaputila ka Aziji. Već sam naučila u znaćeš koliko je njeno putovanje zapravo koji rukav se stavlja koji trik. hrabro. Ispred međunarodnog terminala na Pokušaj iskrcavanja iz aviona ometali aerodromu Indira Gandi, pluća će mi su pripiti tipovi koji su izgubili i posle-


dnju mrvu osećaja za lični prostor. Odgurnula je jednog po jednog, rekavši im nešto što nisam razumela. Gestovi i mimika su, srećom, univerzalni, pa mi je odmah bilo jasno da nije bilo ni pristojno ni prijatno.

svih upozorenja. Oprez će, naravno, uvek biti tu. Zbog količine informacija koje je morao da obradi, mozak je nekako zaboravio da me podseti da bi valjalo da se uplašim za goli život na autoputu čije su tri jasno definisane trake uz malo truda i guranja pretvorene u četiri. Mimoišli smo se sa tri poznata obeležja delhijskog saobraćaja – kravom, žutozelenim tuk-tukom koji je vozio bar deset osoba i šarenim autobusom sa kog su visili ljudi.

Skrenula sam pogled tek kad su nam se pogledi sreli. Na putu ka imigracionom, osetila sam ruku na nadlaktici – ona je. Indija je prelepa zemlja ako znaš kako da se postaviš – rekla je. Videla sam kako me gledaš. Stvar je u tome da se ne plašiš nikoga i da znaš da jedno odsečno „ne“ može puno da ti pomogne. Kažem ti kao žena iz Indije, sve će biti kako treba Da mi je neko tada rekao da će nam dva ako zauzmeš ispravan stav. Uživaj, Indu- dana kasnije biti uručena kazna jer nas si vole svoje goste – dodaje dok odlazi. se u taksiju vozilo četvoro umesto troje, kako je propisano zakonom, uručila bih I zaista – već u narednom trenutku sam mu nagradu za šaljivdžiju godine. ćaskala sa policajcima o vremenskim prilikama u Srbiji. Činilo se da ih sneg Autoput je zamenila nova scenografii temperature u minusu zabavljaju na ja – uske ulice opasane zapuštenim ili isti način na koji mene veseli ideja o urušenim fasadama starih stambenih letu u februaru. Poželeli su mi dobro- zgrada i hotela čija su imena nagovedošlicu tako da sam se zaista osetila štavali neonski natpisi sa, kao po pradobrodošlo. vilu, bar jednim slovom koje je odbijalo da zasvetli. Prljavo je. Žuto-crvenkasta Da mi je neko rekao da će nam dese- prašina je u dodiru sa vodom nepoznatak dana kasnije policajac uručiti kaznu tog porekla postajala crveno blato i iszato što smo vozili motor bez kaciga punjavala je bezbroj pukotina u asfakoje jesmo nosili (da, baš to što sam ltu. Smenjivale su se udžerice i prodanapisala), šanse da poverujem bi bile vnice; mirisi ulične hrane mešali su se ravne temperaturi u Srbiji u tom tre- sa dimom logorskih vatri na trotoarinutku. Taksista je insistirao da mi po- ma. Buka motora i sirena bila je uponese stvari, oslovljavajući me isključivo tpunjena žamorom gužve i muzikom. sa „madam”. Sve je svetlelo, a opet je nekako bio mrak. Proći će još dosta vremena dok ne pre- Taksi se tromo provlačio između grupistanem da se plašim odsustva ličnog ca muškaraca. Ima nešto u Indijcima i prostora u ovoj zemlji, naročito posle grupisanju na ivičnjacima – malo bude




frka, malo je čudno, a tek kasnije shvatiš da je to jednostavno tako – bez ikakve namere. Žene umotane u sarije jarkih boja uglavnom spremaju večeru na tezgama, povremeno dobacujući ostatke psima lutalicama. Vazduh bi mogao da se seče nožem. Pomislićete da smo u nekom delhijskom Južnom Bronksu, ali zapravo, bili smo u četvrti u kojoj je smeštena većina turista, a koja je blizu glavne železničke stanice i kolonijalnog centra grada poznatog kao Connaught Place. Kasnije ću saznati da u turističkim delovima ipak žive najsiromašniji ljudi koji na ovaj ili onaj način žickaju pare od stranaca, dok se oni imućniji ne mešaju sa ,,nedodirljivima” – najnižom kastom koju samo nemanje vlasnika razlikuje od roblja. To prilično utiče na stvaranje nerealne slike o Indiji jer se stranci najčešće susreću sa radnicima, prosjacima, šoferima i taksistima, prodavcima hrane, sitnim i krupnim prevarantima. Na poslednjoj većoj raskrsnici pre odredišta dočekao nas je sablasan prizor džinovske skulpture hinduističkog božanstva Hanumana obasjanog plamenom. U polumraku oko vatre tumaralo je bezbroj ljudi.

Iz ugla svih hinduista, pa i taksiste – ovo je bio doček najsrećnijeg dana u godini. Vatre će oterati zle duhove i sutradan će sve biti bolje. Napraviće gozbu, porodica će biti na okupu, namazaće lica bojama i svi zajedno će da slave život do duboko u noć na ulicama svog grada, kakav god on bio i kako god meni u trenutku izgledao.Morala sam dobro da se potrudim da ne počnem da gradim mišljenje o Indiji pre vremena, da ne donosim ishitrene zaključke i da ne osuđujem. Nikoga. To je njihov grad i njihova zemlja. Ja sam samo gost. Prizori se urezuju duboko u nervni sistem, ali svaka slika sa sobom nosi čitavu priču koju uglavnom nikada ne čujemo. Ipak, posmatrajući kroz prizmu sopstvene kulture, nesvesno pokušavamo sve da spakujemo u okvire poznatog. Ja bih uradila to i to. Ja bih zapalila Hanumana. Ja bih...šta god. Kako ja mogu da znam šta je dobro za ove ljude kad ne mogu da razlikujem haos i slavlje?! Lako je biti pametan za druge, naročito kad nemaš pojma kako izgleda život koji nije tvoj.

Druga krajnost iste teme koju sam želela da izbegnem bilo je lepljenje otrcaIz mog ugla, ulica je izgledala kao sajam nih besmislenih fraza koje, osim što su siromaštva kom je prekipelo. Želela totalno idiotske, mogu biti i uvredljive. sam da mi taksista kaže da su to neredi i da su demonstranti upravo zapalili Oni su siromašni, ali su srećni. najvišeg Hanumana u gradu jer im je #poorbuthappy. dosta svega – i države koja dozvolja- Dečiji osmeh je vredniji od najskupljih va da žive ovako i religije koja to opra- patika. vdava i svega najvećeg čemu se klanja- #krivalinijakojaispravljastvari. ju dok se stvarni problemi zanemaruju. Dva sveta – jedno srce. (Svaka sličnost sa prvom zemljom na #twoworldsoneheart. koju asocira ova rečenica je namerna)


Uz to, naravno, idu fotografije siroma- Zaglavila sam u restoranu koji mi je bio štva. Poziranje pored siromaštva. Škljo- preskup i za koji nisam bila dovoljno canje do ludila. lepo obučena. Bila sam u knjižarama u kojima je bilo više naslova na engleskom Zapravo, ja nemam pojma da li su ti ljudi nego u Srbiji na srpskom. Upala sam srećni. Ako ih pitam – verovatno će reći u radnju u kojoj se prodavala odeća da jesu, jer bi svako potpunom strancu koju nisam mogla sebi da priuštim ni u rekao da jeste srećan jer, verovali ili ne, snu. Pričala sam sa ljudima koji imaju i siromašni imaju ponos. Da li je osmeh pristojne poslove i život koji ni ne zabranjen deci koja nemaju skupe podseća na onaj koji bih prvo zamislila patike i da li bi skupe patike promenile kada neko pomene Indiju. Gledala taj osmeh? Da li bi to dete ipak bilo sam kako izgleda popodne prodavaca srećnije da ima jebene patike? Da li bi hašiša na žurkama, a upoznala sam i jedne patike, na kraju, promenile bilo tipa kome hašiš diluje izvesni Darko iz šta? Da li bismo tako fotografisali neku Srbije. drugu decu, na nekom drugom mestu i svodili čitav jedan život na haštag? Neki ljudi su me prevarili, neki su pokušali, dok su neki plaćali prosjacima da Lako je donositi zaključke na osnovu me ostave na miru i poklanjali mi stvari pogleda kroz prozor klimatizovanog za uspomenu. Neki su mi pričali da ne taksija. Lako je pričati o sreći kada imaš vole zapadnjake zbog svega što su uradovoljno novca za kartu do Indije i ho- dili Indiji u kolonijalnom periodu, a netelski krevet u kom ćeš zaboraviti svet kima to više nije ni na kraj pameti. Neki napolju. Lako je kada imaš kuću kojoj policajci su mi poželeli dobrodošlicu, a uvek možeš da se vratiš. neki su mi naplatili taksu na belu kožu. Neki su doputovali kući istom low cost Dva sveta – da; jedno srce – ne baš. kompanijom kao i ja, dok su neki pijuckali šampanjac u biznis klasi nekog Sutradan sam saznala da Delhi nisu drugog aviona. samo urušene, štrokave ulice. Neki kvartovi su okruženi širokim buleva- Generalizacija je majka pogrešnih zarima, drvoredima palmi (palmore- ključaka, a ovde se radi o 19 miliona dima?) i cvećem. Mislila sam da o de- ljudi u Delhiju i milijardu i po ljudi u polhijskim javnim površinama niko ne stkolonijalnoj zemlji površine Evrope u brine. Verovala sam da su blatnjave kojoj se ti ljudi sporazumevaju na više bare i neonske cevi prekrivene pti- od 25 jezika, klanjaju bogovima šest čijim izmetom jedina dekoracija van potpuno različitih religija i žive po prapalata, hramova i ostalih svedočan- vilima koja su meni potpuno strana. stava nekih davnih vremena u kojim Iskustvo koje čini kratak suživot sa neje hinduistička kultura bila možda i kolicinom ne znači ništa. najimpresivnija na svetu.


Za upoznavanje i razumevanje Indije bi mi verovatno bilo potrebno još nekoliko života. Kada sam se vratila kući, bila sam sigurna da tamo neću otputovati više nikada. Bilo mi je previše – previše opreza, previše haosa, previše loših vesti u novinama, previše krajnosti od kojih nisam stizala da primetim sve što je između; previše zapadnjaka koji hrane sliku o Indiji kakva zapravo ne postoji. Ipak, Indija je i danas zemlja koja me najviše intrigira i o kojoj uvek želim da saznam nešto više. To je jedino mesto na kome sam bila a koje još uvek ne uspevam da objasnim. Za početak – sebi. Nisam uspela da se pomirim sa jednim običnim ,,meni se ta zemlja sviđa ili ne sviđa” – ne posle svega što sam videla i sa saznanjem da postoji još mnogo više onoga što nisam. Istorija, kultura, nekultura i haos u kome nekako postoji red; istovremeno slepo praćenje i potpuno ignorisanje pravila, kontradiktornost kao takva u svakom segmentu života – sve to čini jedan neponovljiv vrtlog osećanja iz kog, čak i ako se potrudiš, nećeš izaći isti. Ništa u Indiji nije očigledno i jednostavno, a opet nekako jeste, ako znaš kako i zašto stvari funkcionišu. Ipak, pokušaj da razumemo je korak koji najčešće preskačemo. Istina je da te ništa ne može pripremiti za Indiju i da je Indija prelepa zemlja ako znaš kako da se postaviš. Ne plaši se da zagrebeš prašnjavu površinu i da iskoračiš iz stereotipa. Budi dobar gost i pre odlaska u Indiju dobro razmisli: „Da li bi tvoje putovanje bilo isto ako ne bi mogao da ga okačiš na Instagram?“


Fotografija

NaĹĄ grad oÄ?ima stranca Fotografije: Marian Balas @marian.balas

178 | jul-avgust











Skrivena Srbija

Tekst: Dimitrija Savić Zdravković @dimitrija.tuin

Fotografije: Skriveni uglovi Srbije @hiddenserbia, (Milan Marković, Marko Nikolić, Jelena Živković, Nikola Spasić)


S

igurno ste gledali dokumentarne emisije iz udaljenih delova planete u kojima je priroda prelepa, pejzaži veličanstveni, a biljni i životinjski svet gotovo nestvaran. Sigurno ste poželeli da vidite sva ta čuda prirode svojim očima. Možda ste već i posetili mnoge egzotične destinacije... Međutim, možda su najlepši predeli na svetu mnogo bliže nego što ste mislili. Možda su upravo pred vašim očima i sve što treba da uradite je da zastanete i date šansu prirodi koja vas okružuje. Odabrali smo za vas 5 lepih i skrivenih kutaka Srbije koji se nalaze u okviru zakonom zaštićenih prirodnih područja do kojih je jednostavno stići, a imaju puno toga da ponude. Ova mesta obiluju endemskim i ugroženim biljnim i životinjskim vrstama, bogatom prirodom ali i kulturnim, etnološkim i istorijskim nasleđem. Za ovakve ture biće vam po-

trebna dobra terenska obuća i odeća, ne tako puno novca i malo avanturističkog duha. Sve ove fotografije koje pričaju priče o lepoti i značaju biodiverziteta Srbije nastale su u okviru projekta „Skriveni uglovi Srbije“. Projekat je finansirala The Rufford Foundation iz Velike Britanije koja ulaže u istraživanja i zaštitu prirode u nerazvijenim zemljama, a podržalo ga je biološko društvo „Dr Sava Petrović“ iz Niša i Zavod za zaštitu prirode Srbije. Ukoliko želite da otkrijete još ovakvih skrivenih predela, pogledajte zvanični sajt na kome možete pronaći još divnih fotografija i vrlo zanimljive kratke dokumentarce sa ovih mesta. Ukoliko ste naučnik, fotograf, snimatelj ili jednostavno ljubitelj prirode – ispričajte nam i vi svoju priču i pridružite nam se!


1. Spomenik prirode Ripaljka kod Sokobanje Na samo pet kilometara od Sokobanje na planini Ozren, reka Gradašnica formira jedan od najviših vodopada u Srbiji: Veliku Ripaljku (visine 11 metara) i Malu Ripaljku (visine do 5 metara). Vodopad se nalazi desetak metara od ulaza u Specijalnu bolnicu na Ozrenu, a kada ste već tu možete baciti pogled i na ribnjak-jezero u samom krugu bolnice. U ovim krajevima voda ne pada, ona „ripa“, kako kažu meštani. Ovaj kraj najbolje je posetiti u proleće, kada je vodopad punog kapaciteta, a okolna priroda je toliko bogata da će vam biti potpuno jasno zašto je baš ovo prvi ikada spomenik prirode zaštićen u nekadašnjoj Jugoslaviji. Nakon obilaska vodopada možete se osvežiti u obližnjem restoranu (sa veoma ukusnim specijalitetima od pastrmke) i nakon toga otići do Soko termi i uživati u lekovitim termalnim vodama.




2. Spomenik prirode Slapovi Sopotnice Sigurno ste već čuli za čuvene meandre kanjona reke Uvac i ogromne beloglave supove koji se gnezde na njenim liticama. Ukoliko odatle pođete malo južnije ka granici sa Crnom Gorom, na 18km od Prijepolja naići ćete na skriveno blago planine Jadovnik: spomenik prirode „Slapovi Sopotnice“. Strmim putem kroz gustu planinsku šumu dolazi se do prelepog planinarkog centra u selu Sopotnica u kome možete pronaći smeštaj po povoljnoj ceni. Upravo ovde reka Sopotnica na svom toku formira seriju od 8 ledenih kaskadnih vodopada prosečne visine između 19 i 23 metara i uliva se u reku Lim. Predeo je poznat po starim tradicionalnim vodenicama, obilju lekovitog bilja i bogatstvu orhideja, ali i po mnogim aktivnostima u prirodi koje se organizuju tokom godine. Oprobajte se u planinarenju, orijentiringu, posetite kamp biologa i obavezno probajte lokalne mlečne proizvode!


3. Specijalni rezervat prirode Kanjon reke Jerme Sa svojim impozantnim liticama, gustim šumama i bogatom florom i faunom, kanjon reke Jerme jedan je od najlepših predela jugoistočne Srbije. Na samo 30km od Pirota, između Vlaških planina i planine Greben, Jerma probija svoj kanjon kroz predivan pejzaž. Blizu sela Vlasi u Jermu se uliva reka Blatašnica čiji kanjon je jedan od najužih na Balkanu, sa najmanjom širinom od samo 1,5 metara! Ovim putem naići ćete na stari kameni most, uski tunel i ostatke železnice koja je davne 1923. godine služila za transport uglja. Pored kanjona na lokalitetu se nalaze i dva manastira iz 15. veka, Poganovo i Sukovo, pećina „Vetrena Dupka”, Zvonačka banja i jedino mesto u Srbiji na kome raste zaštićena reliktna vrsta paprati Venerina vlas - Adiantum capillus-veneris. Ukoliko imate dovoljno avanturističkog duha, preporučujemo da posetite „Outdoor fest Jerma“ koji se održava upravo u ovom prelepom kanjonu. Više o festivalu pročitajte ovde. Upozorenje: Samo za prave avanturiste!




4. Piljski vodopad Treći po veličini vodopad u Srbiji je toliko dobro sakriven u šumama Stare planine, da su ga istraživači otkrili tek 2002. godine! Doći do ovog vodopada je moguće ako se popnete na oko 1500 metara nadmorske visine, četiri kilometara dugom i nepristupačnom stazom kroz šume južno od sela Topli Do. Voda pada sa visine od impozantnih 65 metara ispod vrhova Čungulj i Krutulj, formira 2 vodopada, Gornji i Donji Pilj i završava se velikim vrtlogom na dnu. Kada ste već ovde, obiđite i Čunguljski i Krutuljski skok - dva izuzetno lepa vodopada koja padaju preko poznatih crvenih stena ovog kraja. Stara planina predstavlja veliki izazov za planinare i ljubitelje prirode i krasi je netaknuta priroda, zbog čega predstavlja prirodno bogatstvo od izvanrednog značaja zaštićeno kao park prirode.


5. Spomenik prirode bigrena akumulacija „Beli izvorac“ U istočnoj Srbiji, na samo 17km od Majdanpeka, skrivena u šumi bukve, hrasta i graba nalazi se bigrena akumulacija „Beli izvorac“ - zaštićeno prirodno dobro značajno kao geomorfološki objekat kraškog reljefa. Reka Šaška pada preko bigarnih naslaga i pravi mala jezerca, pregršt kaskada i vodopad visine 16 metara ispod koga se nalazi duga pećina sa stalaktitima od bele sige. Odavde možete nastaviti do vidikovca Straža (541 metara nadmorske visine) na obodima planine Mali Krš i spustiti se do čuvenog prirodnog kamenog mosta Valja Prerast impozantne veličine od 150 metara! Kada ste već ovde, produžite putem ka Golupcu i doći ćete do Manastira Tumane pored koga se u gustoj i drevnoj šumi nalazi još jedan predivan vodopad. Za ovaj manastir i sam vodopad vezuju se mnoge legende i predanja koja možete čuti dok odmarate u manastirskoj gostionici. Gostionicu su oformili monasi u prostoru nekadašnje vodenice i u njoj ne postoje cene, već hranu i piće plaćate onoliko koliko sami želite.



Squadr


ra apartman, Kopaonik Squadra apartman se nalazi na četvrtom nivou novoizgrađenog L kompleksa Milmari Resorta. Resort ima atraktivnu lokaciju sa pogledom na planinski masiv, udaljen svega 4,3 kilometra od centra Kopaonika. Squadra apartman je veličine 24m2 i idealan je za smeštaj do tri osobe, a gostima je obezbeđen i besplatan parking u okviru Milmari Resorta. Apartman je izolovan od buke i pruža gostima udoban boravak i sve što je potrebno kako za pravu skijašku, adrenalinsku avanturu tako i za odmor, mir i relaksaciju. Boravkom u Squadra apartmanu ostvarujete popust na Wellnes & Spa sadržaje u iznosu od 30% od ukupne cene (ukoliko koristite Wellnes & Spa u kontinuitetu pet i više dana ostvarujete popust od 50% na ukupnu cenu). Popusti se odnose i važe u zimskoj sezoni. Milmari Resort i Squadra apartman svojim gostima nude pansionski restoran, caffe bar, otvoreni i zatvoren bazen, jacuzzi kadu, finsku saunu, rusku banju, parno kupatilo, slanu sobu, tepidarijume i druge sadržaje. Rezervacije na telefon: 063 866 4017


Kolumna

O asimilaciji u Kini

Tekst i fotografije: Maja Zorić @maja_artist

202 | jul-avgust


Jedina misao o Kini bilo je sivilo zagađenog neba koje prožima velike zgrade otkrivajući jednako siv nepregledni trg na kome se pod teškim vetrom vijori crvena zastava. Pakovala sam jedan kofer stoga je izbor morao biti jako ograničen u vidu sentimentalnih stvari kojih imam ponajviše. Nije bilo mesta u mojim mislima za drvo, osmeh i cvet. Danas je godina i po kako živim u Kini. Kinezima i Srbima je, to što nikada ne kažem da sam u poseti, već sam došla, doselila se, živim, smešno jer sam ja ovde „samo” stranac. Stranci ne žive negde, nego dođu, prođu i odu svojoj zemlji čije ime je neko ispisao na pasošu ne pitavši vas pritom želite li je uopšte. Putovanja se, kao i selidbe, u ovom delu sveta, ne smatraju životom već nekom pauzom od njega. Ili su bar tako Kinezi navikli da se desi, stoga se ne vezuju, što ću shvatiti kasnije na teži način. Stranac u prodavnici i na ulici, stranac i u metrou, na poslu, kao sused u zgradi.



Nekada opazim pogled starijih prolaznika dok pokrivaju svoje novorođene unučiće od klime metroa, mada već često ne vidim dalje od ekrana svog telefona. Oteram svoj pogled na drugu stranu, u ljude, pod, u reklame koje nam govore da pazimo na svoju decu jer su naša odgovornost, te gledam dugo u odsjaj sterilno čistog prozora metroa kroz koji vidim moderne projekcije ili mrak, pa se dodirnem po licu i zapitam: „Šta me to čini tako drugačijom od vas?” Da li je asimilacija moguća? Ona bi na Zapadu naše mape značila da mogu da komuniciram na jeziku te zemlje, imam posao, prijatelje i deca mi pohađaju njihovu školu. U Kini asimilacija vrišti iz svakog neprimećivanja stvarnosti, iz nepružanja ruke i osmeha na upoznavanju, uz odsutnost u svakodnevnici, u pojednostavljenju govora. Primetili smo možda i kod srpskih Kineza tu jednostavnost u komunikaciji koja izbegava sve suvišne reči kao što su pozdravi, reči zahvalnosti i izvinjenja. Dakle, vaše dobro jutro, dan i veče i izvinite pri ulasku u prodavnicu zameniće glasno: „Tri povrtne baoze!” Preko reda ljudi koji stoje oko vas. Nema čekanja jer svi žure, nema se vremena za reči i osmeh, a vi zaista ne postojite kao i svi ostali iz tog reda.



Momenat kada se zbog toga ne nervirate je takođe blagi znak asimilacije. Jer se Kinezi ne nerviraju i ne pokazuju svoje emocije u javnosti jer je to znak slabosti i kao takav je sramota. Obilazila sam mnoga mesta u potrazi za nečim što mi nedostaje. Tragala sam za odgovorom i asimilacijom i u starim selima i siromašnijim krajevima među manjinama, odlazila sam i u velike tržne centre bogatog grada, pretrčavala sam bulevare, jela na svim mogućim mestima sa hranom, razbijala se o velike talase, dozvolila Kinezu da me izvede na ručak u podne, radila, trčala, legala u krevet, plakala i iščuđavala. Iznova sam se budila i nastavljala tu potragu. Našla sam i posao i promenila ga. Našla sam i prijatelje koje sam naposletku ispratila na aerodrom. Našla sam se i na severu Kine tražeći kamičak istorije u betonu modernih zgrada juga. Kroz prozor i kroz poplavljene ulice sam bosa dočekivala monsune. Grejala se i hladila, prizivala sneg i uplašenim pogledom kroz prozor zaustavljala moćnu silu Mangostin tajfuna dok je nosio sve pred sobom. Odneo je verovatno i jedan drugačiji deo nas ostavljajući nas zrelijim. Ja ne znam da li postoji univerzalna smernica za život jer je nisam nikada usput srela.





Moja stvarnost nema zagađenje niti prazninu velikog sivog trga s početka. Moja stvarnost su plavo nebo, miris cveća na ulici, šetnje kroz zelenilo grada, egzotična pesma ptica dok ispijam prvu jutarnju kafu. Moja stvarnost je dostupan čist prevoz, posao do kog odem biciklom, moje nove slike i izložbe. Moja stvarnost je nerazmišljanje o novcu i hrana iz svakog dela sveta ili Kine. Moja stvarnost je komforan stan sa najlepšim prozorom na svetu. Moja stvarnost su crteži mojih đaka, njihov naklon i hvala na kraju časa i zagrljaji koje dobijem na hodniku, jer smo ih mi, stranci koji samo prođemo ovuda, tako naučili. Kina je takva, ogromna, šarena i ne dozvoljava jedan odgovor. Nema tu neke logike, nijedan odgovor nije preterano loš ili veoma dobar, niti može da bude dovoljno informativan za sve. Može biti čabuduo. Da li da kao razlog navedem detinjstvo, državu ili sebe što još uvek lutam za odgovorima, nisam još utvrdila. Mislim da je vreme da od Azije naučimo da budemo zahvalni za sve ono što smo mi i što nas čini takvim.


Dok ne pronađem to nešto ovo će biti moj život. Biće to moje fotografije na kojima me nema, ali ima njih koji me uče životu. Kako treba i kako ne. Ne žudim više za Srbijom, ali još uvek primećujem život tako što nekad u metrou podignem pogled sa svog telefona. Nekad, ali jako retko, uhvatim pogled novopridošlog stranca, uspem, mada retko, i osmeh da izvučem. „Stranac”, pomislim, te se probudim brzo, protresem glavom i vratim u ekran sa uključenim VPN-om. Biće da je nov, da se nije asimilovao. Ja već možda skoro pa jesam.



Fotografija

foto Ĺžurnal

IRSKA Fotografije: Marian Balas @marian.balas

214 | jul-avgust







Film

Filmske preporuke za avanturiste Tekst: Nina Simonović @nina.simonn

220 | jul



Call Me by Your Name (2017) i No- zičkim barijerama i nemogućnošću da stalghia (1983) vode nas u Italiju. se prevedu umetnost i druga kultura. Film Call Me by Your Name nas vodi u severnu Italiju osamdesetih godina i predeo oko Kreme, Kremone i jezera Garda. Senzualna priča o prvoj ljubavi protkana je italijanskim letom i prirodom, i ništa manje značajnim intelektualnim polemisanjima na temu ljubavi, porodice i života. S druge strane, Nostalghia Tarkovskog nas vodi duž centralne i južne Italije, u Toskanu, okrug Sijene i Rijeti; prateći ruskog pisca koji je došao u Italiju da istraži tragove ruskog kompozitora iz 18. veka, na tom putu se suočava sa nostalgijom, usamljenošću, je-

A Good Year (2006) vodi nas u Francusku. Kada londonski bankar koji zna jedino za stres i kratke rokove sazna da je nasledio porodičnu kuću i vinograd u Provansi gde je proveo veći deo svog detinjstva, pita se da li je moguće voditi dva dijametralno suprotna života i nalazi se na životnoj raskrsnici. Idilična Provansa, u svom rustičnom sjaju i jednostavni život u ovom ostvarenju mame da spakujemo kofere i sami se zaputimo u neku svoju sunčanu i vinom obojenu francusku priču.



The Secret Life of Walter Mitty (2013) vodi nas na Island, Grenland i Himalaje Kada Volterov posao bude doveden u pitanje, on kreće u avanturu širom sveta, koju prate najneverovatniji pejzaži, komične situacije, savršene fotografije i još bolji saundtrek. Ovo je jedna od onih priča zbog koje ćete shvatiti da imate neopisivu želju za putovanjima i avanturom, za pronalaženjem srži života; a Volter Miti je, bez sumnje, spirit animal svih nas putnika. The Way (2010) vodi nas u Španiju Postoji jedan put hodočašća pod nazivom Camino de Santiago, dug skoro 1000 km, koji se proteže od juga Francuske kroz severnu Španiju pa sve do krajnjeg odredišta, grada Santiago de Compostela u Galiciji. Radnja ovog filma je smeštena upravo na tom putu i prati priču oca koji odlazi u Španiju da preuzme posmrtne ostatke sina koji je krenuo na hodočašće i odlučuje da završi Put u sinovljevo ime. Inspirativna priča, praćena živopisnim krajolicima severne Španije i eklektičnim likovima, govori o porodičnim odnosima, unutrašnjoj snazi i ponovno uspostavljenoj veri u sebe. Everest (2015) vodi nas u Nepal i na Everest. Inspirisan istinitom pričom, film govori o jednoj od najvećih nesreća koja je zadesila planinare na Everestu u maju 1996. godine i priča o njihovom preživljavanju. Uprkos teškoj tematici i tužnoj priči, sama planina se nameće kao jedan od glavnih likova u ovom filmskom ostvarenju i pleni svojom veličinom, lepotom ali i okrutnošću. Druga strana ove priče može se pronaći u knjizi Into Thin Air Džona Krakauera, jednog od planinara iz ove kobne ekspedicije na Everest.



Omni Guru veruje u više sile proricanja i duhovnosti. Tu je da vam pomogne savetima.

•Astrologija• •Numerologija• •Tarot• •Rune• •Hiromantija• •Kristaloterapija• •Geomantija• •Ji Đing• •Feng Shui• •Radiestezija• •Tasografija•


#plezirpolica


Književnost

Tekst: Nina Simonović nina.simonn

Književni naslovi koji će vas inspirisati na naredno putovanje 228 | jul-avgust


Darijuš Čaja Nekuda dalje, negde drugde

Žoze Saramago Putovanje kroz Portugaliju

Nešto drugačija forma putopisa i osvežavajući pogled na manje poznate predele južne Italije dolazi nam iz pera ovog poljskog antropologa. Knjiga je esejističkog tipa, a autor kroz redove opisa svojih sećanja snažno angažuje čitaoca. Spremite se da posetite lokacije koje iz određenih razloga veoma znače autoru, poput mesta gde je Tarkovski snimao svoju „Nostalgiju“. Kako kaže Čaja: „Pa ni u Italiji ne treba vazda jurcati za „znamenitostima“, za „živopisnim mestima“, za svim tim vajnim bedekerskim drangulijama. Ponekad je dovoljno da, jednostavno, negde sedneš, zaustaviš se, sačekaš. Budeš otvoren za iznenađenje, daš sebi da začuđen staneš.“ Bez preterivanja tvrdim da je ova knjiga u mojih top 3 književnih otkrića godine.

„Putovanje nikada nema kraj. Samo putnici imaju kraj. A čak i oni mogu produžiti putovanje u sećanju, u pamćenju, u pripovedanju... Potrebno je vratiti se starim stopama da bismo ih ponovili, i da bismo ucrtali nove puteve pored njih. Potrebno je ponovo započeti putovanje. Uvek.“ rekao je Saramago. Ova knjiga nije zamišljena kao klasičan turistički vodič, ona pruža mnogo više od toga – lično, unutrašnje putovanje Saramaga kroz njegovu domovinu. Takođe, umesto predgovora, knjiga započinje delom iz putopisa kroz Portugaliju našeg Ive Andrića.


Viktor Lazić U srcu Sumatre

Snežana Radojičić Preko Himalaja i Gobija

Zašto se Viktor zaputio baš na Sumatru? Zbog Crnjanskog. Lišen predrasuda, a ispunjen radoznalošću, tolerancijom i razumevanjem prema svetu, ova Viktorova avantura je prožeta stihovima Crnjanskog ali i muzikom koja prati svako poglavlje knjige, muzikom koju je upravo autor slušao za vreme pisanja. Zaputite se u samo srce ovog dalekog indonežanskog ostrva čije su džungle i plemena, kako sam Viktor kaže, za njega bili „velika matura“ koja ga je protresla i osvestila.

Od žene odavno poznate domaćoj publici po prvencu „Zakotrljaj me oko sveta“, koja hrabro pedala kroz svet još od 2011. godine, dolazi nam knjiga „Preko Himalaja i Gobija“. Snežana nastavlja da obilazi svet na svojoj bicikli i ovog puta opisuje vožnju kroz Anapurnu, „smrskavanje ega pod težinom himalajskih gromada“ i prevazilaženje strahova i nepredvidivih vremenskih uslova u pustinji Gobi. Intimni dnevnik, putopis, vodič i autobiografska priča... nazovite ovu knjigu kako želite. Snežana nas uči da su prepreke samo izgovori u našim glavama koje sebi postavljamo kako bismo lakše odustali od cilja.


Mihail Bulgakov Majstor i Margarita

Isak Dinesen Van Afrike

Ispreplitani žanrovi i fabularni tokovi u ovom klasiku sovjetske i svetske književnosti nas vode kroz Staljinovu Moskvu. Uz dozu satire, mistike, fantastike i ironije, šetajte sa glavnim junacima kroz neke od najlepših ulica i lokacija u Moskvi. Od Patrijaršijskih ribnjaka, preko Tverskog bulevara i Spiridonovke, pa sve do Vrapčevih brda; ako se ikada zadesite u Moskvi pratite Bulgakovljevu rutu i vidite ovaj grad iz jednog drugog, jedinstvenijeg ugla.

Baronesa Karen Bliksen je bila danska spisateljica koja je pisala pod nekoliko pseudonima, uključujući i Isak Dinesen. Memoari Van Afrike, objavljeni 1937. godine, opisuju sedamnaestogodišnji period života Bliksenove na njenoj plantaži kafe u Keniji, tadašnjoj Britanskoj istočnoj Africi. Baronesa nam pruža živi uvid u afrički kolonijalni život tokom poslednjih dekada Britanske Imperije. Knjiga je ’85. ekranizovana u istoimeni film, sa Meril Strip i Robert Redfordom u glavnim ulogama, koji je potom osvojio 7 Oskara.


Mislimo na vas i u toku leta!

Uskoro vas na našem sajtu očekuje mini vodič sa praktičnim savetima za pakovanje, „preživljavanje“ dugih letova i proverenim idejama kako se što bolje snaći na aerodromima.


Pratite plezirmagazin.net za viĹĄe informacija


pratite nas plezirmagazin.com plezirmagazin.net


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.