su uzgajali zbog vlakana od kojih su preli i izrađivali konope, užad za rublje i sijeno, prekrivače za kola i stoku te prostirke za hranu u polju. Način uzgoja sirovina za tkanje i njihova obrada jednaki su na cijelom nizinskom području Hrvatske, odnosno prostoru panonskog kulturnog areala. Uzgajale su se dvije vrste lana: (o)zimi (jesenski) i plavi (proljetni) lan. Proljetni lan se sijao u rano proljeće, najčešće krajem ožujka ili početkom travnja, dok se jesenski sijao u rujnu. Zemljište za sjetvu lana moralo se temeljito pripremiti i usitniti. Zreli se lan čupao zajedno s korijenjem, vezivao u snopove i vozio na riljanje, tj. odvajanje sjemenki od stabljike. Rilj je naprava sa široko nazubljenom daskom ograđenom u sredini klupe. Provlačenjem rukoveti preko grebena rilja žene su (radeći u paru), odstranjivale glavice lana i zamatale ih u krpare, ostavljale dva dana na suncu da isprežaju, tj. da izađe sjeme, od kojeg su dio ostavljale za sljedeću sjetvu. Izriljani lan slagao se u rukoveti (koliko se moglo rukom zahvatiti). Deset rukoveti činilo je snop zvan močenice, koji se povezivao domaćim likom, raženom slamom ili povezom od vrbove kore. Tako pripremljene močenice potapale su se u protočnu vodu, otežale granama, kukama i motkama na koje se nabacala još i zemlja, te se močilo 4 – 6 dana. Razmočeni lan se vadio iz vode, razvezivao i prostirao na prikladnoj ledini i to tako da su se raširene vlati rukoveti osovile kao stožac. Okomito postavljene dvije po dvije rukoveti sušile su se 7 – 14 dana. Bilo je poželjno da na razvezane snopove padne kiša koja bi ih dodatno oprala, a i dobiveno vlakno bi bilo bjelje. Sljedeća radnja je odvajanje lanenog vlakna od nepotrebnih, drvenastih otpadaka, zvana tucanje, nabijanje, stupanje na stupi. Stupa je drvena naprava sastavljena od dvaju dijelova, tj. dviju drvenih greda koje otprilike na jednoj trećini imaju užljebljenja. Grede su položene jedna na drugu tako da zubi na gornjoj gredi ulaze u udubljenje na donjoj. Gornja greda se pokreće gaženjem jedne noge naprijed i pritiskom druge natrag pri čemu se gornja greda dizala i spuštala i tako udarala lan. Ovaj su postupak uglavnom obavljale dvije žene, dok je jedna stajala na stupi, druga je, sjedeći sa strane, podmetala i okretala rukoveti. Sljedeći postupak obrade sastoji se u češljanju – glađenju vlakna na grebenu – mikanje ili grebenjanje. Greben se sastoji od četiri do pet redova željeznih zubaca učvršćenih u drvenu podlogu. Kod uporabe se učvrsti na stolac ili klupu i oteža kamenom kako se ne bi podizao. Kod grebenjanja najprije se miče (vuče) brk, a onda korijen lana. Na kraju postupka u ruci ostane očišćeno lakno, povjesmo, a na grebenu kudelja, kudilja, kučina. Grebenana ručica dijelila se na: kučinu, kudelju i povjesmo, a prela se prema kvaliteti i namjeni. Kučina brkovnica je kudelja od brka od koje su se izrađivale kobere ili ponjave, tj. grube plahte za pokrivanje konja, prostirače u polju ili prostirke za sušenje lanenog sjemena, žita i ječma. Kudelja korenica upotrebljavala se kao potka kod tkanja grubih svakodnevnih pregača i vreća, dok je povjesmo najinije laneno vlakno od kojeg su se prele i osnova i potka za svečane tekstilne predmete. No, početkom 20. stoljeća koristilo se samo za potku, dok se osnova već tada kupovala u trgovinama kao tvornički proizvod pod nazivom pređica. Nakon gre-
Članak iz stručne publikacije ‘‘Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske’’, Zagreb 2006.
Članak iz stručne publikacije ‘‘Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske’’, Zagreb 2006.
309