Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana by Muzej Moslavine

Slavica Moslavac

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Slavica Moslavac

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Drugo izdanje Kutina, 2010.

Sadržaj

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

Uvod ..................................................................................................................5 Saintly area of Sisak - Moslavina county ..........................................................12 Slavonska graničarska nošnja. ..........................................................................14 Nošnja jasenovačke Posavine ...........................................................................46 Srednje posavska nošnja...................................................................................64 Posavsko - moslavačka nošnja ..........................................................................81 Krojevi: Narodna nošnja novljanskog kraja....................................................105 Krojevi: Narodna nošnja jasenovačke Posavine.............................................111 Krojevi: Narodna nošnja posavsko - moslavačkog kraja................................ 115 Kazivači ..........................................................................................................120 Literatura.........................................................................................................121 Zahvala............................................................................................................122

Uvod

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana Svrha ovoga izdanja je prikazati u najkraćim crtama narodne nošnje istočnoga dijela Sisačko-moslavačke županije na temelju izvora, uglavnom terenske građe, fotograﬁja i malobrojnih objavljenih podataka. Prikazujemo dječje, žensko i muško svagdanje i blagdansko ruho koje se nosilo na ovom području krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Ovaj dio Županije obuhvaća djelomično zapadnu Slavoniju i jedan dio hrvatske Posavine pa već i to upućuje na nekoliko vrsta i suvrstica nošnji. Narodnu nošnju istočnog dijela Sisačko-moslavačke županije možemo podijeliti na: l. slavonsku nošnju, zvanu i graničarska 2. nošnju jasenovačke Posavine 3. srednje-posavsku nošnju 4. posavsko-moslavačku nošnju Ženska narodna nošnja može biti ili cjelovita košulja, rubina, ili dvodijelna: oplećje (bluza sa širokim ili uskim rukavima) i skuti koji su nabrani u struku i sežu do gležnja. Opasavši se vunenim tkanim pojasom, preko košulje su žene odijevale pregaču – zapreg ili fertun. Srednje posavsku i posavsko-moslavačku varijantu odlikuje laneno platno. Za izradu oplećja, rubače i zaprege upotrebljavalo se više vrsta platna, složenih u duboke nabore. Odjeću od platna mahom nisu krojili, nego su je oblikovali spajanjem komada tkanine po rubovima te dodatnim nabiranjem dobivali željeni izgled. Osim osnovnih platnenih dijelova, proizvoda domaće radinosti, ostale su suknene, krznene, pustene i druge predmete izrađivali seoski obrtnici. Uz tradicijsko odijevanje, način češljanja i oglavlje predstavljaju status i životnu dob nositelja, te upućuju na lokalnu, nacionalnu, ponegdje i vjersku pripadnost. Temelj muške odjevne sheme čine platnena košulja i gaće koji u ljetnom razdoblju istodobno čine i donju i gornju odjeću. Osnovnoj bi se odjeći mogao pribrojiti i prsluk koji obično seže do struka. Pojas, pas ili kaiš, nije bio nužan, iako su ga često stavljali. Zimska odjeća je sadržavala suknene hlače tamnih boja, prsluke bez rukava, kraće i duže ogrtače te duge kabanice. Početkom 20. stoljeća, u novim povijesnim i društvenim okolnostima, način odijevanja se mijenja i preuzima se nošnja građanskog kroja. Danas se tradicijska odjeća oblači samo pri scenskim predstavljanjima folklorne baštine. Na početku je, prije nego što se prikaže sačuvano svečano odijevanje poznato pod uvriježenim nazivom narodna nošnja, potrebno dati osnovne geografske i povijesne podatke o području o kojem se govori. Nakon toga slijedi poglavlje o tradicijskoj arhitekturi novljanske Posavine te podaci o tekstilnom rukotvorstvu na ovom području.

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Sisaèko - moslavaèka županija

Istoèni dio Sisaèko - moslavaèke županije 6

Uvod

Uvodne napomene Zapadnoslavonsko područje koje zahvaća teritorij Novske te općinska područja Jasenovca i Lipovljana nekoć je pripadalo južnom dijelu starohrvatskoga Svetačja ili Podgorina. Povjesničar Vjekoslav Klaić navodi da se u povijesnim izvorima posjed Svetačje spominje prvi puta 1231. godine. Svi oblici imena Svetačje: Szhincha, Scinza, Zinche, Zenpche, Zemche, Zynche ili Zenišće i sl. podsjećaju na mađarsku riječ zenth ili szent, a dolaze od staroslavenske riječi svent, svet. Do 12. je stoljeća prostor istočnog Poilovlja, od rijeke Ilove do rijeke Sloboštine (Lišnice), činio županiju Svetačje, a od tog vremena dijeli se u tri okružja ili upravna kotara: Toplicu (današnja Općina Daruvar), Pakar (približno područje Općine Pakrac) i Uže Svetačje (odgovara približno području bivše Općine Novska). Danas slika izgleda ovako: na sjevernoj strani granicu čini pakračko područje Požeško-slavonske županije, na istoku graniči s Brodsko-posavskom županijom, a zapadna i južna granica poklapaju se s tokovima rijeka Ilove i Save te čine ujedno i granicu između Slavonije i središnje Hrvatske. Svetački kraj je zbog povoljna smještaja na sjecištima putova često mijenjao vlasnike i gospodare kao i nazive i površine županijskog područja, a u vrijeme osmanlijske vlasti ukinuta je i županijska uprava te je navedeni teritorij u administrativnom smislu pripadao različitim pašalucima, sandžacima, pa i kotarevima. Iza 1745. godine uspostavljena je djelomična pripadnost Križevačkoj, Požeškoj i Srijemskoj županiji, a zatim i Vojnoj krajini. Od ukinuća Vojne krajine 1881. godine sve do danas područje zapadne Slavonije pripadalo je različitim upravnim jedinicama ovisno o državnim uređenjima. Neprekidni vojni sukobi i stalne nesigurnosti od sredine 16. stoljeća potiču u početku manja, a kasnije sustavna premještanja stanovništva. Tijekom vremena ona su bitno mijenjala etničku i demografsku sliku kraja. Autohtono stanovništvo odlazi u sigurnije sjevernije ili zapadnije krajeve, a na djelomično opustjela područja s juga i jugozapada dolaze muslimani i kršćani iz različitih područja Bosne. Veći dio pravoslavnog stanovništva naseljava četiri kotara (pakrački ili subocki, sirački, bjelostjenski i stupčanički) u Čazmanskom, kasnije Cerničkom sandžaku. Kako se uglavnom radilo o pravoslavnoj pastirskoj populaciji s obilježjima koja su karakteristična za stočare Vlahe na većem području Balkana i jugoistočne Europe, naseljavani su pod nazivom Vlasi (Vlachi, Valachi, Olachi, Elfakan), a područje u to vrijeme dobiva naziv Mala Vlaška, koji se uvriježio osobito krajem 18. stoljeća kada je uslijedio i veći prodor srpskog pravoslavnog stanovništva u ovo područje. Najznačajnije mjesto ovog područja danas je Novska, slijede Jasenovac na Savi, Lipovljani i Banova Jaruga. Klimatski uvjeti ovog kraja imaju kontinentalna obilježja s jasno razdijeljenim godišnjim dobima; vrućim sunčanim ljetima, hladnim, snijegom bogatim zimama, nešto kišovitijim jesenima i ugodnim proljetnim mjesecima. Raznolika prirodna obilježja i još uvijek ekološki dobro očuvano tlo i danas pogoduju razvoju ratarstva i stočarstva, tj. osnovnim gospodarskim djelatnostima. Uz zemljoradnju, stočarstvo, šumarstvo i ribarstvo, velik broj stanovništva bavio se i dodatnim zanimanjima i to: skelarstvom, pletarstvom, remenarstvom, kovanjem, lončarstvom, bačvarstvom i dr.

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Tradicijska arhitektura novljanske Posavine

Tradicijske kuæe, trijemovi, èardaci, (h)iže

Blizina i bogatstvo hrastovih šuma, osobito lužnjaka, zatim brijesta, javora, topole i graba omogućili su ovom kraju jeftin, ali i visokokvalitetan materijal za gradnju višesobnih katnih drvenih kuća, čardaka ili iža. Prevladavaju ušorena sela i kuće izduženog pravokutnog tlocrta. Mogu biti prizemnice ili katnice koje pripadaju oblikovno najrazvedenijim i najljepšim kućama Slavonije. To je postignuto skladnom primjenom konstruktivnih elemenata i odmjerenom dekoracijom. Natkrivene su dvostrešnim krovištem s pokrovom od crijepa. Slikovitost kuća naglašavaju natkrivena vanjska stubišta, zaštitni krovići, strove i sodići, podstrešci, mali prozori i bogato ukrašeni detalji ograda, stupova i glavnih greda. Gospodarski objekti uvučeni su na parceli, smješteni uz njene rubove. Osobito slikovita sela nižu se uz obale Save i njezinih pritoka: donjeg toka Lonje, Ilove, Pakre i Česme. Na krovovima starih drvenih kuća u selima uz rub Lonjskog polja nalaze se zaštitna staništa pojedinih u svijetu ugroženih ptica: orla štekavca i zmijara, čaplje žličarke, a u Čigoču su osobito brojne rode, kojih ima više nego stanovnika, što rječito govori o skladnom odnosu čovjeka i prirode na ovim prostorima. Stotine drvenih kuća građenih od hrastovih platica – planki čine vrijednu graditeljsku baštinu i predstavljaju jedinstvenu pojavu ne samo u Lonjskom polju, već i u novljanskom kraju, tj. zapadnoj Slavoniji. Njihovu izuzetnu etnografsku vrijednost potencira okolnost da posavske jednokatnice predstavljaju prijelazni graditeljski oblik između pučke arhitekture Slavonije i zapadnog dijela Posavine, Pokuplja, Turopolja i Moslavine. U novljanskom kraju građene su drvene jednokatnice zvane čardaci ili iže i prizemnice zvane kuća na podrum i kuća na trem. Najstariji izvor o novljanskim jednokatnim kućama – čardacima je bilješka kanonskog vizitatora o župnom stanu u Lipovljanima: Godine 1730. župnikov je stan na jedan kat... U prizemlju su dvije komore za vino i za druge potrepštine, a u prvom katu dvije sobe, između kojih je kuhinja. Svaka soba ima svoju peć... Mnoge drvene kuće, premda sagrađene prije stotinu i više godina, i danas odolijevaju zubu vremena, te svojom ljepotom i majstorskom izradom prkose modernim višekatnicama. Najvažniji dio unutrašnjosti posavskih i slavonskih čardaka je svakako kat gdje se nalazio glavni stambeni prostor. U toj organizaciji unutrašnjeg prostora dominira troprostorna koncepcija s prednjom velikom sobom, kuhinjom i jednom manjom sobom ili ostavom. Upravo se u prednjoj sobi, zvanoj i opća soba, odvijao svakodnevni život domaćina, od objedovanja, odmora preko dana, spavanja, dogovaranja i raspoređivanja dnevnih ili tjednih poslova, a u zimskom periodu blagovanja, svadbenih običaja, rađanja i umiranja. Neizostavni inventar je svakako horizontalni tkalački stan zvan stan ili natra na kojem su priređivane brojne vrste platna za svagdanje i blagdansko ruho, ruvo, rubeninu.

Uvod

Tekstilno rukotvorstvo U ovom kraju do sredine 20. stoljeća uzgajali se se lan i konoplja. Od lana su se izrađivala ﬁna tkanja i njime podmirivalo sve potrebno u kućanstvu, te tkala platna za oltare i svečano crkveno ruho. Konoplju su uzgajali zbog vlakana od kojih su preli i izrađivali konope, užad za rublje i sijeno, prekrivače za kola i stoku te prostirke za hranu u polju. Način uzgoja sirovina za tkanje i njihova obrada jednaki su na cijelom nizinskom području Hrvatske, odnosno prostoru panonskog kulturnog areala. Uzgajale su se dvije vrste lana: (o)zimi (jesenski) i plavi (proljetni) lan. Proljetni lan se sijao u rano proljeće, najčešće krajem ožujka ili početkom travnja, dok se jesenski sijao u rujnu. Zemljište za sjetvu lana moralo se temeljito pripremiti i usitniti. Zreli se lan čupao zajedno s korijenjem, vezivao u snopove i vozio na riljanje, tj. odvajanje sjemenki od stabljike. Rilj je naprava sa široko nazubljenom daskom ograđenom u sredini klupe. Provlačenjem rukoveti preko grebena rilja žene su (radeći u paru), odstranjivale glavice lana i zamatale ih u krpare, ostavljale dva dana na suncu da isprežaju, tj. da izađe sjeme, od kojeg su dio ostavljale za sljedeću sjetvu. Izriljani lan slagao se u rukoveti (koliko se moglo rukom zahvatiti). Deset rukoveti činilo je snop zvan močenice, koji se povezivao domaćim likom, raženom slamom ili povezom od vrbove kore. Tako pripremljene močenice potapale su se u protočnu vodu, otežale granama, kukama i motkama na koje se nabacala još i zemlja, te se močilo 4 – 6 dana. Razmočeni lan se vadio iz vode, razvezivao i prostirao na prikladnoj ledini i to tako da su se raširene vlati rukoveti osovile kao stožac. Okomito postavljene dvije po dvije rukoveti sušile su se 7 – 14 dana. Bilo je poželjno da na razvezane snopove padne kiša koja bi ih dodatno oprala, a i dobiveno vlakno bi bilo bjelje. Sljedeća radnja je odvajanje lanenog vlakna od nepotrebnih, drvenastih otpadaka, zvana tucanje, nabijanje, stupanje na stupi. Stupa je drvena naprava sastavljena od dvaju dijelova, tj. dviju drvenih greda koje otprilike na jednoj trećini imaju užljebljenja. Grede su položene jedna na drugu tako da zubi na gornjoj gredi ulaze u udubljenje na donjoj. Gornja greda se pokreće gaženjem jedne noge naprijed i pritiskom druge natrag pri čemu se gornja greda dizala i spuštala i tako udarala lan. Ovaj su postupak uglavnom obavljale dvije žene, dok je jedna stajala na stupi, druga je, sjedeći sa strane, podmetala i okretala rukoveti. Sljedeći postupak obrade sastoji se u češljanju – glađenju vlakna na grebenu – mikanje ili grebenjanje. Greben se sastoji od četiri do pet redova željeznih zubaca učvršćenih u drvenu podlogu. Kod uporabe se učvrsti na stolac ili klupu i oteža kamenom kako se ne bi podizao. Kod grebenjanja najprije se miče (vuče) brk, a onda korijen lana. Na kraju postupka u ruci ostane očišćeno lakno, povjesmo, a na grebenu kudelja, kudilja, kučina. Grebenana ručica dijelila se na: kučinu, kudelju i povjesmo, a prela se prema kvaliteti i namjeni. Kučina brkovnica je kudelja od brka od koje su se izrađivale kobere ili ponjave, tj. grube plahte za pokrivanje konja, prostirače u polju ili prostirke za sušenje lanenog sjemena, žita i ječma. Kudelja korenica upotrebljavala se kao potka kod tkanja grubih svakodnevnih pregača i vreća, dok je povjesmo najﬁnije laneno vlakno od kojeg su se prele i osnova i potka za svečane tekstilne predmete. No, početkom 20. stoljeća koristilo se samo za potku, dok se osnova već tada kupovala u trgovinama kao tvornički proizvod pod nazivom pređica. Nakon grebenanja slijedilo je predenje. Prelo se na prelo ili preslicu i vreteno ili na preslicu i kolovrat. Preslica je kopljastog oblika, izrađena, izrezivana ili nožem kopana, od 9

Rilj

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

mekog drveta, iscifrana ukrasima na proboj u kombinaciji s urezanim stiliziranim, geometrijskim i biljnim ornamentima. Pri predenju su žene preslicu zaticale za pojas s lijeve strane, lijevom rukom su izvlačile pređu i provlačile je kroz usta da je ovlaže, dok su desnom rukom vrtjele vreteno i namatale ispredenu nit. Upotrebljavale su su dvije vrste vretena: ravno i trbušasto. Kolovrate su nabavljali na sajmovima, a vretena su izrađivali Cigani koritari i prodavali ih po selima. Kolovrat je naprava kod koje se nogom pritišće daščica preko kotača te izaziva vrtnju vretena smještenog vodoravno pri vrhu kolovrata. Pređa se s vretena prematala u svitke preko naprave zvane rašak ili motovilo, rašljaste grane duljine 1,5 m, koja na jednom kraju ima pribijenu poprečnu prečku. Kod namatanja se nit vodila preko rašlja i naizmjenično na jedan i drugi kraj prečke. Tako su se dobila predena, štrenice pređe duljine oko tri metra. Prije skidanja s raška vršilo bi se brojanje niti u predena tako da se jedan kraj niti izbroji na sljedeći način: -

Vitlo

3 niti 20 čisanica 10 pasmi 3 predena

= = = =

jedna čisanica jedno pasmo jedno predeno jedna prama

Najčešće se računalo da jedno predeno teži jedan kilogram. Ako je osnovano 18 pasmi dobije se 15 metara platna, širine 75 centimetara. Nakon predenja slijedilo je izbjeljivanje pređe. To se vršilo tako da se u poslaganoj parenici, parjenci (drvena kačica) pređa zalijevala kipućom lukšijom koja se dobivala od vruće vode i pepela od drveta. Izbjeljeni svici su se ponovo namatali u klupka i to pokretnom spravom u obliku križa ili sastavljenom od dvaju štapićastih valjaka uloženih u uspravni okvir – vital, vitlo. Uzdužne niti u tkanini nazivaju se osnova. Postupak pripremanja osnove za tkanje naziva se snovanje i jedan je od najzahtjevnijih postupaka u izradi tkanine. Snovalo se na pokretnom kružnom vrtuljku zvanom snovača. To je naprava visine 2 m, a sastoji se od četiriju drvenih stupova, spojenih letvicama složenima u križ i učvršćenih osovinom čiji je donji kraj bio usađen u pod, a vrh u polukružnu kožnu omču učvršćenu na stropnoj gredi. Snovača je pri dnu imala tri, a pri vrhu dva klina. Snovanje počinje od donjeg zadnjeg klina. Dvije po dvije niti vode se na preostala dva klina tako da se prekriže, zatim u krug do gornja dva klina, gdje se sve niti okreću i zajedno idu nazad dolje i to toliko puta koliko se želi imati široko platno. Nakon toga se niti osnove na mjestima gdje se križaju vežu špagom ili motvuzom (snopić od 10 niti), a osnutak se skida sa snovače i prepliće u lanac u obliku pletenice. Ovako snovano platno pohranjivalo se u plahtama na zračnom i suhom mjestu. Klupka pređe bila su prilikom snovanja smještena u drvenu pravokutnu klupkarnicu ili golubinjak s dvanaest pregrada, a niti su prolazile kroz snovačku daščicu koja se držala u ruci. U zapadnoj Slavoniji se od davnina tkalo (lan i konoplja) na vodoravnom tkalačkom stanu zvanom stan ili natra. Stan je posjedovalo svako domaćinstvo, a tkale su žene tijekom zimskih večeri. Osim jednostavnih tkanja u dva nita, u pojedinim se selima (Subocka, Borovac, Lovska…) tkalo i u četiri nita, prebirano na dasku, iverano na dasku ili opački prebor, jedna od prijebornih 10

Vitlo

Uvod

tehnika. Na stanu su se od krpa tkale ponjave, zvane i tepisi, a od vunene niti razni ćilimi i šarenice, tj. ponjave za prekivanje kreveta ili sjedala u kolima, zobnice te torbaci za pastire. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća od pamučne niti izrađivane su muške gaće i košulje i ženska odjeća (svečane suknje, košulje, košulje – cjelače veženice, pregače…); posteljno platno: plahte – plate, jastučnice i vanjkušnice, jagluci (marame), ručnici: svakodnevni, djeverski ili svatovski peškiri; stolnjaci – krajcaruša te ostala svagdanja i blagdanska odjeća.

Narodnu nošnju možemo podijeliti na:

Rašak, motovilo

1. slavonsku nošnju, zvanu i graničarska (Brestača, Stari Grabovac, Novska, Rajić, Jazavica, Roždanik, Kozarice…), 2. nošnju jasenovačke Posavine (Košutarica, Jasenovac, Tanac, Višnjica…), 3. srednje posavsku nošnju (Krapje, Puska, Plesmo, Drenov Bok…), 4. posavsko-moslavačku nošnju (Stara Subocka, Jamarice, Janja Lipa, Gaj, Brezine, Piljenice, sve do Banove Jaruge).

Shematski prikaz tkalaèkog stana

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Saintly area of Sisak - Moslavina County Textile craft and folk costumes of Saintly area of Sisak-Moslavina county, contain origins and photographs presenting children’s, female and male, daily and holiday garments worn in this part of west Slavonia and Croatian Posavina at the end of 19th and first half of 20th century. Same as in the rest part of Panonian Areal, rural economy complements farming with several activities which can be noted as craft skills - processing and adaptation of various raw materials and making necessary products for many segments of daily life. Textile craft is a skill to produce most of clothing things for family, bed linen and tablecloths at home. Raw materials were produced at the farm, they were of plant (flax, hemp) or animal origin (sheep wool, natural silk), or they were made of cotton and then bought in stores. Of course, all the jewelry and other decorative material was provided by travelling merchants-called Rođa. Mainly during the winter when farming activities are at rest, spinning and weaving took place at horizontal loom, also called stan or natra.The weaving was part of the duties carried out mostly by women. From maidenhood to old age rural women were producing at home, in addition to all other duties, basic materials for clothing, sheets, pillowcases, bedspreads, tablecloths, towels, etc. reaching envious estetic level in it’s decoration. The folk costumes of Saintly area of Sisak-Moslavina county can be divided: 1. Slavonian costume, also called frontiersman’s costume 2. Jasenovac-Posavina’s costume 3. Middle Posavina’s costume 4. Posavina-Moslavina’s costume The costume of Saintly area can be either a whole shirt (rubina) or a twopiece, the upper piece: a blouse with wide or narrow sleeves (oplećje), and a skirt pleated in waist, reaching the ankles. The belt of woolen yarn was put around waist and apron (zapreg or fertun) over shirt. A variant of middle Posavina and Posavina-Moslavina county is characterized by linen (opleće, rubača, zapreg), but more material, deeply folded, was used for their production. Mostly, the linen clothing was not cut out, but shaped by linking the parts of woolen yarn on the edges, and aditionally squeezing or folding to reach the wanted look. In the tradition of so-called uncut out clothes, some ethnologists tend to recognize legacy passed on to Croats from preSlavenians. Besides the basic linen parts which were products of handicrafts, other materials like heavy cloth, fur, felt were products of rural craftsmen. Along with the traditional dressing, the way of combing the hair and head outfit present the status and age, and refer to local, national, somewhere religious affiliation. The grounds of male clothing scheme are linen shirt and pants, which in summer modality have feature of underclothes and clothes. Basic clothing complements with a vest that reaches the waist. Belt (pas or kaiš), was not necessary but 12

Introduction

often in use. Winter clothing consisted of heavy cloth trousers of dark colors, vests without sleeves, shorter and longer overcoats and long raincoats. During the 20th century all this diverse complex of clothing was exposed to destruction. Deeply rooted in in the lifestyle of preindustrial age, it became improper under the new historical and social circumstances, and even impracticable. It became a costume for folk dancing and musical performances and because of the increased needs, folk costumes are being reconstructed and produced again based on the preserved old specimens.

Trlica

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Slavonska granièarska nošnja Mi smo cure novljanskoga sreza, ‘ko nas ljubi ne plaća poreza! Pitaju me, odakle si seko? Iz Grabovca, to nije daleko... U Brestači više blata nema, sve švaleri na nagu odneli. Ja sam cura Novljanka, rubina mi dugačka, I na njoj je sitna šara Što vara bećara!... Zapisao: Luka Pejaković iz Starog Grabovca

Ženska nošnja Ovaj predio između Pakraca, Novske i Okučana u prošlosti se nazivao Trokutom, a stanovnici Graničarima. Starinsku slavonsku graničarsku nošnju zvanu veženica ili vežena košulja, koja se nosila do sredine 20. stoljeća, obilježavaju uzdužni vezovi na skutima i na širokim rukavima oplećka. Graničarke Hrvatice nosile su veženicu ili veženku, tkanicu, široki fertun, sametni prsluk i na glavi tkanu maramu – jagluk. Graničarke Srpkinje imale su veženu košulju, pojas, uski fertun, sametni crni prsluk, a na glavi povezaču i maramu. Oplećak graničarske nošnje nazivao se i rukavi, a sastojao se od rukava, leđa i rađenih prsa ili falde, koja je bila ukrašena štikanim crnim koncem ili bijelo-crnom šlingom. Ukras su činili ošvica, ukrašen vratni izrez i preklopna mandžetica na rukavima, zvana koljerić. Tridesetih godina 20. stoljeća u modu umjesto oplećka dolazi bluza s četvrtastim vratnim izrezom i rukavima našnitanim poprijeko. Ukras skuta na veženoj košulji čini 14 – 16 uzdužnih redova vinskocrvene i crne boje maveza te završna ukrasna pruga u obliku cakni. Stražnji dio suknje je nabran i složen u pravilne zapeglane nabore. Prednja pola platna je blago nabrana, narozana. Skuti su mogli biti ušnitani, našnjitani sa 4 – 8 faldi. Često je na njima bio crveni vez s cvjetnim uzorkom, u narodu zvan buljokan. Pole platna su međusobno spojene i prišivene na uže platneno opasje zvano vjenjača. Drugu varijantu sitno naskalanih – faldanih skuta u ovom kraju nazivaju biserac. Njega su nosile djevojke i mlade snaše samo u svečanim prigodama. Uz biserac se nosila košulja kratkih rukava – oplećak, te nekoliko podsuknji, zvanih unterok. U Jazavici i Roždaniku su mlade djevojke u svečanim prigodama pred udaju nosile i kiklje, bijele suknje rozane poput biserca i nešto kraće nego veženica, te sprijeda stavljale vuneni fertun. Rubovi kiklje završavali su čipkom, a do nje je bila našita crvena ili roza pantljika. Čipkom su završavali rubovi vratno-prsnog otvora i rukavi oplećka. Ispod kiklje se nosila podsuknja zvana unterok. Novljanke, Grabovljanke i Brestovljanke su sprijeda na svečane skute stavljale raznobojne vunene pregače – fertune, tkane u četiri nita s pretkivanim srebrnim ili zlatnim nitima. Pri radu su nosile samo jaglučne fertune. U Kozaricama su jaglučne fertune nosile i u svečanim zgodama. Ženskoj nošnji pripada i crni prsluk – lajbečak, sašiven od sameta ili glota, koji se kopčao kvačicom i sponkom babom i dedom. Nekad su rubovi lajbeka bili nazubrani, a često je na prednjicama bila prišivena mašna. Novljanke su povrh njega nosile sprijeda prekrižene svilene marame s ružama i velikim frandžama, a o pojasu trobojnu ili višebojnu tkanicu, širine 5 cm i dužine 2 m. Nju su žene, prema pričanju kazivača, i poslije presvlačenja, tj. početkom 20. stoljeća, zadržale kao dekorativni ukras, noseći je povrh građanske suknje o pojasu. U hladnija vremena nosile su kratke plišane kapute i velike vunene marame. 14

Slavonska graničarska nošnja

Oglavlje Djevojčice su u dobi prije polaska u školu kosu češljale u špagice, tj. iznad oba uha su plele kratke pletenice koje su se iza uha nastavile uplitati u druge dvije pletenice. Ukoliko kosa nije bila dovoljno duga, produživale su je pertlicama. Veće djevojčice su kosu plele u dvije pletenice – kike, ali je nisu plele do kraja, već su je desetak centimetara od kraja vezale mašnom. Djevojke pred udaju su pletenice križale na zatiljku i oblikovale srce ili presavijale jednu preko druge (4 puta) i tako dobivale košaricu. Sve se učvršćivalo pomoću srebrnih zvjezdolikih ukosnica – španga ili harnadli. Osim po sredini djevojke su kosu češljale prema natrag bez razdjeljka. Na vlažnoj su kosi češljem i špangama slagale velne ili cakne, a najčešće se kosa brenovala brenajzlinom. Uz to su mlade djevojke i udavače svakodnevno kosu uređivale i u kovrk. Za svečane prigode su sa svake strane glave ponad uha plele od tri do pet sitnih pletenica, zvanih rozače, na zatiljku ih uplitale u jednu ili dvije pletenice, te od njih, slažući u krug, oblikovale visoku šiljatu punđu – kovrk, koja je kod djevojaka bila otkrivena, a kod udatih žena pokrivena rupcima. Učvršćivala se šneklicama, harnadlima i velikim češljem, dok su se rozače, kako bi se dobio željeni izgled, učvršćivale mješavinom šećera i vode. Udane žene su u novljanskom kraju nosile tkane pamučne karo marame – jagluke, temeljne tamnocrvene ili ljubičaste boje. Vezale su ih pod bradom ili se jedan kraj prebacivao na tjeme, ali samo za velikih vrućina. Ispod njih je bila povezana crna šamija ili žuti rubac (Paklenica). Na šamiju se mogao povezati i tvornički, svileni rubac – voštikl. Na kovrk se najprije stavljala mala šamija (neukrašena), a povrh nje velika šamija koja se najčešće povezivala na zatiljku. Često je na dijelu koji dolazi na tjeme i na krajevima bila ukrašena cvjetnim motivom. Voštikl je svilenjak, svileni rubac tvorničke proizvodnje, izrađen u crnoj ili pastelnim bojama, a pojavljuje se krajem 19. ili početkom 20. stoljeća. Mladenka je na glavi nosila krunu (Kozarice) ili vijenac (Stari Grabovac) načinjen od cvijeća ili ružmarina. U ponoć je kuma skidala mladenkinu krunu i polagala ju na tanjur, a mladu je povezivala voštiklom, ﬁnim svilenim rupcem ili crnom šamijom, koju je učvršćivala na zatiljku ispod punđe. To je oglavlje bilo kumin dar. I djevojke i udate žene kitile su se cvijećem, lizom i asparagom, i to zaticanjem iza kovrka ili učvršćivanjem na šamiju. Ukosnice s ukrasnim cvjetićem stavljale su samo djevojke na brenovanu kosu iza svakog brenovanog vala.

Nakit

Nakit je bio vrlo jednostavan i malobrojan. Djevojke i mlađe žene su u svečanim prigodama oko vrata nosile u nekoliko nizova bijelu struku – originalne ili staklene bisere, dok su crne struke (staklene perle) nosile samo starije osobe. U ušima su nosile minđuše, poput malih jagodica okrugle, crne ili crvene naušnice. U svečanim prigodama, kao što su odlazak na misu, prošćenja i sajmovi, lica su si masirale pomadama, a crvenilo na usnama i licu dobivale od crvenog krep ili gužvanog papira.

Obuæa

Za svakodnevne i radne prigode noge su ovijali obojcima (četvrtastim lanenim krpama) i obuvali crne remenjaše ili žute opanke kapičare. Uz svečanu odjeću su se nosile končane, svijetlosmeđe čarape te opančići poput cipela, krojeni po nozi, s đonom i podpetama.

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Muška nošnja Tražio sam lijepu ženu koja ima tala, donijela mi ničanice i dva brda stara. Nemoj mene ženo biti Ja ću tebi dobar biti... Cijevi ću ti nasukati I u brdo nanitati Ničanice nanitati i s nogama mindoliti... Muška odjeća sastojala se od bijele košulje i gaća načinjenih od tkanog pamučnog gržvanog usnova. Rukavi i nogavice su bili poprijeko našnitani ili rozani. Gržvani usnov se dobije tako da se pri snovanju između niti tanke pamučne osnove usnuje u razmacima deblja pamučna nit koja je kasnije vidljiva kao uzdužna pruga. Zbog toga se dobiva dojam naboranosti tkanja, odakle i potječe naziv gržvani. Horizontalni nabori – šnjite postižu se ručnim slaganjem još vlažnih faldi, koje se, da se ne bi razdvojile, na tri mjesta prošiju koncem i zategnu. Tako ostanu dok se platno ne osuši. Prije samog oblačenja konci se izvade, a ukrućeni nabori predstavljaju poseban ukras na muškoj odjeći. Gaće čine nogavice – gaćnice i umetak – tur, a izrađene su od jedne i pol pole platna. Nogavice gaća imale su i do 22 nabora, s time da je prvi nabor bio 10 cm od donjeg ruba nogavice. Košulja se sastoji od rukava, koji završavaju manžetom zvanom kolijerić, umetka ispod pazuha – čatica, koji je omogućavao nezategnutost i lakoću pokreta ruke, a straga su leđa. Na prednjem dijelu košulje – prsima ukras su činila rađena prsa, a na okovratniku kolijer. Rukavi košulje imali su do 20 nabora, a prvi je bio 10 cm od manžete. Ukras na prsnom prorezu muških košulja činila su prijeklopna prsa sa falticama i crna dugmad. Preko košulje su oblačili kratke crne haljetke bez rukava, zvane prsluk, a kod hladnijeg vremena ogrtali su se dugim ogrtačem od valjane vune – gunjcem ili biljcem, te kožurima, kožunima od ovčjeg krzna. Pastiri su uz bijele, nerozane gaće i košulju preko ramena prebacivali kožne pastirske torbe zvane torbak. U svadbenim svečanostima su barjaktari, kumovi i prvi djever preko ramena prebacivali i ispod struka vezivali duge ukrasne peškire. Mladoženja je zaticao cvijet, ružmarin ili zimzelen za šešir, a cvjetna kitica – puketić od voštanog cvijeća krasio je njegov rever. O pojas su vezali tkanice, trobojnice ili kožne opasače – kajševe. Donji dio nogu ovijali su jednobojnim obojcima ili obojcima od šarenica i to tako da su ih učvrstili tankim, drvenim šnalama (od brestovine) dužine do 15 cm. Na nogama su nošeni kožni, tzv. slavonski opanci, te kajišari, opanci načinjeni od goveđe kože s dugim remenjem kojima se ovijao već postavljeni obojak, te niske i visoke cipele i vojničke čizme. Glavu su pokrivali niskim šeširima zvanim kape. Blagdanima ili na svadbama za njih su zaticali paunovo, labudovo ili sokolovo pero. Na čehanjima su ih kitili kokošjim, purećim, gušćim ili pačjim perjem, u žetvi klasjem. Kao svakodnevni ukras koristili su zimzelen, ukrasne trake i raznovrsno cvijeće. Fazanovim perom kitili su se lovci. Svakodnevno su se češljali koštanim ili metalnim češljevima, a u svečanim su prigodama radi sjaja i lakšeg češljanja kosu premazivali orahovim uljem i svinjskom mašću te ispirali u vodi u kojoj se iskuhao divlji kesten. Svaki je muškarac posjedovao i osobnu toaletnu kutiju s ogledalom koja je sadržavala britvu, kefu za sapun, sapun i koštani ili metalni češalj. Ovakvu odjeću danas odijevaju članovi KUD-a “Šubić” iz Novske, KUD-a “Brest” iz Brestače i KUD-a “Kolo” iz Starog Grabovca prigodom seoskih i gradskih nastupa. Najstarija fotograﬁja Društva “Šubić” u narodnim nošnjama, snimljena prije 1905. godine, arhivirana je kao razglednica s poštanskim žigom Novske od 17. svibnja 1905. godine. Na njoj je natpis Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo “Šubić”, čiji je osnivač bio Adallbert Knopp. 16

Slavonska graničarska nošnja

Baka Anka Jakubek ureðuje frizuru unuèici

Kosa spletena u dvije pletenice, vitice ili perèine

Djevojèice prije škole èešljale su kosu u špagice 17

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Djevojka sa bijelim strukama - biserima

Vratni nakit- zlatni dukati na baršun vrpci

Djevojka poèešljana u kovrk, Novska 18

Slavonska graničarska nošnja

Udavaèa iz Starog Grabovca

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Žene su na glavu stavljale dvije marame - šamiju i jagluk

Barbara Lendero slaže oglavlje mladoj snaši

Djevojka iz Novske

Djevojka u sveèanom ruhu novljanskog kraja 20

Slavonska graničarska nošnja

Djevojka sa rozaèama

Sveèano oglavlje mlade snaše iz Starog Grabovca

U sveèanim prigodama djevojke i žene novljanskog kraja plele su kosu u rozaèe

Novljanke su brenovale kosu, a u brenovane vale stavljale ukosnicu 21

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Ispod gornje odjeæe skuta ili rubaèe žene su oblaèile nekoliko podsuknji

Djeèja narodna nošnja novljanskog kraja

Djevoke pod budnim okom starijih roðaka

Djevoka s pletenicama- rozaèama 22

Slavonska graničarska nošnja

Brestovljanka pred odlazak u crkvu

Djevojka s vijencem od proljetnog cvijeæa, S. Grabovac

Dolazak s mise

Mlada žena pred odlazak u crkvu 23

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Mlaða žena u sveèanom ruhu,Brestaèa

Bogat cvijetni ukras na skutima i opleæku iz novljanskog kraja

Ženska sveèana nošnja iz novljanskog kraja

Žena povezana šamijom 24

Slavonska graničarska nošnja

Sveèano žensko ruho novljanskog kraja

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Žene su na glavu stavljale dvije marame - šamiju i jagluk

Starije žene su jagluk povezivale na zatiljku

Mlada žena u svilenom voštiklu, Novska 26

Slavonska graničarska nošnja

Cvjetni ukrasi na jagluku i šamiji 27

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Vežena košulja ili veženica (straga), Novska, Brestaèa, Stari Grabovac

Vežena košulja ili veženica, (sprijeda)

Gornji dio ženske nošnje - skuti (sprijeda)

Gornji dio ženske nošnje - skuti (straga)

Slavonska graničarska nošnja

Svilena pregaèa - fertun, nošen uz biserac Lajbek ili prsluk

Sitno naskalani-faldani skuti, biserac, Novska 29

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Gornji dio ženske nošnje - opleæak

Raðena prsa ili falde na granièarskom opleæku, Novska, Brestaèa, Stari Grabovac 30

Slavonska graničarska nošnja

Ženski lajbek i tkanica iz Novske

Vunene pregaèe- fertuni

Detalj s vunene pregaèe - fertuna 31

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Pregaèa, fertun, Novska, Stari Grabovac, Brestaèa

Detalj vežene košulje ili veženice

Detalj ukrasa ženskih skuta, Novska

Detalj ukrasa ženskih skuta novljanskog kraja 32

Slavonska graničarska nošnja

Uz biserac nosila se svilena pregaèa, a uz veženicu vuneni fertun

Djevojke opremljene u sveèano ruho-biserac i veženicu 33

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Završetak žetvenih sveèanosti-vesela žetelica donosi žetveni vijenac kuæedomaæinu

Slavonska graniÄ?arska noĹĄnja

Zvjezdolike ukrasne ukosnice - ĹĄpange

Vratni ukras, crne perle

Vratni ukras od bijelih bisera 35

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Trudnièka odjeæa nije se razlikovala od svakodnevnog ili blagdanskog ruha, Novska

Oglavlje udate žene, šamija ukrašena vezom

Žene su u Kozaricama na veženice stavljale vunene ili jagluène fertune

U zimskom periodu -u novljankom kraju oblaèio se kratki kaputiæ-benka 36

Slavonska graničarska nošnja

Novljanke u nošnji iz prve polovice 20. st.

Marko Herceg iz Brestaèe 37

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Radna nošnja novljanskog kraja

Muška radna nošnja novljanskog kraja

Kosac iz Starog Grabovca

Pastir svira usnu harmoniku ili cimbule 38

Slavonska graničarska nošnja

Èijalo u Starom Grabovcu

Odmor težaka u Broèicama

Vincekovo u Novskoj

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Djeèaci i momci kitili su šešire pantlikama, cvijeæem i perjem

Djeca u igri

Slavonska graničarska nošnja

Momak u sveèanom ruhu

Slavonska muška granièarska nošnja 41

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Tamburaši iz Starog Grabovca Slavonski opanak i obojak uèvršæen drvenom šnalom

Slavonski opanak iz Broèica

Drvene klompe, nekadašnja zimska obuæa

Tradicijska obuæa slavonskog seljaka: obojci i opanci

Slavonska graničarska nošnja

Muško kolo pred crkvom u Starom Grabovcu

Kolo od plesaèa iz Jazavice, Roždanika i Rajiæa 43

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

U Brestaèi se još i danas tka na tkalaèkom stanu ili natri

Sirovina-krpe od kojih se tkaju tepisi i staze

Staze ili tepisi još se i danas tkaju na tkalaèkom stanu ili natri

Bogatstvo veza na ženskim skutima i opleæku

Slavonska graničarska nošnja

KUD ,,Šubiæ’’ iz Novske, 2004. g.

KUD ,,Šubiæ’’ Novska 45

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Nošnja jasenovaèke Posavine Posavinu ravnu Jasenovac krasi i na rijeci Savi nemirni talasi. U tri carstva nekad, čuli su se pjetli da to zapišemo, stari su nam rekli. Gradina bi turska, Uštica francuska, a naš Jasenovac — Austro-Ugarska. Jasenovac ima, što još nitko nema, svadbu pod barjakom, redanje jasena! Narodne nošnje jasenovačke Posavine ističu se ljepotom, otmjenošću i bjelinom. Žensko, muško i dječje blagdansko ruho koje se nosilo u 19. stoljeću gotovo ne postoji. Čuvari tradicijskog ruha su pojedinci koji su uspjeli spasiti i poslije Domovinskog rata obnoviti narodnu nošnju za potrebe Udruge za očuvanje kulturne baštine Jasenovca. I danas je ponosno oblače i predstavljaju na brojnim manifestacijama, smotrama, seoskim svečanostima i crkvenim godovima. Mladenačka ženska narodna nošnja sastoji se od bluze – košulje od dugalije, suknje – roklje od svile ili krepdešina, prsluka – lajbeka, pojasa – pasa (iste boje kao i roklja) i podsuknje – unterok (Jasenovac, Košutarica, Uštica, Tanac). Žene u zrelijoj dobi i starice nosile su cjelovitu koš(u)lju, zvanu unterok, s četvrtastim vratnim izrezom i ukrasom na krstace, tj. križiće, dužine do sredine listova i s rukavima do lakata, a povrh nje su oblačile crnu suknju ukrašenu sitnim tamnim cvjetićima i ubranu u pojasu. Sprijeda su stavljale crni fertun, najčešće glotani ili plišani, i crni lajbek. Roklja je u donjem dijelu (desetak centimetara od kraja) mogla biti ukrašena gajtanima ili ukrasnim trakama te se često zakasavala, zadizala na kukovima, tako da su se vidjeli ukrašeni krajevi košulje, čiji je ukras odgovarao čipki i vezu na krajevima rukava kao i satlinu vratno-prsnog izreza. U Jasenovcu su očuvane roklje, duge do zemlje, tamnoplave i crne plišane suknje. Sprijeda je dolazio dvadesetak centimetara kraći fertun i lajbek. Svečana košulja je načinjena od tankog tkanog pamuka – dugalije, a ukras čine, gotovo cijelom dužinom rukava, poprečno uštirkane šnjite. Bez obzira bile kratke ili duge, košulje su imale četvrtasti izrez, koji je bio oivičen ravnom čipkom ili na cakne i vezom na krstace, križe. Bijela ili ružičasta svilena roklja načinjena je od jednog dijela tkanine, ubrana u pojasu te složena – našnjitana ili plisirana nizom okomitih faldica, veličine do 3 cm. Nakon Domovinskog rata obnovljene roklje najčešće sežu do ispod koljena, dok su početkom 20. stoljeća bile do polovice listova. Kratki haljetak bez rukava, zvan lajbek, koji se nosio povrh košulje, bio je načinjen od brokata u bijeloj ili pastelnoj (oker, plava, ružičasta) boji, na rubovima je ukras činio nazubljeni crni gajtan, dok se sprijeda žnjirao svilenom crnom vrpcom. O pojasu je obvezatno bio 8 – 10 cm širok ukrućeni pas koji je činio dodatni ukras i doprinosio skladu narodne nošnje.

Nošnja jasenovačke Posavine

Oglavlje Djevojčice i djevojke su dugu kosu češljale po sredini glave i plele u dvije pletenice, vezujući ih na krajevima obično pređnim koncem. Udane žene su kosu plele u pletenicu, na zatiljku oblikovale punđu zvanu tunduk, preko koje su podvezivale podvezaljak, a preko njega kupovne rupce u pastelnim bojama (oker, žuta, siva...) ili crne. Marame svijetlih tonova imale su po cijeloj površini sitni cvjetni ili točkasti uzorak, a vezivale su se na zatiljku. Od vratnog ukrasa nosile su jedan ili dva niza bijelih originalnih ili staklenih bisera, crne struke ili crvene staklene perle.

Obuæa

Kod odlaska u polje i obavljanja ostalih težačkih poslova obično su bile bose, a za svečane zgode nosile su šivane papuče, vunene bijele i končane čarape te opanke. Uz svečane bijele nošnje nosile su niske i visoke crne tvorničke cipele sa šnalicom.

Muška nošnja Muška nošnja sastoji se od bijelih gaća i košulje, načinjenih od tankog pamučnog platna zvanog dugalija, crnog svilenog ili suknenog lajbeka, šarene vunene tkanice ili trobojnice, niske kape (šešira) ukrašene svilenom vrpcom ili cvijećem, a na nogama su nosili vunene bijele čarape, opanke ili cipele. U zimskom periodu oblačili su duge gunjce, kratke kapute – kalpake i kožune bez rukava. Ukras muške nošnje čini, kao i u novljanskom kraju, niz poprečno ukrućenih faldica na gaćama, u predjelu koljena ili cijelom dužinom nogavice, te na košulji cijelom dužinom rukava. Radne, pastirske gaće nisu rozane, već su završavale resama zvanim rojte. Zbog dužine su se vukle po zemlji te su se često prljale u blatu i prašini. O tim davnim prilikama govori i pjesma: Đes mi diko porosio rojte. Đes mi diko porosio rojte, staro lane moje, porosio rojte. Pod gorom, pod zelenom, pod jelom, pod jasenom, s jasena rosa pada, momcima sa kalpake, djevojkama za solufe... Stanovnici jasenovačke Posavine su poslije Prvog svjetskog rata prestali odijevati ovakvu odjeću. Za scenske nastupe koristilo ju je samo Hrvatsko seljačko pjevačko društvo “Svačić”, osnovano 1909. godine, a danas za baštinu i tradicijsko odijevanje brinu članovi KUD-a “Košutarica” iz istoimenog sela te Udruga za čuvanje kulturne baštine “Jasenovac” iz Jasenovca.

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Djevojaèke nošnje jasenovaèke Posavine Djeèja narodna nošnja iz Košutarice, (rekonstrukcija)

Djevojke su uvijek imale dugu kosu i plele je u dvije pletenice vitice, kike ili perèine 48

Nošnja jasenovačke Posavine

Nošnje jasenovaèke Posavine

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Lajbek ili prsluk, jasenovaèka Posavina

Košulja zvana unterok

Suknja-roklja iz Košutarice

Nošnja jasenovačke Posavine

Košulja od dugalije Našnjitana suknja-roklja iz Jasenovca, Košutarice

Sveèani ženski haljetak jasenovaèka posavina - lajbek (straga)

Sveèani ženski haljetak - lajbek (sprijeda)

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Mladenaèka sveèana nošnja iz Jasenovca

Nošnja jasenovačke Posavine

Suknja - roklja, èesto se zakasavala na kukovima, Košutarica

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Mladenaèka nošnja iz Jasenovaca

Mladenaèke nošnje iz Jasenovca 54

Nošnja jasenovačke Posavine

Èuvari tradicijskog ruha, Jasenovac na Savi

Sveèane narodne nošnje iz Košutarice

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Mladenaèka nošnja iz Košutarice

Djevojka iz Jasenovca 56

Nošnja jasenovačke Posavine

Radna nošnja iz Košutarice

Nošnja iz Košutarice

Žena iz Košutarice 57

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Starija žena iz Košutarice

Ukras -na krstace- na vratnom izrezu unteroka

Vezeni ukras na košulji ili unteroku iz Košutarice

Nošnja jasenovačke Posavine

Jasenovaèka nošnja 50-tih godina, 20. stoljeæa

Hrvatsko seljaèko pjevaèko društvo ,,Svaèiæ’’, iz Jasenovca ispred starog Farofa, 1930. g.

Svakodnevna radna odjeæa za starije osobe, iz Jasenovca, 2003. g. 59

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Poprijeko našnitane ili rozane gaæe

Nanizani ili narozani rukav muške košulje

Muška košulja, jasenovaèka Posavina

Nošnja jasenovačke Posavine

Muška sveèana nošnja iz Jasenovca

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Narodne nošnje iz Košutarice

Èuvari tradicijskog ruha iz Košutarice

Nošnja jasenovačke Posavine

Starije žene i muškarci iz Jasenovca

Udruga za oèuvanje kulturne baštine Jasenovac 63

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Srednje posavska nošnja Uzet ću je, makar kakva bila, samo nek se za njom vije svila! I još da imade dvije, tri, iljade zlata! Muška i ženska narodna nošnja ovoga područja po svom kroju, načinu izrade i ukrašavanju pripadaju tipu nošnje koji je karakterističan za hrvatsku Posavinu. Kod ženske nošnje dolazi do izražaja bogatstvo boja i motiva koje je dobiveno raznim tehnikama tkanja i vezenja. Sirovina od kojeg je nošnja sašivena je domaće platno čije su osnova i potka od konoplje jedno po drugom, samo u nuždi je platno od lana, koji se vrlo malo uzgajao u ovom području, te pamučno, od bijelog i žutog pamuka. Žuto platno dobivalo se bojanjem kupovnom žutom bojom šafran. Upotrebljavali su i miješana platna i to: pamuk po pređi (osnova – konoplja, potka – pamuk), svilno platno (od svile i končeca), dugalija (od končeca i tirpuka – deblja pamučna nit). Za izradu ukrasa se koristila bijela pamučna nit, crveni pamuk – pismo, bijela i raznobojna svila te vunena nit pretežno žarko zelene i crvene boje. Vunenu nit su sredinom 20. stoljeća kupovali u trgovinama, dok su je krajem 19. i početkom 20. stoljeća sami proizvodili. Nošnju našivanu svilom nosile su djevojke i tek udane žene, a natlevače žene čija su se djeca već vjenčala, tj. žene u zrelijoj dobi i starice. Pojedine dijelove nošnje nazivali su ruho, a cjelovitu nošnju garnitura ili par. Bogatije žene imale su i do 20 garnitura, kompleta nošnji.

Ženska nošnja

Ženska nošnja sastoji se od: bluze – opleća, suknje – rubače, pregače – zastora, pojasa – pasa, opanaka i nakita. Udane žene su na glavu stavljale različite vrste rubaca – peča i kapice zvane puculice ili vizer. Djevojčice i djevojke glavu nisu pokrivale. Najjednostavnija varijanta ženskog ruha je nošnja sašivena od domaćeg platna – prostina, prosta ili čista nošnja, koja je, uz to što se nosila kao radna odjeća, bila odjeća starijih osoba. Žene su u žalosti na glavi nosile peču ukrašenu crnim koncem, a iza Drugog svjetskog rata crni rubac. Mlađe žene su za korotu ili korizmu nosile prostu nošnju ili belo, tj. nošnju koja je bila ukrašena tehnikom tkanja ili veza pri kojoj su se koristili bijeli pamuk i svila, a u ovom se kraju primjenjivao tvez. Jednostavne nošnje šivane su od usnivanog domaćeg platna zvanog dugalija, a ukras se sastojao od paralelnih linija izvedenih utkanom debljom pamučnom niti. Ova vrsta platna najčešće je obojena žutom bojom, a raznolikost u tkanju postiže se različitim brojem i širinom pruga. Stariju varijantu nošnje predstavlja opleće širokih rukava (za razliku od švabice uskih rukava), s vratnim izrezom opšivenim ošvicom i naknadno postavljenim okovratnikom zvanim kragljin. Prsni izrez sezao je do polovice prsa gdje se nalazila pijavka – horizontalno prišivena uska platnena traka. Ona je prekrivala faldice koje su na kraju činile nabore. Prsa opleća ukrašavana su faldicama i ređanjem, a ivice je krasila eklana čipka. Ređanjem su nazivali obično vez izveden bijelom svilom, a umjesto njega izrađivali su i tvez (izvlačenje niti i opšivavanje). Sredinom 20. st. opleće su nosile samo starije žene dok su mlađe nosile švabicu, košuljec i bluzu. Za razliku od širokih rukava oplećaka, švabica i košuljec su pripijeni uz tijelo, imaju uske rukave i nose se povrh rubače. Rubača je šivana od više pola platna, najviše sedam, od kojih se prednja nije ukrašavala i za razliku od ostalih nije bila nafaldana. Širina svake iznosila je oko 60 cm. Ostale pole su ukrašene tehnikama tkanja ili veza, a ukras se nalazio uz donji rub rubače. Sprijeda je dolazila pregača – zastor, sastavljena najčešće od dviju pola platna, ukrašena po cijeloj površini vunenim ili svilenim vezom te uz tri strane ukrašena špicama. Takav zastor zvali su potkrpan. Ukoliko je složen tako da uz vertikalni rub uzorak čini pruga, nazivali su ga okrajnica. 64

Srednje posavska nošnja

Na području župe Krapje žene su umjesto svile upotrebljavale vunenu nit raznih boja. Njome se ukras izvodio tehnikom tkanja zvanom prijebor i vezom. Uz ova tri osnovna dijela ženske odjeće treba spomenuti i njene druge dijelove koji su nastali pod utjecajem doseljenika iz gradskih sredina i drugih regija. Među njima je rokla – dio odjeće koji zamjenjuje rubaču i zastor, a sašivena je od sedam pola platna. Uz roklu su se nosile bluze od domaćeg tkanja, svile ili krepdešina, pas od crvenog sukna ili pusta, te obvezatno pojas od tvorničkog materijala. Građanski utjecaj vidljiv je i u kroju odjevnih predmeta koji se nose u zimskom periodu, a to su: kratki kaputići od pliša ili sameta, zatim benka – kratki kaputić od tanjeg crnog sukna. Ispod struka, na stražnjoj strani benka ima tri naglašena nabora – ranca. Čurće ili čurak je sukneni haljetak s četiri ranca, dok je reklec haljetak s šest ranaca. Kao zimska odjeća svi su haljeci podstavljeni, vatirani, a za toplije vrijeme šivani od svile. U oba slučaja ukrašavani su pozamenterijskom vrpcom i aplikacijama. Uz navedene dijelove nošnje žene su ispod rubača nosile podsuknje – podoblačke, uz svečane nošnje ih je moglo biti i do tri. Mršavije su često kukove ojačavale dodatnim umecima zvanim kušak, a to je 20 cm duga, gusto nafaldana suknjica. Pojam ljepote seoske djevojke bio je da je crvena u licu te da se ljulja kao lađa, podrazumijevalo se da je zdrava, snažna i izdržljiva.

Oglavlje

Djevojke i žene uvijek su imale dugu kosu, češljale je stezica srede i plele utroje u jednu ili dvije pletenice. Ako je bila jedna, zvali su je perčin i na nju su za svečane prigode privezivale široke svilene vrpce ili trobojnicu. Udane žene su omatale pletenicu oko podloška načinjenog od žice savijene u obliku trokuta i omotane platnom, koji se nazivao kunč. Na tako oblikovanu frizuru straga se stavljala poculica, a sprijeda je dolazio vizer. Sa svake strane vizera stavljale su se igle da kosa ne spane, a po sredini ukrasni češalj. Vizer je bio gusto našiven cvjetnim ili geometrijskim motivima. Uz tri strane bila je prišivena uska crvena svilena vrpca, složena u groše – savijena u obliku cvjetića. Po cijeloj traci se prišivalo zlatno zrnje – kraluži. Na vrh glave se do vizera stavljao koštani ili metalni češalj. Povrh poculice žene su vezale peče, potpuno bijele za starije žene, dok su djevojke i mlađe žene glavu pokrivale i kupovnim rupcima, koji su za svečanije prigode bili svileni.

Muška nošnja

Muška se nošnja za scenske nastupe zadržala do današnjih dana onakva kakva je bila tijekom 19. i početkom 20. stoljeća. Ta je nošnja u cijelom posavsko-južnomoslavačkom kraju jedinstvena. Izrađena je od domaćeg platna i sastoji se od: gaća širokih nogavica – gaćnica s rojtami, frandžama, odnosno resama, zatim košulje, lajbeka, škrljaka (šešira) ili šubare. Povrh gaća se nosi košulja dugih rukava. Oko vrata je imala okovratnik – koljer, a rukavi su završavali mandžetama zvanim koljerić. Sprijeda je duž prsa bijelim pamukom ili svilom bio izvezen ukras u obliku pruga koji se naziva štraf. Na rubaču se oblačio kratki crni ili tamnoplavi prsluk bez rukava – lajbek, a pojas se vrlo rijetko nosio. Zimska se muška odjeća izrađivala od tvorničkog materijala, semiš kože ili rebrastog samta. Najčešće je bila tamnosmeđe, plave ili drugih tamnih boja, a krojena po građanski ili hrvatski, tj. faldana u struku. Sastojala se od uskih cajganih laća i kratkog kaputa, podstavljenog i sašivenog od debljeg štofa. Na glavu su stavljali šešir – škrlak, ukrašen svilenom, dva centimetra širokom vrpcom.

Ženska i muška obuæa

Tradicijsku obuću činili su ovoji oko nogu zvani obojci na koje su se obuvali kožni opanci remenjaki ili opanjki s kaišima (stariji tip), koji su se uglavnom nosili kod obavljanja težačkih poslova, dok su se za svečane prigode obuvali opanci bez remenja (mlađi tip). Žene su noge ovijale lačicama ili privitkima – ovojima od domaćeg lanenog ili istrošenog pamučnog platna, privezanih crnom pantljikom, ili su obuvale smeđe čarape i opanke bez remenja, koje su sprijeda imale presvučen uži remen. Za svečane zgode su žene 65

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

nosile našivane opanke (platno tkano na tkalačkom stanu), kao i obuću za koju se koristilo ukrasno vezeno platno. Našivani opanci nošeni su samo u crkvu, a izrađivali su ih seoski opančari. Bilo je i crvenih opanaka tzv. šikom opšivani (šik – svjetlucava tvornička ukrasna traka). Svečane nošnje Plesma, Puske, Krapja i Drenovog Boka mještani ovoga kraja već deset godina oblače i s ponosom prezentiraju i na Danima europske baštine. Uloga ove značajne manifestacije koja se održava u Krapju je povezivanje europskih zemalja putem kulturno-povijesnih vrijednosti kao zajedničkoga kulturnog nasljeđa našeg kontinenta, širenje znanja i svijesti, kako o vlastitom kulturnom nasljeđu, tako i o vrijednostima drugih kultura, mogućim interakcijama, toleranciji i poštivanju. Kvaliteta, masovnost i raznolikost aktivnosti, kao i cjelovita teritorijalna zastupljenost, temeljne su odlike obilježavanja Dana europske baštine, a njihova popularnost i značenje iz godine u godinu rastu. U njima sudjeluju tijela državne vlasti i lokalne samouprave, kulturne ustanove, muzeji, razne udruge, organizacije i privatne fondacije. U programu obilježavanja sudjeluje i Udruga žena Posavine “Posavka” iz Krapja koja prezentira materijalnu i glazbenu ostavštinu.

Ispred opæinske zgrade u Krapju, 1910.

Srednje posavska nošnja

Narodna nošnja iz Puske, 1958. g.

Narodne nošnje Krapja, poè. 20. st.

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Djeèja narodna nošnja moslavaèko-posavkog kraja

Djevojke i mlade snaše u nošnjama kao ,,rascvjetani cvjetovi’’ 68

Srednje posavska nošnja

Djevojèica u blagdanskom ruhu

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Djevojaèka sveèana nošnja iz Krapja

Sveèana nošnja iz Krapja 70

Srednje posavska nošnja

Bluza ili opleæe iz Stare Subocke, po boji i ukrasu sliène s Krapjem

Bluza za djevojke i mlade snaše iz Krapja Bluza za starije osobe iz Krapja 71

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Rubaèa iz Stare Subocke, vrlo slièna sa Krapjem

Cvjetni uzorak na skutima

Našnjitana pregaèafertun

Cvjetni uzorak na pregaèi - zastoru

Srednje posavska nošnja

Krapljanka s bogatim vratno prsnim ukrasom-srebrne škude i perlini

Èipkasti vratni dodatak na ženskom opleæku 73

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Pokrivalo glave udate žene, kapica - vizer, Krapje

Krapljanka u vizeru

Žena iz Krapja sa ukrašenom podoblaèkompodsuknjom

Srednje posavska nošnja

Dio ženskog oglavlja-metalni podložak ili kunè

Dio ženskog oglavlja-poculica

Dio ženskog oglavalja udate žene-vizer 75

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Žena s vizerom iz Krapja

Detalj ukrasa sa posavske kapice - poculice 76

Srednje posavska nošnja

Djevojka u zimskom kaputiæu-benki

Ženska tradicijska obuæa - bijele èarape i opanci

Blagdanska tradicijska obuæa posavaca 77

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Narodne nošnje Krapja, Plesma i Puske

Narodne nošnje Krapja

Mašna - pantlika, ukrasni dodatak ženske nošnje moslavaèko-posavskog kraja 78

Srednje posavska nošnja

Starija žena iz Puske

Starija žena u tveženoj nošnji iz Krapja 79

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Momak iz Krapja

Muške sveèane nošnje Krapja, Puske i Plesma 80

Posavsko - moslavačka nošnja

Posavsko - moslavaèka nošnja Slavonija, pa i Moslavina, Kao sestre i kao rodbina. K’o blizanke i kćeri u majke, Lijepe naše, majčice Hrvatske! Moslavina, bogata i slavna, Nekad bila kmetstvom okovana. Slavonija, brda i ravnice, A Slavonci čuvari granice! Ilova ih rijeka razdvojila, srca mladih mnoga je spojila. Nema kmetstva, nema razmirica, Samo sloga: Moslavca — Slavonca! Stjepan Radinović — Stipa Tradicijska odjeća Hrvaćana (Stara Subocka, Gaj, Marino Selo, Brezine…) pripada tipu moslavačkoposavske nošnje, ali je ne slijedi u nazivlju pojedinih odjevnih predmeta, već se isprepliću nazivi kao što su rukavi i opleće, oplećak, kolijer, ovdje je fertun, a ne zastor, nema rubače, već su žene oblačile skute ili košulju i roklju. Nazivi se razlikuju od sela do sela. Tako se u Brezinama upotrebljava naziv rub(i)na za ženski oplećak i skute, a u Gaju i Marinom Selu suknja – rubina nije potvrđena. Lan je ovdje ustupio mjesto končacu i svilenom končacu, tanjoj i debljoj pamučnoj manufakturnoj niti za tkanje. Puno se upotrebljavao svilić, vunica. Nošnja se načinjala na stanu.

Ženska nošnja

Ženska nošnja sastoji se od: skuta, opleća, fertuna, roklje, poculjice i peče te lajbeka. Podsuknja ili untorak je prvi odjevni predmet koji se oblačio, a mogao je biti od platna, s ukrasima ili bez njih. Najčešće je na rubovima bila samo prišivena čipka, a o pojasu se vezivala svitnjakom. Žene su do Drugog svjetskog rata same priređivale tkanje za svoje skute. Pravile su ih: 1. 2. 3. 4.

od platna – naziv za čisto, neuzorkovano domaće tkanje (jednaka debljina niti osnove i potke); od križevine (Gaj, Marino Selo) ili križanke (Brezine) – tkanje s uzorkom na veliki karo; od retkuša ili retkoša – rijetkog tankog tkanja; od usnova ili usnovanog.

Skuti su mogli biti: šupljikani na stanu, štikani na stroju, tj. šlingani, ukrašeni anzecom (čipkasti umetak) ili pantljikom provučenom kroz šlingu. Ukras skuta mogao je sadržavati malu i veliku šaru, odnosno mali način i veliki način, što govori o tome je li povrh poruba bio jedan red ili dva reda šarenog ornamenta s motivom loze, puketa ili jabučica. Zatkati se mogla i samo jedna plava pajica. Skuti su se sastojali od četiri do pet pola i bili su šnitani (osim prednje pole), a nabori su morali biti okomito – osovce, s bridom istaknutim prema van. U posljednje vrijeme šnitanje je zamijenilo glačalo. Za gornji dio nošnje, bez obzira odnosi li se na stariju varijantu s velikim rukavima ili za mlađu s rukavima ušivenim u ramenu, upotrebljavali su se nazivi: rukavi, opleće, oplećak, oplećek i stavljani su u skute. Tridesetih godina 20. stoljeća oplećak zamjenjuju bluze i nose se povrh skuta. Povezanost moslavačkog i 81

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

slavonskog oplećka je upravo u širokim rukavima, koji su imali zahvalnu površinu za ukrašavanje, bilo utkivom ili vezom. Svilena crvena vrpca, patljin, vezala se povrh zapešća, odakle se lepezasto širio fajtaš, volan kao završetak rukava. U Moslavini i danas nosi naziv hajtaš. Pregača ili fertun je neizostavan odjevni predmet, koji je bio jednako našnjitan kao i skuti, ali je bio nešto više načinjen. Motiv ukrasa je bio jednak na skutima, oplećku i fertunu. O pojasu su pripasivale šareno spletene uzice, koje su kao mala gizda sprijeda bile vezane u mašnu. Utjecaj garešničko-kutinskog kraja na odijevanje hrvaćanskog zapadnoslavonskog kraja dvadesetih se godina 20. stoljeća ogleda i u prihvaćanju roklje, koja se razlikuje od skuta po tome što nije bila složena u šnite, već je bila rozana u pojasu i nije imala prednju polu. Izrađivala se od istog tkanja i ukrašavala jednako kao i skuti, samo što je uzorak tekao unaokolo bez prekida, i uz nju se nije nosio fertun. Ženskoj nošnji pripada lajbek, crni ili crveni s ogledalcima, sašiven od glota, sameta, kože, koji se kopčao kvačicom i sponkom, babom i dedom. Nekada su rubovi lajbeka bili nazubljeni, a često je na prednjoj strani bila prišivena ukrasna mašna.

Oglavlje

Kosa se podijeli stazicom po sredini glave. Sprijeda se kosa od čela do uha frče prema van, a zatim se od uha počinju utroje plesti kike – perčini, dvije pletenice od tri pramena kose. One slobodno vise niz leđa, a mogu biti ukrašene plavim, bijelim ili crvenim vrpcama – pantlikama. Djevojčice koje su imale dužu kosu vezale su pantlike na krajeve perčina u obliku mašne, a djevojčice s kraćom kosom su pantlike uplitale u kosu. Djevojke od petnaest godina na zatiljku od perčina oblikuju punđu zvanu ćutuk. Frizura mladenke potpuno je identična djevojačkoj frizuri, s dodatkom svadbenog vijenca od crvenih ruža i listova, koji straga na sredini ima dvije crvene ili šarene vrpce – pantlike, koje padaju niz leđa. Svadbeni vijenac, izrađivan od atlas svile, kupovao se na sajmovima od trgovaca ili obrtnika i ne pamti se da je bio izrađivan od svježeg cvijeća. Nakon vjenčanja su žene na glavu stavljale kapicu – poculjicu. Prema ukrasu dijelile su se na: vežene svilićem, načinjate i na baroke. Kosa se podijeli po sredini glave i plete u dvije vitice – perčine koje se vežu i produžuju vrpcama te pričvršćuju na zatiljku pomoću umetka – kovrka. Kovrk je elipsasta tvrda žica omotana bijelom tkaninom. Na kosu savijenu oko kovrka stavljala se neukrašena bijela krpa zvana lapa, a povrh nje je dolazila poculjica. Poculjica je vanjski dio koji se veže na kovrk i izgleda kao mala kapa. Preko nje se s gornje strane prema tjemenu, od uha do uha stavljao lakat, koji je bio bogato ukrašen tkanim ili vezenim ukrasom, pantlikama i šikom, svjetlucavim perlicama i vrpcama. Na krajevima iza uha se lakat učvršćivao na poculjicu dugim iglama na kojima je bio prevjes od tri kitice zvane brnduše ili šmrclini. Ovaj ukras se izrađivao od probušenih lješnjaka ili žira, kroz koje i oko kojih se namatao šik, svilić ili vuna. Žena je mogla biti i gologlava, tj. mogla je imati samo poculjicu, ali svaka je posjedovala i odgovarajuću maramu – peču koja se vezala preko poculjice. U određenim prigodama (a prema statusu žene te radnim ili svečanim prilikama) izabirale su jednu od varijanata i to: bijele, šarene ili zatkane malo s krajeva. Bijele peče mogle su biti i od čistog domaćeg tkanja, a ukrašene šupljikom. Šarene peče bile su vežene ili načinjate cvjetnim ornamentom uz dvije stranice. Zatkane peče su imale jednu ili više pruga crne boje, a kada je ta jednostavna pruga sama ili sa zapercima (pretkana u razmacima) tkana crvenim mavezom, onda se kazalo da je peča zatkana crvenim. U oba slučaja ona je zatkana malo s krajeva.

Nakit

Osim brnduša ili šmrclina, koje su stavljale na poculjicu, žene su se kitile vratno-prsnim nakitom, i to novcima – zlatnim dukatima, srebrenjacima, petokrunama, u kombinaciji sa sitnim crvenim perlicama – đerdanima. Srebrnjaci (moslavačke škude), tj. novac s likom Marije Terezije ili Franje Josipa, nosili su se na dugoj vrpci, i to kao samo jedan ili u razmacima tri odnosno pet, a sve je ovisilo o imovinskom stanju obitelji. 82

Posavsko - moslavačka nošnja

Muška nošnja Muška nošnja se sastoji od sljedećih dijelova: košulja, gaće, tkanica, kaiš, lajbek, šešir, opanci. Domaće izrade bili su košulja, gaće i tkanica. Košulja je načinjena od bijelog lanenog ili pamučnog platna, krojena s prijeklopom na prsima i koljerima na rukavima, koji mogu biti i izveženi. Košulja za svečane zgode je šnjitana, i to tako da je stan, prednja i stražnja strana košulje, uzdužno šnjitan, a rukavi poprijeko, dok se radna košulja samo frče i zaveže na dugačko. Gaće se sastoje od širokih nogavica obično šnjitanih po dužini, ali mogu i poprijeko (Brezine). Specifičnost gaća su rese koje se izvlače iz osnovnog dijela gaća. Gaće se vežu svitnjakom. Kada nošnja nije nošena, slaže se po šnjitama i veže na dugačko da se uleži, što znači da ostane uredno našnjitana. Gaće su od bijelog pamučnog ili lanenog platna. Tkanica se veže na košulju s lijeve strane u čvor, tako da je jedan kraj duži. Na krajevima tkanice mogu biti i vunene brnduše. Osim vunenim tkanim pojasom ili tkanicom, muškarci su se opasivali i kožnim kaiševima koji su bili izrađeni tehnikom prebirano na prste na malom stanu (Gaj). Na košulju se oblačio crni prsluk – lajbek, koji se obvezatno zakopčavao. Glavu su pokrivali šeširima ili kapama, ukrašenih svilenim vrpcama, trobojnicama ili cvijećem. Od hladnoće su noge štitili komadom tkanog platna – obojcima, a na njih su obuvali ili opanke kaišare ili opanke na kopču. U Školskoj spomenici iz 1889. godine nadalje je za Kraljevu Veliku zapisano da su kod ,,muškog spola nošeni: gunjac, surka od darovca, kaput od sukna, lastina i svile sa stojećim ili preobraćenim kolierem. Hlaće ili pantalone od domaćega platna, kupovne tkanine, razne boje, a od sukna plave hlače... Po radnih dana nose opanke kapičare sa remenjem, a po svetkovinah čizme, štiflete i cipele na vojničku. Šeširi su sukneni ili slameni sa manjim perom, a po svetcih i blagdanih zakićeni raznim kupovnim cvijećem... Po zimi nose šubare, kožuhe, velike i male, prsake (pršnjak) unakrsnim sponama, svilene ili vunene marame (ovratnik). U ljetu nose kupovne mašle o vratu, a kadšto mu se vidi i nož na lancu obješen ili za prsluk privezan. Mnogi nose i ure s lančićem od niklja. Nose neki u desnom ili lijevom uhu zlatne ili srebrene naušnice (kopčice), mlađi i po koji prsten na ruci i rubac u žepu ili za prsluk zataknut, a obavezno zasukane brkove.’’ Ista Spomenica spominje i odijevanje kod žena: ,,Kunđ stoji pod zatiljnom kosi skoro na vratu... Kite se za kunđere sa raznim cvijećem. Nose i pokrivene glave sa domaćimi pečami koje mogu biti dosta lijepo uređene, vunene marame, a i svilene. Rubac nose običajno u ruci kada odu k misi. Obuvaju se u opanke kapičare sa remenjem, cipele, štiflete od fine kože, a neke i od lastina, čizme sa lakom na sarah. Reklece sa rozami otraga (rozanka), koju sa lakovitim remenom pritegnu, prostije reklece od sukna ili druge tkanine, reklece sa resami (frandžami), lastinske, suknene i svilene prsluke (zobunce), kraljuže sa više strukah o vratu, na kojima se škuda, forintača, cvancika i dukat privezan na lozi. U zimi nose binjuše, marline i kožunce, na glavu u kupovnoj vunenoj marami svezanu. U uho umetnu naušnice. Kite se raznim umjetnim kupovnim cvijećem, vrtnimi ružicami i smiljem, a djevojke tako zvanim cvijetnimi kiticami, na desnoj strani glave, a prave si i vijence od razna kupovna cvijeća. Djevojke nose perčine.’’ Ukrasni dodatak muške nošnje je u svečanim prigodama mogao biti bijeli ili utkani peškirić, koji se zaticao s desne strane preko tkanice. Preko ramena su prebacivali kožne ili tkane torbake, za koje je mogla biti obješena čuturica s rakijom odnosno drvena čaša – kepčija. U ovom kraju preko osamdeset godina ljepotu tradicijskog tkanja i vezenja čuvaju i prenose na mlađe naraštaje članovi i članice KUD-a “Lipa”, a o nacionalnim manjinama brine KPD “Karpati” iz Lipovljana. Danas se ovakva odjeća oblači u rijetkim prigodama, kao što su blagdani i folklorne priredbe, no i tada nošnje najviše oblače članovi seoskih i gradskih folklornih skupina.

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Èlanovi KUD-a Lipa iz Lipovljana, 1923.g.

KUD iz S. Subocke na smotri folklora u Zagrebu, 1971. g.

Posavsko - moslavačka nošnja

Djevojke iz Stare Subocke, izmeðu. 2. sv. rata

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Djevojka iz Janja Lipe

Žena iz Janja Lipe

Eva Lonèareviæ, Brezine, 1940 86

Posavsko - moslavačka nošnja

Narodne nošnje S. Subocke, tridesetih godina 20. st.

Folklorna skupina iz Brezina, 1957.

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Djeca iz imuænih porodica nosila su zlatne dukate oko vrata nanizane na baršun vrpci

Djevojaèki naèin èešljanja - pletenice ili kike povezane mašnama 88

Posavsko - moslavačka nošnja

Posavska nošnja iz Stare Subocke

Oglavlje mlade žene i djevojke iz Stare Subocke 89

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Narodne nošnje Stare Subocke, danas se nose samo za velike blagdane i u crkvu

Posavsko - moslavačka nošnja

Muškarci su pokrivalo glave skidali pri pozdravljanju, u kuæi, na sahranama i u crkvi

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Narodne nošnje Gaja

Sveèane nošnje Gaja 92

Posavsko - moslavačka nošnja

Bluza iz Brezina

Skuti iz Brezina

Pokrivalo glave, šešir zakiæen perjem

Muško pokrivalo glave - šešir ili kapa 93

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Žena s poculicom i šmrclinima iz Stare Subocke

Posavsko - moslavačka nošnja

Poculjica-kapica i šmrclini ili brnduše

Metalni podlošci - konè ili kovrk, Janja Lipa

Ukrasni dodatak, brnduše ili šmrclini, Janja Lipa

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Momak i djevojka u ukrajinskoj nošnji iz Lipovljana

Posavsko - moslavaÄ?ka noĹĄnja

Ukrajinsko oglavlje (sprijeda), Lipovljani

Ukrajinsko oglavlje (straga), Lipovljani 97

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Ukajinka iz Lipovljana

Ukajinsko oglavlje (straga), Lipovljani

Posavsko - moslavačka nošnja

Ana Kopiniæ u originalnoj ukrajinskoj narodnoj nošnji, u kojoj su Ukrajinci došli u lipovljanski kraj

Ana Kopiniæ u ukrajinskoj narodnoj nošnji

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Èeška nošnja iz Meðuriæa

‘‘Èeška beseda’’ iz Meðuriæa

100

Posavsko - moslavačka nošnja

Slovaci iz Meðuriæa

‘‘Matica slovaèka’’, Meðuriæ

101

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Žena s peèom iz Stare Subocke 102

Posavsko - moslavačka nošnja

Bogatstvo i raznosvrsnog nošnji novljanskog kraja

KUD ,,Šubiæ’’ Novska 103

Novska narodna nošnja - krojevi

Narodna nošnja novljanskog kraja

Šešir

Marama, šamija

Prsluk - lajbek

Lajbek

Košulja Opleæe Šarenica Pregaèa - fertun

Gaæe

Veženica

Opanci

105

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Ženska nošnja novljanskog kraja (veženica)

Slavonska granièarska nosnja, veženica ili vežena košulja

Veženica ili vežena košulja 106

Novska narodna nošnja - krojevi

Opleæak

Skuti 107

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Podsuknja - unterok

Marame, jagluk, šamije Pregaèa - fertun

Prsluk, lajbek

108

Novska narodna nošnja - krojevi

Ženska nošnja novljanskog kraja (biserac)

Košulja

Skuti

Pregaèa

Lajbek 109

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Muška nošnja novljanskog kraja

Gaæe

Košulja 110

Narodna nošnja jasenovačke posavine - krojevi

Narodna nošnja jasenovaèke Posavine

Prsluk - lajbek Prsluk - lajbek Košulja Košulja unterok

Šarenica Pas

Gaæe Suknja, roklja

Opanci

111

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Ženska nošnja jasenovaèke Posavine

Košulja

Prsluk, lajbek Suknja - roklja 112

Narodna nošnja jasenovačke posavine - krojevi

Cjelovita košulja - unterok

Suknja - roklja

Prsluk - lajbek

Marama, rubac 113

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Muška nošnja jasenovaèke Posavine

Gaæe

Košulja

114

Narodna nošnja posavsko - moslavačkog kraja - krojevi

Narodna nošnja posavsko - moslavaèkog kraja

Šešir

Lajbek, prsluk

Vratni ukras - zlatni dukati

Prsluk, lajbek

Opleæak

Košulja, rubaèa

Pojas, pas Suknja, skuti, rubaèa

Pojas, pas, tkanica Pregaèa, fertun, zaslon

Gaæe

Cipele

115

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Ženska nošnja posavsko - moslavaèkog kraja

Opleæe

Suknja, skuti

Pregaèa, fertun, zaslon 116

Narodna nošnja posavsko - moslavačkog kraja - krojevi

Lajbek

Mašna - pantlika

Brnduše ili šmrclini

Kapica, poculjica

Konè 117

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Muška nošnja posavsko - moslavaèkog kraja

Muška košulja, rubaèa

Lajbek

Gaæe 118

Narodna noĹĄnja posavsko - moslavaÄ?kog kraja - krojevi

Tradicijsko pohranjivanje ruha

119

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Kazivaèi • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • • •

Barica Lendero, rođ. Biondić, r. 1932. godine, Brestača Marija Šulekić, rođ. Gregorić, r. 1932. godine, Stari Grabovac Luka Pejaković, r. 1924. godine, Stari Grabovac Marija Karaula, rođ. Karaturović, r. 1929. godine, Roždanik Julka Adžijević, rođ. Matešković, r. 1932. godine, Jazavica Kata Matešković, rođ. Sablić, r. 1926. godine, Roždanik Anka Kovačević, rođ. Piškor,1928. godine, Roždanik Anka Šimunović, rođ. Sablić,1939. godine, Jazavica Reza Kovačević, rođ. Kovačević, 1946. godine, Jazavica Marija Jakubek, rođ. Đurić,1942. godine, Jazavica Marija Tomašić, rođ. Matešković, 1942. godine, Jazavica Ljerka Došlović, rođ. Grgić,1939. godine, Roždanik Mirko Horvatić, rođ.1946. godine, Stari Grabovac Ivanka Jugović, rođ. Hemetek,1937. godine, Stari Grabovac Anka Jakubek rođ. Jovanović,1941. godine, Stari Grabovac Kata Prevendar, rođ. Draganić,1931. godine, Stari Grabovac Luka Mišković, rođ. 1935. godine, Roždanik Dragutin Magić, rođ. 1936. godine, Rajić Zdravko Grgić, rođ. 1938. godine, Rajić Željko Došlović, rođ. 1939. godine, Jazavica Mirko Piškor, rođ. 1942. godine, Rajić Antun Bartolac, rođ. 1952. godine, Jazavica Marko Pavić, rođ. 1951. godine, Rajić Željko Voborski, rođ.1951. godine, Novska Željka Žanić, rođ. 1966. godine, Lipovljani Katica Budić, rođ. Miletić, 1959. godine, Brezine Jula Martić, rođ. Boljkovac, 1944. godine, Kozarice Manda Kuzlić, rođ. Srdarević, 1928. godine, Kozarice Kata Klobučar, rođ. Pokasac, Stara Subocka Marijana Baić, rođ. 1950. godine, Košutarica Mića Mačković, rođ. 1950. godine, Jasenovac Ivan Katušić, rođ.1983. godine, Jasenovac Nikola Dimitrić, rođ. 1990. godine, Jasenovac Katica Dimitrić, rođ. Damjanković, 1937. godine, Jasenovac Mira Dumešić, rođ. Damjaković, 1940. godine, Jasenovac Kata Dragić, rođ. Đogić,1934. godine, Jasenovac Anka Prpić, rođ. Dumešić, 1935. godine, Jasenovac Ana Paušić, rođ. Vladušić,1933. godine, Jasenovac Zlata Peldić, rođ. Makarić,1935. godine, Krapje Vjekoslava Sorić, rođ.Hosjak,1956. godine, Puska Marica Đurek, rođ. Tkalac, 1921. godine, Puska Barbara Koločaj, rođ.Sedlarić,1939. godine, Plesmo Barbara Matleković, rođ. 1925. godine, Krapje Barica Orlić, rođ.1927. godine, Krapje Katica Junaci, rođ. 1915. godine, Krapje Barbara Matić, rođ. 1930. godine, Krapje Barbara Ljubetić, rođ. Barberić,1935. godine, Krapje 120

Literatura

Literatura • Černelić, Milana (2000/2001): Svatovska čast kuma u okolici Novske u prostornom kontekstu, Studia ethnologica Croatica vol. 12/13, Zagreb, str. 135-142. • Đaković, Branko (2000/2001): Reliquiae reliquiarum – mi prijašnji više nismo isti, Studia ethnologica Croatica vol. 12/13, Zagreb, str. 7-19. • Fezi, Romana (1994): Češljanje i uređenje glave Hrvatica u selu Gaj, Đakovački vezovi Prigodna revija, Đakovo, str. 20-22. • Ivanković, Ivica (2001): Hrvatske narodne nošnje. Zagreb. • Kondres Pisac, Nada: Vrste platna i načini tkanja (Krapje, Rkp.) • Kovačević, Stana (2003): Ručna tkanja. Zagreb. • Lehner, Zdenka (1978): Narodna nošnja, U: Pakrac 1945-1975; Pakrac , 293-316. • Marković, Mirko (2002): Slavonija – povijest naselja i podrijetlo stanovništva. Zagreb. • Mažuran, Ive (1993): Stanovništvo i vlastelinstvo u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga. Osijek. • Molnar, Mijo (1999): Zapadnom Slavonijom u potrazi za baštinom. Vinkovci. • Moslavac, Slavica (2000): Sličnosti i razlike narodnog ruha u graničnom dijelu zapadne Slavonije, Peti seminar folklora Slavonije, Baranje i Srijema, Vinkovci, str. 20-22. • Moslavac, Slavica (1991/1992): Tekstilno rukotvorstvo Moslavine, Zbornik Moslavine II, Kutina, str. 93-109. • Moslavac, Slavica (2000): S onu stranu Savice. Ivanić Grad. • Pasarić, Dragutin (2001): Novska, veza slavonskih gora i posavskih voda; Jasenovac, ljepota graditeljske baštine u Sisačko-moslavačka županija: Mjesto gdje život ostaje priroda, a događaji postaju povijest. Sisak, str. 72-79 i 80–83. • Pavičić, Stjepan (1953): Porijeklo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji. Zagreb. • Pejaković, Luka: Dva vijeka Novske i Grabovca Starog 1740 -1940. Rkp. • Petrović, Tihana (2000/2001): Hrvati su više kicoši... Tekstilno rukotvorstvo u selima zapadne Slavonije, Studia ethnologica Croatica vol.12/13, Zagreb, str. 21-66. • Petrović, Tihana (1991/1992): Rupičasta tkanja vutlak i gažva u Moslavini, Zbornik Moslavine II, Kutina, str.109-121. • Svirac, Manda (1989): Osnovne značajke raširenja oplećka u Jugoslaviji i pokazatelji veza sa Slavenima, Studia ethnologica vol. 1, Zagreb, str. 183-192. • Školska spomenica od 31. srpnja 1889. za Kraljevu Veliku • Škrbić, Nevena (2000/2001): Život mladih, pripreme za brak i sklapanje braka u selima u okolici Novske, Studia ethnologica Croatica vol. 12/13, Zagreb, str. 145-213. • Vitez, Zorica; Aleksandra Muraj (2001): Hrvatska tradicijska kultura na razmeðu svjetova i epoha, Zagreb

121

Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana

Pozdrav iz Novske

Èlanovi prosudbenog suda u Novskoj 2003. M. Æelant, B. Lendero, S. Moslavac i mr.sc. B. Pugelnik

Na realizaciji fotomonograﬁje Muzej Moslavine Kutina najsrdačnije zahvaljuje: • • • • • • • •

Ministarstvu kulture Republike Hrvatske Gradskom poglavarstvu Novska KUD-u “Šubić”, Novska Sisačko-moslavačkoj županiji Gradu Kutina Turističkoj zajednici Sisačko-moslavačke županije Općini Jasenovac Medijskom pokrovitelju ‘‘Hrvatskom katoličkom radiju’’

• Ovdje priložene fotograﬁje nastale su u suradnji Muzeja Moslavine Kutina, Pučkog otvorenog učilišta Novska, folklornih skupina, udruga i brojnih pojedinaca iz Novske, Brestače, Starog Grabovca, Roždanika, Jazavice, Rajića, Brezina, Janja Lipe, Lipovljana, Kozarica, Stare Subocke, Košutarice, Jasenovca, Krapja, Puske, Plesma. Svima se ovom prigodom najsrdačnije zahvaljujem. 122

Literatura

• • • • •

Nakladnik: Muzej Moslavine Kutina Za nakladnika: Slavica Moslavac Autorica teksta: Slavica Moslavac Izbor fotograﬁja: Slavica Moslavac, Željko Gašparoviæ i Dragica Šeniènjak Fotograﬁje: Željko Gašparoviæ – Gašo, Slavica Moslavac, Dubravko Vidièek, Živko Saiko,

• • • • • • • •

Ivan Hudec, Barbara Ljubetiæ, arhiva KUD-ova Novske, Lipovljana, Jasenovca, Krapja i fotografije iz privatnih zbirki. Organizacija snimanja na terenu: KUD “ŠUBIÆ” Novska, Dragica Šeniènjak i Slavica Moslavac. Recenzentice: dr. sc. Tihana Petroviæ, Marijeta Rajkoviæ Lektorica: Petra Kelemen Crteži: Miroslav Jelenèiæ Prijevod na engleski: Arijana Rudiæ Dizajn: Slavica Moslavac Priprema za tisak: Martina Gulan, Grafika Gulan Tisak: Grafika Gulan

Fotograf: Željko Gašparoviæ - Gašo

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 391 : 63 > (497 .5-35 Sisak) MOSLAVAC, Slavica Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana / <autorica teksta> Slavica Moslavac ; <fotograﬁje Željko Gašparović - Gašo . . . <et al. > crteži Miroslav Jelenčić ; prijevod na engleski Arijana Rudić>.- Kutina : Muzej Moslavine, 2005 ISBN 953-7135-10-1 I. Narodne nošnje - - Sisačko - moslavačka županija II. Sisačko - moslavačka županija - Narodne nošnje 451014064

Drugo izdanje Kutina, 2010. godine 123

MUZEJ MOSLAVINE KUTINA

ISBN 953-7135-10-1