Zbornik Moslavine dvobroj 5 i 6 by Muzej Moslavine

MUZEJ MOSLAVINE KUTINA

ZBORNIK MOSLAVINE V - VI 2002/2003.

Kutina, 2003.

Nakladnik Muzej Moslavina Kutina Za nakladnika Slavica Moslavac Glavni urednik Slavica Moslavac Uredništvo Ana Bobovec, Dražen Kovačević, Zdravko Nikšić, Kornelija Minichreiter, Mladen Mitar, Slavica Moslavac, Dragutin Pasarić Graičko oblikovanje Slavica Moslavac i Mladen Mitar Lektura Marija Leaković Prijevodi Arijana Rudić, Nevena Jegić Fotograije Arhiva Muzeja Moslavine, Dubravko Vidiček, Renata Kos, Miroslav Hržina, Alojz Miler Korektura Ana Bobovec, Mladen Mitar, Zdenka Moguš, Dubravko Vidiček, Ankica Livić Računalna obrada Željko Stublija Tisak Tiskara GRATIS, Batina 13, Kutina Naklada 1000

CIP

ZBORNIK MOSLAVINE V-IV, 2002/03. Muzej Moslavine je kompleksna muzejska ustanova koja se bavi prikupljanjem, obradom, prezentacijom i publiciranjem arheološkog, kulturno-povijesnog i etnografskog blaga na području Moslavine, Hrvatske Posavine i dijela zapadne Slavonije. Kao Zavičajni muzej osnovan je 1960. godine s arhivom i povijesnom zbirkom, da bi u kasnijem periodu proširio svoju djelatnost na arheologiju i etnologiju 1963., a 1971. otvara se galerijski odjel. U izložbenim prostorima Muzeja, u baroknoj građevini s kraja XVIII. stoljeća, dograđenoj krajem XIX. st., bivših vlasnika Erdödyja i Steinera, danas pozornost plijene arheološki nalazi: raznovrsnih uporabnih predmeta iz triju vremenskih razdoblja: prapovijesti, antike i razvijenog srednjeg vijeka. Najstarije predmete pronađene u ovim prostorima možemo s ponosom datirati u 5-to tisućljeće prije Krista. Karte, fotograije i originalni predmeti predstavljeni u kulturno-povijesnom odjelu govore nam o gospodarskom, političkom, kulturnom i vjerskom životu moslavčana i kutinčana tijekom 19. i 20. stoljeća. A etnografska zbirka s građom iz istog perioda govori nam o bogatoj materijalnoj i duhovnoj ostavštini moslavačkog puka, s akcentom na tradicijsku graditeljsku baštinu, tekstilno rukotvorstvo, gospodarske prilike, alate i pomagala potrebnim kod obrednih radnji i blagovanja. U tijeku 43-godišnjeg rada i postojanja muzealci su za potrebe brojnih izložbi tiskali raznovrsne deplijane, kataloge, mape, priručnike, brošure, razglednice i zbornike. Do sada su javnosti predstavljena samo četiri broja Zbornika i to:1968, 1992/3, 1993/4 i 1998. godine. Stručne i znanstvene teme, a vezano za moslavačku regiju, te Hrvatsku Posavinu, obrađivali su eminentni stručnjaci: dr. sc. Jakov Radovčić, dr. sc.Tihana Petrović, dr. sc. Mijo Lončarić, dr. sc. Franko Mirošević, mr. sc. Žarko Španiček, mr. sc. Ivica Šestan, Stjepan Pavičić, Slavko Degoricja, Marija Bardić, Miroslav Dolenec Dravski, Ana Bobovec, Dragutin Pasarić, Stjepan Beleta, Marko Bedić, Krešimir Oremović, Dražen Kovačević, Slavica Moslavac i mnogi drugi. Moslavina se diči svojim prirodnim, gospodarskim, kulturnim, prometnim posebnostima i predstavlja izuzetnu važnost u razvoju Hrvatske. U sadašnjem trenutku dominiraju gospodarske značajke, vezane uz naftnu industriju, poljoprivredu, šumarstvo, te sve traženiji i izraženiji ekološki problem njezine nizine, a tu je i blizina netaknute prirode Lonjsko polje. Davna je želja moslavaca za upoznavanjem zanimljive povijesti ovoga kraja. Bilo je vrijednih pokušaja, pa i zapaženih rezultata u što svakako ubrajamo monograiju grada Kutine: Kutina povijesno-kulturni pregled s identitetom današnjice u izdanju Matice hrvatske Kutine i Zbornik Moslavine u izdanju Muzeja Moslavine u Kutini. Moslavina je povijesno-geografsko područje u sjeverozapadnom dijelu Republike Hrvatske, u prostoru savsko-dravskog međurječja. Zaprema prostor Lonjsko-čazmanske zavale, odnosno čitavo moslavačko pogorje (Moslavačka gora) optočena rijekom Česmom od sjevera i zapada, Lonjom i Trebežom od juga, te Ilovom od istoka. Obuhvaća 1850 km u kojoj je 1991.obitavalo 99.641 stanovnik s prosječnom gustoćom naseljenosti od 56,5 st./km. Na sjeveroistoku moslavačko se područje isprepliće s humovitim proplancima bilogorskog prigorja, a na jugu se širi polonjska nizina, građena od diluvijalno-aluvijalnih sedimenata.

Modelirana gorska bila i nizine izbrazdane su mnogobrojnim potocima koji pripadaju porječju Save (Jelenski Potok, Gračenica i Kutina, pritoci Lonje). U najnižim dijelovima polonjske nizine prevladavaju diluvijalna i aluvijalna alkalijska tla. Oko 40% središnjeg gorskog prostora pokriveno je šumama bukve, graba, hrasta i breze. Vinova loza je stara kultura u Moslavini; prvi su je zasadili Rimljani za cara Claudia, po kojemu je Moslavačka gora u antici dobila ime Mons Claudius. Na više mjesta u Moslavini su nađeni tragovi rimske kulture. U srednjem vijeku u Moslavačkoj gori podignuti su kašteli: Garić - grad, Jelen - grad i Košuta – grad. Lako prohodna Moslavina ispresijecana je putovima. Južnim rubom vodi moderna auto-cesta i željeznička pruga. Veći industrijski razvijeniji proizvodno značajniji gradovi su: Kutina, Garešnica, Čazma, Ivanić Grad, Novoselec i Popovača. Ovakvu Moslavinu, a to je zapisao i autor “Moslavačkih razglednica”, Josip Badalić, treba imati u svom domovinskom prostoru. Doslovno taj znanstvenik, slavista svjetskog glasa i sin ove Moslavine prozborio je:”Mnogo-riječnu Moslavinu obilato pojenu rijekama i riječicama – Črncem i Lonjom, Česmom, Ilovom i Savom, a čuvanu od štetočinskih vjetrova pitomom Moslavačkom gorom sa surim Garićem – lako je zavoljeti: podjednako stočnu i biljnu, rudnu i žitorodnu, vinorodnu i naftonosnu”. Autori ovog Zbornika skromno se nadaju da će i njihovi objavljeni radovi biti prilog boljem upoznavanju ljudi, događaja i zanimljivosti moslavačkog kraja. Zbornik je tematski raznovrstan, ali kronološki prati sve tamo od arheoloških višeslojnih istraživanja do današnjeg političkog zbivanja te konzervatorsko-restauratorskih zahvata na značajnim kulturnopovijesnim spomenicima u Kutini. Na zborniku su kao i do sada radili brojni znanstvenici, stručni djelatnici – muzealci, profesori, etnolozi, folkloristi i publicisti iz Kutine, Popovače i Zagreba. Slavica Moslavac

SADRŽAJ ARHEOLOGIJA Ana Bobovec ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA PODRUČJA OPĆINA POPOVAČA I VELIKA LUDINA ............................................................................................................... 13 dr. sc. Tajana Sekelj Ivančan, Tatjana Tkalčec KASNOSREDNJOVJEKOVNI LOKALITETI OKOLICE KUTINE I GAREŠNICE S POSEBNIM OBZIROM NA NEKE PRIMJERKE STOLNE KERAMIKE IZ GARIĆ GRADA I POPOVAČE ........................................................................................ 25

POVIJEST Marko Bedić HRVATSKA VELIKAŠKA OBITELJ ERDÖDY (Erdödy de Monyorokerék et Monoszló) ............................................................. 47 dr. sc. Franko Mirošević SRBI I ANTIFAŠISTIČKI POKRET U MOSLAVINI ............................................. 64 Dražen Kovačević NEMIRI U MOSLAVINI NAKON OSNIVANJA DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA ................................................................................................. 76 Mr. sc. Stjepan Šlabek SLOMLJENI SNOVI (“Hrvatsko proljeće” u Kutini 1971. i njegov slom 1972.) .... 120 Maja Pasarić, “GOSPODARSKI LIST” O MOSLAVINI (1855. - 1916.) ..................................... 148

ETNOLOGIJA Slavica Moslavac MOSLAVAČKO-POSAVSKI SVADBENI OBIČAJI .............................................. 175 Ivica Ivanković MOSLAVAČKI GLAZBENI SPOMENAR HRVATSKOGA RADIJA ..................... 196

UMJETNOST Mladen Mitar KASNOBAROKNA SKULPTURA U MOSLAVINI

.............................................. 211

OSVRTI I VIJESTI Slavica Moslavac MILKA TRNINA - HRVATSKI SLAVUJ ................................................................ 229 Mladen Mitar IVAN MILAT (RETROSPEKTIVA 1952-2002) ..................................................... 232 mr. sc. Stjepan Šlabek AKADEMIK HAZU MIHAJLO LANOVIĆ ............................................................ 234 Vladimir Gajski KAZALIŠTE KAO KULTURNO-PROSVJETNO SREDSTVO ............................. 239 Marija Bilić Prcić MONOGRAFIJA - ŽUPA SV. ANE OSEKOVO .................................................... 244 dr. sc. Ljubomir Radovančević IZ FORENZIČKE PSIHIJATRIJE

....................................................................... 246

dr. sc. Kornelija Minichreiter OSEKOVO - CIGLENICE, PRVA SUSTAVNA ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA ANTIČKOG LOKALITETA U MOSLAVINI ................................ 248 Dunja Majnarić Radošević PRVA ETNOLOŠKA ŠKOLA HRVATSKOG ETNOLOŠKOG DRUŠTVA - BANOVINA 2001. ........................................................................... 250 Vladimir Ilijaš TURIZAM KUTINE I OKOLICE .......................................................................... 254 Zoia Mavar POTICAJI ZA URE ENJE SELA ....................................................................... 258 Slavica Moslavac MOSLAVAČKA DRUŽINSKA HIŽA .................................................................... 261

Vladimir Lerš SANACIJA MUZEJA MOSLAVINE U KUTINI NEDESTRUKTIVNOM METODOM ARP-EOSSAN ................................................................................ 263 mr. sc. Vladimir Barbić VINSKI DVOR - NOVI ZNAK GRADA KUTINE

................................................. 274

Veljko Adamović REKONSTRUKCIJA ZIDANE OGRADE MOSTA NAD POTOKOM KUTINICA U KUTINI .......................................................................................... 276 dr. Mira Tompak DOSTIGNUĆA IZ PODRUČJA TUBERKULOZE PLUĆA .................................. 280

ARHEOLOGIJA

Ana Bobovec ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA PODRUČJA OPĆINA POPOVAČA I VELIKA LUDINA

Moslavina, kao cjelovito zemljopisno područje omeđeno trima rijekama: Lonjom na jugu, Ilovom na istoku i Česmom na sjeveru i zapadu, i u povijesnom je smislu, na neki način, bila cjelovita pokrajina, ali na razmeđi između središnje Hrvatske i Slavonije; pa se u određenim povijesnim razdobljima vezala uz veća zemljopisna područja ili administrativne cjeline. Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka Moslavinu prepoznajemo već na spomen nekih toponima, naseljenih mjesta ili utvrđenih gradova, kao što su: Čazma1, Ivanić2, Garić-grad3, Kutina4... Neka od tih mjesta razvila su se u značajna naselja, a druga su se pretvorila u ruševine i danas od njih imamo samo arheološke ostatke, a predmeti iz toga doba krase muzejske vitrine. Danas je Moslavina administrativno razbijena u tri županije: Sisačko - moslavačku, Bjelovarsko - bilogorsku i Zagrebačku. Veći gradovi su: Kutina, Ivanić Grad, Čazma i Garešnica, ali egzistira i čitav niz manjih jedinica lokalne samouprave - općina. Tako je i šire kutinsko područje podijeljeno u tri cjeline: područje grada Kutine te općine Popovača i Velika Ludina. OPĆINA POPOVAČA Na području današnje općine Popovača nekoliko je vrlo značajnih lokaliteta bogatih pokretnim arheološkim materijalom, na temelju kojega lako možemo zaključiti da su ljudi ovdje živjeli već u prapovijesnim vremenima, potom u razdoblju rimske dominacije Panonijom, a poglavito u razvijenom srednjem vijeku, kada se i današnja Popovača dičila imenom Moslavina.5 PRAPOVIJEST Donja Paklenica - Gornja Jelenska Prilikom probijanja trase za cestu godine 1964., na nešto povišenijem položaju na rubu šume u Donjoj Paklenici otkriven je arheološki materijal - sitni ulomci keramike. Arheologinja Muzeja Moslavine Dragica Iveković, koja je izvršila zaštitno arheološko iskopavanje, povezala je ovaj lokalitet s onim na

Čazma (Chasma) se u pisanim dokumentima spominje 1199., a potom vrlo često tijekom čitavoga razvijenog srednjeg vijeka, sve do njezinog pada pod tursku vlast 1552. Osobito značajna godina za povijesni razvoj Čazme je 1225., kada je biskup Stjepan osnovao Čazmanski kaptol.

Povijest Ivanića ( Insulae Ivanich ) datira od godine 1093. kada ga je u svojoj darovnici spomenuo kralj Ladislav, a kao naselje spominje se 1246. ( in villa Ivanich ).

Garić grad se prvi puta spominje godine 1163. i slovi kao jedan od najznačajnijih utvrđenih gradova u srednjovjekovnoj Moslavini. Tijekom svoga postojanja, do pada pod tursku vlast godine 1545., često je mijenjao crkvene i svjetovne gospodare.

U svojoj buli iz godine 1256. kralj Bela IV, pored još niza mjesta navodi i Kutinu. Današnja Kutina dobiva na važnosti u predturskom razdoblju, kada postaje značajno mjesto u fortiikacijskom sustavu za obranu od Turaka. Tako postoje arheološki ostaci triju lokaliteta, koji su bili značajni u to doba: “Aušovo” u centru Kutine, Plovdin grad i Turski stol.

Popovača je danas jedna od najbogatijih općina u Hrvatskoj, prije svega zbog postojanja postrojenja za eksploataciju nafte. Pripadaju joj sela: Donja Vlahinička, Gornja Jelenska, Donja Jelenska, Gornja Gračenica, Donja Gračenica, Podbrđe, Voloder, Moslavačka Slatina, Stružec, Potok, Osekovo i Ciglenica. Nekadašnji zaselak Paklenica pripada Gornjoj Jelenskoj, a Ribnjača Popovači.

Prilikom određivanja točne lokacije lokaliteta u Donjoj Paklenici godine 1993. pomogli su mještani koji žive u blizini: Ivan Baumgartner i Petar Jurčić. Nešto keramike i kućnoga lijepa sakupio je vlč. Mato Mihaljević, župnik u Gornjoj Jelenskoj 1998. 6

U Registru arheloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske (drugo izdanje 1997. ) kasnosrednjovjekovno nalazište Ribnjača navedeno je pod brojem 236 (str. 92). 7

8 Dragica Iveković u svom pregledu arheoloških istraživanja objavljenom u Zborniku Moslavine I, 1968. navodi da nalazište u Ribnjači, zajedno s onima u Donjoj Paklenici i Mikleuškoj, pripada jedinstvenom kulturnom krugu.

Upravitelj Voloderskog podruma tada je bio Lujo Miklaužić i zahvaljujući njemu dobivena je sva moguća pomoć tijekom istraživačkih radova. 9

Lasinjska kultura (3700. – 3200. pr.n.e.) nazvana je prema eponimskom nalazištu Lasinja u Pokuplju. Rasprostire se u međuriječju Save i Drave zapadno od Slavonskog Broda te u nekim srednjoeuropskim zemljama (Slovenija, Mađarska, Austrija)

Arheološki ostaci Moslavina-grada u Popovači, iskopavano 1975.

Gradini Marić u Mikleuškoj, jer se nalaze relativno blizu jedan drugome. Međutim, keramički materijal je toliko atipičan da ovaj lokalitet nije moguće točnije vremenski odrediti, osim da pripada kasnom neolitiku ili eneolitiku.6 Pajkov Jarak - Ribnjača (Popovača) Ribnjača se u starijoj literaturi i dnevnicima rada arheološkog odjela Muzeja navodi kao kasnosrednjovjekovna fortiikacija - gradište.7 Međutim, prilikom obilaska terena 1988., na položaju zvanom Pajkov jarak konstatirano je i postojanje arheološkog materijala prapovijesne provenijencije. Zbog vrlo malo relevantnih podataka, ni u ovom slučaju nije moguće sa sigurnošću reći kojoj kulturi i vremenskom razdoblju to nalazište pripada, iako zemljopisno spada u krug eneolitičkih nalazišta u Moslavini.8 Voloderski Bregi - Voloder Prilikom rigolanja terena za nove nasade vinograda, radnici Voloderskog podruma su u proljeće godine 1968. na položaju zvanom Voloderski Bregi (oko 500 metara sjevernije od upravne zgrade) otkrili arheološki materijal i tragove zemuničkih objekata. O tome je obaviješten Muzej u Kutini te je izvršeno zaštitno arheološko iskopavanje.9 Istraženo je pet plitko ukopanih zemuničkih jama čiju je ispunu činila tamnija zemlja pomiješana s pepelom i sitnim ulomcima keramike grube, neukrašene i inije, tamno polirane s bodenim i urezanim ukrasnim motivima. Osim keramike nađeno je i nešto litičkog materijala (mikrolita). Upravo na temelju ukrašene keramike

nalazište Voloderski Bregi je određeno kao naselje Lasinjske kulture - eneolotičke (bakrenodobne) kulturne pojave s mnogim obilježjima kasnog neolitika.10 Ovu kulturu karakterizira relativno siromaštvo pokretnog arheološkog materijala, jer se stanovništvo bavilo ekstenzivnim stočarstvom i ratarstvom, što nije pogodovalo akumulaciji materijalnih dobara. Tucilača - Gornja Gračenica Rekognosciranjem terena na širem području zapadno od Kutine godine 1972. otkriveno je postojanje arheološkog materijala na položaju Tucilača u Gornjoj Gračenici uz cestu prema Mramor brdu.11 Zbog ugroženosti lokaliteta proširenjem ceste kroz Gornju Gračenicu, slijedeće 1973. godine poduzeto je zaštitno arheološko iskopavanje, tijekom kojeg su istražene dvije zemuničke jame. Pored grumenja prepečene zemlje nađeno je i nešto ulomaka keramičkog posuđa te obrađenih i poluobrađenih kamenih artefakata. Keramički materijal spada u grubu produkciju, uglavnom neukrašenog posuđa. Ukoliko je i postojala dekoracija, bila je vrlo jednostavna i oskudna - urezani motivi i bradavičasta ispupčenja.12 Okućnica Gregurec - Osekovo To je još jedno prapovijesno arheološko nalazište za koje bi se nakon uvida u slučajno nađeni keramički materijal, moglo s nešto više sigurnosti reći da je eneolitičke (bakrenodobne) starosti. Pored ulomaka keramike nađeno je i nekoliko lijepih primjeraka obrađenih kamenih alatki.13

Poluobrađena kamena alatka nađena na okućnici Grgurac u Osekovu 1994. godine.

Položaj Tucilača poznat je u literaturi i kao mjesto skupnog nalaza novca iz rimskog razdoblje godine 1941. (Ž. Demo, 1983.).

Na temelju keramičkog materijala koji je u principu atipičan ne može se sa sigurnošću odrediti kulturna pripadnost ovoga lokaliteta (kasni neolitik ili eneolitik?)

ANTIKA (RIMSKO RAZDOBLJE) Okućnica Turković - Donja Gračenica Ovo nalazište je slučajno otkriveno godine 1965. prilikom kopanja kanala na prostoru između auto-puta i željezničke pruge. Na intervenciju Arheološkog muzeja iz Zagreba izvršen je terenski uviđaj te je utvrđeno da se radi o temeljima objekta (120 x 30 cm) od rimske cigle formata otprilike 43 x 35 cm . Nađen je i jedan ulomak ručke rimske amfore.14 “Rimska peć” - Voloder Podatke o pronalasku rimskog novca na položaju zvanom “Rimska peć” (u blizini sadašnjeg željezničkog kolodvora) nalazimo u dokumentaciji Arheloškog muzeja u Zagrebu, u jednom izvještaju

Na poticaj vlasnika zemljišta Mije Gregurca (koji živi u Popovači) izvršen je obilazak terena - oranice na kojoj prilikom oranja na površinu izlazi dosta arheološkog materijala - uglavnom ulomaka keramike. Položaj (greda u ravnini sa crkvom) upravo je idealan za smještaj prapovijesnog naselja.

Podatke o nalazištu dao je Nikola Skočić. Bilo je planirano sondažno istraživanje, ali nije realizirano.

arheologinje Ivice Degmedžić iz godine 1947. Terenskom provjerom godine 1972. utvrđeno je da bi se to moglo odnositi na zemljište Trbušića koje su mještani u to doba zvali “peć”. Ciglenice - Osekovo

Terenski uviđaj na Ciglenicama izvršila je arheologinja Muzeja Moslavine Višnja Plemić, a podatke o nalazištu dao je Miroslav Adrinek, koji je na tom predjelu imao zemljište. Međutim, na temelju pronađenoga arheološkog materijala tada nije određena vremenska pripadnost ovoga nalazišta.

I ovom prilikom želim izraziti zahvalnost gospođi Barici Dekanić iz Osekova, na čije smo sugestije obratili više pozornosti ovome nalazištu.

Tijekom preliminarnih arheoloških istraživanja 1996. i 1997. godine na terenu su radili učenici Osnovne škole iz Popovače i Gimnazije iz Kutine.

Istraživanja na Ciglenicama vrše se sredstvima Ministarstva kulture, općine Popovača i grada Kutine (kroz djelatnost Muzeja), a značajnu pripomoć dali su: INA – Naftaplin – radilište Stružec, Šumarija Kutina, Petrokemija Kutina i Hrvatski zavod za zapošljavanje – područna služba Kutina.

Ovdje treba reći da su se nadzemni objekti u okviru kompleksa na Ciglenicama mogli nazrijeti još prije 40tak godina, kad je izvršena komasacija u korist tadašnjeg “Agrokombinata” (današnje “Moslavke”) pa je tlo potpuno poravnato i osposobljeno za obradu.

Činjenica da negdje u Osekovu postoje ostaci iz rimskog doba poznata je iz XIX. stoljeća, a arheološki lokalitet na Ciglenicama (na širem području Domodarica) otkriven je godine 1973.15 Ponovna rekognosciranja terena izvršena su 1994. i 1995.16 te je konstatirano da se ovdje radi o dosta prostranom arealu rimskoga lokaliteta. To je osobito vidljivo nakon oranja kada je površina prepuna usitnjenog arheološkog materijala - osobito ulomaka arhitekture - opeke, crijepa (tegula), tubula, kamena, žbuke i slično. Osim toga, nađeno je i dosta ulomaka keramičkog posuđa, na temelju kojih se ovo nalazište bez ikakve sumnje moglo odrediti kao rimsko. Godine 1996. započeli su preliminarni istraživački radovi tijekom kojih su otkriveni čvrsti temelji jednoga objekta, što je bio dobar poticaj za nastavak istraživanja i slijedeće godine.17 Zahvaljujući dobivenim rezultatima ta su istraživanja prerasla u sustavna, te će se nastaviti i dalje.18 Tijekom dosadašnjih pet arheoloških kampanja (1998., 1999., 2000., 2001. i 2002. godine) istraženo je oko 1000 kvadratnih metara prostora nalazišta u centru kojega se nalaze temelji jedne stambene kuće sa svim elementima vanjskog i unutrašnjeg uređenja relevantnog za luksuznije objekte toga doba.19 Temelji su sačuvani na dubini oranja (40 – 50 cm.), a građeni su od nepravilnog kamenja različite granulacije, povezanog čvrstom žbukom. Ostali arhitektonski elementi objekta nađeni su u ulomcima, uglavnom izvan stratigrafskog konteksta. Objekt je imao 11 što većih, što manjih prostorija (od čega su dva apsidalna prostora), ukupne površine nešto manje od 200 kvadratnih metara.

Temelji objekta na rimskom kompleksu Ciglenica u Osekovu otkopan i djelomično konzerviran tijekom istraživanja 1998.-2002.

Sve prostorije su vjerojatno bile opločene, o čemu svjedoče brojni nalazi elemenata podnog opločja različitih vrsta, uključujući i kockice mozaika. Također su pronađeni i brojni ulomci žbuke (kao podloge za freske) te šuplje opeke (tubulusa), iz čega bi se moglo zaključiti da je postojao hipokaust (“centralno grijanje”). Sačuvane su baze stupova trijema, te gotovo u potpunosti kanalizacijski odvod u dužini oko 25 metara. O postojanju vodovodnih instalacija možemo pretpostaviti na osnovu nađenih ulomaka keramičkih (pa i olovnih) cijevi. Sada je posve sigurno da je istraženi objekt bio samo jedan u sklopu većeg kompleksa vile rustike ili latifundije, koji se procjenjuje na najmanje 20 000 kvadratnih metara.20 Pokretni arheološki materijal pronađen na Ciglenicama toliko je raznovrstan i bogat da sam za sebe govori o veličini i važnosti ovoga mjesta u doba kada se tu odvijao život. Pored ulomaka keramičkih i staklenih posuda treba istaknuti izuzetne primjerke nakita (od bronce, zlata, kosti...), te novca na temelju kojega ovo nalazište možemo bar približno datirati (od 2. stoljeća n. e. dalje).

Zlatna naušnica, Ciglenice, Osekovo

Okućnica Antolić - Osekovo Rekognosciranjem terena na području sela Osekovo godine 1994. utvrđeno je postojanje ostataka rimske arhitekture u Gornjem Selu, na položaju koji se blago spušta prema Lonjskom polju.21 Prilikom obrade zemlje pronađeni su temelji, prema svemu sudeći, rimskoga objekta. Imajući u vidu razmještaj spomenutih rimskih lokaliteta na području općine Popovača, kao i onih na području grada Kutine,22 možemo pretpostaviti da su to bila mjesta (vojni logori, vile rustike, latifundije...) uz rimsku cestu koja je najvjerojatnije najkraćim pravcem povezivala Sisciju i Variannis (uz pretpostavku da je to bila današnja Kutina) i vodila dalje na istok. RAZVIJENI SREDNJI VIJEK Moslavina grad (Miholjac) – Popovača Na položaju Miholjac u okviru današnjeg bolničkog kompleksa postoje arheološki ostaci nekadašnjeg vlastelinskog grada i utvrde, koji je u povijesnim dokumentima poznat kao Monoszlo (Moslavina). Postojanje ovog arheološkog lokaliteteta konstatirano je godine 1965. prilikom postavljanja telefonskih instalacija za bolničke odjele. Na intervenciju bolničke uprave Muzej iz Kutine je poduzeo manje zaštitno iskopavanje koje je rezultiralo tipičnim kasnosrednjovjekovnim arheološkim

Keramičke zdjele, Ciglenice, Osekovo

Tijekom istraživanja 2001. otvorene su tri nove sonde (5 x 5 m) 50-tak metara jugoistočno od istraženog objekta. Prvi rezultati su otkrili nove temelje i tragove hipokausta u najnižem nivou ukopa.

Lokalitet se nalazi na okućnici Vlade Antolića, na kućnom broju 224.

U Kutini se nalazi lokalitet iz rimskog doba na Lipi (kutinskoj), a u Repušnici su za sada deinirana dva lokalitetaa: Gorićek s lijeve i Glogovac s desne strane ceste Kutina - Popovača.

Ulomak pećnjaka s dekorativnom čeonom pločom, Moslavina, Popovača (15.-16. stoljeće)

Arheologinja Muzeja Moslavine Dragica Iveković okarakterizirala je ovaj lokalitet na temelju početnih rezultata samo kao jedno od visinskih gradišta u fortiikaciojskom sustavu za obranu od Turaka na širem području Moslavine

Voditelj iskopavanja bio je Damjan Lapajne, arheolog i direktor Muzeja Moslavine, a sudjelovali su i arheolozi Želimir Škoberne i Božidar Gerić.

Dekoracija pećnjaka s peterolisnom gotičkom rozetom slična je nekim primjercima nađenim u Mađarskoj (Budi) i Moravskoj (samo su rustičnije izrađeni)

Biskupski grb Demetrija Čupora Moslavačkog poslužio je kao predložak za suvremeni grb grada Kutine.

Rodonačelnik porodice Erdödy bio je kolar (bakocz), a posjed u Szatmarskoj županiji u Ugarskoj zvao se Erdöd.

materijalom: ulomcima pećnjaka starije izvedbe (u obliku posuda), keramičkih posuda grube izrade s jednostavnim ukrasnim motivima valovnice, te nešto željeznih predmeta. U sondi veličine 5 x 2 metra nađena je podloga za peć (?) debljine oko 6 cm.23 Drugo iskopavanje, većih razmjera, na položaju Miholjca poduzeto je godine 1975.24 Pored ostataka arhitekture od tesanog kamena pa čak i mramora i ovom prilikom je nađena velika količina pokretnog arheološkog materijala koji pripada kasnijim razdobljima srednjega vijeka (XV. i XVI. stoljeće). Tu su i ulomci keramičkog posuđa izrađenog na lončarskom kolu oskudno ukrašenog urezanim motivima valovnice, iako imamo i nekoliko primjeraka slikane keramike. Po brojnosti su najzastupljeniji dijelovi pećnjaka (cilindrični i konusni), ali je nađeno i nekoliko primjeraka pećnjaka s dekorativnim čeonim pločama za koje analogiju možemo naći među pećnjacima iz nekih srednjoeuropskih zemalja.25 Nađeno je i nešto željeznih predmeta - dijelova konjske opreme. Rezultati ovoga iskopavanja, iako nisu konačni, pokazali su da se ovdje radilo o ostacima srednjovjekovnog plemićkog dvorca u čijem se sastavu najvjerojatnije nalazila i utvrda, koja je bila u funkciji u periodima kada su ovi krajevi bili izloženi ratnim opasnostima. Moslavina (Monoszlo), kao područje posjeda i vlastelinskog grada - utvrde spominje se već godine 1181. Prvi poznati vlasnici bili su joj Makarijevići, a potom kraće vrijeme slavonski ban Ivan Babonić, no najpoznatiji posjednici Moslavine bili su Čupori (Moslavački) i Erdödy. Uz prve poznate Čupore: Ivana i Stjepana veže se i vlasništvo nad Jelen-gradom i Varallyom. Pavao Čupor bio je križevački župan i slavonski ban, a Demetrije Čupor zagrebački biskup (1442. – 1465.).26 Nakon smrti posljednjega Čupora godine 1493., grad Moslavina s pripadajućim posjedima oporučno je pripao Pavlinskom samostanu Blažene djevice Marije pod Garićem, no već iste godine darovnicom kralja Ladislava prelazi u posjed porodice Bakocz (Bakač), koja će početkom XVI. stoljeća uzeti ime Erdödy (de Monyorokerek et de Monoszlo).27 Kraj XV. i početak XVI. stoljeća vrijeme je neposredne turske opasnosti i Moslavina (grad) sa svojom utvrdom dobiva na izuzetnoj važnosti kao jedan od najvažnijih objekata u fortiikacijskom sustavu ovog dijela Hrvatske. Turci su grad više puta napadali i konačno ga osvojili i razorili godine 1545. Iako su ga kasnije koristili, u vrijeme njihova gospodarenja nije bio obnavljan.28 U crkvenom pogledu Moslavina je pripadala Zagrebačkoj

biskupiji - arhiđakonatu Čazma. Župna crkva Sv. Tome spominje se godine 1334. “...item ecclesia sancti Thome apostoli de Monozlou ...” , a godine 1501. u popisu među ostalim stoji: “... Georgius plebanus de Monozlo, Martinus capellanus eiusdem. Blasius gracianus ibidem, magister hospitalis ibidem...”29 Ribnjača – Popovača U blizini Moslavine (grada) nalaze se arheološki ostaci još jednoga objekta tipa visinskog gradišta, na položaju Ribnjača.30 Prilikom obrade vinograda tu je već godine 1938. pronalažen arheološki materijal - ulomci keramičkih posuda, vrhovi strijela i kamene kugle (za katapulte). Godine 1965. izvršeno je manje sondažno iskopavanje na pet uzvišenja za koje se pretpostavilo da predstavljaju jedinstvenu cjelinu. Otvoreno je šest manjih sondi od kojih su samo dvije dale arheološki materijal tipičan za razvijeni srednji vijek.

Ulomak pećnjaka, Moslavina, Popovača (15.-16. stoljeće)

Zidine - Ciglenica Lokalitet Zidine nalazi se u katastarskoj općini Mikleuška, ali na području sela Ciglenice. Radi se o prirodnom uzvišenju na čijoj su istočnoj strani jasno vidljivi ostaci arhitekture - čvrstoga podzida od kamena vezanog žbukom. Ozirom na strateški položaj uzvišenja može se zaključiti da se ovdje nalazio još jedan fortiikacijski objekt s kraja XV. i početka XVI. stoljeća u nizu sličnih širom Moslavine. Međutim, na temelju pronađenog arheološkog materijala na samom središnjem platou možda bi se moglo pretpostaviti da je kasnosrednjovjekovno gradište (utvrda?) nastalo na starijem stratumu. OPĆINA VELIKA LUDINA Ludina je jedno od većih moslavačkih sela – danas općinsko središte.31 Obilježava ga župna crkva Svetoga Mihovila građena sredinom XVIII. stoljeća, sa pet baroknih oltara te kasnobarokna kalvarija sa tri križa. Prema sadašnjim saznanjima selo postoji od kraja XVII. stoljeća, kada je naseljeno Hrvatima iz Zagorja, Like i Gorskog kotara, a kasnije se naselilo i dosta Čeha. Područje općine Velika Ludina je arheološki vrlo slabo istraženo pa bilježimo samo tri kasnosrednjovjekovna lokaliteta i ostatke jednog sakralnog objekta.

Ubrzo nakon protjerivanja Turaka iz ovog dijela Hrvatske (krajem XVI. st.) porodica Erdödy se vratila na svoje posjede pa tako i u Moslavinu (grad). Ni oni razrušene objekte nisu obnavljali, već su sagradili novi barokni dvorac s pratećim objektima (1746. – 1754.) u kome se danas nalazi jedan od odjela Neuropsihijatrijske bolnice “ Dr. Ivan Barbot”.

Josip Buturac: Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godijne (br. 501, str. 97)

Ribnjača je prije bila selo, a sada se nalazi u okviru Popovače. Toponim je vezan uz postojanje vlastelinskih ribnjaka negdje na ovom prostoru.

Pored Velike Ludine, općina obuhvaća slijedeća sela: Mala Ludina, Ruškovica, Katoličko Selište, Grabričina, Vidrenjak, Mustaina Klada, Okoli, Grabrov Potok, Gornja Vlahinička, Kompator i Ludinica.

RAZVIJENI SREDNJI VIJEK Jelen - grad32

Jelen-grad pripada arealu sela Gornja Jelenska u općini Popovača, no najnovijom administrativnom podjelom, taj se dio Moslavačke gore našao na području općine Velika Ludina.

Na primjer, 22. siječnja 1460. Juraj Čupor Moslavački darovao je neke posjede garićkim pavlinima, a isprava je napisana “... in castro nostro Szarwasko...”

Jelen - grad (Szarwasko) je najvjerojatnije činio sastavni dio srednjovjekovnog moslavačkog vlastelinsva kojemu je sjedište bio Moslavina-grad. Danas je to jedan od rijetko sačuvanih tvrdih gradova u ovom dijelu Hrvatske. Smjestio se na strateškom uzvišenju (n.v. oko 300 m.) s desne strane potoka Jelenska, uz srednjovjekovnu prometnicu koja je povezivala Moslavinu, Čazmu i Garić. Prema postojećim podacima Jelen-grad je sagrađen u drugoj polovini XIII. stoljeća, u vrijeme kada je čitav moslavački posjed još bio u vlasništvu porodice Makarijevića. Pretpostavlja se da su u Jelengradu povremeno stolovali njegovi vlasnici, jer se navodi kao mjesto izdavanja nekih isprava.33 Tijekom svoga postojanja Jelen grad je dijelio sudbinu cjelokupnog moslavačkog posjeda. Mijenjao je feudalne gospodare i konačno pao pod tursku vlast kad i sama Moslavina.34 Turskim osvajanjem Jelen - grad je, kao uostalom i većina drugih gradova u Moslavini, prepušten propadanju. Sretna je okolnost što se nalazi na relativno nepristupačnom mjestu u Moslavačkoj gori gdje se kasnije nije razvilo nijedno naselje pa danas imamo njegove izvrsno sačuvane arheološke ostatke. Podrobniji opis i izmjere Jelen-grada dao je Zvonko Lovrenčević godine 1978. On navodi da je grad dug oko 65 metara, a širok 13 – 15 metara. Ulaz je bio s jugoistočne strane, a morao je postojati i pomični most. Vanjski zidovi su debeli i do dva metra, a mjestimično visoki do osam metara. Pregradnih zidova nema, tako da se ne može sa sigurnošću reći kakav je bio raspored unutarnjeg prostora.

Postoji svjedočanstvo da je Cernički beg kanio obnavljati Jelen-grad, ali do toga nikada nije došlo - Turci nisu ostali dugo na ovim prostorima.

Kratak tekst i tlocrt ostataka Jelen grada Zvonka Lovrenčevića objavljen je u monograiji Gornja Jelenska , urednika Dražena Kovačevića (2002.).

Jelen-grad, 1948. godine

Dio čvrsto građenog zida na Košuta-gradu

Postoje ostaci kapelice, ulaza u podzemlje, stepenica za gornji kat, prozora, puškarnica.35 Košućak, Košuta-grad Ostaci ovoga tvrdog i nekad vrlo značajnog grada nalaze se na jugozapadnim obroncima Moslavačke gore. Bio je sagrađen na prirodnom (strateškom) uzvišenju, sa središnjim objektom (kulom) opkoljenim sustavom jaraka i bedema. Košuta - grad je devastiran u mnogo većoj mjeri nego Jelen-grad, vidljiv je samo fragment zida, tipičan ostatak arhitekture razvijenoga srednjeg vijeka. Obzirom da nisu vršena arheološka istraživanja, ni s ovoga lokaliteta nemamo pokretnog arheološkog materijala. Godine 1334. spominje se kapela pod Košućakom - “...item capella sub castro Cosuchak...”36 - za pretpostaviti je da se pod gradom razvilo naselje - podgrađe (o čemu svjedoči i suvremeni toponim - Podgradski Jarak). Podgrađe (Waralya) - Ruškovica Prilikom obilaska terena godine 1993. u svrhu utvrđivanja točne lokacije Košuta - grada i Franjevačkog samostana,37 utvrđen je još jedan položaj na kome postoje arheološki ostaci (s lijeve strane puta prema ostacima samostana). Prema narodnoj tradiciji tu se nalazilo groblje s kapelicom, a tada se mogao vidjeti humak obrašten grmljem. Na oranici koja je okruživala humak bilo je dosta ulomaka keramičkog posuđa i građevnog materijala (cigle).

U popisu župa Zagrebačke biskupije Josipa Buturca pod brojem 503 (str. 98)

Ovom prilikom zahvaljujemo gospodinu Ivi Kolariću iz Ruškovice na pomoći.

Franjevački samostan - Podgradski Jarak Samostanski kompleks u Podgradskom Jarku u podnožju Košuta - grada koji se sastojao od crkve s klaustrom i drugih objekata bio je zaštićen bedemom i jarkom. Ulaz se najvjerojatnije nalazio na istočnoj strani, jer se naziru ostaci ulazne kule. Sva nadzemna arhitektura na ovom lokalitetu je u potpunosti devastirana, a njegovu veličinu i raspored objekata unutar kompleksa možemo nazrijeti prema naznakama u pejzažu. Na čitavom kompleksu može se naći dosta ulomaka cigle kojom su bili građeni objekti unutar bedema i kamena lomljenca od kojeg je bio sagrađen sam bedem. Franjevački samostan Uznesenja Marijina u Podgradskom Jarku spominje se godine 1460., a sagrađen je nešto ranije. Smatra se da je za osnivanje i gradnju samostana zaslužna porodica Čupora Moslavačkih, poglavito biskup Demetrije II.38

Demetrije II Čupor Moslavački najprije je bio kninski biskup, zatim zagrebački (1465.) i napose nadbiskup u Györu u Ugarskoj.

Areal Franjevačkog samostana Uznesenja Marijina u Podgradskom Jarku uredili su i obilježili franjevci Hrvatske provincije Sv. Ćirila i Metoda.

Ostaci Franjevačkog samostana u Podgradskom Jarku (Ruškovica - općina Ludina)

Kompleks Franjevačkog samostana u Podgradskom Jarku, kao i sve okolne gradove i naselja razrušili su Turci 40-tih godina XVI. stoljeća, a nakon njihova odlaska ništa od toga nije bilo obnovljeno.39

LITERATURA: BEDIĆ, Marko: Iz povijesti Jelen-grada, Monograija Gornja Jelenska, Zagreb 2002. (49 - 62). BEDIĆ, Marko: Moslavina od XII – XVI stoljeća, Zbornik Moslavine II, Kutina 1991.- 92. (49 – 62). BOBOVEC, Ana: Moslavina u svjetlu najnovijih nalaza iz rimskog doba, Histria Antiqua, Pula 2001. (167 – 172). BOBOVEC, Ana: Pećnjaci moslavačkih srednjovjekovnih gradova, Zbornik Moslavine III, Kutina 1993.- 94. (21 – 39). BUTURAC, Josip: Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine. Starine, knjiga 59, Zagreb 1984. (43 – 108). Enciklopedija Hrvatske umjetnosti, Zagreb 1995. (526). HORVAT, Zorislav: Arhitektura franjevačkih samostana u dotursko doba na prostoru kontinentalne Hrvatske i Slavonije (arheološki stadij), Katalog izložbe Mir i dobro, Zagreb 2000. (173 – 191). IVEKOVIĆ, Dragica: Rezultati sondažnih arheoloških istraživanja na području Moslavine, Zbornik Moslavine I, Kutina 1968. (349 – 378). KOVAČEVIĆ, Dražen: Srednjovjekovne župe u Moslavini, Zbornik Moslavine III, Kutina 1993. – 94. (43 – 67). PAVIČIĆ, Josip: Moslavina i okolina, Zbornik Moslavine I, Kutina 1968. (9 – 167). Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Bjelovar 1997. (87, 88, 90, 92, 93). Terenski dnevnici: Dragica Iveković, Višnja Plemić, Damjan Lapajne, Ana Bobovec.

SUMMARY ARCHAEOLOGICAL TOPOGRAPHY IN THE AREA OF Districts of PoPovača anD velika luDina This paper includes all archaeological inds in the area of districts of Popovača and Velika Ludina discovered since 1963. (when archaeological department of the Museum of Moslavina was found). Pre-historical period in the district of Popovača is represented by one deposit of Lasinja culture from copper-age (Voloderski bregi in Voloder) and two deposits, for now, from unknown period of time, in Donja Paklenica and Osekovo. The remains from the Roman period are found in Osekovo (Ciglenice and farmstead Antolić), Voloder (“The Roman furnace”) and Donja Gračenica (farmstead Turković). Several important localities are from the period of developed Middle Ages (12th16th century): Moslavina grad, Ribnjača, Zidine in Ciglenica. The district of Velika Ludina is archeologically little less explored, therefore only few late medieval localities are recorded: Jelen-grad, Košuta-grad and the Franciscan Convent of Ascension of Mary.

dr.sc. Tajana Sekelj Ivančan Tatjana Tkalčec KASNOSREDNJOVJEKOVNI LOKALITETI OKOLICE KUTINE I GAREŠNICE S POSEBNIM OBZIROM NA NEKE PRIMJERKE STOLNE KERAMIKE IZ GARIĆ - GRADA I POPOVAČE U suradnji Instituta za arheologiju iz Zagreba i Muzeja Moslavine iz Kutine tijekom posljednjih godina obilaženi su srednjovjekovni lokaliteti okolica Kutine i Garešnice. Pregledom prikupljene građe koja je višegodišnjim aktivnostima arheologa na tom području pohranjena u Muzeju Moslavine, izdvojeni su i obrađeni neki neobjavljeni primjerci keramike pronađeni prigodom sustavnih arheoloških iskopavanja Garić grada i sondažnih istraživanja u Popovači-Moslavina gradu. Analiza odabranih primjeraka pokazala je da ulomci ili čitave posude imaju značajke stolne kasnosrednjovjekovne keramike datirane u 15. stoljeće i prvu polovicu 16. stoljeća. Tijekom posljednjih godina nastavljena je uspješna suradnja Instituta za arheologiju iz Zagreba i Muzeja Moslavine iz Kutine, ostvarena tijekom 1996. i 1997. godine1. Suradnja je intenzivirana radi obilaska poznatih srednjovjekovnih lokaliteta i pregleda arheološke građe koja potječe s tih lokacija, a za potrebe trajne znanstvenoistraživačke djelatnosti Instituta za arheologiju, inancirane od Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Pregledana građa iz stalnog postava i depoa Muzeja pretežito je keramika koja je skupljana tijekom više godina, bilo kao površinski i slučajni nalaz ili potječe iz probnih ili sustavnih iskopavanja pojedinih lokaliteta. Pregledom pak dostupne arheološke literature i objavljenih podataka, koji se odnose na srednjovjekovne lokalitete moslavačkog područja, za obilazak je odabrano nekoliko lokacija koje su upućivale na postojanje srednjovjekovnog naselja. U prvoj kampanji obiđen je arheološki lokalitet na sjeveroistočnom rubu grada Kutine, uz cestu prema Garešnici u obližnjoj šumi, poznat kao visinsko gradište Turski stol - Gradina (Pribaković 1956.,128,129; Iveković 1968.,373; Bobovec 1991.,11-12, crtež Ante Glavičića iz 1956.g.;

Najsrdačnije zahvaljujemo kolegici Ani Bobovec, višem kustosu-arheologu u Muzeju Moslavine u Kutini i Dubravku Vidičeku, fotografu i djelatniku Muzeja na strpljivom upoznavanju srednjovjekovnih lokaliteta Kutine, Garešnice i okolice te aktivnostima prigodom pregleda građe pohranjene u tom Muzeju, kao i dozvoli za znanstvenu obradu i objavu odabrane srednjovjekovne keramike.

Kako se radi o lokalitetima na kojima su provedena manja sondažna arheološka iskopavanja te je izdvojena keramička građa koja će biti zasebno obrađena, na ovom mjestu valja konstatirati da je gradište Sokolovac-Turski grad danas zaraslo u šikaru te postalo nepristupačno dok se Gradina u Tomašici nalazi u šumi te bi se mogla izvršiti detaljnija geodetska i arheološka analiza. S obzirom na veći broj obiđenih lokaliteta i obimnost odabranog materijala te stoga što dio keramičke građe potječe s gore navedenih lokaliteta obilježenih kao srednjovjekovna gradišta, a bit će obrađeni i objavljeni zasebno s posebnim obzirom na problematiku gradišta. U daljnjem tekstu opisani su lokaliteti drugih značajki te detaljnije obrađen izdvojeni keramički materijal s njih.

Bobovec 1998.,17, Sl.6) te lokalitet Kutina – centar, u literaturi spominjan kao uzvišenje – gradište kvadratnog oblika, uz rječicu Kutinicu (Pribaković 1956.,128; Bobovec 1998.,16, Sl.5). To se uzvišenje nalazilo u samom centru mjesta, ali je regulacijom toka potpuno izravnano pa mu se točan položaj više ne može locirati. U okolici Lipovljana i Banove Jaruge reambulirani su lokaliteti Kraljeva Velika-Stari grad (Kućište) (Pribaković 1956.,133,135; Bobovec 1994.,37, bilj.27; Bobovec, Sekelj Ivančan 1996.,35-37, Sl.1.; Bobovec 1997.,16-18), pretpostavljeni lokaliteti Opeke i Čardačina (oko 500 m južnije od Opeka) te Šamčine (Pribaković 1956.,133134). Također je obiđeno nizinsko gradište Međurić-Gradina ili Turski grad uz stari tok rijeke Ilove, tada prvi put zavedeno u arheološku literaturu (Bobovec, Sekelj Ivančan 1996.,36-37, Sl. 2; Bobovec 1998.,17-18, Sl. 7). Istočno od Kutine prema Garešnici obiđena su dva gradišta nizinskog tipa: SokolovacTurski grad i Tomašica-Gradina2 (Iveković 1968.,372-373). Gradina na koti 168, poznata pod nazivom Mikleuška3 – Zidine ili Ciglenica – Gradište (Pribaković 1956.,130,132), na svojoj sjeveroistočnoj strani ima nekoliko metara otkopanog i očišćenog zida načinjenog od velikih komada obrađenog kamenja, cigle i većih oblutaka povezanih žbukom. Lokalitet se nalazi na dobrom povišenom strateškom položaju koji kontrolira putove u nizini, ali je tijekom vremena devastiran radi kopanja i odnošenja kamenja. Prema sadašnjim spoznajama na spomenutom se položaju nalaze ostaci kasnosrednjovjekovne arhitekture. Između zaseoka Mišinka i sela Šartovca nalazi se oko kote 163 u blizini potoka Polojec gradina Klisa, indikativnog toponima, a zamršeni put do lokaliteta ukazao nam je pok. g. Milan Rizman iz Kutinske Ciglenice (Pribaković 1956.,132133; Bobovec 1998.,18, 22, fus. 26, 27). On je prigodom poljoprivredne obrade okolnog zemljišta prije 50-tak godina pronašao keramički srednjovjekovni pećnjak turbanastog oblika koji je poklonio Muzeju Moslavine. Danas je to visinsko gradište promjera oko 40 m okruženo bedemom i jarkom zaraslo u šumu, a na mjestima se do dubine od 0,30 m nailazi na sloj izmiješane šute, cigle i kamena. U Selištu (nekad Srpsko Selište, danas sjeverno od sela Krajiška Kutinica), na cesti prema Vilenjaku, lovačkom objektu, nalazi se na koti oko 250 m, dvojno gradište visinskog tipa s bedemima i jarcima poznato kao Kutinec-grad (Iveković 1968.,373; Bobovec 1998.,17). Na vrhu šireg uzvišenja nailazi se na veće količine kamena i cigle koji svojim oblikom ukazuju da je na tom mjestu mogla bila četverougaona kula, dok se na izuzetno strmim padinama, koje se spuštaju prema potoku koji

uzvišenja okružuje, nailazi na fragmente dobro pečene oker, crvene i crne keramike, rađene na kolu s bodenim i ispupčanim ukrasima ili valovnicama. U blizini mjesta Katoličko Selište, s desne strane Jelenskog potoka, obiđen je Jelen-grad čije su zidine veoma dobro sačuvane (dužine oko 65 m i širine oko 12-15 m) i do nekoliko metara u visinu (Bobovec 1991.,9, Tlocrt). Pristup gradu moguć je s njegove prednje, istočne strane gdje se ističe nekoliko platoa, dok je ostali prostor uokolo grada strm i okružen bedemom i jarkom. U najranijim pisanim izvorima se ne spominje (Pavičić 1968.,46), a vezan je uz obitelj Čupora Moslavačkih (od 1391.g. dalje, a 1493.g. Nakon što obitelj ostaje bez nasljednika, dolazi u posjed Tome Bakocsa, visokog crkvenog i državnog dostojanstvenika Ugarske, (Bedić 1986.,57,58). Po spomenutom starome utvrđenju, razrušenom sredinom 16. stoljeća, osim potoka dobila su imena i dva sela u okolici: Gornja i Donja Jelenska koja se počinju ponovno naseljavati nakon oslobođenja cijele Moslavine od Turaka 1591.g. i to vjerojatno s centrom u sjevernom dijelu Gornje Jelenske zvanom Kamenica. Naseljavanje Gornje Jelenske sigurno se intenziviralo jer je 1789.g. sagrađena crkva, sa sjedištem crkvene župe (Bedić 1986.,60). U proljeće 1997.g. u Gornjoj Jelenskoj obiđena je crkva sv. Ivana Krstitelja gdje je tada vršen iskop oko same crkve radi sanacije terena. U manjoj sondi pronađeno je pet kosturnih ukopa bez priloga, osim nekoliko sitnih perli, i zid ili temelj starijeg objekta pokraj recentne crkve. S obzirom na uske prokope uz crkvu dobiveni su skromni rezultati iskopavanja koji nisu bili dostatni za detaljnije analize i zaključke. Valja također istaknuti srednjovjekovni Moslavina grad sjeveroistočno od Popovače, smješten na strateški važnom položaju s desne strane potoka Jelenska, uz koji je 1746.g. počela gradnja dvorca obitelji Erdödy4. U pisanim povijesnim izvorima spominje se 1181.g. kao posjed Monoszlo, kojeg je kralj Bela darovao svom čovjeku koji je za njega ratovao (Bobovec 1991.,10), kao trg 1237. godine (Pavičić 1968.,44), te trgovište sa kaštelom i župnom crkvom sv. Tome apostola – Ecclesia sancti Thome apostoli de Monozlou u popisu župa 1334. godine, odnosno, u popisu 1501.g. navode se župnik Juraj, kapelan Martin, gracijan Blaž i upravitelj hospitala (magister hospitalis) (Kovačević 1994.,46,50). Arheološka istraživanja sondažnog karaktera vršena su tijekom 1975. godine na lokalitetu površine 80x60 m, gdje su bili uočljivi ostaci dviju zidanih kula, a otkriveni su ostaci središnje kule obrambenog karaktera s tragovima paljevine, mnoštvom cigle i kamena klesanca te životinjske kosti i rogovi (Bobovec 1991:10; Bedić

Sjeverno od sela Mikleuška nalazi se u arheološkoj literaturi veoma poznat lokalitet Gradina Marić sustavno istraživan tijekom više kampanja 80-tih godina (Bobovec 1998.,13-14, Sl.2). Prema objavljenim podacima te terenskim pregledom ustanovljeno je da se danas može utvrditi postojanje samo vučedolskog i kasnobrončanodobnog naselja uz pretpostavku da je prije 30-tak i više godina na toj gradini vjerojatno postojao i kasnosrednjovjekovni sloj (“nalaz srednjovjekovnog lijepa za spajanje pećnjaka na mjestu gdje je kružni dio Gradine prelazio u plato”, Pribaković 1956.,130), uništen tijekom godina eksploatacijom kamena u kamenolomu. Valja na ovom mjestu spomenuti da se ispod same Gradine Marić, koja se nalazi na odličnom strateškom položaju i kontrolira komunikaciju od Garić grada prema Kutini, nalazi uz pet manjih potoka i jedno uzvišenje koje mještani nazivaju “Stara crkva”. Da je stara tvrđava bila već u ruševnom stanju potvrđuje podatak Matije Markovića oko 1746.g. koji govori da se upotrebljavao materijal koji je ugrađen u temelje novog dvorca smještenog oko 60 koraka istočnije od starog (Bedić 2001.,72, Katastarska karta iz 1861.g. za k.o. Popovača; 74, fus.6).

Tijekom 1907. godine Garićgrad je obišao Djuro Szabo kada je načinjen tlocrt-skica razvalina grada (Szabo 1920: ; Iveković 1970.,8).

1992.,29; Bobovec 1993.,19-20, fus.8,9; Kovačević 1994.,46, Sl.1). Dvije arheološki iskopavane lokacije u Popovači ranijih godina govore u prilog da je položaj Miholjac, brdo kod Popovače u okviru bolničkog centra, dio spomenutog grada. Naime, zaštitnim iskopavanjima provedenim 1963.g. (sonda 5x2, dubine 2 m) pronađena je peć te podloga poda (debljine 6 cm) na kojoj je ona bila sagrađena te mnoštvo životinjskih kostiju, keramike i pećnjaka, željezno koplje, dijelovi konjske opreme i kovani čavli, a sam lokalitet je opredijeljen kao visinsko gradište ili utvrda s (tada – 1968.godine op.autora) vidljivim jarcima i prilaznim putem (Iveković 1968.,374; Bobovec 1993.,17,19, fus. 6). Položaj Ribnjača sondiran 1965.g. (2+4 sonde s nalazima srednjovjekovne grube i inije keramike, ulomcima staklene bočice, životinjskim kostima te nekoliko željeznih predmeta na dubini 1,20 -1,80m) smješten je sjeveroistočno od Popovače gdje je na dva od pet u nizu brežuljaka provedeno istraživanje te utvrđeno da je lokalitet služio kao srednjovjekovna utvrda opkoljena šančevima, a također se može vezati uz širi kompleks Moslavina - grada (Iveković 1968.,374,375; Bobovec 1993.,19, fus.7). Ponovno naseljavanje ovog područja nakon oslobađanja od turske okupacije prema povijesnim izvorima teklo je od 1704.g. vrlo sporo tako da je Popovača 1729.g. bila najmanje mjesto u župi Osekovo (prema arhivskoj građi župe Osekovo, Bedić 1986a.,52,55). Spomenuta skromna (arheološka) saznanja nisu dovoljna za zaključke o izgledu i opsegu samoga grada, stoga bi bilo veoma važno što preciznije obrađivati ranije iskopanu pokretnu građu, kakvi su primjeri opisani i datirani pećnjaci iz nekih moslavačkih lokaliteta (Bobovec 1992.,19-22; Bobovec 1994.,21-38), kako bi se mogla dobiti cjelovitija slika o životu u njemu. Slična promišljanja usmjerena su i na Garić grad – impozantan lokalitet na sjevernim obroncima Moslavačke gore (kota 356), veoma dobro očuvan5, koji se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1163. godine kao skupno ime područja Garig, zatim je navedena velika cesta koja vodi iz Čazme na Garić 1232.g., prvi puta spominjan kao castrum Garić 1237.g. te kao trgforum Garich 1256.g., od kada su sve do početka 16. stoljeća zabilježene obilne vijesti o garićkom upravnom području. Tijekom 12. i 13. stoljeća grad je upravno bio utvrđenje šomoćke županije s one strane Drave s centrom u Šomođu (Somogy), u proljeće 1277.g. bio je darovan zagrebačkom biskupu Timoteju, a 1340.g. pripojen križevačkoj županiji u čijem sklopu ostaje sve do pada pod Turke 1544.g. od kada se više nije oporavio (Pavičić 1968.,77-82; Bedić 1992.,27). Provedeni konzervatorski radovi omogućuju dolazak na četvrti

kat četverougaone kule s koje se vidi čitava nizina podno Moslavačke gore gotovo do Bjelovara. Uz spomenutu kulu na lokalitetu se nalazi i jedna manja kula, zidni plašt s unutarnjim i vanjskim obrambenim zidom, neodređene zgrade unutarnjeg dvorišta grada, gornji i donji plato, cisterna i šanac (Iveković 1968.,368-369, Tab 33,34). Podno grada nalazi se potok. Tijekom 1960.g. i u jesen 1964.g. započelo se s pripremnim zaštitnim radovima na gradu (geodetska i arhitektonska snimanja) od strane Konzervatorskog zavoda Hrvatske i Muzeja Moslavine iz Kutine te arheološkim iskopavanjima koja su započela 1968.g. čišćenjem terena od ruševina i nanosa zemlje. Iskopavanje zemlje tijekom 1968.g. izvršeno je u sjevernom dijelu burga, smjera S-J s iskopom od 3 m do dubine 2,80 m; smjera I-Z s iskopom u dužini od 25,70 m do dubine 2,80 m; kod sjeverne kule izvršeno je iskopavanje do nivoa dvorišta, debljine 4,10 m. Tim radovima otkriveni su s istočne strane zidni plašt u visini do 3,50 m s nogostupom te izlazna zidana vrata. Nasuprot središnjoj kuli otkopan je također zidni plašt u dužini od 7 m s nogostupom. Tijekom 1969.g. otkrivena je gospodarska zgrada, ogradni zid oko cisterne, centralni ulaz u burg, stambena zgrada s tri prostorije te zapadni, istočni i južni bedem. U spomenutim radovima iskopano je mnoštvo pokretnog arheološkog materijala – keramike, pećnjaka, velika količina različitih željeznih predmeta (Iveković 1970.,7-11). Iste godine započela je konzervacija zidova i kula koji su bili u najlošijem stanju te djelomična rekonstrukcija i restauracija središnje kule (Iveković 1970.,5-11; Kruhek 1972.,3-10, Maroević 1972.,12-21). Tijekom 1971.g. arheološkorestauratorski radovi su nastavljeni, a u njihovo izvođenje uključio se i Povijesni muzej Hrvatske, kada se najviše radilo na četverougaonoj branič kuli, nakon čišćenja visine do 15m s unutarnje strane, gdje je od dubine 2,40 do 3,70 nađeno ponovno mnoštvo pokretne arheološke građe (različiti tipovi i najveći broj garićgradskih pećnjaka, Bobovec 1992.,19-22; Bobovec 1994.,24-29) i tragovi paleža iz vremena propasti grada (Kruhek 1972.,3-10). Iako su provedeni konzervatorski radovi i rekonstrukcije s prvotnom idejom o uklapanju Garićgrada u sklop rekreacijskog centra Moslavina - Podgarić, to nije bilo provedeno, a dvadesetak godina kasnije može se zapaziti da je dio grada zarastao u raslinje koje onemogućuje pristup manjoj kuli na suprotnoj strani, a pristupačna je jedino branič-kula. Zato je veoma važno u takovim prilikama pokušati što preciznije obrađivati dostupnu pokretnu arheološku građu koja je pohranjena u Muzeju Moslavine u Kutini. Nakon opisanih obilazaka te pregleda pohranjene građe iz stalnog postava i depoa Muzeja odabrana je srednjovjekovna 29

keramika za znanstvenu obradu s više lokacija, a ovom prigodom izdvojen je keramički materijal s dva lokaliteta: Moslavina - grada, Popovača i Garić - grada s kojih su do sada većinom bili, kako je već ranije istaknuto, obrađivani razni oblici i vrste pećnjaka (Bobovec 1992.,19-22; Bobovec 1993.,18, 20; Bobovec 1994.,24-31; Bobovec 2000.,22,24). Tipologija kasnosrednjovjekovne keramike predstavlja općenito problem u arheologiji jer se isti oblici posuda, u nekoliko varijacija, upotrebljavaju duže vremensko razdoblje. U zemljama gdje se već duže vrijeme sustavno i stratigrafski istražuju kasnosrednjovjekovni lokaliteti, što je nažalost u Hrvatskoj rijedak slučaj, postoje opipljivi rezultati na tome području. Proučavanjem oblika i fakture keramičkih posuda s raznih lokaliteta te pomoću analiza sastava gline došlo se do značajnih saznanja o porijeklu ovih lončarskih proizvoda (radioničkim centrima, lokalnim radionicama, uvoznoj robi). Stratigrafski istraživani kasnosrednjovjekovni lokaliteti (osobito oni kod kojih su slojevi datirani novcem ili nekim drugim relevantnim nalazima i analizama) daju jasniju predodžbu o uporabi određenih tipova posuda. Kroz cijelo razdoblje koje nazivamo kasnim srednjim vijekom najčešći oblik keramičkih posuda je lonac, zatim zdjele, poklopci, vrčevi, boce, čaše i dr. Posude su izrađivane na brzorotirajućem (nožnom) lončarskom kolu, stoga je produkcija veća i proizvodi su ujednačene kvalitete i oblika i tek se pažljivim, sustavnim istraživanjem više lokaliteta može pridonijeti tipologizaciji keramičkih posuda na nekom prostoru. Lonac, zdjela i poklopac spadaju u grupu tzv. kuhinjske keramike (za pripremanje, odnosno kuhanje i čuvanje hrane) čija je glavna karakteristika uporabnost te su i njihovi oblici potpuno prilagođeni toj funkciji. Neki primjerci zdjela, vrčeva, boca i tanjura mogu se svrstati u ovu grupu, dok je na drugima važnija odlika reprezentativnost njihova izgleda te se svrstavanju u grupu tzv. stolne keramike. Karakterističan primjer stolne keramike su gotičke keramičke čaše, zatim primjeri ukrasnih, ali i uporabnih posuda od majolike. Stolna keramika također ima svoju funkcionalnu značajku – upotrebljava se za iznošenje hrane na stol, iz nje se jede i pije – no, njena uočljiva osobitost jest da je ova vrsta keramike pažljivo izrađivana i ukrašavana. Jasno, stolna keramika je i pokazatelj ekonomske moći korisnika ovih posuda, njihova ukusa i praćenja općeg trenda u modi i umjetnosti. Šire gledano, nalazi stolne keramike predstavljaju jedan segment uvida u trgovačke, gospodarske i političke 30

veze vlastelina i moćnika na području Hrvatske s europskim kulturnim centrima. Neki nalazi stolne keramike ukazuju na utjecaje srednjoeuropskih radionica na naše područje (austrijske, njemačke, ugarske, češke, moravske radionice). Ovi utjecaji dolaze uglavnom preko Budima, što je usko povezano s političkom situacijom te, analogno tome, gospodarskim i trgovačkim vezama. I na keramičkom materijalu s lokaliteta Garić-grad i MoslavinaPopovača vidljivi su utjecaji veza s Budimom, a posredno preko Budima i s drugim srednjoeuropskim radionicama. Oni se očituju više u oblicima i načinu ukrašavanja nego u fakturi. Većina izdvojenih primjeraka posuda izrađena je od pjeskovite gline, karakteristične zrnaste strukture, tako da je površina stijenki zrnasta na dodir i s primjesama kvarcita što je odlika kasnosrednjovjekovne keramike. Posude su pečene do svjetlosive, oker boje (T. 2.,5,6; T. 3.,3; T. 5.,1; T. 6.,1,2,3,6), zagasite svjetlocrvene do svjetlosmeđe boje (T. 1.,1,2; T. 2.,1,2; T. 3.,1,2,4,5; T. 4.,2; T. 5.,3; T. 6.,3) , a neki primjerci su i tamnijih sivih i crvenkasto smećkastih tonova (T. 1.,3,4; T. 2.,3,4; T. 4.,1; T. 5.,2) U pravilu su vrčevi izrađivani od svjetlije gline i pečeni do svjetlijih tonova dok su čaše nešto tamnijih boja pečenja. Među ovim nalazima ima i posuda inije fakture, dakle izrađenih od dobro pročišćene gline poput svjetlih čaša ukrašenih vodoravnim crtama crvenom bojom iz Moslavine grada (T. 3.,3; T. 6.,3), grla boce iz Garić-grada od crvene pročišćene gline, izvana premazanog žućkastom engobom (T. 5.,3) te dna posudice ili čaše iz Moslavine grada na niskoj prstenastoj nožici, izrađene u tehnici majolike (T. 6.,3). Posudica je bijele boje, zelenkastog tona. Na prijelazu iz nožice u trbuh nalazi se vodoravna linija tamnozelene boje iz koje se prema trbuhu dižu kose trake. Svijetle posude izrađene od ino pročišćene gline (ponekad bijele kaolinske gline), ukrašene crvenim bojanjem, česti su primjeri inije keramike 15. stoljeća, a javljaju se i ranije. U kontekstu ostalih nalaza, kao i po obliku posuda, ovi primjerci datiraju se u kasno 15. ili u početak 16. stoljeća. Neki ulomci čaša iz Garić - grada oblikom, fakturom i karakterističnom oštrom, gotovo arhitektonskom proilacijom tijela podsjećaju na čaše sa zalajskog područja (T. 1.,4; T. 2.,1,2). Ulomci čaša iz Garić-grada (T. 2., 4,5,6) pripadaju jednostavnom tipu čaša na niskoj prstenastoj nožici ravnog dna, naglašenog trbuha i niskog prstenastog, lagano izvučenog ruba koje su u 15. stoljeću u upotrebi na širokom prostoru. Čest su proizvod ugarskih radionica. U Budimu se čaše ovog tipa javljaju već u 14. st. i tada su na niskoj nozi, odnosno zdepastijeg oblika (Holl 1963., 345, abb.26, 376, abb.74/1-6), 31

tijekom 15. st. su češće i rasprostranjene širom srednje Europe, a u drugoj polovici i krajem 15. stoljeća rjeđe se koriste i na njima se primjenjuje glaziranje i pečatno ukrašavanje (Holl 1963. 364, abb. 64-65). Tehnološke karakteristike proizvoda ugarskih radioničkih centara su kvalitetna izrada od žućkaste ili bijele kaolinske gline, crvena boja pečenja, pjeskovita ili srednje, a nekad i vrlo dobro pročišćena faktura. Međutim, čaše iz Garić-grada grublje su fakture i tamnije, sive boje pečenja te su vjerojatno proizvod lokalne radionice. Čaše iz Garić-grada, izduženih oblika, karakterističnih za gotički stil u umjetnosti, ukrašene vodoravnim i kosim trakama i lančićima ovalnih motiva izvedenih kotačićem te pravilno raspoređenim naljepcima u obliku stožastih bradavica ( T. 1.,1-3) imaju analogija u čašama iz Glogovnice kraj Križevaca i Gudovca kraj Bjelovara (Tkalčec 2001., 221, sl.6, sl.7; 222, sl. 10), a oblikom podsjećaju na čaše koje se javljaju u Moravskoj, Češkoj i Slovačkoj. Njihova izdužena forma sliči tzv. loštičkim čašama - karakterističnoj robi tipično gotičkog stila. Loštički pehari (Loštice, sjeverna Moravska) svojom kompliciranom tehnološkom izvedbom predstavljaju skupu robu dostupnu tek malom broju korisnika, ali se zato širom Europe izrađivala roba po uzoru na tu radionicu. Tako je i na Gariću pronađen ulomak čaše s nizom malih, pravilno raspoređenih drški na ramenom dijelu, izrađene pod očitim utjecajem loštičkih pehara, ali potpuno drugačijom tehnologijom i tretmanom površine (Bobovec 2000., 24). Izrađena je u domaćoj, lokalnoj radionici i bogato ukrašena ubadanjem kako bi dekoracija što više podsjećala na izvorne loštičke čaše čija je površina bila ogrubljena mjehurićima izvedenim posebnom tehnologijom. Motiv apliciranih kapljica, odnosno stožastih bradavica, pripisuje se prvobitno bizantskim utjecajima. Tijekom vladavine Matije Korvina, u 2. polovici 15. st., počinje se izrađivati keramička roba koja podsjeća na starije bizantske, odnosno istočne uzore (orijentalni utjecaji posredstvom Turaka zbog kojih se roba, iako su bili osvajači, ipak ponešto prilagođava njihovoj modi i ukusu). Vidljiv je utjecaj staklenih čaša s ukrasom reljefnih kapi i nazubljenom ivicom stope na oblikovanje određenog oblika keramičke čaše, koja se javlja na našem i ugarskom teritoriju tijekom 15. stoljeća, kao i na način njenog ukrašavanja. To su staklene čaše tipa Nuppenbecher i Krautstrunk. Svi ovi utjecaji rezultat su modnih tijekova srednje Europe 15. stoljeća koji su na naše područje dolazili najvjerojatnije preko Ugarske. Tako je moguće da su i njemačke radionice posredno preko Ugarske izvršile utjecaj na naše radionice o čemu svjedoči i nalaz ulomka keramičke čaše od bijele kaolinske gline iz Garić-grada (Bobovec 2000., 32

24), izrazito ine izrade, koja je, uz ukrašavanje crvenim bojanjem, ukrašena i nizom apliciranih reljefnih jagoda, karakterističnih za siegburšku radionicu, ali u drukčijoj tehnologiji. Motiv apliciranih reljefnih jagoda prisutan je i na kasnosrednjovjekovnim čašama iz Rudina datiranim u drugu polovicu 15. i početak 16. stoljeća, a koje spadaju u skupinu keramičkih čaša izrađenih iz oker gline, ukrašenih crvenim slikanjem, vodoravnim urezanim linijama i reljefnim tordiranim trakama i prikazima u medaljonima, uobičajenim za srednjovjekovnu kršćansku ikonograiju (Sekelj Ivančan 1999., T. II,2,4). Nalazi keramičkih čaša iz Ljubljanskog grada i rijeke Ljubljanice svrstani su u tzv. skupinu Ljubljana i u njima se već jasno nazire renesansni ukus (rozete, reljefne jagode) srednjoeuropske keramičke proizvodnje, osobito njemačkih zemalja (Guštin 2001., 158). U čašama iz Garićgrada i Moslavina grada zamijetljiv je ovaj renesansni utjecaj, no puno je izraženiji gotički ukus s izduženim oblicima i oštrijim proilacijama. Zanimljivi su nalazi donjeg dijela manjeg lonca crvenkastooker boje s tragovima sive boje od izloženosti vatri koji na niskoj prstenastoj izvučenoj nozi ima ukras otiskivanja ili ubadanja tupim predmetom (T. 3.,4) i jednoga cijelog manjeg lonca S-proilacije, lagano izvučenog ravnog ruba sa sličnim ukrasom na nozi (T. 3.,5). Ovaj lonac je svjetlosmeđe do oker boje, ukrašen vodoravnom urezanom linijom na prijelazu vrata u rame. Ispod linije se nalazi ukras plitkog ubadanja tupim ovalnim predmetom organiziran u vodoravnu traku, a ispod, na središnjem dijelu tijela, nalazi se niz plitko pečaćenih krugova koji se mjestimično preklapaju. Ukras kotačićem ili plitkim ubadanjem tupim predmetom, uglavnom ovalnog presjeka, čest je na nožicama čaša ili posuda 15. stoljeća. Organizacija ukrašavanja tijela lonca (T. 3.,5), osobito motiv pečaćenih krugova, nepoznata nam je iz dostupne literature. Ove su posude, zbog svojih malih dimenzija, također mogle poslužiti kao posude za pijenje tekućine. U Sloveniji su tako opredijeljeni nalazi manjih lonaca, doduše drukčijih oblika (Guštin 1999.,225, sl.3.,7-9). Često se na dnima čaša (T. 1.,1-4; T. 2.,3-6)i dnima drugih posuda (T. 3.,3,5; T.5.,2) nalaze znakovi u obliku križa, u raznim varijantama, unutar kruga ili bez kruga, zatim u obliku šesterokrake ili osmerokrake zvijezde. Za svaki pojedini znak ne može se reći da je obilježje, odnosno znak jednog određenog lončara ili lončarske radionice jer se isti motivi nalaze na posudama različitih kvaliteta i oblika na širokom prostoru. Znak na dnu posude prije bi predstavljao jedan od amblema koje koristi određeni lončar. Za razliku od toga, na keramičkim 33

Gornji dio vrča (T.5.,1) i donji dio (T.5.,2) pripadaju istoj posudi. Do ove se spoznaje došlo kad su nalazi već bili nacrtani. Budući da su ova dva ulomka prikazana iz različitih kuteva, nije ih moguće u crtežu spojiti te će biti potrebno posudu nanovo nacrtati.

proizvodima austrijskih radionica na rubove posuda utiskivani su karakteristični lončarski znakovi prepoznatljivi za austrijsku robu. Zanimljiv je prikaz ili znak na inoj tamnosivoj keramičkoj boci iz Garić - grada, na prijelazu grla u rame (T. 4.,2). Znak ili prikaz je urezan, a ne pečaćen. Iz literature nam nije poznat analogan primjer. Vjerojatnije je da se radi o nekom ikonografskom prikazu, možda čak s kršćanskom simbolikom, nego o znaku radionice. Podrijetlo tamnosive boce iz Garića ostat će nepoznanica dok se sustavnije ne pristupi istraživanju kasnosrednjovjekovnih nalazišta. I sa Moslavina-grada u Popovači potječe jedan nalaz boce s izljevom, izrađene iz pročišćene bijelo-sive gline, s karakterističnim ukrasom vodoravnih linija na ramenu (T. 6.,2). Nalazi boca s rubom oblikovanim u kljunasti izljev općenito su rjeđa pojava među srednjovjekovnim keramičkim materijalom. Češći su nalazi vrčeva s rubom oblikovanim u kljunasti izljev. Ubadani, urezivani ili pečaćeni ukrasi na ručkama vrčeva javljaju se u određenim krajevima već od 13. stoljeća, a kod nas su ponekad i nalazi tako ukrašenih vrčeva koji potječu iz kasnijih vremena greškom pripisivani bečkoj robi 13. stoljeća. Vrčevi s takvim ukrasom na ručkama pronađeni su na Garić gradu (T. 5.,1, T. 6.,1)6 i po svom obliku, fakturi i analogijama u kasnosrednjovjekovnim nalazima iz drugih nalazišta mogu se datirati u drugu polovicu ili u kraj 15. stoljeća. Jednostavni vrč crvene boje s rubom oblikovanim u kljunasti izljev (T. 4.,2), izrađen od srednje do grublje pročišćene gline s primjesama kvarcita, svojim oblikom podsjeća na grnčariju nastalu pod utjecajima orijentalne, odnosno turske keramike. Također se može datirati u drugu polovicu 15. i prvu polovicu 16. stoljeća. Prema dosadašnjim skromnim istraživanjima na tlu Mađarske došlo se do zaključka o postojanju dvaju tipova svijećnjaka. U prvi tip spadaju svijećnjaci čiji donji dio podsjeća na tanjurić iz čijeg se centralnog dijela uzdiže tijelo cilindričnog oblika. Tanjurić na vanjskom obodu obično ima držak ili ručkicu, a kao primjer spominje se svijećnjak s lokaliteta Pomáz Klissza. Drugi tip su šuplji svijećnjaci koji se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe. Prva grupa ima jednu širu ili užu izdvojenu nožicu, a rupa izlazi iz sredine te nožice, s primjerima iz lokaliteta Estergon i Sümeg-Sarvaly. U drugu pak grupu spadaju oni svijećnjaci kod kojih nožica nije posebno izdvojena već se postepeno sužava prema vrhu, a kao primjeri navedeni su svijećnjaci s lokaliteta Györ (parádi, holl 1988.,216,217, T. 16: 1-7). Iako su arheološki nalazi svijećnjaka skromni, općenito je uvriježeno mišljenje da su prvo bili u upotrebi u crkvama7,

a tek tijekom 14. i 15. stoljeća ulaze u širu uporabu. Tijekom 13. i prve polovine 14. stoljeća više su bili rašireni svijećnjaci koji su imali oblik tanjurića, a u drugu polovinu 15. i prvu polovinu 16. stoljeća datiran je nalaz svijećnjaka pronađen u trećem sloju naselja uz crkvu na lokalitetu Nagykeszi (parádi, holl 1988.,217, T. 16:5), koji se prema svojem donjem dijelu ne može svrstati niti u jednu od navedenih skupina te vjerojatno predstavlja prijelazni oblik prema tipu s nožicom. Naš se nalaz crveno zonalno oslikanog oker svijećnjaka iz Popovače ( sa Moslavina - grada )(T. 6.,5) također ne može svrstati u određeni tip jer mu nedostaje donji dio koji bi ukazivao na njegov oblik, iako se svojim blago koničnim proširenjem u donjem dijelu oblikom približava spomenutom svijećnjaku iz Nagykeszi-a. Među nalazima stolne keramike iz Garić - grada i Moslavina - grada nema luksuznih primjeraka za koje bismo mogli pretpostaviti da su direktni import iz ugarskih ili drugih srednjeeuropskih radionica. Rađene su u tehnikama za koje se pretpostavlja da su mogle biti primjenjivane u domaćim radionicama. Upitno je porijeklo boce iz Garić-grada (T. 4.,1) i dna male posude izrađene u tehnici majolike iz Moslavine (T. 6.,4). Postoji mogućnost da su ova dva nalaza uvozna roba, što ne bi bilo začuđujuće budući da su na spomenutim lokalitetima boravili bogati i moćni posjednici. Na pitanje je li u okolici Garića, ili u samome Garić-gradu, djelovao lončar koji je izrađivao karakteristične i osebujne gotičke čaše, odgovor bi se mogao dobiti tek daljnjim sustavnim stratigrafskim arheološkim iskopavanjima samoga Garić-grada i susjednih kasnosrednjovjekovnih nalazišta. Na ovom mjestu obrađena keramika datirana u 15. i prvu polovinu 16. stoljeća iz Moslavina - grada i Garić - grada, kao i svi obiđeni i na ovom mjestu opisani lokaliteti, ukazuju da su oni dio jedinstvenog fortiikacijskog sustava obrane od Turaka na širem moslavačkom području, koji su oko sredine 16. stoljeća prošli spomenutim krajevima. U srednjem su vijeku svijeće bile skuplje od ulja, pa se njihova uporaba širila postepeno. Istraživanjima provedenim u Mađarskoj ustanovljeno je da se na arheološke ostatke svijećnjaka više nailazi u gradovima i trgovištima i to Gornje Ugarske, rubnima područjima Ugarske doline i Transilvanije (parádi, holl 1988.,216.

LITERATURA: BEDIĆ, Marko (1986.): Iz prošlosti Gornje Jelenske i okolice, Kaj XIX/I, str. 57-62. BEDIĆ, Marko (1986.a): Iz prošlosti Popovače, Kaj XIX/I, str. 51-56. BEDIĆ, Marko (1992.): Moslavina od XII-XVI stoljeća, ZborMosl II, str. 25-40. BEDIĆ, Marko (2001.): Četiri dvorca obitelji Erdödy u Moslavini, Kaj XXXIV/3, str. 71-84. BOBOVEC, Ana (1991.): Srednjovjekovni arheološki lokaliteti na području općina Kutina i Garešnica, MuzVjes 14, str. 8-12. BOBOVEC, Ana (1992.): Pećnjaci Garić grada, MuzVjes 15, str. 19-22. BOBOVEC, Ana (1993.): Grad Moslavina u svjetlu dosadašnjih arheoloških istraživanja, MuzVjes 16, str. 17-21. BOBOVEC, Ana (1994.): Pećnjaci moslavačkih srednjovjekovnih gradova, ZborMosl III (1993.-1994.), str. 21-38. BOBOVEC, Ana (1996.): Kasnosrednjovjekovno arheološko nalazište Kraljeva Velika, MuzVjes 18/19(1995.-1996.), str. 6-18. BOBOVEC, Ana (1998.): Arheološka topograija područja grada Kutine, ZborMosl IV, str. 12-23. BOBOVEC, Ana (2000.): Arheologija, u: 40 godina Muzeja Moslavine (katalog izložbe), Muzej Moslavine Kutina, Kutina, str. 15-24. BOBOVEC, Ana - SEKELJ IVANČAN, Tajana (1996.): Obilazak srednjovjekovnih lokaliteta Kraljeve Velike, Opeke i Međurića, Obavijesti HAD, god.XXVIII, br.2, str. 35-38. GUŠTIN, Mitja (1999.): Srednjeveške keramične čaše iz iskopavanj v mestu Celje, u: Celjski grofje, stara tema – nova spoznanja. Zbornik mednarodnega simpozija Celje, 27.-29. maj 1998., Celje, str. 249-260. GUŠTIN, Mitja (2001.): Celjske čaše. Srednjeveške in zgodnjenovoveške lončene čaše na Slovenskem, Die Tonbecher vom Typ Celje. Mittelalterliche und frühneuzeitliche Tonbecher in Slowenien, u: ur. Mitja Guštin, Srednjeveško Celje, Medieval Celje, Archaeologia historica Slovenica 3, Filozofski fakultet, Oddelek za arheologijo, Ljubljana, str. 139-193. HOLL, Imre (1963.): Középkori cserépedények a budai várpalotából (XIII.XV. század), Mittelalterliche Keramik aus dem Burgpalast von Buda (13.15. Jahrhundert), BpR XX, Budapest, 335-394. IVEKOVIĆ, Dragica (1968.): Rezultati sondažnih arheoloških istraživanja na području Moslavine, ZborMosl I, str. 349-378. IVEKOVIĆ, Dragica (1970.): Izvršeni radovi na Garić-gradu u protekle dvije godine, VMiKH XIX/1-2, str. 5-11. KOVAČEVIĆ, Dražen (1994.): Srednjovjekovne župe u Moslavini, ZborMosl III (1993.-1994.), str. 43-68. KRUHEK, Milan (1972.): Arheološki radovi u Garić-gradu u toku 1971. godine, VMiKH XXI/2, str. 3-10. MAROEVIĆ, Ivo (1972.): Garić grad (prijedlog za rekonstrukciju središnje kule), VMiKH XXI/6, str. 12-21. 36

PARÁDI, Nandor - HOLL, Imre (1988.): Die Erforschung des Mittelalterlichen Dorfes Nagykeszi, MittArchInst 12/13 (1987.-1988.), str. 207-225, T.1-18. PAVIČIĆ, Stjepan (1968.): Moslavina i okolina, ZborMosl I, 9-165. PRIBAKOVIĆ, Dušan (1956.): Neki podaci o gradištima severozapadne Hrvatske, VeVM 3, str. 107-141. SEKELJ IVANČAN, Tajana (1998.): Kasnosrednjovjekovne keramičke čaše iz Sokolovca, Rudina - Čečavca i Kapan - Ivanca, PrilInstArheolZagrebu 13.-14./1996.-1997., Zagreb, 161.-177. SZABO, uro (1920.): Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb. TKALČEC, Tatjana (2001.): Gotičke keramičke čaše iz Glogovnice i Ivanca Križevačkog kraj Križevaca i Gudovca kraj Bjelovara, PrilInstArheolZagrebu 18/2001., Zagreb, 213-234

KRATICE ČASOPISA: BpR - Budapest Régiségei, Budapest. Kaj - Kaj, Časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Zagreb. MittArchInst - Mitteilungen des Archäologischen Instituts der Ungarischen Akademie der Wissenschaften, Budapest. MuzVjes - Muzejski vjesnik, Glasilo Muzejskog društva sjeverozapadne Hrvatske, Bjelovar, Kutina, Varaždin i drugi. ObavijestiHAD - Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb. VeVM - Vesnik Vojnog muzeja Jugoslovenske armije, Beograd. VMiKH - Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, Zagreb. ZborMosl - Zbornik Moslavine, Kutina.

T.1.

T.1.1. Garić-grad, inv. br. 209; 2. Garić-grad, inv. br. 254; 3. Garić-grad; 4. Garićgrad, inv. br. 47

T.2.

T.2.1. Garić - grad, inv. br. 277; 2. Garić - grad, inv. br. 230; 3. Garić - grad, 1970. g.; 4. Garić - grad, 1970. g.; 5. Garić - grad, 1970. g.; 6. Garić - grad, centralna kula, 1971. g.

T.3.

T.3.1. Garić-grad, inv. br. 231; 2. Popovača, Ribnjača, 1966. g.; 3. Garić-grad, inv. br. 256; 4. Garić-grad, inv. br. 335; 5. Garić - grad, inv. br. 235

T.4.

T.4.1. Garić - grad, inv. br. 45; 2. Garić - grad, inv. br. 236

T.5.

T.5.1. Garić - grad, inv. br. 337; 2. Garić - grad, inv. br. 337; 3. Garić - grad, 1970.g.

T.6.

T.6.1. Garić - grad, inv. br. 336; 2. Moslavina - Popovača, 8.10.1975.; 3. Moslavina; 4. Moslavina; 5. Popovača, inv. br. 38

SUMMARY late MeDieval localities arounD kutina AND GAREŠNICA WITH SPECIAL REVIEW ON SOME sPeciMen of table ceraMics froM Garić GraD anD PoPovača During the last years, the Institute of Archaeology in Zagreb and The Museum of Moslavina in Kutina have researched the medieval localities around Kutina and Garešnica (Turski sto, Gradina, Mikleuška-Zidine, Mišinka-gradina Klisa, Selište-Kutina grad, Katoličko selište-Jelen grad, Popovača-Moslavina grad i Garić grad). In course of the systematic archaeological excavations of Garić grad and measuring probe research in Popovača-Moslavina grad, some unpublished specimens of ceramics were found, singled out and processed. The most of singled out specimens of pottery were made of sandy clay of granular structure which is a characteristic of late medieval ceramics. Among those inds were also the pots of a iner structure: like the glasses decorated with red painting from Moslavina grad (T.3.,3;T.6.,3), neck of the bottle from Garić grad painted in yellow engoba (mixture made of clay for painting of ceramics) (T.5.,3) and also the base of plate or glass from Moslavina grad made in technique of majolica (T.6.,3). In the context of other inds and by the shape of pots these specimens date from late 15th or from the beginning of 16th century. Some fragments of glasses from Garić grad by their characteristics remind of the glasses from the area of zalajsko (T.1.,4;T.2.,1,2).The fragments of glasses from Garić grad (T.2.,4,5,6) belong to a simple type of glass on a short ringlike stem with horizontal base which was widely used in 15th century. The parallels with smaller pots decorated with motives of branded circles (T.3.,5) were not found at available literature. Such pots (and probablly the pot T.3.,4) could have also been used as drinking dishes because of their small dimensions. The cuts on the neck of ceramic bottle from Garić grad (T.4.,2) manifest iconographic drawing with Christyan symbolism. The pitchers with stings, cuts or branded decorations on handles from Garić grad (T.5.,1,T.6.,1) date from 2nd half or the end of 15th century. Simple pitcher with a beaked lip (T.4.,2) by it’s shape reminds of pottery that appeared under inluence of Orient, that is, Turkish ceramics. The ind of candlestick from Popovača-Moslavina grad (T.6.,5) is by shape close to the candlestick from Nagykeszy which dates from 2nd half of 15th and 1st half of 16th century. There are no luxurious specimens among ceramics from Garić grad and Moslavina grad , that is, no direct imports from Hungarian or other Central European workshops. The origins of the bottle from Garić grad (T.4.,1) and of the bottom of small pot made in technique of majolica from Moslavina (T.6.,4) are questionable. All described material originate from localities which were part of unique fortiication sistem of defence against Turks who passed through Moslavina in the middle of 16th century. 44

POVIJEST

Marko Bedić HRVATSKA VELIKAŠKA OBITELJ ERDÖDY (Erdödy de Monyorokerék et Monoszló)

POSTOJBINA BAKAČA I POČETAK NJIHOVA DJELOVANJA Na sjeverozapadnom dijelu današnje Rumunjske, blizu tromeđe Ukrajine, Rumunjske i Mađarske, bio je u srednjem vijeku oveći posjed “ARDUD” za mađarsku povijest Erdöd, u vlasništvu plemićke obitelji Dragfy de Beltek. Od toga posjeda ostalo je ime gradu Ardud, koji je danas u sastavu Republike Rumunjske. U srednjem vijeku tu je bila županija Szatmar, danas Szabolcs-Szatmar u Republici Mađarskoj. Na posjedu “Ardud-Erdöd” živjelo je mnogo kmetova, od kojih se vještinom rada u obradi drva (kolarski poslovi) izdvajao FRANCISCUS (2) Bakocs (Bakolcz, hrv. Bakač). U ugarskom rodoslovlju upisan je kao najstariji poznati VALENTIUS (1), a Franjo (2) je njegov sin od kojeg potječe daljnje potomstvo.1 FRANJO (2) je imao dva brata: JOHANNESA (4) i BLASIUSA (3). Od Blaževe petero djece spomenimo ŠIMUNA (18), koji je bio biskup zagrebački od 1519. do 1543. godine i Petra (16) - poginuo na Mohačkom polju 1526. godine. Praocem obiteljskog stabla Bakač-Erdödy smatra se Franjo. Imao je sedmero djece od kojih se najviše spominju VALENT (9), TOMA (10) i NIKOLA (15). U rodoslovlju su i dvije kćeri AGNES (13) i CATARINA (14), ali o njima nema podataka. VALENT (9) je postao svećenik, zatim dvorski kapelan palatina Mihajla Orszag de Gutt i napokon poglavar katoličkog samostana u Titelu. IVAN (29), 1474.-1519., sin Nikole, je bio biskup zagrebački od 1511. do 1518. (izabran, ali ne i posvećen). Ivan je jedan od kasnijih Tominih nasljednika na posjedima u Hrvatskoj. TOMA (10), sin Franje, je najviše napredovao od svih BakačErdödyja. Živio je u vremenu od 1442. do 1521. godine. Najprije je postao svećenik, zatim biskup jagarski (Egar, grad na sjeveru Mađarske), nadbiskup ostrogonski (Esztergon, grad na desnoj strani Dunava, u X. stoljeću prijestolnica Arpadovića), primas kraljevine Ugarske, kardinal i patrijarh carigradski. Kralj Matijaš je 1459. godine podijelio plemstvo Valentu Bakaču, koje zakonski prelazi na njegovu braću Nikolu (15), Tomu (10)

Erdödy, rodoslovlje, 1976.

i Ivana (8), a time i na njihovo potomstvo. Na kraju života kralj Matijaš je 6. siječnja 1489. podijelio sinovima Franje Bakača grb (plemićki list kojim darovani ima pravo na plemićki grb), koji postaje temeljni grb kasnije poznate obitelji Erdödy.2 Na plavom štitu u njegovom podnožju se nalazi zlatni polukotač iz kojega raste jelen u stavu propinjanja, pogledom i prednjim nogama naprijed. Jelen je prirodne, smeđe boje. Nad štitom se nalazi čelična kaciga sa zlatnom krunom iz koje raste plavo krilo. Štit i krunu okružuju zeleni i plavi plaštevi.

Na slici je temeljni grb vlastelinske obitelji Erdödy od 1489. godine. Godine 1565. Petru II. (35) je podijeljeno grofovstvo, grb dobiva novi prošireni oblik. Braća Toma (45) i Petar III. (48) su 1580. godine nagrađeni grofovskom čašću. Temeljni obiteljski grb iz 1489. godine zadržava isti heraldički znak (jelen se propinje iz polukotača), ali je razlika u boji štita. U najstarijem grbu iz 1489. godine ona je plava, od 1565. godine boja štita je žuta (zlatna), a 1580. godine crvena.

* ERDÖDY DE MONOROKEREK ET MONOSZLO BAKOCS - ERDÖDY Početak rodoslovlja objavljenog u Ugarskoj (Ferenc Erdödy 1754 Pecöla Hungaria) 2

Janković, 1898.

BAKAČ-ERDÖDY POSTAJU GOSPODARI MOSLAVAČKOG I KUTINSKOG DOBRA Krajem 15. stoljeća nastupile su velike promjene u posjedovnim odnosima Moslavine. Od kraja 13. stoljeća gospodari poznata slavonska plemićka obitelj Čupori Moslavački, koji već tada posjeduju tri utvrđena grada s posjedima: Podgrađe (Warallaya), Moslavina (Monoszló) i Jelengrad (Szarwasko), s naseljima. Krajem 15. stoljeća počela je i Kotena, kasnije Kutina, dobivati značaj trga. Stjepan Čupor Moslavački, gospodar moslavačkih posjeda u drugoj polovici 15. stoljeća, nije ni s drugom ženom imao potomstva pa je na Badnjak (24.XII.) 1492. napisao oporuku. Početkom 1493. godine umro je Stjepan, posljednji Čupor Moslavački. Događaji koji su iza toga uslijedili promijenili su tijek povijesnih zbivanja Moslavine.3 LXXXVI / b. Namensverzeichniss der zu Monoszló gehörigen Ortschaften aus der Urkunde: 1493. Donatio Vladislai Regis super Castro Szarvask , ac Oppido Monszló cum castello, pro Thoma Bakocz collato. ..... “Volontes igitur tot et tantorum meritorum et servitionum suorum intitu nostram erga ipsum aliquantisper ostendere gratitudinem, Castrum nostrum Sarvaskew vocatum in Regno nostro Sclavonie in comitatu Crisiensi habitum, ac Oppidum Monosló cum Fortalitio sive Castello in eodem Comitatu existente, simul cum Possessionibus Warallaya, Othohecz, Pesthenycza, Werthlyn, Lokawecz, Lippyk, Swsith, Zela, Gyurnycza, Bwok, Resyncz, Bothowzdencz, Glogowa, Thomasewcs, Grezincz. Donacija kralja Vladislava II. po kojoj Toma Bakač početkom 1493. godine dobiva posjede Čupora Moslavačkih u Hrvatskoj, današnja Moslavina i dio Sisačke Posavine. (Početak povijesne isprave). Stjepan Čupor nije imao nasljedstva pa je hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. svojom darovnicom (siječanj 1493.) poklonio sve posjede Čupora Moslavačkih, tada već poznatom crkvenom i državnom dostojanstveniku Ugarske - Tomi Bakaču4, koji je u Hrvatsku poslao svoga brata Valenta (9) Bakača da preuzme dobivene posjede. Tomin brat Valent se nastanio u gradu Moslavina (prije 9. listopada 1499.) i preuzeo upravljanje moslavačkim posjedima.5 Nešto kasnije, a prije 1507. godine, dobio je Toma Bakač i

Bedić, 1995.

Donatio, 1493.

Doćkal, 1952.

Kutinu s okolnim selima. Dobiveni posjedi po Hrvatskoj, sjeverno od Kupe, zakonski prelaze na Tominu braću i njihovu djecu. Tako su Bakači, kasnije Erdödy, postali jedna od najbogatijih i najmoćnijih velikaških obitelji u Hrvatskoj. ERDÖDY I NJIHOV DOPRINOS HRVATSKOJ I MOSLAVINI

Bedić, 1996.: 35-36

Bedić, 1996.: 36

PETAR Erdödy (27) (1462.-1547.), sin Nikole (15), je praotac hrvatske grane obitelji Erdödy. Stric Toma mu je ostavio veći dio imanja u Hrvatskoj i Ugarskoj, a 1511. godine dobio je barunat s pridjevkom po posjedu Monyorokerék (njemački Eberau, gradišćanski Ebrava), koji su kasnije nosili svi članovi obitelji Erdödy. To mu daje pravo na promjenu imena. Staro obiteljsko ime BAKOCS mijenja u Erdödy, u znak poštovanja prema posjedu “Erded”, gdje je Petrov djed Franjo živio i radio kao kmet.6 U povijesnim izvorima iz 1515./16. godine Petar Erdödy je zabilježen s pridjevkom “de Monoszló” (od Moslavine), koji prema moslavačkim posjedima nosi najprije Petar, a potom cijela obitelj. Njihov puni naziv tada glasi: ERDÖDY de MONYOROKERÉK et MONOSZLÓ. Po “ugarskom” rodoslovlju Petar (27) se ženio dva puta: 1. Loszonczi Banffy Sára, 2. Puchrein Borbála. Imali su devetero djece, od kojih je osmero umrlo u dječjoj dobi. Preživjelo je treće dijete, Petar II. (35). Iza smrti Tome Bakača 1521. godine najveći je dio njegovih posjeda naslijedio Petar (27), sin od brata Nikole (15), a to su: Moslavina, Jelengrad, Dijanovec, Plovdin, Kutina i drugi. Godine 1541., teško bolestan, Petar I. je upravu svojih dobara (a tu je i Moslavina s Kutinom) predao sinu iz prvog braka sa Sarom Banffy, Petru II. (35). Petar II. (35), (ca. 1504.-1567.) je prvi hrvatski ban iz obitelji Erdödy, a bansku čast je obnašao od 1557. do 1567. godine. Bio je protivnik bečkog centralizma u odnosu na Hrvatsku i njezin Sabor. Vodio je uspješne ratove protiv Turaka pa je 1562. godine poveo oveću vojsku s područja Slavonske krajine na tursko područje prema rijeci Dravi i postigao značajne uspjehe. Pobjedom nad Turcima 1565. godine kod Obreške (između rijeke Lonje i Glogovnice), ban Petar II. je bar djelomično ublažio poraz i pad svoje djedovine Moslavine 1545. godine.7 Za postignute uspjehe u borbama s Turcima, kralj Maksimilijan (1564.-1576.) mu je 11.listopada l565. podijelio nasljednu

grofovsku čast koja prelazi i na njegovu djecu.Umro je 26. travnja 1567., a pokopan je u Jastrebarskom. ŠIMUN (18), je bio zagrebački biskup od l5l8. do 1543. godine. Iza Mohačke bitke (1526.) došlo je do borbi za prijestolje između Zapolje i Ferdinanda. Biskup Šimun se priklonio Zapolji. Kod sklapanja primirja između suprotstavljenih strana, 8.X.1530. između Dišnika i Novog Dvora u Moslavini (danas Dišnik i Mlinska), sudjeluje i biskup Šimun. Ukrasio je zagrebačku katedralu bogatim renesansnim inventarom. Za obranu od Turaka dao je podići utvrde oko stolne crkve, biskupskog dvora i kaptola.8 TOMA (45) (1558.-l624.),ubraja se među najistaknutije članove obitelji Erdödy. Sa bratom Petrom (48) proveo je mladost na očevim posjedima (tu je i Moslavina), gdje su, uz opću naobrazbu i katolički odgoj, stjecali potrebne vojne vještine kako bi mogli što uspješnije braniti domovinu Hrvatsku. Kralj Rudolf II.(1567.-l608.) je Tomu i brata mu Petra nagradio 26. veljače l580.u Pragu grofovskom čašću. Uspjesi u ratovanju s Turcima podigli su Tomin ugled pa ga je kralj l584. god. imenovao banom, što je u Hrvatskoj prihvaćeno sa zadovoljstvom. Ban Toma (45) je l585. god. oženio jedinicu Anu Mariju, kćerku Krste Ungnada, a u miraz je dobio varaždinske posjede koji su prije bili u vlasništvu Ungnada. Novi ban je ustoličen 8. travnja l584. u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Kao ban i dokazani vojskovođa Toma je posvetio glavnu brigu obrani domovine, koja je tada svedena na vrlo malen prostor (RELIQUIAE RELIQUIARUM REGNI CROATIAE). Odmah je popravljena utvrda Brest na Kupi, prišlo se utvrđivanju i drugih gradova, kao Koprivnice, Križevaca, Ivanića, urđevca. Opće stanje života i sigurnosti bilo je vrlo teško pa se druga polovica 16. stoljeća ubraja među najteža razdoblja u povijesti hrvatskog naroda. To je dovelo do brojnih napuštanja kućnih ognjišta i seoba na razne strane, zapadna Ugarska, Moravska, Kranjska, Štajerska. Kako Turci nisu poštivali sklopljena primirja, obrambeni sukobi na hrvatsko-slavonskoj granici bili su česti. Značajne su banove pobjede kod Senja 1584. god., kod Ivanića 1586.god., poglavito povratak djedovske Moslavine pobjedom Turske posade u utvrđenom gradu Moslavina, kolovoza 1591.god. Najveći vojnički uspjeh postigao je ban Toma lipnja. 1593. god., kada je kod Siska, na poljani između rijeke Kupe i Odre, potpuno porazio tursku vojsku. Rijeka Kupa bila je puna turskih leševa, konja, topova i ostalog ratnog materijala.U Kupi su se utopili i sam Hasan paša i više turskih vojskovođa. Ban Toma je ovom pobjedom zadao odlučan udarac turskoj sili,

Radauš, 1998.

Toma Erdödy

Szabo, 1995.

a za Hrvatsku je to kraj defenzive koja je trajala od Krbavske bitke 1493. god. Ovom pobjedom nastala je ravnoteža snaga između Turske i Hrvatske, ali i postupno vraćanje okupiranih hrvatskih krajeva pod vlast Hrvatskog sabora i bana.9 Dvije godine kasnije ban Toma se zahvalio na časti bana i povukao na svoje posjede u Metliku (Slovenija). Nešto kasnije, 1607.god., kralj ga je imenovao nasljednim županom varaždinske županije, a to pravo prelazi i na njegovo potomstvo. Na opće zadovoljstvo hrvatske javnosti Toma Erdödy je po drugi puta imenovan banom od l608.-1614. god., ali se 1614. god. po drugi puta zahvalio na banskoj časti. Nastavio je živjeti na svojim posjedima. Umro je 1624. god.u Krapini, a tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je pokopano u zagrebačkoj katedrali. Ban Toma i Ana Maria imali su devetero djece.

SIGISMUND (56), (1596.-1639.), sin proslavljenog bana Tome bio je veliki župan varaždinske županije od 1618. do 1639. god. Kralj Ferdinand II. je 20. svibnja 1627. godine obavijestio Hrvatski sabor da je Sigismund (Žigmund) Erdödy imenovan “banom naših kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije”. Kada mu je kralj doznačio novac za uzdržavanje banske vojne jedinice i znakove: bubanj, zastavu i opasač za mač, biskup Franjo Ergelski i barun Petar Ratkaj uveli su Sigismunda u bansku čast na hrvatskom saboru 23. listopada 1628. god. u Zagrebu. U vrijeme njegova banovanja Hrvatski je sabor nastojao Vlahe u Krajini staviti pod vlast Hrvatskog sabora. Sporazum nije nikada postignut, jer su njemački časnici u Krajini djelovali suprotno, u prilog vlaškog stanovništva.10 NIKOLA II. (81), (1631.-1693.), je praunuk bana Petra II., prvog hrvatskog bana iz obitelji Erdödy. Prva mu je žena bila Drašković Julija, a druga Gallenberg Izabela. Bansku čast je vršio od 1670.-1693. god. Poslije poraza Turaka pod Bečom (1683.) Turci se povlače. Na proljeće 1684. god. ban Nikola Erdödy zauzima Viroviticu i potuče tursku vojsku kod Slatine. Dalje uspješno ratuje uz rijeku Unu gdje je 1685. god. potukao tursku vojsku kod Dubice, a 1686. god. kod Kostajnice. U proljeće 1687. uspješno ratuje kod Plaškog i Cazina, zatim osvaja Novi Zrinj i Bužim. Oslobađanje hrvatskih zemalja se produžava. Ban Nikola II. je dao velik doprinos oslobađanju istočne Hrvatske, tj. Slavonije, a zatim Like i Krbave od Turaka. Zaslužan je i za promicanje opće kulture, kao i za gradnju crkve sv. Katarine i sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu. Njegova banska zastava te kaciga, oklop, mač i žezlo čuvaju se u riznici zagrebačke katedrale. Umro je 7. lipnja 1693., a pokopan u grobnici zagrebačke prvostolnice. GABRIJEL Erdödy (75), (1615.-l678.), unuk proslavljenog bana Tome, je nositelj stare Galgóczer grane Erdödyja. Galgócz je staro utvrđenje u Slovačkoj, kod današnjeg Pištijana (Postyen). Iz te stare grane Erdödyja potječe po “ugarskom” rodoslovlju hrvatski ban Ivan III. (12l), (1724.-1789.). Oženio je Mariju Tereziju Pálffy, s kojom je imao četvero djece. U hrvatskom rodoslovlju se ne spominje.11 JURAJ V. (89), (1648.-1712.), sin Gabrijela, bio je veliki župan varaždinske županije, tavernik za Ugarsku, dvorski sudac od l705. god., tajni kraljevski savjetnik. God.1707. Juraj V. je bio jedan od poslanika Hrvatskog sabora u Beču. Dao je popraviti utvrdu Varaždin, bio je donator kapucina u Varaždinu i franjevaca u Kotarima (iza Samobora) i Klanjcu.

Horvat, 1925.

Galgöczner linie, Nr. 75.

Radauš, 1998.: 61

Szabo, 1995

Krčelić, 1952.: 229

Njegovo djelovanje je izuzetno važno za Moslavinu, gdje je započelo jače naseljavanje Erdödyjevih podložnika iz Polonja, Sisačke Posavine, Turopolja, područja Kravarskog. Područje oko današnjeg Osekova bilo je nešto ranije i jače naseljeno pa je osnivanje crkvene župe u Osekovu 1711. godine bio logički slijed u razvoju događanja na ovom dijelu Moslavine. U crkvenim knjigama je kao glavni kolator zapisan: ... “GEORGIUS SENIOR ERDÖDY de MONYOROKÉK...”(89). IVAN III. (121), (1724.-1789.), je hrvatski ban po ugarskom rodoslovlju iz Galgoczer grane, praunuk Gabrijela (75), osnivača te grane. Korijeni su mu od bana Tome (45). O njemu više govori hrvatska povijest pod imenom Ivan Nepomuk I. (1723.-1789.), kao županu varaždinske županije od 1770. do 1784. god. Bio je dobrotvor tamošnjeg stanovništva za nerodnih godina, i sklon glazbenoj umjetnosti. Ostavio je knjižnicu, galeriju slika u Požunu (danas Bratislava) te glazbeni arhiv u svojemu dvorcu Galgócz (danas Hlochovec u Slovačkoj).12 IVAN (127), (Vép 1733.-1806.), pripada hrvatskoj grani obitelji Erdödy. Potječe iz Vepa, zapadna Ugarska, gdje su Erdödy imali velike posjede. Prva mu je žena bila Anna Maria Szecheny, a druga Theresia Palffy. U braku su imali šestero djece. Hrvatski ban je bio od 1790. do 1806. godine, a to je vrijeme kada Mađari pojačavaju svoju hegemonističku politiku prema Hrvatskoj. Borio se odlučno protiv uvođenja mađarskog jezika u Hrvatskoj. U suradnji s Hrvatskim saborom i zagrebačkim biskupom Maksimilijanom Vrhovcem, ban Ivan se zalagao za povratak Dalmacije pod vlast Hrvatskog sabora i bana.13 JURAJ IV. (109) (1674.-l759.) i dva brata Laszló-Ladislav (114) i Ludovik-Lajoš (115), bili su vlasnici moslavačkih posjeda sredinom 18. stoljeća. Juraj je pripadao Galgóczer grani Erdödya, a braća Ladislav i Ludovik su od hrvatske grane. Na posjedu grofa Juraja (109) bio je upravitelj dobra Matija Marković, koji je l746. godine započeo s gradnjom novog dvorca. Najprije je dao srušiti ostatke stare tvrđave, podignute u drugoj polovici 13. stoljeća, a jako oštećen prilikom oslobođenja od Turaka l59l. god. Novi dvorac je smješten oko 50 koraka istočnije od položaja stare tvrđave, a dovršen je 1754. god. Teret gradnje su snosili kmetovi grofa Juraja, a to je izazivalo razdor među seljacima podložnicima na vlastelinskom posjedu, ali i među vlastelinskim službenicima.14 Dovršeni dvorac je najveći što su ih Erdödyji dali sagraditi

Najveći dvorac što su ih Erdödy dali izgraditi u Moslavini. Na lijevoj strani, sjeverozapadno pročelje, vidi se mala dvorska kapelica. Oko 50 koraka zapadnije od kapelice je bio srednjovjekovni grad Moslavina, izgrađen u drugoj polovici 13. st.

* Hrvatski Banovi iz kuće Erdödy (postoji više mišljenja) Razlike se pojavljuju što E. Laszowski vodi biskupa Šimuna (18), a ugarsko rodoslovlje Nikolu (66) i Ivana (121) kao hrvatske banove. Kod A. Szabo oni se ne spominju.

Aleksandar-Sandor Erdödy

Radauš, 1998.

u Moslavini. Četvrtastog je oblika sa zatvorenim dvorištem. U sklopu dvorca, izbočena na sjevero-zapadnom pročelju, nalazi se mala kapelica površine od 18 m2. Tlocrt dvorca odaje kasnorenesansni, odnosno ranobarokni, predložak poznat pod imenom četverokrilnog dvorca, a bio je podignut za potrebe grofa Juraja Erdödyja, koji je bio i JUDEX CURIAE (sudac vijeća uz kralja). Iz tlorisa, dovršenog dvorca je vidljivo da je I. kat predviđen za upravne službe: kotarski sudac, pismohrana, prostorija za sudskog pristava, računovodstvo, poreznva uprava i čekaonice. Grof Juraj IV. se školovao u isusovačkoj gimnaziji u Požunu (Bratislava). Bio je 1707. god. član izaslanstva Hrvatskog sabora za sređivanje prilika u Varaždinskom generalatu. Od 1712. do 1718. godine je kapetan Kostajnice, od 1718. do 1723. godine podkapetan Kraljevstva, 1729. do 1759. godine veliki župan Varaždinske županije, i nositelj niza drugih položaja. Poduzimao je korake da se kutinsko vlastelinstvo, koje je iza protjerivanja Turaka bilo u vlasništvu bečke komore, spoji s obiteljskim posjedom Moslavina, što je 1138. godine i učinjeno. U vremenu od 1143. do 1146. god. nastojao je oko pripajanja kotara Kutina Banskoj Hrvatskoj i Križevačkoj županiji, ali bez uspjeha.15 Odnosi među moslavačkim kmetovima i vlastelinskim upraviteljima, zaoštreni u vrijeme gradnje dvorca, dosegli su vrhunac dolaskom Raffaya na mjesto upravitelja vlastelinskog dobra. Došlo je do pobune moslavačkih seljaka (1755.-1757.), koja je završila bez prolijevanja krvi. Grofovi LADISLAV (114) i LUD0VIK (115) Erdödy, vlasnici

dijela moslavačkih posjeda, bili su kolatori župe Osekovo 1746. god., kao i 1757. god. kada su darovali zemljište za osekovačku župu. KARLO Erdödy (125), (Vép 1734. -Wien 1811.), veliki župan Varaždinske županije, je brat hrvatskog bana Ivana (121). Bio je dobrotvor župe i crkve sv. Marije Snježne u Kutini. Crkvena župa u Voloderu osnovana je 1789. god. Razvitku Volodera doprinijela je i novosagrađena cesta sredinom 18. stoljeća. Tadašnje groblje bilo je na mjestu gdje se danas nalazi prvi novosagrađeni vinarski podrum. ... Početkom 19. stoljeća groblje je bilo prepreka daljnjem širenju sela...”, zapisao je crkveni kroničar Švigir. Godine 1812. darovao je GEORGIUS (155) Erdödy Moslavački zemlju za novo groblje, koje se i danas tamo nalazi. Iza smrti grofa Juraja (155) moslavačkim posjedima upravlja njegov sin LJUDEVIT Erdödy (180). On je 1863. god. pomagao kod gradnje crkve u Voloderu. Jedna od većih seljačkih buna 19. stoljeća (l815.-l816.) bila je na području Moslavine, općine Popovača i Velika Ludina, gdje je najviše posjeda imala velikaška obitelj Juraja Erdödyja (155). Kod moslavačkih seljaka bio je naglašen zahtjev za povratkom “starih pravica”, a povod pobuni su loši postupci upravitelja i službenika vlastelinskih posjeda. Seljačka buna je završila vojnom intervencijom, s više desetaka mrtvih. To je ostavilo vrlo tužnu sliku u Moslavini, o čemu se i danas govori. ALEKSANDAR - SANDOR Erdödy (168) (1802.-1881.), sin Žigmunda i Marije Festetić. Njegov bratić Karoly je otac naše primadone Sidonije. U mladosti je naslijedio posjed u Vépu (istočno od Szembathela). Roditelji su mu omogućili sticanje znanja po zemljama zapadne Europe, a najdulje se zadržao na studijama u Engleskoj. Iza 1837. god. vraća se u Vép da preuzme vođenje obiteljskog posjeda. Tijekom prve polovice 19. stoljeća grof Aleksandar (168) postaje vlasnikom i dijela moslavačkih posjeda, gdje je do 1839. sagrađen omanji dvorac (kurija), koji im je služio za ratne i lovačke trofeje. Proučavao je i zapisivao narodne pjesme, folklornu građu i običaje po Moslavini, sačuvana je njegova slika (akvarel) novopodignute kurije, čiji je original u Državnom arhivu Szombathely. Njegov češći boravak u Moslavini poklapa se vremenski s osnivanjem “Horvatzko-Slavonskog gospodarskog društva” 1841. god., čiji je bio član od osnutka. Preko Gospodarskog društva mogao je djelovati na širenju gospodarskih znanosti u Moslavini, tim više što je u to vrijeme veliki sudac kotara Moslavačkog bio Ljudevit Vukotinović, pokretač cjelokupne 57

djelatnosti na ovim prostorima. Grof Aleksandar je 1840. god. pripadao mađarskoj oporbi koja je okupljala protivnike Beča. God.1848./49. član je prve nezavisne vlade Ugarske. Godine 1851. prodao je Nove Dvore kraj Zaprešića banu Josipu Jelačiću.16 SIDONIJA Erdödy (183), (1819.-1884.), kći Karla (161) i Henrike, rođena je 7. veljače 1819. u dvorcu Razvor (Hrvatsko Zagorje). Imala je brata uru (184) i sestre Aleksandru (185), udanu Kulmer i Gisellu (186), udanu Palffy. Groica Sidonija vuče korijene od najstarijih Bakača, kao i Petra (21) - praoca hrvatske grane Erdödy. Pojava Sidonije Erdödy, operne primadone i pjevačice domoljubnih pjesama, u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda znači novo ozračje na kulturno-umjetničkom i političkom polju Hrvatske. Njihovo mladenačko doba poklapa se s vremenom zanosnog domoljublja, poznatijeg kao ilirski pokret, koji su oni svesrdno prihvatili. Roditelji su im omogućili naobrazbu duha i srca, od sticanja opće naobrazbe do učenja stranih jezika. Sidonija je učila pjevanje u Zagrebu, kod Kalitskijeve operne pjevačice zagrebačkog njemačkog teatra. Kad je Ljudevit Gaj 1833. god. s Livadićem stvorio poznatu budnicu “Još Hrvatska ni propala”, mlada Sidonija ju je otpjevala na koncertu u “Streljani” tolikim žarom da je oduševljenje publike utrlo put toj poznatoj budnici. Od l834. god. berlinska dvorska pjevačica Ennes radi na usavršavanju Sidonijina pjevanja. U 24. godini života Sidonija se vjenčala s Antunom Rubido Zagorskim, mladim pravnikom. Na praizvedbi prve hrvatske opere “Ljubav i zloba” 4. travnja 1846. Vatroslav Lisinski je glavnu ulogu povjerio primadoni Sidoniji. Uspjeh je bio izvanredan, svaki novi nastup je novo oduševljenje.

Radauš, 1998.: 62

Sidonija Rubido, rođ. Erdödy

Smrću supruga Antuna 1863. god. Sidonija se povukla na svoje imanje Gornja Rijeka ispod Kalnika, gdje je vodila gospodarstvo. Na posjedu je imala i vinograd, a 1880. god. je izlagala na “I. hrvatskom vinskom sajmu” u Zagrebu, gdje je u imeniku izložitelja zapisano:... 152. Rubido pl. Sidonija rođ. groica Erdödy

Reka (Križevci), crveno, bielo, i bielo žuto vino.

U težini života, na svome posjedu u Gornjoj Rijeci pod Malim Kalnikom, umrla je 1884. god. u 65. godini života prva hrvatska operna primadona, Sidonija Rubido, rođ. Erdödy. Sahranjena je u župnoj crkvi Gornja Rijeka gdje i danas počiva. Spomen ploču dao je podići njezin sin Radoslav, a današnja škola u Gornjoj Rijeci nosi njezino ime.17 Danas u Kutini, već 8 godina, djeluje ženska pjevačka skupina “RUBIDO”, kao članice Hrvatske žene, Kutina, koje njeguju izvorne moslavačke i starogradske napjeve. VLASTELINSTVO MOSLAVINA poslije 1848. godine Od kardinala i kancelara Tome Bakača (10), koji je početkom 1493. god. donacijom kralja Vladislava II. dobio moslavačke posjede, pa do l852. god., kada je na ovim prostorima počela parcelacija i prodaja “ADELIGES GUT MOSLAVINA”, prošlo je (okruglo) 340 godina. Kroz to vrijeme, izuzev polstoljetne turske okupacije, Erdödyji su upravljali moslavačkim posjedima. Na kutinskom vlastelinstvu od sredine l8. stoljeća Erdödyji gospodare zajedno s velikaškom obitelji Szecheny. Kada je ban Josip Jelačić svojim otvorenim pismom 25. travnja 1846. proglasio da su ...” seljaci na vieke od tlake gospodske i svake daće urbarijalne i desetine crkvene oslobođeni...”, nastupilo je u Hrvatskoj novo doba. Sada već bivši gospodari ostali su bez - besplatne radne snage, a to ih je prisililo na prodaju posjeda, ili na sječu i prodaju šuma. JURAJ (Georg, Gyorgy) Erdödy (155), (1785.-1859.). Bio je oženjen Aspremont-Linden Maria Gobertinom (1783.-1866.), s kojom je imao osmero djece. Stanovali su u naselju Meidling kod Beča (današnji predio Beča kod Južnog kolodvora).18 Pri općinskom sudu Kutina je Zemljišno knjižni odjel (“Gruntovnica”), gdje se u posebnim zemljišnim knjigama vodi cjelokupni postupak parcelacije i prodaje “ADLIGES GUT MOSLAVINA” iz kojih je vidljivo da je u početku prodaje bio vlasnik Georg (Juraj) Erdödy (155).

Pjevačka skupina Rubido

Bedić, 1996.

Zemljišno knjižni odjel Kutina, 1852.

Parcelacija i prodaja vlastelinskog dobra Moslavina trajala je tijekom druge polovice 19. i početkom 20. stoljeća, praktički do početka I. svj. rata. Kao kupci se javljaju zemljišne zajednice iz pojedinih moslavačkih sela, kućne zadruge po Moslavini, pojedini seljaci koji su tu živjeli kao kmetovi, razni poduzetnici iz Hrvatske kao i Austro - Ugarske.19

Iz zemljišnih knjiga pri Općinskom sudu Kutina (“Gruntovnica”), je vidljivo da je u početku parcelacije i prodaje plemićkog dobra Moslavina (ADELIGES GUT MOSLAVINA) bio vlasnik Georg grof Erdödy, (155), sa stanom Meidling kod Beča (danas područje Južnog kolodvora).

Zemljišno knjižni odjel Kutina, 1852

Lambl, 1867.

JURAJ Erdödy (155), koji je započeo prodaju, umro je l859. god. Njegov posao će nastaviti sin Ljudevit (l80) (1814.l883.) koji je oženio groicu Raymann, Johannu. U njegovo vrijeme vlastelinski posjed još uvijek nije rasprodan, ali je opće gospodarsko stanje vrlo teško. To nam potvrđuje zapis s terenske nastave (26.-30. lipnja 1867.) Gospodarskošumarskog učilišta Križevci, koji je podnio ravnatelj učilišta i sudionik terenske nastave po Moslavini g. Dragutin Lambl. ...Dne 29. lipnja 1867. bio je posjet vlastelinskom dobru koje je tada bilo u vlasništvu grofa Ljudevita Erdödy (180). Upravitelj dobra bio je g. Rosler, koji nam je pokazao najbliži vinograd nad gradom veličine 16 rali, od ukupno 196 rali koliko su u to vrijeme posjedovali..., od kojih nikad nisu nabrali ni 5 vjedar od rali... (Gjuro Pajanović iz Topolovca, iz vinograda u Gračenici bere i do 120 vjedara od jutra...). Vlastelinstvo ima mnogo neobrađene zemlje,... mnogo pustoselinah koja nitko neobdelava... Stotine i tisuće rali leže na ugaru... Vlastelinstvo nuđa zemlju na prodaju, 1 ral (1.600 č.hv.) po 5 do 10 forinti, ali kupaca je malo...20

POVIJEST SE PONAVLJA Utvrđeni grad Moslavina, sagrađen do 1294. god., služio je za obranu južnog dijela Moslavine. Tu je bila sagrađena i župna crkva sv. Tome. Samo mjesto se dobro razvijalo pa 1501. god. sa župnikom djeluje kapelan i gracijan u posebno sagrađenom svratištu i hospitalu kojim je upravljao svećenik u zvanju magistra. U ono doba hospital je služio za siromašne, gladne i beskućnike.2l Novosagrađeni najveći dvorac na vlastelinstvu Moslavina bio je u službi obitelji Erdödy sve do parcelacije i prodaje dobra Moslavina. Tijekom I. svjetskog rata uloga dvorca se mijenja. Od početka rata u dvorcu su ratni invalidi i zatočene osobe iz Srijema i Bosne. Brigu o njima vodi “Zemaljski odbor za pomoć i ponovno osposobljavanje ratnih invalida”, čiji je predsjednik bio grof Miroslav Kulmer, koji je 1911. god. kupio dio vlastelinskog posjeda i veliki dvorac. Završetkom rata, od 19l9. do l924.god., u najvećem dvorcu je, uz invalide, radila škola za slijepe osobe koju je vodio učitelj slijepih g. Štriga. Od 1924. do 1933. god. u najvećem dvorcu je smješten Centralni invalidski dom, u kojem je medicinsku brigu vodio dr. Milivoj Dežman. Tijekom listopada 1933. god. invalidski dom je premješten u Našice, a dvorac postaje vlasništvo državnog erara. U to je vrijeme ravnatelj Duševne bolnice u Beogradu dr. Ivan Barbot, liječnik iz Hrvatske. On je znao da u Hrvatskoj ima zapuštenih vlastelinskih imanja i dvoraca. Poslije dužeg uvjeravanja vlasti u Beogradu, uspio je dobiti najveći dvorac u Popovači. U daljnjem traženju uspio je otkupiti ostale objekte i obradive površine te ih prilagoditi za bolničku upotrebu. Tako je 1934. god. u najvećem dvorcu otvorena depadansa (podružnica) beogradske duševne bolnice u koju postupno premještaju bolesnike, medicinsko i tehničko osoblje. Tijekom 1940. god, podružnica beogradske bolnice se osamostalila, a njezin prvi ravnatelj je primarius dr. Ivan Barbot, koji je tu radio do odlaska u mirovinu 1962. god. Umro je u dubokoj starosti 1971. god. u svome skromnom domu u Podsusedu. Kao znak poštovanja bolnica je 1974. god. imenovana njegovim imenom: “Neuropsihijatrijska bolnica dr. Ivan Barbot”, Popovača.22 Humanitarna i socijalna djelatnost, započeta krajem 15. stoljeća, u doba srednjovjekovnog grada Moslavina, nastavljena je u najvećem dvorcu tijekom I. svjetskog rata, kasnijih godina, u suvremenim uvjetima medicinskih dostignuća, u sva tri dvorca.

Pavičić, 1968.: 44-45

Bedić, 2001.: 78

To je najhumanije i najplemenitije što su nam srednjovjekovni grad Moslavina i njegovi nasljednici današnji dvorci Erdödy u Popovači, pružili i ostavili za budućnost. LITERATURA ALTE GALGÓCZER LINIE, 1976., kartoteka obiteljskog rodoslovlja Erdödy, br. 75. BEDIĆ, Marko (2001.): Četiri dvorca obitelji Erdödy u Moslavini, KAJ-3, Zagreb, str.77-78. BEDIĆ, Marko (1995.): Čupori Moslavački, KAJ-3, Zagreb, str. 63-64. BEDIĆ, Marko (1996.): Velikaška obitelj Erdödy - uspon i pad, KAJ-3, str. 34,35. DONATIO VLADISLAI REGIS 1493. (1976.): Ferenc Erdödy, 9754 Pecöl, Hungaria HORVAT, Rudolf (1925.): Hrvatska u vrijeme Habsburgovaca od godine 1527. do 1918., u: Znameniti i zaslužni Hrvati od 925. do 1925., Zagreb, str. LV. JANKOVIĆ, Julije (1898.): PABIRCI PO POVIJESTI ŽUPANIJE VARAŽDINSKE, Varaždin. KRČELIĆ, Adam Baltazar (1952.): ANNUAE ILI HISTORIJA 1748.1767., Zagreb, JAZU, str. 229. LAMBL, Dragutin (1867.): Završni izvještaj s terenske nastave po Moslavini, u: Gospodarski list br. 32, Zagreb, kolovoza 1867. PAVIČIĆ, Stjepan (1968.): MOSLAVINA, u: Zbornik Moslavine Kutina, Muzej Moslavine Kutina, str. 44-45. RADAUŠ, Tatjana (1998.), Erdödy, u: Leksikografski zavod Miroslav Krleža Zagreb, str.60., 61., 62. RODOSLOVLJE Erdödy (1976.): Ferenc Erdödy, 9754 Pecöl, Hungaria. SZABO, Agneza (1976.): Hrvatska grana grofova Erdödy, u: Hrvatska Matica iseljenika, Zgreb, str. 1-4. ZEMLJIŠNO KNJIŽNI ODJEL pri općinskom sudu u Kutini (1852.), Knjiga parcelacije i prodaje ADELIGES GUT MOSLAVINA, Kutina.

SUMMARY THE NOBLE CROATIAN ERDÖDY FAMILY The paper presents genesis of the noble Erdödy family since their pre-homeland untill the fall of the feudalism in 1848., when their political and economic power gradually begin to end. From the north-east medieval Hungary by origins, they transfered the center of activities to west Hungary, Slovakia of that time, to the east of today’s Austria and to Croatia, north from the river Kupa. They are considered to be among the most powerful noble families in Croatia, the origin of several croatian governors of a banovina, military leaders, statesmen, cultural and public workers who have left a permanent impact on life in former Croatia, especially in Moslavina. In addition to everything else, for this article genealogies were used published in Hungary, Slovakia and Germany. They appeared at different sides, in different times, therefore the differences are their integral part. The Hungarian genealogy was used the most, with name and number in brackets from the family card ile.

dr. sc. Franko Mirošević SRBI I ANTIFAŠISTIČKI POKRET U MOSLAVINI

Uvod

Godišnjak banske vlasti Banovine Hrvatske 1939 26.VIII.1940.

Fikreta Jelić Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1971, str.163

Marija Bardić (1968.), Stvaranje prvih partizanskih jedinica na području Moslavine, Zbornik Moslavine - 1, Kutina, str.239240. Pokolj Srba u Gudovcu učinila je 37. ustaška bojna koju je organizirao Martin Čikaš, bivši predsjednik Općinskog odbora HSS u Gudovcu. Ova je bojna od 26-28. travnja 1941. zvjerski ubila 187 Srba (muškaraca) iz Gudovca i okolnih sela. Ubijene su pokopali u zajedničke rake zalivši ih živim vapnom. O tome piše Savo Velagić u knjizi Pregled razvitka radničkog pokreta i oružane borbe na okrugu Bjelovar, str.52

Područje Moslavine, kraj između rijeke Česme na sjeveru i zapadu, Lonje na jugu i Ilove na istoku tijekom rata bio je u sastavu Nezavisne Države Hrvatske i nije bio u jedinstvenoj upravnoj regiji. Dva kotara, Čazma i Garešnica, pripadala su velikoj župi Bilogora sa sjedištem u Bjelovaru dok su kotar Kutina i ostali dijelovi Moslavine uz Savu pripadali velikoj župi Prigorje sa sjedištem u Zagrebu. Na području Moslavine, prema popisu iz 1931. godine, živjelo je ukupno 91 143 stanovnika. Od toga je bilo 84 766 rimokatolika (dakle, uglavnom Hrvata), 9 790 pravoslavnih (dakle, uglavnom Srba), Muslimana su bila 43, evangelista 2 034, Židova 184 i 230 ostalih. Prema navedenom popisu Srbi su činili oko 11,54% ukupnog stanovništva. Pretežno su živjeli u brdskim predjelima Moslavine, podalje od komunikacija. Najviše Srba bilo je u kotaru Garešnica 6 137 ili 26,6 % od ukupnog broja stanovnika kotara (sela: Veliko Vukovje, Malo Vukovje, Rogoža, Stupovača, Velika Bršljenica, Podgarić, Veliki Prokop i druga). U kotaru Kutina bilo je 1 810 Srba (7,8 %), a u kotaru Čazma 1 840 (5,1%) Uz Hrvate i Srbe na području Moslavine bilo je i Talijana, Čeha, Slovaka, Nijemaca i drugih nacionalnosti. Progoni i prekrštavanje Nezavisna Država Hrvatska (NDH) stubokom mijenja položaj Srba u Moslavini. Od položaja u kojem su uživali sve građanske slobode pretvaraju se u građane drugog reda. Od svibnja 1941.godine u Moslavini počinju uhićenja Srba. Do uhićenja i progona došlo je nakon mnogobrojnih organiziranih političkih skupova po čitavoj NDH na kojima su govornici isticali da Srbima i Židovima nema mjesta u Hrvatskoj, tj. u NDH jer su se oni na taj prostor naknadno doselili pa on nije njihova prava domovina.”2 Navedeni se stav temeljio na Zakonskoj odredbi za obranu

naroda koji je donesen 17. travnja 1941. godine, a kojim se proklamira rasna politika i sustav terora u NDH. Vijest o događaju u Gudovcu, selu nedaleko od Bjelovara gdje su krajem travnja 1941, godine domaće ustaše ubile 187 Srba zaštrašujuće je djelovala na Srbe Moslavine ukazujući da se i njima može slično dogoditi.3 Početkom svibnja 1941. godine uhićeno je u selu Veliko Vukovje nedaleko Garešnice oko 60 Srba i upućeno u Bjelovar, Slavonsku Požegu, Koprivnicu (vjerojatno u logor Danica) i Jadavno kraj Gospića. Uhićenja su obrazlagana potrebom održavanja javnog reda i mira, optužujući Srbe za prenošenje glasina u svezi s napadom Njemačke na SSSR. Uhićeni su optuženi da su velikosrbi i četnici. Među uhićenima bili su i tzv “ugledniji Srbi” mahom lugari, cestari i imućniji seljaci.4 Uz uhićenja provodile su se premetačine stanova radi oduzimanja oružja. Srbi su prisiljavani na obavljanje javnih radova (tucanje kamena, popravak cesta i slično). Prilikom pretresa stanova popisivala se pokretna i nepokretna imovina (kuće, zemlja, stoka, namirnice i drugo), međutim, u dokumentu se ne navodi je li imovina oduzimana. Zanimljivo je da se u dokumentima uhićenja bilježe kao preseljenja.Uhićenja je bilo i u kolovozu 1941. godine. Većina uhićenika vratila se u svoje kuće u listopadu 1941. godine, koje nisu bile porušene i spaljene.5 Od tada uhićenja i progoni prestaju, odnosi prema Srbima se smiruju. To smirivanje treba povezati sa stavom njemačke komande u NDH kojoj politika terora prema Srbima nije odgovarala jer je destabilizirala područje i stvarala preduvjete za oružani otpor okupatoru i ustaškoj vlasti. Njemačka generalna komanda već 30. travnja 1941. godine, dakle neposredno nakon zločina u Gudovcu izdaje naredbu kojom se za “akcije čišćenja”, koje poduzimaju ustaše, mora tražiti odobrenje navedene komande. U svezi s tim se navodi, ako se već provode uhićenja i progoni onda ih moraju provoditi vojni sudovi. U narednim mjesecima Nijemci će predlagati ustaškoj vlasti da se Srbima dadu osnovna građanska prava, da im se prizna pravo na rad, da ih se u crkvenom pogledu odvoji od vodstva pravoslavne crkve u Beogradu i da se stvori crkvena organizacija pravoslavnih u NDH koja neće biti vezana uz Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC).6 Dakle,u Moslavini nije bilo onakvog terora prema Srbima, onakvog izičkog likvidiranja ljudi kao u Lici, Banovini i Kordunu. Sudbina uhićenih Srba upućenih u logore Jadovno i Danica nije poznata, sigurno su likvidirani. Pokrštavanje moslavčkih Srba započelo je promidžbom

Muzej Moslavine-Kutina 8 PK 1941.

Izvještaj Kotarske oblasti u Garešnici upućen Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu od 22. srpnja 1941. Među uhićenicima koji su otpremljeni u sabirni logor Jadovno bili su: Lazo Zdjelar iz Garešnice, Nikola Dragojević iz Popovca, Cvijan Cvetojević iz Popovca, Jozo Prodanić iz Pašijana, uro Drežić iz Popovca Tomo Drobac iz Vukovja, Stevo Zmijanac iz Velike Bršljanice, Stevo Pupovac iz Rogože, uro Kvrgić iz Vukovja, Dragan Poznanović iz Kutinice, Dušan Krančević iz Čaira i Mane Radošević iz Stupovače. Dana 22. svibnja 1941. Kotarska oblast Garešnica obavještava Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagrebu da je uhićeno 105 srpskih obitelji i upućeno u bjelovarski zatvor. Uhićeni su bili iz sela: Bršljenica, Čaire, Kutinica i Srpsko Selište Arhiv Bjelovar, broj 135/X 1941 od 29. listopada 1941.

Jelić Butić Fikreta (1977.),Ustaše i NDH 1941. - 1945. Sveučilišna naklada Liber, Zagreb i Školska knjiga Zagreb, str 17

Isto, str. 173

Bardić Marija, nav.dj. str 241

Isto, str. 428

Pavličević Dragutin (2001), Povijest Hrvatske, Naklada Pavičić, Zagreb, str 428

Državni arhiv Hrvatske - Kutija 244, fascikl 13

Muzej Moslavine, memoarska građa, izjava Pavla Mrvoša i Milana Vuksanovića

Državni arhiv Hrvatske, Kutina 244, fascikl 13. U NDH grkokatolička vjera nije smatrana priznatom vjerom u Križevcima i Osijeku bile uspostavljene župe te vjere. Ustaškoj vlasti u procesu prisilnog prekrštavanja nije odgovarao prijelaz na grkokatoličku vjeru zbog sličnosti obreda s pravoslavnom vjerom

kojom se isticalo da srpsko stanovništvo na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine s obzirom na historijski razvoj ne pripada u nacionalnom, političkom pogledu u krug pravih Srba te da su oni tek dolaskom Turaka prešli na pravoslavlje.7 U svibnju 1941. godine donesena je Zakonska odredba o prijelazu s jedne vjere na drugu na osnovi koje su se prekrštavanja provodila. Prekrštavanje moslavačkih Srba započelo je u rujnu 1941. godine. Prvi prijelaz s pravoslavne na katoličku vjeru proveden je u selu Mikleuška. Prekrstilo se cijelo selo, osim dvije obitelji (Vuksanović i Rakidžija)8. Prilikom prekrštavanja u Srpskom Selištu se na prvi poziv nije nitko odazvao. Nakon četiri dana došle su ustaše u selo i uhitile sedam srpskih porodica s oko 45 članova obitelji, protjerali ih u logor Caprag kraj Siska odakle su iseljeni u Žitkovac u Srbiju.9 Nakon toga se prekrštavanje provodilo bez poteškoća u Srpskom Selištu i selima: Veliko Vukovje, Malo Vukovje, Stupovača, Rogoža, Prokop i drugim selima. Akcija prekrštavanja završena je u siječnju 1942. godine.Vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj (Biskupska konferencija i nadbiskup Stepinac) službeno su isticali da se u katoličku zajednicu mogu primiti samo oni koji se na to odluče “bez svake sile” i “potpuno slobodnom voljom”.10 Nažalost praksa je bila drukčija, mnogi su se morali prekrstiti pod prisilom i iz straha od oduzimanja života ili protjerivanja iz doma. O aktivnostima oko prekrštavanja Srba u Moslavini u jednom dokumentu se navodi slijedeće: “U ovom razdoblju završen je rad na prijelazu u rimokatoličku vjeru gotovo na cijelom području općine Vukovje osim sela Velika Bršljenica gdje se nalazi misionar. 13.1.1942. izvršit će se skupni prijelaz od 10 sati prije podne u Malom Vukovju gdje će prijeći 150 obitelji - oko 500 ljudi. Dana 14.1.1942 bit će obavljen prijelaz u Stupovači, općina Vukovje gdje će prijeći također 100 obitelji. Ispada nije bilo od strane Srba.”l1 Prilikom prekrštavanja dolazilo je do sporova među misionarima rimokatoličke i grkokatoličke crkve jer su i jedni i drugi željeli za svoju vjersku zajednicu osigurati što više vjernika.12 Navedeno potvrđuje dokument u kojem se navodi: “Ovaj prijelaz bio bi davno završen da se ne čine smetnje grkokatolički svećenik Vlasov Aleksandar koji stalno nagovara i verbuje Srbe za prijelaz na grkokatoličku vjeru na način koji škodi obćoj stvari.”13 Borba za vjernike ukazuje da, i dio klera (uglavnom nižeg) sudjeluje u pokrštavanju na način kako to nije propisivao vrh Crkve.

Ustanak u Moslavini i Srbi U organizacijama Komunističke partije Hrvatske (KPH) pred rat je bilo malo Srba. To je vidljivo iz nacionalnog sastava prvih partizanskih jedinica koje su se 1941. oformile na području Moslavine. Među 11 članova prve partizanske jedinice formirane u Moslavini 2. kolovoza 1941. godine nema ni jednoga Srbina. Treba znati da su u toj jedinici bili uglavnom predratni komunisti. Ta je skupina partizana ubrzo razbijena pa se krajem 1941. godine formiraju dvije jedinice, jedna u zapadnom dijelu Moslavine (oko Čazme i Ivanić Grada) a druga u istočnom dijelu (oko Garešnice). Obje se skupine ujedinjuju u Odred “Sloga” koji 23. prosinca 1941. godine poduzima prvu oružanu akciju na jednu domobransku stražu. Oružane jedinice istočnog i zapadnog dijela Moslavine imale su po 16 članova. Od toga broja u istočnoj skupini bilo je osam Hrvata, četiri Srbina, po jedan Nijemac, Bugar, Musliman i Talijan. U zapadnoj skupini bili su svi Hrvati. Po socijalnom sastavu bilo je 19 radnika, 11 seljaka, jedan intelektualac i jedan službenik.14 Dakle, u izrazito poljoprivrednom kraju, ustaničku skupinu predvode radnici komunisti koji su po nacionalnom sastavu većinom Hrvati. Od 32 partizana, 24 su bila Hrvati, dakle 75%. Navedeni podaci pokazuju da je ustanak ograničen na maleni broj ljudi. Treba reći da se čak ni svi predratni komunisti u početku nisu uključili u partizanske jedinice koje njihova stranka organizira i vodi. Prema partijskim dokumentima u Moslavini je pred Drugi svjetski rat bilo 217 članova KPH.15 Organizirajući ustanak, komunisti su boravak partizanskih jedinica usmjeravali daleko od ustaških, domobranskih i njemačkih uporišta i komunikacija. Na tim su područjima uglavnom živjeli Srbi. Već krajem 1941.godine glavna središta partizanskog pokreta u Moslavini nalaze se u predjelima naseljenim Srbima (Veliki Prokop, Krajiška Kutinica, Srpsko Selište i dr.). Sjedište prvih partizanskih jedinica krajem 1941. i početkom 1942. bilo je u Staroj Straži i području Humke. Navedeno je sigurno bitno utjecalo što su Srbi tijekom 1942. činili većinu u partizanskim jedinicama i antifašističkom pokretu, pogotovo zato jer se Hrvati u to vrijeme ne odazivaju pozivima za ustanak. Godine 1942. Srbi čine većinu u partizanskim jedinicama. U 1942. godini širi se postupno partizanski pokret u Moslavini. Osim Moslavaca u partizanske jedinice dolaze dobrovoljci iz šireg područja, naročito iz Zagreba, ali i iz Banovine i Slavonije. Podaci o nacionalnom sastavu tada najbrojnije partizanske jedince Moslavačke partizanske čete “Kasim Čehajić”, početkom siječnja, pokazuju da

Bardić Marija, n.dj. str. 252,254

Degoricija Slavko (1968), Zbornik Moslavine 1, Razvoj radničkog pokreta i KP Jugoslavije u Moslavini str. 231

Franko Mirošević (1980), Radovi, vol.13. Narodnooslobodilački pokret u Moslavini 1941.-1945 str.168

lsto,

18. Građa za historiju NOP-a u Slavoniji, knjiga III dok. 81 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u jugoslavenskih naroda (dalje Zbornik dokumenata), izdavač Vojnoistorijski institut u Beogradu, tom V, knjiga 8 str. 112-121

Isto, knjiga 7, dok.129

među 48 partizana još uvijek Hrvati čine većinu (29). Broj Srba se povećava, tada ih je bilo 14 (ranije četiri). Dakle, od ukupnog broja stanovnika Mos1avine Srbi su početkom 1942. u partizanskom pokretu zastupljeni sa 0,14%, a Hrvati sa 0,03%.16 Po socijalnoj pripadnosti Hrvati su većinom bili radnici (28) dok su Srbi bili uglavnom seljaci (8). Inače, od 48 partizana najviše je radnika (28), seljaka je bilo 15, ostalo su bili službenici i studenti.17 Navedeni podaci objašnjavaju širinu pokreta početkom 1942. godine. Iz njih je vidljivo da moslavačko selo još nije prišlo partizanskom pokretu, ne samo medu Hrvatima već i medu Srbima. Sredinom 1942. godine u Moslavinu dolazi iz Banovine (Banije) Stanko Parmač koji l.lipnja piše o stanju u oslobodilačkom pokretu (u daljnjem tekstu NOP) u Mos1avini. U svezi s tim navodi “Srpske mase iako ne borbene kao u 1. zoni (misli na Kordun, Baniju i Liku) usrdnije pomažu borbu što je žalosna činjenica da je ovdje veći broj Srba medu partizanima nego Hrvata”.18 Dosad nismo naišli na dokumente na osnovi kojih bi se moglo pouzdano utvrditi koliki je broj Srba u NOP-u u vrijeme dolaska Parmača u Moslavinu. Podaci postoje za studeni 1942. godine. Tada je u Moslavini bilo oko 357 partizana. Od toga broja 93 su bili Hrvati, 237 Srbi, 3 Bugari i 1 Židov.19 Prema tome broj Hrvata se u roku od 10 mjeseci povećao za 64, a Srba za 223 partizana. Međutim, te podatke treba uzeti s rezervom jer su među njima bili i oni koji su došli iz Zagreba, Banije i Korduna. Dakle, nisu morali biti iz Moslavine. Masovnije sudjelovanje Srba u partizanskom pokretu ne treba isključivo objašnjavati njihovom idejnom opredjeljenošću za taj pokret. Veliku ulogu u tome, bez sumnje ima i politika NDH prema njima, ali i njihovo neprihvaćanje hrvatske države bez obzira na njezinu politiku. Uz navedeno treba uzeti u obzir i prisustvo partizana na prostoru u kojem su, činili većinu, gdje je partizansko vodstvo provodilo i mobilizaciju i koje je imalo pod svojom kontrolom. Mnogi od njih su se i morali uključiti u partizanski pokret. Među Srbima nije bilo jake ličnosti, kao što je među Hrvatima bio Maček, koja bi svojim autoritetetom i karizmom utjecala na suzdržavanje od otpora i negiranje komunista. Treba imati na umu i činjenicu da u svijesti Srba nije mogla preko noći nestati njihova privrženost kralju i monarhiji kao i matici zemlji i vrhu pravoslavne crkve. Prilikom dolaska banijskih jedinica u Mos1avinu (rujan 1942.) u izvještaju političkog komesara Operativnog štaba partizanskih jedinica piše: “Narod je ovdje pošten, vrlo rado daje partizanima, samo je na vrlo niskom stupnju svijesti. Mnogo ih još danas slavi rođendan kralja očekujući njegov povratak u domovinu”.20

Pokolj Hrvata u Španovici Iako u 1942. godini među moslavačkim Srbima nije zabilježeno postojanje četničkih organizacija kao ni četničko djelovanje, partizani srpske nacionalnosti, koji su u jesen 1942. godine stigli iz Banije u Moslavinu, počinili su zločine prema Hrvatima. Time su u svijesti moslavačkih Hrvata kompromitirali partizanski pokret. Naime, selo Španovica, u kojem je bilo jako ustaško uporište 5. listopada 1942. napalo je oko 1700 partizana (Banijski partizanski odred, 1. slavonski odred, 2. četa moslavačkog partizanskog odreda te odredi bosanskih i banijskih proletera).2l Nakon završene oružane akcije u kojoj su slomili otpor ustaša partizani su spalili selo i raselili stanovništvo. Tom je prilikom ubijeno oko 120 mještana, Hrvata.22 Štab III.oprerativne zone o tim događajima piše da su postupci u Španovici štetili opredjeljivanju Hrvata za partizanski pokret. Sam se čin opravdavao obrazloženjem: “Uslijed slabog političkog rada u pozadini srpski narod nije shvatio našu akciju pravilno. On nas (misli se na partizane op.aut.) promatra kao srpske osvetnike a ne kao borce koji se bore protiv fašizma za narodno oslobođenje”.23 Navedeni događaj koji se zbio u blizini Moslavine i u kojem su sudjelovali i moslavački partizani ukazuje na svu slojevitost partizanskog pokreta u kojem su se ispreplitale razne političke tendencije ranijeg razdoblja koje su postojale u svijesti sudionika i koje nije bilo moguće usmjeravati. U slučaju Španovice partizani su postupili zaista kao ustaše i četnici, počinivši masakr. Kasnije se to opravdavalo činjenicom pružanja otpora cijeloga sela te da su svi u Španovici bili ustaše. Pojava četnika i četničke propagande u Moslavini Sredina 1943. godine, prijelomno je razdoblje u razvoju partizanskog pokreta u Moslavini. Od toga vremana počinje uzlazna linija uključivanja Hrvata u antifašistički pokret koja se neće zaustaviti do kraja rata.Ta je činjenica uvelike promijenila međunacionalne odnose unutar partizanskog pokreta, odnosno partizanskih jedinica u Moslavini. O tom se problemu u početku malo raspravljalo, nije mu se davala važnost, kasnije će poprimti šire razmjere. Uzrok te pojave proizlazio je iz činjenice da je antifašistički pokret izrastao u višu fazu u kojoj se zbog širenja političkih temelja pokreta (uključivanjem

Španovica je smještena u dolini rijeke Pakre, na cesti Pakrac - Požega. Nakon 1945. preimenovana je u Novo Selo i naseljena Srbima.

Hrvatski leksikon, str 532-533

Zbornik domunenata, tom V, knjiga 8, str 112-121

Prema nekim pokazateljima do kojih se dolazi analizom dokumenata OK KPH Čazma (Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske Čazma) krajem 1942. god. dakle kad još većinu u partizanskim jedinicama čine Srbi, od ukupno 42 komandna mjesta (Štab odreda i štabovi bataljuna) 21 je pripadalo Hrvatima, s tim da su u Štabu Moslavačkog partizanskog odreda bili isključivo Hrvati.

Državni arhiv Hrvatske, fond OK KPH Čazma, fascikl KP 46-444

Isto

Isto, KP 65-1076

Vukašin Karanović u djelu Moslavački partizanski pokret (str. 256) o njihovoj ulozi kaže: Postalo je opasno kad se takvi (misli na osobe, koje su inače u seoskim gostionicama stvarali kavge) počeli odbijati svaku suradnju s NOP-om. Uslijedila su uhićenja kolovođa i kazne. Osnovni cilj ove neprijateljske rabote bio je dvojak, spriječiti odlazak i uključivanje Srba u NOB-u i izazivati kolebanja među onima koji su već bili u partizanima. Dezerterstvom i paciizacijom razbijali su jedinstvo Hrvata i Srba i nanosili veliku štetu NOP-u. Bila je to u ono doba najteža optužba. No, nije sve moralo biti tako.... 27/1.

sve većeg broja Hrvata) počinje izgrađivati buduća hrvatska država unutar Jugoslavije (Zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću i ZAVNOH-a u Otočcu i Plitvicama). Ta je pojava kod jednog dijela Srba u Moslavini stvarala nedoumice i sumnje. Odakle sad u partizanskom pokretu hrvatska država? Te nedoumice zlorabe protivnici NOP-a među Srbima, šire sumnju u iskrenost partizanske propagande o uspostavi ravnopravnih nacionalnih odnosa u budućoj državi. Srbe se uvjerava da se oni bore za Hrvate (jer navodno oni ne sudjeluju u borbi i bježe iz partizanskih jedinica), da će Hrvati izgraditi svoju državu u kojoj oni neće imati nikakva prava. Svoje tvrdnje protivnici NOP-a među Srbima dokazuju: nazivima partizanskih brigada koje nose imena istaknutih hrvatskih povijesnih ličnosti (Radić, Gubec), dominacijom Hrvata u zapovijednom kadru antifašističkih organizacija i vojsci, postavljanjem domobrana na zapovjedna mjesta u partizanskim jedinicima i slično.24 Isticanje Hrvata na istaknuta mjesta u pokretu Srbi su smatrali ugrožavanjem, ne shvaćajući to normalnim procesom ukoliko se želi izvojevati pobjeda u ratu, budući da Hrvati u Moslavini čine većinu. O prilikama među Srbima u izvještaju kojeg je Okružni komitet KPH Čazma uputio Povjerenstvu Centralnog komiteta KPH za sjeverozapadnu Hrvatsku navodi se slijedeće: “Sve veća volja za radom osjeća se kod Hrvata dok kod Srba manje kojih ima oko 120 porodica u ovom kotaru (Čazma). Izgleda da je jedan dio naklonjen vladi u Londonu i kralju Petru. Oni to ne govore, ali se to osjeća po njihovom držanju. Pojedinci govore kako je bilo lijepo za stare Jugoslavije, a i to da su Hrvati krivi za Srbe i njihov teror (misli se na ustaški teror op.aut.). U Selu Marinkovcu čule su se u svibnju 1943. parole: “Zašto ste vi pošli s tim partizanima zar ne vidite da vas Škadija vodi, nije tu vaše mjesto”.25 U selu Lipovcu Stevo Radmanović odbija suradnju s partizanima i huška druge protiv NOP-a, ističući da rat neće dobiti ni ustaše ni partizani.26 Iz navedenog je vidljivo da su protivnici NOP-a među Srbima uspjeli stvoriti izvjesnu nestabilnost koja će u narednom razdoblju poprimiti šire razmjere. Sredinom 1943. godine pojavit će se među srpskim partizanima i prvi dezerteri te prve četničke organizacije. Četnički usmjereni Srbi šire parole da je Srbima mjesto među četnicima a ne partizanima. Milan Radošević, prijeratni član Samostalne demokratske stranke rekao je na zboru u Popovcu: “Braćo Srbi! mogu vam reći da je veliki dio Hrvata otišao u bandu (misli na ustaše i domobrane op.aut.) pa i oni koji nisu išli s ustašama 1941. godine. Srbi trebaju da se sjete večere cara Lazara i njegove zakletve...”27 Među Srbima šire se vijesti da se Hrvati neće

boriti za srpska sela te da se vraća stanje koje je bilo 1941. godine kad su ustaše nad Srbima provodile teror. Za članove Narodnooslobodilačkih odbora (NOO), Hrvate, četnička propaganda tvrdi da su ustaše. U općini Vukovje, protivnici NOP-a nastoje paciizirati Srbe i odvojiti ih od partizanskog pokreta. Četnička propaganda sve više koristi antimonarhijsko raspoloženje Hrvata, prikazujući ga Srbima kao njihovo antisrpstvo. Uočavajući tu pojavu OK KPH Čazma piše povjerenstvu za sjeverozapadnu Hrvatsku: “Srpska reakcija u okolici Garešnice, naročito u Vukovju neprestano rovari. Neki od tih reakcionara su uhapšeni, ali na sastanku JNOF-a (Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta) u selu skoro su svi ljudi tražili da se puste na slobodu. Čak i naši organizirani drugovi komunisti su šuteći dopustili da ti pokvarenjaci dignu toliku buku, namjesto, da su oni protestirali. Razmislit ćemo o formiranju samih srpskih društava preko kojih ćemo nastojati paralizirati njihov šovinizam.”28 Vukašin Karanović u knjizi Moslavački partizanski odred konstatira postojanje početnih oblika organiziranja četnika kao i grupašenja na pročetničkoj liniji.28 Pojavu četničkog pokreta u Mos1avini on povezuje s djelatnošću Ustaške nadzorne službe (UNS) koja je iz redova domobranske radne pukovnije u kojoj je bilo dosta Srba, bivših časnika predratne jugoslavenske vojske, nastojala organizirati četničke jedinice i ubaciti ih u borbu protiv partizana. Taj su zadatak trebali izvršiti Savo Misirača i Petar Krupljan koji su se trebali povezati s ustaškim tabornikom Velikog Vukovja Tomom Roguljom. Za taj plan saznala je partizanska obavještajna služba spriječivši to uhićenjem Rogulje, Misirače i Krupljana.30 Za ocjenu Karanovićevih tvrdnji potrebno je temeljitije provjeriti izvore do kojih nisam uspio doći. O odnosu Srba prema NOP-u savjetovanje komunista sjeverozapadne Hrvatske održano 17. veljače 1944. godine zaključuje: “Kod nas se osjeća naročito u garešničkom kotaru da ti Srbi ne samo da nisu oduševljeni kao što su bili u početku (ustanka op.aut.) nego se među njima osjeća neka nelagodnost, oni ne osjećaju za pokret.”31 Nikola Radošević poziva svoje pristalice da se uključuju u organe vlasti NOP-a te preuzimaju rukovodeće položaje u njemu “...jer ne treba vjerovati komunistima koji nisu demokrati”.32 Zanimljivo je da Radošević sudbinu Srba u Hrvatskoj ne vezuje uz sudbinu kralja Petra i monarhije, kazujući da je to stvar Srba u Srbiji te neka oni odluče o njemu hoće li ga ili neće.33 Vjerovao je da će se nakon rata narod opredijeliti za demokraciju, a tada će njegova Samostalna demokratska stranka doći do izražaja.

Isto, KP 65-1076-veljača 1944

Vukašin Karanović (1981), Moslavački partizanski odred, 211-213

Isto

Državni arhiv Hrvatske, fond OK KPH Čazma, fascik KP 65 - 1076 veljača 1944.

Isto

Isto, KP 11-1267, 102- 4879, 11-1202

Iz izvještaja OK KPH Čazma od 4. kolovoza 1944. godine vidljivo je da je četnička propaganda imala uspjeha i da je utjecala na pogoršavanje međunacionalnih odnosa između Hrvata i Srba. U svezi s tim se navodi: “Reakcionari su digli glave i otvoreno protiv nas rade. Osjeća se postojanje nacionalne mržnje između Hrvata i Srba. Slabost naših organizacija na terenu još više pogoduje takvom stanju”.34 U jednom stoji: “Odnosi Srba (kojih je malo) i Hrvata nisu dobri, međusobno se nazivaju ustašama i četnicima, nema međusobnog povjerenja, posljedice stare mržnje koju petokolonaši raspiruju”35 Rukovodstvo NOP-a nastoji smiriti Srbe

Isto, KP 58-251, kolovoz 1944.

Isto, KP 57- 170

Nikolu Šušnjara Genu na navedeno mjesto predložilo je najviše partijsko rukovodstvo Moslavine na sastanku održanom 23. travnja 1944. godine Zbornik domumenata, tom V. knjiga 27 dok.8 str 167. Nikola Demonja (1919.1944.) po narodnosti Srbin iz sela Vlahovića kraj Gline. Komandant 17. udarne slavonske brigade. Istakao se u borbama za Kamensko, Gojlo, Španovicu, Voćin, Čazmu, Ludbreg, ulovec i Podravsku Slatinu. Poginuo 6. rujna 1944. u borbama za Požegu.

Državni arhiv Hrvatske, fond, OK KPH Čazma, fascikl, KP 46-444

Uočivši navedena kretanja među Srbima Moslavine rukovodstvo NOP-a nastoji njihovo nezadovoljstvo ublažiti airmacijom njihovog nacionalnog osjećaja. Mnogo više nego dotad među Srbima se uzdiže njihova nacionalna svijest i njihova pripadnost srpskoj naciji, a ističu se i njihove zasluge za razvoj NOP-a. Odlučnije se suzbija propaganda koja jača sumnje da je položaj odlukama AVNOJ-a i ZAVNOH-a pogoršan i da su Srbi dovedeni u nezavidan pravni položaj u Hrvatskoj. Zbog umirenja Srba i zaštite njihovih prava iz Moslavine je u klub vijećnika ZAVNOH-a imenovan Nikola Šušnjar Geno.36 U želji da se zadovolje oni Srbi koji su negodovali osnivanjem brigada s imenima istaknutih ličnosti iz hrvatske povijesti prilazi se osnivanju čistih srpskih jedinica (četa, bataljuna, a kasnije i brigada) u kojima je zapovijedni kadar bio uglavnom srpske nacionalnosti. Prva srpska brigada u Moslavini osnovana je 25. rujna 1944. godine u selu Popovcu, a nosila je ime srpskog kosovskog junaka Miloša Obilića. U njenom sastavu našao se 1. i 2. srpski bataljun iz 12. udarne brigade. U svezi s imenom brigade glavni štab NOV-a i POJ-a Hrvatske, uputio je Štabu 10. korpusa (zagrebačkog) brzojav sljedećeg sadržaja: “Srpska brigada zbog velikog brojnog stanja, koje se predviđa, morat će biti mješovita. Zato smo mišljenja da naziv “Miloš Obilić” politički neće biti najprikladniji. Bolje uzmite ime nekog sadašnjeg junaka npr. Nikole Demonje.”37 Rukovodstvo NOP-a od tada vodi računa o postavljanju Srba na zapovijedna mjesta u partizanskim jedinicama, kako nižim tako i u višim. U izvještaju OK KPH Čazma od 20.1ipnja 1943. godine se u svezi s tim navodi: “Političko stanje je nezadovoljavajuće, ne osjeća se nikakav stvarni utjecaj a i sama promjena komandnog osoblja Štaba dobro je djelovala (vjerojatno među Srbima op.aut.) obzirom da je komandant Srbin.”38

Za umirenje srpskih negodovanja izvršene su kadrovske smjene u onim sredinama gdje se pojavila nacionalna netrpeljivost. Od sredine 1944. god. u Moslavini počinje proces organizacijskog sređivanja NOO-a. Odbori i partijske organizacije čiste se od onih koji su NOP-u prišli iz karijerističkih pobuda kao i onih koji su na bilo koji način izražavali nacionalnu netrpeljivost prema Srbima ili nisu dosljedno provodili partijske odluke. Iz partijskih organizacija isključuju se “oportunisti”, “kolebljivci”, “mačekovci” i “velikosrbi”. U propagandnim govorima u srpskim sredinama komunisti izbjegavaju direktno napadati monarhiju. Odluke AVNOJ-a medu Srbima se ne objašnjavaju kao ukidanje monarhije i uvođenje republike, već se kralja Petra napada zbog suradnje s četnicima (koji su izdajnici).U hrvatskim selima se pak odluke AVNOJ-a populariziraju kao ukidanje monarhije i proglašenje republike. Srpski vjerski blagdani koriste se za propagandu NOP-a. Za Božić i Novu godinu skupljali su se darovi za partizane. Ujedno se konstatira u nekim partijskim izvještajima da vjerski blagdani nisu korišteni u dovoljnoj mjeri u kojoj su se mogli iskoristiti za popularizaciju NOP-a. U izvještaju GK KPH Čazma od 12. svibnja 1944. godine piše: “ urđevdan nije iskorišten u srpskim selima da se raskrinka četnička propaganda. Za sv. Savu omladina je za JNOF pripremila svetosavske priredbe (sela Vukšinec, Koritna, Kutinica).Uz teme o sv. Savi kao nacionalnom prazniku povezao se i rad monarhije, a napose kralja Petra tokom borbe i njegova izjava.”39 Vodstvo partizanskog pokreta uspjelo je donekle smiriti Srbe, naročito od kada su iz redova antifašističkog pokreta udaljeni oni za koje se sumnjalo da su simpatizirali ustaški pokret i imali veze s ustaškim vlastima u uporištima. Međutim, tijek razvoja NOP-a nije se mogao zaustaviti. Hrvati su uključivanjem u NOP sticali dominantnu poziciju u vojsci i organima vlasti te u organizacijama KPH, SKOJ-a i ostalih političkih organizacija (USAH, AFŽ i JNOF).40 Do promjene će doći nakon 1945. kada se uspostavlja kruti boljševički centralizam koji će stigmatizirati Hrvate kao ustaše, prelazeći preko evidentne činjenice da su NOP u Moslavini do pobjede iznijeli Hrvati, dakako uz pomoć Srba. Srpski ratni kadrovi iz Moslavine vješto su iskoristili postojeće stanje i uz pomoć politike vođene iz središta države postupno su preuzimali vodeće položaje u vojsci, unutrašnjim poslovima, partijskim organizacijama, organima vlasti i drugdje. Jedna druga analiza trebala bi se posvetiti tom pitanju.

Isto, KP 58 - 203

Prema podacima OK KPH Čazma od ukupno 700 komunista, kojih je bilo na dan 4. prosinca 1944. godine, Hrvata je bilo 516 (73%), 139 Srba (19,8%) Ostalih je bilo 45 (6,42%).

Brojnost partizana u Moslavini krajem 1944. godine bila je slijedeća: Hrvata 3 012, Srba 517, Slovenaca 52, Mađara 64, Muslimana 68, Rusa 117, Židova 19, Čeha 69, Nijemaca 4, Ukrajinca 4, Crnogorca 3, Holanđana 3, Slovaka 3 i Francuza 3. Ukupno 3 990. Dakle, krajem 1944. godine Hrvati čine glavninu partizanskih snaga (75,48 %). Podaci korišteni iz Zbornika dokumenata, tom V. knj. 36 dok 120

LITERATURA BUTIĆ, Fikreta Jelić; (1971.) Ustaše i NDH, Zagreb GODIŠNJAK BANSKE VLASTI BANOVINE HRVATSKE, (1939.-1940.), Zagreb BARDIĆ, Marija; (1968.), Stvaranje prvih partizanskih jedinica na području Moslavine, Zbornik Moslavine I, Kutina ARHIV BJELOVAR, br. 135/10, (1941.), Bjelovar PAVLIČEVIĆ, Dragutin, (2001.), Povijest Hrvatske, Zagreb, str. 428 DRŽAVNI ARHIV HRVATSKE: Kutija 244, fascikl 13 DEGORICIJA, Slavko; (1968.), Razvoj radničkog pokreta i KP Jugoslavije u Moslavini, Zbornik Moslavine I, Kutina, str.231 MIROŠEVIĆ, Franko; (1980.), Narodno oslobodilački pokret u Moslavini, 1941-1945., Radovi, vol. 13, Zagreb, str. 168 GRA A ZA HISTORIJU NOP-a u Slavoniji, knjiga 3, dok.81 ZBORNIK DOKUMENATA I PODATAKA O NOR-u JUGOSLAVENSKIH NARODA, Beograd, vol.5, knjiga 8, str.112-121 HRVATSKI LEKSIKON, Zagreb, str. 532-533 KARANOVIĆ, Vukašin; (1981.), Moslavački partizanski odred, Kutina, str. 211-213 DRŽAVNI ARHIV HRVATSKE, (1944.), fond OK KPH Čazma, fascikl KP 65-1076, Čazma,

SUMMARY SERBS AND THE ANTI-FASCIST MOVEMENT IN MOSLAVINA By establishment of NDH (Independent state of Croatia), Serbs in Moslavina, who lived mainly in hilly parts and made about 11,54% of population, shared their fate with the rest of Serbs in NDH. After the establishment, began their persecutions, arrests, deportations, sending to camps, etc. The persecutions stopped in October of 1941. Those Serbs who were not liquidated in the camps returned to their homes if they were not burnt and demolished. Their conversion to Christianity by force lasted untill the beginning of 1942. At the beginning, the partisan movement in Moslavina has developed in areas settled by Serbs, therefore they were in the majority. When Croats massively started to join the partisan movement (the middle of 1943.), Serbs had some hasitation, they started to retret and the irst deserters emerged. They didn’t understand what Croats are doing in the partisan movement “when they are members of Quisling forces and Ustashas” (pro-fascist collaborators). Many didn’t understand the decisions of AVNOJ (Anti-Fascist Council of National Liberation of Yugoslavia) and ZAVNOH (State Anti- Fascist Council of National Liberation of Croatia) and making of antifascist state of Croatia. At that time, Chetnik’s propaganda emerges and irst armed Chetnik groups that wanted to remove Serbs from the partisan units. The leadership of the partisan movement recognized the seriousness of this problem and started different policy towards Serbs trying to airm Serbian national awareness: the founding of their cultural organizations, celebrating their national holidays, founding of pure Serbian partisan units, partisan units were named after Serbian national heroes, etc. The leadership of the partisan movement also eficiently dealt with Chetnik’s elements. The Chetnik’s propaganda succeeded to break out an opened hatred of Moslavina’s Serbs towards Croats, which was stired by the conduct of some Croats who expressed their anti-Serbian frame of mind. The leadership of the partisan movement succeeded to publicly repulse those problems, but not to eliminate them.

Dražen Kovačević NEMIRI U MOSLAVINI NAKON OSNIVANJA DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA Nakon raspada Austro-ugarske monarhije i osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, 29.10.1918. godine, izbili su nemiri. U nemirima, koji su zahvatili i Moslavinu, sudjelovale su sve strukture stanovništva. Pod udarom su se našli predstavnici i simboli stare vlasti. Budući da nije bila uspostavljena nova vlast, nemiri su se pretvorili u anarhiju i kulminirali su pljačkanjem imućnijih osoba. Ipak, osim pljačkanja, nemiri pokazuju i političke zahtjeve Moslavčana. Ugušenje nemira provođeno je krajnje brutalnim metodama pa je u nemirima život izgubilo najmanje 59 osoba. Uspostavom mjesnih odbora Narodnog vijeća i narodne straže nemiri krajem prve dekade studenog prestaju, a sve više do izražaja dolazi politička borba oko budućeg uređenja države. OSNIVANJE DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA

Krizman 1977; Boban 1992; Sirotković 1992; KoprivicaOštrić 1993

Šišić1920: 125-126

Krizman 1958: 332-339

Šišić 1920: 176-177

U procesu osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba presudnu ulogu imalo je Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kao inicijator stvaranja države i nositelj vlasti.1 Oporbeni političari iz južnoslavenskih zemalja Austro-ugarske monarhije, na sastanku održanom 2. i 3. ožujka 1918. godine u Zagrebu, odlučili su osnovati Narodno vijeće, kako bi se koncentrirala snaga koja bi politički zastupala interese Slovenaca, Hrvata i Srba.2 Budući da je vladajuća politička stranka u Hrvatskom saboru, Hrvatsko-srpska koalicija, zbog oportunističke politike oklijevala pristupiti oporbenim političarima ono je osnovano tek na zagrebačkom vijećanju od 5. do 8. listopada.3 Manifest cara i kralja Karla svojim vjernim austrijskim narodima od 16. listopada predlaže pretvaranje Austrije u saveznu državu što je ponukalo Narodno vijeće da se odredi prema Austro-ugarskoj monarhiji.4 U Deklaraciji od 19. listopada ono otklanja carski manifest i sva druga parcijalna rješenja narodnog pitanja, a u prve dvije točke daje stajališta: I. Tražimo ujedinjenje cjelokupnog našeg naroda Slovenaca, Hrvata i Srba na čitavom njegovom etnografskom teritoriju bez obzira na ma koje pokrajinske i državne granice, u

kojima danas žive – u jednu jedinstvenu, potpuno suverenu državu, na načelima političke i ekonomske demokracije, što u sebi sadržava dokidanje svih socijalnih i ekonomskih nepravda i nejednakosti. II. Tražimo da na budućoj mirovnoj međunarodnoj konferenciji bude naš narod jedinstveno zastupan po svojim narodnim izaslanicima.5 Razvoj vojno-političkih prilika tražio je brza djelovanja. Već na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 27.10. Ante Tresić Pavičić, zbog nemira koji se javljaju, preporuča da se što prije organizira narodna vojska, kako bi se s jedne strane zapriječilo boljševištvo, a s druge omogućilo ulaz Ententinim četama u naše zemlje. Prema Drinkoviću do nereda dolazi jer u zemlji postoje dvije vlade pa se zalaže da sva vlast prijeđe na Narodno vijeće.6 Na idućoj sjednici Središnjeg odbora održanoj 28.10. formulirani su zaključci koje je 29.10. na 256. sjednici Sabor Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije jednoglasno prihvatio: I. Hrvatski državni sabor na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak: Svi dosadašnji državno-pravni odnošaji i veze između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane, te kraljevine Ugarske i carevine Austrijske s druge strane, razrješavaju se. Ukida se dakle i ništetnom proglašuje napose hrvatskougarska nagodba (zakonski članak I. od godine 1868.), a isto tako ukidaju se i ništetnima proglašuju svi kasniji njeni dopunjci ili revizije tako da od danas Dalmacija, Hrvatska i Slavonija ne ima s kraljevinom Ugarskom ni pravno, ni faktično nikakovih zajedničkih državnih poslova. II. Dalmacija, Hrvatska, Slavonija sa Rijekom proglašuje se posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji, te prema modernom načelu narodnosti, a na temelju narodnoga jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba pristupa u zajedničku narodnu suverenu državu Slovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnografskom području toga naroda bez obzira na ma koje teritorijalne i državne granice, u kojima narod Slovenaca, Hrvata i Srba danas živi. Sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenoga naroda Slovenaca, Hrvata i Srba odlučit će sa unapred određenom kvaliiciranom većinom, koja potpuno zaštićuje od svakog majoriziranja, konačno kako u formi vladavine, tako u unutrašnjem državnom ustrojstvu naše države utemeljene na potpunoj ravnopravnosti Slovenaca, Hrvata i Srba. Sabor je nakon toga usvojio i zaključak: Sabor kao predstavnik kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije smatra objavu

Deklaracija počinje riječima: Narodno Vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba objavljuje iz svoje sjednice držane 17., 18. i 19. listopada o. g., narodu Slovenaca, Hrvata i Srba, da od ovoga časa opunomoćeno od svih narodnih stranaka i grupa preuzima u svoje ruke vođenje narodne politike. Odsada ne će uopće u narodnim pitanjima nijedne stranke ni grupe ni parlamentarne skupine više voditi nikakve posebne politike ni zasebno stupati u pregovore sa faktorima izvan naroda, nego će u svim tim pitanjima u buduće jedini predstavnik i odlučni činilac biti Narodno Vijeće… Šišić 1920: 180; JankovićKrizman 1964: 410-411

Krizman 1958: 343

Janković-Krizman 1964: 403416. Prema stenografskom zapisniku sa 256. sjednice hrvatskog sabora usvojen je i prešni prijedlog Stjepana Radića i 10 zastupnika koji glasi: Ban se pozivlje, da počevši od današnjeg dana iz područja banske Hrvatske, kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Rijekom ne dozvoli apsolutno i u nijednom slučaju nikakova izvoza životnih namirnica u kraljevinu Ugarsku i u novo osnovanu Njemačku austrijsku državu, nego da bezodvlačno izdade sve potrebne odredbe, da se svaki izvoz izvan našega jugoslavenskog narodnoga i državnoga područja bezuvjetno spriječi.

Janković-Krizman 402-403

1964:

Narodnog Vijeća od 19. o. mj. za sebe obvezatnom, te izjavljuje, da priznaje Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba vrhovnu vlast.7 Vlada Narodnog vijeća Slovenaca Hrvata i Srba odmah je 29. listopada izdala proglas vojnicima u kojem kaže: Današnjim danom osniva se Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Proglasom vojnike poziva na bezuvjetnu disciplinu, odobrava vojnicima starijim od 40 godine povrat kući, oslobađa vojne bjegunce progona te prijeti proglašenjem prijekih sudova u krajevima gdje bi se nastavile bune protiv vlasti.8 Uspostavom Države Slovenaca, Hrvata i Srba proglašen je 29. listopada i prijeki sud u srijemskoj, virovitičkoj, bjelovarskoj i požeškoj županiji s amnestijom svih političkih uhapšenika.9 Na sjednici povjerenika hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade u Zagrebu 1.11. donesen je zaključak da se proglasi prijeki sud za cijelu zemlju, odnosno još i za zagrebačku, varaždinsku, modruškoriječku i ličko-krbavsku županiju.10 Zbog obrane države koja se u mukama rađa povjerenik za narodnu obranu Mate Drinković proglasio je 2.11. mobilizaciju jer je domovina izvržena velikoj pogibli i osveti razjarenih Mađara i Nijemaca.11 Povjerenik za inancije Franjo Braum izdao je proglas za narodni porez 3.11., apelirajući na rodoljublje da se uplaćuje porez, kako bi se pokrile državne potrebe nove države.12 Po uzoru na Zagreb u čitavoj zemlji osnivaju se Narodna vijeća i narodne straže. Često za novu državu nastupaju oni koji su donedavno isto tako gorljivo branili stari poredak.13 Država Slovenaca, Hrvata i Srba istovremeno je morala raditi na svom ustroju, rješavati svoj međunarodni položaj i odrediti modalitete ulaska u zajednicu s Kraljevinom Srbijom, ali i kanalizirati nemire koji su izbijali tijekom čitavog njenog trajanja.

Krizman 1958: 351

Krizman 1964: 247

Šišić 1920: 219

Šišić 1920: 225

Horvat 1984: 139

Spomenica župe Voloder

Ratne pjesme, Kalendar Zabavnik za 1917. godinu (3), Zagreb, 1916. str. 310-356, Ratne pjesme, Kalendar za hrvatski narod sv. Ćiril i Metoda za godinu 1918. (16), Zagreb, 1917., str. 107-112., Pjesme sa ratišta, Veliki ratni kalendar za 1918. godinu (3), Zagreb, 1917., str. 152-159. 15

MOSLAVINA KRAJEM PRVOG SVJETSKOG RATA Voloderski župnik Vjekoslav Koch 7.11.1916. godine opisivao je raspoloženje Moslavčana: Teče treća ratna godina i život je ovdje kako svuda. Duh frankovački digao je oduševljenje u vojnicima i narodu protiv srpskih atentatora – veselo smo pošli, ali nam je već dosta. Sve treznije mislimo: a koja nam korist od ovoga rata?14 Mišljenje moslavačkog seljaka tijekom Prvog svjetskog rata vrlo zorno ilustrira i pučki književnik Mijo Stuparić iz Vidrenjaka. U ciklusima pjesama pod nazivima Ratne pjesme i Pjesme sa ratišta, napisanim 1914.-1916. godine, veliča hrabrost hrvatskih vojnika, a smrt doživljava kao volju božju.15 Doživljaj rata ilustrira pjesma

Odlazak, napisana 27.7.1914., u kojoj kaže: Gle, iz našeg sela malenoga Sve odlazi što god boljeg ima U boj za dom i za kralja svoga – Pa kako ja ne bi išo s njima!16 U boj za dom i za kralja lajtmotiv je koji se provlači tijekom prvih ratnih godina, no, istovremeno se javlja i ambivalentnost jer uviđa da rat nije za seljaka.17 No, kako rat odmiče sve više do izražaja dolaze negativnosti pa zaključuje: Nigdje se kao u ratu tako brzo ne ispoljava duša čovjekova, njegov odgoj, njegovo nagnuće na dobro ili zlo. Nigdje kao u ratu ne može čovjek na svoje oči vidjeti toliko zla, nečovječnosti i nepravde…Vidjevši, što sve rade od naroda ljudi, koji se rado udarahu šakom u prsa dokazujući, kako su veliki Hrvati, - uvjerio sam se, da hrvatstvo bez čovječnosti nije podpuno…18 Prvi svjetski rat odnosio je brojne živote. Danomice se objavljivala junačka smrt ovog ili onog ratnika, susjeda ili rođaka, znanca ili brata, umjetnika ili težaka, bogatuna ili siromaha, časnika ili vojaka.19 U župi Vojni Križ do 17.3.1916. godine bilo je 55 osoba za koje je službeno objavljeno da su pali na bojištu, ranjeni umrli u bolnicama ili nestali na bojištu. Do kraja 1917. godine 117 župljana izgubilo je život ili su se vodili kao nestali na bojištu.20 Učitelj Stjepan Šimunčić zapisao je u Školsku spomenicu da su do 31.6.1917. iz Osekova život izgubili: Mijo Borošak, Petar Kanjer, Franjo Časar, Janko Špenjak, Franjo Gjurko, Josip Loth, Ivo Malović, Ivo Gunjak, Mijo Pokas, Ivo Torman, Jozo Brezić, Ivo Rodek Brdar, Mato Vragović, Stjepan Horvat i Jozo Šimunec. Odmah početkom rata poginula su dva sina učiteljice Julke Raosavac: Stjepan, svršeni ilozof i Milan, učitelj. Mnogi žitelji, poput učitelja Ivana Halta, nalazili su se u ruskom zarobljeništvu, a mnogi su postali invalidi.21 I u drugim moslavačkim mjestima bilo je slično. Vatrogasni odjel u Gornjoj Jelenskoj početkom Prvog svjetskog rata imao je 14 članova. Devetorica su bila mobilizirana. Prema Iskazu poginulih članova DVD-a od 20.7.1920. godine na bojištima su poginuli zamjenik vođe Mijo Lukšić, Mijo Matas, Mijo unđek i Mijo Zuban. Trubač uro Milek bio je početkom rata zarobljen u Italiji. Iz zarobljeništva u Veroni vratio se tek 1.3.1919. godine.22 Uz poginule i zarobljene mnogi Moslavčani su se vodili kao nestali.23 U dijelu najstarijeg i najvećeg moslavačkog dvorca u Popovači od početka rata bili su smješteni lakši ranjenici, ratni invalidi i internirane osobe iz Srijema i Bosne. Zbog toga 1917. godine dio moslavačkog posjeda kupuje grof Miroslav Kulmer u svojstvu predsjednika Zemaljskog odbora za pomoć i ponovno

16 Prema Spomenici škole u Voloderu bili su mobilizirani učitelji Josip pl. Ivšić iz Ludine, Stjepan Šimunić iz Osekova, Stjepan Majnarić iz Kutine, Milovan Vučinić iz Mikleuške, Stjepan Bezuk iz Šartovca, Milan Budin iz Zbjegovače (odlikovan kolajnom za hrabrost) te Maksimilijan Juranić iz Volodera. 17

Kovačević 1996

Stuparić 1928: 126

Spomenica škole u Voloderu

Spomenica župe Križ, knjiga druga 20

Spomenica škole u Osekovu

Glavna vatrogasna knjiga Zapisnika odjela VII Gornja Jelenska 22

Mnogi Moslavčani vodili su se kao nestali u ratu što je predstavljao znatan društveni problem. Npr. u župi Osekovu početkom 1924. godine bilo je 65 vanbračnih zajednica (u Osekovu 20, u Potoku 14, u Strušcu 22, u Donjoj Jelenskoj 3, a u Kostrini 6) gdje se otprilike jedna trećina žena nije mogle vjenčati jer su im se muževi vodili kao nestali u ratu. (Uručbeni zapisnik II., 20/1924., 106/1924, 115/1924., 121/1924., 137/1924., 157/1924., 175/ 1924., Arhiv župe Osekovo) 23

Bedić 1984: 24

Spomenica škole u Osekovu. Sličan zaključak iznosi i povjerenik za pravosuđe Narodnog vijeća kad je 13.12.1918. vladi iznosio prijedlog da se mladeži do 18 godina kazna zatvora zamjeni prisilnim uzgojem. 25

26 Spomenica škole u Repušnici. Za ratnu siročad učitelji su pripremali razne koncerte, predstave i priredbe čiji je prihod bio namijenjen potpori ratne siročadi. Jednu od većih priredili su učitelji vanjskih škola općine Kutina 10.2.1918. godine kod Nikole Helešyja u Kutini. Nakon podmirenja troškova za 31 ratno siroče iz Repušnice prikupljeno je i podijeljeno na jednake dijelove 363,44 kruna. 27 Spomenice škola u Voloderu, Osekovu i Gornjoj Jelenskoj. 28

Spomenica škole u Voloderu

Spomenica župe Voloder

Spomenica škole u Voloderu

Čulinović 1969: 19-21

Spomenica škole u Osekovu

Spomenica župe Križ, knjiga druga 34

osposobljavanje ratnih invalida.24 Budući da su svi sposobni bili unovačeni, u Moslavini se osjećala nestašica radne snage. Djeca i mladež morali su zamjenjivati starije na poslovima, a zbog odsustva očeve stege izrazito su štetovala u moralnom i čudorednom pogledu.25 Mnoga djeca bila su ratna siročad. U pučkoj školi u Repušnici bilo je školske godine 1915./1916. upisano 97, a 1916./1917. godine 93 učenika. 10.2.1918. godine u školi je bilo 31 ratno siroče.26 Ustrojeni su gospodarski odbori koji su se brinuli da sva zemlja bude obrađena te da se višak namirnica od imućnijih stavi pod odsvojnu zabranu i poslije prodaje po ustanovljenoj cijeni onima koji su se nalazili u oskudici.27 Bile su uvedene i općinske aprovizacije koje su jedine dijelile živežne namirnice pučanstvu.28 Nakon što je zabranjeno paušalirano pečenje rakije, 29.12.1916. godine osnovana je u Popovači Sredotočna pecarska zadruga kojoj je voloderski učitelj Maksimilijan Juranić bio tajnik, blagajnik i knjigovođa.29 Budući da se litra rakije prodavala po 20 kruna ljudi u nevolji su se složili i kriomice pekli rakiju u kojekakvim kotlovima bez prijave i bez daće, a samo je jedan u Jelenskoj Slatini izdajom stradao.30 Tijekom rata osjećala se nestašica hrane, odjeće i obuće.31 Rekvizicijske komisije narodu su odnosile čak i ono što mu je bilo neophodno za život. Aprovizacijama su upravljali ljudi sustava, a njihova špekulativna djelatnost bila je prikrivena bezobzirnošću vlasti. One su stvarno postale sredstvo bogaćenja pojedinca, dok je narod sve više gladovao.32 Rat je donio velika poskupljenja već 1916. godine. Npr. prije rata 1 kg galice stajao je 70-80 ilira, a tada 20-22 krune, kilogram sapuna stajao je 50-60 ilira, a tada 9 kruna. Govedina je bila po 10 kruna, ali se nigdje nije mogla nabaviti jer su sve okolne mesnice bile zatvorene. Cijena stoci je skočila pa krava, koja je prije rata stajala 200 kruna, sada stoji 2000 kruna, dok je cijena zemljištu ostala ista ili je pala. Zbog velike skupoće branili su djeci i klizanje samo da manje poderu obuće. Tijekom četverogodišnjeg ratovanja nastala je takva skupoća i nestašica da se nije nigdje moglo ništa kupiti, a i to što se kupi, tako je skupo, da sirotinja ne smaže novaca kojim bi si nabavila najnužniju odjeću i obuću. Isto su tako i gospodarski proizvodi skupi, dapače već daleko i daleko pretjerani, gdje jedan par volova stoji 12 000 do 18 000 kruna, jedna krava 3 000 do 6 000 kruna, a 1 mtrc pšenice 500-600 kruna.33 Lihvarstvo se silno razmahalo. Imade i smrtnih slučajeva od gladi…34 Tijekom zime 1917. godine bila je velika hladnoća. Drva su bila skupa, hvat je koštao 100 kruna bez dovoza. Siromašniji

su bili prisiljeni krasti drva u šumama, a ako bi ih uhvatili i novčano kaznili još su uvijek jeftinije prošli nego da su drva kupili.35 U Voloderskim brdima bilo je opljačkano 14 klijeti, većinom u vlasništvu Posavljana, jer su oni u njima uvijek držali nešto hrane i pila. Provalnici, osim što bi se napili vina, često su ga puštali da iscuri, nanoseći vlasnicima velike štete, jer se litra vina prodavala po 4 krune. Voloderski župnik zapisao je 1917. godine: I u selu se krade užasno. Kokošinjci najviše stradavaju, ali se provaljuje i u komore i otimlje sve do česa se dogje. I meni su pred Božić ljestvama provalili u smočnicu u prvom katu, pobrali masti, brašna, petroleja – svega osim graha.36 Javna je sigurnost postajala sve slabija, navodi kutinski župnik Lovadenić 1918. godine, jer se u mnogim mjestima počela javljati razna razbojstva što su ih počinjali vojnici pobjegli s ratne fronte, a nazivali su se “zeleni kader” i zadržavali se po raznim šumama.37 Tijekom Prvog svjetskog rata dolazilo je i do promjena u nacionalnoj strukturi stanovništva Moslavine jer su se Mađari počeli odseljavati. Da bi se naselila hrvatskim življem, osekovački župnik Turzan uputio je 17.4.1916. godine dopise župnim uredima u Jaski i Pleševici u kojim ih obavještava da u Moslavini ima dosta posjeda za prodaju te ih je zamolio da o tome skrenu pozornost pučanstvu.38 No, uz doseljavanja Moslavinu je zahvatio i val izbjeglica iz Hercegovine. Prema okružnici nadbiskupa, od 10.7.1916. godine, objavljenoj u Službenom vjesniku br. 4, župnik Turzan dostavio je Nadbiskupskom duhovnom stolu iskaz obitelji koje su u Osekovu voljne primiti siročad poginulih ratnika. Iduće 1917. dopisivao se s grčko-katoličkim župnim uredom u Oštrcu zbog preuzimanja dodijeljenog mu siročeta na odgoj i prehranu.39 Krajem rata bilo je u Osekovu zbrinuto osamnaestero ratne siročadi iz istarske općine Vodnjan jer je tamo vladala prava glad. Djeca su pripovijedala da su njihove obitelji brale travu, kuhale je i jele jer su dobivali samo 1 kg krumpira mjesečno, dok su cijene brašnu bile prave lihvarske, odnosno 20 kruna po kg.40 Tijekom ratnih godina bile su organizirane i zavjetne procesije. Jedna zavjetna procesija išla je iz Križa u Ludinu 8.5.1916. godine da se isprosi od Boga što skoriji završetak toga užasnoga ratnoga klanja. Oko 600 župljana Križa išlo je 2. srpnja u zavjetnoj procesiji u Zagreb u crkvu Svetišta Srca Isusova. U studenom je ponovno išla zavjetna procesija u Ludinu.41 No, rat je negativno utjecao i na vjerski život u narodu. Crkve su bivale sve praznije, a tamnice sve punije, zapisao je župnik Turzan u

Spomenica župe Voloder

Spomenica župe Kutina

Uručbeni zapisnik I., 55/1916., Arhiv župe Osekovo 38

39 Uručbeni zapisnik I., 105/ 1916., 73/1917., 75/1917., 82/ 1917., 83/1917., 84/1917., Arhiv župe Osekovo 40

Spomenica škole u Osekovu

Spomenica župe Križ, knjiga druga 41

Spomenici42 te se rezignirano, u dopisu od 25.1.1918. godine Kraljevskoj kotarskoj oblasti u Kutini, žalio: Poznato je, da je malo gdje narod tako nemaran i nehajan u polasku crkve i službe Božje, kao što je to slučaj u Moslavini.43 Župljani su se izgovarali da ne mogu na ranu misu stići zbog brige oko blaga, a na poldanju ne mogu doći jer bi zakasnili na sastanke koje seoske starješine zakazuju nedjeljom u podne. Zbog toga je crkva ujutro i o podne prazna, a poslijedica je toga da divljačtvo u narodu sve više preotima mah. Na njegov prijedlog kotarski predstojnik Vrkljan odredio je da se nedjeljni sastanci u Potoku, Donjoj Jelenskoj, Strušcu, Krivaju, Popovači, Slatini i Podbrđu održavaju u 2 sata popodne, a u Osekovu, Voloderu i Gornjoj Jelenskoj nakon mise.44 U listopadu se u Moslavini pojavila bolest španjolska groznica. Ljudi su pobolijevali sve do Božića. Školska obuka u svim školama bila je obustavljena od sredine listopada do početka studenoga. Mnogo je naroda umrlo od nje. U čazmanskoj župi umrlo je od nje troje školske djece i preko šezdeset drugih osoba.45 U župi Voloder od 8.10. do 20.12.1918. godine umrlo je 126 osoba, među kojima je bilo 13 strijeljanih. Od španjolske inluence umrla je 81 osoba.46 U takvim je uvjetima Moslavina 29.10.1918. godine dočekala, uz neopisivo veselje svih Hrvata, proglašenje neovisnosti Hrvatske od Ugarske.47 KRONOLOGIJA NEMIRA U MOSLAVINI Kutina 42

Spomenica župe Osekovo

Dopis župnika Stjepana Turzana Kraljevskoj kotarskoj oblasti u Kutini br. 11/1918., od 25.1.1918., Arhiv župe Osekovo 43

44 Odredba o obdržavanju nedjeljnih sastanaka kraljevskog kotarskog predstojnika Vrkljana br. 1035/1918. od 29.1.1918., Arhiv župe Osekovo 45

Šikić 2001: 158

Matična knjiga umrlih župe Voloder od 1.7.1914. do 31.12.1938. godine 46

Spomenica župe Kutina

U Kutini je 30.10. s trga oko 14 sati pošla povorka, noseći narodne zastave i pjevajući narodne pjesme, Crkvenom ulicom prema Općinskom poglavarstvu. Na čelu povorke bili su viđeniji ljudi poput učitelja Milana Budina i Milutina Kevića. Mnogi su mislili da je to prava narodna manifestacija u prilog postignute slobode. No, kad se povorka vratila na trg nastalo je pljačkanje koje je trajalo sve do jutra. Pohlepa za novcem i tudjim dobrom… je taj dan i bolje ljude zasliepila i sva plemenita čuvstva u njima potisnula.48 U Kutini su, uz mnoge manje, opljačkane trgovine Samuela Goldschmidta, Nikole Helešyja, M. Ledeckoga, Katarine Skočić. Trgovinu Imbre Bargera su nakon pljačkanja i zapalili. U Repušnici su opljačkali Špiglerovu trgovinu. Od drugih trgovaca, poput Ignaca Špiglera iz Kutine, Vjekoslava Blasine iz Ilove i Joze Šepaka iz Huseina, prijetnjama su iznudili veće

ili manje sume novca.49 Provalili su i kod kraljevskog kotarskog liječnika Nathana Politzera, ali ga nisu zatekli kod kuće. Uzevši novce koje je ostavio još su ga dvaput bezuspješno tražili.50 Uslijed nemira postojala je opasnost da kažnjenici ne pobjegnu.51 Ni župnik Matej Lovadenić nije ostao pošteđen. U Spomenici župe zapisao je: Oko 9 sati navečer, baš kada je župnik sa svojim pomoćnicima svrstavao večeru dodjoše tri individua u kuhinju i pozvaše župnika da dodje k njima. Dvojica od njih bili su oboružani puškama, a treći bodom. Prvi se je postavio pred vrata, koja vode iz kuhinje na hodnik, drugi usried kuhinje, a treći sa bodom na vratima koja vode iz dvorišta u kuhinju. Došavši župnik pred njih, upita jih, što žele, a prvi u njihovo ime odgovori, da jih je poslao Zeleni kader i da žele da jim se štogod dade, jer da su težka vremena i da je sve skupo pa da se neda živjeti. Na upit župnikov, hoće li šta jesti ili piti, odgovori da neće već da trebaju novaca. Na to jim je župnik odgovorio da novaca ne ima jer da i sam težko živi, naročito poslije potvrde, kod koje se je znatno iztrošio, nu ako ipak štogod ima da će jim dati pa neka idu s njim u pisarnu župnoga ureda, gdje će pogledati koliko novaca ima.52 Na to mu je onaj prvi odgovorio neka novac donese u kuhinju, nu kad je župnik otišao u pisarnu ipak je s onim drugim došao pred vrata pisarne dok je treći i nadalje ostao pred vanjskim vratima kuhinje. Došavši u pisarnu župnoga ureda našao je župnik kod sebe gotovinu od 130 kruna i tu jim je svotu ponudio. Nu njima je to bilo premalo pa kada je onaj prvi što je stajao pred vratima pisarne tu svotu ponudio onom drugomu nije ju ovaj htio da primi veleći da mora biti barem 2 000 kruna. Pošto župnik nije imao tolike svote ponudio jim je ponovno onu prvu svotu veleći da on nije nikakav ratni trgovac ili kakav liferant, već župnik, koji ima malu mjesečnu plaću koju će tek za nekoliko dana moći dobiti. Na to je onaj prvi opet pružio novce onomu drugomu veleći mu: “Na uzmi, gospodin dosta daje, on ne ima više”, nu ni sada ne htjede primiti veleći: “Ne, mora biti 2 000 ili njegova glava ili moja.” Pošto je tako i treći put ponudjenu svotu odbio povratio je onaj prvi svotu župniku veleći: “On neće da primi jer je premalo pa vam evo natrag, nu kad nam niste htjeli dati doći će drugi kojima ćete već dati.” Sada je župnik uzeo povraćeni novac, zatvorio vrata i iznutra zaključao, a oni ostadoše pred vratima vičući: “Otvori” i spremajući puške na pucanje. Dok se je medjutim župnik povukao u drugu sobu i za nekoliko se časaka opet povratio k vratima pisarne te jih polako otvorio, njih je nestalo iz župnoga dvora.53

Spomenica župe Kutina

Krizman 1957: 112

U Kutini je 18.10.1918. biskup Josip Lang podijelio svetu potvrdu. Potvrđenika je bilo oko 550, a bilo bi ih i znatno više da nisu vladale španjolska gripa i griža pa je npr. na dan odlaska biskupa 19.10. bilo u župi 19 mrtvih. 52

53 Spomenica župe Kutina. Sudskom istragom nakon godinu dana utvrđeno je da je onaj prvi bio Alojz Novosel, sin Josipa Novosela, mašiniste u tvornici opeka, rodom iz Zagorja, a onaj drugi Ivan Božić iz Kutine, dok se ime trećeg nije doznalo. Kraljevski sudbeni stol u Bjelovaru osudio je Ivana Božića, uzimajući u obzir njegovu mladost, na godinu dana zatvora, dok je Alojz Novosel netragom nestao.

Prema dogovoru o odkupu lukna od 1908. godine kutinski župnik bio je između ostalog dužan držati konje i kočijaša za administraciju župe (ispovijed bolesnih, odlazak na pogreb itd.). 54

Spomenica župe Kutina

NV SHS. Središnja kancelarija Narodnog Vijeća SHS. b) Telefonske obavijesti, 30.X.-30.XI. Kutija 7, 3. No 84; Kutina, 1.11.1918., ista obavijest je i u NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 18, 280/1918: Telefonska vijest 2 sata 20 časa. Kutina: Kotarski pristav Meandjia javlja: Moj šef se nalazi u Zagrebu. Javni bilježnik Kućak se proglasio upraviteljem kotara na ovlast odbora Narodnog Vijeća. Narodna straža, kojoj je zapovjednik nadporučnik Kreter sastoji se većinom iz zelenog kadera, koji je svu Kutinu opalio i orobio. Pošto ne razumem, zašto je nadporučnik uzeo u Narodnu stražu sve one ljude, koji su popalili Kutinu pa pošto opravdano držim i sumnjam da je život i imetak gradjana i činovnika kraj ovakove straže ugrožen, to moli, da se izvoli poslati nekoliko vagona da se odpreme supruge činovnika i djeca u Zagreb. Molim da me se još danas pismeno ili telefonski obavijesti, da li imadem slušati odredbe dr Kućaka ili čekati druge obavijesti. 57 NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 17, 36/1918; Bjelovar, 3.11.1918.

Bojeći se drugih razbojstava župnik se s pomoćnicima preko noći sklonio u sakristiju. Oko pola noći pod vodstvom Blaža Ivanovića, zvanog Šokac, iz Batine te Kutinjana Ivana Balovića i Rade Šlogara došla je druga skupina tražiti kola i konje kako bi se odvezla u Popovaču.54 Budući da su čvrsta vrata na štali bila zaključana, a kočijaša nije bilo, sjekirom su razvalili vrata na kuhinji. U pisarni su pokušali otvoriti crkvenu blagajnu, sistem Wertheimov, ali su uspjeli samo oštetiti srednju bravu. Razbacavši spise, iz pisaćeg stola su odnijeli oko 600 kruna stranog novca prikupljenog za nabavu vjerske literature. Iz kuharičine sobe pokupili su gotovinu i stvari u vrijednosti oko 200 kruna (cipele, suknje, uru…). Razbili su vrata na pivnici i počeli pijančevati. Njihovu namjeru da prospu vino spriječio je jedan bivši župnikov težak, koji se slučajno zatekao, želeći prenoćiti kod župnika. Dok su pijančevali naišao je kočijaš kojeg su prisilili da ih odveze u Popovaču, a drugi su se razišli.55 Kotarski predstojnik Vrkljan tijekom nemira pobjegao je iz Kutine, a javni bilježnik dr. Stjepan Kućak u ime odbora Narodnog vijeća proglasio se upraviteljem. Budući da se narodna straža pod zapovjedništvom natporučnika Kretera sastojala većinom od zelenog kadera, koji je svu Kutinu opalio i orobio, činovništvo i građanstvo nije se osjećalo sigurno. U strahu za život i imetak tražili su da se iz Zagreba dostavi nekoliko vagona kako bi mogli otići iz Kutine.56 Veliki župan Labaš 3. studenog tražio je upute od Narodnog vijeća jer je: Noćas oko 400 vojničkih bjegunaca demoliralo željezničku postaju i restauraciju u Banovoj Jaruzi te poručilo isto učiniti u Kutini napasti ondašnjeg mlinara Hoffmana i trgovca. Molim odredbe kao i brzu pomoć.57 Sutradan, 4.11., izvješćujući telegramom Predsjedništvo vlade o situaciji u bjelovarsko-križevačkoj županiji, veliki župan Labaš navodi: 31. listopada kutina popljačkana naročito dučan berger kuča izgorjela dučan ladicki skocic helesi opljačkani jedan napadac ubijen kotarski predstojnik i liječnik utekli iz kotara u popovaci dučan popljačkan devastirane općinsko poglavarstvo trgovina alstadler ljekarna stan opcinskog blagajnika kuča nacelnika i posta pobližnih vijesti nemam telefon razoren…58 Tek kad je proglašeno iznimno stanje i prieki sud prestalo je pljačkanje u Kutini.59 Deseteročlani Odbor Narodnog Vijeća za Kutinu izabran je na skupštini održanoj 3.11. U njemu su bili dr. Stjepan Kućak, odvjetnik, učitelj Milan Budin, dr. Stevo Sremčević, kotarski sudac, sudbeni pristav Otto Mesler, trgovac Milutin Kević, graditelj Josip Stjepančić, revizor srb. zem. zadruga dodijeljen

vlastelinstvu Kutina Petar Jerković i posjednici Ivo Palaić, Štefo Štefančić i Ivo Baron.60 Uz agitacijski rad na tumačenju postojećeg stanja u zemlji i uloge Narodnog vijeća brinuo se u suradnji s općinskim poglavarstvom za aprovizaciju. Nastojeći uspostaviti red i mir osnovao je narodnu stražu te se brinuo o prehrani vojske.61 Kako bi odredili način skupljanja poreza pozvao je Odbor Općinskog zastupstva na izvanrednu sjednicu. Svako selo biralo je svoje članove narodnog vijeća. U Repušnici su izabrani posjednici Stjepan Uroić, Mijo Octenjak i Imbro Čavlak, u Slatini učitelj Josip Cvrtila i posjednik Ivan Rupčić, u Kutinici posjednici Stevo Vojnović, Pavao Abramović i Jovo Vojnović, u Mikleuškoj paroh Milivoj Stepanov i posjednici Lujo Ružinčić i Gjuro Milosavljević, u Ilovi posjednici Stjepan Jagušt, Marko Brkić i Tomo Utović, u Batini posjednik Ivo Desić, u Husainu posjednik Josip Šepak, u Zbjegovači posjednici Andrija Tomić, Marko Gradinac i Ivan Štaval, u Selištu Pavao Ivanišević, Stevo Vlajsović st., Stevo Vlajsović ml. i Stevo Vajng, u Čairu posjednici Mijo Butina, Joso Butina i Mijo Dasović, a u Šartovcu posjednici Ivan Bezuk, Ivan Oparić i Petar Glavaš.62 Kako se situacija smirivala sve su više dolazile do izražaja razlike između unitaristički orijentiranog mjesnog odbora i frankovačkih i radićevski orijentiranih političara. Odvjetnik dr. Pavo Stanić 20.11. predlaže Narodnom vijeću u Zagrebu reviziju rada mjesnog odbora u Kutini, napominjući da su se odbori osnivali u prvi čas prevrata, pa u onom metežu sloma bivše Austrougarske monarkije ponijeli tako, da više puta nisu znali, što smiju, a što ne smiju činiti, pa u tom svom glavinjanju ne rijetko prekoračili granicu svoje kompetencije.63 Opisujući situaciju u kotaru mjesni odbor Narodnog vijeća 21.11. navodi da je ovo čisto frankovaćki kotar, kojega je narodni zastupnik još i danas dr. Ivo Frank i koji je do zadnjeg časa bivše vlade po kot. predstojniku Vrkljanu i njegovim pomagačima odgajao u čisto frankovaćkom duhu.64 Prema mišljenju odbora frankovci nastoje raspiriti mržnju protiv Srba i inzistiraju na raspravama o budućem uređenju nove države. Medjutim u zadnje dane počeo se narod smućivati te kolaju razni glasovi kao n. pr. “Da je do sada bilo Magjarsko, a sada će nastati srpsko gospodstvo” i slično čime se opet razpiruje u ovom frankovačkom kotaru toli uvrežena mržnja na braću Srbe… Značajno je, da se te glasine javljaju tek zadnje dane, u koje su i najpoznatiji frankovački agitatori, koji su od dana proglašenja slobode, povukli se posve sa poprišta, opet počeli dizati glave i napadno razpravljati

NV SHS. Središnja kancelarija Narodnog vijeća SHS. b) telefonske obavijesti, 30X.-30.XI., Kutija 7, Bjelovar, 4.11.1918.

Spomenica župe Kutina

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 232-233/1918

Broj članova narodne straže u Kutini mijenjao se. Kao najveći broj spominje se 135 članova. Prema izvještaju od 25.11. posjedovala je 42 vojničke (od toga pet neupotrebljivih) i 30 lovačkih pušaka. NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 238-239/ 1918; Kutina, 25.11.1918.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 238-239/1918; Kutina, 25.11.1918.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 235/1918; Kutina, 20.11.1918.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 236-237/1918; Kutina, 21.11.1918.

Kutina, 1915. g.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 236-237/ 1918; Kutina, 21.11.1918. NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 245/1918; Kutina. Dopis je bez navedenog datuma.

pitanje “Republika” ili “Monarhija” koja razpravljanja služe im samo u svrhu, da mogu upozorivati na pogibelj srpske premoći i srpske dinastije. U žalbama Narodnom vijeću u Zagrebu ne libe se ni objeda: Napose je napadno, da se sve to dogadja od dana, kada se je ovamo iz vojske povratio ovdašnji odvjetnik Dr Pavo Stanić, kojega dvoličnost i od prije poznata, a pokazala se i opet odmah kod njegova dolaska, gdje je javno pred tri svjedoka na pitanje “Da li se prijavio narodnom vijeću” nabacio gadnom pogrdom na narodno vijeće i izjavio “Dosta sam jednom lopovu prisegao, drugomu neću”, dok je istodobno kako čujemo prijaviti se narodnom vijeću. Značajno je i to da su spomenuti frankovački agitatori, kojih se glas sada opet čuje, tijesni prijatelji, istoga Dr Stanića. Istovremeno dr. Stanić sazivao je bez dozvole odbora skupštine po selima pa je odbor predlagao Narodnom vijeću u Zagrebu da se skupština sazvana u Popovači 24.11. spriječi. Mjesni odbor Narodnog vijeća bio je zadovoljan svojim radom i povjerenjem koje je zadobivao među narodom te je predlagao Narodnom vijeću u Zagrebu da u kutinski kotar pošalje svog izaslanika koji bi se osvjedočio o radu ovog Odbora.65 I nakon proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca mjesni odbor, nastojeći spriječiti javnu skupštinu sazivanu za 15.12.1918. u Kutini, kojoj su se organizatori potpisali kao Slobodni gradjani Narodnom vijeću u Zagrebu, piše: U ovoj općini imade sela napučena sa Srbi dočim su dolnja sela pretežno Hrvati i to većinom još iz prijašnjih vremena odgojeni frankovci a danas već radičevci, pa bi što je više nego sigurno došlo do sukoba, time nebi nikakva korist po narodnu stvar postignuta bila, već naproti razpirila bi se još više mržnja koju stanoviti ljudi med narodom razpiruju i narod bio bi još više smućen nego je to dosada. Mi doduše imademo u mjestu i oružnićtvo i pomoćnicu 25 dom. pješaćke pukovnije, te je vjerojatno da bi svaku uzbunu ugušili, ali time nebi stvari ništa koristili, naprotiv bi razdor zaoštrili što nemože biti svrha skupštine. Kao organizatore skupštine navode dr. Stanića i trgovca Ljubomira Brankovića koji je stekavši za vrieme rata silni imetak prigodom sabiranja narodnog poreza dao ciglih 100 kruna. Odbor je tražio dozvolu da vrati Brankoviću tih 100 kruna obavezujući se da će ih sam nadoknaditi. Skupštinu su htjeli zabraniti jer se na njoj smućuje narod kao što su se osvjedočili na skupštinama u Popovači i Ludini kojima su prisustvovali i izaslanici Vidlović i dr. Kernic.66 Sekcija za organizaciju i agitaciju Narodnog vijeća u Zagrebu mjesnom odboru odgovorila je dopisom od 11.12. u kojem je tražila da prijavi svaki stranački ispad bilo srba ili Hrvata, jer se mora svim silama uznastojati spriječiti huškanje bilo sa koje strane.67

Dr. Stanić 12.12. tražio je da Narodno vijeće pošalje svog izaslanika na skupštinu.68 Skupština je održana 15.12, a izaslanik Narodnog vijeća bio je prof. Radinović.69 Dr. Stanić 16.12. uputio je dva izvještaja Narodnom vijeću u Zagrebu. U jednom navodi da je skupštini prisustvovalo između 400 i 500 ljudi te da Odbor Narodnog vijeća u Kutini ne uživa povjerenje naroda. Narod mu prigovara na silnim izdacima za narodnu stražu koji iznose oko 50 000 kruna, zbog čega trpi cijela Kutina, a tri člana su napustila odbor.70 U drugom navodi da je skupština protekla mirno, dostojanstveno te da je u ime narodnog poreza prikupljeno 2 500 kruna. Javna pučka skupština iskazuje povjerenje u dosadašnji kao i u budući rad oko izgradnje ujedinjene, jedinstvene na demokratskim načelima zasnovane države SHS. Živila ujedinjena i slobodna Jugoslavija! ističe se u pozdravnom dopisu.71 Za materijalno uređenje države skupio je učiteljski zbor 6 500 kruna narodnog poreza od rodoljubnog građanstva pri čemu je školska mladež sudjelovala s 28 kruna.72 Nešto drugačije svijetlo o nemirima u Kutini daje dopis od 20.12.1918. godine pod nazivom Opis dogodjaja, koji su se sbili dne 29. listopada i dalje u trgovištu Kutina. Potpisalo ga je pet osoba, među kojima su Ljubomir Branković, Josip Šepak, Milan Weiner i Ivan Kousec. Dopis obiluje brojnim pojedinostima, a iako sadrži jednostrano viđenje nemira, pokazuje da je značajnu ulogu odigrala unitaristički orijentirana inteligencija dijelom manipulirajući masama: U utorak 29. listopada oko 7 sati sastanak Milutina Kevića, Milana Budima učitelja, Milana Kalinovića upravitelja vlastelinstva, Petra Jerkovića knjigovodje vlastelinstva, Boška Gjurana činovnika vlastelinstva, Nikole Helešya trgovca i drug. u gostioni Helešy /”Sokol”/, dok je druga hrpa večinom vojnici, bila u gostioni Plesingera /”Moslavac”/, medju istima bio navodno prisutan i kot. pristav Marko Mehandjija, koga su vojnici medju se uzeli i na stol digli. Iz gostione Helešya poslata rulja pod vodstvom pisar. pomočnika Otokara Pavičića na kolodvor – putem do kolodvora skinuli hrvatsku zastavu sa kuće postolara Pavletića, na kolodvoru skinuli sve madjarske napise i polupali nekoliko prozora i svetiljaka, našto se povratiše u samo mjesto, kojim su prošli manifestirajući Velikoj Jugoslaviji. U toj manifestaciji bili navodno prisutni svi gore spomenuti, pa kada su se oko 10 sati noči osokolili, išli su opet na kolodvor, razorili cijelu stanicu i ured, počeli rasbijati magazine, otvarati vagone /oko 15 vagona, puni razne robe, navodno bio je medju

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 248/1918; Zagreb, 11.12.1918.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 249/1918; Kutina, 12.12.1918.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 246/1918; Zagreb, 18.12.1918.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 250/1918; Kutina, 16.12.1918.

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 251/1918; Kutina, 16.12.1918.

Spomenica Osnovne škole Mato Lovrak u Kutini

Kutina, 1915. g.

njima i kot. pristav Mehandjija/. Poslije toga ophoda vratiše se u gostionu Helešya, gdje su ostali i halabučili do 4 sata u jutro. Glavar postaje Landor sa obitelji otišao oko 4 sata poslije podne sa teretnim vlakom put Zagreba, a za njim navodno otišla iz Banove jaruge dolazeća lokomotiva sa tri vagona zelena kadra u potjeru. /Neka se preslušaju svi gore spomenuti, kao i pipničari gostione Helešy i Plesinger./ U srijedu na 30. listopada otišao je predstojnik Mato Vrkljan na kolodvor, da vidi šta je ondje učinjeno. – Odredio, pošto je glavar postaje Landor i sve osoblje izim željezničkog stražara Jugovića, koji je ostao i imao paziti na željeznicu i preostale vagone koji su bili puni robe, da izadje oružnička ophodnja i da pazi da se ništa ne krade. Oružnici bili na kolodvoru, te se oko 11 sati prije podne povratili kući. Medjutim došla je svjetina iz Kutine, započela sa plačkanjem koli same željezničke zgrade toli i vagona koji se na stanici nalazili, tako da su do oko 3 sata poslije podne oplačkali toli sgrade, kao i sve tamo nalazeće vagone /medju plačkašima nalazilo po izbor kutinci, kao i susjedna inteligencija – gospodje i gospojece iz kolodvorske ulice./ Gostioničar Josip Šepak iz Husaina kaže, da ga putem iz Kutine prema Husainu stigoše učitelj Milan Budim i Milutin Kević, vozeć se kolima i rekoše da prodje selom i pošalje glas u šumu, da sav zeleni kader i svi vojnici dodju do 2 sata poslije podne u Kutinu, oni da idu u Ilovu i Zbjegovaču u istom poslu, pa da će se vratiti, te zeleni kader i vojnike dočekati, pa da će svi zajedno u Kutinu, gdje biti jeftine robe /:Svjedoci Josip Šepak i škriban Ivan Tomić iz Zbjegovače rekao je ovo poslijednje svomu poslovodji L. Schrengeru:/. Oko ½ 2 sata poslije podne prispije zeleni kader sa zastavom, i u istinu ide povorka vojnika, sa nješto djece i ruljom svjetine. Nekoliko vojnika zelenoga kadera, na kolima naprvo Matušin iz Husaina sa puškami, od kojih jedan sa bijelom perjanicom za kapom Vinko Gradinac-Mataija iz Zbjegovače kolovodja svega, drugi Halupa iz Zbjegovače, a iza ovih nekoliko vojnika bez pušaka, a ostalo djeca sa ruljom svjetine. Naručili kod mlinara Ljudevita Hafnera večeru za 10 osoba u 7 sati večer, i otišli u samo mjesto. Kod ulaza iz kolodvora u samo mjesto govorili od zelenog kadera kako će ubiti kot. predstojnika Vrkljana, što je čula gdja Jelka Gaži udova rav. učitelja, preko polja odtrčala do kovača Nikole Kosanovića, a njegova kčerka do kot. predstojnika, upozorila istog o predstojećoj pogibelji, našto je isti za vremena

sa obitelji pobjegao, - jer su kratko vrijeme iz njegovog bjega došli onamo, provalili u kotarsku oblast, oteli ondje se nalazeće stare i zaplijenjene puške i pitali za predstojnika. Medjutim su od trgovca Imbre Bergera, Nikole Helešia, Ljubomira Brankovića zahtijevali novaca, a i od nekojih privatnika, pa pošto su iste za novac orobili, odoše u gostione gdje su pili neplativ nikome ništa /tu se nalazila medju njima i nekoja gospoda/. Uz iste se sakupila i rulja svjetine, ponajviše sami kutinci, koji su se ali ne zadovoljiše time, što je t. z. zeleni kader orobio trgovce u gotovom novcu, već navališe pod zaštitom zelenog kadera na njihove dučane i privatne stanove, počeli iz dučana trgovaca Imbre Bergera, Katarine Skočić, Samuela Goldschmida, t. t. Velzberg /Muki i Joseine Ledetzki/ I. Rechnitza, a nakon što je u noči upaljena i kuća Imbre Bergera i kod trgovca Nikole Helešya bacati ne samo robu iz dučana, već iz njihovih stanova pokućstvo, rubeninu i to tako, da su bez svega ostali – kuća i trgovina Imbre Bergera izgorila je do temelja, a imade se tišini vremena i padajućoj kišici zahvaliti, da vatra nije uzela većih dimenzija. Plačkanje dučana i privatnih stanova obavili su žitelji – dobri gospodari – sela Kutine u prvom redu njima se pridružiše oni iz sela Husaina, Batine, Ilove, Zbjegovača, Repušnica donekle oni iz Čaira i Šartovca. Govori se da su gg: Milan Budim učitelj i Milutin Kević kod mosta u Kutini dočekali grupu zelena kadera i plačkaša koja je dolazila cestom iz Zbjegovače i da su šnjima bili u početku plačkanja dučana – a kasnije u gostionama i Dr Kućak Stjepan, da su Milutin Kević i pristav Mehandjija Marko nagovarali na plačkanje dučana Nikole Helešya. Slijedi iz svega toga, da je posvoj prilici čitavo, pod vidom manifestacije počinjeno pljačkanje, inscenirano po najviše po spomenutim članovima inteligencije. /:Treba preslušati sve navedene interesente, kao i sve pohvatane pljačkaše koji se jur nalaze u pritvoru./ U četvrtak na 31. listopada – ustrojila se narodna straža. Nadporučnik Svetislav Sremčević, preuzeo je vodstvo i komandu iste. Ta straža je rekrutirana iz zelena kadra i pljačkaša /:dva Makovca, Malogorski, Matušin ml. itd./ Pobjegao je ovomjestni liječnik Dr Nathan Politzer /do danas se povratio nije/ zatim Mato Vrkljan i župnik Mato Lovadenić, koji se povratio. U petak na 1. studenoga Dr Stjepan Kućak kao privremeni predsjednik nekog nami sasma nepoznatog narodnog odbora u Kutini izdao nalog kotarskom oicijalu Lazi Resanoviću, da se 89

Popovača između 2. sv. rata

ima preostala pšenica iz aprovizacije medju narod razdijeliti. Na upozorenje kot. predstojnika Vrkljana i oicijala, da pšenica spada aprovizaciji, da imade općinsko zastupstvo i načelnik svoje reči, viknuo je Dr Kućak – načelnik se mora pokoriti inaće ću ga dati svezati – te da ne pozna predstojnika i oblasti i da preuzima odgovornost, pa pošto je došao i bilježnik III. Petar Majerić, to je oicijal Resanović, Dr Kućak i Majerić počeli dijeliti pšenicu – za koju je rulja naroda pred skladištem aprovizacije već čekala. Iza razdiobe početkom listopada ostalo je oko dva i pol vagona šenice, od kojih je Dr Kućak dao podijeliti do dva vagona, a ostatak da imade ostati za narodnu stražu i vojništvo. Pita se što će narod preko zime za kruh, a to tim više, što je Dr Kućak javno u skupštini kazao “nema više rekvizicije”. Šumarski nadzornik Milan Veiner, sastao se sa predstojnikom Vrkljanom i upozorio istoga, da se čim prije ukloni iz Kutine i to svakojako prije noći, pošto mu je život ugrožen, jer da je čuo da narod traži glavu predstojnika, kot. oicijala Laze Resanovića i bilježnika III. Petra Majerića. Predstojnik Vrkljan uvidivši opasnost koja mu prijeti, poslušao je i tijekom poslijepodneva otišao vlakom u Zagreb. Medjutim se Dr Kućak kao predsjednik nekoga nama nepoznatoga privremenog narodnog odbora u Kutini, proglasio za povjerenikom /guvernerom/ Kutine i htio zapovjedati činovništvom oblasti, koju ali, nije kao takovu priznavao, samo je očekivao njeki pismeni dekret od narodnog vijeća u Zagrebu. Milan Weiner kazao je nadpor. Sremčeviću, kojem je uručen dekret od narodnog vijeća u Zagrebu, da će i kotarski predstojnik Vrkljan sa vlakom otići, rekao mu je isti najbolje je da otidje, jer bi inače i obješen biti mogao. Poslije podne je po narodnoj straži uhvaćen neki oruž. stražmeštar Vaso Knežević iz Bunića, sa još jednim vojnikom – koji su navodno bili kod plačkanja u Popovači – i odanle pobjegli na kolima erara, uhvaćeni pucali su na stražu, razoružani i svi – naime i oni iz Gračenice – pušteni nakon 2 dana na slobodu. U subotu dne 2. studena Milan Weiner govorio je sa kot. sudcem Dr Sremčevićem slijedeće: da je Dr Kućak dobio telefonsku obavijest, da imade voditi poslove kotarske oblasti u Kutini, Dr Sremčević se izmotava i napokon priznaje da se čeka na dekret, kako spomenuto. Weiner priopćuje Dru Sremčeviću, kako je kroz novine saznao o sjednici hrv. sabora, od 29. listopada u Zagrebu, o poznatim prijedlozima zastupnika Pribičevića i Dra Pavelića, zaključkom sabora i izjave bana Mihanovića, koji je stavio

čitavu exekutivu na raspolaganje narodnom vijeću. Prema tomu činu i izjava bana, koji je kao takav skupa sa cijelom vladom i nadalje ostao na svom mjestu, nije se ništa u tom pogledu promijenilo, pa prema tomu ostaju i sve oblasti, svaka na svom mjestu, sa cijelim dijelokrugom kao i do sada, pošto je ali postupkom stanovitih ljudi u Kutini omalovažen i spriječen djelokrug kotarske oblasti u Kutini, pošto si nepovlastno prisvojiše vlast u koječim, namislio je kao najstariji činovnik po godinama, a i drugi po rangu /jer se u Kutini prisutni kotarski pristav Mehandjija nije brinuo za ništa, a niti je ured dolazio, pa je izgledalo kao da očijuka sa demonstrantima/ da sazovu svu gg: činovnike kotarske oblasti, kotarskog suda, općine, svečenike te oružničku postaju, kao i vidjenije gradjanstvo trgovišta Kutine, gospodje i bolje seljake, pa da im razjasni stanovište i raspoložaj u kratkim riječima, koji je nastao uslijed zaključka sabora, a pošto je nadporučnik Sremčević jedini po narodnom vijeću postavljen kao zapovjednik narodne straže, da se zamoli, da nas činovnike zaprisegne Narodnom vijeću u Zagrebu, ujedno da upozori Dra Kućaka, koji se je miješao u kojekakove poslove, koji na nj niti najmanje ne spadaju, da se iskaže dekretom narodnog vijeća u Zagrebu, imade li on pravo govora ili rada bilo u upravi mjesta, općine ili kotara, jer držeći se prama gore spomenutoj izjavi bana, ostale su sve oblasti i nadalje u svom djelovanju i djelokrugu, ter je svaka preuzetnost njegove osobe u svakom pogledu nepovlastna, a Weiner da nepoznaje nikoga kao svoga predpostavljenoga, van predstojnika kot. oblasti odnosno u njegovom odsuću zamjenika mu kot. pristava Mehandjiju, i da se nikom drugom u nikojem pogledu pokoravati ne će, sve dotle, dok narodno vijeće u Zagrebu inaće neodredi. Svaki pako koji bi želio šnjime upravljati osim prije spomenutih, i njemu se šefom nametnuti, mora se izkazati dekretom narodnog vijeća u Zagrebu. Sudac Dr Sremčević odobrava sve, nu, drži da je predmet preuranjen i da se stvar za par dana ostavi na miru, dok ne stigne daljnje rješenje vlade ili narodnog vijeća u Zagrebu. Poziva Weinera da ide šnjime na poštu, da on u tom pogledu telefonski govori sa narodnim vijećem, nu medjutim telefon prekinut. Poslije podne govorio je Weiner sa nadporučnikom Sremčevićem da odpusti iz narodne straže pisara kot. oblasti Vukovića, da uzmogne voditi tekuće poslove ureda i da u red postavi zaostatak koji se je bio nagomilao. Nadporučnik Sremčević odgovori da kotarska oblast ne postoji, i da je pisar Vuković potrebniji u narodnoj straži. U nedelu 3. studena Dr Kućak traži od opć. poglavarstva u

Popovača između 2. sv. rata

Kutini 6 000 K. novca za uzdržavanje narodne straže, načelnik izdaje isti na namiru Dra Kućaka. Poslije podne u 2 sata prama oglasu skupština, prisutni 250300 ljudi, večim dijelom samo iz sela Kutine, nadalje kotarski sudbeni i opć. činovnici, osim kotarskog pristava Mehandjije i opć. bilježnika I. Ivana Čelikovića, sve zaprisegnute narodnom stražom. Skupština se obdržava pred kućom trgovine strojeva Černevski i drug: tako da su se morali govornici povukli na balkon, a ostalo općinstvo pred sgradom. Prvi govornik Dr Kućak: - otvara skupštinu kao privremeni predsjednik odbora: govorili su njeki Octenjak željeznički stražar iz Repušnice zatim Petar Jerković gospodar. činovnik, učitelj Cvrtila iz Slatine, nadporučnik Sremčević. Svi ti govore bez stvarnosti i bez osobitog značenja. Nitko nezna koji su članovi toga odbora, tko ih je kao takve izabrao, tko je izabrao tog nametnika predsjednika, gdje su ti ljudi izabrani, valjda u kojoj gostioni u veselom društvu kod čaše vina: govor Dra Kućka brez ikakove stvarnosti, iz svega se izabire mržnja proti oblasti i njenom predsjedništvu u pogledu njenog djelovanja navlastito medju inim istaknuo riječi: “neima više rekvizicije”. Seljak Stjepan Uroić iz Repušnice, govori proti bivšem režimu, - oblasti, predstojniku i t.d. izričito napomenuo “neima oblasti, neima rekvizicije”, neima više 14 dana zatvora, brez apela ta – marš van. Na koncu govora predložio je Uroić rezoluciju od 5 točaka, od kojih je najvažnija ona gdje se kaže: šume su narodno dobro, te se imadu sječi samo stari hrastovi, - zatim da neima kotarske oblasti, već samo općina, a njezino činovništvo da će u buduće narodni odbor namještati, nadzirati, kazniti i odpuštati. /:Govori se, da je govornik Uroić odnio tu rezoluciju i da ju nije dao Dr Kućaku:/ Govor Uroića je narod raspalio, da je počeo vikati i odobravati govorniku uz živio i dolje sa oblasti, netreba je i t.d. Octenjak predlaže izbor narodnog odbora u Kutini i to: predsjednikom Dr Stjepana Kućaka, podpredsjednikom: Dr Steva Sremčević kotarski sudac, odbornikom: Petar Jerković činovnik vlastel. Kutina, Josip Stepančić graditelj, Ivo Palaić, Štefo Štefančić i Ivo Baron seljaci iz Kutine. Skupština usvaja predlog, javlja se Štefo Štefančić i traži upodpunjenje odbora, jer da treba i učenih ljudi medju njima, pa predlaže Otu Meslera sudbenog pristava, Milutina Kevića bivšeg pipničara i Milana Budima učitelja, što se prima. Stražmeštar Bušić iz Kutine, prigovara izboru Štefu Štefančića jer da je uvijek bio za gospodu i oblasti, a gulio narod. 92

Poslijepodne došao je vlakom iz Zagreba predstojnik Mato Vrkljan, kojemu je učitelj Milan Budim po oicijalu Lazi Resanoviću odmah na kolodvoru dao reči, da kući kroz Kutinu neide, jer je za njega pripravljen “veliki Halo”, već ako hoće kući može preko polja kroz selo ići, sudbeni pristav Oto Mesler pako kazao: došao je predstojnik sa nekim dekretom, nu neka samo dodje gore, dati ćemo mu mi već njegov dekret. Uslijed tih pretnja skrenuo se kot. predstojnik Vrkljan u kolodvorskoj ulici u kuću šumar. nadzor. Milana Weinera, koji ga nije pustio u samo mjesto, već odrešito zahtijevao, da se imade vratiti prvim vlakom u Zagreb, na što je predstojnik pristao ter je imao prenočiti u kući Weinerovoj. Pred večer došao je učitelj Milan Budim kao izaslanik narodnog odbora u Kutini i donesao predstojniku Vrkljanu neki zapisnik, u kom se zaključuje, pošto je život predstojnika ugrožen da nitko ni sama narodna straža nejamči za nj, i da će uslijed toga odbor zamoliti narodno vijeće u Zagrebu njegovo premještenje. Predstojnik Vrkljan potvrdio je primitak toga zapisnika. Poslije večere došao je sudac Dr Sremčević u kuću Weinera i umolio predstojnika Vrkljana da noči kod njega u stanu, pošto kod njega stanuje i njegov brat nadporučnik Sremčević koji je zapovjednik straže, pa da je ondje sigurniji. Uslijed toga je predstojnik prenoćio kod g. Dr Sremčevića a sutra vlakom otišao. O tim dogodjajima s bivšima se neka se preslušaju svi navedeni u ovom spisu, navlastito svi trgovci koji su opljačkani i kojim je otet gotov novac, a medju ove poslijednje spada i domaći župnik Matej Lovadenić, Špigler, Dr Politzer, ljekarnik Stevo Poljanac, sitničar Dragutin Šlehuber, trgovac svinja Ivan Marciuš, koji će znati u potankosti o zbivšima dogodjajima koju reči. Na koncu mora se u kratko napomenuti slijedeće: Narodna straža i njezino vodstvo, časti se i troši uzduž i popreko, nezna se niti tko pije, tko jede, a najmanje se polaže važnosti na ono koliko se plaća, kolje se blago prekupca zemaljske centrale Ferkovića, koji kako se čuje nije još do danas podpuno plaćeno. Mesnicu i opskrbu narodne straže vodi Milutin Kević, koji već preko godinu dana sa brojnom obitelji bez ikakovog zanimanja bez posleno živi, on prima novce za predano meso a kuda su ti novci, gdje su pohranjeni i u koji račun su uzeti, to neka sam Bog znade. Istina je jedino to da ga općinsko poglavarstvo po nalogu predsjednika narodnog odbora u Kutini Dra Kućaka, prisilno plaća sve izdatke narodne straže i njezino vodstvo u Kutini, 93

Garešnica početkom 20. st.

akoprem o potrošku istih izdataka nikakovi računi predloženi nisu, iz kojih bi se moglo razabrati, da li su ti izdatci potrebni ili ne, akoprem su dosegli svotu od kakovih 50000 kruna, slovi: pedeset hiljada kruna, i za koje neznamo tko će ih općini refundirati moći i morati. Narodna straža, koja je medjutim sada uslijed ustrojenja sokolske narodne straže odpuštena, bila je kako prije spomenusmo rekrutirana večinom iz pljačkaša, zelenog kadera te je izgledalo, da je narodna straža utočište tih pljačkaša. Ovu narodnu stražu osnovao je t.z. privremeni odbor narodnog vijeća u Kutini pod vodstvom Dra Kućaka i njegove desne ruke učitelja Milana Budima iz Zbjegovače, kojeg odbora jest podpredsjednik kotarski sudac Dr Sremčević. To pokazuje i slučaj koji se dogodio sa ovdašnjim mlinarom Josipom Štajerom iz obližnjeg mjesta Šartovca, koga su dva momka od narodne straže nakon proglašenja prijekog suda orobilii dogologa svukli, ter ga odveli u obližnju šumu, gdje su ga preko ½ sata držali tako, da se je skoro smrzao i prisili ga, da im osim podanih 200 kruna gotovog novca, nabavi još 2 000 kruna. Imade se samo pukom slučaju zahvaliti, što su ti razbojnici od narodne straže i poznati pljačkaši imenom Makovac i još jedan od zelenog kadera uhvaćeni i odvedeni vojničkom sudu u Bjelovar. Općenito je mnijenje u mjestu Kutini, da su svi ovi izgredi, plačkanja sa tolikim žalostnim poslijedicama upriličeni po stanovitoj grupi ljudi, koji su davali na njeki način pravac i poticaj za napadaj na tudje vlastništvo i da se je uz stanovite opreze moglo svemu tomu izbjeći, te da je tako sve inscenirano da se u mutnom izvadjaju čini osveta i mržnja suprot vlasti i onih imučnijih gradjana, koji su si marom stekli nešta imovine. Sami elementi kojima se pripisuje jedan dio krivnje, nemogu svojim imetkom preuzeti moralnu ni materijalnu odgovornost za sbivše se čine. Predsjednik mjestnog odbora Dr Stjepan Kućak nije onaj čovjek, koji bi u našem mjestu Kutini štogodj stvorio, već ga se mora smatrati čovjekom koji više razara i koji nije kadar upravljati svojom vlastitom imovinom, a kamo li tudjom, pošto je notorno da su pod njegovom upravom društvene institucije kao i čitaonica, pjevačko društvo i ostali uredjaji propali, a i sam se nalazi u nesredjenim odnošajima. Pita se koju ulogu u tom igra učitelj Milan Budim iz Zbjegovače, koji se već preko godinu dana od svog zvanja i škole izmiće, narod ga plaća a škole ne drži, a sada je ponovno zatražio dopust /koga je i dobio – jedan mjesec dana/, kao za narodnu

stražu neobhodno potrebit – nenadoknadiv – medjutim naroda straža raspuštena, a on bez ikakovog posla šeće po Kutini, i po selskim skupštinama, a nemisli na školu u Zbjegovači, koje djeca će na poslijedku tako marna i za svoje zvanje zauzetog učitelja, ostati analfabeti – doista krasan učitelj. Već i sami njegovi seljaci iz Zbjegovače ogorčeno pitaju, jadikuju i pritužuju se proti njemu, i t.d. Jednu od glavnih uloga u tom kolu igra i Milutin Kević iz Kutine, tko je i što je, teško je odgovoriti, znademo da je došao u Kutinu kao pipničar, poslije kupio na božju vjeresiju kuću, u kojoj je bila gostiona, kratko vrijeme iza toga prodao ju pa se bavio koje kakvom trgovinom /:Kettenhandlung:/ - kako su njegove mušterije šnjime prošle, neće niti jedna da se pohvali proti njemu su tužbe ovdje danomice učestale, jer je nevaljano poslovao pa takav čovjek igra ulogu vodećeg člana u našem mjestancu – uzrok je, što je zapao u društvo koje treba takovih ljudi. Da se uzmogne ustanoviti, tko je gore opisanim dogodjajima povod i pravi početnik, to molimo da se povede stroga i nepristrana istraga, ne samo proti onim osobama, koje označuje današnja uprava – tobože glavne krivce, već neka se uglavi da li nisu baš ove osobe tomu krivci kao: kotarski pristav Marko Mehandjija, nadalje Dr Stjepan Kućak predsjednik narodnog odbora, Milan Budim učitelj, Milutin Kević odbornici, a i ostali odbornici narodnog odbora u Kutini, u opće protiv svim onim osobama, koji su ma kojim svojim činom kao intelektualni začetnici i poticatelji učestvovali u tima dogodjajima i kojom istragom se onda mogu uglaviti krivci, koji se neka najstrožije kazne, jer su skrivili uništenje eksistencija 6 vlastnika trgovina, otimačinom silne gotovine, bili strah i trepet mjestnog pučanstva, od kojeg su djeca mnogih roditelja obolila, a mnogi još i danas u smrtnom strahu živu. Da je nazočni opis dogodjaja istinit, jamčimo našimi vlastoručnimi podpisi i našim poštenjem, a ostale potankosti se imadu istragom utvrditi…73 Popovača U Osekovu se 31.10. okupila skupina od oko 60 osoba. Među njima bila je nekolicina vojnika, a većinom domaća mladež naoružana sjekirama i starinskim puškama.74 Mržnju prema dotadašnjem režimu iskazali su napadom na Julijansku školu gdje su u jednoj školskoj sobi uništili inventar.75 Nakon toga su navalili na Vjeresijsku udrugu i opljačkali blagajnu.76 Trud im se nije isplatio jer su nakon jednosatnog razbijanja blagajne

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 252257/1918; Opis dogodjaja, koji su se sbili dne 29. listopada i dalje u trgovištu Kutina. Kutina, 20.12.1918.

Spomenica škole u Osekovu

Kovačević 1999: 112

Veresijskom udrugom u Osekovu osnovanom 1909. godine upravljali su Mađari.

Spomenica škole u Osekovu

Spomenica škole u Gornjoj Jelenskoj

Obitelj Bukal doselila se u Popovaču kbr. 97 iz BijelovarMoravča. Otac Josip star 53 godine bavio se poljoprivredom, a trideset sedmogodišnji sin Jakob bio je postolar.

Spomenica škole u Gornjoj Jelenskoj; Spomenica škole u Potoku

Krizman 1957: 112

Spomenica škole u Osekovu

Kovačević 2002: 117

Spomenica škole u Gornjoj Jelenskoj; Spomenica škole u Osekovu

Spomenica škole u Gornjoj Jelenskoj

Spomenica škole u Osekovu

Spomenica škole u Gornjoj Jelenskoj 91

Krizman 1957: 114

Spomenica škole u Osekovu

Kovačević et al. 1999

Spomenica škole u Osekovu. Drugi veći krivci su izmakli te osim batina nije im se ništa dogodilo. 95

96 Matična knjiga umrlih župe Voloder

našli u njoj 40 forinti.77 Nakon toga krenuli su prema Popovači te su se susreli sa skupinom koju je vojni bjegunac Matušinec okupio u Gračenici od dječurlije-mladića. Kasnije su im se pridružili i stariji ljudi, najbolji gospodari iz Osekova, koji su govorili da idu načiniti red i poredak, a krali su i pljačkali do čega su došli.78 Iz svih okolnih mjesta došlo je poslijepodne 31.10., mnoštvo naroda u Popovaču.79 U Popovači vođe nemira bili su otac i sin, Josip i Jakob Bukal.80 Oni su prvo prošli Popovačom, a oružnici su im predali oružje i streljivo. Zatim su, potpomognuti mnoštvom, opljačkali i zapalili općinsku zgradu u kojoj je izgorio sav namještaj i službeni spisi. U njenom podrumu nalazilo se preko 40 hektolitara vina. Izgorio je i stan s pokućstvom općinskog bilježnika Josipa Franješa koji je stanovao u općinskoj zgradi.81 Predsjednik mjesnog odbora Narodnog vijeća dr. Martin tražio je od Zagreba vojničku pomoć.82 Pred večer nastalo je pravo pljačkanje. U Popovači se nalazilo skladište vojnog radnog odjela koji je kosio travu u Lonjskom polju. Ono je opljačkano, a brojna kola, konje i volove narod je međusobno podijelio.83 Na moslavačkom vlastelinstvu opljačkali su konje, kola i plugove, a od upravitelja vlastelinstva iznudili su nekoliko tisuća kruna.84 U gostionici kod Paje Golda polupali su sav inventar. Ljekarnika Vladimira Gjurekovića prisilili su da im preda 500 kruna.85 Istodobno su opljačkali trgovinu Josipa Altstädlera i zapalili mu kuću, iako se on od početka rata nalazio na bojištu i bio u zarobljeništvu u Sibiru.86 Tada su se uputili u Potok, gdje su opljačkali i zapalili paromlin njegovog brata Bele Altstädlera.87 Opljačkavši je, zapalili su mu kuću. Narod je vozio pokućstvo, divane, stolce, posuđe i to ponajbolji gospodari.88 Pljačkanja su se nastavila i sutradan. Vidjevši da si svatko uzima što želi pridružili su im se i mnogi drugi. Vladala je prava anarhija. Osekovački bogataši Šimunec i Domitrović pozivali su siromašnije suseljane: Hodi s nama, dosta si bio bogec, sad je i tebi sloboda sinula.89 Najčešće su mladići naoružani samokresom odlazili u kuće Mađara, prijetili im i tražili da im ispeku mesa i daju pića.90 U Gornjoj Jelenskoj na njih se ugledala i domaća banda nezrele fakinaže, koja se 1.11., pjevajući i huškajući, odvezla kolima u gostionicu Daniela Duhačeka u Kamenicu. Zahtijevali su i dobili besplatno piće, a zatim su se uputili natrag prema

gostionici Ivana Pajera. Tražili su novac, ali su naišli na ozbiljan otpor pa su se razbježali.91 Na Lonjskoj pruzi iz Moslavine-Popovače pobjeglo je osoblje, a glavar postaje, koji je pobjegao u Zagreb, izvješćuje da je 30.10. bilo nešto prometa, ali i da je vlak bio zadržan u Banovoj Jaruzi, gdje su zelenokaderaši razoružali stražu na vlaku i prisilili vlakovođu da ih vozi u Pakrac. Iz Pakraca su htjeli dalje u Slatinu, ali ih je on prevario i pobjegao s lokomotivom u Dugo Selo. 31.10. nije bilo prometa na pruzi, Kutina je gorjela, a u Pakracu gori i dalje. Prekinute su telefonske i brzojavne veze između Novske i Pakraca. 1.11. željeznica je prometovala jedino u Ivanić Grad i Novoselo kojem su se približavali ustaše.92 Da bi uspostavila red i mir na dan Svih svetih iz Zagreba je stigla automobilom narodna straža. Pretežno se sastojala od bivših srpskih zarobljenika.93 Zapovjednik narodne straže natporučnik Klepac postupao je vrlo oštro.94 Nije pokušavao utvrditi krivce nego je za primjer drugima nekolicinu strijeljao, a mnoge druge kaznio batinama.95 U Popovači su 1.11. streljani Josip i Jakob Bukal te pokopani na polju. Istog dana puškom je ubijen i tridesettrogodišnji Mato Korenić iz Gračenice.96 Natporučnik Klepac je i dalje nastavio izrazito strogo kažnjavati Moslavčane.97 Kod groblja u Popovači 2.11. strijeljani su Viktor Valenšćak iz Popovače, Milan Dengarici iz Velikog Brda, Marko Škrlin-Batina iz Gračenice, Gjuro Pavlinec iz Katoličkog Selišta, Mijo Vračar iz Okola te nepoznati muškarac star oko trideset godina iz Moslavine.98 Situacija je bila izrazito napeta. Natporučnik Klepac 2.11. poslao je iz Popovače Vojnom odsjeku Narodnog vijeća dva telegrama: Molim da se odmah pošalje municije i pušaka u Popovaču i Pojačanje u Popovaču neophodno potrebno molim da se odmah šalje drugi vod 31. lovačkog baona.99 Poručnik Krasehovek(?) 3.11. uputio je iz Popovače telegram Oružničkom zapovjedništvu u Zagrebu u kojem navodi da je momčad pobjegla te da je ostalo 8 momaka. Skladište momčadske opskrbe bilo je opljačkano kao i pisarna dok je magazin centralnog poglavarstva bio neoštećen. Veći dio konja je ukraden, a o sudbini volova nisu imali spoznaja. Budući da je momčad iz Suhopolja pobjegla tražio je da se pošalje radnička momčad.100 Konfuzija na terenu prijetila je još većim razmjerima pa je veliki župan zagrebačke županije 3.11. Zemaljskoj vladi Uredu za unutarnje poslove poslao obavijest da je općinski ured u Popovači devastiran i popaljen te da ista sudbina prijeti i općinskom uredu u Topolovcu.101 Istovremeno veliki župan bjelovarsko-križevačke županije Labaš telefonski je izvijestio: Položaj je u Kutini i Popovači

97 Strijeljanja Moslavčana postala su praksa prilikom smirivanja nezadovoljstva naroda te je npr. vojska u nemirima zbog žigosanja i rekviriranja stoke ustrijelila Josipa Pokasa i Imbru Gunjaka u Malom Ravniku 9.9. 1920. godine. Dan ranije, 8.9., oružnici su ubili seljaka Ivana Likodera iz Repušnice, a ranili su Alapića iz Gračenice te Pintarića, Gabru Uroića, Ivana Vražića i još neke seljake iz Repušnice. (Spomenica škole u Osekovu; Horvat 1942: 93-94) 98 Matična knjiga umrlih župe Voloder 99 NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 17, 20/1918; Popovača, 2.11.1918. Na zahtjev natporučnika Klepca Odsjek za narodnu obranu, Operativni odio zabilježio je da se drugi vod 31 lovačkog bataljuna nakon što postigne spremnost pošalje u Popovaču na raspolaganje natporučniku Klepcu. No, na dopisu stoji i zabilješka: Nemoguće, 31 lov. bataljun u Francuskoj. 100

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 18, 213/1918; Popovača, 3.11.1918. Na telegramu Vlada NV SHS Odio za narodnu obranu, Operativni odsjek stavio je opasku Ne može se predbježno ništa učiniti i arhivirao ga.

101

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 18, 236/1918.

102

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 19, 498/1918; NV SHS. Odio za narodnu obranu. b) Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 17, 65/1918. Na telefonskoj obavijesti rukom je zapisano: Glede osiguranja željeznice i javne sigurnosti u Kutini i Popovači jesu naredbe u izradbi. 20 časnika sa 15 puškama izaslati će se na pojedine postaje. Spomenica škole u Gornjoj Jelenskoj; Matica umrlih Gornja Jelenska. Jakob Pleše Zvonar bio je star 43, a Stjepan Andlar 23 godine. Sredinom 1919. godine se ekshumirani i pokopani na župno groblje kao i većina drugih žrtava nemira u Moslavini.

103

Matica umrlih župe Osekovo 1903-1918. godine, svezak VI.c. Župnik Turzan opasci je zapisao: Prigodom proglašenja Hrvatske slobodnom pobunili se mnogi vojnici i digli protiv Magjara i Židova, orobili mnoge dućane. Kod Josipa Kovača nadjeno je mnogo ukradjene robe.

104

105

NV SHS. Središnja kancelarija Narodnog vijeća SHS. b) telefonske obavijesti, 30X.-30.XI., Kutija 7, Zagreb, 5.11.1918. Matična knjiga umrlih župe Voloder; Knjiga umrlih župe Osekovo. Za Stjepana Kolenkovića-Bertinu župnik je stavio opasku Robio.

106

Matica Jelenska

107

umrlih

Gornja

Premda on nije bio najveći krivac zapisao je ravnajući učitelj Stjepan Šimunić u Spomenicu škole u Osekovu, a župnik Turzan u Maticu umrlih da se prijetio puškom i poubijao više ovaca.

108

vrlo kritičan. Opljačkani su općinsko poglavarstvo, poštanski uredi i škole te svi dućani potpuno orobljeni. Oba mjesta gore na više mjesta. Molio je vojničku pomoć jer je vojsku koja mu je bila na raspolaganju već raspodijelio po drugim mjestima županije.102 Strijeljanja kao sredstvo smirivanja naroda nastavljena su te su 4.11. kod velikog grada Moslavine strijeljani i pokopani Jakov Pleše Zvonar i Stjepan Andlar iz Gornje Jelenske.103 U Strušcu je po prijekom sudu 4.11. strijeljan sitničar Josip Kovač star dvadeset četiri godine. Pokopan je 5.11. na mjestu izvršenja kazne.104 Satnik Rumler izvješćujući Oružničko zapovjedništvo u Zagrebu o stanju javne sigurnosti dana 4.11., za Popovaču navodi: Razbojnici razorili općinu i opljačkali bogatije trgovce, narodna straža postavljena, kolovodje uhićene i ustrieljene, zavladao mir. Momčad postaje se razbježala, druga odredjena.105 Pod grobljem u Popovači streljani su 5.11. dvadesettrogodišnji Gjuro Horvat, postolar iz Gračenice i dvadesetsedmogodišnji seljak Stjepan Kolenković-Bertina iz Strušca.106 U Gornjoj Jelenskoj 5.11. Luka Majnarić puškom je ubio Matu Tonkovića, koji je sutradan pokopan na zemlji Andre Pleše.107 Kod seoske stražarnice u Osekovu 6.11. strijeljan je Dragutin Gjukešić i pokopan kod ulaza na župno groblje.108 Da se otvori promet na pruzi Dugo Selo – Ivanić Grad – Novska upućen je iz Zagreba vlak 6.11. u 7 sati sa željezničkim osobljem, kojem je 53. pješadijski puk trebao osigurati pratnju sastavljenu od jednog časnika i dvadeset oboružanih pouzdanih momaka.109 Inženjer, poručnik Carneluti 6.11. telefonski je tražio od Zagreba: Molim smjesta slati dalnjih 100 momaka da jih razdjelimo po općinama oko Popovače jer paljenje i pljačkanje traje dalje. Momci nek dolaze sa tri poručnika u grad Moslavina-Popovača.110 Na ovu zamolbu poslan je, nakon uspostave reda u Ivanić Gradu, 7.11. poručnik Ivan Novaković sa 45 momaka prugom do Pakraca sa zapovijedi da u ugroženim mjestima uspostavi red.111 Natporučnik Klepac ustrojio je narodnu stražu u Popovači, a poručnik Pistor u Voloderu, Gračenici i Osekovu, bez znanja i sudjelovanja Kotarske oblasti u Kutini.112 Mjesni odbor Narodnog vijeća za Voloder, Krivaj, Osekovo i Gračenicu osnovan je 12.11. Predsjednik je bio Feliks pl. Pistor, a zamjenik Stjepan Dolenčić, posjednik.113 U Voloderu je 17.11. održana narodna skupština na kojoj je govorio dr. Stanić i prikupljeno je 10 000 kruna narodnog poreza.114

Poslije je zastupstvo upravne općine Popovača, budući da općinska imovina nije dostatna za troškove narodne straže, zaključilo da ne treba narodnu stražu nego da seoske starješine po selima organiziraju noćne straže sastavljene od muškaraca starih između 18 i 60 godina.115 Pričuvni časnik Pistor, raspustivši narodnu stražu u Voloderu, izabrao je 24 osobe iz sela. Dao im je puške vojne i civilne, oduzete od pljačkaša, da u slučaju potrebe priskoče u pomoć. Nedostajala im je municija. U svakom selu običajna patrola bila je pojačana.116 Kad su ukinuti Mjestni odbori Narodnog vijeća dio troškova boravka narodne straže u Osekovu kasnije su morali osobno nadoknaditi njegovi članovi: župnik Stjepan Turzan, Ivan Šajnović, Ivo Pokas, Josip Mikulić, Stjepan Šimunčić i Feliks pl. Pistora.117

109

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi operativnog odsjeka. Kutija 18, 168/1918; Zagreb, 5.11.1918.

110

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi operativnog odsjeka. Kutija 18, 279/1918; Krizman u Građi o nemirima (1957; 116) ovu vijest datira s 2.11.

111

Velika Ludina Nemiri i pljačkanja zahvatili su i susjednu općinu Ludina. Među ostalim, zelenokaderaši su župniku Habijanu odnijeli 40 000 K gotova novca.118 Prva žrtva nemira u Velikoj Ludini bila je dvadesetčetverogodišnja Jagica Kolačko, seljanka iz Donje Vlahiničke, koja je 1.11. pri pljačkanju ubijena vojničkom puškom.119 U Ludini nije bila uspostavljena narodna straža jer je odmah drugi dan iza pljačkanja stigla vojnička pomoć Čeha koji su kasnije izmijenjeni sa srpskim zarobljenicima.120 Mjesni odbor narodnog vijeća u Ludini osnovan je na skupštini 4.11. Svako selo izabralo je pročelnika i dva odbornika. Predsjednika Tomu Petrinca, posjednika, zaprisegao je poručnik Kraševac.121 I u Ludini se postupalo oštro. Po kratkom postupku petorica su osuđena na smrt. Vojnička straža strijeljala je 6.11. Pavla Bedekovića, dvadesetosmogodišnjeg seljaka iz Velike Ludine, iz Okola seljake Josipa Herenta, starog dvadesetpet godina, Andru Trcaka, starog dvadeset godina i Josipa Sokola, starog dvadesetjednu godinu te kovačkog obrtnika iz Male Ludine Matu Štajerca.122 Pokopani su 8.11. na mjestu izvan groblja bez javnog crkvenog pogreba, za opomenu ostalima da ne diraju u tuđe dobro.123 No, i rad mjesnog odbora u Ludini pokazuje složenost i različitost političkih shvaćanja. Prema Mati Dukanoviću, pročelniku Vidrenjaka, motivacija za osnivanje mjesnog odbora bila je potreba da se istraže i sude zločinci i pljačkaši. Međutim u odbor su ušli pljačkaši ili oni čiji su članovi obitelji

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 18, 359/1918.

112

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar 176/ 1918; Kutina, 1.12.1918.

113

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Voloder 326/ 1918; Voloder, 12.11.1918.

114

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Voloder 328/ 1918; Voloder, 17.11.1918.

115

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar 176/ 1918; Kutina, 1.12.1918.

116

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Voloder 330/ 1918; Voloder, 3.12.1918. Osuda Kraljevskog kotarskog suda u Kutini br. 3666/1919., od 3.8.1919., Arhiv župe Osekovo

117

Spomenica škole u Osekovu; Spomenica župe Osekovo

118

Matična knjiga umrlih 1918. od 1.1. do 4.1.1949. godine, Matični ured Velika Ludina, br. 80

119

120

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar 176/ 1918; Kutina, 1.12.1918.

121

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Ludina 411-412/ 1918; Ludina, 4.11.1918.

pljačkali. Zbog toga je već pri osnivanju poručnik Kraševac izjavljivao da nema povjerenja u neke članove odbora, a natporučnik Klepac nakon dolaska u Ludinu nije povjerio oružje predsjedniku mjesnog odbora nego je puške sam razdijelio mještanima. Na prvoj sjednici, bio je među ostalima, željeznički stražar Knežić iz Ludine jednoglasno osuđen na 25 batina radi pljačke i razbijanja te je udaljen iz željezničke stražarnice. Predsjednik Tomo Petrinec, stup frankovluga u Ludini, kao i mnoge druge, štitio ga je ne poštujući osudu. Ni skupljanje narodnog poreza nije prošlo bez trzavica pa je Mato Drinković sam u Ludini prikupio 826 kruna.124 Uz streljane osobe nemiri u Ludini odnijeli su još dvije žrtve. Zadobivši opekotine od ukradenog benzola četverogodišnji Stjepan Havliček umro je 2.11., a tjedan dana kasnije, 9.11., i njegov sedamnaestogodišnji brat Venet-Josip Havliček.125

122

Neposredno pred Prvi svjetski rat bila je parcelacija i prodaja vlastelinskog dobra Moslavina što je dovelo do većeg doseljavanja i promjene u strukturi stanovništva. Od 22 osobe koje su izgubile život u nemirima u Popovači i Ludini 11 ih je rođeno van Moslavine. Matična knjiga umrlih 1918. od 1.1. do 4.1.1949. godine, Matični ured Velika Ludina, br. 93,94,95,96,97

123

124

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Ludina 415-416/ 1919; Ludina, 8.1.1919. Matična knjiga umrlih 1918. od 1.1. do 4.1.1949. godine, Matični ured Velika Ludina, br. 84 i br. 100. Kao uzrok smrti župnik Ivan Habijan naveo je: Izgorio od ukradjenog benzola. Općinsko poglavarstvo pod brojem 4710/ 5.11. obavilo je ukop Stjepana Havlička.

125

126

NV SHS. Središnja kancelarija Narodnog vijeća SHS. b) telefonske obavijesti, 30.X.-30.XI. Kutija 7, Križ, 31.10.1918.

127

Krizman 1957: 111

128

Krizman 1957: 113

129

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 17, 131/1918.

100

Križ U južnom dijelu Moslavine, prema dostupnim podacima, nije bilo organiziranih skupina zelenokaderaša. Dezerteri iz vojske krili su se, a njihove obitelji pomagale su im u preživljavanju. Ipak, bilo je pojedinačnih ispada. Tomo Prigorac, vojni bjegunac iz Lasinje, krio se kod majke Rože Vukušić u Šušnjarima. Na cesti u Križu, oko 19 sati, 27.10., ubio je sedamdesetčetverogodišnjeg Miju Ševrovića. Opljačkavši, šest puta ga je ubo nožem. Napao je i opančarskog kalfu Josipa Huka iz Konšćana. Oduzeo mu je sat s lancem u vrijednosti 40 kruna. Huk je uspio pobjeći, a Prigorac mu je, pokušavajući ga ubiti, nožem razderao kaput na prsima. U noći s 29. na 30. 10. pripovijedao je u čekaonici na željezničkom kolodvoru u Dugom Selu da je zaklao čovjeka u Križu pa da ga oružnici progone, nu ali da je nastala sloboda pa da se ništa ne boji. Slušajući ga, općinski stražar iz Križa Franjo Hacmanek prijavio ga je pa je bio uhapšen.126 U Središnju kancelariju Narodnog vijeća, odnosno u Odjel za obranu Narodnog Vijeća u Zagrebu, stizale su telefonske ili brzojavne obavijesti o nemirima koji su zahvaćali Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Bela Polak 31.10. javlja da su pljačkaši, koji su opljačkali Vojni Križ, na putu u Ivanić Grad.127 Kotarska oblast iz Dugog Sela molila je da se općini Bregi kod Ivanić Grada pošalje odio sa strojnom puškom jer su preko Save dolazili razbojnici.128 Općinsko poglavarstvo Kloštar Ivanića javlja: Preti velika opasnost po javni mir i tuđi imetak od razbojničkih banda moli se oružana pomoć ili barem oružja da se može organizirati narodna straža.129 U

Ivanić Kloštru došlo je do sukoba vojske i pobunjenog naroda. U sukobu je ubijeno 16, a ranjeno 10 osoba.130 Izaslanik općine Križ Bedeković javio je 1.11. da obližnja Popovača gori i da je Križ u opasnosti, jer mu se ustaše, kojima se pridružuje i civilno stanovništvo, približuju te moli da se pošalje oružje, municija i nekoliko vojnika.131 I 2.11. situacija je bila napeta. Iz Križa je poslana brzojavna vijest: Šaljite nam odmah dosta oružja i barem nešto ljudi jer nam prijeti velika pogibelj. Danas po danu imali smo dosta okršaja, a za noć se očekuje mnogo više. Troškove ćemo mi snositi.132 Kod župne crkve u Križu strijeljano je 5.11. šest mladića. Prije strijeljanja su se skrušeno ispovjedili i pričestili. Strijeljani su dvadesetjednogodišnji Franjo Bartol, dvadesetdvogodišnji Ivo Špelić, dvadesetdevetogodišnji Bogoslav Knoutek, dvadesetjednogodišnji Mato Grgat, dvadesetogodišnji Lovro Vukošić i devetnaestogodišnji Ivo Vukošić.133 Župnik Juraj Tomac bio je mišljenja da je postupak proti njima bio prebrzo i dosta površno vodjen.134 Streljani su jer su opljačkali stan mjesnog bilježnika i što su od trgovca i ljekarnika iznudili novac. Postupak i strijeljanje vodio je poručnik Ivo Novaković sa svojom četom bosanskih vojnika.135 Sekcija za organizaciju i agitaciju Narodnog vijeća dobila je usmenu pritužbu protiv oružničke postaje u Križu da je okupila mladiće koji su nepouzdani i ne predstavljaju zaštitu pučanstvu pa je 27.11. zamolila Vojni odsjek da ispita situaciju.136 Nadzor je proveo natporučnik Vilim Hoholač koji je 15.12. Krilno zapovjedništvo u Zagrebu izvijestio da je zapovjednik postaje stražmeštar II razreda Obrad Gruičić. Tijekom trajanja nemira postaja je bila pojačana s 30 domaćih vojnika, starih između 19 i 42 godine. Nakon proglašenja dobrovoljne mobilizacije, odnosno prisilne za vojnike stare između 19 i 25 godina, 10.11. u postaji je ostalo 19 vojnika. Nakon smirivanja situacije 22.11. u postaji je kao pojačanje ostalo 10 vojnika. Po natporučniku Hoholaču prijava je bila neosnovana, a poslana je zbog toga što se 9 otpuštenih vojnika moralo vratiti svojim četama.137

130

Paver 1970: VIII

131

Krizman 1957: 115

132

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija br. 17, 131/1918; Vojni Križ, 2.11.1918. Matica umrlih za 1918. godinu, Matični ured Križ

133

Frankovac, župnik Juraj Tomac bio je predsjednik Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Križu. Vrlo aktivno zalagao se za potrebe svog puka te npr. 18.11. moli Središnju kancelariju Narodnog vijeća neko namještenje za Tomu Ribarića, kao i uputu na koji bi način njegovi župljani mogli stupiti u kontakt sa svojim rođacima u Americi. (PaverPleše 1993: 89-90)

134

Spomenica župe Križ, knjiga druga

135

Ivanić Grad Mjesni odbor Narodnog vijeća u Ivanić Gradu osnovan je na sastanku viđenijih građana 26.10.1918. godine. Predsjednik je bio ljekarnik dr. Zlatko Agnezi, potpredsjednik župnik Pero Cimermanović, tajnik Juraj Krnjević, a blagajnik učitelj Josip Kelšin. Odbornici su bili krojač Tomislav Barišić, učitelj Milan Klun, trgovac Dragutin Hiršl, liječnik dr. Bogumil

136

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Opći spisi. Kutija 9, 364/1918; Zagreb, 27.11.1918.

137

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Križ 119-120/1918; Križ, 15.12.1918.

101

138 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 663/ 1918; Ivanić Grad, 29.10.1918. 139 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 674/ 1918; Ivanić Grad, 28.11.1918. 140 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 682691/1919; Zapisci o radu odbora Narodnoga Vijeća u Ivanićgradu, Ivanić Grad, 4.2.1919. 141

Krizman 1957: 112

142

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 682691/1919; Zapisci o radu odbora Narodnoga Vijeća u Ivanićgradu, Ivanić Grad, 4.2.1919. 143 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 674/ 1918; Ivanić Grad, 28.11.1918. 144 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 682691/1919; Zapisci o radu odbora Narodnoga Vijeća u Ivanićgradu, Ivanić Grad, 4.2.1919.

102

Kohout, krojač Luka Pleše, trgovac Stjepan Šušković, pekar i gradonačelnik Vladimir Rubetić. Odbor je potaknuo saziv izvanredne sjednice gradskog zastupstva i sazvao javnu pučku skupštinu za 3.11. Tražili su od Narodnog vijeća u Zagrebu da kao izaslanike na skupštinu pošalju dr. Anđelinovića i Stjepana Radića budući da je u okolišnom pučanstvu interes za nju vrlo velik.138 Na prvoj sjednici, održanoj 28.10., kooptirani su u mjesni odbor socijaldemokrati stolar Franjo Moguš i stolarski pomoćnik Dragutin Žalac.139 Na drugoj sjednici odbora 30.10. za zapovjednika narodne straže izabran je natporučnik Andrija Koprić. Budući da su tijekom sjednice došli glasovi da banda po gradu robi ona je raspuštena i narodna straža počela je djelovati. Seljaštvo vođeno brojnim vojnim bjeguncima plijenilo je kuće trgovaca, mlinara i uopće inteligenata u provinciji. Banda oko deset ljudi spremala se na Ivanić Grad, no iste noći (30.10.) budu već švi što pohvatani što rastjerani. Budući da je uspjelo vojništvu u Dugom selu i Moslavini uspostaviti red i uništiti razbojničke bande, mogla je naša straža da održi red bez ikakove pomoći izvana.140 Sutradan, 31.10., župni ured u Ivanić Gradu javlja da u Ivaniću i Kutini gori te traži da se proglasi prijeki sud.141 Istoga dana odbornici Milan Klun i Juraj Krnjević otišli su u Zagreb u ratno ministarstvo, koje im je doznačilo 30 pušaka i sanduk naboja.142 Odsjek za narodnu obranu imenovao je 31.10. poručnika Vladimira Golda zapovjednikom narodne straže u Ivanić Gradu.143 Da se osnuje narodna straža održan je 1.11. sastanak građanstva. Na njemu je poručnik Gold govorio o važnosti narodne straže. Istog dana došao je iz Zagreba za zapovjednika narodne straže Drago Cilli, a Gold je postao zamjenikom.144 Treća sjednica odbora održana je 3.11. Na njoj je građanstvo priseglo vjernost Narodnom vijeću i upisalo se u narodnu stražu koja je brojala 150 članova. Ona čuva red i mir i uspjelo je, da se zapriječi već u početku robljenje i palenje. Sazvana velika skupština odgođena je za slijedeću nedjelju zbog razbojničkih banda u okolici i zbog silne uzrujanosti pučanstva. Odbor insistira da bezuvjetno na skupštinu dođe netko iz Narodnog vijeća u Zagrebu pa predlaže budući da je okolica seljačka, ako može, neka dođe g. Stjepan Radić da bude pučanstvo potpuno informirano o položaju. Organizirano je i prikupljanje narodnog poreza i prinosa za narodnu stražu. Do 7.11. prikupljeno je oko 60 000 kruna. Budući da je poštanski promet između Ivanić Grada i Zagreba bio već dva tjedna u prekidu izvještaj o radu odbora i 40 000 kruna narodnog poreza

odnijeli su osobno, 7.11., članovi odbora inancijalnom odjelu Narodnog vijeća u Zagreb.145 No, ni u Ivanić Gradu situacija nije bila idilična. Članak objavljen 14.11. u Pravdi opovrgava navode mjesnog odbora da nema pljačkanja i da vlada red i mir: U Ivanić-gradu događaju se čudne stvari. Tamo se svaki čas ljude strijelja. Ondje je odred Bosanaca sa nekim poručnikom i uvjeravaju nas vjerodostojni ljudi da su ti Bosanci često pijani. U subotu dne 9. studenoga ustrijeljeno je 5 (slovom pet) osoba. Ustrijeljene su zato jer su bile tek pokušale da zapale sijeno tamošnjem popu. Svakako čin za osudu. Ali žalosno je to da su izjavili da su radili ne samo po nagovoru nego i pod pritiskom nekog Steve Knezića. Braća Tarnik još tako reći djeca plakala su, molila za oproštenje i pristala su da ih se muči i kazni što su se dala zavesti, samo neka ih se pusti na životu. Nisu pardonirana nego su nesmiljeno ustrijeljena kao da nije dosta naših sinova postrijeljano na ratištima. Nadalje na 10. studenoga ustrijeljene su dvije osobe, a od tih jedna koja nije ni pod kakovim uvjetima htjela priznati bilo kakovu krivnju.146 Na trgu je 10.11. održana javna pučka skupština na kojoj je kao izaslanik Narodnog vijeća govorio Stjepan Radić. Govorio je o osnivanju Države Slovenaca, Hrvata i Srba, o zadacima Narodnog vijeća, o talijanskoj invaziji te opominjao narod da ne pljačka nego prepusti Narodnom predstavništvu da sudi ratnim gulikožama. Župnik u miru Šafran razložio je odnos Hrvata prema ostalim južnim Slavenima, a Krnjević je savjetovao narodu da sluša Narodno vijeće. Na skupštini je prikupljena 281 kruna narodnog poreza.147 Situacija u Ivanić Gradu se smirivala i mjesni odbor na petoj sjednici 12.11. raspravlja o plaći siromašnijim članovima narodne straže i nabavi cipela.148 Prema izvještaju zapovjednika narodne straže Vladimira Golda od 29.11. narodna straža posjedovala je 39 pušaka i 400 komada naboja.149 Zemaljska opskrba d.d. iz Zagreba ovlastila je 14.11. mjesni odbor da vrši kontrolu nad mlinovima, a naročito nad mlinovima Josipa Hubenyja iz Ivanić Grada i Stjepana Antoleka iz Breške Poljane, kako bi se spriječilo krijumčarenje i da bi se sav ubrani ušur predao Zemaljskoj opskrbi. Kontrolu i nadzor trebali su vršiti u sporazumu s komisijonarom Josipom Neumanom u Ivanić Gradu, odnosno s njegovim supkomisijonarom Glückom.150 Mjesni odbor sve više se okreće ubiranju poreza, cijenama, aprovizaciji i političkim prilikama.151

145 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 665/ 1918; Ivanić Grad, 7.11.1918. 146 Streljanja u Ivanić-gradu. Pravda, 14.11.1918: 6 147 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 682691/1919; Zapisci o radu odbora Narodnoga Vijeća u Ivanić-gradu, Ivanić Grad, 4.2.1919. 148 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 682691/1919; Zapisci o radu odbora Narodnoga Vijeća u Ivanić-gradu, Ivanić Grad, 4.2.1919. 149 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 675/ 1918; Ivanić Grad, 29.11.1918. 150

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 667/ 1918; Zagreb, 14.11.1918. 151 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Ivanić Grad 682691/1919; Zapisci o radu odbora Narodnoga Vijeća u Ivanić-gradu, Ivanić Grad, 4.2.1919.

103

Čazma

152

Hrabak 1979: 68

153

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Čazma 47, 48/1918. 154

Krizman 1957: 113

155

NV SHS. Središnja kancelarija Narodnog vijeća SHS. b) telefonske obavijesti, 30.X.-30.XI., Kutija 7, Bjelovar, 4.11.1918. 156 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar; Čazma, 6.12.1918. 157

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Čazma 49/1918. 158 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar 175/ 1918; Čazma, 29.11.1918. 159 NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar; Čazma, 6.12.1918. 160

NV SHS. Središnja kancelarija. Opći spisi. Kutija 6, 333/1918; Garešnica, 27.11.1918. Općinski bilježnik Popović pismo potkrepljuje riječima: Potpisanog osobno i dobro pozna g. g. dr. Lovreković, Wilder, Pribičević itd. pa držim da se u istinitost rečenog ni malo sumnjati neće.

161

Sredinom listopada kotarske vlasti u Bjelovaru dobivale su pismene prijetnje zelenog kadera u kotarima Bjelovar, Garešnica i Čazma da prestanu provoditi rekvizaciju bilo koje vrste žitarice i stoke. Ako ne bi obustavile otkup zeleni kader je zaprijetio da će ubijati članove rekvizicijskih komisija, skupljenu hranu će spaliti, a blago rasprodati seljacima. Zbog toga je rekvizacija obustavljena što je pojačavalo krizu u ionako lošem snabdijevanju vojske i varoškog življa.152 Mjesni odbor Narodnog vijeća osnovan je 30.11. Predsjednik je bio odvjetnik i posjednik Antun Kešer, zamjenik predsjednika Dušan Ogrizović, kotarski veterinar, tajnik Vinko Dončević, posjednik, blagajnik Eugen Klempaj posjednik, krojač i mjesni sudac. Odbornici su bili Miško Bradić, trgovac i posjednik te posjednici Adam Baćani, Josip Hemen mlađi i Franjo Posavec.153 Nemiri su zahvatili i Čazmu. 31.10. Kotarska oblast i odbor Narodnog vijeća tražili su od Zagreba 50 vojnika ili 100 pušaka s municijom da bi mogli uspostaviti red i mir.154 Veliki župan bjelovarsko-križevačke županije Labaš 4.11. izvješćujući predsjedništvo vlade piše: U kotaru čazmi selo dubrava opljačkano pomoc za ovaj kotar zatražena iz zagreba dali stigla neima vijesti.155 U općini Dubrava bili su opljačkani trgovci Mavro Donner i Ernest Fürst, ali njihove obitelji nisu životom stradale. Donneru je nanesena šteta od 300 000, a Fürstu od 1 500 000 kruna.156 Budući da je u Čazmi bio odiel vojnika radi uzdržavanja i činjenja sigurnosti nije bila osnivana narodna straža. Mjesni odbor planirao je kad vojska ode osnovati narodnu stražu od 30 ljudi za koju je tražio od Odjela za organizaciju i agitaciju oprost od daljnje vojne službe i oružje.157 O ustroju narodne straže kotarska oblast u Čazmi izvijestila je 29.11. velikog župana bjelovarsko-križevačke županije dr. Gavru Gojkovića da sve područne oružničke postaje imaju organiziranu narodnu stražu od 30 momaka. Straža patrolira kroz dan i noć po cijelom dotičnoj oružničkoj postaji pripadajućem rajonu.158 Izvješćujući o stanju kotarska oblast 6.12. navodi da se u zadnjih osam dana nije dogodio nijedan slučaj zločina kažnjiva po prijekom sudu.159

Vidmar 1958; 113-114

162

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 17, 131/1918; Garešnica, 2.11.1918.

104

Garešnica Osnivanje mjesnog odbora Narodnog vijeća u Garešnici izazvalo je političke trzavice. Općinski bilježnik Nikola

Popović izvijestio je 27.10. Narodno vijeće u Zagrebu da su na sastanak, na kojem će biti izabran mjesni odbor, pozvani i najljući frankovci pa je tražio uputu kako postupiti. Budući da su frankovci dali prinose za Narodno vijeće predlagao je da im se novac vrati.160 Noću 1. na 2. 11. naoružani vojnici i svjetina iz Garešnice i okolnih sela napala je u Garešnici trgovce Mavru Kon Dragutina, Ljudevita Janeša, Kastla Rudola Diamanta i Ermana Bajera, unijatskog svećenika Iliju Radića u Dišniku i trgovca Leopolda Kona u Popovcu. Opljačkali su dućane te zapalili kuće Kona i Kastla. Šteta je bila oko 500 000 K.161 Odbor Narodnog vijeća 2.11. izvijestio je: Noćas rulja od 200 ljudi opljačkala i popalila dućane, ima mrtvih i ranjenih, groze se i ovu noć navaliti. Izdašna vojnička pomoć bezuvjetno još danas nužna.162 Kotar u Garešnici 3.11. izvješćuje Zagreb da je izbila pobuna potpomognuta zelenim kaderom pri čemu je oružništvo potpuno nemoćno. Zbog opasnosti po živote traže da se hitno pošalju barem dvije satnije vojnika.163 Pred zelenim kaderom pobjegla je i poštarica.164 Veliki župan bjelovarsko-križevačke županije 3.11. telefonski je izvijestio da je u Garešnici situacija poboljšana. Poslao je četu od 60 ljudi koji su mnogo buntovnika poubijali, a ostatak se većinom razbježao.165 Izvješćujući 4.11. Oružničko zapovjedništvo o javnoj sigurnosti u državi satnik Rumler navodi da je u Garešnici 3.11. uhićeno 40 osoba radi plaćkanja.166 Veliki župan Labaš izvješćujući Predsjedništvo vlade o situaciji u županiji 4.11. navodi da je u Garešnici više kuća opljačkano te da su ubijena četiri pljačkaša.167 Oružnici su uz pomoć vojske do 5.11. uhitili 66 osumnjičenih osoba koje su pod vojnom pratnjom sprovedeni u Bjelovar.168 U Garešnici je 8.11. osnovan mjesni odbor Narodnog vijeća.169 Predsjednik je bio Branko Sunajković, potpredsjednik orđe Teodorović, poslovođa Nikola Popović, zapovjednik ustrojene narodne straže Eduard Kanceljak. Odbornici su bili Ivan Čajsa, Ivan Lacković, Tomo Mihalinac stariji, Jandro Harabajsa i Ivan Kubec.170 U garešničkom kotaru bile su organizirane samo tri narodne straže. Narodna straža u Hercegovcu imala je 20 momaka i bila je dobro organizirana. S oružničkom postajom obavljala je svoju dužnost nadasve savjesno i požrtvovano. Narodna straža u Velikim Zdencima imala je 12 momaka i također je požrtvovano obavljala svoju službu. Narodna straža u Garešnici imala je 30 momaka, a raspala se 24.11. Po mišljenju kotarske oblasti bila je zaražena boljševizmom pa su mnogi njeni članovi sudjelovali u pljačkanjima po Garešnici. Zbog toga 25.11. kotarska oblast predlaže velikom županu bjelovarsko-

163

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 18, 202/1918; Telefonske vijesti primljene 3.11.1918. u 10 sati prije podne…Garešnica: Ovdje buna potpirena zelenim kaderom. Javni mir i poredak nadasve ugrožen. Molim brzu pomoć barem dvije satnije vojničke. Životna opasnost. Oružništvo ne moćno. Potpis Kotar.

164

NV SHS. Odio za narodnu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka, Kutija 18, 203/1918; Telefonske vijesti primljene 3.11.1918. u 11 sati prije podne… Garešnica: Poštarica utekla pred zelenim kaderom.

165

NV SHS. Odio za narodnu obranu. b) Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 17, 65/1918; NV SHS. Odio za narodu obranu. Opći spisi Operativnog odsjeka. Kutija 19, 498/1918.

166

NV SHS. Središnja kancelarija Narodnog vijeća SHS. b) telefonske obavijesti, 30.X.-30.XI., Kutija 7, Zagreb, 4.11.1918.

167

NV SHS. Središnja kancelarija Narodnog vijeća SHS. b) telefonske obavijesti, 30X.-30.XI., Kutija 7, Bjelovar, 4.11.1918. Garešnica više kuća popljačkano pljačkaša 4 u ubita pomoć odaslana iz Bjelovara.

168

Vidmar 1958: 113-114

169

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Garešnica 270/1918.

170

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Garešnica 271/1918.

105

171

Vidmar 1957: 143

172

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar; Garešnica, 1.12.1918.

173

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Hercegovac 555-559/1918; Hercegovac, 27.10.1918.

174

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Hercegovac 565/1919; Hercegovac, 25.1.1919.

175

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Hercegovac 560/1918; Hercegovac, 18.11.1918.

176

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Hercegovac 561/1918; Hercegovac, 17.11.1918.

177

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Hercegovac 560/1918; Hercegovac, 18.11.1918.

178

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 11, fascikl Hercegovac 565/1919; Hercegovac, 25.1.1919.

179

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 14, fascikl Tomašica 72/1918.

106

križevačke županije da se ne osnivaju narodne straže u ovoj oblasti, osim u mjestima gdje većinu čine Česi, jer je pučanstvo zaraženo boljševizmom. Predlaže da se u sjedištu kotara pojača poslani lovački odjel.171 I nepun tjedan kasnije, 1.12., kotarska oblast izvještava da se u zadnje vrieme nije dogodio nijedan slučaj, koji je narušio javnu sigurnost. Ova oblast pouzdano znade, da je pučanstvo još uvijek zaraženo boljševćizmom i anarhijom, nu drži ga jedino na uzdi ovdje smješten lovački odjel narodne vojske. Isti odjel potražuje stvari i krivce, koji su pljačkali, pak ne bi bilo uputno da se makne odvalen, doklem ne bude javna sigurnost potpunoma obezbijedjena.172 Na sastanku mještana Hercegovca 27.10. prihvaćen je i usvojen manifest Narodnog vijeća od 19.10., kao i objave od 23.10. i 25.10. Tada je i izabran mjesni odbor Narodnog vijeća kojemu je predsjednik bio Vaclav Petr, vlasnik mlina, a poslovođa Mirko Šiler, ravnajući učitelj. Odbornici su bili Franjo Crkvenac, Mato Belov, Franjo Špichal, Tomo Smolac, Franjo Sodomka, Marko Mlinarić, Nikola Pražić i Franjo Donat. Odlučeno je da se provedu izbori odbornika i povjerenika u svakom selu upravne općine.173 Hercegovac je bio jedno od rijetkih mjesta koje nisu zahvatili nemiri. Prema izvještaju povodom raspusta mjesnih odbora od 25.1.1919. godine zapovjednik oružničke postaje stražmeštar Lazo Gavrilović svojom energijom, neumornošću u službi i opreznošću najviše doprinjeo tomu da je u mjestu Hercegovcu u sve ovo vrijeme mir vladao te i sumnjivi elementi u okolici pohvatani. Njemu uz bok stajahu članovi narodne straže naročito Jindro Petr, nasl. narednik, mlinar.174 Zbog toga se mjesni odbor posvetio organizaciji života u općini pa je urgirao 18.11. protiv zabrane otpreme brašna i žita poštom jer je ona teško pogađala roditelje koji su imali djecu u srednjim školama u Zagrebu i Bjelovaru, kao i one koji su imali rodbinu koju su hranom željeli pomoći.175 Budući da je kotar Garešnica već dvije godine tako rekuć bez kapi petroleja, a i šećerom slabo opskrbljen, urgiralo je da se opskrbe seljaci gospodari.176 Također je tražio da se održava mjesečni sajam u Hercegovcu uz ograničenja (zatvorene krčme te održavanje reda po mjesnoj narodnoj straži).177 Mjesni odbor je sabrani doprinos za narodni porez koji je bez doprinosa većih darovatelja iznosio 1 024 kruna doznačio Podružnici Prve hrvatske štedione u Bjelovaru.178 Mjesni odbor Narodnog vijeća u Tomašici osnovan je 11.11., a predsjednik mu je bio Martin Bašljan.179 Narodna straža koja je brojala 22 člana bila je nenaoružana, jer nije dobila oružje od kotara u Garešnici. No, Tomašicu nisu bili zahvatili nemiri,

a predsjednik Martin Bašljan u dopisu Narodnom vijeću u Zagrebu isticao je: Ponosimo se da iz našeg sela nije kod onog žalostnog slučaja plačkanja u Garešnici dne 2. studena nitko sudjelovao.180 Mjesni odbor Narodnog vijeća u Pašijanu osnovan je 14.11. i imao je osam članova. Predsjednik je bio paroh Dane Manojlović, poslovođa ravnajući učitelj Emil Bota, a odbornici ratari iz Pašijana Janko Ivanković, Stevo Berlaković, Pane Bulić, Mile Pukalo, Martin Posavac i Pavo Jurminović. Odbor je izabrao i narodnu gardu od 25 članova koja nije funkcionirala jer nije dobila oružje.181 U Vukovju je 5.11. održana skupština na kojoj su izabrani odbori za Veliko Vukovje, Malo Vukovje, Kanišku Ivu, Kapelicu, Veliku Bršljanicu, Malu Bršljanicu, Čaire (Jandro Krančević, Glišo Krančević), Kutinicu ( uro Vojnović, učitelj i Gajo Keco), Brinjane, Stupovaču (Todor Vujčić, Tomo Komljenović, Petar Dadasović) i Rogožu. Tada je konstituiran i općinski odbor Narodnog vijeća kojemu je bio predsjednik Jovan Stanojević, paroh iz Bršljanice, tajnik Antonije Tica ravnajući učitelj iz Vukovja, potpredsjednik Ivan Vlajnić župnik iz Kaniške Ive i blagajnik Petar Vranešević iz Vukovja. Odbor je zaprisegao stražmeštra Vasu Pupavca koji je trebao svoju oružničku postaju povećati na 40 momaka radi održanja javnog reda.182 Na sjednici općinskog zastupstva upravne općine Vukovje 25.11. odlučeno je doznačiti 1 000 kruna iz stavke za uzdržavanje cesta i mostova za narodni porez.183 No, i okolica Vukovja nije bila pošteđena pljačkanja. Mjesni odbor Narodnog vijeća u Banovoj Jaruzi izvještavao je da u okolici poglavito oko Novske, Rajića, Čaglića, Kukunjevca i Vukovja harače po šumama dobro naoružane čete besposlica i razbojnika koje sprječavaju svako političko, a i šumsko uredovanje. Prema mjesnoj šumariji činile su štete na javnom dobru te mjesni odbor traži da se u ove krajeve pošalje jače vojničko odjeljenje koje bi ih pohvatalo i uspostavilo red.184 Žitelji iz Marinog Sela i Kaniške Ive prednjačili su u pljačkanju i uništenju velikog uljaničkog ribogojilišta. Ribogojilište se je napajalo Ilovom i obuhvaćalo površinu od 400 jutara. U njemu su se uzgajali šarani i somovi. Žitelji svih okolnih mjesta, poput Poljane, Međurića, osam dana su kolima odvozili ribu. Svaka kuća imade u tim selima na cente sušene ribe. Opljačkano je preko 100 vagona ribe, a ostatak je ispušten u Ilovu. Uz ribu opljačkan je i namještaj činovničkih stanova i gospodarskih zgrada. Uništeni su svi motori i odnesen je mlinski uređaj. Iz blagajne je opljačkano 32 000 kruna. Pljačkanje je trajalo danima te su sve zgrade tako opustošili da izgledaju kao da su bile bombardovane. Šteta je bila velika. Procijenjena je na

180

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 14, fascikl Tomašica 73/1918; Tomašica, 17.11.1918.

181

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 13, fascikl Pašijan 12/1918; Pašijan, 30.11.1918.

182

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 14, fascikl Vukovje 416-417/1918; Vukovje, 19.11.1918. U Vukovju nije bilo popunjeno mjesto vođe narodne straže jer odbornicima nije bio poznat njegov odnos prema stražmeštru te da li članovi narodne straže imaju kakva prava, da li primaju plaću i tko ih plaća i u tom smislu tražili su upute od Narodnog vijeća u Zagrebu.

183

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 14, fascikl Vukovje 418/1918; Vukovje, 25.11.1918.

184

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Banova Jaruga 51-52/1918; Banova Jaruga, 18.11.1918.

107

3 milijuna kruna, a da se i ne govori od silne štete, koju su nanijeli našoj mladoj državi SHS, koja bi u tim ribnjacima našla veliko vrelo prehrambe svog pučanstva.185 UZROCI I POSLIJEDICE NEMIRA

Uništeno Uljaničko ribogojstvo, Obzor br. 262. od 20.11.1918.

185

186

Kostrenčić 1969

187

Horvat 1984: 129

188

Banac 1992: 23

189

Spomenica župe Voloder

190

Spomenica župe Voloder

108

Jugoslavenska ideja imala je najdulju tradiciju kod Hrvata, ali je uglavnom bila ideja građanskog sloja, dok plemstvo i seljake nije zahvaćala.186 U jesen 1918. ideja jugoslavenstva živjela je od mržnje prema Austro-ugarskoj koja je za narod bila suma svih ratnih zala koja su ga zadesila.187 Seljak je naučio da su njegovom zlu krivi Mađari i oni koji se s njima drže: poreznici, ovrhovoditelji, žandari, željezničari…, ali nije imao ideje jugoslavenstva. Masovne mobilizacije, teški gubici na frontama, rekvizicije i nestašice, ratno bogaćenje i ispadi slavofobičnog šovinizma pridonijeli su porastu nezadovoljstva u narodu.188 Za vrijeme rata nabralo se u narodu silno nezadovoljstvo. Svemogući predstojnici i malo manji bilježnici, bezdušni aprovizateri, mjesni Židovi i drugi tako su ozlojedili narod, da je trebalo tek mala iskra da plane. 189 Raspad Austro-ugarske monarhije i osnivanje Države Slovenaca, Hrvata i Srba bila je itekako velika iskra. A tad je narod podivljao, kako već narod divlja. U početku se ipak razaznavao još neki sistem: udaralo se na aprovizaciju i općine, jer su (dakako po višem nalogu) uskraćivale potpore vojničkoj udovčadi. I to je bila glupost: ako po zakonu ima udova ili žena ili djeca pravo na potporu, zašto joj to uskraćivati? Predstojnik Vrkljan mislio si steći zasluge za križ, ali je pobjegao i bez njega. Bilježnik naš u Popovači bio je njegov sluga (Onsvemogući) pak je popaljen i opljačkan. Predstojnik je dobio mirovinu (a obogatio se u ratu kao svi nesavjesni), a bilježnik nije dobio ni penziju premda mu je sve izgorjelo. To je ljudska pravica!190 Moslavinom je kao i čitavom Državom Slovenaca, Hrvata i Srba zavladala anarhija. Pučanstvo je raspad Austro-ugarske monarhije shvatilo kao slobodno uzimanje onoga u čemu je ratnih godina oskudijevalo i čega je bilo željno. Doživljavalo se nositeljem vlasti, oslobođeno od svih zakonskih normi Austrougarske monarhije i prisvajalo je imovinu, bilo državnu, bilo privatnu. Uništavanje imovine doživljavalo je kao osvetu Mađarima i Austrijancima. Dakle to je ta davno očekivana sloboda. Ej, hrvatski narode, zaludu te je učio učitelj tolike godine da poštuješ tuđe, zaludu je crkva i škola nastojala da te oplemeni dušu, jer ti čim si osjetio da su popustile uzde tvog

tlačitelja otimlješ, robiš, pališ jednom riječju divlji si postao. Moguće će netko reći tko kasnije bude čitao ove redke, da je narod u ratu podivljao.191 Kad se masa pokrenula bilo ju je teško zaustaviti, bilo ju je teško kanalizirati i zavladalo je stihijsko ponašanje, zakon rulje. Za par dana počeli boljševiki udarati na svakoga, koji je nešto imao i da ne bude bilo pomoći iz Zagreba, svi bismo došli na red.192 Odnosno, već su se počeli ljudi sami između sebe globiti i pljačkati i da nije bilo još 1 dan pomoći, bili bi se ljudi sami među sobom uništili.193 Uz Mađare i strukture vlasti na udaru su bile trgovine i vojna skladišta zbog toga što je selo tijekom ratnih godina izrazito oskudijevalo u manufakturnoj i živežnoj robi.194 Pod udarom su se našli i Židovi. Tijekom rata bile su postavljene maksimalne cijene. Godine 1916. pšenica je bila do 42 krune po metru, a kukuruz 30 kruna. Seljaci su po toj cijeni morali prodavati sav višak, odnosno ono što je prelazilo potrebu za ukućane. Blago se nije smjelo hraniti zrnjem. Budući da je maksimum bio nizak, neki su ga skrivali pa se pokvarilo, drugi su ga kriomice prodavali po tržišnim cijenama, dok su treći sijali samo toliko koliko im je bilo potrebno. Aprovizacije su prikupile jedva toliko da pokriju potrebe činovnika. Mlinar Altstädler iz Potoka obavezao se praviti ratno brašno za potrebne. Da Židov pri tome neće izgubiti, za to jamčim! formulirao je stav naroda župnik Koch.195 Aprovizaciju jaja imao je Židov Klein. Maksimalna otkupna cijena u jesen 1916. godine bila je 14 ilira, a on ih je zatim prodavao po 16 ilira. Ako bi netko drugi kupio jaje u selu plaćao bi globu od 600 kruna. Krajem zime 1917. godine cijena jaja na crnom tržištu već je bila od 24 do 30 ilira po komadu. Tijekom rata Židovi su preoteli mah. Vrsni trgovci raznim su liferacijama stekli milijune koji ih čine svemogućima…Židov Feliks, mesar, sluga glavnog dobavljača Hafnera, ide u Zagreb u mir – zadovoljan s prvim milijunom, a vinograd je prodao posve jeftino jer ga je u ovo ratno doba posve zapustio. I Altstädlerov vinograd nudi se na prodaju…Ne bih ipak rado učinio krivo ni Židovima. Oni nose proit, ali nas ipak bar donekle obskrbljuju. Da se oni ne brinu, bilo bi i gore opravdavao je njihove postupke župnik Koch.196 Ipak, nezadovoljstvo naroda postupcima Židova bilo je veliko. U Garešnici su zelenokaderaši židovske trgovce tako opljačkali da se neki nisu poslije nikad oporavili,197 a iz Velike Pisanice su se svi Židovi odselili.198 Velika većina židovskih trgovaca bila je prva generacija doseljenika iz Austrije i Ugarske te je za nacionalističke struje predstavljala jedan od oblika mađarizacije i germanizacije.199 O Židovima ni vlada nije imala

191

Spomenica škole u Osekovu

192

Spomenica župe Voloder

193

Spomenica škole u Osekovu

194

Horvat 1984: 138-139

195

Spomenica župe Voloder

196

Spomenica župe Voloder

197

Labudić 9

U svom Dnevniku Ivan Dubravac iz Garešnice za 1919. godinu zapisao je: Harala je tako zvana zelena garda. To su bili vojnici koji se nisu vratili u vojsku imali oružje. Opljačkali Štumpf Josipa i Rozenberger Nacu židova trgovac. Do tada su bili trgovci u Vel. Pisanici židovi Beke Vilim, Golšmidt, Tenaor(?), Kon i Gross. Te godine svi židovi su odselili iz Vel. Pisanice.

198

199

Banac 1992: 28-29

109

200

Krizman 1964: 306

201

Spomenica župe Kutina

Spomenica škole u Osekovu. Sad u cijeloj okolici mlina nema, pa ljudi jadikuju i voze u Kutinu i Ivanić grad mljeti.

202

203

Krizman 1964: 274-275

204

Krizman 1958: 377-378

205

Vidmar 1958: 143

110

najbolje mišljenje, jer je na raspravi o državljanstvu, kad je ban Mihanovich predložio da svatko tko želi postati državljaninom Države Slovenaca, Hrvata i Srba treba predati molbu, jedan od povjerenika upozoravao da imade kod nas mnogo doklaćenih Židova, koji bi na taj način postali naši državljani.200 Nakon nemira mnogi Židovi su se odselili iz Moslavine. Nemiri su vrlo brzo izmakli nadzoru. Pod udarom su se našli i svi bogatiji ljudi, liječnici, ljekarnici, župnici, gostioničari… Nastalo je nečuveno pljačkanje koje je uništilo na milijune ne samo privatnoga već i obće narodnog imetka. Tomu se vide tragovi još i sada nakon dvie godine na željezničkim stanicama, na razbitim vagonima, na popaljenim i uništenim trgovinama.201 Nepotrebno je uništavana imovina, poput željezničkog kolodvora u Kutini, zgrade općine u Popovači ili mlina u Potoku. Narod je poslije morao za općinsku zgradu dati 200 000 kruna, a budući da nije bilo drugog mlina u bližoj okolici ljudi su morali ići u Ivanić Grad ili Kutinu mljeti.202 Nemiri su doveli do toga da su cijene rasle umjesto da padaju što je opet poticalo nemire.203 Zavladala je nestašica novca jer su seljaci zbog nesigurnosti novac držali kod sebe, a odbijali su i plaćanje poreza.204 Strukture stare vlasti nalazile su se pod udarom nezadovoljnog puka, a novoosnovani kotarski i mjesni odbori Narodnog Vijeća nisu imali moć uspostaviti red. Brojnim su dramatičnim apelima tražili vojnu pomoć od Narodnog vijeća u Zagrebu. Također su u nemirima sudjelovali čak i pripadnici mjesnih narodnih straža osnovanih po uputama Narodnog vijeća da štite red i mir. Garešnička narodna straža zatajila je, jer po mijenju ove oblasti zaražena je boljševizmom, pak su mnogi od nje sudjelovali u posljednjim pljačkanjima u mjestu Garešnica.205 Ulogu narodne straže u nemirima, ali i politička razmimoilaženja ilustrira i dopis koji je 1.12. u ime Kotarske oblasti u Kutini dostavio kotarski pristav Meandjia velikom županu bjelovarsko-križevačke županije Gavri Gojkoviću: Ova kotarska oblast nije niti obavještena o ustrojenju narodnih straža u Kutini, Voloderu i Popovači pa stoga kod tog ustrojenja nije niti sudjelovala. U Kutini je dne 31.10. t. g. organizirana po odboru Narodnog vijeća (predsjednik dr. Kućak) narodna straža koja je većim djelom skalupljena od zelenog kadera. Ta straža iz početka brojila je preko 100 ljudi, biva svaki dan manja i manja, jer se pojedinci stavljaju u pritvor, na čiju odredbu i zašto nije ovoj oblasti poznato. Danas broji ista straža oko 15 momaka, koji će se također iz straže maknuti jer predlaže za nekoje uapšenje. Zapovjednikom te straže bio je prvih 14 dana Svetislav Sremčević, nadporučnik 53 pješ. pukovnije, a kasnije i sada Milan Budin, učitelj iz

Zbjegovače, a na čiju odredbu, to ova oblast ne zna. Troškove prehrane predujmljuje općina Kutina koja je do sad za to izdala oko 46 000 K…Oružničke postaje u Kutini i Popovači pojačane su svaka za 30 vojnika koji spadaju svi istoimenim općinama. Prema mijenju ove oblasti bilo bi u interesu službe i javne sigurnosti neophodno silno potrebno da se domaći ljudi kojima su sada gornje 2 postaje pojačane premjeste u strane krajeve, a mjesto njih, ovamo dodijele strani ljudi ili odjeli srpske vojske uslijed čega bi odpala potreba narodnih straža koji većim dijelom sigurna nije.206 U nemirima su sudjelovali stanovnici većine naselja, pa čak i onih koji su poput Gorana iz Gornje Jelenske uvijek slovili glasom poštenja i mirnoće.207 Suvremenici raspuštenoj vojsci daju dvojaku ulogu u nemirima u Moslavini pa se nameće zaključak da se i ona dvojako ponašala. U nekim dijelovima Moslavine vojnici su se vraćali mirno, a u drugim su pljačkali. No, svi se slažu da su u nemirima i pljačkanjima sudjelovale sve strukture, od vojnih bjegunaca, regularne vojske koja se tih dana raspala, populacije sklone delinkventnom ponašanju, ali i do seljaka, malih obrtnika i dobro stojećih ljudi: Oni koji su bili u ratu vraćali su se mirno kući, a baš ovi koji su se novcem iskupili da su za cijelo vrijeme bili kod kuće bogati ljudi ti su htjeli još više.208 Vojnici koji su se vraćali sa fronte kući, a nisu bili u pravo vrieme razoružani počeli su robiti i razbijati do čega su došli, samo ako su se nadali da će pri tom štogod za se naći. K njima su se pridružili i oni vojnici koji su već prije pobjegli s fronte, a zvali su se Zeleni kader… Što je još najžalostnije tim vojničkim pljačkašima pridružio se je u pojedinim mjestima ne samo razni zapušteni klatež, već i dobro stojeći i inače pošteni ljudi…209 No, vladali su i stavovi da su nemiri bili poticani iz inozemstva. Kriški župnik Tomac opisuje: Narod opijen pod devizom slobode skuplja narodni porez. Ele – svi misle da će napokon i hrvatski narod doći do svoje toli žudjene i tolikom krvi zalijane slobode. No u isto vrieme pojavljuju se diljem svijeta pljačkaši – tzv zeleni kader no to je – kako svi znaci ne varaju – tudjinsko maslo, samo da mogu doći u Hrvatsku “praviti red i mir” srbski raspučini. U Hrvatskoj nastaje ko moda srbijanska era. Inteligencija koketira, preporuča i Srbe i Srbiju.210 U Kutini su srpski i hrvatski unitaristi-intelektualci 29.10. izazvali izgrede koji su otpočeli skidanjem hrvatskih zastava i natpisa na mađarskom jeziku.211 No, uz pljačkanje koje je izbilo u prvi plan Moslavčani su imali i političke zahtjeve. Na pouzdanom sastanku sela Tomašica

206

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar 176/1918; Kutina, 1.12.1918. Spomenica škole u Gornjoj Jelenskoj

207

208

Spomenica škole u Osekovu

209

Spomenica župe Kutina

Spomenica župe Križ, knjiga druga

210

211

Banac 1992: 37

111

212

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 14, fascikl Tomašica 75/1918. Tomašica, 24.11.1918.; Vidmar 1958: 140

213

Krizman 1964: 256

Krizman 1964: 255-256. Također su brojni povjerenici mjesnih odbora Narodnog vijeća predlagali da se odredi rok u kojemu se trebaju vratiti ukradene stvari. Po njima zna se tko je pljačkao, ali se nema sile da se nešto poduzme protiv njih te da se ne može provesti prijeki sud jer bi se onda moralo povješati čitavo mjesto.

214

215

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 10, fascikl Bjelovar; Čazma, 6.12.1918.

216

Šišić 1920: 246-248

217

Hrabak 1979: 90

Streljanja u Ivanić-gradu. Pravda, 14.11.1918., 6.

218

219

Krizman 1964: 258-259

112

24.11.1918. godine, jednoglasno je usvojena rezolucija koju je potpisalo 74 žitelja: I. Sastanak jednoglasno zaključuje da se maksimalne cijene smjesta uklone na našim gospodarskim proizvodima i da se dozvoli slobodna trgovina jer su razlozi mnogostruki. II. Da se svi činovnici narodu nepoćudni koji su ovdje na izazov narodu i na poremećenju mira i reda smjesta odstrane. III. Opće narodno mišljenje da samo ljudi izabrani pravom narodnom voljom mogu odlučivati o njegovoj budućoj sudbini. IV. Opće narodno mišljenje jest da se buduća naša država u Republiku po uzoru amerikanskom.212 U njoj su vidljivi zahtjevi za ukidanjem maksimalnih limitnih cijena gospodarskim proizvodima, ali i uklanjanjem nepoćudnih činovnika, izborima za ustavotvornu skupštinu te uspostavu republike američkog tipa. Slični zahtjevi isticani su i u Kutini i Ludini. Sve ovo ukazuje na slojevitost i međusobna preplitanja raznih čimbenika i ideja koji su doveli do nemira u Moslavini. Nakon proglašenja prijekog suda mnogi ljudi su vratili ukradene stvari.213 Neki opljačkani privatnici žalili su se banu Antunu pl. Mihanovichu nastojeći dobiti odštetu. On je štetu nastalu u nemirima procijenio na pola milijarde kruna. Povjerenici su zbog nedostatka oružane sile 8.11. zaključili da povjerenik za unutarnje poslove Budisavljević izda putem velikih župana poziv narodu da opljačkane stvari što prije vrati oštećenicima.214 Opljačkanim trgovcima Donneru i Fürstu iz Dubrave štete su bile djelom nadoknađene tako što su im neki vratili ukradenu robu, a drugi su im putem dobrovoljne nagodbe isplatili odštetu u novcu. Ipak, ostatak štete bili su prinuđeni tražiti putem suda.215 Nastojeći umiriti seljake Narodno vijeće uputilo je 14.11. poslanicu seljacima obećavajući da će svaka obitelj dobiti dosta i to plodne zemlje za svaki posao.216 U moslavačkim mjestima umirivanje naroda provođeno je krajnje brutalnim metodama. Neki predstavnici nove vlasti sami su sudili prijestupnicima i po kratkom postupku ih strijeljali.217 Odred Bosanaca ubio je 9.11. u Ivanić Gradu pet osoba koje su pokušale zapaliti župnikovo sijeno, a sutradan su ubili još dvije osobe od kojih je jedna bila nevina.218 No, u Zagreb su stizale nepotpune i neprovjerene informacije. U vladi 9.11. nitko nije znao da poručnik Ivan Novaković sam drži sud i po kratkom postupku daje strijeljati narod u Popovači i Ludini te se može zaključiti da su na terenu mnogi postupali na svoju ruku.219 To potvrđuje i izjava povjerenika

za pravosuđe Aleksandra Badaja na sjednici vlade 19.11. da do tada nije izvršena ni jedna presuda po prijekom sudu, kojemu je on dao uputu, da se ne zlorabi, nego da samo glavni krivci i kolovođe dođu pod prijeki sud.220 Stjepan Radić na sjednici središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 20.11. izjavio je da su vojnički povjerenici strijeljali stotinu ljudi među kojima su mnogi bili mlađi od dvadeset godina te je tražio provođenje stroge istrage.221 Uz to Središnji odbor zaključio je da će poslati posebne komisije da čuju sve pritužbe pučanstva na upravu zemlje u ratu i provođenje aprovizacije.222 Budući da je zbog nemira komunikacija između Zagreba i ostalih dijelova države bila slabija o postupcima prijekih sudova dnevne novine davale su škrte obavijesti. U članku Osude prijekog suda, objavljenom u Obzoru od 21.11.1918. godine, stoji: Javljaju iz Bjelovara: Prijeki sud osudio je na smrt u Gjurgjevcu Gjuru Čižmešiju radi paleža i robljenja, ali ga je Narodno Vijeće pomilovalo, pretvorivši dosudjenu mu kaznu smrti u 20 godina teške tamnice. U Garešnici je na smrt osudjen Franjo Gobec, podvornik tamošnjeg poreznog ureda. U Popovači sudjenja na smrt tri, a u Pitomači dva po prijekom sudu. Sve su te osude podastrte Narodnom Vijeću u Zagrebu na potvrdu. Dne 9. o. mj. sastao se je senat prijekog suda u Grubišnom polju.223 Pobune su nastale u krajevima gdje imade latifundista, u onim krajevima koji su najmanje stradali i zbog boljeg ekonomskog položaja bili izvrgnuti većem utjecaju demolizatornom djelovanju rata. Narod u svom ogorčenju, podnašajući sve moguće pljačke i sa strane upravnika i sa strane raznih kajišara htio si je dati zadovoljštinu svojoj moralnoj povrijeđenosti. No tu su zgodu upotrijebili i oni elementi koji su u ovom ratu u sebe usisali duh pljačkanja, paleža i ubijanja pa je tako došlo do žalosnih događaja koje osuđuje svaki pošten čovjek.224 Narod je tako ponegdje opravdavao postupke zelenog kadra, a za guljenje naroda npr. u Popovači okrivio je činovništvo na čelu s kotarskim predstojnikom Vrkljaninom koji je od naroda rekvirirao pšenicu. Umjesto da je podijeli siromašnima, pšenicu je prodavao mlinaru Altstädleru. Pri tome su korist imali i općinski načelnik Graff i bilježnik Franješ. Spomenuta gospoda su si natrpala pune džepove novaca na račun siromašnog naroda i kako kaže učitelj Iverović…sada ta gospoda poslije paleža naše općine jednostavno ostaviše svoja službovna mjesta i otiđoše u Zagreb, gdje lagodno živu, a narod će radi njih imati velika troška dok uredi novu općinu, koja je samo radi njih postradala, jer je u njoj stanovao gulikoža bilježnik Franješ, koji je od naroda zahtijevao za jednu molbu za oprost od vojništva do 2 000 kruna.225

220

Krizman 1964: 273

221

Krizman 1958: 368

222

Krizman 1958: 369

Osude prijekog suda, Obzor br. 263 od 21.11.1918.

223

Manija paciiciranja, Pravda, 14.11.1918., 5.

224

225

Spomenica škole u Strušcu

113

226

Janjatović 1993

Krizman 1958: 317. No, već u gušenju nemira u popovačkoj općini početkom studenog vojnici su primjenjivali batine kao sredstvo kažnjavanja.

227

228

Hrabak 1979: 126

Petranović-Zečević 1988: 125-127. Prvi točka Naputka glasila je: Konačnu organizaciju nove države može odrediti samo sveopća narodna ustavotvorna skupština svega ujedinjenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca s većinom od dvije trećine glasova. Konstituanta mora se sastati najkasnije 6 mjeseci poslije sklopljena mira. Izrijekom se konstituanti pridržava pravo, da odredi ustav, razumijevajući ovdje naročito državnu formu (monarhija ili republika), unutrašnje državno ustrojstvo i osnovna pravila državljana; zatim državnu zastavu, te sjedište vlade i drugih državnih vrhovnih organa.

229

Janković-Krizman 673-676

230

1964:

Spomenica župe Križ, knjiga druga

231

114

Zbog nemira koji su zahvatili Državu Slovenaca, Hrvata i Srba tijekom studenog 1918. godine Narodno Vijeće, u nemogućnosti da vlastitim snagama smiri situaciju, tražilo je u pomoć od vanjskih saveznika i pozivalo u pomoć srbijansku vojsku. Ta vojska je na područje Hrvatske donijela već zaboravljenu metodu, tj. batinanje neposlušnika.226 Jedna od prvih vijesti o batinanju objavljena je na sjednici povjerenika Zemaljske vlade u Zagrebu 13.12.1918. godine.227 Nemiri su Moslavinu zahvatili neposredno nakon proglašenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba i uglavnom su do sredine studenog prestali dijelom zbog oštrih postupaka prijekog suda, a dijelom jer više nije bilo pogodnih objekata za pljačku. No, zelenokaderaša, koji su hajdukovali pljačkajući imućnije seljake, bilo je u okolici Garešnice i Grubišnog Polja i do sredine lipnja 1919. godine. Tad je uhićeno 18 zelenokaderaša pod vodstvom harambaše Matijevića, a slijedećih dana i harambaše Lalić i Inđić.228 Nakon što su prestali nemiri u Moslavini, sve više dolaze do izražaja razlike u političkom shvaćanju budućeg uređenja države. Frankovački i radićevski orijentirani političari zalažu se za republiku, kao opreka dijelu unitaristički orijentiranih članova mjesnih odbora Narodnih vijeća. Budući da je u zemlji većina stanovništva bila za republikanstvo predstavnici unitarističkih i centralističkih struja u Narodnom vijeću u Zagrebu užurbano su nastojali provesti ujedinjenje prema svojim shvaćanjima i interesima. Na sjednicama Narodnog Vijeća prenaglašavaju opasnost od talijanske okupacije, restauracije Habsburga te osnivaju odbor sedmorice koji izrađuje zaključak o ujedinjenju i izabiru delegaciju od 28 članova koji su dobili ovlast provođenja ujedinjenja. Delegacija Narodnog vijeća dobila je i Naputak koji je usvojio Središnji odbor Narodnog Vijeća 24.11.229 Delegacija je iznenada, 27.11., otputovala radi ujedinjenja te je 1.12. uslijedila Adresa izaslanstva Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba prijestolonasljedniku Aleksandru i njegov odgovor kojim je proglašeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.230 Narod se osupnuo. U narodu vrije bunt. Narod je nezadovoljan. On viče da hoće republiku. Neka bude prema vani Jugoslavija no unutra federativne države: Hrvatska, Srbija, Slovenija i Bugarska…231 Odbor narodnog vijeća u Kutini poslao je prigodom proglašenja kraljevstva pozdravne brzojave njegovom visočanstvu regentu Aleksandru i Narodnom vijeću u Zagrebu, a opisujući raspoloženje puka navodi: U kotaru imade med obćinstvom vrlo mnogo pušaka a pošto je kotar velikom većinom frankovaćki a sada u najnovije vrieme i po Radićevcima haranguiran i time

sigurnost baš obzirom na proglašenje kraljestva ugrožena, to je ovdašnji upravitelj kotarske oblasti u sporazumu sa ovim odborom zatražio vojnićku pomoćnicu, koja je i poslana i po upravitelju kotara po cielom kotaru razmještena gdje oduzima po selima puške i ostalo oružje od ljudi koji neimaju dozvole za nošenje oružja. U mjestu ustrojila se sokolska narodna straža usljed ćega je razpuštena “narodna straža”, nu pošto je zapovjednik sokolske narodne straže ovom odboru već prije rad svojih izjava nepouzdan, prigodom proglašenja kraljestva pozvan po odboru da se izjavi jamći li sa svojom stražom za red i mir, odboru gdje je bio i prisutan kotarski upravitelj Marko Meandžija cinićki izjavio “da dodje li do manifestacija za republiku on za red jamćit neće” to se je odluka kotarskog upravitelja, da se zamoli vojnićka pomoćnica, tim nužnije ukazala.232 Ideja republikanstva zanosila je Moslavčane koji su se izjašnjavali protiv monarhističkog oblika vladavine. Na dobro posjećenoj skupštini, održanoj u Ludini 8.12., narodni zastupnik kotara Križ objašnjavao je okupljenom narodu političku situaciju. Budući da je puk pristajao uz frankovce i radićevce izlaganje je slušao više s negodovanjem, no nije došlo ni do kakvih ekscesa. Raspoloženje naroda bilo je proti monarhijskoj formi vladavine. Bilo je često prekidano uzvicima Ne ćemo iz jednog jarma pod drugi i Živjela republika. Izvješćujući Narodno vijeće u Zagrebu zastupnik zaključuje: Mislim da se ne varam, ako kažem, da Radić nije ovaj kotar osvojio svojim idejama i razlozima, nego svojim neposrednim radom u narodu, pa predlaže da se organizira agitacija koja bi puk odvratila od frankovaca i Radića.233 U Križu je 22.12. na skupštini u školi predsjednik mjesnog odbora Narodnog vijeća, župnik Juraj Tomac, naglašavao da će sada Hrvati izgubiti svoje staro hrvatsko ime, ako se sjedine sa Srbijom i ako bude zajednička kraljevina, da će Hrvati biti pod jarmom srpskim, kao što su bili pod jarmom mađarskim, da Hrvati ne priznaju kralja Petra za svog kralja i da žele u Hrvatskoj republiku. Osuđivao je Narodno vijeće koje je raspustilo vojsku pa se srpski vojnici šeću po Zagrebu i ne žele ići braniti Hrvate u Međimurju.234 Nemiri u Moslavini pokazali su, odnosno još više su produbili, jaz između puka i dijela inteligencije koji se opredijelio za ideju jugoslavenskog unitarizma. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, provodeći unitarističkocentralističku organizaciju nove države, obilježeno je nizom represivnih mjera na račun Hrvatske kako u nacionalnom, tako i u ekonomskom i kulturnom pogledu, putem sustava poreza, obezvređivanja krune, uvođenjem novih pooštrenih zakona…

232

NV SHS Sekcija za organizaciju i agitaciju, Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Kutina 243/1918; Dopis iz Kutine je bez navedenog datuma.

233

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Ludina 413414/1918; Paver-Pleše 1993: 128; Paver 1970: IX

234

NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Križ, 121-122/1918; Križ, 15.12.1918.

115

No sada nastaje era strahovanja. Srpski vojnici došli su u Križ na sam Badnjak. Htjedoše nam zabraniti polnoćku…235 Razni oblici represije postali su obrazac ponašanja prema moslavačkom seljaštvu.236

Izvori (objavljeni)

Spomenica župe Križ, knjiga druga; Zapovjednik oružničke postaje u Križu Obrad Gruić izvijestio je da je 23 u Križ došao natporučnik Martin Petrinjak da u dogovoru s načelnikom Ivanom Rukavinom i mjesnim odborom Narodnog vijeća ustroji dobrovoljačku četu (narodnu stražu) koja će navodno ovih božićnih dana u mjestu Križu red uzdržavati. NV SHS. Sekcija za organizaciju i agitaciju. Dopisivanje s mjesnim odborima. Kutija 12, fascikl Križ 121-122/1918; Križ, 15.12.1918.

235

Janjatović 1993; Horvat 1942

236

116

JANKOVIĆ, Dragoslav – KRIZMAN, Bogdan (1964): Građa o stvaranju jugoslavenske države, sv. I. i II. Beograd. KRIZMAN, Bogdan (1957): Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918., Historijski zbornik, br. 1-4, str. 111-129. KRIZMAN, Bogdan (1958): Zapisnici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Starine, JAZU, knj. 48., Zagreb, str. 331-386. KRIZMAN, Bogdan (1964): Zapisnici sjednica povjerenika hrvatskoslavonsko-dalmatinske vlade u Zagrebu (1918.), Zbornik Historijskog instituta Slavonije, 2, str. 243-328. PAVER, Josipa (1970): Zbornik građe za povijest radničkog pokreta i KPJ 1919.-1920. Dvor, Glina, Ivanić-Grad, Kostajnica, Kutina, Novska, Petrinja, Sisak, Sisak PAVER, Josipa – PLEŠE, Slavica (1993): Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, Hrvatski državni arhiv, Zagreb. PETRANOVIĆ, Branko – ZEČEVIĆ, Momčilo (1988): Jugoslavija 19181988. Tematska zbirka dokumenata, Rad, Beograd. ŠIŠIĆ, Ferdo (1920): Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1914-1919., Zagreb. VIDMAR, Josip (1958): Prilozi građi za povijest 1917.-1918. s osobitim obzirom na razvoj radničkog pokreta i odjeke Oktobarske revolucije kod nas, Arhivski vjesnik sv.1, Zagreb, str. 11-173.

Izvori (neobjavljeni) DOBROVOLJNO VATROGASNO DRUŠTVO GORNJE JELENSKE Glavna vatrogasna knjiga Zapisnika odjela VII Gornja Jelenska DUBRAVAC Ivan: Dnevnik (rukopis) HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV Fond Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba LABUDIĆ, Željko (1989): Sjećanja (rukopis str.19; Rukopis ima i varijantu pod naslovom Sjećanja Željka Labudića o razvoju garešničkog kraja u prošlosti napisanu strojopisom datiranu u Garešnici, kolovoza 1989. s opaskom Sjećanja iznio Željko Labudić, Suradnja na tekstu Zdenka Vranešević, str. 10) MATIČNI URED KRIŽ

Matična knjiga umrlih (za 1918. godinu) MATIČNI URED POPOVAČA Knjiga umrlih župe Osekovo 1903-1918. godina, svezak VI. C Matična knjiga umrlih župe Voloder od 1.7.1914. do 31.12.1938. Matica umrlih župne crkve sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj počam od 1. siječnja 1917. svez. IV. MATIČNI URED VELIKA LUDINA Matična knjiga umrlih 1918. od 1.1. do 4.1.1949. godine OSNOVNA ŠKOLA POPOVAČA Školska spomenica Gornja Jelenska Školska spomenica za obću pučku učionu u Osekovu Spomenica za nižu pučku školu u Potoku I. – III., Školska spomenica za školu Stružac Školska spomenica Voloder OSNOVNA ŠKOLA MATO LOVRAK KUTINA Školska spomenica OSNOVNA ŠKOLA STJEPAN KEFELJA KUTINA - PODRUČNA ŠKOLA U REPUŠNICI Školska spomenica ŽUPNI URED KRIŽ Liber memorabilium župe sv. Križa u Vojnom Križu (druga knjiga) ŽUPNI URED KUTINA Liber memorabilium parochiae Kutinensis ŽUPNI URED OSEKOVO Liber Memorabilium Parochiae Oszekovo Uručbeni zapisnik I. od g. 1912.- do g. 1922. Uručbeni zapisnik II. od g. 1923.- do g. 1937. Različiti spisi i dokumenti ŽUPNI URED VOLODER Liber memorabilium parochiae Voloderensis

Literatura …Manija paciiciranja, Pravda Socijalističko glasilo, 1 (47), Zagreb, 14.11.1918., str. 5. …Streljanja u Ivanić-gradu, Pravda Socijalističko glasilo, 1 (47), Zagreb, 14.11.1918., str. 6. …Uništeno Uljaničko ribogojstvo, Obzor br. 262, Zagreb, 20.11.1918. …Osude prijekog suda, Obzor br. 263, Zagreb, 21.11.1918. BANAC, Ivo (1992): “I Karlo je o’šo u komite”: Nemiri u sjevernoj Hrvatskoj u jesen 1918., Časopis za suvremenu povijest 24 (3), Zagreb, str. 23-43. BEDIĆ, Marko (1984): Povijest dvoraca u Popovači i okolnih mjesta, u: ur. Jovan Bamburač, Neuropsihijatrijska bolnica Dr. Ivan Barbot u Popovači 1934.-1984., Neuropsihijatrijska bolnica Dr. Ivan Barbot, Popovača, str. 17-25. BOBAN, Ljubo (1992.): Kada je i kako nastala Država Slovenca, Hrvata i 117

Srba, Časopis za suvremenu povijest 24 (3), Zagreb, str. 45-60. ČULINOVIĆ, Ferdo (1969): Raspad Austro-Ugarske i postanak jugoslavenske zajedničke države, u: ur. Vasa Čubrilović, Ferdo Čulinović, Marko Kostrenčić, Naučni skup u povodu 50-godišnjice raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja jugoslavenske države, JAZU, Zagreb, str. 17-57. HORVAT, Josip (1984): Živjeti u Hrvatskoj 1900-1941. (Zapisci iz nepovrata), Sveučilišna naklada Liber, Zagreb HORVAT, Rudolf (1942): Hrvatska na mučilištu, Kulturno-historijsko društvo Hrvatski rodoljub, Zagreb. HRABAK, Bogumil (1979): Dezerterstvo i zeleni kadar u jugoslovenskim zemljama u Prvom svjetskom ratu, Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje16, str. 1-131. JANJATOVIĆ, Bosiljka (1993): Represija spram hrvatskih seljaka 1918.1921., Časopis za suvremenu povijest 25 (1), Zagreb, str. 25-43. KOSTRENČIĆ, Marko (1969): O Jugoslavenskoj ideji kao kohezionoj snazi ujedinjenja jugoslavenskih naroda, u: ur. Vasa Čubrilović, Ferdo Čulinović, Marko Kostrenčić, Naučni skup u povodu 50-godišnjice raspada Austro-Ugarske monarhije i stvaranja jugoslavenske države, JAZU, Zagreb, str. 17-57. KRIZMAN, Bogdan (1977): Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, Zagreb KOVAČEVIĆ, Dražen (1996): Mijo Stuparić književnik, političar, seljak, u: Mijo Stuparić, Moje srce, Općinska organizacija HSS-a Velika Ludina, Vidrenjak, str. 7-86. KOVAČEVIĆ, Dražen (1999): Julijanska škola u Osekovu, Pučki kalendar Sisačko-moslavačke županije 2000., vol. I., Bjelovar, str. 112. KOVAČEVIĆ, Dražen (2002): Iz povijesti Gornje Jelenske, u: Gornja Jelenska, Ceres-Mjesni odbor Gornje Jelenske, Zagreb, str. 65-135. KOVAČEVIĆ, Dražen et al. (1999): Župa sv. Ane Osekovo, Župni ured Osekovo, Osekovo. KOPRIVICA-OŠTRIĆ Stanislava (1993): Konstituiranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. godine, Časopis za suvremenu povijest 25 (1), str. 45-71. SIROTKOVIĆ, Hodimir (1992): O nastanku, organizaciji, državnopravnim pitanjima i sukcesiji Države SHS nastale u jesen 1918., Časopis za suvremenu povijest 24 (3), str. 45-60. STUPARIĆ, Mijo (1916): Ratne pjesme, Kalendar Zabavnik za 1917. godinu 3, Zagreb, str. 310-356. STUPARIĆ, Mijo (1917): Ratne pjesme, Kalendar za hrvatski narod sv. Ćiril i Metoda za godinu 1918., 16, Zagreb, str. 107-112. STUPARIĆ, Mijo (1917): Pjesme sa ratišta, Veliki ratni kalendar za 1918. godinu, 3, Zagreb, str. 152-159. STUPARIĆ, Mijo (1928): Najveći seljački Vodja i Učitelj, Kalendar Božićnica za 1929. godinu, Zagreb, str. 126-132. ŠIKIĆ, Ivica (2001): Povijest školstva u Čazmi, u: ur. Josip Pandurić-Nino Škrabe, Čazma u prošlom mileniju, Disput, Zagreb, str. 153-168. 118

SUMMARY the turbulences in Moslavina after founDinG the state of slovenians, croats AND SERBS After the breakdown of Austro-Hungarian Monarchy and foundation of the State of Slovenians, Croats and Serbs, on the 29th of October 1918., the disorders broke out. All structures of population participated in the riots that spread over Moslavina too. The representatives and symbols of old govemment were under attack. Since new govemment was not established the disorders turned to anarchy and culminated in plundering the wealthy people. However, besides the plunder, disorders showed political demands of people of Moslavina. The riots were crushed by extremely brutal methods, so at least 59 persons lost their lives. The turbulences stopped when local committees of National Council and national guard were established, at the end of irst decade of November, and political struggle over future state structure becomes more and more apparent.

119

Mr. sc. Stjepan Šlabek SLOMLJENI SNOVI (“Hrvatsko proljeće” u Kutini 1971. i njegov slom 1972.) “Čovjeku se može oduzeti sve osim prošlosti!” A. G. Matoš Slomiti da, savinuti ne! Alojzije Stepinac

UVOD Nikad u bivšoj državi Jugoslaviji nisu odluke s nekoga skupa odjeknule u javnosti s više očekivanih promjena, kao sa IV. plenuma SKJ na Brijunima 1. srpnja 1966. kad je pao Aleksandar Ranković, potpredsjednik SFRJ i namjeravani nasljednik Titov na čelu države i partije, koji je optužen za sva dotadanja nedjela SDS i zloglasne UDB-e. Ipak, hrvatskome narodu trebalo je nekoliko godina nakon toga, da se uspravi i posvijesti o svom nacionalnom dostojanstvu i vlastitim interesima. S udjelom od 21,8% u stanovništvu Federacije, Hrvatska je ostvarivala više od trećine ukupne proizvodnje u državi. U mnogim granama gospodarstva i više: brodogradnja 86%, turizam 70%, nafta i njene prerađevine 60%. Druga, komunistička Jugoslavija favorizira SR Srbiju na štetu ostalih, kao i prva Kraljevina Karađorđevića. Srbija raspolaže s 52% jugoslavenskoga kapitala, a Hrvatska svega sa 17%. U Srbiji je 86% uvozno-izvoznih tvrtki (Genex, Jugo-export i dr.) a u Hrvatskoj svega sedam tvrtki (primjerice Astra). Za gradnju auto-ceste Zagreb-Karlovac SRH je dobila svega 8% sredstava iz Federacije, dok se novac saveznog proračuna troši u Srbiji te nerazvijenim republikama: Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji. Sami želimo graditi cestu ZagrebSplit, pa Hrvatska raspisuje narodni zajam. No, centralističke i velikosrpske snage objavljuju uzbunu: to je nacionalizam! Sve je zaustavljeno, a počinje gradnja željezničke pruge BeogradBar, kao i auto-ceste Beograd-Niš.1 Uklanjanje Rankovića otvorilo je odlučujući zaokret države prema demokratskijem obliku socijalizma. Počinju gospodarske reforme, doduše ne s očekivanim rezultatima 120

ali zemlja ipak napreduje. Razvija se uravnotežena inozemna politika u smjeru istinskog nesvrstavanja i vanblokovskih pozicija. 5 - 7. prosinca 1968. u Zagrebu se održava VI. kongres SKH koji u partijski vrh dovodi mlade ljude: Antu Miku Tripala, Savku Dabčević-Kučar, Peru Pirkera, Dragutina Haramiju, Srećka Bijelića. 17. ožujka 1967. zagrebački “Telegram” objavljuje “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. Spomenimo tek lamentaciju nestora hrvatske knjige Miroslava Krleže, njenog potpisnika: “Srbija nam je otela vojsku, unutarnju sigurnost, inozemne poslove - a sada otimanje jezika i kulture hrvatske ne damo!”2 Maknuli su ga iz CKH, ali potpisa nije htio povući, kao niti jedan drugi potpisnik. Od četvrtka do subote, 15., 16. i 17. siječnja 1970. vrije Zagreb: X. sjednica SKH širom otvara vrata svemu progresivnom u Hrvata! Na njoj su skicirane sve odrednice “Hrvatskog proljeća”. Njene društvene snage traže promjenu odnosa u SFRJ, ne mire se s unitarističkim shvaćanjem, još manje s hegemonijom najbrojnije srpske nacije. Kako su se tek ovlaš naznačena politička strujanja odrazila na Kutinu i Moslavinu? Kutina je staro naselje, što egzistira još od Rimljana pod imenom Varianis, udaljena od Sisciae 23 rimske milje, a od ondašnjeg Menneianis-a (Pakrac) 28 rimskih milja. Naš kraj sa sjevera omeđen je južnim obroncima Moslavačke gore, a ograđen jest na zapadu rijekom Česmom, na jugu Lonjom, na istoku Ilovom. Bogata nalazišta nafte na Goilu i u Strušcu jesu začetak “Hrvatskoga Texasa”, što je upućivalo na razvoj snažne industrijske i poljodjelske proizvodnje. Moslavina je predio gdje vjekovima izmiješano žive Hrvati, Srbi, Česi, Mađari i Talijani. Prema podacima statističara sedamdesetih, na području općine Kutina živi 31808 Hrvata, 3153 Srba, te 1253 pripadnika narodnosti. Međutim, u Stanici javne sigurnosti (Milicija) kadrovska struktura bijaše: 40 Srba, 22 Hrvata i jedan Čeh. Supremacija manjine odražava se ne tek u politici i sigurnosnim službama, osjeća se u gospodarstvu, gdje radnici stižu iz svih krajeva stvarajući “mischung” stanovništva, dok domorodci postaju neznatnom manjinom.3 Općina Kutina u sedamdesetim zauzimala je područje od 596 km2, a na tome je prostoru živjelo 38597 stanovnika u 50 naselja. Mjesto Kutina imalo je 1948. svega 4631 žitelja - a već 1971. bilo nas je 13181 u samome gradu. Broj uposlenih iznosio je na teritoriju Općine ukupno 11247, a u inozemstvu privređivalo je 1967 sumještana na “privremenom” radu. Grad i općina jako brzo su rasli. Još 1964. počela je gradnja Tvornice dušičnih gnojiva, po kapacitetu najveća u tadanjoj državi. Tih je godina čitava Komuna bila veliko gradilište.

“Istina o hrvatskom gospodarstvu”, dr. Hrvoje Šošić,

“Hrvatski tjednik” broj 2. od 23. IV. 1971. 2 Velimir Visković, razgovor u “Jutarnjem listu” od

10. siječnja 2002. u rubrici: Revija – Salon. 3 “Kutina” – sjedište Moslavačke županije”

Skupština općine Kutina, srpanj 1991.

121

U Kutini je izvedeno 16 km vodovoda, 45000 m asfaltnih puteva, sagrađeno je 247 stanova u društvenom i privatnom vlasništvu. U kulturnoj sferi podignut je novi Dom kulture u Popovači, dok je u Kutini obnovljen Društveni dom. Učenici su stjecali znanje u 31 središnjoj ili područnoj osnovnoj školi, gradi se Srednjoškolski centar. U Kutini djeluje Muzička škola; Muzej Moslavine izdaje prvi “Zbornik”; započinje (nikad nastavljena) restauracija gradine Garić-grada; RKUD “Ivo Perković” njeguje folklornu i glumačku amatersku družinu. Radio-Moslavina kao i “Moslavački list” unapređuje lokalnu obaviještenost; dok Narodno sveučilište pod marnim vodstvom prof. Ante Miletića vodi obrazovne tečajeve, pribavlja knjižnici 2.500 novih knjiga, prikazuje kinopredstave…Gospodarski i društveni život ima tek jedan nedostatak. U političkom kadriranju Kutina je gotovo anacionalna i “pravovjerna”. Iako malobrojni, “naši” Srbi imaju jednaku zastupljenost u svim političkim tijelima - većinski hrvatski puk osjeća se sputanim i potisnutim. 4 USPON “HRVATSKOG PROLJEĆA” U KUTINI 1971. Pripomenuto je već kako je zagrebački “Telegram” 17. ožujka 1967. objavio “Dekleraciju…” U Kutini u četvrtak 30. III. iste godine zasjeda Općinski sabor SSRNH, pa se pridružuje općoj hajci na njezine potpisnike, te želeći ispuniti zahtjev Partije jednoglasno donosi “konstatacije i zahtjeve” što ih u izvadcima dajemo, zbog grozne atmosfere kojoj se ne protivi nitko i zbog

4 “Moslavački list” broj 161. od 8. IV. 1971.

122

Radno predsjedništvo Skupštine: Mijo Golub, Božo Matov, dr. sc. Magda Pavlić, Stjepan Šlabek (predsjednik), Mirjana Gornik, Milan Ilić. Sjede s lijeva na desno, a Ljudevit Jonke govori.

čudovišnog meta jezika kojim se služe partijski kadrovi u dokumentima. Dakle, “potpisnici Dekleracije su osobe koje ignoriraju naučni pristup (sic!) rješavanju problema, te su iznevjerili nauku, a svoju reputaciju stavili u službu ciljeva suprotnih i nauci i kulturi, i razbijanju bratstva i jedinstva, kao i razbijanju tekovina NOB i socijalističke izgradnje”. Vidno jest da se lijepe etikete uvijek jednoznačne bez ikakva dodira sa stvarnim problemima ustavnih mijena što se jezika naroda tiču, kao i ugleda i hrabrosti potpisnika. Stoga se, nadalje, zahtijeva: “da rukovodstva i društvenopolitičke organizacije, čiji su članovi potpisnici, razmotre odgovornost pojedinog potpisnika i da se poduzmu odgovarajuće mjere” (što znači: otpust s posla i nemogućnost svake egzistencije i stvaralaštva!). Dalje: “da inicijatori “Dekleracije” krivično odgovaraju za ovakvu svoju protunarodnu djelatnost.” 5 Eto, u takvoj atmosferi političke organiziranosti u Kutini nije bilo društvenog tijela koje bi pregnulo u boj za ostvarenje vidika “Hrvatskog proljeća”. SSRNH, Sindikati, Savez socijalističke omladine i druge udruge, ma koliko nepolitičke bile: sport, folklor, hobiji, i dr. - svi bijahu pod željeznim patronatom Partije i doista nikakvih mogućnosti u tim okvirima organiziranosti nije bilo započeti i razvijati novo strujanje u Općini, sukladno vidnom pokretu masa u Hrvatskoj sedamdesetih, ali očito i sve glasnijih već i koncem šezdesetih. Stoga je, zaista, Matica hrvatska nužno pregnula za osnivanjem svojih ogranaka diljem Republike. Isticao se vrlo bučno kulturno-prosvjetni rad, ali bilo je razvidno kako su ciljevi daleko složeniji, viši i “opasniji!” OGRANAK MATICE HRVATSKE Na poziv OS SKH Kutina (predsjednik Nikola Ugrešić, sekretar Dragan Dragičević), u petak 4. lipnja 1971. je Miko Tripalo (član Predsjedništva SFRJ i član Izvršnog komiteta CK SKJ) prebivao u našem gradu. Pred skupom od preko 400 “političkih aktivista” Općine Miko Tripalo govorio je spontano i znalački, bez papira i bilježaka, o predstojećim promjenama Ustava Federacije, kao i političkom gospodarskom sustavu zemlje. Duboko su se dojmile njegove rečenice o zahtjevu hrvatskoga naroda za jasnom nacionalnom i klasnom pripadnošću svojoj domovini. Poput spužve upijam njegove misli: “U povijesti su Hrvatima uvijek donosile nesreću one snage što su hrvatski narod upućivale na mržnju prema Srbima, jednako kao što su

Letak, prilog “Moslavačkom listu” od 30. VI. 1967. izdanje Općinske organizacije SSRNH, Kutina

123

“Moslavački list” broj 170. od 10. VI. 1971.

124

Srbima nesreću donosili svi koji su upućivali na mržnju prema Hrvatima. U Jugoslaviji ne postoji narod koji bi socijalizmu i federalizmu bio više odan od drugih naroda, pa bi imao neka veća prava od drugih. Hrvatskoj je nužna kadrovska inovacija: na odgovorne dužnosti dovesti mlade koji su kvalitetni i stručni. Jedan od važnih zadataka predstavlja i “ventiliranje” u redovima Partije. Ima dosta onih koji su poslije rata ušli u partiju očekujući i stekavši korist za sebe. Pravi revolucionari znali su da ne mogu niti žele ništa dobiti, već samo izgubiti glavu, kao što i mladi koji danas ulaze ne mogu dobiti ništa, osim novih obveza i odgovornosti. Moramo se energično osloboditi svih kadrova koji ne prihvaćaju novi politički kurs (nema vremena za uvjeravanje), njima se ništa neće dogoditi, ali ih Partija ne treba! A protiv kominformovaca, unitarista i šovinista moramo odmah primijeniti sva politička i administrativna sredstva. Naš masovni pokret mora biti čist, potpuno jasan i omogućiti potpuno ispoljavanje nacionalnih osjećaja..” 6 Kutina se, eto, budi od sna jednoumlja unitarista. Stižu tjedni i mjeseci naglih promjena u mišljenjima i postupcima do tada zapretanih ideja i ideala. Ja sam tada mladi sudac te predsjednik Općinskog suda, ali veoma angažiran u društveno-političkom životu lokalne zajednice. Svoje oduševljenje susretom s Tripalom podijelio sam s obitelji i prijateljima. Boris Klaić, ugledni odvjetnik kutinski, a moj štovani sudrug i po zvanju i po srodnim pogledima na prilike u tadanjem društvu, dok su nam sinovi: njegov Nikola i moj Mladen bili istog dječačkog uzrasta, oduševio se idejom da se u opću hrvatsku kolotečinu, organiziranog otpora istrošenom, otrcanom i amortiziranom modelu jednoumlja i hegemonije, priključi i naša Kutina osnutkom Ogranka Matice u našoj životnoj i radnoj sredini. Istu podršku toj namjeri ćutio sam kod svih, s kojima ispredah iste zanose i pregnuća. Već 10. lipnja u mome predsjedničkom uredu u zdanju Općinskog suda susreli smo se: Ivan Lugar, tada članom CK SKH; Mijo Hlad, predsjednik Skupštine općine Kutina; Slavko Degoricija, zamjenik mu; Dragan Dragičević, sekretar OK SKH i Ivo Josipović, tajnik OO SSRNH Kutina. Svi su bili sporazumni da prof. Degoricija i ja budemo izvršni organizatori osnivanja Ogranka, dok će oni pripomoći podrškom. U općem raspoloženju za akciju zaboravili smo na potrebna novčana sredstva, no pokazalo se da velike ideje nisu praćene i znatnim troškovima ili novčanim zahtjevima. Zamislio sam dekoraciju pozornice u Društvenom domu u Kutini. Odvjetnik Klaić zamolio je svoga prijatelja prof. Miroslava Šuteja iz Zagreba (nekadanjeg Kutinjanina) da

izradi logotip “MH”, što je on ljubezno i uradio. No, pozornica je bila velika i djelovala je praznom, te sam zamolio prof. Ivana Milata da istom tehnikom i u istoj veličini izradi i grb Hrvatske, što je u “nacionalističkom ruhu” tada bio povijesna hrvatska “šahovnica”, ali s petokrakom zvjezdicom u prvom, bijelom polju (Ante Pavelić imao je “U” s pleterom također u takvom polju). Drago Begedin, direktor graditeljsko-komunalnog poduzeća “RAD” obvezao se dekorirati dvoranu i pozornicu cvijećem i zelenilom. Prof. Božo Matov, direktor škole “25. maj” (gdje ja bijah predsjednikom Savjeta škole), obećao je da će njegov dječački zbor otpjevati “Lijepu našu” što je već i ustavnim amandmanima bila proglašena himnom SR Hrvatske. Osnovne priprave bile su u obrisima dogovorene. Svi smo željeli da nam na osnivanje dođe prof. Ljudevit Jonke, karizmatski predsjednik MH. Htjelo se pozvati i Ivana Šibla, tada predsjednika Saveza boraca NORH, radi otklona nejavnih prigovora određenih boračkih krugova namjeri za koju smo se zdušno zauzimali. Prof. Jonke odmah je ljubazno prihvatio poziv prof. Degoricije i moj, kada smo ga obišli u Središnjici MH u Zagrebu; Šibl je velikodušno obećao dolazak no nije se odazvao (zbog istodobnog osnivanja Ogranka u Podravskoj Slatini gdje je njegova prisutnost bila još preča). Damir Lončar, mladi novinarski vježbenik, s neskrivenom radošću bio je zdušni promicatelj promidžbe za ogranak MH u “Moslavačkom listu” i na “Radio Moslavini”, a također i u zagrebačkom tisku. Valjalo je priskrbiti i dozvolu Stanice javne sigurnosti u Kutini za održavanje javnog skupa u Gradu. Nisam se pouzdavao da će to biti glatko ostvarivo, no strahovanje je bilo izlišno.

Učesnici skupštine pjevaju hrvatsku himnu “Lijepa naša”. S lijeva na desno: prof. Ljudevit Jonke, prof. Hrvoje Iveković, Mijo Hlad ...

125

Načelnik Ivan Ribar primio me susretljivo, nazvao je tek Andriju Petrinca, načelnik SUP Zajednice općine Zagreb i za tren je dozvola bila u mojoj ruci. Ponudio je i osiguranje skupa, što sam otklonio uvjeren da nikakvih ispada neće biti. I nisam se prevario, mi očekivasmo pedesetak sudionika iz redova kulture i izobrazbe, dok se odazvalo javnom pozivu preko Radio Moslavine i “Moslavačkog lista” više od 500 prisutnika! Tada je u Zgradi političkih organizacija u četvrtak 17. lipnja održan skup šireg kruga društveno-političkih i gospodarstvenih rukovoditelja općine, gdje je jednoglasno zaključeno da svi postanu članovi-osnivači Ogranka MH u Kutini, pa su gotovo svi vlastoručno potpisali pristupnice, što smo ih prof Degoricija i ja uz popratni dopis uredno poslali Središnjici MH u Zagreb. Sam sam prikupio 56 pristupnica, a bilo je potrebno tek 20. Stoga se nije niti čekalo druge koji su također zdušno prikupljali privole. Jedan radnik Tvornice dušičnih gnojiva bio je prikupio gotovo 100 pristupnica. Sama je Sudbina htjela da se one nigdje nisu pojavile u javnosti, jer bi kasnija zbivanja sigurno unijela bar nemir i nelagodu u radništvo poduzeća što je bilo simbolom hrvatske Pensilvanije ili Teksasa! Mladi kutinski župnik monsinjor Željko Slonjšak, koji je već godinu dana bio naš sugrađanin, pripravno je ispunio pristupnicu. No, druge su bile već odaslane u Zagreb. Tako, eto, niti njegova nije javno obznanjena. Kolike li “sreće” s obzirom na kasnija tragična zbivanja. Dakle, sve je bilo u potpunosti pripravno za nastup “Dana D” - Osnivačku skupštinu Ogranka MH u Kutini na dan subotu 26. lipnja 1971. u Domu kulture Kutina.

Aktivni učesnici skupštine, učenici Osnovne škole “25. maj”, izvode hrvatsku himnu.

126

OSNIVAČKA SKUPŠTINA OGRANKA MH Blizu pet stotina građana prisustvovalo je u subotu, 26. lipnja Osnivačkoj skupštini Ogranka Matice hrvatske u kutinskom Domu kulture. Dvorana je imala svečani izgled. Bilo je tu mnogo cvijeća, pozornicom su dominirali simboli hrvatske nacionalnosti i državnosti kao i amblem Matice kojeg je stilizirao akademski slikar Miroslav Šutej. Glazbeni ugođaj ovom značajnom događaju za Kutinu i njene žitelje dali su članovi tamburaške sekcije KUD-a “Moslavac” iz Volodera svirajući stare i dobro poznate napjeve iz svih krajeva Hrvatske. U predvorju kinodvorane smještena je prije osnivačke skupštine izložba knjiga Matice hrvatske koju je otvorio potpredsjednik Matice prof. Hrvoje Iveković, a osnivačkoj skupštini su osim njega prisustvovali predsjednik Matice hrvatske prof. dr.Ljudevit Jonke i član Središnjeg odbora Matice i predsjednik komisije za veze s Hrvatima u svijetu Zvonimir Komarica. Skupština je počela izvedbom “Lijepe naše” koju su uz pratnju KUD-a “Moslavac” otpjevali učenici Osnovne škole “25. maj”. Himnu SR Hrvatske prihvatilo je nakon nekoliko početnih tonova više od pet stotina građana Kutine i okolnih mjesta te gosti iz drugih krajeva Republike. “Nikad se u svojoj povijesti Hrvati nisu odrekli borbe za priznavanje svoje državne tradicije, nisu se oglušili na svoje velikane, na svoju nacionalnost i državnost. Zato se i ne treba čuditi što nacionalna obnova uzima u Hrvatskoj sve više maha. Toj nacionalnoj obnovi - rekao je predsjednik Skupštine općine Kutina i pokrovitelj osnivačke skupštine Ogranka Matice hrvatske Mijo Hlad - prethodila je promjena odnosa i mišljenja u našem društveno-političkom i gospodarskom sustavu. Naime, došlo se do spoznaje da se socijalističko samoupravno društvo jugoslavenskih naroda i narodnosti ne može razvijati u postojećim odnosima, u kojima je došlo do prevelikog gomilanja funkcija na nivou federacije. Republike zato traže samostalnost i slobodu u odlučivanju. To sada omogućuju amandmani, a na tom zajedničkom planu aktivnosti radi danas Matica hrvatska, koja od vajkada njeguje i unapređuje kulturu, umjetnost i znanost slavenskog juga. Danas se zna, da bez kulture nema nacije i narodnosti, a Matica hrvatska je bila ključar i rizničar baštine, tradicije i kulture hrvatskog naroda kroz proteklih 130 godina svog postojanja, a to je i danas. Zbog tih i takvih razloga i Hrvati Moslavine odlučili su da osnuju Ogranak Matice u Kutini, ali ne na papiru, nego i u stvarnom radu za kojega postoje temeljni uvjeti.” 7 Skupu se zatim obratio predsjednik Matice hrvatske dr.sc.prof.

“Izvještaj Komisije Mjesne organizacije SUBNOR-a za praćenje i vladanje osumnjičenih za prodor nacionalizma u Kutini”, Kutina 23. I. 1972.

127

Mijo Hlad, Obrana na sastanku mjesne organizacije SUBNOR-a, Kutina, 4.1.1972. u “Materijalima za VII. sjednicu Općinske skupštine Kutina na dan 23.11.1972.”

128

Ljudevit Jonke, a poslije njega je govorio potpredsjednik Matice prof. Hrvoje Iveković. Najzapaženije “slovo” na ovom skupu je izrekao Zvonimir Komarica, član Središnjeg odbora Matice i predsjednik Komisije za veze s Hrvatima u svijetu. On je govorio o 30oj obljetnici revolucije, o hrvatskom narodnom preporodu i o Hrvatima u svijetu. Prvu je temu nazvao “Tri poruke i 16 grobova”. Tri poruke izrečene su u različito vrijeme, a njihovi su autori Zrinski i Frankopani, zatim Stjepan Radić i August Cesarec. U šesnaest grobova sahranjeni su najodličniji sinovi hrvatskoga naroda, a mučki su ubijeni od iste ruke. Skrivanje te istine nije donijelo sreće hrvatskomu narodu, a ni jugoslavenskoj zajednici, u cjelini - rekao je Zvonimir Komarica. Zato Hrvate treba gledati u njihovoj punoj i objektivnoj povijesnoj istini, jer su i oni pridonijeli stvaranju slobodne socijalističke Jugoslavije. Potpredsjednik Skupštine općine Kutina, Slavko Degoricija, zatim je pročitao prijedlog kandidata za članove Upravnog i Nadzornog odbora. Za predsjednika Ogranka Matice u Kutini izabran je akademski slikar Miroslav Šutej, potpredsjednici su: Ivan Josipović, Boris Klaić i Zvonimir Mikša, dok su za tajnike izabrani Josip Prevendar i Vatroslav Pleić, a blagajnik je Franjo Štefekov. U Upravni odbor su izabrani: Mijo Hlad,8 Slavko Degoricija, Stjepan Šlabek, Ernest Ortolan, Josip Bjelicki, Branko Slekovac, Damir Lončar, Ivan Milat, Zvonimir Strejček, Vladimir Skočić, Stjepan Dragičević, Branko Piha, Ivan Troha, Mijo Golub, Mijo Harmicar, Mladen Lovrić, Milan Ilić, Boris Peteh, Magda Pavlić i Gordana Dodig. U nadzorni odbor izabrani su : Ante Miletić, Josip Tropčić, Franjo Pelin, Mirjana Gornik i Zlatko Šamarinac. Na kraju je jedan od potpredsjednika Ogranka Matice u Kutini, advokat Boris Klaić, govoreći o programu rada i zadacima kutinskog Ogranka, rekao da radni ljudi Moslavine svakoga dana stvaraju nove vrijednosti, bilo na prosvjetnom ili kulturnom, odnosno u umjetničkom, znanstvenom ili gospodarskom području i da je zadatak Ogranka o tome upoznati širu javnost diljem cijele Hrvatske. Također je naglasio da kutinski Ogranak - kako to neki očekuju - neće biti ekskluzivni klub Hrvata, jer je u njega pozvan i dobro došao svaki pojedinac koji se pošteno i iskreno bori za pravednu stvar hrvatskoga i ostalih naroda i narodnosti u našoj socijalističkoj zajednici i koji Hrvatsku - bez obzira na svoju nacionalnu pripadnost - smatra svojom domovinom. Pozdravne brzojave novom i od 60-ak ogranaka najmlađem članu Matice u Kutini, uputili su ogranci Matice hrvatske iz Rovinja, Varaždina, Iloka, Novske, Petrinje, Virovitice,

Našica, Osijeka, Nove Gradiške, Donjeg Miholjca, Vinkovaca, Valpova, Slavonskog Broda, Blata, Metkovića, Imotskog i Zadra. S osnivačke skupštine Ogranka Matice u Kutini upućeni su pozdravni brzojavi predsjedniku Titu, predsjedniku Sabora Jakovu Blaževiću, predsjedniku CK SKH dr. Savki DabčevićKučar i članu Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ Miki Tripalu. Prvi i jedini nastup u javnosti, poslije osnivanja, Ogranak je imao na “Voloderskoj jeseni” u rujnu 1971. zabavno-kulturnoj priredbi u najuređenijem moslavačkom selu, gdje se po tradiciji peče vol na ražnju i toče vina iz “Mons Claudiae”. Opsežni posao oko izložbe knjiga, izdanja MH, s najvećom ozbiljnošću obavili su Ivo Josipović i Slavko Degoricija, uz svesrdnu pripomoć predsjednice Odbora za priredbu dr. Mire Tompak, ugledne kutinske pneumologinje. U Voloderu je svečano otvorena tematska likovna izložba “Jesen na slikarskoj paleti” domaćih pregalaca: Ivana Milata, Stipe Dragičevića, Nedjeljka Vukovića, uke Butine, Mije Kuzmića, te kao gosta Miroslava Šuteja. Dijelom izloženih radova izložba je bila i prodajna, a svaki je sudionik ponešto i “trgovao”. Shvatljivo je kako se u toplim dnevima ljeta više i bolje i nije moglo učiniti. SLOM OGRANKA MH Mijo Hlad, dijete Volodera (rođen 22. XII. 1920.) bio je sudionik NOB I SKJ od 1943. Istaknutije dužnosti bijahu mu: upravitelj ženskog KPD-a u Požegi, predsjednik općine Požega, podsekretar Republičkog sekretarijata za inanciranje, pozvan od Skupštine općine Kutina 1965. izabran je jednoglasno njenim predsjednikom. Za narodnog zastupnika u Republičko vijeće Sabora SRH izabran je 1967. godine. Isticao se pregnućima u organiziranosti svih na boljitku komune, za izgradnju komunalne infrastrukture i urbanizacije naselja, za bitno poboljšanje života na moslavačkom selu. 28. travnja 1969. ponovno je, u drugom mandatu, jednoglasno izabran za predsjednika Općine. On sâm će reći: “Htio sam doći u sredinu koju poznam, koja i mene pozna. Svoje bogato životno iskustvo, svoje poznanstvo sa širokim krugom utjecajnih ljudi u politici, bankama i privredi naše zemlje želio sam iskoristiti u ovoj komuni. Stariji bez škole, iako borci, odlazili su na druga odgovarajuća mjesta ili u mirovinu, a moja kadrovska politika bila je da mlađi i stručni ljudi budu iskušani na dužnostima. Nisam tražio 129

poltrone, već odgovorne i znalačke mlade, visokoškolovane osobe. Ako sam imao nekakav utjecaj na kadrovsku politiku, bilo je to 16 mlađih, svih s visokom stručnom spremom i već airmiranim kako na poslu, jednako i u društveno-političkom radu (bilo je 10 Hrvata i 6 Srba).” U tom razdoblju društvenoga i političkog života Kutine, predsjednik Općinske konferencije SKH bio je Srbin Nikola Ugrešić, a sekretar Općinskog komiteta SKH Dragan Dragičević. On je također Moslavčanin, rođen 1931. u Ilovi. Sin je poznatog predratnog komuniste Dragana Dragičevića st. koji je 1943. poginuo u zloglasnom logoru u Jasenovcu. Imao je teško mladenaštvo, da bi 1951. bio u JNA kao poručnik u Šibeniku, gdje bješe i odbornikom Skupštine grada Šibenika 1963. Završio je i višu ekonomsku školu i 1965. vratio se u Kutinu, u Tvornicu dušičnih gnojiva. Zbog jednostavnosti u ophođenju i popularnosti u radnoj sredini, kao i uspomene na oca mu revolucionara, biran je 1966. na važnu političku funkciju, uvijek smiren, pristupačan i odlučan u ostvarenju zajedničkih dogovorenih zadaća. Umro je u Šibeniku 21.VI. 1999. Zamjenik predsjednika Skupštine općine bio je prof. Slavko Degoricija, rođen u Kompolju kod Otočca 18. IV. 1931. Upoznali smo se, kad on bijaše mladim učiteljem u Osekovu, a ja mladim poštarom u Kutini. Nekoliko mjeseci kao podstanari skupa smo prebivali kod Juliusa Savinnija u Kolodvorskoj. Slavko se tada bavio pčelarstvom, pa smo imali mljekarsku kantu punu meda, što nam poslije 20-og u mjesecu bješe jedinim izvorom okrijepe! On je završio Filozofski fakultet u Zagrebu, te kao povjesničar, nešto kasnije postaje direktor i osnivač Muzeja Moslavine, zatim direktor Srednjoškolskog centra u Kutini. Nakon “Hrvatskog proljeća” 1971. i provale karađorđevskog mraka u Kutini, isključen je iz političkog života i udaljen s položaja, smješta se u Zagreb u Auto-moto savezu kao strukovnjak za izdavačku djelatnost. Iskustva mu nije nedostajalo, jer je uredio i izdao 1968. prvi svezak “Moslavačkog zbornika”. Kako - nadalje - piše u “Hrvatskom leksikonu” dr Antuna Vujića iz 1996. “Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. saborski je zastupnik HDZ (ne Kutine, već u Zagrebu, pobijedivši slikara Edu Murtića); predsjednik Vijeća općina Sabora, predsjednik Izvršnog odbora HDZ i prvi hrvatski ministar obnove 1992. - 1994., zatim osnivač i dopredsjednik HND te kasnije Hrv. republikanaca. Danas prebiva u Gračanima. Ivo Josipović rođen 1928. u Novskoj, zvanjem učitelj, kao domobran bio je sudionik “Križnih puteva”. Ostavši živ, ušao je 1948. u SKJ. U Kutini bio je direktor ŠUP-a i potom tajnik u 130

Narodnom sveučilištu. Kao predsjednik Kulturno-prosvjetnoga vijeća Kutine, 4. IV. 1969. je biran za profesionalnog tajnika SSRNH u Kutini. Umro je 2.VIII. 1986. Ja sam došao u Kutinu 13. veljače 1957. poslije velike mature, iz Novigrada u Podravini k mome kumu Petru Perošiću, upravitelju pošte. Radeći svo vrijeme, diplomirao sam na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1. prosinca 1961. a već početkom 1962. zaposlio sam se u Skupštini općine Kutina u svojstvu organizacijsko-pravnog referenta. Za suca Općinskog suda u Kutini biran sam 1. XII. 1966. dok sam njegovim predsjednikom jednoglasno izabran u utorak 30. ožujka 1971. I danas, nakon tridesetak godina od 1971. sâm sebi se čudim u koliko sam društvenih i političkih tijela u Kutini bio visoko pozicioniran: predsjednik Savjeta Osnovne škole “25. maj” (danas “Mato Lovrak”), predsjednik Savjeta Narodnog sveučilišta (danas Pučko učilište), član predsjedništva Općinskog sindikalnog vijeća, član Predsjedništva Mjesne zajednice Kutina, član Savjeta za opću upravu Skupštine općine, član Ideološke komisije OS SKH, član Općinske konferencije SSRNH, etc. Najdraža mi je funkcija bila u članstvu Saveza društava pravnika SRH Zagreb, u njegovu Predsjedništvu, gdje sam imenovan 21.III. 1970. a valjda kao dugogodišnji predsjednik Pravničkog društva u Kutini, sigurno zaslužan za uređenje “Kluba pravnika”. Drago mi je i danas što bijah član redakcije i agilni člankopisac domaćega “Moslavačkog lista”. Bio sam uljudan i s poglavarom i s pastirom, cijenio sam druge i drugi mene, da bih poslije Karađorđeva postao pripadnikom “izgubljene generacije” u osami i bojazni od zatvaranja, ćuteći se poput “žrtvenog janjeta” iz biblijskih tekstova. Naime, u petak 3. prosinca na posljednjoj stranici “Vjesnika” osvanula je mala notica, kako je u Karađorđevu 1. i 2. prosinca 1971. pod predsjedavanjem Titovim održana XXI. sjednica Predsjedništva SKJ. Uočio sam ju, pošto su inače takvi spektakli bili na prvoj stranici novina. Slutilo se nevrijeme, nailazila je razorna bura nad Hrvatskom! Miko Tripalo u svojim memoarima “Hrvatsko proljeće” iz 1990. počinje ovako: “Bilo je tamno, kišovito jutro. Kolona crnih mercedesa s jakom milicijskom pratnjom kreće se za Karađorđevo, Titovo omiljeno lovište. Sastanak Tita s političkim rukovodstvom Hrvatske trajao je 20 sati, završivši njegovom rečenicom: “Ja ne stojim iza vaše politike, ja to neću i ne mogu; ja moram gledati principe SKJ, a ovog puta i javnost mora znati da ja ne stojim iza toga!” Dok je cijelo ljeto 1971. Dalmacija buktala od požara u najljepšim 131

našim šumama - sada u kasnu jesen čitava je Hrvatska usplamtjela mržnjom dijela starih boraca, oicira JNA, kadrova koji su otpisani sišli s političke pozornice, u histeričnoj želji za obračunom s hrvatskim “proljećarima” do istrage. Hijene kutinske nisu namjeravale zaostati u lovu na “laki plijen” koji im na brisanom političkom prostoru bijaše na dohvat ruke. Poželjniji poklon od osnutka Ogranka Matice Hrvatske u Kutini niti u snu nisu mogli poželjeti. Iznuđenu ostavku na dužnost suca i predsjednika Općinskog suda u Kutini podnio sam 7. siječnja 1972., dok me je Skupština općine Kutina razriješila 29. veljače 1972. Toga trenutka prestali su svi utemeljeni i neutemeljeni prozivci protiv moje skromnosti, kao da ih gotovo nije nikad niti bilo! Očito - bila je u pitanju samo vlast, bolje povratak na vlast bivših i otpisanih u vrtlogu razvitka. Moja je vlast bila strogo omeđena, bilo je samo puno rada i odgovornosti, što nikoga nije zanimalo. Dogmatske snage u komuni dočekale su svoj trenutak; pozivaju nas i miču s položaja jednog po jednog. Lakše no što su u snu i očekivali, progonom “matičara” preuzimaju vlast za dugih 18 godina, sve do novoga hrvatskog proljeća 1990. godine. Položaj i sinekure dijele se bivšim, nesposobnim strukturama, a što su proteklih decenija tako “umješno i uspješno” vodile gospodarstvo i društveni život ovog područja, da je Općina Kutina pala s četvrtog mjesta po razvitku u 1971. na 104. mjesto u Hrvatskoj 1989.! “Slučajevi” su izbili samo u Kutini. Druge moslavačke komune nisu dopustile mržnju u nezajažljivoj želji za povratkom na vlast dijelu boraca NOB, umirovljenicima JNA i UDBE, te drugima koji su zbog neznanja bili već sišli s političke pozornice sasvim otpisani, da se iznova povrate. Ovdje su te mračne snage kao “komitet u sjeni” bile mnogobrojne i organiziranije. Marinko Gruić, tadašnji sekretar Gradskog komiteta SKH Zagreb, te Nikola Šušnjar-Geno, tad član CK, bijahu revni prihvatnici novog jednoumlja, jugoslavujućih unitarista velikosrba i hrvatskih karijerista, prezahtjevnih u ustupu vlasti. Nakon početnog zahlađenja - ostao sam u prijateljstvu i s Hladom, i s Degoricijom, i s Dragičevićem, a toliki moji sugrađani iskreno mi iskazivahu sućut i suosjećanje, doduše u prvim mjesecima skrivećki, potajice. Na posljetku, što je meni značila i što mi još znači Matica Hrvatska? A) Ona je i 1971. promicala hrvatsku kulturu, posebice književnost, ali tadanje hrvatske političke ciljeve, očuvanje hrvatskog naroda na njegovu životnom prostoru. Bila je tada 132

jedino sredstvo kojim su Hrvati mogli čuvati svoj identitet, bez poziva na “bratstvo-jedinstvo” i na “samoupravni socijalizam”. Kao i u drugim dijelovima tadanje Hrvatske, u to je doba trebala biti veoma aktivna i u Kutini. Po mentalitetu što je prevladavao u gradu, Kutina je bila više jugoslovenska no hrvatska. Zbog nagle industrijalizacije Kutina bijaše “kotao za taljenje” naroda, jer su se u njoj slijevali doseljenici sa svih strana. Ogranak u Kutini bio je nositeljem “Hrvatskog proljeća” sve do njegovog uništenja u Karađorđevu. Ona je zabranjena u cijeloj Hrvatskoj, dok su njezini čelnici i članovi bili zlostavljani, proganjani, čak suđeni i zatvarani. B) Nakon demokratskih promjena Matica Hrvatska u Kutini obnovljena je u utorak 31. srpnja 1990. nakon 19 godina prekida. Nastavak djelovanja objavio je potpredsjednik iz 1971. Boris Klaić. Jasno je - nakon ostvarenja hrvatske države Matica ne može niti smije djelovati kao ranije, sedamdesetih. Ostaje joj široko polje rada na kulturnom planu kako u Domovini, tako i u inozemstvu gdje žive Hrvati. Činjenica jest, dalje, kako je hrvatski književni jezik ujednačavanjem, kroz pedeset godina kraljevske i socijalističke Jugoslavije, sa srpskim jezikom izgubio na svojoj prepoznatljivosti, pa je jedna od glavnijih zadaća MH i vraćanje jezičnoj tradiciji. Kroz svekoliko kulturno djelovanje Hrvati se zapravo i prepoznaju kao uljuđeni europski narod. MH treba da djeluje i u lokalnim razmjerima, pa podržavati regionalne inicijative na područjima moslavačkim, podravskim, istarskim, etc. jer su ona zaista i samo hrvatska. MH ne može na polju kulture i izobrazbe učiniti sve, ali može i mora uvelike sudjelovati. Preko radnih skupina: za književnost, glazbu, likovne umjetnosti, prirodoslovne znanosti, povijesne nauke, za obljetnice i spomen-obilježja, za obavješćivanje i promidžbu, ostvarivat će se godišnji programi i odrediti osobe koje se žele angažirati na pojedinim područjima. MH može sudjelovati u izdavanju knjiga i prirediti im promocije, urediti i u skladu s mogućnostima postaviti spomen-obilježja značajnijim ljudima ovog kraja i Grada. A tada Kutina neće biti tek provincija 80-tak km udaljena od metropole zagrebačke, već živo vrelo uljudbe, civilnog društva i da na ponos marnim stanovnicima ostvaruje svoj cilj. Nekoliko prvih mjeseci u godini 1972-oj moja malenkost bila je jedina izložena brutalnim i ničim potkrijepljenim napadajima, ne samo na moju funkciju, već na sve što postigoh u životnoj sredini. Ja sam, izbezumljen preslušanjima i pretragom stana, 133

zatražio zaštitu predsjednika Vrhovnog suda SRH Dražena Sesardića, ali mu je tadanji član CK iz Kutine dao upozorenje kako sam već “otpisan”, pa više nije bilo smisla boriti se za ostanak u pravosuđu. Tom intervencijom zatvor, što mi je ozbiljno prijetio, odmakao se od mene. Slijedile su duge i mučne godine “izolacije”. Gubio sam naglo prijatelje, sa mnom se bojalo i popričati na javnom mjestu, moja djeca nisu više pozivana na rođendane vršnjaka. No, ja se unatoč svemu ne smatram žrtvom; bio je to isječak moga života, lijep i ponosit, ili pak mučan i pogibeljan. Nismo mogli nikako “nejunačkom vremenu usprkos” - ali nitko iz Kutine nije prolazio Golgotu Stare Gradiške ili Lepoglave. Nisu nas mogli upropastiti oni koji su tako bezobzirno obračunavali s muževima svježih ideja, nacionalno svjesnih i punih ljubavi za svoj napaćeni narod tijekom povijesti. Danas, želim reći: mnogim je Srbima devedesetih zaista prestalo biti suviše lako u Hrvatskoj - a nama Hrvatima nikako da postane malo lakše u toj nam istoj dragoj Domovini, eto, već desetak godina! STUDENTI GRADA KUTINE Sedamdesetih godina sâm grad Kutina brojio je šezdesetak studenata na različitim fakultetima zagrebačkog Sveučilišta. Razmjerna blizina Zagreba, nagli porast obiteljskog standarda i s time mogućnost nesmetanog studija, a ponajviše izvrsni srednjoškolski temelji znanja primljeni u obrazovanju u Školskom središtu Kutina - svakako bjehu veoma pogodni za nesmetano stjecanje znanja i pripremama za život sveučilištaraca - kutinske mladeži, željne najvišeg stupnja znanosti, praktičnih i stručnih dostignuća i namjera ostvarenja uspješnih karijera. Jesen 1971. i među studentima bila je u znaku Masovnog pokreta, bolje reći Hrvatskog proljeća. U Zagrebu održavaju se zborovi po fakultetskim aulama ili studentskim domovima, bučni i sve više organizirano od studenata, koji nisu zadojeni komunizmom niti učlanjeni u SKJ. Izrastaju imena Ivana Zvonimira Čička, studentskog prorektora, Dražena Budiše, predsjednika Saveza hrvatskih studenata i mnogih drugih, dotad sasvim nepoznatih u političkim strujanjima. Rastu “zavičajni klubovi” kao sredstvo povezivanja zavičaja i središnjice, doma i škole! Gibanja na novom promišljanju sutrašnjice ne mogu zaobići niti kutinske studente. Oni se sastaju, ipak jako kasno za studentskom maticom u Zagrebu, a i drugim gradovima 134

Hrvatske, dana 6. studenoga 1971. pa jednoglasno osnivaju “Studentski klub”. Tajnim glasovanjem izabran je Upravni odbor Kluba od 15 članova. Većinom glasova student strojarstva Boris Mesarić izabran je predsjednikom, dok su ostali agilni mu suradnici: tajnik Boris Mandić, student prava, te Željko Roginek, student kemije.9 Svako njihovo društveno poslovanje prekida Studentski štrajk u Zagrebu, koncem studenoga. Dio kutinskih mladih ostaje u Zagrebu, dio se vraća kući. Općinska politička struktura organizira susret s njima 27. XI. 1971. Prisutnici: Degoricija, Dragičević, Josipović i Skočić predlažu prekid štrajka, ukazuju im da štrajk ne smiju podržavati. Skupu studenata prisustvuje i ing. Ivan Lugar, član SK SKH iz Kutine, ali on mudro ne uzima nikakvo učešće u razgovoru. Mladi student elektrotehnike Brkić, došljak iz akova, ističe da su svi vezani za sveučilišne organizacije u Zagrebu, pa da štrajk svakako valja podržati. Student - predsjednik Boris Mesarić također naglašava kako situacija zahtijeva da studenti ustraju na štrajku. Zahtjev nominiranih “društveno-političkih radnika” Kutine nije prošao. Studentska mladost, idealizam i otvorenost nisu htjeli niti mogli shvatiti dijalektiku lokalnih političara, koji su gotovo izgubljeni u brzom i nesvakidašnjem nailasku zbivanja u kojima i s kojima se teško orijentirati zaplašenom, dezorijentiranom lokalnom predstavniku vodećih struktura. Nakon sloma “Hrvatskog proljeća” nije bilo hrabrosti prozivati i kutinske studente zbog upornosti, a svako sumnjičenje brzo je ugušeno od strane lukavih predvodnika mračnih snaga, koji su bili svjesni glavnoga cilja: povratak na vlast u općini, gdje su im mladi bili irelevantni! SLOM HRVATSKOGA PROLJEĆA U KUTINI Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Kutina poveo je, najprije putem Mjesne organizacije SUBNORa Kutina, nesmiljeni napad na kutinske proljećare. Pisma su odašiljana na sve strane: “Drugu Josipu Brozu Titu - predsjedniku SKJ, Izvršnom birou Predsjedništva SKJ, Predsjedništvu SUBNOR-a (sve u Beogradu), te Izvršnom komitetu CK SKH, Predsjedništvu SUBNOR-a i Gradskom komitetu SKH (sve u Zagrebu)”. Ovoj bujici neistina i lažnih objeda, manipulacija i besprincipijelnosti nije bilo moguće othrvati se u užarenoj političkoj atmosferi čitave zemlje. Pa ipak - otpor proljećara u Kutini potrajao je sve do konca te tužne godine 1972. najduže u Republici, kada je konačno slomljen.

Danas:

Boris Mesarić, dipl. ing. strojarstva je predsjednik Uprave “Petrokemija d. d.” Kutina, Ivan Brkić, dipl. ing. elektrotehnike, je direktor tvrtke “Selk”, Kutina, Boris Mandić je ugledni odvjetnik u Kutini.

135

Miko Tripalo, “Hrvatska 1971.” u “Republika”

svesci 11/12-91., 1/2-92. i 5/692. Zagreb. 11 Ibidem kao u bilješci 7., stranica 12-16.

Ibidem kao u bilješci 7., stranica 17-18.

136

“Na koga su se mogle osloniti snage koje su dobile prevagu zaključcima XXI. sjednice Predsjedništva SKJ potkraj 1971? To su bili oni najdogmatskiji, unitarističko-centralistički krugovi u svim društvenim strukturama: jednim dijelom aktivisti boračkih organizacija, dijelovi umirovljenih oicira, milicajaca i drugih dijelova državne i partijske birokracije onoga vremena. Tako je bilo moguće da mjesne organizacije i općinski forumi preuzmu monopol oglašavanja u javnosti u ime većine, kao jedini “čuvari” tekovina revolucije, a u biti čuvari neostaljinističke varijante partijske politike! Oni su nosioci napada i kleveta na ljude, što dobivaju često i formu međunacionalnih sukoba. Te snage stvaraju nove “slučajeve” dovodeći u pitanje svaku demokratsku i antidoktrinalnu liniju. Tako oformljena baza nadovezivala se na grupu nesposobnih, neobrazovanih i preplašenih rukovodilaca, koji su uvijek strahovali o odnosu snaga i plašili se za svoj položaj u vlasti. Tu su se prikrpili i razni karijeristi koji su smatrali da je došlo vrijeme i njihovog uključenja u vladajuću birokratsku kastu…” Ove riječi Mike Tripala jezgrovito naznačuju samu srž sukoba, te ga rado citiram. 10 U kutinskim prilikama nužno je akcentirati dio izlaganja Ivana Sabljaka, tada tajnika SUBNOR-a kutinskog, sudionika Oslobodilačke borbe od 1943. i kapetana I. klase u rezervnom sastavu JNA, a koji nije bio član MH, niti se bilo kojim načinom “kompromitirao” da bi ga prevratnici mogli ocrniti bilo čime! Ivo Sabljak neustrašivo, u samom gnijezdu zavjere, na skupštini Mjesne organizacije SUBNOR-a Kutina 4. siječnja 1972. govori: “Znam i znamo za te rotacije u krugu, koja je svaka za sebe nosila oproštaj u kolektivu, nagradu od dvije, tri, pa i više plaća. Takovima to sada nedostaje, iako imaju konkretan posao i odgovornost, a vidimo da se teško snalaze, pa bi bilo bolje doći na vlast. Oni su se sami razmještali kako ime je odgovaralo… Napadaju oni kod kojih nije sve u redu. Organiziraju se na način da se napadne i izmisli što više netočnih podataka, te tako pridobiju neke ljude, da bi se mogli proturiti ti prljavi poslovi. Uvijek sudjeluju jedni te isti diskutanti, napadaju po zadatku, u kojekakve komisije uspjeli su proturiti grupu neodgovornih boraca i komunista. Boračka organizacija služi ima kao paravan u borbi protiv novog rukovodstva.” 11 Starina Josip Božić, major JNA u rezervi, navodi: “Stavovi organizacije boraca nisu naišli na podršku, nego su čak i osuđeni na Petoj partijskoj konferenciji, jer su bazirani na spletkarenju i ličnoj kritici. Komisije saslušavaju samo one koji im se svide. Mene nisu htjeli saslušati. Mi ni prije niti poslije XXI. sjednice nismo imali problema političkih u komuni, sada ih oni stvaraju služeći se neistinama.” 12

Podršci proljećarima i osudi pogromaških metoda priključuju se borci: Ivan Frgec, rez. kapetan I. klase i Stjepan Hršak, rez. kapetan. Ističu se u osudi postupaka revanšizma i mlađi: Stjepan Karapetrić, rez. kapetan, te Branko Jalševac, rez. kapetan. Posljedica njihovih istupa bila je isključenje iz SKH, SUBNOR-a, te Saveza rezervnih vojnih starješina Kutina, uz poništenje odličja i ratnoga rasporeda u slučaju potrebe. Kutinčanima, koji se sjećaju dana i mjeseca Hrvatskog proljeća u životnoj i radnoj sredini, poznata su imena nositelja neostaljinističkog mraka tijekom 1972. i kasnijih godina. Ja, kao što je razvidno u svome prilogu o tim zbivanjima ne spominjem niti navodim nikoga. Znatan dio posebice eksponiranih u progonima: šestero članova Općinskoga komiteta SKH, sedam članova Komisije Općinske konferencije SKH za utvrđivanje političke odgovornosti pojedinaca prije i poslije 21. sjednice Predsjedništva SKJu (sic!), kao i peteročlana komisija Mjesne organizacije SUBNOR-a, danas više nije u vlasti, a njihove obitelji: supruge, djeca i unuci doista niti mogu niti trebaju snositi bilo kakve konzekvence. Republika Hrvatska ne poznaje institut lustracije (latinski lustratio = čišćenje), koje su provele neke države tranzicije nakon sloma komunizma (Češka, Rumunjska, Madžarska te Savezna Republika Njemačka za istočni socijalistički dio nakon pada berlinskog zida i čitava komunističkog sustava). Iz viših obzira, nakon protekla razdoblja od gotovo trideset godina, svaki spomen imena osoba bio bi također izvjestan revanšizam i osveta, što smatram nedopustivim. Nositelje progona prepustimo zaboravu povijesti i njihovoj savjesti, ako su je imali. Svako zapisivanje ovakvih sjećanja dovodi pisca u opasnost da sebe stavi u središte zbivanja, pa da objektivno uveća svoju ulogu. Ja znam kako moja uloga u spomenutim događajima ni izdaleka nije bila najvažnija, ali opisujem prije svega ono, što sam osobno doživljavao i u dijelu čega sam sudjelovao. Nisu moja krila ispržena, što sam se previše približio suncu, nego zbog toga što sam, kao i drugi “srušeni” imao smjelosti misliti svojom pameću i kritički razmišljati o tome što se zbivalo. Naime, kad mi je predloženo sudjelovati prinosom u našemu Zborniku, svezak V., nisam puno dvoumio. Ta već trideset godina živim s uspomenom na događaje što su tema moga rada. Nisam stručnjak koji bi se bavio u svojim istraživanjima “Hrvatskim proljećem”, već sam njegov sudionik i sve moje opservacije proistječu iz proživljenoga. 137

DOKUMENTI VREMENA Ništa više neću interpretirati s odmakom od trideset godina! Prepuštam poštovanom štiocu (ako takvih bude!) tek da izvoli slijediti dokumente iz tih olovnih i omrznutih vremena. Slijed činjenica i dokumenata: 1 Moj članak: “129 godina stvaralačke snage Matice hrvatske” (“Moslavački list” broj:172. od 24. lipnja 1971.) 2 Zaključci Skupštine Mjesne organizacije SUBNOR-a Kutina (“Moslavački list” broj:198 od 6. siječnja 1972.) 3 Zaključci pete sjednice Općinske konferencije SKH Kutina (“Moslavački list” broj: 199. od 13. siječnja 1972.) 4 Komunisti napustili Maticu - kraj Ogranka u Kutini (“Moslavački list” broj: 166/167 od 29. prosinca 1971.) 5 Izvještaj o pojavama i razvoju nacionalističkog djelovanja i frakcionaškoj aktivnosti u Zagrebu (Izdanje Gradske konferencije SKH - Gradski komitet Zagreb, stranica 83. do 85. g. 1972.) 6. Mijo Hlad podnio neopozivu ostavku (“Moslavački list” broj: 239/240 od 25. studenoga 1972.) 129 GODINA STVARALAČKE SNAGE MATICE HRVATSKE Matica hrvatska osnovana je 11. veljače 1842. ponikavši u prvoj fazi formiranja moderne hrvatske nacije iz ilirskog pokreta. Već samim činom svoga osnivanja, Matica je na sebe preuzela povijesni zadatak airmacije svoga naroda na kulturnom planu, razvijanja njegovih stvaralačkih snaga na prosvjetnom i znanstvenom polju. Matica neumorno ističe potrebu bratske suradnje i jačanja veza među jugoslavenskim narodima radeći iskreno i požrtvovano na njihovom zbližavanju do današnjeg dana. Ona je u minulih 129 godina svoga postojanja uvijek bila i ostala najmasovnije sabiralište hrvatskih kulturnih radnika i neumorni inicijator bezbrojnih akcija u životu našeg naroda, živo žarište i rasadište naše kulture i prosvjete, čije se snage neprekidno obnavljaju nastupom novih generacija. Činjenica je da ova uloga Matice hrvatske u prošlosti mnogima danas nije poznata. No, bitno je da je Matica slijedila i slijedi sudbinu svoga naroda, čuva slobodarsku tradiciju i odupire se mračnim silama. Matica je danas svojim programom popunila prazne prostore u razvoju socijalizma na području kulture, 138

znanosti i prosvjete. Ako se pitamo, kako to da je baš sada došlo do proširenja i intenziviranja djelatnosti Matice hrvatske, tada postoji samo jedan odgovor: upravo je samoupravni i demokratski socijalizam omogućio proširenje Matice hrvatske. Svoje ogranke Matica osniva diljem Hrvatske, jer je to ne samo potrebno, već i moguće. U Kutini ga osniva u dogovoru sa svim političkim faktorima i uz njihovu pomoć. Stoga vjerujem da je na području općine Kutina u izuzetno povoljnom trenutku pristupljeno osnivanju Ogranka Matice hrvatske. Nitko nam ne može predbacivati da nismo svjesni ogromnog napretka naše zemlje, Republike i svoje komune. U gospodarskom smislu Kutina je brzo izmijenila svoj lik, te gotovo svake godine vidimo nešto novo, što samo potvrđuje ispravnost socijalističkog puta. Nakon povijesne X. sjednice CK SKH osjećamo oduševljenje i zamah, nešto što nas vuče naprijed. Ova je godina godina značajnih obljetnica: pogibelji Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, 100. godišnjica rođenja Stjepana Radića i 30-ta godišnjica revolucije. Sjetit ćemo se 30-godišnjice herojske smrti hrvatskog književnika Augusta Cesarca kojem su posljednje riječi bile: “Živjela sovjetska Hrvatska” i komemorirat ćemo obljetnicu smrti Vladimira Nazora, Božidara Adžije, Ivana Gorana Kovačića. Zato mnoge stvari iz hrvatske prošlosti trebamo našim ljudima bolje objasniti i približiti. Moramo naglasiti da ima i značajnih tradicija, vezanih uz naš kraj, o kojima se malo zna. Sve je ovo bila inspiracija da se u Kutini pristupi osnivanju Ogranka Matice hrvatske. Naš je zadatak da na radnom programu okupimo inteligenciju, napredne radnike, seljake i našu omladinu i da zajednički širimo kulturu i prosvjetu, njegujemo povijesne tradicije svoga naroda i da ovdje brzo i eikasno radimo, i rezultatima razuvjerimo one čija kriza povjerenja još traje. Nitko ne tvrdi da u Matici nije bilo slabosti, ali tko može tvrditi da ih nema ili nije bilo drugdje? Nama u ovom radu treba, u prvom redu, povjerenje i pomoć, a mi pozivamo svakoga da nam pristupi. Zato zovem građane da u subotu 26. lipnja ove godine u 19,00 sati dođu u Dom kulture Kutina, da osnivanje Ogranka Matice hrvatske bude masovno i svečano. ZAKLJUČCI SKUPŠTINE MJESNE ORGANIZACIJE SAVEZA BORACA U KUTINI U utorak poslije podne u Kutini je održana sjednica Mjesne organizacije Saveza boraca Kutine, kojoj je prisustvovala 139

Milka Kufrin, član Predsjedništva Republičke konferencije SUBNOR-a Hrvatske. Sjednici Mjesne organizacije u Kutini prisustvovalo je oko 250 boraca. Nakon uvodnog izlaganja predsjednika Mjesne organizacije Saveza boraca u Kutini, u kom je dana iscrpna ocjena situacije u mjestu Kutina, u svjetlu riječi druga Tita i Zaključka 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH, razvila se otvorena i slobodna rasprava u kojoj je sudjelovalo tridesetak diskutanata. Posebno treba naglasiti da je rasprava na ovoj sjednici bila veoma konkretna i iskrena, mada je bilo i nekoliko pojedinačnih izlaganja koja su neprihvatljiva. Nakon višesatne rasprave doneseni su slijedeći ZAKLJUČCI Skupštine Mjesne organizacije Saveza udruženja borca Kutina doneseni nakon rasprave o ocjeni situacije po Zaključcima 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice SK Saveza komunista Hrvatske. Borci Mjesne organizacije Kutina na svojoj skupštini održanoj 4. siječnja 1972. godine, kao najveće organizacije Saveza udruženja boraca općine Kutina, ponovo sa zadovoljstvom ističu da naše područje u toku NOR-a i poslije rata do unazad kratkog vremena nije zatrovano međunacionalnim odnosima. Oni su uvijek bili zabrinuti kad god je do takovih odnosa dolazilo i oštro se suprotstavljali takovim pojavama. Titova kritika nacionalizma u Jugoslaviji, a posebno u Hrvatskoj, kao i odluke 21. sjednice Predsjedništva SKJ kod boračke organizacije, primljena je s velikim oduševljenjem. 21. sjednica Predsjedništva SKJ, kao i 23. sjednica CK SK Hrvatske u borbi za jugoslavenski samoupravni socijalizam, za odlučnu borbu protiv pojava nacionalizma svake vrste, za bratstvo i jedinstvo - ima čvrst oslonac u našoj boračkoj organizaciji. Zato će se ona zalagati za dosljedno sprovođenje zaključaka 23. sjednice SK Hrvatske. 1. Skupština u cjelini podržava ocjene u uvodnom izlaganju predsjednika Mjesne organizacije SUBNOR-a koji služi kao osnova za rad naše organizacije. 2. Skupština boračke organizacije konstatira da na našem području nije bilo među stanovništvom izrazitijih nacionalističkih i šovinističkih ispada. Međutim, javna istupanja bivših najodgovornijih rukovodioca CK SK Hrvatske: Savke Dabčević - Kučar, Pere Pirkera, Mike Tripala, Ivana Šibla i još nekih o tzv. 140

sveopćem narodnom pokretu i na osnovi njega politizacije mase, a posebno masovno osnivanje ogranka Matice Hrvatske, nije mimoišlo ni naše područje. Osnivanje Ogranka Matice Hrvatske u Kutini izvršeno je uz direktno učešće najodgovornijih rukovodioca društvenopolitičkih organizacija općine Kutina i dat joj je veoma bučan značaj. Sama Skupština, uz prisustvo i istupanje izaslanika središnjeg odbora Matice Hrvatske, imala je izrazito šovinistički karakter. Osuđuje se istupanje i pokroviteljstvo predsjednika Skupštine općine na osnivačkoj skupštini. Nakon osnivanja Ogranka u Kutini još više dolazi do izražaja djelovanje šovinista koje se manifestira kroz sve češće pjevanje nacionalističkih pjesama po javnim lokalima kao i do drugih šovinističkih istupa. 3 Skupština naše organizacije osuđuje nosioce pokušaja, prebrojavanja u organima Stanice javne sigurnosti Kutina, o nacionalnom sastavu kod upućivanja u vojne oicirske škole i drugdje. 4. Novinsko-informativna ustanova “Moslavački list” davala je suviše mnogo značaja osnivanju Ogranka Matice Hrvatske u Kutini i pružala previše prostora piscima članaka šovinističkog sadržaja, što je sve više unosilo nemir među građanima. 5. U Općinskom sudu, a posebno kod predsjednika suda, stalno su ispoljavani i isticani nacionalistički pogledi i kao takovi provođeni. Na osnovi utvrđenog predlažemo: 1. Da se smjene sa svojih položaja: predsjednik i potpredsjednik Skupštine općine, sekretar Općinskog komiteta SKH, sekretar Općinskog odbora SSRN, a da o radu i djelovanju tajnika Općinskog odbora SUBNOR-a raspravi i donese odluku Općinski odbor SUBNOR-a. 2. Da se smjeni s položaja predsjednika Općinskog suda i da on ne može dalje obavljati sudačku dužnost. 3. Da se u drugim državnim organima, ustanovama i poduzećima preispita odgovornost svih pojedinaca koji su svojim djelovanjem i istupima izazvali nemir. Shodno stepenu odgovornosti, ako je potrebno, takove smijeniti s njihovih položaja. 4. Zahtjeva se od organa gonjenja da sve nacionalističke i šovinističke ispade, bez obzira gdje se i od koga javljaju, energično gone. 5. Zahtijevamo od Općinskog odbora SSRN da se opozove Dobrinić Zoran kao delegat za Republičku konferenciju socijalističkog saveza Hrvatske. 141

6. Zahtijevamo da se u Novinsko-informativnoj ustanovi “Moslavački list”, zbog svoga značaja koju on ima u obavljanju svoje društvene funkcije, smjene s dužnosti oni koji u svom radu i djelovanju nisu bili na visini svog zadatka. Uvodno izlaganje predsjednika Mjesne organizacije i ove zaključke trebaju objaviti u “Moslavačkom listu”. Zapisnik sa Skupštine s ovim zaključcima dostaviti Republičkom odboru SUBNOR-a Zagreb. Kutina, 4. siječnja 1972. SKUPŠTINA MJESNE ORGANIZACIJE SUBNOR-a KUTINA ZAKLJUČCI PETE SJEDNICE OPĆINSKE KONFERENCIJE SKH KUTINA Na V. proširenoj sjednici Općinske konferencije SKH Kutina, održanoj 7. i 8. siječnja 1972. godine vođena je rasprava o političkom stanju u općini Kutina u smislu zaključaka i stavova 21. sjednice Predsjedništva SKJ, te uvodnog i završnog izlaganja druga Tita, kao i zaključaka 23. sjednice CK SKH. Na temelju vođene rasprave i upoznavanja Konferencije s uvodnim izlaganjem, kao i analizom s održanih rasprava u organizacijama SK s područja općine Kutina i nakon razmatranja zaključaka Mjesne organizacije SUBNORA-a Kutina u raspravi, koja je bila otvorena, slobodna, kritična i samokritična, u kojoj je sudjelovalo 57. učesnika V. proširene sjednice Općinske konferencije SKH Kutina, doneseni su sljedeći: ZAKLJUČCI: 1. Opća je konstatacija da su članovi SK, kao i ova Konferencija, jedinstveno i bezrezervno podržali zaključke 21. sjednice Predsjedništva SKJ, uvodnu i završnu riječ druga Tita, kao i zaključke 23. sjednice CK SKH. Jedinstvena je ocjena svih sudionika Konferencije da na području općine Kutina nije bilo organiziranih nacionalističkih, šovinističkih, kao ni drugih neprijateljskih djelatnosti koje bi izazvale uznemirenost građana naše općine. Posebno smo zadovoljni što možemo konstatirati da u radnim organizacijama, među radnim ljudima, nije bilo ni u jednom trenutku nacionalističkih istupanja, prebrojavanja i tome slično. Međutim, od pojedinačnih nacionalističkih istupa nije bila imuna ni naša sredina, ali je u tima slučajevima postupljeno od strane organa gonjenja. 142

2. Radi svog rada i djelovanja, kojim se kompromitirao u očima javnosti a s obzirom na svoju odgovornu, javnu funkciju predsjednika Općinskog suda Kutina, prihvaća se ostavka Stjepana Šlabeka na dužnost člana Komisije za aktivnost komunista u idejno-političkom radu, te se ujedno predlaže isključenje iz SK, o čemu treba donijeti odluku organizacija SK Općinskog suda i Javnog tužilaštva u Kutini. 3. Konferencija predlaže i zahtijeva da se iz članstva SKJ isključe Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Marko Koprtla, Ivan Šibl, Janko Bobetko kao i svi drugi za koje se utvrdi da su omogućili eskalaciju nacionalističkih, šovinističkih i kontrarevolucionarnih snaga u našoj Republici. OPĆINSKA KONFERENCIJA SKH KUTINA KOMUNISTI NAPUSTILI MATICU - KRAJ OGRANKA U KUTINI U ponedjeljak su članovi Upravnog odbora Ogranka Matice hrvatske u Kutini istupili iz članstva u Matici hrvatskoj i donijeli odluku o prestanku postojanja Ogranka Matice hrvatske u Kutini. Na ovom sastanku doneseni su slijedeći zaključci: 1. Članovi Saveza komunista u Ogranku Matice hrvatske u Kutini, slijedeći poziv druga Tita, istupaju iz članstva u Matici hrvatskoj. 2. Članovi Upravnog odbora Ogranka Matice hrvatske u Kutini podnose kolektivnu ostavku a time se smatra da je prestao rad i cjelokupnog Ogranka u Kutini. 3. Upravni odbor Ogranka Matice hrvatske u Kutini smatra da u radu i djelovanju ogranka, a posebno njegovog Upravnog odbora, od osnutka do danas nije bilo nikakvih nacionalističkih i antisocijalističkih istupa i djelovanja suprotnih liniji Saveza komunista. IZVJEŠTAJ O POJAVAMA I RAZVOJU NACIONALISTIČKOG DJELOVANJA I FRAKCIONAŠKOJ AKTIVNOSTI U ZAGREBU OGRANAK “MATICE HRVATSKE” U KUTINI osnovan je 26. srpnja 1971. godine. Oko osnivanja toga ogranka postoje suprotne ocjene. Prema ocjeni Općinskog komiteta Saveza komunista do osnivanja ogranka trebalo je doći, jer su pojedine 143

grupe građana pokretale tu inicijativu, pa je trebalo pravilno usmjeriti tu akciju. Zato je među rukovodiocima društvenopolitičkih organizacija dogovoreno da se preuzme inicijativa da se u akciju uključe komunisti, što će biti garancija da će se stvari odvijati u željenom pravcu. S druge se pak strane tvrdi da se o jačem zahtjevu za zasnivanje ogranaka ne može govoriti, jer se radilo o inicijativi pojedinca ili grupa, a da su društvenopolitički faktori svjesno ili nesvjesno inicijativu prihvatili i praktično postali njezini nosioci. Inicijativa o osnivanju ogranka javila se u travnju ili svibnju 1971. godine, a dao ju je Stjepan Šlabek, predsjednik Općinskog suda Kutina. Tu su inicijativu zatim prihvatili politički funkcioneri općine. U popisu članova osnivača ogranka “Matice” nalazi se 57 članova, među kojima i predsjednik i potpredsjednik Općinske skupštine, tehnički direktor INE - Petrokemije Kutina, sekretar Općinskog komiteta SK, tajnik Općinske konferencije SSRN, predsjednik Općinskog suda, općinski javni tužilac, tajnik Općinske skupštine i dr., što znači gotovo cjelokupna rukovodeća ekipa općine. Uoči osnivanja ogranka preko lokalnih sredstava informiranja daje se značajan publicitet i propaganda za Osnivačku skupštinu, a posebno se podsjeća da se u inicijativnom odboru za osnivanje ogranka nalaze najeminentniji društveno-politički radnici Kutine i da se poziva sve građane da svojim prisustvom uveličaju održavanje svečane osnivačke skupštine ogranka u Kutini. Osnivačkoj skupštini prisustvovalo je oko 500 građana i za njih je pripremljen svečani program. Uvodni referat podnio je pokrovitelj osnivačke skupštine Mijo Hlad, predsjednik Skupštine općine, a u diskusiji su sudjelovali Ljudevit Jonke, Hrvoje Iveković, Zvonimir Komarica, te Pugelnik, predsjednik ogranka “Matice” iz Novske. Treba upozoriti na izlaganje Hrvoja Ivekovića, Ljudevita Jonkea i Zvonka Komarice, jer su dijelovi tih izlaganja antisocijalistički i separistički, grubo narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda, falsiiciraju historiju i na provokativan i neprijateljski način govore o našem samoupravnom društvu. Prema podacima o kojima se raspolaže vidljivo je da je ogranak brojio 153 člana. Važno je napomenuti, da je od 57 članova osnivača ogranka bilo 46 članova SK, a među njima 2 člana Općinskog komiteta, 10 članova Općinske konferencije Saveza komunista, jedan član Gradske konferencije SK i jedan član Centralnog komiteta Saveza komunista, te 15 direktora i rukovodilaca privrednih organizacija i 10 rukovodilaca društveno-političkih organizacija. Komisija koja je formirana na sjednici Općinskog komiteta 144

SK Kutina, održanoj 22. I. 1972. godine, konstatirala je da u Kutini nije postojao interes niti pritisak masa, posebno radnika i seljaka na funkcionere društveno-političkih organizacija u pogledu osnivanja ogranka, već je ideja nikla u određenim intelektualnim krugovima, a prihvatili su je općinski funkcioneri. Komisija je utvrdila da je ogranak osnovan na temelju kontakata i dogovora pojedinih društveno-političkih radnika općine da su osnivali i ušli u ogranak radi sprečavanja eskalacije nacionalizma i šovinizma, nije argumentirana, jer je već na samoj osnivačkoj skupštini došlo do nacionalističkog i šovinističkog istupanja na koje nije reagirano. Ocijenjeno je da je osnivanje ogranka “Matice” u Kutini, u čemu su se angažirali društveno-politički radnici, izazvalo nezadovoljstvo i određenu bojazan stanovništva, ne samo srpske nacionalnosti i pripadnika drugih naroda i narodnosti, već i među stanovnicima hrvatske nacionalnosti. Zbog stvaranja takvih negativnih posljedica osnivanja ogranka “Matice hrvatske” u Kutini zaslužilo je najoštriju kritiku ne samo od strane Saveza komunista, već i svih društvenopolitičkih organizacija i radnih ljudi te općine. Sjednica skupštine općine Kutina: MIJO HLAD PODNIO NEOPOZIVU OSTAVKU U četvrtak, na sedmoj sjednici obaju Vijeća Skupštine općine Kutina, u raspravi koja je trajala sedam sati, odbornici su ocijenili rad predsjednika Skupštine općine Kutina Mije Hlada. U diskusiji je sudjelovalo više od 20 odbornika i gotovo su svi bili jedinstveni u ocjeni da je prvi građanin kutinske općine svoju predsjedničku dužnost, koju je obavljao sedam godina, vršio korektno, pa je i zaključak ove sjednice da se njegov rad može pozitivno ocijeniti. Dobar dio odbornika predlagao je da se o radu predsjednika Skupštine općine raspravi na zborovima birača. Međutim, Mijo Hlad je podnio neopozivu ostavku, pa su zato ovi prijedlozi otpali. Razmatrajući pismo, koje je Mjesna organizacija Saveza boraca Kutine uputila predsjedniku Titu, izvršnom birou Predsjedništvu SKJ, Predsjedništvu SUBNOR-a Jugoslavije, Izvršnom komitetu SKH Zagreb, odbornici nisu prihvatili stil i način pisanja i smatraju da optužbe u pismu, koje se odnose na Miju Hlada nisu argumentirane, a u raspravama i izlaganju Mije Hlada rečeno je da neke optužbe nisu ni istinite. Obrazlažući svoju neopozivu ostavku, Mijo Hlad je istaknuo da to čini zbog smirenja političke situacije u Kutini i da u sadašnjim uvjetima više ne može vršiti dužnost predsjednika općine, 145

pogotovo, kada je to stav Gradskog komiteta SKH Zagreb i Općinskog komiteta SKZ Kutina. Mijo Hlad je nadalje naglasio da on neće i ne može raditi mimo stava Partije pa zato podnosi neopozivu ostavku o kojoj više ne treba glasovati. Odbornici su prihvatili stav predsjednika pa nisu glasovali o njegovoj ostavci, već o njegovu radu. Uz dva suzdržana glasa, odbornici su pozitivno ocijenili dosadašnji rad svog predsjednika, s tim, da o političkoj ocjeni rada Mije Hlada u petak svoj riječ kaže Općinska konferencija Saveza komunista. Napomena: jezik dokumenata je kao u originalima, bez gramatičkih ispravaka.

LITERATURA Ante Mika Tripalo: BEZ KOMPROMISA u ostvarivanju samoupravnog socijalizma, “Naprijed”, Zagreb, 1969. str. 377. Isti autor: S POPRIŠTA, Centar za aktualni politički studij, Zagreb, 1971. str. 402. Isti autor: HRVATSKO PROLJEĆE, Globus, Plava biblioteka, Zagreb, 1990. str. 265. Savka Dabčević Kučar: HRVATSKI SNOVI I STVARNOST, “Interpublic”, Zagreb, 1990. str. 265. Skupina autora: TRIPALO – SPOMENICA, Institut Otvoreno društvo, Zagreb, 1996. str. 410. Petar Šegedin. SVI SMO ODGOVORNI?, Matica hrvatska, Zagreb, 1971. str. 247. HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK i pitanje varijanata, Posebno izdanje časopisa Kritika, MH, Zagreb, 1969. str. 240. Skupina autora: PREPOROD HRVATSKIH SVEUČILIŠTARACA, Posebno izdanje časopisa Kritika, MH, Zagreb, 1971. str. 224. Stevo Ostojić: JAVNI DNEVNIK, Globus, Posebna izdanja, Zagreb, 1980. str. 512. DVADESETOSMA SJEDNICA CK SKH, Izvještaj o stanju u SKH u odnosu na prodor u njegove redove, CK SKH, Zagreb, 1972. str. 310. Ivan Perić: IDEJE “MASOVNOG POKRETA” u Hrvatskoj, Narodno sveučilište grada Zagreba, Zagreb. 1974. str. 247. Ivan Perić: SUVREMENI HRVATSKI NACIONALIZAM izvori i izrazi, “August Cesarec”, Zagreb, 1976. str. 215.

146

SUMMARY broken DreaMs (“croatian sPrinG” at kutina in 1971. anD it’s breakDown in 1972.) At the end of 60’ and the beginning of 70’ Croatia was seized by a mass national movement called “The Croatian Spring”. The movement reached it’s culmination in summer and autumn of 1971. The main goal of the movement was more political and economic independence, sovereignty and equality within the limits of Yugoslavian federation. The bearers of the recognizable Croatian politics were: Ante Miko Tripalo, the member of presidency of SFRJ (Socialist Federative Republic of Yugoslavia) and CK SKJ (Central Committee of Communist League of Yugoslavia) and dr. Savka Dabčević-Kučar, the president of CK SKH (Central Committee of Communist League of Croatia). At the beginning, the president of SFRJ and SKJ Josip Broz Tito shows understanding towards the Croatian demands, but wanting to keep Yugoslavia, his work of life and his personal power-after the strike of students in November of 1971., he executed the coup d’etat on Croatia on 1st of December that year. The leadership is forced to rezigne and those who participated in national movement “The Croatian Spring” were dismissed and imprisoned. Matica hrvatska (the Central Croatian Cultural and Publishing Society) was forbidden, important scientists, writers and economists were eliminated from public life and that led to slowdown in the development of Socialist Republic of Croatia. However, “The Croatian Spring” without it’s bearers rezulted in Constitution of SFRJ from 1974. Tito has estimated that strengthening of the centralism would induce the idea of great Serbia and result in discontent of other nations in Federation, and then lead to it’s disintegration. Therefore, the sovereignty of the Republics and Autonomous Regions was strengthened and the nations’ right of self-determination to separation was established. In the years 1989. and 1990. the breakdowns of Communism in Europe did not avoid Croatia where in May of 1990. the irst free elections led to complete independence of the Republic of Croatia.

147

Maja Pasarić “GOSPODARSKI LIST” O MOSLAVINI (1855. - 1916.) Obrađuje se gospodarska prošlost Moslavine zapisana u “Gospodarskom listu” druge polovice XIX. stoljeća i prvih godina XX. stoljeća, uključujući i dvije godine I. svjetskog rata. Riječ je o korisnim podacima iz 50 godišta, osobito iz vremena dok je urednik lista bio poznati ilirac svestrani Ljudevit Vukotinović (1813.- 1893.), inače i sudac Kotara moslavačkog sa sjedištem u Ludini. Naime od 147 naslova čak 27, ih je objavljeno samo u tri godine (1855.-1857.) njegovog urednikovanja, od toga 13, uglavnom na temu moslavačkog vinogradarstva u 1857. godini. Urednici u naslovljenom razdoblju bili su još Bogoslav Šulek, Dragutin Lambl, Petar Zoričić, Gustav Vichodil, Fran Kuralt, Milan Krištof i Franjo Poljak. Kronologija zapisa pojedinih naslova prilog je daljnjem istraživanju gospodarstva u Moslavini i njegove organiziranosti: od ratarstva, stočarstva, ribarstva, osobito vinogradarstva, regulacije Lonjskog polja, izgradnje željeznice do pionirskih istraživanja nafte i plina. Uostalom moslavačko gospodarstvo i danas ima neobično značajnu ulogu u ukupnom razvoju Hrvatske. Članak je i prilog 160. obljetnici “Gospodarskog lista” (1842.) Ključne riječi: Moslavina, Kutina, Vukotinović, gospodarstvo

Godište: 1855. Urednik: Ljudevit Farkaš-Vukotinović 27. siječnja br. 4 - izvješće o pregledavanju vinograda u Hrvatskoj i Slavoniji (pod: XIII Moslavačka ranina-sorta grožđa), str. l 4

Kutinska obrtnička škrinja iz 19. st.

148

10. veljače br. 6 - članak: “Ovako se pak kod nas patke hvataju” (Lonjsko polje, Osekovo, Gračenica), str. 27

17. veljače br. 7 - izvješće o pregledavanju vinograda u području sela oko Novske, str. 30 10. ožujka br. l 0 - članak: “Potreba, korist i upliv pučkog naravoslovlja u gospodarstvu” - Ljudevit Vukotinović pronašao u Moslavini dragocjeni kamen (topas), str. 6 21. travnja br. 16 - članak: “Otrovno bilje: Kukurijek” (ima ga i u Moslavini), str.76 - dopis: “Proizvodnja i prodaja vina” (upućen i vinogradarima Moslavine), str.76 19. svibnja br. 20 - “O poljodjeljstvu” - u članku piše: “…prostori na hiljade jutrah, od Trnave prema Brodu i dalje bezplodni i zapušteni leže...”, str. 94 26. svibnja br. 22 - Ljudevit Vukotinović piše o vinarstvu - hvali moslavačko vino i daje kritiku kako bi vinogradi trebali biti na višem stupnju, str. 106 4. kolovoza br. 32 - članak: “Različite vrste zemljah” - spominje se sipka glinjača koje ima u Moslavini, str. 152 25. kolovoza br. 35 - članak: “Različite vrste zemljah” - spominje lomovitu zemlju koje ima kod Gornje Jelenske na brijegu Paklenica i pjeskovitu zemlju koja se nalazi na Velikom i Voloderskom brdu 24. studenoga br. 49 - članak: “Plaso u Moslavini” - plaso je kamenito ulje Godište: 1856. Urednik: Ljudevit Farkaš-Vukotinović 3. svibnja br. 19 - članak: “Razmatranja o stanju naših žiteljah u obziru gospodarskom”- govori o razlikama Posavine i Moslavine, str.75

Ljudevit Vukotinović

149

15.studenoga br. 47 - dopis: “Na uvaženje svesrdno svim p.m. vlastelinom i gospodarom naše domovine” - u dopisu stoji da se u Beč pošalju prediva osobito iz Moslavine, te pšenice, zobi, hrži, helde, prosa i sirka, str. 212 Godište: 1857. Urednik: Ljudevit Farkaš - Vukotinović 10. siječnja br. 2 - “Trsovi u Hrvatskoj” - Vukotinovićev članak u kojem se dotiče moslavačkih vinograda, str.11 17. siječnja br. 3 - “Trsovi u Hrvatskoj” - Vukotinovićev članak o sortama grožđa (moslovina, moslovac), str. 14 31. siječnja br. 5 - “Trsovi hrvatski- u Moslavini” - Vukotinovićev članak 7. veljače br. 6 - “Trsovi hrvatski”- Vukotinovićev članak - mješavina s moslavcem (o vinima) 7. ožujka br. 10 - “Gospodarom na ozbiljno uvaženje”-upućeno i grofovima Moslavine, str. 47 6. lipnja br. 23 - radnje u Liepojvesi od 1. ožujka 1857. - dva primjera: 68 komada bijelog moslavca... 856 komada iz Moslavine dobijenih, str. 112 4. srpnja br. 27 - članak: “Vinogradarstvo u Hrvatskoj i Slavoniji i ustrojenje društva vinotržtvenog” - naveden primjer Moslavine, str. 130 25. srpnja br. 30 - “Trsovi hrvatski” - “Jošt njekoliko riečih o vinotržtvenom družtvu”: primjer putovanja kroz Moslavinu, Voloder, Ludinu, Križ i Kloštar Ivanić str. 143 - biograija Antuna Nemčića - 1836. godine postao začast. kotarskim sudcem u Moslavini, str. 143 150

8. kolovoza br. 32 - visoko c. k. namjestničtvo - primjer moslavačkog kotara, str.156 3. listopada br. 40 - put od Daruvara preko Moslavine do Zagreba pak natrag preko Siska i Lipovljanah - opis puta kroz Kutinu, Međurić, Ivanić, Križ..., str. 189 - “Trsovi hrvatski” - Vukotinovićev članak-vrsta vina: crna banka - crni moslavec, str. 192

Svečana povelja dodjeljena Kutini 1837. godine od Kralja Ferdinanda V. kojom se odobrava osnivanje trgovačko obrtničkog ceha.

10. listopada br. 41 - “Trsovi hrvatski” - Vukotinovićev članak-vrsta vina: crna braničevka - moslavečka crnina (uspijeva u Moslavini), str.246 151

19. prosinca br. 51 - “Trsovi hrvatski” - biela dišuća sipnina Godište: 1858. Urednik: Bogoslav Šulek 6. svibnja br. 18 - izišla knjiga Ljudevita Farkaša - Vukotinovića “Pametarka” o vinarstvu i vinogradarstvu, str. 88 24. lipnja br. 25 - članak: “Što se je radilo u Liepojvesi? - posađeno 40.000 rešnjakah među kojima ima najviše dišuće bieline i crne braničevke iz Moslavine, str. 119 8. srpnja br. 27 - tablica cijena u Zagrebu i zagrebačkoj županiji - dobre govedine se može između ostalih vojnih postaja naći i u Kutini (Kutinja), str. 136 - dodatak “Gospodarskom listu”: tablica po kotarimapovjerenici za svilarstvo - u kotaru Moslavina je to Domaj Dragutin (provizor), str. 134 Godište: 1861. Urednik: Bogoslav Šulek 27. rujna br. 39 - pod: “Domaće viesti” - kratka vijest o općinama koje su pristupile Gospodarskom društvu kao utemeljiteljice-između ostalih tu je i Moslavina, str. 184 Godište: 1862. Urednik: Bogoslav Šulek

Pučka knjiga “Koledar gospodarskog društva” iz 1903. godine

152

27. veljače br. 9 - obavijest da je odaslanik Sukov stigao u Zagreb kako bi upoznao ljude sa novim Hooibrenkovim sustavom u rezanju vinograda 13. i 14. ožujka u Moslavini str. 52

Godište: 1863. Urednik: Bogoslav Šulek 2. srpnja br. 27 - pod: “Domaće viesti”: prekupljivanje svionih čahurah (10 funti iz Moslavine), str. 112 6. kolovoza br. 32 - pod “Domaće vijesti”: primjer goveđe kuge u Ivaniću i Lupoglavu, str. 132 Godište: 1864. Urednik: Bogoslav Šulek 19. svibnja br. 20 - pismo iz Ludine o stanju poljskih usjeva, str.123 25. kolovoza br. 34 - sa izložbe Trojedne Kraljevine spominje se blago grofova Erdödyija: hvali se pasmina ovaca koju je grof uveo u Moslavinu, str. 186 6. listopada br. 40 - pod “Domaće viesti” - navedeno u jednoj rečenici kako 100.000 centi poplavljene krme gnjili pokraj Čazme, Črnca i Lonje, str. 222 Godište: 1865. Urednik: Bogoslav Šulek 13. travnja br. 15 - članak iz Moslavine: “Kakva će nas postići oskudica” problem jesenskih kiša i jake zime, str. 85 14. rujna br. 37 - autor Bogoslav Šulek u članku: “Putopisne gospodarske crtice” spominje i ukratko opisuje Kloštar Ivanić, Križ, Kutinu na putu prema Slavoniji, str. 190

153

21. rujna br. 38 - nastavak gore navedenog putopisa, str. 194 i 195 12. listopada br. 41 - u članku “Vinogradarsko putovanje u jeseni 1865. “spominje se vrsta vina crna kadarka kojeg ima osobito u Moslavini, te se u nabrajanju hrvatskih vinograda ističe “izvrsnu Moslavinu”, str. 205 9. studenoga br. 45 - članak: “Vinogradarsko putovanje u jeseni 1865.” - autor spominje vrstu moslavac-njemački naziv je mosler, str. 221 i 222 16. studenog br. 46 - isto kao prethodno tj. često spominjanje Moslavine Godište: 1866. Urednik: Dragutin Lambl 30. kolovoza br. 35 - pod “Domaće vijesti”: o slaboj naseljenosti Moslavine, str.178 6. rujna br. 36 - pod “Kratke vijesti”: u jednoj rečenici navedeno da prijeki sud u moslavačkom kotaru postoji već dulje vrijeme (“Prijeki sud u Križevačkoj i Zagrebačkoj županiji”), str. 182 1. studenoga br.44 - pod “Domaće vijesti “Kolera se sve više rasprostranjuje”između ostalog i u Moslavini (Oborovo, Bregi), str. 226 Godište: 1867. Urednik: Dragutin Lambl 21. ožujka br. 12 - pod “Domaće vijesti”- razbojnik Josip Udmanić ubijen u Moslavini (Potok) 11. travnja br.15 - u dodatku “Gospodarskog lista” nalazi se zapisnik prve sjednice moslavačko-kutinske gospodarske podružnice održane 28. veljače u Popovači, str. 91-94 154

4. srpnja br. 27 - “Moslavina” - opis moslavačkog kraja, str.153 i 154 11. srpnja br. 28 - “Moslavina” - nastavak opisa kraja od prošlog datuma, str. 159-161 1. kolovoza br. 31 - “Moslavina” - nastavak opisa, str.176 8. kolovoza br. 32 -”Moslavina” - nastavak opisa, str.179-181 22. kolovoza br. 34 - samo napomenut slučaj zbornice (bolesti grožđa između ostalih krajeva i u Moslavini), str. 189 - dodatak “Gospodarskom listu” - zapisnik sjednice moslavačko-kutinske gospodarske podružnice, str.191-194 5. rujna br. 36 - vijest o nemarnim pastirima koji puštaju stoku u vinograde - zabilježen slučaj u Ludini kada je stoka pojela vinovu lozu do korijena 12. rujna br. 37 - vijest o velikoj suši u Moslavini sa osvrtom na vinogradarstvo, str. 212 19. rujna br. 38 - u vijestima o konjarstvu napomena kako u Moslavini nema niti jednog pastuha, str. 216 26. rujna br. 39 - napomenuto kako dosta neobrađene i zapuštene zemlje ima u Moslavini, str. 218 Godište: 1868. Urednik: Petar Zoričić 30. travnja br. 18 - zapisnik sjednice podružnice moslavačko-kutinske u Popovači, str. 91-93 155

7. svibnja br. 19 - službena vijest o održavanju sjednice moslavačko-kutinske podružnice u Ludini - navedene su i teme sjednice, str. 94 16. srpnja br. 29 - dodatak “Gospodarskom listu”: zapisnik i teme glavne skupštine gospodarske podružnice moslavačko-kutinske održane 14. svibnja u Ludini, str. 135-140 17. rujna br. 38 - oglas i teme za 3. skupštinu moslavačko-kutinske gospodarske podružnice u Voloderu 24. rujna br. 39 - u zapisniku sjednice upravljajućeg odbora hrvatskoslavonskog gospodarskog društva u točki 5. stoji da se moslavačka podružnica prihvaća kao redovita podružnica hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, str.181 15. listopada br. 42 - dodatak “Gospodarskom listu”: zapisnik sa 3. sjednice gospodarske podružnice moslavačko-kutinske u Voloderu, str.197 i 198 Godište: 1869. Urednik: Petar Zoričić 22. srpnja br. 29 - pod “Gospodarske vijesti”: članak “Vinogradi u Moslavini” - napisao Nijemac u njemačkom listu, str.124 23. rujna br. 38 - poziv na sjednicu moslavačko-kutinske gospodarske podružnice u Osekovu 27. rujna - objavljene i teme sjednice, str.152 9. prosinca br. 49 - Gospodarske vijesti: “Berba u Moslavini” - izvještaj, str.196 Godište: 1872. Urednik: Petar Zoričić 28. ožujka 156

br.13

- fusnota: ramija (biljka iz Južne Amerike) posađena u Moslavini - zbog uspješnog rasta jedan primjer poslan u Štajersku na izložbu, str. 49 Godište 1873. Urednik: Petar Zoričić 22. svibnja br. 21 - “Gospodarske vijesti”: Tuča u Moslavini, str. 84 Godište 1875. Urednik: Gustav Vichodil 17. travnja br. 8 - članak: “Nekoliko riječi o proizvađanju peradi” - veliki čopori gusaka u Hrvatskoj mogu se vidjeti jedino između Vidrenjaka i Križa - spominje autor područje oko Lonje, Česme i Ilove kao vrlo pogodno za ishranu pura, str. 63 Godište 1876. Urednik: Gustav Vichodil 1. lipnja br. 11 - dopis iz Siska o mrazu u Moslavini - postradali vinogradi usred ljeta, str.91 i 92 Godište 1877. Urednik: Gustav Vichodil 1. kolovoza br. 15 - “Razne vijesti”: Tuča između ostalih krajeva potukla i Kutinu sa okolicom, str.120 1. rujna br. 17 - zapisnik 1. sjednice gospodarske podružnice u Križu, str.134 i 135 157

15. listopada br. 20 - “Razne vijesti”: Moslavačke pustoseline grofa Erdödyjagrof poziva Čehe koji kane iseliti iz domovine da dođu na moslavačka gospodarstva, str.160 Godište 1878. Urednik: Fran Kuralt 15. srpnja br. 14 - zapisnik sjednice gospodarske podružnice križke, str. 111 Godište 1879. Urednik: Fran Kuralt 20. lipnja br. 12 - članak: “Uvedimo sustavno vinogradarstvo”: razlika moslavačkih vina je u tome što vinogradi leže na različitim vrstama zemlje: Veliko i Volodersko brdo leže na lapornastom pijesku, a Gornja Jelenska na literarskom vapnencu, str. 90 Godište 1880. Urednik: Fran Kuralt 20. travnja br. 8 - “Gospodarske vijesti”: Podružnica hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Križu, str. 64 5. svibnja br. 9 - članak: “Nekoje primjetbe statističkom pregledu vinskoga proizvoda Hrvatske i Slavonije” u središtu teksta je Moslavina, str. 70 5. kolovoza br. 15 - poziv na 2. sjednicu gospodarske podružnice križke i najavljene teme, str.119 20. studenoga br. 22 - članak: “Vinorodna Moslavina” - spomenuta Moslavina kao vinorodni kraj na glasu - nalaze se i neki statistički podaci, str.174 158

20. prosinca br. 24 - godišnji izvještaj o radu gospodarske podružnice križke, str. 190 i 191 Godište: 1882. Urednik: Fran Kuralt 20. veljače br. 4 - “Pozor bivši krajišnici”: navedene hrvatske gospodarske podružnice - područje Kutine, Lipovljana, Krapja, Jasenovca i Raića pripada sjedištu podružnice u Novskoj, str.30 5. ožujka br. 5 - o križkoj podružnici, str. 39 i 40 5. travnja br. 7 - Naredba vis. hrvatsko-slavonske zemaljske vlade o štedovnih i pomoćnih zadrugah. Kao prikladne zadruge koje bi se mogle osnovati su između ostalih i Sv. Križ, Kloštar Ivanić, Kutina, Čazma, str. 52 20. travnja br. 8 - “lz novskoga kotara”, str. 64-66 20. svibnja br. 10 - poziv za skupštinu gospodarske podružnice križke i najavljene teme, str. 82 5. prosinca br. 23 - izvještaj o radu upravljajućeg odbora hrvatsko-slavonsko gospodarskog društva u 1882. godini - navedeni predsjednik, potpredsjednik, blagajnik, str.181 20. prosinca br. 24 - XLVIII. glavna skupština gospodarskog društva: prijedlog sisačke podružnice da se buduća pruga Brod-Sisak ne gradi preko Puske, već da se pruži desno na Novsku, Dugo Selo i Črnec do Siska, str.189 Godište 1883. Urednik: Fran Kuralt 159

20. travnja br. 8 - “lz podružnica”: izvještaj iz Novske, str. 59-61 5. studenoga br. 21 - čIanak o hmelju: samo navedeno kako je u Moslavini započet, pa zapušten hmeljnik, str. 167 - predavanje putujućeg učitelja Alberta Štrige pred članovima okružne učiteljske skupštine u Novskoj, str.169 i 170 30. prosinca br. 24 - “Glavna skupština hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva”: informacija da se zapušteni hmeljnik nalazio u Križu, str.191 Godište: 1885. Urednik: Fran Kuralt 5. siječnja br. 1 - izvještaj glavne skupštine gospodarske podružnice u Novskoj, str. 5 20. siječnja br. 2 - glavna skupština hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva održana 10. prosinca 1884. između ostalog, podružnica križka moli vladu da joj se vrati zemljište “chargegarten”, str. 13 20. veljače br. 4 - izvješće o radu gospodarske podružnice sisačke 1884. godine: između ostalog o kanalima i tehničkim radovima na Lonjskom polju, str. 26 i 27 5. ožujka br. 5 - prvo glavno izvješće tajnika o osnutku i radu gospodarske podružnice u Novskoj, str. 36-38 18. svibnja br. 10 - dopis o poplavi rijeke Lonje u 1878. godini, str.78 i 79 5. lipnja br. 11 - u povodu proslave 80. rođendana predsjednika hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva Ðure Jelačića upućene čestitke iz hrvatskih gradova - između ostalih, čestitke iz Ivanić grada i Novske, str. 82 160

Godište: 1886. Urednik: Fran Kuralt 20. svibnja br. 10 - izvadak iz zapisnika o redovitoj odborskoj izvanrednoj sjednici podružnice križke od 3.travnja 1886. godine, str.78 i 79 5. lipnja br. 11 - članak: “Izložba stoke u Križu”, str. 83-85 20. lipnja br. 12 - izvještaj glavne skupštine novoustrojene gospodarske podružnice kutinsko-moslavačke održane 29. travnja u zgradi opće pučke škole u Kutini, str.9 5. srpnja br. 13 -biograija Andrije Jakčina potpredsjednika hrvatsko- slavonskog gospodarskog društva - bio je podiškal svojih dobara Moslavine i Kutine imenovan od grofa Erdödyja, str.98 - poziv na vinski sajam koji će se održavati 21-23. kolovozapodžupanije Križ i Kutina su između ostalih područja gdje će se vino izlagati, str.104 20. srpnja br. 14 - čestitke za 80-ti rođendan Andriji Jakčinu od kojih i neke iz Kutine, str. 106 20. kolovoza br.16 - “Nešto glede nasipa uz Savu”: o problemima koje čini Sava poplavama i o ideji isušenja Lonjskog polja, str.123 20. rujna br. 18 - izvještaj župnika J.Kolarića o vinogradima u okolici Mikleuške, str.141 i 142 20. studenoga br. 22 - izložba stoke gospodarske podružnice u Novskoj, str. 175 Godište: 1887. Urednik: Fran Kuralt 5. siječnja br. 1 - izvadak iz izvještaja tajnika gospodarske podružnice u Novskoj o radu upravljajućeg odbora, str. 6 161

Godište: 1888. Urednik: Fran Kuralt 5. lipnja br.11 - u članku “Ribarsko društvo” samo navod kako su rijeke poput Lonje nekada bile na glasu po ribama a sada pružaju slab ulov, str.81 5. kolovoza br. 15 - oglas za izložbu proizvoda i stoke u Križu, str.120 20. listopada br. 20 - izvještaj o regionalnoj izložbi u Križu, str.157 i 158 Godište: 1889. Urednik: Fran Kuralt 5. lipnja br. 11 - “Vinoslovne studije o nekim vinima iz Hrvatske od 1873-1888”: u tekstu većina vina dolazi iz Moslavine ili okolice Siska, a nazvani su ti krajevi eldoradom hrvatskih vinograda - u tekstu se cijelo vrijeme proteže kvaliteta moslavačkih vina koja nadmašuju i ona sa sisačkog područja, str. 84-86 20. lipnja br. 12 - nastavak “Vinoslovnih studija”, str.91-93 5. srpnja br. 13 - nastavak “Vinoslovnih studija”, str. 102 i 103 20. srpnja br. 14 - nastavak “Vinoslovnih studija”, str.109 i 110 Godište: 1890. Urednik: Fran Kuralt 5. veljače br. 3 - “Svijest o svetosti zakona”: u članku navedeno kako u rijeci Ilovi ima malo riba jer se močenjem lana ribe truju, te kako je 162

u llovoj prije bilo rakova kojih sada ima samo u planinskim potocima, str. 18 5. studenoga br. 21 - poziv za jesensku skupštinu gospodarske podružnice kutinskomoslavačke 23. studenog naveden dnevni red, str.168 Godište: 1892. Urednik: Fran Kuralt 20. ožujka br. 6 - oglas za proljetnu skupštinu kutinsko-moslavačke podružnice i dnevni red, str. 47 5. rujna br. 17 - oglas za glavnu jesensku skupštinu kutinsko-moslavačke gospodarske podružnice, str.135 Godište: 1893. Urednik: Fran Kuralt 20. siječnja br. 2 - izvještaj hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva o radu u 1892. godini: između navedenih hrvatskih gradova je i Kutina koja je dobila 100 kg štajerske djeteline i jednu vjetrenjaču, str.11 5. veljače br. 3 - navedeni svi zastupnici po gradovima u gospodarskim društvima - Kutina: Franjo Plesničar i Josip Gaži 5. rujna br. 17 - oglas da gospodarska podružnica u Kutini želi kupiti 4 bika, möhltalske pasmine, str. 136 Godište: 1894. Urednik: Fran Kuralt 20. veljače br. 4 - zapisnik glavne skupštine hrvatsko-slavonskog gospodarskog

Popovača s početka 20. st.

163

društva - gospodarska podružnica Novska predlaže da se isuši Mokropolje jer kada Sava izađe iz korita poplavljuje i kvari travu tog kraja - to bi bio drugi Banat, str. 33 20. ožujka br. 6 - obavijest o proljetnoj skupštini gospodarske podružnice kutinsko - moslavačke navedene teme - jedna od točaka dnevnog reda je i predavanje Josipa Gažija o umjetnom gnojivu, str.50 Godište: 1895. Urednik: Fran Kuralt 5. svibnja br. 9 - dopis iz Kutine: izvještaj o glavnoj proljetnoj skupštini gospodarske podružnice kutinsko-moslavačke, str. 72 i 73 5. rujna br. 17 - “Stanje vinograda u županijama varaždinskoj i belovarskokriževačkoj”: u jednoj rečenici navedeno kako se naredba o štrcanju vinograda modrom galicom nije poštivala samo u kutinskom kotaru 1894. godine, str. 131 5. listopada br. 19 - gospodarska podružnica kutinsko-moslavačka obavještava o jesenskoj skupštini kada će na dnevnom redu biti između ostaloga izbor dvojice zastupnika za buduću glavnu skupštinu u Zagrebu, str.152 i 153 Godište: 1897. Urednik: Fran Kuralt 5. rujna, br. 17 - dopis iz Brega kod Ivanića: “Gdje se smije saditi američka loza?” - nameće se područje oko Kloštar Ivanića jer ono nije zaraženo ilokserom, str. 134 Godište: 1898. Banova Jaruga iz 1899. godine

164

Urednik: Fran Kuralt

20. siječnja br. 2 - obznana: Kraljevska zemaljska vlada odobrila je uvoz američke loze u cijelo područje općine Čazma, Vojni Križ i Dubrava izuzev vinograda od Šumečana do Kloštra Ivanića, str. 9 Godište: 1899. Urednik: Fran Kuralt 20. siječnja br. 2 - dopis iz Čazme: “Vinogradarski sastanak”: izvještaj sa sastanka - Ivanićani se protive uvozu američke loze, str.14 20. veljače br. 4 - vijest o dozvoli uvođenja američke loze u vinogorja Šumečani i kotar Garešnica, str.32 5. ožujka br. 5 - “Domaće svinjogojstvo i promet”: samo navedeno kako je kutinski kotar među ugroženijima zbog svinjske pošasti, str.36 - “Vinogradarski sastanak”: dopis iz podružnice Čazma, str.38 20. svibnja br. 10 - vijest: “Nagrađivanje stoke u čazmanskoj podružnici i Vojnom Križu”, str. 80 Godište: 1902. Urednik: Fran Kuralt 5. studenoga br. 21 - vijesti: Kraljevska zemaljska vlada dala je općini Novska dozvolu za održavanje marvinskog sajma svake godine, koji je do tada održavan u Brestači, str. 168 Godište: 1903. Urednik: Fran Kuralt 20. svibnja br. 10 - vijesti: “Pregled zemaljskih pastuha”: u bjelovarsko- križevačkoj 165

županiji: Kutina (3 pastuha), Kloštar Ivanić (3 pastuha), Križ (3 pastuha), Garešnica (2 pastuha), Popovača (3 pastuha), str. 79 5. studenoga br. 21 - obavijest o jesenskoj skupštini u Vojnom Križu - jedna od točaka dnevnog reda je i predavanje velečasnog župnika Habijana o “sađenju i gojenju američke loze”, str. 168 Godište: 1904. Urednik: Fran Kuralt 20. veljače br. 4 - vijesti: promjena datuma održavanja marvinskog sajma u Ludini - naredbom kraljevske zemaljske vlade umjesto 30. studenog održavat će se 5. srpnja svake godine, str. 32 5. travnja br. 7 - obavijest o redovitoj proljetnoj skupštini gospodarske podružnice kutinske i naveden dnevni red, str. 56 20. rujna br. 18 - promjena datuma održavanja marvinskog sajma u Kutini s 30. lipnja i 12. kolovoza na prvu srijedu iza spomenutih datuma, str. 144 5. studenoga br. 21 - obavijesti o jesenskim skupštinama gospodarskih podružnica Kutine, Vojnog Križa, Čazme, Garešnice i objavljene teme skupština, str. 167 Godište: 1905. Urednik: dr. Milan Krištof 5. siječnja br. 1 - dozvola za održavanje marvinskog sajma u Vojnom Križu 22. svibnja svake godine i promjena datuma marvinskog sajma u Popovači s 22. studenog na 13. listopada, str. 8 20. veljače br. 4 - dozvola marvinskog sajma u Banovoj Jarugi za 1. svibnja i 17. kolovoza svake godine, str. 31 166

20. svibnja br.10 - promjena sajma u Hercegovcu sa 5. srpnja na 3. veljače svake godine. Godište: 1906. Urednik: dr. Milan Krištof 5. siječnja br. 1 - “lzvješće o radu upravljajućeg odbora hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva za 1905. Godinu”: piše: “...najvažnije odvodnje nastavljaju se na Lonjskom polju, naime na Vel. Strugu i srednjoj Lonji...”, str. 2 5. i 20. kolovoza br.15 i 16 - kratka vijest: izašla “Geološka karta predjela Kloštar IvanićMoslavina” -zaslužan dr. Gorjanović-Kramberger, str. 128 20. prosinca br. 24 - kratka vijest o reorganizaciji gospodarskih podružnica-između ostalih i u Velikoj Ludini, str. 192 Godište: 1907. Urednik: dr. Milan Krištof 5. kolovoza br. 15 - kratka vijest: vlada dodijelila općini Ludina dozvolu za održavanjem stočnog sajma 3. kolovoza svake godine, str.116 Godište: 1908. Urednik: dr. Milan Krištof 5. lipnja br. 11 - izvještaj o izložbi kokošjih jaja u Ivanić Gradu, str. 132 20. kolovoza br. 16 - vijest: “Nagrađivanje stoke” - stoka je nagrađivana vladinim novcem i u Kutini, Čazmi, Križu, Garešnici..., str. 192 Voloder iz 1911. godine

167

5. rujna br. 17 - dopis iz Križa: o posljedicama suše, nagrađivanju stoke... (vrlo brojni podaci), str. 201 i 202 Godište: 1909. Urednik: dr. Milan Krištof 5. siječnja br. 1 - tablica gradova u kojima je održana izložba stoke - statistika u brojkama dovedenih goveda, podijeljenih nagrada, nagrada u krunama i za Čazmu, Križ, Kutinu, str. 4 23. listopada br. 20 - isto kao i prethodni datum - statistika za 1909. godinu Godište: 1910. Urednik: dr. Franjo Poljak 8. siječnja br. 1 - kratka vijest: “Brodska imovna općina kupuje Moslavinu?”: brodska imovna općina pokazala zanimanje za to područje, str. 9 Godište: 1911. Urednik: dr. Franjo Poljak 23. siječnja br. 2 - članak: “Jedno polje rada”: na osnovi objavljenog popisa stanovništva iznesena je činjenica kako u Srijemu, dijelu Slavonije i Moslavini doseljenici potiskuju domaće, str. 13 23. ožujka br.6 - kratka vijest o razvrgnuću gospodarske podružnice u lvanić Gradu - razlog: osnivanje podružnica u selima pored Ivanića koje su preotimale teren gospodarskih podružnica Ivanić Grada, str. 67

Ludina iz 1910. godine

168

23. svibnja br. 10 -Vijesti: predavanje u Bregima kraj lvanić Grada koje je održao K. Broz o pčelarstvu, str. 122

23. lipnja br. 12 - izvještaj upravnog odbora o radu gospodarskih podružnica u 1910. godini - u tom razdoblju iz djelovanja je istupila gospodarska podružnica Popovača zbog pomanjkanja sila koje bi je vodile, str. 148 8. listopada br. 19 - vijest: predavanje Pavla Cesara o vinogradarstvu u brdu Sv. Trojica kod Kloštar Ivanića, str. 261 23. studenoga br. 24 - “Postotak sladora u moštu i kvaliteta ovogodišnje berbe”: Moslavina ocijenjena vrlo dobrim kvalitetnim moštom sa postotkom sladora 17% i l 9% Godište: 1912. Urednik: dr. Franjo Poljak 23. svibnja br. 10 - “Koliku su nam štetu nanijeli ovogodišnji proljetni mrazovi”u Ludini propala ¼ priroda, a oko Popovače tek 30%, str. 124 6. srpnja br. 13 - vijest: Tuča pobila čitavu Banovinu i Moslavinu, str.187 Godište: 1913. Urednik: dr. Franjo Poljak 23. travnja br. 8 - vijest: gospodarska podružnica Novska ukinula svoje djelovanje zbog aktivne nemoći oko vođenja zadruge, str. 115 23. kolovoza br. 16 - kratka vijest: “Nagrađivanje i izložba rasplodne stoke u Hercegovcu”, str. 242 Godište: 1914. Urednik: dr. Franjo Poljak 8. veljače br. 3 - oglas za bikovski sajam u Hercegovcu, str. 39 169

23. ožujka br. 6 - oglas za prodaju posjeda sela Okoli pokraj Ludine - 10 rali zemlje sa velikom kućom, str. 78 23. travnja br. 8 - vijest o predavanju o pčelarstvu u Kutini i kratki komentar lošeg stanja pčelarstva u Moslavini (navedena prezimena: Krolop, Šolta kao uzorni uzgajivači), str. 108 Godište: 1916. Urednik: dr. Franjo Poljak 8. svibnja br. 9 - vijest: “Ipak se miče?”: Hrv. Lloyd javlja kako su bušenja u okolici Ivanić Grada, što ih obavljaju ruski zarobljenici dovela do uspjeha - na putu u Dubrovšćak nađeno je u dubini od 60-80 m tekućih plinova, str. 130

Kutina sredinom 20. stoljeća, staro sajmište u središtu Kutine u Kolodvorskoj ulici

170

SUMMARY “the econoMic PaPer” about Moslavina (1855.-1916.) The author deals with the economic history of Moslavina, recorded at “The Economic Paper” of 2nd half of 19th century and irst years of 20th century, including 2 years of 1st world war. It is about useful informations from the period of 50 years, especially while the editor of the paper was versatile Ljudevit Vukotinović (1813.-1893.), the famous member of Illyrian Movement who was also the judge of Moslavina district with main ofice in Ludina. Namely, 27 of 147 titles were published in just 3 years (1855.-1857.) of his editing and 13 of them were mostly about Moslavina’s wine growing in 1857. Other editors in the mentioned period were: Bogoslav Šulek, Dragutin Lambl, Petar Zoričić, Gustav Vichodil, Fran Kuralt, Milan Krištof and Franjo Poljak. The chronology of note observations from some titles contributed to further research of economy and it’s organization in Moslavina: from farming, cattle raising, ishing, especially wine growing, regulation of Lonjsko polje, building the railway, to pioneer researches of oil and gas. After all, the economy of Moslavina today has a very important role in the complete development of Croatia. The article is also a contribution to 160th anniversary of “The Economic Paper” (1842.).

171

ETNOLOGIJA

Slavica Moslavac MOSLAVAČKO-POSAVSKI SVADBENI OBIČAJI Svadba je jedan od najveselijih pučkih običaja, osobito u jesenskom i zimskom periodu. U ciklusu svadbenih običaja obvezatno sudjeluju obitelji mladenaca i njihova uža društvena sredina. Osnovna je značajka prijelaz mlade žene u novi rod, porodicu, ali uz brojne magijske radnje koje se čine protiv uroka, utjecaja zlih sila, očiju, demona i svake druge nesreće koja bi bez tih radnji mogla negativno utjecati na mladu i na njeno buduće pokoljenje te zdravlje i sreću budućih supružnika. Sklapanje braka1 uključuje nekoliko značajnijih cjelina: prije, u tijeku i poslije svadbe. Nekada je momak za ženidbu bio spreman već s osamnaest godina, dok su za djevojku najbolje godine bile od petnaeste do sedamnaeste, danas se ta granica znatno pomakla te se momci žene s dvadeset pet i više, a djevojka do dvadeset smatra se vrlo mladom. Momak i djevojka biraju sami bračnog druga, no u prošlosti i nije uvijek bilo tako. Događalo se da su roditelji ugovarali svadbu još dok su djeca bila sasvim mala, želeći tim činom osigurati svome djetetu ime, položaj i imetak. Bilo je slučajeva da je muškarac odlazio u kuću žene, da tamo trajno živi, i tada su ga nazivali priženjen. U rijetkim slučajevima suseljani su taj čin smatrali pogrdom, u drugim, pak, selima nije bio ništa manje častan od obične ženidbe. Muž zadržava svoje prezime, jedino, ako se priženio u ženinu zadrugu tada preuzima ime zadruge. Neoženjeni muškarac nije mogao uzeti za ženu udovicu svoga brata ili strica, kao što ni poslije ženine smrti nije bilo uputno uzeti njenu neudanu sestru. A osobito časno smatralo se vjenčanje dvoje braće s dvjema sestrama. Dakako, bilo je i nevjenčanih brakova. Takvu ženu nazivali su po prezimenu njena oca, a djeca su dobivala prezime po majci. Puk je taj čin smatrao vrlo sramotnim. Otmica je također bio jedan od neredovnih načina sklapanja braka. Naime, postojala je otmica s pristankom djevojke, ali protiv volje njenih roditelja, tj. dogovorena otmica. Tada se reklo “pobegla cura za dečkom”. Momak je tako živio s djevojkom do izmirenja roditelja, nakon čega je slijedila ženidba. Upravo je siromaštvo bilo jedan od glavnih razloga nekadašnjih otmica. 2

Brak je Obiteljskim zakonom uređena zajednica života žene i muškarca. Može se sklopiti samo suglasnom izjavom žene i muškarca u građanskom ili vjerskom obliku. Brak u građanskom obliku sklapa se pred matičarom, a brak u vjerskom obliku s učincima građanskog braka sklapa se pred službenikom vjerske zajednice koja s Republikom Hrvatskom o tomu ima uređene pravne odnose. Nevjesta i ženik svoju namjeru za sklapanje braka u građanskom obliku osobno prijavljuju matičaru nadležnom za mjesto u kojem žele sklopiti brak. Gospodarski list za 2002. g. Iz zakonskih propisa: Sklapanje i prestanak braka, Zagreb, 2001. str. 293.

U Dugopolju, Dicmu i Koprivni, selima Dalmatinske Zagore, djevojka se prosi na neobičan način. Kad se momci i djevojke sastanu na sijelu, ženik pristupa djevojci, koja mu se sviđa, i glasno je zamoli:”Djevojko, donesi mi čašu vode!”. Ako se odazove mladićevoj želji i donese mu vode, znači, da je pristala poći za nj, i oni odlaze roditeljima, da ih upoznaju sa svojom odlukom; ako pak djevojka ne ode po vodu, znak je da odbija prosca. Vjesnik u srijedu, 23.9. 1959. godine str. 15.

175

UPOZNAVANJE, OGLEDI, VUGLEDI

Brojni časopisi za ženu i porodicu su objavljivali razne recepte kako se dobro udati. U Kutini je početkom 20. stoljeća, točnije 1907. godine izlazio “Moslavački glasnik”, koji je u broju l6. od l7. kolovoza l907. objavio: “Recept za majke, koje imadu kćeri za udaju”.U njemu se preporuča slijedeće:” Uzme se mlad, ako je moguće neiskusan gospodin, i dobro nakićena kćer, te se posjednu za obilan stol. Budući zet polije se polagano s par čašica vina. Ako se neće da ugrije, uzme se još jedna boca. Kad se zacrveni, povede se u drugu sobu, a uza nj dakako i kćer za udaju. Ako je zima primakne se peći, te se priredi čaj, ako je ljeto, preporuča se hladovita sjenica. Pruži li se zgoda, neka djevojka sjedne za glasovir. Uzdahne li on za glasoviranja, onda je dobro. Ovo se opetuje par puta, a glavno je, da se podržava vatra. Kako dugo ovisi o okolnostih. Ne treba pri tom štediti, jer ono što je potrošeno, bit će povraćeno uz kamate”.

176

Mladi su se nekada upoznavali u crkvi, na proštenju, čehanju perja, sajmu ili drugim zabavama. Najčešće su bili iz istoga ili susjednog sela, tako su njihovi roditelji često na spomen imena znali je li poštenoga roda, imućan i kakvog je društvenog statusa. Ukoliko nisu bili sigurni raspitivali su se na razne načine. 3 Prije prave prosidbe mladoženjin otac, rođak ili prijatelj, predstavljajući se kao trgovac koji želi kupiti junicu ili susjedovu zemlju, dolazio je u nevjestinu kuću saznati podrobnije neke pojedinosti, tj. ispunjava li djevojka uvjete vezane uz poštenje, imovinski i društveni status. Ako ispunjava te uvijete slijedi prava prosidba, koja se naziva snobok /Staro Štefanje/, snuboki, snoboki, prosci /Husain, Batina, Kutina, Voloder.../U prosidbu se najčešće išlo nedjeljom navečer i to mladenac, njegov otac, provodžija ili provodadžija, tj. netko vješt i rječit koji je vodio pregovore, jer je momak uglavnom šutio. Momak, ako je bio siguran da neće biti odbijen, nosio je sa sobom bombone i novac /Staro Štefanje/, a vino i rakiju u ostalom moslavačkom kraju. Pred prosce se izvodi prava djevojka i pita hoće li se udati za dotičnog momka. Ona može odgovoriti ili isti dan ili za osam dana. Nakon toga slijedi gošćenje kolačima i rakijom. Kada djevojka pristane na bračnu ponudu, onda kažu da je nasnubljena /Kloštar Ivanić, Voloder, Husain/, podkaparena /Ivanska, Čazma, Gornji Miklouš/, pod kaparom /Staro Štefanje/, od tada je momak može posjećivati, slobodnije izlaziti na javna okupljališta i izvoditi je na zabave. Seljani bi odbijenoga momka na razne načine ismijavali.

Pozovići ili pozivići iz Osekova

Jedan od njih je i da su na njegova kućna vrata izvjesili crnu zastavu i stari kaput /Laminec/, kapiju zakitili suhim granjem /Osekovo/. U Mraclinu su za neuspjele snuboke rekli da su im dovlekli loparek. Uz prosidbu4 je zabilježen i običaj tesanja luči na svilenu rupcu. To je izvodio budući mladoženja, kako bi pokazao svoju spretnost. Pritom je marama morala ostati neoštećena. ZAGLEDANJE, OGLEDI ILI SNUBOKI U nekim selima sisačke Posavine zaruke su bile istu večer kada i snoboki, a u mjestima Svinjička i Sunjska Greda uopće ne poznaju običaje zaruka. U Trebarjevu Desnom svadbe se nisu mogle ni zamisliti bez snobokov i zapitkov. U snoboke se obično išlo subotom navečer, ali obvezatno s prethodnom najavom, kako bi se djevojka i njeni roditelji što podrobnije priredili. “U snuboke su išli dečkovi bliži rođaki, kakti strina ili vujna, teca, pak i joča, kak več de. Obične se je prve veče dogovorile. Još nejda v stare vreme več su decu primetali:”Te ti bu mladenec” ili “Ta ti bu mladenka”. A i ženili su se negda jake-jake mladi, već od trinaest let”. Kad su snuboki došli f ižu pozdraviti su:”Falen Isus i Marija! Cela iža i družina!” Ukućani su odgovorili: “Navek, navek budi! Ojte si sedete!” I tak. Kaj delate? Kak zdravje? Kak blage? A po tem. Nećete nas pitati, kej smo došli? Bume vam sami rekli. Mi smo došli snubit vašega Mareka za našega uku! Unda su se počeli faliti jeni i drugi, kulike sega imaju, naročito deklini. Kulike ima ruva, blazin, vreč, stolnakov, jobrisačov i osobite kolike ima sobuškov (zlatnikov). A dečkovi, kulike ima zemle i blaga”. Ako su si bili po volji sve se je brzo dogovorilo. Potvrdili su to i pucnjavom iz kubure te gozbom do zore. Poslije ovog čina slijedile su i zaruke. KAPARA, ZARUKE, SLATKA RAKIJA ILI PRSTENOVANJE Zaruke, kapara, slatka rakija ili prstenovanje5 je obred koji se upriličuje obično od jednog do tri mjeseca iza snuboka i tada se sastaje, druži i dogovara rodbina s obje strane o samom tijeku svadbe, broju uzvanika, gozbi i, dakako, mirazu kojeg će mlada dobiti. Prigodom zaruka momkova rodbina daruje djevojku prstenom i drugim zlatom, najčešće naušnicama /rinčicama/, dukatima ili lančićem, a ona njemu uzvraća darom

Očuvanju staroslavenskih crta pridonijela je zasigurno i njihova duboka povezanost s mnogim socijalnim uredbama koje su u vezi s brakom, životom i strukturom obitelji. Na prvome mjestu, kao glavna karakteristika obiteljskoga života, bio je patrijarhat izražen u dominaciji muškarca (muža nad ženom; u vodećoj ulozi oca u obitelji; naslijeđu po ocu; patronimičkom prezivanju djece itd.). Tako patrijarhalno obojeni elementi mogu se naći i u cijelom nizu već spomenutih običaja i običajnih radnji, bilo da prethode braku ili se javljaju kod samog sklapanja braka: kaparenje djevojke; “za muž iti”, prelaženje nevjeste u dom mladoženje itd. Barlek. Svadbeni običaji u okolici Zagreba, Zagreb, l988. str.295.

Proučavanjem starine svadbenih i mnogih drugih običaja kod naših i ostalih slavenskih naroda bavili su se naročito Edmund Schneeweis, Lubor Niederle, nestor naše etnologije prof. dr. sc. Milovan Gavazzi te prof. dr. sc. Milana Černelić.

177

i to izveženom maramicom i košuljom tj. rubačom s bogatim prsnim ukrasom /štrafom/. U kloštranskom kraju prigodom ovog čina svi pozvani stoje oko stola na kojem je tanjur suhoga sira i dvije politre rakije, pehar mošta s dvije čaše i dva čoklina za rakiju. Prije nazdravljanja budući se mladenci tada prvi puta pred roditeljima i poljube. U selu Gaj djevojka od momka osim prstena na dar dobiva i rupčić te nešto od voća, najčešće jabuku, a kod imućnih svekrva mladu daruje rupcem. Djevojka je rijetko darivala budućega ženika, već je to činila na samoj svadbi i to: svekru daruje – rubaču (košulju), svekrvi – rubec (maramu), djeveru - košulju, posmikali – svileni rubac.

6. Nevjesta i ženik koji žele sklopiti brak u vjerskom obliku pribavit će od matičara potvrdu o ispunjavanju pretpostavki za sklapanje braka. Potvrda koju izdaje matičar vrijedi tri mjeseca od dana izdavanja. Matičar je dužan tada upozoriti nevjestu i ženika da je tek izvadak iz državne matice vjenčanih dokaz da je njihov brak sklopljen u vjerskom obliku i da ima učinke građanskog braka.

178

Svatovi su se kitili grančicom ružmarina

ZAPIS, OGLAŠAVANJE U CRKVI6 Prije vjenčanja mladenci su išli na zapis u crkvu. Njihovo se vjenčanje oglašavalo tri nedjelje zaredom i oni su pri tom morali biti nazočni. Od rodbine nitko nije bio obvezan biti nazočan pri oglašavanju. Ako su mladenci iz različitih sela onda se oglašavalo samo u crkvi djevojčinog sela i vjenčanje je bilo u istoj crkvi. Predbračni ispit u crkvi nije postojao, samo su kad su došli na zapis, dali osnovne podatke te su morali znati moliti najosnovnije molitve, i to: Sedam svetih sakramenata te Deset božjih zapovijedi. MIRAZ Od važnih dogovora prigodom prosidbe bio je dogovor o mirazu kojeg će mladenka naslijediti od svojih roditelja.7 On se obično sastojao od dva dijela i to: osebujka, tala ili dela te aštairunga. Osebujek, osebujak osobušek je bila nepokretna imovina, najčešće jedna do dvije rali zemlje, dio šume, vinograda te neizostavna kravica. To vlasništvo se nije moglo otuđivati, a nasljeđivalo se po ženskoj liniji. U miraz je mlada obvezatno morala donositi mnoštvo tekstila zvanog: ruvo, roba, rubenina, složeno u neukrašene škrinje, ukrašene ladice ili ladline, a prema imovinskom stanju i dio aštairunga tj. namještaja. Dakako, prevoženo i naslijeđeno ruho je sama mlada izatkala ili dobila od ženske rodbine na dar. U Voloderu, Osekovu, Donjoj Gračenici mladenkino je ruho za srednje bogatu kuću izgledao ovako:8 l2 plahti, l2 stoljnjaka, l2 salveta, l2 ručnika, l2 prezlamica, l2 vreća, 6 plajtov, 3 jastuka s perjem, l blazina, koberi za konje, kober u tri pole za grah, tepisi od vrlike, koperte, rubače za svetek i za svaki dan, u balama ili svitcima novo izatkano platno, konci za ručni rad i tkanje, podrubačke, rupci, cipele itd. (sve je bilo obilježeno mladenkinim monogramom). Ladice su se otpremale dva dana prije vjenčanja, a broj ladica je označavao imućnost zadruge iz koje mlada dolazi. U ladicama su bile složene sve narodne nošnje koje je mlada naslijedila od svojih starijih i one nove koje je sama izatkala. Osim nošnji tu su bile i ostale tekstilije tj. plahte (plaeti), ručnici, jastučnice (vanjkušnice), koperte, dozidnice i ostalo što je bilo potrebno u novome domu. Posteljina i ostali prostiji predmeti od tkanja vezali su se u plahte kao zavežljaji zvani culo i to se uz ladice vozilo u kolima. To je bila njezina prćija. U Gornjoj Posavini na škrinju se stavljalo pet komada blazina i po devet jastuka u tri reda. Uz to ruvo stajalo je nekoliko ljudi (od dvije do šest osoba),

Koliko je djevojku udavao miraz, a koliko njezine osobine i izgled teško je suditi. U etnografskim zapisima vrlo je naglašena želja obitelji da sačuva i poveća imanje: što manje dajući djevojkama pri udaji, a što više dobivajući pri ženidbi mladića. Zanimljivo je da su narodne izreke i poslovice u tom pogledu često kontradiktorne, što samo pokazuje postojanje velikih razlika u mišljenju i iskustvu, ali i u različitim prilikama, područjima i vremenskom trenutku. Tako je zabilježeno: Miraz djevojku udaje; Uzmi vraga zarad blaga, blaga nesta, a vrag osta; Nijedno zlo ne dolazi bez velike prćije; Prava žena, najbolja prćija; Zorica Vitez: Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama, Zagreb, 1996. str. 81.

U Sjevernoj Moslavini, djevojka je u miraz morala donijeti od ruha npr. dvije blazine, osam plahti, deset “obrisača” (ručnika), pet oplećaka, pet rubina, nekoliko lanenih, kao i nekoliko grubih “fertuna”, tzv. “penjavića”, deset vreća, nekoliko poculica, jednu “ladicu” ili škrinju, “veliki rubec” ili “bavel” itd. Stol i postelja se nisu donosili. Lovrenčević Zvonko: Narodna umjetnost, Godišnjak instituta za narodnu umjetnost u Zagrebu; Neobična svadba u Jabučetini, Zagreb, knjiga II, 1963. str. 180.

179

ili po dvije snaše (sneje) s prednje i stražnje strane kočijaša. Žene su u rukama držale bocu rakije ili vina i jukance, tj. male jastučiće (vanjkušece), kojima su neprekidno mahale. Oprema koja se prevozila sastojala se od namještaja i osobnih odjevnih predmeta te posteljine, što se najčešće pripremalo od djevojčina rođenja. Povorka s ruhom izazivala bi znatiželju mještana u naseljima kroz koja je prolazila do odredišta, poglavito žena koje bi izašle iz svojih kuća stojeći uz ogradu, a ponegdje u većim skupinama uz put. Žene bi naročito promatrale opremu, uspoređujući ju s nekim drugim slučajevima i procjenjivale kakvoću i količinu. No, nije bilo uputno previše se približiti povorci, jer bi snaše s kola “znale polijati” znatiželjnike vinom, naročito one ženske skupine od kojih su se nadale ogovaranju. Djecu je najviše veselilo kada bi netko iz povorke među njih bacio novac pa bi se natjecala tko će više toga sitniša pokupiti. Dolaskom u kuću mladenaca, oprema bi se smjestila u sobu ili komoru mladenaca, a nekoliko žena koje su vične tome, napravilo bi postelju. Muškarci bi ulazili u sobu i nastojali je pokvariti tako da uhvate jednog momčića i bace ga na postelju što prema starim vjerovanjima znači da prvo dijete bude muško. Nakon toga, uz nazdravljanje, pjesmu, igru i šalu, “škinjari” ili “ruvari” su se razilazili.

Svadba u Kletištu 1952. godine

SVADBA U svatove se pozivala cijela rodbina, susjedi i prijatelji, ali nikada cijelo selo, zbog troška, kao i nemogućnosti smještaja više od osamdesetak do stotinjak najodabranijih. 180

U Starom Štefanju, Ivanskoj i Šušnjarima u svadbu se pozivala sva rodbina s mladenkine i mladoženjine strane. Mladoženja je pozivao svoju rodbinu, a mlada svoju i to uz riječi: “Ženim se i želja mi je da mi svi dođete u svatove!” Odgovor je slijedio: “Ako bu ko mogel, bu došel!” U južnoj Moslavini i Hrvatskoj Posavini neposredno prije svadbe, obično od osam do četrnaest dana, svadbare pozivaju pozovići, pozivići ili pozovići, tj. po jedan pričljivi mladi čovjek s djevojčine i momkove strane. Oni od obitelji dobiju popis uzvanika po kojem obilaze rodbinu i prijatelje pozivajući ih u svatove. Pozivići su oko šešira bili zakićeni asparagusom, zimzelenom i ružmarinom, a u ruci su nosili okićenu bocu vina ili rakije kojom su nazdravljali pozvane te po sredini prerezanu jabuku u koju su stavljali dobiveni novac, kojeg su na kraju ravnomjerno međusobno podijelili. Dolazeći u kuću nudili su domaćina pićem, a ako je on otpio time je potvrđivao svoj dolazak, istovremeno im je i dolijevao u bocu svoga pića kako bi imali dovoljno “poziva” i za ostale uzvanike. Pozivići su u obilazak kretali nedjeljom ujutro, a ukoliko nisu u nekom domu zatekli domaćine morali su pozive ponavljati. SVATOVSKI ČASNICI Svi prisutni koji su došli u svatove nazivaju se svatovi ili gosti. Momak koji se ženi je mladenac, mladoženja ili đuvegija, a djevojka mladenka ili mlada. Oboje zajedno su mladići ili mladenci.9 Najveći ugled od svatovskih časnika imaju dever (mladoženjin brat, koji vodi mladu na vjenčanje, prvi pleše s njom poslije presvlačenja), prva posneš10 (Kloštar Ivanić, Obreška), posmikala (Gaj), podsneš, kuma (Voloder), koja cijelo vrijeme brine o mladoj. Slijedi stari svat, tj. najstariji svat koji najviše pažnje posvećuje dobrom raspoloženju svadbara, drugi svat, druga posneš, zastavnici, kranclini ili klenceri,11 djeveruše (pojavljuju se između dva svjetska rata), one također brinu o mladoj, zastavnici, barilonoše, poklonići, mali vojvoda, starješina, kuharice, svirci, guci ili tamburaši. Poklonić je osoba koja je batinom rastjerivala djecu koja su često na svadbenu povorku bacala blatne grude. Barilonoša je osoba koja s čuturom ili barilcem dobrog vina nudi usputne promatrače. Zastavnik je često bila povjerljiva osoba, zadužena za čuvanje zastave ili barjaka. Cijelim putem do vjenčanja dužnost mu je bila da sa zastavom tanca, tu i tamo zastavom skine i koji škrljak. Ako bi se dogodilo da mu nestane zastava, da je netko otuđi s krova kuće, morao ju je otkupiti, a taj novac je išao

Mladenci su najznačajnije osobe u svatovskom ceremonijalu. Od trenutka kad se okite svatovskim oznakama “cimerom” i grančicom ružmarina – oni se susreću s najvećim poštovanjem, imaju značajno mjesto na čelu stola, ispod ogledala, njihove želje se ispunjavaju, a određeno je točno i tko može s njima razgovarati i što oni moraju reći na postavljena pitanja. Tek kada sa sebe skinu svatovske oznake oni postaju ljudi koji se moraju brinuti sami za sebe, magična zaštita zajednice prestaje.

Posneš, posnehaja, podsnealja, je obično žena starješine ili devera. Vjerojatno taj naziv dolazi od “ podsneha “, tj. prva žena do snahe.U štokavskim selima sjeverne Moslavine postoji i naziv podsnaša i podsneš.

Klencerica, klincerica, kranclin je naziv koji dolazi od njemačke riječi kranzlerin te označava djevojku – djeverušu koja u svemu pomaže mladencima, ali samo do vrata komorice u koju idu mladenci spavati. Dalje je posao podsneha.

181

Svatovski časnici iz Volodera s lijeva: poklonić, barjaktar, barilonoša

mladoženji. Zastava je bila okićena ručnikom, rupcem, ružama i zelenilom, na vrhu koplja bila je utaknuta okićena jabuka s bušpanom i ružmarinom. U jugoistočnoj Moslavini kumovi u svatovima vrše ulogu svjedoka koji po crkvenim i građanskim propisima moraju biti nazočni prigodom vjenčanja. Kumovi su rijetko bile žene. Bračni status kumova nije bio značajan, ali su postojali propisi da kum nije smio živjeti s nevjenčanom ženom. Mladoženjinog kuma obično su zvali debeli kum koji je brinuo o cjelovitosti svatovskog ceremonijala, o nazdravljanju, o ugođaju... U Moslavini se jako držalo do “starog kumstva”, koje je moglo sezati i do nekoliko generacija unatrag. Često su to bili i krsni 182

kumovi, tako da mladenci nisu mogli birati koga su htjeli. Pri odabiru kuma veliko se značenje pridavalo imovinskim prilikama, poštenju, ugledu i prijateljstvu, te nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Kumovi i mladenci međusobno su se oslovljavali sa “vi”, što je bio izraz čistog poštovanja. U Gaju su pjevali i drmeš: “Stari svate i debeli kume peče vam se za večeru june. Kumu i kume sad je tvoja vlada, oprat će ti noge nova mlada!” POREDAK SVATOVSKIH ČASNIKA Poredak svatovskih časnika prije vjenčanja u jugozapadnom dijelu Moslavine išao je ovim redom: poklon(j)ić, barilonoša, zastavnik, svirači, klenceri, ostali svati, II. svat i kuma vodili su mladenku, I.svat i kuma vodili su mladenca. Poredak svatovskih časnika poslije vjenčanja išao je ovim redom: poklon/j/ić, barilonoša, zastavnik, svirači, mladenci, I.svat i kuma, II. svat i kuma, klenceri i ostali svati. U kloštranskom kraju raspored zaprega i njihovih časnika išao je ovako: Prva kola – pored kočijaša vojvoda i jedna posneš. Pozadi dva zastavnika, u sredini kranclin. Druga kola –pored kočijaša jedna posneš i barilonoša. Pozadi dva zastavnika, u sredini kranclin. Tu se smjestio i poklonić ovdje zvan i pevac koji drži kokoš obučenu u smiješno odijelo okićeno papirom. Treća kola – pored kočijaša jedna posneš i stari svat. Pozadi dva zastavnika, u sredini kranclin. Četvrta kola (mladići) – pored kočijaša djever i druga posneš. Pozadi mladoženja i prva posneš. Između mladoženje i prve posneš kasnije dolazi mladenka. Peta kola – pored kočijaša pet muzikanata: dvoje gusle, dvije tambure i bajs (berda). Konjar ili kočijaš koji vozi muzikante treba biti brižan i pažljiv da ih se ne prevrene, budući da oni imaju vrlo skupocjene instrumente koji se mogu lako razbiti, a teško popraviti.

Šešir pevca, okićen bušpanom i gužvanim papirom

VJEROVANJA VEZANA UZ VJENČANJE Najčešće se svadbovalo subotom i nedjeljom, mada ima slučajeva i srijedom (Gaj), i to samo u vrijeme mesoječe, tj.

Poklonić ili pevac, osoba zadužena za razne norije.

183

od Nove godine do Fašnika, kada se moglo i smjelo jesti meso te nakon Uskrsa do sv. Katarine, tj. 25. studenoga, a u periodu od Sv. Kate do Božića i u vrijeme Korizme svadbe se nisu održavale, osim u izuzetnim slučajevima, npr. samo udovci i udovice i to uglavnom bez velikih blagovanja i veselja. Prva nedjelja po Uskrsu, tzv. Bijela nedjelja, je dan na koji gotovo nitko nije priređivao svadbu, jer se vjerovalo da će se brzo ili rastati ili će netko ostati udovac. Tvrdilo se da svibanj nije povoljan mjesec za vjenčanje, a sličan stav proizlazi i iz uzrečice: “Između Uskrsa i Duhova vjenčaju se nesretnici”. Neki su mislili da će u braku doći do nevjere ako se za vjenčanje odredi prvi dan ožujka, travnja, kolovoza, rujna i prosinca. Kao loš znak slovilo je ako se psi grizu prije svadbe. Smatralo se da se vjenčati treba u vrijeme kad se mjesec puni, jer će onda brak, navodno, biti dobar. Veza će biti sretna i ako se svadbeni kolač lijepo digne, ako se mladenkin veo slučajno podere, ako se začuje zov kukavice i ako se nosi komad novca u cipeli, ako se kola prevrnu... Vedro nebo na dan vjenčanja također je ukazivalo na sretan brak, dok je kiša značila tmurnu situaciju u braku, nemir i batine za ženu. Također se smatralo da je bračni mir ugrožen ako mladenci, dok razmjenjuju prstenje, gledaju jedan drugome u prste. Nesreću je mogla izazvati i mladenka ako se osvrnula na putu prema oltaru. Mladenci su već na vjenčanju pokušavali svatko u svoju korist odlučiti o budućoj prevlasti u braku time što su oboje nastojali da im ruka za vrijeme obreda bude iznad ruke partnera i što je muž klečeći pokušavao rub ženine suknje gurnuti pod svoje koljeno. Mlada je nastojala svom silinom nagaziti mladoženjinu nogu s ciljem da ona bude gazdarica, a također prva zakoračiti u crkvu i iskoračiti iz nje. Majke su kćeri savjetovale da na vjenčanju u njedra stavi jabuku, da im djeca budu jedra i zdrava. Nije valjalo mladoj prvoj leći u postelju, a i kada legne treba poljubiti mladoženju u čelo u znak trajne vjernosti. Od svekrve treba veselo primiti metlu te donijeti vodu iz bunara još prije izlaska sunca. OBIČAJI NEPOSREDNO PRED SVADBU

Kićenje zaprega

184

Svoj dolazak u tradicijske tzv. mužačke svatove uzvanici su potvrđivali donošenjem obredne košare pune ponuda koja se sastojala od: vina, rakije, jaja, brašna, oraha i drugih potrepština i to sedam dana prije samoga obreda. Hrana se priređivala ponaosob kod mlade kao i kod mladoženje,

a glavnokomadujuću kuharicu u nekim selima su nazivali kuvarca. Dan uoči same svadbe mlada je pozivala svoje prijateljice i žensku rodbinu da joj pomažu pripremati kitice s kojima će se kititi svatovi. Kitice12 su se radile od ružmarina13, a vezivale pantlekom nacionalnih boja (crven, bijeli, plavi), kao i grančice od gušpana ili bušpana. Upravo tim gušpanom te ružama od gužvanog papira, konjskim salvetama i ručnicima kitili su zaprežna kola i konje. Uz obilje pouka, pošalica i pričalica, djevojke su pjevale i prigodne pjesme. Evo jednog primjera iz Obreške: Ružmarine moj zeleni, nemoj venuti. Ti ćeš meni do jeseni za kititi svate trebati. Ružmarine, mirisni cvijet reci da li će biti dečko lijep!

Kitica ili cimer se u vrijeme između dva svjetska rata sastojala od povećeg bijelog papirnatog lista u koji se stavljalo nekoliko voštanih cvjetića i kraćih svilenih vrpci. Danas se cimer sastoji od svježe ubranog cvijeća i zelene grančice.

Zaručnice su početkom 18. stoljeća u kosi većinom nosile ruže umjesto mrčike. U srednjem vijeku cio je vijenac ružmarina u kosi znak zaručnice. U Njemačkoj su počeli mrčiku (myrta) rabiti godine 1760. Kod Rimljana je mrčika bila znak ljubavi. Priča kazuje, da je Adam, kad je protjeran iz raja, ponio sa sobom granu mrčike, da pokaže zemlji nešto od rajskih krasota. Moslavački glasnik, godina I, br. 16, Kutina, 1907.

Mladenkina kruna (rekonstrukcija prema akvarelu Sandora Erdöyja iz 1837. godine)

185

SVADBENO OGLAVLJE

Prelistavajući npr. karolinške minijature našu će pažnju među ostalim detaljima sigurno privući i vijenac na djevojačkoj glavi koji je bio stalan pratilac lijepo njegovane kose ondašnjega mladoga ženskog svijeta. Nas će radovati ta stilski savršena crta, a da i ne znamo da je djevojački vijenac donedavna postojao u moslavačkoj varijanti u tamošnjim nizinskim selima, kao jedan od obrednih ukrasa djevojke udavače. Unikatni primjerak takva vijenca doista je pronađen u selu Osekovo kraj Kutine, a čuva se u etnografskoj zbirci Muzeja Moslavine u Kutini. Marijana Gušić, Narodna umjetnost; Imasmo te, ne znasmo te...Zagreb, 1963. str.196.

Za naziv “parta” misli se da dolazi od njemačke riječi “borte”, no povezivanje glave je praslavensko.

Najosebujniji dio svadbene opreme je mladenkino oglavlje, vijenac ili kruna, starije ili novije vrste i oblika, pretežito usklađeno s izabranom odjećom . Ugledajući se na gradsku modu na selu se i drukčije uređivala glava mladenke ili s pokrivalom ili bez njega. Posebnost starije tradicijske svadbene odjeće mladenaca, osobito mladenke, etnolozi su tumačili raznim magijskim svrhama, kojih je pretežita namjera bila da zaštite i odbiju zle utjecaje (pomoću šarenila i posebice crvene boje, prekrivanjem mladenke kabanicom, skrivanjem lica).

186

Djevojka je posljednji put imala otkrivenu kosu pod svadbenim vijencem.14 Inače, mladenka je na dan vjenčanja najraskošnije odjevena, odjeća je najbogatije ukrašena, a svadbena kruna, vijenac ili parta dodatno ukrašena najčešće crvenim cvijećem (u jugozapadnoj Moslavini i Posavini), koje ima značajnu apotropejsku ulogu odbijanja zlih nepoćudnih sila kojima je mladenka naročito izložena. I mladoženjin šešir kao i prsa košulje ili drugog haljetka ukrašeni su svadbenom kiticom, gušpanom, bušpanom ili cimerom koji ima istu zaštitnu ulogu. U južnom i jugozapadnom dijelu Moslavine, u Hrvatskoj Posavini djevojke su pred udaju, a negdje i na samom vjenčanju nosile partu.15 To je djevojačko svečano oglavlje nošeno od četrnaeste godine u blagdanskim prigodama kao “upozorenje” momcima da je djevojka spremna za udaju. Načinjena je bila od crvenoga industrijskog sukna, kojim je presvučen kartonski umetak savijen u krug. Vanjska strana parte bila je ukrašena crvenim kralužima i raznobojnim staklenim perlicama čineći gustu šaru. Na stražnjem dijelu glave sapinjala se kopčicama, preko čega je dolazila svilena barokna vrpca koja je lepezasto padala do polovice leđa. Parta se razvila iz jednostavne crvene vrpce koja je s vremenom prerasla u kićeni ukras, a odlikuje se gustim, bogatim nizanjem i prišivanjem sitnih šarenih staklenih zrna i crvenih koralja. Prigodom vjenčanja na partu se stavljala svadbena kruna načinjena od umjetnog cvijeća, listova i pupoljaka. Dodatno su je ukrašavali i upotpunjavali brojnim svilenim tvorničkim vrpcama. Ukoliko se djevojka nije nikada udavala, pogrdno su je nazivali stara dekla, stara cura ili stara parta. Osim krune i parte, mladenke su nosile i devojački venec, načinjen od crvenog umjetnog cvijeća, zelenih listova i trepetljika. Crvena boja vijenca, kao i cjelovita narodna nošnja s temeljnom crvenom bojom, imala je zaštitnu ulogu odbijanja zlih sila i svake druge nesreće od mlade i njenog budućeg pokoljenja.16 U sjeveroistočnoj Moslavini (oko Garešnice) mladenke su na glavu stavljale vijenac od ružmarina, cvijeća i upletenih pantljika, koje su visjele niz leđa. Vijenac je bio oblikovan u “carsku krunu”. Svadbena kruna je opjevana i u pjesmi “Popuhnul je tihi veter”: Popuhnul je tihi veter, i odnesel Mari krunu. “Ko bi meni krunu našel, njegova b, ja ljuba bila, ljuba bila, njeg ljubila...”

Najstariji podaci za Gornji Miklouš govore da je mlada u drugoj polovici l9. stoljeća bila okićena ružmarinom poprečno pruženim od uha do uha i vijencem od bijelog papira domaće izrade. Na pletenice (kike) vezali su se prevezivači, pantljike plave i ružičaste boje. Početkom stoljeća već su u upotrebi kupovni vijenci i šljar (šlajer). U posavskom kraju mlada je na vjenčanju bila sprijeda na glavi okićena kiticom, a odostraga su u kosu bile upletene tri mašne, dvije roza i jedna bijela. Dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća mladenke se oblače u bjelinu i na glavu stavljaju šlajer. Posljednji moslavački “devojački venac” nošen na svadbi zabilježen je početkom 20. stoljeća u Potoku kod obitelji Beleta. Vijenac je bio načinjen od svilenih crvenih ruža šipkovača, baršunastih zelenih listova i bijelih trepetljika. Ruža je bio čest motiv u Moslavini i Posavini, prisutan na brojnim mladenačkim tekstilijama. Raskošnu mladenkinu krunu iz Okola nalazimo i u ostavštini Sandora Erdödyja iz 1837. godine. Ona se sastoji od ukrućenog traka ponad čela, nakićenog raznim sitnim perlicama, dok gornju stranu zatvaraju brojni pupoljci raznovrsnih ruža. Krunu je sa svake strane iznad uha upotpunjavala polukružno postavljena roža od crvenih mašni te brojnih pantlika što su se slobodno spuštale niz leđa. Svadbena kruna za razliku od djevojačkih vijenaca predstavlja dostojanstvo, moć i vlast udane žene. Oglavlja mladih žena ujedno su i dio njihova nakita. U poilovskoj Moslavini mlada je svoju kosu dijelila “na glatko”, na razdijeljak. Sprijeda, kosa se od čela do uha frče u frke. Od uha dalje, počinju se plesti pletenice utroje tzv.

Obilje svadbenog stola

187

perčini, tj. dvije pletenice od po tri pramena kose. Perčini se na zatiljku smotaju u krug ćutuk. Na tako oblikovanu frizuru mladenki se stavlja svadbeni vijenac od crvenih ruža i zelenih listova načinjenih od atlas svile koji straga, na sredini, ima dvije crvene ili šarene pantlike koje padaju niz leđa. Vijenac su plele najčešće starije sposobne žene u selu, mladenkina majka i mlada. Prvo su načinili kolut od žice ili šiblja, a zatim su u nj uplitali ruže i listove. Uz pletenje vijenca pjevale su se i pjesme, evo jednog primjera: Netko voli cvijeće, a netko i travu, a ja svoju ljubeznicu rumenu i plavu. Ja joj kupi ružu, rumenu i plavu, ona misli da je vijenac pa meće na glavu. Skidaj draga ružu, rumenu sa glave, da ti ljubim usne male dok zora ne svane. Između dva svjetska rata polako nestaje ovakav način oblačenja mladenke, a nošnju potiskuje kupovna bijela odjeća i veo-šlajer. U većem dijelu Hrvatske Posavine, Moslavine Banovine, ne samo na svadbenom vijencu, već i na poculicama, na pečama, na nošnji, dominatna boja je crvena koja znači mladost, veselje, zdravlje. Ona je boja života, poleta, boja ljubavi. Crvena boja ima i apotropejsko značenje da štiti od uroka “... jer crveno je najdublje povezano s principom života”. U crvenom je sam misterij života. Crveno je boja libida, srca i duše. Crveno je ljubavni žar. Crveno pojačava životnu snagu i daje mu moć. Crveno je simbol smrti i razaranja. Pored dominantne crvene boje u našem tkalačko-vezilačkom stvaralaštvu svoje značenje i ulogu imaju i druge boje, osobito crna, bijela, plava i zelena. No, ravnoteža u količini crvenog prema bijelom najveća je likovno-estetska vrijednost naših tekstilija i vezova. TIJEK SVADBE Mladenci iz Posavskih Brega

188

Svatovi su se počeli okupljati ujutro te zajedno s glazbom, negdje oko podneva, odlazili kod mlade. Na putu, ulazu u

dvorište, te pred vratima čekale su ih brojne zamke koje su oni, dakako, uvijek vješto svladavali, a kumovi dobro plaćali. Kum ili djever je prvu ulazninu morao platiti prigodom ulaska u dvorište sklanjajući zapreke od granja, zatim je otkupljivao pravu mladu prigodom dolaska u mladenkin dom, u tijeku svadbe, ako se dogodila krađa cipele, kum je morao otkupiti obuću te barjak, ukoliko je u tijeku svadbe nestao s krova kuće. Svatove u Krišcima, Čemernici Lonjskoj i Obreškoj predvodi mladi vojvoda. Nazdravljajući rakijom i vinom pozdravlja uzvanike, najavljuje mladoženju i ulazi u mladenkin dom. Mladoženja zauzima značajno mjesto u središnjoj prostoriji i to ispod grede “da ga svati bolše glede!”. Uz šale i izvođenja “lažne mlade”, koja je uglavnom bila ili neka starija osoba ili muškarac nakaradno odjeven imitirajući mladu, konačno dolazi i željno očekivana prava mladenka. O njoj brinu prva posneš, djever, druga posneš i stari svat. Nakon kićenja svih uzvanika i zaprežnih kola kiticama, ružmarinom, gušpanom, ručnicima te konjskim krpama (svakoga po njegovoj funkciji), na poziv djevera svatovi odlaze, osim poklonića koji je morao ostati ribati hren kuharicama za salatu. Usput ih je malo zadirkivao, izvodio razne šale, često nazdravljao iz svojih barilaca,sve u želji da svadbari ne bi bili jako žedni. U Donjoj Posavini, u selu Svinjička, svatovi su dolazili pješice u kuću mladenke u ponoć i tada je mladenec sa svojim deverom i podsnešom (djeverova žena) sjedao za stol, a mladenka bi prišla noseći na staklenom tanjuru tri rupca koji su skretani na četiri dijela, postavljeni jedan na drugi, a na njima su pored crvene jabuke bila i dva prstena. Mladenka stavlja mladencu prsten na ruku i poklanja mu jabuku, a rupce

Običaj “Poć na vodu”

Obredna jabuka

189

Mladenka danas

190

hvata jedan po jedan za ugao, tako da se rastvore i svaki rubac povuče mladencu ispod nosa. Poslije toga čina mladenac ih stavlja u džep, zatim dolazi s mladenkom nasred sobe, gdje ih djever pita pristaju li na sklapanje braka. Nakon pristanka, tri puta se ofrknu tj. okrenu oko desne ruke i svatovi mogu krenuti u crkvu. Tamburaši sviraju pjesmu “Rastanak”, dok se mlada oprašta od svojih najmilijih. Nakon povratka sa vjenčanja iz crkve, svatovsko veselje se nastavlja u kući mladenke cijelu noć te sutrašnji dan. Veselilo i zabavljalo se do večere, koja je također imala svoj dugi tijek. Slijedilo je pobiranje dara. Da bi skrenuo pozornost uzvanika kum ili djever je plehnatim tanjurom udarao o sljemensku gredu uz riječi: “Strine, vujne bežte s kujne, idu dari. Treba pomoći našim mladencima, treba im novaca za nov život.” Roditelji su uglavanom prvi darivali mlade, a taj dar nazivao se sretni groš. Darovi nisu bili zamotani, čak štoviše kum je javno govorio tko je što darivao te mu se lijepo i zahvalio. Tu značajnu ulogu, pored kuma ili djevera imao je i jedan od veselih i pričljivih tamburaša koji je znao svojim šalama i dosjetkama izmamiti od uzvanika što više dara. Darovi su najčešće bili u tekstilu, da bi se između dva svjetska rata oni zamijenili novcem. Kada je darivanje bilo gotovo, muzikant je ispio tri čaše vina s djeverom za sreću mladenaca, uzimao tanjur, zakotrljao ga po podu poprativši to sve riječima:”Ukoliko se tanjur zaustavi i okrene prema gore, znači da će novorođenče biti curica. Ukoliko se tanjur poklopi, onda će biti muško.” Događalo se da su u nekim krajevima tanjur za pobiranje dara uništavali gaženjem. Kako bi se znalo tko će biti gazda u kući, mladoženja savija novac u rubac i stavlja ga sebi u unutarnji džep kaputa. Slijedi glavna večera koja se sastojala od raznovrsnog obilja: juhe, kuhane i pohane piletine s umakom od rajčice, pečene guske, zelja s mesom, a u novije vrijeme pečenice i janjetine, sarme ili gulaša u ponoć. Od slatkog pored suhog voća priređivali su samo suhe kolače i razne gibanice. Od pića konzumiralo se samo vino i rakija. Ujutro prije fruštuka tj. doručka jele su se kilice i pila rakija, a za doručak jela se hladetina, crne kobasice, bijela kava i neizostavna rakija. Od obreda trebamo još spomenuti ići ili poć na vodu, ići na zdenac. Odlazilo se ili na vlastiti bunar ili bunar rodbine, gdje je mlada svim uzvanicima morala vodom iz pehara polijevati ruke, a oni su plaćali kovanicama, stavljajući ih ili u lavor s

vodom ili u posebnu za tu prigodu priređenu posudicu. Svadba se nastavila još poslije objeda, a tada je kum kratkom zdravicom pozvao mladenku i njene roditelje da se oproste i dao znak odlaska. U Osekovu, Potoku, Donjoj Gračenici u kući mladenca svatove dočekuje gospodar kuće sa suprugom, koja na pladnju drži kruh, sol i pehar vina. Gospodar u znak dobrodošlice pozdravlja snahu ovim ili sličnim riječima:” Draga naša sneha i novi član zadruge, na ovaj tvoj veliki dan ja te najljepše pozdravlam i primam u ovu staru hižu ko svoju pravu ćer i želim ti u njoj puno mira i sreće. U znak da si nam draga i dobrodošla zemi od nas ovaj prvi zalogaj, ti i svi tvoji koji su s tobom došli (snaha uzima kruh, umače u sol i malo otpije vina). Tak neka bude, kak je negda bilo, da se naši stari običaji ne zaborave.” U sjevernoj Moslavini mladoj su u krilo stavljali malog dječarca, nakolenče,17 u želji da i prvo dijete bude muško. Ona je njega darivala slatkišima, a svu suprugovu bližu rodbinu raznim tekstilijama, npr. svekra košuljom ili rubačom, svekrvu rubačom, zaslonom ili švabicom, ostali su dobili maramice, ručnike, jastučnice ili vanjkuše, odnosno stoljnjake. U sunjskom kraju mlada svekrvu daruje stoljnjakom kojeg prestre na stol, na kojega svekrva stavi kruh i tanjur s jajcem. Tada mladenci idu k veri, tj. obilaze jednom ili tri puta oko stola u smjeru kazaljke na satu. Nakon toga im kućedomaćin drži zdravicu i slijedi darivanje ižnog dara, koji se dijeli nasred iže (glavne, velike prostorije u kući). U selima Tišina Leva, Trebarjevo Desno mlada ide prvo nosit dar, tj. ide sama ili je nosi svekar ili djever u štalu gdje u jasle baci sretni groš, tj. prvi novac sa svadbe, obično dobiven od roditelja. U Svinjičkoj i u sunjskom kraju svekrva dočekuje mladence na pragu kuće, držeći ispod lijevog pazuha leb kruva i tanjur u kojem je sirovo jaje i kokošje pero. Mladenci, ili samo mlada puhnu u pero da lakše rodi. Nakon veselja, plesa, večere skidao se vijenac, mijenjala se mladenkina frizura. Od pletenica se oblikovao kunč, konđa, neka vrsta punđe, na što je dolazila kapica, zvana poculica, poculca, paculjca, (h)abica, to je od tada bilo i vanjsko obilježje udane žene bez kojeg više nije smjela izlaziti izvan svoga doma. Poslije ponoći i spomenutih ceremonija mladenci su bili umorni od nespavanja pa su ih otpremali na spavanje u posebnu sobicu zvanu hižica ili klečica, gdje im je bila priređena postelja.18 Pojedini bećari skloni šali znali su pred vrata postaviti mnoštvo drvlja i alata te im zapjevati i poneku šaljivku. Svadbovanje se nastavilo drugog, trećeg i četvrtoga dana, dok im nije ponestalo

Etnolozi naglašavaju da je običaj vrlo star i raširen, osobito u slavenskih naroda. Zorica Vitez, Zagreb, 1996. str. 89.

Ostali svatovi u tom trenutku ili prave osobitu buku ili je pak običaj da to prođe u tišini. Kada se nakon toga mladenka ponovno pojavi među svatovima, ona dolazi u promijenjenoj odjeći, ili bar s promijenjenim oglavljem. U svim hrvatskim krajevima postoje značajne razlike između djevojaka i udanih žena u odijevanju i osobito pokrivalu za glavu ili načinu češljanja (od osnovne razlike da djevojke često ne nose nikakvo pokrivalo, a udane stavljaju osobite kapice, marame i složenija oglavlja). Promjena odjeće, frizure i oglavlja vidljiv je vanjski znak novoga statusa; po njemu tradicijska sredina prepoznaje da je nastupilo novo, bračno stanje.

191

snage, volje i, dakako, jela i pića. Dok je u prijašnjim vremenima, negdje do drugog svjetskog rata, za svatovske časnike, mladu i mladoženju bila ustanovljena posebna nošnja, pomno odabrano i priređivano svečano ruho, danas tome jedva ima i traga. Mlada i mladoženja odjeveni su u svečano odijelo, ali kao i svaki drugi uzvanik. Vijenac što ga mladenka nosi na glavi je obična tvornička roba, bez duha, mašte i kreativnosti u izričaju boja i šara, a prema tome i bez apotropejskog značenja, tj. odbijanja svih nepoćudnih elemenata od mlade i njenog budućeg pokoljenja (sadržano u crvenoj boji). Prijašnje krune su svojim izgledom, veličinom i množinom ukrasa upravo izražavale status nositelja, dostojanstvo, ugled i položaj i u budućem razdoblju. U tradicijskim svatovima, u sedam dugih dana, točno se iz sata u sat znalo što će se obavljati, ali uvijek s naglaskom na iznenađenje, tako da su svatovi bili u neprekidnom iščekivanju. Od nekadašnje ceremonije danas je vrlo malo ostalo, tako u jednom ili eventualno u dva dana, koliko svatovi traju, vlada ponajviše jednoličnost. Doduše, u posljednje vrijeme vraćaju se djelomično obnovljeni običaji, odnosno uvode se novi. Npr. ako je jedan od mladenaca bio osobito aktivan u sportu, folkloru, zboru, dramskoj sekciji, njegovi mu najbliži suradnici priređuju takvu vrstu iznenađenja, punu zabave, smijeha i veselja, u kojem obvezatno sudjeluju i mladenci. Svatovi se od vremena do vremena prekidaju i plesom, ponešto pjesmom, a često i svakojakim šalama. Za svadbu se priređuju mnogobrojna jela i pića što je, napokon, čini se, brojnim uzvanicima i glavni cilj.

192

Svadba u Kloštar Ivaniću (rekonstrukcija)

LITERATURA BARLEK, Josip; Svadbeni običaji u okolici Zagreba; Etnografska baština okolice Zagreba: Zagreb, 1988. str. 291 – 321. CVETNIĆ – KOPLJAR, Marija; Prošnja u Mraclinu; Etnološka tribina 18., Zagreb, 1995. str.155-159. ČERNELIĆ, Milana; Kravaj u svadbenim običajima Južnih Slavena; Etnološka tribina 12, Zagreb, 1989. str. 21 – 81. URINEC, Ankica; Voloderski svati; Voloder - kulturno i gospodarsko naslijeđe, Zagreb, 1995. str.118 – 120. FEZI, Romana; Običaji od prosidbe do svadbe (rukopis u Muzeju Moslavine). FORJAN, Josip; Ženska oglavlja sela Miklouša (k. i.) GOSPODARSKI LIST 2000; Sklapanje i prestanak braka, Zagreb, 1999. str.293 – 299. GAVAZZI, Milovan; Pregled etnograije Hrvata I, Zagreb, 1940. GUŠIĆ, Marijana; Imasmo te, ne znasmo te...; Narodna umjetnost, godina 1963. knjiga 2, Zagreb, str.193 – 199. HILLER, Helmut; Sve o praznovjerju, Zagreb, 1989. HRANJEC, dr. Stjepan; Zipka u horvatskom cvjetnjaku, Čakovec, 1991. HRVATSKE ČIPKE U EUROPI, zbornik radova sa znanstveno-stručnog skupa Lepoglava, 2000. IVANKOVIĆ, Ivica; Hrvatske narodne nošnje; Zagreb, 2001. str. 15-25. IPŠIN, Šteica; Kloštranski svati (rukopis u Muzeju Moslavine). LASTRIĆ, Olgica; Oglavlja u ženskoj narodnoj nošnji Turopolja, Pokuplja, Posavine i Vukomeričkih gorica, Velika Gorica, 1998. LASTRIĆ, Olgica; Etnograija, Velika Gorica, 1997. MAJNARIĆ, Dunja; Posavska svadba, Sisak, 1981. MIKLAUŠIĆ, Vojko; Turopoljska svadba; Plemeniti puti, Donja Lomnica, 1994. str. 261-299. MOSLAVAC, Slavica; Ljubljeno moje moslavačko ruho, Kutina, 1995. MOSLAVAC, Slavica; S onu stranu Savice, Ivanić Grad, 2000. MOSLAVAC, Slavica; Tradicijsko odijevanje jugozapadne Moslavine, Zbornik Moslavine IV, Kutina, 1998. str. 24 – 37. MOSLAVAC, Slavica; Narodni vezovi južne Moslavine; Kutina, 1983. MOSLAVAC, Slavica; Moslavačka tradicijska oglavlja, KAJ, Kajkavski koledar, Čakovec, 2001. MOSLAVAC, Slavica; Tradicijska oglavlja i nakit (Turopolja, Hrvatske Posavine, Moslavine i Novljanskog kraja), Kutina, 2001. MOSLAVAC, Slavica; Svadba u Moslavini; Pučki kalendar sisačkomoslavačke županije, Bjelovar, 2001. str. 146 MOSLAVAČKI GLASNIK, BR. 16. Kutina, 1907. godina I. MRGIĆ, Katica; Nakit, ukrašavanje, oglavlja, Sisak, 1995. MURRAY, DESPALATOVIĆ, Elinor; “Measuring” Historical change with ethnographic sources; Etnološki pregled, br. 25. Zagreb, 1989. str. 51-59. RADAUŠ, RIBARIĆ, dr. sc. Jelka; Narodni vezovi Hrvatske, Zagreb, 1978. 193

PASARIĆ, Dragutin; Od legende do Petrokemije, Reportažni zapisi, Kutina, 1979. str. 84-88. STUPARIĆ, Mijo; Poslije svatova, Pismenost, Zagreb, 1940. str. 177- 187. ŠAJNOVIĆ, Stjepan; Narodni običaji u Moslavini (rukopis u Muzeju Moslavine u Kutini). ŠOŠTAR, Zlatko; Po dragome kraju, KAJ, br. 5-6, Zagreb, 1974. str. 2-9. VITEZ, Zorica; Mladenka u hrvatskim svadbenim tradicijama, Zagreb, 1996. Slavica Moslavac

Svadbeni vijenac s početka 20. st.

194

SUMMARY the weDDinG custoMs of Moslavina anD POSAVINA The wedding is one of the happiest folk customs, especially in fall and winter. In the cycle of wedding customs, the families of bride and bride-groom and their close community are obligated to participate. The main characteristics of transferring the young woman into a new family are numerous magic actions against the spells, evil forces, eyes, demons and any other kind of bad luck which could, without those magic actions, negatively inluence the bride, her future generations and health and happiness of future married couple. Getting married includes several signiicant parts: before, during and after the wedding. Young people were meeting at various church festivals, weddings, in front of a church, at dance, plucking the feathers, treshing, and other group works in the village. Mainly, a wedding spouse was chosen from the same or neighboring village. The usual age for a girl to get married was 15-18 years, and for a young man 18-24. In case that a girl was never married she was abusively called an old maid or spinster (stara cura, dekla or parta). Until the lst world war the marriageâ&#x20AC;&#x2122;s were arranged by parents and it was important that wedding spouse was rich, of same or higer social status and from an honest family. If a girl fulil those conditions then the boyâ&#x20AC;&#x2122;s father asks for the girl in marriage (snuboke). After that the engagement is in order (deposit, engagement rings, zapitki) and the wedding was arranged in a month. In a traditional wedding, all 7 long days were carefully planned from hour to hour, but with many surprises so that guests were in constant expectations. The wedding customs today have adjusted to the modern way of life, so the traditional meals, carefully chosen clothes and customs like: the stealling of shoe and lag, going to the well and the manner of presenting are almost gone. The wedding is still a festive act but without special ceremonies, believes and predictions.

195

Ivica Ivanković MOSLAVAČKI GLAZBENI SPOMENAR HRVATSKOGA RADIJA

196

Razmišljajući o tome što napisati kao prilog ovoj nadasve vrijednoj i uvijek iz nova zanimljivoj publikaciji, odlučio sam, s obzirom na moj sadašnji polu-profesionalni status stalnoga vanjskoga suradnika Uredništva narodne glazbe Glazbenoga programa Hrvatskoga radija, da bi bilo najbolje napisati koje dobro slovo o folklornoj glazbi Moslavine, bolje rečeno dati svojevrsni pregled mnogobrojnih i danas dragocjenih folklornih izvedbi koje je tijekom vremena diljem Moslavine bilježio i zabilježio Hrvatski radio (HR). Dakle, predmet interesa ovoga rada bit će prije svega popis trajnih snimaka takozvanih “izvornih” izvedbi folklorne glazbe autentičnih kazivača, pjevača i svirača, odnosno glazbena produkcija HR koja je rezultat terenskoga tonskoga snimanja i bilježenja glazbene baštine Moslavine. Neće to biti etnomuzikološka rasprava ni analiza izvedbi i oblika, niti studija o moslavačkim pjesmama i plesovima, već jednostavan uvid u “moslavački glazbeni spomenar Hrvatskoga radija” kao pregled zavičajnih pjesama i plesova koje su pjevali ili pak svirali, i na taj način sačuvali, ljudi ovoga kraja. Tragom glazbene dokumentacije i računalnoga programa “Partis HR” u kategoriji “Narodna glazba”, uvidom prema oznaci “Značajke”, na regionalni upit “Moslavina” dobije se podatak da je pod tom oznakom pohranjeno 211 arhivskih kartica. Međutim, glazbenih brojeva zapravo ima manje ili više. Razlog tome je taj što se pod određenom šifrom jedne arhivske kartice može naći i više glazbenih brojeva (2-3), ili pak to što se uz takozvane “izvorne” izvedbe mogu naći i one, u glazbenom smislu više ili manje, autorski obrađene s profesionalnim izvođačima. Detaljnijim pojedinačnim pregledom arhivskih kartica i njihovih oznaka (na primjerima trajnih snimaka iz Fonoteke Hrvatskoga radija) moguće je približno utvrditi realno stanje podataka tj. steći uvida o tome koje su izvedbe, kada i gdje zabilježene (snimljene ili naknadno presnimljene) i tko su odgovorni ton-majstori i glazbeni urednici koji su sudjelovali u terenskom bilježenju narodne glazbe. U slučaju Moslavine, istaknuti su urednici V. Mutak, B. Sepčić i V. Sikorski, a među ton-majstorima D. Vrbljanac, M. Macanović, V. Bedenik, B. Pandurić i E. Altić. Svaka glazbena

izvedba uz oznaku vremenskoga trajanja, brzinu snimanja te oznaku regije (u ovom slučaju – Moslavina), nosi i oznaku vrste (vokalna, vokalno-instrumentalna ili instrumentalna), u slučaju vokalnih izvedbi i oznaku jezika, zatim oznaku oblika (pjesma, svirka, ples…), oznaku tempa i kvalitete izvedbe, te oznaku produkcije (u ovom slučaju HRT, tj. “vlastita”). Uz svaku izvedbu označene su obično i prigode, ali i tematika pojedinih izvedbi. Nekoć se u narodu uvijek pjevalo, bolje reći “od uvijek i po svuda”, a sviralo se i plesalo kad god bi se za to ukazala kakva prilika vezana uz ciklus životnih ili godišnjih običaja. Pjevalo se u raznim prigodama – kod napornoga rada ili zajedničkoga druženja na čehanju, sijelima, perušanju, na paši kod blaga, na gmanju, na križanju, u kućama ili u crkvi. Plesalo se je nekoć uz violine i tambure. Njegujući i čuvajući izvorne moslavačke napjeve i kola, članovi današnjih KUD-ova (koji mahom nastavljaju tradicije Ogranaka seljačkih sloga iz 30-ih godina XX. stoljeća) sudjelovali su na mnogim folklornim smotrama, etnografskim izložbama i skupovima diljem Hrvatske, a svoja su mjesta i širi zavičaj neki od njih predstavljali i u inozemstvu. Prikazujući stare običaje i obrede na Smotrama, spašene su od zaborava mnoge starinske težačke, žetelačke i svadbene pjesme, te nekad i danas omiljeni moslavački plesovi, a posebice stara moslavačka pjevana kola. Smotre seljačke kulture osobito su u tom smislu značajne jer je Uredništvo narodne glazbe, prateći primjerice redovito MSF u Zagrebu od njezinog početka, trajno bilježilo i snimalo nastupe folklornih skupina. Tako je do danas stvoren i respektabilni fond snimaka čija je vrijednost ne samo dokumentacijska već i u etnomuzikološkom smislu izuzetno značajna. Pomoću tih snimaka moguće bi bilo i obnoviti rad folklornih skupina koje su prestale djelovati, naravno – pod uvjetom da postoje ljudi koji bi danas postali aktivni nositelji i “autentični” izvođači-nasljednici te baštine. Među najstarijim snimkama s regionalnom oznakom “Moslavina” je snimka pjesme “Zaspo Janko pod jablanom” u izvedbi folklorne skupine iz Tomašice kraj Garešnice. Snimka je to s Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, iz godine 1967. Iz godine 1968., a sa zagrebačke Međunarodne smotre folklora, su snimke mješovite pjevačke skupine iz mjesta Hercegovac kraj Garešnice (uz oznaku “Moslavina”; “Lonjsko-Ilovska zavala”). To su slijedeće snimke: “Dok sam bio mali”, “Predivo je prela”, “Pasem konja kraj mjeseca” i “Za onom gorom zelenom” uz počimalju Baricu Čegec. Iste godine snimljena je i mješovita pjevačka skupina iz mjesta Osekovo kraj Popovače koja je izvela napjeve “U dragana kola 197

okovana”, “Mera me je namerila” i “Bela vila v selo dolazila”. Njihov je instrumentalni sastav (dvije violine, brač, bugarija i berda) svirao ples “Drmeš”. U fonoteci HR nalaze se i snimke “Moj nevene šestopere”, “Višnjica je rod rodila” i “Sjaj mjeseče, ne zalazi”, mješovite pjevačke skupine iz Tomašice iz godine 1969. Prvo ozbiljnije terensko tonsko snimanje folklorne glazbe u Moslavini ostvareno je, čini se, u Voloderu u studenome godine 1976., a u suradnji s članovima i članicama Kulturnoumjetničkog društva “Moslavec”. Ženska skupina pjevala je pjesme: “Gdje si dušo daj se kaži”, “Oj jabuko crleniko”, “Okreni se moje kolo malo”, “Široka je kopriva”, i “Oj jablane, širi grane”. Mješovita pjevačka skupina, uz pratnju tamburaškog sastava, izvela je tom prilikom slijedeće napjeve i “kola”: “Gdje si dušo daj se kaži”, “Oj jabuko crleniko”, “Okreni se moje kolo malo”, “Široka je kopriva”, “Oj jablane, širi grane”, “Žena muža za tikvu prodala”, i “Voloderske jeseni” (autorska skladba novijeg datuma). Tamburaški sastav svirao je slijedeće: “Šimi polka”, “Voloderski drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Dučec (Turopoljski)”, “Šimička”, “Tri koraka”, “Ždevićka polka”, “Varalica polka”, i “Kapetan-marš”.

Siniša Leopold

198

Terensko tonsko snimanje u Križicu ostvareno je 1985. godine. Svoje su zavičajne pjesme i plesove (svirku) izvodili članovi Folklornog društva “Seljančica”. Kao počimalje u pojedinim napjevima istaknute su Marija Peršić, Milka Peršić, Vesna Peršić i Rozika Jagorić. U izvedbi instrumentalnog sastava (tambure i violine) snimljeni

su slijedeći starinski moslavački plesovi: “Coprnica”, “Starinski križički drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Staro sito i korito”, i “Pucketaš” (“Puc-poljka”). Mješovita pjevačka skupina izvodila je slijedeće napjeve i “kola”: “Višnjica je rodila”, “Ćeli mene da udadu”, “Igram kolo nevena”, “Starcu se je ćelo spati”, “Čučur sjedi na livadi”, “Brk mi se širi”, “Koka ima bjelu glavu”, “Uveče’ Marica bosiljak sadila”, “Naša neva malo večerala”, i “Skidaj majko sa prozora cvijeće”. Ženska je skupina pjevala: “Oj lane moje”, “Oj nevene šestopere”, “Izvir voda izvirala”, “Lado, lijepo je lado”, i “Gazdarice, mi bi gibanice”. Muška skupina pjevala je starinski napjev zvan “ urđevska”, kalendarski vezan uz ophode za “ urđevdan”, a uz pratnju instrumentalnoga sastava zabilježena je i “Čestitarska za Novo ljeto”. Uz pratnju instrumentalnog sastava ženska je skupina tom prilikom pjevala: “Pošto šarova” (pjesmu uz ples “Pucketaš”) i “Ništa ljepšeg ni milijeg nema”. U lipnju mjesecu godine 1985. snimljene su za potrebe Glazbenoga programa HR i izvedbe ženske i mješovite pjevačke skupine iz Samarice i Petričke. Ženska skupina iz Samarice i Petričke pjevala je: “Dobro jutro gazdarice” (“Lado, lijepo Lado”), “Smilje Mara po jezeru brala”, “Pasem konja kraj mjeseca”, i “Sunce nam je na zalasku”. 199

U tim se izvedbama ističu počimalje: Ljubica Majcen, Milka Kovačević i Jela Dokuš. Mješovita skupina izvodila je napjeve: “Šetala se Ivanova ljuba”, “Daj poveć mi, moja ljuba”, “Oj, diko moja, ti bi bio lola”, “Malena je kopriva”, “Izašla je sjajna zvezda”, “Išlo momče u livadu”, i “Kad ja pojdoh na pazar”. Uz počimalje Zoru Rohak i Milku Kovačević, u pojedinim se napjevima u ulozi počimatelja ističe i Mijo Forjan. 1985. godine datirane su u fonoteci HR i snimke glazbenih izvedbi članova Kulturno-umjetničkog društva “Svjetlost” iz Ivanske”. Istaknute su počimalje bile Vjera Nalevka i Zlata Horvatić, a u pojedinim izvedbama i Stjepan Crnek. Mješovita skupina pjevala je uz pratnju tamburaškog sastava i violina: “Ajdemo kući, kuća je sama”, “Urodila žuta kruška”, “Lako ti je igrat tarabana” (pjesma uz ples “Taraban”), i “Tri jabuke, tri dunje” (pjesma uz “Moslavački drmeš”). Svirači su otsvirali starinske plesove: “Moslavačka polka (I)”, “Moslavačka polka (II)”, “Dudaški drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Coprnica”, “Kara”, “Kozatuš”, “Taraban”, “Urodila žuta kruška”, “Pošto perava” (“Pucketaš”), “Mijin dudaški drmeš”, i “Ispod mosta”.

Uz tambure kolo zaigraj...

200

Članovi tog starinskog tamburaškog sastava (muška skupina), upotpunjenog s dvije violine, pjevali su i svirali pjesmu “Sve je lišće s hrašća popadalo”. Muška je skupina još izvela napjev “Dobro jutro ujna” kao i “ urđarski otpjev” u slučaju kad ophodari ne dobiju darove.

Mješovita je skupina pjevala pjesme: “Mila majko dočekaj svatove”, “Izvor voda izvirala”, “Ljubičica s proljeća se javlja”, “Ljepo pjeva za lugom djevojka”, “Žito žela Marice”, “Mladi Vide z vojske ide”, “Ja posijah lan”, “Ljepa Kata kolo vodi”, “Predite prelje”, “Lado, lijepo j’ Lado”, i “Hajd u kolo, mile cure naše”. Ženska je skupina pjevala: “Izvor voda izvirala”. Među najbrojnije glazbene izvedbe s područja Moslavine svakako pripadaju one članova Kulturnoumjetničkog društva “Sloga” iz Miklouša. Te su izvedbe zabilježene u travnju godine 1987. Tamburaški sastav upotpunjen s dvije violine svirao je: “Sremec”, “Dudaški drmeš”, “Moslavački drmeš”, “Kozatuš”, “Splet svadbenih zdravica”, “Svadbeni marš”, “Rozamunda” (Polka), “Starinska polka”, “Kukunješće”, “Starinska polka”, “Seljančice malena”, “Tri koraka sim” (“Sirota”), “Kruška, jabuka, šljiva”, “Puckaš” (“Pucketaš”), “Moslavačka trojka coprnica”, “Savila se bijela loza vinova” (samo violine), “Pšenice su klasale” (samo violine), “Sviranje na rogu od vrbe”, i “Dozivanje na žiru”. Zanimljive glazbene izvedbe predstavljaju jedinstvene snimke pod nazivom “Starinske primitivne svirale”: improvizacije drmeša na travu; svirku na vrbove svirale; gusle od kukuruzovine; oponašanje pijevca i hukanje na ruke – izvodili

Ivica Ivanković

201

su dječaci Mirko Kovačević i Dražen Koren. Mješovita skupina kulturno-umjetničkog društva “Sloga” iz Miklouša otpjevala je pjesmu “Mi smo mladi žeteoci”, dok su samostalne izvedbe muške i ženske pjevačke skupine bile brojnije. Muška skupina ispjevala je slijedeće napjeve: “ urđarska” (“Dobro jutro ujna”), “Ponedeljak rano, rano”, “Oj livado rosna travo”, “Uvečer Marica bosiljak sadila”, “Aj što bi selo da nema bećara”, i “Ružmarine moj zeleni”, a ženska skupina pjesme i “kola”: “Pasem konja kraj mjeseca”, “Kad je mene moj dragi isprosio”, “Izašla je sjajna zvijezda”, “Cura me snubi”, “Sunce nam se na pol dana kreće”, “Sunašce je na zalasku”, “Malena je kopriva”, “Oj Mikloušu i tvoje širine”, “Popuhnuo tihi vjetar”, “Tri nevena”, “Lado, lijepo je lado” (skupina djevojčica), “Oj, lado, lado, lijepi je lad’” (skupina djevojčica), “Urodila trešnja, višnja” (ženski tercet), i “Sijala sam lenek” (ženski tercet). Posebno istaknute počimalje u pjesmama bile su Marija Ivšić i Marija Kunješić. Kao osobito vrijedna pjevačica i znalac moslavačkih starina i običaja pokazala se tom prilikom Marija Ivšić, koja je sama pjevala pjesme: “Aj, lijepo pjeva za gorom djevojka”, “Po livadi pala kiša rosulja”, “Sunce moje padaj dolje”, “U švalera bijele ruke”, “Hajd’ volovi moji”, i “Gorom jezde kićeni svatovi”.

Božo Potočnik

202

Već spomenutom popisu snimaka glazbenih izvedbi članova KUD-a “Sloga” iz Milkouša valja pridodati i snimku pjesme “Oj orasi, orasi” koju je izvela ženska pjevačka skupina uz violinski sastav, a u izvedbi muške skupine uz pratnju istoga sastava zabilježena je i “Čestitarska za Novo ljeto”.

Među muškim se kazivačima i članovima KUD-a “Sloga”, prilikom terenskog tonskog snimanja Hrvatskoga radija, posebno izdvojio Nikola Ferenčak. Sam je pjevao napjeve nazvane “Ruska pjesma” i “Ruska pjesma Tari Bari”; izvodio je “Dozivanje svinja – miklouški i turopoljski”; na svojoj pastirskoj frulici svirao je plesove “Moslavački drmeš”, “Kozatuš” i “Kupio sam kravu” (“Repa”); osim toga pjevao je i svirao na frulici napjeve “Oj, orasi, orasi” i “Pastirče milo i drago”. U moslavačkom glazbenom spomenaru Hrvatskoga radija, a posebice u sjećanju članova Kulturno-umjetničkog društva “Husain” iz Husaina kraj Kutine, trajno će ostati zapisan siječanj godine 1993. kada je ostvareno terensko tonsko snimanje glazbene baštine za HR. Ženska skupina je tom prilikom pjevala: “Zaspo Janko pod jablanom”, “Gde si dušo, daj se kaži”, i “Oj jablane, širi grane”. Mješovita skupina pjevala je: “Mera me je namerila”, “Kupala se sa sela djevojka”, “Išlo momče u livadu”, “Na kraj mobo”, i “Žarko sunce odskočilo”. Mješovita skupina uz pratnju svirača izvodila je napjeve i “kola”: “Na Ilovoj tihoj vodi”, “Savo vodo”, “Tri sam dana sjedila u doli”, “Zora zori, rosa pada”, “Pastir čuva novce”, “Urodila žuta dunja”, “Kolovođo daj kolo povedi”, “Mlada snaša kolo vodi”, “Tri jabuke, tri dunje”, “Izvir vodo izvirala”, “Prelice se spominjale”, “Zakukala siva kukavica”, “U ranu zoru stadoh ja”, “S onu stranu Save vode”, “Imendanska”, “U dragana kola okovana”, i “Pjevani moslavački drmeš”. 203

Tamburaši KUD-a “Husain” svirali su uglavnom plesove: “Husainska polka”, “Polka Fran-ce”, “Stari voloderski drmeš”, “Staro sito”, “Starinski moslavački drmeš”, “Moslavačka polka”, “Kolovraški”, “Piština polka”, i “Starinski voloderski drmeš”, ali se u njihovoj izvedbi zabilježila i: “Svadbena koračnica”, i “Svadbeni tuš”. Uz pokojnoga violinistu Stjepana Šafrana – Pištu, zabilježene su još: “Husainska polka”, “Moslavačka polka”, i “Banovska polka”.

Dvojnice

Okarina

204

Snimljene glazbene izvedbe članova KUD-a “Husain” potaknule su i omogućile prošle godine (2001.) ostvarenje jedinstvenog moslavačkog glazbenog prvijenca, nosače zvuka naziva “Vijenac žita, vijenac zlata”. Na njima se nalazi 28 glazbenih izvedbi. U prilog tom suvremenom glazbenom izdanju, kao izvršni producent i stručni suradnik, zapisao sam: “Vijenac žita, vijenac zlata”… glazbeni je dar etnologinje Slavice Moslavac i njezinih Moslavčana iz Husaina. Dar je to jednostavnih i običnih ljudi koji su iz ljubavi prema zavičajnom nasljeđu pjevali svoju starinu. Dar je to ljudima dobre volje, zavičaju i domovini. Bez obzira na vrijeme nastanka samih pjesama ili pak snimaka, te usprkos proživljenoj i preživljenoj ratnoj godini 1993., ovaj “vijenac” zrači životnim optimizmom i snagom volje. Istražujući godinama etnografsko blago moslavačkoga kraja, marno zapisujući, učeći, plešući pa i pjevajući stare moslavačke napjeve i kola, neumorno ispitujući starije kazivače u Husainu i ostalim selima diljem Moslavine, Slavica Moslavac je, moglo bi se reći, svu svoju profesionalnu stručnost i svu svoju ljubav podredila Moslavcima i Moslavini. “Ljepota prošlosti” (kalendar s prikazom običaja) ili pak etnografska mapa “Ljubljeno moje moslavačko ruho” tek su najslikovitiji dio vrijedne biblioteke kojom široj javnosti predstavlja moslavačke starine. Nosačima zvuka moslavačke narodne glazbe, simboličnoga naziva “Vijenac žita, vijenac zlata”, ostvarena je možda jedna od

najvažnijih vrijednosti folklornog amaterizma u Hrvatskoj danas – jedna je uporna Slavica zabilježila, naučila i naučeno podarila mlađima. U taj je tradicijski vijenac Starost unijela znane vjekovne istine i mudrost, a Mladost pak, s jednakom ljubavlju, upornost i sposobnost da ostvari zadano i zamišljeno. Ne radi se dakle tek o pukom romantičarskom oživljavanju folklorne prošlosti. Pitanje je to pozitivne orijentacije spram vlastitoj folklornoj baštini što je, čini se, osobito važno danas kada je potrebno upozoriti, ne bez razloga, na vrijednosti koje naša raznolika i bogata glazbena prošlost krije u sebi. Često se danas čuje pitanje: Ima li folklorni amaterizam uopće smisla i budućnosti? Čini se da ima, ako se naslijeđeno kulturno blago prošlosti voli i vjerodostojno predstavlja.” Dugogodišnji stalni vanjski suradnik Hrvatskoga radija, danas nažalost pokojni, Miroslav Dolenec Dravski svojedobno je zapisao: “Posjećujući Moslavinu od 1969., snimajući narodne običaje, pjesme, plesove i pripovjetke za Hrvatski radio, sakupljena je bogata etnografska građa. Jedini izvor podataka su obični ljudi, težaci i drvosječe, samouki majstori, domačice, pralje, tkalje i vezilje, cimermani, zidari i svirači po svadbama moslavačkih sela gdje pretežno žive Hrvati kajkavci.” Tim tragom nastavljamo i danas. Sve zapisano i snimljeno od, kako navodi Dravski “umnijih, načitanijih i mudrijih žitelja ovih lijepih i zanimljivih područja” zasigurno će “poslužiti kao korisna građa za produbljivanje znanja o ljudima, pticama i vodama, kao skroman doprinos prepoznavanju ljudi, običaja, alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali uz toplu peć; djelima koja su činili svim nedaćama usprkos.” Gornji Draganac, Bojana, Komuševac, Paruževac, Moslavačka

Mijo Šepak i Vasilj Sikorski na promociji CD-a “Vjenac žita, vjenac zlata”

205

Dubrava, Podlužan, Kostanj, Križić (ili Križic), Vagovina, Voloder, Popovača, Oštri Zid, Samarica, Gračenica, Gornja i Donja Petrička, Velika Trnovitica, Ivanska, urđic, Ladislav, Hercegovac, Kajgana, Garešnica, Ludina, Vezišće, Gornja i Donja Jelenska, Okoli, Šušnjara, Čazma, Gornji i Donji Miklouš, Husain i Batina nazivi su mjesta u kojima je Dravski neumorno i strpljivo bilježio kazivanja o folklornoj baštini Moslavine. Tako su nastajale njegove mnogobrojne autorske, uglavnom polusatne, glazbeno-govorne emisije emitirane na valovima I. programa Hrvatskoga radija u ciklusu emisija “Iz naroda za narod” i “Iz hrvatske narodne baštine”. Dravski je tako počeo s ispisivanjem vrijednih stranica, kako je sam napisao i želio, “Malog moslavačkog etnografskog pojmovnika”. No, tema je to za jedan novi, drugačiji i sadržajniji osvrt na četvrt stoljeća dugotrajan i požrtvovan rad ovoga istinskog zaljubljenika u hrvatsku narodnu baštinu, jednako kajkavsku i moslavačku. Upravo te vrijedne zapise godinama su oslikavale i krasile navedene glazbene izvedbe vrijednih članova moslavačkih folklornih skupina sačuvane u fonoteci Hrvatskoga radija. Literatura: DOLENEC DRAVSKI, Miroslav: Moslavačke narodoslovne starine u Zbornik Moslavine III; Muzej Moslavine, Kutina, 1993-1994. MOSLAVAC, Slavica: Narodne pjesme i plesovi u Moslavini; Muzej Moslavine, Kutina, 1992. SOKOLOVIĆ, Alida: L’jepo pjeva za lugom djevojka; Fond kulture općine Čazma, Bjelovar, 1993.

206

Promocija CD-a “Vjenac žita, vjenac zlata” KUD-a Husain, Kutina 2001.

SUMMARY Moslavian Musical albuM of croatian raDio Pondering about what to write as a contribution to this publication – one that I always found very valuable and interesting – and also considering my current semi-professional status as a full-time external associate at the Folk Music Section of the Music Programme of the Croatian Radio, I decided that the best thing would be to write a few good words about the folk music of Moslavina. In other words, I wanted to offer an outline of sorts of the numerous and today very precious folkloric performances collected and recorded by the Croatian Radio throughout Moslavina. In short, this work will focus on a list of the recordings of “authentic performances” of the folk music as they were told by tellers, singers and players, in other words, of the music production of the Croatian Radio that is the result of ieldwork and the recording and noting efforts undertaken with the aim of recording Moslavina’s Heritage. This will not be an ethno-musiciological discussion or analysis of the performances or forms, nor a study of Moslavina songs and dances, but a simple presentation in “Moslavina’s music memory-book of Croatian Radio”, as an outline of local songs and dances that were sung, played and thus safeguarded by the people of this area.

207

UMJETNOST

Mladen Mitar KASNOBAROKNA SKULPTURA U MOSLAVINI Val baroknog kiparstva, mnoštvom varijanata, ispunio je cijelo područje sjeverozapadne Hrvatske, šireći se sve intenzivnije prema Slavoniji. Poslije protjerivanja Turaka s prostora Moslavine, koncem 17. i početkom 18. stoljeća, potrebe za crkvenim inventarom (oltari i propovjedaonice) bile su velike. Na ovom prostoru Moslavine razlikujemo tragove mnogih kiparskih rukopisa znanih i anonimnih majstora koji daju biljeg srednjoeuropskoga kasnobaroknog kiparstva u provincijalnoj varijanti, često obojenog pučkim tonom. Tu i tamo, na momente, izdvaja se i poneka kiparska osobnost (F.A. Straub i J. Weinacht) višeg umjetničkog dometa, koja nas povezuje s vodećim strujama užeg štajerskog ili šireg austrijskog baroka. Druga polovica 18. st. pokazuje sklonost monumentalnim razmjerima pa će tako nastati i veći broj oltara golemih dimenzija (Ludina, Kutina) s mnoštvom kipova i bogatim ornamentalnim dekorom. Pokrajinski, uglavnom domaći majstori, ostali su do danas nepoznati i nedovoljno istraženi (Stjepan Severin). Moslavina je prostor bez vlastitih oltarističkih radionica, zato je prisiljena trgovati s razvijenijim sjeverozapadnim zemljama (Slovenijom i Austrijom). Pragmatični kriterij bio je dominantan u nabavi crkvenog inventara koji se baš nije previše zanimao za kakav osobni karakter kipara. Struktura gradnje olatara upućuje na zaključak da su na početku projektanti oltara bili arhitekti. Kasnije će česte narudžbe zahtijevati osnivanje zanatskih oltarističkih radionica. Zato će oltari po svojoj koncepciji primiti dominantan utjecaj arhitekture 18. stoljeća koja je po svome raskošnom dekorativnom rekvizitoriju dinamična i zasićena oblicima. Ali djelo majstora često se pretvara u djelo zanatlije onda kada je kipar ponesen efektima i bravuroznom tehničkom vještinom. Zapravo, inzistiranje na ovim efektima ograničava osobnu kreaciju, a tržišna potražnja potiče zaradu pa se često sve pretvara u zanatsku maniru. Tako kasnobarokno kiparstvo daje pečat stednjoeuropskog štiha gradovima, a i najudaljenijim selima, što ugodno iznenađuje. Zbog same mobilnosti, narudžbe su mogle doputovati iz gradova u najzabitija sela ( Samarica, Osekovo, Ludina, Kutina...). Mnoge crkve mogu 211

biti zahvalne zagrebačkim biskupima za dobivene oltare i propovjedaonice koje su visoke umjetničke vrijednosti. Posebno se u tome isticao biskup Juraj Branjug koji je na Kaptolu utemeljio drvorezbarsku radionicu. Ludina Glavni oltar crkve sv. Mihaela Arkanđela u Ludini zasigurno je najmonumentalnije djelo Franje Strauba, nastalo 1761. godine. Na to nas isključivo upućuje kriterij stilske i tipološke atribucije. Stara drvena crkva već dotrajala zamijenjena je gradnjom velike crkve u novom materijalu. Izvori navode da je bila dovršena već 1746. godine. Suvremeni opis navodi da je tada glavni oltar najreprezentativniji dio crkvenog namještaja. No, nema vijesti na čiju je inicijativu oltar postavljen niti tko je platio troškove bojanja i pozlaćivanja. Ludinski glavni oltar je zamjetne veličine i velikog broja kipova. U to vrijeme na prostorima Moslavine nema mu premca. Oltar je građen u tri djela, a to su: postament visoko postavljen, prvi kat i atika. Središnju sliku posvećenu sv. Mihaelu zasjenjuju u naravnoj veličini vrlo dojmljivi kipovi svetaca, postavljeni u parove koji se stavom i gestom međusobno upotpunjuju. Sveti kraljevi Stjepan i Ladislav smješteni su do oltarne slike, na vanjskim su rubovima Ivan Krstitelj i Ivan Evanđelista, a u otvorima nad prolazima Zaharija i Joakim. Iznad glava svetaca je friz masivnog arhitrava te resama optočen luk baldahina. Sva ta golema arhitektura oltara doimlje se rastvoreno, lagano i prozračno. Na još neviđen način na ovom oltaru Straub u naš

Detalj oltara sv. Mihovila u Ludini iz 1761. godine

212

barok uvodi vrlo plastično oblikovan zastor. Veliki dekorativni nabori zastora spuštaju se s malog kupolastog baldahina. Zastor je u padu zaustavljen u dva navrata, time da je vezan vrpcama u velike rahle čvorove. Prema kutnim volutama nad arhitravom sjede lijevo i desno dva velika anđela. Zastor se zaustavio u padu pred okulusom po sredini apside kroz koju svjetlo obasjava veliku gloriolu od sunčevih zraka ispred koje se nalazi Bezgrešna na kugli zemaljskoj obavijenoj zmijom. Tom prizoru su nazočne četiri skulpture svetica (Lucijaizgubljena, Ana, Elizabeta i Apolonija). Zastor i kupolasti baldahin vjerojatno su motivi s reminiscencijama na najstarijeg brata Johanna Baptista u Münchenu. Ljepotu ovog oltara upotpunjuje ornamentika. Ovdje na najuzorniji način dolaze do izražaja raskošni oblici plamenog rocaillea. Na građu su postavljene dvije bogate rokoko vaze, čest motiv na Straubovim oltarima. Šest velikih kipova dominira općim dojmom oltara. Kostimima ističe i potcrtava ikonografske karakteristike svakoga lika. U biti skulptura ima zatvoren volumen, a pokrenutost odjeće tek nešto izlazi iz unutrašnjosti skulpture i čini nemirnom površinu kipa. Volumen je tako dinamiziran isključivo frontalno zbog same namjere promatranja oltara. No, bez obzira na kontrapost kipovi su statični, a naglašena je izražajnost ruku i glave. Glave su nagnute, naklonjene i zabačene u skladu sa svojim pandanom, dok su ruke raskriljene, ispružene ili podignute. Izbrazdani dlanovi u tipično “štraubovskoj maniri” okrenuti su promatraču. Straub posvećuje veliku pozornost kostimima i diferencijaciji raznih materijala (tkanine, krzna, oklopa i čipke). Njegovo iskustvo temelji se na alpsko-štajerskoj tradiciji. Šezdesete godine 18. stoljeća, kasnobaroknog izraza, Straub približava nadolazećem klasicizmu. Njegov izraz najbliži je, kako tvrdi dr. D.Baričević, kasnoj fazi starijeg brata u Grazu, Filipa Jakoba. Krepko modelirani kipovi su sa zamjetnim elasticitetom obrisne linije i zaokruženosti igre nabora. Njegovi oltari i propovjedaonice su dinamični s naglašenim igurativnim kompozicijama. Živi i sugestivni, pomalo scenski, pokreti zorno svjedoče biblijske priče. Figure nisu stiješnjene nišama i stupovima, već se gibaju slobodno i elastično. Kipovi su mekano uvijeni u struku, dok su bokovi izbačeni tako da ramena, ruke i nagib glave uravnotežuju pokret. Psihičko raspoloženje likova s bujnim naborima odjeće nalazi rezonanciju. Površine kipova oživljene su valovitom igrom nabora odjeće. 213

Vrtlinska Crkva sv. Helene u Vrtlinskoj bila je u 18. stoljeću ilijala župe u Čazmi. U šestom desetljeću 18. stoljeća oltar u Vrtlinskoj svjedoči da je Antun Reiner djelovao na širem prostoru Zagreba. Protonotar čazmanskog Kaptola u to vrijeme je Nikola Terihaj. Jedno vrijeme oltar je bio razoren, pa se pokazala potreba za nadoknadom novim kipovima. Tako će tu dospjeti dvije svetice s nekadašnjeg oltara, a to su sv. Agata i sv. Apolonija. Nažalost u suvremenim izvorima ne nalazimo ikonografski program. Postrance su stajale spomenute svetice i dva evanđelista Luka i Ivan. U kapelici lijevo od ulaza i danas se nalaze ova dva lika. Pretpostavlja se da je kod narudžbe ovoga oltara posredovao zagrebački kler. Atributi u rukama sv. Agate i sv. Apolonije djeluju nametljivo. Draž ovih Reinerovih boljih ostvarenja čine male okrunjene glave i vitke pojave, te vrlo slikoviti kostimi. Kipovi evanđelista Luke i Ivana osim karakterističnih crta lica i širokog drapiranog pojasa u struku, nemaju velikih osobitosti. Ovdje se A. Reiner držao ikonografskog predloška. Zapravo, lica njegovih kipova su najkarakterističniji elementi svetačkih igura. Tu kiparev individualni rezbarski rukopis dolazi do nesputanog izraza. Reiner je kao i mnogi drugi majstori bio ograničen ikonografskim predlošcima te uzorima iz svojega školovanja. Fizionomije njegovih kipova su plod njegove vlastite invencije, po čemu se ponajprije može prepoznati. Često se dojam portretnih crta jedne osobe iz njegove okolice prenosi na razne likove različitih ikonografskih sadržaja. Zagrebačkom kiparu A. Reineru ne može se na temelju nekog dokumenta sa sigurnošću pripisati ni jedno djelo. Ovo do sada što je učinjeno zahvaliti možemo stilsko tipološkim analizama. No, sigurno se zna da je A. Reiner bio i tiskar. Okolnosti njegova života čine njegovu biograiju vrlo zanimljivom što je istražila dr. Doris Baričević.

Detalj glavnog oltara crkve sv. Helene u Vrtlinskoj iz 18. st.

214

Osekovo Župa Osekovo je jedna od najstarijih i prva obnovljena nakon oslobođenja od Turaka. Današnja crkva sv. Ane vrlo je jednostavna, jednobrodna građevina dvoranskog tipa, dok je unutrašnjost bogato ukrašena. Zbog toga što je najstarija u Moslavini zovu je i majkom svih crkava. Za vrijeme vladanja Josipa II (1780.-1790.), a za župnikovanja Sigismunda Radičevića crkva sv. Ane dobila je sadašnji glavni oltar. No, tu se još nalaze i dva bočna oltara od kojih je jedan posvećen sv. Roku, a drugi sv. Josipu. Tu se još nalazi i propovjedaonica, najstariji dio crkvenog inventara. Oltar posvećen sv. Ani resi kompozicijski sklad prepoznatljive kasnobarokne provenijencije. Razdoblje rokokoa koje se približava klasicizmu čini da dekorativni štih slabi. Pojednostavljuje se dekorativno u geometrijsko ornamentalno puno mirnije, nestaje rokokovske razigranosti. Raspored skulptura na oltaru je postavljen simetrično u odnosu na centralnu kompoziciju slike. Plohe oltara nisu više toliko zasićene dekoracijama kao na početku rokoko stila.

Detalj glavnog oltara sv. Ane u Osekovu

Raspored skulptura na oltaru zanimljiva je scenograija gdje se odozgo prema dolje, odgonetava reducirana radnja u nebeskoj hijerarhiji. Ako pratimo pogledom oltar odozgo prema dolje vidimo da je primjenjena metoda ikonografske transpozicije biblijskog teksta u skulpturi. Dva anđela pri samom vrhu otkrivaju nebeski šator iznad kojeg se elegantno uzdiže baldahin, pa kruna i na vrhu krune križ. Namjena baldahina bila je prvotno praktična (zaštita od prašine i kiše), a kasnije postaje počasna i simbolička. U atici se nalaze četiri skulpture, sa strane lijevo i desno dva prekrasna 215

Sv. Jeronim sa glavnog oltara sv. Ane u Osekovu

216

anđela koji svojim kretnjama ruku skreću pozornost na dva najvažnija lika, Isusa i Boga, a iza kojih se radijalno šire naslikane zrake sunca koje na oltaru nastavljaju svoju kretnju u reljefnoj formi. Eto još jednog primjera kidanja granica između slikarstva i kiparstva. Inače cijeli oltar je obojen vrlo vještim marmorizacijama i pozlatama. Imitacija mramora u to vrijeme dosegla je vrhunac. Drvo poprima lažni sjaj kamena. Unaokolo Isusa i Boga Oca reljefno su prikazani oblaci iza kojih vire glave kerubina (anđela) usmjerena pogleda prema Svetom Trojstvu. U pozadini ovih likova je vitraž raspršujućih zraka sunca, simbola širenja kršćanstva. Bog Otac levitira nad oblacima te desnom rukom blagoslivlja Krista, dok lijevu ruku naslanja na zemaljsku kuglu. Krist se nalazi Bogu Ocu s desne strane i odjeven je u plašt do pasa, a u desnoj ruci drži križ, koji je od znaka poniženja postao znakom i simbolom slave. Po samom rubu oltara s lijeve i desne strane kleče na volutama simetrično postavljena dva prelijepa anđela s usmjerenim pogledima i kretnjama prema Svetom Trojstvu. Anđeli se naslanjaju na volute karakteristične za barokne arhitektonske oltare. Podno nogu Boga Oca i Isusa Krista vide se konkavno konveksni arhitravi i “S” i “C” dekorativni oblici što formiraju okvir unutar koga su ispisane godine restauracije (1838. i 1933.) oltara. Središnji dio oltara ispod atike i postolja bogat je skulpturama i centralnom slikom sv. Ane. Lijevo i desno od slike nalaze se dva korintska stupa na čijim se kapitelima još zadržala stara pozlata. S lijeva na desno redaju se četiri kipa u naravnoj veličini: sv. August i prorok Zaharija, sv. Joakim i sv. Jeronim. Plašt i anatomija sv. Jeronima vrlo su vješto izvedeni. Nepoznati kipar u liku sv. Jeronima registrira isposnički izraz blagog patosa. U lijevoj ruci pridržava knjigu na kojoj je lubanja a desnom rukom drži kamen i lupa se u prsa govoreći “Prace mihi Domine, quia Dalmata sum” (Oprosti mi gospodine jer sam Dalmatinac). U biti, svi kipovi su oblikovani tako da budu postavljeni frontalno prema promatračima. Volumen je zatvoren, tek ga nešto malo pokret ruke i kontrapost otvaraju. Zato je površina volumena dinamično oblikovana, a bojanje kipa doprinijelo je opisu raskošnih kostima poglavito kod sv. Augustina i proroka Zaharije. Svi kipovi demonstrativno i pomalo scenski drže svoje atribute, po čemu ih možemo razlikovati. Podno nogu proroka Zaharije i sv. Jeronima nalaze se dva anđela, ali ovaj put ruke im ne strše u prostor kao kod onih u atici već su skrušeno sklopljene sa zaokrenutim torzom. Pokornim pogledom promatraju križ ispred tabernakula i kleče. Razigranost i lakoća nabora plašta te plastična modulacija tijela u pokretu dobro su prikazani.

Crte lica anđela su proinjeno blažene, dok im se zrak uvlači u uvojke kose. Blago izvijen vrat i zanimljiva nježnost nalaze se u izrazu lica. Samarica Jugoistočno od Čazme, skriveno u Moslavačkoj gori, malo mjestance Samarica čuva ljepotu prošlosti 18. stoljeća. Samarica je oduvijek bila dio čazmanskog arhiđakonata i dekanata. U dva navrata se spominje 1334. i 1501. godine. Na uzvišenoj gradini, u središtu naselja, lako se uočava župna crkva sv. Katarine. To je jednobrodna srednjovjekovna gotička barokizirana crkva s dobro očuvanim kasnobaroknim inventarom. Tko bi mogao pretpostaviti da se u tom siromašnom i malo poznatom kraju kriju respektabilne vrijednosti kasnobarokne skulpture. Prašnjavi put vodi nas u još gotovo netaknuti pitoreskni krajolik Moslavačke gore do prekrasnih umjetničkih djela. Tu smo naprosto zatečeni i iznenađeni estetskim vrijednostima plastike koja se ne razlikuje od onih u Sloveniji, Mađarskoj i Austriji. U crkvi sv. Katarine gotovo u cjelosti očuvan je inventar unešen još u baroknom razdoblju. Iz godine 1747. potječe glavni oltar, monumentalno djelo raskošne likovne vrijednosti. Oltar je ukrašen brojnim skulpturama i plastikom. Sveta Katarina na prijestolju nalazi se u središnjem dijelu niše oltara. Iza oltara na zidu nalazi se stara slika sv. Katarine. Kipovi sv. Jelene, sv. Lucije i sv. Barbare nalaze se lijevo od centralne niše, a desno se nalaze sv. Cecilija, sv. Apolonija i sv. Elizabeta sa svojim prepoznatljivim atributima. U gornjoj zoni, po nebeskoj hijerarhiji, svoje mjesto nalazi sv. Marija s krunom i grupom od 16 igura anđela što je okružuju. Oltar vrvi od bogatih ukrasa gdje se osobito ističe atika retabla. Ovaj barokni biser u siromašnom i zabitom dijelu Moslavačke gore samuje daleko od zvučnih turističkih meka srednje Europe, čekajući rijetke i slučajne prolaznike. U turističkoj ponudi Moslavine ovaj rijetki kulturni dragulj mora svakako pronaći svoje mjesto na “Baroknom putu po Moslavini”. Tu se još s lijeve i desne strane nalaze bočni oltari i propovjedaonica iz sredine 18. stoljeća. Čazma Najznačajnija crkva iz 13. stoljeća u Moslavini je zasigurno župna crkva sv. Marije Magdalene u Čazmi. Tu se mogu

Detalj oltara crkve sv. Katarine iz Samarice, 1747.g.

217

iščitavati slojevi kulturno-povjesnog naslijeđa. Povlačenjem Turaka ova crkva je teško oštećena, a dijelom srušena. Unutrašnjost je tada bila krajnje skromno uređena. Običaj je bio u to vrijeme da zagrebačke crkve, a i Katedrala, poklanjaju siromašnijim crkvama svoj stari inventar (oltare). Tako je došlo do seobe oltara iz Zagreba u Čazmu krajem 17. stoljeća i početkom 18. stoljeća. Između godine 1715. i 1720. veliki požar je poharao čazmansku crkvu i teško je oštetio. Zapravo nestale su neprocijenjive umjetničke vrijednosti. Započinje obnova koja će dugo potrajati. Godine 1725. u vizitacijama čitamo da je osposobljeno svetište i postavljen novi glavni oltar. To je zapravo prvi dio namještaja nove barokne crkve kakva se sačuvala do danas. Konstrukcija glavnog oltara prilagodit će se zidovima svetišta u naglašenom konkavnom obliku. Podnožje je visoko i rastvoreno sa svake strane menze uskim prolazima koji služe za obilaženje oltara. Između stupova sa svake strane su oltarne niše u kojima su kipovi pod različitim školjkama: Veronika i Marija, Saloma, Petar i kralj David.

218

Glavni oltar u crkvi sv. Marije Magdalene iz Čazme, 18. st.

Godine 1725. u središnju je nišu postavljen kip Magdalene pokajnice, ali je on 1750. godine zamijenjen današnjom, umirućom Marijom Magdalenom u krilu velikog anđela. Donji dio oltara je odmjeren i strogo tektonski komponiran, a drugi kat je prozračne i lagane konstukcije. Tu su i dekorativni uvoji strmih valuta koje se penju prema svodu. Ispred radijalnih snopova šiljastih zraka smješteno je mnogo kipova koji su pokretima povezani u dinamičku cjelinu. Iznad svih je Sv. Trojstvo, strogo poštivajući nebesku hijerarhiju. Mariji je dodijeljeno mjesto u sredini atike. Isti kipar izradit će i skupinu umiruće Marije Magdalene u centralnoj niši. Svi kipovi, izuzev glavne teme u centralnoj niši , su statični u frontalnom stavu i s izrazom patosa u licu prisustvuju smrtnom činu. Jedino je dinamizirana ploha kipova bogatim naborima draperije. Cijela atmosfera odiše pijetetom prema Mariji Magdaleni. Ovdje je vrlo vješto rezbarena bogata ornamentika oltara koja će potcrtati glavne horizontale konstrukcije. Povjesničarka umjetnosti dr. Doris Baričević kaže da “primjer Čazmanskog oltara govori kako osrednja pokrajinska radionica pomoću maštovitih oblika arhitektonske konstrukcije i lijepo rezbarene ornamentike ostvaruje učinkovita i dopadljiva djela a slabosti plastike su ublažene i prikrivene slikovitošću općeg dojma.” Kutina Nakon rušenja turske vlasti u Moslavini 1687.godine, započinje ponovno postupno naseljavanje hrvatskoga življa. U kanonoskim vizitacijama iz 1710. godine govori se u Kutini o zidovima porušene crkve a gdje se sačuvao još i toranj. Vjerojatno se tu radi o prvotno sagrađenoj starijoj crkvih Svih Svetih koja se spominje 1364. godine. Godine 1729. započela je gradnja današnje crkve, a iste godine završeno je i svetište. Radovi na gradnji crkvene lađe potrajali su 20 godina. Godine 1748. crkvena lađa bila je uglavnom završena. Postavljeni su strop i krov. Današnji oltar tamo se već nalazio 1746. godine. Glavni oltar zaprema cijelo svetište apside. On je arhitekturalnog tipa s vrlo bogatim i brojnim skulpturama. Kao i većina oltara i kipova u ovom dijelu Hrvatske građen je u drvetu, a poslije marmoriziran. Tu, u crkvi sv. Marije Snježne, nalaze se još dva vrijedna bočna oltara: sv. Petra i Žalosnoga Krista. No, kao najvrijednije djelo, ne samo u crkvi u Kutini već i šire, važno je istaknuti propovjedaonicu. Vrhunsko djelo Franje Antona Strauba. Naručitelj i donator ove propovjedaonice nije do 219

Propovjedaonica u crkvi sv. Marije Snje탑ne iz Kutine, 1761.g.

220

sada poznat, no, pretpostavlja se da su u to vrijeme naručitelji mogli biti grofovi Erdödy. Propovjedaonica je postavljena oko 1761. godine, a tek 1765. je obojana i pozlaćena. Smatra se jednom od najljepših propovjedaonica iz tog vremena na sjeverozapadu Hrvatske. Vrlo je bogata skulpturama, reljeima i ornamentima. Građena je vrlo harmonično, proporcionalno je usklađena. Figuralni ukras nije nametnut veličinom igura. Figure su skladno pozicionirane i čine jedinstvenu cjelinu s arhitektonikom propovjedaonice. Kvaliteta raznolikih stavova i pokreta povezana je s diferencijalnim izrazima raspoloženja. Posebnu pažnju plijeni anđeo trubač na ogradi stepenica donjeg dijela. Svojim pompoznim stavom i gracioznim držanjem prstiju uzoran je primjer kasnobarokne skulpture. Iznad baldahina nalazi se tema Preobraženja Kristova na brdu Taboru. Tu uz Krista u glorieti vidimo apostole Petra, Jakova i Ivana,a po strani Mojsija i Iliju. Ovakvu kasnobaroknu kvalitetu u nas nije nitko uspio postići osim F.A.Strauba. Njegovu natprosječnu kvalitetu najbolje potvrđuju reljei (Ples oko zlatnog teleta) svojim sitnim iguricama. U pozadini ovih likova je difuzno naznačen scenarij. Tu se još nalaze i teme: Primanje zakonika na brdu Sinaj i Mjedena zmija. Unaokolo su živahni puti nezaobilazni pratioci baroknih oltara i propovjedaonica. Oni doprinose sveopćem slavlju i raspoloženju. Doktorica D. Baričević smatra da su Straubovi anđeli i krilate anđeoske glavice među najljepšim kiparskim umjetninama u kasnobaroknom razdoblju sjeverozapadne Hrvatske. Ova propovjedaonica pruža nam priliku da studiramo majstorovu tipologiju svetačkih likova. Figure evanđelista ekspanzivno svojim sjedenjem i gestikuliranjem zahvaćaju prostor pred sobom i unose tipičan nemir u konture kompozicije. Na vrhu baldahina igure stoje, kleče i leže u slobodnim pozama dok se u pozadini vidi velika gloriola. Ova kompozicija, pomalo raskidana, odgovara kretnjama i položaju evanđelista. Zanimljivo je primjetiti ruke koje su anatomski prostudirano modelirane. Glave su razmjerno malene, imaju visoka čela, a lice se prema bradi sužava. Za kosu i bradu karakteristični su debeli glatki pramenovi, plitko izbrazdani. Ovakav pristup u analizi omogućuje jedino kriterij stilske i tipološke atribucije. Kiparstvo A.F. Strauba možemo proglasiti vrhuncem našeg domaćeg kasnobaroknog kiparstva u drugoj polovici 18. stoljeća. Ova djela se po svojoj kvaliteti maksimalno naslanjaju na srednjoeuropsku kiparsku tradiciju. Narudžbe kvalitetnih majstora otkrivaju gdje su postojale gospodarske mogućnosti tadašnjeg društva, a i kakva je bila umjetnička i društvena klima. Straubove osebujne sinteze igure, kako tvrdi

Anđeo trubač na ogradi stepenica propovjedaonice

221

dr. D.Baričević, bile su arhitektonske konstrukcije i rocailleornamentika po svojoj strukturi i duhu prava djela rokokoa. Straub se oslanjao isključivo reminiscencijama na alpskoštajersku tradiciju. Ono što je zajedničko A.F.Straubu i njegovom bratu u Mariboru je tektonska čvrstoća, nadvremenska punoća likova, oplemenjeni realizam, elastičnost obrisne linije i zaokruženost igre nabora. Njegovi su oltari propovjedaonice vrlo dinamične i izrazito igurativno potcrtane kompozicije. Kloštar Ivanić U ono vrijeme, kada je nastao oltar za župnu crkvu u Ludini, Straub je dobio nove narudžbe za tri oltara u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Ivanić-Kloštru. Ova barokna crkva je sagrađena između 1757.-1759. godine. Izgleda da je očito postojala jaka želja da njezinu unutrašnjost uljepšaju poput susjedne crkve kod franjevaca, a gdje su se ljepotom osobito isticala četiri pokrajna oltara zagrebačkog kipara slavnog imena Josipa Weinachta iz četrdesetih godina 18. stoljeća. Biskup i njegov upravitelj znali su cijeniti djela F.Strauba koji je jedini mogao udovoljiti njihovima zahtjevima na crkvenom namještaju u duhu tog vremena. Oltarna stijena je sasvim zatvorena, razvijena u širinu da bi se u drugom kutu prema završnoj glorioli postupno suzila. Par središnjih stupova postiže barokni ritam. Stupovi na svojim ornamentiranim postamentima istupaju pred oltarnu stijenu i povlače za

Glavni oltar crkve Uzvisenja Blažene djevice Marije iz Kloštar Ivanića, 18. st.

222

sobom u jakom pomaku kratko, prekinuto gređe. Vanjski je par stupova povučen prema crkvenom zidu i zasjenjen, a rube ga višestruko uvijene uske volute koje su ispunjene pravilnom rešetkom. Rokoko vaze kao dekorativni motiv vrlo su slične onima u Ludini. Budući da su centralna mjesta tih oltara rezervirana za slike sv. Juraja i sv. Martina, odnosno sv. Josipa i sv. Julijana, na svakom oltaru stoje samo dva kipa. Ikonografsku temu je određivao naručitelj, a on se odlučio za četiri crkvena oca: Augustina i Ambrozija na oltaru sv. Jurja, a Grgura pape i sv. Jeronima, na oltaru sv. Josipa, i time povezao ova dva oltara i u ikonografskom smislu. Dva malena anđela na gornjim volutama atike jedina su dopuna iguralnog ukrasa tih oltara. Kipovi se po svojim odlikama oslanjaju usko na evanđeliste s kutinske propovjedaonice. Franjo Straub je raspolagao vrlo širokim registrom nacrta za oltarne arhitekture, ali i vrlo sposobne suradnike stolare. Ovaj oltar u Ivanić-Kloštru jedinstven je i temeljito se razlikuje od ostalih po plasticitetu pojave, učinkovitosti gesta i slikovite obrade površine odjeće, s releksima svjetla i sjene. Figure su sugestivne i dinamične, osjeća se još lakoća i elegancija. Sličan efekat je postignut i kod velikog anđela kad napeto ispružena noga i visoko podignuto krilo sugeriraju da je anđeo upravo sletio s visina na svoju valutu. Poznato je da su se srednjoeuropski kipari kasnobaroknog razdoblja ravnali prema vrsti narudžbe, ugledu i materijalnim mogućnostima osobe koja je stajala iza narudžbe. Križ Godine 1714. župnu crkvu u Križu zadesio je požar te je tako izgorio oltar. To je i bio povod da se postavi novi. Već 1720. neimenovani kipar postavit će u svetištu novi glavni oltar, danas jedan od najreprezentativnijih i kipovima najbogatiji u tom vremenu, ne samo u Moslavini. Dvokatna je arhitektonska konstrukcija koja se pridržava tradicije 17. stoljeća s plošnim i u širim razvijenim retablima. Jedini ornamentalni motiv koji se konzekventno javlja je akantusov list. Pretpostavlja se da je broj anđeoskih glavica i malih anđela bio veći nego danas. Srećom su sačuvani svi izvorni kipovi ovog oltara koji se sa središnjim prizorom Raspeća s Marijom i Ivanom ikonografski spajaju u cjelinu. Tu uz apostole Petra i Pavla nalazimo sv. Josipa i sv. Joakima, a na drugom katu sa svake strane Boga Oca s kuglom zemaljskom i po dva evanđelista s njihovim simbolima. Na vrhu okruženim akantusovim viticama stoji Uskrsli Krist. Manji kipovi evanđelista na drugom katu su uspjelija djela. Uvjerljiv patos u skupini Raspeća svjedoči o 223

visokom umjetničkom dometu tog kipara. Kod raspetog Krista izvrsno je realizirana anatomija, dok grč boli prožima tijelo. Ističe se plemenita glava pod teškim spletom trnove krune i efektno drapirana pojasnica koja spada, kako kaže dr. sc. Doris Baričević, među najbolja djela baroknih raspela u nas.

Detalj glavnog oltara crkve sv. Križa iz Križa, oko 1720. g.

Literatura: HORVAT Anđela; MATEJČIĆ Radmila; PRIJATELJ Kruno; Barok u Hrvatskoj; Zagreb, 1982. SVETI TRAG; devetsto godina Zagrebačke nadbiskupije; Zagreb, 1994. KOŽUL Stjepan; Sakralna umjetnost bjelovarskog kraja; Zagreb, 1999. LEKSIKON IKONOGRAFIJE, LITURGIJE I SIMBOLIKE ZAPADNOG KRŠĆANSTVA I UVOD U IKONOGRAFIJU, Sveučilišna naklada Liber, Kršćanjska sadašnjost; Zagreb, 1985. KOVAČEVIĆ Dražen, Župa Osekovo; Župni ured Osekovo, 1999. BARIČEVIĆ Doris i članovi kiparske obitelji Straub u Hrvatskoj, Peristil, zbornik radova za povijest umjetnosti, Zagreb 1992/93. VIJESTI MUZEALACA I KONZERVATORA HRVATSKE; godina XXVIII, broj 4, Zagreb 1979. str. 5-7 DOMAĆI BAROKNI KIPARI U ČAZMI, Zbornik “Čazma u prošlosti i danas”, Čazma 1979, str. 153-186. GRUPA AUTORA; 900 godina Ivanića; Zbornik, Kloštar Ivanić, Ivanić Grad-Križ, 1994. BARIČEVIĆ Doris; Prijedlog za opus zagrebačkog kipara Antuna Reinera, Zbornik, “Iz starog i novog Zagreba VI”; Muzej grada Zagreba 1984. 224

Summary late baroQue sculPture in Moslavina After the Turks left Moslavinaâ&#x20AC;&#x2122;s area at the begining of the 18th century, the Catholic church accepted the barokue and started intensiing the religious life. As many of the sacral objects were reviewed and rebuilt, the inside of the buildings afters and pulpits had to be restored too. Booth baroque sculptors, either the foreign or the national ones were so diverse in their maners of expressing that they completely changed the art of this area. The task of the sculpture in that time was to compensate the architecture. The alters and pulpits were more similar to some theatnical mise-en-scence. The late - baroque sculpture of the rococo doesnâ&#x20AC;&#x2122;t have the characteristics of the monumental sculpture of the baroque. The sculpture was in the function of decoration or biblical naration. It was mainly made in wood and skillfully painted. The painting effects had to make up for the sculptural demands. The volume was closed while the surface was dynamic and full of vivacity. The theatrical movements dominated in the pose and the facial expression was pathetic. Some sculptors like A.F.Straub and J.Weinach managed to surpass the provincial average. Their works can be counted up to the masterpieces of the middle - european masters who worked in wood in the late - baroque sculpture. With this brief survey of the late-baroque sculpture in Moslavina, we wanted to point out the important values and to show the connections and cultural inluences in this part of Europe.

225

OSVRTI I VIJESTI

Slavica Moslavac MILKA TRNINA - HRVATSKI SLAVUJ Ne umanjujući ničiji doprinos, ipak moramo ustvrditi da je jedna od najvećih u svijetu opere, bila i jest, hrvatska pjevačica MILKA (Katarina) TRNINA, poznata u svijetu i kao T(E)RNINA. Dva je desetljeća oduševljavala publiku Europe i Amerike svojom umjetnošću, dvadeset je godina nadmoćno dominirala najvećim svjetskim opernim pozornicama. Ali put iz Vezišća (Donji Sip, Moslavina), gdje je Trnina rođena, 19. prosinca 1863., kao kći seoskog posjednika, do glazbenih metropola, bio je ispunjen ustrajnim radom i samoprijegorom. Sa šest godina dolazi u Zagreb, u kuću svoga ujaka, poznatoga hrvatskog književnika Janka Jurkovića, koji joj postaje skrbnik i savjetnik. Već je zarana pokazivala izrazit smisao za glazbu, a ljepotu njenog glasa otkrila je slučajno obiteljska prijateljica i pjevački pedagog Ida Wimberger - Brkić, kada je Milki bilo 13 godina. Iz Zagreba Milka odlazi na konzervatorij u Beč, gdje je među njenim učiteljima bio i poznati pjevački pedagog prof. Josef Gönsbacher. Prvi značajniji nastup devetnaestogodišnje djevojke bio je u Zagrebu 11. travnja 1882., gdje se kao debitantica predstavila ulogom Amelije u “Krabuljnom plesu”. Uspjeh je bio neočekivan, zagrebačka je publika s najvećim oduševljenjem primila mladu početnicu nadajući se da će konačno jedna domaća pjevačica zamijeniti strane primadone koje su dotad dominirale opernim izvedbama na pozornici starog gornjagradskog kazališta. No, nade se nisu ostvarile, zbog intriga nije dobila odgovarajući angažman u mladoj Zagrebačkoj operi, već je potpisala ugovor s Leipziškom opernom kućom, kod čuvenog Laubea. Slijedili su angažmani u Grazu i Bremenu, a 1890., u dobi od dvadeset sedam godina, imenovana je pjevačicom prestižne Bavarske dvorske opere u Münchenu, gdje je ostala deset godina. Publika ju je voljela, kritika poštivala, a dirigenti Hans van Büllow, Herman Levi, Richard Strauss i dr. - hvalili. U povijest svjetske opere ušla je Milka Trnina kao jedna od najvećih vagnerijanki svoje i ne samo svoje epohe, kao nenadmašna Beethovenova Leonora, kao Tosca, Leonora u

Milka Trnina

229

Trubaduru, Valentina u Hugenotima, kao Mozartova donna Ana i dr. Na svojim čestim i dalekim turnejama, pjevala je samo one uloge u kojima su mogle doći do punog izražaja. Sve odlike koje su je u očima njenih suvremenika činile tako velikom - blistavost i raspon njenog soprana koji se isticao rijetkom ljepotom i neobičnom toplinom, njena gluma, osjećajna, produhovljena i inteligentna, njena urođena glazbenost, proinjenost, dostojanstvo i otmjenost njene visoke i skladne scenske pojave. Deset je puta odlazila u Ameriku, bila je čest gost londonskog Covent - gardena, na molbu carice Aleksandre pjevala je na krunidbenim svečanostima u Moskvi, na poziv Cosime Wagner sudjelovala je na svečanim igrama u Bayreuthu, Wagnerovom opernom svetištu. Na pozornici Metropolitana bila je prva Kundry u Parsifalu, na pozornici Covent-gardena prva Tosca. Uvijek, pa i na vrhuncu svoje slave, Trnina je osjećala nostalgiju za svojim zavičajem, za Zagrebom. Od njenih gostovanja u Zagrebačkoj operi, najznačajnije je svakako ono u ožujku 1898. g. Pjevala je svoje vrhunske vagnerijanske kreacije, Elisabetu u Tannhä seru, Verdijevu Aidu i Leonoru, i kao osobit događaj Fideliju u prvoj zagrebačkoj izvedbi jedine Beethovenove opere. Nikad prije, ni poslije nijedan umjetnik nije izazvao među zagrebačkom publikom takav delirij oduševljenja kao toga proljeća Milka Trnina. Bio je to i posljednji Trninin nastup u domovini. Osam je još godina ubirala lovorike na velikim scenama Europe i Amerike, a tad se iznenada, poslije neuspjele operacije oboljelog živca na licu (nervus facialis) zauvijek povukla s pozornice. Poznata po svojoj samokritičnosti, kojom je uvijek bila svoj najstroži sudac, nije željela nastaviti svoju blistavu karijeru s umanjenim mogućnostima. Posljednja joj je uloga bila Sieglinda na opernom festivalu u Münchenu, 1906.g. Nekoliko je još godina provela u inozemstvu, djelomično i kao pjevački pedagog, a zatim se zauvijek vratila u svoj voljeni Zagreb, gdje je živjela do smrti, 18. svibnja, 1941. g. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tj. u Trninino doba, tehnika još nije dosegla današnji stupanj razvitka. Tako nam njena umjetnost nije ostala sačuvana posredstvom savršenih gramofonskih snimki i magnetofoskih vrpci koje bi i danas mogle služiti kao vječni svjedoci njezina pjevačkog glazbenog umijeća. O njenoj veličini svjedoče nam samo kritike i ocjene njenih suvremenika, tj. muzikologa, folklorista i istaknutih glazbenih kritičara. Legendarna Trninina osobnost i danas služi generacijama 230

naših glazbenih umjetnika kao uzor i poticaj. Njenim imenom je prozvan jedan slap na Plitvičkim jezerima, zatim Godišnja nagrada koju (od 1957.) dodjeljuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, a u Vezišću su podignuti Dom kulture i bista, koji služe kao trajan spomenik MILKI TRNINI.

Milka Trnina u ulozi Elizabeth iz opere Tannhäuser

231

Mladen Mitar IVAN MILAT

(RETROSPEKTIVA 1952-2002)

Ivan Milat je rođen 7. siječnja 1922. godine u mjestu Blatu na otoku Korčuli. Doselio se u Dubrovnjk 1925. godine i tu završio Osnovnu i Građansku školu. Odlazi 1936. godine u vojsku. Tu u vojnoj muzičkoj školi stječe glazbenu naobrazbu. Nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije naći će se u talijanskom zarobljeništvu u Albaniji. Vraća se iz zarobljeništva na Korčulu, gdje upoznaje kipara Ivu Lozicu koji će ga inspirirati za skulpturu i upis na Likovnu akademiju u Zagrebu. Iste godine 1941. odlazi u Zagreb na Konzervatorij. Na ovim teškim turbulentnim prostorima jedva uspijeva preživjeti II. svjetski rat. Nakon 1945. godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studira kiparstvo u klasi profesora Vanje Radauša i Frane Kršinića. Oboljeva od išijasa, napušta kiparstvo na četvrtoj godini te nastavlja studij slikarstva 1951. godine. Diplomirat će u klasi profesora Otona Postružnika 1952. Nakon akademije radit će kao pedagog na gimnaziji u Puli, Županji i na koncu u Kutini gdje će obavljati i poslove kustosa Galerije Muzeja Moslavine. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Sudionik je mnogih humanitarnih akcija. U povodu velike obljetnice 60 godina života i 30 godina umjetničkog rada 1982. godine, daruje Galeriji Muzeja Moslavine veliki broj djela. Ilustrira u brojnim časopisima i knjigama (Moslavačke razglednice). Indikativno je to da se još kao student prvi puta predstavlja crtežima koji će postati kontinuitet njegovog interesa. Vanjski svijet ga neprestano potiče na stvaranje, osobito tradicijska drvena arhitektura, krajolici, dječji likovi a u posljednje vrijeme mrtva priroda. Slikar je uz ostalo i likovni kroničar prolaznosti i nestajanja tradicijskog graditeljstva. Danas se umjetnici zatvaraju u svoje ateliere - laboratorije, ekspermentiraju i smatraju slikanje krajolika nostalgičnim, anakronim i zastarjelim bukoličkim modelima. Ali Milat se drži starog principa “sav prostor u umjetnosti je stvoren” pa je tako slika u biti nova priroda. Kod njega je trijem, mrtva priroda ili akt predtekst za stilske vježbe. Treščica i olovka su mu najdraži crtački instrumenti. Dok crta kao da kleše, gomilajući bogate nakupine linija po strukturi i dinamici u razigranu igru neočekivanih kretnji. U biti, Milat ne crta trijemove već ih portretira. Po mišljenju mnogih 232

kritičara ističe se u crtežima dječjih portreta. Slikar Ivan Milat je stari, dobri “klasičar” sa reminiscencijama na Cezannizam, koji pronalazi kreativne iskre u tradicionalnom slikanju. Cezannu je boja igra, a Milatu crtež. Milat gradi svjetlo iz boje. Njegove mrtve prirode su žive, pune raskošnih blistavih tonskih modulacija. Za njega je slika orkestar. Vizualni naboj transponiran u bogato blistavilo anatomiziranih mrlja i reskih koloriranih graizama. Sam slikar je jednom rekao: “Kad ja slikam meni u glavi bruji glazba. Zato je kod mene više tonski nego koloristički”. Ivan Milat živi skroman slikarski život na rubu događanja izvan velikih slikarskih metropola. Njegov karakter bitno je relektirao na tijek njegovih slikarskih izvedbi. Duhovit, temperamentna, nemirna duha, polemičan, nestalan i emocionalan, teško se miri s godinama. Milat potvrđuje onu staru, da kod južnjaka duh sporije stari od tijela.

Autoportret 2002. g.

233

mr. sc. Stjepan Šlabek AKADEMIK HAZU MIHAJLO LANOVIĆ (rođen 7. rujna 1882., umro 16. travnja 1968.)

U bogatom i uglednom domaćinstvu seljačkoga gospodara Ivana Lanovića i njegove dobre i skromne žene Katarine rođene Rešetar dana 7. rujna 1882. ugledao je svijet njihov jedinac, kojega su krstili imenom Mihajlo, po zaštitniku i patronu Župe Velika Ludina arkanđelu Mihaelu (“Tko je kao Bog”), koja obuhvaća osam moslavačkih sela od kojih Okoli upravo tada, a i danas su, bjehu najbogatiji. Mali jedinac Mihajlo osnovnu školu pohađa u Velikoj Ludini. Bogati otac Ivan omogućuje svome sinu jedinorođencu pohađanje klasične gimnazije u Zagrebu, gdje talentirani i marljivi srednjoškolac odlično savlada latinski i starogrčki govor, te njemački i madžarski jezik. S odličnim temeljima klasične naobrazbe, Mihajlo studira pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te ga s doktoratom putem tzv. rigoroza (polaganje grupe naročito probranih težih pravnih grana) završava godine 1905. Na svojem životnom putu prošao je dr. Lanović više stepenica svojega uspona. Od stenografa u Hrvatskome saboru 1905., preko pripravnika u Odjelu za bogoštovlje i nastavu tadašnje Hrvatske zemaljske vlade – on se svojom energijom i zavidnom stručnom spremom brzo uzdiže na ljestvama upravne karijere, sve do službujućeg mjesta tajnika Hrvatske zemaljske vlade! Poslije raspada Austro-ugarskoga carstva i završetka I. svjetskog rata, kao i prekida svih državno-pravnih veza s tim Carstvom, a po odluci Hrvatskoga sabora 10. listopada 1918. i zatim uključenja slobodne Države Slovenaca, Hrvata i Srba u zajedništvu s Kraljevinom Srbijom temeljem Prvodecembarskog akta Kralja-regenta Aleksandra Karađorđevića – dr. Lanović postaje načelnikom Odjela za Rimokatoličku crkvu u Ministarstvu vjera u Beogradu u vladi Stojana Protića. Napuštajući blistavu upravnu karijeru, dr. Lanović 1927. kandidira i bude izabran za izvanrednog profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu za predmete: Opća pravna povijest, Privatno pravo Tripartita, te Enciklopedija i metodologija prava. Već slijedeće 1928. godine profesor Lanović biva postavljen za redovitog profesora svih tih predmeta i na toj dužnosti na 234

našem zagrebačkom fakultetu ostaje sve do umirovljenja 11. lipnja 1946. Duboki i temeljiti erudita, jedan od rijetkih pravnih enciklopedista u Hrvata, prof. Lanović prihvatio je da drži još i predavanja honorarno i za: Hrvatska pravna povijest, od 1932. do 1936. 1940. izabran je i za profesora Crkvenoga prava. On zadržava svoje naznačene predmete još punih 19 godina. U razdoblju Nezavisne Države Hrvatske (osnutak 10. travnja 1941. u Zagrebu, uminuće na Bleiburgu 15. svibnja 1945.) prof. Lanović jest dekan Pravnog fakulteta od 1941. do 1944., a zatim prodekan od 1944. do 1945. Odlukom Hrvatske državne vlade od 10. srpnja 1943. imenovan je izvanrednim članom Državnog vijeća. 30. prosinca 1941. u Razredu Historičko-juridičkom izabran je za pravog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Suradnikom je Hrvatske enciklopedije dr. Mate Ujevića od njenoga prvog sveska 10. veljače 1941. još za vrijeme Banovine Hrvatske, pa do posljednjeg sveska 5. svibnja 1945. (koji je gotovo u čitavoj nakladi uništen po novoj “narodnoj vlasti”, te taj svezak predstavlja skupi raritet za biblioile danas!). Nastupom “Prevrata”, kako je hrvatski puk točno nazvao preuzimanje vlasti po Komunističkoj partiji Jugoslavije završetkom II. svjetskog rata, prof. Lanović još neko vrijeme na Fakultetu predaje predmet: Hrvatska pravna povijest, kao i ulomke iz vjeroispovjednih odnosa hrvatskoga društva tijekom stoljeća. Ovo sve do 11. lipnja 1946. kada biva nasilno umirovljen. Otac Ivan umro mu je u Okolima u 71-oj godini života dana 21. studenoga 1929. a spomenik se još čuva na Mjesnom groblju u Ludini. Majka Katarina umrla je u 53. godini života dana 5. studenoga 1915. Prof. Lanović oženio je Martu rođenu Pocrnić, koja je preminula u 54-oj godini života dana 24. siječnja 1938. godine. Supruzi Lanović imali su dvoje djece: sina Mladena, studenta prava i glazbe, koji je umro vrlo mlad u 19-oj godini na dan 12. lipnja 1929. Kćerka Alma Lanović bila je profesorica stranih jezika na gimnaziji u Ivanić-Gradu. Ona je doživila vijek od 70 godina, te je preminula 5. prosinca 1977. godine. Osim oca Ivana, čitava obitelj univerzitetskog prof. Lanovića počiva na Mirogoju drugi red lijevo od crkve Krista Kralja. Uz neveliku mirovinu umirovljenik Lanović zarađuje za kruh svagdanji prevođenjem s latinskog, njemačkog, engleskog i francuskog jezika. Za djelo prof. Vladimira Bayera: Ugovor s đavlom (o progonu vještica u Europi) preveo je svu 235

dokumentaciju s glavnih europskih jezika. Preveo je, također, i dvadesetak Shakespeare-ovih drama. Umro je u bolnici u Zagrebu, nakon prijeloma noge (kosti nisu zarašćivale uslijed starosti) u 86-oj godini na dan 16. travnja 1968. U rukopisu mu ostade “Sistem crkvenog prava” što nikad nije ugledao svjetlo dana, te zbirka “Posljednji eseji – Na izmaku naše demokracije” koji su krišom objavljeni u Madridu tri godine po autorovoj smrti. Vrijedan je bio očinski čardak u Okolima, gdje je – već starac – duže boravio i održavao ga koliko je skromnim prihodom bilo moguće, dok je ta građevina moslavačkog ugođaja danas potpuno devastirana. Obitelj prof. Lanovića sniva vječni san na Mirogoju. Na skromnom spomeniku slova se jedva, ali ipak, razaznaju. Spektar znanstvenog interesa prof. Lanovića bio je vrlo širok. Iz oblasti crkvenoga prava on je pisao: o matičnim knjigama, 1908.; o ženidbenom pravu, 1912.; o luknu u Hrvatskoj, 1914.; o konkordatu Kraljevine Jugoslavije s Vatikanom, 1925.; a kako rekosmo u rukopisu je završio opsežno djelo: “Sistem crkvenog prava”. Iz pravne povijesti hrvatskoga naroda objavio je: Ugarskohrvatski donacionalni sustav, 1928.; udžbenik: Privatno pravo Tripartita, 1929.; radnju u “Rad-u” JAZU: Ustavno pravo hrvatske narodne države, 1939.; te Crkveno pravo u sustavu pravnih nauka, 1940. Za nastavne potrebe izdao je Privatno pravo Tripartita od 429 stranica o Verböczy-jevom zborniku Ugarsko-hrvatskoga feudalnog običajnog prava, djelo što je dobro služilo izobrazbi pravničkih kadrova i razvoju sudske prakse, čuvajući osobitosti našega prava prema sustavima i doktrini njemačkoga i kanonskog prava. Knjigu “Zbirka matičnih propisa” od 1908. ima naša Knjižnica u sastavu Pučkog otvorenog učilišta Kutina, registriranu pod oznakom: ZZ-35/38533. sa 406. stranica teksta! Ovo sjećanje na uglednog Moslavca zaključit ću napisom moga profesora i mentora na postdiplomskom studiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1977. – 1978. akademika Hodimira Sirotkovića: “In memoriam prof. dr. Mihajlu Lanoviću” u Zborniku Pravnog fakulteta br. 18/1968. koji u fragmentu glasi: “Poliglota, svestrano nadaren i široko obrazovan – on je svojom markantnom igurom i retorskim nastupom u tijeku svoje nastavne karijere lako plijenio pažnju svojih studenata. Devetnaest generacija predratnih studenata sjeća se Prof. Lanovića kao vrsnog učitelja i pedagoga, koji ih je na njihovim prvim koracima u pravne nauke na fakultetu učio pravnoj metodici i logici. I kad se nismo slagali s ilozofsko-pravnim nazorima pokojnog profesora, ostalo je trajno poštovanje kao 236

odličnom nastavniku, solidnom naučnom radniku i karakternom čovjeku. Vijeće nastavnika ostaje trajno zahvalno kolegi profesoru M. Lanoviću za sav njegov znanstveni, pedagoški i ljudski rad i trud, koji je utkao u razvoj Pravnoga fakulteta.” Stoga se s pravom i ponosom i mi sjećamo jednoga iz plejade istaknutih Moslavaca, koji su o sebi, ali i rodnom kraju, radom i znanjem ostavili trajan spomen u našoj znanstvenoj i naobrazbenoj misli. Skromnim prinosom, bar na trenutak, otesmo ga zaboravu što ga nije zaslužio!

IZVORI Prof. dr. HODIMIR SIROTKOVIĆ: Profesor Mihajlo Lanović – In memoriam Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, broj 18/68. str. 217. BRANKO TOMEČAK: Bibliograija radova prof. M. Lanovića Ibidem, str. 218-219. “LANOVIĆ, MIHAJLO” – edicija u kojoj je prikazan a) ENCIKLOPEDIJA JUGOSLAVIJE, svezak V. Zagreb, 1955.-1971. str. 471. b) HRVATSKI LEKSIKON, gl. urednik dr. Antun Vujić, svezak II. Zagreb, 1997., str. 5. c) TKO JE TKO U NDH, Minerva, Zagreb, 1997., str.229. Izjave: a)Vladislav Regvart, sudac u mir. Zagreb, Brit. trg. b) Ljubica Lehki, Okoli kbr. 866. c) Ankica Horvat, Okoli kbr. 143. 1. Verböczy-jev TRIPARTIT, u Rječniku historije države i prava, “Informator”, Zagreb, 1968., str. 782. 2. M. Lanović: Ustavno pravo hrvatske narodne države, RAD JAZU Zagreb, knjiga 265., godište 1938. svezak 119. stranice: 167-242. RAD JAZU Zagreb, knjiga 266., godište 1939. svezak 120. stranice: 1-92. Ulomci iz rada, da se autor predstavi sâm sobom, bez naknadne interpretacije! TRIPARTIT – zbornik ugarsko-hrvatskoga običajnog prava, što ga je 1514. sastavio madžarski pravnik Stjepan Verböczy. To je sistematska zbirka važećeg običajnog prava u doba kralja Vladislava II. Ova zbirka nikada nije postala formalnim 237

zakonom, ali ju je praksa prihvatila pa su sudovi u Ugarskoj i Hrvatskoj primjenjivali zbornik sve do kraja feudalnog razdoblja (u Madžarskoj čak do 1918.). Zbornik je pisan latinskim jezikom, a Ivan Pergošić tiskao je njegov hrvatski prijevod 1574. godine.

238

Grobnica prof. Mihajla Lanovića na Mirogoju u Zagrebu

Vladimir Gajski KAZALIŠTE KAO KULTURNO-PROSVJETNO SREDSTVO Svakodnevni bi život bio previše krut i težak, ako čovjek ne bi mogao proživjeti i one trenutke u kojima je monotona kolotečina i zaboraviti na svoje brige, te da mu se duša vine u sfere koje su daleko od svakidašnjice. Zadovoljstvo čovjeka ne čini samo podmirenje osnovnih potreba - duša mu se želi razviti i živjeti svojim individualnim životom u skladu s ciljevima i interesima okoline. To se u velikoj mjeri postiže različitim kulturno-prosvjetnim sredstvima koja služe i u odgojne svrhe. Jedno od najvažnijih kulturno-prosvjetnih sredstava je kazalište. Ljudi nerado primaju pouke, jer se njihov umišljeni egoizam protivi da ponovno budu “učenici”. Zato je kazalište izvrsno odgojno sredstvo, budući da ne djeluje izravno: događaji na pozornici su jači od pisane riječi ili moralne “propovijedi”. Kazalište mora dugo i naporno raditi da bi stvorilo umjetnost. Predstava je događaj koji se ne može poput video vrpce puštati i ponavljati, jer svaka uspjela predstava ostavlja određene duboke tragove u duši gledatelja. To su snažni, trajni i nezaboravni dojmovi puni poruka za gledatelja. PROFESIONALNA KAZALIŠTA Kod nas ima premalo profesionalnih kazališta da bi mogla uspješno izvršavati svoju veliku kulturološku i prosvjetiteljsku misiju. U nekoliko većih gradova postoje profesionalna kazališta. Iako se doduše zovu “narodna kazališta”, djelovanje im je međunarodno. To se može i mora opravdati time, jer te kazališne kuće moraju biti u trendu s nastajanjem književnih djela svjetske dramske produkcije koja izražavaju suvremenu umjetničku misao i nazor. Narodna pak gluma - hrvatsko pučko kazalište - prepuštena je manje-više slučaju, bez pravog sistema. Ona cvate kao cvijet na livadi: kamo joj vjetar odnese sjeme - tamo će i proklijati, a potom i procvasti. No, to cvijeće nitko ne sabire i ne razvrstava, a valjalo bi razlučiti i dalje njegovati ono što je dobro i plemenito. Ovo cvijeće kod nas siju - doduše ponekad i s korovom - kazališni dobrovoljci ili, kako ih često nazivamo, dramski amateri. 239

POZORNICA Pozornice kazališnih dobrovoljaca nazivaju diletantskim i amaterskim, a nabačen je i naziv “nestručna pozornica”, što je prijevod s njemačkog jezika die Leinenbiene. Međutim, i dobrovoljačka pozornica mora biti stručna, pa naziv “nestručan” nije pravilan. Ako dobrovoljci nisu glumci po zvanju i nije im to osnovno zanimanje - nisu nestručnjaci, jer rade prema uputama umjetničkog voditelja, koji se u svoj rad razumije i poznaje struku. Može li se tvrditi da je neki nogometni klub nestručan ako je sastavljen od neprofesionalnih igrača? Zašto onda dobrovoljnim glumcima reći da su nestručnjaci?! Pojam “nestručna pozornica” treba iskorijeniti i odbaciti, a “nestručni glumci” su zapravo dobrovoljci, koji su stručni koliko je potrebno, a danas-sutra pod stručnim vođenjem mogli bi postati u bukvalnom smislu stručni. Sjetimo se samo velikih imena naše kazališne umjetnosti, koja nisu nikada završila Akademiju dramskih umjetnosti. Zar su i oni nestručni?! HRVATSKI KAZALIŠNI DOBROVOLJCI Naziv “hrvatski kazališni dobrovoljac” - vrlo je star, jer se javlja već 1850. godine, kada počinje s radom “Društvo dobrovoljaca narodnog kazališta”, čiji je rad donio krasne plodove. U početku, zasigurno ni to društvo nije bilo “stručno”, no ipak je naš ponos i dika, jer je iz njega izraslo Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Diletantom ili amaterom označujemo čovjeka koji voli neku umjetnost, pa joj se odaje bez prethodnog školovanja, a bavi se njome usput radi interesa za tu umjetnost. U lošem pak smislu, diletant je osoba površna u struci i neznalica. Kazališni dobrovoljci (amateri) ne smiju biti površni i neznalice, već savjesni, jer daju svoju duhovnu snagu, znanje i ljubav kazališnoj umjetnosti u svrhu prosvjećivanja. Ostanimo, dakle, kod lijepog hrvatskog izraza “kazališni dobrovoljac”. Iako kazališni dobrovoljci neće moći stvoriti epohalna umjetnička djela, ipak će - ako su žarko odani svojoj umjetnosti - stvoriti (amatersko) kazalište - čimbenik odgoja svojih gledatelja. Amatersko kazalište je umjetničko djelovanje kazališnih dobrovoljaca-amatera, ljubitelja književnosti i dramske umjetnosti, ne samo za zabavu, već iz ljubavi prema tom poslu. Ono širi i pobuđuje smisao i ljubav za dramsku umjetnost i među onima kojima je kazalište strana i nepoznata ustanova. Na taj način osvježava klonule i izmorene duše, udahnjujući im novu snagu za borbu sa svakodnevnim životom. 240

KAZALIŠNI DOBROVOLJCI - NEKAD I DANAS Aktivnost kazališnih dobrovoljaca na području općine Križ ima tradiciju koju možemo pratiti od daleke 1884. godine. Osnivanjem knjižnice i čitaonice u Križu, u Pravilima čitaonice čitamo da je svrha čitaonice širiti društvenost u Križu priređivanjem društvenih priredbi i čitanje novina i knjiga. Godine 1938. spominje se Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo “Kumičić”, koje djeluje sve do 1945. godine. Na poticaj stanovnika Križa, 4. studenoga 1951. godine održava se osnivačka skupština Kulturno-prosvjetnog društva Križ, a izabrani su i prvi dužnosnici: 1. Predsjednik - Ivan Ketović 2. Potpredsjednik - Tomo Meštrović 3. Tajnik - Ante Andruzzi 4. Blagajnik - Valter Mikolaci 5. Vođe pjevačke sekcije - Alojz Bajzek i Rudolf Frlić 6. Vođe diletantske sekcije - Ivo Cetina, Ivica Manjarić i Zora Gašpar 7. Vođe tamburaške sekcije - Mato Podvorec i Ivan Bartolek 8. Nadzornik iza kulisa - Ivan Lesičak Na sjednici održanoj dana 17. studenoga 1951. godine Kulturno-prosvjetno društvo Križ mijenja naziv u Kulturno umjetničko društvo “Graničar’ - Križ. Pored KUD-a “Graničar’ - Križ, na području općine su još djelovali: - Omladinska sekcija Kulturno prosvjetnog društva “Mladost”, - Amatersko kazalište DIP-a Novoselec, - Kulturno umjetničko društvo “Marko Uremović” - Novoselec. Aktivnost kazališnih amatera (dobrovoljaca) prestaje 1965. godine, a KUD “Graničar” iz Križa djeluje sve do Domovinskog rata s malim prekidima, da bi 1993. godine dramska sekcija nastavila s radom samostalno te od tada predstavlja najaktivniju udrugu amaterskog rada na području općine Križ. Iz ovog se vidi da je amaterizam i djelovanje amatera na kulturnom planu područja općine Križ bilo veoma bogato te je za pretpostaviti da bi daljnjim istraživanjem mogli doći do važnih spoznaja za kulturološku prošlost našega kraja. AMATERSKO KAZALIŠTE “JOSIP BADALIĆ” Članovi Amaterskog kazališta “Josip Badalić” - Križ, nakon zastoja u ratu, započinju s radom u veljači 1994. godine, pripremajući “Gospodsko dijete” Kalmana Mesarića, komediju, 241

u kojoj ima svega osam osoba. Može se kazati da su se već tada stvorili kakvi-takvi uvjeti za rad, jer su prestale uzbune, zamračenja, a ljudi pomalo ulaze u svakodnevne životne kolotečine. Reagiranje publike na premijeri predstave, koja je održana u Križu iste godine polovicom lipnja mjeseca - bila je iznad očekivanja. Pokazalo se da je glumački ansambl uspio bar na kratko vrijeme - stvoriti atmosferu dobrog raspoloženja i utjecati na posjetitelje (dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta) s puno optimizma, tako da se o predstavi danima pričalo, pa je zbog velikog interesa, deset dana nakon premijere, upriličena i u Novoselcu. Za istaknuti je da su pojedini izvođači odradili svoje uloge poluprofesionalno, iako do tada nisu nikad bili, pa ni u školskom dobu, na pozornici (Radojka Gregurić, Sanja Gregurić, Antun Novačić). Materijalna strana od početka se nametnula kao problem, što je značilo da se kriška “dramska grupa” mora organizirati u skladu sa zakonom. U studenom 1994. godine održana je osnivačka skupština i sukladno sa zakonskim propisima, 11 građana - osnivača utemeljilo je današnje Amatersko kazalište “Josip Badalić” kao samostalnu društvenu organizaciju za promicanje kulture. Prvi je predsjednik bio gospodin Stjepan Saić, koji je ujedno i predsjednik Upravnog odbora, u kojem su još bili u svojstvu člana: Antun Novačić, Vladimir Gajski (ujedno umjetnički voditelj), Radojka Gregurić, Štefanija Lesičak, Marko Nađaković i Stevo Rudančić (tajnik). Nakon registracije kazališta kod nadležnog državnog tijela, te srdačnog prijama kod publike, proširuje se broj članova i intenzivno se uvježbavaju i pripremaju nove predstave. U proljeće, točnije 19. ožujka 1995. godine, u Križu je premijerno izvedeno “Klupko” Pere Budaka, djelo veoma zahijevno za profesionalce, kamoli za amatere, a osim toga potrebno je, ne računajući tehničko osoblje - 16 glumaca. Problem ličkog dijalekta bio je u početku toliko izražen da je kod glumaca izazivao sumnju u uspjeh. No, i to je svladano. Za tu predstavu posebno je za istaći odlično scensko rješenje kulisa, a Antuša u izvedbi gospođe Marije Jelen, i Roža, koju je igrala gospođa Radojka Gregurić, briljirale su na sceni. Na kraju predstave čitavo gledalište prihvatilo je pjesmu u završnoj sceni “Pivaj, mi pivaj, sokole”. Nakon toga slijede gostovanja van općine Križ, tako da je “Klupko” izvedeno deset puta. Svladajući “Klupko”, umjetnički voditelj postavlja “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana, djelo koje se često izvodi u “pravim, velikim” kazalištima. Mladoga Hamleta veoma je zapaženo izveo Dalibor Pelko, kojemu je to bio prvi susret s kazališnim daskama. Do sada to je djelo izvedeno osam puta. 242

Djelo domaćeg autora Ante Juretića (danas profesor na srednjoj školi u Kutini), “Turizam na seoski način”, kriški su glumci predstavili publici 11 puta, što u Križu, što na gostovanjima. Predstava je vrlo dobro primljena od publike, čemu zasigurno pridonosi činjenica da se zbivanje radnje događa “tu negdje među nama” u jednom moslavačkom selu. Od vrlo dobro odigranih rola svih glumaca ipak treba izdvojiti ulogu Štefe, koju je, iako prvi puta na bini, odigrala gospođa Ivanka Markovinović (inače Slavonka, a u predstavi odlična kajkavka). U organizaciji Hrvatske matice iseljenika u Hercegovcu je održana smotra pod nazivom “III. dani hrvatskog pučkog teatra” od 7.- 9. veljače 1997. godine te je Kazalište dobilo čast da bude pozvano među izvođače iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Mađarske i Vojvodine. Tom su se prigodom članovi Amaterskog kazališta “Josip Badalić” predstavili veoma zapaženo komedijom “Turizam na seoski način”. S “Turizmom” je kazalište u organizaciji Matice iseljenika Hrvatske gostovalo i u mađarskom mjestu Szentpeterfa u kojem živi hrvatska manjina. Pored postave kratke komedije “Maturant se ženi”, autora Ante Juretića, vrlo dobro je postavljeno i premijerno izvedeno djelo “Svoga tela gospodar” Slavka Kolara, predstava koja obiluje rekvizitom etno predmeta, a Kazalište ih je dobilo na poklon od građana naše općine. Mijenjanje scena riješeno je na način brze izmjene, kako bi se izbjegle stanke. Igranje glumaca bilo je na visini, tako da su se kod gledatelja izmjenjivali smijeh i suze. Kao potpuna početnica u glumi Ismeta Ćatić je ulogu Rože izvela sasvim korektno. Osnovna repertoarna politika kazališta su komedije, jer postoji mišljenje da su posljedice rata još vrlo svježe, a u takvoj okolnosti publici treba što više smijeha i zabavnijih tema. Naravno da su u planu “ozbiljne” drame, ali kada za takvo što dođe vrijeme. Aktivnost i ozbiljnost u radu na području kulture u našoj općini, vjerojatno je bio razlogom da Općinsko poglavarstvo redovito učestvuje u inanciranju (dotaciji) rada (za sada svojeg jedinog društva koje se bavi kulturološkom djelatnošću). Osim toga, Kazalištu je dodijeljen i prostor na korištenje, a za svoj rad Amatersko kazalište “Josip Badalić” u čast Dana Općine Križ, 11.9.1997. godine od Općinskog poglavarstva Križ dobilo je Zahvalu i plaketu “U znak zahvalnosti za doprinos u promidžbi i razvoju kulture”. Planovi amaterskog kazališta “Josip Badalić” se temelje na proširenju članstva, s namjerom da se stvore dva glumačka ansambla, koji će moći pripremiti dvije premijere odjednom. Na taj bi se način još više pridonijelo raznolikosti u svakidašnjim kulturnim zbivanjima naše općine i šireg okruženja. 243

Marija Bilić Prcić Monograija ŽUPA SV. ANE OSEKOVO Pokušavajući upoznati sebe, otkriti svoje korijene i prenijeti baštinu u naslijeđe mladim pokoljenjima zadnjih godina u našem izdavaštvu pojavile su se mnoge monograije posvećene osobama, naseljima, krajevima. Među njima se ističe Župa sv. Ane Osekovo objavljena 1999. godine u izdanju Župnog ureda, a marom urednika Dražena Kovačevića i članova uredništva: Marije Bilić-Prcić, Tobije Bilića Prcića, Dražena Kovačevića, Mladena Mitra i Dragutina Toplaka. Osekovo - selo smješteno sjeverno na rubovima obronaka Moslavačke gore, južno nogama uronjeno u Lonjsko polje, a istočnom stranom na rubu šume, imalo je u prošlosti uvjete za ugodan život. Polja su mu davala žito, šume žir i drvo, a lonjske močvare bogat ulov ribe i obilje krmnog bilja za prehranu stoke. Zato je i bilo jedno od najrazvijenijih u ovom dijelu Moslavine. Arheološka nalazišta kamenih sjekira upućuju na prapočetke života u ovom kraju, a iskopine iz rimskog doba govore nam kako su stari Rimljani u svojim pohodima odabrali baš Osekovo za gradnju reprezentativnih objekata na što upućuju temelji prostorija i apsidalni prostori te ulomci različitog posuđa i predmeta. Kontinuitet življenja nastavlja se u srednjem vijeku a prekidaju ga turska osvajanja. Nakon oslobođenja od Turaka prvo je imalo crkvu i školu te slovilo kao centar. No, raslojavanjem sela putovi su skrenuli prema Popovači koja se razvija, a Osekovo ostaje po strani izvan putnih žila, što ga pomalo paralizira, ali mu omogućuje da sačuva svoju autohtonost. Svjesni toga njegovi žitelji se ne daju, nego mu pokušavaju obogatiti i produžiti život. Tako je povodom 300. obljetnice župe bogata prošlost potakla prečasnog Dragutina Toplaka da okupi skupinu ljudi - stručnjaka, koji poznaju Osekovo i Moslavinu, i ovjekovječi njegovu prošlost u monograiji baš kako je i u motu knjige najavljeno: Da se zaboravu otme U godini Boga Oca, Na pragu Trećeg tisućljeća, Na spomen svima vama. Zaista autori zaboravu oteše bogatu povijest Osekova i cijelog 244

kraja od rijeke Ilove do Česme. I sama tristota obljetnica pada u godinu Boga Oca, u završnu godinu jednog burnog tisućljeća zatrudnjelog začuđujućim napretkom koji je čovječanstvu donio obilje znanja, spoznaja, materijalnih dobara, ali i sukoba, previranja, raseljavanja, osvajanja i ratova. Srećom sve je to negdje bilo zapisano i sačuvano pa upravo svu tu baštinu istražiše autori Dražen Kovačević, Stjepan Beleta, Ana Bobovec, Slavica Moslavac i župnik Dragutin Toplak. Dražen Kovačević je u 13 poglavlja predstavio srednjovjekovnu Moslavinu, turske pohode, obnovu župe, stanovništvo i školstvo, tradicijsko graditeljstvo u liku starih trijemova te groblja, kapele, orgulje, crkveno ruho, župnike, svećenike rođene u župi i cjelokupni vjerski život. Na početku monograije Beleta govori o zemljopisnom položaju Moslavine, posebno ovog kraja, o bogatstvu Lonjskog polja koje je proglašeno europskom rijetkošću te o društvenogospodarskim odnosima, posebno o nafti po kojoj se Stružec pročuo diljem domovine. Da život u Osekovu postoji od prapovijesti i davnog rimskog doba svojim istraživanjima i spoznajama, opisujući i fotograijama potkrepljujući, dokazuje nam Ana Bobovec, a Slavica Moslavac ulazi u kutove škrinja, dvorišta, kuća, obiteljskih zadruga i dočarava nam, na dokazima materijalne baštine, obrede i običaje tijekom stoljeća. Biser Osekova je 270-godišnja ljepotica posvećena sv. Ani čiji se toranj nadaleko bijeli kao ogroman u ravnicu zaboden mač i vlada prostranstvom izdižući se iznad plodnih oranica. Njenu unutrašnjost, oltare, propovjedaonicu, svod, vitraže i bočnu kapelu dočarao je Mladen Mitar. Mnoge tvrdnje potkrijepljene su citatima iz arhivske građe istaknute kurzivom, a na kraju su prilozi koji zorno govore o trenucima i načinu života u Osekovu, zatim rječnik manje poznatih riječi, bilješke, literatura i zahvala župnika Dragutina Toplaka, glavnog pokretača ovog bogatog projekta koji ima 318 stranica i mnogo fotograija iz kućnih zbirki i fotografskog umijeća Danijela Lenarta, Alojza Milera i Ivanke Sedak. Knjigu je s oduševljenjem primio i vrh Katoličke crkve, a monsinjor Vladimir Stanković, rođeni Osekovčanin, napisao je predgovor gdje je izrazio oduševljenje i zadovoljstvo ovim pothvatom naglašavajući kako ova knjiga pomaže da Moslavina dobije i svoje primjereno mjesto u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda i Hrvatske. Zato je autorima, ne samo Zagrebačka nadbiskupija, nego i čitava hrvatska javnost na tom velikom pothvatu duboko zahvalna. Ova knjiga pokazuje širinu poznavanja povijesnih događaja i stav autora kako te događaje treba osvjet1javati tako da u 245

svakom trenutku imamo vjerodostojne dokaze u dokumentima sačuvanim u arhivima. Monograiju Župa sv. Ane Osekovo poželjno je imati u kućnoj, školskoj i mjesnoj knjižnici kako bismo nove naraštaje činjenično upoznali sa zavičajem djedova tijekom stoljeća, da bi i oni na toj ostavštini mogli graditi sigurniju i ljepšu budućnost. Knjiga je predstavljena pred više od 300 uzvanika i mnoštvom domaćina koji su ponosno dočekali ovaj trenutak.

dr. sc. Ljubomir Radovančević IZ FORENZIČKE PSIHIJATRIJE U situaciji relativno oskudne knjiške forenzičko psihijatrijske literature /koju je jedino do sada izdavala psihijatrijska bolnica Vrapče/, a koja je inače sada razasuta po časopisima, pojavljuje se sada sabrana, sumirana, dajdžestirana u obimnoj knjizi marljivog tima /pretežno iz/ Neuropsihijatrijske bolnice “Dr. Ivan Barbot”, Popovača: 7 psihijatara! /iz KPB Vrapče/, 2 neuropsihijatara /iz mirovine, 2 socijalna pedagoga, 1 psiholog. To su: dr. Marina Kovač, prof. Dražen Kovačević, dr. Anto Krešo, dr. Ana Magerle, prof. Vera Mlakar, dr. Igor Molnar, dr. Sonja Petković, prof. Jadranka Trojanović, mr. sc. dr. Tija Žarković Palijan, dr. Ljudevit Klabučar, prim. dr. sc. Milivoj Koludrović i mr. sc. dr. sc. Sanja Martić Biočina. U knjizi su obuhvaćene sve za današnjicu kardinalne /i/ relevantne teme, veoma korisne mladim kolegama, koji se uvode, /ili će se posvetiti/ u odgovorne dužnosti /stalnih/ sudskih vještaka za medicinu - psihijatriju. Članci su veoma instruktivni baš u tom edukativnom smislu, te knjiga po svom sadržaju i namjeni ispunjava svrhu ne samo priručnika za verzirane, oformljene forenzičare, nego i udžbenika za sve na početku - studente, liječnike /opće medicine i svih drugih specijalnosti/, specijalizante i sve zainteresirane, osobito pravnike. Knjiga ima 4 poglavlja, predgovor, kazalo imena, kazalo pojmova, te ekscerpta iz recenzije prof. dr. sc. Vere 246

Folnergović Šmalc i doc. dr. sc. Mirjane Grubišić Ilić. Pod naslovom: Socijalna psihopatologija kriminaliteta govori se o maloljetnicima i mladim punoljetnicima kao počiniteljima kaznenog djela ubojstva i pokušaja ubojstva, o ličnosti i agresivnosti alkoholičara te o pojmu moral insanity danas. Najviše članaka tretira forenzičko-psihijatrijske aspekte vještačenja: maloljetni počinitelji kaznenog djela ubojstva, vještačenje maloljetnih ovisnika, neki forenzičkopsihijatrijski problemi akutno opitog stanja i alkoholizma; psihijatrijsko prosuđivanje utjecaja afekta na počinitelje ubojstva; čedomorstvo; rodoskvrnuće; silovanje; neki forenzičko - psihijatrijski aspekti kockanja, vještačenje osoba koje izazivaju požare te oboljelih od PTSP-a u odštetnom pravu, postkontuzijski poremećaj - problemi psihijatrijskog vještačenja u civilnom pravu, psihijatrijski problemi vještačenja pretrpljenih duševnih boli i pojačanih psihičkih napora te onih kod vještačenja oporuke i ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju kod starih osoba. Tretman forenzičkih pacijenata obuhvaća farmakoterapiju, a opisan je i razvitak i neke specifičnosti grupnog psihoterapijskog tretmana na forenzičkim odjelima, radnookupacijska terapija kao faza resocijalizacije i rehabilitacije forenzičkog pacijenta, specifičnost forenzičkog tretmana paranoidnih bolesnika sa homicidalnim tendencijama, kao i procjena opasnog ponašanja homicidalnih shizofrenih bolesnika prilikom otpusta iz bolnice. Na kraju su i dva postera: Topografski pregled kombinacija igranja uloga u terapijskoj zajednici, i Radno okupacijska terapija forenzičkih bolesnika s brojnim kolor fotografijama kao ilustracijama. Knjiga IZ FORENZIČKE PSIHIJATRIJE na mentoran način pruža čitatelju pregršt razrađene problematike ove specifične oblasti. Ozbiljnost, kritičnost i preglednost kojom su urednici i autori tekstova prišli pruženom i izabranom zadatku, ishodila je i garantira kvalitetu publiciranog. Obavivši golem istraživački rad, posao i učinivši svake hvale vrijedan pregled kurentne znanstvene i stručne literature, dali su nove doprinose. Tome je dokaz obilna bibliografija na kraju svakog pojedinog članka s ukupno u cijeloj knjizi citiranih 685 autora. Od stranih, uvjer1jivo vodi W. Rash s 19, a od domaćih isto tako R. Turčin s 18 citata. Iako nominirana kao zbornik, knjiga je izvanredno strukturirana i integrirana. 247

dr. sc. Kornelija Minichreiter OSEKOVO - CIGLENICE, PRVA SUSTAVNA ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA ANTIČKOG LOKALITETA U MOSLAVINI

Sjeverni dio Hrvatske, koji se prostire u međurječju Drave, Dunava i Save i zemljopisno pripada južnoj Panoniji, nataložio je tijekom osam tisuća godina bogatu arheološku baštinu Europe. Ovaj prostor predstavlja značajnu europsku zonu gdje se isprepliću srednjoeuropski, sredozemni i podunavski kulturni utjecaji u svim razdobljima prapovijesti, antike i srednjeg vijeka. Tako su u ovim prostorima u razdobljima kamenog, bakarnog, brončanog i željeznog doba bili eponimno lokaliteti i središta kultura koje su se prostirale na širem području jugoistočne Europe. U antičko doba ovo je dio rimske provincije Panonije u kojoj Rimljani tijekom svoje četiri stoljetne vladavine izgrađuju ceste, gradove, naselja, vodovode i veliki obrambeni granični sustav svoga carstva na Dunavu. Tijekom srednjeg vijeka prisustvo Slavena povezuje se s Bjelobrdskom kulturom i samo rijetki sakralni građevinski objekti toga razdoblja sačuvani su do danas. Jedinu mogućnost otkrivanja i prepoznavanja slojevitosti prostora u kulturno-povijesnom i civilizacijskom razvitku Hrvatske pruža arheologija putem sustavnih arheoloških istraživanja koja omogućuju i na malim prostornim cjelinama prepoznavanje civilizacijskog identiteta toga vremena. Moslavina, kao dio sjeverne Hrvatske obiluje brojnom arheološkom kulturnom baštinom koja je ugrožena raznolikim vanjskim utjecajima. Arheološka istraživanja na zemljištu “Ciglenice” kod Osekova, koja provodi sustavno, tijekom pet godina prof. Ana Bobovec iz Muzeja Moslavine u Kutini, prva su sustavna istraživanja antičkog lokaliteta ne samo u Moslavini, nego i u ovom dijelu rimske provincije Panonije i pružaju jedinu mogućnost spašavanja od nepovratnog uništenja vrijedne kulturne baštine. Već u prvim godinama istraživanja “Ciglenica” u Osekovu otkriveni su mnogi detalji o dobro organiziranom načinu stanovanja i začecima urbanizacije Moslavine prije skoro 2000 godina, a svake godine u 248

nastavku istraživanja nadopunjuju se spoznaje o uključivanju ovog kraja dolaskom Rimljana u visoko civilizirani život Europe tijekom antičkog razdoblja. Dosadašnja arheološka istraživanja otkrila su dio kompleksa raskošne rimske vile s devet prostorija, dvije apside i trijemom koji je na sjevernoj strani bio izgrađen prema dvorištu. S južne strane dvorišta nastavljaju se temelji prostorija koje se otkrivaju u nastavku istraživanja. Prostorije u vili imale su uređaj za zagrijavanje toplim zrakom “centralno grijanje” kojim su grijali podove (stupovi hipokausta) i zidove (šuplje cigle - tubuli). U dvorištu vile pronađen je dio kanalizacije zidane opekom, a u prostorijama ostaci olovnih cijevi, što ukazuje na razveden sustav vodovoda po cijelom objektu. Na raskošno uređene prostorije ukazuju nalazi raznobojnih kockica podnih mozaika, komadići fresaka i obojenih zidova te dijelovi reljefno izvedene štukature. Neke od prostorija bile su popločane podnim elementima kvadratnog, šesterokutnog ili lepezastog oblika. Komadi krovnih opeka tegula i imbrexa, rasutih oko i unutar prostorija potvrđuju uobičajen način prekrivanja krova vile. Ostaci ravnog stakla vjerojatno su bili dijelovi ostakljenih prozora. U to vrijeme drvena vrata na prostorijama imala su željezne brave, koje su se zaključavale pravim ključevima. Blizu trijema u dvorišnom dijelu vile nađeno je nekoliko ključeva u obliku izduženog četverokuta, uske stapke i pera koje završava prstenastom glavom. Inventar prostorija bila je brojna pokretna arheološka građa i to: keramičke posude ine izradbe - terra sigillata (tanjuri, zdjele), koji su po sebi imali reljefne prikaze biljnih ornamenata i likove ratnika s štitovima. Brojni su ulomci i grublje uporabne keramike: čaše, zdjele, plitice, vrčevi, amfore a u manjih količinama nađeno je i dijelova staklenog posuđa. Finije i stakleno posuđe dospjelo je u ove krajeve trgovinom iz većih centara Rimskog Carstva, dok se jednostavnija keramika izrađivala u domaćim radionicama. Nekoliko nalaza govori i o odijevanju toga doba: koštana igla - ukosnica pridržavala je lijepo oblikovane ženske frizure a brončane ibule bile su kopče za odjeću. Dijelu ženskog nakita pripadaju i ibule, prstenje, geme i narukvice. Novac otkriven u istraženim prostorijama datira ovaj kompleks u razdoblje od 1. do 4. stoljeća. Temelji prostorija antičke vile, koji su istraženi u proteklim arheološkim istraživanjima, djelomično su konzervirani i tako trajno sačuvani do konačne prezentacije, koju Muzej Moslavine planira prikazati javnosti u sklopu arheološkog parka na otvorenom, što bi uz arheološki park Andautonija

Segment kanalizacijskog odvoda otkopanog objekta (2001.)

249

Dio istraženog rimskog nalazišta Ciglenice u Osekovu

u Ščitarjevu kod Zagreba i kompleksa Varaždinskih toplica kod Varaždina ovo bio treći arheološki park na otvorenom u kontinentalnoj Hrvatskoj. Posebna vrijednost budućeg arheološkog parka “Ciglenice” kod Osekova je njegov položaj u neposrednoj blizini nacionalnog parka Lonjsko polje što bi se moglo povezati u prvorazrednu turistički atrakciju Moslavine. Izvanredno značajni rezultati dosadašnjih arheoloških istraživanja kao i vrlo uspjela konzervacija otkrivenih dijelova rimske vile uz skromna inancijska sredstva, svakako zaslužuje veću pozornost i inancijsku potporu lokalne zajednice i Ministarstva za kulturu.

Dunja Majnarić Radošević PRVA ETNOLOŠKA ŠKOLA HRVATSKOG ETNOLOŠKOG DRUŠTVA - BANOVINA 2001.

Keramička posuda - tarionik za usitnjavanje zrnja

250

Hrvatsko etnološko društvo (HED) oranizirano je kao nevladina, nepolitička, neproitabilna udruga etnologa, a djeluje na području Republike Hrvatske od 1959. godine. Danas Društvo ima 148 članova. 1998. godine Hrvatsko etnološko društvo (HED) iniciralo je pokretanje ljetne etnološke škole (Etnološka škola HED-a) predviđajući da se Etnološka škola održava, prije svega, na područjima opustošenim u Domovinskom ratu. Cilj Škole je upoznavanje hrvatske tradicijske kultume baštine

i hrvatskoga identiteta putem etnoloških sadržaja, oživljavanje zanimanja za bavljenje i njegovanje tradicijskih umijeća, popularizacija etnografskog materijala određenoga područja te razvijanje zanimanja za etnološku građu kod mladih. Kako je godišnji skup Hrvatskog etnološkog društva 1999, godine održan u Topuskom na Banovi, predloženo je da se i prva Etnološka škola Hrvatskog etnolškog društva održi na Banovini. Sredstva za Školu te godine nisu skupljena kao ni slijedeće pa je prva etnološka škola održana tek 2001. godine i to u Kostajnici. Etnološku školu ove godine omogućila su sredstva koja su školi dodijelili gradovi Kostajnica, Dvor, Petrinja i Sisak, zatim Zagrebačka banka i najvećim dijelom samo Hrvatsko etnološko društvo. U radu su Etnološke škole pomogli i pojedinci prehrambenim artiklima, ilmovima i izradom fotograija. Rad Etnološke škole HED-a U povjerenstvo za organizaciju Etnološke škole HED-a izabrani su: mr.sc. Ksenija Marković (etnolog, konzervator, viši savjetnik u Upravi za zaštitu kulturne baštine Konzervatorskog odjela u Zagrebu - članica HED-a), prof. Katica Mrgić (etnolog, kustos u Muzeju Grada Siska - članica HED-a) i autorica prihvaćene koncepcije Etnološke škole HED-a i voditeljica povjerenstva prof. Dunja Majnarić Radošević (etnolog, kustos u HT muzeju u Zagrebu - članica HED-a). Od kraja 2000. godine u smjeru realizacije koncepta Etnološke škole Povjerenstvo je paralelno djelovalo na više strana, tj. pisale su se zamolbe za donacije, razgledavao se teren, pozivali su se polaznici, razgovaralo se s predavačima, dogovaralo se za smještaj i prijevoz sudionika... Određene teme - znane, uočljive, danas egzistencijalno upitne na Banovini koje će se baš zbog toga obrađivati tijekom rada škole. To su arhitektura, lončarstvo, tekstil i prehrana. Kako je kao smisao održavanja Škole zamišljeno poticanje što više ljudi s određenog područja na razmišljanje o tradicijskoj kulturi tog kraja, prepoznavanje njenih karakteristika i djelovanje u smjeru ugrađivanja tradicijskog koda u sve današnje i potencijalne buduće akcije, nastojalo se u rad Škole uključiti što više osoba s područja Banovine. Pozivi na sudjelovanje u radu Etnološke škole HED-a bili su upućeni studentima Visoke učiteljske škole u Petrinji u vidu letka na oglasnoj ploči, dok su telefaksom pozivi upućeni nastavnicima na adrese svih škola na području Banovine. Nastojalo se u rad

Glačalo na žar

251

Škole uključiti osobe koje će u svom djelovanju znati i imati priliku stečeno znanje prenijeti na mlađe naraštaje na samom području Banovine. Želja je bila da svi predavači budu s područja Banovine ili da su barem svojim radom usko vezani uz ovaj kraj. Prva “Etnološka škola Hrvatskog etnološkog društva” održana je od 20. do 25. kolovoza 2001. godine u Hrvatskoj Kostajnici, na Banovini, u lijepo obnovljenom secesijskom hotelu “Central”. Petnaest prijavljenih polaznika Škole bili su: - u dobi od 21 do 57 godina; - devet nastavnika sa škola na području Banovine, tri studentice Visoke učiteljske škole u Petrinji i tri djelatnika u kulturi; - dva muškarca (koji su odustali već drugi dan) i trinaest žena. Koncepcija radnog dana Etnološke škole je: ujutro se na predavanjima upoznati s prošlošću i bitnim značajkama određene pojave tradicijske kulture (tj. pojedine teme), zatim na terenu vidjeti što se saznalo tijekom predavanja te uočiti današnje stanje etnološke građe o kojoj se govorilo. U poslijepodnevnim satima, tijekom seminara, prokomentirati dotad viđeno, predložiti uporabu određenog elementa tradicijske kulture u budućnosti i to sve zapisati u vidu sažetog kratkog izvješća. Postala je to popularna shema “jučer-danassutra”. Vrlo zanimljiva i uspješna predavanja na dogovorene teme održali su: dr. Milan Kruhek na temu opće povijesti Banovine, dipl. ing. arh. Davor Salopek na temu tradicijske arhitekture, dr. Aleksandra Muraj na temu tradicijskog lončarstva, prof. Branko Čačić na temu tradicijskog tekstila i dr. Nives Ritig Beljak na temu tradicijske prehrane. Terenski je rad obuhvaćao područja i mjesta u smjerovima od Kostajnice do Dvora na Uni, Majura, Hrastovice, Petrinje i Siska. Uz zadane teme, sudionici Škole imali su prigodu u Dvoru na Uni vidjeti malu izložbu etnografske građe, koju je uspjelo sakupiti Društvo žena u Dvoru, što sugerira mogućnost formiranja javne zbirke ili muzeja. Poznata hrvatska keramičarka gđa. Ljerka Njerš razgovarala je sa sudionicima Škole o svom radu ukazujući tako na suvremene mogućnosti drevnog lončarskog umijeća. Kompletnijem doživljaju toga kraja pomogli su koncerti izvorne narodne glazbe koje su u atriju kostajničkog hotela “Central” sudionicima Škole priredili jedne večeri izvrsni i srčani članovi sastava “Pounjski pleter” iz Dvora, a druge večeri je petnaestak žena mjesta Majur orno i radosno otpjevalo i otplesalo čudesne 252

pjesme i plesove svoga kraja. Dan posvećen tradicijskoj prehrani bio je upravo 24. kolovoza, dan Sv. Bartola, zaštitnika Hrastovice, ovog potpuno srušenog i obnovljenog mjesta na Banovini. Tako su posjetivši Hrastovicu sudionici Škole bili prisutni blagoslovu ponovno sagrađene crkve i nadaleko poznatom tradicionalnom hrastovičkom proštenju. Voditeljice (članice Hrvatskog etnološkog društva) Ksenija Marković, Katica Mrgić i Dunja Majnarić Radošević bile su prisutne i sudjelovale u radu Škole svih šest dana. Naročito su bile zadužene za organizirani rad poslijepodnevnih radionica i to za arhitekturu K. Marković, za lončarstvo K. Mrgić i za tekstil D. Majnarić Radošević. Zanimljivi su zaključci i prijedlozi do kojih su došle polaznice prve Etnološke škole HED-a. Na temu arhitekture: “Obišli smo manji dio prostora Banovine, a u pozornije pregledanim tradicijskim građevinama uvidjeli smo potrebu detaljnijeg istraživanja i dokumentiranja postojećeg stanja, predviđanja potrebne zaštite i izvedbe planova zaštite. Viđeni objekti mogli bi se iskoristiti u različite svrhe: za stanovanje, kao vikend-kuće, ali i u turističke svrhe (kao muzeji, poklon galerije...). Obnavljanjem i očuvanjem tradicijske arhitekture, u njenom interijeru moguće je prezentirati proizvode kao što su domaća rakija, med, tekstilni proizvodi i različiti drugi suveniri.” Na temu lončarstva: “Predlažemo da se u suradnji s Muzejom u Sisku, na temu tradicijskog lončarstva organiziraju tzv. putujuće izložbe po školama na području Banovine, što bi, poglavito u nižim razredima potaklo zanimanje za stvaralaštvo takvih tradicionalnih proizvoda. Za mnoge polaznike Škole bilo je to veliko novostečeno znanje, koje bi se trebalo primjeniti u praksi na terenu. Realizacija je otežana zbog nedostatka sredstava. Ipak, to ne bi trebala biti inicijativa entuzijasta, nego dio redovitih školskih programa, kako u osnovnim tako i u srednjim školama. Tako polaznici Etnološke škole predlažu da se uputi dopis prosvjetnom savjetniku likovne kulture i Ministarstvu prosvjete i športa s ciljem da se pokuša staviti ovo umijeće u redovni program likovne kulture. To bi bio način upoznavanja i očuvanja tradicionalnih zanata u vrijeme njihova odumiranja.” Na temu tekstila: “Mišljenja smo da je potrebno pokušati sa sjetvom lana, organizirati praktične seminare o postavljanju tkalačkog

Zemljano posuđe

253

stana i izradi platna te u završnoj fazi i s praktičnom izradom ornamenata ili dijelova narodne nošnje. Od toga napraviti izbor najuspjelijih radova te u suradnji s Turističkom zajednicom, plasirati motiv kao suvenir s Banovine. Po školama treba organizirati izložbe i predavanja na temu tradicijskog tekstila u svrhu poticanja izrade i očuvanja tkanja. Potrebno je uspostaviti suradnju s Gradskim muzejom u Sisku u svrhu savjeta pri prikupljanju građe za školske etnološke zbirke.” Na temu prehrane: “Nakon svega možemo zaključiti kako je potrebno sakupiti i sačuvati što više starih izvornih recepata. Potrebno je zatim: objaviti ih (u lokalnim novinama, kuharicama...), napraviti jela i ponuditi ih (na sajmovima, proštenjima, danima kruha, smotrama folklora...), pripremiti izložbe (također uz ponudu samog proizvoda), predložiti ugostiteljskim objektima da ih unesu u svoje jelovnike.” Nakon prve Etnološke škole HED-a možemo uočiti da su na području Banovine bili značajni susreti s ljudima koji su skloni čuvanju tradicijske baštine. Razgovori s njima potiču ih i usmjeravaju na stručne putove i prave adrese kako bi, njima još dostupna, etnografska građa bila očuvana na najadekvatniji način. Polaznici Škole bili su informirani o originalnim tradicijskim vrijednostima, a u daljnjem radu su upućeni na adresu kustosa etnologa Gradskog muzeja u Sisku kao najbliže stručne osobe. Očekuje se (a već danas u praksi imamo za to potvrdu) da, s pruženim saznanjima o vrijednostima tradicijske građe, svi polaznici Etnološke škole poduzeimaju pozitivne akcije u smislu očuvanja etnološke baštine, odnosno da u njihovim daljim djelatnostima bude prisutan tradicijski kod područja na kojem djeluju i koji će tako biti prepoznatljiva oznaka identiteta u bogatoj paleti vrijednosti danas neizbježne globalizacije.

Vladimir Ilijaš TURIZAM KUTINE I OKOLICE Komoda iz prve polovice 20.st., stalni postav Muzeja Moslavine u Kutini

254

Drugu polovicu šezdesetih godina možemo datirati kao vrijeme početka razvoja turizma na području Kutine. To je vrijeme izgradnje prvih ugostiteljskih i turističkih

objekata u gradu i na širem području. Hotelsko ugostiteljsko poduzeće krajem 1968. otvorilo je na uglu ulice Ljudevita Posavskog i Aleje Vukovar prvi kutinski hotel. Kapacitet mu je bio 120 ležejeva, ali je polovicu od toga koristila Petrokemija za potrebe smještaja svojih radnika. Zbog blizine auto ceste, hotel je bio veoma dobro popunjavan skupinama gostiju u tranzitu s jugoistoka Europe za Austriju i Njemačku. Zbog malog, kapaciteta vrlo dobro popunjavan hotel uskoro se pokazao nedostatnim za potrebe smještaja turista i poslovnih ljudi koji su dolazili u Kutinu. Hotel je mnogo značio i u društveno zabavnom pogledu za naš grad, jer se u restorantskom dijelu moglo smjestiti 220 gostiju, pa su se tu organizirale brojne zabave s nastupima estradnih umjetnika. Zalaganjem g. Mije Hlada, tadašnjeg predsjednika Skupštine općine Kutina i agilnog profesora g. Slavka Degoricije u Kutini je 1967. osnovano Turističko društvo “Garić”, koje si je dalo u zadatak poticanje razvoja turizma i njegovu promidžbu. U tom smislu, na jednom sastanku u podrumu Moslavačkog vinogorja u Voloderu dogovoreno je da se već te jeseni organizira berba grožđa za izletnike. I zaista, 1.listopada 1967. organizirana je prva turistička priredba na kojoj se kao glavna atrakcija pekao vol na ražnju, folklorni program izvelo samo jedno folklorno društvo - KUD Moslavec iz Volodera, a posjetioci su mogli u vinogradu sami brati grožđe ili, pak, kupiti originalne suvenire košarice s vinom, grožđem i voćem. Tako je nastala Voloderska jesen, koja će to ime dobiti tek tri godine kasnije. Dvadeset i jednu godinu organizirao ju je TD “Garić”, a neposredno o njoj brinuo Vladimir Ilijaš. Turistička agencija Putnik otvorila je u Kutini 1968. svoju poslovnicu, koju je već naredne godine preuzelo Turističko društvo “Garić” i tako otvorilo svoj Turist biro, koji je građanima Kutine i okolice slijedeće 24 godine pružao gotovo sve turističke usluge. Društvo je 1969. godine izdalo prvi prospekt za područje Kutine i Garešnice u nakladi od 50.000 primjeraka. Naslovna slika s tog prospekta (snimio V. Zuber) nekoliko godina kasnije ocjenjena je od strane Turističkog saveza Jugoslavije kao najuspjeliji turistički motiv, pa je TSJ tiskao 10.000 velikih color plakata za reklamiranje turizma bivše države u inozemstvu, a TD “Garić” istim plakatom reklamnirao je Volodersku jesen. Kutina je u to vrijeme dobila i otvoreni olimpijski bazen, koji je građen samodoprinosom građana i prilozima kutinskih poduzeća. U okolici grada uređene su izletišta s mogućnošću kupanja u Mikleuškoj i Podgariću, podno spomenika NOB-u

Secesijsko posuđe iz stalnog postava Muzeja Moslavine u Kutini

255

autora Dušana Džamonje. Tu je Agrokombinat otvorio manji motel. Kutina je 1967. godine povezana s tim izletištima, istina uskom, turističkom asfaltnom cestom koja prolazi ispod ruševina starog Garić-grada. Na gradu su šezdesetih godina izvođeni konzervatorski, a kasnije i restauratorski radovi, pa je utvrda postala zanimljiva turistička destinacija. Moslavačka gora s jednim od najvećih, visokom divljači bogatim lovištem u zemlji, bila je meta mnogim stranim lovcima, koji su odsjedali u hotelima u Kutini i Garešnici. Šumsko gospodarstvo Garjevica imalo je pored 4000 ha ograđenog i više od 11.000 ha otvorenog lovišta i dobro uređene lovačke domove u Vilenjaku i Mikleuškoj. Usporedo s izgradnjom drugog dijela Tvornice mineralnih gnojiva početkom osamdesetih godina u Kutini se gradi novi, znatno veći hotel, čiji je kapacitet 150 ležejeva. Nakon otvorenja 1982. godine i on je dobro popunjavan sve do Domovinskog rata, kada je zbog prekida međunarodnog turističkog prometa auto cestom, te suženja turističkog tržišta promet bitno smanjen. Proglašenje Lonjskog polja parkom prirode 1990. uvećane su, ali do danas još uvijek neiskorištene turističke mogućnosti Kutine i okolice. U parku prirode, naime, ne postoji potrebna turistička infrastruktura, npr. domaćinstva koja bi se bavila seoskim turizmom. Gosti koji dolaze u ovaj kraj traže mogućnost smještaja i ostale usluge u seljačkom turizmu. Kako toga, nažalost, nema, ostaje samo mogućnost izletničkog turizma i nekih alternativnih oblika ko što je, recimo, robinzonski turizam. Turistička zajednica dala je 1995. na lokalitetu Čeperlin u Lonjskom polju, ispod Repušnice, izgraditi nadstrešnicu za prihvat izletnika, a vlasnici čamaca rado će povesti zainteresirane tokom Lonje i Trebeža. Ispod Kutine, na lokalitetu Gredice nalazi se paviljon Hrvatskih šuma u kojem je moguć prihvat većeg broja turista uz usluge cateringa. No, zbog “nezgodnog” pristupa parku prirode ispod Kutine, Turistička zajednica grada zalaže se da glavni ulaz bude ispod sela Repušnice, gdje se odmah ispod auto ceste mogu vidjeli sve osobitosti parka prirode, a kolski put prohodan ljeti umnogome skraćuje pristup izletištu Čeperlin. Ratne 1991. godine prestaje s radom Turističko društvo “Garić”, ali se već naredne godine, na zakonskoj osnovi ustrojava Turistička zajednica općine Kutina - od 1994. TZ Grada Kutine. Briga je Zajednice, koja ima blizu 400 zakonski određenih članova, (koji putem članarine inanciraju njen rad) promidžba turističkih mogućnosti Kutine, poticanje razvoja turizma, ali i briga za izgled grada i naselja, te očuvanje čovjekove okoline. 256

Poticanjem građana da uređuju svoj okoliš zajednički su postignuti izvrsni rezultati. Balkoni dviju kutinskih porodica proglašeni su 1999. i 2001. najljepšima u Hrvatskoj. Iste godine Banova Jaruga imala je naljepši niz kuća. Moslavina je poznati vinogradarski kraj, pa se kao mogućnost razvoja turizma nametnula potreba osnivanja vinskih cesta. Početkom 1995. godine, kad još nije ni donijeta sva zakonska regulativa, TZ je osnovao Moslavačke vinske ceste, uključivši u njih najveće i kvalitetom vina poznate vinare na vinorodnim brdima između Popovače i Kutine, koji imaju i mogućnosti na kušanje vina primiti do 50 osoba. Turistička zajednica putokazima je označila vinske ceste, a izdan je i poseban prospekt. U očekivanju povoljnije zakonske regulative neki od njih imaju dosta gostiju, a posebno oni koji su se i sami više potrudili da privuku goste. Njihovi posjetioci doživljavaju kleti i podrume kao odmak od klasične ugostiteljske ponude i stoga nešto novo i privlačno s obzirom na ambijent i dobru ponudu. Turistička zajedednica grada potiče ovoj vid turizma, reklamira vinare na državnom nivou, putem sajmova vina i turizma. U vrijeme održavanja već tradicionale izložbe vina u Kutini organizira se tzv. Dan otvorenih podruma na Moslavačkim vinskim cestama. Tom prilikom izletnike iz Zagreba u Kutinu vozi poseban vlak - “Škrlet express”, što je jedinstven slučaj u zemlji da se vlakom vozi na vinske ceste. Naravno, gosti dolaze i autobusima. Ono što je u Kutini najvrednije i što svi posjetioci našeg grada prvo razgledaju je izuzetno raskošna barokna župna crkva Sv. Marije Snježne - spomenik kulture prve kategorije. Crkva

Turisti u razgledanju crkve sv. Marije Snježne u Kutini

257

plijeni pažnju posjetioca bogatstvom stuko dekoracije zidova te iluzionističkim slikarstvom autora Johana Görnnera i poznate kiparske porodice Straub, ali i ostalim vrijednim inventarom. Dobro održavana kutinska crkva pruža posjetiocima bogat duhovni i umjetnički doživljaj koji ostaje u sjećenju. Novo uređene zbirke Muzeja Moslavine s galerijom slika i skulptura, također, su nezaobilazna destinacija posjetitelja našeg grada. Treba se nadati da će to kroz koju godinu biti i etno park u Crkvenoj ulici.

Zoia Mavar POTICAJI ZA URE ENJE SELA

Starinsko cvijeće Lijepe Kate i Cinije

258

Dugogodišnji proces gospodarskih, a time i demografskih, razaranja ruralnih prostora u nas su nakon Drugoga svjetskog rata rezultirali devitalizacijom mnogih područja. Domovinski je rat također utjecao na promjenu slike seoskih prostora, od kojih su neki u cijelosti izički i socijalno destruirani. Sve je to ostavilo duboki trag u krajoliku: zapuštene su njive, okućnice, a broj napuštenih sela iz godine u godinu raste. Mnoga sela zamiru, propadaju i nestaju. Usprkos brojnim projektima, čija je svrha oživljavanje seoskoga gospodarstva, ni danas, nažalost, nisu osigurani uvjeti za oživljavanje i razvoj većine njih. Istodobno u ruralnim se prostorima Europe zbivaju značajne promjene, a na djelu je razvojni smjer vrijedan pozornosti: sve se više cijene speciične prednosti manjih sredina, osobito seoskih prostora. Selo nudi privlačan krajolik, manje onečišćen zrak, ekološki obziran razvoj i niz ekonomskih prednosti. Stoga se smanjuje trend napuštanja sela, a osnažuju se migracijski pravci grad-selo. U posljednje se vrijeme i u nas zapažaju novi, pozitivni trendovi u korištenju ruralnih prostora. To se ponajprije događa u turizmu, gdje se programi i aranžmani preusmjeravaju s obalnih područja, ponajviše urbanih prostora Jadrana, u ruralna područja unutrašnjosti. Pritom su u prednosti područja s izrazitim prirodnim i kulturnim vrijednostima, što potvrđuje i primjer Parka prirode Lonjsko polje, koji bilježi sve veći broj posjetitelja. To je važan poticaj za pokretanje revitalizacijskih procesa u prostoru između Siska i Jasenovca, koji je, zbog nedeinirane uloge u prostoru, opće izoliranosti, loše prometne

povezanosti, nedostatka osnovne komunalne opreme, desetljećima propadao. Status parka prirode morao bi biti važan poticaj za deiniranje razvojnih smjernica prostora, a airmaciji područja svakako doprinose i selo Čigoč, koje je godine 1994. proglašeno “Europskim selom roda” te selo Krapje, godinu poslije proglašeno “Selom graditeljske baštine”. Oba naselja sve više posjećuju turisti, a osobito su posjećivana u vrijeme godišnjih obilježavanja spomenutih proglašenja. To je razlog da se što više pozornosti obrati uređenju tih sela i osiguranju potrebne infrastrukture. No to nije ni lak ni jednostavan posao u selima s većinom egzistencijalno ugroženim staračkim domaćinstvima. Ipak sa zadovoljstvom valja istaknuti da su nakon dugogodišnje opće stagnacije sve zamjetniji pozitivni pomaci, što pokazuje primjer Krapja. Iskustvo toga sela svjedoči da prve korake na uređenju naselja može pokrenuti osmišljena akcija. Smisao je akcije poticanje natjecateljskog duha kod stanovništva, a njezina je svrha, među ostalim, učiniti selo što privlačnijim za posjetitelje. Dugoročno gledano to je jedan od preduvjeta za pokretanje revitalizacijskih procesa. U Krapju se takva akcija provodi već tri godine, a povezana je sa svečanošću Dana europske baštine, čije je obilježavanje, nakon godine 1995. kada je selo proglašeno “Selom graditeljske baštine”, postalo već tradicija. O tome je već bilo riječi na stranicama Pučkoga kalendara. Valja podsjetiti da je akcija pokrenuta na inicijativu Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, a provođena uz svekoliku pomoć Općine Jasenovac i javne ustanove Park prirode Lonjsko polje. U njezinom osmišljavanju veliki je doprinos Turističke zajednice Donja Stubica. Prve dvije godine u Krapju se izborom najbolje održavane tradicijske kuće, a potom i okućnice, nastojalo privući i uključiti u akciju što više žitelja sela. Da bi još više potakli stanovništvo na veću brigu za uređenje svojih kuća i okućnica članovi radnog tima, koji je osmislio i provodi akciju, sami su započeli radove na uređenju sela, a tom su prigodom zainteresiranim domaćinstvima podijeljene sadnice i sjeme. Spomenuti poticaji rezultirali su povećanim zanimanjem žitelja sela pa je to bio i razlog da se one, koji vode brigu o privlačnosti svojega sela, nagradi novčanim ili prigodnim nagradama (vrijedne knjige o njegovanju cvijeća i ljekovitoga bilja, vrtni alat, sjeme i dr.). Potrebno je istaknuti da su se ove godine razmatrale tri osnovne kategorije: kuća, predvrt i vrt te okućnica.

Starinsko cvijeće vodenika, ciganka ili ančica

259

U skladu sa statusom sela, čije je glavno obilježje tradicijsko, izvanredno vrijedno graditeljstvo, najveća je pozornost usmjerena na kuću i prezentaciju okućnice prema ulici. U kategoriji kuća ocjenjivane su: - Obnova tradicijskog objekta, odnosno zamjetni napori u održavanju drvene građe kuće i tradicijskih elemenata. - Uređenje pročelja kuće te njegovo oplemenjivanje lončanicama i cvjetnim nasadima uz njezin rub. - Najljepše uređeno pročelje /kuća na dan obilježavanja Dana europske baštine (npr. na prozorima izložene rukotvorine i sl.). U kategoriji predvrt i vrt ocjenjivani su: - cvjetni predvrt (prednost dana tradicijskim vrstama cvijeća) - obiteljski tradicijski povrtnjak U kategoriji okućnica uzimani su u obzir zamjetni napori u njezinom redovitom održavanju, odnosno oplemenjen okoliš, funkcionalno sređeno i održavano dvorište, a prednost su imale okućnice s očuvanim i održavanim tradicijskim zgradama i elementima. Osobito su nagrađeni primjeri prekrivanja živom ogradom ili nasadima cvijeća onih ograda koje nisu izvedene primjereno tradicijskom ambijentu sela (npr. beton, kamen i dr.). U nekoliko slučajeva bilo je zadovoljeno više kriterija, što je dakako, bilo i adekvatno nagrađeno. Ocjenjivački su odbor činili predstavnici Ministarstva kulture, Općine Jasenovac i glavni sponzor novčane nagrade Turistička zajednica Donja Stubica. U kategorijji kuća po kriteriju obnove i održavanja tradicijskih elemenata nagrađena je obitelj Kurić (kbr. 44.). Za oplemenjenje pročelja kuće sadnjom uz njezin rub cvijetnih nasada od tradicijskih vrsti cvijeća nagrađene su obitelji Štrk-Majetić (kbr. 43.) i gđa. Marija Lončarević (kbr. 19), a za cvijeće na/uz prozore je nagradu dobila kuća obitelji Palaić (kbr. 167.). Za najljepše pročelje na dan obilježavanja Dana europske baštine novčanu nagradu Turističke zajednice iz Donje Stubice primila je gđa Zlata Peldić (kbr. 112.). Valja naglasiti da je riječ o tradicijskoj drvenoj kući s cvijetnim predvrtom mješovitoga sastava domaćih vrsta cvijeća i povrća omeđenog drvenom ogradom, čime ta kuća zadovoljava više ocjenjivanih kriterija. U kategoriji predvrta i vrta na tragu tradicije nagrade su primile Barica Orlić (kbr. 52.), Marica Kramarić (kbr. 33.), Milka Posavac (kbr. 38.), Jagica Matleković (kbr. 77.). Za vidljive napore u održavanju okućnice i oplemenjivanju okoliša nagrade su dodjeljene obitelji Sajko (kbr.26.), Ruži Barić (kbr.34.), Ivici Hečimović (kbr.39.), Stani Stanković (kbr. 60.), a za čuvanje i održavanje tradicijskih zgrada i 260

predmeta nagrađen je Mijo Barberić (kbr. 58.). Tu su i nagrade za prekrivanje ograda neprimjerenih tradicijskom ambijentu sela koje su dobili obitelj Junaci Feličita (kbr. 81.) i obitelj Ljubice Božić (kbr. 135.-136.). Na kraju potrebno je navesti i počasnu nagradu koju je primila gospođa Ankica Luketić (kbr. 26.) za podržku i veliku pomoć u provođenju akcije.

Motiv iz Hrvatske Posavine

Slavica Moslavac MOSLAVAČKA DRUŽINSKA HIŽA

Družinska hiža, smještena u hotelu “Kutina”, predstavlja jedinstven primjer, autohtone, dobro očuvane moslavačke tradicijske arhitekture. Svojim izgledom, namjenom i sadržajem prilagođena je suvremenim potrebama i načinu života, ali je zadržala i sve elemente vezane za tradicijski seoski izričaj. Ideja za ovaj projekt krenula je od direktorice hotelskougostiteljskog poduzeća “Kutina” d.d. gđe. Vesne GlavicaSvoboda. Prema projektu arhitektice gđe. Zrinke Fabijanec iz 261

projektnog biroa “Artis”, a uz stručne savjete o autohtonosti i vjerodostojnosti elemenata kao i o njihovom unutrašnjem rasporedu brinula se kutinska etnologinja Slavica Moslavac iz Muzeja Moslavine, dio poslovnog prostora u prizemlju hotela tako je pretvoren u poseban kutak moslavačkog tradicijskog ugođaja. Zahtjevne i izazovne stolarske poslove obavio je stolar Josip Šlibar iz tvrtke “Uređenje interijera”. Moslavačka soba predstavlja dio tradicijskog moslavačkog graditeljstva, koji se s vinorodnih brežuljaka preselio u središte Kutine. Za uređenje ove prostorije bilo je potrebno “obdjelati” grede i planjke s dva dobro stojeća trijema. Naime, prilikom preseljenja starih kuća uvidjela se kolika je njihova očuvanost, odnosno, trošnost. Tako je bilo i sa ovim projektom. Građa se morala ručno obrađivati i dorađivati tesanjem, nešto piljenjem te ulaganjem. Spojevi su se učvršćivali drvenim klinovimamoždenjacima, a metalne okove kovači su posebno kovali. Drveni namještaj kojim je opremljena soba, načinjen je prema muzejskim primjercima ili fotograijama snimljenim na terenu. Bez pretjeranog kićenja prostora, zidovi su opremljeni: zidnjakom i zdelnjakom za držanje posuđa. Zatim ogledalom, lampašem i raspelom, fotograijama iz starih albuma, te cvijećem stavljenog s unutrašnje strane prozora. Osim klupa, stolova i stolica, u prostoru su smještene i dvije komodeladičarke koje imaju funkcionalnu ulogu pospremanja tekstilija vezanih za ovu prostoriju kao što su: stoljnjaci, nadstolnjaci i ručnici izatkani od lana te ukrašeni crvenim ili plavim usnivom ili navezom. U ovako izvorno-moslavačko opremljenom prostoru željela se proširiti turistička i ugostiteljska ponuda hotela “Kutina”, ali uz nastojanje da se u autohtonom ambijentu poslužuju i originalna

262

Unutrašnjost Moslavačke hiže u Hotelu Kutina

tradicijska jela kao što su: tačkrle, trganci, sve vrste lanetina, razne juhe od brašna i povrća, tarana, palente, pure i žganaca sa i bez preliva, makaruna, bunceka, švargla, brašnjača i drugih kobasica, kiselog i slatkog kupusa, mesa iz “bakinog” lonca ili krušne peći, obrednih peciva, bazlamača, zlevanki, placki i pogačica, svih vrsta gibanica, “poderanih gaća”, “kuhanopečeno” i dr. Uz izvornu kuhinju uvijek idu i autohtona vina. U moslavačkom kraju to su škrlet, moslavac te dišeća ranina.

Vladimir Lerš SANACIJA MUZEJA MOSLAVINE U KUTINI NEDESTRUKTIVNOM METODOM ARPEOSSAN MUZEJ MOSLAVINE KUTINA smješten je u baroknom dvorcu Erdödya na Trgu kralja Tomislava u Kutini, unutar dijelom sačuvanog nekadašnjeg perivoja. Zgrada je pravokutnog tlocrta s bočnim stranama istaknutim prema naprijed, poput kratkih krila i središnjim natkrivenim ulazom na stupovima pokrivenim limenim šatorastim krovićem. Dvorac je sagrađen krajem 18. stoljeća u visini niskog prizemlja s podrumom i potkrovljem (glavni središnji dio). Južno i sjeverno krilo prigrađeni su krajem 19. stoljeća, tako da sva tri dijela građevine danas predstavljaju jedinstvenu cjelinu. 60-tih godina prošlog stoljeća izvršena je adaptacija zgrade, te je uređeno potkrovlje za poslovne namjene. Objekt je u postupku preventivne zaštite kod Državne uprave za zaštitu spomenika kulturne i prirodne baštine, Konzervatorski odjel u Zagrebu. STANJE ZGRADE PRIJE SANACIJE 1999./2002. Zgrada je u trošnom stanju, dio prizemlja se ne koristi zbog izuzetno visoke vlage, oštećen je pod od vlage, a dio izložbenog prostora potrebno je stalno sanirati zbog vlage. 263

Elektroinstalacije su u izuzetno lošem stanju, malih presjeka vodiča, neispravnih utičnica i rasvjetnih tijela. Rad zimi je otežan jer u zgradi nema adekvatnog grijanja. Grije se na fasadne peći za što se plaća visoka cijena potrošenog plina. Podrumski prostor jednim je dijelom obnovljen 70-tih godina prošlog stoljeća, a ostali dio je vlažan, zidovi su natopljeni vodom zbog neispravne odvodnje oborinskih voda, neispravne kanalizacije i odvodnje fekalnih voda i nepostojeće drenaže. Stanje podruma pogoršava i zemljani pod koji se stalno natapa vodom kroz rastrošne zidove podruma. Pročelja fasade su u izuzetno lošem stanju. Najveća oštećenja fasade su u prizemnim dijelovima zgrade gdje se žbuka ljušti i opada uslijed kapilarne vlage i godišnjih vremenskih uvjeta (kiša, mraz, jaka insolacija). Zbog neispravnih oluka oštećen je veći dio zidova, te se zbog visoke vlage nastanila mahovina i crna plijesan na zidove. Oluci su oštećeni uslijed topljenja snijega, krovne uvale nemaju adekvatan prihvat vode, te se kiša slobodno slijeva niz zidove, što dodatno opterećuje zidove vlagom. Zbog drveća koja se nalaze preblizu objektu žljebovi su puni lišća, što isto onemogućava pravilno oticanje i odvodnju vode. Sve u svemu objekat je u vrlo lošem stanju. TIJEK OBNOVE U skladu sa mišljenjem konzervatorskog odjela iz Zagreba, specijalizirana tvrtka “ARP” d.o.o. pristupila je izradi Idejnog rješenja, projekta rekonstrukcije i adaptacije zgrade Muzeja Moslavine u Kutini. Krajem listopada 1998. predstavnici Konzervatorskog odjela u Zagrebu i predstavnici “ARP”-a obišli su spomenuti objekt, te na licu mjesta dogovorili smjernice za izradu projektne dokumentacije. Dogovoreno je kako bi se izuzetno vrijedan spomenik kulture, zgrada Muzeja Moslavine u Kutini (dvorac Erdödy) sanirao u što izvornijem obliku. Nakon toga izvedeni su istražni radovi na dijelu pročelja sjevernog zida i obavljena su geomehanička ispitivanja, te je Projekt za sanaciju objekta dovršen u siječnju 1999. godine. Uvidom u mišljenje Konzervatorskog odjela u Zagrebu projekt je izrađen po principu Konzervatorske službe i primjenjene su poznate svjetske metode i izbor materijala koje koriste poznati restauratori iz Austrije, Njemačke, Švedske i zemalja Beneluksa. Jedan od zahtjeva projektanata je da se koriste prirodni materijali za žbuke (pijesak, vapno, cement, vapnene boje), te specijalni restauratorski mortovi. 264

Vlagu zidova isušiti nedestruktivnom metodom ARPEOSSAN. To sve je bitno kod obnove objekta, te da se objekt može prezentirati u izvornom obliku.

Slika zgrade Muzeja Moslavine prije sanacije

Sanacija objekta podijeljena je u nekoliko faza, a to se odnosi na: - sanaciju vlage – ARP-EOSSAN sustav - izradu ventilirajuće drenaže sa temeljnim isparivačem, odvodnju oborinske vode i popravak kanalizacije - rekonstrukciju elektroinstalacija i montažu gromobrana, te izradu sustava vatrozaštite i vatrodojave - izradu centralnog grijanja objekta - obnovu pročelja - istražne radove na pročelju (određivanje svojstva žbuke, istražni radovi na osliku fasade - popravak limarije i dimnjaka - uređenje podrumskih prostorija - uređenje prostorija prizemlja + stalno održavanje zgrade Takvim pristupom sanaciji, a napose i redosljedom omogućava se kvalitetna i temeljita restauracija i obnova objekta. Važno je napomenuti, da od izuzetne važnosti je redoslijed sanacije, jer u protivnom ne dolazi do nikakvih uspjeha. Kad se na objektu odklone svi uzroci oštećenja, od tada posljedica na objektu nema. Kod nas je običaj da se uvijek saniraju posljedice, a uzrok se ne zna ili ne želi znati, što dodatno opterečuje državni proračun ili porezne obveznike. 265

TEHNOLOGIJA I POSTUPCI SANACIJE 1. SUSTAV ZAŠTITE OD DJELOVANJA KAPILARNE VLAGE “ARP - EOSSAN” SUSTAV (BEŽIČNA ELEKTROOSMOZA) Građevinske karakteristike objekta Muzeja Moslavine Kutina, Trg kralja Tomislava u Kutini, žbuka, statika objekta i inventar uvjetovale su selekciju do sada poznatih metoda za zaštitu od vlage, te je za konkretan slučaj izabrana metoda koja daje najoptimalnije rješenje. Kao jedan od dodatnih uvijeta za primjenu određenog zahvata na objektu, postavljen je zahtjev za očuvanje postojeće arhitektonske vrijednosti objekta i njegovih elemenata. Do sada sve primjenjive metode u sličnim uvijetima i na sličnim objektima nisu u mogučnosti zadovoljiti sve zahtjeve, ili nisu primjenjive iz konstruktivnih razloga ili su neadekvatne za zidni materijal objekta, a uz to su i agresivne. Kao najpovoljnija metoda koja zadovoljava sve postavljene uvijete, a primjenjena je na nizu objekta slične namjene u svijetu, a zadnjih godina i kod nas, izabrana je metoda švicarsko–hrvatski sustav “AQUAMAT – ARP EOSSAN”, patentno zaštićen. Ova metoda kao potpuno neagresivna pokazala je zadnjih godina stopostotnu eikasnost u zaštiti objekata od kapilarne vlage (izvedeno preko 100 objekata u Hrvatskoj od 1994 god.) jer eliminira uzrok vlaženja zidova (prekida kapilarno penjanje) te se njena primjena smatra tehnički optimalnim rješenjem. AQUAMAT – ARP EOSSAN sustav utemeljen je i razvijen na bazi složenih izikalnih principa i omogućuje potpunu djelotvornu sanaciju vlažnih zidova, a po materijalnim troškovima je uz ostale metode najpristupačniji. S obzirom da je uzrok vlage u zidovima poznat kao posljedica kapilarnog dizanja vode iz tla uvjetovana primjenom električnih polja zida i tla (osmotski efekt) nužno je spomenuti i druge uzroke vlaženja, prisutne na objektu, koji se ne mogu eliminirati izabranom metodom, a to su: - neispravna odvodnja voda sa i oko objekta - konstruktivne greške krovišta i streha - naplavljivanje ili zapljuskivanje vode na zidove objekta iz okolnog terena - donji nepoznati uzroci Podrumski lukovi

266

Spomenute uzroke vlaženja, ako postoje, nužno je otkloniti klasičnim građevinskim zahvatima, nakon čega odabrana metoda

zaštite od djelovanja kapilarne vlage može učinkovitije djelovati. DJELOVANJE SUSTAVA AQUAMAT – ARP EOSSAN sustav djeluje protiv kapilarne vlage u ziđu (objektu) eliminiranjem i neutraliziranjem sila koje taj proces uzrokuju promjenom polova objekta od plusa na minus polu. Tim procesom eliminira sile koje su uzrok kapilarnog penjanja molekula vode. Kad je uzrok eliminiran, nestaje vlaga iz zida. SNAGA URE AJA: Snaga uređaja iznosi 8 – 12 W ovisno o tipu potrebnom obzirom na veličinu objekta. TEHNIČKE KARAKTERISTIKE: Napajanje uređaja: 220 / 230 V – 50 Hz Težina: 8 – 10 kg Mjere: 2 uređaja na drvenom postolju 65 x 110 cm Snaga odašiljača: 4 mV po uređaju Zaštitno pravo za Hrvatsku br. 381-03/93-01/3337 Zaštitno pravo za Europu br. 0395085 B1 od 04/89 Za spomenuti objekt projektiran je sustav od 2 uređaja.

Blok shema ugradnje “Arp-Eossan” sustava

Zabatni trokut nad ulazom

267

2. SANACIJA PODRUMSKOG ZI A ELEKTROLITIČKOM ŽBUKOM Podrum zgrade Muzeja je jednim djelom ukopan u zemlju i prostire se u površini od ca. 230 m2. - Temelji zgrade izvedeni su od pečene gline (opeke), kao i stupovi, a svođenje podruma izvedeno je lučno. - Pod u podrumu je od zbijene gline. - Zidovi podruma su u izrazito lošem stanju, natopljeni vlagom u velikim količinama od procjednih i oborinskih voda. Obzirom da je koncentracija vlage u zidu veoma visoka, a iznosi prosječno od 25% do 31%, to je za ziđe od opeke maksimalna koncentracija vlage. ELEKTROLITIČKA ŽBUKA AEC 3000 Elektrolitička žbuka AEC 3000 spada u grupu ekoloških sanacionih žbuka, sa svojstvom da povečava isparavanje vlage iz zida, stoga za vrlo kratko vrijeme zidovi sanirani sanacionom elektrolitičkom žbukom budu suhi. Za uspješnost i trajnu učinkovitost elektrolitičke žbuke AEC 3000 potrebno je sa objekta izvesti: - pravilnu odvodnju drenažne i oborinske vode - prekid kapilarne vlage (najbolja kombinacija postiže se sa sustavom ARP – EOSSAN - zbog djelovanja elektrolita u žbuci – brzo isparavanje). REOLOŠKA SVOJSTVA ŽBUKE - izrazito popušta paru iz zida, u kombinaciji sa vapnom, vapneno – cementna ili trass žbuka - antibakterijsko djelovanje - postiže se prirodni efekt isparavanja od nosača (podsloj) žbuke prema slobodnom prostoru - potiče stvaranje pada vlage u zidovima iz gornje zone u zonu temelja - sprečava djelovanje soli, nitrata i sulfata kroz odstranjivanje vlage - visoka otpornost na djelovanje atmosferilija - visoko svojstvo plastičnosti (kod obrade) - vodoodbojna - otpornost na smrzavanje, te nema izraženog utjecaja na premaz boje - izuzetna propusnost na paru 268

PRIPREMA ŽBUKE Elektrolitička žbuka AEC 3000 priprema se na gradilištu pod stalnim nadzorom kvaliiciranog osoblja (laborant – c) zbog kontrole doziranja pojedinih sastojaka žbuke. SASTAV ŽBUKE: Predšpric: cement, vapno gašeno, agregat drobljeni 0-8 mm, dodaci žbuci + voda - iksativ se nanosi na oprane zidove prije nanošenja predšprica (djelovanje antibakterijsko, neutralizacija soli – učvršćenje podloga za predšpric) gruba žbuka: vapno gašeno, mala količina bijelog cementa, agregat drobljeni 0-8 mm dodaci žbuci + voda ina žbuka: vapno grčko, agregat 0-1 (preporuka kvarcni pijesak) dodaci žbuci + voda alternativa: vapno gašeno, vrlo mala količina cementa, agregat 0-1 (kvarcni pijesak) dodaci žbuci + voda Nakon sušenja zidova od ca. 14 dana zidovi se premazuju tankim slojem vapnenog mlijeka sa učvršćenjem podloge. PODOVI PODRUMA Pod podruma izvodio se na sljedeći način, s time da se u podu predvidio dovod vode, odvodnja tehnološke vode i odvodnja sanitarne vode. 269

U prvoj fazi predviđena je izrada tamponskog šljunčanog sloja te izrada AB ploče (visoki “rohbau”) 3. VENTILIRAJUĆA DRENAŽA Ventilirajuća drenaža izvodila se oko cijelog objekta, tako da su se zidovi obradili elektrolitičkom žbukom AEC. Pupčasta folija koja se prislanjala se uz obrađeni i sanirani temeljni zid, uz polaganje ventilaciono drenažne cijevi uz ivicu tj. nožicu temelja, sa postavom iltera u donjoj zoni temelja koji omogućava procjed zemne vode, sa montažnog temeljnog isparivača u razizemlju, obradom temeljnog holkera u zid koji omogučava prodor vode u temelj.

Shematski prikaz ventilirajuće drenaže

ODVODNJA OBORINSKE I KROVNE VODE Objekt ne posjeduje pravilnu odvodnju oborinskih i krovnih voda, te je neophodno izvesti pravilnu odvodnju krovnih voda (izrada novih oluka, opšava i odvodnih cijevi). Krovna voda prihvaća se u okna uz vertikale, te se odvodi u sustav za odvodnju oborinskih i krovnih voda, a sve zajedno u gradsku kanalizaciju ili upojni bunar. Cijevi za odvodnju oborinskih voda, kao i prihvat krovnih voda polažu se u isti rov za izradu ventilirajuće drenaže (tamo gdje to tehnički uvijeti dozvoljavaju). Predlaže se u isti rov položiti i uzemljivač oko objekta. 270

4. ŽBUKE I RESTAURATORSKI MORTOVI Jedan od osnovnih preduvjeta kod obnove starih zgrada da se prije bilo kakvih zahvata utvrdi sastav postojeće žbuke, te nakon toga pristupi izradi i obnovi iste. Jednu do dvije godine nakon montaže ARP-EOSSAN sustava, izvođenja ventilirajuće drenaže sa temeljnim isparivačem, te odvodnje oborinske i fekalne vode, a u konkretnom slučaju su prošle dvije godine od izvedbe istog, pristupa se obnovi fasade. Pregledom stanja objekta utvrđeno je sljedeće: kapilarna vlaga zidova i prizemlja je eliminirana, zidovi su osušeni u 90 % površine, a samo zidovi podruma nemaju vlagu manju od 6 % iz tog razloga što u podrumu nije izvršen planirani zahvat (žbukanje zidova elektrolitičkom sanacionom žbukom, izvedba poda, te nema dovoljne cirkulacije zraka). Podrum još dodatno opterećuje visoka relativna vlaga zraka u ljetnim periodima. Temeljem navedenog zaključeno je da je uspjeh sanacije vlage u prizemlju i podrumu zgrade dao izvan očekivane rezultate, te se analogijom istog moglo pristupiti adaptaciji pročelja. Obzirom na nalaz, sastav i kvalitetu žbuke, te nađene stare boje iz 19. stoljeća, prišli smo i odabiru materijala kao i načinu sanacije. Pregledom žbuke na pročelju utvrđeno je da postojeća žbuka ima u većim površinama dobar podsloj. Drugi sloj je građen od krupnozrnate, a ne inozrnate žbuke, što je rijedak slučaj kod tako stare zgrade. Iz tog razloga odlučili smo zdravu žbuku konzervirati, oštećenu žbuku zamijeniti novom žbukom sličnog sastava, te cijelo pročelje izjednačiti vapnenom žbukom, a zidove oličiti vapnenim bojama. Takvim rješenjem uspjeli smo sačuvati dio postojećih žbuka, objektu smo vratili izvorni oblik, te na taj način doprinijeli očuvanju kulturnih spomenika u našoj sredini.

Fasada prije sanacije

271

Fasada u tijeku sanacije

Fasada pri završetku zidarsko restauratorskih radova

272

Fasada pri završetku zidarsko restauratorskih radova

Obnovljena fasada Muzeja Moslavine u Kutini

273

mr. sc. Vladimir Barbić VINSKI DVOR

novi znak grada Kutine

Ilustrirao Ivan Milat

274

Svaki grad ima svoje znakove ili simbole po kojima je poznat i koji ga razlikuju od drugih gradova. Već dugo se grad Kutinu povezuje s njezinim vrijednim simbolima graditeljske baštine i to crkvom Svete Marije Snježne, dvorcem grofova Erdödy u kojem je sada Muzej Moslavine, kurijom grofova Erdödy (sadašnja gradska vijećnica), kućom obitelji Pazdera i crvenim mostom preko potoka Kutinice. Zadnjih desetak godina grad Kutinu simbolizira i grb, a od prije par godina ili točnije od 1998. Kutina ima i svoj turistički simbol - dunju. Uz ovih šest, od 26.3.2002., kada je simbolično otvoren, kao sedmi kutinski simbol priključio im se i Vinski dvor. Vinski dvor u Kutini je novi član u nizu vinarskih objekata izgrađenih u moslavačkom vinogradarskom kraju, od kojih su najpoznatiji stara vinarska drvena klet u Voloderu i vinski podrum također u Voloderu, koji su na žalost zbog nesretnih tajkunskih privatizacija u propadanju. Kako to da je Vinski dvor svrstan među kutinske simbole? Odgovor na ovo pitanje vrlo je jednostavan i vrlo uvjerljiv, zato što su svi dosadašnji njegovi posjetitelji, bilo domaći (kutinski), bilo vanjski, izrazili ocjenu da je po uređenju i sadržaju poseban i jedinstven u Hrvatskoj, a simbolizira Kutinu kao najveće mjesto vinorodne Moslavine. Prvi snažni dojam što kod posjetitelja izaziva oduševljenje su ulazna vrata iz stare masivne hrastovine koja su izrezbarena motivima starog načina proizvodnje grožđa i vina, listovima, grozdovima i panjevima vinove loze, vinogradarskom pticom škvorcem i 2001. - godinom njegovog uređenja. Ulaskom u Vinski dvor pažnju posjetitelja jednako plijene oslikani zidovi, cigleni svodovi, bolte i zidovi, stolovi i stolice, rasvjeta i spremište butelja s izlozima. Ipak bi se moglo reći da se najprije u oko urezuje zidna slika svih sedam kutinskih simbola, na kojoj zadnji simbol - Vinski dvor predstavljaju gore opisana lijepa ulazna vrata. Na jednom zidu je slika vinskog boga Bacchusa, a na drugom slika Ilovčaka, najpoznatijeg kutinskog vinskog brijega. Posebnost rasvjete Vinskog dvora su svjetiljke izrađene iz starog šupljeg drva. Vinoteka, izrađena od ciglenih elemenata ima 1112 mjesta i 23 izloga za butelje. Vrlo, dojmljivi su stolovi i stolice iz masivne hrastovine,

posebno izrađeni za Vinski dvor. Funkcionalnost ovog prostora daje i kuhinja, opremljena za pripremu odgovarajućih jela prigodom vinskih degustacija. Vinski dvor je uredila Udruga vinogradara i voćara Moslavine “Lujo Miklaužić” Kutina, a namjena mu je višestruka. U njemu je već održana 9. izložba vina kontinentalne Hrvatske i pokazalo se da je to idealan prostor za održavanje ove značajne kulturne i gospodarske tradicionalne kutinske priredbe. Ovdje će se održavati i druge brojne aktivnosti, prvenstveno stručni skupovi, vinske degustacije, prezentacije i drugi oblici promidžbe moslavačkih vina i vinara te prodaja vina / butelja vinara koji za to posjeduju odgovarajuće dopuštenje. Na kraju, ali ne i beznačajno, Vinski dvor će koristiti brojnim sponzorima i zaslužnima koji su pomogli njegovo uređenje i koji pomažu druge društveno korisne aktivnosti Udruge, da sa svojim poslovnim partnerima i prijateljima degustiraju najbolja moslavačka vina. Korištenje Vinskog dvora uređeno je Pravilnikom, kojeg je donio Upravni odbor Udruge. Brojne su tvrtke, ustanove, obrtnici, poduzetnici i vinari koji su novcem, materijalom, radom i uslugom pomogli uređenju Vinskog dvora, za kojeg se može mirne duše reći da je najznačajniji objekt društvenog značaja što je zadnjih godina otvoren u Gradu Kutini. Društvena korisnost Vinskog dvora ogleda se u činjenici da će on biti činitelj razvitka vinogradarske i vinarske proizvodnje i u službi podizanja vinske kulture njezinih građana i posjetitelja. Običaj je u ovakvim prilikama istaći autore umjetničkih dijela, pa neka se zna da su ulazna vrata, svjetiljke, stolovi, stolice i vinoteka s izlozima djelo gospodina Siniše Mesarića iz Gračenice, slika kutinskih simbola i vinskog boga Bacchusa

Vinski dvor u Kutini

Vrata Vinskog dvora

275

djelo akademskog slikara Predraga Lešića iz Zagreba i rođenog Kutinčana, a slika brijega Ilovčaka djelo slikara Želimira Šiška iz Kutine. Kao što su u glavnom gradu Zagrebu poznati Predsjedički i Banski dvori, u Medovu Docu Matanovi dvori a u Konavlima Konavoski dvori u Kutini će biti poznat Vinski dvor. Istina samo jedan, ali vrijedan. Svrstavanje Vinskog dvora među kutinske posebnosti i njezine simbole možda je samo znak zanosa i pristranosti pisca ovog članka i sudionika akcije njegovog uređenja. Pravu ocjenu dat će posjetitelji i buduće vrijeme. Duboko vjerujem da će potvrditi moje mišljenje.

Veljko Adamović REKONSTRUKCIJA ZIDANE OGRADE MOSTA NAD POTOKOM KUTINICA U KUTINI U centru grada Kutina izgrađen je sredinom XX stoljeća lučni zidani cestovni most preko potoka Kutinica, koji dijagonalno presijeca područje grada. Most je građen u vrijeme kada je Kutina imala 4 – 5.000 stanovnika s malim prometom motornih vozila i pješaka. Prometnica koja spaja zapadni i istočni dio grada u to vrijeme bila je izgrađena po sistemu “makadam”, a

276

Stanje mosta prije urušavanja

niveleta kolnika bila je znatno niža u odnosu na današnju. Most je, kao inženjerska građevina, na popisu objekata kulturne baštine u Generalnom urbanističkom planu grada Kutine. POSTOJEĆE STANJE Kod modernizacije kolnika podizana je niveleta, te izvedene obostrano pješačke staze preko mosta. Na taj način je visina zidane ograde mosta smanjena u odnosu na niveletu pješačkih staza na 45-50 cm, odnosno na svega 6 (šest) redova opeke, što je nedovoljno za sigurno kretanje pješaka. Ukupna dužina ograde obostrano iznosi cca 80 m. Naknadno most je poslužio i za ovješenje cjevovoda zemnog plina na konstrukciju ograde i tako je obezvrijeđena vizura s obje strane mosta. U siječnju ove godine zbog dotrajalosti i neprimjerenih prethodnih sanacija urušila se zidana ograda mosta. Za nesmetano i sigurno odvijanje prometa i kretanje pješaka pristupilo se montaži privremene ograde s obje strane mosta.

Ostaci zidane ograde nakon urušavanja

REKONSTRUKCIJA Izradi projekta pristupilo se u suradnji sa Konzervatorskim odjelom u Zagrebu Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH. 277

Nakon uklanjanja ostataka dotrajalog zida ograde i skidanja kolničke konstrukcije pješačkih staza izvode se armirani betonski “skriveni” temeljni serklaži u koje se ugrađuju čelični cijevni stupići za stabiliziranje konstrukcije ograde na bočne udare. Projektnim rješenjem višestruko se povećava mehanička otpornost i sigurnost. Zadržana je zatečena visina i način oblikovanja ograde a sigurnosna visina (90-100 cm) postignuta je izvedbom metalnog rukohvata koji je pričvršćen na cijevne metalne vertikale ugrađene u zidni parapet ograde. Na ovaj način se gotovo u potpunosti zadržava slika starog mosta u proporcijama i detaljima, a potrebna se funkcionalna intervencija u vizurama gotovo i ne primjećuje. Postojeći ovješeni cjevovod zemnog plina predviđa se ukloniti i izmjestiti sa “skrivenim” vođenjem ispod nogostupa uz cestovni rubnjak.

Most preko potoka Kutinice u Kutini

- novoprojektirani broj redova opeke u ogradi (rekonstrukcija 110 cm) i speciični detalji zadržani kao postojeće - za postizanje sigurnosne visine ograde projektiran je rukohvat od čeličnih cijevi i 48,3x3,6 mm visine 40 cm.

278

Pogled na sjevernu stranu mosta - rekonstrukcija ograde

Pogled na južnu stranu mosta - rekonstrukcija ograde

IZBOR MATERIJALA Svi predviđeni materijali za rekonstrukciju zidane ograde udovoljavaju važećim propisima i normama. Speciični su zahtjevi za kvalitetu pune opeke za zidanje: - opeka mora biti pravilnog oblika, probrana, dobro pečena, a materijal od kojeg je napravljena ne smije sadržavati salitru; - odstupanja mjera po dužini + 5 mm, po širini + 3 mm, i po debljini 2 mm; - upijanje vode max. 19%; - boja crvena i ujednačena; - marka opeke min M-15 što sličnijeg tonaliteta i strukture sa postojećom.

279

dr. Mira Tompak DOSTIGNUĆA IZ PODRUČJA TUBERKULOZE PLUĆA *

* Referat održan na XV kongresu pneumoftiziologa Jugoslavije u Beogradu od 28.30.05.1975. g.

280

Ukidanjem kmetstva 1848. godine počinje i propadanje velikih plemićkih imanja na jugu Austro-Ugarske, Hrvatske i Slavonije pa tako i na području Moslavine. Predjeli oko potočića, rječica i rijeka okruženi stoljetnim šumama, mamac su za krčenje i stvaranje rodnih polja, livada i pašnjaka, a po obroncima moslavačke gore i za sađenje vinove loze. Gradnjom željezničke pruge omogućeno je kretanje stanovništva i prevoženje drvene građe. Cijeli moslavački kraj postaje imućniji, što posebno vidimo na narodnim nošnjama. Krajem 19. st. siromašno ličko stanovništvo bježi u ove naše moslavačke krajeve. Nakon I. svjetskog rata nastaju oskudica i glad, kao i nakon II. svjetskog rata, što pogoduje širenju jedne od najraširenijih zaraznih bolesti, nekad neizlječive, na hrvatskome jeziku sušice, a tuberkuloze na latinskom jeziku. Do pronalaska cjepiva protiv sušice, tuberkuloze, postojala je velika vjerojatnost za zarazu svih koji su bili u kontaktu s tuberkuloznim bolesnikom. Neki su oboljeli, drugi preboljeli, što se moglo dokazati masovnim slikanjem pluća luorograijom. Tako nalazimo na rengenskim slikama pluća stare tuberkulozne ožiljke preboljele bolesti, a da sama osoba nikad nije znala da je bila bolesna, samo što je uvijek bila slaba i boležljiva. Znano je da je tuberkuloza zarazna bolest. Prenosi se bacilom tuberkuloze koji se nalazi u ispljuvku, iskašljaju bolesnog čovjeka. Tuberkulozni bacil napada oslabljeni organizam, neuhranjen organizam opterećen stresovima, teškim umnim i izičkim radom. Početkom 20. st. osnivaju se i kod nas antituberkulozni dispanzeri s ciljem da se sustavnim i kontinuiranim radom u borbi protiv tuberkuloze iskorijeni ta masovna bolest. Ponajprije je trebalo naći osobe koje su nosioci zarazne tuberkuloze, nosioci tuberkuloznih klica, a da za to ne znaju. Zato je u antituberkulozni dispanzer mogao doći svatko tko kašlje duže od osam dana na pregled kod specijaliste za plućne bolesti. 1960. godine počelo se govoriti o gradnji velike tvornice umjetnih gnojiva u Sisku ili Kutini. Radnu snagu će regrutirati iz poljoprivrednog stanovništva. Pretpostavljalo se da će

tada poljoprivrednici koji će raditi u tvornici biti izloženi dvostrukom radnom vremenu - u tvornici i kod kuće pa će doći vjerojatno do povećeg oboljenja stanovništva od tuberkuloze. Antituberkulozni dispanzer u Kutini, koji je obuhvaćao sadašnju Općinu Veliku Ludinu, Popovaču i Grad Kutinu, poduzeo je akcije za iskorjenjivanje tuberkuloze na svom području. Od 1963. do 1968. godine građena je tvornica mineralnih gnojiva u Kutini, koja je apsorbirala veliki broj mlađe radne snage sa sela. Školovanjem toga kadra stvarala se stručna radna snaga, a nakon komasacije je i ostala radna snaga morala napustiti zemlju jer se od nje više nije moglo živjeti. Izlaz je bio u zapošljavanju u inozemstvu. Na selu su ostali starci i djeca. Pred stručnjake se u 1962. godini postavio zadatak sačuvati stanovništvo od epidemije tuberkuloze za vrijeme i nakon industrijalizacije. Kako za luorograiju nije bilo inancijskih sredstava, to smo 1963. godine vlastitim snagama ušli u masovnu obradu svih osoba od nulte do tridesete godine starosti tuberkulinskom probom na lijevu podlakticu. Prema veličini reakcije te probe na lijevoj podlaktici, pozivali smo odmah sve osobe iz kućanstva na pregled u antituberkulozni dispanzer. U 1963. godini odazvali su se roditelji djece s jakom tuberkulinskom reakcijom (GRAFIKON 4). Te 1964. godine pozvali smo iznova preko aktivista Crvenog križa ostalu rodbinu na pregled u dispanzer (GRAFIKON 5). To su bili mahom djedovi, bake i tetke one djece sa jakom tuberkulinskom reakcijom. Nismo imali niti jedan slučaj gdje nismo našli povoda jakoj tuberkuloznoj reakciji. Uzrok su uvijek bili članovi obitelji kao aktivni tuberkulozni bolesnici,

281

bilo da su imali stare tuberkulozne zaliječene procese ili pak jake pleuralne adhezije. 1965. godine izvršena je prva luorograija cijelog teritorija. Na GRAFIKONU 6 zapaža se vrlo visoki zubac oboljelosti kod starijih osoba. Na GRAFIKONU 7 vidi se jasna depresija muške linije uslijed ratnih gubitaka. 1973. godine ponovno se tuberkuloza javlja u osoba mlađih godišta (GRAFIKON 8).

282

Na GRAFIKONU 9 prikazano je stanje nakon 3. luorograije izvedene 1974. godine. Još je jasniji uočeni zubac aktivne tuberkuloze osoba mlađih godišta. To pokazuje stanje zdravstva deset godina nakon zapošljavanja poljoprivrednog stanovništva, masovnog odlaska u industriju - pauperizacije sela. Od ukupnog broja stanovništva na ovom terenu bilo je 38.000 stanovnika u 1964. godini, 43, 6% je poljoprivrednika. Taj broj poljoprivrednog stanovništva je opao u 1974. godini na samo 26%.

GRAFIKON 10 pokazuje kretanje broja oboljelih od aktivne tuberkuloze prema socijalnom sastavu tijekom godina od 31.12.1964. do 1974. godine. Sasvim visoko se kreće krivulja oboljelih poljoprivrednika. U kružnici je prikazan raspored stanovništva po socijalnom sastavu 1964. i 1974. godine. Nakon obrade djece s jakom reakcijom na tuberkulin i članova njihovih obitelji (u 1964.godini), dobili smo GRAFIKON 11. Iz njega se vidi da je tuberkuloze bilo najviše kod poljoprivrednika u 5. i 6. desetljeću života i aktivnih osiguranika u 3. i 4. desetljeću (roditelji djece zaposleni u zemlji te rodbina, bake, djedovi i tetke, koji čuvaju djecu roditelja koji rade u inozemstvu). Kao aktivnu tuberkulozu kod djece uzeli smo onu pri kojoj su djeca bez BCG ožiljaka jako regirala na tuberkulin. 283

GRAFIKON 12 sačinjen je prema podacima iz 1965. godine. Na njemu je prikazan ukupan broj tuberkuloznih bolesnika prema socijalnom sastavu i godinama starosti poslije obavljene luorograije. Krivulja poljoprivrednika je vrlo visoka. Slijede krivulje koje se odnose na aktivne osiguranike, umirovljenike i članove obitelji aktivnih osiguranika. U kružnici je izražen njihov postotak u ukupnom broju stanovništva. Na GRAFIKONU 13 iz 1968. godine, u usporedbi s graikonom 12 iz 1965. godine vidi se da su se krivulje oboljenja aktivnih o siguranika i članova obitelji povukle. Bolest je zaliječena kod 284

njih. Međutim, nakon pet godina još uvijek je visoka krivulja oboljelosti starijih, a i mlađih poljoprivrednika. GRAFIKON 14 se odnosi na oboljelost u 1969. godini i pokazuje veliki nesrazmjer između ukupnog broja oboljelih od aktivne tuberkuloze kod poljoprivrednika i učešća poljoprivrednika u ukupnom broju stanovnika. Napominjemo da je na našem području bilo prošireno socijalno-zdravstveno osiguranje poljoprivrednika već od 1964. godine. Po svim selima održavala su se predavanja svake godine za veliki broj slušatelja. Kontinuirano se pozivaju, jednom godišnje, svi bivši i sadašnji tuberkulozni bolesnici na zbor poimenično, preko sekcije za borbu protiv tuberkuloze pri općinskom odboru Crvenog križa. Zborovi se održavaju u mjestima gdje ima najviše bolesnika. Tom prilikom se, osim predavanja s dia pozitivima, pokazuju i slike bolesnika, koji to zahtijevaju. Zborovi su izvanredno prihvaćeni i posjećeni. 285

Održavaju se u tjednu borbe protiv tuberkuloze. Tek u 1973. godini, nakon 10 godina promatranja, krivulja oboljelosti i poljoprivrednog stanovništva se spušta GRAFIKON 15, da bi na graikonu 16 došao do izražaja novi zubac oboljelosti aktivnih osiguranika u 1974. godini. Taj zubac nas čudi, jer aktivni osiguranici imaju dobru zdravstvenu zaštitu, srazmjerno visoke prinadležnosti i postoji kontinuirano BCG cijepljenje. No, to je 110 godina nakon početka industrijalizacije i osiromašenja sela. Za epidemiologiju važan je I-1a evolutivnosti, što je prikazano na GRAFIKONU 17. Krivulje oboljelosti poljoprivrednika, aktivnih osiguranika i članova obitelji imaju jasan pad; 286

krivulja umirovljenika ima svoj stalni tok. Uzrok nalazimo u prijevremenom umirovljenju i u alkoholizmu. GRAFIKON 18. izražava evolutivnost I-1a prema godinama starosti i socijalnom sastavu. Pri tome se jasno vidi da oboljelost kod poljoprivrednika prednjači. U 1964. godini nalaze se registrirani djedovi, bake i tetke djece s jakom reakcijom na tuberkulin. GRAFIKON 19. izražava evolutivnost I-1a u 1965. godini i odraz je stanja nakon prve luorograije. Uočljiv je visoki zubac oboljelosti poljoprivrednika starijih godišta, ali ni stanje kod umirovljenika nije mnogo drugačije. GRAFIKON 20. pokazuje stanje oboljelosti u 1966. godini. GRAFIKON 21. pokazuje, za evolutivnost I-1a u 1974. godini, sasvim niske vrijednosti krivulja i nakon treće luorograije.

287

Praćenjem tuberkuloze na našem terenu tijekom niza godina i planskim vođenjem borbe protiv tuberkuloze, došli smo do zaključka: - Pregledom članova obitelji s jakom reakcijom na tuberkulin, pronađen je veliki broj slučajeva nepoznate aktivne tuberkuloze u obiteljima gdje ima djece i unučadi. Pri luorograiranju pronalazimo slučajeve aktivne tuberkuloze kod onih osoba koje nemaju djece u obitelji za testiranje tuberkulinom. - Mnogo prije dolazi do sanacije tuberkuloznog procesa kod osoba koje su u radnom odnosu, odnosno kod aktivnih socijalno osiguranih lica, nego kod poljoprivrednika, pod istim uvjetima zdravstvenog osiguranja. Ove osobe imaju siguran prihod i nisu kao poljoprivrednici izloženi nestabilnosti i stihiji poljoprivrednog tržišta. Tako je radom dispanzera, malo po malo, bolest sušica ili tuberkuloza, počela nestajati kao masovna bolest pa je tako i antituberkulozni dispanzer nestao kao udio zdravstvene zaštite, 288

kojem se svaki bolesnik mogao besplatno pregledati i dobiti savjet. Novi lijekovi, pronađeni u 2. polovini prošlog stoljeća, omogućili su brže izlječenje bolesti, brže uklanjanje bacila tuberkuloze iz tijela bolesnika te, jasno i nemogućnost veće zaraze okoline. No, migracija stanovništva, stresne situacije, neimaština i glad, mogle bi opet dovesti do pojedinih slučajeva, ako se redovito ne vrši cijepljenje u rodilištima i u prvim razredima osnovne škole. Ipak se ni danas ne smije zaboraviti geslo AKO KAŠLJEŠ BEZ RAZLOGA 8 DANA, POTRAŽI LIJEČNIKA SPECIJALISTU ZA PLUĆNE BOLESTI

289

290

291

292

AUTORI TEKSTOVA Ana Bobovec Muzej Moslavine Kutina, Trg Kralja Tomislava 13, 44320 Kutina, Tel. 044/683-548, 683-569 e-mail: muzej-moslavine-kutina@sk.hinet.hr Mladen Mitar Muzej Moslavine Kutina, Trg Kralja Tomislava 13, 44320 Kutina, Tel. 044/683-548, 683-569 e-mail: muzej-moslavine-kutina@sk.hinet.hr Slavica Moslavac Muzej Moslavine Kutina, Trg Kralja Tomislava 13, 44320 Kutina, Tel. 044/683-548, 683-569 e-mail: muzej-moslavine-kutina@sk.hinet.hr dr. sc. Tajana Sekelj Ivančan Institut za arheologiju, Ulica grada Vukovara 68, 10000 Zagreb Tel. 01/611-2743 e-mail: tajana.sekelj-ivancan@zg.tel.hr Tatjana Tkalčec Institut za arheologiju, Ulica grada Vukovara 68, 10000 Zagreb Tel. 01/611-2743 e-mail: tatjana.tkalcec@iarh.tel.hr dr. sc. Kornelija Minichreiter Institut za arheologiju, Ulica grada Vukovara 68, 10000 Zagreb Tel. 01/611-2743 e-mail: kornelija.minichreiter@iarh.tel.hr Marko Bedić Medveščak 15, 10000 Zagreb Tel. 01/466-6648 Dražen Kovačević Trg grofova Erdödya 1, Popovača Tel. 044/670-568 e-mail: drazen.kovacevic@sk.tel.hr 293

dr. sc. Franko Mirošević Papova 10, 10000 Zagreb Tel. 01/383-7741 Maja Pasarić Andrije Hebranga 12/III, 44320 Kutina Tel. 044/681-185; 091/513-0802 e-mail: maja-pasaric@hotmail.com mr. sc. Stjepan Šlabek I.G.Kovačića 8, 44320 Kutina Tel. 044/681-917 Ivica Ivanković Braće Tucman 8, 10295 Kupljenovo Tel. 01/339-4074; 091/5746-392 Dunja Majnarić Radošević Poštanski muzej, Ilica 146, 10000 Zagreb Tel. 01/491-1591; 098/304-418 e-mail: dunja.majnaric.c.radosevic@rt.hr Marija Bilić Prcić Vinogradska 15, 44317 Popovača Tel. 044/679-144 e-mail: os-popovaca@sk.tel.hr Zoia Mavar Ministarstvo kulture RH, Uprava za zaštitu kulturne baštine Ilica 44, 10000 Zagreb Tel. 01/484-9444 e-mail: zoia.mavar@uprava-bastine.tel.hr Vladimir Ilijaš Turistička zajednica grada Kutine, Hrvatskih branitelja, 44320 Kutina Tel. 044/681-004 e-mail: tz-grada-kutina@sk.hinet.hr mr. sc. Vladimir Barbić Aleja Vukovar 4, Petrokemija d.d., 44320 Kutina Tel. 044/647-217

294

Vladimir Lerš ARP d.o.o., Biškupec Zelinski 111 Tel. 01/206-0526; 091/220-7950 e-mail: arp@zg.tel.hr Veljko Adamović Andrije Hebranga 9, 44320 Kutina Tel. 044/681-393; 091/507-7563 e-mail: veljko.adamović@sk.hinet.hr Mira Tompak Vatroslava Lisinskog 1, 44320 Kutina Tel. 044/680-998

295

MUZEJ MOSLAVINE NAJSRDAČNIJE SE ZAHVALJUJE NA REALIZACIJI ZBORNIKA MOSLAVINE V - VI, 2002/2003. Ministarstvu kulture RH Županiji Sisačko-moslavačkoj Gradu Kutina Općini Popovača Općini Križ Općini Jasenovac Petrokemiji d.d. Kutina Stomatološkoj ordinaciji dr. Stjepana Kondresa Kutina

296

297

298

SISAČKO-MOSLAVAČKAŽUPANIJA

299

300

301

302

303

MUZEJ MOSLAVINE KUTINA