zazvoni pristup k misi, žene uđu u crkvu, ali mnoge nisu imale mira u crkvi, iziđoše napolje pustiše se preko parka, nizbrdo prema bojištu vičući: "Što ću ja bez svoga muža sama!"......"55 Dok su se seljaci borili s vojskom i žandarima, imali su izgleda za pobjedu i zarobili su 9 vojnika. Prevagu u borbi žandari i vojska dobili su tek kad im je došla vojna pomoć upućena iz Čazme. Oni su seljake napali s leđa. Seljaci su se tako našli između dvije vatre. Punih šest sati trajala je borba. Seljaci su 8. rujna svladani. Da ih ne bi "uhapsili", većina se skrila u obližnjim šumama. Borbu s vojskom i žandarima seljaci su vodili 8. rujna 1920. do 15 sati. Oko 200 vojnika zaposjelo je Vojni Križ.56 U borbama 8. rujna 1920. poginulo je 24-ero ljudi, od toga 14 seljaka, 3 činovnika, 2 vojnika i 2 financa, dok je ranjenih bilo oko 100.57 Filip Lakuš se nakon poraza povukao u zidine straog Jelengrada, a drugi sudionici bune skrivali su se od žandara raštrkani po selima i po moslavačkim vinogradima i kletima. Putem letaka, biskupskih poslanica i propovjeda s oltara, pozivani su seljaci da se vrate svojim kućama te da se nikom ništa neće dogoditi. U praksi je bilo drugačije. Protiv vođa bune pripremale su se razne represivne mjere, mnogi su već ranije uhićeni, a za one koji su na slobodi, pripremala su se uhićenja i suđenja. Župnik Tomac opisao je prilike u Vojnom Križu nakon gušenja bune. Evo njegovog opisa: "Vojništvo je zaposjelo Križ i sada je nastala vojničko-žandarska strahovlada. Neki podčasnik Dalmatinac ustrelio je goloruke: mladića Josipa Papunića i mladog čovjeka Stepana Sugorića, a štražmeštar popovačke žandarmerijske stanice ustrelio je kao psa Peru Glavaša. Poslije malo dana ustreliše žandari mladića Stjepana Rujevčića iz Okešinca. Sva sreća što su zapovjednici vojničkih četa: Krnic i Bjelokapić bili ljudi humanijeg srca. Mnogi su pobacani u zatvor gdje su iskaljivali svoje životinjsko srce nad uhapšenima krvožedni žandari. Poslije su otpraćeni sudbenom stolu u Zagreb i Bjelovar, gdje će za koji mjesec biti toga potresnog događaja – epilog. Tomu svemu bilo je krivo pomanjkanje takta viših i najviših svjetskih službenika. Da se je narodu rekviriralo i ono što mu je preostalo iz petogodišnjeg rata, i tada bi narod bio materijalno propao. Razračunavanje je doista obustavljeno, no postradaše eto mnogi nekrivi i nedužni."58 Buna moslavačkih seljaka nije dugo trajala, za tri do četiri dana ugušili su je žandarske i vojne snage Kraljevstva SHS. U izvještaju kojim kotarska oblast Kutina izvještava Predsjedništvo Zemaljske vlade u Zagrebu 14. rujna 1920. navodi se da "(...) neke naoružane osobe obilaze pojedina sela i prijete žiteljima paležom i ubojstvim ukoliko im se ne priključe. Ujedno se javlja da vojska i žandarmerija umiruju stanovništvo i progone "buntovnike". U svezi s tim naglašava se da vojska i žandarmerija na ovom području moraju ostati jer stanje još nije smireno. Međutim, u okolnim selima još ima pobunjenih59, u Kutini, Popovači, Čazmi i Križu. Dana 9. rujna stanje je bilo mirno i ne osjeća se djelatnost pobunjenih seljaka, ali je ipak zatražena pomoć jednog odreda vojske zbog postojanja opasnosti da se nemiri prošire na sisački kotar.60 S Kutinom su iz Popovače uspostavljene telegrafsko-telefonske 55 56 57 58 59 60
Isto, str. 63.- 64. Isto, str.65. Jutarnji list, 24.9.1920. Ivan Očak, n.d., str. 66, Spomenica župe sv. Križa, str. 80. Isto,dok. 258 Isto dok 215 i 227 Zagreb, 9. rujan 1920., Bilješka o telefonskim izvještajima primljenim poslije podne 9. rujna
71