Zbornik Moslavine XIII

nakon nenormalnih stvari. Tamo je sve bilo, samo ne normalno.

Zanimljiva je i jedna crtica iz razrušenog Vukovara, nestvarna u onoj situaciji, a opet tako “normalna”. Naime, s jedne od zgrada, gdje smo Igor i ja dočekivali i presretali četnike u napadima na naše položaje, silazeći vidjeli smo nešto nestvarno i nemoguće. Dvojica dječaka na parkingu te zgrade igraju nogomet, točnije, tehniciraju loptom. Igor i ja smo stali, ne govoreći ništa, samo gledajući u taj tamo nestvaran prizor. Ne znam koliko smo dugo bez riječi stajali, ali sjećam se kako je Igor bez riječi počeo skidati sa sebe opremu i oružje. Shvativši njegov naum i ja sam počeo skidati opremu i naoružanje. Dječaci su stali i gledali u nas. Igor će: “Može lopta?” I tako je krenulo. Pokazivali smo jedni drugima, tehnicirajući loptom, kako smo i mi vrlo spretni. Osim što sam vatreni navijač Dinamo Zagreba, u svom matičnom klubu NK Dinamo Kutina naučio sam prve nogometne korake i otada obožavam nogomet.

Igor, također veliki navijač Dinamo Zagreba, volio je igrati nogomet po Zagrebu.

Začudo, sve to vrijeme ništa se nije dogodilo. Ni pucanj u daljini, niti smo mi pitali djecu otkud vi tu vani bez roditelja, a ne u skloništu. Ni oni nas nisu pitali, naprimjer, kakva je to puška ili tko smo mi. Studeni, grad je ruševina, smrt vreba na svakom koraku a mi.... To vrijeme rezervirano za nas četvoricu bili su trenuci kada nismo bili u Vukovaru, već negdje drugdje, negdje daleko. Igor u Zagrebu, ja u Kutini, a dječaci na nogometnom igralištu punog vršnjaka, bez rata, bez bombi, bez smrti.

Proboj Ni nakon više od 16 godina nije mi jasno kako smo uspjeli izaći iz pakla opkoljenog, gorućeg grada Vukovara. Došla je naredba da se HOS “pakira” i da ide u proboj.

Osjećalo se već danima da je kraj blizu. Prokleti osjećaj, strašna uvertira u ono zlo koje se događalo nakon ulaska srbo-četničke horde luđaka željnih krvi. Igor i ja smo na kratko razgovarali i jednostavno zaključili da je sad ili - ili, nema druge. Ili ostajemo do kraja ili idemo u proboj, pa što bude. Paša je također bio za proboj, jer je bila opcija i da ostanemo, srušimo mostove i branimo se povlačeći se do bolnice. To bi značilo sigurnu smrt branitelja, a mislio sam kako bi tek onda stradali svi u bolnici, ne bi bilo milosti. Milosti nije bilo ni ovako, iako smo im “prepustili” bolnicu. Smatrali smo da je ipak važnije ostati živ, svjedočiti i govoriti o junacima Vukovara, o zlu koje je vladalo, i dobru koje se borilo s druge strane. Dobro ipak nije pobijedilo, pobijedilo je zlo, trenutno, ali pokazalo se kakav je učinak postigla malobrojna i slabo naoružana obrana, a da ne govorim o inatu, dišpetu, ponosu i dodatnoj snazi svakog hrvatskog branitelja za sve normalne građane Hrvatske. Bila je i opcija, što se tiče proboja, da se prepliva na drugu stranu, da se pričeka nekoliko dana, pa nazad prema Vinkovcima. Nije loša ideja, iako malo očekivana. Međutim, kad sam to čuo, smrznuo sam se. Zašto? Jednostavno, nisam znao plivati. Moj argument protiv te ideje bio je: “Ako je struja jaka, kako ćemo oružje prenijeti, gdje će nas struja donijeti, ne može se pucati iz vode ako naiđu patrolni neprijateljski čamci”, itd, itd. Sipao sam protuargumente samo tako, samo zato što nisam znao plivati, a priznanje nije dolazilo u obzir. Na zemlji se ipak možeš braniti i boriti, pa kako bude, ali u vodi ipak ne. Krenuli smo u poslijepodnevnim satima 17.11. Vodio nas je Jakov, dragovoljac, prekaljeni ratnik i poznavatelj terena. Olajnica gori, (zgrade kod 262