Kuća na kanate, daščara ili blatnjara - tradicijska kuća sjeveroistočne Moslavine, sastoji se od tri glavne prostorije: soba ili sobca, kujna i komorak. U sobci se tkalo i izrađivalo blagdansko i svakodnevno ruvo.
Zbog povoljnog smještaja na sjecištima putova, Moslavina je često mijenjala vlasnike i gospodare. U sklopu Vojne krajine, za vrijeme ratova s Turcima na Ilovi je bila utvrđena i granica. Neprekidni vojni sukobi i stalna nesigurnost u razdoblju od 15. – 17. stoljeća potiču seobe dijela moslavačkog stanovništva u sigurnije krajeve Hrvatskog zagorja, Prigorja, kao i područja južne Ugarske i Gradišća. Na opustjela područja sjeveroistočne Moslavine u tzv. Gornja sela, Hazburgovci naseljavaju Srbe – prebjege. Od 18. stoljeća opustjela sela južnog i jugozapadnog dijela Moslavine naseljava hrvatsko stanovništvo iz Prigorja, Hrvatskog Zagorja, Turopolja, hrvatske Posavine, Gorskog kotara i Like. U drugoj polovici l9. stoljeća ekonomske migracije dovode na ovo područje Slovake, Čehe, Mađare, Nijemce, Židove i Rome. Zbog toga je etnička, kulturna i jezična slika Moslavine šarolika. Govori autohtonog stanovništva na ovom području pripadaju u skupinu istočnih kajkavskih govora. Danas je ovo granično područje između štokavskoga i kajkavskog narječja. Milan Rešetar u svojoj knjizi «Der schtovakishe Dialekt» 1907., ukazuje da je granicu štokavskog narječja prema kajkavskom utvrdila upravo granica nekadašnjeg turskog osvajanja u l6. i 17. stoljeću.
3. Gradić Čazma, u zapadnoj Moslavini, smješten je na sjevernim padinama Moslavačke gore , uz rijeku Česmu, koja je pritoka Lonje. Prvi pisani dokumenti spominju naselje poznato kao Začesan, u XI. stoljeću. U prvoj polovici XIII. st. u Čazmi je osnovan kolegijalni kaptol zagrebačke biskupije, koji je izdavao brojne pravne dokumente i isprave i koji ovdje djeluje do 1242. g. kada Čazmu pustoše Tatari, da bi se početkom XIX. st. i službeno preselio u Varaždin. Ekonomsku snagu danas Čazma nalazi u proizvodnji opeka, mlinarskoj industriji, a u novije vrijeme u proizvodnji plastičnih masa i eksploataciji nafte i bogatih izvora (Šumećani i Bunjani) u okolici grada te velikom autobusnom poduzeću. 4. U srednjem je vijeku Garešnica bila sjedište županije, «comitatus Guersence», koja se prvi put spominje 1257. godine. Stanovništvo je većim dijelom pobjeglo pred turskim naletima pa se novo naseljavanje čekalo sve do XVII. stoljeća. Gospodarski su potencijali Garešnice mlinovi i ciglana, tekstilna i metalna industrija, snažna poljoprivredna proizvodnja te pilane smještene u obližnjem Garešničkom Brestovcu.