Knjizevnost uzivo, ljeto 2015

ilustracija: Enver Krivac

Maja Marchig Željko Maurović Florian Hajdu Andreja Malta Blago Vukadin Vergilije Franizz Mladen Blažević Robert Vrbnjak Neven Lukačević Melinda Kostelac Sara Mrak

časopis za književnost i umjetnost godina 3. / br. 2/ ljeto 2015.

ISSN 1849-0425

ISSN 1849-0425

književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 3., broj 2, ljeto 2015. / izdavač [studio TiM] / www.studiotim.hr / glavne urednice broja: Dunja Matić i Mirela Fuš / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Mirela Fuš i Tamara Čapelj / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Primorsko-goranske županije

Sadržaj Ljetno opuštanje! 5 Ja sam ludak koji vidi Vergilije Franizz Najbolje bit’ Pinokio 8 Mislav Bartoš Putujem u krug10 Tatjana Beuk-Laćak Ostatak života 11 Martina Grbeša Razumij nerazum 12 Mladen Blažević Oči razmazane tintom 13 Enisa Angie Behaderović Ćutim 14 Tatjana Beuk-Laćak Tišina 15 Sara Mrak Usni zlato 16 Slavica Gazibara Udaja 18 Tatjana Beuk-Laćak Vežba 19 Tamara Čapelj Kamena pjesma 20 Ivana Pavić Očev grob 21 Množeni s nulom Neven Lukačević Ispovijed 24 Edita Brkić Njima o kojima šutimo 25 Sara Mrak Dolazi večer 29 Robert Vrbnjak A što s transparentima kad snage reda... 31 Enisa Angie Behaderović Čisto da vidiš 32

književnost uživo 3

Neven Lukačević Putnici bez povratka 33 Melinda Kostelac Zalajao je samo pas. 34 Mladen Blažević Neki poremećaj 35 Blago Vukadin Brakorazvodna 36 Slavica Gazibara Dostojanstvo 37 Nikola Leskovar inri 38 Blago Vukadin Sudbinska 39 Isprekidane linije disanja Melinda Kostelac Uvijek kada popizdim... 42 Florian Hajdu Kapi kao kiše počeše... 43 Ivo Anić Ulični svirači 44 Sara Mrak Prst preko usta 45 Dončo Rumenov Invazivno povezani 46 Željka Kovačević Andrijanić Zatočenica ambisa simbola 47 Ivo Anić Vrsta slobode 48 Julijana Plenča Jedna ljubav 49 Razgovor s Peterom Semoličem: Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma 51

Proza Andreja Malta Posljednji susret 64 Razgovor s Andrejom Maltom: Ženska je seksualnost najveći tabu među samim ženama 69 Željko Maurović Doživotno 75 Florian Hajdu Kakav lav 88 Predrag Kisić Još jedan pokret 92 Blago Vukadin Sveti Ante 94 Miloš Petronijević Kako sam postao intelektualac 101 Blago Vukadin Kako sam postao lopov 109 Maja Marchig, Šoferski adagio114 Željko Maurović Neke posljedice putovanja 119 Miloš Petronijević Dnevnik beskućnika 124 Žejka Kovačević Andrijanić Recenzija: Muzej ispaljenih i neispaljenih hitaca 130 Zoran Žmirić: Crna Gora Tour 142

ilustracija: Enver Krivac knji탑evnost u탑ivo 4

književnost uživo 5

Milan Zagorac Ljetno opuštanje!

Drage čitateljice i čitatelji, s ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a vjerujemo da smo vam iz broja u broj sve zanimljiviji. OK, u profesionalnost ne treba ni sumnjati, jednostavno smo ovo odlučili u startu napraviti kao ozbiljan posao, pa se toga i držimo, ali ono što je još veselija vijest, to su vaši prilozi i suradnje koji nam svakim tromjesečjem postaju sve intrigantniji i sve nas više vuku u nove pothvate. Ono što nas muči, jasno, kao i mnoge, to je nedostatak sredstava, svakako ćemo tijekom jeseni napraviti jednu Indiegogo kampanju, no do tada se kupajte, čitajte nas i zabavljajte se kako bi vam baterije za jesen bile što punije.

Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.

Može se činiti da nije puno, ali ipak jest, puno je vas oknjiženo u međuvremenu, mnoge prve reference su stečene, o mnogima se čulo ili će se čuti, dječje nespretan hod postao je sigurniji, snalazimo se na sve moguće načine, puno tu pomaže i ta naša ulična škola koja uvijek ide za onom da je improvizacija majka svakoga uspjeha. Neosporna je činjenica da funkcionira, i to jako dobro, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog manjkavog financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka, sve to postaje nebitno.

I tako zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije mi idemo naprijed, nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora što i jest primarna misija Književnosti uživo. Jasno, to ništa ne bi postojalo bez vaše suradnje, vaše volje za radom i podrške. I zato vas pozivamo još jednom: sudjelujte, ovo je i vaš i naš način da ovaj prostor svijeta, ovu našu malu virtualnu demokraciju učinimo još plemenitijom, a mi ćemo vas u tome - naravno - svesrdno podržati. Čitajte i pišite nam!

Budite kreativni, dijelite i, dakako, ne zaboravite na ljepote ljeta!

Ma, zaboravite sve što sam rekao - kupajte se i sunčajte!

ilustracija: Enver Krivac

Ja sam ludak koji vidi

književnost uživo 8

Vergilije Najbolje bit’ Pinokio Franizz *

Pored

Mrzio sam prelaske

Otkako me ne voli

Iz sfera

Nisam siguran

U sfere neke

Da volim bademe

Mrzio sam kasna proljeća

Gledao sam prirodu

Slabost u nogama

Okovijale smokve

Mrzio sam naknadne poglede

Žalosno su stajale na dršci

Na ono očito

Prezrela oskoruša mamila je leptira

Od maloprije

U jednom momentu shvatih: Ja sam ludak što vidi!

Svjetlo

Dotegoh: Da samo ludi vide

Na stepeništu prozor

Svi pametni što ne vide

Leptir na prozorskom staklu

Bolje se osjećaju

Gleda vani

Oni ne znaju

Prozor se ne otvara

Samo ludi znaju

Prolazim

I nadaju se

Sutra

Okovijala smokva pa’nu

Leptir na stepenici

Remeteć’ oskorušu

Stopalo ga zaobilazi Na leđima leži Nogama upire nebo

književnost uživo 9

Znanja

Odlučnos'

Skoro sam znao

Najbolje bit' Pinokio

Kako se vinograd sadi

Tad si laf

Kako se kuća gradi

Svi te varaju

Kako se šutnjom priča

Tebi nos raste

Kako se

I odlučnost

Iskazuje: Odobravanje

Greška

Prijetnja Mir i nemir

To se ne traži

Kako se mislima

Jer s

U mislima šeta

Malo riječi i s mnogo kazanim?

Koješta sam znao i pride

Nisam nigdje prispio

I

U opreci sam

Skoro da na tom ostade

Tako nepjesnički

Ti smo Mi smo mi Mi smo množina od nas samih Jednoća imena Primordijale

Objeručke prihvatam savršenstvo nedostataka Gutajuć' vanilu Na pljosnatom štapiću

knjiĹževnost uĹživo 10

Mislav BartoĹĄ Putujem u krug Imam dvadeset i jednu godinu.

U autobusima sam proveo petnaest.

I dalje sam u istom gradu.

književnost uživo 11

Tatjana Beuk- Ostatak života Laćak Prepirem se s ostatkom života,

od divljeg koprcanja,

hoću da mu skrešem u lice

nemo otvaram usta gutajući reči,

sve što mi je ono ranije zakuvalo,

udaviću se ako tako nastavim.

podmetnulo, kukavički uvalilo

Ostatak života nema šta više

dok sam gledala na drugu stranu,

da mi ponudi, ogoljen je, prazan,

onu zabranjenu, kojom prolaze

ne mogu ni da se naslonim na njega,

ljudi bez jedne noge,

žulja vreme na vidiku,

žene na visokim štiklama,

nisam raspoložena za tvrde podloge,

bez pola glave i malo više mozga.

dosta sam spavala na kamenju.

Mada mi ne priliči,

Žaljenje, kajanje, tugovanje,

jer ja sam jedna lepo vaspitana

pomešano sa izveštačenim smehom,

devojčica blizu šezdesete,

koliko podnese, uz dodatak uzdaha

pljujem mu o lice bezdušno,

daje odličan specijalitet

besramno, onako iz duše.

za jedan savršen završetak.

Đubre hohštaplersko kombinuje

Treba samo da odlučim,

gadosti u svojoj odvratnoj masi

samo da zakoračim i da ga zgazim.

koja više liči na klin-čorbu

To đubre hohštalpersko,

nego na dane koji dolaze.

taj otpadak od budućnosti,

Podižem glas, ne ide drugačije,

taj jadni ostatak mog života.

zamahujem rukom i puče šamar o kost, jer ovo preda mnom nema obraz.

Ne mogu da izgovorim rečenicu do kraja od besa,

književnost uživo 12

Martina Razumij nerazum Grbeša Shvaćaš li da potonje odmahivanje

ponuđenu dušu propuhanu nemirima

fundusima zacrnjenih sedmina mjeseca

i dahtajima proizašlima iz kružno

oplođeno je odmakom od disanja

postavljenih prstiju naznačenih

povratcima samobitnosti koji čine me

hiperbolama karavanskoga

zasivljenom više no neutralnom

proputovanja paklenim pejzažima

i odmahuju vlasima niz travanjski vjetar

pokraj panormitanskih

koji u rukavima plete

defloriranih djevojaka

mreže nerazumljivosti.

Nisam tek nepoznanica uvrštavana u jednadžbe društvenih inkvizicija živućih prognanika stabilnih savjesti, no glasnoća ispeglanih jezika koji klize niz nogostupe prvobitnih namjera unakazivanja nezarumenjenih obraza iz staklenke samospoznaje iznaša klonule travestije.

Postoji odmak od željenoga i tremorni stisak silovitih konzekvenci prelistavanja kalendarskih kartona koji usuđuju prostrijeti bojazan unutar moje mizantropske religije slaveći dan čovječje nesnošljivosti.

Odmaci će dotjecati i jesti svaku

književnost uživo 13

Mladen Oči razmazane tintom Blažević Oči razmazane tintom plutajući lagano mašem nogama čekajući da se zagladi onda prstom pišem po površini i prestrašim se od pomisli u što sam uronjen tad zaronim, da se suočim sa strahom pri dnu svijet je jednostavan monokromatski lakše me pronalazi crna vidim tintu hobotnice u oku mog oca sve što se nataložilo što smo isprali sa sebe odmah po izronu na trenutak jasno ugledam drugu stranu zaljeva

književnost uživo 14

Enisa Angie Ćutim Behaderović Danas ćutim ćutim slova jer brojke nisu za mene.

I sve što bih rekla slovima ćutim danas ćutim.

Takva sam kad me boli onda ćutim ćutim rime samo papir trpi slova.

književnost uživo 15

Tatjana Beuk- Tišina Laćak Kad sam odlučila da progutam jezik, nikom nisam ništa rekla.

Mačka me gledala negodujući, obično ga ona popapa.

Gutala sam odlučno, nasuvo, gušila se, dahtala, zacenjivala se i na kraju uspela.

Sad mi gamiže negde po stomaku, provlači se kroz creva, ali glas iz mojih ustiju ne izlazi.

Osećam ga kako bi da se prodere, kako bi da urlikne gadosti, ružne reči i psovke što sam ga udavila u sebi, ali ne obraćam pažnju.

Tišina je spas, ona grli nesebično i toplo.

Tišina je moje drugo ja.

književnost uživo 16

Sara Mrak Usni, zlato.

Usni, zlato.

Tamo, na Učki, golemi zmaj s kljunom orlovim i dva strašna krila upravo odnosi sunce u svoju pećinu.

Spavaj oko moje krasno.

Ujutro, prije nego se njena djeca probude, vučica će u zubima iznijeti iz pećine sunce i vratiti ga na nebo.

Nanaj. I vučići su zaspali i zmaj već spava, obasjan zlatnim plijenom.

Nanaj, srce moje sjajno.

Ujutro ćemo tražiti njezine stope po nebu.

književnost uživo 17

*** Saro, tebi padaju svjetlucavi novogodišnji ukrasi u praznu šalicu, popit ćeš ih umjesto čaja i što će o tom reći majstori taičičuana s podnožja planine Fukošima, nikad osvojene čovjekom?

Kucam na tvoju glavu, pokušavam ti objasniti kako stoje stvari, ne možeš živjeti u oblacima, pogledaj kakvo je vrijeme draga: svaki dan najave novi rat, pod prozorom nam žive beskućnici, mačka s tri noge, ali ti me ne puštaš unutra.

Kucam na tvoje koljeno, to isto koljeno koje se klanjalo pred bogom i svijalo pred muškarcima sumljivog porijekla, ali ti me ne slušaš.

Kucam na tvoje uši, trgni se. Šaljem ti kiše, pelud orhideja, mirise borova; sve uzalud.

Na kraju, morat ću te uhvatiti za ruku i odvesti u grad, zamoliti na trgu nekog dovoljno razumnog i smjelog da ti probije srce, ne možeš živjeti u oblacima, zaboga, pogledaj kakvo je vrijeme.

književnost uživo 18

Slavica Udaja Gazibara Nisam Nietzsche i ne znam je li bog mrtav.

Zato ga ponekad zovnem, ali se on ne odaziva.

Eno i sinoć kad sam zbrajala koliko iznosi kredit, kolike su mi režije i koliko je još neplaćenih računa, sklopih ruke, čvrsto zažmirih, duboko udahnuh i uz punu koncentraciju pogledah gore… a ono s plafona visi paučina!

Pa neću se valjda opet udavati i poslije rastave dizati još jedan kredit?!

književnost uživo 19

Tatjana Beuk- Vežba Laćak Svake noći vežbam spavanje za poslednji san.

Legnem na leđa, sklopim ruke na grudima, ukipim se i gledam u plafon.

Mislim, žmurenje će drugi da mi srede.

Izdržim tako neko vreme, pa počnem da se krivim, ali se svojski trudim da zaspim u istom položaju.

Ujutru se probudim okrenuta na desnu stranu, onu prema zidu.

Gospođa me samo gleda s podsmehom i kaže: nisi još spremna

književnost uživo 20

Tamara Kamena pjesma Čapelj Nikad se ne svađam s kamenom

tekući vreo

kad na njega naiđem,

i nerastočiv,

poštujem starije i mudrije,

zato

umirim se,

nikad mu ne proturiječim,

šutim,

tek zastanem,

samoj sebi kažem – Nijedne!

mirujem,

postojaniji je od mene,

i učim.

otporniji, čvršći, zna se braniti, u sebe uvući, otporan na samoću, neranjiv za tuđe mušice, ne glumi strogoću, ne usvaja stihijski tuđice, gladak a nepropustljiv, krucijalno šutljiv, čuva zapise svemira o postanku života, odaje ih upućenima, neupućene zbunjuje, vremenom putuje bez plastičnih korekcija, kumuje vulkanima,

književnost uživo 21

Ivana Pavić Očev grob Na putu k tebi sve se sveti.

Oči svijeća. Mrak što kriju. Snažni I vječni oni lijepi cvijeti Na kamenu hladnom koji bdiju. Lažni Čempres mrk. I on je svet Na putu k tebi. Sve me miri i priprema Da te opet mogu vidjet' Na tihom mjestu gdje te nikad nema.

ilustracija: Enver Krivac

Nas bi mno탑ili s nulom

književnost uživo 24

Neven Ispovijed Lukačević ,,Žene, one, one umiru!,, Reče jednom Wayatt Earp.

Umiru u kućama, umiru u poljima.

Umiru u krevetu, i u bolnicama.

Umiru kod porodjaja u stravičnim mukama.

Umiru od gladi i bolesti,istrošene i mlade.

Umiru nevoljene, neshvaćene.neželjene, odbačene.

Umiru !

Polako ili brzo, ovisi.

Tužno je sve to ,žalosno.

A, znate što je tragično? Što ja još,starac, živim Jer , metak me nije nikad ni okrznuo Užas!

književnost uživo 25

Edita Brkić Njima, o kojima šutimo Dugi kameni zidovi. U visine pobjegli. Izdigli se ka nebesima, a nikad dalje od nebesa nisu bili. Unutar njih kuća. Velika. Prostrana. Na spratove.

U kući porodica. Romskog porijekla. Jedna od dobrostojećih u naselju. I jedna od rijetkih bogatih.

Otac i sinovi rade. Kupuju, prodaju, zarađuju. Vješti trgovci. Mlađi sinovi idu u školu. Obrazuju se i napreduju. Al pos'o ne ispašta. Sve se stigne.

Majka vezana za kućni prag. Kuha i pere. Dočekuje i ispraća.

Kćerke...

Stade mi riječ u grlu. Preteška za izgovoriti. A druge nemam.

Kćerke...

Ropkinje!

Priča se...

Da nikad nisu izašle van kuće. Ne idu u školu. Ne idu do prodavnice.

Nemaju prijateljice.

Zidovi su, kažu, i podignuti upravo radi njih. Da ih niko ne vidi ni u avliji.

Da ih neko muško oko ne uprati. Da ludo žensko srce na zaigra. Da se pogledi ne sretnu. Da se srca ne nađu.

Jedna se ubrzo udaje.

Otac joj je, dok je još bila mala, dogovorio brak sa nekom romskom porodicom iz Španije. Muža joj izabr'o dok još ni prohodala nije. A ni taj njen muž nije birao. I za njega su birali drugi.

Cijena je visoka. Djevojka zdrava, čila, lijepa. Pominju se neke vrtoglave cifre.

Tradicija. Običaji. Odgoj. S koljena na koljeno prenošena muka. Iz

književnost uživo 26

generacije u generaciju nošena kutija na glavi. Da ne vidiš i ne čuješ dalje od nosa. Da vjeruješ samo u ono što su ti rekli i kako su te učili. Djedovi i očevi. I kako ti učis svoje sinove. I kako će oni učiti svoje sinove. I sinove svojih sinova.

Začarani krug.

One odoše.

Drugi im život odlučiše. Život bez života.

Pomislih, majke Zije Dizdarevića još žive među nama. Čitav život među četiri zida. Nikad svijeta ne vidješe. Nikad knjigu ne pročitaše. Nikad za ruku ne držaše.

Ona se udaje.

Prelazi iz kuće u kuću. Kao roba što ide iz ruku jednog u ruke drugog vlasnika.

Sad ide među neke nove zidine.

U neke nove hladne odaje.

Među njegove plahte.

Ruku da mu ljubi.

Postelju da mu grije.

Vrisak se duši. Nada se lomi. I sva drhti k'o jasika.

Strah ima oblik njenih očiju. I boju njene kose.

Odlaze.

književnost uživo 27

U neke daleke zemlje koje nikad vidjeti neće. Jer njihov život su vile i avlije i zidovi do neba.

Odlaze.

Kod nekih stranih ljudi. U neke nove kuće. Daleko od jedinih koje su iskreno voljele.

Za njima ostaju majke polomljenog srca i suze koje niko ne vidi.

Za njima ostaju braća koja ih halališe k'o parče mesa.

I otac što broji pare.

Posao uspješno zaključen.

Nikad je više, kažu, vidjeti neće.

Ona više nije njihova.

Ona je prodata.

A prodatu stvar ne možeš tražiti nazad.

Stvar!

Spomenut će ih nekad komšiluk govoreći - ko zna gdje li su sad.

Sjetit će ih se dok krišom, kroz prozor, budu gledali kako neke nove nevine djevojčice odlaze u neke daleke nepoznate zemlje.

Navući će zastore.

Uzdahnuti.

A onda zauvijek okrenuti glavu. Zatvoriti oči. I povući se u svoje oklope od tišine.

Prvaci šutnje. Majstori svog zanata.

A one će negdje tamo ljubiti onog kojeg ne vole. Bit će odane žene.

književnost uživo 28

Poslušne ropkinje. I najnježnije majke.

Odgajat će djecu u bolje ljude.

Učiti ih krišom, da ne čuje muž ni svekrva ni mužev brat, da nikad, ali nikad, ne ožene onu koju ne vole. Učit će ih da postoji neka tamo ljubav koju one nikad doživjele nisu, ali eto, čule su negdje u prolazu da je divna.

Učit će ih da žena nije stvar. Ni ljubav novac.

Za njima ostat će samo pogaženi snovi. Želje pocijepane.

I život neproživljen.

Zazvoni poklopac male škrinje. Ruho je posloženo. I stavljen katanac.

Zalupiše vrata. Zamirisa daleki svijet, a miris doma osta zaglavljen negdje u njenim nosnicama. Osta sakriven, negdje u zadnjoj ladici srca.

Gube se obrisi njenog tijela dok vjetar vitla prašinu u visine.

Nestvarno stvarna u svojoj ljepoti, stvarno nestvarna u svojoj muci, ona odlazi.

Mi gledamo kako odlazi.

I šutimo.

književnost uživo 29

Sara Mrak Dolazi večer.

Dolazi večer.

Dolazi večer i mašine su već prestale s brujanjem, djeca su odvozila posljednji krug oko igrališta, lokalni slikar je krenuo prema lokalnoj kavani.

Dolazi večer.

Dolazi večer i nebo je na zapadu pocrvenilo, koze su polijegale u travu.

Trgovkinja se vratila s posla, ali je kćeri ne pozdravljaju, kao da je nisu posljednja dva sata čekale na prozoru, na trenutke jedva dišući.

Dolazi večer.

Dolazi večer i naravno da se u mjestu netko svadio, naravno da je nastalo par težiš ogrebotina i sigurno bar jedan ožiljak koji neće zacijeliti do kraja mizernog života, ali večeras namjerno izbjegavamo teške priče, kao kada bi ugasili večernji dnevnik nakon prvih pet minuta (prokleta loša vijest će ionako naći svoju cestu do uha).

književnost uživo 30

Dolazi večer.

Dolazi večer i cvijeće se u vrtu počelo zatvarati, kao u pjesmi. Žuta svjetlost se provlači kroz grane bora, posljednja svjetlost koja će večeras pomilovati zemlju i beton.

Lastavice su se pomiješale sa šišmišima.

Uskoro, boje će nestati, a mrak će nas ostaviti same sa sobom da pojedemo večeru; slatku, gorku i toplu kao okus vlastite krvi u ustima.

književnost uživo 31

Robert A što s transparentima kad snage reda...

Vrbnjak A što s transparentima kad snage reda suzavcem i vodenim topovima rastjeraju prosvjednike? Što sa zastavama, parolama i žviždaljkama. s bodljikavim žicama, željeznim ogradama zapaljenim automobilskim gumama razbijenim glavama, policijskim kordonima? Što s nasiljem i prijetnjama kad se prosvjed okonča i kad se učesnici maknu s ulica?

Sa zahtjevima, lažnim obećanjima tajnim dogovorima i odlukama?

S nezadovoljnima, blokiranima, socijalno ugroženima?

I što s onima koji nikad ne prosvjeduju s onima koji jedu govna šuteći?

književnost uživo 32

Enisa Angie Čisto da vidiš Behaderović MIŠLJENJE O PREDSJEDNIKU M.I.T. Ja mislim da je naš predsjednik Pe= rfektan čovjek, izuzetan politički li= der, kakvog treba tražiti. Zaslužuje da mu pose= bno zahvalimo i u svemu ga bezrezervno podup= remo. Štaviše, pozivam Vas: Ustanimo i odje= knimo svečano i smjelo, poklonimo mu se i polju= bimo ga punim žarom i od srca, neka nam vječno bu= de vođa i naš najveći sin kojeg je ova zemlja dala ostane. Dok njega imamo, imamo najvećeg ga= ranta naše sigurnosti i postojanosti nasih naro= da. Podignimo mu zato veliki spomenik od go= tovog domaćeg mermera, da nas podsjeća kao pjesma opje= vana, kako bi svi znali kakvog smo predsjednika imali.

NAPOMENA: Čitati dva puta.

Prvi put, svaki red kako se normalno i čita.

Drugi put, svaki drugi izvučeni red.

ZAKLJUČAK: Ostavljam Vama.

književnost uživo 33

Neven Putnici bez povratka Lukačević I kao što glupo živimo, tako i glupo umiremo.

Na red čekamo, u neke sive luke putujemo.

Jesmo li uredili račune?

Potiho se pitamo.

A u prednjem džepu Dva novčića opipavamo.

književnost uživo 34

Melinda Zalajao je samo pas.

Kostelac prvo je s nekog nižeg kata domirišao smiješni jednostavni slatkasti miris biskvita. osjećala sam se mirno. onda je zamirišala vlaga po sprženom kruhu. i znala sam, biskvit je bio teški olov nečije pukotinaste vedrine, u zgradi brojnih gladnika. ne znam više čemu smeće služi. možda hrani onaj vatromet na bundeku. zalajao je samo pas.

književnost uživo 35

Mladen Neki poremećaj Blažević ***

Neki poremećaj

pridržani za rukohvate

U mladosti

s košarama molitvi

Barutom oprašen

i šarenih jaja

Prije zrelosti

starci djeci

Trulež u jabuci izdubljena nožem

sanjaju djetinjstva u pješčanicima

Ili je od nečinjenja odumiralo tkivo

pokazat će im trofejno oružje

Popucala živčana vlakna

Svoje će im ožiljke na leđima prepisati sabljom

Izlomljena bijela

zauzvrat

Što se lijepi u sliku

kad djeca odrastu

Kroz čunjiće i štapiće

živjet će njihovu mladost

Na zjenicama Ne okrene se u mozgu I više svijet ne vidim naopačke Kao ljudi Zato bijelim oči na okrečenim zidovima Jedna točkica nedostajanja

književnost uživo 36

Blago Brakorazvodna Vukadin U čekaonici dozrijevaju sumnje, koračaju strahovi i rastu dugovi.

Samo djeca miruju.

književnost uživo 37

Slavica Dostojanstvena Gazibara Vi hrabri što utirete putove slobodi i ozdravljate poraženo dostojanstvo gdje se skriste u pustari našoj

književnost uživo 38

Nikola inri Leskovar božji sin

oduzimaju lijene i bolesne

zaposlio se kod nas

dijele bogate i siromašne

sjedi s desne

zbrajaju menadžerske bonuse

direktoru ide da nam

a nas bi množili

pripravi mjesto sa nulom pored kontejnera sa skupljačima hrane a u kući njegova oca mnogo je stanova automobila i križeva na zidu razapetih leševa prije spavanja čitaju molitve iz knjige statistike

književnost uživo 39

Blago Sudbinska Vukadin Nismo mi stvoreni da budemo zvijezde, nego tek dobro ili zlo.

Dok one bezbrižno nebom jezde nama tek suđeno ovo je tlo.

ilustracija: Enver Krivac

Isprekidane linije disanja

knji탑evnost u탑ivo 42

Melinda Kostelac Uvijek kad popizdim mislim samo na tebe.

književnost uživo 43

Florian Hajdu Kapi kao kiše počeše...

Brinu li se Anđeli o tebi kao što su kad si sa mnom disala? Voli li te onaj sada pored tebe onoliko, jako, iskreno, iz daha života, vode, vazduha, nasušnoga prvopečenogadevičanskog hleba, mišicama, znojem, jaucima Raja i novog rađanja umešanog, kao što sam ja voleo, volim? Lete li ti sada leptiri u duši, jure li i riču bikovi u krvi Aorte, ispod pupka, gde Svevišnji na dva glasa otvara predvorje Rajskih vrata? Imaš li i sada, osećaš, dva srca u ruci kada ti priđe, zagrli, stegne oko bedra, robu skine, pretvori se u željeno ono što umećem, snagom, voljom, rogom letećega Boga razmnožitelja uđe u Raj jaucima, igrom drhtaja, otvori Karneval Rajski za dvoje u čvoru?

Ili je samo to leto činilo, zarad mora, soli na stidnjaku i sunca što dvostruko diže, draži i uveličava?

književnost uživo 44

Ivo Anić Ulični svirači Zastani prolazniče i poslušaj dostojanstveni zvuk izlizanih nota neobrijanih strofa ti se ne gnušaj i uživaj u našem nokturnu života jer naše žice ulicama jezde diraju i ljube prašnjave nam zvijezde Zastani ljupka graciozna damo i baci nam novčić uz nedužan osmjeh ta mi smo suza na licu vam samo i naša sloboda zlurad vaš je podsmijeh a skoro će noć i skoro će tmina i ulicama vašim zavladat će tišina Zastani pjesniče impresija radi ta ista smo sorta izgubljena i sjetna poznaju nas ceste, trgovi i vinogradi ista nam je slabost predivna i štetna zastani sred smijeha smiluj se sred plača i prosi s dostojanstvom uličnih svirača

književnost uživo 45

Sara Mrak Prst preko usta Prst preko usta Moji prsti gusnu na trsima.

Između trsa i prsta postoji tajna povezanost kao što između prsta i kože postoji prigušen vrisak.

Između tebe i mene postoji želja kao između prstiju i riječi.

književnost uživo 46

Dončo Invazivno povezani Rumenov Misli naših strana u osvajanju složiše se slučajem i istodobno.

Odjednom nema vremena i svaki je prelazak u topla doba ubrzan.

Jednaka u zimi nepoznatoj i pod proljetnom plahtom, duboko dišeš, dok imaš takta ja taktilne preferencije, no Mi smo kao Tvoja Andaluzija, oboje odavna sviknuti na kretnju, lako il'teško mi tečemo neprestano jer znamo da ostanci su prestanci.

književnost uživo 47

Željka Kovačević

Zatočenica ambisa simbola

Andrijanić Nije ni pokucao

nepozvan, neočekivan,

na vrata mog doma.

obivši zakračunata vrata,

Moj dom je

i odnoseći sa sobom

unutar isprekidane linije disanja.

sve. Ključ i lokot.

Disanje se odvija obrnutim hranidbenim lancem:

Kradljivac riječi.

riječi, slova, ideja, misao, bol.

Noćas je nanio bol mome domu.

Oteo mi je misli i pretvorio ideje u nepoznate simbole koji tvore bezdan.

Prazninu.

Ušuljao se poput hijene, popevši se na vrh obrnutog hranidbenog lanca i od pretvorbe u ništavilo stvorio ambis.

Noćas je ubio misli, ideje i slova, tvoreći nesnosne boli patvorene u gradnji riječi.

Nije ni pokucao na vrata mog doma – moj dom je unutar isjeckane crte bivstva –

(Ž.K.A.: "Crveno i crno", u pripremi za tisak)

književnost uživo 48

Ivo Anić Vrsta slobode Tebi sam rekao gdje stanujem

Tebi sam rekao gdje je moj stan

jer smijala si se istinski do neba

stan koji nema sva stanarska svojstva

i kroz tvoju kosu sam vidio sunce

ni kreveta, ni ormara, niti će ih imati

uobičajeno a opet kako treba

a opet tako pust ima svoja spokojstva

da ostaviš prozore otvorene

i zavjese od pjesama mogle bi biti

za slučaj da te netko posjeti

kada bi me voljela čudesno

Tebi sam rekao gdje živim

za slučaj da se jednom useliš

i zapravo nisam bio oprezan niti vodio računa o svojim stvarima kao da nikada nisam bio porezan o oproštajna pisma i kratke poruke za slučaj da te netko ostavi Tebi sam rekao gdje se nalazim i kakav svijet raspjevan i mirisan stanuje u tom podstanarskom kutku svijet za ovaj nepovratno izbrisan svijet od ludosti u svakom trenutku za slučaj da te netko osjeti Tebi sam rekao gdje prespavam i koje staze do tog svijeta vode i učio sam te da nikada ne zaboraviš da se i ti okuješ u moju vrstu slobode kada me zaspala ostaviš za slučaj da te netko probudi

književnost uživo 49

Julijana Jedna ljubav Plenča Stoljeća čekanja.

Tisuće samotnih noći.

Stotine neposlanih pisama.

Jedna točkica nedostajanja. Šum školjke i šapat mora.

Drhtaj rijeke i zavjetna stijena.

Galebov krik.

Tisuće zapisa u jagodicama.

Stotine tragova.

Jedna čežnja.

Kose što pamte dodir.

Trepavice što slute cjelov.

Tisuće nijemih molitvi.

Stotine titraja duše.

Jedna tišina.

Plamsaj svijeće.

Igra sjena. Čaša neispijena.

Tisuće misli.

Stotine stihova.

Jedna ljubav.

Nedovršena, na poljanama nedohvata zapisana.

foto: Nina Medved

knji탑evnost u탑ivo 50

književnost uživo 51

Razgovor Poezija je oblik erotizma, a današnje se s Peterom društvo boji svih oblika erotizma Semoličem

Ovaj je razgovor sa slovenskim književnikom, pjesnikom, esejistom i prevoditeljem Peterom Semoličem logičan slijed suradnje sa skupinom oko časopisa Poiesis i istovremeno poziv na suradnju, za koju vjerujemo da će se dodatno unaprijediti, kako sam Peter kaže, susretima uživo, čitanjima i radionicama. No još se puno toga otvorilo u ovome vrlo vrckstom i lucidnom razgovoru, od erotizma, važnosti poezije u svijetu, uloge prevođenja, malih jezika do suradnje sa stranim autorima s kojima ne postoji uzajamna razumljivost na planu jezika, no postoji ona na planu književnosti.

Peter Semolič (1967.) je pjesnik, pisac, autor radiodrama, esejist i prevoditelj. Do sada je objavio dvanaest samostalnih pjesničkih zbirki i roman za djecu “Tipkarski škrat Pacek”, sa svojim djelima je uvršten u približno pedeset antologija kako u Sloveniji tako i u inozemstvu. Za svoj je rad primio više nagrada, između ostalih Jenkovo nagrado (1997.) i Nagrado Prešernovega sklada (2001.). Zajedno s Katjom Kuštrin je suosnivač pjesničkog bloga Poiesis te je s Katjom Kuštrin i Tonetom Škrjancem suosnivač i član uredništva prvog slovenskog pjesničkog časopisa Poiesis. Živi u Ljubljani kao slobodni književnik.

Kako to da ste se odlučili posvetiti poeziji, odnosno, preciznije pitanje, smatrate li da poezija zaslužuje neko drugo mjesto od onoga koje ima sada u društvu?

Odrastao sam sedamdesetih godina prošloga stoljeća još dok je poezija imala značajnu ulogu u slovenskom društvu. Nepisano je pravilo bilo da svako kućanstvo mora imati Poeziju Franca Prešerena, pa je tako bilo i kod nas, no dok je mnogima Poezija krasila police s knjigama, moji su ih mama i stariji brat čitali i čitali i to na glas. Poezija je tako

književnost uživo 52

Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma.

Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotoshopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva… spontano ušla u moj život te sam oko šeste-sedme godine napisao prvu pjesmu. Napisao sam je iz dosade, naime, čekao sam brata da se vrati iz škole kako bismo se igrali. Tako i danas, na neki način pišem iz dosade i lijenosti. Dosada i lijenost tako za mene imaju pozitivnu vrijednost te su usko povezani s pjesništvom – to su oni trenuci kada sam sam sa sobom, dok svijet sa svojim zahtjevima ostaje izvan mene.

Ipak, stvarno sam ušao u poeziju kada sam upoznao Danu Zajca, koji je na svaki način bio moj pjesnički učitelj, majstor. Imao sam sedamnaest godina, bio sam usred gadne adolescentske krize i Danetov “poziv” da mu pokažem svoje stihove, pa još više razgovor s njim o mladenačkim pjesmama, otvorio mi je put u pjesništvo pa preko pjesništva i iz već spomenute krize. Shvatio sam da poezija nije sredstvo za plasiranje svojih problema, nego svijet za sebe, svijet sui generis, i da je pisanje poezije pustolovina kakvih imamo malo; pjesma je također

književnost uživo 53

i prostor samopromišljanja – u pjesmu se upisuje nesvjesno i preko poezije sam više saznao o sebi i svojim “stvarnim” problemima nego, primjerice, s druge strane iz psihologije. Nedugo nakon tih razgovora nastale su pjesme koje sam kasnije objavio u svojoj prvoj pjesničkoj zbirci. Reakcija mojih roditelja je bila tipična za društveno okruženje u kojem sam odrastao: divili su se Prešerenu, ali pjesnika u obitelji nisu željeli. Polako su se pomirili s tim da pišem. Ali sam s time shvatio da se ljudi u biti poezije boje.

Tako je i danas u ovom našem neoliberalnom društvu. Poezija je oblik erotizma, a današnje se društvo boji svih oblika erotizma. Smrt smo zatvorili u domove za stare, bolest u bolnice, u sitkomima nam snimljeni smijeh “ukazuje” na što se trebamo smijati, istina je, naše su revije pune golih i polugolih tijela, ali to su retuširana, fotošopirana tijela, koja su potpuno aseksualna, i pri tome ignoriramo postojanje pjesništva…

Ovo “erotizam”, Petre, kako shvaćam, izjednačavate s ljubavlju?

Je li to ona ljubav o kojoj govore svi pjesnici i umovi svijeta, a koja je izvrnuta, inverzna…

Ne, erotizam koristim na način kako ga je definirao Georges Bataille. Erotizam po njemu nije spolnost, nego način na koji pojedinac prelazi jaz koji ga odvaja od svetoga. Po Batailleu je temeljno čovjekovo iskustvo ono granice, a koje pruža spoznaju o smrtnosti života. Čovjek je biće diskontinuiteta, ali koje žudi za kontinuitetom, po kojem bi pobijedio smrt. Tu pobjeđuje na polju svetoga, no ne i na polju profanoga – tamo gdje nema vremena, kada čovjek pristupi u sveto, dodiruje vječnost. Kako bi to dosegao, mora prijeći granicu između profanog i svetog te je zapravo erotizam sila koja mu to omogućava.

književnost uživo 54

Erotizam je tako život u izobilju koje nadilazi granice te se u njemu susreću reprodukcija i smrt, kontinuitet i diskontinuitet na najosnovnijoj ravni, tako je erotizam vrednovanje života čak i u smrti. Bataille je razlikovao tri oblika erotizma: erotizam tijela, koji se aktualizira u spolnom činu, erotizam srca, čija je aktulizacija romantična ljubav, i sakralni erotizam, s kojim se susrećemo pri predaji bogu. Kao četvrti oblik erotizma je naveo pjesništvo, o kojem je napisao: “Poezija vodi k istoj točki kao i svi oblici erotizma, k nerazlučivosti, k međusobnom prožimanju različitih predmeta. Vodi nas u vječnost, vodi nas u smrt i preko smrti u kontinuitet: poezija je ‘Vječnost. Val do sunca propet, More uzneseno’ (A. Rimbaud, “Vječnost”).” Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje.

Poezija zaista zaslužuje drugačije, važnije mjesto u društvu, ali u ovakvom društvu u kakvom živimo, općenito ne može imati takav status.

I to je najbolja “zdrava” pozicija koju trenutno treba zauzeti jer onda kada dobije neki status, odmah se pretvara u propagandu, postane dio jedne ili druge ideologije, religije i time se isprazni od sadržaja. Poezija je tako jedna od rijetkih oaza slobode, radosti, erotizma (sjetimo se da je erotizam bogatstvo života, nadilaženje granice, dosezanje svetoga…) i na taj način neupotrebljivosti i neproduktivnosti u našem društvu.

Pisati i čitati poeziju je tako otpor protiv postojećega stanja i poziv na promjenu.

Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju… Društvo u kojem živimo ga potlačuje. To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se

književnost uživo 55

Društva koja teže uniformnosti, sustavno zatiru erotizam jer im je opasan: zabranjuju ga, sankcioniraju, progone, potlačuju…

Društvo u kojem živimo ga potlačuje. To je suština represije na razini društva, od psihoanalize znamo kako razornu moć može imati potiskivanje. Dakle, kada društvo zanemaruje poeziju (kao oblik erotizma), ne nanosi se toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati. toliko štete pjesnicima i poeziji, koliko šteti samome sebi – dugoročno to jednostavno neće izdržati.

Razumijem odluku za izlazak na web, to je posve logično, no osjećate li time da je poezija zaista prisutnija u stvarnom životu, da je izašla iz geta?

Početkom devedesetih sam otišao na tri godine živjeti u Pariz.

Jedne večeri sam upalio radio i na jednoj od francuskih radiopostaja su se pitali postoji li u Francuskoj uopće još poezija. Za mene je to bio šok, jer sam Pariz smatrao svojom poetskom arkadijom. Možda je Pariz nekoć zaista bio mjesto pjesnika, no početkom devedesetih tome više nije bilo

književnost uživo 56

tako. Radijska postaja je otvorila telefonsku liniju, i pitala ima li koga “tamo” tko piše pjesme, neka nazove i pročita svoje stihove. U nekoliko minuta su prvoj telefonskoj liniji dodali novu, a uskoro još jednu i tako dalje. Na stotine, tisuće ljudi iz cijele Francuske je zvalo i čitalo svoje pjesme u eter. Poezija je stoga opstala i još postoji, ali ne postoji na razini društva u cjelini – od tamo je izgnana, ili je, kao što sam ranije spomenuo potisnuta.

S pojavom interneta, i još više društvenih mreža kao što je Facebook, ljudi su iznenada dobili mogućnost objavljivanja svojih stihova. Ne pišu za držanje u ladicama ili za nekoliko rođaka i prijatelja, već njihova pjesnička riječ ide u svijet. Možda nije toliko sam internet koliko su to društvene mreže na mnogo načina promijenile naš način života na području literature, poezije. Literarne scene su uvijek sklone hijerarhizaciji, a Facebook je te stare, rigidne hijerarhije načeo, razbio.

Preko društvenih mreža pjesme dosežu više ljudi nego, primjerice, preko objave u tiskanim književnim časopisima ili pjesničkim zbirkama.

Internet i društvene mreže tako djeluju u korist poezije, iako mislim da ih ne smijemo nekritički uzimati zdravo za gotovo.

Facebook je krajnji vid konzumerizma, njegova struktura do kraja zamagljuje granicu između javnog i privatnog, odnosno sve pretvara u “bijeli šum”. Još prije pojave interneta pjesničke su zbirke imale kratak životni vijek u javnosti no, primjerice, u devetnaestom i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Na Facebooku objavljene pjesme umiru praktično u trenutku kad su objavljene, pa tako postaju dio bijeloga šuma. Zbog izbrisane granice između javnog i privatnog pitanje je jesu li objave na Facebooku zaista javne ili su ipak privatne. Za sada ne vidim da bi količina pjesničkih tekstova koji su dnevno objavljeni na Facebooku na neki način utjecala na društveni status pjesništva.

književnost uživo 57

Uvelike imam i osjećaj da sami pjesnici i pjesnikinje poeziju poimaju kao nešto privatno – ako se zadržim na Facebooku – neki objavljuju slike svojih nogu ili pasa, a drugi pak pjesme. No poezija nije stvar privatnosti, već je stvar javnosti, poezija su snovi koje ćemo jednom živjeti u budućnosti, kao što danas živimo snove pjesnika s prijelaza devetnaestog na dvadeseto stoljeće.

Internet i još više društvene mreže tako na jednoj strani omogućuju nužnu demokratizaciju i u samoj literarnoj sferi, dok su na drugoj strani oruđe potiskivanja na razini društva u cjelini. Dakle internet i Facebook su za pjesnika izazov: kako prevladati percepciju da su oni jedini medij i uključiti ih u svoj pjesnički tekst? Odgovor ili barem pokušaji odgovora već postoje, na primjer, u obliku e-poezije.

Smatrate li da poezija/umjetnost općenito ima sposobnost promjene svijeta?

Apsolutno. Pjesnička riječ je sveta i svjetotvorna. Ne zato jer je pjesnik neka posebna vrsta čovjeka (iako je odluka za poziv pjesnika naravno nešto što donosi svakakve posljedice). Poezija nije stvaranje lijepih predmeta, lijepe predmete mogu stvoriti i računalni programi, ali računalni program ne može stvoriti poeziju, jer nema svijest o vlastitoj konačnosti. Samo ta svijest i hrabrost za prelaženje granice, doticanje svetoga, iskoračivanje iz kulturnih i društvenih okova, omogućuju pojavu poezije. Izvori poezije tako leže izvan kulture, izvan društvenoga i s pjesmom u naš svijet ulazi nešto strano, jedan novi svemir.

Najprije je bio list papira, “bijelo ništa”, a potom se na njemu oblikovala pjesma – nešto što do toga trenutka nije ni postojalo. Pjesma

književnost uživo 58

postoji na način potencijala, jer se realizira u čitanju, a po svakom čitanju opet na drugi način. Čitanje pjesme zato nikada nije samo čitanje, nego je prije svega doživljaj, iskustvo, a s iskustvom se mijenjaju ljudi i, posljedično, društvo. Moramo biti svjesni da poezija nije reklamni slogan koji djeluje odmah, već djeluje polako, od ispod. Dakle,društva, kao što je i ovo naše, poznaju i strah od poezije – jer slute njezinu revolucionarnu snagu.

Peter, nakon ovakvog razgovora, čini mi se da nemam previše toga za upitati, ali ostaje ona jedna važna stavka: kako prevladati jezičnu granicu, zahtijeva li to od svih nas višejezičnost, je li taj zahtijev jednostavno pretežak? Naime često olakšavajući i podilazeći samima sebi čitamo samo poeziju na jeziku koji razumijemo, dok mnogo toga što ne razumijemo jednostavno preskačemo. Ja sam u tome uvijek vidio veliki hendikep književnosti, ona treba prevoditelje, urednike, lektore, dok slikarstvo ili glazba to jednostavno ne trebaju…

Naravno, to je veliki problem. Postoje brojni jezici na kojima nastaje odlična književnost, ali koju ne poznajemo jer ne razumijemo te jezike. Tu važnu ulogu ima lingua franca, što je danas engleski. Bio sam na nekoliko prevoditeljsko-pjesničkih radionica, nedavno i na radionici, koju svake godine organizira Centar za slovensku književnost i odvija se na Danima Krasa, gdje smo poeziju prevodili s nama nepoznatih jezika preko engleskog, naravno, u suradnji s autoricama i autorima pjesama.

To je izvanredno iskustvo, jer se na taj način dotičemo jezičnog svemira, koje bi nam inače ostao posve stran. Tako, dakle, za online časopis Poiesis

književnost uživo 59

pjesnikinje i pjesnike, koji pišu na nama nepoznatim jezicima, prevodimo s engleskog, naravno, opet u suradnji s njima. To je vrlo važno, jer je prijevod uvijek reprodukcija originalnoga teksta, a prijevod prijevoda je opet reprodukcija reprodukcije i suradnja s autorom ili autoricom izvornog teksta je jako bitna. Na taj način, bez obzira na sve zadrške koje imam prema prevođenju s trećeg jezika, svejedno dobro približavamo čitateljima zanimljivu poeziju.

Slikarstvo i glazba su univerzalni jezici i kao takvi su u prednosti pred književnošću, međutim, ja sam “chomskijanac”: vjerujem u univerzalnu abecedu, u to da su jezici na dubinskoj razini (deep structure)isti, da se razlikuju samo na površinskoj strukturi (surface structure) i to nam omogućava prevođenje tekstova s jezika na jezik.

Tako je prevodiva i poezija, a poezija koja nije prevodiva najčešće niti ne treba prijevoda (na primjer vizualna ili zvučna poezija…).

I još jedno pitanje za kraj: vidim da na stranici Poiesis pratite cijelu regiju bivše Jugoslavije i da su nam ciljevi slični. Mislite li da su ovakve platforme neka vrsta komunikacijskih oblaka koji će vrlo brzo ući u suodnos s ostalim pjesničkim/književnim skupinama u Europi, ali i svijetu? Ima li tu klice nekog novog pobratimstva lica u svemiru, da se pozovem na našeg velikog Tina?

U obje Jugoslavije bili su među narodima na ovim prostorima tkani odnosi koje bi bilo i više nego šteta samo prekinuti i odbaciti.

Dakle dobar je dio pažnje u djelovanju Poiesisa posvećen regiji bivše Jugoslavije. Ali ne na način koji bi bio isključiv – mi smo zainteresirani za cijeli svijet, a kad otkrijemo zanimljive pjesnikinje ili pjesnike,

književnost uživo 60

pokušavamo njihove pjesme na adekvatan način prevesti na slovenski i predstaviti ih slovenskom čitateljstvu.

U isto vrijeme također želimo raditi na vezama s drugim internetskim časopisima, kao što je Književnost uživo, na koji smo se u mnogim aspektima ugledali kada smo formirali Poiesis. Osobno, imam ideju – ovdje ću vam je reći po prvi put – a to je da s vremenom jedni s drugima na srodnim stranicama, kao što su Književnost uživo i Poeisis, započnemo konstruktivnu suradnju, kako bi se počeli susretati osobno, bilo na zajedničkim nastupima, bilo na prevoditeljskim radionicma, kako bismo stvorili živ protok između književnosti različitih sredina kako na razini teksta tako i na osobnoj razini. Je li ovo početak “nekog NOVOG pobratimstva u svemiru”? Ne znam. Ali, želim da ovo zaista bude tako.

Peter, hvala na razgovoru!

Razgovor vodio i preveo sa slovenskog Milan Zagorac

ilustracija: Enver Krivac

ilustracija: Enver Krivac

Proza

književnost uživo 64

Andreja Posljednji susret Malta Kvaka je bila siva, metalna, hladna. Kao i zgrada u kojoj se nalazila. Živa suprotnost njezinom vrućem, vlažnom dlanu koji se tresući spremao da je povuče prema dolje i konačno otvori bijelo obojena vrata koja su stajala poput nepobjedive prepreke ispred nje.

Bolnica. Prema bolnici uvijek bi osjećala nekakav prikriveni, zatomljeni strah u sebi. Za nju je bolnica predstavljala bolesti, patnje, umiranja. Osim jedne iznimke. Rodilišta. Tamo se rađa život. To je nešto drugo. Sve ostalo je samo bol i muka. Živjela je u drugom gradu, daleko od svojih bližnjih. Tako je htio život. S vremena na vrijeme posjetila bi ih. Ovaj put je bilo drukčije. Zvali su je da dođe. Bar na kratko. Što prije, to bolje.

Duboko je udahnula i pripremila se za najgore. Nije znala u kakvom će ga stanju zateći. Polako je spustila kvaku prema dolje i otvorila vrata. Prvo što je osjetila bio je onaj karakterističan bolnički miris.

Mješavina sredstava za dezinfekciju, pomiješana s mirisom ostataka nedavno serviranog ručka. Soba je bila bijela, s velikim prozorima i napola spuštenim plastičnim roletama. U njoj su poredana, jedan pokraj drugoga, stajala tri kreveta s malim noćnim ormarićima. Na prvom krevetu spavala je postarija žena. Krevet u sredini bio je prazan. Na zadnjem, tik uz prozor, ležao je on. Plašila se tog susreta, ali sada kada je taj trenutak napokon došao, nekako, u dubini utrobe, osjetila je lagano olakšanje.

Krenula je prema njemu. Ležao je pokriven laganom plahtom ispod koje se naziralo do same krajnosti iscrpljeno, mršavo tijelo.

Zapravo, ocrtavale su se linije kostiju. Ruke koje su bile prekrižene bile su pune modrica i podljeva od infuzije koja je i sada tekla njegovim venama. Jedino lice, to njegovo mršavo lice, još je uvijek zadržavalo

književnost uživo 65

dašak nekadašnje ljepote. Iz nosa mu je virila plastična cijev. Sijeda kosa bila mu je slijepljena, od znoja i ležanja. Činilo se da spava.

Nježno ga je uhvatila za ruku i tiho šapnula: “Tata… Ja sam. Tvoja Zoja.”

Nije se nadala da će je čuti. Polako je otvorio oči i zagledao se u nju. Nije se nasmiješio, nije izustio ni riječ, samo ju je pogledao svojim izgubljenim pogledom. Već odavno nije govorio. Već odavno nije jeo.

Odavno je zaboravio tko je i što je nekada radio. Hranili su ga kroz nos, na cjevčicu, umjetnom hranom. Navodno, punom vitamina i minerala. Da mu produže patnju, što duže to bude moguće.

“Tata”, rekla je opet. “Ma, znaš ti svoju Zoju, je li tako? Samo što se praviš da je ne prepoznaješ”, okrenula je na šalu. Dah mu je bio kratak i slab. Čak se na trenutke gubio, primijetila je u strahu. Polako je spustio kapke i utonuo u polusan. Uhvatila je njegovu izbodenu ruku, još uvijek lijepih, elegantnih prstiju, i polako je dragala. Činilo se da mu godi. Sjela je na stolicu pokraj kreveta. Nije puštala njegovu ruku. Dok je drijemao, pogled je usmjerila prema planinama i šumi u blizini. Nebo su krasili bijeli oblaci iza kojih se sramežljivo skrivalo sunce. Žamor s ulice prodirao je kroz napola pritvoren prozor. Vani se odvijao život svojim ustaljenim ritmom. Budilo se proljeće. A tu, u toj sobi, kraljevala je smrt. Osjećala je to. Samo je bilo pitanje vremena kada će posegnuti za kosom i uzeti još jedan život. Ovaj put to će biti život njezinog tate. Razmišljala je, dok je onako sjedila, ima li ovo produžavanje života, koliko god se to činilo okrutnim, uopće još smisla. Nakon toliko godina opake bolesti koja ga je izjedala i koja se sada hranila ostacima ostataka svega što je od njega ostalo. Ne bi li bilo bolje da ga isključe sa svih tih aparata na koje je priključen i jednostavno puste da ode? U susret vječnom miru.

književnost uživo 66

Odjednom se trznuo, zakašljao i širom otvorio oči. Potom se počeo gušiti. Prvo nije znala što bi. Gušio se sve jače i jače. Pustila ga je, potrčavši prema vratima u hodnik i zazvala sestru. Srećom, sestra se odmah stvorila ispred nje.

“Molim vas, molim vas… brzo… soba 9… Tata se guši!” zajecala je zaprepašteno Zoja i zajedno s njom vratila se u sobu. Tata je već bio poplavio. Borio se za ono malo zraka što ga je nekako uspio udahnuti.

“Odmah izađite! Moram mu očistiti pluća!” viknula je sestra i uhvatila sisaljku za ispumpavanje. Zoja je izašla na hodnik i za sobom zatvorila vrata. Stajala je tako nekoliko sekundi, izgubljena u prostoru i vremenu. Zatim su se začuli krici. Očajnički krici njezinog tate. Parali su joj dušu i srce. Dlanovima je poklopila uši. Bilo je to previše za nju.

Krici su prestali, sestra je izašla iz sobe i kratko rekla: “Sad možete opet ući. Bit će on dobro.”

Ležao je izmučen na krevetu. Čuo se njegov jauk koji je povremeno naglašavao žamor s ulice. Pokraj njega stajao je aparat kroz čije se staklene stjenke nazirala krvava tekućina pomiješana sa sekretom. Sjela je na krevet i stala ga milovati po obrazima. Nekako se primirio. Čak je na tren otvorio oči i činilo se kao da ju je pogladio pogledom. Zatim je utonuo u spokojan san. Ostala je još neko vrijeme sjediti pokraj njega na krevetu. Prisjetila se kako je nekada, činilo joj se da je to bilo doista davno, bio zgodan, pun života i snage. Muškarac za kojim su se žene okretale i došaptavale si uz smiješak. Njezin dragi tata. Prvi muškarac u životu kojeg je voljela. A sada? Kost i koža, patnja i bol.

“Posjete su završene!” provirila je sestra kroz vrata. Zoja se trgnula.

Tata je spavao. Žena na krevetu kod vrata počela se buditi. Na hodniku se čuo zvuk kolica s hranom. “Sada će večera”, pomislila je jednostavno Zoja.

književnost uživo 67

Digla se s kreveta, poljubila tatu u čelo, pogladila njegovu mršavu ruku i krenula prema vratima. Prije nego što je izašla, još jednom ga je zagrlila pogledom.

Ulica je bila prazna, sunce se već sakrilo, bilo je pomalo prohladno.

Krenula je pješice prema gradu, kući. Misli su joj lebdjele u zraku. Pomalo izgubljeno. Već sutra mora na put. Natrag u grad koji je sada njezin dom.

Korak joj je bio dug i čvrst. Jednako čvrst kao i bolna spoznaja da je to bio njezin posljednji susret s ocem.

knji탑evnost u탑ivo 68

književnost uživo 69

Razgovor s Ženska je seksualnost najveći tabu među Andrejom samim ženama Maltom

Andreja Malta je zadarska autorica vrlo širokog raspona interesa.

Nedavno je objavila knjigu „Lica i naličja ljubavi“, zbirku priča koje uglavnom tematiziraju ono što ćemo zbirno nazvati „ženskim temama“.

No, one u svojem zahvatu zalaze u puno više područja i nikako nisu samo „ženske“: one su i tragične, komične, ponekad kontemplativne, u svakom slučaju, radi se o prozi koja se može označiti stvarnosnom, no koja ima i „ono nešto“, zrno soli univerzalne, intuitivne mudrosti, koje ne oduzima zadovoljstvo čitanja, štoviše, obogaćuje i poziva na daljnje čitanje.

Andreja Malta nam se predstavila kao autorica koja svakako ima još puno toga za reći, gotovo kao da iza ugla očekujemo jedan dobar, dobro skuhani roman koji će sintetizirati kako njezino literarno iskustvo, tako i ono životno koje se pokazuje presudnim za dobro ugođenu književnost.

Milan Zagorac: Tvoje žene su vrlo vrlo emancipirane i moderne, ali to ih ne lišava dvojbi, trauma, slabih točki… čak ni njihova seksualnost nije pretjerano skrivena, štoviše, integralni je dio tvojih mahom junakinja… Je li to inače tvoja preokupacija?

Andreja Malta:: Pozdrav tebi Milane, pozdrav cijeloj ekipi Književnosti uživo. Moram napomenuti, da kao što sam počašćena ovim našim virtualnim razgovorom, jednako sam i sretna što su moje priče u zbirci „Lica i naličja ljubavi“, isplivale iznad površine zahvaljujući izdavačkoj kući „Studiju TiM“ i Tamari Modrić.Da. Moje su žene vrlo emancipirane i moderne, poput mene same, što ne znači da pišem o sebi. Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi

književnost uživo 70

Volim promatrati ljude, slušati njihove sudbine te njihove reakcije na određene životne događaje. Žene i ženska pitanja su mi oduvijek velika preokupacija. Zato što mislim da su žene uvijek bile i biti će na neki način potlačene. Život nije lagana stvar, treba se nositi s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično. s raznoraznim problemima a iz iskustva znam, da su žene koliko god bile jake ili se bar činile jakima ipak emocionalnije od muškaraca. Zato i dublje proživljavaju traume, slabe točke i slično. Jedino što zamjeram velikoj većini žena je, da su razgovori vezani uz seks i seksualni život još uvijek veliki tabu među njima samima, bez obzira na to da ipak živimo u 21. stoljeću. Negdje duboko u sebi sam se nadala da će se ta tema konačno otvoriti, zaživjeti, onako iskreno. Zato i pišem otvorenije po tom pitanju, bar mislim da je to tako, ma da još uvijek s jednom malom dozom opreza, jer sam svjesna činjenice da mnogi, kao što sam već napomenula, tu totalnu iskrenost još nisu spremni prihvatiti. Valjda će se uskoro nešto promijeniti po tom pitanju. Nadam se.

književnost uživo 71

Također smatram da su i problemi obiteljskog nasilja, incesta i sličnih stvari koje se događaju svakodnevno iza zatvorenih vrata premalo komentirani u društvu i da ustanove koje se bave ili bi se bar trebale baviti s time ne rade dovoljno, u nekim slučajevima čak ništa, pa se onda događaju stvari kao što su ova dva ubojstva žena u zadnjih nekoliko dana, jedno u Karlovcu i drugo u Kruševu.

Milan Zagorac: Čini mi se da si brza u pisanju o ljubavi, i da nemaš nekih velikih dvojbi po tom pitanju. osjeća se zrela autorica koja se čvrsto nosi s krizama egzistencije. Znam da si baka, iako to smiješno zvuči, no koliko je tvoj život i život tvojih junakinja/junaka komplementaran?

Andreja Malta: Hahaaa… da, da, brza sam u pisanju o ljubavi i imaš pravo. Nemam baš nekih dvojbi po tom pitanju. Ne znam, možda griješim ali za mene je ljubav vrlo delikatna stvar. Upoznala sam je sa svih strana. Zato mi se i svidio naslov za knjigu: „Lica i naličja ljubavi“.

Upoznala sam njezine dobre i loše, pa čak i one najmračnije strane. Jer ljubav zaista ima mnogo lica. Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju. I još nešto, u povjerenju, mislim da me zaista ne doživljavaju kao baku, više kao prijateljicu.

Ja jesam i mama i baka, ali daleko od onih klasičnih, na kakve smo

književnost uživo 72

navikli. Malo sam svoja i iskreno, ne bi željela biti drukčija. Što se tiče komplementarnosti mojih junaka/junakinja, da, priznajem, ponekada se poslužim nekim svojim životnim iskustvom.

Milan Zagorac: Zašto kratka priča, je li to neki Zapisovski zalog (znamo da si članica nama prijateljskog zadarskog pandana) ili roman čeka neka druga vremena?

Andreja Malta: Pisanje kratkih priča nije neki Zapisovski razlog.

Kratke sam priče pisala još u mladosti, jer ih volim pisati a i čitati. Kratka priča u principu ne bi trebala biti preduga i rijetko zamara čitatelja a i meni kao autoru je nekako draže takvo pisanje, jer se ponekada bojim, da ne bi počela sama sebi dosađivati i isplesti mrežu u koju ću se zapetljati i onda će nastati problem kako ću se ispetljati, hahahaaa… Ma šala mala. Pitaš za roman. Osjećam da polako dolazim, sazrijevam poput jabuke na grani, za takvo nešto. Mislim se s tim uhvatiti u koštac negdje na jesen. Imam već ideju, sliku u glavi, čak poneke detalje. Neki dan sam o tome razgovarala s jednim mojim prijateljem, također piscem, dao mi je neke smjernice, pa sad mislim da bi vrijedilo pokušati. Nadam se da ću uspjeti.

Milan Zagorac: Dvojezična si, slovenska i hrvatska autorica, ali kako te određuje ta dvojnost, te dvije tako slične, a opet različite kulture – slovenski red, disciplina naprama dalmatinskom, hrvatskom kaosu, kreativnom neredu, izrazimo se eufemistički.

književnost uživo 73

Na moju nesreću ili ipak sreću, iza sebe imam nekoliko veselih, neobaveznih veza, jednu veliku nezaboravnu ljubav iz mladosti, „propali“ brak s kroničnim alkoholičarom i drugi brak, kojemu se noge sve više i više njišu. Svaki put sam se zaista trudila iz petnih žila. Ali ako ne ide, ne ide. I nije mi žao. Stekla sam veliko iskustvo, jest da nije bilo lako, svaka škola košta. Imam i troje odrasle, razumne djece i da, dva unuka koje jako volim i koji mi tu ljubav uzvraćaju iskreno i neiskvareno, kako samo mala djeca to znaju.

Andreja Malta: Slažem se s tobom, to su dvije ujedno jako slične a opet tako različite kulture. Rođena sam Slovenka i u Ljubljani sam provela mladost. Slovenci su doista vrlo disciplinirani, tvrdi i dosta zatvoreni narod. Tamo je ili „hoćeš“ ili „nećeš“, nema sredine, znam iz iskustva. Možda sam zato tako uporna, neki kažu i poprilično tvrdoglava.

Dalmaciju znam još iz djetinjstva, dolazili smo godinama na ljetovanje u Pakoštane pokraj Zadra. I mogu ti reći, toliko mi se svidjelo da sam svaki put plačući odlazila kući. Sjećam se da sam jedno poželjela da provedem život tamo, kad odrastem. Mislim da je želja bila zaista jaka, jer mi se stjecanjem životnih okolnosti i ispunila. Živim već trideset godina u Zadru i moram reći da mi je jako lijepo i da ga volim poput Ljubljane.

Sviđa mi se ta dalmatinska ležernost i malo kreativnog nereda. I ljudi su veseliji. To život čini zanimljivijim, opuštenijim. Neki me znaju nazvati „Zadarska Slovenka“, pogotovo Zapisovci, a na poslu me od milja zovu Mojca, hahhaa… Jesam, dvojezična sam autorica. Pišem prozu, ponekad i poeziju. Poeziju mi lakše pisati na materinjem jeziku, znači slovenskom.

književnost uživo 74

Ide nekako spontano, mislim da je razlog tome što je slovenski jezik malo tvrđi, pa mi je osobno zahvalniji za poeziju. Čak su neki plakali uz te moje pjesme. Slovenci, naravno. Hrvatski jezik mi je za pisanje proze idealan. Čini mi se tako mekan, podatan, poput svile. Mogu se igrati riječima, okretati ih na sve moguće načine, slagati poput kockica i na kraju jednostavno same spontano nađu svoje mjesto. Iskreno, zaista uživam pisati a i čitati prozu na hrvatskom jeziku.

Razgovarao: Milan Zagorac

književnost uživo 75

Željko Doživotno Maurović Rano ujutro, prije početka radnog vremena,sjedeći na uobičajenom mjestu,terasi kafića što je godinama bio njegov drugi dom (često i prvi – podsmjehivao se sam sebi), pijući svoj prvi jutarnji pelinkovacs kockom leda i komadićem limuna, uz espresso, daveći se u prvoj od brojnih cigareta što će ih popušiti danas, gotovo dvije kutije na dan (morao je preći na jeftine,prihodi mu više nisu dozvoljavali Marlboro pa ni krijumčareni), zapao je u uobičajeni oblak crnih misli.

Još je od studentskih dana običavao gnjaviti ljude s temama o Smislu i Besmislu. On nije mislio da gnjavi, a osim svega mu je njegova, nekad predivna i jedina skojom je želio provesti život, ona što je pažljivo znala slušati njegova duga izvođenja argumenata na temu Svega i Nečega, a najčešće o smislu i besmislu bilo čega u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, uvijek odobravala i pri tom ga je zaljubljeno gledala ravno u oči, kud ćeš veće sreće. No to je bilo prošlo svršeno vrijeme njihove veze.

Već odavno mu je objasnila da s takvim temama, ma koliko to njemu bilo zanimljivo, samo tjera ljude od sebe, gubi prijatelje, a njoj samoj je to već dozlaboga dosadno. Tako je doista pogubio prijatelje (i neka idu, mislio je, povrijeđeno, koga nema bez njega se može ), i izgubio ženinu pažnju kad već o ljubavi nije odavna bilo riječi. Kako se to većdogađa, život se dalje kotrljao, rutina je smjenjivala rutinu,dani mjesece, a ovi godine.Oženili su se, našli posao, dobili sina koji je, kao i svaki adolescent, iskazivao manjak poštovanja za roditelje i višak energije, koju je nasreću, usmjerio u sportske aktivnosti, pa je u petnaestoj godini, osim što je bio loš đak, uvršten u kadetsku reprezentaciju države kao vrlo perspektivan, a da je tomu tako, bila je potvrda i to što su predstavnici nekoliko evropskih klubova iskazali zanimanje za njega i najavili razgovore o tomu da mali (imao je metar i devedeset i pet i nije prestajao rasti), prijeđe u njihove redove uz bogatu stipendiju i naknadu matičnom klubu, možda

književnost uživo 76

posao za roditelje. To je, doduše, bilo prije godinu dana, u međuvremenu se ništa od toga nije ostvarilo. Takve sam ja sreće – mislio je, naručujući još jedan pelinkovac od konobara – da se dogodi da dobijem zgoditak na lutriji,listić bi vjerojatno završio u mojim hlačama, one u perilici, moja žena nikad ne provjerava sadržaj džepova, ili bih zagubio novčanik ili bi mi ga ukrali baš tada. Palio je već treću cigaretu i svladavao navalu kašlja koja je poput vulkana izbila iz njegova grla, tresući i grčeći njegovo debelo tijelo poput hladetine. Na koncu se kašalj smirio uz čašu vode ponuđenu od konobara i on je uživao u zadnjem gutljaju pelina prije nego otpočne dnevna tlaka. Nezainteresirani pogled preletio je preko uobičajene slike, izlog fotografske radnje nasuprot kafiću, do njega drugi izlog s velikim plakatom „Saturn“ osiguranja na kojem se razigrana djevojčica smije arijski plavokosoj majci koja je tako mlada da joj može biti sestra, a ne majka, a promatra ih mladi muškarac guste vrane kose koja kulja iz njegove glave a lice, s dvije vodoravnomuževne bore na čelu, lica prepunog pouzdanja, kao da odslikava, služi kao potkrepljenje krupnim slovima tiskanoj poruci: „Život i Zdravlje su najdragocjenije stvari na svijetu. Mi vam osiguravamo Život i Zdravlje“. Polako i teško digne svoje tromo tijelo sa stolice, uzme zgužvani paketić cigareta sa stola, plati i zaputi se k radnom mjestu tu u blizini. Radnom mjestu koje će vjerojatno izgubiti jer – riječima njegovog pretpostavljenog – tko ne slijedi zadani ritam, tko zaostaje, otpada. Na jednoga tko neće ili ne može, vani, ispred vrata, čekaju trojica k'o zapete puške – njegove su riječi. Nije pomoglo to što se on, običan referent, digao i otvorio vrata prostorije u kojoj se sastanak, sad to zovu jutarnji brifing, odvijao i konstatirao da ispred vrata – nema nikog!

Nakon odrađenog, on misli odguljenog, radnog vremena evo ga opet na istom mjestu; ista meta isto odstojanje. Samo, pelinkovac je

književnost uživo 77

već sedmi, a cigareta iz novonačete kutije. Nije mu se baš išlo doma na uobičajenu jezikovu juhu i tira-mola špagete, ako ti se ne sviđa, skuhaj si sam uz raspravu hoće li mali ponoviti godinu ili će se, kao i svake, u zadnji čas izvući s popravcima.Život i Zdravlje! Ma što vi znate o životu i zdravlju?! Kakvog pojma imaju ove vaše manekenske lutke s plakata o Životu i Zdravlju?! Ljutito je povukao dim cigarete i srknuo malo vode jer je osjećao nadolazak lavine kašlja iz dubine pluća ili gdje već taj davež nastaje. Kašalj je, svejedno, neizostavno nahrupio.

Shvatio je da mu se obraća prosjedi gospodin koji je sjedio za susjednim stolom: – Vidim da vas zanima plakat. Danas svašta reklamiraju s djecom, mladim fificama i mladim mužima koji imaju tušem iscrtane bore na licu glatkom poput dječjeg dupeta. Guzičice, ako me razumijete?! – obraćao mu se prisno iako se nisu poznavali, ali, istina je, gosti kafića bi si kimnuli glavom pri susretu i promrmljali pozdrav čak ako i nikad nisu progovorili. Neki od njih, među njima i njih dvojica, godinama su se viđali na tom mjestu gotovo svakog dana. Kimnuo je glavom u znak slaganja i gospodin nastavi izlagati. Ispostavilo se da i on ne voli agresivne reklame koje nas preplavljuju od jutra do večeri i, naravno, lažu sve u šesnaest.Ponekad – vrlo rijetko, doduše – nađe se i nekih koje ne lažu posve, dapače njihova obećanja čak nadmašuju ono štona početku obećaju. Ne vjerujete, dakako. Ni ja nisam vjerovao sve dok mi se nije dogodilo. To mi je potpuno promijenilo život koji se do tada jadno vukao po magli svakidašnjice, s uništenim brakom, kćerkom narkomankom, poslom koji sam bio na putu da izgubim, a koji ionako nije bio dostojan tog imena, posao, mislim. Zdravlje uništeno alkoholom i cigaretama, pušio sam gotovo tri paketa najjačih dnevno. Lagani nagovještaji moždanog udara… Sijedi gospodin kao da je opisivao svoj vlastiti život! S tom razlikom što on nije imao sina nego kćer i što je

književnost uživo 78

njegov liječnik nagovještavao siguran infarkt ako tako nastavi, a on je, samoubilački, tako nastavljao. Tko bi rekao da je taj živahni,elegantni, hitrih kretnji i zavidne figure, još prije nepunu godinu bio prežderana svinja što je bazdila na pivu i jeftin duhan, a odjeća mu bila prepuna fleka od nabrzinu progutanih komada pizze i čevapa, uvijek uz pivu, ali nakon toga konjak. Onaj što ga zovu konjakom iako na boci piše domaći brendi, a trebalo bi pisati domaći otrov. Tako je elegantni gospodin, pred kojim je bila samo bočica negazirane mineralne, opisao svoje stanje nekada. A kakovo je bilo sada, gotovo da nije trebalo govoriti, vidjelo se. – Prijatelj, ne, poznanik, koga dugo nisam vidio, a čuo sam da je potonuo do dna, kog sam slučajno, na poslovnom putu, sreo na aerodromu Krk, nisam mogao vjerovati da je to on, jer ništa od toga što sam o njemu čuo, očigledno, nije bilo točno. Izgledao je sjajno i – kako mi se pohvalio – upravo je odlazio u Berlin, sklopiti novi, unosan posao s klijentom koji je firmi donosio petnaest posto godišnjeg, fakturiranog prihoda.Na kraju našeg kratkog razgovoraon je popio samo bočicu negazirane mineralne, objasnio mi je da je sve što sam o njemu čuo točno odnosno bilo točno.

Jer, kad je, na nagovor svoga tasta, koji još jedini nije od njega bio posve dignuo ruke, pristao na susret s agentima osiguravajućeg zavoda što je nosio banalno i ne baš do kraja razumljivo ime „Tvrtka d.o.o.“, iako nije znao što bi mu, dovraga, u tako očajnoj životnoj situaciji, uopće pomogla uplata premije osiguranja osim da se namjeravao ubiti na način da to izgleda kao nesreća pa da novac ostane njegovoj nesretnoj ženi i kćerki, a to, bar zasad, nije namjeravao. Detalje mi nije htio ni mogao reći kao ni ja vama jer potpisao je ugovor o poslovnoj tajni kao što sam to i ja morao učiniti, nakon što sam se, iz puke dosade i znatiželje, odlučio podvrgnuti tretmanu.

Približavala im se elegantna gospođa i sjedokosi gospodin

književnost uživo 79

posegne za novčanikom inzistirajući da plati i pelinkovac i espresso svom sugovorniku iako, bilo bi bolje reći, šutljivom sudioniku, koji se nije bunio, dapače. Ostat će mu za još jednu rundu. Odlazeći, gospođa, koja je, napomenuo je, njegova žena, diskretno je pričekala sa strane, iz novčanika je izvadio četvrtast kartončić, jeftinu vizitkartu na kojoj je, jednostavnim logom, bilo ispisano: „TVRTKA d.o.o.“ uz to adresa filijale u R. ulica tu nedaleko, u Starom Gradu. Ostavio je vizitku na stolu svog sugovornika i, kimnuvši glavom na pozdrav, udaljio se. Elegantna gospođa uhvatila ga je pod ruku i zajedno su nestali u pravcu Korza. – Elegantni, kao što smo to mi bili nekad – pomislio je ojađeno onaj koji je ostao i naručio još jedan pelinkovac i vodu.

Nekoliko je dana prošlo i on je zaboravio na susret i na vizitku sve dok, nakon još jedne „posljednje“ svađe sa ženom, ovaj put zbog sinovog izbjegavanja škole i lažnih svjedočanstava s lažnim potpisom roditelja, nije odjurio u kvartovski bircuz i, naručivši pelinkovac i vodu, prekopavajući po novčaniku ne bi li našao dovoljno da plati naručeno, izvadi bijeli kartonić s jednostavnim slovima. – Svega mi je dosta, sutra idem do tih famoznih osiguravatelja koji tako fantastično promijene život čovjeku – i, u potvrdu tomu, proguta u jednom gutljaju pelinkovac i naruči drugi, ali ga je morao otkazati jer u novčaniku više nije bilo penez, gengi, šuški… ma štašuški, nije bilo ni sitniša!

Kancelarija u koju je ušao nije ga impresionirala, vidio je i elegantnijih. Čak je i u njegovoj firmi, šefovima pripadalo luksuznije okružje. Sekretarica je bila prava; ljubazna i distancirana. Zapitala ga je za ime i prezime te na čiju preporuku dolazi: jedva se sjetio prezimena koje mu je sijedi gospodin rekao prigodom predstavljanja – Petrovi… tako nešto, mislim, ili Petrić,Augustin ili nešto slično – promucao je.

Sekretarica je ukucala prezime i ime i, lice joj se ozarilo – a, gospodin

književnost uživo 80

Perić, naš dragi klijent Perić August, upravo je proslavio dvogodišnjicu potpisivanja ugovora s nama! Baš smo neki dan imali malu fešticu u vezis tim, znate mi jako vodimo računa o svojim klijentima – zatim mu pokaže stolicu i pritisne portafon ne bi li ga najavila. Iznutra se začuje ugodan muški glas koji je klijenta zamolio da uđe. I, tako je počelo ono što traje i danas, tri godine nakon potpisivanja ugovora o osiguranju, mješavina raja i pakla koja se uvukla u njihove živote. Ne samo u njegov, već i njegove žene i sina pa čak i njegove stare majke. Brzo mu je postalo jasno zašto ta, navodno uspješna osiguravajuća tvrtka, nije nikad objavila ni jedan jedini oglas kojim bi oglasila svoju djelatnost, a kamoli poduzimala reklamne kampanje da bi se održala na tržištu.

Začas su ispunili formulare, uobičajene za taj tip osiguranja, referent, ugodan muškarac od pedesetak godina, u vrlo dobroj fizičkoj kondiciji, predstavio se kao g. Milan Palčić, menadžer za nabavu ljudskih resursa, kako se, malo začuđujućom kvalifikacijom, predstavio. Osim toga nije bio baš malen, baš suprotno, odavao je dojam da bi mogao izaći na kraj s trojicom ili četvoricom rabijatnih nogometnih navijača, ako bi to bilo potrebno. Zatim su došli do onoga što je g. menadžer nazvao „našom specifičnošću“. Ubrzo je bilo jasno što je pod tim mislio. – Mi, rekao je, nesvjesno trljajući zglobove – činimo sve, doslovce sve, da bismo, na najefikasniji način, zastupali interes našeg klijenta. Ne gubimo, pritom, vrijeme na neke, inače kod drugih kompanija, uobičajene stvari, oglašavanje, slanje reklamnih materijala, inzistiranje na novim i novijim „paketima“ za klijente. Niste vidjeli niti jedan oglas koji oglašava usluge „TVRTKE d.o.o.“, zar ne? – i, ne čekajući potvrdu, nastavi – najbitinje nam je ono zbog čega ste, pretpostavljam, na koncu, i došli do nas. Iako, nevoljko, pretpostavljam, i kao zadnju mjeru koju ste poduzeli u spašavanju života i braka, pretpostavljam. – Govori kao da je istražio u

književnost uživo 81

potpunosti moj život u zadnjih dvadesetak godina – mislio je potencijalni klijent u sebi, ne znajući koliko je bio blizu istini i da više nije samo potencijalni klijent. G. Palćić nastavi – Mi vam garantiramo, PODVLAČIM, garantiramo dug život i, što je još važnije, zdrav život. To za nas nije samo propagandna floskula. Prosječni vijek naših klijenata je oko 90 godina za muškarce, a oko 100 za žene, točnije, 89,7 i 98,5 dok, možda to znate, prosječni životni vijek muškaraca za ovaj dio svijeta iznosi nešto manje od 70 godina za muškarce, a oko 78 za žene. NAGLAŠAVAM, mi garantiramo svu brigu oko, ne samo zdravlja, vas i vaše porodice, koju ste upravo, zajedno s vašom osobom osigurali, ženu i sina, ako se ne varam – uvjereno je izgovorio, i, iako je klijent prvi puta sjedio u ovom uredu i na ovoj, pomalo neudobnoj stolici, imao je dojam da g. menadžer zna i broj njegovih cipela i koliko dnevno konzumira pelinkovca. I to se, začas, uspostavilo točnim. – Sada dolazimo do onoga što je specifično u našoj ponudi. Istog časa kad ste potpisali ugovor obvezali ste se na radikalnu promjenu života koju ćemo mi nadgledati i, ako negdje zapne, a, uvjeravam vas, u početku nema klijenta kod kog ne zapne, bez pardona, bez suvišnih cifranja, ukloniti ćemo zapreku. Ponekad, zapravo je to u početku vrlo često, i metodama koje biste mogli nazvati drastičnima.

Nao, kako rekoh – nije to uopće rekao do sada – rezultati opravdavaju sredstva, tim prije što nakon prvih iskustava, klijenti apsolutno shvaćaju naše intencije i više nije, uglavnom nije potrebno, primjenjivati tako radikalna sredstva već samo provoditi kontrolu poštuju li se ugovorne obveze, jer, za nas je slovo ugovora, više nego Mojsiju zakoni koje je donio s Gore – pokušao je biti duhovit. I, ostavio je klijentu tek nekoliko sekundi konfuznog razmišljanja po modelu bože-mili-kud-sam-zaš'o, prije no što mu je uručio opsežan popis pravila za „zdrav život i održavanje istoga“. Sve što je pisalo nalikovalo je uobičajenim

književnost uživo 82

propagandnim savjetima različitih udruga za zdravu pehranu i (još) zdraviji život osim što su, sa strane, u kolumni pod naslovom „konsekvence nepridržavanja“, stajale neke nerazumljive skraćenice kao „GP“. „ LN“, ili „OČO“. Menadžer, g. Palčić, oprostio se od njega, sad već nekako žurno, objasnivši mu da će sve detalje doznati na sljedećem sastanku koji će mu zakazati tajnica. I, nimalo šaljivo, priprijetio mu je prstom – Od sada ste u programu. Shvatite maksimalno ozbiljno ovo što ću vam reći – ispod otvorenog sakoa koji se zadigao kad je gestikulirao, pokazala se kožna futrola s pištoljem koji, očito nije bio kazališni rekvizit – to znači da vas pratimo 24 sata i da nam je, ponavljam, vaše zdravlje, jedino važno. Stoga, odmah sada prekinite s alkoholom, cigaretama, prežderavanjem masnom hranom, sjedenjem pred televizorom…Vama je to smiješno, Vi mislite „ma ko me može natjerati,ovo su neke budale, to je samo još neki marketinški trik na koji sam se dao, budala, navući“,nouskoro ćete shvatiti da ste se prevarili i to će biti bolno. – Na izlazu mu, klijentu potpuno zbunjenom i otvorenih usta, pruži ruku govoreći da je on, viši menadžer Hinko Milan Palčić, odsad njegov osobni tutor. Izlazeći, nakon što mu je tajnica zakazala novi sastanak za prekosutra, na ulicu s osjećajem da je prožvakan i ispljunut poput stare žvakaće, grozničavo posegne za cigaretama, gotovo jedan sat nije pušio i bio je, već samo zbog toga, na rubu živčanog sloma. Kad je htio zapaliti malo zgužvanu cigaretu – za razgovora je,od nervoze, neprestano gnječio omot u džepu – momak izbrijane glave što je, naizgled slučajno, prolazio, zgrabi ga metalnim prstima za kragnu, istrgne mu cigaretu i omot koji je držao u ruci, sveudilj ga, jednom rukom držeći za revere jakne, smrvi drugom rukom paket i cigaretu, ostatke baci na pod i, popravljajući mu, kao u gangsterskom filmu, revere, približi mu se, glavao-glavu, no, umjesto da ga udari, kako se ovaj bojao, on mu samo

književnost uživo 83

prosikće, oštrim šaptom, u uho – Sad si osiguranik TVRTKE! Nema više tih sranja! Jasno! – začas se izgubi u gomili turista koja je nahrupila s vodičem koji je nešto govorio, a oni se s nelagodom smijuljili. On se zaputi prema kafiću, ubio bi za jedan pelinkovac i cigaretu! Kad je posegnuo za novčanikom da plati, u oči su mu upale dvije stvari: da nije imao dovoljno novca za platiti naručeno, nekih četri-pet, kad li brže, pelinkovaca. Zaputi se do parkirališta i, pogurnuvši malo onog straga, malo ogreban blatobran, sasvim malo izađe. Na sreću u blizini nikog, a kad je već izašao s parkirališta, neki je čilac mahao, valjda ne njemu. Za svaki slučaj će neko vrijeme izbjegavati ovo parkiralište. Kad je stigao doma, ni žene ni sina, ni ručka ni poruke. Bijesan i pomalo mamuran, odluči prileći na divan, upali televizor, namjesti na Sport3 izaronza. Iz laganog drijemeža ga probudi njegov ajfon kog ispočetka nije mogao naći, a kad ga je našao pored divana, još je uvijek intenzivno pištio neljudski robotski zvuk, koga je, uostalom, on sam odabrao. Glas metalne boje izustio je njegovo ime i prezime tako ledeno da su se mogle osjetiti sige u zraku i naložio mu, nije ga zamolio već naredio da se smjesta nacrta – naravno, rječnik je bio apsolutno birokratski korektan – u prostorijama „TVRTKE d.o.o.“ Kad je on, bunovan, odbio, glas je samo dodao – Ako želite znati što je s vašom suprugom i sinom, požurite! – Od tona i od prikrivene prijetnje zadrhtao je i prošli su ga žmarci. Kakva je to, kafkijanska priča?! Ali kad je pokušao doznati je li mu žena kod neke od prijateljica, doznao je samo da je danas uopće nisu vidjele, što je i nekima od njih bilo čudno jer su se inače čule i vidjele bezmalo svaki dan. Isto je bilo i s prijateljima njegova sina. Sad ga je već oblio hladan znoj i požurio je do auta ispred kuće ali, prokletinja, baš sad nije htio upaliti. Razmišljao je da ga na lisu mjesta zapali, ali je znao da vrijeme otkucava i da mu se, da im se dešava nešto vrlo ružno. Našao je taksi i za

književnost uživo 84

četvrt sata je bio pred vratima osiguravajućeg društva. Tajnica, ovaj puta bez profesionalnog osmjeha, samo je pokazala na skajem tapecirana vrata iza sebe i promrmljala nešto kao – Kasnite, počeli su bez vas! – Nije imao vremena zapitati tko je i što započeo, vrata se otvore i snažna ga ruka uhvati za okovratnik (stigao je pomisliti kako im je hvatanje za okovratnik, izgleda, stil rada) i gurnula ga, prilijepila za stolicu. Pred njim se odvijao prizor kao iz nekog SF filma, podsjećalo ga je na scene iz „Solarisa“. Samo, to nije bio film! Tamo u prostoriji, odvojenoj debelim staklom, sjedila je njegova žena i grčila se od boli, sva u suzama dok joj je g. Palčić (sad je shvatio da mu je to izgleda perverzni pseudonim)štoli, nekim aparatom sličnim kliještima, zavrtao palac desne ruke. Kad se pokušao baciti na grmalja koji je stajao iza njega, dobio je bolan karate udarac u pleksus i ostao bez daha, napola se onesvijestio, bio bi se onesvjestio da ga grmalj nije držao svjesnim vrčem vode što ga je izlio na njegovu glavu. Prostorija u kojoj su bili njegova žena i njezin mučitelj bila je očito izolirana jer nijedan, ni najmanji zvuk nije dopirao do njega, a i staklo je bilo, očigledno, jednostrano poput onih kakve u krimifilmovima prikazuju u policijskim stanicama. Pritisnut, prikovan za fotelju željeznom rukom, mogao je samo gledati. Zavjesa se spustila s jedne strane i zakrila mučionu koja je bila običan ured, stol i dvije stolice, za mučitelja i žrtvu. I alat za nanošenje bola, koji je mučitelj sad držao u ruci, možda ćeupotrijebiti na drugom palcu njegove žene. Njegov čuvar je okrenuo fotelju u kojoj je on sad već slomljen i bez otpora, sjedio, prema drugom zidu sobe u kojoj su bili. Pokazalo se da je i to jednosmjerni prozor iza koga se nalazila ista takva prostorija, dvije stolice stol i lampa, samo je u njoj protagonist bio netko u bijeloj kuti, netko tko je stajao iza njegovog sina čije su ruke bile kajišima privezane za stolicu. Čovjek u bijeloj kuti držao je injekciju i spremao se ubosti njegova sina u vratnu

književnost uživo 85

žilu. – Neee! – urliknuo je i skočio sa stolice da bi ga kečer uhvatio u kostolomni zagrljaj i on se blagotvorno onesvijesti.

Kad je došao svijesti, sve je izgledalo drugačije. Soba u kojoj se nalazio, bila je sva u ugodnim tonovima od boje zidova pa do namještaja, tajnica mu je upravo pružala šalicu mirisnog čaja od jasmina uz tanjurić sljezovih kolačića, g. Palčić i gospodin u bijelom mantilu ljubazno su se osmjehivali, a potonji mu je pružao papirnati rupčić s osvježavajućim mirisom lavande, iako se, ustvari, formalno i nisu upoznali. Zatim su svi osim g. Palčića izašli iz prostorije i uslijedio je ozbiljan razgovor između klijenta i njegova menadžera. Menadžer je, dugo i uvjerljivo, izlagao stanje. Klijent nije ozbiljno shvatio naputke i klauzule ugovora: riječ bezuvjetno treba tako i shvatiti. BEZUVJETNO! Kad, se obvezao da će slijediti naputke, nije ih i pročitao. Tipično za mnoge, gotovo sve njihove klijente. No tipično je i da, nakon slijedeće faze, a to je upravo ova koju klijent sad doživljava, devedeset posto njih apsolutno se pridržava naputaka pa se kontrola nad njima od 24 sata prvih pola godine, zamjenjuje s kontrolom svakog drugog dana, zatim tjednom i mjesečnom, ali nikako ne u tako regularnom ritmu. Dapače, i oni koji su pokazali da su shvatili brigu za sebe, i oni koji su u sustavu već više od dvije godine, moraju računati s ad hockontrolama, glede duhana, alkohola, masnoća, neaktivnosti i sličnih, u pravilima detaljno navedenih – niste pročitali pravila zar ne – bilo je to retoričko pitanje na koje se nadovezalo objašnjenje – shvatili ste, zar ne, da se sankcije za vaš neuredan život, poput one cigarete ispred našeg ureda i onih četiri pelinkovca u vašem omiljenom kafiću ili onog polupijanog izlaženja s parkirališta, neće primjenjivati nad vama već, vidjeli ste, vjerujte mi, vrlo mali dio primijenjen, na vašu suprugu i sina, na vašim najmilijima. Zato, pamet u glavu iuživajte u životu koji ćemo vam omogućiti. Istina, naša

književnost uživo 86

premija osiguranja nešto je viša od uobičajenih, dobro, znatno viša, no, uvjeravamvas da je korist koju od nje dobivate, neizmjerno, i tu naglasi riječ, NEIZMJERNO veća. – S tim ga je riječima otpustio i on, klijent „TVRTKE d.o.o.“ zaveden pod brojem ugovora 123987 ŽM, odvezao se taksijem kući gdje su ga dočekali sin i žena, žena zamotana palca, a sin s flasterom na vratu.Izgleda da su, poputnjega, dobili instrukcije da ni po koju cijenu, NI PO KOJU CIJENU!, ne govore o preživljenom. Večerali su u pomalo ukočenoj atmosferi, ali su, prvi put nakon tko zna koliko vremena, večerali zajedno i, nakon nekog vremena, počeli razgovarati o vermenu, sinovu treningu, mogućoj povišici koju je njegov otac, nagovjestili su mu upravo danas, očekivao i majčinoj novoj haljini. Nisu to bile velike teme, božemoj, ali – razgovarali su! I, sve je krenulo nabolje, bilo da su na to utjecali službenici osiguravajućeg društva koji ispočetka nisu uopće skrivali svoju nazočnost, od kafića u kojem je otac sad pio negaziranu mineralnu, do treninga na kojima se njegov sin sve više nametao i već su se za njega nadmetali Barcelona i Real preko domaćih posrednika pa sve do majčinih posjeta sajmovima cvijeća, ili je to bio strah koji je kontrolirao njihove živote, svejedno. S vremenom je kontrola bila sve manje upadljiva, a oni, kao objekti kontrole, sve lakši, doslovce, živahniji i – zašto ne reći – sve ljepši i elegantniji. Pohodili su društvene događaje od premjera u „Ivanu pl. Zajcu“ do koktela gradonačelnika, sin je postao glavna uzdanica juniorske reprezentacije koja je osvojila srebrnu medalju na prvenstvu Europe. Jednog su se dana, neizbježno, morali sresti s gospodinom koji je, ostavivši, na stolu u kafiću, vizitku “TVRTKE d.o.o“ promijenio njegov, i njegove porodice, život. Pristojno su se, formalno, upoznali, predstavivši svoje gospođe i on nije propustio primijetiti kako je gospođa njegova kavanskog znanca, vješto, frizurom prikrila nedostatak, komadića ušne resice što je falio dok je znanac iz

književnost uživo 87

kafića, u isto vrijeme, primijetio da je lijevi palac njegove žene, neznatno, ali ipak, deformiran. Zatim su se posvetili izvedbi „Travijate“. Način na koji su vodili život, prema savjetima nutricionista i osobnih trenera, sve na račun osiguravajuće tvrtke, doista je, osim u nekom slučaju fatalne bolesti (iako, prije zaključenja ugovora, njihovi su osiguravatelji ispitali detaljnim i modernim metodama, genetička stabla oboje supružnika i nisu pronašli ništa zabrinjavajuće), obećavao dug i zdrav život pa su policu i dodatne troškove, tu i tamo bi ih zatražili uplatu pristojnih, ali ne baš pretjerano velikih suma zbog „tehničkih troškova“, redovno i vrlo rado plaćali. Sretan i veseo, pater familias, koji je ponovno zadobio ljubav i povjerenje svoje žene i sina te se na hijerarhijskoj ljestvici svog poduzeća uspeo poput meteora, tek bi u rijetkim trenucima, dok je u kafiću, onom istom kafiću, ispijao negaziranu mineralnu, sjetio starog gimnazijskog profesora koji im je govorio, citirajući nekog, pojmanemam-kojeg, filozofa, da je „Sloboda spoznata nužnost“ i da će to oni već spoznati, sviđalo im se to ili ne, bolje prije nego kasnije. Na to bi ga uhvatila volja za pelinkovcem s kockom leda i komadićem limuna.No, tko će ga znati da li ga onaj par koji izmjenjuje nježnosti za susjednim stolom, penzioner koji tobože prolazi ili možda sam konobar, upravo ne špijuniraju i spremni su odmah obavijestiti nadležne. Uzdahnuo bi, iskapio mineralnu do dna unatoč njezinoj bljutavosti i, pretjerano glasno, viknuo – Konobar, platiti molim!

književnost uživo 88

Florian Hajdu Kakav lav Mesec je koso visio šivaćim koncem, crnim, prikačen za špic zvonika tačnog vremena Skupštine grada kome je zaštitni znak Bergiški lav. Čuj, Bergiški lav koji plastičnokičav kruži slalomskim ulicama, na krovu jedne Bube džungalasto peščano izmolerisane. Jebemti grad u kome je lav zaštitni znak i u snu čuješ „die“, „der“, „das“ kad jašeš na koscu, suprotno, bez rogova, negde na peskovitoj džungli Deliblata!

Sunce je vikalo, jodlajući austrijski, svetlosnim zracima Morzea mesecu da se skine sa mesečice jer će napraviti lake osmorke nepreživljive. Jok. Jutros sam se tako brzo probudio da sam sebe video kako spavam, sanjam...

Ne brini o vremenu i godinama što stoje pred nama, svakako će proći. Dok trepneš, stajaću pred tobom, blesav i budalast. I ti ćeš preda mnom stajati u vizantijsko plavoj haljini, vesela i lepa, moja najdraža i jedina, blistava i velika. Neka te ne brine šta će sutra biti, jer za nas će uvek biti danas, nikad juče. Za nas ovo vreme ne postoji, izašli smo izvan okvira ograničenog, pa je tako naša ljubav postala ono što je večno. Za nas je uvek danas, jer kada bi smo brojali dane, to bi značilo da računamo početak i kraj, a kraja u večnosti nema. Nemoj da brineš o prošlosti i budućnosti, jer za nas ništa nije prošlo niti će proći išta osim boli, a i kad prođe bol, ona će biti zaborav. I sve ono što nam dolazi već je tu, samo nam treba malo da to vidimo, da se mi približimo tome. Neka te ne brine ništa, jer dok trepneš okom mi ćemo biti tamo.

književnost uživo 89

Zujkonije Muvac. Muvko! Muva, čini se, oni su uvek takvi, isti, slični, ko bi ih razlikovao, jednaki kao Kinezi, onomad, pre, opet se našao na prstu mom, na sfumatovskoj mešavini nadraženog peska, koji stidne dlake jogunastama diže, sunca koje kovitla očima, onoliko koliko ih ima, od umora, napornog rada i pare od znoja, trave koja leže čim se seksualnim vrelim lahorom nonšalantno uzbudi, u suvom okeanu Tetis, ukradenom slatkom moru Paratethys, gde se senka, fatamorgana, jedna morska krava sirenalno trbušasto migolji i beči. Isti. Gledaj, identičan! Ubeđen sam, Zujkonije, koga sam prošlog proleća pripitomio na santimetar od nosa, surlanja šećerne vode sa-iz srebrne kafene kašikice, koju sam našao kopajući višeslojni mešani pesak za senkrup, u ono vreme kada sam veoma usamljen radodajan bio, radio, usađivao, šimšir, mladice rozičastog akaca koji je Sanyi sadio zbog slatkog cveta koji, kada se sveže konzumira, valjkaste mišice krvlju puni poput pumpe koja praznu gumu od bicikla u tvrdo diže, u svom vilajetu gde su se uvežbane žene iščuđavale mirisu rascvetalih svetlodevojačkoputih opijajućih cvetova. Onda su mi i druge prijatne misli letele, izletale iz misaonih ćelija, ali ih nisam realizovao uglavnom zbog nemuštog istogenetskog suprotnopolnog neateriranja. Tada je došlo već zrelo vreme za suzne mišice, u glavi mojoj, kod primaoca, četiri duda, trave orošene, ružinog stabla tek pupilia-papa-pupilo-i-pupilički, kestena divljeg koji je tog jutra namerno granu izvio tako da ne mimoiđem taj kestenjski pozdrav, kao i poređani masonski, horovski pesak u redove na betonu koji se uzvreo iako je jutro tek svanjivalo. Svi smo tužili za sve naše nedaće koje su bile, koje su, buduće, ali naročito za rastanačke, barem se meni činilo, uveren sam, nije mi se samo činilo već se tako desilo, jer od

književnost uživo 90

kiše koja mi je mutila pupilo ništa nisam video, kunem se bogom iz kružno uramljenog otvorenog neba koji je šapatom tada sve rekao, a ja nisam čuo jer sam glasno ridao, osećao sam da svi, sva tušta i tma kišali, svako svojom načinom genetikom, suznim provalama oblaka...

Mnogo, posle neprebrojanih brda, toliko gora i još mnogo toga, kada se sunce na maslačak dizalo, a marionetski ga ona druga strana kugle usrećena životima vukla dole, iako se videlo da mu se baš dopada da bude u zenitu, otvorim vrata na estetski oblikovanom, kako za koga, sedamdeset posto plastičnom četvorotočkašu na zabranjenom parkingu, namenjenom Nemcima ili njima sličnim, i, i, i... Zujkonije iznutra aterira na vrh vrata, santimetar od mog nosa i presrećnog ukočenog nemimičnog lica... Moj Zujkonije! Jeah! Slatkoimeni, Žgana umbra, Csokac, Csoki, Kukuli mukuli... samo je njušio, u sebi svašta režao, oči u ukradenom Paratethysu zauvek ostavio. Zujkonija od tada više nisam video. Csoki ga svakako i sada tamo zabavlja...

*** Sve je isto, kao Pecelóba, samo crkva ne dozvanja dovde Kada sam se urodio u moje selo, dan je još trajao. Sunce je još jedva držalo Tisu da ne oteče sasvim, da bi se bebonoseće ptice ogledale iz oblak perspektive, ponovo za udaju doterale ili na prevaru švalerski pobegle sa dugačkokljunaškim rodcem u Mrtvaju obližnju, Tisino neprirodno kopile Kreketovac, odakle su se guske, uvek u belom horu, vraćale, gakale nesinhrono, netonalno, kada su se sa ispaše, site, ponosno, sa uspravljenim dugačkim vrstovima sa Vođom gusanom, Topuzanom, nos mu nalik na topuz kajmakčalanski, unizane, uširinirane,

književnost uživo 91

batom, kao paradnim korakom, vraćale, raznooblačne prašinu dizale ulicom koja je tri puta više šira od sporedne ulice neke mirnoravničarske dvonacionalne. Od kada mozak moj poznajem, znam za muve, imao sam ih, viđao raznih, raznobojnih, većih, manjih, glasnijih, tiših, okatih, krilatijih, dosadnih, milomilujućih, svrboizazivajućih. Neke sam nazivao, druge pripitomljavao, na nos ostavljao pa ih odatle na palčev nokat zvao da, kao Mig, uz škripu ateriraju, a neke nemušto glupopokretno jurio i neuganjao, a onda sve zaboravljao, jer je crkva zvonila, Baba moja brinula, Deda moj, koji kasnije nije bio moj, pušio je i terao mašinu za šivenje. Mašina stajala, a štof trčao ravno kao kada gluvi Csordas duva u bivolji rog za isterivanje krava, a ja zevao jer sam gladan bio, a tada sam to uvek činio.

Sedim, neudobno, na panju od kanadske topole, oko mene sve je sedo, jesen, pripremam sebi nešto, neapetitljivo za druge, za preživljavanje, ne znam šta jer tražim šta bi sa čim i šta bi se uopšte od onoga što imam progutati moglo. Oko mene sve muve iz nekog sada sasvim drugog jednonacionalnog sela... Sa svetloroze muvoubicom tapkam, namerno promašim, jednom, još jednom, pa opet i tako redom.

Približim se jednoj muvi, čini se okatijoj, sasvim blizu, još bliže, ona i dalje stoji, ja opet, ona ni da mrdne, približim nokat, ona prhne, na nokat se zalepi, ćuti... O radosti, o prošlosti Bačkopertovačka.

književnost uživo 92

Predrag Kisić Još jedan pokret Davno sam prestao da brojim pokrete. Oni već dugo žive u mojim riječima, u ispisanim redovima, u pričama koje stalno i iznova počinju, a nikad se ne završavaju. Sve što sam ikada pisao, nikad se u meni nije završilo. To je stalni pokušaj da pretočim u drugi oblik ono nešto što u meni živi i raste. Noću hodam ulicama kad nema nigdje nikoga, hodam i mislim da bih mogao sresti samoga sebe. Ako to jednom zaista i uspijem, šta bih mogao reći samome sebi. Kao što počinje jedan moj dan, tako se i završava. Šoljica kafe, cigarete, Chopin, gomila hartije, i misli što putuju preko granica, daleko, sve do nadrazumnog, i još dalje. Često odlazim van vremena i prostora, tamo gdje se srećem sa gomilom onoga o čemu govorim. Prizori, mjesta, ljudi, priče, događaji. Kažu da čovjek poludi od previše maštanja. Ja mislim da je lud onaj čovjek koji ne mašta. Kažu da su zreli i hrabri oni koji žive u stvarnosti, suočeni sa realnošću i istinom.

Ja mislim da su to kukavice koje ne umiju letjeti, oni koji ne znaju za slobodu, za nešto više van znanog i svakodnevnog. Oni koji maštaju, oni ne bježe od istine, već idu ka istini. Valjda zbog toga i moje riječi ne govore o znanoj realnosti, o onome što nam nameću kao našu stvarnost.

No, kroz maštu i snove, kroz moja viđenja, moje riječi govore o nekoj drugoj stvarnosti, o istini koja od nas očekuje da je spoznamo i otkrijemo svojim drugim očima, onim očima što se u duši kriju. Kako da ne počne iznova, kako da se svrši, i u meni i u mojim ispisanim redovima. Kako, kad sve oko mene iznova se rađa, živi i raste, nikad zauvijek ne odlazi, ne napušta ni mene ni ovaj svijet, već prelazi u drugi oblik. Prelazi i želi da tražiš, da otkriješ i spoznaš. Da li je jutarnja kafa, da li je prva cigareta danas, ili poslednja večeras? Kako da znam kad zalazak i svitanje tako liče jedno na drugo, a ja ne znam da li sam se tek probudio ili sam pošao na spavanje, a pritom, ni strane svijeta ne mogu da odredim jer ne znam kuda sam došao, ni gdje sam se zaustavio. Sve oko mene ponovo se rađa,

književnost uživo 93

sve u meni živi i raste, ništa nije prestalo da iznova počinje, a nije se ništa ni završilo. Pa, kako da znam početak i kraj mojih priča, mojih redova, kako da znam gdje su riječi počele a gdje se završavaju. Kako da znam, kad stalno putujem, stalno su prizori preda mnom, stalno neki ljudi i priče koji mi neko neznan govori. Još jedan pokret.

književnost uživo 94

Blago Sveti Ante uvik pomaže Vukadin Za svetog Antu se priča da je jedan od boljih svetaca. Nije on od onih koji se spominju samo u litanijama za blagoslov polja, nego je prilično popularan, ljudi ga se često sjete, a on, ako je dobre volje, često i pomogne.U našem kraju ima puno župa i crkvi posvećenih tom svecu.

Jedno vrijeme radio sam kao turistički vodič i s grupama iz Austrije preko Bosne putovao do Međugorja. Prolazili bismo dolinom Vrbasa, zatim preko Bugojna i Gornjeg Vakufa, spustili se kod Jablanice u dolinu Neretve i najljepšim mogućim krajolikom, kakva nijedan umjetnik na ovome svijetu ne bi tako lijepim napravio, kanjonom kristalnozelene Neretve, doputovali do Mostara, a odatle do Međugorja nije više bilo daleko. Ponekada bismo se od Bugojna zaputili preko Kupresa, da vidim svoje Duvanjsko polje, pa produljili preko Posušja, Imotskog i Gruda do našega najvećeg Gospina svetišta. U Austriju bismo se redovito vraćali preko Dalmacije, a tom prilikom bi austrijski seljaci, koji nikada ranije nisu bili nigdje na odmoru iako su imali poprilično puno novca, oprali noge u slanoj vodi, pokoja žena pustila bi žalosnu suzu kukajući na muža zbog njegove škrtosti zahvaljujući kojoj je ona tek pod stare dane ugledala ljepotu mora, a onda bismo, penjući se autobusom uz Velebit, došli do Like, pa preko Plitvičkih jezera i Karlovca se probili do Zagreba. Zagorski bregi nisu više nikoga zanimali jer je krajolik bio jako sličan austrijskome, a i putnici su već bili premoreni od dugačkog puta i mojih priča.

Cijelim putem, u skoro svakom mjestu, vidjelibismo pokoju veću ili manju crkvu. Za onu u Podmilačju sam znao da je posvećena svetom Ivi – tamo me je naime mater vodila na zavjet u Bičinom autu, jer sam jednom dobio gadno začepljenje i put u Jajce me je spasio. Za našu duvanjsku baziliku sam znao da je posvećena prvom hrvatskom svecu Nikoli Taveliću, ali o većini ostalih crkvi nisam pojma imao. A moji putnici u autobusu su bili jako radoznali i pitali me o svemu i svačemu, kako se

književnost uživo 95

zove koja biljka, zašto su plastovi po Bosni drugačiji nego u Hercegovini, zašto su hrvatski otoci s istočne strane goli i pusti, a sa zapadne pošumljeni, i naravno kojem svecu je posvećena koja crkva. Sve da sam imao slonovsku glavu ne bih mogao svugdje reći istinu, znači morao bih negdje nešto slagati jer turistički vodič po prirodi svoga posla mora sve znati – putnici prije puta ostave pamet kod kuće i oslanjaju se na njega i na vozača.

Budući da u većini slučajeva nisam znao o kojem svecu se radi, ja sam, svjesno i namjerno, odlučio svaku crkvu, osim one u Podmilačju i u Tomislavgradu, proglasiti crkvom svetog Ante. Kad bi se dogodilo da ista grupa po drugi put putuje sa mnom, uštedio bih na taj način puno objašnjavanja, a ako bi se neki novi putnik našao u grupi oni iskusniji bi mu objašnjavali da je sveti Ante najomiljeniji svetac u Hrvata, pa bi čak i pokoju džamiju i pravoslavnu crkvu proglasili njegovom. Nisam se miješao u prepirke do kojih bi došlo kad bi netko primijetio pogrešku i zaputio se do mene da javno presudim tko je u pravu, samo bih rekao da je vrijeme za pauzu i zamolio župnika da počne predmoliti krunicu. Za vrijeme molitve svi bi putnici pospali, a kad bi se probudili, zaboravili bi ono što ih je ranije mučilo.

Nosveti Ante nije popularan i nazočan samo u duvanjskom kraju, nego on svoje ovce prati po cijelom svijetu. Ja sam nakon dolaska u Austriju jedno vrijeme to bio zaboravio – manje su me zanimali sveci od nekih drugih stvari i da me je moja mater vidjela takvog, dobro bi se zamislila i upitala što je krivo napravila u mome odgoju. Ali je, po Božjoj providnosti i zagovoru svetoga Ante, jednoga dana u Austriju ravno iz Duvna izbio i moj mlađi brat Marinko.

Kad je stigao u Graz, Marinko skoro ništa nije znao, sada zna još manje, ali je zadržao naš duvanjski način vjere u kojem se ljudi puno ne

književnost uživo 96

sekiraju oko stvari koje ne mogu sami riješiti, nego odluku delegiraju ili na nekog sveca, ili na još višu instancu. Obično na red dođe sveti Ante, posebno ako se radi o ljubavnim problemima ili pak o izgubljenim stvarima zbog kojih on uvijek dežura. Taj moj mlađi brat je pomalo pjesnička duša, a budući da pjesnici svoju inspiraciju javno obznanjuju, on je tako jednog popodneva – u našoj kući u Mandinu Selu tog je kafenisalo puno žena koje su kod naše matere dolazile po isplatu novca za predano mlijeko – našavši se u ljubavnim jadima i analizirajući što bi bilo kad bi bilo, na hodniku glasno zapjevao, zaboravljajući da ga sve žene čuju: „Sveti Ante, milostiva srca, privati je da se ne koprca.“ Što je dalje bilo, ne trebam objašnjavati. Mlade žene oduševljeno su prihvatile gangu i poneka od njih je sigurno uvečer svome mužu u uho šaptala pjesničku inspiraciju moga pobožnog brata.

Kad je došao u Austriju, Marinko nije donio puno stvari sa sobom, još manje para, ali nije zaboravio svetog Antu što nam je, dugoročno gledano, puno više pomoglo od bilo čega drugoga.

Prije nego je izbio iz Duvna čuli smo se telefonski. Ja sam zvao u Kovačuše, ona je zvrcnula Micu, a njegov Milan našao moga brata u nekom kafiću i rekao mu da ode kod Marka Kovačevića i da me odmah zovne, u roku od deset minuta. Nazvao me je tri dana kasnije, od Ane Kalčine iz Zagreba. Pošto nije znao kako se putuje rekao sam mu gdje na kolodvoru treba kupiti kartu za vlak, da ponese veš u torbi i da na granici, ako ga Austrijanci budu pitali ima li para, kaže da ima dovoljno, da im pokaže cijeli novčanik jer ga inače neće propustiti u zemlju. Budući da Marinko nikada nije slušao do kraja, a po naravi je poslušan, ispala je mala katastrofa.

književnost uživo 97

Te godine on je radio negdje po Bosni s daidžinim kamionom i nakon odbitka svih troškova, po zatvaranju njegove i daidžine poduzetničke karijere, ostalo mu je dovoljno novca da može krenuti na put i da prebrodi nekoliko mjeseci, otprilike devetsto maraka. Kad su ga prije granice jugoslavenski carinici upitali ima li para – u to doba je bilo je zabranjeno izvoziti devize – on je ponosno, pokazujući novčanik, odgovorio: „Imam, nego šta! Imam puno para. Devetsto maraka!“ Jugovićki službenici su mu na licu mjesta sve oduzeli, srećom za njega da Austrijanci nisu provjeravali ima li novca, inače nikada ne bi prošao Šentilj. Čim je stigao u Graz – u to vrijeme sam ja bio student i radio nekakve pomoćne poslove, znači para nikad nije bilo dosta – prvo sam ga upitao kakvo je vrijeme u selu, tko se ženi i je li itko umro, da bih odmah potom nadodao: „Di su ti pare?“ „Oduzeli su mi sve, a ja sam uradio k’o što si mi ti rek'o!“ – zbunjeno mi je odgovorio bjelosvjetski putnik. „Ma kako to, ko ti je oduzeo?“– nisam znao što drugo da ga upitam prije nego eksplodiram. „Carinici, još prije Maribora“, odvratio je poput djeteta koje napravi neku veliku glupost. „Nema austrijskih carinika prije Maribora, oni tamo tek ulaze u vlak!“ – ništa mi nije bilo jasno. „Pa i nisu austrijski, nego jugoslavenski“– prošaputao je plašljivo, i tek onda mi je postalo jasno kakvoga brata imam, ali je djelovao tako sažaljivo da nisam ništa više pričao. Protiv svoje sudbine nisam mogao ništa, brata nisam birao, on je bio tu takav kakav je, para nije bilo, a kiša je padala pa je valjalo krenuti kući.

književnost uživo 98

Puna tri dana se je moj braco izležavao u stanu, buncao nešto o nekom silu u Prisoju, ja sam smišljao taktiku kako da ga na brzinu naučim njemački, ali mi ništa nije padalo na pamet, pa smo se dogovorili da počne nešto raditi. To je barem znao i htio, danju je postavljao pločice s jednim majstorom kojeg mu je Vinko posredovao, ujutro i uvečer je za kaznu zbog izgubljenih para ložio vatru u našem stanu, a vikendom smo nas dvojica skupa postavljali novine po raznim selima oko Graza.

Te novine, Kleine Zeitung ili po naški Male novine, razvozali smo svake nedjelje i praznika, i to tako što bismo u dva sata poslije ponoći otišli u firmu, podigli predviđeni broj primjeraka za otprilike stotinjak prodajnih mjesta i nakon toga se zaputili po zabačenim selima i nepreglednim vrletima. Novine smo najprije stavljali u plastične omote s poklopcem i iste skupa s malim kasicama vješali po raznim banderama, ogradama i prometnim znakovima. Oko sedam ujutro bismo se vratili kući, odspavali do dva-tri popodne, a predvečer opet krenuli na put i skupljali poluprazne plastične omote, preostale novine i kasice, koje bismo sutradan predavali u redakciji i pravili obračun. Nije to bio neki posebno dobro plaćeni posao, ali smo od zarade mogli platiti i stan i struju, a od sitniša koji bi slučajno ispao iz kasice, bismo obično kupili po kutiju cigareta. Jedini problem bio je da nikada nismo imali slobodan vikend, ali i to se dalo pretrpjeti jer smo po potrebi od ponedjeljka pravili subotu.

Za Novu 1989. godinu morali smo na posao, vozali smo se tada u fiatu mirafioriju kojega smo tek nakon dugih pregovora o tomu paše li nam auto koji je puno trošio nekoliko dana ranije kupili. Potrošnja je bila Marinkov argument za nabavku neke druge marke, ali ja sam bolje od njega znao što je važno za auto i rekao da mi se strašno dopadaju mirafiorijeva zadnja svjetla, pa je moja oduševljenost prevagnula u

književnost uživo 99

korist talijanskog vozila naspram štedljivog Japanca. Novu godinu nismo dočekali kako Bog zapovijeda jer je valjalo nakon slavlja krenuti na posao, ali je naša dobra sestra za večer nakon skupljanja novina u svome stanu za nas dvojicu organizirala tulum, pozvala je puno cura koje nisu imale momke, a Marinko je bio željan ženska kao ozebao sunca, te smo ranije nego obično krenuli skupljati neprodane novine i poluprazne kasice. Bilo je jako hladno, on bi na svakom mjestu ostao u autu i ne bi gasio motor, ja bih na brzinu iskočio, potrpao sve skupa ispod pazuha i tek u autu razdvojio kasicu od plastičnoga omota.

Te večeri jako smo žurili, Marinko me je stalno korio da brže radim jadikujući kako će, dok mi dođemo u Graz, sve lijepe cure otići kućama, ostat će samo one ružne. Ja sam htio ugoditi nestrpljivom bratu i skidajući novine na ogradi mosta iznad nekog potoka, u jednom pospanom selu kasica mi je ispala iz ruke, pala na travu pored potoka i otkotrljala se nekamo, ali nisam točno mogao vidjeti u kojem pravcu.

Nismo znali što bi se dogodilo ako se vratimo bez jedne kasice, pa sam ja Marinku dreknuo da iziđe iz auta i da mi pomogne tražiti izgubljeni dio opreme. On je samo nakratko provirio nosem, prepoznao da je jako hladno i konsatirao da pomoću moje metode nemamo izgleda pronaći malu kasicu u tamnoj noći, te da je najbolje da se zajedno pomolimo svetom Anti pa ćemo uspjeti u traženju i na vrijeme stići u Graz.

Prasnuo sam od ljutnje gledajući u njega i pitajući ga je li normalan i ljutito se zaputio do obale potoka. Ruke su mi promrzle pipajući po hladnoj vodi i tražeći kasicu, no sve je bilo uzalud. Iz auta, iako su vrata bila zatvorena, sam čuo Marinka kako, po duvanjski i bez prekida kao što je to radio naš ćaća, glasno moli: „Očenaškojijesinanebesimasvetiseimetvoje......

Svetiantedajdanađemokasicuidaseonabudalaispodmostaobrati“.

književnost uživo 100

Nakon skrušene molitve izišao je na hladnoću i dok je još koračao prema meni, taman sam desnom nogom propao kroz led i počeo psovati i novine i one koji su izmislili takav način prodaje, zapeo je nogom za nešto, sagnuo se i smireno rekao: „Evo kasice! Vidiš da si glup. Mog’o bi ti tražit cilu noć, sve bi cure otišle kućama, a ti bi se ovde mrz'o. Sveti Ante uvik pomaže! K’o da si to zaboravio?“ Te večeri smo na vrijeme stigli kod sestre, ona je napravila i sarmu, i kolače, i šnicle, sve je to Marinko sam s curama pojeo. Meni je Marija dala suhe Perine čarape, debele Kovačušine pape, napravila mi čaj i rekla da idem u krevet jer sam se gadno prehladio. A bilo je tako puno tako lijepih cura! Marinko je odjednom progovorio i njemački, i štajerski, i engleski, svima je pripovijedao o svetom Anti i o njegovu milosrđu, mislim da im je čak preveo i svoju gangu o koprcanju. Ja sam cijelo vrijeme u susjednoj sobi glasno kašljao i tiho molio svetom Anti da ozdravim, ali me je on tu večer za kaznu ostavio da se mučim i da slušam glasni smijeh mladih cura i zadovoljno cerekanje moga mlađeg brata.

Otada čim nešto izgubim još prije nego što počnem prevrtati cijeli stan, sjednem na kauč, izmolim nekoliko očenaša svetom Anti i onda obično nađem traženu stvar. A ako me sveti Ante ne čuje, ako moli netko drugi čija potreba je veća od moje, kažem sebi da je tako vjerojatno i bolje jer Ante sve zna i izgubljena stvar mi uopće ne treba.

književnost uživo 101

Miloš Kako sam postajao intelektualac Petronijević Pre nekih dvadesetak minuta, dok sam u hladovini svoje sobice sušio znoj i ispravljao grbinu od drmusanja traktora i utovarivanja sena, listajući onako uzgred posle ručka novine, informišući se o zaključcima naše vlade i o ugledu naše zemlje u široj međunarodnoj javnosti, neodlučan da li da prilegnem ili da popijem još čašu-dve vina, skloniji ovom drugom, elem tada, pripalivši duvan i pogledavši na još nekoliko stupaca šta pišu i kako pišu, tek, mada nisam bio pijan, možda zbog umora, ali gledajući odštampane podnaslove, pade mi na um moje dečaštvo: setih se kako sam želeo da postanem pesnik, da pišem u tišini, nižući redove, setih se i svojih srednjoškolskih stihova, i sedeh tako, sa čašom na astalu, snevajući o nemogućnostima, i već htedoh da izađem na verandu, kadli mi se, dok presavijah novine, pogled zadrža na reklamnoj stranici sa podužim spiskom knjiga na rasprodaji, onako rasejan počeh letimice da čitam: 1. Ivo Andrić: „Na Drini ćuprija“; 2. F. M. Dostojevski: „Zločin i kazna“... 5. Franc Kafka: „Proces“... 8. Tomas Man: „Budenbrokovi“... itd. – i tu, negde na sredini, kao da mi se neki feder u glavi otkači, kao da me sunce obasja: „A bre... Kad mogu toliki drugi, što pa da ne mogu i ja!“ sinu mi, i nemajući više mira, gledajući neslućene perspektive i sudbinu koju sam sreo, zamišljen i ozaren, kao da sam drugi čovek postao, odbacih sve nelogičnosti i reših da se plajvajza prihvatim i ma šta bilo napišem i u književnosti se oprobam, makar mi to bilo poslednje, i razmišljajući šta sam nakanio a znajući kakav sam, videh da mi vrdanja nema i da ću u blistavom naumu svojemu istrajati pa kud puklo da puklo…

I tako, s nadolazećom snagom sred rasplamsalog oduševljenja, maksimalno odlučan, ne gubeći ni trenutka i sledeći konstruktivnu zamisao svoju, odmaknuh u stranu novine i čašu sa vinom, a balonče kraj stolice zapečatih i gurnuh u ćošak – kad radim ozbiljne stvari, izbegavam

književnost uživo 102

da pijem – pronađoh u fioci jednu zabataljenu svesku i nešto papira, zasukah rukave, pa nadahnut rečenicama koje mi odnekud same od sebe iskrsnuše i lepom idejom da budućim čitaocima takoreći sam početak svog književnog dejstvovanja opišem, počeh svoju plodotvornu zamisao da opisujem, počeh da pišem. I pišući, sve više uviđah da je to ono što mi je nedostajalo, da je to ono što sam celog svog života tražio i hteo.

Uspevši ovako da plastičnim opisom svoje odluke sa kazivanjem ovim otpočnem i uvidim za šta sam stvoren, pročitavši rečenice koje sam stvorio još jednom, odahnuh časak-dva, zadovoljan sobom, pa zagledan u svoje vizije, pun podsticaja i elana, postavih pred sebe nov papir, željan da istim tempom s pisanjem nastavim i elegantno nižući redove i misli svoje pisano delo iza sebe budućim naraštajima ostavim.

Te s tom svrhovitom nakanom, dakle, eda bih nove rečenice proizveo i početni stvaralački zamah i uspeh svoj što bolje iskoristio, posegnuh za olovkom i zamislih se nad mislima svojim, nalakćen nad hartijama, i osluškujući glasove i asocijacije u duševnom potencijalu svojemu, pun iščekivanja, stadoh tu i tamo ponešto od onoga što odatle iskrsnu i da zapisujem, ali pročitavši potom šta sve zapisujem, postideh se toga, te se zamislih nad tim polurečenicama, i odgonetajući šta ću i kako ću, a u grozničavom nestrpljenju da sa pisanjem nastavim, mada još ne znajući kako, odgurnuh u stranu neuspele pokušaje pred sobom pa, napregnuvši psihičke procese svoje, iznova zapeh da ma kakvom majstorski napisanom rečenicom iznađem putokaz ka daljem napredovanju i s kreacijom svojom nastavim, i vrebajući među svojim mislima onu koja će mi pravac dati, dok čekah na nju, tapkajući u mestu, gledah u papir pred sobom, zamišljen i zbunjen što mi se trenutno ama baš nikakva ideja u pameti ne javlja i ne malo iznenađen poteškoćama

književnost uživo 103

što pred ovaj moj književni poduhvat iznebuha iskrsnuše…

Jer dok sam, inspirativno naoštren, sam trenutak kada sam naumio da se literalnom produkcijom pozabavim kao od šale opisao i tako kazivanje svoje otpočeo, dotle sam oko samog nastavljanja tog prvobitnog opisa svojega grdne muke ja imao, i samo tog popodneva preko dva sata samoga sebe maltretirao i uzalud se zlopatio, a sve zbog početničke samouverenosti svoje da je sa samom odlukom da književnik postanem i sav posao završen i da tu omanuti nikako ne mogu. I ko zna dokle bih ja tada tako na silu zapinjao, i nakon kratkotrajnog sagledavanja cilja i podužih nastojanja da se s mesta pomerim i ma kakvu smislenu rečenicu sastavim, s nevericom gledao rezultate i gužvao žvrljotine pred sobom, ne uviđajući nikako da prvo ideju o tome šta ću pisati treba naći pa se tek onda samog stvaralačkog akta prihvatiti, ko zna dokle bih se u misaonom bezizlazu zaludno vrteo i batrgao, i tražeći u grozničavom stvaralaštvu spasonosnu formulu kojom ću pisanje nastaviti grizao se u sebi i s nestrpljenjem cupkao na stolici, i lako je moguće da se s mrtve tačke tog dana ja uopšte pomerio ni ne bih, ko zna gde bi me nervoza odvela, da mi nije u jednom trenutku, kad zbrah papire na gomilu s mišlju da se ćorava posla okanim – elem, upravo tada mi se božjim proviđenjem pogled zaustavi na onom balončetu kraj stolice, ka kojem se mahinalno i sunuh, ali i na vreme od njega odustadoh, samodisciplinovano zaključivši da mi je dovoljno i ono što je ostalo u čaši, srećno zaključivši, jer pošto sam se okrepio, sedoh da malko dušu povratim, pa nasuvši još jednu, okuraživši se, razbistrenih misli, sa čuđenjem i ozarenjem osokoljen uvideh da sam se u zanosnom oduševljenju primamljivim poduhvatom ovim u prazno zaleteo kao niko moj. „Kuda ćeš u nekošeno, brajko moj?!“ rekoh tad sebi; i nasmejah se. „Zar bi hteo odmah, još danas, ovu tvorevinu uma svojega i da završiš, a da je

književnost uživo 104

pre toga nisi nimalo razradio, početke i krajeve joj pronašao, o tome šta ćeš pisati dobro porazmislio? Zar ne vidiš, slepcu, da te je oduševljenje napisanim rečenicama na stranputicu zavelo, u glavu udarilo, te si u nekritičnoj samouverenosti svojoj maloumno poverovao da ćeš i bez prolivena znoja istim tempom sa prenošenjem misli svojih u pisani oblik nastaviti i, sledstveno tome, na lak način književnik i intelektualac postati? Eh! moj delijo! Grdno si tu pogrešio! Jer kad bi to tako lasno išlo, kada bi bilo dovoljno samo za sto sesti i papir pred sebe raširiti, i ostali hvalisavci iz tvoga sela bi se ovoga zanata prihvatili i ovakvu besmrtnu zadužbinu sebi za života podigli. Srećom, međutim, mnoge preduslove za ovaj posao treba ispunjavati, ne stvaraju se genijalna dela tek tako, velika pamet je za njih potrebna, kao što vidiš. No, pamet ti ne manjka – nevolja je što si previše brzopleto krenuo, nepripremljen u juriš pošao i, eto, ovako glupavo, u prazno udario. Ali sad, šta je - tu je, ne grizi se i ne nerviraj uzalud, majstore, to ti neće nimalo pomoći, nego, umesto što okajavaš pogreške svoje, smiri se i sredi, te lagano iz iskustva ludog pouke pametne izvuci da ne bi i ubuduće iste greške činio...“ Pošto sam ovako pronašao uzrok zbog kojeg je zastoj u pisanju ovoga dela nastao i, sagledavši ga sa svih strana, dao mu ime brzopletost ponikla iz oduševljenja, i pošto sam ga proživljavanjem prevazišao, i prevazilazeći ga sve jasnije uviđao da se ne može s neba pa u rebra i da treba puno toga razraditi, puno toga odrediti pre nego što se samom stvaralačkom aktu pristupi, pošto sam se smirio i sredio te, vrativši svoje sećanje ponovo na onaj trenutak kada me je uhvatila grozničavost, eda bih istu još bolje osvetlio, te da ubuduće u nju ne bih više upadao, došao do zaključka da mi se takva posrtanja više ne mogu desiti – pošto sam ovako, dakle, o svemu porazmislio i sebe u saznanju utvrdio, počeh i da prevazilazim trenutnu slabost i neaktivnost, počeh, u rešenosti da

književnost uživo 105

promenim pristup, razmišljati o širim perspektivama svojega kazivanja i o tome šta hoću njime da kažem, počeh da odgonetam šta ću i planiram kako će biti ponajbolje – planirajući tako pomislih i da sam početak svoje umotvorine poništim, da sve što sam napisao odbacim, pa da iznova sa novim rečenicama i zrelijim uvidom stvaralaštvu pristupim, ali mi bi žao onolikih muka mojih, te neodlučan, zamislih se, tražeći izlaz – kadli u dvorištu začuh svoju ženu Mirjanu gde kraj verande odlaže motiku i doziva piliće i kokoške, gundoreći što im nismo sipali vodu.

Otrgnut iz umetnosti, slušajući Mirjanu gde u kuhinji zvoca zbog nereda koji su deca za sobom ostavila, iznenađen što je već prošlo četiri popodne i dosetivši se kako sam planirao da po hladovini seno iz prikolice istovarim, nemajući kud, odložih hartije i svesku u fioku među novine i zapalih uz vino još jedan duvan, duševno se sređujući pa, ostavivši teške misli za sobom, izađoh iz svoje sobice i u hodniku nazuh opanke, nameran da se, kad sve poslove obavim, posle večere još malo književnom poslu vratim, računajući da ću odmoran, razbistrene glave i odlučnije opredeljen lakše problem sagledati, te tako pronaći ideju i težište ovoga dela i razvojni put kojim će se ono kretati, pa se na taj način i osloboditi besmislenih dilema i nervoze proistekle iz nedelatnosti, prenuti se i sa jalovih premišljanja preći na stvaralački rad, početi pisati – na miru, natenane, sa planom i na sigurno – i iz ovako neugodne situacije tako se, ako bog da, napokon nekako izvući.

*

Kada sam sve poslove završio – istovario seno, samleo jarmu, namirio s ćaletom stoku, odvezao u zadrugu mleko: sa kumom i Vlastom popio tri rakije pred prodavnicom i svoje sinove, Slobodana od dvanaest i Velibora od devet godina, sa igrališta u blizini poslao kući – pomislih,

književnost uživo 106

ostavljajući na verandi prazne kante, da se nekako neprimetno provučem u svoju sobicu i bar još koji minut spisateljsku muku svoju razgledam, ali tek što otvorih vrata predsoblja, izuvajući se, čuh ženu gde me iz kuhinje zove da pogledam kakav je dobar paradajz nabrala u gradini, nagvirih kroz zavesu da ga pogledam i sa odobravanjem joj klimnuh glavom, pa osvrnuvši se oko sebe, porazmislivši, ne znajući šta ću, nasuh čašicu rakije i ćutke sedoh za sto da na miru pogledam Dnevnik – upoređujući početak moga dela sa onime što su govorili na televiziji, uvideh koliko je moj tekst od njihovog poodmakao, te odlučih da ga u nepovrat neiskorišćenog ne bacam, već da ga daljom razradom produžim i da sve što sam napisao maksimalno pametno iskoristim – posle sa porodicom večerah, slušajući ženu kako se svađa sa decom što još nisu završila domaće zadatke, tu se već i ja pomalo iznervirah, pripretih dečurliji kažiprstom i poslah obojicu u sobu da uče, pa ponovo počeh gledati televizor, eda bih se još malo smirio i, s namerom da se kroz koji minut ponovo književnom poslu vratim, počeh gledati neki film, ali me slušajući zujanje usisivača uto san prevari te u fotelji zaspah.

Pri kraju filma, žena me probudi; pomislih, onako bunovan, da koji sat na ovome delu poradim, no, porazmislivši časak, poslušah glas srca, raspremih se i kao čovek legoh.

Ujutru, ranom zorom, pre petlova, trgnuvši se oda sna kad mu vreme nije, kao da sam nešto važno ispustio da uradim, zatekavši sebe u polumraku širom otvorenih očiju, setih se jučerašnjeg dana, sedoh na ivicu kreveta i duboko se zamislih: „Zar sam mogao onako blentavo lutati i celo božje popodne sa sobom se ne sastaviti?“ zapitah se; i ne shvatajući kako mi se to moglo desiti, pogledavši ženu kako spava snom pravednika, stadoh da razmišljam o jučerašnjem zastoju:

književnost uživo 107

„Tražio sam plan po kojem ću i šta pisati“, setih se. „Put kojim ću se kretati nisam uspeo pronaći. Tražio sam misao vodilju svome delu“, nastavih da pratim svoje sećanje.

“O čemu da pišem?... i kako da nastavim tamo gde sam stao? – to je bio jučerašnji problem!” zaključih. „A gde sam stao?... Iza opisa svojega nauma da se u književnosti oprobam stao sam, i dalje se pomerio nisam, tu je zapelo... Sam momenat kada sam došao na ideju da se beleženja svojih misli prihvatim i pisani trag za sobom ostavim lako sam i dobro opisao, jer su mi odmah po odluci da knjigu napišem u pameti blesnule i prve rečenice kojima sam svoje književno delovanje prikazao i time kazivanje ovo otpočeo, ali i po završetku tog otpočinjanja žalosno stao, tu mi je bio kraj, kao da mi je inspiracija zakazala, i više od tog prikaza juče uspeo napisati nisam. A nisam jer mi je odredba ’Pisaću ma šta bilo’ bila nedovoljna: o tome šta ću i kako unapredak pisati ona ništa govorila nije. A i što jeste – jeste, mora se priznati, maloumna ti je, brate, pomalo ta odredba, kroz trnje si u nekošeno bosonog sa njome krenuo, jer samo budala prvo reči uhvaćene u letu zapiše pa im onda čemeran i živčan smisao i nastavak traži. Mada, opet, s druge strane gledano, sama ideja da intelektualac postaneš ima dubine i smisla, ali, kao što vidiš, da bi se to strefilo, moraš i konkretnije odrediti šta ćeš i kako nadalje pisati, s upotrebom pameti nit vodilju koju ćeš tokom rada slediti moraš pronaći, smisao nekakv svojemu kazivanju dati, sve nejasnoće razrešiti, pa tek onda, kada to učiniš, videćeš i sam, iz mudre misli i rečenice će same od sebe proisteći, te ćeš s lakoćom sa pisanjem nastaviti i među besmrtnike se, što bi rekli, u sazvežđa vinuti.“ Zadovoljan svojim zaključcima − „Tako je, majstore!“, rekoh sebi − obukoh pantalone i pogledah kroz prozor gde sviće, dok se Mirjana meškoljila u krevetu spremajući se da ustane − „Je li ti dobro, Miloše“,

književnost uživo 108

upita me podlakćena – rekoh da mi je dobro i zakopčavajući košulju pođoh u kupatilo, razmišljajući i dalje o svojim nakanama i smirujući se uverenjem da će sve biti u redu i da ću u toku dana, kad se budem odmarao, bez teškoća razrešiti nejasnoće i nastaviti sa pisanjem tamo gde sam stao.

Pošto sam ustao rano, te do namirivanja krava i svega ostalog imao još nešto vremena, uzevši dve-tri kašičice slatka, rekoh ženi da požuri sa kafom, ona mi tu poče prenositi abrove i kako je ova rekla ono a druga joj kazala ovo, nabrajajući između rečenica koliko je danas posla čeka, ja jedno vreme zamišljeno klimah glavom listajući TV program u novinama na stolu, pa odmahnuvši rukom kada me upita šta ću da obučem kada večeras budemo išli kod njenih i rekavši joj neka mi ostavi šta bilo, kad ona izađe, ponesen mislima, pođoh u svoju sobu da uz kafu još koji minut pogledam sve ono na čemu sam juče celo popodne zaludno radio.

Pročitavši one svoje prve napisane rečenice i uverivši se da su dobre i da to nema kud, počeh da razmišljam o njihovom nastavku – u nadi da ću uspeti na brzinu ma šta da napišem i samopouzdanje povratim, postavih pred sebe papir i uzeh hemijsku olovku u ruke spreman da zapisujem, ali ne znajući šta, te razmišljajući i pitajući se „O čemu da pišem?“, tražeći odgovor, setih se kako je neophodno prvo pronaći šta ću pisati pa se tek onda beleženja misli prihvatiti, setih se da treba razmišljati i plodonosnim zapažanjima ideje tražiti, pa počeh to i činiti, počeh ih tražiti, ali, pogledavši kroz prozor, videh da svitanje odmiče te da ih za sada nemam vremena pronaći. (nastaviće se)

književnost uživo 109

Blago Kako sam postao lopov Vukadin Nisam nikada vjerovao da ću u zreloj dobi postati kradljivac, iako sam još u ranim godinama znao kradomice maznuti kajmak ili grožđe, no kao olakotnu okolnost navodim da bih u takvim prilikama sve pošteno podijelio na četiri skoro jednake hrpe– za sebe, Vinka, Mariju i Marinka.

Većina mojih dosadašnjih krađa svodila se je dakle na pribavljanje jela i popratnih uživanja, samo jednom u životu sam prijatelju ukrao curu, no ona je dragovoljno pristala na kazneno djelo, dok su meni osobno nekoliko puta ukradene nekakve sitnice, no ništa važno.

S drugim lopovima radim ponekada. Tumač sam i služim kao sredstvo komunikacije pri određivanju nečije krivice ili nevinosti ne miješajući se puno u interpretaciju izgovorenoga, ali mi se ipak zna dogoditi da se postavim na moralnu uzvisinu i u mislima osuđujem kojekakve provalnike, džeparoše i pljačkaše. Jedino, valjda zbog vlastite prošlosti, imam puno razumijevanja prema kradljivcima hrane, no takvih je jako malo, a njih ni sud ne kažnjava strogo.

Zato se danas, nakon što sam postao lopov, malo čudno osjećam, nisam se jutros usudio ni pogledati u ogledalo. Još sam doduše na slobodi, ali pitanje je koliko dugo će to potrajati, pa koristim priliku da sve zapišem, znajući da u pritvoru nemaju ni papira ni olovke, a u međuvremenu bih mogao zaboraviti što sam noćas sanjao.

Sve je krenulo bez predumišljaja. Čim sam odložio davno započetu knjigu na noćni ormarić i zatvorio oči dobro sam se ušuškao, zagalamio još jednom na Christiana da smanji ton na televizoru i po običaju otputovao u daleke krajeve.

Tanja i ja smo prvi put nakon našeg vjenčanja krenuli na odmor bez djece, te nismo dugo razmišljali gdje ćemo, glavno nam je bilo da se izgubimo prije nego što klinci naprave nered u stanu, pa počnemo sklanjati i zakasnimo na avion.

književnost uživo 110

Odvezli smo se bez odgađanja do aerodroma, kupili karte za Pariz i nakon kratkog vremena smjestili se u lijepoj, prostranoj sobi u starom hotelu s masivnim namještajem i pogledom na Eiffelov toranj. Tanja je bila oduševljena jer nikada ranije nije bila u Parizu, a ja sam se iznenadio kad sam u hotelskoj sobi ugledao Antu Baćkušina, te sam ga upitao neljubazno: „Šta ti radiš u Parizu, u našoj sobi?“ „Na odmoru sam. Nijedna druga soba nije bila slobodna, pa su mi rekli da vama sigurno neće smetati ako spavam na kauču jer imamo isto prezime.“ Nisam znao što da mu odgovorim. Tanja mu je ponudila sok iz minibara i tako je moj stričević umjesto djece počeo zanovijetati i pitati gdje je zahod, kad ćemo u grad, gdje ćemo ručati, što ćemo raditi uvečer i koliko stanovnika živi u toj velikoj gradurini. Tanja mu je strpljivo odgovarala, a ja sam bio ljutit i zaputio se u predsoblje da svome bijesu dadnem barem malo oduška.

Zinuo sam od iznenađenja kad sam na malom, smeđem stoliću, kosih drvenih nogara, prekrivenim staklenom pločom ispod koje se je prostirao heklani stolnjak, isti onakav kakav Bičina Đisa ima u dnevnom boravku, spazio ogromnu hrpu kovanica u raznim veličinama, bojama i oblicima.

Zovnuo sam glasno Antu i Tanju: „Dođite i vidite ovo čudo!“ „To je netko zaboravio, vjerojatno gost koji je prije nas bio u sobi.

Dat ćemo sve na recepciji, pa nek traže čiji je novac“ – predložili su njih dvoje istovremeno. „Jeste li ludi! Zašto bismo vraćali ovoliki novac na recepciju kad

književnost uživo 111

ga je neka budala zaboravila! Mora da ima previše love i sića mu neće nedostajati, a nama će dobro doći. Ante, dolazi amo i trpaj što stigneš u džepove, a ti Tanja ako nećeš gledati, hajde u sobu i šuti“ – saopćio sam im svoj plan.

Nisu se previše nećkali, Tanja se je doduše malo uplašila, ali nije gledala u nas dok trpamo kovanice u džepove, upalila je radio i pojačala ton, te zagalamila da budemo tihi i pažljivo slušamo.

U izvanrednim vijestima javili su da je neki kolekcionar rijetkih i jedinstvenih kovanica i slika poznatih umjetnika prijavio krađu svoga životnoga djela vrijednoga puno milijuna, da se radi o starom i zaboravljivom čovjeku i da se slušatelji zamoljavaju ukoliko negdje vide kovanice u neobičnim oblicima, neke od zlata, druge srebrne, da to prijave na prvoj policijskoj stanici. Dali su i opis male slike jednoga velikog umjetnika, ja sam u tom trenu pogledao prema vitrini nasuprot stola i tamo prepoznao skupocjeno djelo u neobičnom, bijelom okviru.

Sve mi je odjednom postalo jasno – stari i zaboravni čovjek ostavio je svoju zbirku u sobi, otišao je vjerojatno malo prije nas jer bi čistačica ili prijavila pronalazak stvari ili pak uradila ono što sam ja skupa s Antom halapljivo obavljao – uzela za sebe neprocjenjivo bogatstvo.

Ante se je počeo preznojavati, uzimao je nakon vijesti samo male kovanice za koje je mislio da su bezvrijedne, dok sam ja trpao one veće i sjajnije, najprije u džepove, pa u Tanjinu torbu. Moja žena skoro je počela plakati, preklinjući me da sve vratimo na stol, da nije lijepo krasti i da će nas osim toga lako naći policija jer niti sliku, niti kovanice ne možemo nikomu ni pokazati, a kamoli zamijeniti ih za novac. „Nemaš pojma“ – rekao sam joj ne htijući ni pomisliti da budem pošten – „pričekat ćemo koju godinu, dok se prašina slegne, i onda

književnost uživo 112

ćemo u više navrata mijenjati manje količine, da ne bude upadljivo. Sliku nećemo prodavati nego ćemo je objesiti u našem stanu u Červaru, i svijetli okvir i jasne boje odgovaraju uz tamne zavjese.“ Ante je slušao što pričam, bio je neobično tih, ali nije htio ispasti kukavica pa je nadodao šapatom: „Ja neću ništa ponit svojoj kući. Mara bi se gadno naljutila na mene, a di bi i prodo toliko bogatstvo. Pomoći ću ti da sve sklonimo, pa ti radi šta oćeš. Meni ćeš kad dođeš u Zagreb platit ručak, i to je to.“ Brzo smo se dakle dogovorili oko podjele plijena, počistili stol od kovanica, a sliku strpali u kofer prije nego je netko pokucao na vratima.

Po prvi put je i mene počela hvatati panika, ali sam odahnuo prepoznavši da se radi o čistačici. Tanja joj je otvorila vrata, Ante i ja smo zasjeli na kauč da se ne vide naši puni džepovi i da žena ne posumnja kako krademo ručnike ili sapune. Čak smo ostali sjediti i prilikom pozdravljanja koje je dugo potrajalo, jer su Tanja i čistačica počele pričati o djeci i problemima u školi. Ja sam svojoj ženi nastojao očima saopćiti da malo požuri, rekao sam hotelskoj radnici, ljubazno koliko je to bilo moguće, da ne mora brisati podove dok smo mi u sobi, da bi se ona, tek nakon isteka cijele vječnosti i upadljivog analiziranja stola i vitrine, izgubila negdje na dugom hodniku.

Bio sam ljutit na Tanju napominjući da je svojim tračanjem mogla upropastiti cijeli naš plan i da, ako se odmah ne promijeni, nikada nećemo postati bogataši nego ćemo do kraja života morati rintati kako bi prehranili nezasitnu dječurliju. Rekao sam i njoj i Anti da pronađene stvari ne smijemo ostaviti u sobi – doći će sigurno policija i provjeriti je li stari čovjek zaboravio skupu kolekciju u hotelu, pa ćemo nadrapati ako i jedna jedina kovanica bude nedostajala. Potrpali smo sve u kartonsku

književnost uživo 113

kutiju koju je čistačica zaboravila pored stola, prekrili stvari novinskim papirom i naše blago sakrili u tamnu, malu prostoriju pored lifta odakle sam ga ja uvečer, kad recepcionar zadrijema, planirao odnijeti do Antina auta parkiranoga u sporednoj ulici.

Malo kasnije izbila je policija, no ništa nisu pronašli i brzo su se izgubili. Antu i Tanju sam poslije večere zamolio da ostanu u baru i zabavljaju konobara dok ja kutiju s kovanicama i slikom ne odnesem na sigurno.

Zaputio sam se liftom do našega kata, povirio u malu, tamnu sobicu i najprije primjetio da je netko detaljno obrisao pod, a onda panično spoznao da tamo nema više naše kutije s blagom. „Prevarila nas je čistačica! Sad je kasno, prijavit je ne smijem, nas bi uhitili i tko zna koliko bismo godina dobili, dok ona može reći da je sklonila smeće.“ Spustio sam se tužan do hotelskoga bara. Tanja i Ante pili su vino, ja sam naručio konjak i naiskap ga popio.

Laknulo im je obadvoma kad su saznali da nismo više bogati, a i ja sam se uskoro smirio, posebno nakon što je razbuđeni recepcionar rekao Anti da ipak ima jedna slobodna soba u hotelu i da ne mora spavati kod nas na kauču, znajući da moj stričević nije nimalo tih u snu, no to je sasvim druga priča.

književnost uživo 114

Maja Marchig Šoferski adagio U svojoj dvadestogodišnjoj karijeri vozača Rade B. proputovao je pola Europe, vozio turističke ture po blještavim metropolama, hodočasnike na sveta mjesta i gastarbajtere na turobnim linijama, ali ništa nije volio više od autoceste Rijeka-Zagreb, uz pratnju Narodnog radija. Uživao je u predvidljivosti svakog kilometra i jednostavnoj činjenici da nije vikend, niti zgužvana turistička sezona, zadovoljno se skrivao iza velikih sunčanih naočala i pjevuckao nešto sam sebi u bradu.

Autobus je bio poluprazan, tek grupica poslovnih ljudi u sivim odjelima koji su se vjerojatno uputili na nekakav kongres ili predavanje, brbljavi djedica s neobičnim komadom prtljage u naručju, zgodna crnokosa cura i neki štrkljavi, strani student koji je uzalud pokušavao započeti s njom razgovor. Djedica se ukrcao još u Puli i Rade je sa znatiželjom promatrao njegov duguljasti, zamotani paket koji je unio u vozilo, odbivši ga ostaviti u bunkeru, s torbama. Putem je Radi pričao neku beskonačnu priču o djeci i unucima, a on se dosađivao ramišljajući što se nalazi u toj neobičnoj prtljagi i zaključio da je vjerojatno pršut. Jedva se brbljavca riješio u Rijeci, sklopivši suvozačevu stolicu kad su svi putnici izašli iz autobusa, kako na nju više nitko ne bi mogao sjesti.

Od tada je prošao već skoro sat, približavali su se odmorištu u Ravnoj Gori, a Radu je počela hvatati želja za kavom i cigaretom, jer njegov je organizam imao unutarnji raspored prilagođen autobusnim stajalištima. „Ravna Gora, stojimo petnaest minuta!“ obratio se putnicima preko mikrofona nehotice imitirajući monotoni ton kolodvorskog spikera.

Pričekao je da svi izađu i htio se odmah uputiti prema kafiću, ali primijeti pred autobusom onu zgodnu, tamnokosu putnicu kako uzbuđeno trči prema djedici koji je grlio svoju veliku prtljagu kao da nosi malo dijete. U trenu mu se učini kako se događa nešto čudno i potpuno neprimjereno ovom sunčanom i po svemu idealnom šoferskom danu, istrči kroz vrata,

književnost uživo 115

taman na vrijeme da vidi kako se djedica zanio u desno, malo trznuo, kao da se spotaknuo o nešto nevidljivo na pločniku i tupo tresnuo na pod, pored onog svog duguljastog paketa. Djevojka je viknula nešto što se nije moglo razumjeti, kleknula pored njega, opipala puls, poslušala disanje i pokušala ga oživjeti. Ubrzo, dotrčali su ljudi iz svih smjerova, a Rade je stajao sa strane, ukipljen i pokušavao se sjetiti protokola za ovakve slučajeve. Zvati? 112, oni će poslati hitnu i policiju. Zatim, firmu. Zadržati sve putnike, u slučaju smrti trebat će dati izjavu. Uzeo je mobitel i krenuo zvati sve po redu, kao što je predviđeno. Odšetao je do poslovnjaka koji su zabezeknuto gledali iznad svojih šalica kave na terasi kafića i rekao im kako je najbolje da ostanu gdje jesu. Gledao je u pravcu autobusa, pomalo se navlačio sumrak i lagani, hladni povjetarac.

Ljudi su se počeli razilaziti, djevojka je konačno shvatila da starcu ne može pomoći, ostala je klečeći pored njegovog lica, onaj žgoljavi stranac je sjeo pored nje, na pločnik i počeo je gladiti po nadlaktici. Rade im je oprezno prišao, a ona je izvadila ogromnu svilenu maramu boje krvi iz svoje torbice i prekrila starcu lice i grudi. Podvrnula je krajeve pod njegovu glavu i ramena, da marama ne odleti na vjetru, a zatim podigla njegov paket s poda i rekla: „Putem mi je pričao da je ovo njegova obiteljska ostavština, imao je kupca za nju u Zagrebu. Rekao je da će mu prepući srce kad se od nje bude odvajao, ali doma samo leži, nitko od njegove djece ni unuka ne svira…“ „Svira?“ pitao je zaprepašteno Rade „Da, unutra je violina…“ „Cigulka? Violin?“ javio se mršavko. „Yes, violin…“ prošaptala je ona „Eto, valjda mu je stvarno puklo…“ „Can I?“ rekao je mladić i pružio ruke prema paketu. Ona se nećkala, ali on se nasmiješio i rekao: „National Academy of Music, in Sofia“, uzeo paket i nježno ga razmotao.

Petnaest minuta kasnije, kada su plava rotaciona svjetla iz smjera Rijeke

književnost uživo 116

kroz sumrak najavila dolazak prve pomoći i policijskih automobila, jedan je mladi Bugarin svirao Albinonijev Adagio u g-molu na parkiralištu, Rade je sjedio na pločniku i pušio, a na njegovo se rame oslonila tužna, prekrasna djevojka. Više mu se nije žurilo u Zagreb, znao je da će kad-tad i tamo stići. Trenutno mu je bilo važno biti baš ovdje, pored zaustavljenog autobusa, kao da je uzeo malo dužu stanku na 53. kilometru autoceste.

Tesar Sve žene u obitelji moje majke imale su crnu kosu koja je odbijala sijediti i čeličnu volju kojoj se malo tko usuđivao suprotstaviti. Tako, kada me teta Mica nazvala i zamolila da je poslije posla otpratim na MUP kako bi izradila putovnicu, jer „u Italiju se odavno putuje samo s osobnom pa je istekla“, samo sam uzdahnula i rekla: „Naravno, to zna biti zamorno i nema smisla da ideš sama.“ Zamolila sam Hrvoja da pokupi malu u vrtiću, obožavao je nećakinju i rado provodio vrijeme s njom, ali nije propustio priliku da me bocne: „Mogla si joj naći poštenog oca ili bar očuha, a ne mene davit… I reci toj ludoj babi da se skulira, di će sama u Ameriku, u njenim godinama…“ „Ti joj reci, ako imaš muda!“ rekla sam „Uostalom, zašto misliš da bi mene poslušala? I tetku sam isto rekla jučer preko Skypea!“ „Kako se on drži?“ pitao je „Čini se više nego ok, kaže da je takva operacija za njihove kirurge rutinska i da ima dobro osiguranje… Mislim da ga više uzrujava to što teta inzistira da ga dođe vidjeti.“ „Siguran sam u to“ smijao se Hrvoje.

Tetak je u Americi živio već skoro pedeset godina, nije dolazio, nije nas zvao u posjetu. Susjedi su govorili da tamo sigurno ima drugu

književnost uživo 117

ženu, obitelj, ali je teta Mica bila uvjerena da su to gluposti i uporno se smatrala njegovom suprugom. Govorila je da je pobjegao iz političkih razloga i da se ne može vratiti zbog komunista. Bio je vrhunski tesar i napravio je veliko i prekrasno raspelo za jednu seosku crkvicu na samom rubu grada. Detaljno, realistično Kristovo nago tijelo, napetih mišića, lice u agoniji i tkanina oko struka koja izgleda kao da leprša na vjetru.

Možda, malo previše realistično. Starije mještanke su klečale satima u ekstazi pred oltarom, činilo im se da se Isus miče, podiže glavu, da će ih pogledati… Ljudi su počeli dolaziti iz obližnjih mjesta vidjeti to vjersko čudo, čak su i Talijani dolazili, u hrpama. Teta Mica je govorila da su tetka komunisti htjeli uhapsiti pa je pobjegao, naglo i preko noći i kada bismo joj probali objasniti da je u državi došlo do promjene režima još prije dvadeset i pet godina, samo bi rekla „To vi, djeca samo mislite. Ja znam.“ I prekinula svaku diskusiju. U Kaliforniji se tetak udružio s nekim Jacekom, Jaroslawom koji je bio tapetar i pokrenuo radionicu za izradu replika kolonijalnog namještaja. Pokazalo se da je vješt poduzetnik i teta Mica je svih ovih godina živjela na visokoj nozi, a pomalo i nas razmazivala kupujući nam igračke, traperice i tenisice s dolarima sa svog tršćanskog bankovnog računa. Teta je pisala redovno, detaljno i dugo, a tetak uredno odgovarao, pisao o svim čudesima kojima se bavi i prilagao fotografije, s Jacekom u lovu, u Disneylandu, Grand Canyonu, na Floridi…

Jednom, kada smo već bili odrasli, Hrvoje je teti rekao „Da, teta, partneri su! Kao Dolce&Gabana!“ „Ne budi blesav!“ rekla je ona „Tetak ti je tesar, a ne krojač!“ I nije bilo smisla dalje o tome raspravljati.

Otkako je Internet prividno smanjio planetu, redovno sam se mailala, chatala, a sada i skypeala s tetkom. Činio se sasvim simpa lik i on i taj njegov Poljak. Sad me molio da urazumim tetu, ali što sam mogla? Ona je obukla svoj tamnoplavi kostimić, stavila malu nisku perli, Chanelove

književnost uživo 118

sunčane naočale i uputila se stepenicama kroz park, prema zgradi MUP-a. Njena crna kosa je bila podignuta u glatku pundžu i sjajila se na suncu, a ja sam je poslušno slijedila kao da imam deset godina. U maloj fotografskoj radnji pored kanala dale smo izraditi četiri fotografije za dokumente i popile kavu na terasi ispod procvalih kestenova. Zahtjev je predan, čeka se oko mjesec dana. „Taman“ rekla je šalterskoj službenici „operacija mog supruga trebala bi biti krajem lipnja!“ Na izlasku iz zgrade MUP-a zastala sam da se javim na mobitel i izgubila je na tren iz vida. Potražim je pogledom i ugledam kako daje novčanicu od sto kuna nekom starom prosjaku obučenom u poderanu majicu sa znakom Supermana. „Što radiš?“ podviknem, prosjak pobjegne, a ona me pogleda snuždeno: „Smilio mi se. Jadničak. Živi u nekom svom svijetu potpuno odvojen od stvarnosti…“ Zagrlila sam je i pozvala taksi da nas odveze doma. Uzbrdo.

Hrvoje i mala su još bili u parku kada sam stigla kući, on je škicao mlade mame po klupicama, a ona se igrala s nekim tamnoputim dečkom iz susjedstva. „Samo da znaš, u Zagreb, po vizu je ti vodiš!“ rekla sam mu. „Možeš mislit!“, nasmijao se i pokazao na tamnoputog dječaka, „Zamisli, malog su nazvali Manolo! Po šuzama!“ „Ej bi si di…“ pjevala je moja kći. „Idemo u Ameriku?“ pitao je Manolo. „Može!“ rekla je ona i otrčala u drvenu kućicu na toboganu.

književnost uživo 119

Željko Neke posljedice putovanja Maurović Heiddegarlitz (TUI): Treba uvijek biti na putu! Tako ćete najbolje upoznati Kućebitak. Ž. Platonov (COOK): Ostanite tu gdje jeste! Svijet je ideja koju dovodimo k vama.

1.

Jedan čovjek otputuje na neko vrijeme, poslom. Obavivši, s uspjehom, posao koji je donosio zaradu, on se vraća noćnim vlakom i prolazi kroz gotovo puste ulice grada. Kad pozvoni na vrata stana u kojem je, sa ženom i djecom, živio godinama, otvara mu neka nepoznata žena i obrati mu se stranim naglaskom i riječima stranog jezika. On pokušava reći da tu živi već godinama, ali ga žena ne razumije. Zatim se na vratima pojavi njezin muž, držeći u rukama malo dijete koje je upravo hranio. Čovjek mu pokušava objasniti što i njegovoj ženi, da je on taj koji stanuje u tom stanu, u toj ulici, u tom gradu već dugo godina, pitajući što je s njegovom ženom i djecom koja bi morala biti tu, u stanu. Čovjek, ne neljubazno, izjavljuje na lošem hrvatskom jeziku, da to ne može biti točno, da oni, pokazuje na ženu i dijete, ovdje žive već dugo godina i da nemaju pojma tko je on, a isto tako ne znaju ništa o njegovoj ženi i djetetu. Pomalo ljutito, a pomalo i panično, čovjek-putnik pita je li riječ o istom gradu jer, ni on nije nikada vidio čovjeka iz stana ni njegovu ženu, a niti njihovo malo dijete. Ispostavlja se da nije riječ o gradu R. kako je mislio čovjek-putnik već o gradu R'. Bar su tako ustvrdili čovjek i žena na vratima stana za koji je on mislio da je njegov, u zgradi za koju je mislio da je ona u kojoj se nalazi njegov stan i gradu za koji je držao da je njegov grad R. Čovjek se ispriča i zaputi natrag na kolodvor u jednako pustom gradu. Na kolodvoru je na drvenoj, bijeloj tabli lijepo

književnost uživo 120

pisalo crnim slovima, ime njegova grada R. Pisalo je, svakom razumljivim slovima! No ako si čitao iz određenog ugla, mogao si steći dojam da piše R'. Čovjek se, zbunjen i pomalo ljut, ponovno zaputi noćnim ulicama pustog grada; sveudilj je gledao ne bi li uočio dijelove poznate urbane panorame. Ali sad je već bio nesiguran: eno kioska s novinama, no on sliči na svaki drugi kiosk s novinama u bilo kojem gradu kao i ona, zatvorena, pekara na uglu, u čijim se izlozima nalazi kruh od gipsa. Eno fontane iz koje već odavno ne curi voda a prije je bila u obliku liktorske sjekirice od koje je ostao samo brončani svežanj nakon što su joj sjekiru otpilili. Ali takvih je fontana vidio diljem Mediterana, ostatke okupatorske sile, davno poražene. I, nikako da nađe kuću. Onu kuću koju je držao onom u kojoj je bio njegov stan za koji su mu rekli da nije njegov i da nisu nikad vidjeli njegovu ženu i djecu. A ulica je bila ista ona. Je li ustvari bila ista? Jer, nasred malog trga s nekoliko smotanih suncobrana, stajala je, granala se, stara platana, a on se sjećao mladog stabla crnike. Umoran i ljut, zaputi se k malom hotelu preko puta platane ili crnike, svejedno.

Nije se sjećao je li vidio taj hotel, ali je bio siguran da se, blizu njegove zgrade što ju sad nije mogao naći, nalazi neki hotel ili prenoćište. Kad je ušao srdačno su ga pozdravili, no to se nije trebalo pripisati tomu što su ga poznavali, mogla je to biti profesionalna ljubaznost. Djevojka na recepciji mu je, na njegov zahtjev, uručila ključ jednokrevetne sobe i zaželjela lakunoć. Ujutro, neispavan, platio je račun na recepciji gdje su ga oslovili njegovim imenom što ga je začudilo, putovnicu ili neki drugi dokument nije dao prošle večeri jer ga nitko nije ni tražio. Kad je stupio na danje svijetlo, sve je odjednom bilo poznato,uklapalo se u sliku koju je imao u glavi; pekarnica u kojoj njegova žena kupuje svježi kruh, crnika, a ne platana i suncobrani, sad rastvoreni, braneći prvim zrakama sunca pristup do stola na koji je konobar, oslovivši ga titulom, bez greške,

književnost uživo 121

stavio kavu i pecivo. Brzo je dovršio doručak i požurio pronaći zgradu u kojoj stanuje. Nije bila tamo! Već je bila u potpuno obrnutom smjeru od onog kako je on zamišljao, poput odraza u zrcalu. Kad ga je žena, u predsoblju stana, u koji je ušao kao u svoj dvorac, zapitala zar nije trebao još jučer navečer stići noćnim vlakom iz Z. kako je i javio, on se smeteno nasmiješi i objasni da je došlo do zbrke u voznim redovima te je, umjesto daljnjih objašnjenja, toplo zagrli. Djeca su već bila u školi pa on odluči prileći na divan u dnevnoj sobi, ali se bojao sklopiti oči da mu se ne bi, pred sklopljenim očima, pojavila neka druga slika njegova grada, trga i ulice u kojoj se nalazi njegov stan u komu živi, već dugo, sa ženom i djecom. Oni su obitelj.

2.

Jedna, ne više tako mlada, žena otputuje na dulje vrijeme u posjet školskoj prijateljici negdje u udaljenom gradu, preko granice. Posjet je potrajao, bilo joj je lijepo, prvi put je bila tako daleko i toliko dugo od kuće i ona nikako da se odluči vratiti iako je već bilo vrijeme, a i prijateljica ju je počela nagovarati da se vrati. Naposljetku ona ipak krene kući vlakom što je dugo vozio preko sedam gora i sedam granica. Čim je sjela u vlak, zaspi pa je kondukter morao buditi da siđe na stanici grada R'. U snu je zvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječan čovjek, poljubio je u obraz, prihvatio joj putnu torbu i kišni mantil te je uveo u stan, a da ona nije pojma imala tko je taj čovjek koji se predstavljao njezinim mužem. Nikome nije ništa govorila iako, svud oko nje su bili stranci koji su joj govorili magdjesidosad, i većsmomislilidasi.

Nikog nije poznavala, ali nije odavala da je to tako, bojeći se, s pravom, da bi ju proglasili ludom. S vremenom se ponovno uklopila i nije joj više

književnost uživo 122

smetalo to što svi oko nje drže da je znaju iako ona njih nije znala. Nikad nije do kraja prihvatila da je to njezin muž, da su to njezina djeca, da je to njezin stan u gradu i zemlji u kojoj je i prije živjela. Pa šta, mislila je, uvijek negdje i s nekim živimo, u nekoj zemlji, u nekom gradu, u nekoj četvrti, u nekoj ulici, u nekoj zgradi, u nekom stanu, u nekoj sobi, u nekom tijelu ispruženom na krevetu, okruženom zidovima, iza nekih zatvorenih vrata.

Zatim se probudila, sišla s vlaka i pozvonila na vrata svog stana, a vrata joj je otvorio nepoznat sredovječni čovjek.

3.

Jedan je filozof, od rastresenih, kakvi samo oni znaju biti, otputovao na simpozij u Svijet. Svijet je velik, na sve se strane pružaju avionske linije. U žurbi i putnoj groznici, u svom je stanu, u sobi, na prozorskoj dasci, zaboravio Ono Značajno. Ono Značajno je bilo u plavoj kutijici, tik do minijaturnog Bonsai stabalca. Kad je došao na simpozij, u jednoj stranoj zemlji, ne pokušavajmo pogoditi kojoj, u malom hotelu na trgu s platanom ili crnikom, u jednokrevetnoj sobi, kad je raspakirao prtljagu, vidio je da mu nema male plave kutijice. Nikad do sad nije bio ni na jednom simpoziju bez nje, ona mu je, takoreći, donosila sreću. No, on se, nakon malo panike, dosjeti i za simpozij samo malo promijeni naslov teme te je sad glasio: U prilog nekim aspektima od značaja za plavost četvrtastosti – i, po običaju, neki kolege su aplaudirali, a neki zviždali dok mu je kolega iz, jedne zemlje na Južnoj strani, samo ćemo reći da nije na Starom kontinentu, poklonio tipičnu glinenu zviždaljku koju tamo nazivaju Okarina. Kad se vratio kući, filozof je odmah provjerio je li plava kutijica na prozorskoj dasci pa kad je, s olakšanjem, ustanovio da je tamo, od sreće zazviždao.

književnost uživo 123

4.

Jedan, osrednje značajan čovjek, otputovao je na dulje vrijeme na zahtjev punice jer je trebao obrati angurije, ono što s druge strane jedne od granica, zovu bostanom. U žurbi prije odlaska, zaboravio je svom designiranom (designiran=isti kao i on) zamjeniku ostaviti ključeve kovčežića s tri novčića Nade. Kako se vrijeme njegova povratka nije približavalo, već se, dapače, udaljavalo, oni iz suprotne denominacije otpočeli su rovariti s naširoko puštanim, posprdnim glasinama da u tom kovčežiću uopće ničeg nema, a kamoli novca, još manje Nade. Populus se uznemirio jer bez Nade si k'o bez Higgsovog bozona, te odlučiše razbiti glasine o nedostatku iste. Uzeli solidan malj, mediji su nazočili, i – udri. Kovčeg se raspukne i iz njega prokulja dim što grize oči. To je sve zapeklo. Oni što su bedinali kovčeg i držali se ideje o Nadi koja će doći kad za to dođe vrijeme, napustili su, u žurbi, podij, a nanj su se, trijumfalno, popeli oni drugi, noseći na ramenima veliki ćup, oslikan lijepim, folklornim motivima na kom je pisalo – Nada je s nama! – Kako je Nada sad bila u ćupu, a ne više u kovčegu, kad se čovjek srednjeg značaja napokon vratio, mogao je slobodno baciti ključić od kovčega u gradski pročistač što je i učinio. Ako volite sretne završetke. I, ne zaboravite, ne putujte jer, makar se i vratili – ionako ostajete gdje ste i bili, sve ostaje onako kako je i bilo, ostajete u svom kutu i s ljudima iz svojega kuta, s nostalgijom spominjete svoje seoce, svoju rječicu, veliko polje gorušice koje ste otkrili sišavši s autoceste. – (Georges Perec, Vrste prostora, Meandar 2005).

književnost uživo 124

Miloš Dnevnik beskućnika Petronijević 8. septembar 2014. − Svi zajedno a svak za sebe – probijah se kroz čopor iliti krdo u Knez Mihailovoj, motreći gde stavljaju buđelare svoje i razmišljajući zašto ih je Gospod u ovolikom broju razmileo po zemlji.

Nekada sam nešto i tražio po ovom svetu, u životu, i možda još uvek to tražim, zbunjen, zagledan u sebe, ne znajući šta je to što tražim, a verujući da postoji. Svet oko mene ne traži mnogo, gleda da preživi: „Takav je život“, vele, a odgovore na ostale nedoumice imaju na televiziji.

Skrenuh naniže iz gužve, sedoh kraj nekakve žardinjere i izvadih iz ranca kiflicu da je sažvakam i nahranim telo svoje za vremena gluposti moje dodeljene mi pod suncem. Sa postera kod raskrsnice preko puta posmatrao me je zagledan u daljine naš Državnik, koji je sve znao, a kojeg ja nisam mogao očima da gledam. „Narod je u svojoj biti glup i budalast“, žvakah kiflicu, „i spram sebi je i predvodnika odabrao.“ − To zovu Demokratijom − razmišljah hodajući − što oblik je urlanja.

Kroz kapiju iza tržnog centra, završavajući smenu, izlazili su najamni radnici nekadašnjeg kadrovika Partije a sadašnjeg tajkuna, i na stanici autobuske linije sirotinja je dreždala pokunjena, s besom u vazduhu.

Jednom će ih neki Vođa organizovati i poći će putem terora. Istorija je smena ratova, a slepci, kojima je nastanjen svet, oduvek veruju da će mir večno trajati i da su oni koji ih vode uvek razumni.

književnost uživo 125

17. septembar 2014.

Kažu da je pred skretnicom na ovaj svet postojao i znak: "Dobro došli u pizdu materinu!", koji hrleći ovamo ignorisasmo − usled bandoglave uverenosti da sve znamo i da nam niko ništa ne može, vele neki, dok tananije duše, nasuprot njima, snatre kako je samo u svetu i sa svetom moguće ideal ljudskog dostojanstva doseći.

23. septembar 2014. − Dobro jutro, Miloše Petronijeviću! – odgrnuh kabanicu s glave, uspravivši se leđima o klupu na kojoj sam prespavao. „Uranio i dan dočekao“, zamotah duvan, čija je prodaja na pijaci nelegalna delatnost, zbog neplaćanja akciza, po jednima, ili zbog brige države o zdravlju podanika, kao što veruju drugi.

Iz flaše nasuh malo vode u šaku da sperem krmelje iz očiju i otkopčavajući šlic pređoh s druge strane kestena da se ispišam, motreći da ne naiđu žandarmi, jer je i obavljanje te fiziološke potrebe na javnim površinama zakonom zabranjena delatnost, što bi bilo u redu kada bi i oni koji spavaju pod golim nebom bili u mogućnosti da tu radnju negde drugde obave. A uličara, torbara i kartonskih naselja biće sve više u ovom televizijskom sistemu, koji, nikad nisam dokučio zašto, i demokratijom zovu.

Povetarci su se igrali u granama nada mnom i zapalih sveću da u konzervi od paštete zagrejem malo vode te usuh kesicu nes-kafe u nju.

Mešajući je odlomljenom stabljikom travke, posmatrah pomaljanje sunca u procepu između dva solitera. Spokojna plavetnila nebesa ispuniše me

književnost uživo 126

mislima, ako se to tako može reći, jer ne znam šta su misli: da li su one nešto što sam stvaram ili je ono što zovem „ja“ igra mišljenja, tek sve mi se čini da nismo to što mislimo da smo. Možda je i vreme kad su se bogovi javljali ljudima nestalo, jer je čovek poverovao da su glasovi što se kao misli odnekud u njemu javljaju njegova svojina. Život je širi od naše uske pameti i ko zna kakvih sve svetova ima za koje čovek i ne zna da ih ne zna. Možda i ovaj kesten iza mojih leđa sa kestenom susednim šapuće, u smirenosti opstajanja. Ribe na vazduhu umiru a čovek se u vodi davi, i možda ima stvorenja kojima ni vazduh ni voda ne trebaju. Vera je u beskrajnu povezanost svetova lepša od podmukle nasilnosti religija uverenih u samo njihova otkrovenja…

Po ulicama sve češće brundaše vozila i ptice u krošnjama zamukoše.

Spakovah u ranac kabanicu, ćebe i ostala čukala sa klupe, uspeh se uz stepenice i pođoh u susret imitaciji života, gde su stvari postale najveća radost natimarenih debeljušana.

9. oktobar 2014. „Dragoj prijateljici Veri – Boško, Rista i Miloš“, prikačismo novu traku na venac ukraden sa groba pretrpanog svežim cvećem i odvezosmo se do njenog stana.

Bila je narkomanka, i isekla je vene i iskrvavila – usled „heroinske krize“, vele.

Bila je i kurva, što je, u usporedbi sa poslovima investitora, političara i partijskih činovnika u državnoj službi, častan i hvale vredan zanat.

Sa ostalom braćom istorupcima i njenim brojnim koleginicama i drugim

književnost uživo 127

ološem tu prisutnim, ispratismo je i nas trojica do njenog poslednjeg prebivališta.

Imala je 27 godina.

Iza nje je ostala tašnica sa šminkom i na zidu pored francuskog ležaja krvlju ispisana poruka: JEBITE SE, sa, kod pojedinih slova, slivenim osušenim ugrušcima.

ilustracija: Enver Krivac

Osvrt

književnost uživo 130

Željka Kovačević

Muzej slika ispaljenih i neispaljenih hitaca

Andrijanić

Zoran Žmirić: Zapisano metkom.

Zbirka antiratne poezije. Rijeka: Studio TiM, 2015.

Zoran Žmirić (Rijeka, 1969.) u mnogočemu je zanimljiva riječka i hrvatska umjetnička ličnost. Zašto kažem uopćeno: umjetnička, a ne samo pjesnička, budući da je ovdje primarno riječ o njegovom poetskom prvijencu naslovljenom Zapisano metkom? Velim to stoga što je Žmirić zaista svestrani umjetnik i to se ne može ''preskočiti'' niti zanemariti. Naime, on je i prozaik, i pjesnik (osim što je član Hrvatskog društva pisaca, djeluje i kao autor unutar neformalne riječke književne skupine RiLit), i glazbenik (vjerujem da nema ne

samo Riječana, ne samo građana Hrvatske, nego i mnogo šire, koji nisu čuli za riječke grupe Laufer, Grad i Grč kojih je Žmirić bio član u svojstvu basiste, ali i tekstopisca i autora glazbe) te umjetnički fotograf... Usto je i dugogodišnji novinar (od 1996. piše za mnoge portale i tiskovine, u nekoliko njih i u svojstvu glavnog urednika).

Dosad su mu objavljene sljedeće knjige: Kazalište sjena (zbirka pripovijedaka, Rijeka: Adamić, 2002.); Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (zbirka kolumni kritika društva; Zagreb: Meandar, 2005.); Blockbuster1 (antiratni roman; Zagreb: VBZ, 2009.); Riječke rock himne (pregled nastanka najboljih pjesama riječkog rocka od 1979. do 2009. godine; Rijeka: KUD Baklje, 2011.); Snoputnik (putopisni roman; Zagreb: Hrvatsko društvo pisaca, 2014.).

Zapisano metkom (zbirka antiratne poezije) Žmirićeva je prva

književnost uživo 131

objelodanjena knjiga poezije (pod ''uredničkom palicom'' poznate i afirmirane mlade riječke pjesnikinje Kristine Posilović, a u nakladi Studija TiM. Kao fotograf, Zoran Žmirić je autor naslovnica albuma Grad: Live in Palach (Dallas Records, 2006.), Vava: Soundtrack (Dallas Records, 2008.), Fit: Live in Stereo (Dallas Records, 2008.), Grad: Ne (Dallas Records, 2010.) i knjiga Antonija Županovića Kušnje (KUD Baklje INA Rijeka, 2006.) i Velida Đekića 91. decibel (VBZ, 2009.).

Hrvatski je branitelj i njegovi romani (posebice Blockbuster, dijelom i nedavno objavljen Snoputnik), kao i poetski prvijenac Zapisano metkom, odbljesci su onoga što je proživljavao – i što proživljava, s odmakom – kao sudionik Domovinskog rata na prvoj crti bojišnice i kao građanin Republike Hrvatske današnjeg vreme-

na (o stanju u RH danas, odnosno o stanju u poslijeratnoj RH, nemam namjeru govoriti; svima nam je znano kakvo je…).

Konceptualno, zbirka je podijeljena u dva dijela/poglavlja naslovljena: Prije metka (za sve one lijepe dane koje smo propustili) i Poslije metka (nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio).

Pjesme nisu naslovljavane, odijeljene su jedna od druge tek križićima. Naslovi im uopće nisu ni potrebni; naime, cijela je zbirka jedna pjesma, jedan život.

Ne dio života, premda je riječ o dijelu života autora u vrijeme Domovinskog rata, nego čitav život, jer je svaki stih jedna slika (a zbirka Zapisano metkom – svojevrstan je muzej koji nije dovoljno ni prostran da bi sve slike u nj stale), dok je pak svaka slika jedna vječnost – za života trajno zapisana i oslikana, urezana u autoru, neizbrisiva.

''nešto bih si rekao / ali ne mogu naći riječi / rukom noću prelazim po postelji / i kad pomislim da će mi/ utonuti u jagodice / da će mi se kao riba zakoprcati u šaci / osjetim prazninu / mrak mi se smije / svim mojim riječima koje je pronašao / tad dohvatim psovku da ga pogodim / ali i ona pobježe / kao ptica od pucnja zažmirim / i opkoljen svim pogledima koje sam ikada ugasio / gledam se / i po prvi put jasno vidim / sebe kakav jesam / pa zubima pustim krv niz usne / nešto bih si rekao / ali ne mogu naći riječi'' Pisane u prvom licu jednine i uglavnom u prezentu, slobodnim, nevezanim, pripovjedačkim stihom, malim tiskanim slovima, odnosno ''kršeći'' ortografska pravila s – tek tu i tamo – ubačenim (na pravim mjestima) pokojim razgotkom, refleksije pjesama-slika nižu se čas kao retrogradno prisjećanje događaja, čas kao mašta (pa i halucinaci-

književnost uživo 132

je), čas pak kao ispovijed nevidljivom ''svećeniku'' (samome sebi). Slikovitost i ekspresivnost, pomno osmišljenom kompozicijom osnaženom ritmičnošću stihova i biranim stilskim figurama (personifikacije, gradacije, paradoksi, ironija, metafore, asindeton…), isprepliću se tvoreći cjelinu te čitatelj stječe dojam da je on osobno lirski subjekt – da je on sâm autor i da su opisane emocije i doživljaji njegovi, vlastiti. Žmirić razgovara sa samime sobom u sebi i naglas; smjenjuju se zatomljene suze, grč u grlu, psovke, težnja za životom i razmišljanje o životu izvan ''ovog ovdje i sada'' (rata) sa željom za što skorijom smrću kao uskraćenjem muka i istovremenim unutarnjim vapajem za životom, te sjeta, tuga, ljubav, čežnja, apatija, razočarenje, bijes… Spektar svih mogućih ljudskih afektivnih stanja.

Riječ je neosporno o iznimno snažnoj, izrazito ekspre-

sivnoj i slikovitoj (u svim domenama slikovitosti: vizualnoj, akustičnoj, taktilnoj, gustativnoj i olfaktivnoj), filmski dočaranoj, ispovjednoj, vrlo emotivnoj refleksivno-narativnoj antiratnoj lirici. Snaga deskripcije u Žmirićevoj poeziji tolika je da involviranost čitatelja potiče strujanje trnaca njegovim tijelom kao da je riječ o osobno proživljenoj ratnoj drami, o svojevrsnom déjà vuu gotovo svakog ''filmskog kadra'' unutar knjige. Drugim riječima: Zapisano metkom je stihovani Blockbuster. ''u dnu pod korijenjem / kao šafranove glave / snježnu plahtu probijaju / tanki dječji prsti'' ''kad je braco stigao u ceradi / stara je svu njegovu robu podijelila / nešto karitasu, nešto merhametu / a ono što je ostalo / završilo je u staračkom domu / par ulica od nas // kad god bih dolazio kući / ispred doma bih vidio /

kako crvena karirana košulja mog brace / sjedi na klupi i igra šah / kraj nje njegove traperice / i plava vjetrovka koja sporo šeće / goredolje bez nekog vidljivog cilja // i svaki bi me put iznova / zbog crvene karirane košulje / traperica / i plave vjetrovke / neki igleni zubi ugrizli za srce // od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom / i makar nije bilo kraće / birao bih put s južne strane // jer rat je – / to sad uviđam / preuveličao neke riječi / kao što su domovina, junaštvo i čast / dok su neke male, tek obične – / kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka / ispale – / pismo sveto / za / sve to'' Autor izbjegava eufemizme, kadar je do bola jalno i krvavo izreći svaku misao koja ga tišti, opsovati bez pardona – što daje dodatnu snagu emocionalnom naboju stihova: ''opet se profesor iz susjedne spavaonice / napio prije večere

književnost uživo 133

/ pa gnjavi ljude / recitira nekog richarda trećeg / kao da me briga / i za prvog i za drugog // 'samo se kukavice služe riječju savjest / smišljenom da straši jake ljude' / grakće i nastavlja kao da prijeti / 'savjest nek’ su nam mač i snažne ruke!' // nije savjest stih / profesore / nije ti to naplavina slova / kojom ispireš usta i pljuješ je nekome za vrat / savjest je sablast / zmija u crijevima / znoj pod pazusima na minus dvadeset / savjest je živa / kao rana // puše ti u uho dok nišaniš / zametne ti upaljač kad kreneš zapaliti selo / vlaži ti dlanove kada trgneš nož // (…) // …nadjenut ću joj ime richard / samo da joj imam nešto / napisati na grobu / metkom na truloj hrastovoj letvi // ubit ću je / profesore / savjest ću ubiti / olako / kao što ti ubijaš vrijeme / rakijom i recitacijama / trbuh ću joj rasjeći / profesore / crijeva ću joj zakucati iznad peći / a ti / ako me uhite zbog umorstva / posvjedoči / reci da je bilo / u

samoobrani / toliko mi duguješ / profesore / mater ti pijanu i dosadnu'' ''… jer sada / dok ležim na krčevini između panjeva / sam, posran i zapišan / i dok sunce me zasljepljuje kroz gusto, tamno granje / rado bih zaplesao / kao krvava lanena gaza / koju mi vjetar bezobrazno otima s lica / samo kad bi me netko trgnuo iz nesvjestice i natrag obuo čizmu / lijevu na desnu / desnu na lijevu / svejedno je''

kožom / eno je preživa na livadi i kao / gleda na drugu stranu / a točno znam da / kada okrenem glavu / trepće prema meni tim bette davis očima / iskopat ću ih, majke mi // ako sretneš smrt / neka ti ne bude teško / dovedi mi je ovamo / da završimo s tom farsom / samo, primijetiš li da / pod haljinom skriva / kutiju sa šahom / reci joj da taj film neće gledati / pa neka ga je sto puta snimio bergman…''

…kao antiteza, u nekim drugim pjesmama javlja se čežnja za Premda u pojedinim pjes- životom. No autor je zarobljen mama nerijetko doziva smrt u vrtlogu emocija, na trenutke i (antropomorfizirajući je u jednoj pun bijesa (osjeća se prevarenod njih kao pok. glumicu Bette im, izdanim, pa i od sebe samoDavis), očekujući da ga se što ga – što se ne libi izreći): prije ''dočepa'': ''jedne večeri / ustanem se / i s ''znaš ono / kada ti dosadi čekati najboljom namjerom krenem / u / premda to bila i smrt / eto, meni domovinski rat / no po putu se je dosadilo / imam osjećaj da spotaknem / o nacionalni ponos je kučka već odavna tu / skrila // sve bi bilo ok / da mi nisu dali se i gleda me / igra se s mojim pušku / na kojoj je pisalo / црвена strpljenjem / ogrnula se kravljom застава // što reći / pismo je

književnost uživo 134

pismo / dok je glava jedna / a ni s rogatima se nije bosti // i tako ti ja upišem fakultet u oslu / den norske veterinærinstituttet / znaš li koliko sobova godišnje napušta stanište / i ugiba tražeći bolje mjesto za život'' ''kad skonča kurbin pir / sve ću zapisati – / o svemu ovome / i svemu onome / tko je do kraja / ostao na nogama / tko se s muzikom tukao / tko se sramotio / a tko gospodin ispao / koliko se pojelo, popilo / koliko u džepove trpalo / kući nosilo, ne iz nevolje / već zato jer se moglo // sve ću otkriti / sve ću reći / naglas čitati / sve odati // kako smo pijani plesali / krvavih očiju buncali / vlažnim lažima laskali / kako smo mladu za guzicu štipali / dok smo čestitali // sve / sve ću zapisati / i knjigu izdati / sebe već jesam / odavno'' S psihološkog aspekta lirski se subjekt razgoljuje u cijelosti, ne

skrivajući ni najmanji, najintimniji dio sebe – ni onoga sebe kojeg smatra ''zlim, hladnokrvnim ubojicom'': ''vlak tutnji pa uspori / čelo na staklu / gledamo u svjetla grada / sjedimo u praznom zelenom kupeu / obojica u istom zelenom odijelu // ovo je raskršće / tu ćemo presjesti, za svoja odredišta // (…) // putem smo si prepričali živote / dok budemo stajali u redu za karte / jedan drugome više nećemo biti bitni / jedan o drugome više nećemo znati ništa // (…) // svog suputnika iz kupea / ubit ću s ruba šume / dok cigaretom bude / žario iz mraka / kao jedno od onih svjetala / u koja smo zurili iz vlaka'' ''prošlog su tjedna / dvojica kartala / jedan je dobivao / drugi optuživao / pred jutro je / sijevnuo čelik / umiješalo se četrdeset ruku / i ohladilo glave // neku su večer / zajedno / otišli u patrolu / jedan se vratio sam / kaže da se dogodilo

brzo / upali su u zasjedu / bilo je gadno / nije stigao niti opaliti / jedva je izvukao živu glavu // sinoć / kad je smrklo / iskrao se / i u mraku iza štale / potajice oprao nož'' ''rekao je nešto što nije trebao / pa se dogovorio s mojim nožem / da se za ovaj život sasvim dovoljno napričao / danas sam sreo njegovu kćer / (…) / u razgovoru spomenemo njezinog starog / više mu ne pamti lice / no ja ga pamtim umjesto nje / četrdeset uboda / četrdeset pećina jednog razbojnika / četrdeset utočišta za primanje ljutnje / četrdeset rupa u koje sam izlio vatru svog bijesa / kao da i jedna sama nije bila dovoljna / prva fatalna / i trideset i devet za dodatnu ovjeru gnjeva / kažem joj da se ničemu ne čudim / ipak smo na koncu ratovali sa stokom'' Otkrivajući krhkost života i činjenicu da u hipu svjetlost

književnost uživo 135

postaje tama, ljudskost krhotina, da je ''moć'' koja je Odozgo dana svakome da oduzme život drugome – pa bio i taj drugi na ''suprotnoj strani'' – strašna, ničim opravdana, autor postaje svjestan da je ta ''moć'' dana upravo zato da bismo spoznali kako njome možemo vladati: koristiti je kao moć mržnje ili kao moć ljubavi. ''ona zna / da je svaka pukotina u stijeni / prolaz u svijet vila / da na tučku žive mali ljudi koji jašu pčele / i gljive da su kuće za patuljke // ona zna / da su planine šuplje / jer u njima žive gnomovi / ako na raskršću/ prisloniš uho na zemlju / čut ćeš pjesmu i bančenje goblina / u vodu se ne baca kamenje / jer možeš probuditi nimfe // ona zna / da se hodeći šumom ne pjeva glasno / jer se može upasti u vrzino kolo / i da na novogodišnje jutro u stijeni kraj jezera / otvore se vrata / od kojih put vodi u vrtove / kojima ravnih nema // gdje je sada / da mi sve

to kaže / iznova / da joj priznam / kako zbog nje potkošulju oblačim naopako / da u džepu nosim čavao / a nad vrata vješam otvorene škare // gdje je da mi priča / gdje je da je slušam / i u sve joj priče / slijepo povjerujem'' ''Pišući'' puškom ljudske tjelesne olupine (''ljuske'' u kojima obitavaju duše do trenutka susreta s metkom), autor sa svakim ispaljenim hicem ispaljuje u bezdan djeliće (nametnute) mržnje, shvaćajući da u njemu ostaje praznina. Ambis. ''o / kako bi osjećaj / koji stvara bijes / bio dobar / da nije gorčine / koja nakon njega / ostaje'' Suočen sa svijesti o, u ratovima počinjenim, (ne)djelima oduzimanja života, Žmirić ispisuje sljedeće stihove: ''pričao je jednom spiker / kako su na antarktici otkrili čudo / kanale ispod leda od vododerine / tragovi nekadašnjih rijeka, valjda

/ i fosilne ostatke bjelogorične šume / sve su sondirali i snimili / zaključili da je tu prije nas / bio neki drugi svijet / prije znanog ledenog doba / dakle / netko je tu živio, imao pismo, medicinu, tehnologiju / možda su letjeli i na mjesec / zašto ne? i nama je uspjelo, a nije da smo nešto mudri / pričao je jednom seljak / kada dugo sadiš krumpir / iscrpi se zemlja / stoga / nije loše / odmoriti tlo / na neko vrijeme posaditi travu / pustiti korov neka džiklja / prekopati / pa ispočetka, najbolje s mahunama / čemu se onda ljudi čude / i spiker skupa s njima? / prekopat će nas jednog dana kad izmorimo svijet / natopiti / i iznova zasaditi / doći će neki drugi, novi ljudi / i neće znati da smo ikada tu rasli / imali teslu, herodota, seneku i voltu / kopernika, arhimeda, tuđmana i slobu // proći će milijarda / i oni će / gledati neku drugu antarktiku / snebivati se od čuda / što su sto metara ispod leda / pronašli

književnost uživo 136

bakrenu kapsulu // jednom će njihov spiker pričati / kako je tu nekad živio/ neki drugi svijet / ili su planet možda / pohodili izvanzemaljci // nisu tu bili izvanzemaljci / nabijem vas / tu smo bili / moj kalašnjikov / ja / i okvir pancirnih metaka''

i prenesen na papir, kaos čuvstava i zbrka slika u glavi koje više ne pripadaju ni prošlosti, ni sadašnjosti, ni budućnosti, nego su vremenska cjelina zarobljena u praznini trenutka koji nikako da prođe, gotovo shizophrene slušne i vidne halucinacije (likovi iz Carrollove Alise u Zem…i on moć mržnje, koja je u lji čudesa, dopuštanje mašti njemu ostavila crnu rupu plutanja da se poigrava njime s (pod) u (bez)vremenu ispaljenih hitaca, svjesnom težnjom da u svoj toj pretvara u moć ljubavi: nečovječnosti u kojoj se našao ''glava / razum / nesporazum / ostane Čovjek…) – sve su to izrenepromišljen / glup / lud / ludost / zuckani djelići kolaža koji autora ludost / ok / dalje // mašeš nekome čine uspješnim ''osobnim psiho/ nož / zamahnuti nožem / krv terapeutom''… / zaklati / pucaš / ubiti ljude / ''preko polja /staklo mi približava ubojstvo / ok / dalje // svađa / suze tuđe lice / jednim pokretom / strah / bol / grč / borba / rat / rat mogao bih mu / provući olovo / ok / dalje // oko nas / sve / svijet kroz oko / to bih i učinio kad / / mi / čovjek / ti / srce / osjećaji / u njegovim očima ne bih vidio / ljubav / predajem se'' moj davno izgubljen spokoj / zbog čega ne mogu pogled odvojiti Terapeutski učinak ispaljenih od njega / u pogledu mu vidim metaka i krvavih tjelesnih olu- sve ono što bi se moglo dogoditi pina koje ostaju nakon njih, / ljetuje s djevojkom / spavaju u proživljen nebrojeno puta šatoru / jedno drugome kremom

hlade ubode komaraca / ljube se / useljavaju u mali stan / farbaju zidove / na podu vode ljubav / ne želim to prekinuti pa gledam dalje / on cupka dijete u krilu / pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom / više je kašice na podu / on se smije i ljubi ga u musave obraze / ona pristavlja ručak / prostire stolnjak i postavlja tanjure / sporo se kreće, smeta je veliki trbuh / nosi visoko, sigurno je muško / ja, vladar njegovog života / sve mu to dopuštam / skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu / želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio / njegov život koji još nije proživio / odselit ću se u njegov grad / pratit ću ga / njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta / zbližiti se s njom / postati joj ljubavnik / bit će to naknada za glad koju osjećam / za blizinom / dodirom, daljinom / do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene / šeće s one strane polja / godi mi spoznaja da mi je nadsvijest / konačno poslala motivaciju /

književnost uživo 137

sad imam novi smisao s kojim započinjem dan / to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti / za svakog neubijenog povući ću recku / metkom koji mu je bio namijenjen / sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam / tako ću postati najveći neubojica / koji je hodao ovim poljima / i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti'' …međutim, usprkos vremenskom odmaku katkad se dogodi poneki ''blic'' i, unatoč osobnoj ''umjetničkoj psihoterapiji'', neke neočekivane životne (poslijeratne) asocijacije mogu dovesti do nekontroliranih akata kojih se lirski subjekt, iskreno i o tome progovarajući, i te kako stidi, osjeća grižnju savjesti (što se osjeti kroz ispisane stihove) te kao da se ispričava zbog toga (premda nije njegova krivnja), istovremeno svjestan kako nikad neće u potpunosti biti u stanju izbrisati slike, zatomiti emocije…, kako se – ma koliko on želio

i nastojao suprotno – ne može posve ''odreći'' dijela života koji ga je, na neki način, doživotno obilježio: ''prije nego se dogodilo / lijepo sam zamolio / ne tražio / ne zahtijevao / zamolio sam ga / da me pusti sjesti / s druge strane // jedino mjesto u busu bilo je ono naopako / ono mjesto za trudnice i invalide / znate ono / gdje sjednete leđima prema vozaču / pa morate gledati / kako stvari promiču unatrag / kako odlaze od vas / kao život koji se odmotava / i bježi / a vi ga ne možete zaustaviti // rekao sam / 'prebacite se ovamo, vama je svejedno / dok se vozim ne mogu gledati unatrag' / mogao je i ljepše reći da neće / mogao je ne reći ništa / mogao je bilo što // mogao sam i ja / možda / ostati stajati / ali / žeravica je zakuhala u želucu / vatra je suknula kroz crijeva / para je pisnula kroz vene / razum se pregrijao kao kotlovnica // povukao sam ga za ruku / odgurnuo me / udario sam

/ jednom, dva puta, tri... / sve sam ih poslagao i gazio / krv je prskala po prozorima / neka žena je vrištala / raspao joj se najlon i naranče su se kotrljale autobusom / vozač je zaustavio nasred ceste / ljudi su bježali glavom bez obzira / netko vas je pozvao i sada ste tu // nikome ne želim zla / tog sam jutra na stanici / odlučio / da ću se ponašati pristojno / ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag / podsjetiti / kako su me jednom vezanog / posjeli naopako da gledam van /kroz prtljažnik teretnog kamiona / dok su nas vozili u šumu / da nas ne vrate kućama'' Zoran Žmirić prvenstveno je Čovjek (hotimice veliko ''Č''), a ne ratnik željan punjenja puškemecima i ciljanja u žive mete ni iz kojeg razloga i to (humanost) u svim njegovim djelima tematike koja se dotiče ljudske patnje, nevolje..., rat(ov) a uopće – i te kako dolazi do

književnost uživo 138

izražaja.

Pacifist, emotivac ''skriven'' iza snažnog muškog ''garda'', svojom izvanjskom pojavnošću ne može skriti (pišući i fotografirajući) emocionalnu toplinu, ranjivost i nježnost, ma koliko se trudio.

Ako se uopće trudi. On, pišući, ne krije razočarenje, ne skriva bol i gotovo brutalno je – na osebujan, sebi svojstven način – iskren u svojoj kritici današnjeg društva, primarno vođen emocijama, osjetljiv na nepravdu, poniženja, bol, nehumanost pod krinkom ''humanizma'', no ipak uočava i kolorit oko sebe jednako koliko uočava i sivilo svakidašnjice i crninu onoga što je do tog sivila dovelo. Na sreću, ono prvo (spektar ljepote života, unatoč svim crninama s primjesama bjeline koja tvori sivilo) kod Žmirića uspijeva potiskivati, koliko je to moguće, ovo drugo koje pak autor iznimno sugestivno prelijeva na papir u vidu proze i poezije, prazneći na taj

način svoj bokal potiskivanog bola i unutarnjih borbi, ne bi li se tako (načas?) ne samo osjećao manje ranjivim, nego i da bi iskazao te čitateljima predočio što je tuga, što je bol, što je – rat…

Autor ne nudi ''recept'' kako dalje, kako se nositi s ojedinama koje – kod nekih ''samo'' izvana, fizički, a kod nekih i iznutra, emocionalno – ostaju kao posljedice rat(ov)a. Naposljetku, takvog recepta i nema: svatko nalazi svoj put, svatko ima svoj ''lijek''. Žmirić je svoj put našao i nastoji, premda neosporno razočaran državom za koju se borio i za koju su pale mnoge žrtve, hrabro koračati makadamom te ranjene države (svjestan besmislenosti posezanja za oružjem i ubijanja – možda i ne toliko tijela, koliko duša koje obitavaju u Jednome, koje su Jedno i koje se, naposljetku, vraćaju Jednome), države koja iz dana u dan biva sve ranjenija, kao lučonoša pacifizma, humanizma i ''propovjed-

nik'' značaja sv(j)et(l)osti svakog pojedinog – tjelesno privremenog – stanovnika beskrajnog univerzuma koji nam vraća ono i onoliko što i koliko mu dajemo.

Njegovo razočarenje (kako kaže u podnaslovu drugog dijela zbirke: ''nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio'') najupečatljivije je u sljedećim stihovima: ''pet dana u tjednu / čovjek se ustaje u cik zore / umije se / ponekad i obrije / sat se vremena drnda autobusom / trpi tuđu nervozu i zadah / izađe dvije stanice ranije kako bi protegnuo noge / na ulazu u firmu prijavi se čuvaru / presvuče u garderobi / smjesti uz pokretnu traku koja vozi nagomilano streljivo / čovjek je fokusiran / svaki metak dohvati i mjeri nekom čudnom spravom / neispravan metak odbacuje u stranu / dobar je onaj koji može ubiti / kasnije ode na pauzu / podmetne karton na prljavu klupu

književnost uživo 139

/ i sjedne / odmota sendvič i jede / gleda kako godinama na zidu prema stropu raste pukotina / onda plitkim ugrizima pojede bananu / i kratkim gutljajima dugo pije čaj od pelina / čitao je da je to zdravo za želudac / ostatak vremena drijema / kad se vrati do pokretne trake opet prevrće metke između prstiju / mjeri ih i traži grešku / dopušteno odstupanje je jedan mikron / jedan množen s deset na minus šestu metara / to čini razliku između života i kraja / prvih deset godina / čovjek je svakom metku uputio bojazan / pitao se hoće li izvršiti zadaću / pitao se koji će od njih pogoditi / to ga je opterećivalo / onda je prestao misliti / sad mu je puno bolje / više nema gastritis i ne pije čaj od pelina / jedino što mu povremeno padne na um / hoće li i ovaj mjesec / na vrijeme stići plaća'' ''dobar dan / došao sam vam vratiti / sve velike riječi / sve

parole koje ste mi onomad dali / a ja ih, glupan, uzeo // sve je u redu / nema ljutnje / niste vi mene ni na što nagovarali / krivnja je samo moja / to što sam pomislio kako ću vašim idejama / ispuniti svoje praznine / to je do mene gospodo / vi ste čisti k’o regrutske gaće // kako molim? / zašto sada i nakon / toliko vremena... / pitate? / pa, ta vaša gesla i slogani / u jedan su se mah, znate / dobro ukorijenili / i potrajalo je dok ih nisam sve iskrčio // nego / kad već pričamo // ako nije problem / dao bih vam i ovu prazninu što je ostala / nisam pametan što bih s tolikim bezdanom / osim da ga pretvorim u septičku jamu / nakon vaših fantazija / i ona bi mirisala // i hvala na svemu, naravno / nemojte štogod zamjeriti / sve ćete vi to bez problema / nekom drugom uvaliti / molim, samo zabilježite / da sve vraćam kakvo sam i uzeo / sve što ste mi dali / već je bilo korišteno''

S pedagogijskog aspekta Žmirićeva poezija iz zbirke Zapisano metkom trebala bi biti dostupna i preporučivana već i učenicima viših razreda primarnog obrazovanja i srednjoškolcima jer ona jasno, neupitno, čisto, bolno iskreno i do srži ogoljeno ukazuje na sve što bi mlade generacije (za koje se neprestance govori kako na ''njima svijet ostaje'', ali nikako da im se dopusti da počnu taj svoj budući svijet same graditi…) trebale usvojiti kao filozofski duhovno-kognitivni habitus, znanje za koje nije potrebno da ga same, ''na vlastitoj koži'', iznova usvajaju, nego preuzmu kao nešto što su generacije i generacije već ranije doživljavale i proživljavale, kao naslijeđeno generacijsko iskustvo, te nastoje na osnovi tih iskustava temeljiti gradnju nekog ljepšeg i humanijeg sutra, ne pitajući: Tko si?; Odakle si?; Koja ti je boja kože?; Koje si narodnosti?; Kojemu se

književnost uživo 140

Ne dopustimo da se ostvari nestanak svijeta kad se probudimo, nego budni u ovom trenutku (ovoga što smo imenovali ''vremenom'') ukažimo – kako to i Žmirić čini svojom antiratnom poezijom (i prozom) – da nema tog metka ni razloga koji je vrijedan ijednog ukradenog dječjeg osmijeha. ''rekla mi je prije polaska / ako vidiš kakvo dijete / nasmiješi mu se / tako ćeš ga uvjeriti / da je svijet dobar // pa i da se nasmiješim / zar bi ga to uvjerilo / kako smo mu djetinjstvo s razlogom oteli / kao krivca Znakovita je njegova posveta kakvog / da smo ga time kaznili supruzi na uvodnoj stranici / mi veliki, jaki i najpametniji zbirke Zapisano metkom: »''Jed- // zar osmijehom da mu lažem / noga dana, kada se probudimo, kao onaj što poljupcem izdao je svijeta neće biti.'' Carmeli, koja osmijeh''. uvijek čeka.« bogu moliš i(li) klanjaš?… i inih pitanja o osobnim, ljudskim opredjeljenjima: ''kad koljači / kleknu kraj poklanih / kad vukovi / padnu do janjadi / kad nam vjetar / s kičme zguli meso / kad nam hladna kiša / spere kosti / kad kroz bijela rebra / nikne trava / kad kroz usta / sjemenje proklija / kad se magla / provuče kroz oči / kad procvili bura / kroz slabine / u prsima / guja splete gnijezdo / u sred čela / med porodi pčela // tko li će nam kosti raspoznati / tko li će nas moći razvrstati''

knji탑evnost u탑ivo 141

književnost uživo 142

Zoran Žmirić Crna Gora Tour Nedavno sam na poziv Nezavisnog udruženja književnika Crne Gore s frendicom (i pjesnikinjom) Kristinom Posilović nekoliko dana boravio u Crnoj Gori. Ako zanemarim moj jednodnevni posjet Igalu u djetinjstvu, ovo mi je prvi put da posjećujem susjednu nam državu i upoznajem se s njezinim ljudima i običajima. Dojmova je previše pa ću po sjećanju nabaciti tek one najsnažnije.

Ići u Crnu Goru, a ne posjetiti Prevlaku… što reći? Poluotok na ulazu u Boku Kotorsku s lijeve strane ulaska u Bokokotorski zaljev.

Prevlaka je duga 2600m i široka od 150 do 500m, površina joj je cca 1 km². Sve sam to sam izmjerio (Wikipedijom). Poluotok je nenaseljen i obrasao je makijom. U sastavu je Dubrovačke Republike do početka 19. stoljeća. Od 1815. do 1918. godine u sastavu je Habsburške Monarhije koja na njoj gradi fortifikacijske objekte, a zatim u sastavu Kraljevine SHS/

književnost uživo 143

Jugoslavije. Poslije 1945. godine pripala je Hrvatskoj. Prilikom raspada SFRJ, postala je sporno pitanje između SR Jugoslavije i Hrvatske. Kopneni dio pripada Hrvatskoj dok je po privremenom sporazumu iz 2002. priobalni pojas pod zajedničkom nadležnosti Hrvatske i Crne Gore. Da ne bude mjesta dvojbama, na fortifikaciji je spretna ruka umjetnika ispisala (djelomični) naziv naše domovine.

Na graničnom prijelazu niti kilometar od Prevlake, cesta dušu dala za iživljavanje po gasu. Slobodno. Umjesto radara, na uzvisini vas dočekuju policajac, suncobran i plastična stolica. Policajac čila uz cedevitu. Ko fol gleda osobnu kroz sunčane cvike, a u biti žmiri jer je fjaka prevelika. Rutinski vraća osobnu i promašuje nas za metar. Kužimo ga.

Gas. Crna Gora Enter.

Konačno Crna Gora. Naš vozač krivuda bokokotorskim zaljevom, lijevom rukom drži volan, u desnoj mobitel, na liniji Ministarstvo kulture Crne Gore. Odjednom prestiže ga lik u nabrijanom Golfu.

– Pa oca ti očinskog j***m, sad bi bačio ovi mobitel kroz prozor, prestigo te i pljunuo ti u lice!!!!

Kratka pauza.

– Ma ne ti, dušo, nego tu jedan đavo u Golfu! Ma neeee tiiiiii!

Da, ono što je za Amere “Fuck” za Crnogorce je “J***m ti oca”.

Varijacija tipa “oca očinskog” je također zastupljena. Ma što god stajalo iza ove navade, činjenica je da Crnogorci ne psuju majku. Ako se nekome takvo što i omakne, suočen je s rizikom da to plati glavom. To mi je zvučalo mediteranski emotivno, kao da slušam priče sa Sicilije, no s više strana mi je potvrđeno da je nemalo puta zbog psovanja majke pala krv. Crnogorci vole dokazivati svoj mačizam. Neće propustiti priliku da nadglasaju sugovornika. Ako treba, propeti će se na prste i odmjeriti

književnost uživo 144

nekoga s visoka ne bi li tako dokazao da je u pravu. Ono što se najčešće događa jest da će vas jednostavno preteći autom u zavoju. Sve je dokazivanje i nadmudrivanje. Crnogorac će se i otresti na svoju djevojku, biti će joj i nevjeran, ali kada djevojka postane supruga, taj odnos postaje svetinja. Ma kako nabrijan bio, Crnogorac će poslušati ženin savjet. Majka se cijeni, a žena poštuje.

Stajemo u Kotoru. Da ste me do parkiranja pitali što je Kotor, odgovorio bi “Knights of the Old Republic”, PC igra izašla 2003. Gamerska prošlost, grijesi iz mladosti… nisam zbog toga loš čovjek, jednostavno

književnost uživo 145

sam imao slabosti. Grad je opasan s četiri kilometra dugim zidinama za koje nemam ideju tko ih je gradio, ali mi je od same pomisli na turističku šetnju uz njih, na pamet pao stereotip o crnogorskoj lijenosti.

Kako lijenost nema putovnicu, odustajem od pentranja uz zidine i biram šetnju uličicama kroz koje su razbacani hoteli, muzeji, povijesni

arhiv… Odluku da u Kotoru dočekamo večer prekida stampedo azijata zakukuljenih u razne oblike pomagala protiv sunčeve svjetlosti pa sjedamo u auto i palimo put Lovćena.

Cestovni pravac Kotor – Cetinje izgrađen je 1884. Zbog savladavanja okomitih lovćenskih litica iznad Kotora, na toj je trasi trogirski arhitekt Josip Slade projektirao 25 serpentina. Priča se po njeguškim kavanama da je Slade bio zaljubljen u crnogorsku kraljicu

književnost uživo 146

Milenu, suprugu kralja (knjaza) Nikole I. Petrovića, zbog čega je projektirao serpentine u obliku slova M. Ako se u ovoj priči mene išta pita, rekao bih da ne moraš biti zaljubljen, pogotovo u nekoga čije ime počinje slovom M, pa da projektiraš serpentine koje tako izgledaju.

Prolazeći ovu trasu, priznajem, u nekoliko sam navrata mislio da je vrag došao po svoje. Dva se vozila jedva mimoilaze, a kad u zavoju naletite na autobus, stvar postaje dramatična. Kažu da je sreća što se kraljica nije zvala Olga, jer onda ne bi stizali kući.

Naš je domaćin zaključio kako je za bolje upoznavanje crnogorske tradicije važnije zaustaviti se u najstarijem crnogorskom ugostiteljskom objektu nego li pred Njegoševom kućom, a tko smo mi, inače već gladni i žedni, da proturječimo znanju i iskustvu? Kafana kod Pera na Bukovicu otvorena je davne 1881. godine ukazom kralja Nikole osobno.

Danas je vodi simpatični mladić koji nam iznosi specijalitete ovog kraja; sendvič s njeguškim sirom i pršutom te medovinu. S obzirom na moje prehrambene navike, o pršutu ne mogu reći ništa, no domaća pogača i sir su sjajni. Tu koristim priliku da provjerim kako izgledam jednom tipičnom Crnogorcu. S obzirom da su Crnogorci poznati kao kršni, sa svojim 193 cm i 105 kg, stanem pred svog domaćina i pitam: – Mogu li ja ovako na oko proći kao Crnogorac.

Ovaj, niži i lakši za 20 cm i toliko kg, mjerka me pa kaže: – Viđećemo koliko ćeš pojes’ i popit!

Medovina je također sjajna. Riječ je o osvježavajućem napitku koji se priprema tako što se med kuha u vodi sve dok iskuhavanjem ne prestane oslobađati bijelu pjenu koja se tijekom procesa uklanja.

Konačno se voda zaslađena medom sprema u vinske bačve gdje fermentacija čini svoje.

književnost uživo 147

Nakon pauze, sjedamo u auto i krećemo dalje. Vežem pojas, a moj vozač u nevjerici gleda u mene i pita: – Šta to radiš?

– Pa, vežem se.

– Nemoj to čo’če, zamjerit će ti ljudi!

Koji kilometar iznad stižemo na prijevoj s kojeg se otvara uznemirujuć i fascinantan prizor. Pogled koji s prijevoja na Lovćenu puca prema horizontu, Crnogorci nazivaju Kameno more. S pravom, to su nepregledni slojevi planina i gudura uokvireni treperavim, gorućim zrakom. To je mjesto spoznaje o poznatom crnogorskom stereotipu – lijenosti. S obzirom da je Crna Gora okovana kamenom, ono čime se ljeti nose Mostar i Knin (40 C), Crna Gora trpi posvuda. Ohrabrujem svakoga da u tim uvjetima samo prošeta po suncu. Za one koji još ne kuže; na takvim temperaturama ili si usporen ili si mrtav.

Kad smo se dočepali Podgorice i od centra grada do hotela izbjegli tuču zbog pretjecanja, pred hotelom nas dočekuje ekipa nacionalne TV kuće. Nakon upoznavanja ljudi se ispričavaju što nisu donijeli kameru.

Baš tog popodneva dogodila se neka politička zavrzlama zbog koje su sve kamere na terenu. Mole nas da dogovoreni intervju prebacimo za sutra.

– Nikakav problem, ali mogli ste ostaviti poruku na recepciji.

Novinarka ne kuži. Njoj je prirodno doći i osobno se ispričati za propust. Tu se po prvi put upoznajemo s crnogorskom ljubaznošću.

Crnogorci kao domaćini: Ako među Crnogorcima želite izazvati svađu, recite im da ćete platiti rundu. Neće se libiti čak ni da vas otvorenim dlanom pljesnu po prstima. Također, kad u bircu naručite

književnost uživo 148

cugu to je dovoljno učiniti jednom pa da u idućih nekoliko sati piće stiže za stol odmah nakon što iskapite čašu. Nadalje, postoji određeni tempo pristizanja cuge pa ako ne pratite ekipu, ispred vas će se nagomilati pune čaše, što stvara neobjašnjivu nelagodu. Ne tvrdim da je ovo pravilo, ali moje iskustvo kaže da su crnogorske birtije programirane kao matrix i ako se ne snađete, lako možete ispasti iz loopa. Plug me in Trinity!

Cijeli dojam Podgorice ne bi bio potpun da nismo imali sreću upasti u opskurni kafić u koji se ulazi samo telefonskom najavom, a i tada ste na lutriji. Kako smo ušli, nemam pojma, no nakon pustih godina jutro smo dočekali na nogama. Ništa manje nije nas oduševila knjižara Karver koju vodi samostalna umjetnica Varja Đukić. Iako u sred sastanka s nekom ekipom koja navlači na teksaški, karizmatična Varja je odvojila vrijeme za nas.

književnost uživo 149

Ipak postoji stvar koja u Crnoj Gori može spustiti atmosferu. Za to je dovoljno reći od kuda ste. Kad dočuju da ste iz Hrvatske, u društvu nastane lagana neugoda. Nakon par udisaja sugovornik kreće ozbiljnim tonom recenzirati učešće Crne Gore u napadu na Hrvatsku zaključujući kako to njihovoj zemlji nije trebalo. Da, Crnogorci definitivno osjećaju krivnju zbog napada na HR, toliku da se to može dijagnosticirati kao nacionalni kompleks. Barem kod onih ljudi koje sam sretao, a njih nije bilo malo. Iako je stvar vrlo emotivna, s vremenom zna dosaditi, pa je tako i meni došlo preko glave gledati kako se Crnogorci ispričavaju zbog granatiranja Dubrovnika. Vrh se dogodio trećeg dana našeg boravka, u kavani “Njegoš” na Cetinju gdje je simpatični Danilo u 3 ujutro valjao viceve koji su bili skoro jednako smiješni kao i njegova urnebesna interpretacija. Kad nas je dobro raspoložene konačno pitao od kuda smo, nakon odgovora nastao je muk. Danilo se uozbiljio, postao potpuno druga osoba. Počeo je priču o raketiranju Konavala. Morao sam intervenirati: – OK, Danilo, reci mi, jesi li ti granatirao Konavle?

– Pa nisam jaaaa, ali ima njih koji ….

– Koliko si ti godina imao kada su ti koji jesu, tukli Konavle?

– Imo sam sedam godina.

– Ajde, Danilo, da nastavimo s vicevima. Ovo s ratom je glupo.

– Ali politika eto, ja imam potrebu…

– OK, Danilo, znaš li što je tvoja i moja zadaća od sada nadalje?

– O? – Na tebi i meni je da generaciju koja dolazi iza nas, naučimo da u slučaju ponovnog sukoba reagiraju drukčije. Da se ne daju izmanipulirati.

književnost uživo 150

– Ajde dajte čovjeku šta će popit!

– Može piće, ali ovo ja plaćam…

– A ne ne ne neeeee…

Tu se nastavlja ono plaćanju pića… Crnogorac mora platiti piće, tvoje je da ga popiješ. Danilo zove cugu i nastavlja: – Nego znaš ovaj? Betmena ostavila đevojka i on śedi na vrhu zgrade i puši marihuanu, kad proleti Supermen…..

– Ne znam.

– Dakle, Betmena ostavila đevojka i on śedi na vrhu….

Odron! O kraju vica nešto kasnije.

Cetinje je inače crnogorska prijestolnica dok je Podgorica glavni grad. Da pojednostavim, u Cetinju se stolovalo nakon što je Crna Gora 1878. Berlinskim kongresom dobila neovisnost, dok su 1945. upravna tijela vlasti preseljena u Titograd, današnju Podgoricu. Cetinje je desetak puta manje od Podgorice, no krasi ga palača nekadašnjih konzulata europskih država koje su imale diplomatske odnose s Crnom Gorom.

Gmaz čuva zdenac. Leži i ide… nuff said

Koliko sam uspio razumjeti političku situaciju u Crnoj Gori, Cetinje je centar pro crnogorske struje, točnije onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju Crnogorcima. S druge pak strane određeni broj žitelja Crne Gore, termin Crnogorac tumači zemljopisnom odrednicom držeći kako su Crnogorci u etničkom smislu Srbi, pravdajući to činjenicom da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Cetinjani će takvima bez problema odrezati “Ti si onaj što Boga moli da u Kragujevcu padne kiša” pozivajući se na činjenicu da je Crna Gora “od pamtivijeka” kroz Duklju, Zetu i konačno Crnu Goru, razvijala svoju državnu i kulturnu neovisnost. Kako je jedan gost u jednom cetinjskom kafiću objasnio:

književnost uživo 151

“I Grci su pravoslavci pa nisu Srbi”, na što je s drugog kraja šanka stigla potvrda: “Ako su Crnogorci Srbi, onda su Srbi Rusi.” Tko god što rekao, ja koji znam i srpsku i rusku ćirilicu, nisam se snašao s crnogorskim pismom, možda i zato što crnogorska abeceda ima dva slova više; meko “ž” i meko “š” koje Crnogorci, posebice ovo drugo, obilno koriste.

Kako god bilo, u čast stare slave i sjaja, Cetinje je ustavom imenovano prijestolnicom zbog čega je tu smještena i rezidencija predsjednika republike. Danas je Cetinje najpoznatije kao grad kulture u kojemu stasaju nove generacije umjetnika svih usmjerenja.

U jednu od cetinjskih atrakcija spada i kovač koji na ulici kuje i prodaje suvenire, te u pauzi čekićem lupa po nakovnju u ritmu glazbe iz obližnjeg kafića.

– Dobar dan, može jedna fotka?

– Ajde vamo da se slikaš sa mnom.

– OK super, samo biti će čudno, vi ste majstor, ja nisam.

– A vidim da nisi j***m ti oca. Dolazi, hehe.

– Hehe.

Odron.

Fore tipa “bit ću otvoren” ili “reći ću ti iskreno” u Crnoj Gori ne postoje. Ne zato što ljudi kalkuliraju već baš naprotiv zato što nemaju potrebu naglašavati očito. Bez generaliziranja, no ljudi koje sam tu sretao ljubazni su i otvoreni, poseban je užitak razgovarati s njima. Ljudi u Hrvatskoj u komunikaciji imaju potrebu pod svaku cijenu ostaviti dobar dojam na sugovornika, što je vrlo fejk i pozerski. Crnogorci su iskreni ljudi, uvažavaju te, ali ti se ne dodvoravaju. Lako je s ljudima kad od prvog slova znaš na čemu ste.

književnost uživo 152

Dužan sam ispričati kraj sage o Danilovom pričanju vica o Batmanu. Naime, ne znam kraj vica, no on stvarno nije bitan, jer… ne vjerujem da može biti bolji od same situacije. Dakle Danilo odlično raspoložen najavljuje najbolji vic kojeg je naša civilizacija čula. Pa kaže: – Betmena ostavila đevojka i on śedi na vrhu zgrade i puši marihuanu, kad proleti ti Supermen.

Tu Danilo napravi kretnju rukom i ispusti jedan dugački “vuššššššššš” pa nastavlja: – A Betmen ti na to podigne glavu i veli Supermenu…”#####”!

U Crnoj Gori kad sjednes na kavu, odmah se organizira otvorenje Underhill Film Festivala.

književnost uživo 153

I tu Danilo kaže nešto nerazumljivo progutano smijanjem i totalno se otkači od smijeha na što svi u bircu proplaču, a on ohrabren hvata zrak i viče: – Je takoOOoo da je ovoOOo najbolji vic koji ste čuli?

Naravno, svi dižemo palac gore, gledamo se, sliježemo ramenima i nabijamo si trbušnjake od smijeha.

Kako završava vic? Koga briga!

Od kad sam se vratio iz Crne Gore, nekolicini ljudi sam probio mozak doživljajima. Jedan frend me začuđen pitao: – Pa dobro, čovječe, pričaš o Crnoj Gori kao da si bio na Marsu!

Ako vas zaustavi murija a niste vezani, navodno samo treba izrecitirati tekst s ovog plakata.

Pa ti nemoj ostati u Crnoj Gori.

Proklipao Merdžan iznad Radošića.

Da je barem kakav svetac pa da odemo na bikijadu.

književnost uživo 154

Moram objasniti; iako se nalazi tek par stotina kilometara od moje ulice, Crna Gora mi je do sada bila nepoznanica. Za nešto više od toga moram citirati neimenovani izvor iz podgoričkog kafića “Ragina glava”, inače uređenog u stilu britanske serije “Mućke”. Taj je junak nakon višesatnog druženja u miješanom hrvatsko-crnogorskom društvu, na sav glas uzviknuo: – Pi**a nama svima materina!

I da vam kažem… slažem se s čovjekom. Ta rečenica demistificira sve one napore koji su u posljednjih 25 godina uloženi u to, da nas se uvjeri kako smo različiti.

književnost uživo 155

Autor većine ilustracija u ovom broju časopisa je Enver Krivac, autor rođen 1976. u Ravnoj Gori, Gorski kotar. Od 1994. živi i radi u Rijeci. Jedan od pokretača udruge Katapult iz Rijeke. Autor je romana Ulica Helen Keller (Zigo, 2010.) za kojeg je dobio nagradu Artefakt za spekulativnu fikciju, strip albuma Priče iz Ž+K! (Zigo, 2007.) i prozne zbirke Ništa za pisati kući o (Algoritam, 2013.) Za priču rainbowing dobio je drugu nagradu časopisa Ulaznica iz Zrenjanina u kategoriji kratke priče. Dobitnik književne nagrade Prozak za 2011. godinu. Član je glazbenog kolektiva Japanski Premijeri (japanskipremijeri. bandcamp.com) gdje djeluje kao autor i producent. Autor raznih omota cd-a i ploča, te brojnih ilustracija i stripova.

Održava stalnu on-line izložbu na windomearleroyalcomics.tumblr. com.

knji탑evnost u탑ivo 156

Cijena tiskanog izdanja: 75,00 kuna / 10 eur ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001

ilustracija: Enver Krivac