Književnost uživo, godina 4., broj 1, proljeće 2016.

Page 1

foto: Miro Škugor

Jaka Železnikar Veronika Dintinjana Vid Sagadin Žigon Borut Petrovič Vernikov Miro Škugor Gordana Brkić Žagar Sara Mrak Željko Maurović Jasmina Topić Sofija Živković Daria Glavan Šćulac

časopis za književnost i umjetnost godina 4. / br. 1/ proljeće 2016.

ISSN 1849-0425


književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 3., broj 4, zima 2015. / izdavač [studio TiM] / www.studiotim.hr / glavni urednici broja: Mirela Fuš, Nikola Leskovar i Dunja Matić / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Sonja Huncinger Smirčić, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Robert A. Vrbnjak, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Tea Marković i Dunja Matić / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Sadržaj Milan Zagorac Uvod 5

Izet Medošević F.I.T. (Punk esej) 31 Zoran Krušvar Biološki višak 34

I. Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

Enver Krivac Riječke ljetne noći 39

Katja Kuštrin Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani 8

Milan Zagorac Dokaz urođenog idiotizma 42

Jaka Železnikar Drvo 9

III. Čovjek treba svoju ludost - eseji, razmišljanja, komentari

Veronika Dintinjana Oleandri 10 Vid Sagadin Žigon Šalamunu 12 Borut Petrovič Vernikov Van vremena sve je hladno 14 Milan Zagorac Kako sem prispel pod korenino drevesa 16 Alen Brabec Amarna 18 Zoran Žmirić +++ 20 Mladen Blažević Akomodacije, refrakcije, kabrioleti 21 II. Kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV., 28. siječnja 2016. Vlado Simcich Vava Noć velikog čitanja IV. 26 Igor Beleš Automobil s devet života 27

Vid Sagadin Žigon Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe 48 Stjepo Martinović O romanu Nikola Blage Vukadina 49 Martina Jurišić Nemogućnost odvajanja od... Ljubavi (Prikaz romana Sobe Ksenije Kušec) 51 Željko Bojović Kastel – Erudita s mediteranskim šalom u galiji 54 Milan Zagorac Knjiga kao najava dubinske promjene (Uz poemu skarleta_p Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora.) 57 IV. Proza Gordana Brkić Žagar Ono kad poželiš da je netko ujutro otkazao dan 68


književnost uživo 3

V. Poezija Lada Vukić Ti i tvoj pas 158 Vid Sagadin Žigon Otac 160 Željko Maurović Trenutak pravog osjećaja 75

Slaven Posavac Ovo je dobar život 162

Vladimir Papić Vještica iz Salema 78

Neven Lukačević Impromptu zime 163

Sandra Polić Živković Razgovor 80

Miro Škugor Kuvertiranja 164

Daria Glavan Šćulac Izlaz 83

Vid Sagadin Žigon Otvoreno pismo svim pravim pjesnicima 165

Željko Maurović Duboki san i druge priče 86 Andreja Malta Duh 96 Sara Mrak Marina 100 Edita Brkić Banka staklenih snova 102 Florian Hajdu Na peščanoj strani obale 105 Natali Šarić Oko didovo 106 Miloš Petronijević Iz dnevnika beskućnika 111 Tatjana Mrvoš Antirevolucija ili Revolucionarna Saletova osveta 114 Florian Hajdu Ana Marija (1. dio) 118 Predrag Kisić Čovjek iz izloga 121 Maja Marchig Odstupanja 125 Zdravka Prnić Boja jastoga 128 Sonja Krivokapić Sasvim običan dan 133 Darko Balaš Razgovori putnika 4 139 Blago Vukadin Kafić ko’ kafić 142 Ilija Aščić Genije 145

Miro Škugor Prekinuta šutnja 166 Ivan Glišić Cvilenje 167 Jasmina Topić Rijeka 168 Sara Mrak Mi ćemo se zaboraviti 170 Ivo Anić Svijet od ludosti 172 Miro Škugor Sve to ti prijateljice nisu rekle 174 Sofija Živković Razgovor sa anđelom (jedan nokturni odlomak o onostranima) 177 Miloš Petronijević Vrata su tu, ali nisu za nas 179 Grozdana Poljak Važno je imati prijatelja 180 Vergilije Franizz Mudrolije osmomartovske 181 Sonja Smolec Žena sam 182 Marin Franić 8. mart u tvornici snova i lažnog obećanja 184 Vergilije Franizz Pogledi 186 Olivera Olja Petrović Sredom 187 Miro Škugor Važno da se zoveš Jana 188


foto: Miro Škugor

književnost uživo 4


književnost uživo 5

Milan Zagorac Uvodnik Ove se godine oduljilo ponešto i samo proljeće, pa je u skladu s vremenom i naš broj "potegao" koji tjedan do pred samo ljeto, debelo premašivši ciljani datum, onaj 21. ožujka. Ipak, ima čak i "objektivnih" opravdanja: posljednjih je nekoliko mjeseci bilo razdoblje takvih turbulencija da je zaista trebalo misliti o mnogočemu što se ne tiče književnosti, a kako bi sve skupa opstalo i ostalo na okupu. I ne, ne tiče se to samo politike, ona je u ovom slučaju najmanje bitna, odnosi se to prije svega na nešto što bi se moglo konceptulano nazvati "promjenom paradigme", odnosno načina vođenja i upravljanja našim sadržajima, a što će u sljedećem razdoblju, koje je za nas vrlo zahtjevno i važno, spomenimo samo Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture 2020., imati sigurno odraza i na sam časopis. Da, želimo se pomladiti, da, želimo se povezati, da, želimo nove i nove sadržaje, da, želimo oplemeniti ono što je možda zaraslo u trnje.

No, nemojmo se baviti ovim dosadnim internim stvarima, iza nas je i uzbudljivo književno razdoblje koje nam je donijelo vrhunsko izdanje Ri lita, odnosno Noći velikog čitanja, tu je također vrijedna suradnja s časopisom Poiesis koja je donijela brojne prijevode poezije slovenskih i hrvatskih pisaca, uz višekratne uzajamne posjete Vižinadi, Ljubljani i Rijeci; tu je suradnja s Volodimirom Krnjickim, ukrajinskim urednikom i piscem koji je neke od naših autora predstavio na ukrajinskom; ima toga još, izdvojimo i zaista posebno vrijednu književnu večer s Draganom Tripković, Miloradom Popovićem i Andrejem Nikolaidisom što je zapravo uzvratni posjet za onaj prošlogodišnji naših autora Kristine Posilović i Zorana Žmirića Podgorici i Cetinju. I ne, ne staje na tome, moramo spomenuti projekt Spread poetry, not fear malteškog pisca Antoinea Cassara i slovenske i hrvatske sestrinske stranice, što je osim susreta uživo, rezultiralo

jednim zaista impresivnim scenskim prikazom naslova "Sirija", a koji su izveli učenici Srednje škole Mate Balote iz Poreča uz vodstvo Anči Ritossa Blažević, a na koji se u okviru festivala vRIsak odvila lijepa i dobro posjećena književna večer na istu temu: "Širi poeziju, ne strah". Dakle, unatoč činjenici da smo u kašnjenju s brojem, svakako nas to ne zabrinjava, što bi narod rekao, "ima više vremena, nego kobasica". Štoviše, količina događaja pokazuje da su se suradnje iz virtualnog prostora prelile i u stvarni život, a činjenica da su svakako ovakvi događaji sve posjećeniji ide u prilog tome da je poezija opet in, da se čita i da je ljudima očito potrebna. Ovaj prvi broj za 2016. godinu na jedan je način odraz svih tih događaja, zaista gusto ispunjen biranim sadržajem, koji, u to smo sigurni, dokazuje jednu jedinu stvar: Književnost uživo postaje stvarno nešto “uživo”.



#I. Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

S lijeva na desno: Jaka Železnikar, Vid Sagadin Žigon, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Jana Putrle Srdić, Milan Zagorac, Borut Petrovič Vernikov i Mladen Blažević, foto: Peter Semolič


književnost uživo 8

Katja Kuštrin Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani U subotu, 28. studenog 2015. u Hostelu Celica, Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava. Na radionici su sudjelovali pjesnikinje i pjesnici iz Slovenije i Hrvatske: Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak. Nakon radionice uslijedila je književna večer na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice Književnosti uživo te s trima pjesničkim video projekcijama iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik). Večer je vodio Peter Semolič. (Sve pjesme koje slijede u bloku su prevedene u sklopu prevoditeljskopjesničke radionice Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava. Radionica je održana u Hostelu Celica u Ljubljani.)


književnost uživo 9

Jaka Drvo Železnikar u tebi iznenada izraste niotkuda u posvuda, zvuk je, ovo drvo, potpuno tiho i nepomično Preveo: Robert Vrbnjak


književnost uživo 10

Veronika Oleandri Dintinjana Tamo negdje je plava zgrada, uzidana u brijeg. Uza zid garaže od salonita rastu tri oleandra. Posadili smo ih zajedno. Kažu da će ih trebati posjeći. Cesta se spušta do kanala. Do mora. S borovom šumom i stijenama za obranu, protiv vjetra i valova. Iznad vrata je pukotina koja se proteže do temelja. Brdo se kreće. Gradimo na živom pijesku, ne znajući; voda i vapno privremeno zaustave odnošenje grednika, s kojima gradimo domove. Želje i nade. Siječemo drveće, kako bismo učvrstili svoje živote; kratimo im ruke, kosu. Oleandri ipak dalje rastu, ravno prema dolje i ravno gore. Čak i ako nema mjesta da bi mogli proširiti ruke. Gdje koje drveće i grmlje zna živjeti na živoj stijeni? Kao cvjetovi tratinčica i stolisnika u stijeni katedrale u Pontevedri. Ili bilo gdje drugdje, gdje kamen i cement pucaju umjesto srca i nastane u rani crnice malena kap.


književnost uživo 11

Nekoliko kamenova, nekoliko imena. To je sve što ostane. Žute krizanteme u lončićima za cvijeće, usred negostoljubivih groblja. Unatoč stotinama plamena nema dovoljno topline da bi si mogao ugrijati ruke. Kalendar neke, prije davna vremena napuštene i zaboravljene žetve, pomaci nebeskih tijela, koji podsjećaju da će tama još jednom omotati svijet. Slijedeći put donosim oleandre. Odrezat ću grane i od njih uzgojiti reznice. Kroz vrijeme, vidjet ćemo hoće li biti cvjetovi iznad otrovnih listova ružičasti ili bijeli. Prevela: Andreja Malta


književnost uživo 12

Vid Sagadin Šalamunu Žigon Mladim pjesnicima si kao od šale rezao mlade i još grčevite lulke šala-o-mun, ti bicepsu poezije! Kako su plesali oko tvoje neusahljive kite, kako si ih jebao dječjim govorom da su te darivali svojim jezikom pa si ga prekasno uzimali natrag, zaraženog tvojim vječnim entuzijazmom. Polegao si ih na plahte nasljedstva kao male bijele štruce te ih jednoga za drugim razdjevičio. Sada te kunu jer nisi upotrijebio ekološko brašno za bezjezične napjeve koji te nehotično slave. O-šala, o-mun istrebljivač svojega plemena, sjemenski pastuh svojega krda O-mun.


književnost uživo 13

O-šala, o-šala o-mun o-šala, tvoji mali bijeli zečići se množe brže od tvoje male bijele smrti; posvuda su i grickaju crvene oči skrivene za potplate bogova koje pucaju od smijeha... Da ovdje plačemo za tobom, o-plač, o-šala o-tol-mun, nikada mračan-mun, koji pljuje slike kao da bi se mrijestio. Još te uvijek kuju u zvijezde i zavijaju u tvoj mjesec kao vučići prisisani na sise iz srebrnoga pepela kojega radodarno trošiš okolo nas da lako svatko reče: Šalamun, to sam ja! Prevela: Mirela Fuš


književnost uživo 14

Borut Petrovič Van vremena sve je hladno Vernikov Van vremena sve je hladno. Hoću li živjeti ako me poljubiš? Tamo nema stepenica, u očima je tama, zjenice su slijepe. Hoću li progledati ako me poljubiš? Van vremena sve je hladno. Tamo nema krvi, nema toplih riječi, tamo misao još nije trudna, tamo je nešto što nema ime. Van vremena sve je hladno. Hoću li progovoriti ako me poljubiš? Hladno mi je u zapečaćenoj šutnji: ne mogu vikati, nemam jezik da bih okusio piće razapetog, nemam prstiju da bih se dotaknuo križa. Van vremena sve je hladno. Hoću li barem sanjati ako me poljubiš?


književnost uživo 15

Jedino što osjećam je svijest, ali ni ona me ne poznaje. Ja ne znam tko sam. Van vremena sve je hladno. Hoću li preživjeti ako me poljubiš? Ostavio si me u zaključanom labirintu. Čovjek je postao zub vampira. Čekam da bih se rodio. Hoću li dobiti tijelo ako me poljubiš? Van vremena sve je hladno. Sunčani sat prži. Prevela: Andreja Malta


književnost uživo 16

Milan Kako sem prispel pod korenino drevesa Zagorac Ne pišem pesmi ker imam vedno tako veliko za povedati pa mi tudi ljudje ki bi me morali poslušati pravijo da sem nekoliko naporen. To me ne briga in zato vam pripovedujem o pokrajini iz mojih sanj: pomembno je da sem prišel pod drevo, pod korenine, pod jezero pod drevesom pod koreninami kjer živi kača. Ampak, ta me ne bo niti pojedla; ki me izpljune nazaj v gozd kjer me čaka ona, a ona ni angel ker. Ona nima kril in ne more leteti kot tudi jaz ne do krošnje. Skozi katero se prebija sonce, in še naprej samo zato tavava po gozdu, peš brez steze. Samo veva da nisva niti kača niti angel, ampak nekaj na pol poti


književnost uživo 17

izgubljeno, a kar mora povezati svetlobo od vrha do dna. Prevedel: Jaka Železnikar


književnost uživo 18

Alen Brabec Amarna Danes sem mačka. Ob tebi se sprehajam po dvoranah s poslikanimi zidovi in se tihotapim skozi gaze ki živo plešejo v svetlobi plamenov oljenk ko jih giblje vetrič z reke. Vibrirajo sence, vijugajo po granitu, se izgubljajo v marmorju, hrapave kot površina peščenjaka se raztezajo po zlatih posodah polnih datljev in granatnih jabolk, in izginjajo v sijanju modrega kamna ki ti lomi hematitne oči, obli nohte iz bisernice in polzi kot med po hrbtu iz lenega alabastra. Kličeš me po imenu ki bi lahko bilo moje; pristopam k tebi mahajoč s konico repa in se ti zapletam med nogami, prisvajam te z vonjem; nocoj želim biti tvoj sledilec vseh dvanajst ur noči. Zdi se mi da je ta čas vreden več od enega boga


književnost uživo 19

ki ga tvoj mož tako poln strasti vsaja kot seme v to črno zemljo. Prevedel: Vid Sagadin Žigon


književnost uživo 20

Zoran Žmirić + + + Spoznal sem, da imam precejšnjo prednost. Pri odhodu nisem vzel srca pustil sem eni tam, da ga čuva; ne poznaš je. Zdaj sedim brez srca in razmišljam: če metek že najde meso bo srce ostalo nedotaknjeno. To je generalni zajeb, ki ga bom če bo usoda tako hotela, plasiral brez najmanjšega kalkuliranja, brez kakšnega podobnega plana, predstavljaj si vojak brez srca, to je tema za psihologe in kardiologe. Dvomim, da bi kdo pričakoval da sem brez srca pustil mnoge za sabo in me to niti slučajno ni preganjalo. Pustil sem, eno tam, ne poznaš je. Medtem ko sem druge, kot da je pomembno katere pustil ležati v krvi vse ob pivski pesmi. Prevedla: Jana Putrle Srdić


književnost uživo 21

Mladen Akomodacije, refrakcije, kabrioleti Blažević ko sedim pred steklom mi pogled odtava v zelenilo ki se nahaja v levem kotu zaradi nagnjenega vratu in nošenja torbe v desni roki vendar včasih se besede ki visijo in se sušijo razletijo v roju okoli mene in zabijejo v hrbtenico kot žeblji tedaj si nadenem očala da jih povežem v besede in zgodi se nekaj na subatomski ravni kar ne razumem izgubi se v naprezanju očesnega živca ali trzljaju širjenja zenic morda bi bilo več svetlobe če bi živel v hiši brez strehe več svetlobe je v hiši brez strehe ko se oknom odstranijo polkna ne potrebujejo sklopk


književnost uživo 22

varovalk podnevi je dan ponoči je noč samo predmeti razmetani po hiši nekoč so bili živi ne morem jih pokopati pod skupnim imenom Prevedel: Borut Petrovič Vernikov


književnost uživo 23

foto: Miro Škugor


književnost uživo 24

foto: Carmela Žmirić Perica


#II. Kratke pripovijetke izvedene na Noći velikog čitanja IV., 28. siječnja 2016.


književnost uživo 26

Vlado Simcich Noć velikog čitanja IV. Vava Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i dosad, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica. Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikad prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, pa ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora. Nekolicinu od njih upravo predstavljamo.


književnost uživo 27

Igor Beleš Automobil s devet života Miris janjetine ispunio joj je nosnice. Teško je disala, ali miris mesa iz malene vrećice dao joj je snage za ustajanje. Miris i zadovoljstvo obavljenim poslom. Zdjela puna, mačke ni od korova. Zazvala ju je imenom, na ljudskom i mačjem jeziku, ali uzalud. Zdjelicu s hranom položila je na asfalt, na parkirno mjesto B14 kako bi mačka bolje uočila hranu kada odluči jesti pa se polako zaputila u svoj skromni stan. Izašla je iz lifta na devetom katu. Dok je bila mlađa, i dok su ona i Mirko dijelili ovaj stan, bila je uzbuđena što su živjeli na devetom katu. Predivan pogled i onaj osjećaj da ostale gledaš s visoka trajao je koliko i Mirko, njeno glatko lice i bujna crna kosa. Mirko već godinama ne živi iznad svih. On je dva metra ispod. Otključala je ulazna vrata svog stana i zakoračila u hodnik prepun crno-bijelih fotografija. Prošla je kroz hodnik ne pogledavši ih. Previše dokumentiranih uspomena života na izmaku. Danas se nije mogla s time nositi, iako je bilo dana kada su je te fotografije mogle obradovati. Njeno glatko lice, njena bujna crna kosa, Mirko u uniformi, Mirko u jednodijelnom kupaćem kostimu… U zadnje vrijeme uglavnom je mislila kako su to nečije tuđe uspomene jer se i sjećanje polako opraštalo s njom. Trenutno se najbolje sjeća mačaka. Otišla je u kuhinju i pristavila vodu za juhu. Sebi je kupila svinjske kosti. Juha bi joj trebala potrajati barem pola tjedna. Uvijek je bila štedljiva kada je njen želudac u pitanju, ali za je mačke bila široke ruke. Dani su joj sivi i spori, ali ih, za razliku od Mirka, još uvijek broji. Nije bila sigurna je li zbog toga sretna ili nesretna. Voda je zaključala pa je u kipuću vodu ubacila gole kosti. Miris nije ni približno očaravao kao onaj iz vrećice mačje hrane. Upalila je televizor i zagledala se u ljubavne probleme Meksika. Nakon Meksika uslijedili su ljubavni problemi


književnost uživo 28

Argentine pa Indije pa Turske, a i Hrvatska nije baš najsretnija u ljubavi. Ona i Mirko nikada nisu imali ljubavnih problema. Zavoljela ga je malo poslije vjenčanja, a on nju puno prije. Bio je dobra prilika, prema riječima njenih roditelja. Mlad pa uz to još i vojnik. Ono lijep je namjerno izostavljeno iz opisa. Nije se na tu temu imalo što pridodati. I bilo im je dobro, unatoč tome što je Mirko često putovao na razne vježbe, dežurstva, straže, sletove. Kada su otkrili da ona ne može imati djece, Mirko to nije teško podnio. Volio ju je i pružio joj je onoliko utjehe koliko to jedan okorjeli vojnik može. Sve što je od Mirka ostalo, osim prašnjavih fotografija, bile su uniforme raspadnute vojske jedne nepostojeće države, ordenje kojeg više nitko ne priznaje i kalašnjikov. Nije znala zašto to još uvijek čuva jer sve zajedno vrijedi manje od vrećice mačje hrane, a uspomene ionako blijede iz nje poput tinte s papira – otprilike razumije sadržaj teksta, ali ga više ne može jasno pročitati. Dok je ručala, pogledala je vijesti. Potom je zadrijemala. Probudila ju je zvonjava pa kucanje na vratima. Pokušala je viknuti: Evo!, ali grlo je proizvelo samo škripavi promukli zvuk. Teško se i polako ustala s kauča. Dohvatila je štap za hodanje pa se polako približila vratima usput kašljući kako bi pročistila grlo. Otvorila je vrata. S druge strane našla je jedino tamu isprekidanu sićušnim narančastim točkicama. Pružila je ruku prema sebi najbližoj i upalila svijetlo u hodniku koji je bio prazan. Opet djeca, pomislila je i ugledala polupunu posudu mačje hrane na otiraču za noge... Onom na kojem je pisalo Dobro došli, iako su se slova već izlizala, a poruka više izgledala kao da je pisana na nekom još neotkrivenom pismu. Sagnula se i teško uzdahnula te desnom rukom pokupila posudu. Miris janjetine još je bio intenzivan.


književnost uživo 29

Izašla je van i polako došla do parkirnog mjesta B14. Mačke još uvijek nije bilo ni od korova, ali je na mjestu gdje je ostavila posudu sada bio parkiran veliki srebrni džip. Nikad joj nije bilo jasno zašto su vojni automobili postali popularni među civilima... A ni današnja mladež joj nije bila jasna, kada se zbog mode oblačila u maskirne hlače. Sagnula se kako bi položila posudu pokraj parkiranog džipa i tada je ispod automobila ugledala svoju mačku. Zazvala ju je na ljudskom i mačijem jeziku. Odgovor je izostao. Nije ju mogla rukom doseći pa je upotrijebila štap. Gumenim vrhom gurnula je mačku, ali ona nije reagirala niti na ovaj stimulans. Teško se pridigla čak i uz pomoć štapa. Težina nije bila u istrošenom tijelu, već u duši. Stajala je pokraj srebrnog džipa, ubrzano dišući, razmišljajući nekoliko trenutaka. Teškog koraka krenula je natrag prema zgradi. Ušla je u lift i izišla na devetom katu. Ušla je u stan. Na televizoru su plesale zvijezde. Ušla je u spavaću sobu koju je sada dijelila jedino s Mirkovim uspomenama. Sagnula se ispod kreveta istom mukom kojom se sagnula ispod džipa. Novi udarac boli i ljutnje prostruji kroz nju. Izvukla je veliki zeleni kofer pa ga otvorila ne podižući ga. Svukla je sa sebe crnu haljinu i obukla Mirkovu maslinastozelenu uniformu. Okačila je na vojničku jaknu ordenje i pomislila je kako sada nalikuje današnjim tinejdžerima pa se tome glasno nasmijala. Uzela je pušku AK47 i napunila je streljivom. Ponovno je napustila stan i zaputila se ka liftu u desnoj ruci držeći štap za hodanje, a u lijevoj pušku. Izašavši iz zgrade, krenula je ravno prema parkirnom mjestu B14. Repetirala je pušku i zapucala na srebrni džip. Pritom se smijala glasno i ponovno se osjećala živom. Devet metaka za devet života. Pucala je po vjetrobranu, svijetlima, gumama, prozorima… Uzela je otpali retrovizor.


književnost uživo 30

Odraz na razbijenom staklu retrovizora odavao je fragmente njenog zadovoljnog izraza. Ušla je u lift pa izašla na petom katu. Ispred ulaznih vrata stana B14 odložila je razbijeni retrovizor i zaputila se ka svom stanu. Baš ju je zanimalo jesu li i zvijezde otplesale svoje.


književnost uživo 31

Izet F.I.T. Medošević (Punk esej) Sjedi se u na terasi u starom gradu. Proljeće, gužva, konobar me mrzi, na stolu novine, prolazi Fit. Halo, Fit, šta'š pit? Fita smo voljeli svi, al on nije mario nit se ikad kome čmario. Ipak, sjedne on na čas, odbije konobara, kao nema vremena i vadi iz torbe neke fotke i crteže. Pokazuje prstom, objašnjava, zatvara oko da bolje procijeni kompoziciju… – Nije loše Fit, prolazno, mogao bi reći. Fit i dalje gleda u papire kao da ih vidi prvi put. Nije siguran skroz. – Ma dobro ti je to – velim mu. – Što te sad briga, nakon toliko godina? Tko još uopće gleda na kvalitet moderne umjetnosti? Kakva umjetnost, kakvi bakrači? Totalni demode. – Pravo zboriš – veli on, pa uzme upaljač sa stola i krene paliti papire. Jedan za drugim. Gore remek djela! Ekipa otkida. Evo konobara. Stoji, stavio ruke na kukove i prati u čuđenju. Nešto kao mora, al mala je to para i velika neugodnost da se sad izlaže pred auditorijem i možda ispadne smiješan i nespretan, jer Fit pali i ne jebe, a ekipa se guši, prigušeno, ali sve jače i jače. Progresiva alternativa. Napokon stižu krikitike sa susjednog stola. Trebe se žale, smrdi im celuloza u plamenu. Uđem u kafanu ja, konobar mi veli: – A? Najzad mislim, evo netko poput Fita! Istinski performer. Sad i ovdje, bez prejudiciranja, kataloga, mišljenja i dogovorene kritike. Loži sve, dolazi zima, ne klimatska, ta je upravo prošla (kao da je nije ni bilo), nego ona prava – vrijednosna, zima zaborava, memorije kraće od 48h prema svim pitanjima i događajima, iako su i oni upitni pa prema njima i pitanja u suštini nemaju smisla, a još manje uzroci i odgovori. Ništa, živjeti se mora, barem tako kažu, i vjerujem im dok se ne ispostavi suprotno, da i ja zapjevam onu staru: Da mi je, lane moje, leći i umrijeti… Sklapam oči,


književnost uživo 32

sve se gasi, ulazim u kino, miris kokica, zvuci žvakanja, žamor, ne vidim stepenice. Reklame deru po pola sata. Pucaju bubnjići. Netko se dere: – Smanji! Smanji to, jebem ti mater! Okrećem se da vidim tko je taj heroj. Okrećemo se svi. I mladi i stari i djeca i roditelji. Neki plješću i žvižde. Sretni smo što imamo nekog da nas brani, barem verbalno i hulački od korporativne zvijeri koja je stalno tu, ispod naših nogu. Banalnost vlada evidentno, ali i maštovitost se razvija, doduše u proizvodnji novih strahova... Takozvanih mainstreamparanoja, izmišljenih i stvarnih. To se više ne da ni sagledati. Čitava industrija think-tank mozgova derenči na promociji meteora, sudnjeg dana, propalih abortusa, muslimana izbjeglica, imigranata Arapa, kemoterapija, Oreškovića, Alexa Jonesa, Tomislava Marka, Donalda Trumpa, NLO –a, kulture počasnog blajburškog voda; od marksizma do ustaštva u tri kondorova dana. Svega nas je strah, al se ti strahovi barem izmjenjuju dok korporativna zvijer ne odustaje, ona je stalno tu, u svakoj sceni i na svakom plakatu. Odbacujem crne misli. Zamišljam Fita razvaljenog preko oba sjedišta kino dvorane kako reži: – Prč-it, sve zapalit! Evo, narode, počinje film! Kičasto i grandiozno, Koktelčić Seagala, Matrixa i DiCapria. Vidi se već po uvodnoj špici da tu kruha neće biti. Nema kocka da omane. Bacio sam sto kuna u ždrijelo Cinestaru i jedino mi preostaje d se odmah dignem i odem kući, sretan što je imam i dovoljno pametan da se tome ne veselim pretjerano. Počinju reklame, vrijeme je za pauzu, epp–e, dio drugi nakon reklamnog bloka. Uf, što se pravim pametan, obaviješten i uporan, pa to je za popizdit. Kombinacija lupetanja Vedrane Rudan i Milovana Đilasa. Velikih ljudi u suženim okvirima. Sve to znam zahvaljujući


književnost uživo 33

internetu, a i ništa ne znam zahvaljujući navedenom također. Isto kao i vi, dok ritam vozi kao zvijezda hard corea: tupa, tupa,tu tupa, tupa, tupa, tu, tupa. Osuđen na sebe samog zamislite – i to je to! I vi još nekoliko minuta patite sa mnom, prijatelji! Vama je lakše. Vi izlazite barem malo na zrak, imate prolaz do balkona. Od A-dura, preko pentatonike do nesnosne distorzije novih pravaca metala, nikad dovoljno starog i uvijek u najboljim godinama dug je put, konji moji, u četrdesetima. A neki su i u pedesetima i šezdesetima dobrodošli u svijet prodavača gitarske opreme i internet oglasnika, ta drugo ni ne postoji da bi se zabilježilo, a kamoli pamtilo duže od 20 sekundi. O, salonska umjetnosti, otpore dragocjeni! Da sam barem kao Fit! Trava i shit i to je Amerika!


književnost uživo 34

Zoran Biološki višak Krušvar Hrkiju sam dala vrećicu trave da mi pomogne odvući mrtvog šarplaninca do kuće. Obično sam zgažene pse i mačke sakupljala sama, ali ovo je zbilja bio kapitalac pa mi je trebala pomoć. A bio je i svjež, što je super jer je najgore kad se usmrde i dobiju crve. U vrt sam donijela sjekiricu za meso i pilu za drva pa krenula komadati ulov. Morala sam požuriti jer je Tomo trebao za nekoliko sati doći po ključ od kafića, a ako sam ga mislila zavesti i nagovoriti da me ipak zadrži na poslu, nisam se baš mogla pojaviti krvava do laktova. Nakon što sam se istuširala, morala sam još nahraniti Konga i Montija. Oni su bili tatini suveniri. Monty je stalno vrebao Konga i bojala sam se da ću mu jednom zaboraviti zatvoriti terarij i onda ću imati preždranu zmiju i mrtvog majmuna. Takav je bio tata, najbolji. Ako sam htjela majmuna, evo ga, već se ljulja s lustera. Ako mi se nekad svidjela zmija, gle tko to sikće u paketu ispod božićnog drvca? Poslala sam poljubac tatinom uokvirenom liku pa otvorila ladicu u kojoj je spomenar iz osnovne, fotka na kojoj jedem šećernu vatu veću od svoje glave, crveni klaunovski nos i ulaznica za cirkus koju je potpisala Moira Orfei osobno. Još suvenira. Zatvorila sam i tatu unutra, da ne vidi kako se njegova Janja sprema prokurvati za radno mjesto. Stavila sam previše šminke, majicu koja pokazuje trbuh, kad već nemam bog zna kakve sise, pažljivo odabrala gaćice i prekratke hlačice. Iz zrcala me i dalje promatrao tehnološki višak. Onda je zazvonio mobitel, Tomo: – E, bok, Janja. Čuj, nešto mi se presložilo pa dolazim sad odmah po taj ključ... Evo, tu sam kod srdočke crkve, idem prema tebi... Moja trema eruptirala je u užas: Već? Kako već? i panično sam istrčala.


književnost uživo 35

Audi je blistao kao vedro nebo, doklizavši iz smjera igrališta na kojem su klinci napucavali loptu, među privatne kuće, vrtove i zelenilo. Tomo je zaustavio auto uz cestu, izašao i protegnuo se: – Bok. Ja nisam rekla ništa, jer mi je mozak vrištao od preopterećenja. Došao je prerano, kuća nije bila spremna. Plastična kada s raskomadanim psetom bila je u predsoblju, krvava pila i sjekira u vrtu, nema šanse da ga tamo vodim. Osjetila sam kako mi ruke podrhtavaju pa sam ih stavila u džepove. Izgledam nervozno, ne smijem izgledati nervozno, moram se opustiti, ali kamo s njim? Njegov auto je dvosjed, mogla bih ga zavesti i tamo, ali malo je mjesta, to je loše... A ovo će mi upaliti samo ako bude jako dobro. Misli, Janja! – I? Šta ima? – pitao je. Trudila sam se smješkati i biti cool, ali glas mi je trokirao, jedva sam rekla: – Ništa. Prišao mi je korak bliže i nadala sam se da mu mirišem na šampon, a ne na mrtvog psa. Bio je velik tako pored mene, u mom prostoru. Uvijek je to radio, ulazio u prostor. Ljutilo me to, i ljutilo me što mu nisam rekla onda kad nisam htjela da mi prilazi, a sad kad sam htjela, sad nisam znala reći da hoću. Dosta je više toga, Janja, ili napravi nešto ili se makni s ceste da te bar nitko ne gleda ovakvu droljastu. Trepnula sam kao Bambi pred farovima: – Dužan si mi plaću. – Platit ću ti, jebote! Nemoj me, e... Šta ti misliš, da meni nije kriza!? – nerviralo ga je kad bi ga netko pitao novce. Živci su mu bili tanki, fitilj kratak i onda netko lako nastrada. Gledala sam kromirane felge njegovog


književnost uživo 36

auta. Ja se vozim autobusom i nikom ne dugujem novce, ali dobro. Rekla sam si: Ne seri, Janja, nego vrati svoj posao, i desio se neki klik u glavi, počela sam mu uvaljivati priču, a bila je glupa i neuvjerljiva, ali taj čas mi ništa bolje nije palo na pamet: – Zaboravila sam jučer torbicu kod starog Koste. Ključ je unutra. – Kod koga, jebote? – Kosta. Frend od mog starog. Zapravo, kolega s posla. Živi sam pa mu nekad odnesem ručak. Kod njega mi je ostao ključ. – Pa dobro, gdje je to? – Ma tu blizu... Odmah ćemo. Vodim te kroz šumarak – namignula sam. Blizu Koste je bilo i tratine na koju smo mogli leći i grmlja gdje smo se mogli sakriti pa ako se još posreći da ne pokupim krpelja, mogli smo se zbilja tamo kresnuti. Povela sam ga stazicom, dalje od kuća, u šumu. Hodao je za mnom i gledao mi guzu. Namjerno sam je njihala i pitala se jel' se on sad sjeća kako ju je gnječio i štipao, toplu i sklisku od znoja dok sam stenjala pod njim u mraku zaključanog kafića, lica zabijenog u sjedište separea, među fleke od piva i rupe od cigareta? Bio mi je tako zahvalan da sam dobila otkaz. Pogledala sam preko ramena, cerio se. – Šta, zašto tvoj stari sam ne nosi hranu tom svom frendu? Stala sam i zurila u njega sekundu, dvije, pet... – Stari mi je mrtav. Rekla sam ti to. Ubio se kad ga je ona kučka od stare ostavila. – A sorry, jebiga, zaboravio sam... Oprosti. Stavio mi je ruku na struk. Njegov bok trljao se o moj dok sam ga vodila dalje:


književnost uživo 37

– Okej je, preboljela sam. I stari je ionako zaboravljao što mu ljudi govore. Nikad nije znao datume rođenja, godišnjice... Stalno je miješao imena svim nećacima. Jer ga nije bilo briga, kužiš? Samo je u svoj posao bio uživljen. Sav je bio u tome. Nosio posao doma i to. Prošli smo pored šikara i suhozida, šparožina nam se petljala pod nogama a grane šuškale nad glavom. Ispred nas se pojavila udolina ispunjena mutnom vodom, okruglasta lokva nad čijom su površinom akrobatski letjeli komarci. – Lagala sam ti – priznala sam. – Nisam te dovela tu radi ključa, sorry... Nego zato da nas nitko ne vidi – uhvatila sam majicu i skinula je preko glave: – Hoću svoj posao natrag. – O, jebote, jesi luda! – smijao se, a prsti su mu već lutali po mojim bokovima – Mogli smo otić' autom na neko normalno mjesto, a ne tu da dobijemo malariju! Slegnula sam ramenima i pitala: – Onda dogovoreno? Posao? – Ne može posao, rekao sam ti... Žena mi je počela sumnjati. Ali, evo, mogu ti sutra uplatiti tu zadnju plaću i dić' je za... Ne znam, za petsto kuna. Gledala sam ga šutke. Došla sam se prodati za posao, a on mi nudi petsto kuna. I plaću, koju sam ionako zaradila. Opet su mi se ruke tresle. Više nije bilo pitanje jesam li kurva, nego samo koliko jeftina. Opet mi se desio onaj klik u glavi pa sam ga uhvatila za pojas i privukla bliže: – Znaš šta? Htjela sam ti pokazat' baš ovo mjesto. Otkopčala sam ga, pustila da mu hlače spuznu do gležnjeva i zabila


književnost uživo 38

mu nokte u bedra, napola zato da mi se ruke prestanu tresti. – Zašto? – mazio mi je obraz, vrat, osjetila sam kako mi se koža ježi. – Tu sam sa starim dolazila kad je on dobio otkaz. Nije mogao bez posla, kužiš? Navika. Pa je odlučio raditi za svoju dušu. Nešto kao suvenir, da ga podsjeća. Stara to nije htjela ni čuti, ionako ga je mrzila jer nije ostao s nama kad sam ja morala u školu, nego je izabrao posao. Bila je previše sebična da bi to shvatila. Bila je nezahvalna. – Šta ti je stari uopće radio? – krenuo mi je otkopčavati grudnjak, a ja sam sklopila oči, duboko udahnula i brojala: Jedan, dva... Na tri sam ga udarila u jaja, najjače što sam mogla, tako da mi je koljeno utrnulo od udarca. Onda sam ga gurnula svom snagom nizbrdo, spotaknuo se preko spuštenih hlača, skotrljao i pljusnuo u vodu. Dok me cvileći psovao, rekla sam mu: – Stari je radio u cirkusu. Dok nisu počeli bojkotirat cirkuse sa životinjama. Onda je postao tehnološki višak jer, što će ti dreser krokodila ako ne smiješ imati točku s krokodilima, jel’ tako? Pokupila sam majicu i otišla da ne gledam. Jebiga, moj fitilj je dosta dugačak, ali s razlogom: takvi se stavljaju na zbilja velike eksplozive. Poslije mi nije bilo svejedno, vriskovi i pljuskanje vode odzvanjali su mi u glavi još tjednima. Morala sam popušiti plast trave da se smirim, da ne budem pri sebi dok me malo ne prođe. Ali barem je Kosta profitirao: Tomo je bio krupan muškarac, puno mesa, bolji obrok i od šarplaninca i od stare, a kamoli od zgaženih mačaka kojim sam ga najčešće hranila. A Kosta je uvijek zahvalan, on ne radi razliku. Njemu nitko nije višak..


književnost uživo 39

Enver Krivac Riječke ljetne noći Riječke ljetne noći mirišu na peruniku, ružmarin, marihuanu i Marišćinu. Mirišu na ćići borići, acidi borici i kanalizaciju, na izmet i nade. Mirišu na dimetil sulfid poznat i kao miris mora, na unutrašnjost katamarana, na ureu iz starih parfema. Mirišu na ruzinu koju nosi južina s Galeba. Riječke ljetne noći mirišu kroz otvorene poneštre, kroz vruće parkove, čuju se na graševinu iz kartona i alegorijsku kolu, čuju se svađe parova i eksplozije plinskih boca. Mirišu na topli zrak i dredove, na lažinu brade i kose beskućnika koji spavaju pokriveni izbornim lecima. Podgrijane kao maneštre, pune ambrozije i šišmiševa, pune onog što pada sa stabla na prednja stakla, zapamćene po golim leđima, štakorima u dječjim parkovima, promo-partijima i koncertima dalmatinskih alkoholičara. Odzvanjaju dijalektalnim šansonama vesele putujuće karavane, potresujkama, Srbijom, štiklama o glatki kamen, usnama o usne i kliktanjem semafora za slijepe na kojeg se naslonio pospani Rade Šerbedžija. Riječke ljetne noći su slijepljene, turističke, izgubljene, kratke i na udaru sprejeva. Ono kad su mokre od Čistoćinih Love Parade kamiona, ono kad se ceste sjaje oznojene natopljene pod lampama pa ti se čini, ono kad poblijede, ono kad na radiju zasvira ono rijetko tvoje kad sjedneš u taksi i ono kad sve što se zbiva su kasnonoćni mejlovi koji donose pretplate na gluposti koje smo jednom kliknuli i više nam ne trebaju. Ono kad su kišne riječke ljetne noći. Sve je divno i sve je krasno, crkva zvoni iznad 80dB, žene se klanjaju odvojeno od muškaraca, jako smo tolerantni dok meltamo pot u riječkim ljetnim, dok prodajemo osiguranje, radimo inventure,


književnost uživo 40

plasiramo juhe, vozimo viličare, s viličarima radimo flipove, spinove i Tokyo driftamo, kandidiramo se za kandidaturu za kandidate za vankuverska gradilišta i dablinske kineske dućane, strašeni desnicom, vladani ljevicom, pokriveni guzicom, pokriveni noćima. Sve se sjaji i baji u Kvarner Bayju, na oslobođenom teritoriju, na morskom ulju, u bonanzi bonace brodice love sipice i svjetle, mirišu na plavi dizel, zaprške i Food City, daju na kišu i na novu kandidaturu. Kome trebaju bolnice kad imamo stadione? Kome trebaju knjižnice kad imamo crkve? Kome trebaju tvornice kad imamo garaže? Kome trebaju predstave kad imamo performanse? Kome treba istina kad imamo poruke od marketinškog anđela? Kome treba bolji život kad imamo 3D printere? Kome trebaju kome kad imamo ljeto? Šta ne da da, da ne da da, da je tako? Konobari su postali baristi, nasilnici su postali meme, povijesni prelet kraj patuljastog planeta postao je zanimljivost na kraju Dnevnika, netko je ljudima nesretnih gena dao šifre za wi-fi i pustio ih na tipkovnice. Mi ih čitamo, mi se čudimo, mi si govorimo Katastrofa i Ne možeš vjerovat, mi nismo nikad na televiziji, mi slabi Hrvati, mi ionako smo svi ovdje ZAVNOH-pederi i Bosanđeles, mi ležimo na dnu Zaljeva i gledamo gore, ufamo se u UFO, kineskim telefonima snimamo mliječni krak za uspomenu, zvijezde su ovdje i otoci, dobro je, pusti, nema veze, glavno da su noći tople i da mirišu. Na dietil toluamid iz repelenata sa izbodenih gležnjeva, na tuđe žene s Chivasom u očima, na raspršene elektronske tekućine iz elektronskih cigareta i slavonski calzone iz Mlinara. Na kalijev nitrat poznat i kao vonj vatrometa, na razbijena jaja, pomidore i pljuske, mokru magnoliju i glupe palme. Na znoj crnih vojnika i lovranski. Na stare ljude i Cedevitu.


književnost uživo 41

Riječke ljetne noći su pune smrti, bilo da umiremo od samoće ili na pješačkim prijelazima. Riječke ljetne noći su financirane i mojim novcem, ali ja i dalje moram plaćati ulaznicu.


književnost uživo 42

Milan Dokaz urođenog idiotizma Zagorac Ne moram kao Danilo Bata Stojković stvoriti lik Babija Papuške, kako bih dokazao da sam sistematski uništen od samih idiota. Dobro, možda nisam baš uništen, ali imam taj unutrašnji mehanizam za samouništenje. Naravno, urođen je, a za što mogu iznijeti nekoliko obiteljsko-povijesnih dokaza. Jer, na primjer, moja prabaka, pokoj joj duši, Eva, dakle,ta je moja prabaka 1912. odlučila zajedno sa svojom cijelom švapskom obitelji odseliti u Ameriku. Nije to neko veliko čudo u to doba, tko nije odselio u Ameriku, jadna li mu majka, pa je tako i moja prabaka skupa s dvoje djece i mužem alkoholičarom i obiteljskim nasilnikom odlučila otići u Ameriku. I otišla je, štoviše, došla je ona u Nevjork, tamo je nešto i radila, za to su se vrijeme njezine sestre snalazile, poudale, teta Katica više nije bila Katica nego je postala teta Keti, da bi se ova moja Eva, e to je fantastičan obrat, iz nekog razloga dvije godine kasnije, dakle, u sam osvit Prvoga rata vratila u Đakovo, bez muža kojeg je ostavila... Ok, muž je bio alkoholičar i obiteljski nasilnik, ali to ne opravdava činjenicu da je prabaka iz tog razloga otišla na krivu stranu svijeta. Što nije otišla u Kaliforniju? Što nije otišla skupa sa svojima u Ohio, u grad Akron gdje bi kupila 10000 akri zemlje, započela svoj business, rodila novu djecu, našla novoga muža, ne znam što, uređivala vrt i glasnik svoje useljeničke zajednice, prošla krizu, lude dvadesete, još luđe tridesete... Ne, ona se vratila u Đakovo, ma što u Đakovo, u Mandićevac, ma ni u Mandićevac nego u šumu u Veliko Nabrđe, našla još jednoga pijanca koji ju je odveo u tu šumu, mislim, tu mu je bilo radno mjesto, čovjek, taj moj pradjed je bio nadlugar, pouzdan čovjek na državnoj službi, ali pijanac i opet obiteljski nasilnik... I ugošćavala baka Eva tako zeleni kadar, Čarugu, ustaše, partizane, esesovce, čerkeze, kineze, koga nije... Jer je njen čoek bio ionako stalno pijan, pa bi tu i tamo malo zapucao na ženu i djecu


književnost uživo 43

kad na druge nije mogao, i zapalio štagalj da ih istera iz njega, pizda li im ona brezobrazna materina... U međuvremenu je ovaj izdahnio... Kao i rat, uostalom, hvala bogu. Mislim, čak i iz današnje perspektive ne izgleda logično vratiti se ovamo, jelte? Zatim onaj drugi, moj pradjed sa strane očevog oca. Taj je lik, ne znam kako bih ga nazvao osim taj lik imena Dane, prezimena Zagorac kao i ja, otišao u Ameriku, bio na Wild West, zaradio zlato, kefao se s Indijancima, Meksikancima, medvjedima, vukovima, Johnom Wayneom i Clintom Eastwoodom, bio kao oni likovi iz Točno u podne ili Dobar, loš, zao, mrka lica s debelim spojenim obrvama, s borama i opakim koltom uz glazbu Enia Moriconea, onako, zrelih srednjih godina, oko 30, muževan je li, pljačkao valjda vlakove na liniji Union Pacifica (a to je kvantni skok u odnosu na onodobno ličko drumsko razbojništvo), ali zaradio je neki novac, ma ne neki, nego legendarni novac, puno novca, da bi odjednom odlučio vratiti se nazad u svoju ličku vukojebinu, pa je najprije na kartama i kocki u nekim prčvarnicama u Otočcu i Gospiću sprdio one golden bullions dolare, sat sa zlatnim lancem, pa čak i kolt... I ostade i on na tom svom selu opet do onoga drugoga rata, opet ista priča, ustaše, četnici, partizani, Talijani, Nijemci, sve to... Pa zar nije mogao ostati u onoj priči o kaubojima i Indijancima? Čak nije ni narodni heroj, ništa, ne, taj je moj pradjed bio sve samo ne dokaz pametnog i dugoročnog ulaganja. Naime, on je kao i ona prabaka, malo zagrizao tog novog svijeta i došao opet iz nekog nejasnog razloga nazad. Pa zašto, za majku milu, zašto? Pa zar u toj Americi nije bilo nešto malo bolje i izazovnije nego ovdje? E, pa to nije sve. Djed moje none, dakle, moj prapradjed, taj je


književnost uživo 44

pak išao u onu Južnu Ameriku, i došao je 1881. u Buenos Aires, gdje je proveo kao noštromo, tako smo barem mi mislili, točno dvadeset godina, stekao opet nešto novca, ma ne samo nešto, i malo više od nešto i eto ga, hop!, 1901. vratio se i taj Bartol. Zašto? Nikome nije jasno. Jednostavno se vratio, oženio, dobio djecu, pokrenuo opet biznis, opet došao rat, pokrenuo sinu biznis, i opa! – ubi ga granata u onom drugom ratu. Eto, baš me zanima bi li ga ubila granata da je ostao na rijeci Plati. Dobro, nije ni Argentina neki genijalan izbor, ali hajde, barem je pamtila bolje dane. Ovdje nije bilo dobro ni to. Da zaokružim ovaj mali presjek urođenog obiteljskog idiotizma, tu je moj drugi prapradjed s majčine strane. Taj je odlazio i dolazio iz Amerike, napravio jedno dvoje djece, zatim opet odlazio i tako nekoliko puta. Ne znam kako se snalazio, navodno nije sve to skupa ni bilo tako loše, puno je Komižana te generacije nešto radilo u Kaliforniji, sve su to bili zajebani igrači, onako, dobri radnici, mnogi od njih i s nekim poduzetničkim ambicijama. Ali, ovaj je moj te 1913. došao u Komižu, taman stigao napraviti još jedno-dvoje djece i klisnuti natrag, kada je došao do Trsta i umro. Navodno od upale slijepog crijeva, valjda se tada umiralo od upale slijepog crijeva. Osim činjenice da je pokopan u Trstu, a i to znamo iz nekog telegrama koji je poslao neki njegov suputnik s kartom u istome smjeru, ne znamo više ništa. Nitko ga se ne sjeća, nitko ne zna gdje je ušteđevina, nitko nema nijedan dokument, nitko se ne spominje ovoga neuspješnog povratnika, nitko ne zna ni gdje je pokopan. I sad se pitam, je li mu trebalo toliko vraćanje ovamo, iz San Pedra u Komižu? Zar nije mogao pokupiti tu svoju obitelj i trajno otići kao i mnogi drugi u tu Kaliforniju?


književnost uživo 45

Eto, zar nije mogao neki moj fiktivni alternativni ja sada živjeti u California kao moj daleki rođak David prezimena Felando s otoka Biševa i istraživati ove eksotične korjene na drugom kraju svijeta uz dobro pifo šuju kada o ljetnim praznicima dođe unucima pokazivati egzotične mediteranske prapostojbine? I sada, kako drugačije nazvati to nego urođenim defektom, pogreškom u razmišljanju, ne znam kako bih se izrazio... Urođenim idiotizmom koji te uvijek i iznova vuče na ovu luzersku stranu svijeta, ovdje gdje ne uspijeva ništa, gdje čak ni korov neće. Kako naći pravi naziv za tu samouništavalačku nostalgiju koja te iz evidentno boljega uvijek vuče ovdje gdje je evidentno gore? Ili je riječ o nečemu što još uvijek ne mogu razumjeti? Dobro, da je samo jedan od njih drugačije odlučio, mene ne bi ni bilo, ali to nema veze. Mene ima, a opet ne razumijem zašto su se vraćali. Kao što ne razumijem zašto ja ne idem. Naime za razliku od njih, ja sam barem na njihvom iskustvu mogao nešto naučiti. A to je da je po život opasna ludost ne pokušati se domoći Amerike. A još je luđe domoći se i vratiti. A evidentno nisam ništa naučio. Pa sada tipično hrvatski zdvajam. I potkrjepljujem tvrdnju da samo lud ili idiot ostaje. Ili, postoji crv sumnje: možda se zaista nebo urotilo kako bi se izvršilo nešto sasvim drugo.


književnost uživo 46

foto: Miro Škugor


književnost uživo 47

#III. Čovjek treba svoju ludost - razmišljanja, eseji, osvrti


književnost uživo 48

Vid Sagadin Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio Žigon sebe Čovjek treba svoju ludost kao sastavni dio sebe. Ako mu je oduzeta pod utjecajem farmakoloških sredstava koja dokidaju simptome kao uzroke mentalne patnje, onda se gubi kontakt sa sobom i postaje dobrovoljan pacijent u potpunosti podređen zapovijedima svoje fiktivne bolesti, konstruirane i nametnute od strane farmaceutske industrije koja slijedi isključivo svoj profit. Psihijatri su samo vojnici sustava koji odčovječuje čovjeka i njegovo ljudsko dostojanstvo, a to također može dovesti do smrti. Svrha svih sudionika ovog paklenog racionalističkog projekta, a koji ne priznaje postojanje duše, jest amputiranje cijelog emocionalnog spektra reakcija na podražaje, osim straha što ovim suvremenim inkvizitorima tako omogućuje lako praćenje ukalupljenih subjekata. Pravi Ja, koji se uspješno nosi sa svojim ludilom, što je samo još jedan izraz za beskompromisnu potragu za samim sobom, ne predstavlja opasnost za sebe i druge kao što bi to željeli predstaviti krvnici mozga, već iz temelja potkopava prosvjetiteljski projekt čovjeka kao racionalne životinje pod šupljim baldahinom metafizike. Pravi Ja je opasan, jer ne dopušta da ga se ukalupi u uniformnu normalnosti koja je potpuno ispražnjena i nepovezana s višim razinama svijesti, a koje se pojavljuju u obliku slušnih i vizualnih halucinacija kao znakova duhovnih uvida trećeg oka. Živimo u vrlom novom svijetu u kojem nadzor i kažnjavanje znači samo održavanja socijalne lešine, koja se živa raspada neposredno pred našim očima. Psihijatrijski je sustav, dakle, sa svim svojim ljudskim žrtvama samo metafora okoštale strukture društvene stvarnosti, koji polako melje pod sobom sve što je ljudsko, metafizičko i duhovno. The only revolution is inner revolution! (Jedina revolucija je unutarnja revolucija!) Sa slovenskog preveo: Milan Zagorac


književnost uživo 49

Stjepo O romanu Nikola Blage Vukadina Martinović Moglo bi se reći, uz nešto prigodne površnosti, da se svi romani dijele u samo dvije (pod)vrste: one u kojima autori na ispisanim stranicama generiraju život – stvarajući protagoniste izmaštanih događaja i provodeći ih vječnim etičkim, moralnim, vrijednosnim... Dvojbama, namjerno posijanim poput mina na pustopoljini – i na književna djela koja je generirao (sam) život, odrazivši se tekstom koga je pisac zapravo zapisivač. Blago Vukadin svoj je romaneskni prvijenac upravo tako – zapisao, a ne ispisao: njegov Nikola ne proživljava ništa izvan onoga što se dogodilo tisućama ljudi razapetih između korijena u malom mjestu, školovanja i dozrijevanja u velikom gradu, rasapa u sukobu s onima s kojima je, kako se banalno kaže, sanjao o sreći, stradanja u ratnom metežu... Sve do bijega u strani velegrad s vjerom u iluziju novog početka, koja se (očekivano) raspline i p(r)okaže tragičnim krajem. Nema u ovom romanu ni filmske dramaturgije izlomljenih slika, tako drage nekim suvremenim književnicima, ničega nategnutog ni dovučenog na proscenij iz tmina podsvijesti, neoproštenih dugova ili razočaranja: sve je posve moguće, kao iščitano u nečijem dnevniku; a ipak osebujno i daleko iznad standarda tzv. stvarnosne proze. Objašnjenje je vrlo jednostavno: Blago Vukadin nije ispisao niti jednu rečenicu izvan vlastitog iskustva. Nikola nije autobiografsko djelo, ali jest odsjaj proživljenoga – pisac je sročio mozaik iz zapamćenog materijala, pretočio u književni tekst slojeve svojih sjećanja kvaliteta ispred i iznad one koju bi ovo djelo moglo steći agresivnijim korištenjem literarnih alata. Naime, dok većina suvremenih književnika s naporom piše priču o jednoj sudbini koja ne iziskuje ničega artificijelnog, on dekonstruira – razlaže – stotine biografija svojih suvremenika da bi stvorio lik s osobinama zajedničkog nazivnika i proveo ga mjestima prepoznatljivim


književnost uživo 50

i poznatim, situacijama u kakvima se mogao zateći svatko od nas (mnogi i jesu!), društvenim tkivom u kojem su jednako punokrvni licemjeri i poštenjaci, zabludjeli i oni koji su ih u obmanu naveli. Napisan dobrom jezikom, Nikola je roman sa svim odlikama uvjerljiva dokumentarca.


književnost uživo 51

Martina Nemogućnost odvajanja od... Ljubavi Jurišić (Prikaz romana Sobe Ksenije Kušec) U težnji za što masovnijom publikom pisanje o ljubavi odavno je izgubilo svaku vezu s proizvodnjom kvalitetne književnosti. Ljubav je postala površni nusproizvod seksualne želje, trivijalni element umjetnosti i života, namijenjen isključivo ženskoj publici čija se sklonost iracionalnim osjećajima i eskapizmu ne propušta spomenuti. Pisati o ljubavi kao što su to činile Marguerite Duras ili Anais Nin danas je neprofitabilno i nemoguće jer se izmijenio koncept ljubavnog odnosa, a biti romantičar/ka rezervirano je za idealističke budale. Roman Sobe, autorice Ksenije Kušec, dijelom izlazi iz okvira konzumerističkog poimanja romantične ljubavi te je usmjeren na suptilnost osjećaja, okolnosti i atmosferu, lišenih svake seksualne želje. Ksenija Kušec konstruira svijet u prustovskoj maniri prizivanja izgubljenog vremena gdje reminisencije postaju stvarnost, a sadašnjost je samo posljedica prošlosti. Priča o ljubavi, nostalgiji, osamljenosti, mentalitetu, predrasudama i pohlepnosti prikazana je iz očišta glavne protagonistkinje Suzane te obuhvaćena određenim vremensko-prostornim konceptom. U sadašnjosti rastavljena profesorica matematike, nezadovoljna situacijom na poslu, zaokupljena renovacijom stana i skorašnjim posjetom sina sa studija u inozemstvu, Suzana se svakodnevno prisjeća davnog ljeta koje je provela s bivšim mužem na jednom od jadranskih otoka. Dolaskom kod muževljeve rodbine, protagonistkinja se upoznaje sa svijetom koji je posve drugačiji od onoga što je njoj poznato, te biva uvučena u apsurdnu igru oko nasljedstva čija je svrha čuvanje soba u trošnoj kući. Reminisencije dolaze iznenada, stimulacijom osjetila i isprepliću se sa sadašnjošću u kojoj je Suzana, na ulicama Zagreba, u neprestanoj potrazi za Borisom – mladićem kojeg je upoznala sudjelujući u čuvanju sobe. Razvoj njihova odnosa opisan je romantičarski nevino. Oba su lika


književnost uživo 52

suočena s neizbježnim promjenama u životu što ih zbližuje i postupno dovodi do njihova sve prisnijeg odnosa, iako oboje znaju da je njegova stvarna realizacija nemoguća. Bliskost koju ostvaruju zapravo je više povezana sa Suzaninom sadašnjošću i melankoličnim promišljanjima o mogućoj stvarnosti, dok je prošlost, koju prepričava, usmjerena na otočki mentalitet, ljude koje susreće u kući, odnosu s bivšim mužem i njegovima tetakma. Mentalitet, koji autorica opisuje, neosporno je patrijarhalan, praznovjeran i pun predrasuda. Iako Suzana shvaća sustav vrijednosti u kojem se nalazi, ona ostaje pasivna i ne poduzima ništa kako bi se suprotstavila bezobraznim tetkama, već očekuje da muž stane u njezinu obranu, što se ne događa. Kako piše Asja Bakić: Žene, dakle, prečesto prešućuju: tamo gdje bi nakon razmišljanja trebao početi govor, on izostaje jer je strah od toga kako će društvo reagirati puno jači nego što je to želja da se misli javno iskažu. Maša Grdešić naziva to zamkom pristojnosti, vrlo čestom karakteristikom u ženskom odgoju, a što se može pripisati i glavnoj protagonistkinji romana Sobe. Opis otočkog mentaliteta, kao i Suzanino ne-reagiranje na provokacije kao pristojne žene nesklone konfliktu, izvrsno se nadovezuje na njezine sadašnje probleme na poslu gdje trpi maltretiranje šefice kojoj se nitko iz nastavničkog kolektiva, kao i Suzana, ne suprotstavlja zbog danas uvijek prisutnog straha od gubitka posla. Tematiziranjem dviju različitih vremensko-prostornih situacija, autorica povezuje dva jednaka mentaliteta čiji je glavni element želja za vlastitim probitkom. Ono što povezuje sadašnjost i prošlost romana jest i svojevrsni eskapizam kojemu pribjegava glavna protagonistkinja. U prošlosti je to idealističan, romantičarski i neostvariv odnos s Borisom koji je odvraća od problema u braku, te znanstveno-fantastične i ekološke priče


književnost uživo 53

vlasnika trošne kuće kojima autorica uvodi humoristični i iracionalni element u surovu realnost radnje. U sadašnjosti je bijeg od stvarnosti izražen u maštanjima o prošlosti i mogućem susretu s mladićem kojeg je upoznala tog ljeta, a isprekidan epizodama iz zbornice, renovacijom stana, pričom o sinu te željom za novim poslom. Iznenadno rušenje trošne kuće u prošlosti povratak je u stvarnost, a u sadašnjosti se nadovezuje na iznenadni i željeni susret Suzane i Borisa u Zagrebu. Oba ova događaja predstavljaju rušenje iluzija i mirenje sa stvarnošću. Opisan klišeizirano, u maniri zapadnjačkog mita o idealu heteroseksualne romantičarske ljubavi, susret Suzane i Borisa predstavlja korak do sretnog završetka čiji se tragovi naslućuju kada protagonistkinja pronalazi novi i bolji posao. Ljubav i dalje ostaje neostvariva, a možda je više i nema, možda je cijela priča o otoku bila samo Suzanin način suočavanja sa stvarnošću i maštanja o mogućim svjetovima. No, susret je utoliko bitan jer omogućuje protagonistkinji da se oslobodi prošlosti i krene dalje, ali i da shvati da je i kako i sama robovala predrasudama. Roman Sobe djelomičan je odmak od uobičajnog književnog diskurza o ljubavi. Iako se završetak, kao i djelovanje glavne protagonistkinje, može povezati s trivijalnim elementima karakterističnim za ljubavni narativ, s druge strane, Ksenija Kušec ne piše samo o ljubavi, već o nemogućnosti odvajanja od prošlosti i trenutku kada ona postaje realnija od sadašnjosti. Atmosferičnost, okolnosti i maštanja elementi su kojima autorica izgrađuje specifičan literarni svijet. Suzanina sjećanja i stvarnost, uobličena u osobit vremenskoprostorni kontekst, poslužila su za kritiku najučestalijih ljudskih mana, za opise ljudske melankolije i ljubavi koja nije samo površna manifestacija seksualne želje.


književnost uživo 54

Željko Bojović Kastel – Erudita s mediteranskim šalom u galiji Knjigu Beskopnik Borisa Jovanovića Kastela pročitao sam kao zakonik, samo obrnutim redom, prvo u cjelosti pa u pojedinostima. Tako me je povuklo i tako se i desilo. Kada sam počeo da čitam, uhvatila me je neka magija koja se nalazi u ovim stihovima i koja me je vukla naprijed, dalje i dublje, sve dalje i dublje do posljednjeg stiha... Iako su se gomilala zapažanja i potreba da ih zapišem, kako bih kasnije napisao ovaj tekst, to jednostavno nisam mogao da učinim, osim za jedno zapažanje o pletivu. Htio sam, ali nisam uspio. Struja koja me je vukla da nastavim dalje bila je jača. Ne znam zašto, ali tako je bilo. Ima neka nit u ovom Kastelovom pletivu koja ne da da se prekine. Kad počnete da je porite, morate da je oporite do kraja kao neki rukama na igle pleteni šal ili džemper bogato ukrašen šarama od koga će moći da se isplete novi. Tako su nekada radile naše majke, a Kastel je upravo svojoj majci dao posebno mjesto u ovoj zbirci pjesama. On je okrenut djetinjstvu u čijem je centru, kao i kod svih nas, majka. Dojka, dojenje i mlijeko prošlosti su sveprisutni. Pred nama je jedan emotivni dnevnik u kome se i događanja prelamaju kroz doživljaje i sve je potpuno lično. Pojedinačno, svaka pjesma je zasebna, posebna, čak, rekao bih, i svaki stih ima posebnost i traži analizu. Ti stihovi su slike podsvijesti, bljeskovi proživljenog i pročitanog, munje sjećanja, prisjećanja, podsjećanja, izvlačenje, ili, tačnije, izbijanje motiva iz nagomilanog misaonog skladišta. Uz burnu reakciju susreta sa stvarnošću eruptivno izbija lava snoviđenja, meditacija, maštanja, traganja, odustajanja, predaja i pobjeda. Ona se razliva kopnom, zemljom, morem, pjeneći se u susretu sa vodom, ide do zvijezda, vasione, beskraja, vječnosti, tajnim, samo pjesnicima znanim putovima. Ona guta, proždire i zauvijek u sebi čuva sve na šta naiđe, i bronzane kipove, i zlato, i srebro, i lađe, i jarbole, i ribe, i ptice, i sunđere, i životinje. Da bi zasitio svoju lavu, Kastel u nju


književnost uživo 55

ubacuje carstva, kalifate, republike, ratove, osvajanja, gradove, luke, bezimena mjesta, svoje pjesme, u kojima se, kada se zaroni u njih, vidi od mora progutani sadržaj, bogatstvo njegove nutrine koja priča nikad završenu priču o postojanju i tajnama mora. U tim pjesmama se ogleda Kastelova opsjednutost Sredozemnim morem i Jadranom kojima ovaj beskopnik vesla kao sužanj-galiot u galiji, svojevoljno, srećan, obilazeći Sredozemlje i Crnu Goru. Prijavljujem se za članstvo u tom plemenitom Klubu povlaštenih jer sam i ja napisao mnogo pjesama o Mediteranu. Kastel je uvijek i, čini se, zauvijek na moru kao nova vrsta humanoida-mediteranoid, željan putovanja i nemira, erudita koji, za svaki slučaj, praznovjerno prinosi i ostavlja darove na žrtvenik paganskih božanstava, erotike, pohote, lascivnosti, senzualnosti, bahanalija i vina. U ovim pjesmama u kojima je uspješno isprepleteno (pleteno, parano, pa ponovo pleteno) nevažno i važno, prošlost i sadašnjost, istorija i mit, Kastel filozofski raspravlja, uvijek na strani čovjeka, o sukobu čovjeka i imperija, moći i slabosti, snage i nemoći, sudaru uma i oružja, sa neočekivanim ishodima kroz istoriju. Pomažu mu, ili mu se suprotstavljaju, antički pisci, filozofi, govornici, vladari i carevi, sveci. Izdvojio bih pjesmu Susret sa svecem koja, mislim, na neki način, sublimiše sve što sam napisao – Poslije časova gramatike /I molitve za božiju državu,/ Sveti Avgustin srio je djevojčicu /Kako pravi statue od pijeska i kopa /rupu na obali, pitavši je zašto to radi. /Da uspem cijelo more u nju /i spasim ga od prezira, /odgovorio je djevojčurak. / Svetiteljski vijenac iznad glave Avgustina /postao je hulahop djevojčice. / Ko je spisateljka a ko filozof /znali su svi sem njih. /Djevojčica ni abecedu nije izgovarala /i svetac je bio spašen, naizgled. /More, kašljem istjeranim iz mene /reci istinu na sva zvona /po cijenu da te iz svih atlasa prognaju.


književnost uživo 56

/Skriveno u rupi bićeš isposnik /i posveti se. /Tražiću te da te ne nađem. /Na tragu su mi, more, /a ti moraš živjeti ako ni zbog čega /dužnik si djevojčurku /što sada moju ikru nosi. /Smiluj se, ti si joj plodova vodica /u utrobi, a, ako izdaš, sav Mediteran biće /ograničen hulahopom-pa biraj... Posebnu, dakle, analizu zahtijeva i zaslužuje Kastelova leksika i hermetika. Na kraju mogu reći da sam ovo o pletivu notirao prije nego sam, nimalo iznenađen, na kraju zbirke naišao na pjesmu Pulover od bršljana. Ali, kod Kastela, nije sve samo lirika. On je i društveno angažovan u pjesmama koje su opora kritika društvenih i ljudskih devijacija.


književnost uživo 57

Milan Zagorac

Knjiga kao najava dubinske promjene (Uz poemu skarleta_p Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora.) Travanj zapravo i ne zvuči toliko loše. Skarlet_p nam se predstavlja s novom poemom, svojevrsnim nastavkom Vodiča kroz nutarnje gradove za commutere i Nestalnih frekvencija, na još zanimljiviji i intrigantniji način, nastojeći oslikati zaista golemu fresku duhovnog pejzaža ranog 21. stoljeća i nove generacije koja tek traži svoj glas. Možda bi ovaj, recimo to tako, roman u stihu skarleta_p (koji već pri prvom čitanju izravno ili posredno evocira Stearns Eliota, Pollocka ili Rothka) trebalo odmah označiti generacijskim kodom ranog 21. stoljeća (stihovima ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo / ova recenzija mogla bi otključati novi žanr; implicira se svojevrsna predstava unutar predstave koja opet implicira moguće interpretacije i iznosi sumnje te postavlja pitanje je li to na taj način i uopće moguće) koje će strpljivog, obrazovanog i nadasve otvorenog čitatelja zaista dotaknuti barem jednim od svojih beskrajnih kapilarnih grananja (upravo zato i inzistiram na kratkom sižeu same knjige na početku, bez odavanja sadržaja, naravno, kako bi čitatelj dobio osnovne identifikacijske ključeve). Čitatelju tako neće promaknuti minucioznost autora kao i njegova pažljivost pri izgradnji književnog djela (koje se prelijeva između romana, poezije i poeme o ljudima na početku ovog stoljeća), koje kao da najavljuje tolike dubinske promjene s kojima će se ne samo sadašnji, već i budući čovjek morati nositi, ne bi li spasio samoga sebe, štoviše, cijelo čovječanstvo od praznine i nedotupavosti, ne bi li se izvukao iz toliko mu puta prorečene sudbine štale robova uz čiji rub uvijek ustrajno pleše. Ovo je knjiga o čovjeku na rubu, na granici, u krizi, u potrebi.


književnost uživo 58

Ali nemojmo se zavaravati, autor je svjestan ograničenja u kanalu komunikacije između pošiljatelja i primatelja, štoviše, kao da se radi o dvjema različitim osnovama koje ne mogu biti uzajamno inteligibilne: jedne koja pripada starom čovjeku, a druga nekom mogućem novom, još uvijek nedefiniranom, no svakako nužno duhovnijem. Ipak, generacijsko je remek-djelo stvar potrebe, a ne samo stvar fraze, ono je nužnost, unatoč mogućoj i pretpostavljenoj (ne)čitanosti. Stoga, najprije bi valjalo krenuti od nečega što nije povezano s tekstom, ali će svakako biti povezano s njegovom recepcijom, jer to je legitimno pitanje: ima li danas u nas čitatelja koji će suvereno kročiti ovom knjigom? Gotovo sa sigurnošću mogu reći da ih je vrlo malo, no nadonosno ima. No ima li, onda, smisla objavljivati ovakve knjige? Ima, jer postoji određena nada, ufanje, uzdanje u generacije koje dolaze, a kojima će ova poruka u boci, enkapsulirana i kondenzirana literarizirana današnjost, toliko bremenita događajima, a tako ispražnjena od sadržaja, biti dokaz da je čovjek sadašnjeg vremena čak bio u stanju misliti kompleksnije, postavljati višeslojna pitanja, štoviše, javno i glasno o njima govoriti, pa makar se izložio pogibelji da bude neshvaćen. To eksplicitno kazuju stihovi: art je postao aparat fusnota /iza kojeg se skriva naša kultura /sačuvali smo bit /izgubili smo ljušturu /na trenutak. Uostalom, stoljećima znamo da je sudbina onoga koji donosi riječ, objavu, dubinsku istinu, biti lúda, ismijan i ponižen, zar ne? Biti neshvaćen. Ne govorim uzalud o činjenici da će čitatelju poema skarleta_p ostati neshvaćena. Uostalom, i sam autor to iznosi (ovaj album mogao bi biti generacijsko remek-djelo /ali pitam se u kojoj mjeri je to uopće kompliment /generacije koja nas čitaju nisu sposobne /primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se). Svjestan sam objektivnih ograničenja


književnost uživo 59

potencijalne čitateljske publike, praga očekivanja kao i zakona velikih brojeva koji nam ne idu u prilog. Ali tada se čini tim više važno pokrenuti se, pomaknuti, natjerati na razmišljanje, jer situacija je krajnje dramatična... Možda bi se ova knjiga mogla označiti kao generacijska krizna komunikacija uzrokovana neautentičnošću života, ali prije svega u odnosu na jednu krajnje definiranu dobnu skupinu – mlade, visokoobrazovane, na egzistencijalnoj margini: mislim pritom na tebe /mene /svijet /etc. /svi kao da smo skliznuli /s bitka /u nekoj točki /u mnogo točaka /a istovremeno da je /biti /nešto što smo primili /iz ničega kao dar /jer u velikoj slici stvari /nismo nužno trebali /biti. No, svakako, mogli bismo uspostaviti analogiju s bilo kojom drugom generacijom nakon bejbibumerske. Izneseno se dodatno potvrđuje u stihovima: ti si nezaposleni / doktor društvenih znanosti i tvoji znanstveni članci /poguruju znanost naprijed i doprinose, znam /ne sumnjam u to i mislim da je to vrijedno / svejedno to ne umanjuje ovu olovnu težinu /s kojom se budim na vratu /jer mjesecima živimo samo /zahvaljujući činjenici /da ja imam posao te nastavlja a mi starimo /već trideset-i-nešto godina /i ne prestajemo / stariti ako prešutno odlučimo /o tome ne pričati, a što konačno probija kao autoironična prispodoba o žalopojkama privilegiranih: razvozim i šećem klince /provodim vrijeme s njima, kuham /i objavljujem članke kao sumanut, kao da zafrkavam se /u uglednim časopisima skupljam ih u prvu knjigu /motrim svaki mogući prostor za promjenu /i čekam svoju priliku... /previše sam uložio truda, to znaš /u svoje obrazovanje da bih odmah prihvatio posao /u biblioteci na fakultetu koji mi je otvoren oduvijek /i zato mirišu tako ponekad moje suze /jer me taj scenarij još uvijek čeka nakon nove godine /rekli smo, ako se stvari ne promijene ... /


književnost uživo 60

zvuči kao patnje i plač privilegiranih, dobro te čujem. Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima. Ova konačna opaska funkcionira kao smjerokaz, ali i autodijegetska pljuska samome sebi, otrežnjenje koje istovremeno ne umanjuje bol i patnju zbog posvemašnje neispunjenosti, no koja je onkraj egzistencijalija. Iako će neupućeniku ove riječi izgledati prazno i neutemeljeno, štoviše, neautentično, one su u sasvim drugom registru, radi se o ispražnjenosti od duhovnog, o posvemašnjem poganstvu današnjeg doba te ova će patnja i plač privilegiranih tada postati glas vapijućeg (u pustinji) sred svega navodnog doba izbora i izobilja. Je li izobilje materijalna sigurnost? Je li izobilje mogućnost izbora predmeta? Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: „kreativnost nije ničiji spasitelj /(ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon /kroz nutarnje ulice)“) do samoga kraja. A ta se pustinja manifestira kao fragmentirana i nekonzistentna svakodnevica bez uporišnih točaka, čak je i taj idealni antiutopijski, stakleni, snoviti grad posebno mjesto nelagode, dakle, u kojoj prevladava strah, tjeskoba noćne more, teškoga sna, a jedini cilj postaje želja za plutanjem, inverzno iskazana kao strah od plutanja (molio sam na aveniji usred lokve kiše /za slobodu /od /straha od plutanja... / jer strah me i sve manje kontroliram /pokrete) što postaje i ultimativni


književnost uživo 61

način preživljavanja ove prilično teško podnošljive situacije. Plutanje i održavanje na površini dok se nešto ne promijeni. Jednom sam prilikom bio rekao za skarletovu književnost da zahtijeva od nas dvojako čitanje: najprije visoku brzinu da postignemo glisiranje preko teksta, a tek onda dublje poniranje, zasijecanje u gusto tkivo koje se čini bezdanim i beskrajnim u svim mogućim opalesciranjima i zakutcima. Dakle, unatoč beskrajnosti sadržaja, sadašnjost se manifestira kao ispraznost i kao strah od prorečenog kolapsa: carstva obično dugo i predvidljivo zalaze /naše carstvo nestalo je u sekundama, /čini mi se /strukture svijeta kojeg smo poznavali / ostale su naizgled iste, što je neminovnost, ne bi li se doveli do otkrivenja (dolazi trenutak kad ćemo vidjeti aveniju kakva stvarno jest), tj. razotkrivanja aktualnog stanja čovjeka i svijeta, koje proizlazi iz svojevrsne lijenosti čovjeka, privučenoga gravitacijom i (uglavnom, dobrovoljno) zarobljenog u visokom denzitetu. Spasenje tako postaje nužda, a kreativnost mogući način ostvarenja, iako autor dosljedno sumnja u dostatnost kreativnosti te u toj sumnji ne posustaje ni jednim časkom (oblačiš t-shirt sa sloganom: „kreativnost nije ničiji spasitelj /(ali je ponekad dobar poluvodič za visoki napon /kroz nutarnje ulice)“) do samoga kraja. Objava je numinozna, a njoj se umjetnik približava, njoj se i znanstvenik, ako to uistinu jest, približava, no pitanje je može li je, odnosno, točnije, smije li je i umije li je doseći, a da putem ne izloži cijeloga sebe pogibelji otpadanja iz sistema (konačno, jedan lik se na kraju povlači, ne znamo gdje, iz svijeta kakvog znamo). Ja sam onaj koji nisam bez Tebe, jedna je takva numinozna objava, objava transcendencije putem Riječi (ispod glasa recitiram /shemà israel /


književnost uživo 62

oslanjam /svoju glavu na Tvoje dlanove /u sebi osluškujem /tako stvarno /kako Tvoja riječ traje /kroz vrijeme /a ja sam ona koja /bez Tebe /nisam ja /naša stopala /prekrivena su lišajevima prašine /svih ulica svijeta / ja sam ona koja nisam /bez Tebe /Adonai elohenu /samo Ti možeš /iz ovog kamenja koje smo mi /podići /djecu Abrahamovu). Tj. djecu koja su trebala biti žrtvovana, no koja su velikim činom milosti otkupljena i spašena ukoliko vjeruju, ukoliko su spremna vidjeti širu i dublju sliku, a ne tek puko o(p)stati na plošnim fenomenima, bez postavljanja puno pitanja /disati vodoravni zrak /i promatrati ovo široko platno fenomena. Platno fenomena je vodoravno, rekao bih plošno, dubina nije prispodobiva tek čulima. Za to je nužan višedimenzionalni intelektualni i osjećajni aparat, podaren svakom čovjeku, no koji većina neće koristiti. Dakle, iz mučnine će svatko morati naći način da se izbavi. Ona je individualna obaveza i odgovornost prema samome sebi. I u tome jednome času događa se trenutak kada ljudi postaju stvarni, ljudi poprimaju dubinu /obavijenu otajstvom. avenija postaje narativ /svaki pokret je čin hrvanja sa smrtnošću. To je onaj presudni blink, trenutak kada se počinje razmotavati klupko mladenački postavljenih stvari koje se transformiraju u blago zrelosti koje zna nadrastati. Ovo je, konačno, knjiga o sazrijevanju koje je nužno bolan proces. Da nije tako, ne bi vrijedilo ništa. Sazrijevanje je također i stalan proces, ono nije nešto što staje, ali ovo je onaj poseban prijelaz iz razdoblja znatiželjne i materijalnim činjenicama zavedene (ponesene!) mladosti u zrelost koja se počinje pitati o konačnim pitanjima. Ova su pitanja uvijek teška, no kasnije, sa zrelošću, nadrastanjem, postaju posvećena, zapravo sakralizirani unutrašnji potpornji, pounutrašnjeni čini čuda koji odr(a) žavaju smisao vanjskome. Ono je metaforički doznačeno u stihovima ti i ja poznajemo Svjetlo koje ne dopušta /tami da se primakne /niti da nas


književnost uživo 63

obavija i ono predstavlja temeljnu istinu, veću i važniju od efemerilija svakidašnjice. Zaključno: svijetu, čovjeku ponajprije, naročito čovjeku na rubu zrelosti, odgovori koje traži postaju nužno nedostatni, posebno odgovori iz sfere materijalne stvarnosti. Dvije se istine nadaju iz svega toga: otpuštanje i smisao. Otpuštanje znači odustajanje od uzaludne čamotinje i očekivanja, smisao zahtijeva složenije obrazloženje, no zadržimo se samo na pojmu. Čovjek bez smisla umire, a smisao nije samo u svakidašnjici ni materiji. On je uvijek transcendentan i on uvijek podrazumijeva Ljubav. S velikim Lj. A zato nam treba radikalna otvorenost za otajstveno, kako taj spomenuti aparat naziva skarlet_p, koja je upravo naša predispozicija, uz teže ili lakše životne lekcije, za nadrastanje i samim time – ozdravljenje. Ova je knjiga zapravo knjiga o još jednoj izgubljenoj generaciji, možda baš zato tako eksplicitno fokusiranoj na prve godine dvijetisućitih, na razdoblje koje će autor nazvati post-imperijem (baš njegov izraz), a što označava svijet nakon 11. rujna 2001. kada je postavljena i javno objavljena nova mjera čovječanstva, razdoblje istovremene eksplozije i procvata svega onoga što ovako laički nazivamo ljudskim pravima i izobiljem, i istovremeno nezamislive opresije u slijepoj pjegi čovječanstva, u Africi, Sahelu, Bliskom istoku, Aziji, Južnoj Americi, svugdje gdje nije fokus svevidećih kamera meke sile. No autor se ne bavi ovime. Štoviše, osim usputne pozadinske buke i bijelog šuma medijske kampanje, njegovi će junaci-lutalice upasti u stanje nostalgije prema jednom recentnom dobu koje se pomalo zatvara, ne bi li se otvorilo ovo drugo, a o čemu sam više rekao na početku. Konačno, riječima samoga autora, generacijsko remek-djelo ne mora nužno /biti pozitivna pojava / ali ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja /na putu od


književnost uživo 64

cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Da, zaista, riječ je o knjizi za koju vrijedi ona Baudelaireova, o mogućoj neshvaćenosti i mahnitosti, no avenija_ dokument skarleta_p ipak jest (relevantno) književno djelo zaista jednoga složenoga vremena.


književnost uživo 65

foto: Miro Škugor


književnost uživo 66

foto: Miro Škugor


#IV. Proza


književnost uživo 68

Gordana Ono kad poželiš da je netko ujutro otkazao Brkić Žagar dan Počeo je normalno. Počeo je kao i svaki drugi radni, obični, ni po čemu poseban dan. Čak je i padanje kiše postalo normalno, već dvadeset dana u nizu, uporno, monsunski zatupljujuće, onako kako samo u Rijeci može padati. Škuro nebo kasne jeseni, bremenito teškim, masivnim, tamnosivim oblacima koje čak ni jugo nije pomicalo iznad zaljeva, ogledavalo se u moru pretvarajući ga u sivu masu. U masu nečega mračnog i gustog, masu tako neprispodobivu bliještećem ljetnom veselju kada mu po valovima plešu mali svjetlaci koje sunce ostavlja na površini, pa se igraju i vrpolje kao da su živi... Ne. Sve je bilo sivo, sivilo se odražavalo u mokrim prozorskim staklima, skliskom Korzu i slinavim izlozima. Tanja nije gledala u sivilo. Tanja se osmjehivala sama sebi pod kišobranom šljapkajući po malim lokvicama u ritmu glazbe. U minijaturnim slušalicama zavučenima pod velikom grivom kovrčave kose boje čokolade grmjela je iz mobitela njezina glazbena lista. Lista koja je prije dva dana bila kulisa za još jednu njihovu noć. Još jednu posebnu, od svijeta i života skrivenu noć koja je uslijedila devet mjeseci od jednog slučajnog pogleda u parku gdje su oboje odlučili iskoristiti zubato sunce i dan bez bure kako bi na miru pojeli svoje sendviče – tradicionalni ručak domaćih pregalaca kojima se radno vrijeme poklopilo s onim europskim, ali plaće nisu, pa onda nisu dozvoljavale ni tople marende svaki dan. Slučajno su se sreli i nekoliko dana kasnije sa šalicama kave za van. Ona je svoju slučajno i nespretno prolila, pa su se slučajno nasmijali i namjerno oprezno izmijenili riječi. Ljubazno je ponudio svoju kavu podijeliti s njom, ona je odbila. Kasnije joj je priznao da je čitav taj tjedan, iako je bilo hladno, u isto vrijeme dolazio na isto mjesto s dvije kave – jednu je nosio njoj, a ona se nije pojavljivala. Kasnije mu je priznala da već tada znala da joj se sviđa na prvi pogled. Priznala mu je i kako je


književnost uživo 69

slaba na te prve poglede i da je namjerno zaobilazila to mjesto naredna dva tjedna kako bi se čarolija prekinula u startu. Nije joj trebalo ništa na prvi pogled. Ni na drugi. Ni na bilo koji pogled joj nije trebalo jer je odustala od mučenja svoje duše nečim što se zove zaljubljivanje. Ta joj rabota već dugo nije išla od ruke. Tanja je cupkala po mokrom Korzu ne mareći za promočene cipele, za nebesku vodu koja joj je polako natapala kaput. Ništa osim sjećanja na preksinoć nije bilo važno. Smješkala se jer ga je još uvijek osjećala tako stvarno na svojim usnama kao da je tog časa ljubi. A upravo se tom poljupcu počela nadati tamo negdje u veljači kad su se sreli ponovo i kad se mogla kladiti u sve živo da je onaj prvi pogled uzeo danak. Tog su dana oboje imali kavu, nitko je nije prolio, po prvi su put izgovorili svoja imena osjećajući se beskrajno ugodno jedno pored drugog. Razgovarali su onako lako kao što razgovaraju stari prijatelji. Druženja za vrijeme marende u rano proljeće je učinilo najljepšim dijelom njihovih radnih dana koje su provodili svaki u svojoj firmi, zakucani nad papirima, brojevima i računima. Svojih pola sata nikada nisu trošili na priču o poslu i onim gadnim stvarima koje posao nosi. Razgovarali su o filmovima i knjigama, o pjesmama, glazbi i predstavama. Voljeli su iste stvari, završavali jedno drugome rečenice. Imali su svoju priču. No, on je imao i priču koju Tanja nije imala, priču o svojoj maloj obitelji. Žena i kćerkica. Nije ih spominjao često, ali uvijek ih je spominjao s osmijehom, od čega se Tanji tiho parala duša iako je sebe uvjeravala ležeći sama u svom velikom krevetu da ne smije tako razmišljati. Tih joj je trideset – četrdeset minuta koje je radnim danom provodila s njim trebalo biti dovoljno. Uvjeravala je samu sebe, nije se uvjerila, a vikendi su joj postali mrski, teški i dosadni. Proljeće se razbahatilo namjeravajući se prodati pod ljeto. Vrela


književnost uživo 70

jutra pretvarala su se u još vrelija prijepodneva, a oni su i dalje stajali na istom mjestu, odnosno sjedili na betonskom zidiću sa svojim kavama i obično nekakvim voćem. Oboje su voljeli voće. I te je srijede bilo isto. Tanja se radovala njihovom susretu već odavno sluđena razmišljanjem o tome kako bi njegove ruke pristajale njenom struku, kako bi njegova prsa dočekala njena, kakav je osjećaj prolaziti mu prstima kroz kosu. Zamišljala je da mu gura svoje lice u vrat, zamišljala je kakvog je okusa njegova koža, njegove usne. Šutjela je i ni jednoj živoj duši nije dala naslutiti o čemu sanja noću. O kome sanja. I te je srijede dok ga je čekala zaigravala svoje misli s nemogućim scenarijima u kojima su njih dvoje glavni junaci. Prekinuo ju je u tom zamišljanju svojim dolaskom, svojim osmijehom koji nije bio osmijeh. Nije ga pitala što je, nije ga čak ni namjeravala pitati jer je zapravo nije zanimalo što mu stvara bore. Premalo je vremena imala s njim da bi to vrijeme bilo neveselo. Nije ga pitala, a on je ipak pustio tu bujicu iz sebe. O braku koji već odavno nije brak, o nerazumijevanju koje se spustilo u taj brak, o šutnji, o različitim interesima... Potrošio je svih njihovih pola sata na monolog o sebi, o tome što je ona, Tanja, pokrenula u njemu, o tome kako je tek u njezinom društvu vidio gdje je i gdje zapravo nije. Tanja ga je slušala bez riječi. Bez riječi je ustala sa zidića osjećajući kako joj sunce prži kožu na vratu. I on je ustao premještajući se nelagodno s noge na nogu. Poslije joj je priznao kako se bojao da je prerano izletio s cijelom pričom. Šuteći i dalje, zagrlila ga je tako smušenog i poljubila u obraz, nježno, polako, onako kako ljubimo kad nekome želimo jasno dati do znanja da će sve biti u redu. Zagrlila ga je čvrsto, a on je još jače uzvratio zagrljaj. Protrnuli su oboje od svega što im je prošlo tijelom. Kasnije mu je priznala da je mislila kako će se onesvijestiti tamo u njegovom naručuju od svega što ju je preplavilo, a on joj je kasnije priznao da


književnost uživo 71

ju je poželio uzeti za ruku i odvesti negdje i voditi s njom ljubav do iznemoglosti. Razišli su se te srijede nekako neveseli. Sutradan je prvih petnaest minuta sve išlo nekako teško, zapinjući u razgovoru, u spuštenim pogledima. Nisu znali što ni kako. Tanja ga je onda uhvatila za ruku ispreplićući na čas svoje prste s njegovima. Kroz dlanove im je strujala ona predivna energija koja oživljava mrtve. Nanijela im je osmijehe na lica i sve je ponovo bilo kako treba. Curilo im je to pretoplo kasno proljeće kroz prste koje su sada znali ispreplesti i češće nego jednom tijekom svojih pola sata. Tanja nikada nije priznala da je taj dodir bio razlog njenog buđenja i njenog disanja. Zaljubila se onako beskrajno kako nije željela, ali kada je to shvatila, bilo je daleko prekasno da bilo što učini. Lomile su je faze beskrajnog veselja i sulude tuge u kojoj nije mogla naći kombinaciju u kojoj bi njih dvoje mogli postati i biti išta više od ovog što su već bili. Bojala se unaprijed kiša i jeseni, bure i snjegova koji će ih spriječiti da sjede zajedno. Onda je i ljeto stiglo, službeno, datumski. Subotnje vruće popodne bez zraka vuklo joj se kao i bezbroj drugih subotnjih popodneva u kojima se, od kako je njega srela, nije događalo ništa i vrijeme se razvlačilo polako po cijelom stanu odugovlačeći dolazak ponedjeljka. S prvim je mekanim, ružičasto-plavim sumrakom na mobitel stigla poruka : Fališ mi. I ti meni, odgovorila je odmah i iskreno. Otvorili su tako Pandorinu kutiju nedorečenih misli u žurbi napisanih, jer sve što nisu izgovarali jedno drugome u lice, pisali su s lakoćom. Zavodio ju je riječima, milovao ju je riječima, ljubio ju je riječima, a ona mu je uzvraćala strašću. Susret u ponedjeljak bio je sve samo ne ugodan. Nije bilo lako gledati se u oči i misliti na sve što su sada znali da misle jedno o drugome, i ništa ne činiti. Nastavili su taj suludi ritam zajedničkih marendi i povremenih dopisivanja za koji je Tanja duboko u sebi slutila


književnost uživo 72

da vodi samo u propast. Njenu. Još jednu u nizu propasti koje će morati preživjeti. Odlučila je stati prije nego se ponovo gurne u emocionalnu provaliju. Tog se četvrtka pred kraj srpnja zato nije pojavila u isto vrijeme na istom mjestu. Nije ni odgovarala na poruke koje su stizale. Ni sutradan nije reagirala. Ni za vikend. Za vikend nije bilo ni poruka. Do nedjelje na večer. U nedjelju navečer kratko joj je javio da ju čeka na istom mjestu, ali ne u isto vrijeme, nego nakon posla. Vrištala je u sebi čas od veselja čas od užasa, jer je vidjela da se nije odmakla nikamo, jer nije znala što ju čeka, ni zbog čega on mijenja rutinu. Tog ponedjeljka nakon posla bio je na istom mjestu. Bez ikakvog objašnjavanja odveo ju je u garsonijeru u samom centu grada, kako je rekao kasnije – prijateljev mali stan za posebne namjene. Namjena koju su oni dali tom stanu u nepuna tri sata, koliko su se tamo zadržali, bila je stvarno posebna. Prestali su se nalaziti na pauzama za marendu. Krali su po sat ili dva jednom ili dva puta tjedno, gladni jedno drugog onako kako su gladni novi ljubavnici. Otkrivali su se, tražili, ljubili i mazili intenzivnije nego u nekom normalnom ljubavnom romanu jer su znali da im je vrijeme trajanja ograničeno. Tanja je znala da je osim vremena trajanja ovih bliskih susreta, isto tako ograničeno i njihovo vrijeme trajanja u paru. Ovako je moglo neko vrijeme, ali nije moglo zauvijek. Bojala se trenutka kada će se donositi ta odluka. Nije znala da će se ta odluka donositi u jesen, u kišni dan koji nije bio poseban ni po čemu, dva dana nakon još jednoga njihovog susreta ukradenog od njegovoga normalnog života i pridodanog njenom zaljubljenom ludilu. Šljapkala je po kišnom Korzu nasmiješena, sa slušalicama u ušima, pa nije čula signal koji je javljao da ima poruku. Bila je kratka, jasna, bez puno prostora za dodatna pitanja ili dodatne


književnost uživo 73

odgovore: Moramo razgovarati. Pretrnula je kad je u uredu izvadivši mobitel iz torbe vidjela te dvije strašne, glupe, mučne riječi. Znala je dobro o čemu želi razgovarati s njom. Znala je jer joj je i prekjučer ponovio da će morati razmisliti, da mu je teško ovako, da... No, bilo mu je sve što može biti ljudima koji se nađu u takvim situacijama i Tanja je znala da će se baš takva poruka dogoditi. Poruka koja će je podsjetiti da je ona skrivena, da je ona druga, da je ona ta koja će morati otpasti. Bila se pripremila u sebi na to. Zato je istog časa zatražila dopust koji ionako nije uzimala preko ljeta. Zamolila je i da joj onda dozvole da samo nastavi koristiti onaj kolektivni na koji su svi svake godine išli oko Božića pa do debelo iza Nove godine. Dali su joj sve što je tražila, i to sa zadovoljstvom, da joj ne bi morali plaćati neiskorišteni godišnji. Nazvala je odmah Draganu koja joj je uvijek nudila svoju kuću daleko dolje na jugu, na otoku. Nikad nije iskoristila tu ponudu da ode i planduje tamo zabadava. Sad joj je trebalo. Dragana joj je samo rekla da je kuća već zatvorena do sljedećeg ljeta, ali ako joj to ne smeta, samo neka uzme kod susjeda na otoku ključ i sve riješeno. Može ostati koliko želi, sad kad nema turista... Dragana nije pitala zbog čega baš sad želi ići i nikakva pitanja nije postavljala, zato su i bile najbolje prijateljice. Izbrisala je njegove poruke, na brzinu pod marendom promijenila stari broj svog mobitela, a njegovom broju, zlu ne trebalo, zabranila dolazne pozive. Nije si mogla priuštiti razgovor s njim ako je željela sačuvati bar malo zdravog razuma, a voljela ga je previše da bi mogla gledati kako je odbacuje. I osim toga, znala je iz iskustva, kad se prekida, onda to treba napraviti kako spada. Odmah i naglo. Sve je ostalo preveliko mučenje. Pokupila se s posla ranije, spakirala samo najnužnije i zapalila sa svojom malom starom zujalicom od auta dolje, prema jugu. Išla je tugovati.


književnost uživo 74

Uzalud ju je zvao, uzalud slao poruke, uzalud se molio višoj sili koja čuva zaljubljene da mu se javi. Nestala je s lica zemlje, a on nije poznavao ni njezine prijatelje, ni kolege s posla. Nikog pod bogom nije znao koga bi mogao pitati gdje je. Uz internet, uz sve moguće komunikacijske kanale, nije ju mogao naći. Nestala je. Kao da ga nikad nije ni shvaćala ozbiljno, kao da o njemu nikada nije ni pomislila kao o nečemu većem od obične avanture. Bio je beskrajno povrijeđen, bio je bolestan od užasa koji je rastao u njemu iz dana u dan dok ju je pokušavao naći. Bio je sluđen činjenicom da je zbog nje odlučio sve ostaviti iza sebe i zamoliti ju da bude njegova. Samo njegova svaki dan. Odustao je otprilike prije Božića, potpuno slomljen i potpuno uvjeren da ga nikad nije voljela ni pola od onog koliko je on volio nju. Ono kad sve umre u tebi.


književnost uživo 75

Željko Trenutak pravog osjećaja Maurović Pozvani su na sprovod nekadašnjeg školskog kolege. Bio je to sprovod po starinski; u dvorištu su se već okupile stare babe iz susjedstva, u grupicama su stajale pod voltun, trljale ispucale i od vena poplavjele ruke, gledale u pod i nešto povjerljivo, ispotiha, govorile jedna drugoj. Rominjala je tiha jesenska kiša i dodavala sivilu kuće i okolnih brda neki žalobni ton ili je to samo njemu izgledalo kad je ulazio. – Izgleda, kako kad je bija živ! – čuo je kako govore oni koji su izlazili iz kamare gdje je mrtvac bio izložen. Kad netko umre, treba mu odmah sklopiti oči, potegnuti nadolje očne kapke, inače će izgledati da mrtvac bulji u žive, a to nije u redu. Mrtvac ne smije gledati žive, a ovaj je, svejedno, loše sklopljenih kapaka, buljio u njega poluotvorenih očiju. Na izlasku iz sobe s mrtvacom i on je prihvatio čašicu s pladnja koji je držala pokojnikova žena. Mrtvačeva rodbina i prijatelji, okupljeni u velikoj sobi što je inače služila kao blagovaonica, veliki stol je bio iznesen, govorili su o pokojniku ispod glasa, neki već zajapureni od rakije, iznoseći njegova dobra djela i hvaleći njegovu velikodušnost u različitim prigodama. Hodajući velikom sobom, zastajkujući s ljudima koje nije poznavao ili ih se nije sjećao, popio je još nekoliko rakija, govoreći uobičajene besmislice o smrti, da nas ona čeka, da je izvjesno kako ćemo svi jednom umrijeti, ali da je, ono najbolje, u tomu to što ne znamo kada. Malo su ga čudno gledali i on shvati da s tim ljudima nema šale. Oni smrt shvaćaju ozbiljno kao i život. Okrenuo se k prozoru što je gledao na dvorište i promatrao ljude koji su se okupljali. Stigla je limena glazba, muzičari su naštimavali instrumente, zvuk usamljenog klarineta probio je zrak poput kliktaja jastreba. Odgovori mu s dva potmula udarca veliki bubanj. Doboš se osjetio pozvanim i zaštekće. Netko ga je odzada primio za lakat i prisno se naslonio na njegovu ruku. Bila je to žena pokojnika, koja ga je zamolila da joj pomogne donijeti kave iz kuhinje jer, kad popiju


književnost uživo 76

kavu, iznijet će kovčeg i pogrebna povorka će krenuti. Pošli su iz sobe dugačkim hodnikom i udaljili se od žalujućeg mnoštva. Umjesto da ga odvede u kuhinju, gurnula ga je u pokrajnju sobu, prepunu starih ormara i škrinja. Mirisalo je na moljce i kamfor kad ga je, bezglasno roneći suze, zagrlila i pošla mu rukom prema rasporku hlača. On je obujmi oko bedara, zadigne joj suknju, podigne i pritisne ju uza zid. Prodro je u nju i ona tiho uzdahne te ga zagrli jednom rukom oko vrata dok se drugom pridržavala za ormar obujmivši ga nogama. Napravio je tek nekoliko pokreta kad se iz dvorišta začuje stravično zapomaganje i vriskovi. Trgnuo se i pokušao je spustiti, no ona se nije dala i čvrsto ga je držala nogama oko pasa, šapćući mu na uho. – To su samo narikače, njegova luda stara ih je pozvala! – dahtala je ili plakala. U hodniku su se začuli koraci i nisu se dospjeli razdvojiti kad su se vrata širom otvorila, unutra je prodrlo danje svjetlo, a njegova je žena rekla: – Svinjo, zar se ne možeš ni na ovako žalosni dan suzdržati?! Dok su se njih dvoje dovodili u red, on, podižući hlače što su mu spale do gležnjeva, a udovica spuštajući bijelu podsuknju, svoju crnu, malo zgužvanu suknju, njegova žena je, stojeći na dovratku, osvijetljena poput anđela osvete, prosiktala: – Za mene si mrtav, pizdatimaterina, mrtav! Kapiš?! – i tresnula vratima tako da su zazveckale čaše u starom kredencu. Picigamorti je dao znak, stojeći sa strane, on je bio glavni, a ne dirigent Limene, glazbenici su polako krenuli, usklađujući korak, i otpočeli svirati posmrtni marš. Za njima su krenuli pokojnikova majka i mlada udovica, a onda rođaci, susjedi i svi ostali. Povorka se uzbibala


književnost uživo 77

i uhvatila ritam. Osuđeni na smrt koračao je na začelju, među starcima bijelih košulja i babama koje su, trljajući svoje ispucale i venama prošarane ruke, govorile kako je danas grdo vrime, kako je cili svit ša remengo i kako poli Štefice ima deterdženta i talijanskog ulja od maslina, po popustu. Kiša je pojačavala, a za kajanje je bilo malo prehladno.


književnost uživo 78

Vladimir Vještica iz Salema Papić Buka u razredu bila je nesnosna. Oči su je vraški pekle. U glavi joj je bubnjalo. Vikala je i molila dok nije došla do ruba živčanog sloma. Kako bih voljela da cijeli ovaj razred nestane! – razmišljala je tražeći bočicu aspirina u praznom džepu. Nije mogla zaustaviti nalet crnih misli. Pokušala ih je zabaviti pričom o vještici iz Salema koja je zbog svojih suludih uvjerenja završila na lomači. Njoj je kao povjesničarki to bilo smiješno, ali mislila je da će priča biti interesantna djeci. Prevarila se. Izjurila je iz razreda ostavivši žamor iza sebe. Gledajući izmoreno lice u zrcalu toaleta, pomislila je kako izgleda baš kao vještica iz priče. – Tišina! – viknula je još jednom prema razredu. Zaključala se u jednoj od kabina i sjela na školjku. Buka se nije smanjivala. Naprotiv, bila je sve jača. To je to, stara moja. Ovaj posao te koštao mentalnog zdravlja. Dječje stope marširale su joj po glavi. – Ne! Ne! Dosta! Stavila je glavu među koljena i pokušala se usredotočiti. Zvukovi su postepeno jenjavali sve dok nisu u potpunosti nestali. Izašla je iz kabine. Popravila šminku i frizuru te se uputila natrag u razred. U hodniku je vladala sablasna tišina. Gotovo kao na groblju. Poznavajući taj razred, zabrinula se da se nije dogodila nekakva nesreća. Ubrzala je korak i otvorila vrata. Učionica je bila prazna. Pomislila je da su sigurno pobjegli na igralište. Potrčala je niz stepenice u dvorište. Ni tamo nije bilo nikoga. Utrčala je natrag u školu. Zbornica je bila prazna kao i uredi ravnateljice i tajnice. Kao i razredi, čija je vrata otvarala jedna po jedna ponavljajući si: – Nemoguće.


književnost uživo 79

Njen vrisak prolomio se praznim hodnicima. Kad se malo pribrala, otišla je natrag do razreda. Sjela je i sklopila oči. Pokušala se usredotočiti kao prije. U početku tišina, a onda je čula glasove u hodnicima. Tako je. To je to. Mora upaliti – razmišljala je napinjući se zadnjim atomima snage. Mogla je čuti djecu ispred vrata. Otvorila je oči, a oni su ulazili kao da se ništa nije dogodilo. Napokon se pedagog pojavio na vratima. – Evakuacijska vježba u slučaju požara – pojasnio je vidjevši njezin upitan izraz lica. Počela se smijati na sav glas. – Baš ste neozbiljni, učiteljice – rekao joj jedan od učenika – Da je stvarno bio požar, izgorjeli biste kao ta vaša vještica iz Salema.


književnost uživo 80

Sandra Polić Razgovor Živković Stežući papirnatu maramicu u šakama, učiteljica je duboko udahnula i rekla: – Vi znate da meni možete reći sve. Kao i ja vama. Napravila je kratku pauzu, a meni se učinilo da će brod, koji nam je ukrašavao zid pokraj ploče, potonuti. Nastavila je: – Ja sam tužna i meni je danas jako teško. Kako se vi osjećate? Učenica iz prve klupe digne ruku: – I ja sam tužna. Curica pokraj nje nadoda: – Ja sam cijeli vikend plakala. Lenta vremena koja je stajala na panou odjednom kao da je dobila zube. Prošlost, sadašnjost i budućnost postali su nebitni, kao i moje prvo desetljeće, koje me progutalo. Dignem i ja ruku tiho zaustivši: – Ja sam potišten. Pomislim u sebi: Danas me valjda nitko neće zadirkivati zbog toga. – Imate li vi meni još što reći? – glasom punim povjerenja opet upita naša druga mama. Iz zadnje klupe nesigurno se začuje: – Neki su se u autobusu smijali i meni uopće nije jasno zašto. – Da! – povikaše svi uglas i krenuše bacati izjave kao kamenčiće u plićak, a riječ učiteljice začula se više puta nego kad čekamo ocjene iz kontrolnog. – Ja sam čula da je ona letjela. – Lete ptice. Leti ono što ima krila – smiri je učiteljica, a ja pomislim


književnost uživo 81

na anđele što nam vise na prozoru još otkad smo za Božić izrađivali ukrase. – Neki su rekli da je on to namjerno. – On to nije namjerno. Takve stvari nitko ne radi namjerno. Prijateljičin glas iz treće klupe poput broda na olujnom moru zaplovi razredom. – Moj susjed je vikao na njega, da je to napravio njegovoj kćeri da bi ga ubio. Val se razbije o mirnu stijenu druge klupe. – Učiteljice, neki su mislili da sam to ja. – Znam, čula sam i drago mi je da nisi. – Meni su rekli da se prije nekoliko godina na tom mjestu dogodila ista stvar. – Ja vas molim, pazite na sebe. Nitko ne zna kamo nas ovaj život nosi, pomislim. – Njena mama je dotrčala bosa. – Zašto na tom mjestu nisu napravili pothodnik da možemo sigurno prelaziti? – Ja sam čuo da je i taj čovjek poslije umro. – Je, bio je srčani bolesnik. – Mi se nismo družile i meni je sad žao zbog toga. – Učiteljice, a koliko trebamo dati novaca? – Poslije ću vam reći. – Ja bih da se to više nikad ne dogodi nijednoj djevojčici.


književnost uživo 82

Učiteljica me pogleda i kaže: – Ja bih da se to više nikad ne dogodi ni djevojčici ni dječaku. Svi smo jako mirni, sve je čudno. Ne mogu se sjetiti njenog lica, ali pamtit ću njenu kosu. Ploča je ostala prazna, taj dan nismo ništa zapisivali.


književnost uživo 83

Daria Glavan Izlaz Šćulac Malo Dijete noćas se budilo pa sam zaspala pred jutro, kratko prije nego se oglasio alarm. Alarme sam u mobitelu podijelila po kategorijama, a sinoć sam odabrala onaj najraniji pod nazivom: OPRAT KOSU /VRTIĆ /NEKA PIZDARIJA. Smušena, zaboravila sam pravilno ustati pa me nepažnja koštala vrtoglavice. U desnoj me papuči na nož dočekao mač Lego gusara, a lijevu nisam pronašla. Kosu sam na brzinu posula dječjim puderom, da izgleda čišće. Tako savjetuju svi vjerodostojni savjetnici ljepote, uz važnu napomenu da kosu nakon posipanja raskuštrate češljem, kako sve skupa ne bi izgledalo kao sijedo klupko vune. Moj se češalj, nažalost, od sinoć nalazi u otapalu za dezinficiranje, nakon što je Malo Dijete ispitivalo mogućnosti prolaska nazubljenog predmeta kroz WC otvor. Dok sam pokušavala skuhati kavu, crnilo mi se pred očima. Razmišljala sam o magneziju i vitaminu B-neki-broj kojima je zadatak ukloniti za mene nimalo kreativne smetnje u svakodnevnom funkcioniranju. Nakon trideset dana potrebno je ipak napraviti pauzu u konzumaciji pa sam poslušno prihvatila uputu s kutije. Činilo se, ipak na vlastitu štetu. Ako zapalim cigaretu, ispovraćat ću se. Usprkos tomu, tvrdoglavo sam se držala posljednje u nizu štetnih rutina koje sam si ujutro još uspijevala priuštiti. Uz srk otrova, priuštim si i udah jutarnjeg zraka, budući da pušačku naviku savjesno prakticiram izvan četiri zida kućiceslobodice. Dok sam uzimala mlijeko iz frižidera, s vratnice je otpao magnet s debelim klokanom kojim je bio pričvršćen neiskorišteni božićni kupon za wellness masažu u hotelu u centru.


književnost uživo 84

Naručit ću se za ovaj tjedan, rekli su da nema veze što je prošla godina dana – lagala sam sinoć sebi i mužu, hineći organiziranu mater i suprugu uvijek oprane kose. Da mi je sada barem staviti japanke i skočiti u ono sestrino australsko more, pomislila sam gledajući u mutno nebo i kišu koja se kao iz neke namočene krpe cijedila niz prozorsko staklo. Na izlasku iz stana Malo Dijete je pokakalo hlačice pa sam službeno ispucala i vrijeme raspoloživo za pizdariju. Ulazeći u auto, opazila sam predstavnika stanara kako nam se približava odvažnim predstavničkim korakom. – Susjeda, Peršići su se opet žalili na galamu i divljanje, treći put ovaj mjesec. Prijetila je socijalnom službom, dajte to riješite... – Mama, gdje mi je Ninja? – zacvililo je Starije Dijete. – Otišao je kod susjede, ljubavi, objasnit će joj da dječje noge služe za hodanje, trčanje i skakanje, a metla za metenje, a ne lupanje u strop! Najavit će joj i da planiramo raditi na proširenju obitelji! – odgovorila sam malome dovoljno glasno da izazovem gromoglasno spuštanje kuhinjske rolete kod Peršićke i odlazak predstavnika. CD u autu nije radio, što me lišilo slušanja kričave vrtićke izvedbe Pahuljice, padajte. – Mama, pretvorio sam radio u kasicu prasicu, kad je napunimo, bit će dovoljno za naš put! – razotkrio je stariji sin višednevni misterij. Šampon za kosu, dvije kutije magnezija, tri paketa od po sedam dječjih gaća, zvučna izolacija poda u stanu, vađenje kovanica iz CD playera, putovanje u Australiju... Nabrajala sam novonastale troškove. U vrtiću, na ploči s informacijama, dočekala me nova poruka:


književnost uživo 85

Dragi roditelji, u vrtiću se pojavio šarlah (starija skupina) i uši (jaslička skupina), slobodnog prijevoda: Dragi roditelji, naoružajte se bolovanjem i sredstvima za istrebljenje nametnika. Ovo se jutro nije previše razlikovalo od jučerašnjeg ili sutrašnjeg. Ipak, ni rasplesana mašta nije mi mogla pomoći protiv slutnji kako će biti mučno preživjeti ovu glupu zimu. Kasnije, vraćajući se kući nakon dana koji je loše započeo, a još se lošije nastavio, ugledala sam oglas na Peršićkinom poštanskom sandučiću: PRODAJEM STAN POVOLJNO. Još kasnije, muž je uletio u stan s printom trinaeste plaće i tresnuo rukom o stol držeći četiri aviokarte Zagreb-Sydney.


književnost uživo 86

Željko Duboki san i druge priče Maurović – Otišao sam u Ameriku kao i drugi koji su odlazili u to doba, a odlaze i danas. Slagao sam Immigration Officeru da imam 21. godinu iako sam tad imao samo šesnaest. Bio sam velik i jak – podigao je u zrak veliku koščatu ruku, prstiju kao u grabežljivca. Velikog grabežljivca. I sad, dok je, prelomljen poput velikog šestara, sjedio u stolici na kotačima u svojoj sobi, vidjelo se da je nekad bio doista krupan i snažan. Ruka je napravila oštar pokret, poput boksačkog krošea, stišćući se u impresivnu šaku pa je nemoćno pala na naslon stolice, a on je nastavio: – Svi smo se, u izbjegličkom logoru u Trstu izjašnjavali kao politički jer, tako su nam rekli, ako se tako izjasniš, imaš više šanse doći u Ameriku, Australiju, Kanadu... Iako o politici nisam imao pojma, znao sam samo da ne želim živjeti u bijedi i raditi za komad kruha i rijetku maneštru sa zajedničkog kotla, što su ju aktivisti dijelili na gradilištima javnih radova, na kojima su svi morali raditi jer Nema odmora dok traje obnova, a Obnovi, vidjeli smo, nikako da dođe kraj. I tako smo odlučili, nas nekolicina, poslije smo se svi pogubili jedan drugom iz vida i, preko šuma i potoka, preko granice, uz nesigurno vodstvo preplaćenih krijumčara duhana i ljudi, došli do logora u Trstu – posegne za čašom vode što je stajala na noćnom ormariću i popije gutljaj, prolijevajući usput malo vode po kvadratičastom prekrivaču kojim su bile pokrivene njegove noge. Zatvori oči i, kad sam već mislio da je zaspao, nastavi malo brže: – Nema se tu šta govoriti o tom logoru u Trstu, bivšem fašističkom logoru Rižarni. Hrana je bila nešto redovitija, ali samo riža, riža i pašta, pašta. Bježali smo u grad i prosjačili, tukli se s drugim emigrantima i međusobno, tek da prođe vrijeme do odlaska u Ameriku, do koje neki nikad nisu stigli. Zapravo, puno njih nikad nije stiglo. Nakon mjeseci


književnost uživo 87

čekanja viza i povremenih ilegalnih radova na poljima krumpira i kukuruza, odakle smo donosili drugima krumpir i drugo povrće što smo ga ugrabili unatoč nadzoru gazda, došao je dan odlaska. Nismo ništa, osim naših bijednih zavežljaja s otrcanom odjećom, imali za ponijeti sa sobom iz logora kad smo se ukrcali, u Genovi, na brod Andrea Doria, koji nas je nakon duga puta iskrcao, zelene i blijede, ispovraćane od morske bolesti, na imigrantski dok u Nevjorku. Ma, New Yorku, da. I tu je, stvarno, počeo moj novi život. Vidjevši moj stas i snagu, odmah su me odabrali, poslodavci i njihovi agenti, zajedno s drugima, za posao u rudniku u Maineu. Vlakom smo... U NY nismo ni kavu dospjeli popiti, grad sam tek poslije upoznao, ali o tomu – još se jednom nagne i uzme čašu, popije. Ovaj put nije prolio ni kapi – kad dođe na red. Posao je bio, da ne duljim, užasan. Dvanaest i više sati pod zemljom, izlazak na svjetlo dana, pranje hladnom vodom, zajednička menza i prljave barake. Kao doma, kao u logoru u Trstu. S jednom jedinom, ali bitnom razlikom. Plaćalo se redovito i jelo dobro, trebala im je zdrava i orna radna snaga za onoliko ugljena koliko su zahtijevale čeličane i ostali kupci. Nije nam bilo teško raditi ponekad i dvije smjene; lažem, bilo je užasno teško, ali smo na kraju tjedna rezultat vidjeli u bušti, u, za nas prvi puta u životu, šuškavim dolarima, što ih je većina trošila na viski i prostitutke u obližnjem gradiću. Ne i ja. Ili, samo rijetko. Ja sam štedio i polagao ušteđevinu u banku. Još mi je bolje krenulo kad sam promijenio posao i našao se u šumama sekvoje uz kanadsko-američku granicu. Bilo je i tu teško, ali si bar posao mogao raditi na svježem, katkad, ledenom zraku. Dobro, gotovo uvijek ledenom. Plaćali su bolje i opasnosti je bilo manje. Umjesto da te, s drugovima iz smjene, zatrpa odron u rudniku i to postane tvoj grob, a to se često događalo, ovdje te mogla zgnječiti masa drvenog kolosa koji


književnost uživo 88

pada uz uzvike Timbeeer ili si mogao samo pasti u vodu s drvene mase koju smo, kilometrima, tjerali rijekom do pilane, sve skačući po deblima što su jurila brzacima rijeke. Preživio sam i to i uvećao svoju ušteđevinu. Zatim sam, jednog dana, u novinama pročitao da se u NY iznajmljuje mali lokal, između 40. i 15. Strita, da, ulice. Svota je odgovarala onoj koju sam imao na računu. Uz to da sam izračunao i troškove puta i snalaženja u Big Cityju, tek su ga kasnije počeli zvati Big Apple. I otpočeo je moj američki san. Ono zbog čega je vrijedilo stavljati glavu u torbu silazeći u slabo osvijetljene i neosigurane rovove rudnika u Maineu, čiji su se potpornji svijali i pucali poput šibica ili skakućući s jednog debla na drugo u drvnoj masi koja je brzala niz rijeku, ne osvrćući se na krik iza tebe, to je kolega otišao pod vodu, nema ga više, a i tebi bi se moglo to dogoditi ako se okreneš, ako izgubiš koncentraciju. Lokal je bio star i pomalo ofucan, ali je bio na lijepom mjestu i činilo mi se da će ga ljudi i dalje posjećivati kao što su to, vidio sam, bio sam u inspekciji prije no što ću dati kaparu, činili i sad. Nije to bio veliki novac koji je lokal zarađivao. I bivši gazda, Ed McBain, koji prodaje jer se seli na Floridu, rekao mi je to, ali je bio redovan priljev keša u blagajnu i otplaćivao troškove hipoteke koju sam preuzeo i odbacivao skromnu dobit svom gazdi, a to sam sada bio ja. Tako je i bilo. Bio sam i barmen, i konobar, i čistač, i savjetnik za klađenje kojeg se konzultira za šankom uz viski premda, ispočetka, pojma nisam imao o bejzbolu ni o trkama konja ili pasa. Brzo se nauči ono što vam je nužno da se uklopite. Uostalom, ako bolje pogledate – u tom je trenutku podigao pogled i u mene su gledala dva mala, siva oka utonula u ne baš privlačnu facu, ali mora se priznati impresivne, četvrtaste brade i obraza izbrazdanim ožiljcima. Odjednom više nije izgledao kao starac u sobi, tu u Domu za stare i nemoćne, iznad grada, privatnoj, luksuznoj ustanovi lijepih zgrada, zelenih travnjaka


književnost uživo 89

i osoblja u bijelim kutama, koje je žurilo ili šetalo, ruku pod ruku sa štićenicima, parkom koji je okruživao cijeli kompleks. Strogim je glasom zapitao: – Jeste li donijeli ono što smo se dogovorili, zbog čega sam i pristao na ovu gnjavažu, jeste li mi donijeli?! – bez riječi sam mu pružio malu bočicu smeđe tekućine, on je odvio čep spretnošću majmuna i nagnuo te, u jednom cugu, iskapio trećinu bočice. – Aahh! Daj šta daš! – rekao je, pogledavši me – Mogli ste se i više potruditi, ovo je običan domaći brandy, konjak, kako ga ovdje zovu, oni koji konjak nikad nisu pili jer, da jesu... No vratimo se mi mojoj priči, koja bi trebala postati vašom. Ako bolje pogledate, devedeset i više posto onoga što jedni drugima govorimo, uopće nije važno. Pravimo se da je važno, ali nije. I u NY, i ovdje, i u Pekingu, i na Madagaskaru, naš je govor poput glasanja ptica, vrabac kaže vrapcu: Živživ! – Siživ? – Živise – Živsam. I to na bilo kojem jeziku, pa i onom kojim Ameri govore misleći da je engleski. To mi je rekao jedan profesor koji je zalazio u moj lokal, zgodno, ne? Tako su i meni prolazili dani. Na poslu, živkajući s mušterijama o svemu i ni o čemu, listajući novine u sobici iznad lokala gdje sam stanovao i povremenim šetnjama uz dokove i Central Parkom kad bih se baš odvažio tako daleko. Bio sam zadovoljan. Bio bih i danas time zadovoljan iako, više mi ne bi trebale povremene usluge noćnih dama koje su mi, kad smo se bolje upoznali, davale popust kao redovnoj mušteriji. Ali, čovjek snuje, slučaj odlučuje. U moj je lokal toga dana, toga kišnog dana ušla ona i od tog se trenutka sve promijenilo. Wanda, tako se zvala, tako se predstavila meni i mojem malom svijetu; ušla je, kako je rekla, tražeći zaklon od kiše. I kad je ušla, svi su utihnuli. Bila je prekrasna u svom, na ramenima promočenom, sivom Burberry mantilu, a kad je zatresla glavom nakon što je skinula maramu, mojim lokalom se


književnost uživo 90

prosula svjetlost; stresla je svoju lijepu glavicu i rasula najcrveniju boju kose ikad, žarkocrvenu boju što je obasjala sve nas, goste, mene i moj lokal, poput prizemljenog sunca. Tada je to tako izgledalo. Buljio sam u njezine zeleno-plave, irske oči, kad sam joj donio irski viski, samo je to pila, rekla je kasnije, a kad me zapitala ne trebam li konobaricu za ovaj fini, mali lokal, baš tako je nazvala moju smrdljivu špelunku, rekao sam da sam upravo htio dati oglas u novine da se traži fina cura, konobarica. Nisam ga morao davat’, rekla je, malo se priprosto izražavala, ali ljepoti ne brojimo gramatičke nedostatke, jer je ona spremna ak’ se posao nudi. Posao se nudio, posao se itekako nudio iako nisam imao pojma kako ću ju plaćati. Sebi samom nisam isplaćivao plaću, već sam uzimao iz blagajne keš tajeći ionako male prihode poreznoj upravi. Koga je briga?! Otpočelo je najsretnije doba mog boravka u USA, NY. Wanda je počela raditi u mom lokalu i uselila se u moju sobicu iznad lokala. Nije bila baš neka spretna konobarica, često su joj znale čaše skliznuti s pladnja dok ih je nosila gostima, ponekad bi i kojeg gosta zalila, nespretno stavljajući na stol čaše s pićem. No sve je završavalo njezinom isprikom i prekrasnim osmjehom zbog kojeg bi si gosti, imao sam dojam, i sami zalili pivu za vrat samo da još jednom dobiju tako topao, iskren, prekrasan osmjeh uz pogled kog se ne bi postidjela ni Scarlett O'Hara ili Marilyn Monroe u filmu Niagara, koji smo, stišćući se u kinu, zajedno gledali, a onda trčali u sobicu iznad lokala i vodili ljubav... Pa pili pivu iz boce i pušili u krevetu. Pa vodili ljubav. Pa šetali dokovima, žurili, kisnuli, trčali u sobicu i vodili ljubav. Zatim joj je, njezinoj lijepoj glavici, palo na pamet da naš lokal treba muziku. A ona će pjevati. Jednog mi je dana predstavila svirača klavira, crnca Sama, kog je negdje, u svom prvom životu, rekla je, upoznala. Sam je svirao dobro, a ona, ona je pjevala još lošije nego što je raznosila naručena pića po lokalu. Ali tko bi joj to mogao reći? Ja sigurno


književnost uživo 91

ne. I tako smo uživali, gosti i ja, u Samovoj svirci i povremeno nastojali ne čuti njezino pjevanje. Bilo je to prilično teško. Wanda je i svoje pjevanje isturala kao i svoju figuru, svoju kosu i osmijeh; evo me, tu sam, ne možeš se praviti da me nema! I što god o njoj mislili, ona je svakog ili bar mene, mogla uvjeriti da se Zemlja ne okreće oko Sunca, već oko nje. A zatim, zatim su otpočele nevolje. Nekoliko je momaka koji su mislili da su čvrsti pokušalo nametnuti mi reket. Reket, ne teniski, razumijete, već ucjenu. Trebao sam platiti da mi ne razbiju lokal. Razbio sam ja njih i nabavio Colt 0.45 što sam ga, odonda, držao u ladici ispod pulta, tik do bejzbolske palice koja mi je služila za smirivanje strasti u lokalu, do kojih je dolazilo kad su igrali NY Giantsi, ili Netsi ili bi netko htio prebiti savjetnika za klađenje jer je na konju koji je bio siguran favorit izgubio podosta novca. Nevolja, vele, ne dolazi sama, pa je u naš lokal počeo zalaziti lokalni gangster, izvjesni Philip Marlow, koji se predstavljao kao businessman, a u pozadini su se motala ona dva momka što sam ih onomad prebio, ali su se pravili da me ne poznaju. Marlow je bio uglađen momak odjeven po posljednjoj modi, kicoš i ljiga. Ali galantan. Mora se reći da je privukao neki drugi soj gostiju, dobrostojećih. I Wandu. Iako, ne može se reći, uvijek nas je zajedno pozivao u društvo, na konjske trke, na gala priredbe u Radio City Hall, mene i Wandu. I nikad, baš nikad, koliko znam, nije je otvoreno salijetao, bio nasrtljiv prema njoj. Niti kad je nekoliko puta sama izašla s njegovim društvom jer ja nisam mogao ili želio. Tako mi je govorila dok smo sve rjeđe vodili ljubav u sobici iznad lokala. Sobici koju je ona pretvorila u svoje gnijezdo, kako je govorila, u koje me je povremeno pripuštala jer djevojka, ponekad, znaš, mora biti i sama. No, još uvijek je bila lijepa i govorila mi da me voli i da sam joj sve na svijetu. Zatim su me uhitili i osudili na sedam godina zbog oružane pljačke! Nitko me nije vidio, prepoznao, a ja sam tada imao 120 kila čistih


književnost uživo 92

mišića i visinu od dva metra. Ali, moj pištolj, moj Colt 0.45, koji je bio nestao iz ladice prije izvjesnog vremena, našao se na mjestu pokušaja pljačke, razbojnik ga je odbacio u bijegu. Našli smo, razumljivo, samo moje otiske na dršku i cijevi. Sedam dugih godina mogao sam razmišljati zbog čega mi je netko namjestio pljačku i zašto me Wanda ni jednom nije posjetila iako sam joj pisao na adresu svog, našeg lokala. Ispočetka čak svaki tjedan. Nikakva odgovora. Potom svaki mjesec. Pisma su se počela vraćati s naznakom Primatelj nepoznat. A htio sam je samo pitati kamo je nestala naša ljubav i kako je nestao moj Colt 0.45, do kojeg smo samo ona i ja imali pristup. Kad sam odslužio svoje, obećavši sam sebi da nikad više neću završiti iza rešetaka, obećanje koje nisam održao kao ni mnoga druga, otišao sam u banku i digao nešto novca što sam čuvao za crne dane i zaputio se u potragu. Logično, prvo što sam učinio bilo je da odem do svoga starog lokala. Moga starog lokala više nije bilo, a na njegovu je mjestu stajao neonski bar-diskoteka, sav u staklu i čeliku, kroz velika stakla vidjela se gomila koja se njihala u ritmu glazbe, valjda, jer vani se ništa nije čulo. Ušao sam i tipa na ulazu, koji je izgledao kao da tu ima posla, upitao je li vidio Wandu, konobaricu koja je tu nekad radila, ne u ovom lokalu, ima tomu nekoliko, točnije sedam godina. Tip me pogledao kao da sam lud i izrekao nešto uvredljivo na račun Wande, koju da ne poznaje, ali mora da je velika dr... Dalje nije dospio izreći jer se već valjao po podu vrišteći da mu je kreten slomio ruku. Kreten sam bio ja, a onda su meni slomili ruku dok su me četvorica njegovih redara obrađivala nogama i rukama prije nego su me iznijeli, mrcina je teška, komentirao je jedan od njih dok su me bacali na parkiralište, udarajući me povrh svega, cipelom u glavu, što je meni bilo svejedno, ionako sam već bio u komi. I ostao tako neko


književnost uživo 93

vrijeme u Centralnoj bolnici, a onda su me, svog u zavojima, s ljubičastonarančastim podljevima po licu i tijelu, na moj zahtjev otpustili. Liječio sam se sam u sobici bijednog hotela uz zvuke iz susjednih soba u koje su prostitutke dovodile mušterije, tarifa k'o na frekventnom parkiralištu. Ipak sam se, nakon nekog vremena, izliječio i povratio u fizički posve prihvatljivo stanje, koje sam poboljšavao šećući noću opasnim ulicama i trenirajući na pljačkašima, koji su mi pod nos turali svoje sklopive noževe koje bih im, rasklopljene, ostavljao zabodene kojekuda, slomljene ruke im ionako više ne bi mogle držati ni čačkalicu, a kamoli nož. Povremeno bih nekog prebio u vježbaonici na uglu gdje su se održavali službeni, ilegalni boksački mečevi i zaradio ne baš beznačajnu sumu. Čekao sam. Čekao sam da mi privatni istražitelj, kojeg sam našao putem oglasa, pronađe Wandu. Riječ je bila o detektivskoj agenciji koju su vodili pa joj i ime nadjenuli ludi Šveđani: Sjoeval-Wahloo pisalo je na vratima agencije koju sam posjetio i koja je imala svoj ured u zgradi, ako je to uopće moguće, bjednijoj od hotela, Stundenhotela u kom sam sad stanovao. Bili su to muž i žena, koji, to su mi priznali, ne žive od toga, ali povremeno rade i to. Nisam ih pitao niti su mi rekli od čega žive već smo odmah prešli na stvar. Troškovi koje su zatražili da pronađu moju Wandu, bili su, iznenađujuće, vrlo prihvatljivi. Valjda od nečeg drugog već zarađuju pa im je ovo samo hobi, mislio sam. Uostalom, nije me briga, neka samo nađu moju Wandu. Dogovorili smo se da sa mnom kontaktiraju telefonom, u mom je bijednom konačištu telefon visio u hodniku i uvijek bi nakon zvonjave odjeknuo glas portira: – Teeleefooon, nek se neko javi, da ne bih sad zbog gospode pješačio na kat! I tako sam ležao u hotelu i pio pivo i čitao comicse i čekao telefonski poziv. A on je došao prije nego sam se nadao. Našli su ih! Koga – IH!? – pitao sam bijesno, ja sam samo tražio svoju Wandu. OK, rekli su


književnost uživo 94

SjoWahli, našli smo ju. I objasnili mi gdje ću je naći. Nadali su se nagradi koju sam im obećao ako budu brzi. Obećao sam i ispunit ću, odgovorio sam. Gledao sam ju, gledao sam ih kako izlaze iz elegantnog automobila, elegantno odjevene, ona plameno-crvene kose, malo raskuštrane jer je auto bio sportski dvosjed, a on, kao i uvijek, elegantan i moderan, finih manira i ljigav, nekad sitni, a sad očigledno veliki gangster, stari znanac mog lokala i moje Wande, Philip Marlowe. Ušli su u elegantnu kuću u elegantnom kvartu NY, ni blizu onom u kojem je, uz mene, Wanda započela svoj uspješan život u NY, a sad će ga, bio sam siguran, završiti uz ovog ljigavca koji je cijelo vrijeme na tomu radio i dok smo nas dvoje bili još zajedno, i koji ju je nagovorio da mu, umotan u rubac koji joj je dao, a koji sam ja našao ispod stola u svom lokalu i koji je zaudarao na njegovu ljigavu kolonjsku vodicu, preda moj Colt 0.45. Rubac, koji je imao i malu mrlju od ulja, jer sam njime običavao čistiti svoj pištolj. Ako je točno da se osveta konzumira hladna, onda se ova, u sedam godina dobrano ohladila, a sam čin odvio se vrlo brzo. Pozvonio sam i vrata mi je otvorio neljubazni grmalj kom sam, zauvijek, zaledio tu grimasu s dva hica mog novog Colta 0.45 s prigušivačem. U doba prije moje robije bilo je teško tako nešto nabaviti, danas uđeš u trgovinu i kupiš, bar je tako u Americi. Njih su dvoje stajali leđima okrenuti vratima, držali su u rukama koktel-čaše i gledali vatru u kaminu. Vani je bilo hladno, a u dnevnoj sobi bilo je malo prevruće, ali ne za nju, koja je stajala u večernjoj haljini gotovo golih ramena, ramena koja sam znao grliti i raspuštene, svilenkasto-crvene kose koju sam znao mrsiti u našem ljubavnom klinču u sobici iznad lokala kojeg nema više. Prišao sam hitro i ispalio mu jedan hitac u potiljak. Kao da je padao tri dana dok se ona


književnost uživo 95

okretala i zatim pogledala s užasom. A kad me prepoznala, na licu je strah prešao u prkos. Gledala me izravno u oči dok sam joj stezao lijepi vrat ukrašen skupom, dijamantnom ogrlicom i, časna riječ, uopće se nije kajala! Na licu joj je bio izraz prkosa i još nešto što sam na njezinu licu znao pročitati dok sam je, nekoć, mlatio zbog nevjere, stvarne ili izmišljene: – Zar je to sve što možeš, bijedna kukavico?! – Da, to je bilo sve što sam mogao. Dobio sam tridesetpet godina robije za dva hladnokrvna ubojstva i jedno okrutno ubojstvo. Nakon u cijelosti izdržane kazne deportirali su me u zemlju rođenja, s objašnjenjem da sam lagao pri ulasku u Ameriku, da sam službeniku imigrantskog ureda na Elis Ajlandu, piše se Ellis Island, rekao da imam 21 godinu, a imao sam samo šesnaest! Evo to je priča – rekao je starac i iskapio bočicu konjaka do kraja. – Sad vas molim da se pokupite i na odlasku pozdravite ravnateljicu koja vam je preporučila da napravite intervju sa mnom i recite joj da u gulaš stave malo više mesa, a malo manje krumpira! – rekavši to brzim okretom kolica usmjeri se prema prozoru pa kad je izgledalo da će se zabiti u zid ispod prozora, oštro zaustavi kolica i zagleda se u zelenilo. Na moj pozdrav nije odgovorio. Pričekao sam i osvrnuo se po sobi, ugledao starinski kovčeg u kutu, bio je poluotvoren, lako se moglo baciti pogled da je netko to htio. Nekoliko starinskih odijela, neke sitnice i velika hrpa krimi-romana. Na vrhu, poluotvorena, stajala je, Penguin Classic izdanje, knjiga R. Chandlera na engleskom: The Big Sleep and Other Novels. Kad sam izlazio iz sobe, tiho sam pritvorio vrata jer, uočio sam, bacivši zadnji pogled prema prozoru, starac je već spavao, lagano hrkanje dopiralo je iz pravca invalidskih kolica u potvrdu toga.


književnost uživo 96

Andreja Duh Malta Samo je vrag znao one kobne večeri koliko je bilo sati. Crvenih, od plača natečenih očiju zaključavala sam vrata jeftinog usranog kafića u kojemu sam radila. Prije nekoliko sati završila je još jedna moja neuspjela ljubavna veza. Tip se čak nije ni potrudio doći mi to osobno reći, nego mi je javio preko chata, na mom Facebook profilu. Koji kreten! A stvarno sam ga zavoljela, bio je nekako neodoljivo sladak u tom svom kretenizmu. Koji usrani šupak! – pomislila sam dok mi se iz očiju ponovo sasuo slap slankaste tekućine. Uz to su se iz nosne šupljine polako, ali sigurno počeli spuštali i obavezni pratioci suzne doline, ljepljive bale koje sam jednostavno uklanjala brisanjem u rukav majice. Bila sam gladna poput zvijeri. Čak ni nekoliko nedavno ispijenih boca Žuje i upravo zagašeni skunk nisu mogli zataškati to dosadno kričanje u želucu. Svijet je spavao, grad je spavao, ulica je spavala. Jedino je tu i tamo po trotoaru protrčao poneki dugorepi dlakavi glodavac koji bi se izgubio netragom. Stajala sam ispred kafića, nesretna do bola, polupijana, osjećajući tek lagano djelovanje loše trave čiji se opušak još nije do kraja zagasio. Dok sam tako stajala i stajala, u daljini se, kao da ga je netko nacrtao, pojavio tip koji se polupijano kotrljao niz ulicu. Ravno prema meni. Primijetila sam kako u lijevoj ruci drži bocu. I tako se taj lik polako dokotrljao do mene i zastao. Bio je poprilično ružan muškarac, nižeg rasta, ukrašen debelim napuhanim trbuhom. Vlasnik izboranog lica, duže, pomalo valovite masne, neuredne kose, začešljane prema natrag. Okrugle oči pijano su se sjajile, veliki ružan nos i debele usne u mraku su ga činile još ružnijim nego što je možda zapravo i bio. – Ciao, bella – rekao je i ponudio mi bocu – Ajde, cugni malo, nije loš taj viski, iako mu cijena nije baš nešto – ponudio me. Nisam se baš puno nećkala. Ionako nisam znala kamo ću sama sa sobom. Dobro sam potegnula i vratila mu bocu.


književnost uživo 97

– Hvala – promumljala sam. – Ja sam Henry – rekao je pruživši mi ruku. – Mei – uzvratila sam uz nesnosno krčanje u želucu koje se sve više pojačavalo. – I, što radi lijepa Mei u tako kasno-rane sate sama na ulici? – upitao me pripalivši smrdljivu cigaretu. Umjesto da mu odgovorim, počela sam ponovo neutješno cmizdriti. Nije to bilo čak ni cmizdrenje, bilo je to više nalik zavijanju ranjene kuje. – No, no... – rekao je sućutno, ponovo mi pruživši bocu. Halapljivo sam pila. – I? – nije se dao. Nastavio je s propitkivanjem. – Ah, sranje, samo sranje... Kud god da se okrenem. Radim u ovoj jebenoj rupi, a diplomirala sam arhitekturu... Ne mogu naći pošteni posao... I... I... – jecala sam kroz slapove suza – ostavio me kreten kojeg sam voljela. Zapravo, mislila sam da ga volim... Mislila sam da me voli... Zagrlivši me, posjeo me na obližnje stepenice i ponovo mi pružio bocu. A ja sam pila i pila. – Znaš, ja sam pisac – rekao je – i svašta sam prošao u životu. Život je zajebana zvjerka. Pogotovo nama umjetnicima. Uvijek sam bio drugačiji od drugih. Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam se smijao njima što su svi isti. Imao sam i puno žena. Puno ljubavnih veza koje su se raspale poput kartonske kutije na kiši. Ponudio me cigaretom i oboje smo zapalili. – Žao mi je, Mei – rekao je dok je uvlačio dim – Ne očajavaj. Upoznat ćeš ti nekog drugog, još te krasi rosa mladosti. Život je pred


književnost uživo 98

tobom. Naći ćeš i posao. I ja sam svašta radio u životu da bih preživio. Nemoj plakati, dijete. Osjetila sam kako mi se želudac pretvara u ogroman grč i kako mi postaje sve hladnije i hladnije. Osjetivši moje drhtanje, zagrlio me jače. – Cigareta me jednom naučila lekciji o ljubavi: kada stvari dogore, ugasi ih. Pali sljedeću. Još smo neko vrijeme sjedili uz sad već praznu bocu u tišini noći, koja se polako spajala s nadolazećom zorom. Odjednom se dignuo, poljubio me u čelo. – Vrijeme je. Moram ići. Zbogom, Mei. Čuvaj se! – izgubivši se bešumno teturajući niz ulicu. – Jebote, pa to je bio Bukowski! – bilo je zadnje što sam rekla prije nego što sam izgubila svijest. Otvorivši oči, iznad sebe ugledala sam neka nepoznata, zabrinuta lica i sve je bilo tako bijelo i hladno kao da je upravo pao snijeg. – Evo, konačno se probudila! – rekao je duboki muški glas i prošao mi rukom preko oznojenog čela. – Malo je falilo, skoro smo je izgubili – nadovezao se drugi ženski glas, a ja sam utonula u dubok i okrepljujuć san. Nekoliko dana poslije bila sam puštena iz bolnice uz, naravno, hrpu dobronamjernih savjeta. Srećom nisu zvali muriju. Na izlazu, skrušeno, stajao je uza zid naslonjen onaj bivši, Kreten. – Odjebi! – rekla sam odlučno i produžila prema trafici u blizini. Kupila sam kutiju cigareta i skrenula u prvi kafić koji mi se našao


književnost uživo 99

na putu. Udobno sam se smjestila i naručila kavu. Dok sam ispijala crnu, jaku tekućinu, sjetila sam se što mi je one nesretne večeri rekao Henry. O cigareti i lekciji o ljubavi. Otvorila sam kutiju cigareta, zapalila i duboko, s neopisivim zadovoljstvom, povukla prvi dim.


književnost uživo 100

Sara Mrak Marina Marini je trideset i pet. Prvo i jedino dijete rodila je u dvadeset i sedmoj. Djetinjstvo je provela s bakom, zato joj ruke i danas mirišu na brašno i spaljeno ulje. Otac je po nju dolazio vikendom, često pijan. Majku možemo zamisliti kao činovnicu, preslabu da se suprotstavi ocu i bojažljivu. Nevinost je izgubila na uobičajen način. Mladost je provela radeći u najčudnijim dijelovima Europe. Na fjordovima je grlila djecu svog ljubavnika. U Rumunjskoj je pogodila kamenom psa i nikada neće zaboraviti njegov zaprepašten pogled, jednak ljudskom. Muškarci su je uvijek doživljavali kao simpatičnu, prijateljice bi se vrijeđale kad bi predugo šutjela. Kada se pojavio Tibor, znala je da se neće predugo zadržati, ali je odmah znala da će zadržati dijete. Otkad se usadila u gradiću uz more, Tibor ih posjećuje jednom godišnje i onda odlazi dalje, tražiti svoju sjenu. U vrijeme dok se liječila od raka, ostao je s njima duže od godine. Ema se nikada prije i nikada poslije nije toliko smijala. S obzirom na to da je s njom uvijek bio iskren, vjerovala mu je dovoljno da ih ostavi same na deset dana i povuče se u bakinu kuću. Suseljani su bili znatiželjni zašto je došla i koliko će ostati. Strpljivo je uspokojavala njihovu znatiželju ako bi ih srela na ulici, da joj ne bi počeli dolaziti uvečer u kuću da je ispituju. Tih dana je spavala do deset, onda uzela hranu i bocu vode i odlazila u šumu. Debela stabla uvijek su govorila isto, krošnje su blagonaklono šuštale, pa je znala da će se iz izvući iz ovog. Popela bi se u krošnju kao kada je bila dijete i prepustila se samoći. Postojalo je vrijeme kada je od nje pokušavala bježati. Strašno, očajno


književnost uživo 101

bježati. Dok bi se tuširala, snažno je pritiskala kožu ne bi li je zgulila sa sebe. Ponekad bi došli ljudi i samoća bi nakratko od nje odustala, ali bi se odmah vratila, čim bi se za njima zatvorila vrata. U šumi je, pak, bilo dosta mjesta da ova može iz nje izaći ili se promijeniti u dubok doživljaj prirode. Pa bi postajala ptica. Pa srna. Pa zec. Tišina. Uz more je bilo premalo skrovitih mjesta za preobrazbu. U gradovima je proces trajao predugo. Naravno, ni u šumi se nije smjela predugo zadržavati, inače bi se um ubrzo počeo dosađivati i prozreo bi njene trikove. Počeo bi je mučiti najstrašnijim prizorima moguće budućnosti.


književnost uživo 102

Edita Brkić Banka staklenih snova Vrati mi moje krpice, moje krpice od čistoga sna, od svilenog osmeha, od prugaste slutnje... Pružala se ljubičasta ulica i vijugala u daljine, a ja sam zamišljala da je ona Borgesova, iz Buenos Airesa, i sve dižući stihove, k'o čelični oklop prhkih riječi, k'o plašt dobrog viteza, trčala joj na grudi široke, pahuljasto mehke. Ali znaš, ovo je Mostar, i ulica ne vodi u čaroliju, nego u krhotine jedne ruševine što k'o noževi srce bodu. Staklena je to. Zgrada porušenih snova i zatrpanih obećanja, što više ni ruku ispod kamena ne pružaju. Zgrada smrvljenog djetinjstva i protjerane sreće, što više ne živi ni u sjećanju. Okrenuh se oko sebe. Ništa ovdje nije ljubičasto. Neki dan su, kažu, ispred Staklene našli mrtvaca. Pričaju da se odvikav'o jedno pet puta. Da je pokušav'o. Al opet bi se vrać'o na isto. – Što, bolan? – pitali su. – E što ti to treba? Ostavi ta govna – govorili su. – Pusti, okani se, batali – ponavljali su. – Jebiga, svijet mi bar na tren bude nekako lijep. Znaš... – rekao bi i zašutio. Ovaj put zašutio je zauvijek. Jer, tamo iza zidova Staklene, nema čarobnog aprila. Nema ljubičastog behara. Ni kestena u novembru što miriše. Iza zidova Staklene je smrad i trulež. Zgarište snova. Sumrak svijeta.


književnost uživo 103

I dok dopire zvuk prazničnih pjesama s Lenjinovog, toplog i mirisnog, dok se jedu breskvice i staklenom vunom prsti petljaju, dok odzvanja nečiji smijeh i dok se obrazi poljupcima griju, iz Staklene izlaze ispijena lica i drhtave ruke što vise ispod koščatih ramena. Iz Staklene se izvlače klimave noge što vrludaju i namračene vjeđe ponad usahlih očiju. Groblje mladosti. Ponor civilizacije. Jer, vidjela sam ga neku večer kako preskače zid išaran grafitima i ulazi u ruševinu. Išla sam za njim duž ulice. Ispod lipa. Očišćenih, sjajno bijelih trotoara. Mirisala je nečija sreća iz Hotela Mostar. Možda njegova, ukradena. Kroz stakla predvorja virili su osmijesi. On se nije obazirao. Zurio je k'o da ga gone. Oni su se smijali. On je teturao. O vlastite noge se saplitao, sve trčeći, zadihan, da stigne u svoj svijet. Jedini bolji, jedini ljepši. Svijet od iluzije satkan. Jer, iza oronulih starih zidova na trenutak je barem šareno. I neba ima na treptaj bar. I toplo bude, znaš kako toplo i fino bude u Staklenoj. K'o u majčinom krilu. K'o na očevim grudima. Tamo sanjaš na minut bar. Sanjaš da si sretan. Al' stakleni su to snovi, znaš. Pa se rasprsnu čim izađeš. I bodu stopala. I grebu laktove. I samo još crnje oboje ovu prazničnu noć. Skoro će mrak. I grad se polako povlači u tišinu. Staklena baca sjene tuge po ulicama, krovovima, ljudima. Jedan pas tromo kruži Španskim. Pogled mu tužan. I rebra se oslikala k'o na rendgenu. Ljudi prolaze kraj njega. Ljudi će uvijek prolaziti.


književnost uživo 104

I ljubičasta ulica će se pružati i vijugati negdje u daljine, a ja ću sanjati da je ona Borgesova, iz Buenos Airesa, i sve dižući stihove, k'o čelični oklop prhkih riječi, k'o plašt dobrog viteza, trčati, sanjajući joj, mraku usprkos, grudi široke, pahuljasto mehke... Sanjajući sreću... Vrati mi moje krpice! Vrati kad ti lepo kažem...


književnost uživo 105

Florian Hajdu Na peščanoj strani obale Reka sede boje sudarala je površinske talase poput trajnih lokni frizerke Margit na kosi baba Gizike kada na pijaci, kod rukometnog igrališta na kome u zortu poneko izvadi i piša iza velikog akaca, odlazi od tezge do tezge, probajući kövidinku koju na kraju ne kupi, onu kraću nogu još kraćom pravi, pantomimično šepa, sažaljivo gleda, glavu trese kao Šturm pastuv kada u kasu njišti osetivši miris Lacikine kobile Virág koja vuče puna kola šećerne repe iz Banata i iz nužde vazduh ispod repa pušta na šta Lacika alergično kija, a Laza mu kajase popusti da pokaže popu Stavri kako ispod sapa mišićni talambas klateći se ritmično tvrdozvučno udara u stomak i zvuči slično Cheyenne indijanskom bubnju kada peva Yane Heja Hee poziv na ratničku igru, na šta se popa gledajući ispod oka nekoliko puta krsti u sebi šatro molitvu imitira čuvši zvon pravoslavne crkve koji na večernje poziva, na kome je guzata skelarka Ildika mirno sedela na ribarskoj šamlici, koju je dobila za četrdeseti rođendanski poklon od ribara kapetana Pere i gledala kako reka mirno plovi skelu samo s njom od banatske prema bačkoj strani...


književnost uživo 106

Natali Šarić Oko didovo – Oko didovo, uputi se čim čuješ vlak. Ni trun ranije ni trun kasnije. Jesi me čuo? – Jesam. Marko živi u majčinoj kući, skromnoj prizemnici s početka ulice koja vodi prema pruzi, šesnaest godina ušuškan u gradić s jednom školom i desetak dućana. Majka je otišla na četrnaesti, a otac na prvi rođendan. Nije ga upoznao, ali je majku znao k'o sebe. Utabala mu je sve što je bilo do nje. Odrastao je mirno, vedro i sigurno. Kuća im je bila puna dobrodušnih mještana, bez posebnog povoda. Mjesto gdje ljudi jednostavno svrate kad požele strpljivog sugovornika. Takva je bila majka. Da je odrastao s nekim drugačijim, možda bi strepio od svega. Danas je momak koji uveseljava i kojemu se može vjerovati. Taj njegov kućerak, od dvije sobe, kuhinje i kupaonice, zamijeti se po cvijeću. S koje mu god strane priđeš, nešto cvjeta, raste ili pupa. Marko vrijedno plijevi i cvijeće i povrće. S istom brigom i zahvalnošću. Pamti svaku riječ kojom mu je majka pričala o zemlji. – Ona nas nahrani pa u cvijeću drijema – govorila je – zato i o cvijeću s istim žarom brini. Tako i radi. U kući je oduvijek toplo. Sobe su opremljene naslijeđenim drvenim namještajem, porculanskim figuricama, miljeima i toplim sjenama. Ništa tu ne odskače niti smeta. Mjesto za jednostavan život mirnih ljudi. On nikad nije upoznao bijes. Možda malo tuge, jer majci nije bilo lako, ali bijes i obijest nikad. Kako bi ga onda znao prepoznati? Načuo je da postoje i drukčiji ljudi od njih, ali je ona to strpljivo sklanjala. Da bar nije. Kao što nije znala da ga neće moći dovijeka čuvati. U naslijeđe mu je ostavila vjeru u ljude kao dobre. Neki za cijelog života djeci ne ostave ni traga. Nije se dovoljno roditi kao čovjek. – Čovjekom moraš postati – znala je majka reći.


književnost uživo 107

Već dvije godine taj mladi čovjek ne propušta ni dana da posjeti djeda Marka. I to uvijek prije podne jer djed popodne voli ubit' oko. Kako unazad dvije godine, tako i danas, na zvuk vlaka se odjene i krene niz ulicu. Uz trotoar se nižu -ići, -ići, -ići i -ići, gdje se od postanka rađalo, ženilo, umiralo i živjelo. Kao i u mnogi manjim sredinama, samo je pruga u taj mir donosila brigu ili razbibrigu. Preko pruge je živio djed Marko. Znali su ljudi reći – Dva Marka uz prugu – kad bi se zanimali za njihov život. Ali ne često. Ljudi se ljudi češće sjete kad su u nevolji, nego kad ih život ostavi na životu, ali i to prođe. Tri dana čuda i dosta. Tako su se spominjali djed i unuk Marko na Markovu rođenju, na Markov prvi i četrnaesti rođendan i mislilo se – Neće više. E, hoće. Mladić prijeđe prugu, popne se na trijem i uđe u kuću. Svaki dan, uz miris duhana, miriše i juha. Djed oduvijek kuha, čak i dok je baka bila živa. Unuk je pamti vrlo dobro, ali je, po djedu, otišla prerano jer se znalo da je to prava ljubav premda se u tom kraju o ljubavi baš i ne govori naglas. Juha nikad nije izostala. Misli čovjek da je to predjelo, ali ne i u Markova djeda. Do ruba tanjura, gusta i puna svega. Ako se nekad netko i usudio negodovati, shvatio je da je dirnuo u sveto jelo. Tako i unuk, žlicu u ruku pa polako. Šuteći. Nisu to bili trenuci teške tišine, nego poštovanja i mira. Nakon ručka, sjeli bi i opušteno razgovarali. Djed bi ga, kao usput, pitao kako je proveo jučerašnji ostatak dana i jesu li svi dobri prema njemu. Marko je bio zadovoljan svojim danima. I onima koje je sretao. Nije razumio djedovu radoznalost, ali mu je udovoljavao. – Djede, što misliš o klaunovima? – Pa... Budalesaju stalno. – Voliš li ih?


književnost uživo 108

– Mlađarija ih voli. Ma sve je to papilova, oko moje. – Papilova? – Pa e, uvik neko smisli kako navuć' ćaću da vodaju dicu tamo di se troši. – Ali što ti misliš o klaunovima? – A šta ja znan, onako, smišni su, veseli, dica i' vole. Letaju za njima kad dođe onaj ciklus. Valjda zato i oni vole dicu. Dite ti je ka i zvir. Samo se zviri boji. Svi drugi mu dobri. – Aha. – Oko didovo, muči li te štogod? I tebe je mater vodala da ih gledaš. Oli ti to fali? – Onako, pitam. – Ti znaš da svom didu sve moreš reć. I ti si mi ka i dite, a momak. Da te mater more vidit! Odma bi zapivala! – Idem ja. – Ajde, ajde, pođi. I nemoj ti, ka i dica, svakoj moni virovat. Nisu zviri samo zviri. Jesi li me čuo? – Jesam, jesam. Nije baš najbolje razumio što je djed htio reći, ali često je govorio u zagonetkama pa nije htio uvijek tražiti objašnjenje. Na povratku kući preko -ića, -ića, -ića i -ića naiđe na poznatu grupu dječaka koja je igrala karte na zidiću. Jedan mu doviknu: – Do-wn, klaun, Down, klaun – a ostali prasnu u podrugljiv smijeh. On produži, ne osvrćući se. Sutra će na ručak malo ranije. U dvorištu ispred kuće dočekao ga je Ivan. Skupa su išli u osnovnu školu i ostali su dobri prijatelji. Dok je bilo majke, puno prijatelja im je


književnost uživo 109

dolazilo nakon škole. U Markovoj sobi bi slušali glazbu i kovali velike planove. Sve uz kekse koje su obožavali. Taj recept je naslijedila Ivanova majka i baš ih dobro sprema. Kad dođe kod njih, Marko iz zdjele šarenila, uvijek probere baš te. Mora biti da se i Ivanovoj mami najviše sviđaju jer njih uvijek bude najviše. – Što misliš o klaunovima? – Fora su! – Stvarno? – Stvarno! Najluđi su mi oni što vitlaju daskama pa ruše sve oko sebe. – Nisu ti glupi? – Ne. Ludi su! Mogli bismo poći kad dođe cirkus u grad. Zašto pitaš? Al' dolazi? – Onako. – Mislim da je to super posao. Pališ od grada do grada i zasmijavaš ljude. I još ti plate! A ne ovo vječno školovanje. – Ti ćeš se zaposliti. – Ma, tko zna. Ljudi završe fakultete pa ne mogu naći posao. Blago tebi što ne ideš u školu. – Ja bih volio ići u školu. – Budi sretan. Po cijele dane štrebam i opet popijem asa. Da mi je biti klaun. – Idem. Vidimo se sutra. – Poslije jezikove juhe, a? – Poslije djedove juhe, Ivane-klaune.


književnost uživo 110

Jutro je počelo uobičajeno. Budilica. Još malo izležavanja. Odlazak po kruh, jogurt i nešto slatko. Danas će vrt zaliti malo ranije. Dok je išao u školu, mama je vrt znala zalijevati dok on doručkuje. Ponekad je žalio te biljke. Teško je bilo povjerovati da itko voli da ga tako rano bude hladnim tušem. Vrt s njim ima više sreće. Ubrao je glavicu kupusa, desetak mrkava i složio buket cvijeća za bakinu vazu. Djed vazu drži uz bakinu sliku. Vrijeme je stalo na tom ormariću. Bakina slika, slika s njihova vjenčanja, ja u maminom naručju i Srce Isusovo. Jednom je djed rekao da ga puste na miru i da ne mora ići u crkvu. Sve što ima od života i Boga, na tom je ormariću. Samo je puno godina kasnije dodao bakinu vazu. Možda da bude blizu i onom svijetu. Imale su smisla te njegove mudrosti. Marko je pomislio kako će se djed danas iznenaditi. Ponio je kruh, kupus, mrkve i cvijeće, zaključao vrata i krenuo. Uz trotoar su se nizali Vučkovići, Šabići, Panzići i Marići, gdje se od pamtivijeka rađalo, ženilo i živjelo. Čak ni pruga u taj mir više ne donosi ni brigu ni razbibrigu. Nestrpljivi polako odlaze, starost miruje. Ljudi se ne bune što ih je zaobišla sveopća užurbanost. Neka su mjesta najljepša kad ih se ne dira. U tihom razmišljanju, stigao je do zidića, sretan što na njemu danas nitko ne igra karte. Radni je dan i svi su u školi. Stigao je i do pruge i naišao na spuštenu rampu. Učinilo mu se da već osjeća miris juhe. Ako i nije, djed će se veseliti mrkvi. Dodat će trpezi ribani kupus i prepričati jučerašnji dan. Onda će malo pričati o mami, malo o baki i sve začiniti pokojom mudrošću. Po povratku će kod Ivana na trijem i mamine kekse. Ipak neke stvari ne treba dirati, već ostaviti onakvima kakve jesu. Sretno je zakoračio ispod rampe. Cvijeće se rasulo, glavica otkotrljala... Još je samo čuo: – Oko didovo. Ni trun ranije, ni trun kasnije.


književnost uživo 111

Miloš Iz dnevnika beskućnika Petronijević − Verovatno će dildika ovaj veš i noćas ostaviti na žici – zastadoh pod nadstrešnicom dućana, kroz polumrak živinih sijalica s bandera procenjujući u dvorištu ulevo i preko puta veličinu i mere rasprostrtog rublja i visinu ograde za preskakanje. Pođoh naviše, da ne bih bio sumnjiv građanstvu, i nakon pola kilometra sedoh u polutamu pod nekakav kesten uskraj puta. Dunuvši u prozeble prste, iz sredine ranca izvukoh užegle majice i donji veš, koje sve skupa nije imalo smisla prati − pronađoh i jednu isflekanu košulju, sa skorelom kiflom u njoj, ko zna otkad tu zaturenom. Preturajući po rancu, onjuših u zasebno odvojenoj kesi švalerske gaće, karirane, do iznad kolena, sa šlicom na dugmići, koje sam oblačio u posebnim prilikama, retkim, jer neke jurnjave od žena za mnom i nema. Rezignirano setan, snatreći o romantici utopijske nade da ću upoznati neku duševniju babu koja će me tetošiti ovako sjebanog, sakupih buđavi veš u kesu i, čekajući da noć odmakne, zagledah se u poluspuštene žaluzine na soliterima, čiji me prozori podsetiše na kaveze s rešetkama. Zoološki vrt – pomislih, razmišljajući o arogantnosti ljudske vrste, tako lako uvredljive, koja je sebe neskromno proglasila Homo sapiensom iliti mudrim čovekom. Jedna za drugom, sijalice iza stakala u toplim domovima srećnika sve učestalije se gasiše i pođoh naniže, omotavajući se kabanicom pred naletima hladnoće od Dunava. Prolazeći pored neke novoizgrađene bogataške trospratnice, dvorca s prostranim uređenim dvorištem (poštenim se radom i sopstvenim znojem to nije moglo u tom obimu izgraditi, pa da ga jebem, već samo zakonskim ili poluzakonskim lopovlukom), pomislih da im preko ograde prebacim u travnjak kesu s prljavim gaćama i majicama − Pa nek za mnom čiste moja govna, pizda im materina gospodska − ali se dosetih da je ta visokoparna gamad svoje bližnje neljudski podjarmila kao sluge, pa kese ubacih u kontejner nešto niže.


književnost uživo 112

Kako je to lepo – pametovah, pišajući iza kontejnera − kad gospođa u negližeu, jutrom na balkonu, razbarušena i sanjiva, punim plućima udahne svežinu drveća i cveća, uživajući u danu pred sobom i sneno zagledana u lepotu svojega vrta, s vrtlarom koji ga obrađuje, smešeći joj se pogrbljen – jer, šta će, ako se ne pravi da je obožava i da uživa u svojoj sudbini, izgubiće posao. Inteligencija uobraženih dvonožaca − koračah kroz noć ispod senki uličnih svetiljki i neonskih reklama – uglavnom je sebična, plitka i usmerena na potčinjavanje. I ta čovekova nerazumna visoka umišljenost o sopstvenoj vrednosti, koja nam ne manjka i koja se često maskira u civilizacijsko dostignuće i dobrotu, izvor je svih zala čoveka nad čovekom i čoveka nad životinjama − zagledah se zamišljen u mesec nad vrhovima solitera, snatreći o nedokučivim nakanama Stvoritelja. Neka sitna, retka, a hladna i oštra susnežica provejavaše kroz farove retkih auta i navukoh kapu s kabanice. Na tridesetak koraka od ciljanog objekta usporih korake, osmatrajući kuću bez upaljenih sijalica i dvorište u polutami. Uspentrah se uz betonski stub kraj kapije na gvozdenu ogradu i preskočih. Otkačih sa žice košulje, trenerke, donji veš, čarape, dva džempera, farmerice... Vratih se istim putom. Sutra ću se presvući u čiste gaće i prošetaću ulicom dostojanstven - prođoh kraj nekih pijanih momaka, zanetih samima sobom, koji se šegačiše na trotoaru pred ulazom u zgradu. Sem nešto daleke buke skroz od centra, Beograđani spavahu snovima pravednika. Svet je od mene otišao ili sam se ja od njega udaljio − zaokrećući glavu pred naletima ledenog vetra na čistini raskrsnici, promrzao, razmišljao sam o trbušanima ušuškanim ispod jorgana gde greju muda uz guzove svojih žena i tražio razloge zašto bih ljude voleo.


književnost uživo 113

Altruizam je pritvornost egoističkog zla − zamislih se − Kažu da je bio nepoznat grčkoj misli i starim narodima – setih se da sam negde pročitao. Uvideti egoizam i altruizam kao zabludu. Uzdići se iznad mene i tebe. Osećati kosmički – pomislih na Ničea, gledajući u sebi ono što je od mene ostalo i shvatajući da će mi još malo postati svejedno za sve, i za mene samog. Ti si jak, ti si sve i sva – hrabrio sam sebe – Što je drugi način da se kaže kako si ništa – odmahnuh rukom. Misao koja počinje već je smrt, u misli koja je novi san – razmišljah, vucarajući se niz trotoare, dok je jebena susnežica kao da je od stakla iskosa i mučki sekla po meni, udarajući me u kosti. Sve je otišlo u tri lepe − uđoh u petospratnicu, gde sam u sporednom hodniku podruma imao privremeno leglo. Život je vazda privremen – podigavši ćebe i kartone s gajbi, izvukoh flašu sačuvane votke. Od rasprostrtog veša kraj grejnog čvora, širio se miris s osmehom cvetne svežine iz zaboravljenih snova. Sedeći na gajbama, raskravljen, gledao sam u flašu pred sobom. Nisam se plašio ni nadao ničem. Vaskolika budućnost bila je preda mnom i shvatao sam da moja sudbina postoji samo za mene. 11. februar 2016. Naši su dani u nama i život je prhut ptica sa dlana.


književnost uživo 114

Tatjana Antirevolucija ili Revolucionarna Saletova Mrvoš osveta Saša je bio sasvim običan mladić, tipični dečko iz susjedstva koji će srdačno pozdraviti i kimnuti glavom svakom slučajnom prolazniku, kao i poznaniku u njegovoj blizini. Sašin životni put tekao je čak i dosadno, uobičajenim naučenim obrascima i pravilima, kako to obično i bude. Završio je ekonomsku školu i radi kao knjigovođa u tatinoj privatnoj firmi – mesnici. Međutim, razina obrazovanja i njegov trenutačni posao nisu ga ispunjavali, uvijek je težio i maštao o nečem višem, o boljem i unosnijem poslu koji će ga u potpunosti preokupirati i zadovoljiti u svim životnim segmentima. Neprestano je u svakom djeliću dana razmišljao u životnom tijeku, smislu života, tko je on zapravo i što još može učiniti za sebe i društvo u cjelini. Često se pitao do kuda sežu čovjekove mogućnosti, može li čovjek za života ostvariti sve svoje želje i ciljeve te koji su mu načini dani, koje mora pronaći da dođe do ostvarenja. Zanimljivo, no Saša u svojim aspiracijama nije usamljena jedinka u društvu. Dapače, svatko od nas teži dokučiti tajne, ostvariti se i u svoj život privući sve ono što je ugodno, željeno, a toliko potrebno u životu. Saša doista jest intenzivno razmišljao, uz težak rad na sebi, kako bi došao do potrebnih odgovora, ostvario svoje ciljeve i poboljšao svoj život. No Saša nije dosegao samospoznajne procese čitajući duhovnu literaturu, gledajući dokumentarne filmove te tematike ni meditirajući da bi stvorio idealno okruženje odsustva misli koncentracijom na disanje, odnosno dah koji putuje kroz vrijeme i prostor do svemogućeg Izvora. Ne, ništa od navedenog! Saša je razmišljao. Razmišljao je dugo, sveobuhvatno, analitički, sustavno i racionalno.


književnost uživo 115

Često bi rekao sam sebi – Nije dovoljno da samo imaš snove i želje! Moraš se pokrenuti da bi svoje snove i želje pretvorio u stvarnost... Pitao se kako je to moguće, koji su načini postizanja velikih ciljeva nečega revolucionarnog u društvu, nečeg što ima širi smisao, a predstavlja životnu poantu. Jednoznačan odgovor na to pitanje nije u tom trenutku spoznao. Međutim, bacio se na posao promatranja svijeta oko sebe. Doduše, nije imao baš nekih izvora koji bi mu poslužili kao izvori i objekti promatranja i proučavanja. Tada bi se jednostavno okrenuo oko sebe. Posao mu je bio jednoličan, a radni stol pretrpan tablicama i papirima. Činjenica je da u tom segmentu nije bilo ništa novo, revolucionarno niti isplativo, a plaća koji je dobio za taj rad, bila je gotovo minimalna. Jedino se tješio okolnosti da živi doma, s roditeljima, pa stoga nije opterećen visokim režijama niti kreditima. Često bi obilazio mesnicu svoga oca. Promatrao bi te hladne komade mesa koje bi otac rezao, pakirao i slagao u hladnjak. Ništa posebno – mislio je u sebi – posao kao i svaki drugi – iako je bio upoznat dobro sa svim izazovima očevog poslovanja i distribucije mesa do krajnjih kupaca. Otac bi meso nabavljao iz različitih izvora, nešto iz uvoza, a nešto od velikih trgovačkih lanaca, dok bi ostatak mesa, kojem se bližio istek roka trajanja preradio u hrenovke. U tom trenutku uhvaćen u mrežu misli o hrenovkama i njegovoj ulozi u biznisu, Saša se nečega dosjetio. Spoznao je da je otac imao zapravo genijalnu ideju s hrenovkama, a tu ideju je uspješno pretvorio u djelo. Dakle, razmišljao je, sve je u životu ideja, a novac koji pojedinac zaradi proizlazi direktno iz ideje, misli. Saša se bolje osvrnuo oko sebe. Sve što je tada vidio je bila nečija ideja, želja koja se rodila iz nečije misli provedene u odluku.


književnost uživo 116

Postoji mnogo takvih stvari u svijetu, a sve što je materijalno i nematerijalno može stvarati bogatstvo u izobilju, samo treba početi realizirati ideju bez straha od rizika. Samo treba početi realizirati ideju bez straha od rizika. Vodeći se tom mišlju, Saša je otišao u svoju sobu tražeći ideju za sebe koju će početi ostvarivati. Upalio je TV. Dnevna doza informacija za građane emitirala se u večernjem Dnevniku. Upravo tada, dok je slušao što rade i gdje odlaze političari iz Sabora i Vlade, ideja je došla sama od sebe. – Eureka! – viknuo bi Arhimed – To je to! Upisat će se u političku stranku! Apsolutno, zašto ne, što ga ograničava, mislio je Saša. Jednostavno će ostvariti sve svoje snove i ciljeve, smatrao je Saša. Da, upravo tako i konačno će moći reći zbogom unaprijed programiranim očekivanjima i jednoličnom životu koji je dosad vodio na margini. Najvažnije je da je ideja razrađena i krenuo je u akciju. Učlanio se u ogranak mladeži lokalne političke organizacije. Potom je obavljao administrativne poslove i pisao neke unaprijed određene parole kao odgovore u komentarima na društvenim mrežama i raznim internetskim portalima, za što je i dobivao i novčanu naknadu. Potom se kandidirao za Vijeće mjesnog odbora, a nakon uspješnih izbora i za gradsko Vijeće u rodnom gradu. Izrazito mu je godila stranačka popularnost, kontakti te nadasve lukrativne mogućnosti koje mu je obećavala karijera u politici. Naravno, da su sve njegove političke aktivnosti bile i dobro plaćene, ako imaš novac i kvalitetno političko zaleđe, možeš raditi što hoćeš, s kim hoćeš i koliko god dugo želiš.


književnost uživo 117

Privlačilo ga je obilje s težnjom za što više moći i utjecaja. Želji nije mogao odoljeti. Intenzivno se aktivirao u politici, pohađao je govorničke seminare i tečajeve političke kulture i dijaloga, sve u svrhu da bude u trendu sa svojom novom profesijom. Upisao je višu ekonomsku školu da bi udovoljio formi nekog visokog sveučilišnog obrazovanja. Vodila ga je misao da ljudi vole da profesionalni političar posjeduje i neki visokoškolski papir, a uz to struka nadasve ukusno i poželjno izgleda uz ime i prezime na glasačkom listiću. Nakon proteka nekog vremena središnjica stranke je odredila Sašu kao nositelja liste za svoju izbornu jedinicu. Sašino ime je bilo na navedeno pod brojem 1. na glasačkom listiću, tom čarobnom šarenom papiru iz njegovih želja koji će mu omogućiti samoostvarenje kroz cilj ulaska u Parlament. Nakon regularno provedenih izbora, u zakonskom roku, Saša je postao član Parlamenta. Međutim, tu nije kraj njegovim težnjama i ciljevima. Svijet čeka na Sašu, on ima još toga puno za pružiti i još neke uloge za odigrati. Saša ima nove, revolucionarne želje za karijerom u međunarodnim institucijama i diplomaciji. Ideja je tu, revolucionarna ili ne, prosudite sami. Uglavnom, realizaciju željno iščekujemo.


književnost uživo 118

Florian Hajdu Ana Marija (1. dio) Raštimovani tonovi stare izmučene violine nesigurnim su fronclastodlakavim gudalom plakali jednolike, nekomponovane, naivnostepenaste, drhtave, tužnoiritirajuće akorde kadence u raznim tonalitetima iz ugla pored visokog, masivnog, osmoosobnog, stojećeg, klupaizglednog, dvovisinskog, metalnog, laktonaslonjačkog stola kod šanka gde je nezainteresovano stajao, naviknuto mehanički gudio omaleni, mršavi, vremešni, sedi talasastodugokosi samouki primaš Đuri kada je Ona, kišnomokra, mestimično tamnožganaumbrastobojno, blatnjavo, po odeći, većim delom isflekana, pridržavajući se za tanki, prljavo, militantno zelenobojno, patinirani aluminijumski ragastor staklene predulazne prostorije, gde Rozika, Ištvanova bujnoplavokosa supruga, u vrelim letnjim periodima sedi na staroj islikanoj hoklici, kupljenoj, trampljenoj, za punuloptastoobliknu flašu Unikuma od ruskog, tada jedva na nogama stojećeg, pijanog hepening slikara Mihalkova, izlogno doterana, poput liciderskog srca sa kvadratnim zrcalom sa vašara u Szekesfehervaru, sa velikim srebrnim, sveže poliranim cilibarskim brošem okačenim na završetku napadnovidne, namernopokazujuće linije razdvajanja uzdignutih beloputih, izrazitih obloformnih, izazovno radodajnih grudi, i prodavala sladoled u nacionalno obojenim trobojnim nijansama na kugle, nesigurno blatnjavim štiklama bez jedne štikle zakoračila na visoki stepenik Gemeševog Park Bistroa koji se nalazio u Zoološkom starom parku sa debelim stablima bagrema i kanadskih topola, stotinjak metara udaljen od poznatog Zamka Likovne kolonije na dva sprata u Umetničkoj četvrti dobroćudnog peska, peskotlanoggrada, u kome su živele isključivo siromašne radničke, ciganske porodice, beskućnici, alkoholičari i psi lutalice, na jugu hiljadugodišnje države. Od tog jutra je osvanuo nebeski tamni dan, kao avet se uvlačio u sve delove tri hiljade godina stare naseobine, koju su još na tom prostoru


književnost uživo 119

bili naselili Saramati, Jazigi, u prvom veku pre Hristovog rođenja. Kiša je uporno, dosadno, sitnokapno rominjala, maglila, prestajala, pljuštala, svumatom vidike uprostojuirala. Zemljanopeščani prašnjavi put koji je vodio do Bistroa, sa ulične strane, gde se nalazila ruinirana metalna, kvadarnog oblika, skalamerija sa ostatkom pola krova, ispod koga su stajale tri licima međusobno okrenute osobe, bez bočnih, od vremenskih nepogoda zaštitnih strana, kao da je Guliverovim čizmama išutirana, nalik prostoru za čekanje, autobuska stanica za prigradski prevoz, bio je mokar, rupičasto, baričasto, muljavo, kaljavo izreljefiran stopama čestih posetilaca Pištinog Park Bistroa, gde se obilato iz čokanja pila domaća rakija, rum, vino u čašama se emaliranom metalnom, narodnim motivima islikanom kutlačom nalivalo. Ponekad, nedeljom i prazničnim danima, Gemeš je lično nabavljao bure ili dva čuvenog radničkog piva iz pivare Köbanja u Velegradu koje je, natočeno u čašu, imalo najveću snežnobelu kragnu od svih piva, koja se kolačkim nožem mogla seći na kriške, kako je govorio Mišika, konobar, kada je toplo pivo u kriglu brzotočno punio kako bi pena bila što gušća, veća. Pivo se služilo zajedno sa čokanjem kratkog pića, najčešće rakijom unikumom ili rumom. Unutrašnjost bistroa je bila debelim, okerastobraonbojnim nikotinskim naslagama i muvarskim izmetom vidno patinirana, izvorna, ranije originalna, svetlozelena farba na četirimetarskim visokim zidovima i slonovokosno bela na plafonu se nigde nije mogla uočiti, jedna kič slika visila je visoko, malo u iskošenoj neravnoteži na zidu, desno od ulaznih vrata za toalet gde je sedeo za mokrim stolom bez stolnjaka stari krezubi Janika sa pola lista iscepanom novinom u levoj ruci i naglas frljavo čitao in memorijame iz glave koje niko čuo, slušao nije, odakle je bazdio neverovatno neprijatni vonj ubajacene mokraće pomešan sa ostacima neopranih tečnih izpražnjenja creva na klozetskom čučavcu i isparavanjem


književnost uživo 120

unetog svekolikog blata, vlage iz odeće, dima krdza cigareta, na kojoj se jedva nazirao portret okate devojčice koja plače nesrazmerno velike suze. Levo od ulaza, do prozora sa šest prljavo, masnoliko zamućenim oknima, sa mogućim pogledom u dvorište, nalazio se Jednoruki Jack, sa ringišpil vrtećim smajlima poredanim u pet valjkastih, sasvim blizu, naizgled spojenih oblika šlivama, pomarandžama, bananama, limunima, lubenicama, kruškama, jabukama i BAR-ovima koji su se automatski, intervalno, raznopoljno, nezavisno jedan od drugoga vrteli i raznovremenski, kao usmrćeni, jedan po jedan zaustavljali, pored koga su stajali Bela, Laci, Zoli, vidno alkoholno veseli, gestikulirajući glasno, nadvikujući se diskutovali. Svako je svakom u isto vreme objašnjavao ličnu verziju zašto su sve pare tako brzo u Jackici izgubili. Kafana je bila puna kada je Ona u Bistro ukoračila, žamor je bio isti kao na osinjim saćima, kada sve osice hoće odjednom da napune saće, samo za nekoliko oktava glsaniji i viši, kada su je ispred vrata celu ugledali, zavladao je mrtvački muk...


književnost uživo 121

Predrag Kisić Čovjek iz izloga Odavno sam znao za njega, znao sam da postoji negdje, ali nisam znao tačno mjesto, ni vrijeme, ni dimenziju. Nisam znao u kom se obliku krije, u kom svijetu živi, s koje strane razuma, s koje strane granice razumnog ili nadrazumnog. A onda sam ga sasvim iznenada našao. Bio je baš tamo, u onoj ulici, na onom mjestu, tamo gdje nisam zalazio, tamo kuda nisam prolazio. Sjedio je baš na onom mjestu koje sam zbog prevelike gužve zaobilazio. 'Ko bi se tome nadao, da ću pretražiti galaksije uzalud? 'Ko bi rekao da ću ga naći u jednoj od hiljade ulica, u jednom od stotine izloga? Stajali su neki ispred, gledali ga kao čudo, kao nestvaran prizor. Šta će čovjek u izlogu? Šta on to radi tamo? – pitali su se ljudi. A on, zgrčio bosa stopala, kao da ga ubija studen, naslonio laktove na koljena i spustio glavu u dlan desne ruke. Lice pogužvano, od vijekova išibano, od vremena pregaženo, umorno, ali mlado lice. Sjedi zamišljena pogleda, oči mu odlutale 'ko zna kuda, 'ko zna u koju prošlost, u koje vrijeme i koji svijet. 'Ko zna kojim poljima on sad šeta bosih stopala, lica čista, nasmijana! – Tražio sam te svuda, Azore – rekoh, jer znam da me može čuti. – Vidiš li u šta sam se pretvorio čekajući da me nađeš, Fares? – Nije to tebi od čekanja na mene. – Nego od čega je? – upita Azor. – To ti znaš bolje od mene. Jer ono od čega sam ja bježao i sklanjao se, ti si se tome predao. Mene je pratio osjećaj da me neko progoni, uhodi, a ti si se predao očima i ustima, predao si se prljavim zaslijepljenim i ispranim umovima. – To si u pravu, Fares, to si sasvim u pravu. Ne mogu prstom mrdnuti, a da neko ne sazna. Svaki moj treptaj vidi se i čuje. Sve im je moje kao na dlanu dato, da vide, osjete, uzmu, koriste i da sude o


književnost uživo 122

tome, da me ogovaraju, tračaju, lažu i izmišljaju o meni, preuveličavaju, umanjuju, podcjenjuju, omalovažavaju, iskrivljuju, da grde i psuju, da kunu. Svako moje djelo, svaki moj pokret vrebaju, i samo grešku čekaju pa da me opet pljuju, osuđuju, krive, da mi gadosti, grijehe i zla pripišu, da od svega izmišljenog i pripisanog omču ispletu, i na kraju da me objese kad više ne budem imao odgovora na njihova pitanja; Zašto si to učinio?, Zašto to sad činiš?, Zašto ovo, zašto ono... Gospode sveti, ni vazduha ne mogu udisati, a da me ne pitaju imam li ja prava na to i jesam li zaslužio! Ni voljeti ne mogu, a da unaprijed ne osude tu ljubav na novu propast. Svi kao da s anđelima spavaju, a đavolu služe i klanjaju se mamonu. Jeste, svaki pokret se zna, svako djelo, svaka riječ i misao svaka. Zato sjedim ovdje, da me se nagledaju, da zadovolje svoju radoznalost. Sjedim da bi im pokazao da mi ipak ne mogu uzeti ono što je unutar mene i da ja nemam cijenu, da nisam na prodaju. Sjedim da im pokažem da nemam marku ni obilježje, da nisam proizvod i da moj tvorac nije mašina, već da sam od krvi i mesa, baš kao i oni, od kostiju i kože. Hoću da vide da ja imam ono što i oni imaju, a ono što nemaju, to je ono što neće i ne može biti isto, ni blizu kao što je kod mene, čak i kad bih im to dao, te da je uzalud da traže ono što im ne pripada, i da je ludost misliti da im je to potrebno samo zato što nemaju. Evo, šta imate od mojih pokreta kad to nisu i ne mogu biti vaši pokreti, kad njima samo ja ostavljam svoj trag u vremenu, a ne vi?! Evo, šta imate od moga tijela kad to nije vaše tijelo i kad ne može biti vaše ni služiti vam?! Šta vas se tiče je li lijepo moje tijelo, je li čitavo, ili nije?! Šta imate od moga pogleda i mojih očiju kad vas ne gledaju, kad vas moj pogled ne može vrijeđati jer nije u vas uprt i kad dušu moju niste u stanju vidjeti?! Šta vam vrijedi to što svi znate gdje sam i šta radim?! Evo, dišem, udišem ovaj vazduh i zašto vas se to tiče?! Evo, ljudi, i ja sam samo čovjek. Čovjek iz izloga.


književnost uživo 123

– A šta je čovjek iz izloga? Zašto je baš u izlogu? – upitah Azora. – Čovjek iz izloga je savremeni čovjek. Čovjek u izlogu je onaj koji više nema svoje privatnosti. – Kakvi su to ljudi koji gledaju čovjeka u izlogu, Azore? – To su isti oni, Fares, kojima je život postao kao i meni, javan, sasvim javan kao lutka u izlogu. Zbog toga ja i sjedim ovdje, zato što se inače tako osjećam, kao u izlogu. Da se probudim, ne mogu, a da se to odmah ne sazna. Da jedem, da popijem kafu, ne mogu, a da se odmah ne sazna. Ništa ne mogu pogledati, pročitati, poslušati, a da odmah ne saznaju. Nema mjesta gdje mogu otići, a da se ne zna da sam tamo bio. Nema misli ni razgovora do kojeg neće doprijeti. Previše smo izloženi, previše govorimo, previše o sebi otkrivamo, previše nas zapitkuju, a mi naivni dajemo odgovore. Svaki korak nam prate, svaki događaj u našim životima. Šta to danas čovjek može da doživi, a da drugi već ne saznaju? Bilo lijepo ili ružno, dobro ili loše, sve se dijeli, sve se prikazuje, i svi vide, čuju i znaju. Fares, mi smo postali informacije, naši životi su postali skup informacija i mi živimo informacije, konzumiramo ih i isto tako konzumiraju nas. Ja nemam šta da krijem, Fares. Ali nekad hoću da imam svoje ludilo, svoju malu ludost da joj se smijem i da me nasmije. Nekad hoću da volim jedan cvijet, jedno drvo, jednog leptira, i neka sam sebičan zbog toga, ali tako nekad hoću i šta se to koga tiče, zašto to ima ne’ko da zna? Nemam šta da krijem, ali nisu moje tople riječi i nježnosti, moji trenuci ljubavi za tuđe uši osim za njene, one koju volim. Šta ima ne’ko da zna kako vidim sebe pred ogledalom? To je moj odraz, to je moje ogledalo. Nekad hoću da sam sam sa sobom, pod vedrim nebom i zvijezdama, dok mjesečeve meduze vizantijsko plave boje nebom plove. Tad neću da i’ko zna gdje sam, jer tamo želim pogled uprijeti u visine,


književnost uživo 124

želim misli osloboditi silne, da putuju i plove, želim pisati stihove nove, ljepše i bolje. Šta ima ne’ko da mi korake prati u pijesku, kad hoću da ih talasi speru? Fares, nekad hoću da se sam sebi nasmijem, da sam sebi blesavo namignem, onako iz šale, iz sprdnje, da podignem raspoloženje, ili prosto jer tako želim. I šta ima ne’ko o tome da zna, da kaže da sam lud, jer shvatiti sigurno ne umije... Šta se koga tiče kad sam glavu na jastuk spustio, kad sam pticu zviždukom mamio i mrvicu hljeba joj bacio? Šta je koga briga zašto volim da šetam pred svitanje, da gledam izlazak sunca? Nekad želim da moji trenuci, ma kakvi oni bili, budu samo moji jer samo meni pripadaju, jer ih samo ja živim. Šta se koga tiče svaka moja misao, kad često mislim o onome što je samo moje? Fares, oni kradu, otimaju, sakate, muče, progone i ubijaju! Oni su gladne zvijeri, šakali, kanibali, oni se hrane tuđim životima, tuđom snagom, tuđim slabostima, da pobijede i nadjačaju, da ponize i da se rugaju! Hrane se tuđom srećom da svoju nadomjeste, tuđim radostima da svoju tugu pokriju i sakriju i tuđom istinom da svoje laži maskiraju. Hrane se tuđom ljubavlju, ali ne kako inače se čovjek hrani, već oni grizu, kidaju zubima tuđu ljubav da bi svoju mržnju prikrili. Oni tuđi moral žele kao kaput obući da svoj blud i razvrat pokriju. Drugima govore da su njihove žene i muževi pogrešni, da nisu baš tako dobri i lijepi, samo zato jer im zavide i jer ne mogu podnijeti tuđi uspjeh zbog svog neuspjeha. Tuđi novac traže, a svoj ne daju. Kad im je dobro – kriju, da ne bi drugi od njih tražili pomoć. Ja se plašim njih, plašim se da i sam ne postanem takav, jer ako su mi zaista uzeli privatnost, pa zato sjedim u izlogu, šta će sutra biti? Hoće li mi uzimati sve više i više, sve dok jednog dana ne budem imao ništa? Hoću li na kraju i ja postati poput njih?


književnost uživo 125

Maja Marchig Odstupanja On me zove dušo. Pušimo na balkonu, nakon božićnog ručka, smrzavamo se. Bura raznosi pepeo s vrhova cigareta tako da one stalno svijetle narančasto u polumraku. To je dobro, jer on često zaboravi otresti pričajući pa prlja balkon i ljuti moju svekrvu. Ovako, prljamo cijelo nebodersko susjedstvo, oboje zamotani u pulovere koje svekrva opsesivno plete otkako je nedavno prestala pušiti. Priča mi nešto o japanskim željeznicama, o magnetno-levitacijskim vlakovima i brzinama većim od 500 kilometara na sat. Ništa ne razumijem, klimam glavom i tu i tamo nešto zapitkujem, a on je sretan što netko pokazuje zanimanje za njegove priče. Na prvi pogled, Tomislav mu je jako sličan. Visok je, lagano pogurenih leđa, ozbiljnih očiju. Obojica obožavaju tehniku, rukuju električnim aparatima kao što kauboji u starim filmovima postupaju s konjima, vješto i s razumijevanjem. Svekar je bez sumnje jako ponosan na sina inženjera, stručnjaka. Ipak, između njih dvojice tinja neki tihi sukob, pretpostavljam da je tome uzrok strah od vlastitog odraza u zrcalu. – Kupila si mu za Božić... Što?! – iznenađeno je viknuo Tomislav kada je ugledao poklon koji sam zamotavala u sjajni, tamnoplavi papir za njegova oca. – Sat koji se automatski korigira radio-vezom u milisekundu! – Jesi li poludjela? Nisi primijetila da ih u kuhinji visi već osam? I tri u predsoblju? S radio-budilicom u spavaćoj sobi i pokvarenom kukavicom bake Anđe, ukupno ih je trinaest u stanu! Misliš li da treba još jednog? – Ne, mislim da on želi još jednog. Ovog. U čemu je problem? Ne ujedaju, ne zrače, ne izazivaju rak! – Nikome ne treba toliko satova, to je besmislica! – ljutio se Tomislav.


književnost uživo 126

Nije ga prošlo ni do Božića, kolutao je očima dok je stari razmotavao poklon, divio se mehanizmu, udubio u čitanje uputa. Svekrva se smijala: – Radio-veza sa Švicarskom! – rekla je – Sad ću bar znati koliko je stvarno sati. Nikad ne znam koji je od ovih običnih u pravu, neki kasne, neki žure... Sjedimo u čekaonici hitnog prijema bolnice. – Otišao je grijač na veš mašini. Samo sam otišao do servisa, naručio novi. Kad sam se vratio bila mi je čudna, usporena, nerazumljivo je pričala. Nazvao sam hitnu, došli su za 14 minuta, to je brzo, zar ne? – pita me. – Je, brzo je. Dobro je to. Važno je da dođu pravovremeno. Sami smo, on i ja. Tomislav je na nekom kongresu u Ženevi – Kod onog atomskog sata! – smijala se njegova mama samo koji dan ranije. Svekar se pogrbio u plastičnoj stolici, šuti, gleda u pod. Mene sve žulja od sjedenja. – Idemo vani zapaliti. Javit ćemo se sestri na prijemnom, da znaju, budu li nas tražili. Sestra suučesnički klima glavom. Pred bolnicom natpis Zabranjeno pušenje na udaljenosti od dvadeset metara. On broji dvadeset koraka, kaže: – Tu je u redu! U proljeće su noći još hladne, čak i kada nema vjetra. Omata mi leđa svojim plavim džemperom – Moraš paziti na zdravlje, dušo. U Ženevi je točno 1 sat i trideset minuta. Otkako je Tomislavova majka u bolnici, pušimo u dnevnoj sobi, kao prije njene bolesti. Stari u toj sobi sada i jede, vjerojatno i spava na


književnost uživo 127

kauču, bez posteljine, glave naslonjene na ukrasne jastučiće s ružama. Tomislava to jako iritira, ali mislim da o tome ne pričaju. Svekar gleda neki dokumentarac o planovima za javni promet mnogoljudnih svjetskih metropola, ja pijem kavu koju sam skuhala nakon ručka i pokušavam započeti priču. – Gdje je sad opet on? – pita me ne skidajući pogled s ekrana. – U centrali firme u Beču. Opet neka edukacija. Nisam sigurna – nastavljam oprezno – Znate... Tomislav i ja u zadnje vrijeme baš nismo... – Pretpostavio sam, dušo – prekine me kratko – On jest moj sin, ali ipak shvaćam kakva je budaletina. Šutim i gledam u sat s kukavicom bake Anđe. Taj mi je najdraži među svim tim satovima. Radi, ali pokazuje neko svoje vrijeme, nitko ne zna kasni li ili rani. Povremeno, bez vidljivog razloga, otvore se vratašca na satu i pojavi se i mala glavica s oštrim, crvenim kljunom i zakuka. Gledam i nadam se da će se pokazati, dok sam još ovdje.


književnost uživo 128

Zdravka Prnić Boja jastoga Jutro je bilo sivo, velike nakupine olovnih oblaka natkrile su zgrade i bilo je samo pitanje trenutka kad će se pljusak sručiti na grad. Nera je u žurbi obula baš tog jutra nove štikle, uopće nije razmišljala, inače sigurno ne bi učinila takvu glupost. Bijesno je frktala kroz nos dok su joj potpetice upadale između granitnih kockica. K tome je nosila i kišobran, onaj ogromni koji se tako bedasto zove za dvoje, aludirajući valjda na stare crno-bijele filmove u kojima ljudi nemaju pametnija posla, nego se, eto, šeću po kiši — udvoje. Obilazila je dućane u centru pokušavajući pronaći poklon. Na njenom popisu stvari koje ne voli raditi, na samom vrhu bi se sigurno šepurilo šopingiranje! Nikako nije mogla razumjeti kako netko može uživati u beskonačnom hodanju gradom, guranju na ulazu u dućan, prevrtanju vješalica, žamoru... Nakon svakog šopinga trebala joj je termosica kave i apsolutna tišina bar jedan sat. Kako je vrijeme odmicalo, bivala je sve nervoznija, obišla je već knjižare, darovne dućane i sva mjesta na kojima se nadala naći neku prigodnu stvarčicu za rođendan — no nije imala sreće. Nije bila od onih koji će kupiti bilo što. Poklone je smatrala previše osobnim i izgledalo joj je besmisleno poklanjati nešto tek tako, reda radi. Problem je bio samo u tome što je njena prijateljica imala baš sve, k tome se nisu vidjele već pet godina i pitala se koliko se promijenila za to vrijeme, može li još uvijek pronaći nešto čime će je obradovati? Konačno je pokucala na vrata salona za oslikavanje svile te pronašla unikatnu maramu Pinot Noir Rosé boje. Da, Alma bi to tako nekako nazvala, ona je, naime, sve nazivala bojama vina. To sve značilo je doista sve: odjeću, obuću, doživljaje, emocije... Nasmijala se. Almu je tako i upoznala, nadvijena nad zrcalom u toaletu diskoteke, popravljala je potpuno nepotrebno savršenu frizuru à la Farah Fawcett i oduševljeno komentirala njen ruž opisavši ga savršenom notom Burgundca.


književnost uživo 129

Pitala se kako džepna Venera sad izgleda, nakon dva porođaja, na pragu pedesetih? Kao klinka, Alma je uvijek govorila da neće rađati i da joj je koncept surogat majke baš odlična stvar. Mrska joj je bila i sama pomisao na pola kilograma viška, a kamoli deset! Osim toga, porođaj, trudovi i dojenje jednostavno nisu dolazili u obzir! Čovjek nije stvoren za bol i patnju! No, nakon što je upoznala Jana i odselila u Bavarsku, sve se promijenilo. Nakon šest godina tulumarenja, uslijedilo je vjenčanje, a trudnoća odjednom više nije bila nepoznat pojam u rječniku stranih riječi. Neko vrijeme su se dopisivale, onim danas izumrlim stvarnim pismima sa žigom i markicom. Bila su to duga, opširna pisma u kojima se nalazilo svašta, izvještaj o najnovijim krpicama u ormaru, prvim dječjim koracima, putovanjima... U pismima su uvijek dolazile fotografije malih plavih glavica. Kako je vrijeme odmicalo, tako su pisma zamijenili mejlovi, stizali su sve rjeđe, a bivali su i sve kraći, iako virtualnost nije imala baš nikakve veze s tim. I teme su se nešto promijenile: djeca su narasla i već se pričalo o njihovim prvim poljupcima, tišini u spavaćoj sobi, sve češćim muževim službenim izbivanjima, a spominjali su se i neki pogledi s kolegom na kavi u pauzi. Ljeti su naštimavale godišnji, kako bi bar dio provele zajedno. Naravno da su zbog obiteljskih obveza morale krasti vrijeme za svoje male, najčešće noćne razgovore, na terasi, dok svi spavaju. Kad su djeca odrasla i počela ljetovati s društvom, prestala je dolaziti, spomenula je tek jednom, onako usput, kako Albert više voli ići u Španjolsku. Albert je bio lijek za neke otvorene rane, o kojima je nerado govorila, u svom sad otvorenom braku. Zatim je sasvim prestala pisati, nazvala bi telefonom da joj čestita rođendan i pokušala u tih par minuta sabiti cijelu godinu. Nakon tih poziva Neri je uvijek u


književnost uživo 130

grlu ostajao onaj trpki okus, kao od lošeg vina. Nije joj to nikad rekla, nije se činilo primjerenim u tih par minuta razgovora. Sjedila bi nakon toga i razmišljala kako prijateljstvo umire. Uvijek je mislila kako je s nekim ljudima vežu istinske silnice emocija, pa su joj teško padala ta odumiranja. Možda ona zapravo pretjeruje, pa nisu više klinci, imaju druge prioritete. Daleko od očiju, daleko od srca, kaže stara narodna poslovica, no ona se uvijek iznova pitala može li se prijateljstvo potrošiti, izlizati... Zar nije otporno na habanje? Utrčala je u cvjećarnicu na aerodromu kako bi odabrala ružu i umotala poklon, doslovno u zadnji čas. Nestrpljivo se osvrtala u predvorju čekajući da se Alma pojavi u nekoj izazovnoj haljini, besprijekorne linije, s glamuroznim šeširom i ostavi sve oko sebe bez daha. Alma je doslovno morala stati ispred nje da bi je Nera prepoznala. Izgledala je nevjerojatno sitno, poput djevojčice u dugoj mornarskoj haljini, s prevelikim tamnim naočalama i kosicom ošišanom na dva centimetra. Zapravo, bila je premršava, morala joj je reći kako je ovog puta pretjerala, ovo više nije savršena linija, izgledala je anoreksično. Alma ju je zagrlila, tako čvrsto i tako netipično za nju. – Kako si mi falila! – I ti meni draga! Sretan ti rođendan! Pružila joj je poklon. – Ruža boje pjenušca... Hvala ti draga, uvijek na sve misliš! Vozile su se prema gradu. Bila je odsutna, poklon nije ni otvorila, umor ju je valjda svladao. – Došla sam potpisati neke dokumente bratu i riješiti onu ostavštinu, znaš. Ostat ću samo dva dana. Nemoj ni slučajno organizirati nekakvu zabavu iznenađenja, za ovaj rođendan želim samo čašu vina i komadić Camemberta.


književnost uživo 131

– Dobro, draga, kako god želiš. Navečer su na terasi prepričavale dugo u noć događaje iz djetinjstva. Alma je bila nostalgična i žarko je željela oživjeti sva sjećanja. Smijale su se prvim izlascima, poljupcima, rastancima; s ove udaljenosti izgledalo je kao da se sve događalo nekom drugom. – Znaš, fale mi naša pisma, već dugo ti ne pišem, no to je zato što ako sve to stavim na papir, onda je nekako konačno, ovako se još donekle zavaravam. Lažem samu sebe. Kradem vrijeme. – O čemu govoriš? – O svemu: braku, djeci, ljubavniku, životu... Nera se lijeno istezala na ležaljci i da iz zvučnika nije vrištalo toliko decibela, vjerojatno bi uživala na plaži, ispod suncobrana. No, nije se mogla ljutiti jer ovo bi bio savršeni rođendanski party, kad bi izbor glazbe bio malo drugačiji. Osim toga, Almini blizanci su slavili svoj dvadeset i prvi, a to se nije moglo propustiti. Umjesto koktela, u ruci je držala veliku staklenu čašu punu voćnih, sočnih plodova. Kad je trebala nazdraviti, u čašu s mineralnom kapnula je par kapi Fante. Bio je to stari prokušani trik; čaša se ispunila mjehurićima i nitko ni na tren nije posumnjao da ne pije pjenušac! Almi je uvijek bilo smiješno kako ona izbjegava piti vino, za nju je to bilo pravo svetogrđe. Još dok je bila klinka, Alma ju je navukla na one fine francuske sireve, grožđe i crne masline. Morala je priznati, bila je to odlična kombinacija i uživala je u njoj. Ali uz to je uvijek išla i čaša crnog vina, a njena nepca to nisu mogla podnijeti. Vina su joj bila gorka, trpka, kisela i jednostavno nije podnosila njihov okus. Navečer je uz čaj promatrala zalazak sunca i čitala Almina pisma. Kad je posljednji put bila tu, obećala je kako će joj opet pisati. Nera je mislila kako ju je samo ulovila nostalgija, no inbox joj je svake večeri bio


književnost uživo 132

pun. Ono sve što nije mogla izgovoriti tu, na ovoj istoj terasi, pisalo je sad na ekranu. Bila je bolesna i uplašena kao srna. Trebalo joj je dugo dok joj je uopće napisala dijagnozu. Najprije joj je govorila o padu imuniteta i još nekim bezazlenim sitnicama, da bi konačno tek deseti dan napisala: Znaš li koje je boje jastog? Nastanio se tu, u meni, bez pitanja. Raširio je svoja kliješta ispuštajući duge, ružičaste niti. Krade mi stanicu po stanicu, svaki dan. Pisma su bila ispočetka duga, po nekoliko stranica, nekad nostalgična, nekad puna strahova i pitanja; potom sve kraća i pomalo nesuvisla. Pred kraj postalo je gotovo nemoguće pratiti virove njenih misli. Zatim su prestala dolaziti, a blizanci bi joj slali tek kratke, šture poruke. Jednog utorka, u listopadu, oko deset ujutro, nebo se zamračilo, a vina su na trenutak poprimila crnu boju.


književnost uživo 133

Sonja Sasvim običan dan Krivokapić I žvačem, žvačem žvaku na raskršću bijelih ulica. Drugim riječima, izgledalo je kao da dan ide po planu. Ali uto se desi sljedeće – zagrizem usnu umjesto žvake. Pojavi se, naravno, kratka, ali oštra bol uz popratni pritisak u glavi. Nastavim dalje, čekam da se upali crveno, da pređem ulicu. Ali bol se nije smirila. Otišla je direktno mozgu na razgovor. Prilično uzrujana, moram dodati. – Jesi... Vidio... Žvaka... Usna... Ugriz... Ha?! – na kraju daha uspjela je bol izgovoriti ključne riječi događaja. – Šta? O čemu pričaš? Usna ugrizla žvaku? – promrmljao je mozak nezainteresirano podigavši pogled od knjige koju je čitao. – Joj, šta pričaš ti? Kako je usna mogla ugristi žvaku?! Samo zubi mogu ugristi žvaku! A da je i to bio slučaj, bih li ja ovdje razgovarala sad s tobom? Bih li se ja pojavila da su zubi ugrizli žvaku? Pa žvaka ne boli, usna boli! Za mozak nisi nešto naročito pametan – odbrusila je bol mozgu. – Čuj, ne zanima me. Hajde me ne davi. Baš čitam nešto. Odlazi, samo daviš sve oko sebe. – Nemoj ti meni da ja davim! Imamo situaciju ovdje, šta ti nije jasno? Ugrizla je usnu umjesto žvake! Ja sam samo posljedica. Ovo ti moraš rješavati! Već je dovoljno sramotno da te ja moram na to upozoriti dok ti sjediš tu k'o trut i čitaš knjigu! – derala se bol. Mozak je nije ni pogledao, samo joj je mahnuo rukom da ode. To je prelilo čašu. Bol je još jače povikala: – Tako me tjerati, šta je s tobom?! Jesi ti lud? Imamo krizu i samo je produbljujemo gubeći vrijeme! Ostavi tu knjigu i idemo to riješiti, pa da možemo ići svatko svojim putem!


književnost uživo 134

Mozgu je bilo jasno da je bol zapela i da je se neće moći tako lako otarasiti. Ipak, pitao je: – Dobro, ugrizla je usnu i to je sad gotovo, gotova je stvar, šta sad očekuješ od mene? – Mogla bi se opet ugristi za usnu, kako to ne vidiš?! – uzrujavala se bol. Mozgu nije bilo stalo da riješi problem, a stoga ni drago da je, eto, primoran da ga riješi. Ali kad već mora, mislio je, zašto da ne spoji sadržaj knjige u kojem uživa i ovaj mučan zadatak? Zato je počeo čitati, pokušavajući pronaći rješenje. – Dobro, boli, sad ćemo mi to. Evo, tu piše da je Heraklit rekao da se sve mijenja, da sve nastaje i nestaje, da je sve u toku, razvoju i kretanju. Znači li to da bismo trebali prihvatiti ugriz usne kao nužnu promjenu? – Ne, ne čini mi se to dobro. Ovaj je ugriz bolio, ne bismo smjeli riskirati još jedan ugriz čisto promjene radi. Ne sviđa mi se taj Heraklit, čitaj dalje – rekla je bol i sjela na fotelju do kauča na kojem je mozak ležao. Mozak je nastavio čitati: – Hm, dobro, pređimo na Demokrita. On kaže da opažaji dohvaćaju promjenjivu zbilju pojava, a mišljenje trajnu zbilju. Dakle, opažaj je bol pri ugrizu usne, a ona je, prema Demokritu, promjenjiva zbilja, a ako je nekako natjeramo da razvije mišljenje, dakle, prema Demokritu, trajnu zbilju, da taj ugriz nije bilo ništa strašno, možda tako riješimo problem? – pitao je mozak. Bol je odgovorila: – To nije loše rješenje, da. Nije ovaj Demokrit loš. Jedini je problem što nemamo vremena za to. Svaki čas bi se mogla ponovo ugristi.


književnost uživo 135

Možemo pokušati, ali mislim da nemamo vremena, sljedeći ugriz samo što se nije dogodio. – Znaš li ti kad se desi novi ugriz? – pitao je mozak. – Da, meni jetra pošalju impuls. To bi, inače, ti trebao, ali si kakav jesi pa to onda moraju obavljati jetra. Uz sav posao koji imaju – zakolutala je bol očima. – Dobro, je l' sad čitam? Je l' pomažem riješiti problem? Hajde me ne zajebavaj. – Štagod, hajde, ti samo fino čitaj – požurivala ga je bol nervozno. – Ok, dakle, od Demokrita ništa – nastavio je mozak. – Hajde da se ostavimo antike, očito je niškoristi – prekinula ga je bol – Idi na neke druge filozofe. – Dobro, koje? – usred svoje trutosti i nezainteresiranosti mozak je postao blago nervozan. – Šta ja znam, idi dalje, samo što dalje od antike. – Ok, evo, Fichte. On kaže da je djelovanje ono prvo, a svijest ono izvedeno. Možda da je nagovorimo da se ponaša na način da to nije ništa strašno, to što se ugrizla za usnu? Da nagovorimo sve organe da djeluju zajedno da se, recimo, nasmiješi? Ona tako neće imati u svijesti kao da je to nešto strašno. Ha? – Ovo uopće nije loša ideja – zamislila se bol – Brže je od toga da joj stvorimo mišljenje, ono što je onaj blesan Demokrit rekao. Djelovanje, to mi se sviđa. Brzo, alarmiraj sve organe. – Ja da alarmiram? A šta ćeš ti, samo sjediti na fotelji?! – protestirao je mozak podigavši obrve. Bol je također podignula obrve.


književnost uživo 136

– Uopće neću ni ulaziti u činjenicu da bi to trebao biti tvoj i samo tvoj posao nego ću reći: da, naravno da ću pomoći. Ti zovi jetra, a ja ću dvanaestopalačno crijevo. – Samo ga nemoj tako nazvati kad ga budeš tražila na telefonu. – Zašto? – To mu je preslužbeno – rekao je mozak – on više voli da ga se zove dvanaj. – Dvanaj? – začudila se bol – mi imamo krizu, djevojka bi mogla ponovo ugristi usnu, a ti meni ovakve budalaštine govoriš? Jesi li ti normalan? – Zapravo, dvanaj sa y. Dvanay. Boli je jednostavno prekipjelo. Izderala se na mozak ustavši sa stolice: – Sa y?! Prvo, to je totalno nebitno u ovoj krizi, a drugo, kad izgovorim taj njegov nadimak, čuje li se zaista razlika između y i j? Mislim, zaista? Daj zovi jetra bolje i začepi. – Ajoj, što smo nabrušeni! – mozak je raširio oči i rekao –Pih, dodaj mi telefonski imenik. Ajoj, zaboravio sam, Dvanay je na godišnjem. – Na godišnjem? – zaurlala je bol – Pa kako ćemo onda?! – Polako, imamo i druge organe. – Zvoni telefon, javi se, javi se! – Dobro, dobro. Halo? – Halo, ovdje bubreg, mogu li razgovarati s boli, molim te? Jetra mi je javila da je kod tebe. – Evo, samo malo. Treba te bubreg.


književnost uživo 137

– Šta je sada?! – uspaničarila se bol. – Halo? Da, boli, ovdje bubreg. Jetra mi je dojavila da je ispljunula žvaku. Nema više opasnosti. – Ispljunula je žvaku?! Nisam dobila nikakav impuls. Jetra mi je trebala poslati impuls. Kad već mozak neće, čiji je to posao, naime – bjesnila je bol. – Pa dobro, sad ti ja javljam, impuls ili telefonski poziv, svejedno je... – odgovorio je bubreg – I kad smo kod toga, nemam više impulsa na telefonu. A i ova pije vodu k’o blesava. Sad pogotovo nakon što je bacila žvaku. Moram ići. Ajd zdravo! – Pih, poklopio mi je slušalicu. – rekla je bol mozgu – Ah, bubrezi. Svi su oni isti! Nego, prošla je frka! Pljunula je žvaku! – Eto, znao sam da će se to desiti – rekao je mozak ležerno spustivši ponovo pogled na knjigu. – Da, da, znao si, a pokušavao si sa mnom riješiti krizu... Koju ne bi ni počeo rješavati da ja nisam došla k tebi. – Vidi ti nje kako bi ona prisvajala zasluge! – povisio je mozak svoj glas – Ja sam se trudio pretražujući filozofe k'o manijak ne bi li došao do rješenja. Je li doista važno tko je prvi kome došao? – Ti ne radiš svoj posao kako treba, to svi znaju. Misliš da te organi ne ogovaraju? Svi ti pričaju iza malog mozga, a tebe baš briga. Poanta je da ti loše obavljaš svoj posao i već te se davno trebalo zamijeniti. To što si malo pomogao sad ne znači apsolutno ništa. – Ne znači ništa? Nisam ja kriv što je Dvanay na odmoru, uostalom, a ne zaboravi da sam ja predložio rješenje za ovu krizu! Ja! Moja knjiga, ja! – urlao je mozak.


književnost uživo 138

– Ti si trebao znati da je Dvanay na odmoru, ti si mozak, zaboga! Eto, još jedan primjer da ne radiš svoj posao kako treba. – Joj, molim te, nestani. Baš čitam Schopenhauera, smetaš mi – opet je mozak postao ležeran. – Dobro. Samo ti sebi lijepo čitaj. Idući put kad bude ovakva kriza, idem kod jetra – ljuto je rekla bol. – Misliš da me briga? Baš me briga. – Briga te. Baš me zanima hoće li te biti briga kad se založim na organskom odboru da te zamijene! – Kakvom organskom odboru? – Ajme, ni to ne znaš! – odbrusila je bol i nestala. Ja sam do tad već bila u krevetu i razmišljala da li da tekst za hindski seminar prevedem sutra od 8 do 2 ili od 5 do 9. Zaključila sam da je bolje od 5 do 9 jer ću ujutro morati oprati suđe.


književnost uživo 139

Darko Balaš Razgovori putnika 4 Miris mora i krik galeba koji kao prijatelj čovjeka uvijek očekuje nekakav ostatak, koji će nepažljivi trapavac ostaviti iza sebe. Kružio je laganim letom oko čamca, glumeći potpunu neizanteresiranost, no njegove oči bile su prikovane za malu, orahovu ljusku što se nježno njihala na mirnoj površini mora, nejaka i nemoćna u odnosu na ogromnu silinu vode što caruje planetom od praiskona. Uživao sam u laganom pljuskanju vode o rub čamca, tako utkanom u dušu svih nas koji putujemo i koje daljine dozivaju svojom ljepotom i bio miran, kao dijete u sigurnom zagrljaju majke koja se sprema uljuljkati me u čudesne svjetove snova. Sunce se podiglo visoko na potpuno čistom nebu i daleko u daljini jedno monumentalno plavetnilo spajalo se s drugim, kao što to čini svakim sunčanim danom već milijune godina. Sva ta svjetlost prosula je bisere po površini mora, što su se poigravali s mreškanjem valića i činili ih zasebnom ljepotom u nisci ogrlice koja se pružala svuda uokolo čamca. Potpuni mir, na stranicama bajke što ih jedino priroda može ispisati. – More je kao život – rekao je starac i sam prestavši veslati kako ni jednim pokretom ne bi narušio čudesnu ljepotu trenutka, moćno nezaustavljivo i prelijepo. Široko kao i ljudska duša, duboko i monumentalno kao i širina iz koje dolazimo i kojoj ćemo se jednom vratiti. Širina koja nas poziva na putovanje, otkrivanje, kako bi na kraju pronašli sami sebe. Preslika monumentalnih dubina postojanja koje duša prepoznaje kao svoj izvor. – Istina – složio sam se u potpunosti – uvijek me uzme neki poseban, duboki osjećaj kada ugledam daleke pučine kada ih nisam dugo vidio. I uvijek osjetim tu praiskonsku želju da se zaputim na njih. A negdje, duboko unutra, ćutim taj zov mora koji me obuzme svaki put. No, ujedno osjećam i strahopoštovanje prema svoj toj moći što pobjeđuje moj pogled gubeći se u daljini.


književnost uživo 140

– Jest – potvrdio je starac, uz svoj karakterističan osmijeh – stvoreni smo za putovanja, no katkada ga se bojimo, iako nas život zove k sebi. Divi se, otisni se i putuj, jer i ti si širina. No, život je kao i more. U ovom trenu potpuni mir, no već u sljedećem trenutku može donijeti oluju koja će zbrisati sve pred sobom. Kao da potvrđuje starčeve riječi, galeb je još jednom kriknuo za pozdrav i samo njemu poznatim smjerom i navigacijskim uređajem, zaputio se ka smjeru iz kojeg smo doveslali prije sat vremena. Blagi nalet vjetra zamreškao je dotad gotovo mliječnu površinu vode i sobom donio još intenzivniji miris soli koji je ispuni sva moja čula. – Valja nam poći – rekao je starac i dohvatio veslo sa svoje strane – sprema se oluja. I doista, dotad potpuni mir ispunio se iznenadnim osjećajem napetosti i elektriciteta koji se mogao gotovo fizički osjetiti. S juga odjednom su doplutali tamni oblaci, široki i tmasti, noseći sobom moć jednako tako praiskonsku, kao što ju je imalo i more. – Konstantna izmjena – osmjehnuo se starac, ugledavši moj iznenadni strah i pokušavajući me umiriti – jin i jang. Muško i žensko, dan i noć, bonaca i oluja. Fizičko je okruženje u kojem naša duša mora spoznati svoje osobno iskustvo. A ono je uvijek putovanje i činjenica kako ništa ne traje zauvijek, kako su i more i život samo još jedna od promjena što nas čekaju na putu. Čak i kada to ne vidimo sve je u pokretu, konstantno se izmjenjuje. Planet se okreće oko sunca, sunce putuje galaksijom, galaksije se okreću jedna oko druge u konstantnoj igri stalne promjene. Kada ju prihvatiš, shvatiš da je ona jedina konstanta na tvom putovanju, tada ćeš zavoljeti život. I shvatiti postojanje. Ovdje na fizičkoj razini.


književnost uživo 141

Pogledao sam u nebo što se ispunjavalo sivilom i dohvatio svoje veslo koje mi se sad činilo jedinom sigurnošću u nadolazećoj neveri. – Veslajmo natrag – rekao sam mirno, pokušavajući razumjeti starčeve riječi – vratit ćemo se kada prođe oluja. Zajedno smo zaveslali iz sve snage i naš mali čamac je poletio k obali, nošen snagom želje za preživljavanjem. Sjekao je već pomalo šire valove koji su nagovještavali dolazak gospodara pučine i sigurno stremio naprijed. – Jest, vratit ćemo se – složio se starac, dok mu je sijeda, duga kosa poput zastave mudrosti vijorila na iznenadnom vjetru – želja za putovanjem u nama nikada ne prestaje. I oluja u sebi nosi ljepotu, predivnu svježinu promjene koja donosi kišu i novi život svuda kamo prođe. Samo što za nju moramo biti spremni. Shvatiti kako se za sve moramo pripremiti i u svemu uživati. Jer niti jedan tren ne traje zauvijek. Zato smo tu, kako bismo živjeli, kako bismo postali jedno s mijenama koje su svuda oko nas i kako bismo učili tko smo. Maleni, ali moćan čamac na širokim pučinama postojanja. Čamac koji će svladati sve daljine, bez obzira kako se one ponekad činile mirnim i privlačnim, a katkad divljim i neprijateljskim. Kao da odgovara na njegove riječi, oluja u daljini obznanila je svoj dolazak potmulom grmljavinom i jednostavno donosila promjenu. – Jest – rekao sam čvrsto, dok je čamac pjenio more, nošen snagom čovjeka – i mi smo oluja!


književnost uživo 142

Blago Kafić ko’ kafić Vukadin Kako se ono zvaše kafić u Dubokom putu, na lijevoj strani lijeve krivine kad se ide od pijace prema starom kinu? – vrti mi se pitanje po glavi, odgovor je na vrhu jezika, ali nikako da izleti. U ondašnjem Duvnu i današnjem Tomislavgradu oduvijek je bilo bezbroj kafića i tko će se sjetiti baš onoga iz Dubokog puta. Ne bi da je bio pozlaćen! A nije bio pozlaćen. Kafić k'o kafić. Vrata su bila u metalnom okviru, s velikim staklima, malo zatamnjenim. Čini mi se da su čak i škripala, no možda se varam? Zato sam sasvim siguran da je lijevo, odmah iza ulaza, stajao šareni i bučni fliper na kojem je dominirala narandžasta boja. I Branko Banov u crvenim patikama. U sredini prve i najveće prostorije, ispred šanka, uvijek je netko igrao biljara, kugle su lupale jedna u drugu ili u ivice stola prije nego bi završile u pravoj ili pogrešnoj rupi. Lijevo je bila pregrada koja je veću prostoriju odvajala od manje, a tamo tri stola za kojima je uvijek netko sjedio. Uglavnom su u maloj prostoriji boravile cure. Momci bi ponekada navratili, pitajući ih što će popiti i požurivali nazad da dovrše započetu partiju. Iza šanka je stajao ili Dane Jozin, ili Miroslav Gabrića. Ah da! Sjetih se i imena – kafić se je zvao Antonio, po gazdi Anti iz Letke. Ili je Ante ipak bio iz Vedašića? Dane i Miro su prvi iz naše generacije počeli raditi. I to u kafiću u kojem su se skupljali Mandoseljani i Lipljani! I cure iz gornjih sela.


književnost uživo 143

Kud bi bolje?! Kad bih jutarnjim autobusom stigao iz Zagreba znao sam uvijek gdje ću naći mlađeg brata. Matematika mu nije baš išla, imao je puno neopravdanih sati, ali je zato na biljaru bio jako savjestan. I dan-danas nemam šanse kad u njegovu podrumu razbacimo partiju. Iskustvo je zlata vrijedno. U školi mu je pomagao Marko Petrov, naš rođak i Bičin brat, koji je i sam imao gostionicu u gradu, pa je poznavao sve profesore i sređivao dvice sinovima svojih tetkića. Nemojte ovo molim vas nikom kazati – možda se Marko i dalje zauzima za kojekakve igrače? U kafiću Antonio nastale su mnoge velike ljubavi. Jakiša Šćetin tamo je satima čekao Jelu, Tomislav Mijin mjesecima Ivanku, a Dane Jozin godinama svoju Mirjanu. Jedino Miro i njegova Katica iz Srđana su se odmah našli. Kata je živjela u roditeljskoj kući pored ceste, kamo je plavokosi Lipljan svraćao svakog dana kad bi s posla krenuo nazad. Nije mu Katica mogla dugo odoljeti. Miro je bio moja generacija, uvijek nasmijan i vedar. Išli smo skupa u osnovnu školu, ja prije, a on poslije podne. U naše selo dolazio je kod Gabruše, svoje tetke, pa smo se ponekada viđali i izvan kafića. 1988. su se Miro i Kata vjenčali, dobili su tri sina – Božu, Tomislava i Zvonku. Miro je radio s bagerima i kamionima, posao mu je lijepo krenuo. Zadnji put sreo sam ga krajem devedesetih u Lipi – trebali smo porazbijati stijene na Granici, a Miro je bio stručnjak za takve poslove.


književnost uživo 144

Posao na našoj livadi nije međutim stigao obaviti. Razbolio se je nenadano i uskoro preminuo. Prošlo je već četrnaest punih godina od Mirina zadnjeg osmijeha. Kata je njihove sinove odgojila. Radi u komunalnom i gleda kako izići na kraj, no marljiva je i uspijeva. Klinci dobro uče, najstariji je već završio fakultet i napunio dvadesetpetu godinu života. Kao njegov otac kad se je ženio. Godine šibaju! Neka sjećanja ostaju, barem dok nas ima. Zahvaljujući djeci ima i bit će nas i kad naš dulji ili kraći put dođe do svoga kraja. Na Dubokom putu još uvijek stoji zgrada u kojoj je, kao što rekoh, bio fliper pored vrata i biljar u sredini. Za šankom su Dane i Miro posluživali goste, najprije cure, a onda nas. Možda netko kaže: Kafić ko kafić, no ako upitate Jelu, Ivanku, Mirjanu ili Katicu dobit ćete sigurno drukčiji odgovor. Tako je to s kafićima, osmijesima, biljarom, fliperom i ljubavima. Tako će i ostati.


književnost uživo 145

Ilija Aščić Genije Kad se probudiš u 11 ujutro, nakon što si se cijelu noć vrtio u krevetu, jer nisi mogao normalno spavati zbog jebenih stjenica, osjećaš laganu glavobolju, a mozak ti već u startu ne radi baš najbolje. Bila je to stara raspadajuća zgrada, nekadašnja radnička baraka koja je već odavno trebala biti srušena, puna žohara, mrava, stjenica i svake druge božje gamadi, sve bi to noću ispuzalo iz svojih rupa i ubadalo me, ujedalo i zujalo oko mene. Svakog jutra bih se probudio umoran i mamuran. Kad bih se napokon razbudio i rastjerao mamurluk, pitao sam se što da radim sa sobom, što da dovraga učinim. Imao sam 30 godina, bio sam nezaposlen, a lova od zavoda za zapošljavanje bila je pri kraju. Dani se nisu razlikovali jedan od drugog. Stalno sam bio sam i cijelo sam vrijeme imao na umu jednu jedinu misao: novac. Smišljao sam kako da se dokopam love, bilo kakve love, ali po mogućnosti love za koju neću morati raditi kao mazga. Trebalo je smisliti neko rješenje, izvesti neki štos kako ne bih umro od gladi i završio pod mostom. Padale su mi na um svakojake misli, svakojake besmislene ideje i maštarije, ali stara je mudrost da samo novac rađa novac, a budući da sam imao tek 150 kuna u džepu, preostala mi samo jedna stvar: kladionica. Svakodnevno sam odlazio u kladionicu, nadajući se da ću osvojiti nešto, da ću se nekako iskopati iz govana. Kako i zašto je došlo do toga, duga je priča: rat, siromaštvo, primitivci kojima sam okružen cijeli život, roditelji od kojih nisam mogao naučiti ništa pametno. I tako, evo me, imam 30 godina, nemam djevojku, nemam posao ni šanse da nađem ništa pristojno, samo usrane šljake po skladištima u kojima ljude raubaju kao na traci. Uglavnom, popio sam kavu u svojoj rupi i odšetao do obližnje kladionice. Bio ih je pun kvart, pun grad, tih šugavih kladionica. A kladionice su uvijek pune idiota, jadnih budala koji misle da svoju glupu opsesiju nogometom mogu unovčiti tako što će pogoditi tko će


književnost uživo 146

pobijediti u nekom meču. Stajao sam tamo, kalkulirao, mućkao, kužio, vjerujući da će mi se sreća napokon osmjehnuti. Tu i tamo sam dobio neku siću, ali kad dobiješ, navuku te da uložiš još više i izgubiš još više. To je tako. Naravno, samo su budale tražile sreću na tom mjestu. Došli bi tamo, krezubi, glupi, u prljavim trenirkama i tenisicama, pa bi tamo rastezali teorije i dodijavali jadnim zaposlenicima iza stakla. Trošili su lovu od socijalne pomoći i dječjih doplataka. Svatko bi te od njih prebio i ukrao ti novčanik, samo ako bi bio siguran da zbog toga neće u ćorku. Pohlepna, sebična, primitivna, zaglupljena masa. Gledati te face je jebeni horror. Svi su ulagali na prevelike koeficijente, trpali su previše parova na listić, pretvarajući to u običnu lutriju. Kad bi službenik vidio tu kobasicu od parova, samo bi se sažalno osmjehnuo. Službenik nema pojma tko će pobijediti, ali kad vidi takav izbor, jasno mu je tko je luzer. A najveći luzeri su oni koji pokušavaju prokužiti sistem i osmisliti neku svoju strategiju. Naravno, gubio sam lovu, kao i svi ostali idioti. Sistem je tako namješten. Možda netko tu i tamo i uspije dobiti, ali u cjelini bilanca za igrače je negativna. Kad sam bio klinac mislio sam da ću postati pisac, da ću pisati besmrtne priče o smislu života, a život će mi biti mistično putovanje, ekstatična drama nabijena erotikom i poezijom dubokog značenja, žene će se rojiti oko mene, a ja ću svake večeri birati koju da jebem, a evo me tu u kladionici, navučen poput zadnje seljačine, ulažem zadnju lovu na klubove iz talijanske druge lige. Ta spoznaja u stanju je ubiti čovjeka jednim udarcem, kao muhu. Čini mi se da sam jučer imao 20 godina i da sam vjerovao u sretnu budućnost. Kako sam dospio ovdje? O, bože, mili bože, spasi me! O, bože, prosvijetli mi pamet, da više ne dolazim u ovu govnaru i ne gubim pare bez veze! Nisam želio biti među tim kretenima, ali bio sam, jer sam se i ja nadao da ću dobiti nešto za ništa. Dan ranije uložio sam 100 kuna na debilnu kombinaciju


književnost uživo 147

s nikakvom šansom za dobitak, a čim sam izišao iz kladionice znao sam da sam budala. Nisam mogao vjerovati sam sebi da sam uplatio 100 kuna. Đizus, ja nisam normalan! Zaslužujem da umrem u ludari i da me pokopaju u grobu bez oznake. Naravno, popušio sam lovu, pa sam opet složio novu kombinaciju. Dok sam smišljao odabir, stojeći ispred zida s tabelama, kraj mene je s desne strane stajao neki ćelavac i proučavao ponudu. Kad sam ga pogledao, zarežao je poput bijesnog psa i sakrio listić lijevom rukom, misleći da želim vidjeti njegov izbor. Smrdljivi govnar nije želio da se eventualno okoristim njegovom inteligencijom. Da je imao inteligencije, ne bi ni bio tu, kao ni ja. Kad sam bio klinac ti likovi su me ispunjavali neopisivim gađenjem, primitivni idioti koji su promašili u svemu, i sad mi se gade, ali pomalo shvaćam da postajem poput njih. Eto još jedne šugave životne lekcije: s vremenom neminovno postaješ ono što mrziš. Kako i zašto, nije teško shvatiti. Odabrao sam parove, stavio ulog od 50 kuna na listić i otišao na pult. Službenik me je sažalno gledao dok sam uplaćivao kombinaciju, glumeći jebenog znalca. Nije ništa rekao, uzeo je lovu i dao mi listić. Bio sam ogorčen, bio sam lud i bijesan, najviše na samog sebe što sam takav idiot. Gadio sam se sam sebi. Kad popušiš po stoti put, shvaćaš da nema prečaca, da nikad nećeš uspjeti, da vrag neće posrati hrpu love na tebe, da život prolazi i uskoro će biti kasno, kasno za tebe, stari, ali ipak činiš to što činiš. Kad sam izišao iz kladionice, nisam znao što bih sa sobom. Kad nemaš posao ni love, nema puno toga što možeš raditi u gradu. Kad nemaš love, onda obično nemaš ni frendova, nemaš nikakvih aktivnosti. Nemaš frendicu s povlasticama s kojom prvo pušiš travu do kasno u noć, a zatim joj skineš gaćice i ližeš pizdu. Nitko te ne zove na party. Ne ideš na partiju košarke s dečkima iz kvarta. Nemaš frendicu koja će te


književnost uživo 148

u subotu navečer pozvati u kino na novi film Woodyja Allena. Ne ideš na ludo putovanje u Španjolsku. Kad nemaš posao i lovu, društveno si mrtav. Vikendi i radni dani su ti isti. Samo glupa, zamorna dosada, obilje vremena koje možeš provoditi bauljajući gradom ili sjedeći u svojoj rupi i gledajući glupi TV. To je život. Sastoji se od obilja uludo potrošenog vremena. To je stvarnost koja užasava svaki um. Bilo mi je dosta moje rupe, pa sam zabio ruke u džepove jakne i tako hodao ulicom, kao muha bez glave, ljut na sebe i na sve ostale. Zagreb, ovaj hladni smrdljivi grad, užasni grad, grad sa hladnim ženama dignutog nosa, glupavim studentima, sa šugavim, dosadnim birtijama, sa svim tim ljudima koje nije briga! Grad osamljenosti, grad ludila! Bože, zašto nisam završio na nekom ljepšem mjestu, na primjer u jebenoj Kaliforniji? Bauljao sam ulicom bez cilja. Onda sam spazio sam neku ribu koja je sjedila na betonskom zidiću preko puta ceste. Cura od kojih 20 godina, cura koja je vjerojatno tek krenula na faks. Bio sam stariji od nje 10 godina, ali to je prednost. Imam više prljavih trikova u rukavu nego prije 10 godina. Izgledala je bolje od 99 posto žena koja sam sreo u životu. Bila je činjenično zgodna, imala je lijepo lice, ali s godinama skužiš da pravilne crte lica ne znače ništa, često su te crte tek fasada iza koje se skriva led. Imala je kratke hlačice i PREDIVNE noge. Noge vrijede više od lica. Noge su joj bile čisti seks. O, bože, pomislih, daj mi da se malo poigram s tom malom, valjda sam to zaslužio nakon svega. Nezaposlen sam, pušim lovu u kladionici poput zadnje budale, stjenice me ubadaju, bojler mi je riknuo, priče su mi očajne. Nikad neću postati ništa. Ali ako ga ubodem u ovu malu, ako samo jednom zabodem pimpek u njenu navlaženu picu, smatrat ću dug oproštenim.


književnost uživo 149

Idem, pokušati ću nešto, pa što bude. Prešao sam preko ulice i krenuo prema njoj, smišljajući dobar ulet. Svaki muškarac zna koliko je ulet nezgodan moment. Jednostavno nema dovoljno dobrih uleta koje možeš smisliti tako na brzinu da se uvališ nekoj curi. Moraš u par sekundi napraviti njen psiho profil i smisliti pravu kombinaciju riječi. Imaš samo jedan hitac. Moraš imati štos u rukavu, štos velik kao slon. Štos koji je će oboriti s nogu i odmah joj skinuti gaćice. Kad sam joj prišao blizu, ona ustade i krenu prema meni. Skužila je da ju gledam kao tele. Gledala me je, a ja sam gledao nju. Ali nisam rekao ništa, samo sam prošao kraj nje, a ona je prošla kraj mene, smješkajući se. Trebao sam reći bilo što. Bilo što! Ali nisam rekao ništa. Nabacio sam glupavu ozbiljnu facu i otišao dalje. Majko mila, što li je mislila? Da sam usrana kukavica? Da sam peder? Ma kvragu, što i ako zbarim tu malu? Htjet će da se promijenim i da nađem posao. Htjet će da je vodim na putovanja. Htjet će da idem s njom na rođendane njenih glupih frendica i da budem zabavan. Htjet će da idem na ručak kod njene mame. Htjet će da je razumijem. Srat će mi što gledam druge žene. Neće joj se sviđati što drkam na pornografiju i što previše pijem. To je samo još jedna kokoš s dobrim tijelom. Ne, sranje. To je previše za mene. Tko je ikad upoznao normalnu žensku na ulici? Nitko. Cura je otišla ulicom u drugom smjeru. Osjetio sam neku neodređenu bol. Bio je to osjećaj gubitka, jer je predivna cura otišla u suprotnom smjeru. Možda sam je mogao povaliti. Možda je riba stvarno super, možda bih se zaljubio u nju. Možda je drugačija od svih drugih dosadnih kuja. Možda bismo bili sretni. Možda bih počeo novi život. A bog dragi zna da mi treba novi početak. Idiot! Samo ti idi i uplati još koji listić u kladionici! Pa još jedan sutra. A zatim deset dana jedi kruh i paštetu i odi u svoje šugavo skladište i istovaraj kamione idućih pet


književnost uživo 150

godina i cmizdri kako ti je život težak i kako te žene zaobilaze. Okrenuo sam se i krenuo za njom. Hodala je ispred mene, njišuću svojom predivnom malom stražnjicom. Kakva elegancija! Kakav seksipil! Zamišljao sam da se penjem na nju, da njene noge stavljam na svoja ramena i da je ubadam. Jebemti! Hodao sam za njom, pratio sam je s udaljenosti od 5-6 metara, smišljajući kako da uletim. Pomalo sam ju sustizao. Međutim, cura je skrenula lijevo na raskrižju i zatim ušla u knjižaru odmah iza ugla. Taman kad sam krenuo da uđem za njom, osjetih kako me netko vuče za rukav. Zarežao sam, spreman da ga sastavim sa zemljom, jer ne volim da me netko tako dodiruje, ali bio je to neki klipan s kojim sam prije radio u skladištu. Zvao se Mario. Počeo je neku spiku, nije puštao. Jesam li za cugu? Ne, nisam za cugu, imam neke obveze... Ma hajde, daj, stigneš, ovo-ono. Nije puštao. O, bože, pomislih, zašto me ne puste na miru? Uglavnom, frajer me odvuče na cugu. Ne znam zašto, ali u meni postoji neki mehanizam koji mi ne dopušta da rezolutno kažem ne tim napasnim budalama koje me protiv moje volje žele uvući u neku svoju priču. Sjedio sam, pio pivu s njim, slušao njegovu priču i smišljao kako da ga se riješim. Ali više nije bilo šanse da stignem onu curu. Vjerojatno je kupila neku pametnu knjigu i otišla tko zna kamo. Zato sam bio još nadrkaniji. U meni je bujao ubilački bijes. Đizus, zašto poznajem samo te primitivce, te olupine ljudskog roda, glupe crkotine koji znaju pričati samo o nogometu, autima i pičkama!? Cijeli život, otkad znam za sebe, zapadalo me da se družim samo s takvima. Ništa od njih nisam naučio, samo su me srozavali sve niže i niže. Nema nikakve koristi od svih tih knjiga koje svakodnevno čitam. Oni su jači od knjiga. Napokon sam se nakon pola sata nekako uspio izvući. Ostavio sam mu račun za cugu i kidnuo. Izišao sam van, bijesan kao pas. Zašto tom kretenu nisam rekao da odjebe? Odgajali su me da budem pristojan


književnost uživo 151

i strpljiv čak i s kretenima, borio sam se s tim, ali nisam se toga mogao riješiti. Otišao sam pravo u onu knjižaru, iako je cura vjerojatno već odavno otišla. Ušao sam i bauljao između polica i razgledao knjige. Ali knjige su mi u zadnje vrijeme bile nekako zamorne. Nemam više puno strpljenja za čitanje, a s godinama sve manje cijenim pisce, pogotovo razvikane. Previše je lažova među piscima. Uglavnom nemam pojma o čemu ti ljudi uopće pišu. Kad sam bio klinac, čitao sam te stvari, jer mi je rečeno da su važne, da su nezaobilazan dio kulture, iako su mi bile jezivo dosadne, strpljivo sam se trudio čitati ih i prokužiti njihove dileme i skrivene poante, ali negdje u svojoj 25-oj skužio sam da njihovi problemi nisu moji problemi. Pisali su o svojim malim dosadnim životima i o izmišljenim psihološkim dramicama, dakle ni o čemu što bi me se ticalo. Deset godina sam šljakao bijedne poslove u tvornicama za 15-ak kuna po satu, živio sam u stanovima bez grijanja i tople vode, tukli su me i davali mi otkaze zbog sitnica, ne bi mi platili zarađenu lovu, tri godine sam živio na ribljim konzervama u izbjegličkom logoru, bio sam umoran, izmrcvaren, napola mrtav, želeći samo malo odmora od svega, a čitao sam o besmislenim emocionalnim dramicama nekog ugojenog urbanog intelektualca koji je pisao jer nije znao što bi sa sobom. Ne znam kad sam točno skužio da me se ništa od toga ne tiče, ali s 30 godina više nisam imao strpljenja za prevare i podmukle intelektualne laži. Nisam studirao komparativnu književnost i nemam pojma o književnim teorijama, ne zanimaju me stilske finese niti mi je jasno zašto bi nešto trebalo biti važno, znam samo što osjećam. A tek pjesnici, te dosadne, ušljive plačipizde, ti bezmudi prevaranti i opsjenari sa svojim nerazumljivim bajanjem i lažnim visinama! Skrivali su se od stvarnosti iza riječi koje su bile tako pažljivo sročene da mogu značiti bilo što, bilo što, a


književnost uživo 152

istovremeno ne znače ništa konkretno i to je velika umjetnost, jer je nitko ne razumije. Svaki put kad u ruke uzmem neku knjigu poezije, poželim autoru da godinu dana istovaruje kamione u skladištu građevinskog materijala, među radničkom klasom, ili da sjedi na blagajni u Konzumu. Glumili su velike moralne ikone, a svaki bi se prodao za sitne povlastice i svojim bi jeftinim bljuvotinama podmazivao kotačiće sistema. Što znači bilo kakva umjetnost, ako ne govori istinu i samo istinu i ako nije hitac u mozak sistema prevare i laži? Kako je ono rekao besmrtni Jim Morrison... Umjetnost ukrašava zidove naše tamnice, ušutkuje nas i zabavlja, čineći nas ravnodušnima. Dobro je to rekao, kužio je štos. Znao je gdje su skrivene zamke. Skinuo sam jednu knjigu i prelistavao je. Lažljivo govno. Koji su vrag tiskali to sranje? Vratio sam je na policu. Uzeo sam drugu, prelistao je, vratio. Ista stvar. Idem doma. Pogledat ću kakav stari film, slušati mjuzu. Imao sam na lageru brdo dobrih filmova koje nisam pogledao. Htio bih još jednom pogledati Fahrenheit 451 i Blade Runnera. Besmrtni filmovi, ako ih nisi pogledao, pogledaj ih što prije. Onda sasvim slučajno ugledah tu curu. Stajala je za blagajnom i tipkala na računalu. Pa ona radi u knjižari! To mi nije bilo ni na kraj pameti! Kvragu, cura koja radi u knjižari ne može biti glupa kokoš koju zanimaju samo torbice, cipele i šminka. Ne, u takvoj curi mora biti nešto. Takva cura je sigurno slobodoumna i malko otkačena, cura koja voli knjige i filmove i nastrane razgovore o grčkoj filozofiji i koja nema ništa protiv kakvog usputnog seksa s frajerom poput mene i koja ne pravi dramu oko daske na WC školjki, pepeljare pune opušaka i neopranog suđa u sudoperu. Cura koja želi život, a ne manifestaciju konvencionalne romantike. Stajao sam i gledao je. Upijao sam njene crte lica, promatrao sam njenu mimiku dok je komunicirala s kupcima. Imala je neki elegantni


književnost uživo 153

životni elan. Nije izgledala ljutito, činila mi se iskreno opuštenom i srdačnom, što je rijetkost među svim tim nadrkanim i ogorčenim bezveznjakušama. Vratio sam se do police i uzeo jednu knjigu. Pogledao sam cijenu sa stražnje strane. 80 kn. Imao sam još 100 kuna u džepu. Krenuo sam prema blagajni, ali baš tada se ispred mene ubacila neka babuskara i gnjavila, gnjavila, gnjavila. Nikako da ode. Stajao sam iza babe, meškoljio se, gunđao, ali baba nije odustajala. Htjela je da joj cura provjeri dostupnost nekih naslova. Cura je vidjela da čekam na blagajni i da vrtim očima, ali samo se sažalno osmjehnula. Nije mogla ništa, dok ne riješi babu. Baba je i dalje davila. Dosadna stara krava! Napokon se na susjednoj blagajni pojavila njena kolegica. Budući da sam bio u redu za blagajnu, bilo bi glupo da čekam da ova završi s babom. Nevoljko sam prešao kod kolegice. Pružio sam knjigu, ona je skenirala kod, platio sam i uzeo kusur. O, bože, koja sam ja budala! Uzeo sam knjigu koja mi ne treba i krenuo van, zgađen činjenicom da sam takav idiot. Izišao sam van i zastao pred knjižarom, ne znajući što da radim. Ostao sam s 20 kuna u džepu. Izvadio sam cigarete i zapalio. Stajao sam tamo, pušio i mislio kako smo mi muškarci glupi! Nema glupljeg stvorenja od muške jedinke! Cijela egzistencija nam se vrti oko jedne ženske rupe. Sve se svodi na to: ideje, strategije, lova, auti, karijere, laganje, muljaže, spletke. Spremni smo na sve, spremni smo pojesti hrpu govana samo kako bismo se dokopali te čudne rupe i zaboli pimpek u nju. Nije li to tragično? Snimili su hrpu komičnih filmova o tome, ali to je u suštini tragedija, i to prilično bijedna. U idealnoj priči ta riba bi izišla za mnom iz knjižare, žicala bi cigaretu od mene, ja bih joj dao cigaretu i pripalio joj. Ona bi me pitala


književnost uživo 154

jesam li možda za neku cugu večeras, a ja bih odgovorio: Čuj, ja sam ti propalica. Nezaposlen sam i svaki dan gubim lovu po kladionicama. Pišem prljave kratke priče, ali očajne su i glupe. Slijedio sam te jer sam pao na tvoje noge. Mislim da imaš predivne noge! Ona bi se nasmijala i odgovorila: It’s ok. Ni ja nisam potpuno normalna. Nasmijali bismo se i izmijenili kontakte i sve bi bilo jednostavno i bez tenzija. Ali to se nije dogodilo. To se nikad ne događa. Sve je ovo zajeb i to nevjerojatno glup. Bacio sam opušak i napokon krenuo ulicom nazad prema svom kvartu, prema svojoj rupi punoj žohara i stjenica. Preostaju mi filmovi, eventualno masturbacija. Ništa novo. Još jedan besmislen dan u besmislenom životu. O, bože moj, što ću ja sa svojim životom? Što da dovraga učinim? Kako da se iskopam iz ovog mračnog labirinta apatije i kukavičluka? Sit sam svega ovoga, sit sam ove nepomičnosti, ovog mrtvila. Treba mi lova, treba mi dobra, plemenita žena, neka žena koja će me primiti za ruku i izvući iz ove jame. Ali gdje je ona? Postoji li? Sve te smrdljive sobice, sve te besmislene knjige, sve te hladne pičke koje će jebati drugi dripci, a ne ja, jer sam glup i siromašan, sve to guši moju dušu, moju umornu usamljenu dušu. O, bože, ubij me odmah, da ne moram više trpjeti ovo! Ušao sam u jedan uski prolaz između zgrada. Tamo na kraju prolaza stajala su dva frajera, dva kvartovska dripca, kakvih ima na sve strane, u trenirkama i kapuljačama. Kad sam prolazio kraj njih, jedan od njih mi je postavio nogu, tako da sam posrnuo i pljusnuo na beton koliko sam dug i širok. Drugi je skočio i zabio mi nogu u trbuh. Isuse, kao da me bomba pogodila u želudac! Počeli su me mlatiti nogama. Mlatili su me po nogama, po leđima, po potkoljenicama, po trbuhu. Uspio sam prekriti samo glavu, da ne dobijem po glavi. Napokon su prestali. Što je sve to značilo, nemam pojma. Začudo, nisu mi prekopali džepove, a i da jesu,


književnost uživo 155

ne bi našli bogzna što. Samo su nestali sa scene, a ja sam ostao ležati. Pokušao sam se uspraviti, ali samo sam grebao rukama po asfaltu. Neki je starac naišao kraj mene. Promrmljao je psovku, misleći da sam pijan, i produžio dalje. Teškom mukom sam se uspravio i sjeo na beton. Glava mi je htjela eksplodirati. Bogami, pošteno su me izmlatili ti majmuni! Krv mi je tekla iz usta po majici i hlačama. Samo sam sjedio, leđima naslonjen na betonski zid, teško dišući i gledao pred sebe. Čim sam ovo zaslužio? Jedva sam nekako uspio izvući kutiju i zapaliti cigaretu. Prvi put pogledah naslov knjige. Ispala mi je iz ruke kad su me majmuni mlatili. Nisam imao pojma što sam kupio. Bio je to John Fante, Snovi sa Bunker Hilla. Stavio sam knjigu pod ruku, polagano ustao i krenuo dalje prema svojoj rupi, osjećajući se kao totalni luzer.


književnost uživo 156

foto: Miro Škugor


#V. Poezija


književnost uživo 158

Lada Vukić Ti i tvoj pas Pitanje je koliko dugo možeš još tako trčati niz šljunčanu stazu, u kaputu bez dna, s džepovima iz kojih šuškaju. Mirisi rogača, umori starih valova i dva kratka daha u predahu; sjećaš se, ti i onaj bezimeni pas bez pedigrea, na koga su svi podigli kamen, stajali ste na rubu, tko zna čega, isplazili ste jezike na sunce, a gomila vam je lajala u leđa? Još ih čuješ kao viču za vama kao huk u pramenu kose, kao kamen što trči za vašim leđima niz šljunčanu stazu... Rukama ne prestaješ pipati dno svoga kaputa, izvlačiti mirise i obmane. Ti i tvoj pas trčite niz strminu dana s pjenom na ustima, između dana i noći, trčite ispod čipkastih podvezica na obzoru koje također spremaš u džepove bez dna skupa s hostijom od sunca i mirisima rogača, a onda liježeš rasute kose...


književnost uživo 159

Ti i tvoj pas; on ti liže umorne trzaje u nogama dok vas onaj kamen ne dohvati leđa i natjera u novi trk niz šljunčanu stazu.


književnost uživo 160

Vid Sagadin Otac Žigon Sve više sam nalik

U posljednjim danima tvojim

tvojim mislima o meni,

ja sam bio taj koji režira

a i ti si samo dijete

tvoje nedodirljive greške

moje drevne mašte.

koje su tvoju iskonsku ljubav napravile odviše ljudsku.

Otkrio si mi što znači biti naivan u svijetu,

Znao si da ne možeš umrijeti

lišenom istinskih Idiota,

bez oprosta od svega što nas

a ja sam ti došao

dodiruje šakom pokoljenja

kao posljednja uloga

koja je duža od svemira,

koju ne moraš da glumiš

jedinstvenosti palog čovjeka.

jer je znaš od rođenja. Možda je bolje da se nismo Kad si me prvi put zvao

prije sreli jer naš susret

upoznao si se sa sobom,

pocrvenio bi od tame vremena

s korijenom istinske ljubavi

u kojoj nema vremena

prema samome sebi

za bol ponovnog rođenja.

koja ruši zidove svijesti o sopstvenoj biti ka smrti.

I gle, sad sam se našao sam pred tvojim snovima koje i dalje snivaš u meni, nastavljajući put u mojim manama koje padaju na naše drvo kao zavičaj.


književnost uživo 161

U melankoliji snova uvijek

Tada si zastao i zagrabio

se možemo sresti i kada

me za ruku mog sina koji

nema kišne kapi na prozoru

je najviše nalik na tebe

neispunjivog obećanja.

pa sada pada u besprostor besprijekorne nade koju

Najzad sam te posinovio,

smo zasadili u njegovu Bit.

a ti si u meni našao svog izgubljenog oca koji nikad

– Sin je otac ocu – kazao si

nije bio važan, ali ipak,

njegovim riječima i odletio

u tom šupljem carstvu majki

u kromosome njegove mašte.

koje jedu nerođena deca valja samo muška reč.

Nisam vikao za tobom; samo sam stao tamo

I kad smo išli u posljednju

sam na oluji i gledao Bimba

šetnju uz trčanje tvog pasa

kako te prati u besmrt

Bimba koji je počeo da laje

gde smo se već davno sreli.

u našu tamu, napravili smo tek prvi krug oko sunca nikada izgovorenih riječi.

I poljubio sina za laku noć.


književnost uživo 162

Slaven Ovo je dobar život Posavac Ovo je dobar život... Slušamo dobru glazbu i sreću smo zamotali u komad papira. Trudimo se svim silama odagnati svijet. Imamo malu mačku, tako slatko zločestu. Pokušavam biti duhovit, ne znam koliko mi ide za rukom. Govorim ti da ću te slati na natjecanje u pakiranju sreće gdje će ti svi reći da si najbolja u tome, da si se vratila u neka jednostavnija vremena. Prvo mjesto – kategorija klasik. Mačka me grize za prste, svira Bowie – moderna ljubav, a ja te tako starinski volim. Ovo je dobar život bez obzira na sve.


knjiĹževnost uĹživo 163

Neven Impromptu zime LukaÄ?ević Stope, stope, stope! Tragovi utisnuti jedan u drugi, jedan u drugi idu. Stotinu nogu gazi, upada, tiska jedan trag; samo jedan trag, a stotine nogu idu po tom jednom. Fantasie impromptu odjekuje u tom jednom samo jednom bijelom tragu, a stotine nogu.


književnost uživo 164

Miro Škugor Kuvertiranja pišeš me mislima bilježiš me dodirima i nikome ne šalješ niti ikuda upravljuješ vosak sam pod pečatom tvojih usana


književnost uživo 165

Vid Sagadin Otvoreno pismo svim pravim pjesnicima Žigon Najbitnije stvari su

Kristus neće doći

odviše proste.

jer je on oduvijek ovdje,

Lažu samo oni koji...

sretan među zvijezdama

Zapravo ne znaju za sebe.

koje uzalud svijetle u tamu izbezumljenog uma.

Izbezumljeni sobom, ne mogu vidjet samog sebe.

Sad vam kažem:

Ali prave stvari su

sad ili nikad srest

skromne i ponizne.

ćemo se u paklu snova

Prave stvari nikada ne lažu.

i potaknuti vatru vlastite radosti Biti.

Da li anđeli postoje? A ja vas pitam:

Uz veliko poštovanje

tko bi onda letio bez njih?

svima koji vas čitaju,

I tko bi ikad mogao da padne? Zar vam je truplo života zaista dovoljno krupno da izvučete oči iz mrtvih snova? Kristusova patnja jeste od neuništivog čelika, ali ipak on nije bio čovjek nego samo onaj koji pati, a to je zapravo svako od nas.

Izbezumljeni pjesnik


književnost uživo 166

Miro Škugor Prekinuta šutnja umoran od padanja ispružio se snijeg po granama drveće kleca na povratku u drvorede


književnost uživo 167

Ivan Glišić Cvilenje Nisam se ućutao zato što te ne volim. Ućutao sam se jer te sve više i više volim, a tebe ima sve manje i manje. Ućutao sam se da te prebolim. Sklupčam se u fotelju ili na krevet, nalik psu kog je gospodar napustio i otišao neznano kud, neznano kome, neznano zašto, neznano dokle. I kao što ostavljeni pas s vremena na vreme zacvili od bola, tako i ja zacvilim od čežnje za tobom. Otuda, moli se za mene da postanem čovek koji ne oseća bol. Moli se za mene da svoj jad ostavim iza sebe. Ili nemoj. Budem li prestao da osećam bol i jad, i da cvilim poput napuštenog psa, značit će: prestao sam da te volim.


književnost uživo 168

Jasmina Topić Rijeka Rijeka načinje trajanja kao što se u miris mora uvlači neočekivani priobalni vonj. Ti kilometri se umnožavaju s godinama, a riječko šetalište i dalje doziva, i u tihom ritmu polupustih noćnih ulica, i u bučnom jutru prepunih barova. Svet ovde postoji najviše u jutrima, jer more je tada nepregledno ogledalo posledica noći – a o posledicama – ko će bolje nego ulični svirač ispod Ure, da te sentimentom uhvati nespremnog, u prolazu, baš pred izlazak na veliku popločanu čistinu. Ponekad u noći, na kraju lukobrana, svi bivši životi pred tobom titraju iz susednih svetiljki, kao mnoštvo sveća u mnoštvu neočekivanih nadanja. Beton postaje senka vode i buka odjednom nema koga da iznenadi tamo dalje, na ulici. Zavoliš tu noć, kao i iznenadne trgove, što u sebi talože gradski zrak; navikneš se na škripu stoletnih prozora i smešne krike galebova – a znaš – rugaju se tvojoj nemoći da sve odbaciš što te u toj predstavi zaustavlja; jer tvoje je da budeš jači.


književnost uživo 169

Oblik grada, otisak čaše na dlanu, i zalutalo perje samo te odvedu dalje, da budeš paun među svetiljkama, i truver u pokušaju zauzimanja pravog stava ispod senke. Preko trajanja gori nedovršeno slovo, i pluća traže zrak iznad, kod Trsata, da zaborav pojedu s hlebom što je plaćen kao kruh. Postoje obećanje i vernost, tih kilometara umnoženih u godinama, kao nerazumljiva žeđ za onim pretpostavljenim kišama, da bi more zaplesalo, i sa njim reči riječkog pamćenja.


književnost uživo 170

Sara Mrak Mi ćemo se zaboraviti Mi ćemo se zaboraviti, dovoljno je da se razdvojimo, da između sebe postavimo nekoliko zemalja, nekoliko rijeka, šumu. Gradovi koji su uprljali naša lica, sretna lica, presvučena dimom i gradovi koji su ukrali naše brze korake, pretvarat će se da nas ne prepoznaju, čak i ako se počnemo tražiti po ulicama, osjećajući da je nešto u nama ostalo nedorečeno. Druga će dodirivati tvoj trbuh, drugi će otkrivati moja koljena, tražeći u njima zvijezdu, izgubljenu u tvom bedru.


književnost uživo 171

Tamo, na izlasku iz grada, visit će jedan oblak u koji su se pretvorile riječi, i čekati da zalutamo u njegovu blizinu. Vrijeme da krenemo na put.


književnost uživo 172

Ivo Anić Svijet od ludosti Tebi sam rekao gdje stanujem jer smijala si se istinski do neba i kroz tvoju kosu sam vidio sunce uobičajeno, a opet kako treba; da ostaviš prozore otvorene za slučaj da te netko posjeti. Tebi sam rekao gdje živim i zapravo nisam bio oprezan niti sam vodio računa o svojim stvarima; kao da nikada nisam bio porezan o oproštajna pisma i kratke poruke, za slučaj da te netko ostavi. Tebi sam rekao gdje se nalazim i kakav svijet raspjevan i mirisan stanuje u tom podstanarskom kutku, svijet za ovaj nepovratno izbrisan, svijet od ludosti u svakom trenutku za slučaj da te netko osjeti. Tebi sam rekao gdje prespavam i koje staze do tog svijeta vode i učio sam te da nikada ne zaboraviš


književnost uživo 173

da se i ti okuješ u moju vrstu slobode, kada me zaspala ostaviš za slučaj da te netko probudi. Tebi sam rekao gdje je moj stan, stan koji nema sva stanarska svojstva: ni kreveta, ni ormara, niti će ih imati, a opet tako pust ima svoja spokojstva i zavjese od pjesama mogle bi biti, kada bi me voljela čudesno za slučaj da se jednom useliš..


književnost uživo 174

Miro Škugor Sve to ti prijateljice nisu rekle Samoća je, kako one vele, moje prirodno stanje. Ne kažem da sam sebi najbolje društvo. Ali, bijah u puno gorim društvima. Primjerice u njihovom. Moja priča je postojano plava. Moj stih je krik kojeg ne čuje nitko osim mene. Moja ljubav nije samo osjećaj nego i odluka. Zauvijek. A tko bi danas na to pristao? One zasigurno ne bi. Uostalom, nisam sam. Smrt je moja najbolja prijateljica. Uz nju je sve jasno. Onakvo kakvo jest. Zato više ne spavam. Ponekad sanjam na javi da imam obitelj. I kćerkicu Zoju. One već likuju, jer vas nikada neću imati.


književnost uživo 175

Zato me nema. Čak ni tamo gdje me svi vide. Ili neki žele vidjeti. Moje vrijeme je prošlo. Ne znam tko mi je niti zašto ostavio ovo malo prostora. Znaš li ti, Chiara, išta o tome? A one? Ne, ne mogu im ništa oprostiti. Ni tebi. Unatoč tvojoj zamolbi. Ne umijem ti oprostiti što si me povrijedila. Ne vjerujem da si osjećala sve što si mi pisala. Ni volim te. Ni ljubavi moja dovijeka. Ni srećo moja. Ni želim dijete s tobom. Baš me briga što te iznenadno obuzimaju neke druge emocije. Ne zanima me otkuda i kako su ti došle. Ne marim za veliku nervozu u tvojim prsima. Niti za opravdanje da je ne možeš samo tako zanemariti. Da se ne ćutiš dobro zadnjih par dana.


književnost uživo 176

I kako ne možeš natrag. Da ih barem jedanput nisi poslušala... Zapravo, nemam ti što oprostiti. Nisi mene povrijedila. (Sjeti se da me nema bez tebe.) A ja ne mogu niti smijem govoriti u tuđe ime. U ime još nerođenih. (U Zojino ime.) U ime svog čuvara. U ime procjenitelja naših djela. I izgovorene riječi. U ime svoditelja ljudskih računa. One su nas pak uspjele svesti na puku razliku u godinama. Uz tvoj pristanak. Mladost je i tebi prihvatljiva izlika. Neka ti tobožnja mladost jednom pomogne postati boljim čovjekom. Ako to ikada dopusti zelena hladnoća tvog prekjučerašnjeg lica. Pravog lica. Ubojice ljubavi.


književnost uživo 177

Sofija Razgovor sa anđelom Živković (jedan nokturni odlomak o onostranima) Ne, ti ne želiš više da te odbijam od sebe, iako je to strast u najavi i sneg u naznakama, u tačkastom mirisu dima, u nekom od novembara koji su šifrovano napisani. Ti ne želiš više da budeš do kraja igde, da kondenzuješ kiše u kamenice, u oluje, u šume, u rečne obale, svo ono šipražje između dva sveta, jednog koji ne biram i drugog koji sam ostavila bezdušno, jer nije bilo načina da ne odem preko mosta, u olupinama čamca, u istrulelom deblu, nagrizenom od ledenog vazduha... Ali ne, ti ne želiš, da te više samopovređujem, da od tvojih rana pravim svoje ožiljke, a od mojih tvoje, da zašivamo pocepanu odeću koncem protiv uroka, zlatnim damaskino nitima; tradicionalna izrada nakita, tradicionalna izrada rana, da mešamo boje očiju do slepila. Ti si iz sfere koja vidi više, znam, a meni su bežanja strana – volim samo vraćanja. Ti ne želiš rastanak, samo prekid pletiva, ne ni rasparivanje, i neko pompezno rušenje mosta kojim sam došla ne okrećući se, a ipak sam postala stena, to je moralna obaveza onih koji pređu iz jednog univerzuma u drugi.


književnost uživo 178

foto: Jelena Balać

I opet bih, jasno je, opet bih, zna se, sve to isto učinila; sa anđeoskim prostorom lepota izgubljene igre je beskrajna, ali ne, ti ne želiš da me više samopovređuješ, tražiš stazu u mrklom mraku, koja bi te lišila besmrtnosti, razgrćeš zastor od reči i magle, planiraš moj ostanak na Dunavu zauvek, kroz gusto divlje rastinje..


književnost uživo 179

Miloš Vrata su tu, ali nisu za nas Petronijević Vrata su tu,

Ima jedan beskraj,

ali nisu za nas,

u njenim je očima,

pisao je Kafka,

umeo nisam

i na groblju su duše

da ga dosegnem.

koje su sanjale večnost.

Pošao sam nekuda,

Vremena prolaze,

nejasni odblesci trepere

kao da nikad ni bila nisu,

u rasutim kovitlacima

i dan koji počinje već je smrt,

i ne znam da li ću stići...

u snu koji je novi dan. Senke ponekad govore

Ali postoje svetovi nad svetovima,

više od reči

gde je u magiji trave

bačenih u vetar

orošene svitanjem

i na livadama misli svaki je šapat

očiglednost smisla vidljiva.

blesak onoga što može biti.

U tim sam svetovima

Oni koji se vole nemaju straha,

sanjao sebe

ne boje se smrti

i u toj je magiji i Ona:

i imaju sve – vele. Možda sam se izgubio

i njeno Ti tražiću

da bih se opet tražio

kao svoje Ja

iza ogledala

preko svih potoka

u kojima sam zarobljen bio

u snu svakog sna.

sopstvenom slikom. Dan je kao i svaki drugi i taj je nesporazum već ispričan.


književnost uživo 180

Grozdana Važno je imati prijatelja Poljak sve što vidjeh posljednjih dana jest i su molitve na usnama bespomoćnost na licima kiša u očima oči u dupljama tjeskoba u grudima tama u redovima linije nemirnih koraka ženu uplakanu kori sama sebe: – cmizdravica! i muškarca potištena obuhvaća joj lice rukama – nisi, nisi – ponavlja zagrljeni odlaze sa svojim svijetom u rukama tri reda ispisanog papira iza njih ostade tišina a ja? ja obrisah kap što mi se spustila na koljena


književnost uživo 181

Vergilije Mudrolije osmomartovske Franizz Kažu

kažu

da je osjećaj rezerviran

da pate s njima

za muškarca umnog

al' da bez njih ne ide.

i

Raznolikost

da samo mudri dosegnu tajnu;

svjetova na tom počiva – kažu.

kažu još, da takvi ljube žene vrele

svašta kažu.

i da im one uzvraćaju, da ih vole i da jedino s njima bivaju sretne. Kažu da muškarac tu je posuda u kojoj je on i voda što je žena grije, a ta voda i hladi, al' ne gasi vatru nit' škodi sebi, vodi. Kažu da grubijani ne znaju finese ljubavne, al' da bolje krote ženske skute;


književnost uživo 182

Sonja Smolec Žena sam i s visokim i s niskim potpeticama, u haljini od svile i trenirci ofucanih rubova. Mogu biti raspjevana kada šutim i tužna kad pjevam, tajanstvena kad djetetu pričam priče i prije njega zaspem na jastuku koji miriše na lavandu i djetinjstvo. Volim kad mirišem na proljeće, na frezije, jorgovan i cvijet divlje šljive. Volim sa sjetom gledati otiske stopala u pijesku koje je ispralo more, lizati sol s usana, udisati jod, a misliti na jesen i planine prekrivene snijegom. Ne mijenjam se ni onda dok brišem prašinu, perem prozore ili čistim zagorene lonce (svaka žena ima bar jedan takav) ne mareći što mi se lak s noktiju ljušti, a ja zubima do krvi kidam zanokticu jer nemam vremena potražiti škarice i svaki čas s nosa otpuhujem nestašni pramen kose u kojem svjetlucaju prve sijede...


književnost uživo 183

I onda kad se raščupana jutrom gledam u zrcalo, kad na oči podbuhle od migrene i neprospavane noći stavljam hladne obloge pa laganim korakom odlazim na autobusnu stanicu krijući se iza doborojutro osmijeha kako bih drugima uljepšala dan.


književnost uživo 184

Marin Franić 8. mart u tvornici snova i lažnog obećanja 8. mart... U tvornici snova i lažnog obećanja. Na kalendaru crvenim markerom zaokruženo grubo: BIT ĆE BOLJE. Danas je tvoj dan. Danas radiš manje, nadoknadit ćemo sve sutra, ne brini. Danas možeš otići minutu ranije i posvetiti se svojoj djeci. Sve ćemo to nekako nadoknaditi... Ne brini... DANAS JE VAŠ DAN. Okačila si plavu kutu, večer prije utegnutu pod parom, o klin. Okačila bi tog svog nadasve ULJUDNOG gazdu o klin, ali su ti ruke odviše nježne. Bez obzira na žuljeve. Imaš ih čak 38, 39... Odavno si prestala brojati. Brojiš svoje uplatnice u umornoj glavi dok se meškolje zajedno s gomilom snova, koje škrto čuvaš samo za sebe. Duboko u sebi. Pišem brže dok pišem o tebi. Ti si moj heroj bez plašta. Pišem brže dok mislim o tebi, i o svemu što si radila za mene i brata.


književnost uživo 185

8. je mart u tvornici snova i lažnog obećanja. Našminkaj se više, razvuci osmijeh, ispravi kičmu, molim! Strojevi cvile, pušu i stenju. Ukoliko se ne ubrzaš... Tvornica ne smije patiti. Dimnjaci su utegnuti poput odijela od skupog štofa, koji su tu zbog vas, prvenstveno. Za vas, prvenstveno... Ples krvavo crvenih karanfila. Ples plavih Borosana iz Borova u kasni sat. Tvornica ne posustaje, nema predaha. Stanite u vrstu, molim! Pale se svijetla, 3. smjena. Pucaju kičme, pod gomilom, MORAMO ČIM PRIJE. 8. je mart Dok pišem o TEBI. TEBI. TEBI. I... TEBI...


književnost uživo 186

Vergilije Pogledi Franizz slijedio sam nagon

stavljao si ruž na mrtvu usnu

vidio u životu sve

kalemljeć

čuo

istinu uz laž

o životu slogan

križ uz đavola

i laž dobio za bezube mokru kiflu upakovan san ljepotu umiranja razbacan, dapače, slagan smisao slagao sam kamen na kamen gledao dok slušao si sebe pjevao si katren uz katrenu dozivajuć sonet dok jeo si uz pogaču hljeb


književnost uživo 187

Olivera Olja Sredom Petrović Sredom sa tobom, privilegija u Rue Monsieur le Prince, broj, mislim, četrdeset i jedan, mada mi se više dopada La Procope... Da, takvu sredu sam oduvek želela. Mogli smo bilo gde: u šatoru za dvoje, u staroj vikendici, negde napolju ispred zgrade u kojoj smo živeli... Sa tobom je privilegija u vremenu osećati kako se bude najlepši delovi čoveka... Moram da ti kažem, ja lično nisam baš oduševljena do besvesti Parizom i ne mislim da je Zider napravio izuzetni kabare, fascinantnije su mi cirkuske šatre, a opčinjena sam pozorišnom predstavom koju su glumci Prištevskog pozorišta odigrali sa samo jednom jedinom bakom u publici. Pariz mi nije nešto... Ali sa tobom, gde god da odem, do Bulevara Sen Žermen de Pre ili do parka ispred Instituta... Sve ima ukuse otkrivanja. Zato ti hvala.


književnost uživo 188

Miro Škugor Važno da se zoveš Jana sivo nebo je poput fakira leglo na vrhove nazubljenih krošnji počevši se znojiti svega smo nekoliko latica od kiše dijelim rukohvat sa željom kontejnera za odlaganje papira posađenog preko puta autobusne postaje a koji se ni jutros nije uspio ukrcati u autobus da se zoveš Jana sada bi stajala na vrhu zgrade i mahala mi ispraćajući me preko mosta tamo gdje svakog jutra ne želim stići


književnost uživo 189

Napomena: autor većine fotografija u ovome broju je Miro Škugor, pjesnik, autor kratkih priča te scenarija za TV-emisije zabavnog sadržaja, video-spotove i kratke igrane filmove. Tekstopisac za izvođače dalmatinskih šansona i rock glazbe. Bavi se fotografijom. Djelatnik je Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Profesor/magistar filozofije i religijskih znanosti. Rođen u Šibeniku, 1962. godine. Živi i radi u Zagrebu. Kontakt: miro.skugor@gmail.com Od ostalih autorica ističemo našu suradnicu Carmelu Žmirić Perica kao i Jelenu Balać koja objavljuje svoje fotografije u suradnji s pjesnikinjom Sofijom Živokivić. Svima im zahvaljujemo na pomoći pri realizaciji ovoga broja časopisa.


foto: Miro Å kugor

ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.