Knjizevnost uzivo ljeto 2016

Page 1

foto: www.pexels.com

Ilija Aščić Miloš Petronijević Vid Sagadin Žigon Volodimir Krinicki Gordana Brkić Žagar Andrea Žic Paskuči Sara Mrak Sofija Živković Robert Janeš Grozdana Poljak Vladimir Papić Sandra Polić Živković

časopis za književnost i umjetnost godina 4. / br. 2 / ljeto 2016.

ISSN 1849-0425


književnost uživo 2

Književnost uživo, časopis za književnost i umjetnost / godina 4., broj 2, ljeto 2016. / izdavač [studio TiM] / www.studiotim.hr / glavni urednici broja: Mirela Fuš, Nikola Leskovar i Dunja Matić / uredništvo: Igor Beleš, Alen Brabec, Tamara Čapelj, Mirela Fuš, Slaven Jelenović, Tea Marković, Moris Mateljan, Dunja Matić, Tamara Modrić, Senka Staniševski, Milan Zagorac, Zoran Žmirić / dizajn Sanja Kapidžić / lektura: Tea Marković i Dunja Matić / časopis je namijenjen za online besplatnu distribuciju / ISSN 1849-0425 / časopis je objavljen uz financijsku pomoć Grada Rijeke i Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Sadržaj Milan Zagorac: Summertime Sadness 5 #I. Tajni plan grada - poezija 7 Edita Brkić: Slovo o aprilu 8

#II. O ludosti i transgresiji - razgovori 33 Fašizam Logosa: O ludosti i transgresiji (Razgovor s Vidom Sagadinom Žigonom) 34

Književnost snažnih žena i dubokog poniranja Franjo Matanović: Profesor koji mrzi 9 u psihologiju (Razgovor s Volodimirom Krinickim o ukrajinskoj, hrvatskoj i regionalnoj Miro Škugor: Tajni plan grada 10 književnosti) 44 Vergilije Franizz: Pogledi 13 Sara Mrak: U tvojoj obloj obrvi 15 Sofija Živković: Ružoprsta (najpristrastnijem čitaocu) 17 Andrea Žic Paskuči: Za susjednim stolom 23 Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo Milanu Zagorcu 26 Robert Janeš: Paradoks blizanaca 28


književnost uživo 3

#III. Ono kad obuješ sandale, a vani prolom oblaka... - proza 53

Ana Radun-Tomić: Krug prstena 101 Gloria Suton: Izabrani 110

Robert Janeš: Bradom do slobode 57

Vid Sagadin Žigon: Hvala za dobru jeba..nu ili kada se ujutro probudiš, ponesi ruž sa sobom! 123

Grozdana Poljak: Ožiljak 63

Florian Hajdu: Tek običan sandan 125

Grozdana Poljak: Sve je mirisalo na Doca Hollidaya 65

Florian Hajdu: Uputstvo za ljubav u Novom Sadu, u prevodu Ujvidék… 125

Snježana Šamanić: Z-priča – Zoran zove Zlaticu 69

Borut Petrovič Vernikov: Iluzija? 127

Ilija Aščić: Sve što smo izgubili 71

Slavica Gazibara: Baka 128

Robert Janeš: Poslijepodne jednog fauna 54

Gordana Brkić Žagar: Ono kad obuješ sandale, a vani Sandra Polić Živković: Čovjek koji je pao na Zemlju 131 prolom oblaka... 75 Miloš Petronijević: Ljudi kukaju 133 Maja Marchig: Trešnja, vjetar, rezanci 79 Vladimir Papić: Moram biti mi 84 Vladimir Papić: Osuđeni 85 Valentino Kuzelj: Jedna o umjetnosti ili Zašto mi nedostaje Ivana 87 Vergilije Franizz: Kad si neko drugi, nije te briga 90 Jovana Đorđević: Zavera vremepolov – 1. Krađa 93 Vid Sagadin Žigon: Najmanje šest lica traži autora ili Kako je autor ostao bez auta u nokautu međugraničnog prostora 97

Stefan Stole Đurić: Suzana 136


foto: Milan Zagorac knjiĹževnost uĹživo 4


književnost uživo 5

Milan Zagorac Summertime Sadness Cijelo vrijeme dok radim na slaganju ovoga broja negdje u primozgu mi vibrira sjajna, melankolična, upravo američki tugaljiva Summertime Sadness planetarno poznate Lane Del Rey, možda baš zato što je ljeto bilo obilježeno neobičnim klimatskim oscilacajama, možda baš zato što slažemo broj na samom kraju ljeta koje u svoja tri mjeseca, proleti a da se nismo stigli kako treba ni okrenuti, a kamo li pospremiti za sobom. Proljeće je bilo vrlo aktivno, živo, s vrhuncem na sajmu knjiga i pisaca VRisak na kojem je više naših suradnika imalo nekoliko predstavljanja, vođenja, čitanja ili sudjelovanja u rilitovskim, ovaj put dvjema, “noćima malog čitanja” - u Rijeci u Dnevnom boravku i jednim izletom u obližnji Omišalj (ona je Noć velikog čitanja ionako rezervirana samo za zimski termin), a nakon čega je uslijedio dvomjesečni pad, prekid, odmor, kome radni, a kome neradni, nije bitno, no prije svega obilježen ljetom.

Bilo je tijekom posljednja tri mjeseca događaja i autora napretek, stranica Književnost uživo radila je sve u 16, nismo se štedjeli po tom pitanju, no s nostalgijom se prisjećamo prije svega lijepog vremena, plaža, mahom neobaveznih druženja, uz nostalgične reminiscencije na djetinjstva/mladosti uz Con sapore di sale ili Per far l’amore comincia tu... Kako je rekao veliki Rilke “Herr: es ist Zeit. Der Sommer war sehr groß”. Dakle, valja nam se okrenuti daljnjem radu, hvatanju ovih novih korjenčića mlade proze, a da ne kažem i “mlade lirike” o kojoj sam prije svega nekoliko dana pisao u članku pod naslovom #milenijalci, a koja čeka i zove na to da ju se što prije predstavi Ljeto ćemo, dakle, zaključiti i ovim brojem koji je predstavlja ono najbolje na čemu smo radili od lipnja do polovice kolovoza: uz već poznate autore, ovdje je i nekoliko novih, svakako im želimo dobrodošlicu u naš mali, internacionalni, živahni virtualni kružok, sa željom da nam se

pridruži još autora i da nam nova sezona (naime, književna se sezona sastoji od dvije polusezone: prva počinje na jesen i traje do nove godine, druga počinje od siječnja i traje do ljeta - otprilike kao i školska godina - s vrlo čestom “rupom” upravo tijekom srpnja i kolovoza) bude plodna, zanimljiva, bogata događajima, da nam se nasmije boginja Abundancija sa svom raskoši koju očekujemo s punim pravom. Još jednom poziv svim pravim ljubiteljima književnosti: ona nastaje među nama, ona klija i buja na ovakvim pomalo neobičnim podlogama, ona se razvija i dobiva smisao i značaj upravo u ovakvim rubnim, gotovo skvoterskim zajednicama u kojima nova književnost može i mora dobiti našu profesionalnu ruku i vođenje ne bismo li s punim pravom, kada za to dođe vrijeme, pogledali unazad i rekli da smo zaista dali sve od sebe da preživi, štoviše, da dobije vidljivo, pardon, čitljivo mjesto.


književnost uživo 6

foto: www.pexels.com


#I. Tajni plan grada poezija


književnost uživo 8

Edita Brkić Slovo o aprilu April u Mostaru je kiša. Kiša koja miriše na lipu. Kapi što čvokaju po čelu i grleni smijeh što odzvanja pustim Lenjinovim. April u Mostaru miriše pomalo na jesen. Na Peru Zubca i Svetlanu. Na Prevera i rastanke. Na jesenju čežnju i melanholiju. April je zelena ulica što se gubi u sivim maglama grada. April su ljudi, skriveni od kiše, pod otežalim krošnjama ljubičastog cvijeta. April je omiljeni kafić, mjesto do stakla i lagana muzika. April je kišna sonata. I sunčanim ruhom ogrnuti grad. April su tišine što vrište. I trotoar što odzvanja koracima sanjara. April su krila od zlatnih boja i korak od stotinu milja. April su misli zapisane na klupi. I stih zapleten u behar. April je uzdah. I krik. I kikot. I smiraj u kovitlacu strasti. April je sjećanje. I nada. I nemir što budi žmarce. April je jedno lice, pred kojim si glumio hladni decembar i sad ga tražiš u gomili istih. April je bućkuriš svega i svačega. K’o što si i sam bućkuriš. K’o što si i sam april.


književnost uživo 9

Franjo Profesor koji mrzi Matanović vrijeme je tako poslušno da krvničkim koracima planiram krenuti unatrag isjeći stabla mržnje za veliku lomaču za malo topline u ovaj mračni sat neposlušne istorije sa kojeg su pobjegli svi a stara tupa faca pijanog profesora priča o ljubavi i mrzi mrzi one što se ljube pod satom


književnost uživo 10

Miro Škugor Tajni plan grada Tajni plan grada Razvoze nas noćni vlakovi dok spavamo. Od mene oko tebe i obratno. Globtroterski. Danju nas znaju vidjeti kako ispijamo koktele. Uglavnom na pramcu broda ukotvljenog između dviju zgrada u Petrinjskoj. Dopelgangerski. Naglo se otvorila petmetarska rupa na Slavonskoj. Popucale nam misli poput niti žniranca. Neboderi u Veslačkoj zakoračili prema Savi. Danas bi mogao biti vruć dan.


književnost uživo 11

More tišine

Kolekcionar

isteže udove još snena rijeka

sjela kiša na vjetar

opet je sanjala isto more

skupljaju orošena autobusna stakla

i isto ušće

vrhove nosova vrške prstiju velikih i malih ruku

jutros se ulijevam u tebe

magličaste razmazotine u obliku razrogačenih očiju

poput mjesečara u More tišine

razvezala mi se lijeva cipela ne prestavši pričati sve do posla o tome kako tramvajski prozori služe da nas sunce može držati za ruku tijekom vožnje kolekcionar sam rupā u vjetru


književnost uživo 12

Petkom popodne treperi dah Zemlje u krošnjama drhte prsti vjetrom istanjenih oblaka na zatiljku Sljemena podrhtava dan nakon tvog telefonskog poziva grad se sprema razlatičiti ružu vjetrova mašući krilima brzo i kratko volio bih ljetovati tamo gdje ljeto ljetuje


književnost uživo 13

Vergilije Pogledi Franizz Pogledi

Dok jeo si Uz pogaču hljeb

Slijedio sam nagon

Stavljao si ruž na mrtvu usnu

Vidio u životu sve

Kalemljeć

Čuo

Istinu uz laž

O životu slogan

Križ uz đavola

I

Epopeja Laž Dok usplamtjeli otisak dima ushuktale lokomotive mazi zrak Dobio

Tu smo

Za bezube

Teška je zadaća biti tu

Mokru kiflu

Na napuštenom peronu samo gladni psi

Upakovan san

Njihovi udubljeni trbusi odišu skorbutom

Ljepotu umiranja

Samoća pruge

Razbacan, dapače,

Osama perona

Slagan smisao

Besmisao nigda nigdje

Slagao sam,

Zelenilo džungle

Kamen na kamen,

Popločano letom komaraca

Gledao dok

I samo jedan kakadu

Slušao si sebe

Što ružno zbori:

Pjevao si

Mali

Katren uz katrenu Dozivajuć sonet


književnost uživo 14

Sličilo je

Sličilo je nedoumici Poremećenim kazaljkama

Sličilo je formalnom igrokazu

Vremenu pomiješanom od ujutru ka večeri

Suspendiranom slučaju

Pomračenju mjeseca u tihom predvečerju

Bezrazložnom udesu

I da,

Sličilo je meni

Sličilo je nepostojanju ljubavi

U Nezainteresovanom odnosu Spram sebe Sličilo je samom sebi Sličilo je Na izdvojeni korteks Bio je nalik na koješta I na bezveze Sličilo je uzaludnoj boli Otrgnutoj misli Lažnom sjećanju Potrošenom temperamentu Sličilo je uzaludnosti Izgnanom anđelu Anđela!!! Sličilo je dignutom prstu pod prijetnjom Dignutom značenju na pijedestalu vrijednosti Sličilo je uzalud bačenom novcu


književnost uživo 15

Sara Mrak U tvojoj obloj obrvi U tvojoj obloj obrvi U tvojoj obloj obrvi sam ostavila olovku i oko. U tvojim sam ustima ostavila grozd. Ja, koja sam neobično živa svake večeri kada se ptice raspjevaju za umirućim suncem; ja, koja sam većinom pričljiva, nestajem u tvojoj blizini. Kada ti iz koljena izraste stablo cvjetat će na njemu moji uzdasi. Kada se pčele okupe oko cvjetova bit će kao da su se ustreptale prigušene želje.


književnost uživo 16

Strepnja asfalta iscrpljuje ljetno popodne

Doselit će u nju divlje životinje, dokotrljat će se jaja rajskih ptica.

Strepnja asfalta iscrpljuje ljetno popodne. Makovi blješte poput staklene ogrlice,

Usred pustoši izrasta nešto što se opire.

poput svježe rane na dječjem laktu.

Kao svjedok, kao otisak.

Uđi u zijevanje ptice, jedina. Pod kamenom – dvije žive praznine, pod nebom – pusta zemlja. Ono što sretneš u nestajanju nećeš naći nigdje drugdje. Sve što nisi vidjela, zjapit će nad srcem k’o sokol nad pustim poljem. Uđi u svjetlost, uđi u prolaznost svega. Svo sjemenje što ga ispuštaš iz ruku pretvorit će se u šumu.


književnost uživo 17

Sofija Ružoprsta (najpristrastnijem čitaocu) Živković Ružoprsta (najpristrastnijem čitaocu) Ustaješ rano, pre svih koji mogu da naslute šta se dešava. Samo bi hteli da saznaju koliko sam puta pocepala somot fotelje. Sedela sam i sala je bila puna duhova prošlost: neki su samo stajali iza mene i cerili se, neki su mi držali ruke vezane dok sam ja muklo vikala nečje ime. Jednostavno, taj somot je bio previše mekan da me ne bi podsetio na kožu; noć nas je činila udaljenijim još nekoliko konstelacija (umeti sa mojim fantazmama, to je veština koje nema ničiji Curriculum Vitae). Ustaješ da prevariš praskozorje, pre nego što boje dođu na obronke (kada boje dođu same, tada više nisu tajne)... Ustaješ pre njihove mračne želje, da te zaposednu, koketno ih prevariš da zaborave na svoje nijanse, i onda možeš da kombinuješ do besvesti; to je tih 15 minuta koje ja nemam; onesvešćeno čitajući knjige koje nisam napisala (ne poznajem dovoljno nijedan grad po kome se ti krećeš, pokret ruke na čaši izlomljenih, tupih ivica,


književnost uživo 18

koji te čini najpristrasnijim čitaocem). Nedostajanje postane odustajanje, previše je mitski spoj peska iz koga niču crvene, iskonske ruže, previše tačan, način na koji nestajemo. Uvek kada bih da se podelimo i postanemo celina; obično na nečjim linijama oko usana sve piše što treba da znamo o nekom gradu. Zatvaram vrata, štrafta od svetla iz kuhinje, ružoprsta, otvorena rana, se zaceljuje sporo, zatvaram vrata, senka od šolja za čaj, prosuta kafa, zatvaram vrata. Pokrivam se, sutra treba ustati rano, mnogo ranije pre proleća, poznojesenje rano... Postajem fotografija nesanice, sa sopstvenom rukom preko usana; postaješ galerija prećutanih reči, veliki austrijski plan za osvajanje tvrđave. Neuspeli. (aprilska noć je vlažna od oktobarske kiše.) Zatvaram vrata, smeta mi svetlo iz kuhinje. Zatvaram vrata, sad mogu mirno da ne spavam


književnost uživo 19

foto: Jelena Balać


književnost uživo 20

foto: Jelena Balać


književnost uživo 21

Proleće u ćoškovima ulica Jel tamo hladno? Da, ponesi neku jaknu što ne propušta vetar, što ne propušta sećanja... Proleće se odvija sporo, kao traka starog filma koji pokušavam da gledam bez projektora. Na stolu je novi jezik, nedostupan čulima, moguć samo u zajedničkoj prošlosti koju ne pamtimo. Kofere spuštamo iskusno, brojčana jedinica koja se ravna sa brojem zvezda… Seliš se negde na nekoliko dana. Postajemo nečiji privremeno, i zauvek, kako se to obično dešava. Hladno mi je, zatvori prozore. Sunovrate se stvari uvek kada pokušamo da ih popravimo; tada ti se oko očiju prenesu one linije što su oko usana ucrtane. Hladno mi je, zatvori dvostruka vrata, zaključaj nas sa devet brava. Boje mrznu na ovoj temperaturi, skupljam sobu u veličinu pisaćeg stola, (znam da ne možeš da voliš to što radim zbog tebe jer voliš ono što neko radi za tebe).


književnost uživo 22

Ne možeš da voliš reči koje padaju na sto. Kad god upalim svetlo, legnem i neprestano se ove ovdašnje nadmeću sa Urijevim bojama, neprestano nešto izgovaraš, nešto slično rečenicama koje su mi bile pred očima kada sam poželela da spakujem sve u kofer i preselim se u jedan valer otkriven između dva koloseka po kojima idu kočije; i da ne raspakujem nikada jer sve bih novo kupila. – Nemoj više da razumeš moje boje koje vrište, kazao mi je Uri u nekom bunovnom stanju, dok smo išli ka vrtu, odjekivalo je kroz prolećnu kišu. Zgrade su bile pohabane od grešaka i drugih šetnji, Je l’ ti još uvek hladno? Uključila sam grejanje na najviše, barometar je stao, ali ti dalje drhtiš… Uvijena su nam tela u atmosferu sobe, u neke slike iz fioke gde držimo jesen zaštićenu od ljudi, u boje koje se razlivaju od toplote… Da smo malo srećniji nego sada, sa koferima na podu i ostavljenim sitnicama u podrumima, Da li bi nam bilo toliko hladno?


književnost uživo 23

Andrea Žic Za susjednim stolom Paskuči Za susjednim stolom Lista jučerašnji dan zaustavlja se na stranici – Umrli. Osmjehne se. Ironija. Stranica o smrti daje život nekome koga je već odavno sahranio. Ona ulazi, sjeda za njegov stol. Mlada je i lijepa. Miriše na Pariz, na vožnju Seinom i jazz na broju 60 Rue des Lombards. I on je mlad. Svakim pokretom ruke sve mlađi. Sjećanja prekriva pelinom, a njen pogled čašom u trenu kad je vraća na stol.


književnost uživo 24

Djevojčica I

A u moje snove stigla je kao djevojčica i od tad ih pohoduje,

Izuzev događaja

mislim da joj nije bilo više od pet.

na koji nije mogla utjecati

Kad se probudim, lica se ne sjećam

sve ostalo ide

pamtim samo pogled.

kao po planu. Nakon nekog vremena dao sam joj ime, Nakon srednje

matematičko,

upisala je fakultet koji je željela studirati

kao imaginarna jedinica

i to isto ljeto

Djevojčica i.

položila vozački, našla dečka i prvi put se poljubila.

U posljednje vrijeme u grad idem sve rjeđe. Bojim se

Ispite je davala u roku

da će postati stvarna,

i odmah nakon zadnjeg

da će mi šetnju presresti pitanjem:

pronašla dobro plaćeni

– Da li si video moga tatu?

posao u struci.

– Da li si ga ubio ti?

Ovo ljeto, par mjeseci prije tridesete, udat će se u narodnoj nošnji, na istom onom splavu na kojem je otac zaprosio majku.


književnost uživo 25

Za susjednim stolom Ona prijezir skriva – Od kada je kurva otišla

u ogledalu,

nisam pojeo na žlicu –

dok šminka usne

kaže gospodin za susjednim stolom.

promatra odraz mladog para u kutu restorana.

Odaje ga zgužvana košulja

Mladić ustaje da bi kleknuo;

ispod sivog odijela.

ona zaplače

Propali brak zamjenio je politikom,

i ona zaplače,

poštovanje zaslužuje funkcijom.

zaprosit će je.

Da podcrta tezu,

Jebeš mi ako sve nije tako.

rečenicu završava psovkom: “Jebeš mi sve ako nije tako!” Prijatelja nema osim onih koje je zaposlio u komunalnom poduzeću pa na rođendane njihove djece ide bez poklona; misli, dovoljno je da se pojavi u pratnji šofera koji ga hejta na mrežama dok sjedi u autu i pod nadimkom Ivan Grozni piše objave.


književnost uživo 26

Vid Sagadin Otvoreno pismo Milanu Zagorcu Žigon Ludost je klopka koja

pronašli u paučini promašenih

čovjeka uvijek čini odviše

susreta s obzirom da smo

ljudskim; zato si i otišao

u najmanju ruku pronašli

da me tražiš gdje me nitko

samo samog sebe, kao onaj

ne bih mogao naći, jer sam

promašeni slučaj iz Alana

otišao tamo gdje me nema,

Forda koji nikad neće otići jer

a ti si u mom nestanku

promašenost njegova je bit.

konačno pronašao sebe. Pa ipak dogodilo se nešto Sve što smo samo govorili

što nikad neće da se dogodi

u tom našem blitzkriegu

i od tada sve će biti drukčije;

ostvarilo se poput munje

iako ništa se nije promijenilo

u Teslinim mašinama, zar

jer je moj šešir još uvijek na

nije sve samo energija i

mojoj ludoj glavi i ti još uvijek

svijetlost i ako je tako zašto

voziš kolima prema Bistrici

onda sumrak uma nanosi

u kojoj već odavno čeka voz.

takvu bol? – pita te Vid Žigon čiji je bonton otišao na

Pitao si me kako prevazići

more otkud nikad neće

dualizam duše i tijela, a ja ti

da se vrati, a sasvim je

kažem da se njegovo rješenje

moguće da smo još tamo

nalazi u međugraničnom

da riješimo problem koji

prostoru između sna i jave,

nas još uvijek opterećuje,

u toj zoni sumraka u kojoj

a to je da li smo se uopće

izbezumljena duša prodire


književnost uživo 27

iz tijela kao šaka aliena iz utrobe bespomoćnog uma. Tvoj Bloomsday, Milane, bio je dan moje sahrane tamo negde na početku Istre i još osjećam kako mi je konobarica donijela otrov koji me spasio od samoga sebe i kako njezine brižljive riječi padaju u ponor našeg dodira o kojem nitko neće znati ništa jer se dogodio tamo gdje ga nema iako je bio tamo već prije našeg rođenja. A za kraj ovog ludog pisma, Milane, neka ti bude jasno da sam zapravo ja bio taj koji je pronašao tebe izgubljenog u šumama tvog pitanja koji s neumornom upornošću postavljaš svom izdajničkom prijatelju logosu znajući da riječi ne znače ništa ako im oduzmeš značenje koje si ti..


književnost uživo 28

Robert Janeš Paradoks blizanaca udva podva udva podva udva podva udva podva Uporno valovi zatupljuju oštricu prove; uporno dvotaktni motor gura naprid. Gustoća sve veća, vrteća, za propelu se lipi. Množe se vrhovi, množe se dna – trepćuće more igra se môre s motorom iz more. udva podva udva podva udva podva udva podva (Ovdje je austrobus naglo skrenuo i rukopis je nečitak pa okrećem novu stranicu – op.a.) Znaš li kako izgleda visoka zgrada od stakla na kasnoljetnoj nebeskoplavoj plohi? Kao pomak u fazi pogleda u staklo i stakla u pogledu, kao rascjep u prostorvremenskom kontinuumu, kao podmuk u potmulom zvuku što kroz vodu dolazi, a kroz zrak ga prate niskofrekventni odlasci, kao blizanci koje razdire brzina svjetlosti. udva podva udva podva udva podva udva podva


književnost uživo 29

Prvi: Koji to k. slijediš hvatajući mezone oko sebe? udva podva udva podva udva podva udva podva Opet prvi: Frekvenciju srca i muzički tempo. (Ovdje je austrobus naglo skrenuo i rukopis je nečitak pa pokušavam ponovo – op.a.) udva podva udva podva udva podva udva podva Svijetli svetokružna poruka iznad glave vozača: – Niste unijeli aktivacijski kod. Izađite, molim! Nakon zvučnog tona obrišite guzicu vlastitom kosom, odgrizite nokte i malim prstom očistite nos. Pazite na daske iz kojih čavli vire! Vire! Vire! Ne sparujemo dijelove tijela. udva podva udva podva udva podva udva podva (Ovdje je austrobus naglo skrenuo i podijelio se popola; jedna polovica je ostala,


književnost uživo 30

a druga je otišla – sada tu raste asterična trava – op.a.la.1) Pogovor: Anđelu na kraju snaga padalo je perje s krila. Odlaže počinak. Polaže oči nauznak u zlato zapamćaja. Hotimice tihom moli se silom slabodanom riječju u slabosti svojoj. udva podva udva podva udva podva udva podva Dvogovor: Drugom se bratu ote uzdah dok uranjaše u sebe niz dah. Zagrcnu se u grkljanu grdan grak i garava nagrnu krv iz usnog grotla: nigdar zavesa pala nebu. Zpustili bumo vodu. sie-sette sie-sette sie-sette sie-sette


foto: Milan Zagorac

knjiĹževnost uĹživo 31


foto: www.pexels.com


#II. O ludosti i transgresiji razgovori


književnost uživo 34

Razgovor Fašizam Logosa: O ludosti i transgresiji s Vidom Sagadinom nekoliko dana javio mi se ljubljanski prijatelj, književnik Vid Žigonom SagadinPrijeŽigon sa željom da povedemo jedan obuhvatniji razgovor na teme

koje nas se izravno tiču: ludilo, normalnost, položaj čovjeka, marginalnost, Izaija, popljuvanost, funkcija umjetnosti... No sve se u trenutku činilo toliko apstraktno da je čak i meni bilo pomalo nejasno odakle krenuti, koja pitanja postaviti, na čemu započeti priču, a da to nisu efemerilije, nebitnoće, svakodnevne gluposti, što si, kako si, koliko si nagrada dobio, gdje si objavio, što si objavio... Sve je to za umjetnika nebitno, štoviše, to čak i opterećuje, udaljavajući od merituma stvari, od istinske umjetničke obveze, imperativa, od inherentnih postavki koje nedvojbeno daju skice stvarnosti onkraj stvarnosti. Stoga je sve započelo s nečim što je Vid nazvao otvorenim pismom meni osobno na FB zidu. Kasnije smo se dogovorili da ovaj razgovor uredimo i objavimo. (razgovor je vođen tijekom svibnja 2016.) Vid Sagadin Žigon: Otvoreno pismo Milanu Zagorcu Pošto je to pravo pismo, predlažem, da ne trošimo riječi oko uljudnih fraza i da odmah krenemo na stvar. Zašto ti pišem, nije ni pitanje, bitnije je što ti želim reći, a još je bitnije, naravno, kako to reći. U razgovoru s tobom pa i nakon čitanja tvojih tekstova otkrio sam da se bavimo sličnim temama i to na sličan način. Ludost i umjetnost, psihopatologija svakodnevnog života, pozicija čovjeka u instrumentaliziranom svijetu, sumrak ateističkog prosvjetiteljskog racionalizma i uskrs grotesknog uma itd., sve su to teme mojih budućih knjiga. I sam sam počeo intenzivnije istraživati samoga sebe kroz slušanje drugoga, i to je nešto toliko jako da nadrasta fašizam logosa o


foto: iz privatne zbirke Vida Sagadina Žigona

književnost uživo 35


književnost uživo 36

JA VJERUJEM DA DRUŠTVENA SLOBODA, O KOJOJ GOVORIM, NIJE SAMO UTOPIJA U SVIJETU, GDJE SMO SVI JEDNI DRUGIMA VUKOVI, ALI, POŠTO ŽIVIMO U FAŠISTIČKOM SVIJETU PAR EXELLENCE, POČELI SMO UNIŠTAVATI ČOVJEKA U SEBI. IAKO SAM SVJESTAN OPASNOSTI DODIRA IRACIONALNOG S PSIHOPATOLOGIJOM DRUŠTVENOG UMA, JA JOŠ UVIJEK VJERUJEM U ČOVJEKA, ŠTO JE NARAVNO MOJ SVJESNI IDIOTIZAM. kojem također trebamo govoriti jer je njegova snaga još uvijek nenadmašna. Ti mi samo reci trebamo li početi od ljubavi ili od ništa, što sve omogućuje, jer upravo to je to što mi se dogodilo: zaljubih se ja, meni ništa tebi ništa, sve se pretvorilo u ništa. Život može biti vrlo jednostavan, ako ga ne opterećuješ unaprijed određenom formom, nego polako vadiš iz njega listiće poput onih s cvjetova, pa ponavljaš: Voli! Ne voli! Voli! Ne voli! Iako sreća nije uvijek na tvojoj strani, netko te gore čuva. Na onoj vertikali, koju bezuspješno želimo sjeći, jer nam je lakše, dok na horizontali društvenog leša pjevamo slavu crvima. Vertikala je sfera metafore, to je sfera vrijednosti, prirodne društvene hijerarhije, vertikala je metafizika, bez koje fizika (horizontalna percepcija) nema gotovo nikakvog smisla. Možemo mi reći ponešto i o modernim fenomenima, kao što su feminizacija muškosti, i uzurpacija svemogućnih žena, koje kao da ne trebaju više muškarce, a nažalost, uglavnom na štetu djece koja su emocionalno iskorištena kao surogat očeve odsutnosti. Mogli bismo mi još u mnogočemu, ali je glavno, da smo započeli, barem se nadam. Što kažeš?


književnost uživo 37

Pozdrav iz Ljubljanskog barja, Vid Sagadin Žigon M.Z.: Pokušajmo započeti! Moje prvo pitanje tiče se te precijenjene normalnosti, tim više što to ne moramo obrazlagati, ali svakako je bitno da nas navede na ono sljedeće, kao što kažeš, na sumrak prosvjetiteljskog racionalizma... Kamo dalje kada granice budu polomljene? Što će dati dodir nesvjesnog i iracionalnog s licemjernim i pokvarenim? V.S.Ž: Dobro znam o čemu govoriš, kad upozoravaš na riskantan dodir iracionalnog s (grotesknim) umom koji može poludjeti bez ikakvog pravca, jer nije svjestan samog sebe. Štoviše. Kad bi se otarasili granica, to je u jednu ruku veoma opasno jer tko zna što je sve sakriveno iza maskerade svakidašnjeg društvenog života. Iza ovih smješkajućih grimasa, čiji život je tako nalik postvarenim Gogoljevim mrtvim dušama. Tako se ostvaruje mogućnost za materijalizaciju psihe koja se može opredijeliti samo kroz vlastitu materiju, a koja je pak lišena duše, koja u ovom racionalističkom svijetu gotovo ne postoji. Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi. Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam. M.Z.: Kažeš idiotizam... Slično je samoironično o svojoj epilepsiji govorio i Dostojevski, no znamo da se radilo o trenucima ekstremne lucidnosti koja nadilazi svakodnevno, dakle tzv. normalno. Ne misliš


književnost uživo 38

MISLIM, DA JE PAKAO KRŠĆANSKE SVIJESTI U TOME DA JE U TOM SVIJETU OTAC NAPUSTIO SINA PRIJE NEGO ŠTO GA JE SIN MOGAO UBITI. OCA, ZAPRAVO, TREBA UBITI U SEBI, DA BI SE STVORILO PUT VLASTITOJ SVIJESTI, ALI NAKON TOG ČINA DOLAZI DO POSINOVLJENJA OCA, TRAŽENJE OCA U SEBI, I NA KRAJU KRAJEVA, NARAVNO, SPOZNAJE, DA SMO SAMO NA SVOJ NAČIN PONOVILI SVOG OCA, I DA S VREMENOM SVE VIŠE SLIČIMO NA NJEGA. li, zapravo, da je za čovjeka nužno činiti upravo to, korak po korak nagrizati paradigmu normalnosti, tu odvratnu, sputavajuću, krutu, tvrdu, nazovimo je očinskom paradigmom, u korist nove, sinovljevske. Nije li riječ o malim koracima kojima postajemo sve više novi ljudi? Naravno, pri tome uopće ne zanemarujem činjenicu da je to bolno. Kaže jedan moj prijatelj da rane peckaju, bole, da zacjeljivanje boli... V.S.Ž.: Da, kad sam govorio o idiotizmu, mislio sam upravo Dostojevskog... Ali, kaži mi, što zapravo jest ta normalnost? Skup društvenih pravila koja moramo usvojiti, kako bi mogli funkcionirati u društvu, odnosno, kako se ne bismo međusobno poubijali? Normalnost je konstrukt sistemske manipulacije moći, koja jednostavno želi, upravo kao po Foucaultu, nadzirati i kažnjavati. Ludost je u tom kontekstu nešto što spašava od tog pojasa nevinosti te ga gura u šupljinu života. Ako si već spomenuo oca i sina, sin je otac ocu, kaže mi moj sin, i valjda je u pravu... M.Z.: Možeš li mi to malo pojasniti? Ovo oko očinstva i sinovstva je velika mitska stvar...


književnost uživo 39

NAJBITNIJE GRANICE SU UVIJEK U GLAVI, DOK SU VANJSKE GRANICE SAMO ODRAZ NAŠE NESPOSOBNOSTI SUOČAVANJA SA SLOBODOM U SAMOME SEBI.

V.S.Ž: Naravno. Odnos otac i sin je najbitniji odnos u društvenoj shemi od pamtivijeka. U kršćanstvu to je bitani element u percepciji Boga, gdje su otac i sin zapravo jedno. Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega. M.Z.: U jednom razgovoru s velikim talijanskim psihijatrom Lorenzom Toresinijem (inače Basaglinim izravnim učenikom kojeg ovaj i naziva Maestro), ispostavilo se da je pitanje prekršaja / transgresije jedno od ključnih pitanja čovječanstva i njegovog sporog koračanja prema neizrecivoj budućnosti. Je li stoga prekršaj (u ovom slučaju oceubojstvo, dakle mislim na ono psihološko) ujedno i jedno od najvažnijih pitanja čovječanstva u cjelini? V.S.Ž: Naravno da se slažem. Transgresija je nužna, kako bi se uspostavio normalan odnos prema samome sebi. Namjerno sam stavio riječ normalan, koja ovdje podrazumijeva prirodnost samog čina uspostave samoga sebe. Znam da su pojmovi normalan, prirodan i zdrav možda najviše zloupotrijebljeni za kontroliranje masa i za stvaranje ideologije normalnog, prirodnog i zdravog poretka koji zapravo nikada nije ni postojao, već su samo oruđe za utvrđivanje pozicije moći (onih koji imaju vlast), a to su naravno oni koji imaju novac (kako bi se uopće i mogli održati na vlasti). Čitave industrije, od kemijske preko naftne pa do one oružja, naoružane su biopolitikom, koja određuje prema vlastitim pravilima, što je zdravo, a što nije, što je normalno, a što nije, što je prirodno, a što nije itd.


književnost uživo 40

A ŠTO SE TIČE KORAČANJA PREMA NEIZRECIVOJ BUDUĆNOSTI, I TO JE ILUZIJA ZA OBMANJIVANJE OBIČNIH LJUDI KOJI STREPE PREMA NEČEMU ČEGA ZAPRAVO NEMA, A ZABORAVLJAJU ONO ŠTO JE NAJBITNIJE, DA TREBA ŽIVJETI UPRAVO TAKO KAO DA NAM JE SVAKI DAN POSLJEDNJI.

Ako se sad vratim k ocu i prekršaju oceubojstva... Pravila su zato da se krše, ali zahtijeva to najprije dobro poznavanje tih pravila. Čovjek koji nikada nije kršio pravila, nije nikad ni živio prema vlastitom imperativu. Kad imamo dva odrasla muškarca, jedan je očito suvišan, te se mora povući iz čopora, dok onaj koji pobjeđuje ima sve ženke na raspolaganju. Konkurencija između oca i sina za primat nije više hijerarhijska u smislu očinskog autoriteta, nego je subverzivna, i možda je jedini čin koji omogućuje nešto novo, stavljajući u fokus neodređeni sukob između novih i starih sila. A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji. M.Z.: Sada mi se postavlja jedno novo pitanje, ono je sjajno kratko i simpatično sažeo talijanski pravnik i filozof Gustavo Zagrebelsky: Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenom smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja. Što je onda to što nam je činiti? Živjeti punim plućima, da, ali kako...? Bez straha? Pretpostavljam da moramo živjeti punim životom koji je svjestan svoje neumitnosti, dakle, svoga konca i loma. Što ostaje, a što se nastavlja dalje?


književnost uživo 41

NEMA POMIRENJA JER NEMA DUALIZMA. DUH JE ŽIVO, A MATERIJA JE NEPOSTOJEĆE, DUH JE REALNOST, A MATERIJA JE ČISTA ILUZIJA, DUH JE BIĆE, A MATERIJA JE ČISTO NEBIĆE, MATERIJA ŽELI PROGUTATI SVE ŽIVO, KAKO BI SE AFIRMIRALA KAO BIT. ALI UZALUD. DOŠLI SMO U ERU TVARI, GDJE SE O DUHOVNIM STVARIMA GOVORI ZNANSTVENIM JEZIKOM UMJESTO JEZIKOM METAFORA, KOJI JE ZAPRAVO JEZIK DUŠE, GDJE JE SUKOB SA SAMIM SOBOM TRETIRAN KAO TROŠENJE VREMENA, GDJE SU LJUDI ZA PAR EURA SPOSOBNI PRODATI SVOJU DUŠU. V.S.Ž: Mislim da se ljudska percepcija u svim tim milenijima zapravo nije promijenila. Zauzeti vlastitom ili nacionalnom prošlošću, mi strepimo živeći svoj život po principu sve više ugode, koja djeluje kao morfij na naše poluotvorene rane. Naravno da je to bijeg od smrti, jer život i smrt su u biti jedno te isto. Smrt je samo tamna strana života, a život je zapravo sijanje smrti. Tako to bijaše. Duša je vječna, a tijelo nije. Ako se osloniš na tijelo, onda te čeka degeneracija zajedno s njim, a što je društvena životinja nego materijalni svijet koji nas opredjeljuje, iako zapravo ne postoji. Materijalni svijet je svijet sjenki iz Platonove pećine, to je čista iluzija, prvoklasna utopija, maya kao pajčolan (veo), materijalni svijet je odsječena noga koja još uvijek peče, ili samo veoma promišljena maketa nekog nepostojećeg idealnog svijeta, kojega nikada nije bilo, u kojem velike figure Hollywooda lažu ne samo jedni drugima, nego prvenstveno nama, koji vidimo ono što želimo vidjeti. Svijet koji


književnost uživo 42

je izgubio dušu postao je degeneriran i raspast će se poput tijela kojeg slavi kao najvećeg Boga. Fašizam je politička apoteoza tijela nasuprot duši, koja je po njemu the result of weakness, dakle nešto bolno, tuđe tijelu, nešto ludo, iracionalno, nepredvidivo, što transgresira koncepciju čovjeka kao racionalnog bića koji strepi tražeći ugodu. A svi znamo da je prava realnost ona duše kao emanacije duha, koji proizlazi iz sveobuhvatnog Jednog, ako pratimo Plotinovu koncepciju svijeta, dakle, da smo zapravo svi Jedno, jer proizlazimo iz Jednog kao Neimenovanog, jer je u njemu već obuhvaćeno to o čemu govorimo. Pitaš me, što učiniti? Vratiti se natrag u samog sebe, gdje boravi Bit života, vratiti se natrag u čovjeka, koji je trpio više nego Krist, i prihvatiti svu bol i sreću jednog trena, u kome svijetli vječnost. M.Z.: Sad me podsjećaš na velike misli Bele Hamvasa, o povratku u prvotno stanje, stanje nekoruptnosti, ali dodao si i ovu opservaciju o povezanosti raspadljivog tijela i represije moći koju smo imenovali fašizmom. No kako, sada pitam otvoreno, kako ljudima govoriti o duši, kada je čovjeku da ga se potkupi dosta plaća, kruh i igre, stan, žena, eventualno djeca i dalje od toga se ne trudi, ne traži... Nužno će ovaj koji je pjesnik, pa složit ćeš se sa mnom, ujedno i prorok, biti popljuvan i ismijan, povrijeđen... V.S.Ž.: Onaj koji govori Istinu uvijek je bio ismijavan i tretiran kao luđak. Ljudi ne vole istinu, ako je to nešto, što boli, jer oni ne vole patiti, ali za spoznaju je potrebna patnja. Bol se treba prihvatiti kao spiritus movens našeg postojanja. Većina ljudi zadovoljna je time što ima, i ne traži više i dalje. Ali ako tražiš ISTINU, onda se moraš odreći svog prividnog imanja, da bi zaronio u svijet samoga sebe, koji može iz sebe oblikovati realnost prema vlastitoj viziji. Vanjski svijet tako uopće ne


književnost uživo 43

postoji izvan mene, a to nije egoizam ili solipsizam, nego preduvjet za razmišljanje o svijetu. M.Z.: I da pomalo zatvorimo ovu sesiju, što je po tvome izlaz, eshaton, pretpostavljam da razumiješ na što mislim, gdje dolazi do pomirena nakon ovog prasukoba materije i duha, gdje je, dakle, ta apokatastaza, opće izmirenje? I da, kako čovjek, osim u tjeskobi, može živjeti? Iskreno, ova me pitanja strahovito muče. V.S.Ž.: Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu. Nema pomirenja, jer živimo u svijetu u kojem vlada iluzija materijalne Biti, koja je osuđena na smrt, jer neživo može roditi samo neživo. Sukob nije između duha i materije, nego između elementa emanacije duha, koji znaju za sebe, a biti svjestan sebe kao emanacije tog duha, to je moć stvaralaštva koja dalje producira kroz razne medije umjetnost kao takvu. Tjeskoba nam je nametnuta, kao neki grešni čin, umjesto da bi bili svjesni mogućnosti napredovanja i sazrijevanja u duhu koji je sam po sebi posvuda prisutan. M.Z.: Hvala na razgovoru! (Razgovarao: Milan Zagorac)


foto: iz privatne zbirke Volodimira Krinickog knjiĹževnost uĹživo 44


književnost uživo 45

Razgovor s Književnost snažnih žena i dubokog Volodimirom poniranja u psihologiju Krinickim o je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo ukrajinskoj, Ukrajinska dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remekdobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava hrvatskoj i djela stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko regionalnoj jednostavno lošije nego rusko. Milan Zagorac: Volodimire, zanima me odakle tvoj interes za književnosti balkanske književnosti? Vidim da vrlo pozorno pratiš čak i male događaje – prijevod pa makar jedne pjesme na ukrajinski nama je iz naše male perspektive ipak nešto važno, ne samo znak pažnje. Dakle, odakle interes za slavenske književnosti ovdje na jugu? Volodimir Krinickij: Mislim da početak svega leži u povijesti (kao znanosti). Volim povijest i puno sam čitao o Bijelim Hrvatima, koji su živjeli zajedno s Poljacima, Derevljanima i drugima u zemlji koju poznajemo kao Kijevska Rus. To mi je svjedočilo da imamo – Ukrajinci i Hrvati – zajedničke izvore. Počeo sam pomalo čitati hrvatske tekstove, naravno, počeo sam razumijevati hrvatski jezik, pa pomalo i govoriti. Zbog toga sam se zainteresirao za hrvatsku književnost, zatim i za crnogorsku – kao zemlju i narod, čija sudbina ima puno sličnosti s Ukrajinom. I sada se zanimam za gotovo sve ono što se događa u cijeloj regiji – uglavnom u Hrvatskoj, ali također i u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji. Milan Zagorac: Ono što me zanima je zapravo iskustvo književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije, vjerujem i Slovenije i Makedonije. Iskustva su kompleksna, kako u samoj Ukrajini, tako i kod nas na prostoru bivše Jugoslavije. Što uočavaš kao sličnosti, a što kao razlike, naime, postkomunizam i tranzicija su nam, osim slavenstva, definitivno zajedničke točke? I znam da je ovo moje pitanje malo neobično, ali


književnost uživo 46

imamo li, barem preko Crnog mora, ponešto zajedničkog u smislu Meditarana? Volodimir Krinickij: Na žalost, ne mogu reći da poznajem makedonsku književnost, jer još ne razumijem dobro jezik. Što se tiče književnosti iz Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Srbije – čini mi se da je manje sličnosti, a više razlika. Ukrajinska je književnost još uvijek ovisna o ruskom utjecaju. Mi malo dobivamo direktno sa stranih književnih scena. Uglavnom svjetska remek-djela dobivamo posredstvom ruskog. Ova činjenica značajno pogoršava stanje ukrajinske književnosti jer stvara dojam da je sve ukrajinsko jednostavno lošije nego rusko. Moguće je reći da je Ukrajina dio Mediterana: imamo puno jadranskih oznaka u genima, jedan dio zajedničke povijesti, pa čak i sličnu kulturu. Ali moramo priznati da je ukrajinski narod preživio puno progona. Imamo genetski strah od represije isticanja vlastitog imena, jezika i nacionalnosti. Puno Ukrajinaca se još uvijek boji govoriti materinji jezik. Zbog toga ni ne kupuju ukrajinske knjige, već ruske. Čini mi se da je svega toga daleko manje kako u Hrvatskoj tako i u regiji. Ipak, moramo također priznati da Ukrajinci nemaju mediteranski mentalitet. Mentalitet Mediterana je europski, mentalitet Ukrajine je previše euroazijski. Vidimo ovo kako u književnosti, tako i u životu. Milan Zagorac: Koji su te to autori i teme najviše zaintrigirali u balkanskim književnostima, pretpostavljam da su ti klasici, primjerice, Ujević, Krleža, Andrić, Selimović poznati, vidim da pratiš i noviju produkciju, pa što ovdje primjećuješ? Naime, to je važno pitanje jer mi jednostavno ne vidimo sami sebe, teško nam je uočiti naše specifičnosti. Volodimir Krinickij: Moram priznati da češće čitam hrvatske knjige


književnost uživo 47

UKRAJINSKA JE KNJIŽEVNOST JOŠ UVIJEK OVISNA O RUSKOM UTJECAJU. MI MALO DOBIVAMO DIREKTNO SA STRANIH KNJIŽEVNIH SCENA. UGLAVNOM SVJETSKA REMEK-DJELA DOBIVAMO POSREDSTVOM RUSKOG. OVA ČINJENICA ZNAČAJNO POGORŠAVA STANJE UKRAJINSKE KNJIŽEVNOSTI JER STVARA DOJAM DA JE SVE UKRAJINSKO JEDNOSTAVNO LOŠIJE NEGO RUSKO. nego one ukrajinske. Ukrajinske tekstove, uglavnom poslane za časopis, a za koje bih mogao reći da su skribomanija, u 90% slučajeva moram odbaciti. U balkanskoj književnosti sam uočio nekoliko značajki. Najprije, to je vrlo naglašen dualizam, dihotomiju između Istoka i Zapada. To je osobito aktualno za Srbiju. Mi također imamo takve motive, ali oni su puno slabije obrađeni. Možda ćemo ih reaktualizirati nakon rata. Druga značajka jest da ovdašnje književnosti više ulaze u dubinu ljudske psihologije. Mogu spomenuti Jelenu Zlatar, Koranu Serdarević, Želimira Periša, Zorana Žmirića. Svi oni pišu o ljudskom iskustvu. Nisam bio u mogućnosti pronaći u primjerima najnovije hrvatske književnosti neke tragove socijalističkog realizma ili patosa domoljublja. U našoj je književnosti sada – osobito sada! – previše toga. To nije dobro za književnost. Možda je dobro za propagandu, ali za umjetnost je to jednostavno loše. Govoreći o formi, u Hrvatskoj i regiji piše se puno kratke proze. Zaista je dobro da se priče objavljuje, smatram to jako dobrim. To je kao znanstveni rad: prije disertacije i monografije, znanstvenik mora istražiti sve aspekte određenog pitanja u pojedinim člancima. Svakom velikom


književnost uživo 48

epskom djelu mora prethoditi niz priča. Primjerice, to sam uočio u pričama Jelene Zlatar koji su glatko i logično prerasle u roman Slijepa točka. I u većini djela koja sam pročitao okosnicu čine čovjek i njegove emocije. Milan Zagorac: Koji je sada smjer ukrajinske književnosti, je li na djelu dominantna emancipacija od one ruske i koje teme prevladavaju? Od novih Rusa poznajem Pelevina, a od Ukrajinaca znam za Svetlanu Aleksijević, ali pretpostavljam da je ogromna većina novije književnosti još uvijek ispod radara, jednostavno nije šire vidljiva... Volodimir Krinickij: Ukrajinska književnost se pokušava odmaknuti od ruske. Pri tome imamo veliku metodološku raspravu o tome što je ukrajinska književnost. Na primjer, možemo li smatrati da je Gogolj ukrajinski pisac? Uostalom, on je pisao na ruskom, Gogolj je dio ruske književnosti. U vas postoje sporovi i o Andriću, pa čak i Ujeviću. Je li Andrić Hrvat ili Srbin? Ujević je pisao i na srpskom... Ista je stvar i sa Svetlanom Aleksijević. Ne mislim da je ona ukrajinska spisateljica. Ona je državljanka Bjelorusije i ruska autorica. U Ukrajini je samo rođena, ali čak je i to samo slučajnost. Ne podržavam pokušaje nekih Ukrajinaca da proglašavaju Svetlanu Aleksijević ukrajinskom autoricom. To jednostavno nije neophodno. Kada je 1798. godine Kotljarevskij objavio svoju Eneidu na ukrajinskom, samo je Lomonosov pisao na ruskom, možda još dva do tri hrabra autora. A sada nam je rečeno da su ukrajinski jezik stvorili Poljaci, da ukrajinski jezik nije pogodan za književnost. Što su, u tom slučaju, prevodili Šenoa ili Harambašić? Ukrajinski pisac i čitatelj moraju komunicirati sa svijetom izravno, a ne preko ruskog prozora. No, dijelimo gotovo iste teme. Rusi pišu o tome kako da zauzmu Kijev i Washington, a Ukrajinci – kako da zauzmu Moskvu. Pisci koji se protive takvom govoru, kao što su Vasilj Škljar ili Jurij Andruhović, dobiju negativne kritike i još k tome prijetnje. To pokazuje da smo mentalno još uvijek vrlo blizu Rusije. Milan Zagorac: Zanimljivo mi je ovo gledište izvana na našu književnost, mogu reći i da laska. Ipak, radeći na terenu kod nas, uočio sam da je nakon faze rata, uslijedila duga književna faza posvećena pokopavanju i oplakivanju, ne znam kako bih to nazvao, uz jasno, dosta defetizma modernog urbanita. Sada mi se čini da je napokon kod nas glas, štoviše, jaki glas dobila moderna žena kao ujedno i najveći čitatelj... Osjećaš li tu neku razliku s naglaskom na tzv. ženskoj književnosti između nas i Ukrajine, odnosno, odvija li se i tamo neki sličan proces? Naime, prema svim statistikama, naši su najvjerniji čitatelji žene srednjih godina, a ujedno to povlači za


književnost uživo 49

DRUGA ZNAČAJKA JEST DA OVDAŠNJE KNJIŽEVNOSTI VIŠE ULAZE U DUBINU LJUDSKE PSIHOLOGIJE. MOGU SPOMENUTI JELENU ZLATAR, KORANU SERDAREVIĆ, ŽELIMIRA PERIŠA, ZORANA ŽMIRIĆA. SVI ONI PIŠU O LJUDSKOM ISKUSTVU. NISAM BIO U MOGUĆNOSTI PRONAĆI U PRIMJERIMA NAJNOVIJE HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI NEKE TRAGOVE SOCIJALISTIČKOG REALIZMA ILI PATOSA DOMOLJUBLJA. sobom i cijelu plejadu ženskih autorica. Volodimir Krinickij: Odlično pitanje. U stvari, vrlo jasno vidim ovaj snažan val ženske književnosti u Hrvatskoj. Ovdje se ne radi samo o autoricama, nego ženskom tematu. Na primjer, je li Andrić bio pisac ženske sudbine? Mislim da je bio. U novije doba, počevši od Dubravke Ugrešić i Slavenke Drakulić, u Hrvatskoj postoji vrlo snažna ženska književnost. Ne mogu ne spomenuti još jednom Želimira Periša. Njegova knjiga Mučenice mi je bila prvi primjer ovog fenomena pisanja o ženi. U Ukrajini takve teme još uvijek nisu popularne. Imamo mnogo poznatih i vještih spisateljica, ali ne vidim jakog ženskog diskursa. Nasilje u obitelji, rodna i spolna nejednakost jesu problem, ali ne i ono o čemu one pišu. Isto tako, imamo vrlo malo ljudi koji su zainteresirani progovoriti o diskriminaciji invalida, diktatu religije i mnogim drugim oblicima diskriminacije. One, zapravo, radije šute. Milan Zagorac: Spominjući psihologizam u hrvatskoj književnosti, imam jedno pitanje: jesi li čitao Kamova? I drugo, nemalo važno, koji su ti planovi s prezentiranjem hrvatske (i regionalne književnosti) u Ukrajini? Volodimir Krinickij: Do sada sam čitao samo zbirku Psovka Janka Polića Kamova. Želio bih bolje upoznati tog pisca. Mislim da ću se uskoro vratiti njegovim djelima, kao i djelima Đura Sudete, Vladana Desnice i Viktora Cara Emina – to je moj plan proučavanja hrvatskih klasika. Što se tiče planova za predstavljanje hrvatske književnosti u Ukrajini, mislim da su Hrvati u Ukrajini


književnost uživo 50

bolje predstavljeni od Ukrajinaca u Hrvatskoj. Imamo prijevode mnogih vaših klasika, naravno isto se odnosi i na srpske. Nedavno su prevedeni Renato Baretić, Nada Hašić, Miljenko Jergović, Srđan Srdić. U časopisima TekstOver i Vsesvit su objavljeni prijevode Želimira Periša, Zorana Ferića, Tina Ujevića, Zdravka Odorčića, Jelene Zlatar, Sonje Zubović, Mladena Blaževića, Zorana Žmirića. Osim toga, iz regije su prisutni Elis Bektaš iz Bosne i Hercegovine, Milorad Popović iz Crne Gore, Rumena Bužarovska i Katica Ćulavkova iz Makedonije, Tomaž Šalamun iz Slovenije, Dušan Gojkov i Aleksandar Vasović iz Srbije. Dakle, možemo reći da su balkanski pisci u Ukrajini i prisutni i poznati. Moj je plan ukrajinskim čitateljima predstaviti Blockbuster Zorana Žmirića, to je značajno antiratno djelo. Također želio bih objaviti priče Korane Serdarević i pjesme Irene Matijašević. Vidim puno sjajnih hrvatskih pisaca koje bih želio prevesti. Samo treba naći vremena i izdavače koji bi ta djela objavili. Milan Zagorac: Što bi preporučio za bolje upoznavanje ukrajinske književnosti u nas? Što bi bilo najbolje? Objavljivati pojedinačno ulomke ili pjesme suvremenih autora na hrvatskom, možda neka vrsta zajedničkih prevodilačkih radionica? Volodimir Krinickij: Mislim da postoje mehanizmi suradnje. To su uzajamni prijevodi, prevodilačke radionice, susreti. Peter Semolič je govorio o seminarima prevoditelja u Sloveniji, upravo to moramo organizirati i kod nas. Želio bih prevesti i objaviti više Hrvata u Ukrajini. Znam da u Hrvatskoj poneko prevodi i djela Ukrajinaca. Država to ne radi, ne radi to nikakvo ministarstvo, dakle, to moramo napraviti mi, obični ljudi. I vi, i mi. To je međuljudska kulturna diplomacija. Osobno sam otvoren za sve prijedloge i jako sam sretan kada mi


književnost uživo 51

hrvatski prijatelji nešto mi ponude. I još nitko od Hrvata nije odbio moj zahtjev. Na tome sam zaista svima vrlo zahvalan. Milan Zagorac: Volodimire, zahvaljujem na razgovoru, vjerujem da ćemo neke od ovih stvari prenijeti iz virtualnog i u stvarni život, susrete, radionice i nove objave. (Razgovarao : Milan Zagorac) Volodimir Krinickij rođen je 1977. u Kirovogradskoj regiji u Ukrajini. Studirao je povijest na Fakultetu povijesnih znanosti Sveučilišta u Odesi. Od 2007. objavljuje članke, prijevode i pjesme u tiskanim i online časopisima. Prevodi s bjeloruske, bosanske, crnogorske, engleske, hrvatske, poljske, ruske i srpske književnosti.


foto: www.pexels.com


#III. Ono kad obujeĹĄ sandale, a vani prolom oblaka... - proza


književnost uživo 54

Robert Janeš Poslijepodne jednog fauna Poslijepodne jednog fauna Sunce je na pola sata od linije razdvajanja i obećava prizore zbog kojih će skorašnji večernji šetači izvaditi svoje fotoaparate i započeti zvukovni rat digitalnim škljocanjem protiv šuma valova na morskom žalu. Bradati muškarac s povećim trbuhom nosi preko desnog ramena žutu platnenu torbu s crvenim natpisom. Korača napadno paradnim zamasima nogu, izbacujući lijevu znatno u stranu. Prolazeći, dugo zuri u žene koje svoje kose prepuštaju vjetru da ih oblikuje u skladu s valovima što visoko u zrak izbacuju sol. One promatraju dječaka koji iz šljunka na obali predano vadi šarena stakalca i sprema ih u kutijicu kao dragulje. Usredotočenost uživatelja prizora narušava povik: „Karlo! Dobit ćeš po guzi!“ – postarija žena ljuti se na svog unuka koji želi sam gurati kolica u kojima se do maloprije mirno vozio, ali baka smatra da to nije u skladu s njegovim uzrastom. Karlo se s urlikom baca na pod i nastaje urnebes koji ljudima odvraća pozornost od udubljenosti u njihove križaljke ili čitanja redaka Nore Roberts i E. L. James. Čak je i mladić koji skuplja i sprema bijele plastične ležaljke s plaže zastao gledajući iznenadnu predstavu, ali ubrzo zatim počinje glasno psovati jer je zbog nepažnje gadno pričepio prste. Na samom rubu betonske šetnice uz plažu potrbuške leži mlada žena lijepo oblikovanih leđa i stražnjice. Gornji joj je dio tijela podignut, oslonjena na laktove čita neku knjigu čiji je sadržaj definitivno odvaja od zbivanja oko nje. Čitajući, čini jedva primjetne pomake tijelom naprijednatrag, kao da tare grudi o tkaninu prostirke ispod nje. I karlica joj se neznatno podiže u vis s vremena na vrijeme. Iznenadno, do mene netko sjedne. Okrećem glavu u tom smjeru


književnost uživo 55

i vidim Ratimira. Klimne mi glavom na pozdrav i zatim smiješeći se pogleda u smjeru mogućega novoga dramatičnog događaja. Bradati muškarac, zagledan u prizore koji se događaju između Karla i njegove bake, nesmanjenim tempom kroči naprijed prema čitateljici koncentriranoj na nama nepoznato štivo. – Što misliš, bi li ga trebalo upozoriti? – pita me zainteresirano. Okrećem glavu u smjeru njegova pogleda. – Ne znam – odgovaram pomalo nezainteresirano – Mislim da je već prekasno. – O čemu si razmišljao dok si gledao njeno ponašanje? O seksu s njom? – Da, bio mi je seks u mislima, ali ne s njom. Zapravo ni s kim konkretno – započeh objašnjavati, ali me on prekide: – Ma daj! To mi kažeš ti na temelju čijih maštarija sam pisao svojoj Emi one eksplicitne seksi pričice od kojih se raspametila? Ti koji si mi priznao koliko te Ema uzbuđuje i kako bi je nagovorio da se nasnifate bijeloga pa da se ševite danima bez prestanka, posvuda po kući, na prozoru dok razgovara sa susjedima, na travnjaku iza kuće dok pada kiša, po kafićima, haustorima... Daj Robijane, ne muljaj, priznaj da si maštao o analnom seksu s ovom tu na plaži! – Ne, nije istina! Priznajem da me Ema uzbuđuje i da sam pomislio na nju, ali ovo nije bilo to – doista su me uzbudile same misli koje su se pojavile. Snažne i glasne, gotovo da su se mogle čuti – Da, izgleda da su se moje misli čule, dočim si se ti pojavio ovdje, ne bih se začudio da se sad i Borna dokotrlja za tobom sa svojim bespogovornim mišljenjem o tome što sam ja mislio – rekoh s nemalo sarkazma u glasu.


književnost uživo 56

– Ha-ha, opet sam te omeo u nečem važnom – odgovara ironično na moju primjedbu – Pa normalno da sam ih čuo! Pola svemira se zajapurilo zbog njih. Gledaj kako je Sunce obojalo i nebo i zemlju i čitavo ovo more ispred nas u narančasto, boju tjelesne ljubavi. Očito se sprema na ponovno vođenje ljubavi sa Zemljom. Velika je to energija koja se oslobađa u tom činu kad popuste sve kočnice i nestanu sve pregrade. Što bi se sve s njom moglo učiniti kad bi je se uspjelo skupiti u jednu točku djelovanja! – Bog moj, sad mi još samo Upitna fali da mi održi predavanje o muškom mozgu i onom „povelikom“ dijelu u njemu kojeg svakodnevno zauzimaju misli o seksu! – negodujem iznervirano – Što bismo mogli s ovom energijom, što bismo mogli s onom energijom... Kao da nismo na domak razaranja svega oko sebe sa svim tim energijama koje skupljamo u neke točke djelovanja! – Uuu, sad će predavanje o ekologiji i otapanju ledenjaka, već vidim! Odoh ti ja na pivo. Ideš li sa mnom, tek da smiriš te svoje tanahne živce, a? – posprdno me upita znajući odgovor već unaprijed. – Samo ti idi. Možda smisliš neku priču o sočnim vinogradarskim breskvicama koje ti šapuću u noći svemirskog kontinuuma, ionako ne znaš ništa drugačije! – završavam ljutito neželjeni dijalog. Većina ljudi s plaže je nestala zajedno s odigranim i onim moguće odigranim događajima. Na mjestu gdje je ležala čitačica zjapila je ogromna rupa, a na njenom rubu žuta platnena torba s crvenim natpisom. Bradonja se očito nije na vrijeme zaustavio. Iz rupe su na sve strane izlazili rakovi u obliku ženskih i muških spolovila. A Sunce? Ono je uronilo u more, tu životnu Zemljinu tekućinu čiji sve snažniji valovi kao da me žele prekriti gustom bijelom pjenom; tek su


književnost uživo 57

mu plameni čuperci ostali viriti iznad zamišljene linije razdvajanja ovog mog svijeta od onog njihovog. I taj dječak na žalu. Još uvijek usredotočeno skuplja šarena stakalca, lišena njihove oštrine vječnim gibanjem istih tih valova. „E, da mi je biti u njegovom svemiru!“, pomišljam glasno zatvarajući bilježnicu. A on, kao da je čuo moje misli, okrene glavu prema meni i mahne mi. – Dođi vidjeti koliko sam ih skupio! – vikne podižući kutijicu s draguljima.

Bradom do slobode Kad sam izašao iz zgrade, vani je već puhao snažan vjetar. Sjeo sam u prvi kafić koji mi se našao na putu i razmišljao kako bih pojeo nešto slatko baš kad se pojavio konobar. Naručio sam veliko točeno pivo. Bilo koje. Malo me čudno pogledao kad sam prozborio da to ne moram žvakati. Dok je odlazio, prebirao sam po umu imam li dovoljno keša u novčaniku za platiti veliko, izvadio duhan i počeo motati cigaretu. Nije mi se vadio novčanik da provjerim, već ću se nekako snaći, mislio sam. Još maloprije sam kroz prozor na petom katu gledao tamne oblake kako pokrivaju ljetno plavo nebo. Govorila mi je o tome kako su stjenke zuba pri vrhu tanke i kako će morati puniti u dvije faze, mora tako oprezno jer postoji mogućnost loma korijena s obzirom na to da su naprezanja pri ugrizu velika. Mislio sam kako je moram pitati kada ću smjeti nešto pojesti jer mi se jelo nešto slatko, a ona je rekla koliko će to koštati i još kako će na kraju nadograditi, a onda će jednog dana


književnost uživo 58

doći protetika i još je nešto govorila, ali ja nisam baš razumio što jer sam zbrajao i oduzimao. Na kraju sam joj rekao da ću paziti da ne zagrizem u tvrdu hranu tom stranom. Preko puta kafića na uglu se plavila tabla s nazivom ulice. Tko je do vraga taj Francesco Tenchini?! Mora da je neki talijanski kompozitor barokne glazbe. Ne ljubim tu vrstu kićene glazbe sa svim onim njenim uresima i predvidljivim kontrastima. Pokojni Zvonac mi je snimio hrpu CD-ova s Pachelbelovim kanonima koje do dana današnjeg nisam uspio sve preslušati. Svaki put kad bih pustio glazbu s nekog od njih, pred očima mi se pojavio par kako pleše menuet i počeo bih kao sumanut sitnim koracima skakutati po stanu urličući Ornament je zločin! Onda bih počeo psovati ljudski rod i sve što je smislio... Valjda me ne čuje tamo gdje je sad... Zvonac. Ne Adolf Loos. – Ma tko li je taj Francesco...? Konobar je spustio ispred mene kriglu i račun koji me razveselio. Istočasno sam osjetio kako se stolu približava neki lik. Namjerno ne dižući glavu pomislih: „Sad će me žicati nekaj sitnoga“, kadli on progovori umornim, ali bistrim glasom: – Vidio sam te s balkona i odmah prepoznao. Sto godina se nismo vidjeli! Oprezno sam podizao pogled grčevito se boreći s mišlju kako nikako ne smijem naručiti još jedno piće jer vjerojatno nemam dovoljno para. U uskom kadru ukazala mi se poduža srebrno-bijela kosa i još sjedija brada na tamnosivoj podlozi već prilično namrčalog neba. Nisam imao blagog pojma o kome je riječ, kopao sam po najdubljem dijelu umnog džepa histerično se nadajući da ću naći nešto sitnoga. – Da, znam, promijenio sam se drastično, teško me za prepoznati –


književnost uživo 59

rekao je s tugom u glasu sjedajući na stolac nasuprot. – Prvo rat, pa rastava, pa nekoliko uzaludnih propalih veza. A i klinci su rasli bez mene... Doktor Peh! Petar Peh! Ajme, zar je to onaj Pero kojeg smo zajebavali da bi i crkva propala da je sagrađena na njemu?! PP! Poslije potopa... – Daj sjedni! – provalih čovjeku koji je već sjedio. – Oprosti, malo sam se izgubio u nekim proračunima, a ni mozak mi danas baš ne šljaka najbolje. Jebu me ove nagle promjene vremena! – nastavih sipati gluposti samo da dobijem na vremenu – Pa kaj delaš ovdje, kaj nisi ti na Ksaveru? – Ma nisam već 15 godina – procijedi gorko – Prodali smo sve ono tamo pa sam kupio stančić tu u Tenchinijevoj... – htio sam ga pitati tko je dovraga taj Francesco, ali on je nastavio – Kupila je čizme s visokom petom. Konačno! – Mmmolim?!? – zamucah u nedoumici. – Bivša. Dok smo bili zajedno pitao sam u nekoliko navrata zašto nikada ne kupuje cipele s visokom petom. Rekla je da ih ne voli nositi. Meni se činilo da bi baš dobro izgledala u njima. Onda sam jednog dana čuo od kćerke da mama neće hodati u visokim petama jer bi tada izgledala viša od tate. Nije bio visok i uopće nije bilo problem biti viši od njega... – Nisam visok i nije problem biti viši od mene, ali to mi je zadnji put smetalo u srednjoj školi, u pubertetu, koliko je čovječe samo godina prošlo odonda, a? A i prije sam bio u vezi sa ženom koja je i bez cipela


književnost uživo 60

bila viša od mene. Neki ljudi to ne vole, nekima je baš to onako – šik, a nekima je svejedno. – Ma to su glupe predrasude! – krknuh floskulu samo da pokažem kako sam na njegovoj strani. On je nastavljao dalje kao da me uopće nije čuo. – Pitao sam je da li uistinu ne želi nositi visoke pete zbog mene. Zanijekala je, a ja sam dodao da meni to stvarno ne smeta. Stao je i zagledao se gore, u mrko nebo s kojeg je visio ljetni pljusak. – Izgleda da će kiša – promrmljah. – Sad hoda u čizmama s visokom petom. To je kao neki znak slobode. Kao neko probijanje granica unutar kojih se morala stiskati tolike godine. Kao neko podizanje s razine na kojoj joj je život postao ono što nije željela da postane. Zaustih pitati ga što se dogodilo, ali on je bez stanke nastavio: – Puno smo godina proveli zajedno. Puno smo toga dijelili jedno s drugim, ali i još više toga skrivali jedno od drugog. – Da to je prilično zajeb... – pokušah aktivno sudjelovati u razgovoru. – Ja sam kupio sušilo za kosu. Na akciji u Konzumu, s 30% popusta. Konačno! Trebalo mi je. Već se dugo ne šišam. Istina, i prije sam znao puštati dužu kosu, ali taj izgled nije baš najbolje prihvatila. Zato sam se češće šišao. No, kad mi je narasla, više se nije sušila dovoljno brzo pa sam morao birati vrijeme kad ću je oprati. Ovako, s fenom imam puno više slobode birati vrijeme pranja kose. A i bradu sam pustio. Kao što vidiš, ovu kratku, na pola centimetra – pogladio se zadovoljno desnom rukom


književnost uživo 61

po istoj dok je lijevom mahnuo konobaru – Dajte nam još jednu rundu istog! – glasno je izgovorio prije nego se ovaj približio našem stolu. Ja sam nervozno mahao glavom mrmljajući kako ne mogu više, a i žuri mi se, on je rekao da nema problema, samo neka ja idem svojim putom, on će sve platiti, ionako me je zasmetao u mojem samovanju. Bilo mi je neugodno. – Zar sam tako proziran? – posramljeno sam mislio što sam tiše mogao. – Čuj, ponudio bih te cigaretom, ali ja motam, pa ako hoćeš...? – Ne, ne hvala, ne pušim više, imao sam infarkt prije par godina... – Ma daj! I kako si sad? – Žalim što su me izvukli. Bar se ne bih jebao sa svim tim sranjima. Ali... Klinci... Nekako ih se nisam mogao odreći samo tako... A kako ti? Koliki su tvoji? – iznenadio me pitanjem. – A moji... Moji su ti već... Ma ja sam ti se već davno rastao, znaš. Mi smo to dobro odradili, nismo se zakrvili, ma klinci su tu bili najvažniji... Sad ti radim u Samoboru, mala firma, posao bez veze, nije neka lova, ali zaradi se za platiti alimentaciju i račune, i ostane nekaj... Ma i nije neka sloboda, ali opet... – valjao sam i valjao bez puno pameti samo da nešto govorim. – Znaš, pojam slobode je u filozofiji prežvakan nemali broj puta. I nakon svega – ne znamo što je uopće ta sloboda? I što s njom kad je imaš? Kad je nemaš, boriš se za nju, kad je dobiješ, ne znaš što bi s njom. Netko slobodu vidi u mogućnosti iskazivanja da kaže što želi, netko da radi što želi, netko je vidi u pravu da si je sam oduzme bilo kako i bilo kad, netko je osvaja u visokim potpeticama, a netko čuva u dugoj kosi i kratkoj bradi.


književnost uživo 62

– Sloboda je uvijek sloboda drugačije mislećih (Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden), rekla je Rosa Luxemburg – začuh glas koji nije dolazio od njega. Buljio sam zblenuto u njega držeći kriglu piva pred ustima, a on je pak zamišljeno zurio u nogostup po kojem su bubnjale kapi sad već zreloga ljetnog pljuska, gladeći polako i nježno svoj kratki čekinjavi izvor slobode. „Nisam ga pitao tko je taj Francesco!“, sjetih se gledajući u njegova leđa na kojima su se širile mrlje od kiše koja ga je nemilice tukla dok se udaljavao u nekom, samo njemu poznatom smjeru. Otišao je bez pozdrava ostavivši na stolu pedeset kuna. – Je l’ imate nešto slatko? – upitah konobara kad je došao naplatiti. – Ne! – kratko je odgovorio i pokupio novac i prazne krigle. Dok sam motao još jednu cigaretu, primijetio sam da sjedim sam za stolom u praznom kafiću. I terasa ispred isto je bila prazna. Prazna i mokra. Morao bih krenuti... „– Pričekaj da stane kiša!“ – niotkuda začuh glas Pripovjedača koji mi svako malo počinje pričati neku priču o vlastitom životu.


književnost uživo 63

Grozdana Ožiljak Poljak Ožiljak Svako ljeto ranog djetinjstva u mome sjećanju je vruće i užareno, s puno muha. Razvlači se kao žvakaća guma, u hladovini, na skalinama uz igranje briškule, trlje ili ubacivanja franja u male rupice iskopane u pjeskovitu tlu. No zabava numero uno tog je ljeta bio ples uz tek izašlu singlicu Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac/ Ne spavaj mala moja muzika dok svira“. Vrtjela se na smeđem radio gramofonu u strininoj kući mnoga poslijepodneva, dok su predvečerja bila rezervirana za odrasle. Slušalo se humorističko Veselo veče, popularna emisija Radio Beograda ili emisija za pomorce, Pomorska večer, Hrvatskoga radija. Tog poslijepodneva nije bilo zvuka, ni muha, niti vrelih zraka koje smo pokušavali sprati polijevanjem vode. Valovi vrućine slagali su se po tijelu u ugodnu težinu tek pojedenoga graha dok sam držeći se rukama prebacivala jednu po jednu nogu preko ograde na teraci. Osjećaj ljubavi za grah u trbuhu je trajao korak, možda dva i onda je nastupio mrak. Ništa. Bezdan. Bila sam mrtva. Koliko dugo, ne znam. Svijet je dolazio k meni u sjenama stričevih uplakanih očiju. Bila sam samo maleno ispruženo tijelo u njegovim rukama. Zašto plače, ne znam, žao mi bi što je tužan. Sjene su se zgušnjavale u kuglice i prekrile nebo, lice je izgubilo konture, razlilo se, utonula sam u njegove ruke, lagano treskanje i ja više nisam bila tu.


književnost uživo 64

Povratak je bio miran i nepomičan, bijel. Gledao me, nikad neću zaboraviti njegov izraz lica, nikada! – Zašto ne plačeš? – pitao je. – Ti si tako hrabra. Zašto sam hrabra? I zašto on plače? – Ti si tako hrabra – ponavljao je. Rastužila me njegova bol, možda sam i htjela nešto reći, ali nisam se pomakla. – Ti si tako hrabra, hrabra – stalno je ponavljao. Pasivno sjedenje bez posebnog objekta fokusa. Meditacija na ništa. Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih želja, potreba i aktivnosti. Šikantazi, zen, moj bijeli povratak. Bez tjelesnog bola. Možda bi taj opis odgovarao nečemu što je obujmilo cijelu mene. Kamenčići su polagano nestajali iz moje brade, i sad je doktor koncem sastavljao dva razdvojena dijela. Mirnoća je ležala u svemu što sam vidjela. Vrat mi je sad imobiliziran ovratnikom. Dugo je slamčica bila jedini predmet kojim sam se hranila. U vrijeme moga ranog djetinjstva ljudi su se često družili u večernjim satima, pričajući priče. Uglavnom su to bile priče koje su me plašile. Bojala sam se vila s magarećim nogama koje plešu kad izađe Mjesec, bojala sam se duše umrlog čovjeka koja se nastanila baš u stablu kruške pored koje sam morala proći, bojala sam se zvona zvončara koja su se čula u daljini.


književnost uživo 65

(Jesu li odrasli razmišljali što takve priče čine djeci? Čudno je to vrijeme bilo!) Sad su imali priču za neko vrijeme, do sljedeće dogodovštine. Stric je pričao priču o mojoj smrti. – Pribirali smo kumpire, ja i strina, u podrumu. Čujemo, nešto je palo. A onda tišina. Da je koje od dice, plakalo bi. „Ajde ti ipak vidi“ – rekla mi je strina. Kad san izaša vanka vidin ja tebe di ležiš sa licem na kamenu, ma kud si baš pala na kamen! (Ka da je teško bilo past nakamen – smijeh). Podignen ja tebe, i vidin, dite se ne miče, mrtvo je, ajme meni! Tresen ja tebe, a ti ništa, pa opet tresen, a ti malo otvorila oči, ja plačen ka kišna godina, samo da dite neumre! Pa brzo kod doktora, ma nisi uopće plakala kad ti je vadio ono kamenje, nit kad je to zašio. A bogami, ja nisan moga izdržat! Strica već dugo nema, godine razvlače crtu spojenih dijelova prema rubu čeljusti. Ponekad pređem prstima po malenom podbratku koji je nastao rascjepljivanjem, kao muškarac po svojoj puštenoj bradi, i sjetim se priče iz davnine.

Sve je mirisalo na Doca Hollidaya Na zidinama mirnog i pomalo neobičnog grada, nošena sjeverozapadnim vjetrom pozdravljala je gospođica Rider rijetke prolaznike. Koraci isprepletenog lupkanja udaljavali su se gonjeni sjenom obližnje prodavaonice. Još se nazirao komadić šala, lebdio je kao omča oko vrata njegove vlasnice koja je zamicala prema plakatu 70% popusta.


književnost uživo 66

Negdje iznad, u dvoboju Oblaka i Sunca rađala se tiha grmljavina. Ona je čekala, na zvoniku, obješenih ruku preko desnog boka. Bilo je to nešto prije ručka; vrana se uznemireno okretala krešteći, a onda je i ona nestala. Vrijeme je lagano plivalo po podnim kockama. Gustu tišinu presjekao je tamnokosi muškarac vukući otežale noge. Nedaleko, iza njegovih leđa, otvorila su se staklena vrata proizvodeći zvuk sličan zvuku sira škripavca pod zubima. Ukazali su se gležnjevi i listovi osobe koja je vjerojatno prohodala više kilometara toga dana. Muškarac se zanjihao, povlačeći potplate po podu, u trenju komadić papira sa njih se odlijepio i odletio. Spustio se na klupu, zadržao dah, a kapljice znoja mu se prosuše po bradi. Čekao je, spreman. Miran. Između prstiju mu nastade klizište. Naježio se. Slušao je korake što se primiču i čekao trenutak. A onda je začuo glas: – Što misliš za one crne, nisu preružne? Nije žurio sa odgovorom, ionako je znao da ovaj komad ima više činova, odlučio je čekati i ubaciti se negdje pri kraju kada će sve ionako biti gotovo. Listovi i gležnjevi su se preselili ravno pred njegovo lice. Upoznat je sa prvim činom, odgledao ga je i odslušao nebrojeno puta, zato se samo počešao po laktovima. – Kaj mi nemreš pomoći, od tebe nikakve koristi, da uzmem ili ne?


književnost uživo 67

– pogledao je u sunce, još samo trenutak i oblaci će prekriti nebo. – Ne znam, nekako mi se baš ne... Pa pobogu... Balkanac... Kroz pukotine vjetra provlačili su se dijelovi monologa. – I nikad se ne žalim... Još koji trenutak počet će i kiša, sunce će popustiti pod udarima crnila. – A ti tako... Kao da ja nisam baš ništa... U redu je, bliži se kraj prvog čina. Crnokosi se podignuo sa klupe zatežući koljena i sad je stajao nasuprot sivih olujnih očiju: u njima se već naziralo more što pljušti po obali. – Rano ujutro, draga. – Molim? – Ići ćemo rano ujutro opet, ako se sada ne možeš odlučiti. Žena je sijevnula očima, pustila zvuk nalik režanju, ljutito podignute glave, i kroz stisnute usnice procijedila: – Kaj se ja uopće trudim, boli tebe briga! – i koracima divljeg vepra udarila prema vozilu. Crnokosi je, ne uzbuđujući se, još u hodu pogledavao u izloge. Znao je da za kojih desetak minuta slijedi drugi dio, zato se nije trudio ubrzati korake, ali niti dozvoliti da ga ona predugo čeka. Pale su prve kišne kapi. Neobični grad na stupovima je zamicao u daljini. Zrak u auto je bio težak od vlage.


književnost uživo 68

Uživao je u stanci, mogao je poslušati kratke vijesti na radiju. A onda je počeo drugi čin... Cesta ispred njega je postala klizava.


književnost uživo 69

Snježana Z-priča – Zoran zove Zlaticu Šamanić Zvoni, zvoni... – Zlatice... – Zorane... Zašto zoveš? – Zaostajem zadaćom, Zlatice! – Zorom zoveš, zaboga...! – Zlatice, zaboravih zapisati zadatak... – Znam, Zorane, zaspivam... Znaš zaludit' zvanjem, zaista! – Zvučim zeleno, Zlatice, znam. Zavijorih zastavu zabijeljenu... – Zajebantu zrzavi, zaustavi zvanja zorom, zzzzzz... – Zbunjeno zvučiš. – Zar zalud zaspivam, Zorane?! Zaista... – Zvučiš zaplakano, Zlatice zlatna... – Zapravo zabrinuto! Zašto zoveš, Zoki? – Zbunjen zastadoh. Zaboravih! – Zašto zoveš? Zausti! – Zovem zoru – zlato zatražih, zaurlah zebnjom – Zlatokosu zamolih... – Zajebavaš, znaš! Završi zadano; zauzdaj zanos, zaiskri zenitom, zaplovi zaboravom... – Zašuti, Zlatice, zabrinjavaš... – Zorane, znam! Zovi Zrinku! Zaobiđi zauzete! Zanimaš zelenooku Zrinku! – Zašto Zrinku? Zdepastu, zubatu Zrinku? – Zabavnu, zrelu... Zavedi Zrinku; zaškuri zastore, zaplešite, zadrhti zaneseno...


književnost uživo 70

– Zrinka zahtijeva zrelost. Zaljubljenost znači zebnju... – Znam. Zapamti zadatak; završi zanat, zatraži zaruke, zasnuj zajednicu, zaljuljaj zipku, zaboravi zablude! – Znači – zaboraviti zakopano zlato, zaustavljena zvona? – Zavodniče zaluđeni, zaspivam... – Zamišljam zvuk zamagljena zraka, zajedničke zumbule, zvjezdice zatamljena... – Zoki, zaboga, zaustavi zvanje, zaklopi... – Zadivljuješ zabranama! Zalutajmo zaboravljenim zamcima, Zlatice, zagrljeni... – Zalud zoveš, Zorane. Zaostaješ zidom zatvoren, znaš? – Zašto, zgodna zebrice? Zaboravljaš zagrebačku zimu, zaleđe Zadra? – Zaboravih... Zapleši zaraslim zabitima, zaustavi zadah zaludnosti, zorom zaspi... – Zamiriši zanosom, zagrebi zdjelu zvukovlja zemlje, Zlatice zarobljena! – Zvrku zaigrani, zauzdaj zavođenje, zatomi zaludnost, zašuti! – Zaluđenost zna zaboljeti, znaš? – Znakovit zaključak! – Zajebavaš, zečice zlatasta. – Zaveži, zečino zapaljena, zaspi! – Zašto? Zaspimo zajedno, zlatokosa! – Zaboravi, zelembaću zeleni! – Zagrljeni zaspimo, Zlatice... – Začepi, Zorane! Zbogom zauvijek!


književnost uživo 71

Ilija Aščić Sve što smo izgubili Vratio se kući kasno navečer, ušao je u sobu i na trenutak sjeo u fotelju. Cijeli dan osjećao je strašnu glavobolju, malo-pomalo je rasla i sad više nije mogao sjediti mirno pa je ustao i hodao po sobi. Posao je bio iscrpljujuć. Iz dana u dan ne postaje ništa bolje, postaje samo gore. Svi ti podlaci po uredima! Pili su ti krv s osmijehom na licu. Bilo bi puno lakše kad bi svi isukali noževe. Ali što učiniti s ostatkom dana? Čovjek se svaki dan ubija od posla, a onda kad dođe doma, ne zna što bi sa sobom. Što sad da radim sa sobom? I vikend! Isuse bože, dolazi vikend. Otići će na kavu, možda pogledati film, čitati kakvu knjigu. Ali sve je to već odavno bilo ofucano. Sve stvari izgube vrijednost ako se predugo rade. Izvadio je pivo iz hladnjaka pa je upalio TV, ali program je bio govno. Na jednom su kanalu puštali sapunice, na drugom su bile vijesti, na trećem je neki politički oportunist bljuvao svoju demagogiju. Kakva sranja! Ugasio je TV. Pogled mu pade na fotografiju koja je visjela na zidu. Bila je to jednostavna fotografija planinskog jezera i goleme planinske kose obrasle crnogoričnom šumom iza jezera. Drveće se zrcalilo u kristalno čistoj planinskoj vodi. To je bila fotografija koju mu je davno poklonio Deki. Deki je bio sjajan fotograf. Sjećao se kad je uslikao tu fotografiju. Bilo je to prije deset godina, na kampiranju. Često su provodili vikende tamo, on Deki i Nenad. Ali Dekija više nije bilo. Sjeo je u fotelju kraj prozora i upalio radio. Ulica je bila osvijetljena slabim svjetlom uličnih svjetiljki. Neonska reklama na dućančiću preko puta ulice svijetlila je žarko crvenom bojom. Jesen je stizala. Listopad je bio pred vratima, listopad s opustjelim ulicama i žutim lišćem, listopad – mjesec samoće, mjesec njegovog rođenja. Uskoro će početi kiše, sivilo, hladnoće. Sranje. Kako to preživjeti, kako preživjeti još jednu zimu u ovom otuđenom gradu u koji je čudom dospio? Prije deset godina još


književnost uživo 72

je imao snage da bude neka vrsta romantičnog idealista, unatoč svemu. Ali ne više. Da je barem na nekom lijepom, sunčanom mjestu, još bi nekako i izdržao. Gorjelo je još nekoliko svjetala u zgradi preko puta. Eto, ima još nesanih ljudi u ovom gradu. Ima još ljudi koji više vole noć od dana. Mogao se poistovjetiti s njima. To su svake večeri bila ista svjetla. Nesani ljudi u nesanim noćima. Tko su ti ljudi, što misle, što rade? Bi li ih prepoznao da ih sretne na ulici? Na radiju je bila emisija u kojoj je voditelj puštao stvari po željama slušatelja. Uglavnom stare stvari. Doors, Dire Straits, Santana, Bob Dylan. Nazvao je netko i tražio da puste House of the Rising Sun. Voditelj je pustio pjesmu. Isuse, kako me je ta pjesma uvijek ubijala! Sve je to previše! Kako čovjek to može izdržati? Otišao je do ormarića i izvadio paketić Neofena. U ladici kraj tableta bio je pištolj. Imao je taj pištolj još iz rata. Ponekad bi ga uzeo, repetirao na prazno, nanišanio u nešto neodređeno i okinuo. Ali sad je odjednom repetirao pištolj s punim spremnikom. Hajde da ovo sve dovršimo, sad, ovdje. Čemu da sve ide dalje, kad odgovora nema? Čemu te duge godine bez smisla? Stavio je cijev u usta. Eto, jedan trenutak, i sve je gotovo. Tako je lako, tako blizu. Zazvoni telefon. Isuse, čovjek ne može ni umrijeti, a da mu ne dodijavaju! Podigao je slušalicu, tek toliko da ga pošalje u kurac. Ali bio je Nenad. Nisu se čuli više od pola godine. Izgubio je sve prijatelje s vremenom, a bio je na putu da izgubi i njega. – Hej, kako ide? Nismo se dugo čuli. Nije znao što bi rekao. – Ma, bilo je i boljih dana. – Guze te na poslu, a?


književnost uživo 73

– Guze me svi redom. – Tako ti je to – reče Nenad – Ja se uopće ne mogu sjetiti kad me nisu guzili. Prvo roditelji, pa škola, pa posao, pa žena. Baš danas se vozim autom s posla i mislim si „Jebote, u što smo se pretvorili. Postali smo govna. Zaklinjali smo se da nikad nećemo postati govna, da ćemo nekako izdržati, a postali smo. Je li ovo ono što smo željeli? Da budemo sluge nekog ušljivog kapitalista? I ne bunimo se.“ – Ne, nitko se ne buni. – I onda pokušavamo ukrasti neke male trenutke. Neke sitne radosti. Ali što s tim? Kakvog to smisla ima? Je li to naš život? Ili smo bili predodređeni za nešto drugo? – Nikakvog, čini mi se. – Sjećaš li se kako smo preživjeli onu noć? Tko je tada mislio da ćemo završiti ovdje? – Bolje bi bilo da nismo preživjeli. – Jebiga. Ponekad mislim o devedesetima. Misliš li ti ikad o devedesetima? Mislim, puno toga se tada događalo. – Devedesete su bile govno. Ne želim ih se sjećati. – Istina. Ali bilo je i lijepih stvari. Sjećaš li se Santaninog koncerta? Pa tuluma, mjuze, komada, cesta, putovanja, kampiranja s curama, beskrajnih ljeta, čudnih i dragih ljudi... Sjećaš li se ljeta 1997.? Sjećaš li se kako smo s Dekijem odlazili na kampiranja i onih borova kraj jezera? Sjećaš li se kako smo divljali njegovom Asconom po cestama? Da, sjećao se, svega se sjećao. I odjednom osjeti neku nejasnu radost što se još netko svega sjeća. – Čuj, što radiš preko vikenda? Što kažeš da odemo do jezera, da kampiramo i pecamo. Kao u stara vremena. Ha?


književnost uživo 74

On osjeti neko neodređeno uzbuđenje, ali i nelagodu istovremeno. – Pa... Može, što da ne? – Šteta što Deki nije s nama. – Da. Šteta. Ostarjeli smo, frende. A bolje bi bilo da smo umrli mladi. Ne bismo ovo doživjeli. – Jesmo. Ali tu smo. Ne damo se. Nećemo se predati, jel’ tako? Nismo preživjeli sve ono samo da bismo se sad predali... Borba se nastavlja. – Da. Borba se nastavlja. – Okej. Pokupim te u pola osam u subotu. Spremi opremu za kampiranje. Bit će lijep sunčan vikend. Jesen će biti predivna. – Može. Vidimo se, stari. Spustio je slušalicu. Ovo će biti još jedna nesana noć. Ali što onda!? Preživio ih je već puno. Preživjet će i ovu. Pušio je kraj prozora i slušao muziku. Roland Kirk, Bright Moments. Bio je sjajan frajer taj Roland Kirk. Osjeti kako ga obuzima sretno uzbuđenje, kao kad je prvi put čuo tu stvar. Osjeti kako bol u glavi popušta i polagano nestaje. Zatvorio je oči i slušao.


književnost uživo 75

Gordana Ono kad obuješ sandale, a vani prolom Brkić Žagar oblaka... Pepeljuga je, to vam je svima jasno, dokaz da novi par cipela može promijeniti život. Onaj pravi par, skupi, onaj koji savršeno pristaje, onaj na kojem piše tvoje ime dok ti se osmjehuju iz izloga na kojem još k tome velika slova glasno izvikuju Sale i Soldi! To je veselje teško opisati. Šetuckala sam tako gradom krcata, debelih dvadeset i pet minuta daleko od početka posla. Dovoljno da sedam puta dođem na odredište i još stignem popiti kavu. U miru. To jutro kasnog ljeta nešto se rogušilo s onim sivim, čupavim oblacima u kojima se – ma vidjelo se prostim okom! – ljuljuškala kiša. Jugo mi je tuklo u lice. Taj moćan, mokar i topao vjetar stvarao je nisko dolje u želucu onaj strašni nemir kojem ne nalaziš uzroka, ali su ti posljedice jako dobro poznate. Lagana nervoza do kraja dana mogla me pretvoriti u sasvim neukroćenu goropadnicu i trebalo mi je nešto što će nalet zlovolje sašiti u korijenju, nešto za veselje, bilo što. Pored mene su prolazili izlozi, tražila sam onaj koji će imati neko dublje značenje, koji mi prenosi poruku, koji me poziva. Ma, budalim, naravno! Trebao mi je sitan šoping da mi vrati misli na sunčanu stranu u glavi jer dan je tek bio počeo i trebalo ga je nekako izgurati do deset sati dalekoga kraja. I onda sam ih ugledala. Oooo, nismo se mi srele prvi put! Gledale smo se na refule već neko vrijeme. One su bile predivne i preskupe i prepotentno su dizale nos svaki put kad bih im uputila onaj sramežljiv osmjeh. Nisu me zarezivale. Ljeto je odmicalo, a one su još bile same, bez svojih nogu koje će ih napokon učiniti poštenim sandalama. E, tu sam ih čekala! Znala sam ja da će biti moje kad-tad, ali trebalo ih je prvo pustiti da sagnu glavu, da priznaju da me vole i da jesam njihov rang. Trebalo je samo izdržati


književnost uživo 76

to mučenje, čekati strpljivo ne pokazujući da mi je stalo, ne dobacivati im poglede iz kojih sve vrišti: „Želim vas!!!“ Nije bilo lako. Mučila sam se, kažem vam, cijelo to ljeto, okrećući od njih u prolazu nezainteresirano glavu na drugu stranu, divila se glasno preglumljavajući samu sebe pred izlogom na suprotnoj strani ceste, pred nekim drugim sandalama koje mi se, naravno, uopće nisu sviđale, ali nadala sam se da će me ove kuje koje su mi zapele za oko čuti i postati bar malo ljubomorne! No ništa ih nije moglo slomiti doli vremena. Ljeto se, dakle, bližilo kraju, a one su od cijelog svijeta koji je trebao biti njihov, sa svog posebnog mjesta u izlogu vidjele tek mali dio ulice i lica prosječnih šetača koji su brzo nestajali iz njihova vidokruga. Bile su tužne. Znale su da su stvorene za nešto više od preseravanja u izlogu. Trebao im je život, trebala im je opasnost, trebala im je neka luda ljubav, neka opaka veza koja će ih možda koštati glave, ali koja će ih napokon učiniti živima! I mislim da su to prepoznale u mojim očima kada bih se, kao usput, malo duže zagledala u njih mučeći se nemilo da ne vide kako mi se srce lomi pred njihovom oholom pozom. I strpljenje mi se isplatilo. Popuštale su. Odnosno, spuštali su im cijenu polako prema nekim razumnijim granicama. A onda su, to jutro puno toplog juga stigli Saldi i Sale, ona dva tipa koja mi žene naprosto obožavamo. Uz njih sve je nekako još bolje i ljepše i, jednostavno, ispadamo veće frajerice kad s njima surađujemo. Uostalom, kao što sam i rekla, zapravo su me baš Saldi i Sale dozvali pred izlog mojih tihih patnji koje su baš to jutro osvanule s malom kartonskom vizit-kartom na kojoj je bilo nekoliko prekriženih beskrajno i besramno velikih cifri. Ona zadnja, crveno zaokružena – to je bila poruka meni, napisana univerzalnim jezikom brojeva: Sada možemo biti tvoje, sada želimo biti tvoje! Mogle su biti moje i željela sam da postanu moje i kad smo se prvi put dotaknule u dućanu (zadnji broj sam uhvatila,


književnost uživo 77

naravno!), znale smo da smo stvorene jedna za druge. Sve za jednu jedna za sve! Pjevuckala sam sretna izlazeći iz dućana s velikom vrećicom i velikom kutijom, i velikim srcem, i podsjetnikom da će se na kreditnoj kartici naći veliki račun... Mah! Lova je da se troši! Pogotovo na ovakve ljepotice. Na posao sam naravno stigla na vrijeme, dovoljno rano da popijem i kavu. Na miru. Ali nije bila kava na prvom mjestu – svi su se morali diviti mojim novim sandalama koje su odmah izletjele iz kutije i pripile se uz moje noge, nalegle na moja stopala zaljubljeno kao šiparice. A što da vam pričam, pa jasno vam je da je ta ljubav bila obostrana. Šepirile smo se taj dan po poslu, naslikavale se, svima gurale pod nos našu vezu. Smijala sam se unatoč jugu koje je sve jače naganjalo oblake. Tamo negdje do večeri, u onom zadnjem od dugih deset sati radnog dana, prije nego smo se zajedno trebale prošetati gradom da nas svi vide, rasulo se nebo. Ispočetka je sve izgledalo kao jedan od onih ljetnih pljuskova koji se bace naglavce na zemlju, mahnitaju i potapaju sve pred sobom, a onda samo stanu potpuno iscrpljeni i nestanu nakon dvadeset minuta ludila, koje samo treba preživjeti u nekom pristojnom zaklonu. No samo je izgledalo tako. Jugo se izgleda brusilo cijeli taj dan i odlučilo teret svojih oblaka iskrcavati malo duže. Odnosno, dovoljno dugo da je već došlo i prošlo vrijeme kada smo se trebale odšetati u ljetnu večer. Ja i moje nove sandale. Gledale smo se. Imala sam najbolju namjeru preobući se u natikačice u kojima sam jutros i krenula u život, a nove mezimice strpati u torbu kako im se niša ne bi dogodilo. No zaustavile su me. – Vodi nas. Izdržat ćemo sve, samo nas vodi da oćutimo svijeta, da okusimo život, pa makar na kraju bile i promočene... – molile su i usrdno


književnost uživo 78

i ustrajno i nisam ih mogla odbiti. Pa kakva bi to veza bila u kojoj bi se netko osjećao zatočenikom samog sebe? Izašle smo zajedno, bez kišobrana. Kad je bal, nek' je maskenbal! – odlučile smo zajedno. Cupkale smo tako ne zaobilazeći lokve, nikad sretnije ni ja ni one, nasmijane pod debelim, velikim kapima tople ljetne kiše koju jugo donese nekako s kraja ljeta. Ono kad stvarno osjetiš da si živ.


književnost uživo 79

Maja Marchig Trešnja, vjetar, rezanci Ponovo je došao onaj agent za nekretnine. Crnih, ulaštenih cipela, piskutavog glasa, hodao je posvuda i nije prestajao pričati. Po betonskim stazicama, dasci položenoj posred gredice u kojoj su nekada cvjetali narcisi, zumbuli i tulipani pored penjačica graška, pentrao se do samog ruba vrta i udario glavom o granu trešnje kojom su se služile mačke kako bi se popele na ravni krov susjedne kuće. Stablo se zatrese i latice se prospu tvoreći cvjetne oblike po tlu. – Divno! – uskliknula je ženica koja je pratila tog trapavca u stopu, podignula je ruke pokušavajući uhvatiti latice koje je nosio vjetar i izgledala gotovo pa dječje i svakako neprimjereno svojoj dobi, udobnim, ortopedskim cipelama na vezanje i uredno svezanoj kosi na potiljku. – Dragi, dođi vidjeti voćke! – pozvala je supruga, koji je ostao sjediti na drvenoj klupi ispred glavnog ulaza u kuću. Prekrižio je noge u gležnjevima, otkrivajući istrošene đonove cipela. Promrmljao je nešto kako bi ona znala da dolazi i polako se podignuo pridržavajući se rukama za rasklimani naslon. Volim tu klupu, ovdje je otkada pamtim, u ljetnim popodnevima zaklonjena je od sunca sjenom kuće, drvo je na njoj mjestimice trulo i hrapavo. Sve tri žene koje su živjele u kući provodile su sate i sate odmarajući se na toj klupi. Baka je plela čarape, znao sam sjediti i gledati kako brzo pomiče sve četiri pletaće igle, a klupko poskakuje u njenom krilu. Strašno me zanimalo, ali nisam se usuđivao prići bliže, u strahu da me ne otjera. Tete bi čitale novine koje su vijorile na vjetru, rješavale križaljke ili pile kavu i gledale kako im vrt napreduje. Kuća je mirisala na kavu, limunovu koricu i pileću juhu s domaćim rezancima koje su izrezivale velikim, oštrim nožem i sušile na kuhinjskom stolu prekrivenom ispeglanim kuhinjskim krpama. Podrum je bio ispunjen policama sa


književnost uživo 80

staklenkama u kojima su trešnje bile spremljene u rakiju, šljive iskuhane u pekmez, a kupus se kiselio, hermetički zatvoren u velikim plastičnim kantama. Povremeno bi ih posjećivao naporni, pjegavi klinac, trčao je unaokolo i ulazio u kuhinju blatnjavih tenisica. Prepoznajem njegov hod i danas, kada su mu stopala puno veća i tenisice čiste, tu i tamo još pocupkuje dok hoda. Doveo je prije nekoliko tjedana ovoga ulaštenog tipa i od tada taj stalno šeće kućom i vrtom dovodeći stalno nove ljude. Nisu mi drage žene s visokim, zašiljenim potpeticama. Ne volim one što dovedu čopor dječurlije koja vrišti i odjednom ispuni sve kutove malim trčećim koracima. U stvari, ovo dvoje što se upravo spušta ukopanim stepenicama prema podrumu, prvi su prihvatljivi ljudi koje sam vidio. Promatram ih s podrumskog prozorčića, on proučava instalacije, ona sjedi na velikoj drvenoj škrinji, gleda prazne bakine staklenke i smiješi se. Trapavi maše rukama. – Možete ovo preurediti u gostinjsku sobu kad vas budu posjećivala djeca ili unuci... – Nemamo djece – kaže gospođa – Samo smo nas dvoje – i toplo pogleda u svog supruga, koji je s baterijskom svjetiljkom proučavao ploču s osiguračima. Provukao sam se kroz otvoreno staklo i skočio ravno gospođi pod noge. Prislonio sam glavu uz njezinu nogu, a zatim i leđa, sve do repa. Mirisala je na ugaženu travu, pileću juhu s celerom i čaj od metvice. Lijepo. Gospođa je pružila ruku da me pogladi po glavi, skočio sam u njeno krilo i počeo presti. – Vidi, Tihomire, maca. Malo je mršava. Vidi je, dlaka joj je skroz mekana.


književnost uživo 81

Tihomir je prišao i pogladio me po glavi. Dobra ruka, hrapava. – To je mačak, Ljiljana. Zar ne vidiš? – rekao je – Veliki, čupavi dečko! Agent za nekretnine se zadovoljno smiješio i namignuo mi. Svejedno, popiškit ću mu malo tu uglačanu cipelu prije nego ode.


književnost uživo 82

foto: www.pexels.com


književnost uživo 83


književnost uživo 84

Vladimir Moram biti mi Papić Moram biti mi Tik pred ponoć uhvatio se tipki na računalu kako bi nešto zabilježio. Došlo je vrijeme da svede račune. Godinu dana je prošlo, a on mora izvagati koliko Mi opcija je ostvario. Naredio si je da će postati ljubavnik vatrene pjesnikinje, a to može samo ako postane krotitelj lavova. Vješt perom jednako kao i bičem. Pero ga u početku nije slušalo. Bježalo je svaki put kad bi puhnuo vjetar. Otišlo u visinu. Naslućivalo veličinu. Baš kad se pretvaralo u pticu, zaslijepilo bi ga sunce pa bi ispao neki krivi oblik. Krokodili ili mravojed kojim bi on bio oduševljen, ali pero nije. Vratilo bi se opet biti pero i opet bi ga tjeralo da ga razgleda. Izgledalo mu je normalno. Obično. Crno-bijelo. Negdje sivkasto. Kao neko usrano pero od goluba. Čak i miris je bio takav. Nije vido ništa posebno u njemu pa ga je pretvorio u poruku koja će osvojiti vatrenu pjesnikinju. Pero ga je nevoljko poslušalo. Pjesnikinja je primila još jednu od milijun poruka obožavatelja i rekla mu da stane u red. Ostao je opet sam s perom. Morao se nekako istaknuti. Slao ga je u izvidnicu kod drugih pjesnika. Mislio je da će tako dobiti priznanje i možda preskočiti nekoliko mjesta u redu za prosce. Pjesnici su ga priznali, a ona mu baci tu i tamo koju ljubaznu riječ. Kad mu se sve čini besmisleno i želi odustati, ona ga potapše po ramenu i kaže mu da je na pravom putu. Tada nema izbora nego nastaviti. Pero mu je reklo da ganja iluziju. On je odgovorio da se samo to može ganjati. Kad iluzija postane stvarnost ona umire. Ulovio si je. Tvoja je. Vadiš bič i krotiš je da ti bude po volji. Na kraju ubaciš još jednu


književnost uživo 85

izdresiranu životinju u tvoj cirkus. Pero ga je pitalo čemu onda cijela ova priča ako je ne kani nikada uloviti. – Da bih bio mi – odgovorio je peru.

Osuđeni Zamišljam kako mu zabijam štiklu u oko. Umjesto toga se nasmiješim i šapćem mu da je frajer. Moram naći novog sponzora. Ovo je neizdrživo. Koketiram s kim stignem, ali bezuspješno. Kružim pogledom po prostoriji. Uočavam starijega proćelavog tipa naslonjenog na šank. Ovio je maramu oko vrata. Još jedan od onih neshvaćenih paćenika. Večer se odužila, a ja sam svakom čašom šampanjca sve sklonija pokazati svoju pravu narav. Odlazim zapaliti cigaretu na balkon. Ne mogu naći upaljač. Zippo iznenada osvjetljava lice nepoznatog kavalira. Prepoznajem paćenika. Pita želim li da me provede po svojem imanju. Ispravljam držanje i pružam ruku kako bi je poljubio. Dok šetamo vrtom, kaže da bi htio napraviti moj portret. Nema slika u njegovom ateljeu. Samo krevet, stara fotelja i noćni stolić. Shvaćam o čemu je riječ. Skidam se rutinski i čekam. Vrijeme prolazi, a on sjedi prekriženih nogu u fotelji. Puši i proučava me. Osjećam se kao cirkuski frik. Anomalija. Preuzimam inicijativu. Uvijam se, miješam kukovima, ali nema promjene. Opalim mu šamar. Kaže mi da zadržim taj izraz lica i vraća se s platnom i kistom. Otkriva me nježnim pokretima po platnu. Kistom raspetljava kosu. Očima miluje usne. Toplina mi struji tijelom. Završava. Stavlja svežanj novčanica na stolić i pita me odgovara li mi sutra u isto vrijeme.


književnost uživo 86

Izvodimo istu predstavu svaki dan. Zaboravila sam uzeti novac prošli put. U ateljeu se osjećam kao doma. Htjela bih ga zagrliti. On odbija. Svejedno mi je. Opuštena sam. Na rubu sna. Polusklopljenih očiju primjećujem kako se kist miče brže i oštrije. Probudila sam se. Ruka mi je prijeteći dignuta u zrak. Ne mogu je spustiti. Ne mogu se uopće maknuti. On kistom prelazi mojim trepavicama. Pokušavam nešto reći, ali usta se ne otvaraju. Ne mogu disati. Vrištim. Ne čuje me. Njegove ruke protežu se izvan mojeg vidokruga. Najednom me diže i okreće. Vidim se kako i dalje spavam na krevetu. Nosi me u hodnik. Čujem njegove korake u mraku. Svjetlo se pali. Strpljivo me namješta na zid u položaj koji ga zadovoljava. Miče se i vidim. Ima ih još na stotine. Zarobljeni su kao ja. Na platnu. U namještenim položajima. U nametnutim ulogama. Osuđeni na besmrtnost.


književnost uživo 87

Valentino Jedna o umjetnosti ili Zašto mi nedostaje Kuzelj Ivana Ne volim ljubavne romane i emotivne priče. To moraš znati o meni prije nego ti ispričam o nečemu što će ti se nesumnjivo učiniti patetičnim. Gotovo kao da je iskinuto iz kakve cjelovečernje drame koja je nakon tri desetljeća postala klasik, međugeneracijsko dobro. Tko ne voli gledati o životu kompliciranijem od svojeg? Kada bismo gledali o sličnim životima, postoji bojazan da bismo shvatili koliko su nam životi doista jednostavni. Tada bismo izgubili pravo na važne rečenice u našoj svakodnevici, koje otprilike započinju ovako: Eh, kako je meni... Možda mi ne vjeruješ, ali takve rečenice važan su dio naše svakodnevice. Ne brini, da vidiš kako je meni. Jednako koliko ne volim srcedrapajuće retke kakvog jeftinog romana, uvjeravam te da volim umjetnost. I ti je voliš. Siguran sam u to. Možda je tvoja umjetnost drugačija od moje. Ne zamjeri mojim riječima ako uživaš u tugaljivim stihovima donedavne braće. Svatko se od nas nekad izgubi u pjesmi. Zato, ne bih li definirao umjetnost, ne mogu govoriti o stilu. Uštogljenost mojih riječi može ti biti zamorna, kao što će meni biti petnaesti jecaj iznevjerene ljubavi na istoj stranici. Ali, znam što smatram najumjetničkijim dostignućem ograničena čovjekova uma, pa tako i umjetnosti... Jer ona seže dokle i um koji je stvara. Prije nego nastavim, osjećam potrebu opravdati se. Možda sam krivo počeo. Stoga sada napominjem: ovo nije programatski članak. Velik je jaz između ideala o kojem ću pisati i ideologija, koje po svojoj prirodi ne mogu biti bliske umjetnosti ma kako savršene ili prihvaćene bile. Neću pokušati definirati umjetnost – zato što nije konstanta. Fluidna je. Dakle: prijateljevanje! Iako si možda očekivao neku drugu, romantičniju riječ od nedefiniranog i često iznevjerenog ideala, dozvoli mi smatrati kako je ono najbliže umjetnosti što neka emocija može biti. Ova moja tvrdnja dakako ne negira povezanost umjetnosti s


književnost uživo 88

drugačijim vrstama emocija, romantičnim, seksualnim, roditeljskim ili pak zanesenjačkim. Sve su one umjetničke. I ne znam ti objasniti zašto prijateljevanje držim najdragocjenijim i najbližim pojmu nedefiniranog savršenstva poput umjetnosti. Ne mislim da je prijateljstvo teško sklopiti. Ali prijateljstvo je stanje – a stanja su održiva. Prijateljevanje, s druge strane, jest način. Čega? Ponašanja, odnošenja, podnašanja, postojanja ili mijenjanja. Lako je biti prijatelj. Teško je prijateljevati. Prijateljstvo je riječ, prijateljevanje je umjetnost. Zato kada mi netko govori o prijateljstvu, na um mi padne desetak ljudi koji protrče svakim mojim danom. Jer oni su riječi, od njih su sazdani u mojim sjećanjima. Ali kada govorim o prijateljevanju, uvijek mislim tek na nekoliko osoba. Svoju privrženost njima ne mogu objasniti. Ne riječima. Oni nisu događaji u mom sjećanju i ne dolaze mi u razgovoru. Rijetko ćeš me čuti kako govorim: Znaš što je Elena učinila... Ivana je rekla... Bedo je... Iz tog ti razloga ne mogu približiti one koje smatram najbliskijima. Mogu ti govoriti besmislene informacije o tome gdje se trenutačno nalaze, što rade ili kako im je. Ali to su činjenice, ne sjećanja, ne riječi. Oni mi ne dolaze tako... Bitna činjenica jest da je Ivana otputovala prije nekoliko mjeseci. Studira dovoljno daleko i dvaput godišnje dolazi kući. Ne čujemo se često. Krivnja – rekao bih, obostrana, ali doista, mislim da pripada meni. Ja sam taj koji je nemaran. Krivnja sada nije bitna. Razmisliš li, zapravo nikad nije bitna. Važno je to kako otrovno šapuće u trenucima kad mi Ivana navrati u sjećanje. Možda upravo zato što ne navraća u obliku riječi. Ne mogu se sjetiti što je točno rekla u nekom trenutku. Umjesto toga znoj mi oblije čelo kad vidim čokoladu u roza omotu. Ne zato što je


književnost uživo 89

bila posebno ukusna niti zato što smo je toliko jeli. Već zato što iza nje ima priča koje se gotovo ne želim prisjetiti. Riječi sve kvare. Ovako, kad ugledam roza omot i tri slova kojima su nazvali čokoladu ne bi li se bolje prodavala, sjetim se Ivane. Ne priče, ne događaja. Već Ivane. Isto tako kad prolazim pored slastičarnice ili prošećem Ribnjakom. Uvijek mi navrate Ivana, Elena, Bedo. Većinom se sjetim i što se dogodilo tamo. Ali to je nevažno. To ne pripada sjećanju. Želim se sjećati samo njih. I mjesta. I smijeha. Ne i povoda. Smijeh je najgori. Kad god se netko glasno nasmije iza mene, sjetim se Ivane kako smijući se grize žlicu kojom je trenutak prije umiješala dva šećera u kavu, Elene kako se veseli nekoj davnoj zdravici u stanu svoje školske prijateljice, Bede dok govori o nečemu što i uz najbolju volju ne bih uspio zapamtiti. Ne sjećam se gdje se dimilo iz te šalice, čemu smo nazdravljali u tom stanu ili o čemu je Bedo tada oduševljeno govorio. Ali sjećam se njih. Vjerujem kako to znači prijateljevati. Ako je umjetnost ono što svatko može drugačije razumjeti, a rijetko tko izraziti, što je umjetničkije od prijateljevanja? Svatko od nas drugačije shvaća prijateljstvo, a rijetko tko doista prijateljuje. Na kraju, bilo bi nepravedno ne odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu. Dakle, zašto mi nedostaje Ivana? Zato što dok je tamo naše prijateljstvo traje. Čvrsto. Ali uvjeren sam kako ćemo tek kad se vrati ponovo doista prijateljevati. Zajedno. Čini mi se, s Ivanom je na neki način otišla i umjetnost. Barem neki njezin komadić. Zato nepotpuni čekamo dio koji nam nedostaje. (Posvećeno Ivani Mužarić)


književnost uživo 90

Vergilije Kad si neko drugi, nije te briga Franizz Kad si neko drugi, nije te briga. Opsjena miriše. Dah je na izmaku. Nebo bistro. Čivitom osuto. Gledam u svoje crvene cipelice i birani skup zatočen u modernoj izbi hotela. Nema neke vidljive veze između cipelica i nas, ali to ionako nije važno. Tu smo skupljeni iz raznoraznih razloga. Odazvali smo se iz još različitijih poriva i potrebe. Nekima je udobno, većini nije. Suvremeni predavači po stolu raspoređuju artiljeriju znanja. Njihovi umni uradci frcat će krhotinama mudrosti. Još malo sačekajte! Gledala sam govor tijela. Mlada provodadžika (uvodničarka), profesionalno našminkana, premješta nalickano poprsje iz jednog rakursa u drugi i to sve prema trenutačnoj potrebi publikuma. Tako drži pozornost okoprčnih mužjaka na zavidnom nivou. Helem, ogromne trepavice ne daju joj oko otvoriti, a sjena pudera odiše intimom. Vidim njenu neprospavanu noć u lijevom pogledu. Laže! Ona po vokaciji laže. To je njen društveni zadatak. Krši prste, često ih prekriži. Brani se od eventualnih napadača koji se njoj čine da su tu. Većina je i ne gleda. Ne gledam je ni ja. Mršavi predavač, od nekih 50-ak kila, s cvikama profesora Baltazara,


književnost uživo 91

mirno sjedi. Vidi se da mu je to rutina. Za njega, svi smo pacovi blizu kriške hljeba. On je svoj dio odlomio. Malo deblja guzata dama pokušava damski sjediti. Nekako iskrivljuje noge u stranu. Ne znam kako uspijeva i kako održava ravnotežu. Pa skoro je na kant! Drug do nje gleda u bogati dekolte. Oči mu sjaje. Vidi se da se znaju, a naročito on i nosači grudnjaka. – Hm, o čemu li on duma u tom odsutnom momentu dok je ševi pogledom? Mladac, još nerabljen, nevješto šeni. Tu je s kolegicom. Došli su jednim autom, ono zarad jeftinijeg prijevoza, a naplatit će dvostruko. Ona se nadala akciji, on nema veze sa životom. Gospon X je nalickano Faberžeovo jaje. Na njemu je sivomaslinasti muslin. Kontam da će biti mokar k'o futa. Punačka situirana gospođa, koju predobro znam, s dosadom gleda. Žuri kući. Muž je s ručkom čeka. Mene čeka san. Čula sam monotoni glas predavača kako predaje palicu predavaču drugom. Pokoju riječ poimam. Djelovanje šestog sveznanja pomaže. Boli me udnu stomaka. Nervozna sam k'o pas. Moj PMS je na vrhuncu. To je ono kao: ekspozicija, zaplet, PMS, peripetija... Jebeš ga. Pauza je. Vješto čavrljam s omeđinama konkurentske firme. Ne volimo se i to je jasno k'o dan.


književnost uživo 92

Stari šupak, koji je ujedno i direktor, nervozno nazdravlja. Cvike nalakćene na baburasti nos sjaje. Ne volim stare prdonje s cvikama. Nudi mi posao u zamjenu za skupe poslovne tajne. Lukavo se smješkam smišljajuć' nepodopštinu. Zovu ga Jaro, a Jaro je sve osim to. Vješto mu pokazujem srednjak uz vinsku čašu prečistog kristala.


književnost uživo 93

Jovana Zavera vremepolov – 1. Krađa Đorđević Zakrivljena stakla savršeno ispolirana svu pažnju posmatrača usmeravala su na dva plava oka. 'Ko je želeo, mogao je da neometano posmatra i ispituje oči, brzinu njihovog kretanja, širenje zenica, specifične nijanse dužice… Ali ta dva oka nisu bila predmet posmatranja, već sredstvo. Profesor Grifit spustio je svoja ispolirana stakla na vrh nosa kada se odmakao od neonske table na kojoj su stajala dva crno-bela snimka, potpuno identična! Bore na čelu se produbiše, oko očiju istanjiše i nakon dubokog uzdaha, hrapavi starački glas prošaputa samo jedno: – Bože blagi! Od silnog uzbuđenja i neverice, nije mogao da se nasmeje više od kikota iako je celo njegovo biće skakalo od sreće, on je ostao skamenjen. – Profesore, traže Vas iz Odbora – reče mladić u belom mantilu koji se pojavio na vratima. – Mladiću, ne pipaj ništa! Brzo se vraćam – kaza profesor ne obazirući se ni na šta osim na folije. Koračajući unazad, došao je do vrata i kada je izašao iz svoje laboratorije i iz vida izgubio folije, srećnim, žurnim korakom uputio se odbornoj sali. Ušao je sa širokim osmehom na licu. Za okruglim stolom sedeo je Odbor. Ni jedno lice nije pokazalo ni trunku radoznalosti za njegov osmeh oduševljenja. – Profesore Grifite, izvolite sedite – kaza jedini koji je stajao, predsednik Odbora. Primetivši uozbiljena lica, profesor nasluti problem. Tišina nikada nije zvučala dobro. Suzbio je osmeh, ali ne i oduševljenje. – Neću mnogo da dužim – kaza predsednik Odbora – Zvali smo Vas


književnost uživo 94

jer smo ustanovili da ste prekršili tačke 38. i 104. našeg Pravilnika o radu, pritom svesno i namerno. Naime, Vi ste pre tačno mesec dana uzeli deo, pardon, poslednji deo materijala, tačnije, vlas kose stare 12.000 godina i podvrgli je DNK analizi, bez dozvole i bez mere zaštite, čime je prekršena stavka 38. Da ne govorim o tome da ste uništili arheološki eksponat neprocenljive vrednosti! – svestan da ga nadvladava bes, predsednik Odbora zaćuta na trenutak kako bi povratio hladnokrvnost. Potom nastavi: – Kao što ne znate, stavka 104. odnosi se na zaštitu semena, spermatozoida i jajnih ćelija. Ponovo bez dozvole, uzeli ste iz Banke polnih ćelija nedopustivi broj gameti, bolje reći, ukrali ste, jer ste u noći između četvrtka i petka prošle nedelje Vi bili u Banci! Iz do sada navedenog Odbor je doneo jednoglasnu odluku da Vas liši prava rada i boravka u ovoj instituciji radi prevencije dalje štete koju možete načiniti ne samo Institutu, čovečanstvu, profesore! Takođe, protiv Vas će biti pokrenuta tužba za nepoštovanje Statuta, neprofesionalizam u radu i iznad svega tražićemo najstrožu kaznu za uništavanje javnog blaga čitavog čovečanstva! Toliko od nas, slobodni ste. Bez ikakve mogućnosti odbrane, profesor se samo nasmejao toj aroganciji i nepravdi. Dok se odborna sala praznila ostavljajući u vazduhu prezrive poglede, profesor se smejao u sebi, još uvek opijen veličinom svog otkrića. Istina, načinio je prekršaje, ali ono što je otkrio, svakako je epohalno otkriće i enormno bogatstvo čitavog ljudskog roda. Nije on ništa izmislio, on je pronašao ono što je oduvek postojalo pred našim očima. On nije bio stvaralac, već samo svedok – onaj koji je primio vatru i postao lučonoša svojoj sabraći! Ostavši potpuno sam u odbornoj sali, pogledao je naviše, u plafon, zamišljajući nebo i prošaputao: – Gospode, nađi mi se.


književnost uživo 95

Kada se pojavio na vratima svoje laboratorije, mladi asistent je sedeo okrenut leđima prema vratima i beležio je nešto u svoj dnevnik. Profesor je bacio pogled ka neonskoj ploči i zatekao je praznu. – Gde su folije, Paolo? – Molim? – upita asistent tek tada primetivši profesora. – Paolo, gde su folije!?!? – povika profesor. – N, ne znam... Sve vreme sam bio ovde, niko nije dolazio, niti sam ih ja dirao. – Rekao sam da ih ne diraš! – Nisam ih dirao! – Brzo, zovi obezbeđenje, neka vrate kamere! Paolo je potrčao koliko ga noge nose. Desetak minuta kasnije, profesor i Paolo su bili u kancelariji obezbeđenja i posmatrali snimke za proteklih sat vremena. Na jednom od snimaka vidi se kako je Paolo prišao slavini da natoči sebi čašu vode i da u tom trenutku njegove nepažnje u laboratoriju ulazi muškarac, ogrnut belim mantilom, neobičnog izgleda, duge kose svezane u rep, oštrih crta lica, nalik Indijancu, skida sa neonske table dve identične folije, stavlja ih u fasciklu koju je sa sobom nosio i iskrada se. Potom su ga kamerom pratili četiri sprata naniže, odakle je sporednim stepeništem otišao u odsek za napajanje i zatvorio se iza metalnih vrata koja su odvajala malenu prostoriju bez drugog izlaza. – Šaljem ekipu dole, ne brinite profesore – kaza šef obezbeđenja. Potom su ubrzali snimak do sadašnjeg trenutka snimanja. Nije izašao. – Odakle je došao? – upita profesor.


književnost uživo 96

Ponovo su premotavali snimak. Došao je iz iste prostorije u koju se vratio. Profesor i njegov asistent posmatrali su ekipu na terenu preko snimaka s kamera. Ekipa je razvalila vrata iza kojih se krio lopov. Iza vrata nije bilo nikoga.


književnost uživo 97

Vid Sagadin Najmanje šest lica traži autora ili Kako je autor Žigon ostao bez auta u nokautu međugraničnog prostora Ne možemo objaviti ovaj tekst bez prethodnog objašnjenja, koje je povezano s vRiskovom noći poezije posvećene projektu Širi poeziju, ne strah. Kako god bilo, Bloomsday je blizu, a umjesto još jedne reference na poznatog Irca/Tršćanina/štoliveć, ovdje je u igri jedan nepatvoreni Ljubljančanin i nekoliko blesavih Riječana. Dakle, najmanje šest lica traži autora... Ne mogu da objasnim što mi se sve ili bolje što mi se sve nije događalo u roku od 24 sata. Pogotovo to da mi se odvrtio cijeli životni film kao u kakvoj linčevskoj dramaturgiji, podržan naravno s donkihotskom nadrealističkom groteskom, koja je još uvijek temelj europskoga humora. Umjesto još jedne dosadne pjesničke večeri, gdje pjesnici čitaju uglavnom samima sebi, dogodio se život, koji, kao što znamo, nikada ne ide po pravoj liniji nego uvijek hvata krivine i laži tamo gdje nitko normalan ne ide, sve to samo zbog toga, da bih spasio samog sebe pred samim sobom itd. Dakle donkihotska pozicija aktivirala se onoga čudnovatog dana u šest popodne kad sam sa svojim hrabrim, iako jedva voznim kolima, započeo vožnju prema devetim krugovima pakla i, kažem vam, bilo je fantastično, neponovljivo i nezaboravno. Što bih s računom od 500 eura, koju trebam platiti zbog toga što sam zaboravio registrirati auto, koji je još uvijek na graničnom prijelazu Jelšane. To mi se dogodilo pola sata prije početka literarne večeri u Rijeci, gdje sam trebao nastupiti kao jedini predstavnik Slovenije, jer drugi jednostavno nisu mogli doći. Na njoj su se predstavili pjesnici i pjesnikinje koji su sudjelovali u projektu Širimo poeziju, ne strah, koji virtualno, a zapravo realnije od


književnost uživo 98

tzv. stvarnosti, obuhvaća sve veći dio zemalja, mislim da čak i izvan same Europe. Dakle, našao sam se odjednom u međuprostoru slovenskohrvatske granice pola sata prije početka literarnog događaja i s pretplatnom SIM-karticom u telefonu, koja mi je onemogućavala da ikoga zovem niti je itko mogao nazvati mene. Situacija je bila stvarno groteskna, a još više zbog toga jer sam se sjetio da imam paketić gandže u autu, koju sam stavio u svoju torbu s poezijom koju sam ponio sa sobom, nakon što sam ostavio auto na granici. Zamislite mene s gandžom u torbi pred policajcem koji mi već piše račun na 500 eura i što bi se sve moglo dogoditi kad bi odlučili da me pretraže. Ali nisu! Umjesto toga su na moju molbu zvali Milana Zagorca, koji je organizirao tu večer. I on je bio u manje od pola sata na granici da preuzme ludog pjesnika iz Slovenije. Zakasnili smo pola sata, ali večer još nije počela, i to srećom ne zbog nas. Zagrijan od svoje situacije, u svojim sam pjesmama ispjevao svoju dušu, a i cijela je večer bila neopterećena i puna žive stvaralačke energije. Nakon večeri Milan Zagorac je rekao da će me odvesti natrag, a tamo, gdje sam bio, čekao me samo uzapćen auto bez registracijskih tablica. Zato sam i pitao Alena Brabeca, izvrsnog pjesnika i čovjeka, s kojim smo u Sloveniji na prevodilačkoj radionici jedan drugome prevodili pjesme, zna li gdje bih ovdje u Rijeci mogao prenoćiti. Alen je brzo riješio problem nakon što se dogovorio sa ženom pa sam tako upoznao i njegovu familiju. Ali prava farsa tek počinje. Budući da sam se sutradan odlučio posjetiti neke prijatelje u Portorožu pa me Alen, na moje prigovaranje i nagovaranje, ostavio pred tunelom Učka, na službenoj granici između Rijeke i Istre. Da, dobro ste čuli, ludi Vid je htio doći do Portoroža kroz Istru, što je identično samoubilačkom činu, a ja sam brzo


književnost uživo 99

saznao zašto je to tako. Počeo sam stopirati u jedanaest sati ujutro, pun nove energije i elana, kao treći čovjek, sav u crnom, i s tamnim šeširom na glavi, čija je silueta već izdaleka za vozače predstavljala najvišu moguću opasnost, a on sam je pak bio uvjeren da je najnormalniji čovjek na planetu. Kad se izlila kiša, stavio je na uho muziku s mp-3-ja i počeo uživati u danu. Telefon naravno još uvijek ne radi, ali on je uvjeren da će svaki čas netko stati. Ta uvjerenost se nakon tri sata preobrazila u svoju suprotnost, ali je Don Kihot izdržao i taj napad divova te je počeo uživati u kompletnoj anonimnosti. U međuvremenu su ga cijela Ljubljana i cijela Rijeka tražile, postao je Wanted Person i ta ga je pozicija počela usrećivati. Pogotovo kad je napokon uhvatio prijevoz barem do Lupoglava, gdje je u nekoj krčmi kupio cigarete i jednu zasluženu kavu. Bio je 15 kilometara od Buzeta koji leži u naručju kontinentalne Istre, bez izgleda da bi mogao dalje napredovati. Vrijeme kao da je stalo, a on je s mrtvim telefonom u ruci slušao muziku i čitao vlastitu poeziju na svojem srpsko-hrvatskom jeziku kako bi se uvjerio je li to još uopće još uvijek on sam. Lokalna raja ga je počela zajebavati, ljudi su ga smatrali nesretnikom koji u Istri kao tvrđavi lijeve opcije nisu baš dobrodošli, a jedan genijalac mu je prijateljski savjetovao neka se baci pod kola pa će se sigurno zaustaviti itd. Ali mene je to samo nasmijavalo, nikad nisam bio mirniji te sam bio uvjeren da mi se ostvaruje to što sam zapravo i želio da se mi dogodi. Najmanje šest ljudi traži autora, a on uživa u svojoj anonimnosti u jednom gradu bogu za leđima, u kojom nije baš dobrodošao zbog svog izgleda. U tom vrtlogu jedne komične situacije ni za tren nisam upao u paniku te sam eventualni pakao pretvorio u nebesa koja bih poželio svakome da dobije na barem pet minuta. Nakon zanimljivog razgovora


književnost uživo 100

s konobaricom o tome kako materijalizam unakažava ljude, napokon sam zvao Milana Zagorca, koji mi je uzvratio poziv i već drugi put u 24 sata došao kako bi me spasio. U istom momentu kad i Milan, uletio je i Mladen Blažević sa svojom porodicom i tako smo se našli u Lupoglavu, opet oni isti ljudi kao na večeri prije. O tome kako me Milan odveo na vlak za Ljubljanu u Ilirsku Bistricu i platio mi kartu, nećemo pričati, jer bi stvarno bilo previše. Ali stvarno, cjelokupan put do Rijeke i nazad u Ljubljanu učinio se kao put oko svijeta, na kojem sam najzad upoznao samog sebe u svoj svojoj bijedi i anonimnosti. Sad me racionalisti hoće proglasiti krivim, nezrelim i neodgovornim, a ja vam kažem, gdje vam je život, ljudi, i nemojte ga tražiti tamo gdje mislite da jest, nego tamo gdje ga ni u najgorem ili najboljem snu ne biste očekivali. U općoj tami svemira mi smo luč koja treba svijetliti u vlastitu tamu znajući da ne treba sanjati snove kad ih već živiš. S punom mjerom i punim plućima. I kao potpun klaun, naravno.


književnost uživo 101

Ana Radun- Krug prstena Tomić Anđelka se upravo pozdravljala sa svojim prijateljima kada se setila da je obećala majci da će joj doneti par svežih cvetova da bi ukrasile njima dnevnu sobu. Imale su crnu vazu, prošaranu srebrnim, sjajnim nitima. Želela je da u nju stavi što više jarkih boja i zelenog lišća raspoređenog po grančicama onako kako to samo priroda može da učini. Želela je da se u kući osete duh šume i livade. Zato je krenula da izvrši bezazleni, šarenoliki poduhvat. Bila je visoka devojka i trava joj je dosezala do sredine listova. Milovala je žensku nežnu, sjajnu kožu, dok joj je cveće svojim poljupcima ostavljalo tragove polena po nogama. Zelene ruke su skrivale sandale koje je nosila. Svaki put kada bi napravila korak, mogla je da oseti kako joj trava klizi uz prste, duž linija stopala, do kaiševa koje je vezala uz nogu i preko njih. Zbog tog osećaja je postajala sve razneženija i nasmejanija. Suknja boje zrele trešnje obmotavala se oko njenih nogu, njihala se oko kolena i svojim tamnim rukama je uokvirivala linije butina. Duž stomaka je imala crnu traku, provučenu kroz rupice s metalnim ivicama, ne širu od prsta, koja je svojim sjajem prkosila kao da govori da i crnilo može biti živo i pružala se skoro do vrha trupa. Izukrštana, čuvala je čipku ispod sebe, kao da joj ne dozvoljava da pobegne jer onda ne bi bilo šara preko grudi, ne bi na svojim rukama nosila trešnje uvijene u zavijutke prepletenih linija. Tanke bretele, sastavljene iz sitnih cvetova belih rada, trpele su nalete dugih, plavih uvojaka nošenih povetarcem i klizile su po ramenima zajedno s kosom toliko malo i neprimetno, da se moglo reći da se i ne pomeraju. Krupni, plavi talasi su bili zlatna kruna i kontrast ukupne slike. Bacali su odsjaj boje koja je u sebi imala nebrojeno blistavih niti, kao polje kroz koje neprestano teče bujica sunčevih zraka. Rumeni, okrugli obrazi, krupan i oštar pogled uputili su se uz razdragani osmeh u smeru koji je odredio mali, prćasti nos.


književnost uživo 102

Želela je ući u šumu da bi potražila paprat. Čula je za verovanje da će kuća u kojoj paprat dobro raste imati dobre prihode od poslova i dosta para. To bi njenoj porodici pomoglo da obnove stari deo kuće koji je umro zajedno s babom i dedom, tim bezgranično vrednim i strpljivim stvorenjima punim ljubavi prema zajednici. Tek su, par meseci pre nesrećnog kraja, pristali da se stari, tradicionalni izgled promeni u meri koja bi donela bolje uslove za život. Sunce je prolazilo između grana, pa ju je razlika temperatura na čistini i među drvećem naterala da se naježi. Ipak, prijao joj je svež vazduh mirisa lišća, kore drveta, smole i zemlje. Nakon nekog vremena, učinilo joj se da je zgazila na nešto čudno, kao da pod nogama nije imala ravnu zemlju niti obli, tvrdi kamičak, već nešto malo, okruglo i tvrdo. Povukla je nogu unazad i čučnula je da pogleda. – Bože, otkud ovo ovde? Predivan je! – uzviknula je kada se u njenoj ruci našao neobičan prsten. Sjajan kao njena kosa, pun šara i putova po kojima su tekli sunčevi zraci, širok koliko i traka na haljini, bio je spoj njenih dimenzija i oblika. Hladan i čvrst, struktura u kojoj su sadržani svetlo i tamno, prkosio je svojim sjajem. Njegovi talasi, kao jezici koji čuvaju hiljadu priča, mamili su pogled da ih bespogovorno prati. Kao da je svaki jezik imao svoj položaj i istovremeno je s par drugih činio nerazdvojnu, bratsku skupinu, a skupine su se ponavljale jedna u drugoj i jedna izvan druge. Krupne, plave oči, tvrde i neprozirne kao plavi ahat, dragi kamen nalažen u vulkanskim šupljinama ispunjenim nekad vrelom rastopljenom masom, zatim otvrdlom lavom, hladan i tvrd, prožet paralelnim linijama, spustile su se na njega. Zvale su meke, bledoroze, dugačke, mirisne prste da pomiluju taj i živ i neživ predmet koji je držala. Osetila je koliko neravnu, toliko i glatku strukturu. Uzela ga je između palca i kažiprsta i stavila na drugu ruku. Tada je sve pošlo naopako.


književnost uživo 103

Prst je počeo da je boli, kao da se užario. Panično je povukla prsten da bi ga skinula. To nije bilo moguće. Stajao je uz njen prst kao da se sjedinio s njim i na toj graničnoj površini sjedinjenja video se novi svet, koji je počeo da diše, da se rađa. Sitni, narandžasti plamenovi su se kovitlali. Njeno lice, izbezumljeno i zbunjeno, bilo je obasjano vatrom. Dan i hladnoća ustupili su mesto mrklom mraku presečenom džinovskim plamenovima. Vrele ruke su bacale svetlo i tamu po prostoru, divljale su, lizale su kore i grane koje su im se našle na putu i izrastale su u nešto strašno. Čovekoliko stvorenje se naziralo u vatrenoj lopti. Teški krik je proparao tišinu. Za njim je odjeknulo toliko krikova kao da su potekli od mučenika iz svih tamnica ikad napravljenih, koji su dobili sopstvene odjeke. Mučnina i gađenje su nadvladali strah u Anđelkinom umu. Povratila je pred svoje noge kiselu, gorku, žareću, tečnu masu. Obrisala se rukom i, taman kad je krenula da podigne glavu, skamenio ju je optužujući uzvik: – Ti! Kako se usuđeš da remetiš moj san?!! Ko te je poslao da uđeš u moj pakao?! – Aaah, nisam... – zagrcala je panično, pokušavajući da nadvlada strah i da podigne pogled da se susretne sa svojim neočekivanim mučiteljem. – Tišina! Ja ću pričati, ti ćeš slušati! – odvratilo joj je to čudno stvorenje – Moj je dom prebivalište grešnika, mesto stradanja i patnje. „Da“ – pomislila je – „Tvoj dom mora biti neki teži haos da bi tako izgledao. Ne verujem da ti je to kostim za zabavu za Noć veštica.“ Ipak, jeste drhtala od straha i postajala je klizava i mokra od znoja. Taj čovek, stvorenje, šta god da je, izgledao je kao živa lutka za


književnost uživo 104

čas anatomije, ceo bez kože, crven, otkrivenog mesa, s crnim plaštom na leđima i crnom maskom na očima, plavim i tvrdim kao što su njene, bez kose, ako bi se tako moglo reći. Njen ponos je ismevao mokre i zalepljene, debele plave pramenove obasjane vatrom i mokru trešnju haljinu niz koju se slivao znoj, zalepljenu za njene noge. Uvek se u kući govorilo da treba da budu spremni na oružje protiv spoljnog napadača i da se bitka mora dostojanstveno voditi, barem muškarcima. Ali, nije mogla razumno o tome da razmišlja. Sve njene ideje, heroji, tuge, težnje, vere i nasleđa skupili su se u nemi čvor, suvu loptu u grlu. U ustima je osećala kiselinu i bljutav ukus, pola toga je pridavala situaciji u kojoj se našla. Nonšalantno je izvukao šešir ispod teškog plašta i stavio ga je na glavu. – U mojoj je demonskoj prirodi da mučim duše. Oslobodila si moju hladnoću kada si je dotakla toplim prstima. Zariće ti se kao ekseri pod kožu, do kosti, dok je ne osetiš svugde u sebi. Kada se budeš tresla i drhtala, tvoje rane će zvučati kao mljackanje, žvakanje mesa i puštaće vruću, crvenu krv da curi, da ti kapa po crvenoj haljini, curi niz tebe, do zemlje i u zemlju. Tvoje iskustvo sa mnom će biti večno onima koji su zarobili moju dušu u taj prokleti prsten! Primićeš ga užarenih vena dok ti ih zaprepašćenja i užasi ne slede. Oprosti mi, draga, moraću te vezati da mi ne bi pobegla. Pomislila je da se šali, ali joj je već bilo neverovatno da razmišlja da li uopšte razgovara s nekim nepostojećim stvorenjem. Pala je na zemlju, bačena nepoznatom silom, prikovana za prljavo tlo koje joj je bolo i grebalo kožu kroz platno. Usta su joj se napunila prašine. Panično je pokušavala da se iskoprca iz nepoznatog zagrljaja. Iz tla su pojurili metalni šiljci, zvučeći kao satara koja kida meso, da bi se, hirurški


književnost uživo 105

precizno, zaustavili formirajući piramidalni kavez iznad njenog tela. To je demonu bilo zabavno. Njegovo izopačeno lice je postalo još izopačenije kada ga je raširio u bolestan, nespretan osmeh nekog ko nikad nije zaista znao da se smeje. Setila se svoga brata, vižljastog dečkića koji je voleo da skače po kamenju, da se hvata za granje i penje tamo gde odrasli ljudi ne bi imali hrabrosti da idu, kom je planina bila sve i sva, a šuma druga majka; mladog bića koji je svoje poreklo smatralo najvećim darom, ljudsku prirodu i njene slabosti najlepšim bogatstvom koje je posedovalo, a svaku slabost je znalo da pretvori u pobedu. – Da se on našao u ovoj šumi, mislim da bi ga udario cepanicom u glavu i pobegao kao vetar – promumlala je. Onda se setila da verovatno ne bi trebala da izražava glasno svoje misli. Shvatila je da ju je šok prošao i da bi sada zaista mogla da razmisli o izbavljanju odavde, makar zbog brata. U tom trenutku su se čuli zvižduci iz zemlje i debela, gruba užad su joj obmotala ruke, noge i vrat. Shvatila je da to nisu čak ni užad, nego savitljive grane koje dolaze iz zemlje, hladne i neprijatne. Ošinule su joj kožu, stegle su je čvrsto mileći uz nju. Zavezana na lancu kao kuče, gledala je u izvor svojih muka. Ne, ne u zlog demona, već u prsten. Od prstena je sve počelo. Želela je da ima nešto neobično, puno kontrasta, ni ne sanjajući da će se mir dobijen pri pogledu na njega zameniti nemirom zbog skrivene tajne koju prsten poseduje. Grane su je stezale. Ruke, vezane jedna za drugu na leđima u predelu laktova, postajale su hladnije. Za razliku od njih, oko vrata joj je gorelo. Nije mogla da popusti stisak oko vrata jer nije mogla da pomera ruke. Nije bila baš prikovana za zemlju, ali jeste bila vezana za nju, odnosno iz nje. Pulsirale su joj žile i mislila je da joj se glava usijava. Noge su isto bespomoćno prošle. Obavijene obe tamnozelenim, stegnutim,


književnost uživo 106

zlim bičevima, isprepletanim, vezane jedna uz drugu i za tlo, kao rep jadne, bespomoćne, nasukane sirene koju je more izubijalo svojim besom. Počela je da napipava gde se prsten nalazi. Možda, ako ga nekako skine, uspe da otera strašnog demona nazad u san, nadajući se da ga više nikad neće sresti. Približio se njenom kavezu lakim i tečnim koracima. Skinuo je ogrtač i šešir. Mirisao je na sirovo meso. Meso od kog idu voda na usta i mučnina iz stomaka. Pružio je ruku kroz otvor između metalnih, nepomičnih rešetki. Pomilovao je njeno rame. Zategnuto na nazad i napeto, mislila je da će joj od tog dodira otpasti, nije želela da je iko ili išta dodiruje. Prst, mek i topao, naterao ju je da se začudi i zbuni. Međutim, iz njega se zario šiljak u njenu nadlakticu. Zatim se začuo sablasni smeh. Uhvatio ju je za rame ponovo. Iz svakog prsta je poletelo isto parče metala cepajući njenu kožu i zarivajući se u kost. Osetila je probadanje kroz celu desnu ruku i vrelo žarenje u ramenu. Nije znala kako će uspeti da je iskoristi da skine prsten, pokušavala je da ga povuče skoro neprimetno i bespomoćno. Šiljci nisu bili širi od igala za pletenje, ali se oko njih zaista širila topla krv, baš kao što joj je bilo rečeno da će se desiti. Onesvestila se od bola. Postajalo je hladno kada se probudila. Vatra je nestala još davno, sa pojavom zlog bića iz nje. Nije bila svesna koliko je dugo ležala na tlu, u malom zatvoru, bez svesti. Kosa joj je bila puna sasušenih komada blata. Nije bila ukrašena i bujna. Leđa su je bolela kao da je sa neba na nju pala vatra. Zlo ju je posmatralo sa svog prestola – masivne, drvene stolice, ukrašene trnjem i šiljcima koji su iza njegove glave činili lepezastu, mračnu krunu.


književnost uživo 107

– Zašto ovo radiš? – upitala ga je. – Za života sam toliko gnusnih dela učinio, ali nisam se mogao smiriti ni kada sam postao mrtav. Zato sam se nagodio sa onima koji su mučili moju dušu da mi pruže jedno jedino slatko zadovoljstvo u mom posmrtnom životu. Želeo sam da zauvek nastavim činiti zlo. To sam i dobio. Ali, da bih bio mučen zauvek, ne mogu to da radim sve dok sam zarobljen u prstenu. Potrebno je da ga neko stavi na ruku da bi me oslobodio, kao što si ti uradila. Moje zlo više nema granice. Sad mogu da mučim smrtnike kako god i koliko god želim, ja sam besmrtan i to će uništiti sve izvore dobrih stvari na svetu i njihovih života. Na crvenom licu se pojavio oštar i snažan pogled, a na usnama iskrivljeni osmeh. Zgrozila se. Toliko joj je bilo hladno da je želela malo sunca. Demon joj je prišao vrlo blizu da to nije ni osetila. Prošao je kroz rešetke. Sledila joj se krv u žilama. Isijavao je hladnoću iz sebe. Povukao ju je za kosu kao za grivu, zašištala je od zaprepašćenosti. Dunuo je ledenu paru u njeno lice koja je zamrzla kapljice znoja. Od toga sklizale po toploj koži kao sitni komadići leda. Rastopile su se i ovlažile su joj vrat hladnim dodirom. To ju je nateralo da se priseti koliko joj je koža oko vrata odrana i crvena zbog omče u obliku povodca koji je sa teretom nosila, uvezane u krug oko njenog vrata. – Da! To je to! – zasijala je od sreće u sebi nekom slabom, ali odlučnom snagom. Prsten, sunce, omča, sve je to, u stvari, krug. Potpuni mrak u sred prolećnog dana je značio da je sunce nestalo kada je nesreća oslobođena. Možda, kada bi nekako uspela da ga vrati, ne bi bilo više ove groteskne spodobe. Kada bi svetlo zamenilo tamu, za nju bi to bio


književnost uživo 108

početak života, a za njega početak smrti. Nadala se da je tako iako nije znala kako da skine prsten bolnim i onemoćalim rukama, ukočenima od hladnoće. Sve što je dodirivao, ledilo se. Rešetke su postajale kristalni zamak zarobljeništva. Počeo je da joj prelazi prstima po koži. Ledeni dodir joj je hladio samopouzdanje i uterivao strah u kosti. Samo toplota koju život proizvodi ga usporava, ali kada je potpuno zaledi ili je još više izmuči, ni tog više neće biti. Krv oko šiljaka je postala skoreli, crveni pokrov njenih rana, odozgo proboden i zaleđen. Cimala je prsten da bi počeo da klizi, smogla je snage za to. Razmišljala je o suncu koje obasjava lice njenog brata, očev alat, majčinu kuhinju, krovove, njive, prugu, ljude iz voza koji su izašli da kupe osveženje pred kraj dugog puta i koji su ušli u malu zemlju koja spaja more i planine, zelenilo i plavetnilo, miris šume i miris vode, tradicionalnost i gostoprimstvo, seoski sir i bogatašku trpezu, raznovrsne pejzaže i kulturno nasleđe, umetnost i avanturizam. Želela je da oseti još katkad u životu komadić tog bogatstva. Izbacio ju je iz sanjarenja iznenadni priliv toplote. Zagušljivost ju je preplavila. Zagrcnula se i zakašljala. Osećala se kao da se nalazi u sred vulkanske erupcije. Pravo ispred njenih očiju je pucala gusta vatra. Palila joj je obrve i lice svojom toplotom, trošeći sav kiseonik koji je mogla da udahne u onemoćala pluća. Bolele su je oči, vrat, leđa, ruke, noge, tutnjalo joj je u ušima kao da vozovi prolaze svud oko nje. Podigla je glavu. Na nebu je gorela crvena, džinovska kugla. Usisavala je snopove vrele, užarene mase u sebe. U vatri ispred nje je gorelo meso, goreo je demon kao da je čovek. Smrdelo je na zapaljenu trulež, tešku i memljivu. Nisu se čuli krici, zagušivali su ih zvukovi vatre


književnost uživo 109

i sunčeve eksplozije koja ih je uzimala u sebe i odnosila. Plamenovi su dobijali lica žena, dece, muškaraca, skoro neprepoznatljiva zbog izobličenosti od bolova koje su nekad trpeli. Meso se skupljalo unutar uzavrelog jezgra kao gumena, ružna, tamna masa koja će se istopiti i nestati. Na nebu je bilo more lica, postajala su zbunjena i pomirljiva, nečujna, skoro i srećna. Osetila se kao da je zahvalna što ih nikad neće videti, ne bi mogla da izdrži da sluša o nedaćama kroz koje su ta lica prolazila. Spustila se besprekorna tišina u njene uši. Nebo je postalo plavo, vedro, bez i jednog oblačka. Tamnica je nestala i priroda je blistala u punom sjaju. Sa njom je blistao i prsten. Podigla ga je izmučenim i prljavim prstima. Osetila se kao da narušava idilu tako musava, izranjavana, obamrla. Bila je povređeno dete prirode koja se ponovo rodila. Prsten se sijao kao sunce, kao vlasi njene kose. Na njemu je bila samo jedna šara. Ta šara je bila njen put koji je prešla da bi smogla snage i motivacije da spasi sebe i sve druge ljude kojima je moglo isto da se desi. Putem se išlo u krug, bez kraja i početka. Stavila ga je na ruku. Ovaj put nije bilo plamenog uragana i bića iz noćnih mora. Stajao joj je kao obeležje pobede i nežnosti istovremeno. Primetila je listove paprati u daljini. Krenula je ka njima, srećna što će napokon otići kući.


književnost uživo 110

Gloria Suton Izabrani I te sam se noći probudila okupana vlastitim znojem kao i mnoge noći prije te. U tišini svoje male sobe gotovo sam mogla čuti otkucaje svog srca, koje kao da će mi iskočiti iz grudi. Ipak, kapi kiše silovito su udarale u prozorsko staklo i na trenutak mi smele misli sa sna koji me budio gotovo svaku večer. San koji nakon buđenja nije ostavio ni jednu sliku, niti jednu uspomenu, ništa zbog čega bih na bilo koji način mogla otkriti što se iza tog sna krije u mojoj podsvijesti. Ništa osim snažnih otkucaja srca koji su mi razdirali grudi. Nakon tog sna koji je u zadnje vrijeme bivao sve češći više nisam mogla zaspati. Pošto je kiša padala već danima, a razlika između noći i jutra bila je minimalna, obradovala sam se kad sam vidjela kako se sunčeve zrake bore s velikim sivim oblacima za prevlast pod velikim svodom. Obradovala sam se suncu, i to još više što je tog dana bio moj 30. rođendan. Nisam se mogla oteti dojmu da će i meni napokon zasjati sunce, što me navelo da skupim snagu i zakoračim u osvajanje još jednog dana. „Možda će mi 30-te na kraju i donijeti više sreće“, pomislila sam tada, još uvijek ne znajući koliko će se toga promijeniti i razjasniti od toga dana. Nije bilo ni sedam sati, kada mi je zazvonio telefon. Na ekranu se prikazao šefov broj. – Prvi dan godišnjeg, a on već zove! – promrmljala sam iznervirano, ali nije bilo šanse da se ne javim. – Želim da mi budeš dostupna 24 sata ili se ne moraš ni vraćati! – vikao je iz svog ureda dok sam izlazila iz firme i znala sam da je mislio ozbiljno. – Halo, šefe! – Čekam te kod Brankine farme za sat vremena. Znaš gdje se nalazi? – upita i, ne čekajući da odgovorim, nastavi – to ti je 30 kilometara udaljeno od grada, prema...


književnost uživo 111

– Znam, šefe, znam – pogledam u bocu mlijeka na stolu. „Brankino kravlje mlijeko pijem od kad znam sa sebe“, pomislih. – Ali ja sam na godišnjem i još k tome danas je... – Nisi više! – kratko odgovori i prekine vezu. Na putu prema farmi razmišljala sam o tome što se tako važno događa da šef nije zvao Marina, mog kolegu, ili mi namjerno želi pokvariti tih jadnih sedam dana godišnjeg odmora, koje mi je odobrio samo zato što sam ga gotovo pa na koljenima molila. Uočila sam šefov automobil, na raskrižju kilometar prije Brankine farme. Jedva sam uspjela zaustaviti automobil jer sam jurila 130 kilometara na sat kako bih stigla u dogovoreno vrijeme. Moj šef Ivan sjeo je za suvozačko mjesto. – Vozi – reče. – Ivane, mogu li znati o čemu je riječ? Mislim, ipak mora da je nešto jaaako važno ako ste mi prekinuli godišnji – bila sam ironična. – Ne sprdaj se sa mnom, naravno da je važno, senzacionalno zapravo. Noćas je na farmi zaklano trideset krava. Trideset mrtvih krava kojima čak nedostaju neki dijelovi tijela. Nekima su odrezane uši, nekima repovi, jednoj je odrezana čeljust – u šoku sam slušala Ivana, ne vjerujući da postoji monstrum koji bi takvo nešto napravio. – Kako ti znaš? – upitam – A da imaš svoje izvore, znam, znam – nastavim. – Što kažu, je li se već nešto otkrilo? – upitam kada primijetim dvadesetak vozila specijalne policije na ulazu u farmu – Jesu li rekli nešto o tome zašto je tolika stoka osakaćena? Sumnjaju li u nešto? – Ne – reče – ali moj mi je izvor rekao da se CIA nešto previše zainteresirala za taj slučaj. To nije napravio čovjek ili neki lopov. Lopov bi


književnost uživo 112

uzeo cijelu kravu, a ne pojedine dijelove tijela. Nisu definitivno rekli, ali jedna od mogućnosti je da su izvanzemaljci to napravili – pogleda me čekajući moju reakciju. – Molim? Ti si poludio! – glasno se nasmijem – Pa zašto bi izvanzemaljce zanimale krave? I k tome Brankine? – Ja ti kažem što su meni rekli, a pošto si ti moja najbolja novinarka, na tebi je da to istražiš – reče i izađe iz automobila. – On je totalno lud. Vjeruje u izvanzemaljce i još mi je dao kompliment – promrmljam sebi u bradu i krenem za njim prema farmi. Na ulazu nas je odmah zaustavio policajac vraćajući nas natrag. – Molim vas da napustite ovo područje. – Pusti ih da uđu – reče muški glas – Ja sam ih pozvao, to su kolege iz veterinarske stanice . Policajac se pomakne da prođemo. – Dobar dan, ja sam Luka Kolar, specijalist veterine – pruži mi ruku. Uzvratim pozdrav, predstavim se razmišljajući kako se i moj šef preziva Kolar, moguće da su nešto u rodu – Tata, ovo moraš vidjeti – reče Luka i potvrdi moje misli. „To je sin mog šefa“, pomislim i krenem za njima navlačeći na sebe bijelu kutu koju nam je Luka dao kako bismo stvarno izgledali kao nekakvi doktori ili veterinari, što god. Nakon što sam imala tu čast da iz prve ruke pogledam osakaćena tijela stoke, što mi je izazivalo povraćanje i slabost, Luka je predložio da odemo nakon što je obavio pretrage i pouzimao sve potrebne uzorke. Otišli smo do njegove ordinacije gdje sam jedva došla k sebi i malo se oporavila od viđenog.


književnost uživo 113

– Kravama su dijelovi tijela i organi uklonjeni pomoću neke vrste nepoznate kirurške procedure, moguće da je to obavljeno laserski, maternica je izrezana doslovno između slojeva stanica – zbunjeno je govorio. – Ne možemo dokazati da su izvanzemaljci – reče šef – ali sigurno su oni, zdrav razum govori da ne bi CIA bila pozvana da su lopovi u pitanju. Ali zašto krave? – nervozno je šetao amo-tamo. – Izvanzemaljci proučavaju sve vrste na našoj planeti, moguće je da traže načine da poboljšaju hranu koju dobivamo od njih ili možda žele modificirati novu vrstu goveda, koja bi bila u mogućnosti izdržati nadolazeće zemaljske promjene i na taj način bi ljudskoj vrsti bio osiguran opstanak na planetu. Ako i to jesu napravili izvanzemaljci, oni to čine kako bi pomogli čovječanstvu. Ljudska rasa je pokvarena i autodestruktivna i izvanzemaljci nam žele pomoći da to počistimo – izrekla sam u jednom dahu i sama šokirana izrečenim. Luka i Ivan su me čudom gledali. – Prije si se smijala kada sam spomenuo izvanzemaljce, a sada... To se zove prava novinarka, i kada ne vjeruje pravi priču, nisam te uzalud zvao! – pogleda na sat – Žurim, imam sastanak s gradonačelnikom, Gloria, očekujem naslovnicu, a ti, Luka, daj joj sve informacije da potkrijepi priču – reče i ostavi nas. – Nadam se da je sve što si rekla tako, ali nije mi jasno zašto izvanzemaljci jednostavno ne slete na Zemlju i lijepo nam i iskreno kažu što žele – našali se. – Znaš ljude, ako bi izvanzemaljci sletjeli, prvo što bi mi učinili je to da bi skupili sve moguće oružje i počeli pucati na njih. Nismo dovoljno razvijeni da bismo prihvatili jedan takav bliski susret i još mirno. Cijeli


književnost uživo 114

bi svijet bio u panici i oni to znaju. Zato se i ponašaju tako. Oni nas žele naučiti, ne žele nas preplašiti i za to imaju bolji način nego da samo slete – dok sam to izgovarala jako me zaboljela glava. „Što mi je? Što ja to pričam“, pomislila sam u sebi, „Što se to zbiva sa mnom?“ – Ovo što si rekla navodi me na to da se zapitam da nisi i ti imala kontakte s izvanzemaljcima – nasmije se. – Ne znam što mi se dogodilo Luka, ja ne znam ništa o izvanzemaljcima i da ti pošteno kažem cijela ova situacija me jako prepala – bila sam iskrena – Kasno je već, morala bih otići. Molim te, javi mi se kada dobiješ rezultate pretraga, a ja idem kući malo guglati – pružila sam mu svoju posjetnicu. – Hoću ne brini, ali jesi li ti dobro? – Jesam, hvala. Kada sam došla kući, bacila sam se na krevet i ubrzo zaspala. Iznenada sam se probudila i pogledala po slabo osvijetljenoj sobi. Promrzla sam od straha kada sam uočila neobičnu, neprepoznatljivu siluetu pored prozora. Zatvorila sam oči, nadajući se da haluciniram ili da još uvijek sanjam. Međutim, kada sam otvorila oči, ona silueta još je uvijek bila tamo, samo što se još više približila. Polako sam podigla ruku da upalim svijetlo, ali na moje zaprepaštenje neki mi je glas naredio da to ne učinim. Glas je bio nekako umjetan i kao da je dolazio sa svih strana. Pogledala sam prema otvorenim vratima misleći da je netko u hodniku, ali tamo je bilo sve mirno. Poželjela sam iskočiti iz kreveta i pobjeći, ali tada sam ponovo čula glas. – Ne boj se, došli smo samo da ti prenesemo jednu poruku. Preplašeno sam gledala u neobičnu siluetu visoku oko metar, iako joj nisam vidjela lice, osjećala sam da se gledamo u oči. Nešto kao da me


književnost uživo 115

prikovalo uz krevet, više nisam mogla upravljati svojim udovima. Bila sam potpuno paralizirana, mogla sam pomicati samo oči. Dok su mi se misli zaprepašteno i u panici razmjenjivale u glavi, odjednom sam osjetila strašnu bol u stomaku. – Molim vas, nemojte mi nauditi, molim vas – šaputala sam u grču. – Ašan, srtav, ozdali, an, umljez, it, šeć, itbi, anejd, do, jelihpreviž – odzvonilo je u zraku. Pa opet, i opet i opet... Stvorenje je i dalje stajalo tamo, ne pomaknuvši se ni milimetra, a glas koji kao da i nije dopirao od njega nije se stišavao. Neumorno je ponavljao iste riječi, bez naglašavanja, kao da broji. – Ašan, srtav, ozdali, an, umljez, it, šeć, itbi, anejd, do, jelihpreviž – pridružila sam se u isti glas i započela ponavljati, jednom, dvaput, triput... ono što sam tada mislila da je nekakvo brojanje i tako sam, ponavljajući jedne te iste riječi, utonula u san. Ujutro sam se probudila, na isti način kao što sam i zaspala, izgovarajući te nerazumljive i čudne riječi. Iskočila sam iz kreveta ponavljajući u sebi kako ih ne bih zaboravila prije nego što ih napišem na papir. Na stolu me dočekao još jedan smotuljak za koji sam znala da prije nije bio tamo. Pažljivo sam odmotala papir na kojemu je bilo nešto nalik mapi i jedno je mjesto bilo označeno crvenim „x“, upravo kao mape koje pokazuju gdje je skriveno kakvo blago. Zgrabila sam papire strpala ih u džep i odjurila k Luki da provjerim ima li što novog. U vožnji mi je zazvonio telefon. – Halo, Gloria, gdje si? Moraš odmah doći – reče muški glas s druge strane.


književnost uživo 116

– Tko je to? – Oh, oprosti, Luka je. Cijelu noć nisam spavao, mnogo nejasnoća veže se uz slučaj osakaćene stoke, moraš doći, čini mi se da sam nešto otkrio. – Evo, upravo sam na putu k tebi. Stižem za desetak minuta – rekla sam uzbuđeno i pokušala prekinuti vezu. – Gledaj, Gloria, cijeli ovaj slučaj mi je jako misteriozan. Kao što sam već rekao, svaki dio tijela kao da je odstranjen nekom laserskom tehnikom. Ne postoji ili barem za sada nije predstavljen medicinski instrument koji na tako precizan način može isjeći meso i kosti. Zvao sam svog dobrog prijatelja kirurga, koji radi u jednoj od najpoznatijih bolnica u New Yorku, koji mi je potvrdio da još uvijek ne primjenjuju zahvate kojima mogu rezati doslovno između slojeva stanica te da ne postoji način kojim se toliko detaljno može procijeniti gdje se nalazi taj dio da stanica ostane netaknuta. – Dobro, i što sada to znači? Da je zločin počinjen nekom nepoznatom tehnikom znali smo i jučer, da li danas imamo nešto više od toga? Jesi li si otkrio čime je to počinjeno? – Čekaj, polako... Moj prijatelj kirurg rekao je da onaj tko napravi takav zahvat, a da stanice ostanu neoštećene, omogućuje prirodni ili umjetni razvoj dvije ili više genetički identičnih stanica ili organizama. Shvaćaš sada? – Nažalost, ne shvaćam. – Je li ti poznat pojam kloniranja? – Naravno da mi je poznat, ne misliš li da valjda da bi izvanzemaljci na Marsu klonirali krave? – upitala sam ironično.


književnost uživo 117

– Samo se ti šali, ali ja mislim da je nešto puno ozbiljnije u pitanju. Proučavam izvanzemaljce dugi niz godina. Fasciniraju me od kada sam bio dječak, pročitao sam na stotine knjiga o njima i... – I? – I u jednoj od njih sam pročitao da će 2014. godine uništiti svijet i da će samo tisuću ljudi preživjeti njihovu invaziju. Tih tisuću ljudi će nastaviti život na zemlji. To je ujedno i jedini razlog zašto bi klonirali životinje. Zamislila sam se. Da mi je to netko rekao prije, pomislila bih da je zreo za u ludnicu, ali nakon onoga što sam iskusila sinoć, sve je moguće. Stavila sam ruku u džep i grčevito stiskala dokaze o mom susretu sa izvanzemaljcima. Dvoumila sam se da li da ih pokažem Luki, ali ipak: postoji li netko drugi s kim bih to mogla podijeliti. Izvadila sam papire i stavila ih na stol. – Luka, sinoć su bili kod mene. Ako nisam poludjela, bili su kod mene sto posto. – O čemu pričaš, Gloria? Tko je bio kod tebe? – Izvanzemaljci – sama sam sebi izgledala glupo dok sam to izgovarala. „Luka je ipak doktor, u redu, veterinar, ali i to je neka vrsta doktora. Možda me strpa u ludnicu.“ – Bože, Gloria, jesi li ti svjesna što si upravo rekla? – I više od toga. Pogledaj! – rukom sam mu pokazala na papire na stolu. Laganim se koracima približio stolu i promatrao papire, izvadio je naočale. Čini mi se da je cijelu vječnost promatrao slova i simbole na papirima. Oko nas je zavladao popuni muk.


književnost uživo 118

– Ipak sam bio u pravu – Luka je razbio tišinu u tisuću komadića – Dolaze! Svijetu kakvog znamo je kraj! Konačni kraj! – Molim? Kako znaš? Što pričaš? – u panici sam ga počela povlačiti za ruku, a on je stajao kao ukopan u zemlju. – Istina je, Gloria. Dolaze. Dolaze, a ti si jedna od tisuću koja će nastaviti živjeti nakon invazije i uništenja. Sada mi je jasno zašto se dogodilo ovo sa stokom, i ne samo sa stokom, godinama već uzimaju dijelove svih životinja po cijelome svijetu. Pripremaju se za nastavak. Sjela sam, noge me više nisu držale. „Je li to moguće?“, razmišljala sam. – Moramo krenuti, nemamo puno vremena – zgrabio me za ruku i povukao prema izlazu. – Kamo idemo? – Sve ću ti objasniti u autu – Ovo što si donijela je mapa mjesta gdje se trebaš skloniti za vrijeme invazije, donijeli su ti je kako bi mogla otići tamo i spasiti se. – Ali... Ako je to istina, moramo obavijestiti ljude, vladu, narod, predsjednika. Kako će mi moji povjerovati u to. Neće htjeti otići sa mnom, mislit će da sam skroz poludjela! – rekla sam kroz suze. – Što to pričaš? Nitko osim mene i tebe ne smije saznati za ovo! Zar misliš da oni koji su ti ovo donijeli, ne bi to isto donijeli i meni i tvojim roditeljima da su mislili da ih treba spasiti. U knjizi koju sam pročitao dok sam studirao u Americi, naišao sam na to. Ne sjećam se svega, ali znam da se spominjalo 10 000 ljudi koji će preživjeti. Ostali su osuđeni da umru.


književnost uživo 119

– Kako možeš biti tako miran, ako misliš da ćeš umrijeti? – upitala sam. – Umrijet ćeš i ti ako ne otkrijemo gdje se ovo mjesto nalazi. Nisam ti rekao, ali na jednoj kravi stajao je datum 25.10.2013. Mislio sam da je to žig vlasnika, sada shvaćam da nije, sve je povezano, sve su znali, zbog toga su nas i spojili, kako bih ti mogao pomoći da pronađeš put. – To je za... Točno 10 dana – rekla sam dok mi je strah paralizirao tijelo – Kamo mi sada idemo? – Na aerodrom kupiti karte. Čim prije putujemo u New York. Moram pronaći tu knjigu, mora još nešto pisati, a i moramo se vidjeti s još jednim čovjekom. On ima jako široko znanje o svemu, siguran sam da će nam moći pomoći. – Molim? – Ništa ne pitaj, molim te. Znam da se uopće ne poznajemo, ali moraš mi vjerovati. Moramo što prije otići. Otišli smo na aerodrom i kupili karte. Ostalo nam je dva dana do polaska za Ameriku. Luka me dva dana nije puštao samu, bojao se da nekoga ne obavijestim o svemu što se događa. Ipak, mislim da ne bih uspjela sve prebroditi bez njega. Zvala sam roditelje, ništa im nisam spominjala. Suze su mi klizile niz lice dok sam ih pozdravljala. Nikada ih više neću vidjeti. Živjeli su Njemačkoj, a ja sam se nakon studija vratila u zemlju u kojoj sam se rodila, a sada nemam vremena niti zagrliti ih zadnji put. Let za New York je prolazio je u potpunoj tišini. Luka i ja već danima nismo pričali. Razmišljala sam o tome kako se on osjeća dok meni pomaže, a sam zna da mu se sprema smrt. Divila sam se njegovoj hrabrosti, shvatila sam da mi se zapravo sviđa.


književnost uživo 120

„Kakva sreća“, pomislih, „Sretnem savršenog muškarca i on je osuđen na smrt“. Zapravo, nije me to baš ni čudilo. Nikada nisam ni imala sreće u ljubavi, ali barem imam sreće što sam izabrana. Na aerodromu u New Yorku, Luka je preuzeo nove karte. I već smo kretali dalje. – Kamo idemo? Zar ne stajemo ovdje? Hoćeš li ti meni reći kamo idemo?! – vikala sam dok su se ljudi okretali za mnom. – U Južnu Ameriku, Čile, Santiago – reče i krene ne obazirući se. „Što sad?“, pomislila sam, prevrtila sam film u glavi i pomislila kako sam mu sve lako povjerovala. „Što ako je sve ovo neka varka? Kako sam tako mogla povjerovati čovjeku kojeg uopće ne poznajem?“ Potrčala sam za njim. Nevjerojatno je kako se odjednom promijenio. Više nije pokazivao nikakve osjećaje, nikakvu brigu. Bio je hladan i suzdržan. – Uskrsni otok. To je naša konačna destinacija. – Uskrsni otok. To je naša konačna destinacija. Kada smo stigli na otok, otišli smo u hotel. Luka i dalje ništa nije pričao. Lice mu nije pokazivalo nikakav osjećaj. – Odmori se malo sada. U osam te čekam na večeri – rekao je i otišao. U osam sam sišla i sjela za stol za kojem je već sjedio Luka. Kada sam sjela, Luka je započeo svoju priču. – Ja sam jedan od njih. Majka mi je bila izvanzemaljac. Sama znaš da je napustila mog oca kada sam imao 10 godina. Istinu sam saznao kada sam napunio 14 godina. Tada je prvi put stupila u vezu sa mnom.


književnost uživo 121

Došla mi je jedne noći, baš kao što sam i ja došao tebi. – Molim? – mislila sam da ću se onesvijestiti. – Ne govori ništa. Molim te pusti me da završim. Već dugo sve znam. Majka me o svemu još davno informirala i bilo mi je strogo zabranjeno da to ikome kažem. Kao što sam ti rekao, deset tisuća ljudi će se spasiti. Od tih deset tisuća, tisuću je naše vrste. Mješanci, tako nas zovu. Svaki od nas može povesti jednu osobu sa sobom. Pet tisuća djece koja su zapravo nova generacija koja će nastaviti svijet, a ostali se moraju brinuti o njima. Oprosti što ti ništa nisam rekao prije. Bojao sam se da ne bi otišla sa mnom. – Ti si izabrao mene? Zašto? Zašto nisi poveo svog oca? – On mi jest otac, ali osoba koja nastavlja dalje mora biti čiste duše, a i sama znaš da je mom ocu, nažalost, najbitniji novac. Takvim ljudima nije mjesto u novom svijetu. Otac mi je pričao o tebi, o tvom poštenju i osjećaju za pravdu. Već nekoliko godina razmišljam o tebi iako ti se nisam htio prije približiti. Čitam tvoje članke, koji su puni osjećaja za dobro i mir, koje pišeš, jer težiš pravdi, a ne novcu i publicitetu. Zato mom ocu nije ovdje mjesto. – Kako to možeš tako hladno reći? – Teško mi je, ali godinama dobivam poruke od svojih i već sam odavno pripremljen na ovo. U glavi mi se počeo odmotavati film. Svi ljudi, svi putnici u avionu su izabrani. – Sva ona djeca u avionu plakala su zapravo jer su odvojeni od svojih roditelja, jel’ da? – Da, ali ubrzo će se smiriti, pronaći će svoj mir. Djeca će sve zaboraviti, moraju, kako ne bi razvili osjećaj mržnje i agresivnosti.


književnost uživo 122

Tada su mi se slike putnika počele vraćati pred oči. Tek sam tada shvatila, od boli izobličena lica ljudi koji su se iskrcali na otoku. Svi su oni odvojeni od svojih voljenih, suočeni sa spoznajom da je njihova sudbina smrt. Dana 25. 10. sam se probudila. Dan je izgledao kao svaki drugi. Pogled na plažu i sunce nije ničime odavao da bi danas mogao biti takav dan. Da je zapravo kraj svijetu kojeg znamo i svim ljudima koje volimo. Luka mi je pokucao na vrata, a ja sam počela plakati. – Voljela bih još jednom čuti svoje roditelje – rekoh kroz suze. – Žao mi je, ovdje već danima nema veze. Od kada su ljudi počeli stizati. Morali smo se osigurati da nitko nikome ne kaže što se događa – zagrlio me – Sve će brzo biti gotovo. Nitko neće patiti. Mnogi će biti spašeni, svi oni koji pate, boluju, koji su zlostavljeni. Njima ovo dolazi kao spas – stisnuo me jako uz sebe. – Nisam ti se zahvalila što si me izabrao, ali to je zato što se osjećam krivom što ću preživjeti, dok će mnogi umrijeti. – Sve mi je jasno, ne brini. Idemo sad. Uskoro počinje – pruži mi ruku. Gusti su oblaci prekrili sunce iako je bilo jutro, kao da je odjednom opet pala noć. Zemlja se zatresla i more uzburkalo. U daljini su se kamene kugle spuštale na Zemlju kao kiša. Iznad nas ništa samo je snažno puhao vjetar. Sve je trajalo svega nekoliko minuta, svi su plakali, i odrasli i djeca i mješanci... Onda odjednom opet sunce. – Gotovo je – šapne mi Luka – rekao sam ti da će biti brzo. – Samo nekoliko minuta bilo vam je dovoljno da uništite ovakav svijet – rekoh tužno. – Nismo ga uništili. Spasili smo ga.


književnost uživo 123

Vid Sagadin Hvala za dobru jeba..nu ili kada se ujutro Žigon probudiš, ponesi ruž sa sobom! Sve je bilo baš kako sam zamislio, Ester Ritter, kada sam polako napustio tvoj ugrijani krevet, pun tvojih snova. Sada mogu mirno otići u novi dan, sunce me poziva u susret. Sutra će biti pun mjesec, a ja ću sa svojom ženom prokomentirati jučerašnje događaje, prešutjevši, naravno, detalje. Što bi joj lijepu glavu opterećivao skrivenim zakutcima tvojih sramnih bičeva koji ne mirišu na nju, već na tebe? Draga Ester, kad se probudim, uzmi ruž sa sobom, rado bih ti rekao da si bila kod mene, međutim, budući da nije bilo tako, ja sam bio taj koji je otišao, a ruž za usne sam ostavio u autu. Znaš kako je to kad se film vrti bez tebe, a ti bi ga na bilo koji način želio zaustaviti, čak i taj samo jedan prolazni trenutak, onaj koji miriše na spolovilo. Došla si u crno-bijeloj tehnici poput mene, mogla bi biti na šahovnici sata koji tiktaka kao neizbježna bomba na našim plažama, sve dok ne dodirne naše genitalije i ne eksplodira. Da, bilo je tako, ali moglo je biti i drugačije da nije bura bila tako nemilosrdna. Nisi željela da te držim za ruku i sve tvoje brojne maske su na mjesečini izgledale gotovo stvarne. Čak i sada čujem tvoje jecaje koji su pod mojim dodirima gutali slinu mojih obudovjelih snova. A kako je ljupko da si opet propustila susret sa samim sobom, jer si se još jednom poigrala s identitetima svih svojih Ja, razasutih po virtualnom svemiru u kojem nam se daješ u čistoj spontanosti. Vidiš, draga moja divlja Ester, već samo zbog toga vrijedilo je biti na tebi jer tijelo se ne uznosi u zrak tako kao slova, pribijena na tipkovnicu, već otpušta djelatne kromosome imaginacije te je veže s nerječitom radošću. Samo se nadam da te nisam obogaljio sa svojim nabijanjem u ona tvoja bolna mjesta, koja si mi dozvolila vidjeti, što je i više nego kompliment. Lacan za Poeovo „Ukradeno pismo“ kaže, da je najbolje skriveno pismo upravo ono koje je svima pred očima, pa ću zato


književnost uživo 124

riječi prevesti na engleski i dati na “public”, neka tada vide Kinezi kako se ljubi kod nas u Sloveniji, a kada ga vidi cijeli svijet konačno ćemo postati nevidljivi: skriveni pogledu svima pred očima. Da, tako je s time, i ništa drugačije Danas se neću tuširati! Neću isprati sa sebe sve tvoje lajkove, koje si ostavljala na mojoj dječje glatkoj koži, kao što si se izrazila u trenutku nježnosti, prije no što su te preplavile suze. – Ne diraj me! – rekla si igrajući na kartu bespomoćnosti kao u patetičnom američkom filmu, i panično si se počela hvatati za sva samozavaravanja, koji žestoko istresaš iz rukava pred našim dugim jezicima koji to ližu kao sol iz sečovljevskih solana, gdje se najrađe i zadržavaš. Tko će od nas prvi baciti kamen na tebe? Ja sam to upravo uradio i već znam da to uopće nije tako teško, samo još uvijek ne razumijem, zašto je boljelo više mene nego tebe. Eto vidiš, draga Ester, sad se opet možemo dalje virtualno natezati, ako nam bog da toliko zdravlja, koliko nam je dao djece, zar ne? Ne budi iznenađena, da me nije bilo kod tebe kad si se probudila, ali tako je, znaš, kao pravi Dane Zajc u „Potepuhu“, jedino cesta daje potepuhu snove, pa neka mu je tisuću puta gorak kruh. Dosta o tome, pošto znam da znaš, da ti je sve jasno, zato ne gubimo više riječi o svemu tome što nije za tuđe gladne uši. Slažeš se sa mnom, zar ne? Oh, draga Ester Ritter, ženo s tisuću lica, zamalo da se stvarno zaljubih u tebe, a ipak je sreća da sam već u braku. Neka te novo sunce poljubi posvuda gdje sam ja zaboravio, i hrabro po utabanim putevima! Adieu! (Preveo sa slovenskog: Milan Zagorac)


književnost uživo 125

Florian Hajdu Tek običan sandan Tek običan sandan Gledam gologuzog puža kako se u leptira pretvara, šetajuća papagajka u zimskom kaputu simultano prevodi kineski u Bazarkorgonu dozbuđenoj crnokožnoj solohoristkinji razmanastirizovanoj Šangdinastijevici što Rajuje u oranžljubičastom suncu, toplom žitu pokošenih stabljika, na gumnu, neizvršenim krstovima klasova prepunim semenozoida, među nudističkim žeteocima koji zapanjeno slušaju bolne jodlojauke trešnjoultramarinskobojn/o/e raskrečen/o/e Aračice koja telom prevodi vasionske zvuke dok Šangica zgrčeno na tome sedi, brzoprekidano sikteći dahće i u nebo gleda da joj otvori, se otvori; Ciganka čergarka piruetno u daire gata, igrokazom najavljuje sluzavi pljusak da okupa grčevito uvezane delove tela/sa/, Singer umesto večernje tvrdopornografski šivaćomašinački u jednu rupicu neprestano sve ubrzanije ubada u zanosu noću arlauče.

Uputstvo za ljubav u Novom Sadu, u prevodu Ujvidék... Morate da zamišljate, ako niste u Novom Sadu, da imate jedan Petrovaradin, zalazak dana u noć, živahnu Mirjanu Uzelac i da se zovete nekako, ja sam se zvao i tada isto. Ova ulica koja je imala istu funkciju da vodi zaljubljene u ljubav, vodila je i mene, pored Američke čitaonice do ugla, koji se ovde jedva nazire, a gde je počinjalo prikaz svega pa i ljubavi nadaleko čuveni Korzo iliti Štrafta. Tu sam na uglu sav usplahiren, ne primećujući koliko je lep Novi Sad, tada, čekao izvajanu, i u glavi, a poznavao sam je i bez toga, ljubav u Mirjani Uzelac koja je namerno išla u moju školu umetničku. Bio sam se nakinđurio ni sam ne znam kako, onako kinđurski, unutrašnje organe uopšte nisam od uzbuđenja i ljubavi


književnost uživo 126

osećao, sve se pretvorilo u ljubav u Ujvidéku. Oči takođe nisam osećao, jer mi se samo moja izvajana figura motala po zenicama... Lagano se neka muzika i graja čula i neka ogromna figuretina, koja nije u mojoj glavi, se prvo približavala a posle udaljavala sa mojom skulpturom. Pokušao sam da bacim hitno tri pogleda, prvi, drugi i treći i tek tada sam uočio da se Ilija Pantelić, čuveni golman tadašnji, ondašnje Vojvodine, šepuri nenakinđuren sa mojom ljubavnom skulpturom... Bio sam opet ja sa unutrašnjim organima i očima koje su gledale put Starog mosta i Petrovaradina. Sa Pertovaradina pretvaranje dana u noć sam gledao kako je Novi Sad, u prevodu Ujvidék, tužan bez moje ljubavi. Tako tužan grad nisam mogao da gledam pa sam mu tada poklonio Ljubav za Mirjanu Uzelac... Eto. Sada je u meni sve mirno i tiho, samo Csoki fali, u prevodu Csokolada, da mirno spava pored mene i diše... I da to čujem.


književnost uživo 127

Borut Petrovič Iluzija? Vernikov Kada čovječanstvo izađe iz razdoblja bezumne proizvodnje robe, kojem je jedina svrha i cilj profit, i dođe u doba u kojem čovjek više neće biti samo nusprodukt proizvodnog procesa, već sustvaratelj humanog, etičkog smisla života ugrađenog u sve pore socijalno-gospodarskih odnosa, tek onda će svijet postati zaista smislen. Smisao života je u stvaranju uvjeta za bolji život. Kvaliteta života nije u materijalnom razvoju, već zapravo i prije svega u duhovnom rastu čovječanstva.


književnost uživo 128

Slavica Baka Gazibara Moja je baka rođena krajem 19. stoljeća. Imala je završena tri razreda škole i u svom kraju važila za pismenu ženu. Njezina djeca i unuci oslovljavali su je s Vi. Meni je uvijek mirisala nekako kiselkasto, ali kad sam bila dijete, taj mi miris nije bio neugodan. Bio je njezin, prepoznatljiv, i kad bi me zagrlila i ja se utopila u njezinim rukama, punim sam ga plućima sretna udisala, požalivši što će me uskoro spustiti i reći: „Ajde, idi se igrati“. Uvijek sam se gurala u njezino krilo koje bi me poput gnijezda napravljenog od duge plisirane crne kiklje i isto tako crnog zaslana spremno dočekalo. Sjedila bih tako kao u ljuljački, zaštićena i sretna. Nije ona bila od nježnih bakica. Bila je to stara žena izrasla na kamenu, koja je u četrdeset godina šest puta po dva mjeseca imala muža kad bi došao iz 'Merike, rodila desetero djece (dva puta bliznace), petero ih pokopala i isto toliko podigla sama, te preživjela dva svjetska rata. Oblikovao ju je grubi pejzaž na svoju sliku i priliku, ali joj dao i gen za preživljavanje. Sada je bila istrgnuta iz svog prirodnog ambijenta i u našem malom gradskom stanu uglavnom se dosađivala. Mama ju je stalno za nešto opominjala, upućivala ju, ispravljala i učila, a ona je uglavnom šutjela i micala se od nje, i samo bi ponekad rekla: „'Ajde Kate dijete, šriću mu vrag odnijo, ostavi me na miru, ostavi se ćorava posla!“ Tad bi iz protesta otišla na balkon, sjela u klimavu stolicu i ruku položenih u krilu gledala kroz krošnje kestenova drvoreda. Kad sam s njom ostajala sama u stanu, uvečer dugo nije dala paliti svjetlo nego bi nas dvije sjele pred šporet i gledale u žeravicu koja bi padala u svoju posudu, a ona bi s vremena na vrijeme otvorila vratašca, poravnala žeravicu i stavila dva-tri komada drva. Za mene je to bilo posebno vrijeme. Nismo razgovarale, noć se već uvlačila u kuhinju,


književnost uživo 129

toplina osvajala, a crvene iskre davale nekakav svet, praiskonski pečat trenutku. Gotovo da sam se bojala i disati. Kasnije sam se prisjećala da je tako bilo i u njezinoj kućici u Lici, da bi tek kad nastupi potpuni mrak ona palila laternu na petrolej i poravnavala fitilj. Imala sam oko pet godina kad sam je iznenadila: rano sam se probudila i ušla u kuhinju gdje je ona spavala, a ona je sjedila kraj šporeta u kojem je upravo pripalila vatru. U polumraku je češljala nekim smiješnim velikim češljem rijetkih zubaca gotovo isto tako rijetku dugu sijedu kosu. Nikada je više nisam vidjela takvu jer je uvijek kosu plela u pletenice, omatala ih oko glave, koju bi uvijek pokrivala crnom maramom, vezanom ispod brade. Činilo se da sam ju zatekla u nečem neprimjerenom. Bila je u bijeloj košulji dugoj do poda, ispod koje su virile gole noge iz cokalja – vunenih pletenih šlapa, podšivenih kožom ili gumom. Izgledala mi je poput neke smiješne, pomalo izgubljene, dobroćudne vještice. Stajala sam pred njom i samo ju gledala. Ona je smeteno dva-tri puta pogledala oko sebe, a onda mi oštrije nego je trebalo rekla: „Rano je još, tek se razdanjuje, 'ajde u krevet, prehladit ćeš se!“ Ta mi je slika često iskrsavala iz sjećanja i poticala nejasni osjećaj krivnje da sam upala u neki samo njezin moment, njezin trenutak intime u koji nitko nije imao pristupa. Nikada nije htjela jesti s nama za stolom, već bi uzela tanjur s jelom, sjela na mali tronožac, izvadila iz svog džepa mali nožić na rasklapanje od kojeg se nikad nije odvajala i uz viljušku njime koristila. Često sam ju vidjela kako tako jede slaninu – tanki bijeli špek bez mesa i to s kruhom i lukom. Iz prikrajka bih ju promatrala jer mi nije bilo jasno kako jede, a ima samo tri zuba (dva donja i jedan gornji), ali bi me majka gurnula da se maknem da ona ne primijeti, ili bi mi uhvatila pogled i dala do znanja da se udaljim.


književnost uživo 130

Kad je već bila jako stara, majka ju je tjerala da se kupa. Napunila bi joj kadu i zvala ju, no baka bi uvrijeđeno rekla da može ona i sama, otišla bi u kupaonicu i demonstrativno zalupila vratima. Majka je nekoliko puta prilazila vratima i pitala treba li pomoć, no ona bi odgovarala da ne treba. Na kraju bi majka ušla u kupaonicu – a baka sjedi na poklopljenom zahodu, ruke joj u krilu i – dremucka. Naravno, voda čista, ona obučena. Nakon učestalosti takvog kupanja majka bi ju ponekad uspjela okupati, a ponekad smo se svi zajedno dobro nasmijali. Umrla je u dubokoj starosti kod unuke u Kanadi ili ‘Merici – kako ju je ona zvala.


književnost uživo 131

Sandra Polić Čovjek koji je pao na Zemlju Živković – Jarilo, hajde na spavanje! – zagrmila je mama Mokoš. – Evo, još samo malo – odgovori najljepše dijete u cijelom božanstvu – Znaš li ti koliko je svemir neobičan? – Ma što sad radiš? – Pišem zadaću. – Iz čega? – Iz života na Marsu. – Pa što se sada zadaća piše? Jarilo moj, Jarilo! Zemlja je plava i ti tu ništa ne možeš učiniti. – Zapravo me muči čovjek koji je prodao svijet. – Pa zašto? – Razmišljam da bih bio heroj barem na jedan dan. – Ljubavi, ne mogu ja umjesto tebe razmišljati ni ići u školu. Što si do sada radio? – Ja sam apsolutni početnik. Ne znam. – Ne znam nije odgovor. Ako nisi gotov, sad više nema pisanja. Ajmo, zube prati i u krevet! – Ali, mama! – Nema mame, požuri. – Baš sam pod pritiskom. – Moja crna zvijezdo, to je tvoj problem. – Zašto si takva prema meni? – Ljubavi, nisam ja takva, nego ti nisi na vrijeme napisao sve što treba. Već je jako kasno, a spavanje je nama bogovima potrebno poput hrane ili zraka. Ako se dovoljno ne naspavaš, počet ćeš gubiti svoje moći.


književnost uživo 132

Manjak spavanja slabi dušu i tijelo, moći postaju sve slabije i slabije dok sasvim ne nestanu. A tada postaneš običan zemaljski čovjek, smrtnik. I ja ti više ne mogu pomoći. Jesi li spremio knjige za sutra? Hajde, nemoj da ti sto puta govorim! Jarilove plave kovrče uvenule su nakon majčina govora. – Gladan sam – maleni bog proljeća će tužno, a mama kao svaka mama nije mogla uskratiti djetetu hranu bez obzira na vrijeme. – Sve će večeras biti u redu... – pjevušio je Jarilo mljackajući. Njegov bijeli plašt vijorio je, a vijenac proljetnog poljskog cvijeća teatralno je skakutao na nebeskoj glavi dok su noge neumorno paradirale podzemljem. – Mama, pala mi je jedna ideja na pamet! Ako ju odmah ne zapišem, isparit će. – Idi, sine, odmah je zapiši – podržala je Mokoš umjetnost. I dok je vrijeme curilo Jarilo je gradio svoj umjetnički svijet nesvakidašnjom kreativnošću. Konačno ga je umor savladao te se srušio u svoju postelju. – Ja sam sretan! Nadam se da si i ti sretna. Dođi se pomazit sa mnom – pozvao je mamu. Mokoš je obožavala tog Perunovog desetog sina kojeg je Veles ukrao iz kolijevke. Privila se uz njegovo krhko tijelo i zapjevala mu uspavanku. – Žedan sam. – Obuci svoje crvene cipele i prošetaj. Dok se išao napojiti majka je zaspala, a on se spotaknuo i pao s njihovog oblaka. I tako je nestao Jarilo, a rodio se Dawid Bowie. Čovjek koji je pao na Zemlju.


književnost uživo 133

Miloš Ljudi kukaju Petronijević Ljudi kukaju! Sve je skupo! I tegle, debelovrati, prepune kese iz prodajnih objekata, i ma šta imali uvek im je malo. Izbegavaju vulgarne reči da bi mogli da poštuju sebe, a smisao traže u sutrašnjici, u cilju i ostvarenju... Ne znam... „Da postoji cilj, on bi već bio dostignut, jer vreme nikad nije bilo da ga nije bilo, vele neki, i prošlost je imala sva prostranstva iza sebe“ − pomislih na Ničea, sedeći na kartonima pod nadstrešnicom kraj supermarketa i čekajući da prođe kiša. – Možda je, ako smo stvoreni, Tvorac imao loš dan ili je bio neuračunljiv – spazih iznad sebe senku i podigoh glavu: jedan mališan, s majkom kraj njega, u kutiju mi kraj natpisa: „Udelite bližnjem, braćo i sestre, ma kakav da je“ obazrivo spusti 20 dinara, radoznalo me posmatrajući. – Bog te poživeo, sine! – namignuh mu, gledajući za njima dok su odmicali niz ulicu. „Zašto je, mama, ovaj deka ovoliko odrpan pa se ne šiša i ne brije?“ – U žalosti je nad samim sobom i nad ovim svetom, u kojem ti želim svu sreću, mali čoveče – nasmejah se. Iz kladionice preko puta izađoše neki mladići, raspojasani, kabadahijski urlajući i startujući uz škripu kočnica luksuzna crvena kola, kao da osim njih na ovom svetu nikog drugog nema. „Jebeš život, provod je sve!“, govori im njihova duša. Zapalih cigaretu i pogledah naniže u reklame što su bleskale na izlozima: „Ljudi žive da bi uživali u životu“, kao da su govorile, i ulice i trotoari urlali su žurbom, potrebnom ljudima da bi imali smisao.


književnost uživo 134

– Ma preživeće se već nekako... – začuh smeh i odlomak iz razgovora dva postarija gospodina, što prođoše kraj mene pod kišobranima. Niz ulicu je oticala voda i auta su se mimoilazila, odmicao je dan koji je mogao i ne biti, i na ćošku od preko puta jedna svenula prostitutka čekala je nebesa bez oblaka. Kiša beše stala, i izbrojavši u kutiji nekih stotinak isprošenih dinara, uprtih na leđa ranac sa celokupnom imovinom: „A i šta će ti više od vedra neba nad glavom i ranca na leđima, kad si na ovom svetu bio nesposoban da ma šta valjano uradiš i stvoriš...“ – Ljudi su tužna stvorenja – idoh kroz gužvu niz ulicu – I hrle ka bleštavilu kao leptiri ka plamenu sveće – kotrljah po svesti iskrslu misao da mi glava ne bi uzalud zvrjala prazna, jer ako nema s kim čovek melje sam sa sobom i ne podnosi tišinu u sopstvenoj lobanji. U diskontu kupih flašu votke i otpih nekoliko gutljaja u hodu, pa još nekoliko, ispred trga zaobiđoh gužvu i skrenuh skrajnutom ulicom, zagledan u samoga sebe, idući ka rakijom probuđenim zaboravima, u kojima su istina i laž isto, kao što su to i u ovom svetu, u kojem smo uvereni u vlastitu povlašćenost i užasnuti od nestajanja, i gde svaki od nas ostvaruje sebe s onime što jeste, do poslednjeg hropca, kada se sva iskustva prikupe da bi se pretvorila u konačnu bol. – Šta je Nada svih mogućih vremena? – šaputala mi je probuđena misao. „Ako Smisla ima, on ne može postojati Sutra ako ga nije bilo Juče“, pomislih s tugom, poredeći svoj zlosrećni život beskućnika, u kojem sam retko kad bio gladan ili previše zapušten, sa sjajem bitisanja i silom srednjovekovnih kraljeva i njihove svite po zamkovima, gde su u istoj odaji svi spavali i dupe brisali senom, povremeno prstima odstranjujući


književnost uživo 135

sasušene brabonjke na dlakama čmara, ne znajući za bolje. – Svet je navika, i stvorenja žive dok žive, posle odlaze – prođoh pored trolejbuske stanice, gde je po džepovima sitniš preturala sirotinja, praveći računicu za san koji neće doći, i setih se gladi, ratova, boleščina, koji od početaka civilizacije na ovoj Kugli preovlađavaše, i robova i logora smrti i boraca za bolje sutra, pomislih na nadu neznanja: „Čovek je biće koje zna da ne zna, to mu je suština, i mnogo je nedohvatnih tajni...“, razmišljah, zagledan u nemušte senke u sebi, kao da tražim nešto, čega nema, a što sam mislio da sam imao.


književnost uživo 136

Stefan Stole Suzana Đurić Više ne mogu ni da se sjetim kada je sve počelo. Znam samo da je bio mrak. Gust i težak. Padala je kiša. I da sam vozio ludačkom brzinom da pobjegnem, negdje. Od onoga od čega nema bježanja jer neprestano stoji uz tebe, živi u tebi. Bježao sam od straha. Te večeri kao i obično vraćao sam se sa posla kući. Čovjek nikada ne razmišlja da mu svako veče može biti posljednje, i da možda baš tada poslednji put vidi svoje najbliže. Čovjek je egoista, ogroman, misli na sebe i zaboravlja na sve ostalo. Zaboravlja na bliske ljude, a samim tim zaboravlja i na Boga. Svaki onaj neokajan grijeh prošlosti ga stigne, nenadano, neočekivano. Steže se oko čovjeka kao obruč, kao Alasova mreža dok potpuno ne ulovi dotadašnjeg lovca i predatora. Ali čovjek ne zna to, ne razmišlja u tom pravcu, to ga ne zanima. Čovjek hoće da živi, a ustvari propada i umire sa mišlju da je živio. Misli dok mu ne oduzmu i razum. Penjao sam se uzbrdicom lagano, šlušao muziku sa neke radio stanice. Kiša je polako počela da prokapljuje. Njene prve kapi bile su ogromne i jake, udarile su o šofer-šajbu mog automobila kao kada čekić udari o nakovanj. Smanjio sam brzinu, iako nisam išao brzo. Bio sam tada savjestan vozač. Kada sam se popeo na uzbrdicu, vidio sam da je nebo crno, toliko crno da bi se u njemu i sam đavo izgubio. Počeo sam lagano da se spuštam u dolinu... Kiša je padala sve jače i jače. Upalio sam brisače, pojačao muziku i odlučio da uživam do kuće. Držao sam upaljena kratka svjetla zbog ostalih učesnika u saobraćaju, mada nikoga nisam sreo na putu a vozio sam već dvadesetak minuta. Bilo mi je to pomalo čudno, obično bude više saobraćaja u ovo vrijeme. Gusti mrak smanjivao je vidljivost totalno. Spustivši se u dolinu malo sam dodao gas vidjevši da nikoga nema na putu. Uostalom dobro sam poznavao taj kraj, živio sam tu već godinu dana. Na radiu je pjevala neka pjesma od Bijelog dugmeta. Počeo sam da ulazim u raskrsnicu i tada je svjetlo obasjalo nebo, grom je udario u neko obližnje stablo, postalo je vidljivo kao da je dan. Zanijet udarom groma


književnost uživo 137

okrenuo sam se u njegovom pravcu. Kada sam okrenuo glavu naprijed vidio sam ženu koja stoji na putu, držala je podignutu ruku. Prošao sam je nekih desetak metara. Naglo sam stao na kočnicu i jedva uspio da zakočim. Vratio sam se unazad. Kiša je i dalje padala, bolje reći udarala i iz neba i iz zemlje. Otvorio sam vrata automobila. Ostao sam zaprepašten. Žena, bolje reći djevojka bila je obučena samo u bijelu haljinicu, koja se od velike količine kiše slijepila uz njeno tijelo. Kosa joj je bila puštena a oči modro-zelene boje. Bila je veoma mlada. Sažalio sam se i upitao se šta tako mlado biće čeka ovako kasno na kiši. – Dokle idete? – upitao sam. Ćutanje sa druge strane pomalo me je rasrdilo. Stao sam joj da ne kisne a sada me i zajebava. Pokazao sam joj rukom da uđe, stvarno nisam mogao čekati da progovori. Žurio sam kući. Ušla je i sjela na prednje sjedište. Kiša sa njene odjeće i kose počela se slivati po mom automobilu. Pomislio sam: „Bože, zašto mi je ovo trebalo? Zašto sam uvijek ja ovakva budala?“ Sa zadnjeg sjedišta podigao sam jaknu i dao joj da je obuče. Upalio sam grijanje. Čovječe, treba da mi se smrzne u autu, pa još da dobije i groznicu! Vozio sam, radio u autu je prestao da radi, tako da je sada vladala beskrajna tišina. Nastavio sam da vozim nekih dvadesetak metara, i onda naprosto nisam više moga da izdržim. Morao sam da prekinem tu groznu tišinu. – Odakle ste? – pitao sam. Samo me je pogledala, onako bezvoljno. Kao da u sebi nema ništa, kao da nema duše. Bio je to onaj pravi leden pogled, onaj koji ima snagu ubiti.


književnost uživo 138

– Dobro, ne morate pričati. Barem mi recite dokle idete, da znam gdje da vam stanem. – Tu, blizu – konačno je progovorila. – Kada bude u blizini tvog naselja, reci mi prije da mogu da stanem. – Hoću, ne brini. Tu sam ja gdje i ti. Pokušao sam da popravim radio, nisam uspio. Nema veze. Bolje da se upoznam sa ovom djevojkom. Nemam mnogo vremena a uskoro ću biti kući. Pričat ću, barem neće vladati ta neprobojna tišina koja me nervira. – I šta si čekala na ovoj kiši, još ovako kasno? – Prijatelje. Prolaze ovuda uvijek. – Znači napravio sam grešku. Sada će tvoji prijatelji da se brinu. – Neće, sačekaće oni mene kod kuće. – Dobro. Bila je nekako čudna. Čudno je govorila za nekoga tako mladog. Uplašio sam se da nije skrenula s uma. Djevojka po oluji i kiši, čeka prijatelje na ulici, ovako kasno. Čudno, ali hajd' da joj vjerujem. – A kako se zoveš? – Suzana. – Ja sam Nenad, drago mi je. Dobro je da sam te pokupio, inače bi se smrzla tamo. Vidiš kakvo je nevrijeme. – Ne bi. Mene plaši hladnoća u ljudima. Od nje se umire. – Hahaha! – nasmijao sam se na ovakav komentar. Kiša je polako prestajala. Dodao sam gas, brže ćemo stići kući.


književnost uživo 139

– Baš je ovo vrijeme nekako čudo i promjenjivo, a Suzana? Odgovora nije bilo. Ali nisam obraćao pažnju na to. Čudna neka djevojka. Možda je samo plaše neznanci. – I gdje si ono rekla da izlaziš, odmakli smo dosta mnogo. Ponovo ništa. Tišina. Samo se čuo zvuk motora i udara kišnih kapi o šoferšajbnu. Okrenuo sam se prema suvozaču. Šok. Ukočio sam se. Pretrnio sam sav. Od panike sam stisnuo nogama sve nožne papučiće. Auto je naglo stalo. Djevojke nije bilo na mjestu suvozača. Znoj je počeo da mi oblijeva lice, osjetio sam jako udaranje srca. Čitavo tijelo je počelo da pulsira. Ruke su drhtale. Pokušavao sam da pronađem nešto u autu, bilo šta. Samo da se otkočim, pomjerim. Na sjedištu suvozača nije bilo ništa, samo se oslikavala mokra fleka od vode. Nisam smio da izađem napolje, otvorio sam malo prozor da uđe vazduha i zapalio cigaretu da se smirim...


foto: Milan Zagorac

ISSN 1849-0425 ISSN 1849-0425

9 771849 042001


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.