Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba

Page 1


Izdavač ICR d.o.o., Rijeka Ivana Zajca 20/II tel./faks 051 338 482 Urednik Milan Zagorac Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba, Mladen Urem © 2010. Četiri razloga zašto nije dobro čitati Kamova prije spavanja Milan Zagorac © 2010. Za knjigu u cijelosti ICR d.o.o. © 2010. Fotografije i ilustracije Privatna zbirka dr. Vinka Antića, Selce Privatna zbirka Mladena Urema, Rijeka Etnografska zbirka Barbalić, Dobrinj Državni arhiv u Rijeci Lektura i korektura Marijana Malovoz Prijelom i ovitak ICR d.o.o., 2010. Tisak Hitra produkcija knjiga d.o.o. CIP zapis dostupan u računalnom katalogu SVEUČILIŠNE KNJIŽNICE RIJEKA pod brojem 120723049 ISBN 978-953-6939-64-0


Mladen Urem Milan Zagorac

Janko Polić

Kamov

&

njegovo i naše doba Priručnik za čitanje Kamova 100 godina poslije

2010.



Može li Kamov zaista promijeniti život?

I

ako je ova knjiga zamišljana, koncipirana, slagana i preslagivana već nekoliko godina, ono što je najvažnije, dočekala je za svoje izdavanje, možda slučajno, jednu okruglu obljetnicu, ovu o stogodišnjici smrti Janka Polića Kamova. Dogodio se tu još jedan mali “fazni” pomak, a to je da je uz Urema, mene osobno, od urednika knjige promovirala u koautora, no to bih prije zahvalio nizu slučajnosti, a koje ipak trebaju dovesti do najboljeg mogućeg rezultata. Ova je knjiga istovremeno i knjiga o Kamovu, ali i knjiga o čitanju Kamova, danas, stotinu godina nakon njegove smrti, u vremenu koje nije ništa manje bremenito i koje pred nas stavlja neke dosad sasvim neprispodobive izazove. Stoga se ponovno vraćam naslovu ovog kratkog predgovora. Pitanje iz naslova nije nastalo u trenutku, već je više bila riječ o nekom prirodnom procesu zriobe pitanja, a i mene kao samoga autora ovih redaka, a koje je poteklo iz jednog sasvim običnog razgovora s gospođom Višnjom Machiedo za vrijeme jedne od naših više-manje redovitih zimskih kava u Opatiji. Naime, s velikom mi je radošću i s posebnim ponosom Višnja poklonila primjerak tada netom ponovno objavljene knjige Putovanje nakraj noći Louisa-Ferdinanda Celinea, naravno, s prigodnom posvetom, i rekla: “Milane, ova će ti knjiga promijeniti život”. Iskreno, tada sam djelomično naivno, a djelomično i namjerno, ovu kratku digresiju shvatio samo kao jednu prolaznu i posve prigodnu opasku. Sada, ne bih otvarao temu Celineova kontroverznog života, njegova utjecaja, (samo)pripisanog mu antisemitizma, sklonosti vichyjevskom režimu (i o tome bi se dalo) i tako dalje, ali i utjecaja na egzistencijalizam, na masovne i manje masovne filozofske i društvene pokrete, vrlo duboko promišljanje međuljudske interakcije kao i gotovo vizionarsku bezizglednost Zapadnog društva (obrazloženje bi trajalo znatno dulje no što je ovaj moj tekst uopće imao namjeru, a onda bismo se uvukli u nepotrebne rasprave o njegovom stvarnom djelovanju, mizantropiji, razočaranju u društvo, pojedinca, svijest, emocije i slično,

5


s druge strane, ulaženje u sukus umjetnosti i života, u samu njegovu bit i ponovnu literarnu reintegraciju pred čitateljem koji je dovoljno otvoren da ga uopće može čitati). No, jedna činjenica tu nepobitno i neporecivo stoji: nakon čitanja ove knjige život mi se počeo mijenjati. Od 2005. do danas proživljavam osobnu transformaciju koja sve više, sve šire i sve dublje nastoji proniknuti u motivaciju našeg djelovanja, a sve to u nizu literarnih, paraliterarnih i životnih iskustava. Dobro, možda nije Celine bio uzrok promjene, no svakako je bio katalizator, jedna od onih dodatnih tvari koje ubrzavaju neke procese. Ono drugo i još važnije u toj rečenici Višnje Machiedo bila je stvar koja je još teže objašnjiva: može li literatura uopće mijenjati život? Odgovor na ovo pitanje je još uvijek složen, ali pojednostavimo ga ovako: ovisno koja literatura i ovisno čiji život. Ona Celinea ili ona Janka Polića, može svakako. Je li to na bolje ili na gore, vrlo je individualna stvar, nema univerzalnog rješenja. Svatko će na to pitanje morati odgovoriti sam za sebe i sam pred sobom. Sve ovo skupa je neka vrsta uvoda u literarno-životnu avanturu s Jankom Polićem Kamovom, a koja je počela sada već podosta davne 1997. godine, kada sam upoznao Mladena Urema. Tada sam bio još student i surađivao sam kao Mladenov pomoćnik u uređivanju Rivala, i, da budem posve iskren, nisam ni približno pretpostavljao da ću jednoga dana i sam pisati o Kamovu, tim više što mi nije spadao u omiljenu literaturu, što je valjda i inače teško vjerojatno da bi i mogla biti prosječnom dvadesetjednogodišnjaku. Pretpostavka da će mi Kamov značiti išta više od iščitavanja Mladenovih tekstova, beskrajnih kava s mojim studentskim društvom na Kontu, korektura, slušanja Uremovih opservacija na temu dubine, složenosti i sintetske vizije, bila je jednaka nuli. U međuvremenu je Mladen Urem učinio dosta za afirmaciju Kamova. Osim objavljivanja u nas, tu su i objavljivanja u inozemstvu, naročito ona u SAD-u, brojni kritički tekstovi, otkriće putovnice, sve točnije i točnije mapiranje ove “kamovljevske” Kamovljeve biografije koja je sve samo ne obična, linearna biografija i koja je konačno imala zacijelo najpresudniji utjecaj na motivaciju i nastanak njegova djela. U tom sam kontekstu bio jedan od sljedbenika te Uremove potrage za utvarom iz prošlosti, a koja je sve više i više tražila da je se razotkrije i ponovno sin6


tetizira u suvremenu, danas interesantnu i, ono što je najvažnije, aktualnu priču. Nekoliko godina kasnije našao sam se, zajedno sa suprugom Tamarom u posebnoj prilici pripremiti, temeljito redigirati, i do kraja urediti Uremovu knjigu Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, koja je, po svoj prilici, za ove naše hrvatske okolnosti, bila pravi mali publicistički hit, vodeći se temom očinstva i porijekla Dore Maar, odnosno njezine povezanosti s Jankom Polićem i Rijekom. Tek je ova naizgled ekonomska, a zapravo kriza društva, odnosno slom društva u kojem živimo, kao i sasvim slučajno poklapanje stote obljetnice smrti najvećeg riječkog pisca, ponovno pomalo otvorilo vrata ideji da se Kamova ponovno treba pročitati, ovaj put nakon što smo iskustveno sazreli za ponovno čitanje, nakon što je ono što je nekad bilo najprije literarno iskustvo, sada postalo stvarno iskustvo i nakon što smo ga opet spremni sintetizirati u jedan novi idejni predložak. A to svakako nije tumačenje Kamova kao mladca koji umire za neke ideale, usput pijan baulja ulicama i lamentira o težini života u svojoj ne posve prohodnoj literaturi. Naprotiv, iako biografska činjenica smrti u 24. godini života stoji, njegova je literatura daleko nadišla matrice nečega što bismo mogli nazvati literaturom mladenačke pobune i koja je daleko transcendirala svakodnevicu u tada gotovo nepoznata područja duha. Složit ćete se, to nije literatura koja se bavi besperspektivom svakodnevice, ispijanja piva i šmrkanja u nekom ambijentu zapuštenog predgrađa. U tome Kamov ima još uvijek stogodišnji primat i zato zove na ponovno iščitavanje. Kamov je neponovljiv. Ovo nije tek puka izjava jednog ostrašćenog čitatelja i popratnog istraživača Janka Polića Kamova (usput, zahvaljujem nekolicini kolegica i kolega koji su pogledali i komentirali Uremove i moje tekstove te odmah nadodajem da nikako nije bila ni Uremova ni moja namjera omalovažiti ili obezvrijediti trud kolega prethodnika u tumačenju Kamova, te se stoga unaprijed ispričavam ukoliko je došlo do takve interpretacije). Jer Kamov je rano uočio arhetipske karakteristike našeg društva, otvoreno ukazao na njih i otišao u, recimo to tako, nirvanu. To je bila njegova misija na ovome svijetu, i koliko god izgledala tragičnom, ona je u potpunosti izvršena. Naša je misija protumačiti napisano. Izjava o Kamovljevoj neponovljivosti slijedi za njegovim iskustvenim probavljanjem smisla života u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj), dubokom evaluacijom osob7


nih vrijednosti, stvaranjem empatijskih veza prema bićima oko sebe i osviještenom sposobnosti manevriranja u vrlo složenim, višedimenzionalnim relacijama stvarnosti, a zatim i konačnom literarizacijom toga iskustva. Osobna mijena koju on nameće kreće pak od njegove literature, današnje stvarnosti i cijelog tog složenog puta koji stvara zaista duboku i smislenu literarnu paradigmu. Konačno, pokušat ću sažeti odgovor na pitanje može li Kamov promijeniti naše živote. Već sam ranije u tekstu spomenuo da je riječ o individualnom naporu. Osim toga, nije nužno čitati Kamova kako biste započeli s procesom vlastite mijene. No, neosporno je da je u Kamovljevom tekstu enkodirana jedna velika paradigma naše nacionalne “nesreće” i “karme” koja nas prati već dulje vrijeme. Nažalost, zaključci se ni do danas nisu promijenili: ovo je društvo zasnovano na pretpostavkama materijalne sigurnosti bez rada, lagodnom životu sa strane, u tzv. hladovini, bez vlastitog zalaganja i s ružnom navikom ismijavanja onih koji misle drugačije, a naročito onih koji rade drugačije. To je moguće samo na kredit. Koji ćemo, ipak, morati vratiti. Stoga poznati Martekov poziv na čitanje Kamova nije samo performans, nego i poziv na preispitivanje vlastitih vrijednosnih sudova, a za što ćemo još jednom u najboljoj mogućoj namjeri iskoristiti okruglu, stotu obljetnicu. Milan Zagorac U Rijeci, srpanj - listopad 2010.

8


Mladen Urem

Janko Polić Kamov, njegovo i naťe doba



Uvod

P

rošlo je cijelo jedno stoljeće od prerane smrti Janka Polića Kamova (1886.‒1910.), a njegovo je književno djelo doživjelo veliku afirmaciju ne samo u domovini već i u planetarnim razmjerima. Ta se afirmacija nije dogodila odmah, već igrom slučaja i stjecajem različitih okolnosti, tek pedesetak godina nakon njegove smrti, kada je zahvaljujući zalaganju Dragutina Tadijanovića i Vinka Antića nakladnik Otokar Keršovani prvi puta tiskao njegova Sabrana djela (1956.‒1958.). Kamov je i prije izdavanja Sabranih djela bio priznata i cijenjena književna pojava u hrvatskoj književnosti, međutim, tek će prvi cjelovit uvid u njegovo stvaralaštvo u zbirnom obliku početi vršiti onaj nužni utjecaj koji je trebao biti realiziran pola stoljeća ranije. Modernistički roman Bijeg (1909.) Milutina Cihlara Nehajeva, premda daleko manje značajan nego Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, izvršio je ono što je puno dublje i radikalnije trebao u nacionalnoj književnosti napraviti roman Isušena kaljuža. Budući da su Janko Polić Kamov i Milutin Cihlar Nehajev bili rođaci po ženskoj liniji, može se slobodno reći kako oba romana (dakle, i Isušena kaljuža i Bijeg) nastaju u isto vrijeme i u istoj ili sličnoj široj obiteljskoj atmosferi Polićevih i Cihlara, koji su bili osim rodbinski i prijateljski povezani. Polićeve su kratke priče, pjesme, feljtoni i roman doživjeli više različitih izdanja u Hrvatskoj, međutim, dogodio se u posljednja dva desetljeća svojevrstan paradoks koji argumentiramo činjenicom da je broj tiskanih primjeraka prijevoda njegovih djela u različitim časopisima i u zasebnim autorskim knjigama u Americi, Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, Češkoj, Mađarskoj i drugdje višestruko veći nego sveukupan broj njegovih tiskanih primjeraka knjiga i časopisa u Hrvatskoj. To je, dakako, i razumljivo; svijet je velik a Hrvatska mala, te je na ponos nacionalnoj kulturi da je odjek Kamovljeva književnog djela u inozemstvu tako velik. Međutim, ako se vratimo u domovinu, te na web stranici Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu proučimo broj tiskanih djela najvećih naših književnika, onda je Kamov na posljednjem mjestu. Štoviše, od mnogih naših manje značajnih književnika, Kamovljeva je bib-

11


Milutin Cihlar Nehajev, jedan od najznačajnijih hrvatskih avangardnih pisaca

liografija skromnija. Mislim da tome treba tražiti više razloga. Jedan je svakako taj što je literatura koju je pisao Kamov bila namijenjena samo malom krugu ljudi koji su je mogli razumjeti. Također, urbana tradicija intelektualnoga građanskog sloja kojem je namijenjena Kamovljeva literatura u Hrvatskoj bila je razlomljenog kontinuiteta te nije postojala veća čitateljska grupacija koja bi mogla pratiti Kamova i njegovo djelo. Tome valja dodati animozitet koji se na našim prostorima gradio prema avangardi tijekom gotovo cijelog dvadesetog stoljeća (što je, dakako, u suprotnosti s cjelokupnom građanskom kulturom Europe i općenito Zapadnog kulturnog kruga). Pritom je pogodovala i svojevrsna izoliranost tadašnjeg društva, ali je i Miroslav Krleža, kao značajna figura naše književnosti, odigrao negativnu ulogu, ne samo distancirajući se od avangarde, već je i u svojim esejima često zauzimao ironičan, omalovažavajući i negatorski stav. Afirmacija povijesne avangarde iz svjetske književnosti i umjetnosti na našim prostorima prije pola i više stoljeća dovela bi tu istu publiku u velikom krugu natrag do Janka Polića Kamova kao velike i istinske zvijezde hrvatske književnosti, čiji značaj i književno djelo ostaje kao najveći i nedostignuti zenit u nacionalnoj literaturi. Kada to kažem, mislim reći da je Kamov jedini od svih hrvatskih pisaca čije je djelo nastalo prije inauguracije takvih i sličnih tendencija na svjetskoj sceni. To pak znači

12


da Kamovu ne pripada samo vremenski primat u hrvatskim i planetarnim razmjerima, već je i njegov roman Isušena kaljuža ne samo priznat kao jedan od deset najznačajnijih hrvatskih romana dvadesetog stoljeća, nego i važno djelo u svjetskoj povijesti romana. Također valja reći da se često osporava Kamovljeva avangardnost izjavama “kako je bio avangardan više životom nego djelom” ili da “to djelo ne pripada povijesnim avangardama” i slično. Cilj tih izjava je ubacivanje fraza u komunikacijski prostor polemike o Kamovu, čime se pozornost skreće na nebitne kategorije raspravljanja, koje više pripadaju sferi razgovorne komunikacije, a nikako argumentiranoj znanstvenoj raspravi. Jedino će daljnji plasman u inozemstvo Kamovljeva djela moći potvrditi njegovu relevantnost. Kada se govori o prevođenju Kamovljevih djela na različite jezike, možemo reći da je puno toga već napravljeno, ali ipak ne dovoljno, pa se s obzirom na njegov značaj još uvijek premalo ulaže u prijevode njegovih djela, na čemu bi trebalo raditi sustavno i kontinuirano. Avangarda u Hrvatskoj se rodila u Rijeci. Formiranjem Cefasa i grupe književnika i prevoditelja okupljenih u njemu i oko njega (Janko Polić Kamov, Mijo Radošević, Mato Malinar, Josip

13

Programatski letak Vlade Marteka “Čitajte Kamova” iz 1979. godine


Putovnica za inozemstvo Janka Polića Kamova, pronađena u Državnom arhivu u Rijeci 3. svibnja 1999. godine.

Baričević, Paula Julija Kaftanić, Katarina Malinar, Josip Moretti Zajc…) rođena je avangarda u Hrvatskoj u punom smislu riječi. Njihovo će se djelovanje i značaj početi valorizirati u našoj kulturi tek u posljednjim desetljećima prošloga stoljeća kada su tiskani brojni naslovi i radovi koji otkrivaju njihovu pravu vrijednost. Grad Rijeka bi zbog svega navedenog trebao osnovati Institut Janko Polić Kamov koji bi počeo prikupljati knjige iz povijesti hrvatske književne i umjetničke avangarde, ali i literaturu s toga područja iz svjetske književnosti, uključujući i osnivanje čitaonice u kojoj bi bila dostupna sva literatura širem čitateljskom krugu. Pored toga Institut bi trebao imati hemeroteku svih znanstvenih radova, eseja i drugih tekstova koji se odnose na djelovanje Janka Polića Kamova i njegova kruga, sva izdanja njegovih djela (u više primjeraka), kao što bi se trebao baviti i nakladničkom djelatnošću koja bi objavljivala djela s tog područja, ali bi posebna pažnja trebala biti posvećena prevođenju Kamovljevih djela na razne jezike i objavljivanje istih u inozemstvu. Također bi

14


taj institut trebao dodjeljivati Nagradu Janko Polić Kamov za iznimna postignuća u prezentiranju hrvatske književnosti i kulture u inozemstvu. Nagrada bi se dodjeljivala svima onima, u domovini i izvan nje, koji su svojim prijevodima i drugim oblicima kulturnog djelovanja (izložbe, predavanja, organiziranje umjetničkih događanja…) pridonijeli afirmaciji hrvatske kulture u svijetu. Nagrada bi trebala nositi Kamovljevo ime jer je on dobar dio svoga kratkog života proveo u inozemstvu tragajući za vrhunskim dometima u književnosti, okrenut prema Europi, radeći na povezivanju domovinske i svjetske kulture.

15


Na cesti

K

amovljevi tekstovi govore i danas o piscu koji beskompromisno teži potrazi za spoznajom, slobodom, revoltiran ustajalošću, malodušnošću, oportunizmom, slavi slobodu misli, i po riječima Antuna Gustava Matoša, “ide u red najnezadovoljnijih, najnesretnijih naših mladih ljudi”. Živio je nesređeno, avanturistički, lutao, putovao. Sve počinje izbacivanjem iz Sušačke, a zatim i iz Senjske gimnazije. Potom nastavlja školovanje u Zagrebu, ali ga prekida. Bježi iz roditeljske kuće u Zagrebu 1904. godine, pa s glumačkom družinom luta po Dalmaciji i Crnoj Gori. Obitelji se javio nakon dva mjeseca razglednicom kojom ih obavještava što radi (šaptač je u Ibsenovim Sablastima). Kao vatreni domoljub, godinu dana ranije osuđen je na nekoliko mjeseci zatvora zbog sudjelovanja u antikhuenovskim demonstracijama što su se održavale po Zagrebu. Nemiran i boemski život uzrokovao mu je tešku upalu pluća koju je prebolio 1906. godine. Provodi vrijeme u Zagrebu, s kraćim odlascima poslom trgovačkog putnika u Liku i Bosnu. Započinje s ozbiljnim književnim radom, počinje pisati Isušenu kaljužu i kratke priče. Od 1907. do 1910. tri puta će na duže vrijeme putovati po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj/Kataloniji. Prvo je otputovao u Veneciju, gdje je živio s bratom Milutinom, zatim se redaju gradovi Rim, Firenca, Torino, Genova, Marseille, Napulj, Bologna, te posljednje odredište Barcelona. Ljetna razdoblja 1908. i 1909. godine provodi kod brata u Puntu na otoku Krku, a onda posljednje putovanje: 1910. preko Italije putuje u Španjolsku. Nastavljajući nesretan niz smrti u obitelji, umro je u bolnici Santa Cruz u Barceloni. Kamovljevi inozemni dosezi dugo su godina bili neistraženi. Interesantan je podatak koji iznosi Ljubo Wiesner u predgovoru zbirke pjesama Jučerašnji grad Nikole Polića (Zagreb 1936.). Na sedmoj stranici te knjige možemo pročitati sljedeće: “Po Nikici sam poslije primio par vijesti iz Rima, gdje su Janko i Mijo Radošević, stanujući u Via Biscione, u neposrednoj blizini

16


Calle dei Botteri 186 u Veneciji, jedna od dviju adresa Milutina i Janka Polića. Druga je adresa Corte Pignoli 1764.

Cvjetnoga trga, gledali svojim očima, kako se na ditirampskom Carducciju i pastoralnom Pascoliju uzdiže mlada Italija D’Annunzija, Stecchettija i Ade Negri, snujući s mladim Talijanima novu budućnost svijeta i vodeći u Via Mattatoio diskusije s anarhistima, među koje bi znao upasti i Benito Mussolini.” Pripovijetka Stjenica, koju je Janko napisao u Genovi 11. veljače 1908., odnosi se na rimski boravak. Ako je suditi po Jankovoj

17


Calle dei Botteri u Veneciji

sklonosti da svoje biografske podatke unosi u literaturu, onda bi se moglo pretpostaviti kako je Janko surađivao u nekim od rimskih listova koji su tada izlazili, što on eksplicite spominje, a prijatelj novinar koji se pojavljuje u priči, vjerojatno je netko od tih mladih Talijana iz Via Mattatoio koje spominje Wiesner u svom predgovoru.

18


Rim, Via XX Settembre, apoteka Vittorija Budina na koju su stizale novčane doznake brata Vladimira i ujaka Luigija Gerbaza Janku Poliću Kamovu.

Rim, Via del Biscione, pored Campo dei Fiori u kojoj je Kamov živio. S ove adrese je djelovao kao dopisnik zagrebačkog lista Pokret i riječkog Novog lista.

19


Rim, Piazza Orazio Giustiniani (Gia Piazza del Mattatoio), pogled na bar Mattatoio (lijevo), ondašnje okupljalište socijalista i anarhista, mjesto gdje se Kamov upoznao s Mussolinijem.

Napulj, Via San Giuseppe Calasanzio 33, ulica u kojoj je Kamov odsjeo kod Antonija Medine. I danas je ovo jedna od najopskurnijih i najzapuštenijih ulica, koje se ne nalaze na turističkim rutama. S te se adrese javlja bratu Vladimiru.

20


Firenca, sjecište Via Vaccharechia i čuvene Piazze della Signoria. Napominjemo da je na istome mjestu sedamdesetih godina 19. st. živio hrvatski kipar Ivan Rendić.

21


Gore: Firenca, Via Vacchareccia 3, ulica u kojoj je Kamov stanovao kod Adele Dorini. Dolje: Bologna, Via Broccaindosso 38, gdje je Polić odsjeo kod gđe Minelli.

22


Slike gore i lijevo: Bologna, Via Broccaindosso 38. S te se adrese Kamov javlja Pauli Juliji Kaftanić, Mišku Radoševiću, Antunu Gustavu Matošu, bratu Vladimiru i uredniku Obzora Milivoju Dežmanu, moleći ga za isplatu honorara. Nakon Bologne, potkraj lipnja 1910. godine, Janko preko Francuske odlazi u Barcelonu, u kojoj će nakon četrdeset dana, 8. kolovoza 1910., umrijeti.

23


Barcelona, Rambla, početkom 20. stoljeća. U sličnu je atmosefru mediteranskog velegrada došao i Janko Polić Kamov.

Barcelona je posljednja i najvažnija etapa putovanja i književnog angažmana Janka Polića Kamova, s obzirom da se radi o gradu koji možemo smatrati, u svjetskom kontekstu, mjestom gdje se rađa avangarda. Iz Barcelone, kao jednog od njezinih najznačajnijih “uporišta”, proširit će se po svijetu mnogi umjetnički pokreti. Za veze Hrvatske s Katalonijom važno je da je u 16. i 17. stoljeću Barcelona najveću brodarsku trgov-

Barcelona, Teatro Principal

24


insku razmjenu ostvarivala s Rijekom i Dubrovnikom, pa tako u povijesti njezine kulture i umjetnosti pronalazimo veći broj imena hrvatskoga porijekla. Jedan od važnih umjetnika s kojima je Kamov morao doći u kontakt je Nicolau Raurich (1877.– 1945.), tada najveći katalonski slikar ekspresionist hrvatskih korijena. Kamov za svojeg kratkog boravka u Barceloni, koji je trajao četrdeset dana, živi u Calle de San Pablo 55/Carrer de Sant Pau 55, koja izlazi na Ramblu upravo na onome mjestu gdje je preko puta kuća Casa Raurich u kojoj živi Nicolau Raurich. Kamov dolazi u Barcelonu po preporuci svojih ujaka kojima je bilo najlakše da ga, radi uštede, pošalju u Barcelonu, a ne u Pariz kako je on htio. Ujaci su vlasnici pomorske tvrtke Fratelli Gerbaz, koja u to vrijeme ima uhodan posao, vlasništvo nad dva velika broda (Palermo i Indeficienter) i niz predstavništava i pomorskih agencija u mediteranskim lukama (sjetimo se, Jankov otac, Ante Polić, također uspješan vlasnik pomorske agencije, doživljava financijski slom 1902. nakon propasti jedne genovske pomorske tvrtke s kojom je bio u suvlasničkom odnosu). Ujaci Janka šalju u Barcelonu, gdje drže jednu pomorsku agenciju,

Barcelona, Carrer de St. Pau 55, posljednja Kamovljeva adresa na njegovom putovanju. Ulica je također opskurna i neugledna, izvan svakog turističkog razgledavanja Barcelone.

25


Barcelona, bolnica St. Creu

tamo se on zapošljava, iznajmljuje stan, s potporom ujaka i skromnom zaradom proučava kulturu i znamenitosti Katalonije i Španjolske. Agencija je smještena u centru Barcelone, uz more, u dijelu grada koji se zove Fachada maritima. Tu se nalaze Kolumbov spomenik (od kojeg prema unutrašnjosti kreće Rambla), Gobierno militar, Casa de Cervantes, Capitania General, Palacio de Comunicaciones i čuvena likovna akademija Llotja (Lonja). U blizini te poslovno-pomorske četvrti postoji kavana koja se zove Los Cuatro Gatos/Els Quatre Gats, što prevedeno iz ove dvije kastiljansko/katalonske varijante znači Četiri mačke. U tu kavanu zalaze čuveni umjetnici, profesori s likovne akademije, njihovi studenti, pomorski agenti i drugi. Istovremeno s Kamovom u Barceloni su boravili slikari Ricard Urgell, Joan Miró (tada sedamnaestogodišnjak, učenik je Urgella i pohađa Lonju), Pablo Picasso (ljeta 1910. se ponovo vraća iz Pariza u Barcelonu), arhitekt Antonio Gaudi, kipar Josep Llimona i drugi. Kamov zalazi i u Teatro Principal (nalazi se na Rambli broj 27) u kojem je smještena kavana Lion d’Or (Zlatni lav), gdje se okupljaju isti ljudi kao i u Els Quatre Gats. Bolnica Santa Cruz/Santa Creu u kojoj je Kamov umro, imala je u svome vlasništvu Teatro

26


Principal za dodatne izvore prihoda. Stoga je vrlo vjerojatno da Barcelona, soba bolsu se ljudi koje je Kamov tamo upoznao angažirali oko njegova nice St. Creu u kojoj je preminuo Kamov. besplatna smještaja u bolnicu Santa Cruz. Interesantno je spomenuti da samo dvije ulice dalje od Kamovljeve Calle de San Pablo stanuje Joan Miró na Pasaje del Credito 4, na dva koraka od Gotičke četvrti (najstariji dio Barcelone) u kojoj je stanovao Kamov. Zahvaljujući Miróu, u Barcelonu je 1917. došao jedan od vodećih predstavnika pokreta dada, Francis Picabia, a stigli su i prvi brojevi revije 391, koju su u New Yorku zajedno pokrenuli Picabia i Marcel Duchamp. Njima se priključio i Max Jacob, kritičar koji je bio apsolutni autoritet u suvremenom slikarstvu i koji je “Picassu tumačio ono što je Picasso slikao” (Anselmo Bucci). Zajedno s avangardnim revijama kao što je Nord-Sud, ovi slikari kreirat će svjetsko slikarstvo, avangardu i glavni tijek umjetnosti 20. stoljeća. Tako će se s De Chiricom roditi metafizičko slikarstvo, zatim će se definirati nadrealizam i drugi pravci, a sve to će krenuti od male grupe ljudi s kojima je igrom slučaja (ili zahvaljujući svojoj savršenoj intuiciji) Kamov sjedio u istoj kavani dok su oni tek postajali pravi umjetnici. S obzirom na ovakvu umjetničku klimu u Barceloni 1910. godine, smiješno je stavljati Kamova samo u nekakav buntovnički, revolucionarni kontekst. Naime, revolucionaran je bio svakako, ali radilo se

27


Posljednja razglednica iz Barcelone (Passeig de Gracia) koju je Kamov poslao u srpnju 1910. godine, na godišnjicu Srpanjske revolucije.

prvenstveno o avangardi koja je u doslovnom smislu promijenila sliku europske i svjetske kulture. Potpuno je jasno kako bi Kamov, da je poživio, sigurno stekao svjetski renome, a bio je jedini hrvatski pisac koji je u to doba mogao probiti domovinske okvire i postići uspjeh planetarnih razmjera. Stoga je njegova smrt jedna od najtragičnijih u povijesti hrvatske kulture, jer iz samoga konteksta koji smo ovdje opisali, vidljivo je kojom snagom intuicije i talenta stupa Kamov na svjetsku pozornicu. Nažalost, tragična smrt obavijena velom tajne spriječila je ovoga Hrvata u obavljanju njegove važne misije koja je tada porobljenoj Hrvatskoj mogla biti od presudnog značenja. U pismu svom prijatelju Mišku Radoševiću, poslanom iz Punta 15. rujna 1908., napisao je sljedeće: “Najvolio bih svršiti negdje, u bolnici, u tuđini i – ostaviti liječnicima moje tijelo na analizu, pokuse itd. Uostalom – to je sve još isključeno, ali dobro je na vrijeme pisati – oporuku.” Umro je potpuno sam, daleko od kuće, u bolnici Santa Cruz/

28


Santa Creu. Pokopan je u zajedničkoj grobnici na barcelonskom groblju Sud-Este u podnožju brda Montjuic u blizini Miroove fondacije.

Barcelona, Knjižnica Katalonije, danas smještena u nekadašnjoj bolnici St. Creu, u kojoj je preminuo Janko Polić Kamov.

29


Na sudaru svjetova

J

anko Polić Kamov i sto godina nakon smrti ne prestaje izazivati nedoumice u našoj kulturi, jer njegovo osebujno i neponovljivo djelo, život obavijen velom tajne kao i legende isprepletene oko njega, predstavljaju jednu od najvećih i najkompleksnijih tema u hrvatskoj književnosti. Štoviše, svaka nova generacija književnika, teoretičara, publicista, pa i mladih ljudi koji se bave slikarstvom, kiparstvom, kazalištem, iznova pronalazi nove poticaje, nova otkrića i dimenzije u onome što je ovaj nadareni mladi čovjek za svoga kratkog života stvorio. Živio je na prijelomu stoljeća, u vrijeme kada se pomalo gasi idilična slika o svijetu koji je stvorila epoha romantičnih ideja 19. stoljeća na tlu Europe. Ta je slika svakodnevno pomalo iščezavala u sudaru sa suvremenim strojem–industrijom, novim odnosima. U tom čudnom, jedinstvenom, prijelaznom i uznemirenom stanju s kraja stoljeća u kojem se sudaraju dva svijeta: romantični i materijalističko-egzistencijalistički, javio se mladi i buntovni protoavangardist Janko Polić Kamov. Interesantan je kontekst u kojem se javlja. Rođen je 17. studenoga 1886. u Rijeci na Pećinama, koje su dio Sušaka, od oca Ante Polića, rođenog 1838. u Starom Gradu na otoku Hvaru, i majke Gemme Gerbaz, rođene 1847. u Rijeci, također otočnog porijekla (otok Cres), u obitelji s četrnaestoro djece, koja je stekla iznimno velik imetak i bogatstvo. Obitelj u to vrijeme posjeduje zavidan imetak, a u srodstvu je druge dvije riječke vrlo bogate obitelji, Gorup i Gerbaz. Na pragu Jankove momačke dobi, nakon smrti njegovih dviju sestara od tuberkuloze (Marinka umire 1898., a Milka 1900. godine) obitelj je doživjela trgovački slom 1902. godine. Potom je uslijedilo preseljenje u Zagreb. Nakon smrti oca, koji umire 26. prosinca 1905. od karcinoma usne što se proširio prema grlu i metastazirao u mozak i pluća, točno godinu dana nakon njega umire i majka 26. prosinca 1906. u snu od srčane kapi. Nakon toga je obitelj, uzdrmana brojnim smrtima, nastavila živjeti na relacijama: Zagreb–Rijeka–Sisak– Punat na otoku Krku–više gradova u Italiji. U to vrijeme živa su 30


Ante Polić, otac Janka Polića Kamova

još petorica Jankove braće: Dragimir Polić, rođen 1871. u Senju, a radio je u austrijskim tvornicama kao inženjer; zbog alkoholizma je u nastupu ludila počinio samoubojstvo u Budimpešti u sam osvit Prvog svjetskog rata, 1914. godine. Vladimir Polić, rođen u Rijeci 1873., završio je Trgovačku akademiju i cijeloga se života brinuo za obitelj, a posebno za Janka. Živio je paralelno u Zagrebu, Rijeci i Puntu kao direktor Austro-hrvatskog parobrodarskog društva, a umro je u Zagrebu 1934. godine. Zatim, Dušan Polić, rođen na Sušaku 1879., gdje je između dva svjetska rata i živio radeći različite poslove, od trgovine vinom do poduzetništva, da bi kasnije postao direktorom jednog kina na Sušaku. Umro je kod brata Vladimira u Zagrebu 1928. od milijardne tuberkuloze. Milutin Polić, tri godine stariji od Janka, glazbenik, bolovao je od tuberkuloze kostiju koja je maligno alterirala, doslovno se za života raspadao i umro u teškim mukama 1908. u Rijeci kod tete Mime u ulici Via Germania 25 (današnja Fiorello la Guardia). Nikola Polić, rođen na Pećinama 1890., blage i pomirljive prirode, pjesnik i glazbeni kritičar, feljtonist na Sušaku, ne završivši škole živio je cijeloga života na relaciji Rijeka–Zagreb. Pod kraj života radio je kao knjižničar u Gradskoj biblioteci, nadživjevši tragičan niz smrti u obitelji. Umro je u Voloskom 1960. godine.

31


Gemma Polić, rođ. Gerbaz, majka Janka Polića Kamova

U pismu Mišku Radoševiću napisanom u Puntu 13. svibnja 1910., Kamov otkriva svoj psihološki status: “Protiv ideje samoubojstva, koja me progoni i koja mi pokazuje jedino logično i časno rješenje životnih vlastitih problema ja se borim i borit ću se; vjerujem, mučim se, da sebe ubijedim u čarobnu moć putovanja, promjene i tuđine, i evo opet ću da kušam putovanjem po inozemstvu zaboraviti... “ Ionako hipersenzibilna, Kamovljeva emotivna priroda bila je pod permanentnim udarom, što je poticalo njegovu trajnu uznemirenost i rezultiralo stalnim putovanjima te ispisivanjem literarnog djela koje do današnjeg dana nije dobilo svoga pandana u našoj nacionalnoj literaturi. Bio je predodređen za spisateljski rad, svjestan svoga poslanja, uvijek je isticao kako nije ni za kakav drugi posao nego literarni. Pokazivao je od najmlađih dana interes za ispisivanje različitih literarnih formi, a biblioteka njegova oca, i za ono vrijeme, bila je više nego impozantna. Otac, uspješan kapitalist i brodar, bio je i mecena hrvatske kulture (pomagao je financijski mnogim listovima, kulturnim društvima i ustanovama), kao jedan od boljih poznavatelja talijanske literature bavio se i publicističkim radom i povremeno pisao za novine. Ante Polić je bio i autor šest knjiga političkoga karaktera

32


Ante Polić oko 1873. godine. Fotografija je slučajno pronađena u spomenalbumu riječke Tvornice papira, u koji su uvršteni njezini dioničari i zaslužni članovi uprave. Album se nalazi u Muzeju grada Rijeke.

koje je tiskao za života. Stoga i nije čudno što je Janko i mimo redovne škole vrlo rano stekao zavidnu naobrazbu i široku kulturu. Ako se sve to poveže s kontekstom iz kojeg dolazi Jankova majka, čija je hrvatska obitelj živjela u Rijeci u dugotrajnom talijanskom okruženju, pa su Jankovi roditelji međusobno govorili talijanski, a s djecom isključivo hrvatski, tada je lakše shvatiti

33


Rijeka, secesijska višekatnica koju je izgradio ujak Janka Polića Kamova, u njegovim tekstovima često spominjan kao Zio Zizo.

kompleksnost ove obitelji u kojoj je Janko naučio talijanski jednako kao i hrvatski jezik. Kapital uže i šire obitelji, uglavnom u nekretninama, brodovima i pomorskim agencijama, nije bio koncentriran samo u Hrvatskoj, već je bio rasut od Beča, Trsta, Genove, Venecije do Barcelone. Omogućilo je to Kamovu za 34


njegovih brojnih putovanja brzo snalaženje u inozemstvu, pa je lako dolazio do najnovije i najintrigantnije literature koja mu je otvarala nove vidike i ispunjavala potrebu za uvijek novim i daljim saznanjuma. Njegova putovanja materijalno su podupirali ujaci, Luigi (u obitelji zvan Zio Zizo) i Ermanno Gerbaz (vlasnici kompanije Fratelli Gerbaz, koja je imala dva velika broda, Palermo i Indeficienter, kao i nekoliko pomorskih agencija u Trstu, Veneciji i Barceloni) te brat Vladimir, koji je bio direktor Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice sa sjedištem u Puntu na otoku Krku. Zio Zizo je bio toliko bogat da je višak sredstava ulagao u kupnju i izgradnju nekretnina, tako je 1909. dao izgraditi krasnu secesijsku zgradu, danas u Rijeci u Ulici Frana Kurelca 4.

Djeca obitelji Polić

35


Gore: Milka Polić, sestra Janka Polića Kamova Dolje: Posluga i članovi obitelji Polić na Pećinama

36


Gore: Djeca iz obitelji Polić prilikom jedne od scenskih igara. Dolje: Dijete iz obitelji Polić, vjerojatno se radi o Janku ili Nikoli.

37


Zacijelo najpotresnije slike u ovoj knjizi su one Jankovih rano preminulih sestara. Nekoliko je fotografija umrlih djevojčica, no nije naznačeno o kojima se točno radi. Ovakvi “albumi umrlih” bili su uobičajeni krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a danas mogu izazvati nelagodu. Budući da postoje ove fotografije, pretpostavljamo da postoje i ovakve slike ostalih članova obitelji Polić.

38


Dio obitelji Polić ispred kuće na Pećinama 10. lipnja 1895. Zdesna nalijevo Janko Polić kao devetogodišnjak, sestra Marinka, zatim majka Gemma, na krilu joj je Nikola, lijevo od nje Milutin, a pored Milutina sluškinja “Paprika”, opisana u Jankovoj Žalosti, te njezin zaručnik.

Majka Gemma sa sluškinjama

39


Jankov djed po majci Antonio Gerbaz (1815.–1879.)

Amato Gerbaz, Jankov ujak

40


Jankovi ujaci Ermanno (gore) i Luigi Gerbaz (dolje). Bili su bogati poduzetnici te su financirali Jankova putovanja.

41


Jankov brat Dušan Polić

Dragimir Polić

42


Josip Moretti Zajc: Milutin Polić, ulje na papiru, 1908. Vlasništvo Ivice Barbalića iz Dobrinja.

43


Obiteljski kvadriptih s braćom Polić

Vladimir Polić

44


Vladimir i Nikola Polić 1930. u Samoboru

Vladimir i Nikola 1932. u Samoboru

45


Kako je Kamov stvarno izgledao...

O

vaj kratki fotoesej pozabavit će se izgledom Janka Polića Kamova. Naime, višegodišnje istraživanje ipak je urodilo rezulatom, a to je da imamo više od jedne fotografije samoga Janka. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da je prva otkrivena i sačuvana fotografija itekako utjecala na percepciju Kamova u današnjoj javnosti te je zapravo njegov psihogram postao i njegov najprepoznatljiviji portret i zaštitni znak. Dakle, na sljedećim stranicama donosimo fotografije Janka Polića, ali i portrete koje su napravili neki slikari inspirirani Kamovom.

Najpoznatiji portret Janka Polića Kamova. Zbog tada uobičajenog retuširanja, istaknute su obrve i neke crte lica koje su mu znatno promijenile izgled.

46


Josip Baričević i Janko Polić Kamov (s crnim šeširom) 1909. u Budimpešti. Ovdje je riječ o posve drugačijoj fizionomiji od one na prvoj poznatoj fotografiji.

47


Povećani detalj iz prethodne fotografije

Na ovom portretu koji je nacrtao Josip Moretti Zajc 1912. uočljiva je sličnost s crtama lica na prethodnoj fotografiji.

48


Mirko Uzorinac: Janko Polić Kamov, ulje na platnu, 1921. Portret je napravljen po sjećanju, a danas se nalazi u zagrebačkom Društvu hrvatskih književnika.

49


Joť dvije studije Mirka Uzorinca na temu Janka Polića Kamova iz 1921. godine

50


Vanja Radauš: Janko Polić Kamov (1961.), izrađen u sadri. Istovremeno morbidan i ekspresivan portret Janka Polića Kamova evocira mrtvaca u lijesu. Ovo je samo jedna od studija Vanje Radauša na temu Janka Polića Kamova.

51


Gore: Vanja Radauš, Janko Polić Kamov. Uočljiva je jaka ekspresivnost, kao i na prethodnom portretu. Dolje: Miljenko Stančić, Janko Polić Kamov, interpretacija prve poznate fotografije

52


Josip Vaništa: Janko Polić Kamov, crtež, 1979.

Liljana Smodlaka: Janko Polić Kamov, crtež, 1980.

53


Najveći riječki pisac

N

ajveći broj kritičkih napisa o Kamovu najčešće se svodio na isticanje njegove buntovnosti, nekonvencionalnosti, revolta, prkosa, što je tjeralo u bijes i negodovanje snobove i malograđansku konzervativnu publiku. Ipak, valja reći kako je u odnosu na sve što je napisao, ta njegova buntovnost samo jedna od manje bitnih dimenzija. Bez obzira što je rođen na Sušaku u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, kada je taj istočni dio grada Rijeke bio pod hrvatskom, a zapadni dio grada pod mađarskom upravom, možemo ga u potpunosti smatrati riječkim piscem, ne samo zato što mu je majka bila rođena Riječanka, već i stoga što mu je brojna obitelj po majci živjela u centru grada (današnje ulice: Vitezovićeva, Sarajevska, Korzo, Gomila, Fiorella la Guardije, Frana Kurelca, Riva, Mlaka…). Njegov brat Vladimir Polić živio je u stanu u današnjoj Zagrebačkoj 3/1, u blizini riječkog kazališta, gdje su također blizu živjeli Jankovi djed i baka po majci. U stanovima najbliže rodbine on je stvarao svoja djela (kada nije bio u inozemstvu, najviše u Italiji, gdje je napisao gotovo polovicu svoga cjelokupnog opusa). Neke od tih stanova moguće je prepoznati i po detaljima iz njegove literature. Kamov je najtajanstvenija ličnost hrvatske književnosti, nedovoljno rasvijetljena djelovanja. Iako su mnogi naši značajni književni teoretičari posvetili svoj istraživački rad dijelom i Kamovu, upravo se posljednjih godina došlo do novih spoznaja. Potrebno je stoga i dalje baviti se ovim piscem koji je daleko prerastao domovinske okvire i svojim djelovanjem potpuno promijenio smjernice nacionalne literature. Time je otvorio put piscima kao što su Miroslav Krleža, Antun Branko Šimić, Gustav Krklec, August Cesarec, Ulderiko Donadini i mnogi drugi. Ti su pisci postali baštinici njegova senzibiliteta, duhovnosti i literarnog koncepta koji će osloboditi hrvatsku književnost od stega što su je sputavale. U tome je njegova veličina, hrabrost da prikazuje beskompromisnu istinu i na dnevni red stavi tabue iz sfere nacionalnih mitova i nacionalno-civilizacijskog arhetipa, čega se trebalo osloboditi kako bi se moglo krenuti putem modernih literatura zasnovanih na slobodnom shvaćanju umjetnosti i

54


Janko Polić Kamov, Ištipana hartija, 1907.

stečevinama zapadnih liberalnih demokracija. Snažne individualnosti, izbačen iz Sušačke gimnazije, zatvaran zbog sudjelovanja u demonstracijama protiv mađarske uprave nad Hrvatskom, u svojim je djelima iznosio protest protiv društvenih laži, farizejstva i filistarstva, ali je utkao i tragičnu priču o svojoj obitelji, o svojoj nesretnoj nerealiziranoj ljubavi, o položaju čovjeka u prostoru određenih koordinata i njegovih žalosnih slutnji, a napose o svojoj sudbini koja je bila jedinstvena. Djela koja je napisao iznimne su umjetničke vrijednosti, a neka spadaju i u sam vrh ne samo hrvatske, već i svjetske književnosti. Potrebno je i posvetiti malo pažnje izjavama nekih naših teoretičara koji su isticali kako je njegovo djelo svakako plod velikoga talenta, ali je nedovršeno i necjelovito, što može napisati samo netko tko slabo poznaje svjetsku književnost i posjeduje nedostatna znanja iz područja moderne znanosti o književnosti. Zar konfuznost, nedotjeranost, neartikuliranost, površno gledajući te karakte-

55


Janko Polić Kamov, Psovka, 1907.

ristike nastupajuće avangarde koje su se u nas pripisivale Kamovu, isto tako nisu imanentne Jamesu Joyceu, Thomasu Mannu i Franzu Kafki? Očito, potrebna nam je aplikacija vrlo složenih književnoteoretskih modela na Polićev književni rad kako bismo ga uspjeli barem dijelom dešifrirati. Treba reći kako glavna zabuna leži u činjenici da je Kamov umro mlad, te je analogijom površnosti najlakše i neobvezujuće reći kako je automatski i nedovršen. Međutim, istina je drukčija. Polić se kao pisac razvijao od najranijeg djetinjstva, kada je počeo u očevoj biblioteci s braćom i sestrama pisati prigodne pjesme. Pišući relativno dugo, on je kao i mnogi drugi pisci ispisao sasvim prosječne stranice koje ni po čemu ne odskaču od standardno pisane literature toga vremena, međutim, on je pored navedenog napisao i nekoliko djela koja ga stavljaju ne samo među deset najboljih pisaca hrvatske književnosti, nego i u razinu s najboljim što je europska literatura dala u prošlom stoljeću. Da je tome tako,

56


Janko Polić Kamov, Na rođenoj grudi, 1907.

svjedoči i nedavno objavljivanje Polićevih pripovijedaka u nekim od najznačajnijih američkih književnih časopisa. U časopisu Grand Street (New York) tiskana je priča Sloboda a u časopisu Partisan Review (Boston) u dva broja dvije priče: Sloboda i Žalost. Urednici u New Yorku i Bostonu rekli su kako je Kamovljeva Sloboda jedna od najznačajnijih pripovijedaka suvremene svjetske književnosti, te se bez ikakvog kompleksa može uvrstiti u svaku svjetsku antologiju kratke priče. Riječi su to znamenitih američkih publicista, sveučilišnih profesora i nakladnika Deborah Treisman, Williama Phillipsa i Carlote Caulfield. Dubina njegove psihologije najviše je došla do izražaja u njegovom glavnom djelu, romanu Isušena kaljuža (1906.–1909.), ali i u pripovijetkama Sloboda (1909.) i Žalost (1909.), kao i u drami Mamino srce (1909.). Njegov cjelokupan književni rad je bio vrlo raznolik, okušao se u pisanju pjesama (oko pedesetak, od kojih su mnoge izgubljene, a mnoge je pisao prigodničarski, još 57


Janko Polić Kamov, Tragedija mozgova, 1907.

kao đak), kratkih priča (Historijat jednog članka, Ćuška, “Ecce homo!”, Brada, Selo, Žena, Katastrofa, Odijelo, Potres, Stjenica, “Ispovijest”, Žalost, Sloboda, Bitanga i nekoliko izgubljenih koje se znaju samo po imenu), dramskih tekstova (Tragedija mozgova, Na rođenoj grudi, Orgije monaha, Djevica, Čovječanstvo, Mamino srce i još nekoliko koji su izgubljeni), književnoj kritici, putopisnoj prozi, publicistici (također pedesetak radova, ako ne računamo neke izgubljene) i konačno sačuvanih pedesetak pisama svojim prijateljima i rodbini iz kojih je puno lakše razumjeti njegov život i mnoge tajne... Datiranje njegovih najboljih djela pokazuje kako je ono najvrjednije napisao u posljednje tri i pol godine svoga javnog djelovanja. Roman Isušena kaljuža jedinstveno je djelo naše književnosti, mnogi su kritičari isticali kako ono ulazi među nekoliko najvećih romana hrvatske literature svih vremena, i evo još jednog paradoksa naše kulture: Isušena kaljuža je objelodanjena prvi puta 1956., dakle, pola stoljeća

58


nakon što je napisana, pa stoga i nije mogla izvršiti bitniji utjecaj na našu literaturu. Ona predstavlja svojevrsni avangardni derivat Danteove Božanske komedije. Kamov će svoje djelo razdijeliti, za razliku od Danteova Pakla, Čistilišta i Raja, na svoje tri metaforičke varijante: Na dnu, U šir i U vis, te je s obzirom na stalno ukrižavanje planova, dr. Mladen Machiedo teoretski definirao kako ovo djelo funkcionira poput svojevrsne klepsidre što se s obzirom na intenzitet recepcije obraća čas na jednu, čas na drugu stranu. Kreativnost i energija potiču eksperiment i gdje prestaje artizam počinje igra. Arsen Toplak (glavni lik – Kamovljev alter ego) dolazi u Rim, veliki grad gdje provjerava svoje teorije s dna duše u širini velegrada. Arsena opsjeda mora, Horla, prema Maupassantovoj noveli, u kojoj je tako nazvan nepristupačan čovjekov dvojnik. Ako smo zarobljeni prošlošću i sadašnjošću, Horla nam znači tjeskobu, moru; ako smo pak prevladali prošlost, a sadašnjost preobrazili u ostvarenje budućnosti, Horla nam je pobuda, poticaj. Kamov opisuje prisutnost Horle: “A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pes-

Vladimir Čerina: Janko Polić Kamov, 1913.

59


Hrvatska mlada lirika, 1914. godine

nice ljudske i umah se domislih da su to ruke gorile. Potiskivao me u krevet i drmajući me nastojao obrnuti… Opirah se…”. Arsenova putovanja, više lutanja, odraz su njegova psihičkoga stanja. Dani su mu ispunjeni: “Umni je rad stao ispunjati dan i kako sam se bio navio kao uru, moj je život postao sav kao ura: ko bi ga slušao, kad bi se moj život dao slušati, čuo bi tiktak… ko bi ga gledao, vidio bi da pokazuje napredak postepeni, neprekidni i stalni… a ko bi mislio, uvjerio bi se da je u jednoličnome zvuku uključeno ono pomicanje kazala. Zato je dosadan moj život, ako ga se sluša; zato je nezanimljiv, ako ga se gleda – po dojmu naime što ga proizvađa i tečaju kojim je tekao... Zato ga rastvaram: neka se vide svi šerafići, sva kolesa… sve maleno, komplicirano i logično…” Samo znanost, zaključit će Arsen, može ga održavati u kretanju širinom svijeta. Ostale dimenzije zbiljnosti, umjetnost, svakodnevica, uvjetuju kod njega pad iz svijeta, bilo “u dno”, bilo “u vis”. Nerješivost njegova položaja ogleda se u putovanjima: tjeran u tuđinu gdje se osjeća strancem, vraća se u domovinu gdje nema mogućnosti ostvarenja svoje egzistencije, čime se krug zatvara i opet otvara. Arsen se upućuje definitivnoj osami: “Odahnut. Visoko… Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište… kad 60


Gore: Miško Radošević, Kamovljev prijatelj, brat Katarine Radošević, opjevane kao Kitty Dolje: Ljubo Wiesener, povezan je s Milutinom, Nikolom i s Jankom Polićem.

61


Vladimir Čerina, Kamovljev sljedbenik, važan za njegovu posthumnu afirmaciju, ali i prvo inozemno objavljivanje u Lacerbi.

nedogledna širina razvuče i rastavi djelove moga 'ja', što ću onda ja – u širinu? Ono će biti sveljudski hram… Visoko!… Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir?… Ko znanstvenik ili poet?...” Sukob s realitetom je bolna ali i jedina mogućnost. Artizam i igra se izmjenjuju, glavni akter je aktivni promatrač, seizmograf vlastitih vibracija, da ne kažemo potresa. Glavni lik romana, Arsen Toplak, zapravo je Kamovljev alter ego. Metaforički Raj (U vis), dakle, treći dio toga romana završava Arsenovim riječima: “I to sam ja. Jer ja – nisam ja!” Tijelo gubi funkciju, a duh se rasplinjuje u prostoru svemirskih visina. Polićevo bi se djelo po temeljnim značajkama izdvojilo između velikih primjera “mitologizama” u dvadesetom stoljeću: Joycea, Manna i Kafke. U svakom slučaju, kao autor “mitološkog romana”, Kamov povijesno i vremenski nadilazi psihološki roman i dijagonalnom semantikom bolje odolijeva intertekstualnoj, ako ne i semiološkoj paradigmatici. U psihološkom smislu Kamov predstavlja kariku između Freuda i Verge. Objavljivanje Isušene kaljuže, da je realizirano na vrijeme, bilo bi važan korektiv smjeru nacionalne književnosti. Svejedno, njegovo djelo je došlo do čitatelja, a prisutna višeslojnost i višeznačnost i danas nas pozivaju na nova čitanja i nova otkrivanja onoga što nam je ovaj pisac ostavio u zalog. Jedan od mnogih paradoksa vezanih uz Kamovljev rad je i taj što su njegova djela doživjela vrlo mali broj izdanja. Sabrana djela tis62


kana su samo tri puta, 1956./58., potom 1984. i posljednji put u nakladi Izdavačkog centra Rijeka 2000., a pojedinačna djela možda sveukupno stotinjak puta. Interesantno je spomenuti kako su dvije Kamovljeve priče, Sloboda i Žalost, sa svoja tri objavljivanja (Sloboda u Grand Streetu i Partisan Reviewu i Žalost u Partisan Reviewu) u Americi po nakladi premašile sva izdanja u Hrvatskoj, pa proizlazi kako je Kamov čitaniji u Americi nego u Hrvatskoj, što bjelodano pokazuju egzaktni podaci. Njegov angažman na području nacionalnog koncepta u literaturi je iznimno interesantan, s obzirom da je on s velikom energijom krenuo u radikalan obračun sa svime što je smatrao zastarjelim i anakronim. Nažalost, vrijeme u kojem se javio, bilo je gluho za njegovu strast i talent, on je bio svjestan toga, kao što je bio svjestan i svoga kratkoga života i stoga je žurio, pisao u grču, na putu, u strahu i nemiru od ideja samoubojstva koje su ga proganjale, žureći sa željom da što više toga stane na papir.

Miroslav Krleža i Anđelko Malinar, sin Kamovljeva prijatelja Mate Malinara i Katarine Radošević, tajnik Miroslava Krleže

63


Firentinski futuristički časopis Lacerba u kojem su 1913. objavljene Natuknice/ Acceni Janka Polića Kamova, posredovanjem Čerine kod Papinija i Sofficija. Ime Janka Polića Kamova je talijanizirano u Gian Paolo.

I premda su neki njegovi rukopisi izgubljeni (nadamo se ne i nepovratno), i ovo što je publicirano svjedoči o složenosti djela koje je, čini se, pisao autor prosječnog životnog vijeka, toliko bi bilo potrebno nekom spisatelju da ispiše i eksplicira ono što je Kamov napisao samo u nekoliko godina javnog djelovanja. Za čitateljsku publiku, za kritiku i za javnost, njegove prve četiri knjige što ih je u Zagrebu 1907. tiskao u vlastitoj nakladi, bile su pravi šok. Dvije od tih knjiga su bile zbirke pjesama (Psovka i Ištipana hartija), a druge dvije dramski tekstovi (Na rođenoj grudi i Tragedija mozgova). Najblaže rečeno, bila je to opća sablazan za građansko društvo kojem je Kamov bezobzirno bacio rukavicu u lice. Sve što god je izrečeno u tim zbirkama pjesama, u totalnoj je suprotnosti sa svim pravilima stiha, ritma i poetske motivike tipične za simbolističku, odnosno secesijskoimpresionističku poeziju. Time je on postao, nakon osnivanja “revolucionarno-anarhističkog cenakuluma Cefas”, u Sušačkoj gimnaziji na prijelazu stoljeća, 1900. godine, prvi avangardist toga razdoblja, potvrdivši se kao samostalan, jedinstven i originalan prokleti genij, veliki psovač, pjesnik dubokih mutnih slutnji, nagovještač rasula, iako je imao (kada mu je prva zbirka tiskana) samo dvadeset i jednu godinu. Pored Polića, kao inicijatora i osnivača anarhističke grupe Cefas, u toj tajnoj prevratničkoj organizaciji koja je u svom programu imala rušenje Austro-Ugarske uz pomoć američkih Hrvata i stvaranje slobodne i moderne Hrvatske, bili su članovi i književnik Josip Baričević (1884.–1919.), pisac i pravnik Mijo Radošević (1884.–1942.), slikar Josip Moretti Zajc (1882.–1933.), nak64


ladnik i pravnik Mato Malinar (1884.–1957.) i drugi. Premda je organizacija imala, osim “sjedišta” u Rijeci, “predstavništva” i u Bakru, Senju, Zagrebu, Lokvama i drugdje, nije se uspjela duže održati. Valja reći: bila je to prva avangardna skupina koja se javlja u hrvatskoj književnosti i umjetnosti, koju su osnovali tada mladi i neiskusni ljudi, a čije će kasnije djelovanje (književno, publicističko, nakladničko i slikarsko) promijeniti našu suvremenu kulturnu i političku zbilju, što direktnim, što indirektnim putem. Sjetimo se kakvo su samo iznenađenje izazvala djela nastala u ovome krugu ljudi, primjerice roman Karikature (1908.) Mije Radoševića, dočekan snažnom kritikom i osporavanjem zbog slobodnog pristupanja tabu temama (hermafroditizmu) i opisivanja različitih oblika seksualnosti bez skrupula. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća do današnjih dana može se govoriti o pojačanom interesu književnih teoretičara za recepcijom takozvanih rubnih pojava i zanemarenih književnoumjetničkih djela koja nisu pobuđivala pažnju zbog specifičnih uvjeta koje je normirao standard određene epohe ili razdoblja. Napose je pojačan interes za djelom Janka Polića Kamova kao središnje i najvažnije ličnosti, ne samo anarhističkog Cefasa, već kao ličnosti od čijeg djelovanja u pravom smislu počinje naša moderna i avangardna književnost. Taj je interes stavio u fokus i ostale hrvatske prozaiste sličnog habitusa i književnokoncepcijske prirode. Pokazalo se već u sedamdesetim godinama da je na površinu isplivao cijeli jedan novi svijet koji do danas još nije do kraja definiran i sustavno izložen. Međutim, da se radi o kvalitetama koje nadrastaju okvire nacionalne literature, postalo je jasno tek kada se djela Janka Polića Kamova počinju prevoditi na strane jezike, objavljivati u inozemstvu u najznačajnijim i svjetski relevantnim književnim časopisima i nakladničkim kućama, te sa zakašnjenjem od više desetljeća podastirati svijetu vrhunske dosege hrvatske kulture. Te, za povijest avangarde, zaista možemo reći daleke, 1900. godine, a da ni sami toga nisu bili svjesni (prvi avangardni manifest bio je Marinettijev Futurizam objelodanjen u Figarou 1909.), Janko Polić Kamov, Josip Baričević i Mijo Radošević postaju ultraradikalni promotori potpuno novog proznog stila koji nastaje kao rezultat njihova antikonvencionalnog pristupa građenju literarnog diskursa koji se oslanja na njihov stav da je nacionalnoj literaturi najvažnija literarna i politička samosvojnost i duboka iskrenost, hrabrost da se na dnevni red stave sve tabuizirane teme. Fascini65


Poleđina ovitka njujorškog časopisa Grand Street u kojem je objavljena Sloboda Janka Polića Kamova.

rani neobičnim, bizarnim, kontradiktornim, psihopatološkim, koristeći grotesku, pobunili su se protiv malograđanske uskogrudnosti koja ih je okruživala i na šokantan način to u svakoj prilici iskazivali. Krešimir Kovačić je svjedočio kako je Josip Baričević bio šutljiv, tajanstven, sklon alkoholu, melankolik s očevidnim psihopatskim simptomima, bavio se proučavanjem kriminalne i seksualne psihopatologije, pokušao je, na primjer, jesti sve ono što inače ljudi ne jedu (žohare i miševe), kako bi dokazao da je i to moguća ljudska hrana. Članovi Cefasa su i nakon formalnog raspada, isprobavajući svoje kreativne mogućnosti u javnim i privatnim istupima uspijevali probiti granice književnog ukusa koji je dominirao u vrijeme hrvatske moderne i približiti se onim avangardnim idejama koje će biti u Europi inaugurirane deset godina nakon Cefasa, Futurističkim manifestom i svim ostalim manifestima koji će obilježiti svjetsku kulturu 20. stoljeća. Najsnažnije literarno svjedočanstvo koje je proisteklo iz ove, možemo reći protoavangardne skupine, je roman Isušena kaljuža Janka Polića Kamova. Kamovljeva poezija odlikuje se novim strukturalnim i kompozicijskim inovacijama. Osnovu njegovih pripovijedaka čine digresije, komentari, ubacivanje novih radnji, simultanost događanja. Najčešća tehnika kojom se služi je unutarnji monolog 66


razlomljenog diskursa ili autorov komentar u obliku napomene. Sve to predstavlja novost u europskim i svjetskim razmjerima. Njegovi su junaci opsjednuti bolešću novoga, nadolazećeg doba – psihozom straha kao temeljnim obilježjem njihove psihičke strukture, a zajednička im je karakteristika, simplificirajući Kamovljeve kodove, totalna individualna sukobljenost s društvenom sredinom u kojoj se kreću. Mnoge karakterne crte svoje ličnosti ugradio je u junake svojih djela. Kamov je prvi “futurist” u mediteranskom smislu poimanja avangarde, versilibrist prije svih drugih, a prije inauguracije avangardnih pokreta u europskoj književnosti anticipirao je ideje koje će se tek kasnije afirmirati. U cjelokupnoj hrvatskoj književnosti toga vremena jedini je bez straha imao hrabrosti aplicirati svoje eksperimente u literarnom. Umro je u Barceloni 8. kolovoza 1910. kao boem, nakon do ludila ubrzanog i mučnog života, u dvadeset i četvrtoj godini. Janko Polić Kamov jedna od najkontroverznijih i najtajanstvenijih ličnosti hrvatske književnosti.

Bostonski magazin Partisan Review, namijenjen isključivo vrhunskoj literaturi, u kojem je objavljena Sloboda Janka Polića Kamova.

67


Drugo objavljivanje Janka Polića Kamova u Partisan Reviewu, gdje je predstavljen s pripovijetkom Žalost.

U pismu bratu Vladimiru Poliću, datiranom u Rimu 18. kolovoza 1907., napisao je: “Ja ne općim u pravom smislu riječi ni s kime; ja sam sam! I nije mi žao. Zaokupljen radom i svojim mislima, bez obzira, bez znanaca, bez brljarija, bez trica – osjećam svoj intelekt sve stalnijim, razboritijim i jačim. Najposlije postajem onakim, kakim se jedamput idealizovah u mašti, u praksi. Moj je život, tj. smisao moga života, svađa se na ovo: izgustirati i izuživati ili nauživati život znači za pseto izje... se i prejesti, za kicoša, birokratu prokurvati se spolno i moralno i umno, za ljude slijediti pseto i kicoše – za mene pak znači izgustirati ga u njegovoj najvišoj manifestaciji: znanju. Što više vidjeti, što više čuti, što više saznati. Prema tome i zarad toga i dođoh u Rim; ali zato ne mislim ostati kod Italije, nego dogodine – bude li ikako moguće, želio bih ili u Njemačku ili u Francusku ili u Švicarsku. I ovako još nekoliko godina, ako se bude dalo. Onda, onda – započeti u našoj Hrvatskoj jedan pokret intelektualaca, koji bi išao za tim: njegovo bi prvo načelo bilo iznašati istinu, pa makar bila i onako sramotna, gadna, postidna kao Arsenova Na dnu (iz romana Isušena kaljuža, op. aut.): tome načelu pao bi i Strossmayer žrtvom i svi ostali i to bi načelo pokazalo, da Hrvatska ima i kavanu, i čitaonicu, i stranke, i bordele i pederaste i literaturu; drugo bi načelo konsekventno bilo: iznašati naš narod i to bi pokazalo, da pored klerikalizma ima

68


u nas pitanje ekonomsko, i pitanje seksualno i emigratorno; to bi načelo pokazalo, da prije stranačkih programa mora doći studija, prije političkih vođa naučenjaci. Uzev kao ideal istinu, našli bismo kao sredstvo znanost; i ova bi akcija u prvom redu išla za tim, stvoriti jednu znanstvenu generaciju, odgojiti mladež odgojem, koji bi negirao stid, sa stidom sve predrasude jednog starog, gnjilog, cmizdrivog, samostanskog morala. Generaciju dakle antimoralnu (u starom shvaćanju morala), generaciju antisentimentalnu, generaciju antipoetsku u starom shvaćanju poezije: generaciju jednom riječi ateističku, anarhističku i – znanstvenu. Da! Snujem ovako u svojim šetnjama, a Rim poda mnom, što karikira starinu i modernizam, pošao graditi nove kuće pored starih. Ja sam prečesto gotovo leden. Mislim: koliko mi je još godina živjeti? Malo. I onda većim zanosom, nervozom i žurbom rješavam probleme, čitam knjige i snujem, kako bih najbrže prevalio određeni si put! I gle! Moja oporuka glasi: Ako umrem, ostavljam svoje tijelo na raspolaganje liječnicima, da ga upotrebe za svoje pokuse; budući moja djela ne dopriješe izvan moje ladice, budući moj život ne posluži dovoljno znanosti – to joj ostavljam svoje tijelo i dajem joj svoju smrt. I hulja bio onaj, ko nada mnom pozove popa, pribije krst i donese vijence.“ Neobuzdana priroda, talent i velika energija koju je posjedovao tjerale su ga u ubrzano psihičko kretanje koje se jednostavno više nije moglo zaustaviti, sagorio je kao meteor na nebu, ostavivši za sobom veliki blješteći trag koji svijetli i danas. Ta

Akzente, njemački časopis u kojem je također predstavljen Janko Polić Kamov s predgovorom Mladena Urema.

69


Njemački časopis Schreibheft u kojem je tiskana Kamovljeva Sloboda u prijevodu Alide Bremer u broju 64/2005.

silna energija se pri čitanju njegovih djela osjeća na svakoj stranici, u svakome retku koji je ispisivao sa samo njemu svojstvenom, egzaltiranom strašću. Iz obitelji Polić afirmirao se još jedan zapažen književnik, njegov brat Nikola Polić (1890.–1960.), čista suprotnost Janku. Nikola je bio prvenstveno pjesnik tišina i glazbe. Sama tišina, koja običnom nepjesničkom uhu ne pruža ništa, nikakav osjećaj, emociju, misao, za pjesnika Nikolu Polića puna je sadržaja i zapravo glazba u svim mogućim varijantama. I te dvije paučinaste, fluidne materije, glazba i tišina, uvijek se u njegovim pjesmama isprepleću tako da se s pravom može reći da su njegove pjesme poetika tišina. Nikola je u određenom smislu predstavljao glazbeno-poetski kompromis između Janka i trećeg nadarenog brata Milutina Polića (1883.–1908.), koji je bio glazbenik i studirao na Venecijanskom konzervatoriju kod čuvenog Ermanna Wolf-Ferrarija. Milutinove su skladbe za njegova kratkog života izvođene i prepoznate kao rad talentiranoga glazbenika, ali teška bolest i prerana smrt prekinuli su njegov razvoj. Janko je jedno vrijeme svog boravka u Italiji proveo s Milutinom u Veneciji i to ga je druženje preporodilo nakon očeve (1905.) i majčine (1906.) smrti. Najstrašnije ga je pogodila Milutinova smrt (1908.) kojoj je posvetio, nažalost, izgubljenu pripovijetku Skepsa. Ta je priča dio tetralogije koju je naslovio Naše duše u ogledalu smrti. Prve dvije pripovijetke koje ulaze u tu tetralogiju

70


su Sloboda (posvećena umiranju oca) i Žalost (posvećena umiranju sestre). Priču Skepsa je dobio Vladimir Čerina (1891.– 1932.) od Jankova brata Vladimira Polića i nije poznato zbog čega je Čerina nije objavio. Četvrta je priča Ironija, koja se najvjerojatnije odnosi na smrt majke, koja je, ironično, umrla na prvu obljetnicu muževljeve smrti. Ipak, Čerina je bio jedan od najvećih štovatelja Kamova, premda se nikada nisu upoznali. Njegova studija Janko Polić Kamov (Rijeka, 1913.) predstavlja prvu knjigu koja tematizira avangardu u Hrvata. Ta je studija nastala u Firenci iste godine, kada se Čerina družio s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijem (glasovitim piscem i urednikom futurističke firentinske Lacerbe) i Ardengom Sofficijem, koji su “futuristički” utjecali na Vladimira Čerinu, a uz pomoć Papinija, Čerina je objavio Kamovljeve Natuknice 1913. u časopisu Lacerba. Čerina se u Italiji i Francuskoj družio s najeminentnijim intelektualcima svoga vremena, Ivanom Meštrovićem, Ivom Andrićem, Tinom Ujevićem i mnogim drugim znamenitim umjetnicima, ali je zbog nesretne ljubavi prema Francesci Bertini, zvijezdi nijemoga filma, te razočaranja u politiku, men-

Kamovljeve Kratke pripovijetke u prijevodu Igora Simonića na njemački, u izdanju Rivala 2009.

71


Psovka u prijevodu na talijanski, koji je priredila Rosalba Asino.

talno obolio ostavivši nam vrijednu studiju o Kamovu koja je svjedočanstvo dosega hrvatske avangarde prvih desetljeća 20. stoljeća. Prije svog nepovratnog odlaska u šibensku psihijatrijsku bolnicu Čerina je oko 1920. godine svoje rukopise ostavio na čuvanje Miroslavu Krleži, koji je početkom šezdesetih slučajno našao u svojoj arhivi Čerininu zbirku Osama. Ivo Frangeš ju je potom objelodanio u časopisu Forum. Da je Kamov bio puno bliže Krleži, govore i nova otkrića. Krleža se nastavlja i naslanja na Kamova. Kamov je tipično mediteranski pisac, okrenut futurističkim zasadama, za razliku od Krleže, koji je urbanokontinentalni tip pisca pod jakim utjecajem njemačkog ekspresionizma. Osim toga, Kamov je pisac on the road, a Krleža je salonski pisac. Ipak, Krleža je tipičan avangardist, iako je osjećao snažan animozitet prema avangardnim pokretima. Poznata je Krležina nepromišljena izjava kako više vrijedi jedna vaza iz dinastije Ming nego sveukupno avangardno slikarstvo. Kamov je u književnom smislu izvršio velik utjecaj na mladoga Krležu, ali između njih postoje i druge veze na osnovi kojih je danas vrlo lako ustvrditi da bez Kamova Krleža ne bi mogao postati Krleža. Zanimljivo je da se Krleža poslije u životu okružio upravo “Kamovljevim ljudima”, njegovim najbliskijim prijateljima, kao što su Mato Malinar, Katarina Radošević Malinar, Anđelko Malinar, Mijo Radošević, Ljubo Wiesner, Vladimir Čerina, Armin Pavić, Mato Hanžeković... Svoju prvu pripovijetku Hodorlahomor Ve-

72


liki, objavljenu u Plamenu 1919., Krleža je posvetio Kamovu, ali je u svim kasnijim izdanjima posveta izbrisana. Te iste godine spominje ga usputno i prigodno dva puta: u svom dnevniku i u jednom intervjuu. Nikada i nigdje poslije Krleža ne spominje Kamova. Književna je teorija nedovoljno rasvijetlila sve aspekte njegova utjecaja na Krležu, ali su još više ostale nerazjašnjene te ljudske veze, koje su onda, nužno, imale utjecaja i na Krležino pisanje. Na primjer, Polićeva Kitty (Katarina Radošević Malinar), u koju je Janko bio smrtno zaljubljen i o kojoj je pjevao, sestra je Mije Radoševića, koji je bio doista blizak Kamovljev prijatelj, a udala se za Matu Malinara, također jednog od najboljih Jankovih prijatelja. Njezin pak sin, Anđelko Malinar, bio je Krležin tajnik u Leksikografskom zavodu. Možda zbog tih veza, a možda i zbog vlastite taštine, Krleža upravo indikativno ignorira Kamova. Nakon svih ovih novih otkrića, postoji mnogo indicija da je Krleža napisao Glembayeve i Filipa Latinovicza potaknut slučajem Kamov, njegovom obitelji i širom porodicom. Rijeka je na prijelazu stoljeća tipičan bogati industrijski grad i imućne orođene obitelji Polić, Gorup i Gerbaz imaju članove sudbina kojih se može pronaći u mnogim Krležinim likovima.

Isušena kaljuža u prijevodu na talijanski Rosalbe Asino, Campanotto Editore, 2009.

73


Kratke pripovijetke Janka Polića Kamova na njemačkom u časopisu Rival, broj 3-4/1999.

U svom romanu Isušena kaljuža, koji je Kamov počeo pisati 1906. u obiteljskom stanu u Zagrebu u Jurišićevoj ulici broj18/ II (prije toga su Polići u Zagrebu živjeli u Šenoinoj ulici), na nekoliko mjesta spominje svoju tetu “milostivu” gospođu Gorup. Bilo je dovoljno samo malo poznavati riječku povijest i provjeriti određene podatke da bi se došlo do novih fascinantnih otkrića. Čuveni kapitalist Josip Gorup, pored Roberta Whiteheada, Hanibala Ploecha, Giovannija Ciotte i Đure Ružića, bio je jedan od petorice najbogatijih ljudi Rijeke s kraja prošlog stoljeća, bio je orođen s obitelji Polić i Gerbaz. Porijeklom Slovenac, rođen blizu Postojne 1834., umro je u Rijeci 1912. godine. Vještim, poduzetnim i predanim radom stekao je toliki imetak da su ga uvijek isticali kao najbogatijeg Slovenca Austro-Ugarske Monarhije. Isti takav imetak posjedovao je i u Trstu, a podjednako je potpomagao siromašne i slovenske i hrvatske đake i studente, izdašno im dodjeljujući razne stipendije. Bio je hrvatski nastrojen, pa kao vlasnik šezdeset posto dionica najvećeg parobrodarskog društva na području Monarhije, Ungaro-Croate, nije dozvoljavao predominaciju mađarskog kapitala u tom poduzeću i na taj način branio interese hrvatskog kapitala. Premda su Mađari bjesnjeli na njega, nisu mogli ništa napraviti jer je on bio snažna ličnost neokaljana ugleda. Politički se nije isticao, ali je bio vatreni hrvatski i slovenski domoljub te je tiho podupirao narodna društva i poduzeća. Njegova je financijska moć bila to-

74


lika da je 1874. sagradio impozantni hotel Europa na riječkoj rivi (današnja žuta zgrada Primorsko-goranske županije), a za taj je posao uzeo čuvenog tršćanskog arhitekta Giuseppea Brunija (1827.–1877.), kao što će se kasnije obratiti i najvećem hrvatskom kiparu 19. stoljeća Ivanu Rendiću (1849.–1932.) da mu projektira te reljefom i mozaicima ukrasi obiteljsku grobnicu na Kozali. Gorupova palača hotela Europa u kojoj je, između ostalih, jednom odsjeo i čuveni ruski pisac Anton Pavlovič Čehov, nije samo puko monumentalno svjedočanstvo, već i pokazatelj jedne velike epohe u razvoju grada Rijeke. Obiteljska vila Gorupovih danas je dio kompleksa zgrada oko Riječke bolnice (područje Potpinjola) i u njoj je smještena onkološka klinika. Na tom području posjedovao je Gorup još tri vile s konjušnicama. Najljepša je na Potpinjolu vila s tornjićem. U centru Rijeke Gorup je bio vlasnik niza zgrada (kuća do Zore na Korzu, dvije kuće kod kazališta, nekoliko vila na Bulevardu...). Josip Gorup je bio jedan od najsimpatičnijih likova među Rendićevim naručiteljima i možemo ga smatrati njegovim mecenom, jer mu je i kasnije često bio na pomoći. Najljepše je dobroćudni lik bogatog Gorupa opisao sam Rendić u svojim staračkim uspomenama, prisjećajući se vedrih dana provedenih u krugu Gorupove obitelji:

Kratke pripovijetke Janka Polića Kamova na engleskom, 1997.

75


Jedan od najznamenitijih hrvatskih kipara s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Ivan Rendić

“Nalazio sam se vrlo dobro u vili obitelji viteza Josipa Gorupa na Rijeci godine 1893. (radilo se zapravo o 1882., op aut.), radeći studije portreta njega i njegovih sinova i kćeri, od kojih sam trebao složiti jedan alegorijski bas-relief na zidu mauzoleja namijenjenog njegovoj obitelji na Riječkom groblju. Dva sam mjeseca gostovao kod njega i živio kroz to vrijeme bezbrižno i udobno. Kad bih trebao novaca da pošaljem obitelji, predstavio bih mu se jednostavno s izvrnutim džepovima, da vidi da su mi prazni. On bi se nasmijao i pitao me: ‘Koliko vam treba?’ Time bi stvar bila svršena… Sa mnom je bio vrlo prijazan i znao se upustiti bez ograde u razgovor. Bio je tužan jer je izgubio ženu, koju je obožavao i stoga bi mu bilo drago kad bih skovao po kakvu lakrdiju da ga rastresem i da mu odagnam tužne misli.” Zahvaljujući impozantnoj fotomonografiji autora Duška Kečkemeta, posvećenoj životu i djelu Ivana Rendića, a izdanoj u Supetru na Braču 1969. godine, povezujući znane nam podatke iz života obitelji Polić, možemo prezentirati nova otkrića. Dakle, fotografija na stranici 435. koja prikazuje poprsje oca hrvatske arheologije Šime Ljubića, rođaka Jankova oca Ante Polića, portret/poprsje nepoznatog muškarca, na stranici 424. izrađeno u sadri, datirano oko 1882., najvjerojatnije je portret Ante Polića koji je Rendić mogao napraviti s obzirom da upravo te godine boravi u Rijeci izrađujući Gorupov mauzolej. Dovoljno je taj

76


portret usporediti s fotografijom Jankova oca u knjizi Kamovljevih Sabranih djela (svezak četvrti, Rijeka 1984.), pa se može uočiti evidentna sličnost, iako je vremenski razmak relativno velik. Ovaj Rendićev portret datira iz 1882., a fotografija Jankova oca u Sabranim djelima napravljena je pred kraj njegova života, vjerojatno između 1900. i 1905. godine. Svi su članovi obitelji prikazani na velikom bareljefu. Mauzolej Josipa Gorupa na Ri-

Bareljef na mauzoleju obitelji Gorup na groblju Kozala, djelo Ivana Rendića. Prikazuje ožalošćenu obitelj u trenutku rastanka s voljenom suprugom i majkom, a u pozadini se vidi trsatski brijeg.

77


Dopisnica Štefici Steinbauer koju Kamov šalje iz Rijeke u Zagreb. Dopisnica prikazuje riječku Rivu na kojoj se u sredini vidi velika zgrada hotela Europa koji je sagradio Josip Gorup.

jeci započeo je Ivan Rendić 1881. nakon smrti žene poznatog riječkog veletrgovca. Nastanivši se neko vrijeme kod Gorupa na Rijeci, kako je sam opisao u jednoj od svojih anegdota, načinio je najprije skice reljefa u dvije varijante. Pošto je naručitelj prihvatio jednu od njih, Rendić je izradio devet portretnih reljefa u ovalima, Gorupa i njegovo osmero djece, otprilike u prirodnoj veličini. Skica za reljef bila je gotova u travnju 1882. (Isus pada pod križem, Hrvatska vila, Sušak 1882., str. 90), a u srpnju je Rendić izložio u dvorani Stare burze u Trstu devet poprsja u reljefu. Talijanske i hrvatske novine jednodušno su ih hvalile. Na spomenutom bareljefu prikazan je Josip Gorup sa svoje osmero djece u žalosti za majkom, na bareljefu iznad njih prikazan je Trsat s crkvom i kaštelom, a u dubljem reljefu iznad skladne kompozicije Gorupa i djece prikazani su anđeli kako uznose njihovu majku na nebo. Izgubljena djela, korespondencija kao i drugi artefakti Janka Polića Kamova vrlo su obimni, teško im se ulazi u trag i, na temelju dosadašnjih saznanja, lako se, čak i bez veće analize, može zaključiti kako ono što je napisao, a još je i danas javnosti nepoznato, zasigurno zauzima opsegom upravo onoliko koliko je i objavljeno njegovih djela, a to su najmanje četiri knjige. Godinama tražeći svaki detalj koji bi me mogao upu-

78


titi na pronalazak njegovih rukopisa, nailazio sam na više desetaka važnih novinskih/časopisnih natuknica/svjedočanstava i arhivskih izvora koji su mi bili važan orijentir, međutim, odmah napominjem da ih nikada nisam ni pomislio cjelovito objavljivati zbog toga što bi dosegli opseg jedne omanje knjige, a razlog koji bi opravdavao njihovu objavu bio bi, dakako, pronalazak, barem jednog dijela njegovih rukopisa. Ipak, za primjer uzimam časopis Kritika (Zagreb, veljača 1921.) u kojem je tiskan posljednji nastavak teksta Lirika Janka Polića Kamova autora Nikole Polića. Na kraju spomenutog teksta otisnuta je ilustracija, crtež Janka Polića Kamova, autora Mirka Uzorinca, kasnije često reproduciran. Između te ilustracije i Nikolina teksta tiskan je dodatak u kojem je objavljena Jankova biografija, a potom su poimence popisana Kamovljeva tiskana djela (knjige i novinsko-časopisni prilozi), a zasebno su navedeni tekstovi koji su bili u rukopisu, s posebnom napomenom o onima koji su već tada bili izgubljeni. Citiram dakle Kritiku, str. 55/veljača 1921: “U rukopisu: Na Horlinom talamu pjesme (izgubljeno), Lirika neurastenije, pjesme (izgubljeno), Žena, deset soneta (izgubljeno), Ljubav, deset soneta (izgubljeno), Mamino srce, tragedija u pet čina (kod brata), Čovječanstvo, drama u četiri čina (kod brata), Orgije manastira, duologija (kod brata), I. dio: Orgije monaha (3 scene), II. dio: Djevica (3 scene), O, žene, žene...!, komedija u 4 čina (izgubljeno), Lakrdija naše dobi, komedija u 5 čina (izgubljeno), Isušena kaljuža, roman u 3 dijela (izgubljeno), Skepsa, novela (izgubljeno), Žalost, novela (izgubljeno), Sloboda, novela (kod brata), Šmrčanska trilogija, satira (izgubljeno)”, u potpisu Nikola Polić. Dio rukopisa koji se navode kao izgubljeni, naknadno su pronađeni. Kasnije, prebirući po ostavštini Nikole Polića, pronašao sam i Jankovu skicu za tetralogiju Naše duše u ogledalu smrti (vidi katalog izložbe Kamov u arhivskim zapisima, Državni arhiv u Rijeci, prosinac 2000. – siječanj 2001.), u kojoj još spominje i (nama nepoznatu, dakle izgubljenu) priču Ironija (posvećenu smrti majke koja umire na prvu obljetnicu očeve smrti), a koja čini jedinstveni ciklus s pričama Sloboda, Žalost i Skepsa (također izgubljena). Ovaj je podatak iz Kritike vrlo važan, jer se nalazi samo u tom broju i nigdje više. Čudno, ali taj se dodatak nije našao u knjizi Marginalia (feljtoni) Nikole Polića, tiskanoj iste godine, te ga, čini se, naša znanstvena javnost nije zamijetila. Ali to je samo jedan mali dio zagonetke vezane za izgubljene Kamovljeve rukopise, trag koji ćemo slijediti, vodit 79


Prizor iz predstave Mamino srce; Zdravka Krstulović u ulozi Linde i Josip Genda kao Andro, u režiji Nenni Delmestre, Split 1996.

će nas u mnoge institucije, arhive, biblioteke, gradove i države. I do danas, osim pojedinih fragmenata manjih i nepoznatih djela, velik broj pronađenih obiteljskih fotografija, te kulturnog i političkog kruga oko Polićevih, ništa zaista značajnog od onoga što navodi Nikola Polić u časopisu Kritika, a znamo da se ta djela 80


odnose na posljednje tri godine Kamovljeva stvaralaštva, kada je napisao djela koja su ga svrstala među deset najvećih hrvatskih književnika svih vremena, nismo uspjeli pronaći. Ali, vratimo se Nikoli Poliću. Nesređenih prilika, boraveći između dva svjetska rata na relaciji Zagreb ‒ Sušak (danas Rijeka), složene umjetničke osobnosti, boem, teško se snalazio u vremenu i okružju u kojem se nalazio. Tako je književniku Zvani Črnji, koji je s njim radio intervju za zagrebačke Novosti 1940., skinuo sa svog ormara pribadačama pričvršćen portret, crtež olovkom Janka Polića, koji je po sjećanju 1912. napravio Josip Moretti Zajc, poklonivši ga tada mladom novinaru Črnji kojeg je netom upoznao. Vjerujem da se teško nosio s obiteljskom prošlošću te rješavajući se obiteljskih artefakata osjetio olakšanje – crtež je ipak nekome dospio u ruke. Danas to mogu shvatiti, ali mi je teško razumjeti što je znao otrgnuti dijelove pisama za koje je pretpostavljao kako nisu prihvatljivi kulturnoj javnosti (zapravo ukusu i normama jednog vremena) ili pak da otkrivaju skrivene obiteljske tajne i olako se rješavao obiteljske ostavštine. O kojim se sve dokumentima radi, dijelom i sam otkriva u svojim Iskopinama (1953.) koje su tiskane kao predgovor u svim dosada izdanim Sabranim djelima njegova brata Janka. Svejedno, njegova je briga za afirmaciju rada Janka Polića bila presudna u prikupljanju građe za Sabrana djela, te u ovom tekstu ukazujem samo na detalje koji su izostali zbog Nikolinih obiteljskih obzira. Za one koji nisu upućeni, važno je reći da je nakon Nikoline smrti 1960., sve naslijedio književnik Vinko Antić koji je svu građu nakon svoje smrti 1993. oporučno ostavio Narodnoj knjižnici u Selcu, svom rodnom mjestu. Tamo se i danas nalaze djela i fotografije obitelji Polić, dakle sve ono što Nikola Polić nije dao Institutu za povijest književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu, Opatička 18, gdje su ipak smještena gotovo sva poznata i do danas objavljena u različitim izdanjima, djela Janka Polića Kamova. Druga važna karika u ovoj priči je Vinko Antić (1905.– 1993.), iznimna kulturna pojava u Rijeci nakon Drugog svjetskog rata. Bio je direktor Novog lista, potom ravnatelj Sveučilišne knjižnice u Rijeci (tada Naučne biblioteke), glavni urednik časopisa Riječka revija te autor knjiga i tekstova kao što su Rijeka u hrvatskoj književnosti u XIX. i početkom XX. stoljeća (1954.), Pisci-Rijeka-Zavičaj (1965.), Književna ostavština Viktora Cara

81


Emina (1970.), Sabrana djela Nikole Polića (1989.) i niza drugih. Zahvaljujući njemu počele su se nazirati prve konture literarnog kruga okupljenog oko Janka Polića Kamova. Posjećivao sam zajedno sa svojim ocem, Kazimirom Uremom, Vinka Antića više puta: kao dječak, dok još nisam znao mnogo toga i kao student, kada sam shvatio, kako sve ono što je naslijedio od Nikole Polića, nikome ne želi dati. Jednom sam čak gledao obiteljske fotografije Polićevih na njegovom stolu, rasute iz jedne omotnice, mislim negdje oko 1983., ali se nisam usudio ništa pitati, premda je naša komunikacija bila srdačna. Dio tih rukopisa, skrivenih kod Vinka Antića, pronašao je Nedjeljko Fabrio i objavio; ja sam nakon smrti Vinka Antića pronašao veliku količinu obiteljskih fotografija u Narodnoj knjižnici u Selcu i objavio ih prvi put cjelovitije u tematskom broju časopisa Rival (godina XII., broj 3-4, Rijeka 1999.) posvećenom prijevodima Kamovljevih kratkih priča na njemački jezik (preveo Igor Simonić, uvodni tekstovi: Mladen Machiedo, Darko Gašparović i Mladen Urem). Pronašao sam dvije stranice pisma Janka Polića Miji Radoševiću i Mati Malinaru iz Marseillea od 3. siječnja 1909. i objavio prvi put u Novom listu 2. veljače 2003. te potom u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006.). Dakako, po pričanju, znao sam da u Antićevoj ostavštini ima još koječega, međutim, sav taj materijal je bio izmiješan s obimnim arhivskim materijalom koji je bio vezan i uz druge hrvatske književnike kojima se bavio Antić. U međuvremenu, knjižnica u Selcu je angažirala istaknutog arhivista u mirovini, Miljenka Pandžića iz Zagreba, da cijelu ostavštinu Vinka Antića uredno arhivistički sredi i popiše. Igrom slučaja, imao sam prilike kontaktirati s kolegom Pandžićem te ga upozoriti da se dio Kamovljevih rukopisa morao izmiješati s ostalom građom. Pandžić je sve uredno popisao i sitni djelići Jankove korespondencije su isplivali na površinu. Također valja reći da u tom fondu postoji i korespondencija članova obitelji Polić i Gerbaz koje su se međusobno dopisivale na talijanskom i hrvatskom jeziku, te bi bilo potrebno sve prepisati (dijelom prevesti) i objaviti s nužnim komentarima. Ta korespondencija sadrži podatke koji bi mogli pomoći boljem poznavanju obiteljskog konteksta i stvaralačkih motiva Janka Polića. Ali o tome jednom drugom prilikom.

82


Prilikom premještanja spomenika Janku Poliću Kamovu (djelo Zvonimira Kamenara) na mostu na Rječini 1997. godine. Slika je odabrana upravo zbog svoje autentičnosti i posebne atmosfere.

83


Kratka kronologija života Janka Polića Kamova

J

anko Polić se rodio 17. studenoga 1886. na Pećinama (Sušak) u Rijeci u mnogobrojnoj obitelji, od četrnaestoro djece, Ante i Gemme Polić. Bezbrižno djetinjstvo potresaju, u vrlo kratkom razdoblju, dvije smrti: 1897. godine umire sestra Marinka, a 1900. sestra Milka. Milkinu će smrt Janko opisati u noveli Žalost. Mladi Polić kao odličan učenik upisuje se u Sušačku gimnaziju koja će postati njegovo prvo “borbeno polje”. Naime, 1900., Polić je jedan od osnivača “revolucionarno-anarhističkog cenakula Cefas”, koji je osim političko-revolucionarnih težnji, imao i umjetničke ambicije. U gimnaziji će upoznati Katarinu Radošević, sestru najboljeg prijatelja Mije Radoševića, u koju će ostati zaljubljen do kraja života. U pjesmama će je nazivati Kitty, a ona će se 1906. udati za njegova drugog prijatelja Matu Malinara. Dotad odličan učenik primjernog ponašanja, Janko Polić istjeran je iz IV. razreda Sušačke gimnazije. Razlog je svađa s profesorom kojemu je, prema sjećanjima Nikole Polića, Janko pljunuo u lice. Iako vrlo imućni, s dobro razvijenim poslom u pomorskoj trgovini, blagostanje Polićevih nije potrajalo. Obiteljsko poduzeće 1902. zapada u novčane poteškoće i doživljava trgovački slom, nakon kojeg obitelj seli u Zagreb, dok Janko ostaje u Senju nastavljajući školovanje. Kamov niti u Senju ne uspijeva maturirati: 1902. istjeran je iz Senjske gimnazije i konvikta (“radi nekih nediscipliniranih i protuvjerskih ispada”, Nikola Polić u Iskopinama 1953.). Priključivši se ostalim članovima obitelji u Zagrebu, upisuje se u gimnaziju. U to vrijeme u tijeku su protukhuenovske demonstracije u kojima Polić kao ekstremni antikhuenovac aktivno sudjeluje. Slobodna Hrvatska izvan Austro-Ugarske njegov je ideal. Dolazi u sukob s policijom, biva kažnjen s tri mjeseca zatvora. Kaznu je odslužio sa Stjepanom Radićem, Vladimirom Bornemissom i drugima. Nakon nepune dvije godine školovanja u Zagrebu, 1904., Polić napušta obitelj te se priključuje glumačkoj družini u kojoj kao šaptač nastupa

84


Vladimir Bornemissa u Zagrebu 1908. godine

u gradovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. U ovom razdoblju nastaje njegov prvi dramski rad, dramska crtica Iznakaženi. Do 1906. Kamov uglavnom provodi vrijeme u Zagrebu, s kraćim odlascima u Liku i Kordun kao trgovački putnik za prodaju Singerovih šivaćih mašina. Na Božić 1905. umire mu otac. Ovu će smrt Polić nekoliko godina kasnije opisati u noveli Sloboda. Početkom 1906. Polić prvi put putuje u inozemstvo. Pridružuje se bratu Milutinu u Veneciji, koji je ondje na studiju glazbe. Nakon nepunih dva mjeseca vraća se u Zagreb, gdje završava prvi odjeljak prvog dijela svog najznamenitijeg djela, romana Isušena kaljuža, Na dnu. Shvativši da u Hrvatskoj ne može naći stalno zaposlenje, ne preostaje mu ništa drugo no uputiti se još jednom u inozemstvo. Krajem iste godine ponovo je u Veneciji. Ovaj drugi boravak trajat će šest mjeseci. U Veneciji se Kamov potpuno predaje stvaralačkom radu: koncipira farsu Na rođenoj grudi, piše posljednje pjesme, nažalost, izgubljene zbirke Na Horlinom talamu, započinje pisati drugi odjeljak prvog dijela

85


romana Isušena kaljuža, Na dnu. Do kraja 1906. godine pripremio je za tisak dvije zbirke pjesama: Psovku i Ištipanu hartiju te dvije drame Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi. Niti jedno nakladničko poduzeće ne želi prihvatiti ove rukopise, pa oni 1907. uz potporu obitelji, odnosno brata Vladimira, izlaze u piščevoj nakladi. Na Božić 1906., točno na godišnjicu očeve smrti, umire majka Gemma. Riječ, majčin život i njezin odnos prema bližnjima, Janko će donijeti u svojoj najboljoj drami Mamino srce iz 1909. godine. U veljači 1907., u pismu bratu Vladimiru, Polić sastavlja svoj program i od tada sve svoje tekstove potpisuje pseudonimom Kamov. Iz Venecije se javlja prvim novinskim feljtonima kojima pokušava sebi osigurati egzistenciju. Nada se mjestu stalnog dopisnika. Piše libreto za Milutinovu operu Kad slijepci progledaju po modelu Derenčinove Slijepčeve ljubavi. U ožujku iste godine vraća se u Zagreb i odlučuje otići u Rim. “Rimski period” traje gotovo osam mjeseci, Kamov se povremeno javlja dopisima i bezuspješno nastoji naći stalno zaposlenje u nekoj od hrvatskih redakcija. Tu će u ulici Via Mattatoio upoznati rimsku anarhističku i protoavangardnu skupinu mladih umjetnika, kojima je pripadao i tada mladi socijalistički novinar Benito Mussolini. Njihovo će druženje Kamov opisati u pripovijetci Stjenica. U Rimu započinje pisati drugi dio Isušene kaljuže, U šir. U veljači 1908. Polić odlazi u Firencu, gdje ostaje mjesec dana. Početkom travnja odlazi u Rijeku da bi se po zadnji put susreo s bratom Milutinom, koji je na samrti. Nakon Milutinove smrti, Janko provodi ljeto i ranu jesen kod brata Vladimira u Puntu na otoku Krku. Tijekom ljeta 1908. nastaje ciklus Samostanske drame (Orgije monaha i Djevica), tragikomedija Čovječanstvo i, nažalost, izgubljena novela Skepsa inspirirana Milutinovom smrću. Započinje novelističku Knjigu lakrdija i polemizira s Antunom Gustavom Matošem. Krajem rujna 1908. Janko preko Venecije odlazi u Torino, u kojem se zadržao jedva dva mjeseca. Ovdje započinje pisanje trećeg dijela svojeg romana: U vis. Iz Torina, preko Genove, odlazi u Marseille gdje će ostati tri mjeseca. U veljači 1909. stiže brodom u Italiju, kratko se zadržavši u Napulju, a u ožujku, preko Trsta, dolazi u Rijeku. Gotova je Knjiga lakrdija. Dovršen je i rukopis Isušene kaljuže i novela Žalost.

86


Proljeće i ljeto 1909. provodi u Puntu na otoku Krku i u Rijeci, a zimu, prvi put nakon više godina, u Zagrebu. Nudi vlastita djela, ali ne nalazi izdavača. Između ostalog, Zagrebačko kazalište odbija njegove drame. Nastaju: drama Mamino srce, novela Sloboda i kasnije izgubljena djela, Šmrčanska trilogija, satirična pripovijest te drame Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene. Početkom 1910. ponovo nudi svoje drame Zagrebačkom kazalištu, ali ne dobiva nikakva odgovora. Rezigniran i razočaran, razmišlja o putovanju u Španjolsku. Polovicom svibnja odlazi na svoje posljednje putovanje. Stiže u Bolognu, posljednju talijansku stanicu, gdje ostaje mjesec dana. Početkom srpnja je u Kataloniji i nakon samo četrdeset dana provedenih u Barceloni, 8. kolovoza 1910., umire usamljen, duhovno iscrpljen i nepovratno razočaran. Pokopan je bez imena na javnom groblju Sud Este u Barceloni.

87


Dossier Dora Maar i Hrvatska

P

oticaji za raspravu o tome je li fizički otac Josipa Markovića Ante Polić, otac hrvatskog avangardnog književnika Janka Polića Kamova (1886.‒1910.), temelje se na nekoliko činjenica. Trgovac Ante Polić imao je u to vrijeme u Sisku svoje riječno brodarsko poduzeće i tamo je često boravio. Po riječima Ljiljane Šorgić, bibliotekarke iz Siska, među sisačkim arhivalijama u kaptolskom arhivu u Zagrebu postoje podaci da je Barbara Marković služila kod Ante Polića, a znakovito je i to da se Josip Marković 1903. oženio upravo u crkvi sv. Jurja na Trsatu, gdje su krštena i sva legitimna djeca Ante Polića, premda nikad prije ni poslije, koliko nam je poznato, nije imao veze sa Sušakom ili Rijekom. Navedene podatke istražio je na molbu Ljiljane Šorgić povjesničar i publicist Miroslav Matovina (Topolovac, 1928.‒ Sisak, 2002.), čija je ostavština pohranjena u Zavičajnoj zbirci Narodne knjižnice i čitaonice u Sisku.

Kako sam upoznao Doru Maar? Radilo se o slučajnom susretu. Nisam znao da će se dogoditi. Nisam znao ni koliko će me njezin život nekoliko godina kasnije zainteresirati. O njoj sam znao samo toliko koliko su i drugi tada znali: znao sam da je ta žena bila u vezi s Picassom, ona ga je inspirirala i njoj je čuveni slikar posvetio više portreta. Njezin život i biografija bili su nepoznati i u kulturnim krugovima Europe i svijeta; nakon prekida s Picassom 1943. potpuno se zatvorila za javnost sve do svoje smrti 1997. Pune pedeset i četiri godine bila je zatvorena prema svijetu. Rijetko je davala intervjue, nije izlagala svoje radove, svjesno je izbjegavala svoje uvrštavanje u sintetske, povijesne preglede i antologije avangarde, iako je najveći broj publiciran upravo nakon Drugog svjetskog rata. Činilo se da je potpuno zaboravljena.

88


Nakon dvomjesečnog ljetovanja u Pirovcu kraj Šibenika u Dalmaciji, 20. kolovoza 1989. vratio sam se u Rijeku. Te sam godine najesen upisao četvrtu godinu studija književnosti. Završavajući studij, iskazao sam svoje konačno opredjeljenje; više me interesirala literatura nego studij radiologije na kojem sam već diplomirao i bio sam nestrpljiv da završim ono čemu sam više težio. Studentski život je bezbrižan, uz pretpostavku da studirate ono što volite i to, usput, dobro poznajete; sjećam se dugih ljetovanja u Dalmaciji, putovanja sa svojom djevojkom i druženja s kolegama i kolegicama, pisanja u kulturnoj rubrici lista Val, časopisa za književnost Rival koji sam pokrenuo 1988. godine... Taj se susret dogodio nekoliko dana nakon moga povratka iz Dalmacije. Dogovorio sam se s djevojkom da se poslije ručka nađemo na Trsatskoj gradini. Dan je bio sunčan i topao, ali ljeto je bilo na zalasku; počela je turistička posezona. Zato sam se svake godine toga datuma vraćao u Rijeku. Bio sam zadovoljan, odmoren od prethodne studijske godine i, naravno, prepun planova; pisao sam književnu kritiku, čekao objavljivanje priloga koje sam napisao i, što mi je tada bilo najvažnije, novi broj (34/1989.) časopisa Rival bio je u tisku, čekao sam njegov izlazak. Na Trsat sam ponio nekoliko primjeraka zadnjeg broja časopisa 89

Pogled na trsatski brijeg, Gradinu i crkvicu sv. Jurja, obiteljsku crkvu brojnih Riječana, pa tako i obitelji Polić. Crkva u kojoj su vjenčani Josip Marković i Louise Isevoisin.


(broj 1-2/1989.) i došao na sastanak gotovo sat vremena ranije nego što sam se dogovorio. Sjedio sam na terasi Trsatske gradine, pio kavu i pomalo iz dosade prelistavao časopis. Nakon kraćeg vremena ušla je grupa turista koja se uputila ravno do kamenog zida s kojeg se pruža prekrasan pogled na Rijeku, Istru i cijeli Kvarnerski zaljev. Među njima je bila jedna starija žena koja je diskretnim glasom i uzdignutom rukom objašnjavala i pokazivala svojim prijateljima okolicu. Svi su govorili engleski, štoviše, svi su bili Amerikanci, osim nje. Lako sam to razabrao po govoru. Ipak, nisam na njih u početku obraćao previše pažnje. Ljeti je Trsat prepun inozemnih turista, najviše je dakako Talijana, zatim Austrijanaca i Nijemaca, znalo se sresti i pripadnika drugih jezičnih skupina, ali rjeđe. Potom se njihova grupa, koju je činilo pet ili šest sredovječnih muškaraca i žena, raspršila po cijeloj Gradini. Dvoje je otišlo popeti se na najvišu kulu, a ostali su šetali po širokoj unutrašnjosti i razgledavali pojedinosti: Fernkornovog brončanog zmaja, galeriju i njezin izložbeni prostor, prodajnu galeriju slika itd. Žena koja im je pokazivala okolicu sjela je za stol do moga, naručila čaj i, meni okrenuta profilom, zamišljeno gledala u daljinu prema otocima. Nosila je klasičnu haljinu s cvjetnim uzorkom i laganu majicu. Zapalila je cigaretu nataknutu na dugački plastični crni filtar i otpuhnula dim. Pušila je kao da ima opečena usta, kao pušač koji se odvikava od cigarete pa je iz navike drži zapaljenu, ali rijetko povlači dim. Imala je duboke, sjetne oči. Učinilo mi se kao da se već dugo poznajemo, bilo je to više na razini intuicije nego u fizičkom prepoznavanju. Nekoliko puta su nam se pogledi sreli. Na mom stolu su bili primjerci časopisa Rival, cigarete i šalica kave. Ona se nekoliko puta zagledala u časopis pokazujući znatiželju, ali ništa nije rekla. To mi je privuklo pažnju. Počeo sam je neupadljivo promatrati. Kada se ponovo zagledala u časopis, pitao sam je, na engleskom, interesira li je možda i rekao da ću joj rado pokloniti primjerak, iako je tiskan na hrvatskom jeziku. Rekao sam i da uređujem taj časopis. Nasmiješila se srdačno i nastavila na engleskom: “Razumijem hrvatski jezik, ali sam ga zaboravila, volim ga, on je kao bajka, kao san... sjećanje.” Pružio sam joj jedan primjerak časopisa na poklon, ona ga je uzela i počela prelistavati. Pogledala je kazalo i čitala naglas imena autora objavljenih u tom dvobroju: Heiner Müller, Jan Fabre, William S. Burroughs, Raymond Queneau, Hayden White. “Dobar izbor”, rekla je i nastavila listati. Kada je došla do velikog tematskog 90


bloka o Janu Fabreu, počela je pažljivo razgledavati velik broj crno-bijelih i kolor fotografija koje su u tom broju bile otisnute u najkvalitetnijoj tehnici i na sjajnom papiru. Vidio sam da je posebno interesira fotografija. “Vi ste porijeklom iz naših krajeva?” pitao sam je. Pogledala me i rekla pokazujući rukom prema crkvi sv. Jurja, koja je bila dvadesetak metara ispod mjesta na kojem smo sjedili: “Na određen način jesam, moji su se roditelji vjenčali u ovoj crkvi.” Tada sam ustao i predstavio se, a ona mi je pružila ruku i odgovorila: “Ja sam Teodora Marković, ali počela sam se baviti fotografijom vrlo mlada i svi me znaju kao Doru Maar.” “Pa Vi ste djelovali uz Pabla Picassa, on je radio one Vaše znamenite portrete”, provalilo je iz mene a da nisam ni razmišljao kako i kojim bi tonom to trebalo reći. Spustila je glavu, tako se u jednom trenutku napravila sjena na njenom licu, i rekla: “On je uvijek gledao samo sebe, ali bilo je lijepo živjeti s njim.” Šutjela je, a ja sam je pitao kada je posljednji put bila u Rijeci. Pričala je kako je često dolazila u Zagreb i Rijeku, kako je, dok nije upoznala Picassa, putovala u mnoge gradove i države svijeta radeći za francuske novine naručene fotografije političkih događaja, modnih zbivanja, reportaža. Rekla je kako joj je najljepša Barcelona, psihološki najdublja, grad u kojem je najviše voljela fotografirati, mjesto u kojem je “odrasla” kao nadrealistički fotograf. Pitao sam je da li je surađivala s našim novinama i časo-

Nikola i Dora Maar 1934. u Samoboru

91


pisima. “Nisam, ali sam poznavala vaše pjesnike Augustina Ujevića, Nikolu Polića i...”, zastala je, “...zapravo nije važno.” Spominjanje Ujevića nije me iznenadilo, živio je u Parizu pa sam pomislio kako je to poznanstvo realno bilo moguće, ali Nikolu Polića, brata Janka Polića, ni po čemu nisam mogao povezati s pariškim kulturnim krugovima. Rekao sam joj da je moj otac Kazimir Urem bio dobar prijatelj obojice pjesnika. Nikolu Polića je često posjećivao u njegovoj obiteljskoj kući na Krimeji u Rijeci. Posljednji put, nekoliko mjeseci prije Nikoline smrti, posjetio ga je u društvu s književnikom Zlatkom Tomičićem, a Tina Ujevića je upoznao kao student u Zagrebu. S Ujevićem je zastupljen i u knjizi Jesenas i danas (lirika osmorice, 1954.). U knjizi izabranih pjesama Nostalgija svjetlosti Tina Ujevića (Zagreb, 1975.) objavljeno je više fotografija moga oca i drugih Ujevićevih prijatelja. Tada je iz torbe izvukla kožni etui iz kojeg je izvadila jednu fotografiju. “Ovdje sam s Nikolom Polićem u Samoboru kraj Zagreba 1934.” Pogledao sam fotografiju i odmah prepoznao Nikolu, pored njega je stajala pre-divna mlada žena crne kose. Nekoliko godina kasnije, pro-učavajući život njezina oca Josipa Markovića, saznao sam da je poznavao Tina Ujevića. Naime, oni su se i dopisivali u vrijeme kada je Ujević bio u Parizu 1916., na adresi Montparnasse 155, a Marković u Buenos Airesu kao član hrvatskih iseljeničkih udruga. Zatim je rekla kako će sljedeće godine u Londonu biti izložene neke njezine fotografije i kako je s prijateljima došla u Rijeku, kako će nakon toga otići u Veneciju, a zatim natrag u Pariz gdje živi. Potom je ustala, zahvalila na časopisu i krenula stepenicama na gornju terasu Gradine gdje su se već okupili njezini prijatelji. Nakon kraćeg razgovora krenuli su prema izlazu, ja sam je htio pitati adresu na koju bih joj poslao neke knjige koje sam već realizirao, ali to mi se učinilo neprikladnim pa smo se pri njezinom odlasku samo pozdravili. Pomislio sam kako postoje interesantni ljudi za koje čovjek nikada ne sazna, a oni sasvim neprimjetno mogu proći pokraj nas. Uskoro je došla osoba koju sam čekao. Nije mi se više sjedilo na Gradini pa smo odmah išli prošetati. Pola sata kasnije, ispred trsatske Dvorane mladosti, ponovo smo se sreli. Dora je s jednim muškarcem iz grupe išla naprijed, a ostali, kao i svi disciplinirani turisti, hodali su za njima. Ponovo su nam se pogledi sreli, pozdravili smo se i ona se nasmiješila. Rekla je, držeći Rival u ruci, kako će svakako pročitati časopis i obnoviti sjećanje na jezik koji je već pomalo zaboravila. Mahnuli smo 92


jedno drugom i to je bio naš posljednji susret. Djevojka me pitala tko je ta osoba. Ja sam joj samo rekao da smo se upoznali dok sam je čekao i da je nekada bila poznata francuska fotografkinja i slikarica. Više je i nije interesiralo. Rijetkim sam prijateljima nakon toga pričao o susretu s Dorom. Međutim, godinama se baveći istraživanjem života i djela Janka Polića Kamova, opet sam došao do Dore. I, zapravo, nikada ne bih ništa napisao o susretu s Dorom da jednoga dana prije nekoliko godina nisam saznao, u razgovoru s riječkim akademskim kiparom Zvonimirom Kamenarom, kakvu je vezu Dora imala s Rijekom i kod koga je dolazila u ovaj grad. Naime, Zvonimir Kamenar (1939.) je od šezdesetih godina povremeno posjećivao Pariz. Želja mu je bila organizirati u tom gradu samostalnu izložbu. U Rijeci je upoznao susjedu svojih rođaka. Radilo se o Veri Nonković koja je i sama bila slikarica. Porijeklom iz Splita, djevojačkog prezimena Mirošević, imala je sestru koja je živjela u Parizu. Ta sestra, Karmen Vossila D’Taxieur, bila je udana za francuskog plemića Rogera D’Taxieura, nositelja medalje Legije časti. Bio joj je to drugi brak. Iz prvog je nosila prezime Vossila. Po struci inženjerka kemije, dugo je godina prije Drugog svjetskog rata živjela u Čileu s prvim mužem i sinom Alexanderom. Potom se preudala za D’Taxieura i došla živjeti u Pariz. Njezin sin Alexander Vossila ostao je živjeti u Santiagu (de Chile), gdje i danas živi njegova obitelj. Naknadnom provjerom saznali smo da je Vera imala još dvije sestre i brata: Katju u Zadru, Mariju u Splitu i Nikolu u Novom Sadu. Vera Nonković je pomogla Zvonimiru Kamenaru organizirati samostalnu izložbu u Parizu preko svoje sestre i njezine prijateljice Ksenije (Xenie) Grisogono. Ksenija je također bila Splićanka, dugogodišnja bliska suradnica Le Corbusiera, arhitektica, porijeklom iz drevne loze Grisogono, a otac joj je bio ambasador Jugoslavije u Poljskoj između dva svjetska rata. Budući da sam iz prvih razgovora sa Zvonimirom Kamenarom pogrešno shvatio da je Vera Nonković bila sestra Ksenije Grisogono, Zvonimir Kamenar me ispravio, pa smo za točnost i rekonstrukciju tih događaja od prije dva desetljeća posegnuli za njegovim dnevnikom koji smo zajedno ponovo pročitali i iz kojeg koristim navedene podatke. Tako je Ksenija Grisogono organizirala spomenutu izložbu koja je bila postavljena pod nazivom Hommage a’ I. M. Ronjgov u La galerie Buref de la Défense od 4. do 25. rujna 1984. Posjedujem i katalog izložbe, u kojem je posebno otisnuta zahvala Kseniji Grisogono 93


za svesrdnu podršku. Interesantno je spomenuti i sve suradnike na katalogu Kamenarove pariške izložbe: dr. Vanda Ekl (predgovor), Miljenko Smokvina (fotografije izloženih radova), Ivo Marendić (autor kataloga i plakata), Josephine Scotti (prijevod na francuski) i Kazimir Urem (lektura). Za boravka u Parizu Kamenar je stanovao kod gospođe Grisogono na 70 Rue D’eglise, ona ga je upoznala sa svojim prijateljima, pokazivala mu znamenitosti Pariza i govorila o svom poznanstvu s Pablom Picassom. Karmen Vossila D’Taxieur pričala je o svojoj mladenačkoj ljubavnoj vezi s Pablom Nerudom i pokazala mu pisma koja joj je slao. Detaljno je opisivala Allendeovu političku vladavinu, o kojoj se izražavala vrlo negativno, i dolazak Pinocheta na vlast. U tom krugu bile su Marlen Dietrich i Dora Maar, jedna od najboljih Ksenijinih prijateljica. Kada je Kamenar rekao kako bi rado upoznao Doru, Ksenija mu je rekla da je Dora jako zatvorena i da ne želi ni s kim, osim s nekoliko dobrih prijatelja, kontaktirati. S Marlen Dietrich je imao malo više sreće, za dogovoreni sastanak kupio je prekrasan buket cvijeća, ali je ona u posljednji trenutak telefonski otkazala opravdavajući se iznenadnom gripom i visokom temperaturom. Tako smo uskraćeni za jedno korisno svjedočanstvo, jer jedine osobe iz Hrvatske za koje znamo da su poznavale Doru Maar bile su Vera Nonković, Karmen Vossila D’Taxieur i Ksenija Grisogono. Ni jedna od tih osoba više nije živa. Zvonimir Kamenar je u svojoj korespondenciji sačuvao adresu Ksenijine rođakinje (ili sestre) Zlate Grisogono u Splitu. Vera Nonković i njezin muž Bruno umrli su prije nekoliko godina, njihovi podstanari koji su ih dogledali i naslijedili pokretnu i nepokretnu imovinu, prodali su njihov stan u Rijeci i sada žive u Zagrebu. Pitanje je jesu li sačuvali velik broj pisama i fotografija koji je ostao iza Nonkovića. Trebalo bi poduzeti istraživanje da im se uđe u trag, a pitanje je kakvi bi bili rezultati. Nešto je ipak sigurno: dolasci Dore Maar u Rijeku bili su povezani s Verom Nonković. Štoviše, Dora je često za svojih boravaka u Rijeci pješice s Nonkovićima s Gornje Vežice dolazila na misu u Svetište Majke Božje na Trsatu. Oni koji su išli na misu u istu crkvu ili su u obližnjim kafićima pili kavu, ili šetali po Trsatu, mogli su je primijetiti. Svojim izgledom ni po čemu nije odudarala od sredine u koju je tako rado dolazila. Možda će buduća istraživanja otkriti kakve je veze Dora imala sa Zagrebom. U svakom slučaju, držim kako je korisno objelodaniti svaki dostupni podatak i svako svjedočanstvo koje može pomoći 94


u rasvjetljavanju života ove avangardne umjetnice koja je svojim radom dosegnula sam vrh svjetske kulture i umjetnosti dvadesetog stoljeća. *** Baveći se više od dva desetljeća životom i djelom Janka Polića Kamova, došao sam do mnogih zanimljivih otkrića. Većinu od njih prezentirao sam u hrvatskoj i američkoj časopisnoj periodici, ali i u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, pritom ne žaleći ni truda ni vremena na rasvjetljavanju života pisca kojega njegova nacionalna kultura nikada nije shvatila ni do kraja prihvatila. Naravno, uz iznimku nekolicine naših vrsnih teoretičara koji su, često i uzaludno, ukazivali na pravu veličinu Kamova. Kažem uzaludno, jer je, nažalost, već bio uspostavljen drugi literarni diskurs, koji je dominirao našom književnom pozornicom cijelo dvadeseto stoljeće. Taj je diskurs promijenio optiku moderniteta kakav je u Hrvatskoj valjalo uspostaviti, a koji je nepovratno bio izgubljen preranom smrću Janka Polića Kamova te je ostavljen otvoren prostor za marginaliziranje njegova djela i građenje novoga sustava kojem je presudan oblik dao Miroslav Krleža. Zato ovdje još jednom iznosim podatke koji bacaju novo svjetlo na odnos Kamova i Krleže, kao i niz nepoznatih događaja koji su imali neposredan utjecaj na cjelokupan Krležin opus, činjenice koje je taj književnik što je svojim djelom prekrio cijelo dvadeseto stoljeće u našoj književnosti, skrivao i sustavno ignorirao. Te su ga činjenice bitno udaljile od avangardnih težnji, od kojih se uporno distancirao. Svojim je golemim utjecajem marginalizirao hrvatsku avangardu, svjesno usmjerivši književni ukus sredine u smjeru svojih promišljanja, s ciljem da na književnom obzoru nacionalne književnosti on bude najveći. Time je taj doista veliki književnik, kojega s pravom nazivaju u Americi europskim klasikom, otvorena vrata ostavio samo sebi, probivši se na planetarnu razinu kao jedini (ako izuzmemo Andrića) i najveći hrvatski pisac.

95


Zvijezda u zviježđu Zmaja Ne tako davno saznao sam što znači Cefas. Razgovarajući s jednim astrologom doznao sam da je Cefas (lat. Cepheus) najviša zvijezda u zviježđu Zmaja, na pola puta između Saturna i Jupitera. Posebno joj značenje pridaje kabalistička doktrina, a u tarotu označava kartu XXII., Ludu. Tu je kartu vrlo teško objasniti; u sebi nosi instinktivne porive konfuznim situacijama i nepromišljenoj akciji, koja zapravo ne odgovara logici. S tom kartom ide se protiv svojih interesa, jer se zbog lutanja gubi iz vida ono što se htjelo realizirati. Pozitivna je u duhovnim sferama, gdje tjera da se osoba oslobodi sprega, odluči na pomak koji zbunjuje, kako samu osobu tako i okolinu. Katkad zapetljava stvari, ali i dovodi do zapanjujućih rezultata. Traži odvažnost i snagu volje, bilo da je u pravom ili obrnutom položaju. Najteža je kad se ignorira upozorenje, jer može dovesti do situacije da poput idiota gledate kako vam stvari izmiču kontroli ili pak, kad sve prođe, uvidite tragičnost neaktivnosti i ekstravagancije. Događa se da onaj koji uzima ovu kartu dolazi do najveće spoznaje, ali pritom gubi sve, pa i život. “Odahnuti. Visoko... Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište. Kad nedogledna široka ravnina razvuče i rastavi dijelove moga ‘ja’, što ću onda ja u – širinu? Ono će biti sveljudski hram... Visoko!... Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir?... Ko znanstvenjak ili poet?... (Isušena kaljuža, str. 263). Priznajem da se nikada nisam bavio tarotom, a još manje kabalom, pa ipak službena interpretacija Lude u mnogo detalja ocrtava Kamovljevu osobnost. Također vjerujem da je u kabalistička znanja morao biti upućen s obzirom da mu je baka bila židovskog porijekla, a u ondašnjim imućnim krugovima u Rijeci to je bila vrlo raširena pojava. “Nisam li bacio bombu u hram ljudski koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama?” (Isušena kaljuža, str. 285). Možda se zbog ezoteričnih znanja Kamov odlučio za ime Cefas i potragu po danteovskim krugovima pakla?

96


Kamov i Kitty Ili je razlog njegovu lutanju negdje drugdje? Pobliže objašnjenje traži povratak na početak, odnosno na 1900. godinu kada je Janko Polić upoznao sestru prijatelja Mije Radoševića, Katarinu. Društvo u kojem se kretao bilo je raznovrsno, ali najviše je bio vezan uz Matu Malinara, Miju Radoševića i Katarinu Radošević. Sve troje na školovanje su došli iz Gorskog kotara, točnije iz Lokava. I dok su Janko i Mijo zajedno išli u razred, Mato Malinar pohađao je razred više, a Katarina dva razreda niže od Kamovljeva. Katarina, koju će u kasnijim pjesmama Janko nazivati Kitty, rođena je 18. listopada 1888., a za pohađanja gimnazije živjela je kod ugledne obitelji Đure Ružića na Pećinama. Nema dvojbe da je između Kamova i Kitty planula strastvena i duboka ljubav, koja će u potpunosti izmi-

Učenici Sušačke gimnazije školske godine 1897./98. Među njima je i Mato Malinar, sjedi u prvom redu četvrti zdesna.

97


Katarina Radošević, poznatija kao Kitty,

jeniti njegov život. To se najviše vidi u njegovim pjesmama, ali i u proznim radovima. Nikola Polić, brat Jankov, poslije će u studiji Iskopine (1953.) napisati: “U Lokve nije ga vodila misao da se sastane sa drugovima, nego da vidi onu koju spominje u pjesmi Kitty, o njezinoj udaji.” Do tragičnog prekida došlo je kada ga je ona ostavila i odlučila se udati za njegova najboljeg prijatelja Matu Malinara. U nekrologu Kamovu Mijo Radošević će napisati: “Patio je od astme, slabosti srca i živaca. Alkohol i nikotin bi ga momentano umirio, da ga onda još više razdraži. I podražice i liječenja su bivala – prema okolnostima. – Očajnik, očajnik, znaš, Mijo, Turgenjevljev očajnik, stiskao bi preda mnom pest i obrazlagao mi svoju bolest, svoju nesreću, svoju tugu. A onda bi došla na red Kitty – njegova Kitty – njegova nesretna i tragična ljubav. Zaljubio se u ženu svoga prijatelja. I tu je nesretnu ljubav nosio u svom srcu kroz puna četiri proljeća, 98


pa ju je ponesao sa sobom petoga ljeta i tamo daleko u neznani barcelonski grob (...) Ali pustimo neka govori Janko. U pismu od 13. V. 1910. iz Punta piše mi među ostalim: “(...) Protiv ideje samoubojstva, koja me progoni i koja mi pokazuje jedino logično i časno rješenje životnih vlastitih problema ja se borim i borit ću se; vjerujem, mučim se, da sebe ubijedim u čarobnu moć putovanja, promjene i tudjine i evo opet ću da kušam putovanjem po inozemstvu zaboraviti...” Zanimljivo je kako ovdje Radošević izbjegava reći da je riječ o njegovoj sestri Katarini, te njihov tragični prekid datira u 1906. bez pojašnjenja da je to zapravo trajalo punih deset godina (1900.–1910.). Možda je ipak najveću pomutnju napravio Vladimir Čerina, koji je 1913. u Rijeci tiskao knjigu Janko Polić Kamov, napisanu iste godine u Firenci, gdje je surađivao s talijanskim futuristima Giovannijem Papinijem i Ardengom Sofficijem, okupljenima oko znamenitog časopisa Lacerba. Ta je knjiga i danas od prvorazredna značenja za povijest hrvatske avangarde, ali je u njoj Čerina napao Kitty da je napustila Kamova i udala se za nadobudnog filistra. Radilo se o potpuno neprimjerenu napadu na Malinarove, koji su bili Kamovljevi najbliži prijatelji. Vjerojatno je tome slijedila šutnja, s obzirom da je bila riječ o intimnim pitanjima obitelji. Valja reći da je obitelj Malinarovih bila vrlo ugledna, svi su redom bili intelektualci, a njihov je doprinos hrvatskoj kulturi više nego zamjetan. No, o tome ću ponešto kasnije.

Izvanbračno dijete S druge strane, pomno sam analizirao sva pronađena djela Janka Polića i čitajući često sam nailazio na dijelove koje nisam znao objasniti – radi li se o autobiografiji ili o literarnoj fikciji. Lako se može zaključiti da su prve dvije zbirke posvećene Kitty, dovoljno ih je još jednom pročitati. Među mnogim nedorečenostima stalno se nametalo pitanje Jankova izvanbračnog djeteta, koje on najviše spominje u svojim pjesmama, ali i u prozi: i mislim eto... na šapat krvi od tvoje kćeri. Negdje je pjevah ko trinaestljetnu, ko cvjetaj sisa i divlju pjesmu na plahi papir pero ispisa

99


U nje su oči dublje od noći, kod dna pučine, crnje od crnog, abisnog neba, ko bezdan tmine I ne smijem eto stupiti u svijet u čvrstom kroku, vodat joj tijelo krepkijem stiskom o svome boku. A sve me zove suluda bezdan više i dublje i sve mi gori užaren mozak od plamene zublje i znam da strše na mene zubi pseta čuvara i pero eto... završni drečaj na papir šara. (Blud duše, IV. dio) Strofu prije Kamov objašnjava kako će takva tragična situacija, u kojoj on ne može biti sa svojim djetetom, završiti: A moja duša zanosom bludnim mota se cijela pred jednim boštvom triju oblika... U grč bordela i dalje tamo... u manikomij, u avet šala... i dalje... dalje... u miris krasta sred hospitala (Blud duše, III. dio) U svojoj proročanskoj pjesmi Vitlaj duše napisao je: A to dijete, što vas buni i u rujno kolo vodi, pamtiti će milijuni i majku mu, što ga rodi. Dojila ga samom krvi, dok ono joj kida sise, pa što i vas zubom mrvi i mene je stoput više. Eto gdje su mi bila djela. Zamrzih majku, što je ostala vjerna, tjerah Marka na prevaru, sestru na preljub... Veličah bludnice i ponizavah vlasnika bordela pred Nikšićem... Tjerao uopće druge na djelo ko agitator... Htio sam da drugi požive umjesto mene, a ja sam htio živjeti. (...) Drugi su imali poživjeti mjesto mene, udovoljiti mjesto mene dužnosti da onda ja mogu uživati pravo... Oni su imali poživjeti za mene. Ta kad bi afere, dogodovštine, borba i iskustvo – jednom riječi grijeh i život bili upisani na vanzakonskom porodu mojem. – Kad bih to primio u prilegu stvarajućem i utrobi materinjoj – što bih onda potrebovao ostala – fakta? (Isušena kaljuža, str. 268) Gledah jednog poetu, gdje umire od gladi i jednu poeziju, gdje umire od poroda... i novo jedno dijete koje se oporavlja, jača i 100


raste od sitosti, zdravlja i života. (Isušena kaljuža, str. 281) Ona je tu, kraj mene, u meni... Kad putuješ, kad misliš, kad gledaš, kad slušaš... Ona je tu. (Isušena kaljuža, str. 299) Ali sunce je sunulo ko djevojčica u moju sobu i izobijestilo moja ćutila. Papir, stol i tinta – sve me to plaši i muči ko biblioteke, škola i disciplina. (Isušena kaljuža, str. 315) ... A doći će ljeto... i doći će jesen... i ženu će odati – bol. (...) i dalje... kad ono u zagrljaj letnuh ni ne znajuć, što nosi put... I letnuh i kliknuh – a ljubavnik vrući o usne mi zadjenu cvijet – O sve što me savi u poljupcim toplim: moj ljubavnik – čitav svijet! (...) A došlo je ljeto... i došla je jesen... i – mene je odala bol. (...) Pst... miso se rađa... o poštujte majku... i pozdrav’te – čitavi svijet. (Nova proljet, 1906) Ona je žena moga prijatelja. (...) Ujutro zna pokadšto začudo biti vrlo lijepa – ako baneš iznenada, ako je zatečeš, ako nema bluze, ako se zasrami, ako su joj kose bez frizure, zubi neisprani, ako vonja po krevetu; ako zna da je nedolična – ako je zatečeš naime u prilici – nedopuštenoj. Eno, onda je ona lijepa. (...) Onda sam se dotakao njenoga koljena i vidio da je divna, prekrasna, neodoljiva. (...) Jer evo mi javlja jedna pouzdana ličnost koja je u samu stvar dobro upućena da je moj prijatelj primivši moje pismo pošteno izlemao svoju ženu... I još doda ista pouzdana ličnost da je žena moga prijatelja kaoti dobila boju i formu; postaje, vele, sve ljepša, punija i – pikantnija... (Žena)

101


O man’te me! Sam ću tajom da progutam svoju bruku... (Tragika) Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja; i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete; i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša i krvavo ko ljubav naša; i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta; proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga; čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrvice suhoga kruga; hvatat će ga i vezati, i zločin će biti njegova hrana. (Pjesma nad pjesmama)

Priča o Dori Maar Primjera ima mnogo i detaljnije sam ih razradio u svojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda objavljenoj 2006. godine. Paralelno, proteklog desetljeća intenzivno sam se bavio komparativnim vezama između hrvatskih i europskih avangardista. Prikupivši veliku biblioteku inozemnih naslova, sredinom devedesetih jedna tema me posebno zainteresirala. Došao sam do fascinantnih podataka koje u nastavku ukratko iznosim. Možda sam ovu studiju trebao objaviti 1995., ali tada još nisam imao osjećaj da sam zaokružio temu. I danas mogu reći da istraživanje nije završeno, uz naknadno shvaćanje da je riječ o temi koja se zbog opsežnosti može još dugo istraživati, odlučio sam prezentirati je u najvažnijim crtama. Priča o Dori Maar, jednoj od najvažnijih žena europske avangarde, duga je i prilično složena. O njezinu porijeklu malo su ili gotovo ništa znali njezini najbliži prijatelji, dok je šira znanstvena javnost bila u stalnoj zabludi i netočno baratala osnovnim biografskim podacima. Tako su jednom navodili da je rođena 102


Dora Maar, portret s cigaretom

u Francuskoj u Toursu 1909., drugi put je to bio Pariz 1907., treći put Tours 1907., ali nitko sa sigurnošću nije mogao navesti točne podatke. Najveću slavu donijela joj je veza s Pablom Picassom (u razdoblju od 1936. do 1943.), ali se tek nakon njezine smrti, 16. srpnja 1997., pozornost javnosti vratila recepciji njezinih pravih umjetničkih dostignuća koja su potpuno nezasluženo do njezine smrti ostala u sjeni djela koje je stvarao Picasso. Javnosti je bilo poznato da joj je Dora Maar pseudonim te da joj je pravo ime Henriette Theodora Markovitch. Otac joj je bio Hrvat Josip Marković, arhitekt, vjenčan s Francuskinjom Louisom Isevoisin... Pored mnogih nepoznanica i netočnih podataka koji su zbunjivali ne samo našu kulturnu javnost nego i onu internacionalnu, potrudio sam se prikupiti što više točnih podataka. Ugledna arhitektica Ksenija Grisogono iz Splita, koja je cijeli radni vijek provela u Parizu, bila je Dorina dugogodišnja prijateljica. Štoviše, Dora je povremeno, posljednjih desetljeća posjećivala Hrvatsku, Zagreb i Rijeku. Veliki teoretičari avangarde, kao što su Calvin Tomkins, John Richardson, James Lord, Roland Penrose i Pierre Cabanne, o njezinu su životu znali sve osim njezine prve faze, prije nego što se afirmirala kao umjetnica. Život u njezinoj obitelji bio je opterećen činjenicom da njezina majka Louise nije mogla imati djece. Dora je kao dijete odgajana kod djeda i bake. Često je bila sama. Otac i majka otišli su živjeti u Argentinu kada je ona imala četiri godine. Stalno je mijenjala adrese. Josip Marković bio je istaknuti arhitekt, pro103


Man Ray, portret Dore Maar

jektirao je cijele četvrti Buenos Airesa. Težak odnos s majkom, samoća i zapuštenost učinili su je hipersenzibilnom osobom iščupanih korijena. Bez osjećaja pripadnosti, s iznimnim talentom i umjetničkim aspiracijama, Dora se vrlo rano počela baviti fotografiranjem, slikanjem i portretiranjem. Potpisivala se i drugim pseudonimima, ali prvi i jedini pod kojim je trajno djelovala bio je Dora Maar. Svađe s majkom, koja ju je i nemilosrdno tukla, vjerojatno su bile uzrokom da poslije nije mogla imati djece. U vezi s Picassom stalno je zbog toga plakala, prolazila teške krize, što će poslije biti razlogom njihova prekida 1943. Nakon prekida doživjela je živčani slom, povukla se u potpunu samoću. Do javnosti su dopirale samo vijesti o njezinim teškim ispadima, pa je završila u duševnoj bolnici. Picassov prijatelj, psihijatar svjetskog glasa Jacques Lacan, preuzeo je brigu o njoj. Priče da se fanatično pridružila nekoj sekti, nisu istinite. Njezina forma mentis pripadala je umjetnosti, a kada se u tom svijetu razočarala, vratila se katolicizmu i religioznosti. Impozantan je broj znamenitih imena avangarde koji su joj bili prijatelji, s kojima je surađivala: Man Ray, Andre Breton, Georges Braque, Paul Éluard, Tristan Tzara, Georges Bataille i mnogi drugi. Silno je utjecala na Picassa, ali, nažalost, njezini radovi dugo su ostali u sjeni, jer su je uvijek prikazivali samo kao njegovu ljubavnicu i muzu. 104


U Matičnom uredu u Rijeci nalazi se Indeks vjenčanih Trsat, u kojem se može pronaći da su se Josip Marković, graditelj, rođen 16. veljače 1874. u Sisku, i Louisa Julia Isevoisin (Voisin), rođena 28. veljače 1877. u Parizu, oboje nastanjeni u Parizu, vjenčali u crkvi sv. Jurja na Trsatu 31. ožujka 1903. Vjenčanju su prisustvovali Josipova majka Barbara Marković i Louisini roditelji Julij Isevoisin i Henrika r. Massonneman. Kumovi na vjenčanju bili su Kuzma Marač, pomorski kapetan, i Anton Radivoj, posjednik. Dokumenti za vjenčanje proslijeđeni su iz Siska, Zagreba i Pariza. U Matičnom uredu u Sisku nalazi se rodni list Josipa Markovića iz kojeg se vidi da je rođen u Sisku 16. veljače 1874. kao izvanbračno dijete Barbare Marković koja mu je dala svoje djevojačko prezime. Otac je nepoznat. Također je naknadno uveden podatak da je umro u Parizu 31. siječnja 1969. I na ovome mjestu se stvari počinju raspletati. Naime, znao sam da je Jankov otac Ante Polić živio u Sisku. O tome svjedoči njegov vjenčani list: “23. studenog 1866. vjenčani su u Rijeci: Antun Polić, sin Jurja i Jakobine Milošić, trgovac iz Dalmacije, nastanjen u Sisku (Slavonija), star 28 godina i Gemma Gerbaz, kći Antuna i Marije Gerzmann, iz Rijeke, stara 19 godina” (Državni arhiv u Rijeci, Matične knjige K 4, Arhivski fond). Antun Polić imao je u Senju, Sisku i Rijeci brodarska poduzeća. Sisačko riječno

Pablo Picasso, portret Dore Maar

105


Pablo Picasso, portret Dore Maar

brodarsko poduzeće funkcioniralo je do prijelaza stoljeća, ali su veze obitelji Polić ostale, jer Nikola Polić u Iskopinama piše kako je njegov brat Dušan između dva svjetska rata plovio za jedno sisačko brodarsko poduzeće. Nikola će i napisati kako je Janko sumnjao u roditeljsku bračnu nevjeru, no bio je žalostan kada u njihovoj prepisci (vjerojatno na relaciji Sisak – Rijeka) ništa nije pronašao. Barbara Marković radila je kao pralja i pomoćna službenica u raznim sisačkim tvrtkama, pa i u onoj Ante Polića. Djetetu koje je rodila ništa nije mogla dati osim imena i svoga prezimena, pa ipak je Josip Marković uz obilnu pomoć bogata donatora završio osnovnu školu u Sisku, srednju graditeljsku školu u Zagrebu i konačno arhitekturu u Parizu. Za projekt i realizaciju austro-ugarske ambasade u Buenos Airesu nagradio ga je car Franjo Josip I. medaljom za osobite zasluge. Josip Marković morao je znati tko mu je otac, jer inače kako objasniti da se čovjek koji živi na relaciji Pariz‒Zagreb‒Sisak‒Beč‒Ženeva dođe vjenčati u obiteljsku crkvu Polićevih na Trsat, crkvu u kojoj su Ante i Gemma Polić krstili djecu Janka, Milku, Antona, Nikolu, Milutina... Ali to nije sve. Janko je morao znati za Josipa Markovića jer je u korespondenciji stalno od ujaka tražio novac za put u Pariz. Da priča ima puno dublje konotacije, pokazuje pripovijetka Miroslava Krleže Hodorlahomor Veliki ili kako je

106


Pero Orlić prebolio Pariz, napisana 1919. i objavljena u Plamenu s posvetom: Uspomeni Janka Polića Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci. Krleža će tu posvetu poslije izbrisati i više nikada neće spomenuti Kamova, ali obratimo pozornost na tijek priče: Pero Orlić (Janko Polić) sanja o Parizu, kada uspije doći u željeni grad i u Louvreu ostane slučajno zatočen, upoznaje Hodorlahomora Velikog, vladara i graditelja asirsko-babilonske (kaldejske!) civilizacije. Analogija je jasna, no postavlja se pitanje kako Miroslav Krleža tako dobro poznaje Kamovljeve želje i poznaje činjenice za koje su znali samo njegovi najbliži?

Posjeduje li Krleža Kamovljeve rukopise? Svakome tko se bavio dublje Kamovom i Krležom poznato je da se nekim slučajem Krleža dvadesetih godina prošloga stoljeća uglavnom okružio Jankovim najboljim prijateljima, kao što su Mato Hanžeković, Mato Malinar, Katarina Malinar, Mijo Radošević, Josip Baričević, Vladimir Čerina... Krleža, ipak naslutivši tko je pravi i najsnažniji nositelj novih, svjetski važnih ideja u hrvatskoj književnosti, poželio se okružiti njegovim prijateljima, ne bi li barem dio golema nadahnuća i sam mogao iskoristiti? Vjerujem da je tako. Ali moja analiza govori da je izgubljene Kamovljeve rukopise Čerina prije odlaska na psihijatriju dao Krleži. Za izgubljenu Skepsu, četvrti dio tetralogije Naše duše u ogledalu smrti, Čerina navodi da je posjeduje. Drugi Krležin izvor podataka (i eventualno rukopisa) su Mato i Katarina Malinar te njihov sin, dugogodišnji tajnik Miroslava Krleže, dr. Anđelko Malinar. Mato Malinar bio je vrstan pravnik, cijenjen u struci, širokih interesa. Još kao student pokrenuo je u Zagrebu Modernu biblioteku u kojoj su on i Katarina tiskali djela iz svjetske knjižvenosti. Oboje su prevodili. Kao mladi pravnik, službovao je po raznim mjestima Hrvatske, neko vrijeme u Đakovu. Međutim, glas o njegovoj stručnosti i veliko znanje vinuli su ga do najviših sudskih dužnosti. Bio je predsjednik Sudbenog stola u Zagrebu i pomogao Krleži da odgodi uručenje odluke o zapljeni knjige rasprava i eseja Deset krvavih godina (1937.), čime je Krleža uspio spasiti svoju knjigu. Mato Malinar će i kasnije u više navrata pomoći Krleži, što će rezultirati 107


Picassova ilustracija Goranove Jame koju je prepjevao Paul Eluard za francusko izdanje 1947. godine.

trajnim prijateljstvom Malinarovih i Krleže. Katarina Malinar imala je, koliko sam uspio saznati, samo dvoje djece: Anđelka, rođenog 1909. i Veljka, 1913. Ono što su jedni drugima povjeravali, danas postaje mnogo jasnije. Kada sam se prije nekoliko godina bavio Ivanom Goranom Kovačićem, točnije objavljivanjem Jame u Americi, pronašao sam podatak da je Goran, prije odlaska u partizane 1942., rukopise ostavio na čuvanje Anđelku Malinaru i Ivani Car. Nakon Drugog svjetskog rata Anđelko Malinar i Marko Ristić zauzet će se za tiskanje prijevoda Jame u Francuskoj. Tu će angažirati Pabla Picassa, koji je napravio ilustraciju Jame, i Paula Éluarda, koji Goranu posvećuje pjesmu Tombeau de Goran Kovatchitch (Grob Gorana Kovačića). Bio mi je to vrlo važan podatak, zbog toga što je Éluard kao najbolji prijatelj Dore Maar, u pariškoj kavani Deux Magots 1936. upoznao Doru s Picassom, te se Picasso strastveno zaljubio u

108


Doru. Započela je veza koja je toliko umjetnički izmijenila Picassa da se od 1936. govori o Picasso styleu, razdoblju kada on ulazi u svoju najsnažniju fazu. Tada sam se zapitao predstavlja li pseudonim Maar skraćenicu od Marković ili Malinar?! Roditelji Anđelka Malinara također su bili u dobrim odnosima s Markom Ristićem, naizmjenično su se posjećivali u Zagrebu i Parizu. Zbog toga ostaje pitanje kako Marko Ristić, srpski nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu, veliki prijatelj Paula Éluarda, nikada ne spominje Doru Maar koja je najbolja prijateljica njegova najboljeg prijatelja? Primjerice, pišući esej Tri mrtva pjesnika, Marko Ristić piše o Éluardovoj smrti 1952.

Pablo Picasso i Dora Maar na fotografiji Mana Raya iz 1937. godine

109


Pablo Picasso i Dora Maar na plaži u Mouginsu 1936. godine

Tako spominje prve koji su mu se došli pokloniti: Jacquesa Duclosa, Laurenta Casanovu i Pabla Picassa. Naravno, preskačući Doru. Zašto? Zbog čega Krleža za svog jednogodišnjeg boravka u Parizu kod Martka Ristića 1949., gdje je pripremao Jugoslavensku izložbu, prešućuje Doru? Potpuno je jasno da ju je morao upoznati. Dovoljno je vratiti se u prošlost i vidjeti po-

110


vijest odnosa Krleže i Ristića. Upoznali su se 1923. u stanu Izidore Sekulić. Od početka rezerviran prema avangardi, Krleža ne prihvaća Ristićev nadrealizam pa ne dolazi do jačeg zbližavanja. Ipak, Krleža već tada broji neke pariške reference. Boško Tokin u časopisu Action (listopad 1920.) objavljuje Krležinu Pjesmu novinara (Le Poeme du journaliste). Krleža to može zahvaliti Kamovljevim prijateljima Josipu Baričeviću i Vladimiru Čerini, ali i to prešućuje. Ristić i Krleža poslije će se približiti; dijelili su istu tajnu koja je za obojicu bila pogubna. Nakon njezina eventualnog otkrivanja valjalo bi i kulturnoj javnosti u bivšoj zajedničkoj državi priznati da se srpski nadrealistički pokret eventualno može smatrati apstraktnim pojmom, dok Krleža više ne bi bio jedini na rezerviranom, počasnom tronu najvećeg hrvatskog pisca/umjetnika. U tom kontekstu indikativno je ignoriranje najvećeg hrvatskog nadrealista Radovana Ivšića, koji u svojoj domovini nikada ni približno nije stekao afirmaciju kakvu zaslužuje. Dovoljno je reći da sam ime Radovana Ivšića nalazio u svim relevantnim pregledima svjetske avangarde tiskanim u Americi i Europi (Sarane Alexandrian, Surrealist Art; Penelope Rosemont, Surrealist Women...), dok su mu ovdje kuloarski pokušali zalijepiti etiketu zanimljiva eksperimentatora. Stoga se danas treba podsjetiti što je sve Ivšić napisao o Krleži i Ristiću u knjizi U nepovrat (Zagreb 1990.). Zapravo, ovo je vrijeme promjene dobar povod za pospremanje nacionalnih dosega u umjetnosti. Ali i revalorizaciju onoga što su nam dugo vremena nametali izvana kao planetarne dosege. Kada sam 3. svibnja 1999. u Državnom arhivu u Rijeci pronašao putovnicu Janka Polića sa svim dokumentima Austrougarskoga generalnog konzulata u Barceloni (publicirao sam sve u Sušačkoj reviji iste godine), otkrio sam da su njegovi izgubljeni rukopisi dijelom ostali u Barceloni (Biblioteca de Catalunya), a dijelom poslani u arhiv Zemaljske vlade u Zagrebu, gdje su odmah pohranjeni (HDA, Zemaljska vlada u Zagrebu – Odjel za pravosuđe /ZV-OP/ Kazalo pismare, M-Z, A. D. 1910, KNJ. II., br. 200, 17056, 17149, 20550, 22573/ VI 1910/1348.). Gospođa Slavica Pleše izvijestila me je da je cijela ostavina Kamova otuđena. Arhiva se između dva svjetska rata selila pod ingerenciju Sudbenog stola, a danas je to Hrvatski državni arhiv u Zagrebu. Zanima me tko je taj kome bi bilo u interesu otuđiti dokumente relevantne samo za povijest književnosti?

111


Pronalaženje tih dokumenata podsjetilo me na činjenicu da danas ne znamo ni za jednu Kamovljevu pjesmu nastalu poslije 1907. i na izgubljene rukopise za koje znamo samo po spominjanju Čerine, Nikole Polića i drugih. Očito je da su pjesme postojale, ali ih Janko ipak iz nekih razloga nije želio objaviti.

Tko je Filip Latinovicz? Želio bih još nešto napisati o Dori i Kamovu. Bogatstvo orođenih obitelji Polić, Gorup i Gerbaz bilo je veliko i u okvirima Monarhije. Jankova starija sestra Marija bila se udala za sina Josipa Gorupa de Slavjanskog, najbogatijeg Slovenca Austro-Ugarske. Svoje je prezime Gorjup kroatizirao u Gorup, bio je vlasnik Ungaro-Croate, najvećeg parobrodarskog društva u Monarhiji, vlasnik više desetaka javnih zgrada u Rijeci, Trstu i Ljubljani. Direktor Ungaro-Croate bio je pak Mate Polić, rođak Jankova oca, kod koga će njegov nećak, književnik Milutin Cihlar Nehajev u Trstu 1909. napisati roman Bijeg, jedno od najznačajnijih djela u modernoj hrvatskoj književnosti. Jankovi ujaci bili su vlasnici brodova Palermo i Indeficienter dugih stotinu metara, također su imali stanove i zgrade u vlasništvu, ali i pomorske agencije u Veneciji, Genovi i Barceloni. Jankov je otac bio vlasnik nekoliko brodarskih kompanija, do svojeg materijalnog sloma 1902. izdašno je pomagao mnoga dobrotvorna društva. Jankov brat Vladimir bio je vlasnik dva kina i direktor Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice u Puntu. Brat Dragimir Polić bio je vrhunski inženjer u austrijskim tvornicama. I onda rasulo u obitelji: financijski slom, tragične smrti i samoubojstva. Nije li Kamovljeva drama Mamino srce (1910.) predložak za Krležine Glembajeve, nisu li sudbine Polićevih, Gorupovih i Gerbaza pretočene u Glembajeve? “Rodio se u zlatu, svili i kadifi, bogato, prebogato, razmaženo buržoasko dijete – a eto umire u 24. godini sam” (Mijo Radošević, 1910.). Po smrti Dore Maar ustanovilo se da je ona između 1930. i 1940. redovito posjećivala Zagreb. Koga? Baku iz Siska? Možda je odgovor u prvim rečenicama Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza (1932.)? “Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi 112


Katarina Malinar (1888.–1971.) s djecom u Đakovu 1910. godine. U krilu drži sina Anđelka. Kako se radi o slici iz 1910. koju je posjedovao Janko Polić, postavlja se pitanje tko je drugo dijete na slici. Veljko Malinar (rođen 1913.) svakako nije jer je slika nastala prije njegova rođenja.

113


Pablo Picasso, Antička figura i Dora Maar, 1936.

i jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda...” I kronološki Krleža dobro locira Doru. Rođena 1906., vraća se s dvadeset i tri godine kada, 1930., autor počinje pisati Povratak. Jedino se može postaviti pitanje: Tko je Filip? Dora Maar? Janko Polić Kamov? Ili oboje, stopljeni u fikciji samozatajnog, zapravo, inferiornog promatrača?

Fascinacije 1.) Čitajući Jamesa Lorda, koji je objelodanio velik broj studija o Dori i Picassu, koji je napisao i istoimenu knjigu nakon njezina raskida s Picassom, bio je jedan od najbolje upućenih u Dorin život. Nemalo sam se iznenadio kada sam pročitao njegovo sjećanje na 1958., kada je on s Dorom posjetio Venecijanski bijenale i začudio se njezinu vrhunskom poznavanju venecijanskog slikarstva, dok je s Peggy Guggenheim znalački raspravljala o Tinttoretovu velikom raspeću, kao o najvećem i najvažnijem djelu venecijanskog slikarstva. Zaista sam se iznenadio, jer isti

114


takav razgovor je opisan u Isušenoj kaljuži 1906., dakle, na istome mjestu pedeset i dvije godine ranije. Na stranici 105– 106. čitam: “A Marija ko da se gubljaše. Možda je osjećala one muške, ogoljene željezne laktove i šake, što se dižu ko da hoće nešto primiti, pritegnuti, srušiti. – A tu – Arsen je okrene na desno. – Gledajte – ‘Čudo sv. Marka’. Slikao Tinttoreto. Zašto je ova slika ljepša? Jer i sv. Marko kao da pada na zemlju. (...) – I jest čudo. Sveci postaju ljudi (...) – I ovo je glasovita slika... I ovo... Ali pazite ovu: ‘Preljubnica’ od Tinttoreta. – Šta velite? – Arsen je poprimio sličan izraz onome Hristu na slici, što je u grešnu ženu, s japanskim obrvama, zato i bludnijom, gledao iskusno, maliciozno, bez strogosti. – Recite: nije li ovaj Hrist, što se smješka u očima, bar razumio život? I doživio možda.” 2.) Dvije godine prije smrti Dora Maar daje intervju u časopisu Arte Victoriji Combaliji, povjesničarki umjetnosti, rođenoj u Barceloni i stalno nastanjenoj u Parizu. Na pitanje kako to da je još 1932., prije nego što je upoznala Picassa, redovito posjećivala Barcelonu, Dora joj je odgovorila da ju je Barcelona uvijek mistično privlačila, tamo je išla samoinicijativno, iako su je re-

Dora Maar, prizor iz Barcelone, 1934. godine

115


Dora Maar, nadrealistička fotografija, 1936.

dakcije novina uvijek slale u druge gradove s plaćenim režijama puta i hotelskog smještaja, u Barcelonu je išla o vlastitom trošku, fotografirala, radila ulične instalacije, uvijek ostajala malo dulje... 3.) Boraveći u srpnju i kolovozu 1910. u Barceloni, Kamov je zalazio u kavane Lion D’Or i Els Quatre Gats. Bila su to dva mjesta pored kojih je morao proći nakon završenog posla u pomorskoj agenciji njegova ujaka Luigija Gerbaza. Tu su se okupljali mnogi avangardni umjetnici, a toga ljeta Pablo Picasso se iz Pariza ponovno vratio u Barcelonu. Pri njihovu hipotetskom susretu Picasso je morao zapamtiti impresivnu melankoličnu pojavu dubokih i izražajnih očiju, onu Janka Polića. Poslije, 1913., Vladimir Čerina je u firentinskoj Papinijevoj Lacerbi objavio Kamovljeve Natuknice (Accenni). Nažalost, Papini će Polićevo ime talijanizirati u Gian Paolo. Svejedno, u istom broje Lacerbe, pored Kamova objavljeni su i Pablo Picasso, Marinetti, Sbar116


Dora Maar, nadrealistička fotografija, Sloboda, 1935./36.

baro, Folgore, Soffici, Max Jacob... I konačno, u Parizu 1936., u kavani Deux Magots, Picasso, posredovanjem Paula Éluarda upoznaje impresivnu, melankoličnu pojavu dubokih očiju Dore Maar, istovjetnih Kamovu. 4.) Početkom 2000. zove me telefonski jedan gospodin. Predstavi se (nažalost, zaboravio sam mu ime) i kaže kako prevodi hrvatske pisce u Češkoj, te kako bi rado prevodio i Kamova. Kaže da zove iz Đakova, gdje mu živi obitelj, kojoj je došao u kratak posjet i onda se vraća u Češku. Dodaje da je zvao Ministarstvo kulture, gdje su mu dali moj broj, a posebno bi volio prevesti Kamova jer je ovaj dolazio u Đakovo. Kažem mu da nikada nisam čuo da je Kamov dolazio u Đakovo. Pročitao sam svu literaturu o njemu i to nigdje nisam pronašao. Nakon toga prošlo je nekoliko mjeseci i sasvim slučajno u Institutu za književnost HAZU pronađem u kutiji u kojoj je Kamovljeva ostavština, fotografiju žene s dvoje djece. Na poleđini je pisalo: Slika gđe Katice Malinar sa djecom /”Kitty”/ i pored toga tiskana oznaka fotografa: M. Futošević, Djakovo.

117


Posljednjih godina objavljen je u različitim dijelovima svijeta velik broj tekstova i nekoliko knjiga o Dori Maar. Jednoj argentinskoj književnici uskoro izlazi u New Yorku knjiga o Dori. Predstavlja je kao Argentinku. Cijeli svijet zna za Doru Maar, ali tek sad otkriva njezinu pravu veličinu i ulogu, mnogo važniju i kompleksniju nego što se do prije nekoliko godina mislilo.

118


Tri ljubavi Janka Polića Kamova

N

epobitna je činjenica da je Janko Polić najviše volio Katarinu Radošević (1888.–1971.) koju je zvao Kitty; njoj je posvetio sve pjesme napisane i objavljene do 1907. Njegov pjesnički opus nastao nakon te godine u potpunosti je izgubljen, te nije poznato je li još nekoj drugoj osobi pisao pjesme. Međutim, kako se Katarina udala 1908. za njegova prijatelja Matu Malinara i s njim imala dvoje djece, Anđelka (1909.) i Veljka (1913.), Kamov je imao dosta prostora i slobode za druge ljubavne veze, premda Kitty nikada nije prebolio. Potraga za biografskim podacima donijela je nove spoznaje i o mnogim drugim osobama iz njegova književnog kruga. Tijekom istraživanja i proučavanja prijateljskih i emocionalnih veza, pojavile su se još samo dvije osobe s kojima je, možemo reći pouzdano, imao ozbiljan odnos. Prema svjedočanstvima i njegovim zapisima u književnim djelima, koja su većim dijelom autobiografska, te su osobe bile Paula Julija Kaftanić (1890.–1977.) i Marija Orlić (1887.–1970.). Ovdje bih želio prvenstveno rasvijetliti treću djevojku spomenutu u ovom nizu. Najviše zato što je o prve dvije u više navrata pisano. Svu relevantnu bibliografiju o Katarini Radošević i Pauli Juliji Kaftanić može se pronaći u mojoj knjizi Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda (2006.). O Pauli je tiskana i knjiga pod naslovom Pavica Julija Kaftanić (Glosa, Rijeka 2005.) četvero autora Urem/Ruck/Zakošek/Žic i tu je objavljena njezina iscrpna bibliografska i biografska studija. Time tema prve dvije osobe ni izbliza nije obrađena niti iscrpljena, ali je puno bolje rasvijetljena nego treća, o Mariji Orlić, čiji je otac bio Frano Ladić Orlić, jedan od najbogatijih i najutjecajnijih Hrvata Latinske Amerike. Istina, ja sam u svom tekstu Kamov u Puntu od 1908. do 1910. godine (Krčki kalendar, Krk 2000., str. 129-133) opisao i Mariju Orlić, ali samo koliko sam se mogao osloniti na pisanje Nikole Polića koji je u već poznim godinama pisao o obitelji Orlić i to usputno. Pored toga, u Krčkom kalendaru, potom i u svojoj knjizi 2006., iznio sam netočan podatak, oslanjajući se na Jankova brata Nikolu Polića (1890.–1960.) koji je napisao u Is119


Kuća u kojoj je bilo sjedište Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice u Puntu, Stari klanac 1.

kopinama (1953., objavljeno u Sabranim djelima Janka Polića Kamova, str. 41, 1984.), da je jedan od sinova Frane Orlića, Romano, bio predsjednik Republike Kostarike između dva svjetska rata. Pitao sam kolegu Josipa Žgaljića o kome se radi, te mi je on rekao da je taj predsjednik Orlić bio Franjo odnosno Francisco, pa sam tako napisao u Krčkom kalendaru i kasnije u svojoj knjizi. Radilo se o nenamjernoj pogrešci, naime, kasniji predsjednik Republike Kostarike bio je unuk Frane Ladića Orlića, Francisco José Orlich Bolmarcich, sin Josipa Orlića i Georgine Bolmarčić iz Cresa. Tu funkciju je obnašao od 1962. do 1966., dakle nakon smrti Nikole Polića. Interesantno i anegdotalno djeluje da 120


Paula Julija Kaftanić kao djevojka

Nikola Polić piše kako je netko iz obitelji Orlić bio predsjednik Republike Kostarike, da bi jedan član te obitelji to zaista i postao nakon smrti Nikole Polića. Ipak, razloge možemo potražiti u konkretnim obiteljskim podacima. Članovi brojne obitelji Orlić u Kostariki bavili su se i politikom, te, prema pričanju nekoliko članova obitelji koji žive danas u Hrvatskoj, Orlići su dali nekoliko ministara (Franov sin Romano Orlich Zamora, rođen u Cresu, stvarno je bio član vlade i ministar građevinarstva, a brat predsjednika Francisca, dr. Jose Luis Orlich bio je ministar zdravstva) i visokih dužnosnika u toj državi. Nikola Polić, koji je inače i u nekim drugim svojim tekstovima znao objaviti neke netočne podatke, vjerojatno je izjednačio ministarsko s predsjedničkim mjestom. Sve tri ljubavi Janka Polića Kamova doživjele su visoku životnu dob, poživjevši do sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Također, valja reći da su Paula Julija i Katarina bile dobre prijateljice, da je Paula poznavala Mariju Orlić (očevi su im bili suvlasnici parobrodarskog društva u Puntu), ali mi nije poznato je li Marija Orlić poznavala Katarinu. Taj, kao i niz nepoznatih važnih podataka, nije rasvijetljen. Međutim, prije nekoliko godina stvari su se potpuno promijenile i dobile drukčiji tijek, kada me je kolega Josip Žgaljić, publicist i urednik u nakladničkoj kući Glosa, povezao s pjesnikinjom i književnicom Elfridom Matuč Mahuljom. Ona je djelatnica Općine Punat, zadužena za organizaciju društvenih zbivanja, te 121


mi je prenijela stav puntarske općine kako namjeravaju podići spomen-ploču Kamovu na kući u kojoj je bilo sjedište Austrohrvatskog parobrodarskog društva na dionice, gdje je posljednjih godina svoga života u više navrata boravio Janko Polić. Dogovorili smo se oko teksta koji će biti uklesan na ploču. Potom sam na poziv načelnika Općinskog poglavarstva Općine Punat, gospodina Mladena Juranića, i predsjednika Općinskog vijeća, gospodina Dragutina Žica, 1. XII. 2006. došao u Punat na otoku Krku, gdje se u nizu različitih manifestacija povodom dana tog mjesta, na inače popularnu Andrinju (dan Svetog Andrije) otkrila i spomen-ploča Janku Poliću Kamovu na adresi Stari klanac 1, sljedećeg sadržaja: U ovoj kući je u razdoblju od 1908. do 1910. godine boravio i napisao nekoliko vrhunskih djela moderne književnosti Janko Polić Kamov, hrvatski književnik, Rijeka 1886. – Barcelona 1910. Ploču podiže Općina Punat na Andrinju 2006. Ispod ove ploče, postavljena je još jedna sljedećeg sadržaja: Od 1906. do 1922. godine u ovoj je kući bilo sjedište Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice Punat. Ploču podiže Općina Punat na Sv. Nikolu 2006. Direktor toga parobrodarskog društva bio je Vladimir Polić, brat Janka Polića. Zbog toga je Kamov dolazio u Punat, iako u tome mjestu nije imao ni prijatelja ni rodbine. Puno sam zanimljivih podataka uspio doznati u samo jednom danu svoga boravka u Puntu. Načelnik Mladen Juranić i predsjednik Općinskog vijeća Dragutin Žic iskazali su velik interes i brigu za afirmaciju kulture i povijesnih činjenica. Zbog toga su pokrenuli niz akcija da upoznaju širu kulturnu javnost s bogatom kulturnom, gospodarskom i političkom poviješću Punta. Rezultati koje su postigli zaista su respektabilni, i to na više razina. Tu bih naveo različite kulturne manifestacije koje se redovito održavaju svake godine, potom poticanje nakladničke djelatnosti, jačanje knjižničnog sustava, promoviranje kulturnih činjenica kroz turističku ponudu, briga za čistoću i vizualni izgled mjesta, jačanje komunalne infrastrukture, organizacija niza manjih akcija i manifestacija koje život u Puntu čine sadržajnijim. Jedna od takvih, bila je i postavljanje ploče Janku Poliću Kamovu, što 122


Marija Orlić (detalj njezinog lika s obiteljske fotografije iz 1930.)

je odjeknulo u tisku i medijima u Hrvatskoj. Interesantno je spomenuti kako je spomen-ploča Janku Poliću Kamovu u Zagrebu, Jurišićeva 18 (gdje je obitelj Polić živjela od 1902. do 1906.), postavljena godinu dana kasnije nakon ploče u Puntu. Držeći govor prilikom otkrivanja ploče, spomenuo sam i Mariju Orlić. To je bio poticaj za vrlo zanimljiv razgovor koji sam kasnije te večeri vodio s gospodinom Dragutinom Žicom. Naime, djed gospodina Žica, Anton Žic-Solar (14. veljače 1880. – 4. svibnja 1962.), bio je suvlasnik tvornice tjestenine u Puntu zajedno s Franom Ladićem Orlićem, ocem Marije Orlić. Tako mi se odjednom otvorio cijeli jedan novi svijet, zahvaljujući lijepo sačuvanoj zbirci fotografija, dokumenata i arhivske građe koju je gospodin Dragutin Žic prikupio tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, a koja je dobrim dijelom i obiteljska baština, sačuvana brigom potomaka ove ugledne obitelji. Kuća u kojoj je Kamov živio u Puntu nalazi se na adresi Stari klanac 1. Današnji vlasnici su dvije obitelji: Marica i Branko Maršal (prizemlje i prvi kat), te Marija i Drago Bonifačić (drugi kat i visoko potkrovlje). Bio sam uzbuđen kada sam ušao u kuću: u njoj su napisana neka od najvećih djela hrvatske književnosti. Kada su vlasnici kuće počeli pričati ono što prema obiteljskim predajama znaju o Janku Poliću, osjećao sam kao da je vrijeme stalo, te mi prijatelji Janka Polića govore o njemu. Tako sam vidio malu, usku sobu u kojoj je spavao, čitao i pisao, potkrovlje po kojem je često zamišljen hodao s cigaretom u ruci, praveći koncepte za svoje kratke priče, roman Isušena kaljuža i brojna

123


dramska djela. Gospođa Marija Bonifačić, vrlo elokventna i cijenjena umirovljena učiteljica iz Punta, pričala mi je kako je Marija Orlić svakoga jutra stavljala šalicu toploga mlijeka Kamovu na prozor te sobe. Pogledao sam kroz prozor i pomislio kako je prilično visoko za prosječnog čovjeka, te se je Mariquita morala popeti na nešto (stepenice ili sanduk) kako bi Janku mogla pružiti šalicu s mlijekom. Gospođa Bonifačić priča zanimljivo, iznoseći podatke koji se poklapaju sa svime što sam do tada znao o Kamovljevom boravku u Puntu. Međutim, fascinirala me je najviše ta snaga predaje o Kamovu, koja i danas živi među tim ljudima, kao da je živ i svaki dan s njima. Njegovi su boravci u Puntu ostavili dubok trag među mještanima, to se vrlo intenzivno osjeća i danas, nakon sto godina. Ali, vratimo se malo odnosu Marije i Janka. U pripovijetci Selo, što ju je Kamov napisao u Puntu sredinom studenoga 1908. godine, opisao je nekoliko događaja iz puntarskog života koji su mu se činili intrigantni, a doticali su se pitanja ljubavi prema ženi, seksualnosti, moralnih, vjerskih i političkih pitanja o kojima se tada raspravljalo. Zanimljiv je odlomak koji govori kako je upoznao Orlićevu kćer Mariju: „Znao sam ležati gol na kamenu, u moru, na pijesku. Moje je tijelo upijalo sav žar punoga ljeta iz vode, iz hridina, iz zraka. Milijun tragova usijanih, oštrih, britkih, tankih, rivalo se u moje pore, a tamo se je nebo prašilo zlatnom prašinom i more je mekano i modro odražavalo strast sunca jače, grublje i strastvenije nego pjesnik strasti bitka. A podvečer se je miris voda širio po turobnoj i umornoj obali poput kokote koju prije oćutiš njuhom, no vidom i opipom. Bilo je to peti dan, kad osjetih miris i pogledah pozornije Mariju. Bila je moja susjeda. Nudila mi svako jutro smokve. Govorila nije ništa. Nuđala mi ih šutke, najviše s dvije riječi, sa zastiđenim smiješkom i uvijek nenadano zapaljena, kao da je lice izvadila iz kipuće vode. Ja sam joj prvi put polaskao, ali ta je laska više zbunila mene, no nju; jer, ako je laska bila neumjesna za nju, onda sam bio još neumjesniji ja koji je izgovorih. Opazih odmah da s Marijom neću moći razgovarati, i ma koliko se mučio, predmeta za razgovor ne bih mogao naći… Ali Marija je imala jednu prednost: nije imala – zaručnika, stanovala je pokraj mene, i imala je oca u Americi…“ Lako je iz ovoga zaključiti da Janko opisuje djevojku koja je zaljubljena u njega. Iako Kamov ne spominje prezime, Niko124


la Polić je kasnije napisao u svojim Iskopinama (1953.), te u drugim publicističkim tekstovima, da se radi o Jankovom prijateljstvu s obitelji Orlić, čiji je član bila i Marija s kojom je i sam Nikola, nekoliko desetljeća kasnije, održavao prijateljske veze. Po pričanju gospođe Vlaste Petričević r. Orlić iz Zagreba (potječe iz puntarske obitelji Orlića), koja je mirovinu dočekala kao djelatnica Leksikografskog zavoda, gdje je radila kod Miroslava Krleže, Mariquita Marija Orlić je bila vjerenica Janka Polića, tako se barem tada govorilo među Puntarima. Taj podatak bi mogao biti točan jer i sam Kamov piše bratu svoje Kitty, prijatelju Mišku Radoševiću, kako bi se, samo da je boljeg zdravlja, odmah oženio. Možda je u tada konzervativnoj sredini izbio skandal kada se otkrila njihova ljubavna veza, pa se u njezinoj obitelji govorilo da su vjerenici, kako bi popravili stvar. Njezina životna priča podsjeća na sudbine žena u katoličkom svijetu mediteranske kulture; nakon velike i tragične ljubavi koja završava smrću partnera, ona se više nikada ne uda, posvećuje se svojoj obitelji, roditeljima, braći, sestrama, nećacima i nećakinjama, živi samozatajno i umire sama u dubokoj starosti zaboravljena od svih. Kada je upoznala Kamova, Mariquita je bila nesretna jer joj je majka Francisca Zamora Salazar (1859.–1902.) nekoliko godina ranije umrla. Tih je godina bogata iseljenička obitelj, stalno nastanjena u Kostariki, gradila u Puntu impozantnu Villu Kostarika (1906.) koja i danas dominira vizurom Punta. Njezin otac se drugi put oženio 1906. Reginom Petris (1865.–12. svibnja 1938.) iz Cresa, s kojom nije imao djece. Ali krenimo od početka. Marija Orlić (31. kolovoza 1887. – 17. ožujka 1970.) je rođena kao Maria Mariquita Ramona Orlich Zamora u okrugu Central, kantona San Ramon, pokrajine Alajuela u Kostariki. U smrtovnici se navode sljedeći podaci: „Matični ured, državna administracija: Maria Orlich Zamora, ženskog spola, u dobi od osamdeset i dvije godine, državljanstvo Costa Rica-e, osobna iskaznica broj 9-009-185, neudana, s prebivalištem u San Ramonu. Umrla od posljedica embolije pluća u okrugu Central, San Ramon, u deset sati i trideset minuta ujutro, dana sedamnaestog ožujka, tisuću devetsto sedamdesete godine. Sahranjena je na groblju Centralnog okruga San Ramona, pokrajine Alajuela. Ona je bila kćerka Francisca Orlicha Zisa i Francisce Zamore Salazar, državljana Costa Rica. Niže potpisani potvrđuje

125


da je to na mikrofilm snimljena fotokopija upisa br. 246, svezak 166, pokrajine Alajuela. Potvrđuje se točnost. Potpis: Mark W. Bogan-Miller, službeni prevoditelj Ministarstva vanjskih poslova i kulture Republice Costa Rica. Dovršeno 13. studenog 2000. Zakonski propisane takse priložene i poništene.“ Na velikoj obiteljskoj fotografiji iz 1930. Marija Orlić ostavlja dojam sentimentalne osobe, pomalo nakošene glave, jakog emocionalnog naboja, rekao bih, kao da se radi o modelu koji pozira za jednu od slika Amedea Modiglijanija (1884. – 1920.) koje su osvajale milijunsku publiku diljem svijeta. Hispanistički senzibilitet i kontekst Mariquite Orlić Zamore također nije zanemariv, ona je Kamova osvojila ljepotom šutnje i pogleda, nenametljivo prisutna u njegovoj blizini. Bujne crne kose, jednostavne ljepote, bila je zanimljiva Janku Poliću, mladom hrvatskom piscu željnom putovanja i novih spoznaja. Već i to što u priči Selo Kamov spominje njezino zacrvenjelo lice, govori dovoljno o bujici emocija koje su je obuzimale pri susretu s Kamovom. Ne bih isključio mogućnost da je njegov posljednji odlazak iz Punta, preko Bologne u Barcelonu 1910., bio upravo poduzet pod utjecajem ove interesantne mlade žene. Njezina je kultura, materinski kastiljanski jezik, poznavanje Latinske Amerike, iskustvo putovanja po raznim zemljama, posebno poznavanje prekooceanskih kontinenata, moralo jako puno značiti Kamovu. Prema svjedočanstvu gospodina Andrije, prevoditelja i publicista, brata Dragutina Žica, Mariquita je godinama održavala i prijateljsku vezu s jednim od najkontroverznijih hrvatskih književnika, Đurom Vilovićem (1889. – 1958.) koji je bio i prijatelj Nikole Polića (u jednom riječkom antikvarijatu kupio sam knjigu Međimurje: ispovijest jednog sutona, 1923., u kojoj je napisana posveta autora Đure Vilovića prijatelju Nikoli Poliću), te ga je posjećivala i često s njim boravila u Beču. Otkud sve te veze i poznanstva, možemo samo pretpostavljati. Ipak, pada mi na pamet kako je Nikola Polić u Iskopinama (1953.) napisao o obiteljskim druženjima u Puntu, između ostaloga: „Iz Mödlinga (kraj Beča) stigao je preko ferija brat Dragimir, nakon dugogodišnjeg odsuća, sa svojom ženom Klarom i dvogodišnjom kćerkicom, koja nije ni slutila, da će postati glavni motor-pokretač u novoosnovanoj Jankovoj komediji Žene, žene.“ Možda je iz tog druženja poteklo prijateljstvo i druženje članova obitelji Polić i Orlić, te posjećivanja u Puntu, Beču, Zagrebu i drugdje.

126


Mariquitin otac, Frano Ladić Orlić Žic (5. veljače 1857. – 24. srpnja 1950.), zasigurno bi trebao ući u povijest kao jedan od najnaprednijih i najbogatijih hrvatskih gospodarstvenika u Latinskoj Americi. Njegovo je djelovanje toliko raznoliko, vremenski u velikom rasponu, prostorno dislocirano na Hrvatsku i Kostariku, te bi bilo dobro studioznije se pozabaviti njegovim životnim putem i značajnim postignućima. Bio je idejni tvorac i većinski vlasnik Austro-hrvatskog parobrodarskog društva na dionice, osnovanog 1906. u Puntu, suvlasnik Tvornice tjestenine Orlić & Žic, osnovane 1907. u Puntu, koja je imala električnu energiju 1907. ili 22 godine prije naselja Punat, vlasnik golemih plantaža i tvornice kave u Kostariki. Francisca Zamora Salazar (1859.–1902.) bila je prva žena Frane Ladića, s kojim se vjenčala 1879. u Kostariki. Nježna, plaha žena sućutnog pogleda, umrla je mlada od tuberkuloze u Trstu, a pokopana je u Cresu. Potresena vlastitim gubitkom, njezina će kćer Mariquita, s velikim simpatijama i razumijevanjem za obiteljske i osobne tragedije mladoga pisca, zavoljeti Janka Polića. Regina Petris (Cres 1865. – 12. svibnja 1938.) bila je druga žena Frane Ladića, s kojim se vjenčala 1906. i bila kao mati mnogobrojnoj djeci. Predsjednik Republike Kostarike, Francisco José Orlich Bolmarcich, nećak Kamovljeve Marije Orlić (puno ime Maria Mariquita Ramona Orlich Zamora), sin njezina brata Josipa Orlića, rođen je u veleposjedničkoj, izuzetno bogatoj i uspješnoj hrvatskoj iseljeničkoj obitelji u Kostariki, 10. ožujka 1907. u San Ramónu, a umro je u 62. godini 29. listopada 1969. u San Joséu. Bio je predsjednik Republike Kostarike od 1962. do 1966. Kandidirao se za predsjednika 1958. godine, ali je izgubio od Maria Enchandia. Njegov djed po lozi Orlić (Frano Ladić Orlić) došao je iz Punta, a njegova majka Georgina Bolmarcich došla je u Kostariku iz Cresa, kao i druga žena Regina Petris. Njihova obiteljska kuća u Puntu zove se Villa Kostarika. Zajedno s bratom osnovao je 1928. godine FJ Orlich & Hnos Ltda (FJ Orlich & Brothers Limited). U početku je to bila samo mala trgovina mješovite robe u njegovom rodnom gradu San Ramonu, da bi, s vremenom to poduzeće postalo jedna od najvećih tvrtki za proizvodnju i prodaju kave u Kostariki. Dugo je prijateljevao s Joséom Figueresom, s kojim je otišao na studije u Ameriku. Bio je drugi u zapovjednom lancu Figueresovom, u nacionalnoj oslobodilačkoj vojsci tijekom građanskog rata 1948. Nakon toga,

127


na velikom Orlićevom obiteljskom imanju u La Pazu (San Ramon, Alajuela, Kostarika) osnovana je Nacionalna oslobodilačka stranka (PLN). Poslije rata služio je u Nacionalnoj uniji a zatim je radio u Figueresovom kabinetu nakon njegove pobjede na predsjedničkim izborima 1952. Potom se 1958. kandidirao za predsjednika, ali nije izabran. Kandidirao se ponovo 1962., kad mu je protukandidat bio dr. Rafael Angel Calderon Guardia, te je pobijedio. Nakon pobjede na predsjedničkim izborima posjetio je iste 1962. godine mjesto Punat i otok Krk, o čemu svjedoče brojne sačuvane fotografije. Njegovi su ga državljani zvali Don Chico, za razliku od djeda kojeg su zvali Don Nono, jer su imali isto ime i prezime. Za vrijeme svog predsjedničkog mandata suočio se s najvećom katastrofom u gradu Cartago, erupcijom vulkana Irazu, koja je započela baš kada je američki predsjednik John Fitzerald Kennedy, njegov veliki prijatelj, posjetio Kostariku. Erupcija je trajala više od godinu dana i izazvala strahovite odrone, pomicanja tla i druge štete. Napustio je politiku kao osoba koju je narod volio, umro je od srčanog udara tri godine kasnije. Na predsjedničkom mjestu naslijedio ga je Joaquín Trejos. Više članova obitelji Orlić odigralo je važne uloge u političkoj povijesti Kostarike. Nikada se nisu odrekli svoga hrvatskog porijekla i nisuiz gubili vezu s domovinom. Tako je, primjerice, djed predsjednika Francisca Orlicha, Frano Ladić Orlić, prešao Atlantik više od četrdeset puta. Ova u Kostariki više od sto godina utjecajna hrvatska obitelj zaslužuje barem jednu knjigu, fotomonografiju, u kojoj bi se prikazali svi njihovi doprinosi napretku države u kojoj su živjeli. Svake godine mnogi članovi ove mnogobrojne obitelji iz Kostarike posjećuju Punat i Cres.

128


Dodatak: Nikola Polić

Izvadak o Puntu iz teksta Iskopine (1953.)

(Sabrana djela Janka Polića Kamova, 1984. str. 40-42)

Ljetne mjesece u godinama 1908. i 1909. proveo je Janko u Puntu na otoku Krku, a da sam dotada nije znao, gdje se to mjesto nalazi. Desilo se to ovako: Fran Orlić, rodom iz Punta, a vlasnik velikih plantaža kave u Kostariki (Costarica), vratio se u domovinu i došao na sretnu misao, na korist otočana, da osnuje dioničarsko parobrodarsko društvo s privremenim sjedištem upravo u Puntu, a za prugu Rijeka–otoci. Glavna misao ovog društva bila je da dioničari budu u prvom redu sami otočani, nesamo Krka, nego Cresa i Paga, pa i Istre. Misao svakako patriotska, pa i socijalnog značenja. (Usput spominjem, da je jedan od Orlićevih sinova – Romano – bio između dva rata predsjednik Republike Costarica.) Brat moj, Vladimir, dotad zaposlen po pilanama Gorskog kotara i Hrvatskog Zagorja, a zaželjevši se mora, u natjecanju za poslovnog direktora spomenutog poduzeća, bude upravo on izabran. To je, eto, razlog da smo Janko i ja našli neko mjesto, gdje bismo se dva mjeseca u godini našli „kod kuće“. Punat je, u ono vrijeme, po broju stanovništva (oko 3000) bilo najveće mjesto na otoku Krku. Prije Prvog svjetskog rata Punat nije bio podesan za turiste ni profesionalne, a najmanje za one amaterske. Bez hotela, bez kavana, bez kinematografa, a i bez brijača, frizera i pedikera, Punat je pogodovao samo onim nastranim strancima, zasićenima gradskim spleenom, zapravo čamom, koji traže zatureno neko mjesto nesmetanog odmora, bez konvencionalnog komfora i bez pedantne urednosti.

129


Tadanji Punat (1908.–1909.), vrlo lijepog prirodnog položaja, sa šumovitim otočićem u sredini zaljeva, nazvanim Košljun, a nastanjen fratrima, ublažen zračnom i morskom klimom, mogao je blago djelovati na Janka, na njegove nemire i traženja, gotovo iscrpljenoga neprestanim putovanjima po Italiji. S razasutim kućicama, a svaka od njih u drugom pravcu, pred svakom balatura sa svodom kroz koji se strmim stepenicama silazi u podrum: sve je to djelovalo na Janka i blisko i toplo, pa sumnjam da je u to vrijeme vjerovao „u čarobnu moć putovanja“, kako se izrazio u jednom pismu iz Italije prijatelju M. Radoševiću. One dvije, tri krčme, gotovo bez namještaja, pune mirisa pržene kave i friganih srdelica, iskićene osušenim vijencima smokava, a opskrbljene dobrim vinom i zdravom rakijom koja ne poživinčuje: sve je to pogodovalo Jankovu odmoru i njegovoj razonodi. Janko je u to vrijeme, kroz dvije godine, a svake godine po dva mjeseca, stvorio i koncipirao baš u Puntu svoje najdotjeranije radove: tri drame Lakrdija naše dobi, Žene, žene… i Mamino srce; nadalje novele: Skepsa i Bitanga i satiričnu pripovijest Šmrčanska trilogija. Iz Punta odgovara i na prvi Matošev napadaj (izašao u Hrvatskoj smotri 1907.).

130


Milan Zagorac

Četiri razloga zašto nije dobro čitati Kamova prije spavanja



Uvod

K

ada sam od Mladena Urema dobio zadatak pripremiti jedno javno predavanje o Kamovu, najprije sam se ozbiljno uplašio ponovnog hvatanja u koštac s ovom temom. Naime, možemo pripisati slučaju da sam godinama proučavao Kamovljevo djelo, čitajući sama pojedina djela ili interpretacije tih djela koja su objavljena (ili neobjavljena) tijekom posljednjih sto godina. Možemo dodati k tome da sam rubno sudjelovao u nekima od najvećih otkrića vezanih uz Janka Polića Kamova tijekom devedesetih godina, kao i da sam djelomično osobno trasirao putovanja koja je on sam poduzimao, ispitujući, naravno u današnjem realnom kontekstu, stvarnu vlastitu fizičku i mentalnu snagu koju takva putovanja, izvedena na takav način, mogu zahtijevati. To smatram biografskim kuriozitetom i ne pripisujem tome nikakva posebna značenja. Konačno, uredio sam, zajedno sa suprugom Tamarom, Mladenovu knjigu Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, koja je bila puno više od obične knjige, od njezina nastanka do kasnije recepcije. Gotovo je dostojno jedne manje knjige to nastajanje same Uremove studije, a koje je, ako ćemo slobodno govoriti, bilo jedno kamovljevsko iskustvo samo po sebi. Upravo tom slučaju možemo pripisati da je prilično subjektivni (no, ne i isključivo subjektivni) parametar uzrokovao moje recentno shvaćanje njegova djela, a to su bila vrlo osobno proživljena iskustva, koja na ovaj ili onaj način bacaju posebno svjetlo na Kamovljevo djelo. Osim svega toga, nekoliko sam puta pokušao sustavno proučiti Kamovljevo pisanje, i uvijek sam nailazio na poteškoće u interpretaciji. Osnovni je problem ležao u činjenici da je većina dosadašnjih načina da se njegovo djelo sagleda uvijek bila obilježena nekom partikularnom analitičkom teorijskom podlogom, bilo da je riječ o književnopovijesnom, književnom, komparatističkom, biografskom ili psihoanalitičkom pristupu, gdje je tek postojala razlika u autorskom stavu ili kontekstu u kojem je ona bila iznesena. Sintetska interpretacija koja bi uvažila ujedno činjenicu njegovog djela, biografije i same biti stvari, odnosno sadržaja o kojem on govori, uvijek kao da je odgađana. A ta sama bit Kamovljeva

133


djela stoga je uvijek ostajala negdje po strani, a Kamov je i prečesto postajao žrtva etiketiranja bilo kao “nesuvisli” ili “nedorečeni mladac”, bilo kao revolucionar, valjda u skladu sa službenom poetikom razdoblja, bilo kao boem i neuhvatljivi vagabund širokih nazora i “otkačenog” ponašanja, na sreću studentica književnosti i nesreću njihovih muških kolega. Ili, u najbolju ruku, ta je literatura bivala određena kao literatura s dubinom i višeslojnošću, ali, nažalost, bez stvarnog utjecaja na daljnji tijek hrvatske književnosti. Srećom po moje pisanje, nalazim se izvan konteksta znanstvene zajednice, a još me više veseli činjenica da za istraživanje Kamovljeva rada ne moram nužno koristiti samo književnoteorijski instrumentarij, jer kod ovako kompleksne, autohtone i nadasve duboke ličnosti hrvatske (i ne samo hrvatske) umjetničke scene, ovaj bi mi pristup bio sve samo ne koristan. Stoga ovdje neću govoriti kritički o tezama o Kamovu i njegovu djelu jer one jednostavno nisu predmet ovog teksta. Isto tako, ovo nije književnoteorijska rasprava pa je zato svi oni koji su takvo nešto očekivali odmah mogu odložiti i odustati od daljnjeg čitanja. Ukratko ću samo navesti neke od “okidača” moje “novije” vizije njegova djela, a kako bi čitatelj dobio što jasniji uzorak, odnosno ključ po kojem sam započeo “grčevito” tumačenje Kamovljeva djela. Naglašavam “okidača”, jer ni u jednom trenutku ne ulazim u kritiku kao niti dodatno ekspliciranje teorija koje su mi se učinile izuzetno uporabljive za interpretaciju Kamova, a posebno njegova djela Isušena kaljuža. Nizom okolnosti prije nekoliko godina, a potpuno nevezano uz Kamova, započeo je moj svojevrsni literarni izlet po off znanstvenoj literaturi, no koju vrlo često potpisuju izuzetni znanstvenici, a i sami neka vrsta (dobrovoljnih) izgnanika iz pravovjerne znanstvene zajednice koja počiva isključivo na temeljima empirijske, mehanicističke, konzervativne misli, pa stoga završavaju u emisijama na rubu programa, heretičkima za znanstvenu zajednicu, no itekako gledanima i komentiranima u vrlo širokoj javnosti. Nije uobičajeno za kroatista poput mene bavljenje kvantnim teorijama i interes za dublji vid stvarnosti, čime se, uostalom, ni ne bavim, kao niti bavljenje dubljim istraživanjem porijekla misli. U kasnijoj ću se razradi osvrnuti i na temeljne misli koje mi se čine znakovitima i svakako izazovnima kao okviru za interpretaciju. Koristim ih, dakle, samo kao analogiju, odnosno moguću pa134


radigmu po kojoj nastojim izgraditi vlastitu teoriju, a za koju i sam tvrdim da je nisam do kraja razradio jer jednostavno moje osobne snage nisu dovoljne za takvo proučavanje. Nadalje, moja su znanja o područjima kvantne fizike poprilično štura i osim elementarnih činjenica ne ulazim u samu eksplikaciju, već napominjem da jednostavno činjenice koristim kao analogije koje me vode (mogućim) odgovorima. Kao i sam Kamov, postavljam stvari deduktivno: imam spoznaje koje stječem dugogodišnjim radom na Kamovu i, još bitnije, vlastitom iskustvu, a sada o njima prikupljam dokaze koji tu istu spoznaju potvrđuju. Stoga me zaintrigirala knjiga fizičara i filozofa Davida Bohma Wholeness and Implicate Order, posebno sama ideja implicitnog poretka koji se preko tzv. materijalno opipljive stvarnosti manifestira kao eksplicitni poredak, a koji mi doživljavamo kao tzv. objektivnu stvarnost. Sama ideja holograma, odnosno holografskog svemira, za Bohma je najbolje objašnjenje postojanja, sveukupnosti, koja je u sebi i jedno i sve i sve u jednom, odnosno predstavlja implicitni poredak, koji se putem golemog holograma razvija kao eksplicitni poredak. Priča je za konzervativne znanstvene krugove tek hereza ili tlapnja, naročito stoga što na glavna vrata uvodi u znanost ulogu Boga ili stvaralačkog uma, ili kozmičkog uma, kako vam drago (no u bitno izmijenjenoj ulozi od one dogmatske), ali instrumentarij i znanstvena podloga u ekperimentima (što je, u krajnoj liniji, funkcija golemog hadronskog ubrzivača u CERN-u, a što se kroz medijsku sliku želi predstaviti kao “traženje Božje čestice”?) stvaraju sve konzistentniju jezgru jedne nove znanstvene misli koja sama sebi već danas pridaje značaj kopernikanskog obrata 21. stoljeća. Molim čitatelje da stoga ne okreću glavu od ove ideje. Medijski stvorena slika znanosti u kojoj je svemir nastao Velikim praskom, a oko atoma lete male čestice zvane elektroni, nije ništa drugo nego pojednostavljeno mehanicističko gledanje na svijet namijenjeno za svakodnevnu upotrebu i, što je još žalosnije, prosječnom znanstveniku. Zatim se oslanjam na psihijatra Stanislava Grofa, koji u svojoj knjizi The Holotropic Mind, a koji se pak oslanja na Bohma, Maslowa (što znači i Junga), Pribrama (kojeg sam tek ovlaš dotaknuo i to posredno) i tridesetak godina vlastitih eksperimenata s neuobičajenim stanjima svijesti, kao i cijelim nizom predindustrijskih šamanističkih tehnika, uspostavlja ideju o ljudskom mišljenju kao hologramu, sveprožetosti inteligencije ne samo na relacijama ljudi–ljudi, nego i na ostalim razinama postojanja. Zatim 135


se oslanjam i na brojne članke neojungovaca, koji se uglavnom bave snovima kao nekom vrstom relacija prema složenijem poretku, gdje se također spominju i neke psihičke bolesti, primjerice psihoze, shizofrenije i depresije, kao svojevrsne “prozore” u implicitni poredak, a koje bolesnik, na njegovu žalost, ne uspijeva do kraja interpretirati, a kamoli kanalizirati u koherentan sustav. Naime, većinu ljudi štite prirodni “zaštitni mehanizmi” od takve vrste prodora u implicitni poredak (takve vrste prodora Bohm, a za njim i ostali uspoređuju s vrtlozima u vodi), a koji nas drže u stanju stalne mesmeriziranosti, kako bi zaštitila naš biološki integritet. Naime, osnovna je teza da za većinu ljudi prihvaćanje ideje da postoji viša razina postojanja jednostavno nije podnošljiva, odnosno riječ je o idiosinkraziji, govoreći čisto psihijatrijskom terminologijom. Ta nepodnošljivost ide do razine koja u takvog pojedinca može inducirati psihopatogena stanja pa i samu fiziološku smrt. Jedna od temeljnih knjiga na kojoj počiva moj način mišljenja Kamovljeva je suvremenica, a napisao ju je Carl Gustav Jung: Simboli promjene – analiza predigre jedne shizofrenije. Govoreći o Jungu, nezaobilazne su i studije o sinkronicitetu, odnosno neuzročnoj povezanosti, ali i studije o Jobu ili o simbolima. Također mi je u ovom malom istraživanju pomogla jedna sjajna i stara knjižica Eugena Herrigela, Zen u umjetnosti odapinjanja strijele*, ali čak je i njezin predgovor, koji je napisao Daisetz T. Suzuki, bio dovoljno inspirativan kako bi skrenuo vodu na mlin mojih misli. Pustimo sada na stranu kulturološki interes za jednu daleku i stranu kulturu kao što je japanska, a okrenimo se više onome što je jedan autohtoni Europljanin spoznao o zenu u samom Japanu. Općenito, ono što mi je u ovoj knjižici bilo poticajno, nije bavljenje japanskim umjetnostima, već tehnika koja ide preko mehaničke vježbe do potpunog ukidanja misli (?), želja i volje, odnosno potpunog dokidanja vlastitog ega, uzdizanja do jastva i stapanja s Jednim, odnosno satorijem, odnosno u zen-budističkoj tradiciji pojmom neposrednog iskustva jedinstva svega, a što se postiže isključivo tzv. prajna-intuicijom, odnosno direktnim mostom do satorija. Stoga sam ovdje odlučio biti krajnje pragmatičan i svesti svoju potragu na krajnje jednostavne formule, koje će biti neka vrsta ključeva za eventualno daljnje proučavanje Kamova. No, odmah * Eugen Herrigel, Zen in der Kunst des Bogenschissens, u hrvatskom izdanju Zen u umjetnosti odapinjanja strijele, Izvori, 2002.

136


se ograđujem: enkodirana mjesta Kamovljeva djela zapravo su tolika da bi bio nužan tim stručnjaka različitih profila kako bi se svakom mjestu posvetila pojedinačna pažnja, od istraživanja motiva psihopatogenog porijekla, potencijalnih uzora do slučajnih (?) preklapanja motiva i poniranja u metafizičko. Na kraju, zašto sam odabrao takav naslov? Nikako ne s namjerom da odvratim od čitanja Kamova. Upravo zato što mi ova forma dozvoljava dosta slobodne asocijacije, odnosno nisam sputan opterećenjem mukotrpnog znanstvenog proučavanja i stila koji iz njega proizlazi, kao niti pretpostavkom da moram iznijeti nešto novo opterećeno postupkom dokazivanja u zadanim kriterijima. Shvatite ovo djelo kao misaonu igru. Ipak, ovaj rad želi naglasiti da je za bolje proučavanje Kamova nužno njegovo promatranje u kontekstu neke nove paradigme koja bi mogla povezati sve te brojne planove njegove literature, biografskih činjenica, obiteljskog konteksta i konteksta tadašnje intelektualne i umjetničke misli u jednu jasnu, sustavnu i u svakom slučaju suvremenu, današnju sintezu, a koja će svakako uzeti u obzir i činjenicu da je Kamov umro u 24. godini te da je kao tako mlad čovjek, bez učitelja, ušao ipak u preduboku bit stvarnosti. Obrazlaganje kvalitete njegova pisanja, literarna vrijednost, biografske činjenice, kao ni kontekst nastanka djela, nisu predmet ovoga rada. Predmet nije čak ni psihoanaliza ni njega niti likova njegova djela. Predmet je ideja da je Janko Polić Kamov bio autohtona, posve nezavisna pojava, koja je doslovno “odrađivala” svoju “svrhu”, a to je bila demistifikacija, ne samo osobne i nacionalne, rasne i ljudske povijesti, već i mnogo šire: Janko Polić Kamov za svojeg je života zapravo bio neka vrsta adepta koji je odrađivao apokatastazu, odnosno proces “kozmičkog spasenja”, što je u svojoj biti svojstveno vrlo malom broju ljudi.* To je uloga heroja, koju uz potpunu žrtvu preuzima na sebe, a to je eksplicirano u njegovom romanu Isušena kaljuža, koji je, između ostalog, i “dnevnik” duhovnog puta koji poduzima njegov autor. Nema ni riječi o tome da je Kamov zapravo bio “nesvjestan” procesa koji je pokrenuo, kao što bi to mogao biti slučaj, kao što nema niti natruhe da je

* Apokatastaza, odnosno povratak u prvobitno stanje. Samo po sebi u ranom kršćanstvu uključuje čak i ukidanje pakla i spas samoga Sotone; ovdje spominjem taj pojam izvan konteksta kršćanstva u smislu funkcije kozmičkog spasenja.

137


njegov literarno-intelektualni put tek djelo u pokušaju.* Janko Polić Kamov uočava duboki procjep između ljudske materijalnosti, tvari, svijesti i onoga što se krije onkraj, što je iza te materijalno opipljive slike stvarnosti, a njegov literarni metajezik zapravo nastoji sintetizirati ovu shizofrenu situaciju. Dodajmo tome da se istovremeno događa cijeli niz sličnih razmatranja, koja su išla u tome smjeru. Razumijem da su ovi pojmovi dosta složeni i da je poprilično teško pohvatati konce misli koje nastojim izreći kao neku vrstu programatskog vodiča za tumačenje Kamova u 21. stoljeću, paradoksalno, istovremeno se naizgled vraćajući nekim, u najblažu ruku, odbačenim načinima mišljenja, potisnutih dominantnom logikom. Ipak, nastojat ću zadržati tu vrstu diskursa koji bi bio, ako ništa drugo, čitatelju barem zanimljiv na razini kurioziteta. Pokušat ću s jednom filmsko-literarnom analogijom: kada sam kao dijete gledao jedan sovjetski film, a kasnije sam saznao da se zove Solaris (još kasnije sam doznao da je riječ o romanu Stanislawa Lema, odnosno filmu Andreja Tarkovskog, a u američkoj inačici Stevena Soderbergha), ostao sam duboko zbunjen pojmovima što je to stvarnost, a što je to ne-stvarnost. Osim toga duboko me zbunila ideja da planet, kasnije sam saznao da je to planet-ocean, ima vlastitu inteligenciju. Naravno, film sam morao pogledati još nekoliko puta. Dakle, krajnje pojednostavljeno: stvarnost lika u filmu (romanu) je istovremeno stvarna stvarnost i stvarnost koju projicira preko njegove percepcije neka vanjska, nazovimo je, imanentna inteligencija koja se osvješćuje u pojedinom čovjeku. Naravno, zavaran vlastitom percepci* ...Dok ovo pišem, hvata me ista onaka žurba. Danas sam sjedio na klupi i zaduvah se kao da idem uzbrdo. Tako mi dođe. Vidim, da sam ušao u predmet ogroman, neizrađen, koji bih mogao i obuhvatiti i izraditi. Sve vidim, sve znam, sve pamtim. Tako mi postaje sve jasno i neshvaćeno, a onda počnem shvatati i sve postaje nejasno: ostavlja me pamćenje... Ne ću dospjeti! Ne ću dugo poživjeti... Valjalo bi sjediti godine za stolom, u sobi; šutjeti, bilježiti i ne pisati. I ne mogu. Ja popušim cigaretu iza svakog desetog retka... Pero mi prebrzo ide po papiru, moram zadržavati ruku – zato pušim. I misli mi brzaju strelovito i ja ih i opet moram sustavljati: zato bih mnogo jeo i onda – pušio... ...Kako je proteklo moje dječaštvo i nedoraslost, nije važno; važno je, kako se je kroz ovo nekoliko godina zbila u meni evolucija stoljeća. Nemam vremena bilježiti razgovore; ja sam i opet raštrkan; živim na više strana, moje predodžbe i pojmovi stvaraju se na svim tim stranama, prema kojima bježi moj život i ja ne mogu u isto vrijeme poći u potjeru za svima. (Janko Polić Kamov, Isušena kaljuža, http://free-sb.htnet.hr/tkdBROD)

138


jom, glavni lik ostaje zbunjen jer virtualna stvarnost je jednako stvarna kao i stvarna stvarnost. Njegova je mrtva žena s njime u stanici, usred svemira, ona se budi uz njega, mekana je i topla, ona voli, oni sumnjaju. Mislim da sam imao sedam-osam godina kada sam prvi put gledao taj film, a do danas mi je ostao jedna od uporišnih točaka u životu, koja se kreće oko pitanja: što je prava stvarnost? Konačno, samo da kratko objasnim i naslov. Četiri razloga su neka vrsta parafraze naslova poznatog djela Jerryja Mandera objavljenog u nas pod naslovom Četiri argumenta protiv televizije*. To je bila jedna od prvih knjiga koju sam uredio za hrvatsko izdanje, a ujedno moram priznati da je bila i jedna od važnijih s kojima sam imao tako intenzivan kontakt. Povezanost televizije i Kamova bi izvan rubrika dnevnog prigodničarstva bila zaista nategnuta, no jedna je stvar posve povezana: kao što je stvarnost koju živimo arbitrarna, odnosno čak i nametnuta jakim i “zločestim”, odnosno “zlonamjernim” medijem kao što je televizija, zašto ne bismo postavili pitanje je li stvarnost Kamovljeva djela zapravo neka vrsta apokaliptične vizije svijeta, svijeta koji je otkriven njegovom posebno snažnom senzibilitetu, a koji se nalazi onkraj naše stvarnosti. Pa onda, ako ne želimo ukidanje televizije (odnosno, ako je to ideja tek nekolicine, svojevrsni glas vapijućeg u pustinji), koja je stvorila virtualnu stvarnost, moramo biti dosljedni i pozvati na “ukidanje” pisca čije misli previše “ugrožavaju” temelje naše realnosti... Ipak, parafrazirajmo još jedan film: želimo li izaći iz matrice?

* Originalnog naslova Four Arguments for Elimination of Television, objavljena 1978., a u nas tek 2002. godine (Adamić, Rijeka, 2002.), op. a.

139


Četiri velika suvremenika iz susjednih gradova gotovo simbolički povezana sličnim skulpturama: gore Janko Polić Kamov na mostu na Rječini, jedini nije u pokretu. Sljedeća stranica, odozgo prema dolje: Italo Svevo, Umberto Saba i James Joyce, zauvijek okamenjeni u šetnji Trstom. Iako se zacijelo radi o slučajnostima, sva su četvorica velikih pisaca povezana istim prostorom, istom državom i duboko srodnim kulturološkim miljeom. Činjenica da su pisali različitim jezicima ne umanjuje značaj ove kulturološke koincidencije. Dodajmo k tome još i Kafku (austrougarski Prag) i Freuda (Beč) i još niz austrijskih pisaca i intelektualaca, pa dobivamo znatno širi kontekst kulturološkog međuprožimanja.

140


141


1. poglavlje

Prvi razlog: Kamov je težak pisac!

O

vaj je razlog zapravo tipična fraza srednjoškolske isprike za nečitanje i naći će se vrlo često na internetskim forumima kao odgovor na pitanje zašto ne čitamo Kamova. Što znači da se o Kamovu ipak govori, ali s popriličnim nerazumijevanjem ili s iskrivljenim pretpostavkama. Ovdje to “nije lak” znači da nije dovoljno transparentan, da je većini čitatelja zapravo potpuno nerazumljiv (izuzmemo li neke pripovijetke, i to samo u prvom planu čitanja), a što je u potpunom skladu s današnjim doživljajem čitanja koji ne dozvoljava čitanje više od nekoliko redaka i to dijagonalno, tek s površnim informacijama, bez ikakve dublje potrebe za analizom samog sadržaja, a o stilu da i ne govorimo. Zanima nas samo gola radnja. Već je, doduše, kritika u zadnjih stotinjak godina predbacivala stilsku razbarušenost, čak i nedostatak stila, no to je u današnje vrijeme samo dodatni argument za nečitanje Kamova. Dakle, već samim time Kamov nije literatura za “laku noć”, a tako će teško biti i literatura širokih masa korisnika gradskih knjižnica, ali, nažalost, čak i studenata književnosti koji jednostavno nemaju vremena za bavljenje jednim piscem koji nije Miroslav Krleža. Uzmemo li još k tome i činjenicu da dvije trećine građana Hrvatske uopće ne čita, razlog da se ne čita Kamova još je očitiji. On nas, dakle, i sadržajem i stilom jednostavno odbija. Nema u Isušenoj kaljuži ni sustavna pripovijedanja koje će nam zaokupljati ionako razbarušenu pažnju, kao ni dijaloga koje ćemo s lakoćom gutati. Nema kod Kamova ni emocija koje su svedene na jednostavne formule “ja te volim, a ti mene ne voliš”, kao ni popularnog psihologiziranja na temu “prihvaćenosti u društvu” ili frivolne seksualnosti nametnute vječnim djevojkama kasnih tridesetih i ranih četrdesetih iz Seksa i grada. Svedimo opet ovo na jednu prilično neobičnu formulu iz urbanoga govora današnje Hrvatske: ne doživljavamo

142


ga! (Koje li fraze? Zapravo, to znači da ga jednostavno ignoriramo. Pitajte svoju adolescentsku djecu za tu frazu, odmah će vam je objasniti!) Iako ćemo ovaj razlog, da Kamov nije lak pisac, jednostrano pripisati današnjoj tehnofreakovskoj generaciji uvjetovanoj internetom i svekolikom širinom komunikacije (ali, nažalost, uglavnom bez dubine, odnosno bez potrebe za dubinom jer se medij neprestano “puni” novim podacima, a da stari još nisu procesuirani), čini se da Kamov nije ni ranije bio neka hit literatura osim šačici očaranih (pa je tako ipak u sto godina skupljena i oveća bibliografija tekstova o Kamovu, od znanstvenih pa do publicistike i beletristike, ali ovdje stavljam naglasak na vremenski odsječak o kojem se radi). Da je Kamov “težak” pisac, činjenica je od koje ne treba bježati. “Težak” je u tom smislu čak i poželjno, ukoliko iza te težine Kamova stoji sadržaj koji je opravdava. Iskreno, i sam sam više od jednog desetljeća nastojao proniknuti u sam sadržaj Kamovljeva djela, naročito Isušene kaljuže. Čitanje prije spavanja svakako nije bilo od velike pomoći. Ono što je kod Kamova bitno jest da je on pisac koji dozvoljava stalno vraćanje, i nakon tog vraćanja ponovno vraćanje. Dakle, iako sam godinama nastojao proniknuti u njegovo djelo, sama bit djela mi je, unatoč brojnim interpretacijama, ali i novim otkrićima vezanim uz njegovu biografiju, ostajala nedostupna. Nedostajao mi je kontekst, utjecaji, povezanost s nekim drugim relevantnim piscem (za time sam, kao i mnogi drugi koji su se tijekom devedesetih i dvijetisućitih bavili Kamovom, doslovno čeznuo, iako je sa svakim novim otkrićem početna pretpostavka da je Kamov imao vrlo malo direktnih kontakata postajala, na našu žalost, sve čvršća). Jedina čvrsta i sve dokazivija je bila činjenica njegovog posthumnog utjecaja na niz naših pisaca i umjetnika, ali i na niz gotovo bizarnih biografsko-povijesnih činjenica. To se prije svega odnosi na Miroslava Krležu, a što nije predmet ove rasprave*, kao i na fascinantnu činjenicu koja proizlazi iz pretpostavke da je Janko Polić Kamov zapravo otac jedne od najvećih fotografkinja 20. stoljeća,

* U posljednje se vrijeme pojavio niz opservacija koje potkrepljuju ovu hrvatsku priču o Mozartu i Salieriju. Kako god, teško je izbjeći činjenici da se niz motiva kod Krleže ne da dubinski povezati ni sa kime do sa samim Kamovom, i to od čiste razine ismijavanja do kritičkih dijaloga s njime. O plagijatu nema ni riječi jer zapravo između njih dvojice postoji duboki duhovno-ideološki jaz.

143


Dore Maar*. No to, iako samo po sebi fascinantno, nikako nije bilo inspirativno za moju potragu za praizvorima, odnosno sadržajnim smislom njegova najvećeg djela. Naime, to je sve bilo “poslije” Janka Polića Kamova, i koliko god nam to utjecalo na osjećaj ponosa da je predmet našeg istraživanja bio neka vrsta “zeca” u literarnoj utrci Miroslava Krleže, kao i na osjećaj nevjerojatnog zanosa da je jedna Dora Maar krvni nasljednik našeg najvećeg pisca 20. stoljeća, ovo me je i dalje ostavljalo bez ikakvih odgovora na pitanje: o čemu, zaboga, piše Kamov? Naime, prepoznatljive biografske i povijesne činjenice, kao i psihološko profiliranje i psihoanalitičko tumačenje koje on iznosi u svojem velikom opusu, činile su mi se samo kao određene stepenice kojima je Kamov gradio svoj literarno-duhovni hram i same po sebi, izvan tog konteksta nikako mi se nisu činile odgovorom na moje pitanje. Već samim time dovoljno naglašavam da je Kamov težak pisac: neprispodobiv, neprepričljiv, ne da ga se imitirati, ne da se ući na isti način u stvar, njegova je stvarnost sve samo ne kronološka i kauzalna, čak ni njegovo najvažnije djelo nije dano od samog početka, nego od jednog dijela koji je već pretpostavljao određeno iskustvo, dok prave početke i neke vrste objašnjenja djela moramo tražiti u njegovim ostalim djelima. Zaključak koji mi se nametnuo bio je istovremeno olakšavajuće iskustvo i zlokobna najava: znači, treba mijenjati smjer, odnosno metodu, ali istovremeno znači da moram odbaciti sva dosadašnja tumačenja, i krenuti po n-ti put ispočetka. To nije nimalo ugodna spoznaja, tim više što je predmet moje potrage, a to je bit sadržaja njegova djela, nešto poput želatinozne mase koja neprestano mijenja svoj smisao, a ovisno o kontekstu iz koje je se hvata, promatra, secira... Prelijevajući sadržaji neprestano daju neko novo iskustvo, a to je ono što meni u ovoj potrazi ne treba. Tražio sam čvrste i decidirane odgovore koje bi prava znanost trebala dati, oni bi trebali biti konačni i jednoznačni, bez sumnje u njihovu vjerodostojnost. Ono drugo, a što mi se nije sviđalo kod promatranja Kamovljeva djela, jest jedan neobičan osjećaj da se i sama stvarnost koju živimo tijekom proučavanja počinje mijenjati. Iako bi se o ovome moglo govoriti kao o induciranom psihološkom procesu, činjenica da je nekoliko članova moje uže obitelji teško oboljelo, da ih je troje preminulo, da se proces * Mladen Urem, Janko Polić Kamov, Dora Maar i hrvatska avangarda, Rival, 2006.

144


moje osobne egzistencijalne stabilizacije protegnuo in extremis i da je Kamov kao predmet interesa postao predmet prijezira gotovo cijele obitelji koja je u njemu nalazila prauzrok “niza nesretnih događaja” koji nas je zadesio, s time da naglašavam da je obitelj više generacija njegovala racionalan, materijalistički svjetonazor u kojem takve “bablje priče” nikako nisu imale ikakvog utjecaja osim čistog interesa za folklor. Iz toga mi se nametnuo jedan zaključak, a to je da naš um pati od kauzalnosti. Sve mora imati svoj uzročno-posljedični slijed, pa ako ga je nemoguće naći u materijalnim dokazima, priziva se ona druga razina, dakle okultna ili pseudookultna. Druga stvar koja mi se dogodila jest da sam slučajno preko raznih stranica alternative i ezoterije na internetu naletio na jednu suvislu, staloženu, jasnu i posve nedvosmislenu knjigu. To je bila knjiga Davida Bohma Wholeness and the Implicate Order, u nas objavljena posve recentno, no svakako knjiga koje je u posljednjih tridesetak godina postala već odavno dio svakodnevne lektire kako (kvantnih) fizičara tako i filozofa, psihologa, psihijatara i, općenito, cijelog niza pripadnika one znanstvene javnosti koja se nije zadovoljavala klasičnim znanstvenim tumačenjem stvarnosti utemeljenim na Newtonovoj fizici i mehanicizmu. Štoviše, Bohm kao suradnik Alberta Einsteina i u manjoj mjeri Nielsa Bohra, nije čak niti išao na poništavanje kako ni kvantne mehanike, tako niti specijalne teorije relativnosti, odnosno on je bio neka vrsta nadopune, avangardne nadgradnje, a što mi je bila i garancija da taj način mišljenja očito “drži vodu”. Da bih objasnio kamo dalje smjeram, nadovezat ću se na jednu od analogija koje su u samoj knjizi najupečatljivije, a tiče se tzv. nelokalnosti, odnosno pojave na subkvantnoj razini u kojoj se poništava postojanje mjesta i odvojenosti predmeta. Kao i njegov raniji kolega Einstein, Bohm je sklon kratkim pričama koje na vrlo jednostavan način ilustriraju ono što je inače prikazivo golemim formulama i teorijskim eksplikacijama razumljivim samo uskoj stručnoj zajednici, a što me odmah upućuje na činjenicu da je Bohm svoju teoriju želio proširiti na znatno širu zajednicu kao alternativu dominantnom načinu mišljenja. Naime, radi se o priči o ribici u akvariju*. Mi, kao promatrač, ništa ne znamo o ribici, akvariju, kao niti njezinom kretanju. Zato imamo dvije * David Bohm, Wholeness and Implicate Order, str. 238-239.

145


kamere koje snimaju ribu s dvaju različitih kuteva i koje emitiraju sliku ribe na dva različita monitora. Sada, zahvaljujući činjenici da vidimo dvije ribe, mi i zaključujemo da se ovdje radi o dvije ribe, a da te ribe čine određene pokrete u nekom skladu: kada se okrene jedna, okrene se i druga. Dakle, ribe su u nekoj vrsti dosluha, odnosno održavaju kontakt. No, činjenica je, a to mi ne znamo jer nismo svjesni dublje razine stvarnosti (a to je u ovom slučaju akvarij i dvije kamere pod različitim kutem), da u biti postoji jedna jedina riba, a da su ono što mi vidimo u biti samo dvije slike jedne te iste ribe. Iako se ova analogija zapravo odnosi na eksperimentalne dokaze o tome da dva fotona ostaju u neprekidnoj komunikaciji bez obzira na udaljenost i samo je jedno od krajnje pojednostavljenih objašnjenja onoga što nadalje eksplicira kao aspekte dubljeg kozmičkog jedinstva, ova je priča svakako predstavljala sljedeći moment u mojoj sintezi Kamova. Stepenica dalje je bila činjenica da sam nakon također gotovo desetljeća iščitavanja uspio ovladati još jednom malom knjigom koja se zove Askeza – Salvatores Dei* poznatoga grčkog književnika Nikosa Kazantzakisa. Knjigu mi je prije 2000. godine poklonio Mladen Urem i cijelo je to vrijeme ona bila lektira kojoj sam se povremeno i privremeno vraćao, e da bih se opet udaljio na dulje vrijeme, pa ponovno vraćao, nikako ne povezujući određene pretpostavke kojima Kazantzakis u njoj barata. Kazantzakis je ovo djelo objavio 1927. godine, i samim time našem Kamovu kronološki tek slijedi, no ne mijenja činjenicu da sam upravo tu knjižicu iskoristio kao, recimo to tako, radnu skelu kojom sam temeljito počeo shvaćati sustav misli koji je uspostavio Janko Polić Kamov. Naime, Kazantzakis u ovom duboko dojmljivom djelcu od niti stotinjak stranica, započinje sintezu zapadnjačke mistike, od definiranja vlastite percepcije i zadanosti stvarnosti upravo tom percepcijom, do puta kojim dolazi do integracije s kozmičkim iskustvom i, što je još bitnije, spašavanjem samog Boga, kako to navodi sam Kazantzakis. Ideja je da je zapravo čovjek zadan svojim osjetilima, da je um samo odraz osjetila, a da se kompletno iskustvo u biti odvija u tim granicama. Međutim, čovjek baštini kompletno kompleksno iskustvo, kako osobno, tako i svoje nacije, rase, vrste, planeta i konačno svemira, i želi prodrijeti izvan * Nikos Kazantzakis, Askeza – Salvatores Dei, GZH, Zagreb, 1981.

146


percipiranog iskustva kojim je zadan, kako bi doživio ono što se može nazvati kozmičkim iskustvom. S druge strane, inteligencija je imanentna svemu i čovjek kao odraz te imanentne inteligencije ima dužnost uspostaviti novu sliku Boga, koja je u stanju konstantne mijene (nije ni čudo da je autor u Grčkoj bio optužen, ali ne i osuđen za herezu, a da je ponešto kasnije dospio i na indeks nepoćudnih knjiga s još “bogohulnijim” romanom Posljednje Kristovo iskušenje). U takvom je kontekstu potpuno relativizirano postojanje dobra i zla, ono su ionako samo eksplikacije jednog imanentnog poretka, i u svojoj dubljoj biti stvarnosti, nema nikakve etičke podjele na dobro i zlo. Apokalipsa, odnosno otkrivenje, odnosno otkrivanje te dublje razine stvarnosti nije nešto što će se dogoditi s nekim određenim datumom ili danom, ili će biti zadano nekome, nego je imanentno ama baš svima, no nisu svi u stanju podnijeti takvo shvaćanje svijeta. Ono se postiže dubokim duhovnim inicijacijama, ali moguće je da ga se postigne i prislino, odnosno događajima koje ću navesti dalje u ovom radu, svojevrsnim “graničnim situacijama”. Konačno, svoju osobnu apokalipsu doživjet ćemo svi u trenucima tik prije fiziološke smrti. Kako odnosi prostor-vrijeme vrijede samo u ovom mehanicističkom sustavu, tako je apokalipsa sama po sebi bezvremenska, bezmjesna i sveobuhvatna. Sve to spada u područje istraživanja rubnih pojava i možemo ga nazvati skupnim nazivom neuobičajena stanja svijesti. Također, ta apokalipsa u Kamovljevom romanu predstavlja tek jednu razinu, a koju on, barem na planu duhovnog razvitka, uspješno prevladava. Ona je zapravo samo dolazak do razine kolektivnog nesvjesnog i kao takva zahtijeva daljnji nastavak spoznaje kojoj se Kamov u potpunosti predaje. Sada počinjem izgrađivati sustav misli kojim mogu “ovladati” Kamovom, ako je to uopće pogodna riječ. Naime, to što Kamov piše ionako je tek jednim dijelom književnost, a svojim većim drugim dijelom spada u eshatološku literaturu, odnosno literaturu iskupljenja, poput Kazantzakisove Askeze. Samo po sebi, ovo je područje teško prispodobivo, pa je tim više fascinantna Kamovljeva nakana da stvar analizira i konačno sintetizira do kraja. Jasno mi je da početno spomenuta Bohmova analogija s ribom i kamerama znači upravo to: nemoguće ga je proučavati ako smo ograničeni sustavom mišljenja koji ne dozvoljava ništa izvan kauzaliteta i odnosa prostor-vrijeme, odnosno dokaza i iz njih izvedenih zaključaka. S time da takav sustav kompletno 147


previđa postojanje promatrača i svih njegovih manjkavosti zadanih samih po sebi, u potpunosti odbacuje duhovno iskustvo kao relevantno i time čini strašnu štetu: nemoguće je “popraviti” Kamova, nemoguće ga je uklopiti u bilo koji obrazac i tumačiti ga manjkavim znanstvenim instrumentarijem 20. stoljeća. Tu bih se opet koristio jednom analogijom, doduše opet izrečenom u jednom sasvim drugom smislu, ali korisnom u svakom slučaju. U svojoj knjizi The Holotropic Mind Stanislav Grof, kritički se osvrćući na dominantnu ideju da je mozak jedini izvor mišljenja, stvara sljedeću priču* (i on se vrlo često koristi vizualizacijama): naime, ako televizor ne radi kako treba, pozvat ćemo osobu koja ga može stručno popraviti, a da nakon toga televizor radi kako treba. Međutim, nikome nije ni na kraj pameti da je sam televizor izvor programa. Uvedemo li tu sve one pretpostavke o tome da ne znamo kako radi televizija, sigurno bismo došli do zaključka da je sam televizor izvor programa. Upravo tako, problem je da o Kamovu moramo zaključivati na ovakav način: momak je bio mlad, bolestan, doživio je ružne stvari, bio je nadobudan, načitan, puno je putovao, mnogo je pabirčio. Njegovo je djelo moralo imati prauzore, pa samim time nema neku autohtonost, a filozofski i pseudofilozofski zaključci su plod patoloških procesa. Slučajnost je vremensko poklapanje s drugim sličnim mislima i misaonim pokretima jer s njima nije imao direktne kontakte. On je kuriozitet, ali nije više od nadobudnog mladca. On je tek prolazna pojava jednog vremena. Vjerojatno bi, da je poživio, napisao daleko bolja djela. Koliko krivih stvari oko samo jednog pisca! Kamov unatoč svemu ostaje težak. Obrat je u sljedećem: imamo samo jedan način da ga prihvatimo, a to je da ga čitamo bez ikakvih predrasuda, bez ikakva stava, bez ikakva znanja o njemu, da ga čitamo poput nadobudne studentice književnosti ili, još bolje, poput djeteta, čitajući rečenicu za rečenicom, misao za mišlju. Tek onda mu se potpuno predajemo i podajemo. I postoji mogućnost da ga počinjemo razumijevati.

* Stanislav Grof, The Holotropic Mind, str. 5

148


Karta Lude u tarotu, označena je kao XXII. ili 0-ta karta, u Kabali joj pripada znak ‫( ש‬šin), a vodi je zvijezda Cepheus (Cefas). Karta ima duboko simboličko značenje jer predstavlja potragu za arhetipovima, odnosno za mitskim sadržajima. U nekim je grafičkim prikazima Luda prikazana sa zvjezdolikom kapom na glavi, uglavnom uvijek nosi štap i vreću sa svojim stvarima zabačenu na motku preko ramena, desnu mu nogu grize pas, odnosno mačka. Simbol je lutanja, naizgled besmislenog, no koje samo po sebi stvara novi smisao.

149


2. poglavlje

Drugi razlog: Kamov je pisac koji govori o transcendentnom – nije razumljiv onima koji nisu otvoreni za takve sfere

K

ao prvu premisu spominjem Krležinu pripovijetku Hodorlahomor Veliki,* najprije objavljenu u Plamenu 1919. i s prvotnom posvetom Janku Poliću Kamovu koji je junački poginuo s barjakom u ruci, na barikadama, a što je uzrokovalo gotovo polustoljetnu posve netočnu sliku mladoga Janka kao mladića “uzavrele krvi” koji gine za više, revolucionarne ideale. Znamo da je faktografija ipak ponešto drugačija. Tijek ove stvarne materijalno dokazive povijesti upućuje da je on u Barceloni umro kao trgovački pomoćnik i to od bolesti, vjerojatno zatajenja organa uslijed neke dugotrajne upale, što potvrđuje dokumentacija izdana post mortem, od dokumentacije bolnice St. Creu do dokumentacije austrougarskog konzulata. Ne treba smetnuti s uma ni higijenske standarde onoga vremena (višekratno spominjana prljavština, stjenice, promrzlost), a još manje iscrpljenost koju je Kamov osjećao nakon višegodišnjeg lutanja romanskim svijetom. Dakle, na vanjskom je planu Janko umro ipak manje romantično no što je to možda htjela reći Krležina posveta. I sada pretpostavimo da je Krleža za lik Pere Orlića uzeo biografske činjenice Janka Polića Kamova: primjerice, činjenicu da je Kamov za domaće novine pisao feljtone i izvještaje ili, drugi primjer, činjenicu da je Janko Polić Kamov želio doći do Pariza i afirmirati se kao književnik. Ono što Krleža ističe u prvi plan, a to je opsesivna želja za afirmacijom u Parizu, mladog i neiskusnog provincijskog književnika i novinara, zapravo je nešto posve drugo od činjenica koje * Pripovijetka je objavljena s posvetom Kamovu 1919. godine, no već sljedeće izdanje pripovijetke izlazi bez te posvete.

150


uspijevamo iščitati iz enkodiranih rečenica iz same Isušene kaljuže, a to je Arsenova želja za sagledavanjem Hrvatske izvana i njezinom promjenom iznutra, na razini duha/duše nacije. Naime, Kamov uviđa da mu za smještanje hrvatskog mentaliteta treba šira perspektiva.* Ta perspektiva pak nije vođena nekim onodobnim dnevnopolitičkim motivom ili željom za banalnom osobnom afirmacijom, kako bi se dalo iščitati iz motiva Pere Orlića ili iz iščitavanja tek prvog plana Isušene kaljuže. Naime, ovakvo je sagledavanje djela Janka Polića Kamova njega kao autora smjestilo na gotovo stoljetnu marginu matice hrvatske intelektualne misli, odnosno njegov je rad, iako nominalno cijenjen od struke, ostajao shvaćan cijelo vrijeme kao ništa drugo do ispad jednog “talentiranog mladca” koji nije do kraja uspio artikulirati svoje misli. Jer Pero Orlić i nije ništa drugo do provincijski pisac željan afirmacije u Parizu. A taj je Pariz tek pomodarska tlapnja, bez dubljeg smisla. Tko je Hodorlahomor Veliki? Zašto se pojavljuje usnulom Peri Orliću u snu? Napokon, zašto razočarani Pero puca u Pariz, a Eiffelov se toranj ruši poput neke anticipirane vizije WTC-a iz 2001.? Iako Krleža s motivom sna i probuđene mumije sumerskog kralja priziva mitsku dimenziju, ona je ipak ostala na razini ironije. Jer je zapadnjačka metafizika utemeljena na mitskoj povezanosti s onostranim i duhovnim sferama za Krležu tek pomodarska farsa, poza. Ništa više i ništa dublje. I stoga Krleža i nadalje ustraje na analizi hrvatskog blata koje duboko prezire, a Pero je Orlić, odnosno Janko Polić, tek jedan od onih bezbrojnih mladih koji su se zanosili navodnim širinama Zapada sveprožetih s duhovnim tradicijama i mistikom cjelokupnog čovječanstva. Ili se možda varamo? Pokušavam se prisjetiti jedne od pripovijedaka iz Krležinog ciklusa o Glembajevima, Kako je doktor Gregor sreo Nečastivoga. Ova pripovijetka nije ni na koji način povezana s Kamovljevim putovanjima, ali je povezana s putovanjem samog Krleže, kako fizičkim, tako i putovanjem u druga područja stvarnosti, danas bismo rekli s putovanjem duha, odnosno govorimo o mogućem realno dokazivom Krležinom metafizičkom iskustvu. Pa iako je i ova Krležina pripovijetka dana jednim pomalo mračnim ironijskim diskursom, a osim toga nije jedina koja Krležu smješta * “I ja sam rekao “svakako”, a mislio: Ići u dubinu, znači ići u širinu; u širinu znači ići u dubinu: ja ću dakle otići u tuđinu da prostudiram svoj narod.” Isušena kaljuža, U šir, http://free-sb.htnet.hr/tkdBROD.

151


mnogo bliže ezoteričnim iskustvima, ona je simptomatična po tome što pokazuje da je i sam Krleža imao iskustava koja su bila bliska onostranima. Doduše, samo bliska, ali ne i posve uronjena. Sjetimo se samo opservacija o umjetnosti samoga Filipa Latinovicza s Kyrialesom (opet demonska figura nekoga Grka, vjerojatno bi u anale materijalističke prizemnosti mogla ući ona Kyrialesova digresija o mozgu kao kilogramima sive mase, a koja je služila kao krucijalni argument za urušavanje Filipovog samopouzadnja, a koja je dio srednjoškolske lektire i predstavlja duhovni okvir u kojem se odgajaju generacije i generacije hrvatskih učenika!), dijela pripovjednog ciklusa iz ciklusa o Glembajevima, cijele opservacije u Predgovoru Podravskim motivima o povezanosti umjetnika s demonskim itd. Jer Krleža, zapravo, nikada ne prelazi tu magičnu granicu. Zašto? Jer ne zna? Jer nije pozvan? Jer ne može? Ovo nam neće biti tako skoro objašnjeno. On ostaje čvrsto na tlu, u okvirima tzv. “objektivne stvarnosti”, tek koristeći ironiju kao mogućnost obračuna sa svima onima s kojima se neprestano sukobljavao, širok je spektar, od kreatura panonskog blata do njih. Pa tako konačno i s Kamovom, prema kojem gaji nevjerojatno ambivalentne osjećaje (nemali dio Krležinog opusa podudara se s Kamovljevim temama ili životom, ili životom njegove obitelji, iako samo jednom eksplicitno, i to u spomenutoj pripovijetci Hodorlahomor Veliki). Stoga napominjem da je Krleža svojim dvojakim stavom prema Kamovu uvelike stvorio specifičnu sliku o njemu u hrvatskoj književnosti, ali i da je glavnu struju hrvatske književnosti itekako skrenuo u književnost gdje se i sam bolje snalazio, a to je literarizirani nemagični, neinicirani intelektualizam s referencama na realnu stvarnost. Problem nije toliko u Krležinom autorskom opusu, već daleko više u utjecaju koji je on imao na pedeset godina razvoja hrvatske književnosti i njezine recepcije, a posljedica je i danas takva da se tip literature koju je promovirao sam Kamov još uvijek ne može uvrstiti u glavnu struju nacionalne književnosti, pa je samim time ta literatura doslovno neprobavljiva mlađim naraštajima u čijoj je lektiri Kamov trebao biti odavno. Srećom po sve nas, živimo u vremenu koje samo sebi sve više pridaje značaj prijelomnog vremena. Možda je neshvatljivo, no u svega dvadeset godina slomio se jedan politički sustav, drugi, znatno trajniji, u nas nije uhvatio ni korijena, a već smo doživjeli još jedno njegovo posrtanje u nizu, slomove gospodarstva,

152


nezamislive društvene katastrofe, masovna uništenja ljudi u ime, ne više ideologije, nego diskrecijskih prava, kompletnu dezideologizaciju i svijet koji sebe percipira svijetom na rubu uništenja ili samouništenja, bilo da je riječ o ekološkoj ili društvenoj kataklizmi. Društvo koje se sastoji od nekoliko potpuno nekonzistentnih generacija nimalo ne odaje jedinstvenost: stara generacija vjeruje u vrijednosti u koje ne vjeruje ni generacija njihove djece, a njihova djeca ne shvaćaju generaciju svoje djece, a koja gube kontakt sa svojom djecom. Ilustrirat ću to primjerom slojeva ulja, pa vode, pa prašine, a svemu tome treba emulgator, neko sredstvo kohezije koje bi barem nakratko povezalo društvo u jedan sustav. Svaki je ideološki sustav jednostavno novim naraštajima neprihvatljiv: odgojeni u jednodimenzionalnom konzumerističkom Barbie-worldu, za njih ne postoji nikakva zajednička ideologija osim te, čisto potrošačke, koja bi ih povezivala, od onih koji se nisu uspjeli prilagoditi ni prethodnom sustavu, pa su zato isključeni, do onih koji snažno grabe materijalističkim vrijednostima na izdisaju. Svijet se mijenja strahovitom brzinom, a ljudi koji više ne hvataju korak s vremenom sve je više: ovo je svijet isključenih, svijet ljudi koje više ne isključujemo po principu boje kože, vjere ili nacije, nego po principu hvatanja daha s vremenom koje se neshvatljivo mijenja. Ne treba napominjati da je u takvom svijetu nužno mijenjati neke postavke, barem okulare, a kako bi se uspostavila kakva-takva paradigma suživota. Zašto onda isključivati jedan tako golemi i znakoviti korpus materijala i tradicija koji nastoji revalorizirati sve one predindustrijske tradicije, kao i neoubičajena stanja svijesti i ravnopravno ih ne uključiti u interpretativnu matricu novoga doba? Danas je gotovo smiješno umjetnost nastojati interpretirati samo krutim empirijskim instrumentarijem. Sama po sebi izrasla iz sfere intuitivnog, ona se jednostavno ne da ukalupiti u kontekst racionalnoga, materijalističkog svjetonazora. Svaka je takva interpretacija unaprijed bezuspješna. Generaciji odrasloj na eksperimentima, izmijenjenim stanjima svijesti, generaciji koja je iskusila psihijatrijske tretmane, delirije, psihoze, “bombone”, “bijelo”, stravičnu indukciju izazvanu televizijom i internetom, prizemnu i nasilnu propagandu, sve vrste seksualnih i senzualnih podražaja (generaciji njihovih roditelja odgojenih “ludih osamdesetih” gotovo nezamislive), a istovremeno sve više obrazovanu (postotak visokoobrazovanih uglavnom raste!), koja

153


govori po nekoliko jezika barem na osnovnoj komunikacijskoj razini (engleski kao koine ujedinjuje gotovo cijeli svijet!), koja ne izlazi ni na noćni izlazak a da u svakom trenutku preko Facebooka ne zna tko je gdje prisutan, pa kojoj je monopol na znanje smiješan pojam jer do znanja će zasigurno doći lakše nego njihovi prethodnici, a koji bi trebali biti učitelji, takvoj je generaciji nemoguće “prodavati” dogmatsko znanje, znanje akademije, znanje koje je, blago rečeno, zastarjelo jer jednostavno ne uzima u obzir sve ove faktore (naravno, uzimajući u obzir da postoji intelektualna znatiželja!). Nova paradigma mora uzeti u obzir ove činjenice ukoliko želi biti imalo relevantna. To podupiru cijeli nizovi istraživanja koji su provedeni u posljednjih šezdesetak godina iz područja psihologije, psihijatrije, fizike. Unatoč napretku znanosti, odnosno tehnologije kojom se koristi ta znanost, činjenica je da je ljudski psihički život ostao sve samo ne uhvatljiviji. Kao primjer navodim jedan od programatskih zaključaka Stanislava Grofa: Kao rezultat promatranja doslovno tisuća ljudi koji su iskusili neuobičajena stanja svijesti, sada sam uvjeren da nas naša individualna svijest direktno spaja ne samo s našom neposrednom okolinom i različitim razdobljima naše osobne prošlosti, već i s događajima koji su daleko izvan dosega naših osjeta, proširujući se na povijesna vremena, na prirodu i na cijeli Svemir. Ne mogu više poricati činjenicu da imamo sposobnost ponovnog oživljavanja događaja, emocija kao i fizičkih podražaja koji su se dogodili tijekom našeg porođaja kao i ponovnog iskustva fetusa u majčinoj utrobi. U neuobičajenim stanjima svijesti, naša psiha reproducira te situacije do vrlo živih detalja. U slučaju da dosegnemo toliko daleko u vremenu, možemo svjedočiti životima naših ljudskih i životinjskih predaka, kao i događajima vezanim uz narode iz potpuno različitih povijesnih perioda kao i kulturoloških krugova s kojima uopće nemamo genetske povezanosti. Kroz našu svijest možemo transcendirati vrijeme i prostor, granice koje nas dijele s različitim životinjskim vrstama, pa čak i iskusiti procese biljnog svijeta te anorganske materije, odnosno istražiti mitološke i ostale stvarnosti za koje uopće nismo znali da su ikada postojale. Možemo otkriti da ta iskustva mogu duboko i bitno promijeniti našu filozofiju i svjetonazor. Shvatit ćemo da je jako teško nakon takvog iskustva dijeliti naša uvjerenja sa sustavom industrijskih

154


kultura i filozofskim temeljima zapadnjačke znanosti. Ovo sam istraživanje započeo kao materijalist i ateist, no otvorio sam se činjenici da je duhovna dimenzija ključ ljudske psihe i univerzalne sheme stvari. Sve više vjerujem da je pozornost usmjerena na ovu dimenziju stvarnosti esencijalan i poželjan dio naše egzistencije: ovo bi moglo biti čak i kritični faktor našeg preživljavanja na ovoj planeti.* Ono što bih želio izbjeći jest pripisivanje činjenice da amnestiram narkomaniju, teške ovisnosti, kao i to da mentalnim bolestima pripisujem neka posebna kreativna svojstva. Samo ih želim uključiti u ukupnu raspravu o stanju društva u kojem živimo i u kojem je količina takvih pojava tolika da ju je nemoguće pomesti pod tepih neke tzv. građanske uglađenosti i umjerenosti ili ih promatrati isključivo u svrhu depatologizacije. Ako već govorim o izmijenjenim stanjima svijesti, govorim jedino u smislu terapije u strogim uvjetima. Usput, podsjećam na činjenicu da je do 19. stoljeća, a u organskim zajednicama tako je i danas, osjećaj povezanosti s “onim nečim”, odnosno onostranim, uključujući i mogućnosti induciranja neuobičajenih stanja svijesti, bio na ljestvici vrijednosti pozicioniran izuzetno visoko. Nedostatak mu je što je bio u sferi religijskog ili mističkog iskustva pa je samim time neprihvatljiv za znanstveni koncept stvarnosti. Janko Polić Kamov je izvan tog konteksta jako teško razumljiv. Paradoksalno je da je on danas zapravo puno razumljiviji nego što je to bio prije sto godina, iako je već stvorena izvjesna povijesnojezična barijera koja ga čitatelju čini pomalo zastarjelim i samim time odbojnim. No, današnje je vrijeme, bez jasnih ideoloških prepreka, bez nasilnih teorijskih i dogmatskih stupova koji bi sprečavali upravo ovakvo čitanje Kamova kakvo predlažem, idealan trenutak za revalorizaciju i, ono što je još važnije, za zrelo tumačenje koje može poslužiti čak i kao svojevrsni putokaz kroz nadolazeće vrijeme.

* Stanislav Grof, The Holotropic Mind (prijevod M.Z.)

155


3. poglavlje

Treći razlog: ako ga već i čitamo, pa i gotovo razumijemo, jednostavno se bojimo zaroniti dublje – u nama izaziva strah od smrti (a još kao nacija budemo prikazani kao kukavni)

I.

U

ovu ću problematiku ući pomalo zaobilaznim putem. Zapravo, za čitanje Kamova nužni su nam neki novi instrumenti. Budući da smo ograničeni književnoteorijskim, psihoanalitičkim, povijesnim i književnopovijesnim zadanostima i instrumentarijem, ne možemo drugo no Kamova ograničiti na sustav iz kojega ga promatramo. Najprije ćemo ga sramežljivo povezivati s psihoanalizom, no tu odmah zastajemo, bez obzira na obilje dokaza koje se nudi u samom njegovom materijalu, jer jednostavno dolazi kronološki prije psihoanalize u njezinom artikuliranom obliku, kakav je ponudio Freud. Dakle, ako se i pojavljuju, ti su psihoanalitički momenti neka vrsta slučajnosti i odraz interesa za Lombrosa. Zatim smo ograničeni književnopovijesnim kontekstom gdje ga moramo smještati u kategoriju protoavangarde, nešto slično Lautreamontu, jer se nalazi kronološki prije ili na samim počecima povijesne avangarde. Dakle, opet nemamo čvrste poveznice. Imamo problem prema kontekstu srednjoeuropske, zatim “austrougarske” književnosti (suvremenik je Sveva, Joycea, Kafke, Freuda...), dakle, ograničeni smo čak i politički. Zatim imamo jezične probleme: naime, Kamov je hrvatski književnik, no uronjen je i u romanski, odnosno talijanski kontekst, kako svojom bilingvalnošću, tako i kulturološki,

156


što opet implicira politički kontekst. Umire u Španjolskoj, pa završava i u povijesti hispanističke avangarde, barem što se tiče američkog interesa za Kamova. Do devedesetih nema prijevoda Isušene kaljuže, barem ne na relevantne jezike, pa nije vidljiv ni anglofonoj, ni germanofonoj, pa čak ni italofonoj stručnoj javnosti. Ipak, ono što je učinjeno jest da je preko engleskih prijevoda njegovih pripovijedaka Sloboda i Žalost, postao barem malo dostupan američkoj stručnoj javnosti koja je odmah pokazala zadivljujući interes za njega, a što je odmah najavilo i objavljivanje Isušene kaljuže na engleskom, a što se, nažalost, nije dogodilo do danas. Čisto teorijski, Kamov je, nažalost, ostao, izuzev nekoliko vrsnih analitičara poput Mladena Machieda i Marije Bride, u okvirima školskih definicija: raspravlja se o njegovom stilu, o ekspresivnosti, o (proto)futurističkim elementima, međusobnim mogućim utjecajima itd. Marija Brida ipak daje jedan drugi kontekst: ne isključuje transcendentnost njegova djela, analogije s drugim autorima razmatrane su kao “duhovne srodnosti”,* a što već na neki način otvara teorijsku pretpostavku od koje i ja polazim. Machiedeova je interpretacija još sintetskija: on uzima u obzir i samo djelo, i same filozofske i biografske pretpostavke, kao što sustavno obrazlaže (meta)fizičko kretanje samoga autora te konačno Kamovljevo “djelo” smješta u područje “mitološkog romana”.** Time ga, dakako, izmješta iz povijesnog konteksta, izdiže iznad psihoanalitičke vezanosti uz personalno i otvara velika vrata nove, današnje, postmoderne paradigme i tumačenja. Stoga su ova oba djela još dvije nove stepenice u domaćoj percepciji Kamova kao pisca koji je svojim djelom uspio “razbiti” kontekst povijesne zadanosti i dati mu anticipacijsku ulogu koja je danas više nego nužna. Osobno su mi i Machiedo i Brida, kao i Urem koji je posvetio desetljeća života hvatanju te “fantazme” Kamovljeva fizičkog i metafizičkog života, ostale najjače domaće referentne točke iz kojih nastojim izgraditi svoju ideju. Dodajmo k tome cijeli niz “slučajnih” poveznica kojima sam svjedočio, a od kojih ću ukratko navesti samo jednu, doduše nepovezanu direktno s Jankom, već s njegovim bratom Milutinom, moj je svjetonazor tražio neko tumačenje koje konačno može “prorovati naslage i probiti lijes”. Riječ je o poprilično neobičnoj pri* Marija Brida, Misaonost Janka Polića Kamova, str. 10. ** Mladen Machiedo, Eksplozija poticaja – inozemni Kamov, Dometi, br. 7-12/1996.

157


povijetci Ljube Wiesnera Vjetar iz ponora, objavljenoj nedavno u njegovim sabranim djelima, gdje autor opisuje svoje neobično prijateljstvo s Milutinom. Pripovijetka je napisana 1910., dakle, dvije godine nakon Milutinove smrti i predstavlja najeksplicitniji i najautentičniji opis takve vrste događaja koji možemo opisati svime osim riječima “svakodnevan” i “stvaran”. Tijekom jedne spiritističke seanse u jednom zagrebačkom stanu, Ljubi Wiesenru misli skreću na vrijeme njegova prijateljevanja s Milutinom, koje je doduše teško opisati kao pravo prijateljevanje, već više kao neku vrstu prijateljsko-poslovne suradnje. Naime, autor je obećao Milutinu Poliću da će mu napisati libreto za operu. Milutin je već bolestan i već su vidljive naznake postupne fizičke degradacije, odnosno skore smrti. Kako vrijeme prolazi, Wiesner ne uspijeva napisati taj libreto, a Milutin već postaje podosta nervozan jer zna da uskoro umire, pa stoga neće stići dovršiti svoje djelo. Kada mu Wiesner više ne uspijeva dati razumna objašnjenja za neopravdano kašnjenje, počinje se skrivati i odbijati susret s njime. Kada se napokon sretnu, Milutin je uvrijeđen i ljut. Wiesneru je lakše, no muči ga ideja da će ovaj uskoro umrijeti, pa zasigurno neće nikada napisati ovo djelo. U jednom ga dijalogu Wiesner pita kako će znati da je Milutin umro, na što mu on odgovara da će mu prvome javiti. Nakon nekog određenog vremena, a to nije bilo istoga dana, Milutin ulijeće u sobu kod Wiesnera: osjeća se neka izvanvremenska dimenzija, osjećaj da nešto nije uobičajeno, svakodnevno, Milutin izgleda loše i osjeća se zadah. Kako je ušao u sobu, tako je i izašao, spustio se niz stubište i nestao niz ulicu. Dan kasnije Wiesner je vidio osmrtnicu za Milutina, na kojoj je bilo naznačeno da je toga dana kada je vidio Milutina, on i preminuo. Ljubo Wiesner ostaje duboko zatečen takvim događajem. Kako objasniti ovo iskustvo? Ima u literaturi sličnih svjedočanstava, koja su, unatoč iznimnoj autentičnosti, pozornosti na detalj, preciznoj vremenskoj i prostornoj lociranosti, kao i osjećaju bezvremenosti, uvijek svrstavana u fantastiku, fikciju autora ili naznaku kakvog patološkog ili pretpatološkog stanja. Međutim, taj odgovor ne daje tumačenje koje bi zadovoljilo naš današnji interes.

158


II. Moderna istraživanja koja uzimaju u obzir ovakva stanja možemo locirati podosta daleko u prošlosti. Ne može se isključiti da je već Freud u svojoj koncepciji podsvjesnoga započeo mapiranje ovih fenomena koji su do tada mogli biti smješteni samo u kontekst religijskog ili mističkog iskustva. Još je razvijenije istraživanje tog područja učinio Jung koji nije ni skrivao da su mu neki od glavnih tumača stvarnosti bića, odnosno entiteti izvan našeg poimanja vremena i prostora. Kasnije je to prikazao kao koncepciju “kolektivnog nesvjesnog” odnosno arhetipa. Nemoguće je također izbjeći njegov dublji interes za alkemiju, kao i alkemijsku simboliku u kojoj je vidio ne samo metaforički put transformacije duha. ... u dubini podsvijesti događaju se procesi koji čudnovato sliče etapama onih duhovnih zbivanja – kao što su gnoza, mistika, alkemija – koja se ne susreću u svijetu svakodnevnog iskustva, nego koja, naprotiv, iz temelja kidaju vezu sa svakidašnjim svijetom. Drugim riječima, nalazimo se pred jednom čudnom sukladnošću između strukture proizvedene u “podsvijesti” (sni, slobodne asocijacije, halucinacije itd.) i iskustava koja se, zbog činjenice što prelaze kategoriju svakidašnjeg i desakraliziranog svijeta, mogu smatrati da pripadaju nekom “transsvjesnom” svijetu...* Međutim, istraživanja u vrlo divergentnim područjima znanosti počela su također narušavati sliku svijeta zasnovanu na “mehaničkom” stroju svemira, doduše golemom, ali ipak samo stroju. Već je i teorijska fizika, kao i matematika 20. stoljeća, daleko nadišla shvaćanje svijeta na isključivo takvim principima. Još je dublje zašla već spomenuta kvantna fizika, koja je na razini subkvantova uočila cijele nizove paradoksa koje nije mogla tumačiti po uvriježenim znanstvenim paradigmama. Tu se ponovno vraćam na Davida Bohma koji obrazlaže izuzetno složenu koncepciju stvarnosti kao, zapravo, “zavijenu stvarnost”, odnosno “eksplicitni” poredak, za razliku od one “odvijene stvarnosti” ili implicitnog poretka stvari koji je ljudskoj percep* Mircea Eliade, Kovači i alkemičari, Dodatak P – C. G. Jung i alkemija, str. 240, GZH, Zagreb, 1983.

159


ciji neprispodobiv. Riječ je o filozofsko-fizikalnoj paradigmi koja može objasniti ukupno postojanje na ideji golemog holograma. Kako u hologramu svaki pojedini dio sadrži i ukupnost, tako je realno objašnjiva i povezanost svega u svemu. Odnosno, ovo bi u praksi značilo da je moguće proučavati mikrokozmos našega tijela i u njemu spoznati makrokozmos galaksija. Što znači da je konačno moguća i takva vrsta povezanosti koja direktno svakog pojedinca vezuje s materijalnom ili duhovnom poviješću, mitskim iskustvom ili samim implicitnim poretkom. Tu se napokon nadovezujem na Stanislava Grofa koji u posljednjih pedesetak godina, preko istraživanja izmijenjenih stanja svijesti, vlastite prakse, kao i bogatog teorijskog naslijeđa i jake suradničke osnove, izgrađuje ideju transpersonalne svijesti. Transpersonalna svijest je beskonačna prije nego konačna, rastežući se iza granica vremena i prostora. Shvaćanje svih dimenzija transpersonalnog područja je možda i više no izazov za svakodnevno mišljenje od izazova što možemo dokučiti ležeći pod zvijezdama, razmišljajući o veličini i širini svemira i gdje bi trebao biti raj. Upravo pod ovim kozmičkim prizorom noćnog neba počinjemo shvaćati da se granice naše percepcije ne nalaze izvan nas nego u nama. Upravo ono što je vanjski svemir za astronome, jednako je primjenjivo i za unutrašnji svemir naše psihe. Teško je izbjeći osjećaj usidrenosti u naša okoštala vjerovanja da je svemir konačan i da je svaka od naših svijesti odvojena od svih ostalih i ograničena unutar našega mozga. Mi također imamo velike poteškoće spoznajući da um i svijest možda nisu ekskluzivna privilegija ljudske vrste, već su mogu proširiti na cijelu prirodu, odnosno da postoje u svim elementarnim kao i u svim složenim oblicima. Možda nam se čini da je nemoguće osloboditi se vlastitih koncepcija nametnutih kulturom ili zdravim razumom. Ipak, ako želimo i nadalje održavati te iluzije, tada je nužno zanemariti ogroman korpus spoznaja i informacija koje smo dobili iz suvremenih istraživanja i to iz vrlo različitih znanstvenih disciplina. Iz svih ovih izvora dolazimo do čvrstog dokaza da su svemir i ljudska psiha bezgranični. Svatko je od nas povezan sa svima, i svatko je izraz sveukupne egzistencije. Prihvaćanje transpersonalne prirode svijesti izaziva brojne temeljne postavke našega društva, kao i postavke koje imaju utjecaja na vrlo osobnim nivoima. Ukoliko ćemo prihvatiti takav pogled na svijest, to

160


ujedno znači i prihvaćanje činjenice da naši životi nisu samo ograničeni utjecajima okoline od dana rođenja, pa shodno tome i tolike važnosti, već da su oblikovani našim naslijeđem, kulturom, duhovnim i kozmičkim utjecajima daleko izvan dosega onoga što možemo percipirati našim fizičkim čulima.* Kako je ovakva vrsta psihologije sve više počela uvažavati predindustrijske/nemehanicističke tehnike postizanja mističnih iskustava, od šamanizma, misticizma, alkemije, sufizma, tajnih društava do istočnjačkih tehnika poput zena ili brahmanizma, kao i izmijenjena stanja svijesti, tako nam se sve više otvaraju mogućnosti interpretacije ljudskog djelovanja, pa samim time i pisanja, u ovom konkretnom slučaju objašnjavanja Kamovljeve Isušene kaljuže. Dosadašnja je znanost uglavnom i uvelike odbijala mogućnost da postoji takva transpersonalna povezanost među ljudima, a kamoli među svime što postoji u univerzumu. No, suvremena istraživanja na području psihologije, psihijatrije, elementarnih čestica, subatomskih razina i fizike svemira itekako otvaraju mogućnost interpretacije ovakvih fenomena, koji su smatrani ili dijelom ljudske fikcije, odnosno, točnije, rubnim fenomenima kojima se bavi zapravo paraznanost ili fenomenima patološke psihologije. Srećom, ovakva “rubna znanost” sve više dobiva svoje jasnije obrise, a sav taj složeni i ne odviše transparentan put spoznaje postaje “materijalniji”, odnosno nama razumljiviji. Svi ovi modeli poznaju puteve spoznaje koji započinju inicijacijama, odnosno indukcijama u promijenjeno stanje svijesti, odnosno nekim traumatičnim događajem koji pojedinca sve više oslobađa od straha, naročito onoga od smrti. Problem je zapravo znatno dublji. Cijela ideja oko ovakvog shvaćanja svijeta zahtijeva dosta duboko propitivanje pa čak i najbanalnije logike stvari, poput toga da vaša supruga želi danas jesti jagode, a dovodi u pitanje i tako složene stvari kao što je cijeli dominantni sustav misli izgrađen u posljednjih tristotinjak godina. Naime, kako je teorija koju gradi Bohm podosta sveobuhvatna, ona pokušava objasniti poprilično ilustrativno kako se ponaša misao, pa čak i ova svakodnevna koju imate sada dok čitate ovaj tekst ili dok ja ovo pišem.

* Stanislav Grof, The Holotropic Mind, str. 80-81, preveo M.Z.

161


Zamislimo sliku turbulentnih vrtloga u vodenoj struji. Struktura i distribucija vrtloga, koji stvaraju neku vrstu sadržaja u opisu kretanja, nisu odvojeni od formativne aktivnosti toka struje, koji stvara, održava i konačno rastvara ukupnost strukture vrtloga. Tako je pokušaj da se eliminira vrtloge bez promjene glavne aktivnosti struje, apsurdan. Kada je naša percepcija vođena uvidom u značenje cijeloga kretanja, tada očito nismo niti skloni takvim uzaludnim pokušajima. Radije ćemo dobiti uvid u cjelokupnu situaciju, te pažljivo učiti o njoj, te otkriti koja je odgovarajuća akcija relevantna kako bi se ova turbulentna struktura vrtloga završila. Slično tome, kada zaista shvatimo istinu o jedinstvenosti misaonog procesa kojim se sada služimo, tada će nam taj uvid omogućiti promatranje, pogled, te konačno da naučimo o cijelom tom kretanju misli, kao i da otkrijemo što moramo poduzeti kako bismo priveli kraju tu turbulenciju koja je bit naše fragmentacije u svakoj fazi života.* Zapravo, ova usporedba misaonog sustava s vodenim vrtlozima slikovito objašnjava o čemu se radi. Sve su, dakle, ideološke, idejne, religijske, mitološke koncepcije, da ne nabrajamo dalje, samo određene koncepcije koje se stvaraju iz složenije razine poretka stvarnosti. Tu spada i ljudska sklonost fragmentaciji svega, dijeljenju na dijelove i djeliće, na analizi i ponovnom sastavljanju, a da izuzetno teško možemo percipirati složenu sintetsku stvarnost. Vrtlozi mogu biti dominantni, mogu biti okamenjeni, oni imaju svoje dodatne vrtloge, a svi su oni istovremeno sam sadržaj i sam eksplicitni oblik složenijeg poretka reda. Bohm, kao i njegov filozofski partner i prijatelj Krishnamurti, upravo u toj fragmentaciji vide najveći ljudski problem. Iz ove ideje izgrađujem nadalje sintezu Kamovljeva djela, koje je samo po sebi sinteza jednog duhovnog pothvata, a koji ima svoje ishodište u slojevima osobnog i povijesnog, no u svojim kontemplativnim zaključcima nadovezuje se sve više na onaj tijek misli koji se nalazi onkraj stvarnosti, a blizak je ideji jedinstva sa svime. Kamov tu dostiže stanje kompletnog prosvjetljenja, a ako želimo izbjeći ove mističke nazive, stanje kompletne individuacije, ako ćemo se pak koristiti jungovskim psihološkim žargonom, no koje nije postignuto bez položene osobne žrtve. * David Bohm, Wholeness and Implicate Order, str. 24, preveo M.Z.

162


Ono je jedno putovanje koje možda i nema svoj završetak te koje i nadalje iziskuje nove i nove napore kako bi ga se do kraja razumjelo, koliko god to bilo uzaludno, ako ćemo se nadovezati na Bohma.

III. Najprije bih se kratko osvrnuo na pripovijetku Žalost gdje pripovjedač, dvanaestogodišnji dječak, naravno, teško je ne povjerovati da je riječ upravo o samome Kamovu, doživljava smrt sestre (Milke). I to iz dječje perspektive, onako kako dijete može doživjeti smrt. A ona još uvijek nije doživljena kao nešto stvarno. Smrt je dana kao neki usputni događaj koji usmjerava ostale sudionike u njemu, a žalost je opće nametnuto stanje, nešto što se očekuje, neka vrsta bontona. Dječaku jest žao, ali nema u toj žalosti tragike žalovanja za umrlom sestrom. Jer dječak zapravo još uvijek ne doživljava smrt na način na koji to doživljavaju odrasli. Ona je tek nejasna i ponešto trajnija verzija sna, a mrtvo tijelo

Pad iz Raja, Doreeova ilustracija iz Miltonova Izgubljena raja... Fantastična vizija pada u materijalno ispunjena brojnim transcendentalnim simbolima. Knjiga je bila dostupna Janku Poliću Kamovu, odnosno bila je u obiteljskoj biblioteci.

163


nije ništa drugo nego netko tko spava. No, što je tu bitno? Ovo je trenutak u kojem odrasli Kamov opservira zapravo o svojem prvom doživljaju nečega toliko onostranog i dječjem umu toliko neshvatljivog kao što je sama smrt, i to smrt nekog bliskog. Ona je moment sazrijevanja, prva ozbiljna “granična situacija”, oblikovanje vlastite svijesti i svojevrsna točka inicijacije, recimo to tako, u svijet odraslih. Ovo nikako nije zanemariv moment, naročito u današnjem vremenu koje održava izuzetno ambivalentne stavove prema smrti: naime, s jedne strane odvraćamo djecu od činjenice da su djed ili baka umrli, ili da je hrčak uginuo, dok ih s druge strane mediji uče da je smrt, leševi, komadanje ljudi, pa čak i javne egzekucije (sjetimo se bračnog para Ceausescu, ali i do recentnijih dekapitacija iz Afganistana, vješanja Saddama Huseina, elektrokucije itd., da ne nabrajamo ove “vrhunce” novinarstva) nešto normalno, svakodnevno i u neku ruku čak i poželjno jer “znamo što se događa u svijetu”. Doduše, nemojmo smetnuti s uma da je već samo generacija naših baka i djedova vidjela posljednje javne egzekucije, neke su bile čak i masovne, a da smo i sami svjedočili ponekoj smrti, pa makar to bilo u obliku našeg obrednog i nikad oplakanog “kolinja”. Ova opservacija o kulturi ambivalentnog odnosa prema smrti mogla bi biti začinjena cijelom industrijom koju pogoni internet, a bavi se svim mogućim oblicima unakazivanja i poništavanja tijela, a ima svoje porijeklo čak i na početku 20. stoljeća, gdje je možemo sasvim opipljivo dokumentirati na nizovima fotografija kineskog ling chija iz 1905. godine, a koje je tridesetih objavio Georges Bataille, no o tome užasu ovdje jednostavno ne bih nastavljao. S druge strane, kada umre maca, djetetu kažemo da je maca otišla u šumu, a ne da je uginula i da smo je ostavili u veterinarskoj stanici ili, još gore, bacili u kantu za smeće. Kamovljeva Žalost stoga je izuzetno meritoran dokument o dječjem doživljaju smrti kojemu se ne može osporiti autentičnost, kao ni literarna vrijednost, a kao dodatnu vrijednost stavio bih i onaj moment koji odraslima iz dječje perspektive govori: “znam i ja nešto o tome”. No, zato ćemo odmah prijeći na pripovijetku Sloboda, a ova pak tematizira smrt oca. Ovdje je kontakt sa smrću podosta bliži kako psihoanalitičkom,* tako i metafizičkom shvaćanju smrti. * Marija Brida, Misaonost Janka Polića Kamova, ICR, Rijeka, 1993. Autorica vrlo temeljito analizira psihička stanja samoga Kamova. Psihoanalitički pristup ovdje dozvoljava pristup u podsvjesnu edipovsku borbu.

164


On sadrži posljednje trenutke svijesti umirućega, trenutke pred samu smrt, odnosno samu agoniju, kao i samu smrt. Za razliku od Žalosti, Sloboda sadrži daleko složeniji i dulji put, ovaj put je ta inicijacija, na vanjskom planu, naravno, sazrijevanje u muškarca, odnosno plan simboličke smrti oca, o čemu se misao šuljala “već osamnaest godina”, ali je, izmjenom kuta gledanja, riječ o oslobađanju od tijela, odnosno inicijaciji iz materijalne sfere u nematerijalnu sferu, a koja je simbolički dana u “zjalima” odnosno otvorenim ranama na očevu grlu nastalima od karcinoma u visokoj fazi u tranzitu ka paklenski crvenom izlasku sunca koje “priliči jednoj rumenoj baklji koja osvjetljuje praznu, vlažnu i beskrajnu špilju”. Moramo priznati, koliko god bili skeptični, ovo je izuzetno mjesto inicijacije mladog Kamova. Odakle i na koji način Kamov doziva ove praslike? Jesu li to prisjećanja na literaturu? Ili na priče koje je čuo? Ili je riječ o snovima? Ili oniričkom stanju ulaska u višu fazu inicijacije? Odakle vizija infernalnog izlaska sunca? Iz gledanja izlazaka i zalazaka na Kvarneru? Odakle motiv špilje? Neobično, ali kako to da ova kratka i naizgled posve jednostavna pripovijetka sadrži tolike arhetipske motive o kojima opservira gotovo cijela tzv. “tajna nauka”, od Platona do Kamovljeva suvremenika Rudolfa Steinera* i kasnijih opservacija Kazantzakisa na tu temu u Askezi. Tako da se otvoreno pitamo o čemu se već osamnaest godina šuljala misao. Zapravo, u tom smislu, mladi Kamov na samo ova dva primjera doživljava duboke “prisilne inicijacije” u upravo to onostrano. Zašto prisilne inicijacije? Prisilne zbog toga što je u psihologiji poznat fenomen “okidača” koji pokreću određene psihološke procese. Osim toga, nisu nastale voljom osobe, već su uvjetovane nekim traumatičnim događajem ili nizom traumatičnih događaja, bilo psihičke ili fizičke naravi. Osim smrti oca i sestre, pratimo li faktografsku povijest obitelji, riječ je zapravo o nizu smrti u obitelji, ekonomskom kolapsu, a zatim i rasapu obiteljskih vrijednosti u kojima je odgajan, ali i na nacionalnoj razini * Zaista je prebogata Steinerova literatura koja spominje sunce, ali ne kao fizičko, odnosno astronomsko, već tijelo koje je predstavljalo jednu fazu duhovnog razvoja ljudi. Ipak, nevjerojatna je sličnost jedne vježbe stvaranja unutrašnjeg svjetla s posljednim scenama Kamovljeve pripovijetke Sloboda: Okultni znakovi i simboli, dostupno na http://www.scribd.com/doc/16707068/Rudolf-SteinerOkultni-Znakovi-i-Simboli Dodajem da je Steinerov članak objavljen 1907., a Kamovljeva Sloboda 1909. (?)

165


o pokušaju identifikacije sebe u vrijednostima vlastite nacije i vjere (opet ambivalencija, iako dominantno Hrvat, osjeća se, barem djelomično i pripadnikom talijanske kulture, kao i to da je katolik, ali ne osjeća grijeh onako kako mu ga nameće dogma). Sam Kamov o ovom momentu iscrpno i ne bez samoironije opservira: “A kad je bio umro Ante Starčević, ja primih žalosnu vijest u prisuću majke, braće i znanaca, i sada se divim divskoj snazi, kojom izvalih suze... Zajecao sam i ne znam ni sam, kako sam mogao plakati... Imena imponovahu... Starčević je za mene bio “dobar Hrvat”, ja sam imao da postanem “dobar Hrvat” = Starčevićanac. Biti “dobar Hrvat” znači htjeti i moći učiniti nešto dobra za Hrvatsku. Na pr. Svačić je htio biti hrvatski kralj i kad je vidio da ne može, ubio se ili se dao ubiti. Tomislav je ujedinio Hrvatsku i postao kralj. Krešimir je bio kralj, ali tako slavan, da je dobio pridjevak “Veliki”... Ja dakako ne mogu odmah ići zatim, da budem kralj: zato moram nastojati da postanem malo po malo sve bolji Hrvat... Tako stadoh brisati ime “Madžar”, a pokraj imena Tomislav i Hrvatska pisati “Živio!!”... Zato jer sam morao nastojati biti dobar Hrvat – jecah za umrlim najboljim Hrvatom i kod narodne himne skidah šešir. “Moraš biti dobar Hrvat i dobar katolik, jer je iza boga domovina najveće blago...” Dogme i apstrakcije... A ja sam sve to vrlo dobro razumijevao i shvatao kao i rad literarni... Stadoh pisati dramu: Petar Zrinski. Prije sam baš bio pročitao Bogovića. Dakle: pišimo tragediju u pet činova i desetercu... Ali Bogovićeve su tragedije predugačke: ima previše stihova!... I bio bih očajao, da nisam našao prijevod Pellicove: Francesca da Rimini, gdje svaki čin ima 300-400 stihova... Tako sam eto i ja uspio napisati jednu krasnu i dobru dramu: Pet činova i 1500 stihova. ... Zato će se mnogome pričiniti, da se je u našoj kući samo deklamovalo i politiziralo, da sam ja samo slušao očeve razgovore i čitao Smičiklasovu povijest... Treba li, da se naglasi, da se je i jelo, ako se polaže izbornicima račun o saborskome radu? Ali ne!... Otac uistinu mnogo pripovijeda i ja mnogo čitam. Smičiklas i otac – prošlost i sadašnjost – odgajaju me; onako naime, kako se one odrazuju u tim ličnostima i kako se te ličnosti mogu odraziti u meni. Nije krivnja povijesti i savremenosti, što se ovako odrazuje u njima, niti je krivnja nji166


hova, što se oni ovako odraziše u meni. Kroz godine i godine – uza sve to što skačem, jedem, ludujem – razvija se pojam domoljublja, rada i života sasma odijeljeno, o sebi, logično na prvi pogled. Što se više širi moja misao, to se više suzuje ono, o što se veže moja duševnost: domovina. Ja koračam i nehotice u dno, zamračenost i tjeskobe: od Tomislava Zrinskome, od Zrinskoga Starčeviću: od kralja Hrvata banu Hrvatu, od bana Hrvata zastupniku Hrvatu – ili još dublje, mračnije i tjesnije: od kralja Hrvata kralju tuđincu, od bana Hrvata banu tuđincu, dok se najedamput ne nađem od Smičiklasa kod oca, od prošlosti u sadašnjosti: na zastupnike Hrvate, kojih je broj sve manji i od kraljevske svoje poze padam u onu opozicije, potlačenosti i roblja! I tu prestaje dječaštvo i počinje nedoraslost; misaoni uspon i psihička dekadansa; ili uspon spolovila i propad duševnosti: ja postajem tajanstven, uvučen, mrk. Pjevam pjesme – za sebe; mislim – u sebi; živim – od sebe. Apstrakcija postaje konkretnost, otvorenost, poništavanje i mir erekcija. Ja čitam novine; idem u gimnaziju; spavam kod kuće: Dobri Hrvati oponiraju u saboru, pravi student u školi, a kod kuće svestrano onaniram. Ne, to nije jedno isto, ali je analogno... Meni je neugodno, ako me profesori hvale radi marljivosti i čestitosti; pohvala mi je pretpostavljenih uopće intimna i neintimna uvreda pred đacima, ali ne pred kućom... U gimnaziji nema šiba: samo je zatvor. I ja majstorski spajam “pravi student” i “dobar sin”. – Vi ste, Toplače, magarac, vol i fakin – veli mi profesor. –Vi ste prostak – odgovaram ja. Đaci vele: “Pravi student”, roditelji: “Karakteran mladić”, a profesorski me zbor isključuje iz zavoda. – Ja sumnjam, da su ti spisi pošteni posjed hrvatskog naroda – veli Khuen. – Vi ste lopov! – odgovara David Starčević. “Pravi zastupnik” vele sumišljenici, “Pravi Hrvat!” veli narod, a sabor ga izbaci iz – sabora. ... Ja se marljivo masturbiram... “Dobar Hrvat znači biti pravi narodni zastupnik...” Od konja padoh na magarca; od kralja na narodnog zastupnika. I cijela historija tako ulazi u aktuelnost. Preda mnom niču bojevi, revolucije, prevrati: perioda bojeva s Turcima ističe se nad svima. “Antemurale Christianitatis” mislim i čitam... 167


Čitavi mi narod izgleda ovaki patnik – dobar kršćanin i dobar Hrvat – kojega nabijaju na kolac. Ja postajem vjernik. Silno djeluje na mene, što je Kvaternik bio revolucioner i bigot... Hrist i moj narod postaju jedna analogija: jedno žrtvovanje, jedna patnja, jedna Golgota... Hrist je dao svoju krv za čovječanstvo i satro đavola; Hrvati svoju krv za kršćanstvo i satrli Turke; a ja ću dati svoj život za Hrvatsku i satrti tuđinca... O tom mi govori historija, ne otac... On pripovijeda o Pellicu, markizici, Garibaldiju i braći Bandiera; o tamnicama, progonima, patnjama, torturama za – slobodu. Ja se razumijem u politiku. Od saborskih govora ne čitam samo ono, što je u zaporkama... Nije samo rima, za što pjevam... Ja razumijem da moramo domovinu ujediniti, jer znam, da su Dalmacija i Istra u Austriji, Rijeka i Međumurje u Ugarskoj. Razumijem, da moramo biti svoji i slobodni, da su Khuen i Franjo Josip I. tuđinci, da su Habsburgovci oni, koji su smaknuli Zrinskoga i koji su nas slali protiv Garibaldija i da od tog propadanja od kralja banu pa zastupniku tuđincu (madžaron je jednako Madžaru) valja preći na zastupstvo hrvatsko, pa bana Hrvata do – kralja Hrvata! Rekoh već, da me je zanašao Kvaternik. Ali u tom misaonom razvoju, u tom, što sam imao sve jasniji pogled na realnost i shvatao, da me ne može buniti ime ban uz ime Khuen počeo sam shvatati, da danas ban i može i mora predstavljati u sebi sve izdajničko, protunarodno i nehrvatsko... Uistinu: shvatih jasno, da vladinovac znači biti služnik banu i njegovoj vladi... Kako me je podbadala historija, savremenost, knjiga, kuća i škola, sve svedoh na to, da su i profesori protiv đaka i vlada protiv “Hrvata”!... Patriotizam i religija tu su već sasma izmiješani: dvije mistike, dvije patnje, dvije Golgote, što se izazivlju, zaoštruju i taru. Ja ih uostalom spajam u sebi, kako su i spojene u našoj historiji... U mene je ucijepljena i druga dogma: “dobar katolik”. Molim svaku večer, o podne, ujutro; činim zavjete, molim za mrtvu sestru, braću, za slobodu svoga naroda; na ispovijed idem s velikom pripravom: točno ispitujem, jesam li pozorno slušao propovijed, koliko sam puta izostao od sv. mise, jesam li jeo u petak meso... Ja hoću da budem dobar katolik onako, kako sam htio napisati dobru dramu... I uspijevam. Čudnovato, kako uza to i mimo to teče masturbacija: redovno svaku večer; ja je vršim točno ko večernju molitvu i ispočetka jedno ne buni 168


drugoga, a kad me na to neizravno upozorava ispovjednik, ja se sam flageliram radi – pokajanja i pokore... Tako religije mogu istjerati đavola... Otac pak veli: “Ko se ne može odreći kave, taj se neće moći odreći danas sutra kao Ćepulić ni službe... Odreći će se uvjerenja...” Ja se odričem vina zavjetno: t. j.: kao za pokoru radi počinjenih grijeha. Time pokazujem, da se mogu odreći primjerice vina, da ću se znati odreći eventualno i službe; a ujedno pokazujem, da znam obavljati pokoru za počinjeno, i da ću je dakle znati vršiti i za ono, što ću eventualno sagriješiti... Ja sam naime dobar katolik i Hrvat i marljivo se masturbiram dalje...”* Navedeni ulomak u sebi sadrži sintezu nacionalnih, vjerskih, političkih, društvenih i obiteljskih, ali istovremeno i filozofskih, seksualnih kao i psihičkih kompleksa koji čine tek prvi sloj ljuštenja složene psihološke i filozofske osnove kojom Kamov nastoji (još uvijek namjerno!) demistificirati nacionalni stereotip. No, oni nemaju dubinu poput smrti, oni su tek vanjska motivacija i konačno ne usmjeravaju samo djelovanje poput proganjajućeg osjećaja smrti. Tome ćemo dodati dva naslućujuća događaja smrti, odnosno osjećaja vlastite smrti u Katastrofi, gdje do u sitnicu opservira o osjećaju samoga događaja, fenomenu posljednjih trenutaka koji se odužuje u znatno veći vremenski odsječak no što stvarno jest (fenomen danas poznat kao “near dead experience”) i u pripovijetci Potres, odnosno Trešnja, o doživljaju potresa koji više prikazuje osjećaj kolektivne histerije prouzročene strahom od moguće, bliske smrti. Inicijacije su bitne zbog toga što se u njima vidi prozore u onostrano, a prije svega mislim na bliske susrete sa smrću gdje se napokon “inicirani” konačno oslobađa toga straha i u potpunosti se prepušta vrtlogu sudbine, da se izrazimo slikovitom frazom. U mističnim obredima, a o kojima postoje zapisana svjedočanstva, vrlo je jasno opisan taj proces susreta s vlastitom i tuđom smrću i oslobađanjem od straha od smrti koji koči kontakt preko membrane koja dijeli stvarnost od, nazovimo ga, onostranog, odnosno dubljeg poretka stvari. Ono što, pojednostavljenim rječnikom, zapravo predstavlja ulaz u naše kolektivno nesvjesno, odnosno naše arhetipove, a zatim još dublje. Upravo je ovaj niz nesretnih događaja morao biti prvi jači impuls koji je Kamovu omogućio uvid u složeniji poredak * Isušena kaljuža, Na dnu, http://free-sb.htnet.hr/tkdBROD.

169


stvarnosti od one koja nam je nametnuta gledanjem na nju iz perspektive zadanosti empirijske i znanstvene paradigme. Na vanjskom planu danas bi Kamova označili kao osobu s jasnim simptomima ozbiljne kliničke psihoze (nemir, izmjena tjeskobnih i depresivnih raspoloženja, povremene grandomanske ideje, deluzije, kompulzivne radnje, alkohol, zapuštanje tijela, kompleksan odnos prema seksualnosti, neprestana potreba za kretanjem, analiza fizionomija drugih ljudi, potraga za dubljim smislom, jasne poruke koje prima s viših nivoa svijesti najprije posredno, preko drugih umjetničkih djela, ljudi, događaja itd., a kasnije i direktno, naročito u oniričkim stanjima gdje poruku prima potpuno neposrednim iskustvom). Dodajmo tome višekratno spominjanje samoubojstva izazvano nepodnošljivošću spoznaja do kojih je došao (kod njega samoubojstvo nije motivirano nekim vanjskim motivom, primjerice, osjećajem ostavljenosti, izoliranosti od društva, razočaranjem postignutim i slično, već upravo tom “mukom egzistencije”, koju kasnije nadvladava). Na unutarnjem planu upravo je to, nazovimo ga “patološko”, omogućilo stvaranje njegova djela. Napominjem da nije svaka psihoza nužno i dokaz nečije sposobnosti razumijevanja relacija u složenim i višim dimenzijama stvarnosti, a kamoli nužnog operacionaliziranja s njezinim elementima. Još manje želim reći da je to garancija nastanka književnosti. Kamov je sa Slobodom i Žalosti tek zakoračio u složeni i ne uvijek transparentan put demistifikacije osobnih, a započeo je istovremeno i put demistifikacije još složenijih nacionalnih arhetipova, koji se u konačnici spajaju u jedan jedini: demistifikaciju, odnosno sintetiziranje sveukupne stvarnosti. To nije bila njegova prvobitna nakana, ali je postala putem koji je sam poduzeo. Kao takav, Kamov je prethodnica one struje koju su kasnije uspostavili nadrealisti (danas općenito malo poznati u nas, osim po nekim manifestacijama svojeg neobičnog ponašanja, a što nažalost više govori o nama, nego o njima) i nastavili svi suvremeni konjunkturni dominantni umjetnički pravci do današnjeg vremena, sa svim onim poniranjima u mit, a to znači nesvjesno, automatsko (kako su to nazivali nadrealisti, no po svojim bi unutrašnjim mehanizmima to trebalo biti blisko vještini u zenu), onostrano, tanatičko, erotičko, rubno u svakom slučaju, ali s jednim i jedinim jasnim ciljem: pronalaženjem zlatnog doba, izgubljenog

170


raja,* svoje iskonske pozicije u mjestu bez mjesta i vremena koje je prethodilo materijalnom dobu koje sada živimo. To je put Isušene kaljuže, odnosno psihe i to do one razine gdje prestaje individualno podsvjesno i počinje ono arhetipsko, kolektivno nesvjesno. “Ni Adam se ne usprotivi. Jer je valjalo ostaviti raj. Izgubljeni raj!” Mislio je velikom žestinom, ali to bijaše posebna žestina poput one potištenosti, što je nazivaše energija. I ko da gleda u sam prošli, daleki prizor, govoraše: “I Nikšić je došao k meni jednoga jutra i priznao, da osta prvi put u svome životu impotentan pred njom. Nije mogao. On, idealni ljubavnik, traženi drug za krevet, uvijek dobro došli gost javnih kuća, spolno rođeni soldat i župnik i – ne mogaše.” Bijaše to baš povodom njihovom razgovoru u pivani. “Ja dakle, ja! Ja kastrator! Otac novog čovječanstva! Borac i pobjednik!” Grijaše se od razorne pržljive strasti. “Crkni, prirodo”! Iznesla si bacile; okotila ih sama; dijete ubija majku!” I bacili navaljivahu; oni sami; oni svuda. Prekriljivahu poljane poput skakavaca, pijeska i mediokriteta. Arsen ih vidjevaše uzmahanim mislima, intelektualnim očima i utjelovljenim intelektom; u tom je trenu živio onim istim momentom. I Nikšić mu izgledaše kao žena izljubljena, ostavljena i neplaćena: zato zamamna na papiru i u krčmi. “Učinih te propalicom, sifilitičnim i gadom; zato velikim, zdravim i mirisnim.” I sav zaljubljen u svoje fraze ispravljaše: “Ali ne! Ne odbacih tebe samoga; odbacih seljačke opanke tvoje i bivolsku snagu tvoju i uniformnu ljepotu tvoju i patrijarhalnu potensu tvoju. Učinih te svojim ko sebe... Ko Rubellija (?)...” On je mislio zamišljavajući da to piše; zato je tu u zaporke postavio upitnik. “Iskupih vas, robovi! Tebe iskupih, kmete, govoraše Rubelliju, i žališ za batinom.” I ovako gubeći se u figure, alegorije i prispodobe ponavljaše istu misao zamjenjujući ideju frazom. I kad bi to bio progovorio naglas, bilo bi u tome vrlo mnogo poze, ali ne trijezne. Ovake poze zauzimaju pijanci. “Adame! Adame! Gdje si?” * Kamov ga eksplicitno spominje, kao što spominje i pakao. Machiedo vidi u pojmu izgubljenog raja reminiscencije na Miltonov Izgubljeni raj, odnosno na ilustriranu verziju iz obiteljske biblioteke koju je Janko sigurno čitao. Sam je Pakao mjesto na dnu psihe, odnosno kaljuže.

171


“Tu sam!” “Zašto se skrivaš?” “Stidim se”. “Zašto se stidiš?” “Gol sam.” Izgubljeni raj. Sjetio se one noći, kad oblačje predstavljaše ovake slike: trupine tjerane u ponor kandžijom kerubina. On gledaše istu tu noć nakon gotovo godine dana. Samo joj onda ne razumijevaše simbola propustiv nabujale možđane u spolno udo. A sada.” Jest! Bijaše to čitavi jedan izgubljeni raj. Zauvijek. Nebesa, visina i površje. Ko “život”. Ali osvojeni, kupljeni, zarađeni pakao. Dubina i središte... Psiha!... Plamen buktaše. Cerekahu se kosti. Derahu se puti. Bunila se tjelesa. Ali bol ova modelovaše lica: za slikara; i pleća: za kipara; i grla: za glazbenika; i psovku: za pjesnika... Njegove predodžbe i zamišljaji postajahu sve jači, krepči i zato se u svim ovim zalijetavanjima uza svu pretjeranost trezveni. Očaravaše ga pakao. Sjećao se prošlog ljeta, ispaljenog asfalta, atmosfere i glave. Sparina stiskivaše lubanju i raširivaše mozak; pržila meso i cijedila znoj. Ona atmosfera bijaše kao ona oko rastaljenog željeza, oko one presjajne, preguste i premasne tekućine. Ono ljeto! I onaj san! “Onaj san... Bijaše ko žeravka u pepelu... I pepeo me ne ugasnu... Sačuvao me.” Pakao ga očaravaše, t. j. on očaravaše pakao: očaravahu se uzajamno. I sav onaj plamen, crljen kao da ga riga čitavo čovječanstvo, zanašaše na vulkan kranijski, gdje lava bijaše misao. I došav do te točke potenciranja i izgubiv u onom kaosu dovedene svoje drugove Nikšića i Rubellija naišao na – Lizu. I stao se zabavljati ovim čudnim slučajem: “Gdje vas nađoh! Kako mi je milo!” Šalio se. “I tko vam je pokazao put?” Zabavljao se riječima. On je u sebi pisao, pjevao i sastavljao. Taki postajaše u mislima, razgovorima i drugovanju. “Vi plamsate. Plamen vam je spalio haljine. Plamen je ogolio i one, moje drugove... A ja sam uspirio plamen.” On je sada vrlo dobro shvaćao sva svoja pisma. Znao je za strast, što ih je pisala, za mar, što ih je sastavio i za svrhu onih podcrtanih, naglašenih i opetovanih riječi: “radim sve to bez mrve proračunanosti”. U drugom je pismu bio to ponovio i

172


opet podcrtao. Bijaše sve to dopisivanje puko trgovanje: dajem, da dobijem. “Kako je to jasno! Kako je to jasno! Ja sam pismima išao za tim, da nju osvojim. Zato sam –” Tu se je već stao buniti. Znao je dobro i osjećao duboko, kako se bio uhvatio one riječi “tuku me”. I odmah pomislio na “luđakinju B/S”, na prebrzi svršetak i iste riječi, koje ga tamo izazvahu na materijalni blud, a tu na intelektualna pisma. Ali on je i to zabašurivao. Stao se vrtiti oko svoje podlosti, ne strasti; oko sredstva, ne svrhe; oko “neproračunanosti”, koja je bila tako dobro proračunana. Ne bijaše to sad osvojeni pakao; on je išao osvajati ljude, da napuči infernalnost. Radi ideje? U njemu bijaše smijeha, grkog i porugljivog. “Jer, razlagaše, ja potrebujem možda ženu; nijesam ni lijep ni zdrav ni jak, a to osvaja današnju ženu; treba dakle da stvorim ženu, koju će pritezati moj intelekt i za koju će biti sporedno to, što sam ružan, bolestan i slab.” Ali mu već sada bijaše jasno, zašto je nužna intelektualnost: ne samo radi toga, što nije ni lijep ni zdrav ni jak! Još radi nečega! Još!... I grubo prekinuvši misao i zagušiv još grublje ispitivanje – otiđe. “Sjedio sam tamo”, pomisli, kad je već bio sto koračaja daleko. I pričini mu se, da je čuo vrlo dobro njihov kratki, reski, teški odgovor: Zmijo!!!”* Isušena kaljuža je zapravo parabola puta duše kroz pakao, čistilište i raj (pozivam se na Mladena Machieda). Iako roman u prvom sloju tematizira putovanje Arsena Toplaka kroz Hrvatsku, Italiju i Francusku, pa se tako čini autentičnim romanom ceste ranog 20. stoljeća, ona je na dubljoj razini upravo neka vrsta nacionalne literature “iskupljenja” 20. stoljeća. Put spoznaje nacionalnog arhetipa i rasvjetljavanje mita u Kamova je višesmjerno i višeslojno. On se ne zadovoljava političkom razinom, a o kojoj voli lamentirati, kao što se ne zadovoljava ni razinom nacionalnih stereotipa kako hrvatskih, tako i inozemnih. Jasno da je u Isušenoj kaljuži itekako prisutan motiv dnevne politike onoga doba (kao i političke mitomanije onoga vremena), kao što se vrlo realistično dade iščitati i stvarnost onoga vremena, od obrtnika, poduzetnika, birtaša, krčme, prostitucije itd. No, * Isušena kaljuža, Na dnu, http://free-sb.htnet.hr/tkdBROD.

173


Kamov ulazi dublje. Paradigmatski trasira pripovijedanje kroz obiteljsko okruženje i složene odnose koji vladaju unutar njega, preljub, neobičan odnos* prema sestri (opet motiv iz jungovske psihoanalize) itd. On zapravo trasira osobnu povijest sazrijevanja vlastitog duha koji prolazi nizove i ponovljene nizove inicijacija. Prelijevajući neprestano ove planove Kamov definira kako vidljivu, vanjski prepoznatljivu Hrvatsku, tako i onu duhovnu, metafizičku, kojoj se nudi kao agens promjene. Kamov u sebi osjeća da je sredina iz koje potječe, pa čak i cijela zemlja, zapravo nezrela za promjenu. Ona je okamenjena u vlastitoj materijalnoj stvarnosti bez želje za ikakvom promjenom. Ona je neproduktivna, jalova, siromašna, razjedinjena, bez intelektualne elite koja bi je usmjeravala i vodila. Obitelj je farsična, Kamov Hrvate, osim na razini deklaracije, ne smatra vjernicima. No, njegov se interes znatno širi izvan Hrvatske i potrage za dubljim smislom od nacionalnog. To je za njega zapravo tek jedna usputna postaja na vlastitom metafizičkom putu. Ali on ne slijedi neki već zadani put i upravo time otežava čitatelju prohodnost. Asocijativno niže događaje i likove iz kojih sve eksplicitnije slijede slike, zatim simboli te konačno gotovo kontemplativni zaključci. Njegov je parcijalni cilj silazak na samo dno duše, a ono ne dopušta silazak slijedeći neku vanjsku, materijalnu povijest, već slijedeći duboko trag kojim ga vodi intuicija (i to ne neka obična unutrašnja intuicija, nego najčišća vanjska intuicija, slično već spomenutoj prajni u budizmu), a koja se manifestira nizom naizgled patoloških asocijacija. Nakon što je prošao niz duševnih borbi, spoznao tuđu smrtnost (niz smrti) i predosjećao vlastitu (bolest), usput poput psihologa bilježio stanja vlastite psihe, iscrpljivao tijelo koliko halucinantnim vizijama, toliko i bespredmetnim dnevnim raspravama, a pritom najprije odstraniviši obiteljske i * “Ta prisutnost sestre u Arsenovom snu i na javi, do čega Kamov dolazi intenzivnom introspkecijom, veoma je kompleksna. Čini se da se ne da protumačiti samim (poslije Freudovim) tumačenjem incestuozune želje, premda je ta komponenta prisutna (i Vladoje je iznosi u Orgijama monaha). Ali koitiranje sa sestrom u snu, pa i veza s njom preko zločina, kao da ovdje više upućuje na sigurnost njezine prisutnosti u Arsenovom duševnom životu, na ono što se danas (prema Jungu) obuhvaća pojmom anima. Taj lik je plemenit, bespomoćan, pun nježnosti i savitljivosti (antipodno svojstvo za Kamova) i razumijevajućeg zajedništva u izopćenju. ... očit je udio arhetipskih elemenata mita o Orestu u Kamovljevu duševno-duhovnom oblikovanju. On ih je svojom dubinskom analizom suštinski uočio i dalje im tražio izvor u infantilnim okolnostima.” Marija Brida, Misaonost Janka Polića Kamova, ICR, 1993., str. 72

174


nacionalne mitove, Kamov konačno dostiže dno. Ono je uvijek isto, nepromjenjivo, tzv. kaljuža duše, mjesto gdje su svi isti i gdje ni jedna promjena ne postoji, štoviše, kao da se materijalna povijest uopće ne odvija, a sadrži sve one atavizme života (ne samo u ljudskom obliku) koji su se baštinili tijekom milijuna i milijuna godina. Ova, zapravo, apokaliptična vizija postignuta je dugogodišnjom, mukotrpnom potragom, nizom inicijacija koje su joj prethodile i sama po sebi ne donosi nikakva olakšanja. “Skliskaše se polagano. On se najprije sjetio vrlo živo one noći, kad je tražio vanbračni cjelov na licu svoje majke, u ogromnoj želji, da iznađe, e je on vanzakonsko dijete. Bijaše to onda besvijesna ekstaza, u koju se zaplitaše luđačka zapara. I sada se odmah do ovoga nadoveze sestra sasma mirno i razložno. Ne bijaše li krik individua, koji osjeti zakon oko sebe i na sebi, a duh nedisciplinovanih praotaca u sebi? Gle, kako mu to jasno zablista u polumraku, što naginjaše na potpuni mrak. I on klikne, pretjeran od zanosa i uzbuđenosti: “To je zadnji krik individualizma. A kuda se ono sve veraše od Adele do Jelke, od bludnice do sestre. A izmičući zaprlja svoju rumen skrvavivši sebe. Vidim vas, sve vas prozirem, koje padoste žrtvom štipaja moga. Individuum reagiraše ne donoseći poreza speciesu. Perverznost zagrohti, poštrapa pokoj i mir, i kletvom ovjenčah pobjede svoje. Šta briga. Je l’ genij, je l’ luda, je l’ delikvent? Čitavo ljudstvo nosi jednu psihu u sebi i dok evolucionirasmo sisteme društvene, ona se ne evolucionira nimalo. Dođite u ovaku samoću. Ostanite bez službe i odbacite sve predsude – pa da vidite duše biblijskih heroja inkarnirane u Hristovoj braći. Šta briga! Poslužiste li ih ludnicom, tamnicom i sterilnošću? Oni nose čovjeka, što grmi: Tijesna je cipela zakon; mi je odbacismo, a vi unakaziste plemenita stopala svoja. Zdravo, Kinezi, pozdravlja vas Izrael!” I zazuja to u njegovom skliskanju, što postajaše bezumno i strelovito. Padaše. “Ne osudite čovjeka, jer nije nužno da pokažete podlu glupost. Ne iznesite ljepotu, jer blato je brutalnim kretom sruši pod udo svoje. Ne čudite se apstinensi literata, boraca i mučenika, jer intelekt im proždrije spolni nagon. Eto ga, eto! Bog bluda! Čovjek bluda! Blud individualizma! Perverznost! Klicaše ko čovjek, što strmoglav sune u bezdno.

175


“Vidim dno: ono je zločin!” I mrak stade padati, ko pljuskavica, što je nosi bezmilosni vjetar. Nigdje zaklona. Sve porušeno. Potoci mraka. Bare mraka. Svijetlo mraka. Groteskni bljeskovi vijahu svoju slomljenu dreku, da upru prstom u sve dublju tminu. Oni je pokazivahu. Nesretnik je trebao da vidi užasni mrak, u koji padaše. Zato je bljeskalo. I tutnjava boli i gorčine stane se motati ko dreka panike i mozak u vati. “Perverznost, jest! Perverznost je besplođe! A ona zar da je ponijela na sebi sve ovo miliona ljudi, ona zar da je rodila djecu, kad je sterilna ko reakcija na zahtjeve speciesa?! A ona, veliš, ona je dubina psihe. A dubina psihe, veliš, ona je ravna od vijeka u vjekove!!! Ha! Ha! Ha!” Stane se grohotati, proždirući samoga sebe ko glad. Kolosalni nesklad zabrenča i zamota mu groktavu misao. Ne trebaše bljeskova, da mu pokažu abisni mrak. On je zagledao nesklad – on bijaše nesklad. Jer već ležaše razmrskan – na dnu.” Već sam spomenuo da samim silaskom na dno Kamov ne doživljava mir. Štoviše, on je nadalje uznemiren, a između ostalog muči ga paradoksalna slika da grijeh zapravo ne postoji, nego da je riječ o nekoj manifestaciji više razine stvarnosti koja će jednom biti jednostavno poništena. Stvar jako podsjeća na koncepciju apokatastaze, do koje Kamov dolazi vlastitom snagom i intuicijom. On je naziva “generalnom amnestijom”, a kako ga ona i nadalje muči, njegova se potraga nastavlja. “Tu mu padoše na um oni užasni dani, kad se spuštaše u dno svoje duše. Nešto je već govorio o tome Nikšiću. – Došav na dno, vidiš ovako, osjetih se raskomadan. Pričini mi se tada, da sam došao do svrhe, kulminacije života: da sam doživio svoj život. Jer nikada ne saznah, mišljah, ništa novijega i većega. Izdrljah pjesmu i ona je ostala na papiru ko testamenat. Uhvati me turobnost: sve sam rekao i više nemam reći što. Svršio sam. I samoubojstvo postajaše razumljivo: sve će odsada da bude beskorisno i suvišno. Sve. – Jer eto – zadrhta i okrene leđa rođačkome stolu – tamo sam na dnu otkrio ovo: Nema krivnje na ljudima, svi su nevini. A ko se nasmija mojoj drljaniji učinit će ono, što bih i ja učinio da sam se rodio kao on. Ona dubina bijaše razumijevanje 176


čovjeka i oproštenje svima. I ja se prepah! Jer šta je ovo! Ovo znači svezati si ruke; ovo znači ili prekinuti sa životom ili živjeti beskorisno, jer ova “generalna amnestija” znači odreći se borbe; oprostiti svima znači: impotensa! I kum, najmrskiji čovjek dotada, postane nevin i ja osjetih čuvstva suca, koji je nekriva osudio. Eto! Prekine se. Sarkazam, nasmijan od rugobe i boli, ispremetne mu se licem. – Još dvije – pozove Nikšić. – Eto, što iznesoh odanle. A nešto prekorna dreknu na mene, što bih ti mogao označiti ovako: Spasih utopljenika i izvedoh na obalu; bijaše go i gladan. A ja ne imađah ni odijela ni kruha. I on mi krikne porazno i osudno: Što si me spasao? – I spominjući ovaj neobični osjećaj, koji se je izrazio u još neobičnijoj formi, osjeti svu onu potištenost, nemoć i ubitost, koja mu je donašala samoubojstvo ko razumnost, posljednju i jedinu. I pred tim postajaše onda turoban, plačan, ali ni jedne suze ne istisne. Bijaše bez energije i mekan i povjerova, da je svako samoubojstvo ovaka umekšana, melankolična, neenergična turobnost. Ali sad se odmah stresa i brzo, nejasno izgovori.” Kamov se zapravo unutar samoga sebe bori oko pitanja što je realno: halucinacija ili stvarnost. Kako je djelovanjem materijalne stvarnosti zapravo zamagljena u potpunosti granica prema drugoj razini realiteta, tako bi barem umjetnost morala biti neki otvor u nadstvarnost. Novi udar slijedi nedugo nakon susreta s Lizom. Smrt majke je novi moment katarze, u kojem je vidljiv cijeli proces proživljavanja žalosti od hladne reakcije (stanje katatonije uzrokovane naglom pojavom duševne boli) na vijest do apoteoze majke doslovno u status kraljice*. Uopće ne zahtijeva dodatni komentar, simbol kraljice je ujedno i jedan od najdubljih simbola ženstva, odnosno majke, odnosno uopće rođenja od strane žene. Ona * “Ona – kraljica!” Nazivaše je tako. Nehotice pogledavaše povrh sebe kao da ju je sve to – sve to zla, što bijaše u njoj – dizalo gore, visoko, čarobno. “Kraljica!” Ali njega već polijevahu suze. Ne suze boli. Bijahu to suze sjaja – kao da je zagledao u sunce. I mignuvši, raskašljav se i protrv oči zamakne dublje u park. Usne šaputahu njeno ime. “Kraljica!” Šaputahu lagano, slatko, mekano. I on se smekša. Isušena kaljuža, Na dnu, II. dio, Isušena kaljuža, http://free-sb. htnet.hr/tkdBROD.

177


je druga strana cjelovitosti (nedostaje kralj), odnosno ponovno se poklapa s već spomenutom animom, uvjetno rečeno ženskim principom jastva. Činjenica je da Arsen nakon ovoga događaja više ne iznalazi načina da se odupre složenosti vlastite egzistencije razapete između realne stvarnosti i ambisalne razine nesvjesnoga. On ponovno ponire u oniričko stanje. Bez obzira na to što sam priznaje da je povratkom “spustio goru, gorje, čitavi jedan vijek, epohu, planet sa grudiju”, nemir je sve strašniji. Zapravo, prevedimo ovo u jedan svakodnevniji rječnik: Kamov nakon spoznaje takve razine stvarnosti osjeća ogromnu iscrpljenost. Ipak, koliko god mu je nepodnošljiva, shvaća da se mora boriti i dalje kako bi konačno došao do toga u što je usmjerio potragu. I sada, iz ovoga je u potpunosti vidljiva sva složenost koju nam Kamov zadaje: ne možemo ga promatrati jednosmjerno, planovi se šire gotovo u beskraj, motivi nas navode na bezbrojne strane, a rukavci vrtloga misli čas kao da se pojavljuju, a čas nestaju.

178


4. poglavlje

Četvrti razlog: Kamov od nas zahtijeva katarzu; bez nje uopće ne uspijevamo dočitati njegovo djelo – ostanemo li tupi na njega, znači da ga jednostavno nismo probavili, ostanemo li uplašeni, znači da nismo prošli put do kraja

U

šir, drugi dio romana Isušena kaljuža, počinje jednim jakim motivom: hrvanjem s hromim đavlom, odnosno Horlom.

“Ležao sam poleđice. Ljeti. U vječnom gradu. U polutamnoj sobi, o podne. Spavah kako se i spava od vrućine. Bijaše mi teško. Jedamput sam bio spustio kamen, ne kamen, goru, gorje, čitavi planet sa grudiju; danas mi je nešto takova bilo naleglo na prsa. Nešto takova... A nisam smio spavati ovako radi higijene, ali ne spolne. A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda – sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice ljudske i umah se domislih, da su to ruke gorile. Pritiskivao me o krevet i drmajući me nastojaše obrnuti... Opirah se i rad oteščale se sape htjedoh okrenuti. Potrbuške. Rvasmo se. Što smo htjeli? Ne, što je on htio? On, kojemu osjetih pesnice ljudske i za koje se domislih, da su šape gorilske? On, što me je tiskao o krevet i nastojao obrnuti? On, on – Htio me izbiti. A ja? Htio sam ostati u položaju, poleđice – i htjedoh se okrenuti, da olakšam disanje – potrbuške. Da olakšam disanje? Ili da mu se podam sav sa posljednjim ostacima mesa, da se ukalupi njegova pesnica na kalup moje puti... i da olakšam disanje. I nisam se dao od stida, makar bijaše sve san. U snu se zastidih... I više ne pamtim. Odbacih ga od sebe i vidjeh, kako iskrivljen izlazi na vrata. Stas mu bijaše gorilski, ali mi se pričinjaše, da je ono stas čovjeka,

179


kome ruke padaju od umora, kome se izlekoše pleća, jer je dugo bio sagnut, i ne može da se uspravi bez grčeva. Negdje ovako naslikaše hromoga đavla. A ja se ispravih ravan ko da legoh na Prokrustovu postelju, samo je jedno udo trglo, da se ispravi – obratnim smjerom. I došlo je ono, što dolazi... Zašto? Jer ostah valjda ipak poleđice i meni se prisnilo, da se okrenuh potrbuške, da zakopam glavu u jastuk. Od stida? - - - - To se dogodilo u Rimu. Onamo sam bio pošao da se vratim. Bijaše to pred godinu dana. Onda sam bio brbljav – i previše i premalo brbljav. Brbljao sam, pa sam se uplašio; uplašio sam se i opet sam brbljao. Netko onijemi od straha; drugi se okuraži; strah je, vele, vrag, i strah, vele opet, pjeva. Strah je naprotiv hladnokrvnost, ako nije ekstaza. Imao sam naime jednu “teoriju sadizma”. – Vaga naše osobnosti ravna je vagi čovječanstva, samo su utezi proporcionalno teži, govorio sam u jednoj pivani. Iza sredovječnog asketizma dolazi renesansa, iza naturalizma psihologija, iza socijalizma individualizam... – T. j. govorio sam u jednoj birtiji, naša je epoha sadička: revolucionarci terorišu od samilosti; proletarac živi u jednoj realnosti mišicama, u drugoj mislima, koju uvjetuje onaj stroj, koji ga danas izrabljuje i koji on proklinje... – T. j. govorio sam u jednoj rakijašnici, ja sam ušao u sebe i dođoh do čovječanstva: u užarenom središtu zemlje gledamo svemir... – T. j. govorio sam na rubu grabe, uništio sam i zadnje utege individuum i species i demantovah fiziku: padati na zemlju, dolje, znači uspinjati se u svemir, gore – suzivati se u sebi znači raširivati se po svijetu... – Prema tome, zaključivah drugo jutro na crnoj kavi, ja moram samo zaći u svijet, od indukcije preći na dedukciju... Zato odlazim i –” Tek na prvi pogled djeluje kao razrada teme iz Maupassanta, koji je bio dio Kamovljeve lektire. No, teško se oteti dojmu da je ovo i mnogo više od fantazije samoga Kamova ili interpretacije na temu već viđenoga. Ležati poleđice u Vječnome gradu, o podne, u poluhalucinantnom stanju izazvanom vrućinom i bolešću, posebno je tjelesno i izvantjelesno iskustvo koje je očito bilo značajan preduvjet nastanka ovakvog stvorenja koje je očito 180


došlo iskušavati Arsenovu snagu. Naime, spomenuo sam da je već ranije doživio nekoliko ciklusa inicijacija koji su omogućili Kamovljevu posebnu senzibiliziranost za složeni poredak stvarnosti. Upravo ga u liku hromoga đavla iskušavaju unutrašnje metafizičke snage, odnosno ispituju njegovu snagu. Pobjedom u tom hrvanju gdje ga hromi đavo nastoji ugušiti, Arsen dobiva još jedan ciklus u svoju korist, ali ona ne znači dobitak na planu materijalne stvarnosti. On je zapravo sve izmoreniji i sve istrošeniji, dok je u planu duhovne integracije sve snažniji i bliži spoznaji, odnosno “djelu”. Tko je taj lik zapravo? Nedavno sam vidio jednu sliku koju je naslikao britansko-švicarski slikar Henry Fuseli s početka 19. st., a koji prikazuje usnulu ženu na čijim prsima sjedi biće slično Kamovljevom hromom đavlu. To biće, u okultnoj literaturi poznato kao demon “tamne strane mjeseca”, čini dodatno iskušenje na putu duhovnog sazrijevanja. Zapravo

Henry Fuseli, Mora. Slika je bila izuzetno utjecajna, kako krajem 18. st. kada je nastala, tako i u 19. st. među engleskim romantičarima (M. Shelly). Utjecala je i na Edgara Allana Poea (Pad kuće Usher). U 20. stoljeću poznato je da su sliku poznavali, odnosno imali njezine kopije i Freud i Jung. Teorija i kritika pripisivali su joj seksualne konotacije (motiv konja, “jahanje” žene itd.), dok je ezoterija, naprotiv, imala viđenja sasvim drugačije prirode. U svakom je slučaju riječ o jednoj od praslika načelno iz germanske mitologije. Lik se pojavljuje i u vrlo suvremenoj literaturi, npr. u nekim manga stripovima, ali i u svjedočanstvima o izvanzemaljskim otmicama: dugačke ruke, velike hipnotičke oči, jezivi krikovi koje ispušta itd.

181


nije baš tako opasan iako ulijeva strašan strah, upravo onaj strah čistilišta koji budućeg upućenika treba iskušati je li spreman za daljnje putovanje. Odakle Kamovu, dakle, ovakav motiv? Je li bio upoznat s tom slikom? Čak i da jest, zašto baš ovakva vrsta doživljaja? Kao što sam spomenuo, Kamov otvara cijelo vrijeme sve kompleksnija i kompleksnija pitanja, na koja više nije lako odgovarati bez upotrebe sve neobičnijih intelektualnih alata. Već sam spomenuo, na jednoj razini možemo govoriti o razini simbolike proizašloj iz same literature, odnosno umjetnosti, no je li to zaista tako? Odakle Kamovu ovakav motiv? Zašto baš ovakva vrsta doživljaja? Činjenica jest da je Kamov imao dosta veliku podlogu u literaturi i slikarstvu, kao i da je poznavao vrlo širok spektar onodobne kulture, no upravo su ovi halucinogeni, odnosno onirički momenti od posebne važnosti i treba ih staviti pod posebno povećalo: oni su neposredni, tek minimalno literarizirani momenti vrlo živog iskustva i upravo zbog toga riječ je o posebno sugestivnim mjestima koja svjedoče o dubini duhovne inicijacije samoga Kamova. On se tu dokazuje ne samo kao pisac, već i kao neka vrsta upućenika, koji očito sve dublje ulazi u kompleksne odnose između stvarnosti i nadstvarnosti kojoj svjedoči. Iako se na prvi pogled čini da je u taj složeni program uveden vlastitom voljom, odnosno silnom željom da prodre što dublje u bit stvari i odnosa među njima, čini se ipak da je riječ o tek djelomičnoj istini. Njegova volja i želja jest ulazak u dubinu stvari, no tek nakon što je “prisilno” bio u nju uveden, sada je želi konačno i raščistiti. Dno psihe koje je dostigao u ranijem poglavlju, sada treba početi isušivati. Inicijacija u više razine, simbolika Rima (caput mundi, città eterna, centar križa Drveta života), dokazivanje zaključaka koje je pokupio s dna, kako sam kaže “dedukcija”, sada je započinjao proces individuacije, odnosno kompletnog odvajanja od materijalnog, ali i arhetipskog, i zatim prelaženje na višu razinu postojanja, odnosno otvaranje uvida u složeniji poredak. Ovaj proces nije ni brz ni jednostavan, on uključuje brojna ključanja arhetipa i ponovno padanje u materijalno: i stoga proizlaze ispadi “perverzije”, seksualnih inverzija, kanibalizma, koje su “baština” cjelokupne vrste. Cijeli je proces izuzetno zbunjujuć, tako da ne čudi da mu se “teorije razasiplju”. U tom smislu i pojava Marka služi kao svojevrsna kontrolna skupina u eksperimentu (općenito, takvi “kontrolni” likovi se pojavljuju slijedom), a koji dokazuje da nije svatko spreman na otkrivanje materijala “s dna”. Upravo tu javljaju mu 182


se složene misli samoubojstva, smrti i sveprisutne nesigurnosti, od one čisto egzistencijalne do metafizičke. Ovdje dolazim do momenta koji mi je zapravo najznakovitiji. Nakon što je u prva dva dijela romana Kamov nastojao ovladati morama i vrtlozima čiste materije, odnosno stvarnosti u svim njezinim pojavnostima, od one svakodnevne do one koju je “pokupio s dna psihe”, sam je vrhunac romana zaista u kratkom dijelu U vis. Pa koliko se god ovaj dio činio nesrazmjerno malen, koliko je god nekako najmanje inspirativan, barem što se tiče dosadašnje kritike, meni je osobno najinteresantniji. Za razliku od prva dva dijela romana koji su još u okvirima stvarnosti, bila ona svakodnevna ili mitska, odnosno arhetipska, ovaj je dio prvi koji progovara o neizgovorljivom, neprispodobivom i svakako nije niti nužno da se govori o njemu zbog toga što je toliko sveprožimajući da niti ne dozvoljava govorenje o njemu. Upravo je ovaj treći dio bio naznaka da je jedini način da se ovlada Kamovom taj da ga jednostavno čitamo, bez predrasuda, pretpostavki, znanja o njemu, teorijskih raščlanjivanja, sudova, stavova, strahova i zadanosti. “U noći slušam kucaj srca, gledam svoju sjenu i misli me more. To nisam ja. Ja sam tu, gdje mene nema, jer sve je puno mene ko svijetla i ja sam pun svega ko sunca. Moja duša roni u boga i bog se utaplja u meni. Ja više ne gledam sablasti, ljude, gradove, ideje, živote i oči: ja vidim u jednom oku sve oči, sve ljude, ideje, živote u jednoj svijetloj, bijeloj, podnevnoj, beskonačnoj sablasti. Ne trnem. Smješkam se. Ova je sablast simpatična. Ona je sunce, bog, duša, svemir i ja... Nebesa se srse – blond-smiješak draga moja ćutila. Jedamput sam mogao i ono, što nisam htio. Bio sam onda život, osjećaj. Onda sam htio i ono, što nisam mogao. Bio sam tada uzrujanost i um. Sada niti što hoću niti što mogu. Sad sam zaborav i duh.” Konačno, odakle dolazi ovakva panteistička, produhovljena vizija svijeta? Kamov prema kraju iznenađuje sve više, a ova kompleksna mitska vizija svijeta i postanka, jedinstva s jednim i jedno u svemu gotovo da zaziva duhovne vježbe Meistera Eckharta, indijskih mistika ili zen majstora. Najlakše bi bilo ova mjesta pripisati nekoj literaturi koju je mladi pisac apsolvirao, no čini se ipak da je Kamov došao do mjesta u kojem postiže neku 183


vrstu bezosjetilne percepcije, stanja duha slično opisima stanja zen majstora neke vještine. Stanje svega i ničega istovremeno, u kojem nema potrebe za djelovanjem. Zato navodim ovo: Iskustvo cjelovitosti ima jake mistične naglaske: oni koji su ga iskusili imaju osjećaj svetosti, odnosno numinoznosti, ako slijedimo C. G. Junga kako bismo izbjegli religijski žargon. Kada doživimo takvo iskustvo, imamo osjećaj da smo susreli dimenziju nekog superiornog poretka. Tu je važan i duhovni aspekt ovoga stanja, često opisivan kao osjećaj kozmičkog jedinstva i ekstaze, a to je usko povezano s iskustvom koje smo mogli imati u maternici – mir, mirnoća, spokoj, radost i blaženstvo. Svakodnevna percepcija prostora i vremena čini se kao nešto jako daleko, a ovo postaje “čisto postojanje. Jezik ne uspijeva doći do biti ovakva stanja, već jedino bilježi da je to “neopisivo” i da se ne da prepričati. Opisi kozmičkog jedinstva su često prepuni paradoksa koji narušavaju aristotelovsku logiku. Na primjer, u svakodnevnom životu, znamo da stvari ne mogu istovremeno biti i ne biti, kao i to da ne mogu biti istovremeno jedno i drugo. “A” ne može biti “ne-A” niti “B”. Sada, iskustvo kozmičkog jedinstva može biti “bez sadržaja, samo obuhvaćajući sve što jest”. Ili se možemo osjećati “bez ega” istovremeno dok naša svijest obuhvaća cjelokupni svemir. Možemo se osjećati poniženo činjenicom naše beznačajnosti, no istovremeno imati osjećaj nevjerojatne važnosti, ponekad se čak i identificirajući sa samim Bogom. Možemo osjećati kao da postojimo i kao da ne postojimo te možemo promatrati sve materijalne objekte kao prazne dok prazninu možemo osjećati kao puninu. U tom stanju kozmičkog jedinstva imamo osjećaj direktnog, neposrednog i neograničenog pristupa znanju i mudrosti univerzalnog značaja. To uglavnom ne znači neke konkretne informacije s tehničkim detaljima koji bi mogli biti praktično upotrijebljeni, već prije kao otkrivanje složene prirode postojanja. Obično su takvi osjećaji popraćeni osjećajem da je takva istina važnija i stvarnija od percepcije u vjerovanja koju smo doživljavali u svakodnevnom životu. Indijske Upanišade govore o dubokim uvidima u konačne tajne postojanja kao “znajući To, znaš znanje koje daje znanje o svemu”. Zanos povezan s ovim iskustvom može se povezati s “oceanskom ekstazom”...

184


Skovao sam stoga i pojam “vulkanske ekstaze”. To je divlja, dionizijska, nezasitna količina eksplozivne energije i oštra vožnja kroz grozničave aktivnosti. Nasuprot tome, oceanska energija bi se mogla zvati apolonijskom: ona je mirno pretapanje svih granica, zajedno sa spokojem i mirnoćom. Dok su nam oči sklopljene i ostatak svijeta je isključen, ona se manifestira kao unutrašnje iskustvo koje smo već opisali. Kada otvorimo oči, mijenja se u neku vrstu stapanja, ili “postajanja jednim” sa svime što osjećamo oko sebe. U oceanskom stanju svijet se pojavljuje kao neopisiv sjaj i ljepota. Potreba za razmišljanjem je dramatično smanjena, a svemir postaje “misterija koju se treba iskusiti, ne rješavati.” Postaje doslovno nemoguće naći išta negativno u postojanju: sve se čini savršeno. Ovaj osjećaj savršenosti ima ugrađenu kontradikciju, koju je Ram Dass uhvatio kao jezgrovitu izjavu koju je čuo od svoga himalajskog gurua: “Svijet je apsolutno savršen, uključujući i svoje vlastito nezadovoljstvo njime, i sve što pokušavaš je promijeniti to”. Dok doživljavamo oceansku ekstazu cijeli se svijet čini kao prijateljsko mjesto gdje možemo sigurno poprimiti djetinje, pasivno-zavisno ponašanje. U ovom stanju zlo se čini nebitnim, nevažnim pa čak i nepostojećim. Osjećaj oceanske ekstaze je usko povezan s Maslowljevim “iskustvom vrhunca”. On ga je obilježio punim iskustva, ujedinjenim i integriranim; bez potrebe za naporom; potpuno svojim; koristi svoje kapacitete do kraja; bez blokada, inhibicija i strahova; spontano i ekspresivno; ovdje i sada; biti čisti duh i duša; bez potrebe i želja; istovremeno djetinjasta i odrasla; milostiva, ali neopisiva riječima. Dok su moje opservacije ocenaske ekstaze primarno nastale na iskustvima koja sam susreo u regresivnom eksperimentalnom radu, Maslowljevi opisi uglavnom se odnose na njegove studije spontanih vrhunaca iskustava u odrasloj dobi. Stoga paralele između ovih dvaju područja sugeriraju da su korijeni nekih od najjačih motivirajućih snaga daleko ranije u našim životima no što su psiholozi ikada uzimali u razmatranje.”*

* Stanislav Grof, The Holotropic Mind, str 36-38, preveo M.Z.

185


Fizički i psihički duboko iscprljen, prešavši cijeli niz inicijacija, ovaj put bez vanjski izražene želje, bez napora i bez stvarne potrebe, postiže očito nivo jungovske individuacije, stanje kada strijela pogađa bez ikakve želje onoga koji je ispucava, kao da sam po sebi, a bez svojega ja, postaje povezan sa Svijetom, Svemirom i svime s velikim S. Bezvoljnost je moja volja. Ovakva stanja većina istočnjačkih učenja smatra vrhuncima iskustva, postignutima nakon desetljeća učenja, i, upravo kao i oni kojima se ona događaju, Kamov je ovdje bez oduševljenja, ali i bez straha i briga, bez atavizama prošlosti, bez arhetipa, odavno udaljen od kaljuže. To je i onaj konačni doživljaj ja nisam ja. U takvom stanju više nema ni misli o samome sebi, nema ni egzistencije ni volje, kao ni želje. Kako sam već više puta spomenuo, ovo je ona najviša faza emancipacije od materijalne baze samoga sebe i stanje koje zahtijeva vrlo ozbiljna tumačenja jer riječ je o dubokoj metafizičkoj sintezi koja nije dio nikakvog naučenog ili prepisanog tuđeg iskustva, već predstavlja vjerojatno najdublju i najvjerodostojniju sintezu unutar korpusa hrvatske književnosti 20. stoljeća, postignutu vrlo autentičnim metodama. Njegovo je djelo istovremeno i literarni artefakt i dnevnik jedne jake duhovne vježbe kojom, poput učenika, a vođen svojevrsnom intuicijom, Kamov zahvaća u područje inteligencije koja egzistira izvan granica naše percepcije i koja mu do određene mjere, a zahvaljujući njegovoj duhovnoj intuiciji, dopušta uvide u složeniji poredak stvarnosti. To je odlika vrlo maloga broja ljudi, vrlo često je neizdrživa pa smrt u planu “objetkivne stvarnosti” nije ništa neočekivano. Kada bi se uspjelo na neki način rekonstruirati njegove posljednje dane u Barceloni, onda bismo vjerojatno došli do činjenica koje potkrepljuju ideju da je njegova agonija, osim fizičke, bila neka vrsta delirija koji je proživljavao čak i previše puta.

186


5. poglavlje

Spomenik kozmičke inteligencije “A human being is part of a whole, called by us the ‘Universe’ — a part limited in time and space. He experiences himself, his thoughts, and feelings, as something separated from the rest — a kind of optical delusion of his consciousness. This delusion is a kind of prison for us, restricting us to our personal desires and to affection for a few persons nearest us. Our task must be to free ourselves from this prison by widening our circles of compassion to embrace all living creatures and the whole of nature in its beauty.”

S

Albert Einstein

ama Kamovljeva smrt u Barceloni nakon četrdeset dana boravka u njoj priziva dodatnu mističnu metaforiku. No, to je zapravo tek banalna igra simbolima i nema nekog važnijeg značaja. Ono po čemu je Kamov značajan nalazi se unutar njegova djela: to je konjunkcija svjesnog s nesvjesnim sadržajem, a koje na njegovom osobnom planu znači put individuacije i onoga što bismo mogli nazvati “prosvjetljenjem”. Stoga je on kao pisac zapravo u svojem djelu nadišao nacionalnu književnost već svojim životom, dok je u literaturi ostavio jedinstvenu parabolu uzdizanja čovjeka iznad vlastite materijalne biti stvari u prosvijetljeno biće u ukupnom jedinstvu sa svime. Kamov tu čini izuzetno djelo, u tom procesu samoizlječenja prepoznaje mitske dimenzije i vješto shvaća odnose među njima. No, ta parabola sadrži u sebi još jedan kontekst, a to je sinteza svih razina postojanja. Nisu ovo laki pojmovi, krenemo li već u interpretaciju nacionalnih arhetipova, a da ne ponavljamo već spomenute slojeve psihologije i metafizike, gdje nastoji nadići sve zadanosti, a za što podnosi doslovno kompletnu fizičku i mentalnu žrtvu, do spoznaje o kozmičkom spasenju. Stoga ova literatura zahtijeva

187


vrlo složenu interpretaciju koja ne smije biti ograničena samim književnoteorijskim, psihoanalitičkim ili povijesnim postavkama. Stvar bih želio ilustrirati na postavkama od kojih sam i krenuo. Dakle, zamislimo jednu sliku punu mrlja, koncentričnih krugova, zaustavljenih valova, nejasnu, bez konkretnih obrisa koji prikazuju nešto. Sada tu sliku idemo analizirati i vidimo teksturu, rubove, prelijevanja, općenito mrlje koje zauzimaju određenu površinu. Koristimo naša čula da je dosegnemo. Koristimo također i teorijski alat koji nam je na raspolaganju i sliku interpretiramo kao apstrakciju, očito nespoznatljivu običnim alatom kojim seciramo realnu stvarnost i, recimo to tako, realističko slikarstvo. Na tome izgrađujemo sudove, mišljenja, zatim odgajamo generacije i generacije na tome da je autor te slike (koji je zapravo već cijelo stoljeće mrtav) imao halucinantne vizije, da je apstrahirao stvarnost do krajnjih granica, da je anticipirao kasnije pokrete, a da je njegova slika i dalje nedokučiva intelektu te je dostupna samo imaginaciji. Međutim, promijenimo li alat promatranja, sliku projiciramo kao višedimenzionalnu projekciju, dobivamo punu, trodimenzionalnu sliku, koja prikazuje nešto što je prvim gledateljima jednostavno bilo nedokučivo, primjerice, prizor s ulice toga dana kada je slikar to djelo napravio, sa svim onim nedostupnim sadržajima poput osjećaja, odnosa, intuicije itd. No, sada ne govorimo ni o slikarstvu niti o holografiji. Govorimo o okularu, odnosno načinu gledanja na Kamovljevo djelo. Isušena kaljuža se stoga otvara u jednoj novoj dimenziji. Ona je enkodirana knjiga iskustva nesvjesne spoznaje, spoznaje onkraj stvarnosti koja samo ima ishodište u svakodnevnoj stvarnosti njegovog doba, a zatim transgresivno zahvaća slojeve, od psiholoških, arhetipskih, do dezintegracije ega i integracije sa složenim poretkom. Njegova je knjiga stoga neka vrsta posvećenog hrama kozmičke inteligencije koji u sebi sadrži ukupnost iskustva, bilo ono materijalno ili duhovno, u sintezu, ovo govorim bez ustručavanja, koju inače malo koji umjetnik može iskusiti, a kamoli reproducirati. Nije njegova knjiga nikakav leksikon sotonizma niti oporuka prokletog pjesnika. To su tek sporedni epiteti koje je zaradila tijekom vremena krivih interpretacija. Nije niti roman ceste. To je tek popularna definicija koja nam pomaže da ga smjestimo u neki relevantan svjetski kontekst. Nije ni psihološki roman jer ne završava u sferi

188


psihološkog, a koje suočavanjem sa svojim složenim moralnim sustavom nadilazi Jungovu “Sjenu”. Kao ni patološki manifest, jer Kamov itekako nadilazi patologiju. Dapače, on je spreman suočiti se s patologijom, kao što sam spomenuo, i ući u obračun s njom do mjesta gdje uočava da je to posve besmisleno. Spoznaja o tome da je pakao dno psihe, odnosno duše, i da je on privremen, nadovezuje ga na onu “heretičku” misao o apokatastazi, odnosno konačnom spasenju svega, jer grijeh nije, kao ni ništa drugo, do samo odražaj složenijeg stanja stvari, odnosno složenijeg i nama uglavnom nespoznatljivog poretka. Nema dobrote ni zla, pa samim time niti grijeha. U krajnjoj liniji, nema ni boga, odnosno bog je u nama kao što smo i mi u bogu. Kao što sam u uvodu spomenuo, ova je ideja dobila svoj “duhovni” odraz u kasnijoj Kazantzakisovoj knjizi Askeza: lice boga stvaramo mi sami, spoznajom o njegovoj moralnoj indiferentnosti (vidi: Carl Gustav Jung, Odgovor Jobu). Česta kritika da je Kamovljevo djelo stilski nedorađeno, zapravo je odraz načina gledanja na to djelo. O kojem bismo stilu to trebali govoriti? Konačno, ista se stvar predbacivala i Kafki, inače Kamovljevom vršnjaku, koji je gotovo sva svoja djela ostavljao nedovršenima. I inače postoji cijeli niz biografskih podudarnosti ove dvojice pisaca koji pripadaju korpusu literature iste države. No, problem predstavlja interpretacija Kamova smještenog na police hrvatske književne povijesti. Kamov, zapravo, nije povijest. Dublje, sustavno istraživanje Kamova mora biti sintetsko, multidisciplinarno, uvažavajući sve ove brojne planove. Vjerujem da bi nam onda mogla biti protumačena problematika koju i sami živimo: okoštalost uvjerenja, izbjegavanje govorenja o biti stvari, i iz toga proizašle frustracije koje se kompenziraju konzumerističkim paklom koji nas uvlači u beskrajne dugove, odricanje od bilo kakve duhovnosti, emocionalna ispraznost, nametanje ega. Ako je idejni sustav samo jedan od vrtloga koji nam se nameće nametnut složenijim poretkom stvari, onda će i svijest o tome biti dovoljna da se taj vrtlog počne mijenjati. Konačno, ako je suditi po astrolozima, ulazimo u doba vodenjaka. A ono je prekretnica, kako za samoga Jaganjca, tako i za nas, htjeli mi u to vjerovati ili ne. Nadam se stoga da svako buduće istraživanje Janka Polića Kamova i njegova djela neće biti ograničeno obilježavanjem godišnjica rođenja ili smrti, već da će buduće generacije u njemu 189


naći svojevrsnu bazu nacionalne kulture, dijametralno različitu od one koju sada percipiramo kao dominantnu, te stoga vjerujem da je njegova literarna i duhovna ostavština jedan od bitnijih katalizatora promjene cijeloga društva, pa makar i s velikim stogodišnjim zaostatkom. No, na kraju, postavimo pitanje, i što je to stogodišnji zaostatak, u odnosu na, recimo to Kamovljevim riječima, ignoransu i smještanje na rub kulture koju je sam najdublje najprije analizirao, a zatim ponovno sintetizirao u gotovo proročanskim mislima. Stoga recimo samo još ovo: Kamov je ključ hrvatske stvarnosti, kako onodobne, tako i današnje, samo treba imati volje i hrabrosti uzeti ga u ruke. I još jednom, na kraju, sigurno nije literatura za prije spavanja. Uzmite ga stoga na osunčanu livadu, izađite s nekim dragim na izlet, ponesite košaru voća, uživajte u milovanju svemirske topline i stopite se sa trenutkom. Otvorite stranice gdje počinje posljednji dio knjige, U vis, i u dahu ga pročitajte. Pustite da trenutak traje. Sami ćete osjetiti dio istine i u tome nema nikakva straha.

190


Sadržaj

Predgovor: Može li Kamov zaista promijeniti život? 5 Mladen Urem: Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba 9 Milan Zagorac: Četiri razloga zašto nije dobro čitati Kamova prije spavanja 131

191


Ova je knjiga objavljena uz pomoć Grada Rijeke

192


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.