Libra Libera #34 by Libra Libera

Libra Libera#34

Galerija: Dario Dević, ilustracije Teror sublimnog: Leonardo Kovačević • Joseph W. H. Lough • Gene Ray • Clayton Crockett

Thomas Pynchon Leonora Carrington: Ivana Rogar • Leonora Carrington Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru: Pierre Louÿs • Blake Butler • Harmony Korine • Mary E. Papke • Pamela Zoline Domaće priče: Sunčana Tuksar Radumilo Strip: Joan Cornella

Libra Libera#34

Reza Nagarestani: Ante Jerić • Reza Negarestani • Kate Marshall • Ben Woodard • Robin Mackay

Dario Dević (Zagreb, 1987.) grafički je dizajner s diplomom sa zagrebačkog Studija dizajna. Tijekom studiranja i nakon diplome radi kao slobodni umjetnik, samostalno i uz kolegu Hrvoja Živčića, većinom na poslovima vezanim uz nezavisnu i malu kulturu. Nagrađen je nizom regionalnih i inozemnih nagrada, od kojih rado ističe uvrštavanje (uz Živčića) među 20 najboljih vizualnih umjetnika na svijetu ispod 30 godina prema izboru njujorškog časopisa Print. Voditelj nekoliko radionica, uključujući radionicu “Novi plakat” na beogradskoj konferenciji Dizajner: Autor ili univerzalni vojnik, te radionicu fotokolaža na festivalu Organ vida u Zagrebu. Osim dizajna, djeluje i kao aktivni član Kinokluba Zagreb, te povremeno piše za kulturni dvotjednik Zarez i indieglazbeni sajt Lake note. U siječnju 2013. s Ivom Mariom Jurić u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva predstavlja pop-umjetnički projekt “Slideshow”.

n a p re thod n i m s t r an i cam a: Vizualni identitet hostela Biro, Dario Dević, suradnice: Lucija Niceno i Ana Šolić, 2014. 4

“Brain Fitness”, ilustracija za plakat, Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2011.

“Doviđenja u SC-u”, ilustracije za istoimeni temat u Zarezu, Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2014.

serija ilustracija za mjesečne letke Teatra &TD, Dario Dević, 2011–12.

serija ilustracija za vizualni identitet Turističke zajednice Grada Varaždina, Hrvoje Živčić i Dario Dević, suradnik: Milan Sivački, 2012.

“Satirička osovina Stewart-Colbert”, ilustracije za istoimeni temat u Zarezu, Dario Dević, 2010.

Sadržaj GALERIJA Dario Dević, ilustracije — 1

Teror sublimnog Leonardo Kovačević: Teror sublimnog — 13 Joseph W. H. Lough: Povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti — 18 Gene Ray: Čitanje lisabonskog potresa: Adorno, Lyotard i suvremeno sublimno — 27 Clayton Crockett: Teologija sublimnog — 40

Reza Nagarestani Ante Jerić: Neprisvojivi tekstualni višak — 49 Reza Negarestani: Sve je u preokretu — 51 Kate Marshall: Cyclonopedia kao roman (promišljanje o suučesništvu kao neautentičnosti) — 56 Ben Woodard: Nesuvremena (i bezoblična) dekompozicija ontoepistemološke čvrstoće: Negarestanijeva Cyclonopedia kao metafizika — 63 Robin Mackay: Kratka povijest geotraume — 69

03 04

Thomas Pynchon: Bleeding Edge Thomas Pynchon: Bleeding Edge — 94 Leonora Carrington Ivana Rogar: Logičnost bajke — 121 Leonora Carrington: Moja je majka krava — 124 Leonora Carrington: Ovalna dama (zbirka pripovijedaka) — 130

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru Pierre Louÿs: Pravila lijepog ponašanja za djevojčice — 149 Blake Butler: Razgovor s Harmonyjem Korineom — 161 Harmony Korine: Smijurije usred rasnih nemira — 166 Mary E. Papke: Eksperimentalni SF Pamele Zoline — 187 Pamela Zoline: Toplinska smrt svemira — 191

Domaće priče Sunčana Tuksar Radumilo: Bila je trijezna i vedra & Dalmatinski pas — 203 STRIP Joan Cornella: Carnaval — 217

Libra Libera #34, svibanj 2014. uredništvo: katarina peović vuković, zoran roško, ivana rogar, leonardo kovačević, ruta, ante jerić, nikola novaković • prevoditelji: ivana rogar, leonardo kovačević, ira martinović, damir đirlić, nikola novaković • izdavač: autonomna tvornica kulture, ulica grada vukovara 52 c, 10000 zagreb / hr • e-mail: libra.libera.casopis@gmail.com • tel: +385 1 6178174 • za izdavača: katarina peović vuković • dizajn: ruta • tipografije: Lexicon [Bram de Does] + Mote [Hrvoje Živčić] • tisak: zelina d.o.o. • naklada: 300 • tiskanje su omogućili: ministarstvo kulture i ured za kulturu grada zagreba • issn 1331-9868

Teror Teror sublimnog Teror Tero sublimnog Teror sublimnog sublim Teror sublimnog sublimnog Teror

sublimn

Teror Teror sublimnog sublimnog su Te Teror subli sublimno

Teror Teror Teror sublimnog sublimno sublimnog Teror or sublimnog mnog Teror Teror sublimnog sublimnog r nog Teror Teror ublimnog erorsublimnog imnog og

Teror sublimnog Teror sublimnog

“Nine Looks”, ilustracija za plakat,16 Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Leonardo Kovačević

Teror sublimnog

Prema Rayu poznati je lisabonski potres iz 1755. bio taj koji je otrijeznio ne samo Voltairea nego sve one koji su bili uvjereni da živimo u najboljem od mogućih svjetova, a to zlokobno podrhtavanje tla pod nogama, koje nam je zauvijek oduzelo povjerenju u prirodu, kojoj se istodobno divimo i koje se bojimo, traje još i danas.

ma već gotovo deset godina da je Gene Ray objavio knjigu pod naslovom “Teror i sublimno: od Auschwitza i Hirošime do 11.rujna” u kojoj zorno prikazuje transformacije pojma sublimnog i njegov utjecaj na umjetnost, politiku i svakodnevni život. Događaj koji je suštinski izmjestio doživljaj sublimnog ili uzvišenog, do tada navodno samo estetski razvijen i njegovan od engleskih umjetnika i putnika aristokrata koji su se sa strahopoštovanjem divili prizorima olujnog mora ili vrhovima planina, gotovo dvjesto godina prethodi u podnaslovu spomenutom Auschwitzu. Prema Rayu poznati je lisabonski potres iz 1755. bio taj koji je otrijeznio ne samo Voltairea nego sve one koji su bili uvjereni da živimo u najboljem od mogućih svjetova, a to zlokobno podrhtavanje tla pod nogama, koje nam je zauvijek oduzelo povjerenju u prirodu, kojoj se istodobno divimo i koje se bojimo, traje još i danas. U početku, dakle, bijaše udar, i od tada je navodno nepovratno izgubljena ravnoteža između čovjekovih subjektivnih moći, njegova znanja o svijetu i svijest o vlastitoj autonomiji, i objektivne moći svijeta. Stanje koje Ray opisuje u uvodu knjige, izgleda kao mucanje čovjeka-mladunca s posttraumatskim stresnim sindromom: “Udari se događaju. Trzaj, brzi rez žiletom. Nešto izvana probija unutra, kao intervencija u stabilizirani oblik psihičkog života: Zahvaljujući sudbini ili slučaju: nemir, razdor koji će biti doživljeni kao bol, kriza ili slom. Udarac u prsa, silovitost, užas, nemoć, ukliještenost. Teror, šok, strah od uništenja. Obrambeno: odbijanje, neprepoznavanje. Pogledaj, ptice gore. Svladani smo, obuzeti, nošeni.” Neprestano ponavljanje tih udara i njihova jeka učinilo je čovjeka bićem koje je uvijek prerano rođeno, nespremnog za svijet. U nemogućnosti da pronikne ∞ da simbolizira ∞ izvanjsku silu koja ga stalno savladava, on je osuđen na mucanje i na izmjenu divljenja i strahopoštovanja prema toj sili. Unatoč snažnom nasljeđu Prosvjetiteljstva i Kantovom nutkanju na samoemancipaciju, takva će tradicija mišljenja ostati snažna sve do danas, bitno ojačana društveno-političkim traumama dvadesetog stoljeća. A i samo će prosvjetiteljstvo, prema toj liniji mišljenja i njegovim najvažnijim modernim predstavnicima poput Lyotarda ili Levinasa, imati zasluge u tim najvećim katastrofama prošlog stoljeća, Auschwitzu i Hirošimi, zbog navodne nesuspregnute imperijalnosti razuma pred drugosti17

Teror Teror sublimnog sublimnog Leonardo Kovačević Teror sublimnog

ma ljudskih bića i prirode. Upravo je doživljaj sublimnog i njegovo speci∫čno poimanje bilo to koje je nametnulo granice dosezima i pretenzijama razumnog rasuđivanja. Iako “delightfull horror” o kojem govori Burke nije sadržavao nikakvo normativno shvaćanje sublimnog, njegov doživljaj je predstavljao izvjesnu paralizu razuma i tjerao ga na povlačenje u nemogućnosti da razumijevanjem obuhvati cjelinu pojedinih prirodnih fenomena. No, tek je Kant detaljno opisao učinke doživljaja sublimnog i dao mu sasvim drugačije značenje. U 27. i 28. paragrafu Kritike moći rasuđivanja, Kant piše da osjećaj sublimnog nastaje zbog miješanja dva posve različita osjećaja: nelagoda, užas ili strepnja obuzimaju nas zbog ∫zičke neproporcionalnosti naše ∫zičke pojavnosti i nekog prizora iz prirode (oluje, pogleda na planine, itd.), a zanos i oduševljenje obuzimaju nas pak zbog naše moralne superiornosti i autonomije od te prirode. Tako za Kanta doživljaj sublimnoga predstavlja prijelaz iz estetskog u moralno, ne puku nemogućnost razuma i mašte da u cijelosti obuhvati osjetilni svijet i njegove pojave. Slično Kantu, nekoliko godina nakon njegove ‘treće kritike’, Schiller doživljaj sublimnog smatra temeljnim iskustvom naše moralne autonomije: jer za razliku od iskustva lijepoga, u kojem potvrđujemo svoju sklonost i jedinstvo s prirodom, samo u sublimnome, u iskustvu radikalne divergentnosti osjetilnog i nadosjetilnog u nama, možemo dokazati svoju moralnu superiorornost nad prirodom, tj. svoju slobodu od nje. Iako su Kant i Schiller smatrali da se sublimno može pojaviti samo u prirodi, šokantnost i navodna neobjašnjivost velikih društvenih katastrofa dvadesetog stoljeća bili su shvaćeni upravo u sublimnom ključu: singularna narav tih događaja za mislioce i umjetnike poput Adorna, Levinasa, Lanzmanna, Wiesela ili Lyotarda nije se smjela podvrgnuti sudu istog onoga razuma koji neprestano pokorava ono različito od njega. Navodna sublimnost Holokausta ili eksplozija atomskih bombi značila bi premještanje njihove “inteligibilnosti” iz razumskog u etičko: iz prikazivog u neprikazivo (u čijoj pozadini stoji stara mojsijevska zabrana prikazivanja svetoga). Kod Levinasa i Lyotarda napose, mišljenje poprima ∫guru svjedočanstva: mišljenje za cilj više nema spoznaju nego svjedočenje onomu što nadilazi razum i i što je nesvodivo na njega. Svjedočenje nesvjedočivome, prikazivanje neprikazivog odnosno beskonačnog: to se nameće kao zadatak mišljenju ukoliko se želi iskupiti. Sublimno je tako postalo mjestom samog razdora unutar iskustva, praznog prostora između heterogenih elemenata čija se singularnost ne može i ne smije prevesti ili izjednačiti s drugom. O tome ponoru koji stoji između svakog jezičnog, predmetnog ili događajnog idioma, nešto može reći ∞ posvjedočiti ∞ samo jedna vrsta umjetnosti i etike: umjetnost koja ukazuje na čiste intenzitete osjetilnog i etika poslušnosti i šutnje pred zadivljujuće zastrašujućem Drugome. No, rekonceptualizacija sublimnog nakon prirodnih i političkih kataklizmi, od terorističkih napada do velikih poplava i potresa, u smjeru radikalizacije čovjekove heteronomije ∞posve suprotno od Kantovih i Schilereovih tumačenja sublimnog ∞ bilo je vrlo plodno tlo za transformacije unutar shvaćanja politike, umjetnosti i religije. U polju političke teorije, takva koncepcija sublimnog je poprimila nekoliko ∫gura. Produbljeno razdvajanje inteligibilnog i neinteligibilnog, razumskog i osjetilnog, učinilo je sve vrste nasilja i društvenih trauma 18

dijelom jednog te istog neobjašnjivog užasa koji se javlja svaki put kada čovjek želi prekoračiti vlastite granice. Između ostalog, liberalna demokracija predstavlja onu političku zlatnu sredinu, stojeći točno na onoj točki u kojoj se sječe pretjerana želja za slobodom i pretjerana želja za moći, limitirajući čovjekov hybris: volju za emancipacijom. Osim tog, nazovimo ga aristotelovskim lijekom od tragičnog, tu je i platonovski, onaj etičko-teološki: od radikalnog zla moderne politike (npr., od logora kao političke paradigme moderne), može nas spasiti samo bljesak ideje dobra. Takve mesijanske momente (politički “delightfull horror”) možemo pronaći do Agambena do Negrija. U sferi estetike i umjetnosti zaokret prema sublimnome očitovao se u izrazitoj sklonosti prema “prikazivanju” čiste snage osjetilnog. Osim u poznati Lyotardovim koncepcijama, sklonost prema estetici sublimnog osobito je razvijena kod Gilles Deleuza koju tu snagu osjetilnog tumači kao kreativnu vitalnu snagu imanencije. Deleuze pri tome slijedi Nietscheovo shvaćanje sublimnog iz “Rođenja tragedija” koje, opet za razliku od Kanta ili Schillera, nije povezano iskustvom moralne autonomije, nego posve suprotno, s dionizijevskim elementom koji nas oslobađa nas samih i čini da budemo jedno sa svijetom. Na tome tragu, današnji teoretičari umjetnosti iz deleuzijanske tradicije žele “osloboditi iskustvo sublimnog od jarma svega ljudskog i od praktičnog uma, od svake forme, i učiniti ga beskonačnim, kao transformativnu snagu postajanja drugim” (tako piše, na primjer, Stephen Zepke u članku pod naslovom “A new political art? Communization theory and the sublime”, a koji je poslužio i kao tekst predavanja u MaMi 2013.) Ideja sublimnog koja je u navedenim teoretizacijama dala je neki oblik homogenosti i konzistencije nizu pojmova koji dolazi iz posve različitih disciplina i tradicija ∞ od neprikazivosti do tragičnosti ∞ a time svim onim vječni i skrivenim izvorima religioznosti, bez institucionalnih ∫lijacija. Je li riječ o onome što je Max Weber, kao što to piše Jospeh Lough, nazvao religijom in pianissimo, uslijed preobrazbe prakticiranja religije pred tihim tinjanjem svijeće, njezinim povlačenje iz crkava u sublimirane građanske stanove? Bez obzira je li prepuštanje sublimnim osjećajima zanosa i strepnje nadomjestak iskustva svetoga ili ne, i sami teolozi rado prihvaćaju taj pojam. Tako u Clayton Crockett u svojoj “Teologiji sublimnog” taj pojam smatra temeljnim uporištem samog proces mišljenja, također na Lyotardovom tragu: “Sublimni moment mišljenja, Navodna sublimnost shvaćen kao slom mišljenja kada ono pokušava misliti samo sebe, kada pokušava misliti beskonačan niz u jednoj (re)prezentaciji, shvaćen taHolokausta ili eksplozija atomskih kođer kao izvor i temelj mišljenja i bića, umeće se u ono što zovemo životom i smrću (što se ne može misliti kao običnu opreku) dijeleći ih kao bombi značila bi učinke iskustva”. Sublimno se, po Crockettu, odnosi na “nasilje ili vrtopremještanje glavicu kojemu mišljenje podliježe kada pokušava bilo što prikazati “.

njihove “inteligibil nosti” iz razumskog u etičko: iz prikazi vog u neprikazivo (u čijoj pozadini stoji stara mojsijevska zabrana prikazivanja svetoga).

Umjesto zaključka... No, vrtoglavica o kojoj govori Crockett, a koje je općenito zadesilo suvremeno mišljenje od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije nastala jer je sublimno konstitutivni dio procesa mišljenja nego upravo suprotno: umjesto da je objasnio narav speci∫čnog odnosa razumskog i osjetilnog, mišljenja i senzacije, pojam sublimnog poslužio je njihovom radikalnom razdvajanju, a taj je jaz ili procjep postao nepresušnim izvorom 19

Teror sublimnog Teror sublimnog Leonardo Kovačević Teror sublimnog

Sublimno je tako postalo mjestom samog razdora unutar iskustva, praznog prostora između heterogenih elemenata čija se singularnost ne može i ne smije prevesti ili izjedna čiti s drugom. O tome ponoru koji stoji između svakog jezičnog, predmet nog ili događajnog idioma, nešto može reći – posvjedočiti – samo jedna vrsta umjetnosti i etike: umjetnost koja ukazuje na čiste intenzitete osjetilnog i etika poslušnosti i šutnje pred zadivljujuće zastrašujućem Drugome.

istodobno neobjašnjovog užasa i zanosa tako tipično za doživljaj svetoga. Ta vrsta paralize svakog oblika razumnog rasuđivanja uspješno je primijenjena kako na području (nove) političke racionalnosti tako i na onome estetskom. Nije potrebno odviše naglašavati do koje mjere ono ide na mlin svim novim pokušajima začarenja svijeta. Za neku drugu priliku ostavljamo mogućnost prikaza autora i oblika mišljenja koji suzbijaju logiku sublimnog i koji nas uče mišljenju heterogenog istodobno s onu stranu konsenzualnih “komunikacijskih racionalnosti” i etičko-teološke, heteronormativne logike. Kao zaključak i kao daljnji orijentir, podsjetimo se riječi onih koji su prije dvjesto godina znali na paradoksalan način povezati i tragičan usud i čovjekovu slobodu. Schelling tako 1795., u svojim “Filozofskim pismima o dogmatizmu i kriticizmu” piše: “Često se pitamo kako je grčki um mogao podnijeti proturječnosti svoje tragedije. Smrtnik koji je po usudu morao postati zločinac, i boreći se protiv tog usuda, bijaše strašno kažnjen za zločin koji je bio djelo njegove sudbine: ono što je umnost te proturječnosti činilo podnošljivim ležalo je daleko dublje nego ondje gdje smo to tražili; ta umnost se nalazila u sukobu čovjekove slobode sa s moći objektivnog svijeta, a to je sukob u kojem čovjek mora nužno izgubiti jer je ta moć bila viša moć ∞ fatum -, no kako on nije ostao poražen bez borbe, on još biva kažnjen za sam poraz. To da zločinac, koji je ipak izgubio od superiorne moći sudbine, biva kažnjen, podrazumijeva priznanje ljudske slobode, a kazna postaje počast iskazana toj slobodi. Ostavljajući svog junaka da se bori protiv više moći sudbine, grčka tragedija odaje počast ljudskoj slobodi.... Bila je to velika ideja da čovjek pristane na kaznu za zločin koji je ionako neizbježan, kako bi se njegova sloboda očitovala samim gubitkom te slobode i zasjenila proglašenjem na pravo na slobodnu volju.”

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 21Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Teror sublimnog

Joseph W. H. Lough

Povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti01

7. 01 Ulomak iz studije Joseph W. H. Lough, Weber and the persistence of religion: social theory, capitalism and the sublime, Routledge, 2006. 02 Max Weber: “Science as a Vocation”, u From Max Weber: Essays in Sociology, prev. i ur. H.H. Gerth i C. Wright Mills (New York: Oxford University Press, 1958.), str. 155.

studenog 1917., dan nakon stravičnog završetka Bitke kod Passchendaelea, 700 kilometara jugoistočno, u Münchenu, njemački je sociolog Max Weber održao jedan od najpoznatijih akademskih govora modernog doba: “Znanost kao poziv”. Neobično je što je Weber pritom tek uzgred spomenuo svjetski rat. Nitko tko ga danas čita ne bi pomislio da je napisan na ratnom vrhuncu. No ne bismo ni trebali očekivati da Weber skreće pozornost na tu dugačku tragediju. Naposljetku, Weber je smatrao da akademsko obrazovanje ne može pružiti konačne odgovore bili oni ∫lozofski, umjetnički, znanstveni, religijski pa čak i eudemonistički. Stoga je logično što je tu, kao i na drugim mjestima, Weber odbio naukovanje iskoristiti za bavljenje politikom. Ipak, rekao bih da u zaključku “Znanosti kao poziva” trebamo potražiti zadovoljavajuće objašnjenje “svetog tla” koje je stvorila neobična inačica religije i duhovnosti kapitalističkog moderniteta. Prvi svjetski rat je, poput gotovo svakog službeno dopuštenog masovnog pokolja od 14. stoljeća naovamo, u srži bio vjerski sukob, to jest, sukob u kojem su sukobljeni samosvjesno žrtvovali materijalna tijela radi nematerijalnih vrijednosti. Upravo je na tu žrtvu Weber svratio pozornost u zaključku, govoreći o “proročkoj pneumi, koja je u prijašnjim vremenima prohujala kroz velika društva poput olujne vatre i ujedinila ih”.02 Dakako, velika društva o kojima je Weber govorio nisu bila ona čiji su se vojnici sukobljavali od 1914. do 1918. diljem ničije zemlje u Zapadnoj Europi. Niti je proročki duh koji je u kolovozu 1914. prohujao kroz ta velika društva poput olujne vatre očigledno isti duh koji je bio prohujao kroz velika društva novovjekovnih velesila. Društva o kojima je Weber govorio bila su sačinjena od drevnih Jahveovih plemena. A proročka pneuma koju je imao na umu bio je duh Jahveovih proroka. Zašto onda početi istraživanje novovjekovnog državno ovlaštenog masovnog pokolja u drevnoj Palestini? Potragu počinjemo u tom drevnom društvu iz jednostavnog razloga što nas je Weber barem implicitno pozvao da je počnemo ondje. Kako? Njegov je poziv došao u obliku usporedbe duha koji je uočio u buržoaskoj unutrašnjosti i proročke pneume za koju je vjerovao da ujedinjuje društva drevne Palestine poput olujne vatre. Jedno je jasno: Weber nije 22

7. studenog 1917., dan nakon stravič nog završetka Bitke kod Passchendaelea, 700 kilometara jugoistočno, u Münchenu, njemač ki je sociolog Max Weber održao jedan od najpoznatijih akademskih govora modernog doba: “Znanost kao poziv”. Neobično je što je Weber pritom tek uzgred spomenuo svjetski rat.

03 Ibid.

želio da njegovi slušatelji odu korak dalje i povežu proročki duh drevnog židovskog boga rata s duhom koji je naveo svjetske vođe da pošalju svoje mladiće u gotovo sigurnu smrt. Naprotiv, čini se da je Weberov cilj barem u ovoj prigodi bio uvjeriti slušateljstvo da je povlačenje “najviših i sublimnih vrijednosti iz javnog života” onemogućilo svako javno izražavanje tog proročkog duha i zasigurno svako ratovanje kakvo se događalo u drevna vremena. No zašto je onda Weber eksplicitno pozvao slušatelje da usporede vlastitu privatnu unutrašnjost i proročki duh koji je nekoć ujedinio izraelska plemena poput olujne vatre? Weber je eksplicitno rekao da nije slučajno što “danas samo u najužim i intimnim krugovima, u čovjekovim osobnim situacijama, potiho pulsira nešto što odgovara proročkoj pneumi, koja je u prijašnjim vremenima jurila kroz velika društva poput olujne vatre”. Ako suvremeni duh odgovara drevnom, zašto ne bi postizao rezultate koji jednako obuzdavaju strasti i koji su jednako javni? Ipak, što god da je prožimalo ratišta Europe, Weber je bio siguran da to nema veze ni s najvišim i sublimnim vrijednostima niti s duhom koji je, prema njemu, pulsirao unutar najužih i intimnih krugova društvenih aktera diljem novovjekovnog svijeta. Ovdje se moramo kritički osvrnuti na Weberovu tvrdnju da su se najviše i sublimne vrijednosti povukle iz javnog života u “transcedentalno područje mističnog života ili... bratstvo izravnih i osobnih ljudskih odnosa”.03 Suprotna tvrdnja zvuči također uvjerljivo: duhovnost i religija toliko su se učvrstile u suvremenoj javnoj sferi da se najviše i sublimne vrijednosti neprestano stavljaju ispred javnih interesa i to toliko da će društveni akteri rutinski žrtvovati vlastitu ∫zičku dobrobit, često pogibajući, radi duhovnih vrijednosti. Ipak, Weber je trebao naići na široko odobravanje kolega barem u vezi jedne stavke: neospornost koju vjernici i duhovnjaci novog doba pripisuju svojim vrijednostima ne počiva, kao nekad, na njihovoj primjerenosti i prikladnosti za javni život. Naprotiv, neospornost tih vrijednosti češće počiva na samozvanoj superiornosti pa čak i neprijateljstvu prema normama, konvencijama i vrijednostima koje inače prevladavaju (ili se vjeruje da prevladavaju) u javnoj sferi. Weberova tvrdnja da su te vrijednosti najprikladnije za “transcedentalno područje mističnog života” ili “bratstvo izravnih i osobnih ljudskih odnosa” stoga postaje plauzibilna zbog opozicijskog oblika koji su preuzele najviše i sublimne vrijednosti. No je li povlačenje tih vrijednosti posve ispraznilo javnu sferu? Ili je ono potvrdilo Hegelov uvid u Weltgeist, čije je povlačenje prethodilo povratku i uništenju vlastitog pojavnog oblika? Važno je od početka znati da za Webera povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti nije ništa tako dramatično niti dalekoročno poput kraja javne duhovnosti ili religije. Ono znači, dakako, da čovjek više ne bi trebao očekivati božansko vodstvo, milost niti utjehu od predmeta koje nalazi u osjetilnom svijetu. Također više ne treba očekivati da najviše i sublimne vrijednosti stoje iza praksi, struktura, procesa i sklonosti koji su oblikovali postupke ili njima posredovali u javnoj sferi (Öffentlichkeit). No ne znači da će veliki broj ljudi prestati biti pobožan. Da bi dočarao što želi reći, Weber je usporedio monumentalnu i intimnu umjetnost jer je ispravno vjerovao da će to dvoje biti vrlo blisko njegovoj publici. Podsjetio je slušatelje: “Nije slučajno da je naša najveća umjetnost intimna, ne 23

Teror sublimnog

Teror sublimnog Joseph W. H. Lough Povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti

04 Ibid. 05 Dirk Käsler: Max Weber: an introduction to his life and work, prev. Philippa Hurd (Chicago: University of Chicago Press, 1988.), str. 210.

monumentalna.”04 Jasno je da Weber nije mislio da je monumentalna umjetnost (i mnogo manje umjetnost kao takva) iznenada nestala iz europskog krajolika. Umjesto toga, govorio je o sve većem zanimanju njemačke obrazovane buržoazije za umjetnost koju su stvarali slikari poput Franza Marca, vođe minhenskog pokreta Blaue Reiter. Sam Weber pokazivao je takvo zanimanje, kao i njegov bliski prijatelj i kolega ekonomist Edgar Jaffé, koji je kupio i na istaknutom mjestu u svojem domu u Heidelbergu izložio Marcovu sliku. Ako je monumentalna umjetnost uopće bila prikladna, što je predmet za raspravu, prema Weberu ona više nije bila prikladna u društvu gdje su društvene odluke ishod dugačkih, birokratski potpomognutih procedura određenih statutima. Takve racionalizirane procedure su, prema Weberu, uklonile potrebu za monumentalnim umjetničkim djelima. Ona su sad funkcionirala kao obična propaganda.

Sublimna buržoaska unutrašnjost Ako je naklonost prema intimnoj umjetnosti Franza Marca i pulsirajućem duhu proroka obuzela Weberovo razumijevanje sublimne buržoaske unutrašnjosti, glavni neprijatelj tog duha očito je bio moderno konstitucionalno stanje: takozvani Rechtsstaat. Kasnije ćemo proučiti Weberov bijes prema njegovu impersonalnom obliku. Sad je dobro imati na umu da buržoaska unutrašnjost nije bila obična izvrnuta slika Rechtsstaata. Izučavatelji Webera i neoveberijanci skloni su usmjeriti pozornost na raspršene iluzije te primijenjeno racionalan i birokratski karakter suvremene javne sfere i obraćaju relativno malo pozornosti na bogatu unutrašnjost kamo su se, prema Weberu, povukle najviše i sublimne vrijednosti. No ipak, jasno je da to dvoje ide zajedno. Jer, premda je posve istinito da bi se mali broj ljudi, koliko god bogatih, mogao zagrijati za spomenike koji zagađuju trgove, avenije i muzeje diljem Europe, čovjek lako zamišlja osobnu povezanost pojedinca s Kandinskym, Marcom, Pechsteinom ili Kleeom. Dok smo danas možda preokupirani sudbinom vremena kojem su svojstvene racionalizacija i intelektualizacija te, ponad svega, “raspršene iluzije svijeta”, ništa ne govori da Weberovu publiku ne bi jednako tako ili više privuklo obogaćenje buržoaskog privatnog života o kojem je natuknuo u govoru.05 Weber je zapravo pozvao publiku da, uz otrežnjenu javnu sferu koju su napustile najviše i sublimne vrijednosti, razmišlja i o unutrašnjosti čiji su se bogatstvo i složenost znatno povećali jer su se navedene vrijednosti povukle upravo u nju. To ne govori samo da je prije povlačenja najviših i sublimnih vrijednosti iz javnog života bilo malo vjerojatno da se društveni akteri osobno vežu za djela monumentalne umjetnosti ∞ djela koja su, naposljetku, stvorena da pobude pokornost i poštovanje, a ne ljubav ∞ nego da je sama intimna umjetnost bila nezamisliva. Weber kao da je rekao da je prije povlačenja tih vrijednosti iz javnog života buržoaska unutrašnjost sama bila na neki način manjkava i da nije mogla razumjeti niti prihvatiti ono što su Marc, Klee i drevna proročka pneuma nudili. Sad je, međutim, javna sfera postala ta koja nije mogla razumjeti navedene vrijednosti jer one više nisu odgovarale konstelaciji postupaka, struktura i procesa koji su je tvorili, a koji su je sad prestali jačati. Sad ne24

Ako je naklonost prema intimnoj umjetnosti Franza Marca i pulsirajućem duhu proroka obuzela Weberovo razumijevanje sublimne buržoaske unutrašnjosti, glavni neprijatelj tog duha očito je bio moderno konstitucionalno stanje: takozvani Rechtsstaat.

06 Max Weber: Die protestantische Ethik, und der Geist des Kapitalismus, vol. 1, Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, 8. izdanje (Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), 1986.), str. 204. 07 Weber: “Science as a Vocation”, str. 155; Max Weber: “Wissenschaft als Beruf”, u Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, ur. Johannes Winckelmann, 6. izdanje (Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), 1985.), str. 612. 08 Max Weber: The Protestant Ethic and the “Spirit” of Capitalism and other writings, ur. i prev. Peter Baehr i Gordon C. Wells (New York: Penguin Books, 2002.), str. 121. 09 Weber: “Wissenschaft als Beruf”, str. 612. 10 Ibid.

ospornost vrijednosti nije počivala na vanjskoj sili, nego na njihovoj korespondenciji s našim najdubljim bićem. Zacijelo su uzvišavanje i intenzi∫kacija unutarnjeg života omogućili obrazovanoj buržoaziji da cijeni intimna svojstva novog umjetničkog stila. No isto uzvišavanje i intenzi∫kacija omogućili su i Weberu da opiše buržoasku unutrašnjost kao “transcendentalno područje” (hinterweltliche Reich) za čiji je duh vjerovao da je poput drevne proročke pneume, za razliku od “ove nevrijednosti” (dies Nichts),06 fraze koju je 1905. upotrijebio u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma.07 Sad se vrijedi prisjetiti kako je dvanaest godina ranije u Protestantskoj etici Weber opisao nešto slično povlačenju najviših i sublimnih vrijednosti iz javnog života. Ondje, međutim, čitateljevu pozornost nije prizivao na najviše i sublimne vrijednosti, nego na “duh kršćanskog asketizma” (Geist der christlichen Askese). Nakon što je potpuno promijenio svijet, taj je duh konačno postao neprikladan za svijet koji je stvorio te se prema Weberu, poput najviših i sublimnih vrijednosti, morao iz njega povući. “Kako je asketizam mijenjao svijet i podvrgavao ga svojem utjecaju, povećavala se moć vanjskih dobara svijeta nad ljudima. Ta je moć naposljetku postala posvemašnja, dotad neviđena. Duh asketizma je pobjegao iz tog željeznog kaveza. Vidjet ćemo je li za sva vremena.”08 No za razliku od 1905., kad je Weber osjećao da je bijeg duha asketizma gotovo preoblikovao buržoaske društvene subjekte u “specijaliste bez duha” (Fachmenschen ohne Geist), 1917. je vjerovao da je povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti preoblikovalo buržoasku unutrašnjost u posljednje sigurno obitavalište “proročke pneume”. Ondje je Weber uočio da “pulsira nešto” (Etwas pulsiert), što je bilo poput proročkog duha (prophetisches Pneuma) koji je nekoć “ujedinio velika društva u olujnoj vatri” (was früher... in stürmischem Feuer durch die großen Gemeinden... sie zusammenschweißte).09 Čini se da se od 1905. do 1917. nije promijenila Weberova procjena javne sfere, nego procjena buržoaske unutrašnjosti. Kapitalistička javna sfera još je bila moralna pustoš kojom je, s jedne strane, upravljala logika da cilj opravdava sredstvo i, s druge strane, moć države. Između tog dvojeg Weber nije vidio ništa doli intelektualizaciju, racionalizaciju i, dakako, svijet raspršenih iluzija. To se nije promijenilo. No umjesto “specijalista bez duha” i “hedonista bez srca”, Weber je “u najužim i najbližim krugovima, potiho” (innerhalh der kleinsten Gemeinschaftskreise, von Mensch zu Mensch, im pianissimo)10 razaznao nešto što nije našao i što možda nije ni tražio 1905. Našao je unutrašnjost kamo su se sklonile najviše i sublimne vrijednosti po povlačenju iz javne sfere. Našao je sublimnu buržoasku unutrašnjost. Dakako, buržoaska unutrašnjost nije za Webera bila nepoznat teritorij. Nedjeljom su Max i njegova žena Marianne okupljali vlastiti prisni krug, vlastiti Gemeinschaftskreise ∞ od milja zvan Sonntagskreise, odnosno, Nedjeljni krug ∞ u svojem domu u Ziegelhäuserlandstraße u Heidelbergu. U tom uskom krugu svake se nedjelje moglo vidjeti kako Weberovi ugošćuju ljude poput ∫lozofa Karla Jaspersa i njegove žene Gertrud te Otta Grossa, svojeglavog Freudova učenika koji je zagovarao slobodnu ljubav i koji je bio među glavnim propusnicama Weberovih u intelektualne, umjetničke i književne krugove minhenske četvrti Schwabing. On25

12 13

15 16

Teror sublimnog

M. Rainer Lepsius: “Mina Tobler and Max Weber: Passion Con∫ned”, prev. Sam Whimster, Max Weber Studies (2004.). Dirk Käsler: Max Weber, str. 16. Joseph Lough: “The Extraordinary Science of Ernst Troeltsch”, Papers of the Nineteenth Century Working Group of the American Academy of Religion, ur. Sandra Yocum Mize i Walter E. Wyman, Jr. (Colorado Springs, CO: The Colorado College, 1991.), str. 98∞108. Marianne Weber: Max Weber: A Bibliography, prev. Harry Zohn (New Brunswick: Transaction Books, 1988.), str. 466∞468; Martin Green: The von Richthofen Sisters: The Triumphant and the Tragic Modes of Love (New York: Basic Books, Inc., 1974.), str. 140∞147, 189∞191. Weber: “Wissenschaft als Beruf”, str. 612. Max Weber: Wirtschaft und Gesellschaft: Grundriß der verstehenden Soziologie, 5. izdanje, (Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), 1980.), str. 683. Max Weber: Das Antike Judentum, vol. 3, Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, 8. izdanje (Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), 1986.), str. 138; Max Weber: Ancient Judaism, prev. Hans H. Gerth i Don Martindale (New York: The Free Press, 1967.), str. 128. Weber: “Science as a Vocation”, str. 155.

dje se također moglo sresti opernu zvijezdu Minu Tobler u kojoj je Max vidio “veličanstvenu količinu ljepote i ljubavi” i koju je zvao svojom “Tobelchen”.11 Tu su bili Weberovi kolege, poput spomenutog Edgara Jafféa, ekonomista koji je često pisao za Weberov časopis i njegove žene Else von Richthofen, vodeće feminističke znanstvenice s kojom je Max bio u vezi 1890-ih.12 Zatim je tu bila Elsina sestra Frieda, ljubavnica D. H. Lawrencea, druga kći njemačkog baruna von Richthofena, slavnog Rotera, odnosno, Crvenog Baruna. Ondje se moglo naći i druge Weberove kolege, poput istaknutog ekonomista Emila Laska, čija će analiza hiatusa irrationalisa (rascjepa između koncepta i stvarnosti) odigrati ključnu ulogu u mišljenju mnogih europskih intelektualaca; teologa Ernsta Troeltscha,13 o čije se uvide u religijsku povijest Weber oslanjao; ∫lozofa Heinricha Rickerta koji je zadužio Webera neokantovskom ∫lozo∫jom znanosti te Heinrichove žene Sophie. Dakako, tu su bili i studenti: oni koji su najviše obećavali i oni najzanimljiviji koje su Max i Marianne pozivali da sudjeluju u intimnim okupljanjima. Onamo su svraćali ljudi poput talijanskog socijalista i budućeg fašista Roberta Michelsa, mađarskog književnog znanstvenika i budućeg komunističkog vođe Georga Lukácsa i Lukácseva prijatelja, mističnog ∫lozofa Ernsta Blocha.14 Je li uopće čudno što je Weber osjetio da nešto pulsira (jenes Etwas pulsiert) u njegovu i Marianninu Sonntagskreiseu, nešto što odgovara proročkoj pneumi ili duhu “koji je u prijašnjim vremenima prohujao kroz velika društva poput olujne vatre i ujedinio ih”? Naravno, u prijašnjim vremenima svrha “olujne vatre” (stürmischem Feuer)15 koju je zapalio proročki duh nije bila da privuče međusobno znanstvenu i kulturnu elitu, potiho ili drukčije. Inače je Weber odvojio taj izraz za opise rata i bitke, kao kad je, na primjer, govorio o “olujnoj hrabrosti” (stürmische Tapferkeit)16 konjice poslane u sukob s Cromwellovim discipliniranim, racionalnim i trezvenim trupama; ili kad je, proučavajući drevni judaizam, pisao o “‘duhu’, ruach Jahvea... ratnog boga” kao o “akutnoj demonskoj, nadljudskoj moći varljivog, često zastrašujućeg karaktera”.17 Zato je neobično ne samo to što je Weber izraz uporabio za opisivanje buržoaske unutrašnjosti, nego i to što je toliko ustrajao da njegova publika ne dopusti olujnoj vatri bijeg u javnu sferu. Kakve je opasnosti moglo biti u ponovnoj primjeni duha za svrhu za koju je nastao? Opravdano ili ne, Weber se očito bojao što je taj duh bio u potpunom neskladu s intelektualizacijom, racionalizacijom i uništenjem iluzija koji su prevladavali tijekom kapitalističkog modernizma; bojao se da bi raskomadao javnu sferu ili možda čak uništio samog sebe. “Ako namjeravamo prisilno ‘izumiti’ monumentalni stil u umjetnosti, proizvest ćemo bijedne strahote nalik raznim spomenicima izrađenim u posljednjih dvadeset godina. Ako čovjek pokuša intelektualno tumačiti nove religije bez novog i stvarnog proročanstva, tad će se, u unutarnjem smislu, dogoditi nešto slično, no s još gorim učincima. A akademsko proročanstvo će, naposljetku, stvoriti samo fanatične sekte, ali ne i pravu zajednicu.”18 Ipak, baš kao što je Weber priznao da nedostatak prilagođavanja intimnoj buržoaskoj unutrašnjosti nije spriječio da “bijedne strahote” (jämmerliches Mißgebilde) zagade avenije, trgove, gradske zgrade diljem Europe, tako je morao uočiti da se, koliko god to bilo nerazborito, sublimna 26

Jedno od mjesta na kojima je Weber uočio to povlačenje je, rekao bih, u prijelazu iz “poretka personalističkog stanja” predkapita lističkog svijeta (der personalistischen ständischen Ordnung) u poredak impersonalnog modernog stanja.

19 Ronald Inglehart, i dr: World Values Surveys and European Values Surveys, 1981.∞1984., 1990.∞1993. i 1995.∞1997. ICPSR inačica (Ann Arbor, MI: Institute for Social Research, 2000.).

buržoaska unutrašnjost već bila prelila preko granica u javnu sferu proizvevši “još gore učinke” od onih kojih se najviše bojao. No što onda zapravo znači da su se “najviše i sublimne vrijednosti” povukle iz javne sfere u buržoasku unutrašnjost? Pitanje do koje je granice oblik društvene subjektivnosti ∞ u ovom slučaju najviše i sublimne vrijednosti ∞ “prikladan” za društveni i povijesni krajolik očito će naići na praktične i teorijske poteškoće. Jer, u jednu ruku, nitko ne kaže da je društveni sukob u sebi i po sebi siguran znak društvene ili povijesne neprikladnosti. Niti tko govori da društvena ili povijesna neprikladnost društvene formacije ∞ recimo, borba za prava žena u novovjekovnoj Europi ∞ nužno znači da je pogrešno ako se društveni akteri zalažu za promjene norma i vrijednosti prema kojima je ona neprikladna. Budući da su društvene formacije bez iznimke sačinjene od raznorodnih elemenata, od kojih se mnogi ne mogu logički uskladiti, ne bismo trebali očekivati da funkcioniraju poput logičkih silogizama. Ono što je “bijedna strahota” za jednu osobu, za drugu može biti sublimni spomenik, kao što “akademsko proročanstvo” jednog profesora može za drugog biti neumjesna propaganda. Reći stoga da društvena formacija pokazuje neku vrstu logičke koherencije znači jednostavno da možemo razlikovati jednu društvenu formaciju od druge i da su razlike koje nalazimo između njih podložne racionalnom objašnjenju. Weber je u tom primjeru očito osjetio da bi bilo kakvo podvrgavanje kozmopolitskih društvenih aktera vjerskim ili duhovnim zakonima, za koje bi samo mala manjina povjerovala da su neosporivi, mogao napraviti takav društveni nered koji bi malo ljudi prihvatilo. No da se većina društvenih aktera zadovoljila ograničavanjem najviših i sublimnih vrijednosti na “transcedentalno područje mističnog života ili... bratstvo izravnih i osobnih ljudskih odnosa”, Weberov opis kapitalističkog modernizma naišao bi u Njemačkoj samo na sitno neslaganje. Međutim, na početku dvadesetog stoljeća više od devedeset posto Nijemaca još je bilo snažno vezano za praktičnu stranu vjere. Nijemci kao cjelina nisu iskusili “krizu vjere” sve dok rat, revolucija i politički nemiri nisu osporili temeljne premise njihove religije. Pa čak ni tad sudeći prema nedavnim istraživanjima: većina starijih stanovnika Zapadne Njemačke koji su zrelu dob dosegli netom prije ili za vrijeme Trećeg Reicha prisjetili su se da im je vjera zapravo osnažila tijekom tih petnaestak godina. U studenom 1917. Weber je stoga znao da je većina Nijemaca, premda možda ne toliko mnogo onih koji su prisustvovali njegovu govoru u Münchenu, bila duboko predana vjeri što je i javno pokazivala.19 Ipak, umjesto da tu predanost uzme zdravo za gotovo, Weber je prima facie zaključio da je popularnost vjerskih i duhovnih stvari u Njemačkoj na prijelazu stoljeća dokaz njihove površnosti. Naime, kad se najviše i sublimne vrijednosti povuku iz javnog života, zdrav razum kaže da je bilo kakvo rasprostranjeno, javno pokazivanje vjerskih i duhovnih sentimenta po de∫niciji obična površna pojava. Takvo je barem bilo Weberovo tumačenje spektakularne popularnosti knjiga o duhovnosti i religiji. “Potreba književnika, znanstvenika i popularnih intelektualaca da ‘vjerske’ osjećaje uključe među izvore dojmova i senzacija te među teme razgovora nikad još nije dovela do buđenja nove religije. Vjersku renesansu ne može potaknuti ni potreba autora da stvaraju knjige o takvim zanimljivim temama niti daleko učinkovitija potreba oštroumnih na27

Teror sublimnog Teror sublimnog Joseph W. H. Lough Povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti

20 Max Weber: “Intellectualism and Salvation Religion”, Economy and Society, vol. 1, prev. E. Fischoff, H. Gerth, i dr. (Berkeley: University of California Press, 1978.), str. 517. 21 Thomas Luckmann: The invisible religion: the problem of religion in modern society (New York: Macmillan, 1967.), str. 106. 22 Max Weber: “Religious Ethics and the World: Politics”, Economy and Society, vol. 1, prev. E. Fischoff, Hans Gerth, i dr. (Berkeley, CA: University of California Press, 1978.), str. 600∞601.

kladnika da prodaju takve knjige. Bez obzira koliko se poticala pojava raširenog vjerskog interesa, nijedna religija nikad nije nastala iz takvih potreba intelektualaca niti iz njihova naklapanja. Modna vaga smjesta će presuditi tom predmetu razgovora i novinarstva.”20 No, naravno, vaga nije presudila tom predmetu, barem ne onako kako se Weber nadao. Možda se nakon Prvog svjetskog rata mnogi Nijemci jesu odmaknuli od tradicionalnih vjerskih pravila i duhovnih praksa i priklonili Luckmannovim “nevidljivim religijama”. Mnogi su tako prihvatili da su vjerske prakse i duhovna pravila privatizirani i individualizirani da bez trvenja odgovaraju “funkcionalno racionalnim normama primarnih institucija”.21 Međutim, 1917. religija je u Njemačkoj i ostatku Europe bila itekako vidljiva. Svi dokazi govore da je postala još vidljivija sredinom dvadesetog stoljeća. Kako je onda Weber uočio povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti iz javnog života ako ne prebrojavanjem pojedinaca i ispitivanjem vjerovanja?

Konstitucionalno stanje i Jahveov duh Jedno od mjesta na kojima je Weber uočio to povlačenje je, rekao bih, u prijelazu iz “poretka personalističkog stanja” predkapitalističkog svijeta (der personalistischen ständischen Ordnung) u poredak impersonalnog modernog stanja. “U poretku personalističkog stanja posve je jasno da se čovjek ponaša različito prema osobama različitog statusa... Danas, međutim, homo politicus, kao i homo oeconomicus, najbolje obavlja dužnost ne baveći se dotičnim osobama: sine ira et studio, bez mržnje i bez ljubavi, bez osobne preferencije i stoga bez milosrđa; samo u skladu s impersonalnom dužnosti koju nameće poziv, a koja nije rezultat konkretne osobne veze.” Weberov uvid sâm po sebi nije osobito originalan. Originalan je dramatični, naizgled nepremostivi i beskrajni rascjep koji je Weber smjestio između starog i novog poretka stanja. Dakako, taj se rascjep čini dramatičniji zbog iznenadnog prijelaza iz doba Tome Akvinskog u “današnjicu”. No nije toliko to pripovjedno sredstvo koliko speci∫čno religijski uvid omogućio Weberu rastegnuti u beskraj i trajno uglaviti rascjep između impersonalnosti suvremenog stanja i personalizma koji je nekoć prevladavao. Weber je bio otkrio da može pravilno dočarati beskrajnu udaljenost između strana tog rascjepa služeći se samo slikom ∞ slikom ratnog boga Jahvea ∞ koja je za njega predstavljala sve što moderno konstutitucionalno stanje ili Rechtsstaat nije bilo. “To je usporedivo s impersonalnom naknadom karme i Jahveovom gorljivom potragom za osvetom. Primjena sile u političkoj zajednici sve više poprima oblik Rechtsstaata. No s religijskog stajališta to je samo najučinkovitije oponašanje brutalnosti. Sva je politika usmjerena prema raison d’etat, prema realizmu i prema autonomnom cilju održavanja vanjske i unutarnje distribucije moći. S religijskog aspekta, da ponovim, ti se ciljevi bez iznimke čine posve besmisleni.”22 Ovdje ponovno susrećemo u obliku poretka personalističkog stanja Jahveovu olujnu vatru, istu vatru koja je potiho gorjela u intimnim, osobnim situacijama, u Weberovu opisu buržoaske unutrašnjosti. Ne sa28

Mi smo i državni službenici, tehničari, medicinske sestre, profesori, upravitelji koji najbolje obavljaju dužnost kad je obavljaju prema standardnoj operativnoj proceduri; i ljubavnici, majke, očevi, kršćani, muslimani, Židovi pa čak i ateisti za koje su nehumanost i impersonalnost operativnih procedura tako brutalne da zahtijevaju njihovo neposredno i potpuno uništenje.

mo da s “religijskog stajališta” (religiös angesehen), s Jahveova gledišta, kapitalistička modernost izgleda potpuno brutalna i besmislena, nego je povlačenje najviših i sublimnih vrijednosti u buržoasku unutrašnjost oživjelo upravo to stajalište i tako većini Weberovih čitatelja omogućilo neposredan pristup do njega. Drugim riječima, religijsko stajalište, stajalište koje razotkriva da je kapitalistička modernost zapravo moralna pustoš, može se spoznati, prepoznati i prigrliti jer je duh društvenih aktera sličan Jahveovoj drevnoj proročkoj pneumi. No tu je očito prisutan potencijalno smrtonosan problem. Budući da Weber ne govori o dva zasebna pojedinca niti o dvije skupine, nego o jednom te istom pojedincu ili skupini, njegov kontrast između sublimne buržoaske unutrašnjosti i birokratskih automata naznačuje unutarnji sukob divovskih razmjera. Muškarci i žene koji najbolje obavljaju dužnost isti su muškarci i žene koji su prepoznali besmisao i brutalnost svojeg rada i konstitucionalnog stanja za koje rade. Drugim riječima, Weber očito nije razmišljao o jednoj skupini pojedinaca na jednoj strani koji dobro obavljaju dužnost i drugoj skupini nasuprot njih koji, nadahnuti proročkim duhom, ne osjećaju ništa do najdublje neprijateljstvo i potrebu da se osvete onima koji najbolje obavljaju dužnost. Umjesto toga, Weber je očito imao na umu nekog sličnog sebi, državnog službenika pod prisegom na odanost, koji mora djelovati ne obazirući se na dotične osobe, sine ira et studio. To je ujedno čovjek koji duboko u sebi zna da su s religijskog stajališta ispunjenje prisege i obavljanje dužnosti potpuno besmisleni. Dio problema s kojim se konceptualno suočavamo kad pokušamo razumjeti karakter suvremene duhovnosti ili religije jest što uglavnom razmišljamo o različitim skupinama pojedinaca, jednih na jednoj strani, drugih na drugoj. Zapravo trebamo imati na umu da je duhovna napetost koja ključa duboko u buržoaskoj duši napetost koju svaka osoba nosi u svojem empirijskom tijelu. Mi smo i državni službenici, tehničari, medicinske sestre, profesori, upravitelji koji najbolje obavljaju dužnost kad je obavljaju prema standardnoj operativnoj proceduri; i ljubavnici, majke, očevi, kršćani, muslimani, Židovi pa čak i ateisti za koje su nehumanost i impersonalnost operativnih procedura tako brutalne da zahtijevaju njihovo neposredno i potpuno uništenje. Pretjerano neprijateljstvo koje danas bjesni protiv tako zvane liberalne, sekularne i humanističke države ∞ bijes koji nalazimo i unutar i s one strane zapadnog, službeno kršćanskog narodnog ustroja ∞ izvire iz te jednostavne činjenice. Sublimni oblik vrijednosti komoditeta, “duh” moderne religije, doveo nas je do toga da preziremo njezin grub, materijalni pojavni oblik. Sam nas je taj “duh” naveo da razmišljamo o uništenju njegova vlastitog tijela, tijela religije. S engleskog prevela Ivana Rogar

Teror sublimnog Teror sublimnog

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 30Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Gene Ray

Čitanje lisabonskog potresa: Adorno, Lyotard i suvremeno sublimno01

Što god je na neki način strašno, upoznato sa strašnim ili funkcionira analogno strahoti, izvor je sublimnog. — Edmund Burke

01 Prvo poglavlje studije Genea Rayja Terror and sublime in art and critical theory: from Auschwitz to Hiroshima to September 11, Palgrave, 2005. 02 U vezi te rasprave vidi Dominick LaCapra: Representing the Holocaust: History, Theory, Trauma, Ithaca: Cornell University Press, 1994., str. 43-110; Enzo Traverso: Understanding the Nazi Genocide: Marxism after Auschwitz, prev. Peter Drucker, London: Pluto Press, 1999., str. 63-78; ur. Saul Friedlander: Probing the Limits of Representation: Nazism and the “Final Solution”, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1992., str. 1-21.

vrdnja da su Auschwitz i Hirošima sublimni uvijek je bila na rubu postanka svakidašnje fraze misli i teorije kasnog dvadesetog stoljeća iako je nikad nisu posve artikulirali ni prihvatili. Kad bolje razmislimo, neće nas toliko zapanjiti što kritičari i ∫lozo∫ povezuju povijesne “događaje” dvade setog stoljeća, zbijene u ta dva toponima, s estetskom kategorijom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Zbog krajnjeg nasilja, zbog nerješive i neshvatljive srži i zbog vjerne ostavštine budućim naraštajima te goleme traumatske genocidne katastrofe označavaju radikalan prekid u povijesnoj svijesti. Nekoć su susreti s moći i snagom prirode nadilazili maštu i izazivali strah i divljenje. No nakon Auschwitza i Hirošime morali smo takve sublimne učinke prepoznati u vlastitim reakcijama na iskazani ljudski potencijal za sustavno i nesputano nasilje. Nakon takve povijesti, nesreća koju je prouzročio čovjek bit će opasnija, sublimnija od bilo kakve prirodne nesreće. Šezdeset godina kasnije još živimo u sjeni tih događaja. I dalje nismo sigurni što oni znače za našu današnjicu i budućnost. Povjesničari i intelektualci još raspravljaju do koje granice se Auschwitz uopće može pojmiti ∞ bilo kao rezultat odredivih uvjeta mogućnosti, strukturne, društvene i političke dinamike ili pojedinačnog i zajedničkog ljudskog podbačaja. Te su se rasprave dosad bavile pitanjima “jedinstvenosti” nacističkog genocida. Za neke, poput Eliea Wiesela i Claudea Lanzmanna, singularnost židovskog šoa takva je da je bilo kakav pokušaj njegova razumskog “spoznavanja”, na primjer, kroz usporedbu s drugim povijesnim genocidima, već neprihvatljiva uvreda uspomeni na njegove žrtve. Drugi ∞ vjerojatno većina povjesničara i teoretičara koji se bave tim predmetom, uključujući Saula Friedlandera, Dominicka LaCapru i Enza Traversa ∞ pokušali su poštovati singularnost Auschwitza istovremeno ustrajući na potrebi analize njegova postanka i speci∫čnosti pomoću rigoroznih metoda kontekstualizacije i usporedbe.02 Rasprava je proizišla iz poslijerat31

nog konteksta u kojem se speci∫čno židovsko kolektivno sjećanje nakon Auschwitza gradilo usprkos neprestanom prisiljavanju na normalizaciju. Ona nastavlja ključati i svijetliti u promjenjivom suvremenom kontekstu koji je obilježilo postupno pretvaranje izraza žalovanja i žaljenja u rigidne konvencije i formalne obrede, čemu su dokaz organizirane instrumentalizacije statusa žrtava radi političke i ∫nancijske dobiti i pooštravanje izraelsko-palestinskog sukoba. Podijeljena međunarodna recepcija knjige Normana Finkelsteina Industrija holokausta sama pokazuje u kakvom se složenom i kontroverznom kriznom stanju našla ta ostavština.03 Kad razmišljamo o prvoj uporabi nuklearnog oružja i smišljenom ubojstvu 300.000 tisuća muškaraca, žena i djece u Hirošimi i Nagasakiju, suočavamo se s nizom povezanih problema. No ta genocidna strahota nije postala predmet tolike količine usredotočene i kontinuirane kritičke i teorijske reΩeksije. Sama razlika u broju žrtava ne može objasniti taj nedostatak pozornosti. Premda su Gar Alperovitz, Barton Bernstein i drugi podvrgnuli “službeno” sjećanje prve američke uporabe nuklearnog oružja nemilosrdnoj demisti∫kaciji, trud tih povjesničara nije doveo ni do službenog priznanja američke vlade niti je potaknuo kakav raširen i dubok kulturni projekt žalovanja.04 Doista se čini da Hirošima ostaje “potisnut” zločin, uvelike zaklonjen od kritičkog razmišljanja institucionalnim utegom američkog “poricanja”,05 kako su ga nazvali Robert Jay Lifton i Greg Mitchell. Unatoč skandaloznoj cenzuri izložbe s tom temom u National Air and Space Museumu Instituta Smithsonian u Washingtonu, do danas se nije odgovorilo na pozive za prisjećanje na nuklearne napade i njihovu razradu i ti su pozivi ostali izolirani.06 Nisu se uspjeli akumulirati, poput reakcija na Auschwitz, u prihvaćen i utjecajan kulturni projekt koji bi nadišao ravnodušnost javnosti i promijenio službeno sjećanje.07 Ipak, povezivanje Auschwitza i Hirošime, kao imena prijelomnih događaja u nasilju dvadesetog stoljeća, trajna je, premda manjinska, pojava od poslijeratnog razdoblja. Dok su neki pripadnici kulturne i političke ljevice, od Prima Levija i Jean-Luca Godarda do Desmonda Tutua i Ernesta Mandela to otvoreno radili, dva su se toponima češće povezivala suptilnijim, neizravnim umjetničkim sredstvima i ∫gurama misli. Primjer je ∫lm Marguerite Duras i Alaina Resnaisa iz 1959. Hirošima, ljubavi moja. Auschwitz i Hirošima očito nisu jednaki povijesni događaji. Niti je tko, prema mojim saznanjima, ozbiljno postavio tezu da su Auschwitz i Hirošima moralno ekvivalentni zločini. Oba imena predstavljaju, međutim, realizaciju sličnih, ali zasebnih društvenih sposobnosti za krajnje nasilje, kojem se izvor manje-više može naći u zajedničkim uvjetima mogućnosti na dubokoj strukturalnoj razini. Unatoč razlikama između njemačkog fašizma i američke liberalne demokracije, kao i između nacionalnih iskustava koja oni odražavaju, neporecivo je da su obje političke formacije proizišle iz zajedničke europske tradicije i kapitalističkog poretka. Trajno povezivanje dva imena stoga implicira zajednički politički i etički podbačaj, kao i zajedničku ostavštinu oslabljenog ljudskog dostojanstva i povećane nesigurnosti s kojom će se morati nositi svi koji se pojave kasnije. Okrutna činjenica da stoljeća prosvjetiteljske kulture nisu uspjela spriječiti Auschwitz i Hirošimu teška je i neumoljiva optužba te kulture i kapitalističkih društvenih forma koje su je proizvele. Ova štura formula32

Teror sublimnog

03 Norman G. Finkelstein: The Holocaust Industry: ReΩections on the Exploitation of Jewish Suffering, London: Verso, 2000. Za Finkelsteinov prikaz relativne međunarodne recepcije njegove knjige vidi njegov predgovor izdanju iz 2001. 04 Kao pregled povijesne literature vidi J. Samuel Walker: “The Decision to Use the Bomb: A Historiographical Update”, u ur. Michael J. Hogan: Hiroshima in History and Memory, Cambridge: Cambridge University Press, 1996., str. 11-37. 05 Robert Jay Lifton i Greg Mitchell: Hiroshima in America: A Half-Century of Denial, New York: Avon, 1995.; vidi isto Richard Minear: “Atomic Holocaust, Nazi Holocaust: Some ReΩections”, u Diplomatic History 19 (proljeće 1996.), str. 347-65. 06 O kontroverzi oko Enole Gaya vidi eseje u ur. Edward T. Linenthal i Tom Engelhardt: History Wars: The Enola Gay and Other Battles for the American Past, New York: Henry Holt, 1996., i ur. Kai Bird i Lawrence Lifschultz: Hiroshima’s Shadow: Writings on the Denial of History and the Smithsonian Controversy, Sony Creek, CT: Pamphleteer’s Press, 1998. 07 Bilo je, dakako, izoliranih iznimaka koje su potvrdile pravilo: primjerice, instalacija Roberta Morrisa Jornada del Muerto, dio izložbe “Metaphor: New Projects by Contemporary Sculptors” u Hirschhorn Museumu u Washingtonu 1981.-2. Prijeko je potreban sveobuhvatan i teorijski potpomognut prikaz izbjegavanja teme Hirošime i njezina

Teror sublimnog

nasljeđa kao i suočavanja s istim u poslijeratnoj Američkoj umjetnosti i umjetnosti nakon 1968. te u kulturnoj proizvodnji. Umjesto toga, početak takve prakse nalazimo u dekonstrukcijskoj studiji Petera Schwengera o “nuklearnom sublimnom” u teoriji i književnosti: Letter Bomb: Nuclear Holocaust and the Exploding Word, Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1992. 08 “Ne može se odbaciti misao da izum atomske bombe, koja može izbrisati stotine tisuća ljudi doslovno jednom eksplozijom, pripada u isti povijesni kontekst kao genocid.” Theodor W. Adorno: “Erziehung nach Auschwitz”, u ur. Rolf Tiedermann: Gesammelte Schriften, vol. 10.2, Frankfurt/Main: Suhrkamp Verlag, 1975., str. 675; na engleskom “Education after Auschwitz”, prev. Henry W. Pickford u Critical Models: Interventions and Catchwords, New York: Columbia University Press, 1998., str. 192. Hirošima je latentno opće mjesto koje opetovano izbija u Adornovu poslijeratnom djelu, na primjer u aforizmima 33 i 68 u Minima Moralia: ReΩexionen aus dem beschädigten Leben, Frankfurt/ Main: Suhrkamp Verlag, 1951.; na engleskom Minima Moralia: ReΩections from Damaged Life, prev. E.F.N. Jephcott, London: Verso, 1974. i u sjajnom eseju o Samuelu Beckettu iz 1962.: “Versuch, das Endspiel zu verstehen”, u Gesammelte Schriften, vol. 11; na engleskom “Trying to Understand Endgame” u Notes to Literature, vol. 1, prev. Shierry Weber Nicholsen, New York:

cija odražava zajednički stav dvojice utjecajnih poslijeratnih mislilaca čija će se nastojanja oko te genocidne ostavštine, u drugim pogledima, radikalno razići, Theodora W. Adorna i Jean-Françoisa Lyotarda. Adornovo uporno vraćanje na opće mjesto “nakon Auschwitza” neophodan je doprinos poslijeratnom procesuriranju te katastrofe. Adorno je već u radio govoru “Padagogik nack Auschwitz”08 [obrazovanje nakon Auschwitza] 1966. uputio na potrebu, ako je već nije ostvario, za najrigoroznijom speci∫kacijom veze između Auschwitza i Hirošime, no na to se nije obratila tolika pozornost. Adorno također u uvodu posthumno objavljene Ästhetische Theorie zagovara dijalektičku trasformaciju kategorija tradicionalne Zapadne estetike: “U doba nepomirljivosti tradicionalne estetike i suvremene umjetnosti ∫lozofska teorija umjetnosti nema izbora nego, varirajući Nietzscheovu izreku, negativnim određivanjem promišljati kategorije u nestajanju kao kategorije tranzicije. Razjašnjeno i konkretno rastvaranje konvencionalne estetike jedini je preostali oblik koji estetika može preuzeti; ono istovremeno oslobađa transformiranu istinu tih kategorija.” (Adorno: Aesthetic Theory, prev. Robert Hullot-Kentor, Minneapolis: University of Minnesota Press, 1997., 507/341)

Adorno ne olakšava čitanje dok se u Ästhetische Theorie bavi sublimnim: zazivanje kategorije i usputne, fragmentarne rasprave pojavljuju se kroz čitav taj teški tekst. No nudi dva djelomično usredotočena analitička komadića, a ta dva momenta u skladu su s propozicijama i argumentacijom koje nalazimo u njegovoj književnoj kritici i u Negative Dialektik09 iz 1966., a koje rasvjetljavaju te momente. U potonjem djelu, kao što ćemo vidjeti, Adorno koncizno formulira učinak povijesti katastrofe na tradicionalnu ideju sublimnog. Lyotard se, pak, danas najviše povezuje sa suvremenim oživljavanjem estetske kategorije. Njegove analize sublimnog kao osjećaja koji prati evociranje “nepredstavljivog”, objavljene u nizu eseja i tekstova s početkom u 1982. godini, imale su i imaju vrlo širok utjecaj na teoriju i kritiku suvremene umjetnosti.10 Lyotardova historizacija sublimnog, međutim, svodi se na tvrdnju da ponovno upisivanje sublimnog u europsku književnu kritiku sedamnaestog i osamnaestog stoljeća označuje pomak od klasične poetike usmjerene na oponašanje modela na estetiku koja se bavi izazivanjem snažnih osjećaja kod gledatelja: “Oko tog se imena [sublimnog] kockalo sudbinom klasične poetike i izgubilo; u ime tog izraza je estetika zahtijevala pravo na kritiku umjetnosti i u njegovo je ime romantizam, to jest modernizam, pobijedio” (Lyotard: The Inhuman: ReΩections on Time, prev. Geoffrey Bennington i Rachel Bowlby, Stanford: University of Stanford Press, 1991., 92). Oslanjajući se uvelike na ideju Ereignisa (“događaja”, “pojave”) Martina Heideggera, Lyotard reformulira sublimno kao “događaj strasti, mogućnosti za koji um nije bio spreman, koji će ga uznemiriti i u vezi kojeg čuva samo osjećaj ∞ tjeskobu i slavljenje ∞ nejasnog duga.” (The Inhuman, 141). Zatim de∫nira modernistički umjetnički projekt kao trajno ispitivanje tih učinaka: “Umjetnik isprobava kombinacije koje omogućuju događaj” (The Inhuman, 101). Premda je Lyotardovo preispisavanje sublimnog poticajno, njegov je opis povijesnog razvoja sublimnog nedostatan. Ne kaže nam zašto sublimni 33

učinci iznenada postaju zanimljivi književnim kritičarima sedamnaestog stoljeća, poput Boileaua niti zašto se taj pomak od poetike k estetici tako spremno prihvatio. Niti ne saznajemo kojim je društvenim i ideološkim funkcijama procjena vrijednosti sublimnog služila ili bila prisiljena služiti. Takva historizacija, kojom se barata dijalektički, bit će dio potpunog “objašnjenog i konkretnog rastvaranja” kategorije koje je zagovarao Adorno. Zajedničko Lyotardu i Adornu s obzirom na sublimno je lucidno uočavanje moguće primjene Kantova koncepta “negativne prezentacije” (negative Darstellung) koji je ovaj upotrijebio u dijelu Kritike rasudne snage11 “Analitika sublimnog” iz 1790. Za Adorna ta metoda evociranja bez invokacije, koja je u skladu s tradicionalnom židovskom zabranom slika, a koju je prema njemu u poslijeratnom razdoblju oprimjerio Beckett u Kraju igre, bit će centralna za njegovo teoretiziranje o etici reprezentacije općeg mjesta “poslije Auschwitza”. To je dakle ∫gura misli kojom Adorno povezuje Auschwitz i sublimno, premda neizravno. Kod Lyotarda, međutim, “negativna prezentacija” postaje središte njegove heideggerovske redakcije estetske kategorije. Jer dok se “nepredstavljivo” ne može reprezentirati, činjenica da “nepredstavljivo postoji” može se prezentirati i reprezentirati “negativno”. Takve negativne prezentacije koje evociraju “da se događa nešto, a ne ništa”, stanja su uskraćenosti kroz koje se događaj razotkriva “razoružanoj” misli.12 Za Lyotarda, kao za Adorna, negativna prezentacija najprikladniji je izraz za pristup toj dimenziji Auschwitza koja se tvrdoglavo opire tradicionalnim reprezentacijskim strategijama. Međutim, Lyotardovo oslanjanje na Heideggerov idiom i njegovo izraženo neprijateljstvo prema racionalnoj misli i kritici, mjesto je na kojem se on oštro razilazi od Adornova pristupa negativnoj prezentaciji. Heidegger je za Adorna bio ∫lozofski antagonist s čijim se mišljenjem nije mogao složiti; “fundamentalna ontologija” freiburškog velikana ostala je za frankfurtskog kritičkog teoretičara “∫lozo∫ja obnove prvotnog oblika” koja uvijek na kraju služi društvenom i političkom barbarstvu.13 Heideggerov koncept Ereignisa može se bez sumnje tumačiti unutar registra sublimnog. No dajući tom izrazu središnje mjesto u svojem opisu, Lyotard omogućuje problemu Heideggerove nacističke epizode da nadiđe problem sublimnog. Dok povezanost s Heideggerom može poslužiti izražavanju stava da je sublimno problem koji je u prvi plan doveo Auschwitz, programatska devaluacija kritičkih sposobnosti koja proizlazi iz Heideggerova pristupa sklona je remisti∫kaciji kategorije, kako je rekao Adorno. Prebacivanje naglaska na kantovske analitičke izraze i njihova rigoroznija historizacija, međutim, otišli bi daleko u smjeru “negacije određivanjem” što je zagovarao Adorno i razjasnili kako je i zašto sublimno ponovno izronilo u jeku Auschwitza i Hirošime. 1674. Nicolas Boileau-Despraux preveo je na francuski Pseudo-Longinusov traktat o sublimnom iz prvog stoljeća. Tako je kategoriju vratio u europski kritički diskurs. Lyotard kaže da Boileauovo naglašavanje snage osjećaja potkanutih kod čitatelja označava ključni pomak od retorike i poetike na novu disciplinu estetike. Tu će novu disciplinu službeno uvesti među znanosti Alexander Baumgarten 1751. kao “sestru” razuma. U knjizi The Ideology of the Aesthetic iz 1990. Terry Eagleton daje materijalističku studiju tog momenta, bogatu idejama, tvrdeći da se nastanak 34

Teror sublimnog

Columbia University Press, 1991. 09 Odlomci su: Aesthetic Theory, 292-6/196-9 i 363-5/243-6. 10 Lyotardov teorijski rad o sublimnom je diseminiran naširoko putem prijevoda (objavljenog u pravo vrijeme) na engleski i njemački. Među najčitanije i najproučavanije tekstove na engleskom pripadaju eseji “The Sublime and the Avant-Garde” (1984.), “Newman: The Instant” (1984.) i “After the Sublime, the State of Aesthetics” (1987.), svi u The Inhuman. Knjiga uključuje i “Representation, Presentation, Unrepresentable”, revidiranu inačicu Lyotardova prvog eseja o sublimnom, objavljenog kao “Presenting the Unpresentable: The Sublime”, u Artforum (travanj 1982.), prev. Lisa Liebmann. Lyotardove dalje elaboracije kategorije uključuju: “The Interest of the Sublime”, prev. Jeffrey Librett u Of the Sublime: Presence in Question, Albany: State University of New York Press, 1993.; Peregrinations: Law, Form, Event, New York: Columbia University Press, 1988.; Heidegger and “the jews”, prev. Andreas Michel i Mark Roberts, Minneapolis: University of Minnesota Press, 1990.; i Lessons on the Analytic of the Sublime: Kant’s Critique of Judgement, prev. E. Rottenberg, Stanford: Stanford University Press, 1994. Trajan utjecaj Lyotardova sublimnog vidi se u publikacijama i izložbenim katalozima kao u ur. Paul Crowther: The Contemporary Sublime: Sensibilities of Transcendence and Shock, Art &

12 13

estetike poklapao s tadašnjom potrebom kapitalizma da se čvrsto uglavi u području osjećaja i emocija.10+4 Eagletonov prikaz mijenja smjer osnovne marksističke kritike buržoaske umjetničke autonomije koju je, na primjer, snažno formulirao Herbert Marcuse 1937. u eseju “Über den af∫rmativen Charakter der Kultur”.15 Novi buržoaski subjekt kapitalizma morao je funkcionirati u strogim uvjetima, kaže Eagleton: morao je prihvatiti barbarsko ekonomsko nadmetanje koje ga je izoliralo, funkcionirati u takvom stanju i pristati na kolektivizaciju pod novim oblikom državne vlasti koja je bila organizirana oko ideje formalne jednakosti utemeljene na pravima. Estetika, kao “diskurs tijela” koji usustavljuje reakcije na “autonomne” umjetničke predmete, pružila je potrebni model za projicirani ideal buržoaske subjektivnosti. Poput umjetničkog djela, idealni buržoaski subjekt trebao je upravljati svojom sudbinom i funkcionirati nezavisno. Usustavljivanje estetike sredinom 18. stoljeća, stoga, nije samo istaknulo kompenzatorsko polje odmora od preživljavanja pod antagonističkom i neumoljivom vlasti razmjenske vrijednosti. Ono je također odrazilo stvarni ulog i mobilizaciju osjećaja kao oblik “hegemonije”, kako je to nazvao Antonio Gramsci. Zahtjevi društvene strukture pounutreni su i usklađeni s tijelom kao što je, u estetici, tijelo usklađeno s umjetničkim djelom. “Najviša vezivna sila buržoaskog društevnog poretka, za razliku od organa apsolutizma koji prisiljavaju na pokornost”, piše Eagleton, “bit će navike, predanost, sentimenti i privrženost. A to je jednako tvrdnji da je moć u takvom poretku postala estetizirana” (str. 20). Stoga, dok je estetsko “buržoaski koncept u najdoslovnijem povijesnom smislu”, ono je istovremeno “izuzetno ambivalentno” i proturječno. Jer dok estetika pomaže zavesti buržoaski subjekt da “potrebu smatra slobodom, a opresiju autonomijom”, ona također “pripada povijesnoj pobjedi buržoaske slobode i demokracije nad barbarski represivnom državom” (str. 8, 27). Eagletonov marskistički prikaz podsjeća nas da formalizirana sfera “estetskog”, unatoč ideološkoj ulozi koja joj je pripisana, čuva emancipacijsku logiku svojih povijesnih izvora: njezine kategorije, ništa manje od onih iz doba prosvjetiteljskog političkog liberalizma, odražavaju, barem negativno, ono što su Marcuse i Adorno nazivali “obećanjem sreće”. Obnoviti silu tog zatomljenog utopijskog zahtjeva značilo bi “osloboditi transformiranu istinu tih kategorija” (Adorno). Međutim Eagletonov pristup kategoriji sublimnog nije toliko uvjerljiv. Njegovo reduktivno i previše doslovno čitanje Burkea i Kanta govori da se sublimno iznenadno suprotstavlja uživanju u lijepom. Sklad iz kojeg proizlazi taj užitak (kod Kanta poklapanje ili korespondencija između načina na koji mašta spaja raznorodne elemente i načina na koji razumijevanje okuplja pojedinačne dijelove u koncepte) pruža ideološki model za vlastiti opis buržoaske subjektivnosti. No, on nastavlja, ovisnost tog modela užitka nije bez opasnosti jer primamljivost senzornog užitka uvijek može pretvoriti buržoaski subjekt u dekadentnog senzualca. To nije dobro jer krajnja poanta je navesti subjekte na rad: uključiti ih u ekonomiju kao korisnike ili prodavatelje usluga. Opasnost je što bi lijepo, kojem je osamnaesto stoljeće dalo ženski rod, moglo potaknuti subjekte da pokušaju aktualizirati obećani sklad ∞ kao neproduktivne i nekompetitivne jedinke u potrazi za toplim, mekanim osjećajima. Sublimno nudi “muško” rješenje problema. 35

Teror sublimnog

Design 40, London: Academy Group Ltd., 1995.; ur. Bo Nilsson: Om det Sublima/On the Sublime, Malmö Rooseum Center for Contemporary Art, 1999.; ur. Tracy Bashkoff: On the Sublime, New York: Solomon R. Guggenheim Foundation, 2001. Kant: Critique of Judgement §29 201/135: “Ne trebamo se brinuti da će osjećaj sublimnog izgubiti [nešto] ako se pokaže na tako apstraktan način poput ovog, koji je potpuno negativan što se tiče osjetilnog. Jer premda imaginacija ne nalazi ništa što bi je moglo podržati s one strane osjetilnog, od samog uklanjanja prepreka ona se osjeća nesputano pa je njezino odvajanje [od osjetilnog] prezentacija [Darstellung] beskonačnog; i premda prezentacija beskonačnog ne može biti više od obične negacije [bloß negative Darstellung], ona ipak širi dušu. Možda je najsublimniji dio židovskog zakona zapovijed: Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom itd.” Vidi The Inhuman, 85 i 90-3. Adornovi napadi na Heideggera su nemilosrdni i vide se u poslijeratnim tekstovima. Navedene izreke su iz “Wozu noch Philosophie?” u Gesammelte Schriften, vol 10.2, str. 465-6. Na engleskom “Why Still Philosophy?” u Critical Models, str. 11. Terry Eagleton: The Ideology of the Aesthetic, Oxford: Basil Blackwell, 1990. Navodi su dalje u tekstu označeni stranicom u izvornom djelu. Herbert Marcuse: “Über den af∫rmativen

Charakter der Kultur” [1937.], u Schriften, vol. 3, Frankfurt/Main: Suhrkamp Verlag, 1979.; na engleskom “The Af∫rmative Character of Culture” u Negations: Essays in Critical Theory, prev. Jeremy J. Shapiro, Boston: Beacon, 1968. 16 Citirano u Marjorie Hope Nicolson: Mountain Gloom and Mountain Glory: The Development of the Aesthetics of the In∫nite [1959.], Seattle: University of Washington Press, 1997., str. 277. 17 Pierre Bourdieu: Distinction: A Social Critique of the Judgement of Taste [1979.], prev. Richard Nice, Cambridge, MA: Harvard University Press, 1984. 18 Kant: Critique of Judgement §29 190/124-5: “Zapravo ono što mi zovemo sublimnim, jer nas je za to pripremila kultura, čini se posve odbojno neobrazovanoj osobi kojoj nedostaje razvoj moralnih ideja. U svim manifestacijama prirodne destruktivne sile i u veličini njezine moći, u usporedbi s kojima moć te osobe ne postoji, osoba će vidjeti samo muku, opasnost i jad s kojima će se suočiti svatko tko bude prisiljen živjeti na takvom mjestu. Stoga (kako priča M. De Saussure) dobar i inače razuman seljak nije se ustručavao nazvati budalama one kojima se sviđaju planine pod vječnim ledom. [Tu Kant govori o Horaceu Bénédictu de Saussureu čiji Voyage dans les Alpes iz 1779. predstavlja prvi profesionalan pristup strasti koju su začeli engleski diletanti. Odmah u sljedećoj rečenici Kant umanjuje vrijednost potonjih nazivajući ih “putnicima”. ∞ G.R.]

Bol i uznemirenost koje sublimno nosi funkcioniraju tako da trgnu one koji žele biti esteti iz senzualnog sanjarenja i vrate na rad. Sublimno je neophodno u buržoaskoj estetici, smatra Eagleton, da suzbije prijetnju koju ljepota predstavlja za produktivnost (str. 54-5, 89-93). Međutim, bilo je drugih povijesnih i jednako materijalističkih razloga za ponovnu pojavu i prihvaćanje te kategorije u ono doba. Kantova analiza sublimnog u Kritici rasudne snage središte je racionalističkog prosvjetiteljskog projekta kulturnih tragova nekih povijesno speci∫čnih tjelesnih iskustava. Kao što je Marjorie Hope Nicolson pažljivo pokazala 1959., postojana akumulacija svjedočanstava i putopisa engleske elite s Grand Toura transformirala je književno sublimno Longinusa i Boileaua u novu sklonost prema planinama i sublimnom u prirodi. Nakon vjerskih ratova i ponovno nakon restoracije pripadnici engleskog vladajućeg sloja i njihovi vodiči putovali su Italijom, pritom prelazeći Alpe gdje su vidjeli visoke planine i vrtoglave prolaze te krajolike koji će postati temeljne trope sublimnosti. Krajem sedamnaestog stoljeća entuzijastični izvještaji pisaca poput Johna Dennisa pružali su drugu sliku prelaska preko Alpa. Dok je ranije to bila neizbježna epizoda straha i drhtanja koju se otrpilo kao cijenu za dolazak do talijanskih užitaka i blaga, planinarenje je sad postalo predmet esteskog užitka. “Hodali smo doslovno samim rubom Propasti”, napisao je Dennis kad je 1688. prešao Alpe. “Prizor svega toga proizveo je u meni različite osjećaje: sladak strah, strašnu radost, a premda sam bio beskrajno zadovoljan, drhtao sam.”16 Ovdje formulirano miješanje straha i oduševljenja točan je nagovještaj kasnijih opisa osjećaja sublimnog kod Burkea i Kanta. Dennis je zapravo prvi koji je kritički razlikovao sublimno od lijepog na temelju osjećaja koje su oni izazivali. Tek će 1756., nakon što će strast prema planinama postati vrlo utjecajna i položiti učinkovite temelje nove znanstvene discipline geologije, Edmund Burke moći usustaviti tu kategorijsku razliku i reći da je centralna za europsku estetiku u Philosophical Enquiry into the Origins of Our Ideas of the Sublime and the Beautiful. Razvijajući društvene i ideološke dimenzije koje Nicolson nije analizirala, u novoj sposobnosti bolnog estetskog uživanja u promatranju prirodne snage i moći prepoznajemo nov znak “distinkcije”. Pierre Bourdieu je izoštrio našu sposobnost da razumijemo oblike ukusa kao nositelje društvenih funkcija koje su sve samo ne “bez predrasuda”: one de∫niraju niz kompetencija, uzdižući pripadnike skupina koji posjeduju sredstva za njihovo pribavljanje za razliku od pripadnika drugih manje privilegiranih skupina i tako potvrđuju i reproduciraju društvenu hijerarhiju.17 Sposobnost uživanja u lavinama, u napuklim ledenjacima razdvaja engleske plemenitaše i buržoaske putnike kroz Grand Tour od švicarskih seljaka za koje su ti dijelovi prirode prezrena dnevna opasnost. Bogataše na odmoru morska oluja potaknut će na divljenje; ribar i mornar misle drukčije. Rudarima i tvorničkim radnicima nedavno industrijaliziranih centara sublimni planinski vrhovi i olujno more bili bi jednako strani. U Kritici rasudne snage Kant govori da sublimno pretpostavlja posjedovanje određene “kulture”, da zapravo zahtijeva više kulture od lijepog: sublimno stoga traži istančaniji ukus ∞ skuplju distinkciju.18 “Planinsko sublimno”, središnje mjesto ukusa engleske elite, stoga, nastalo je kao vrsta sretno motiviranog nusproizvoda impulsa iza Grand Toura, institucije za akviziciju distinkcije i kulturnih dobara u vidu mediteranske umjet36

Teror sublimnog

Možda bi imao pravo da je Saussure bio samo hirovit, poput većine putnika, izlažući se opasnostima koje obuhvaća njegovo promatranje ili da se izlagao opasnostima kako bi ih jednog dana mogao opisivati s patosom.” Dakako, da bismo pravilno tumačili manifestni sadržaj odlomka, valja uzeti u obzir da je potrebna “kultura” koju Kant ima na umu, prikladno divljenje i poštovanje prema nadosjetilnoj moći razuma kojom je za njega ljudska priroda a priori obdarena. Poslije će u istom odjeljku za sebe napisati da se bavi ∫lozo∫jom, a ne empirijskom antropologijom. Critique of Judgement §29 205/139. 19 Tekst Benjaminova govora, emitiranog na Berliner Rundfunk je u ur. Rolf Tiedemann i Hermann Schweppenhäuser: Gesammelte Schriften, vol. 7, Frankfurt/Main: Suhrkamp Verlag, 1974., str. 220-6; na engleskom “The Lisbon Earthquake” je u ur. Michael W. Jennings, Howard Eiland i Gary Smith: Selected Writings, vol 2, prev. Rodney Livingstone, Cambridge, MA: Belknap/Harvard University Press, 1999., str. 536-40. 20 Theodore Besterman: Voltaire, Oxford: Blackwell, 1976., str. 365.

nosti i starina. To je još jedan materijalni označitelj londonskog uspona unutar konteksta latentne i imperijalističke konkurencije u nastanku. Premda bi bilo zanimljivo analizirati ulogu nacionalizma u recepciji i diseminaciji tog novog oblika ukusa, činjenica da je planinsko sublimno do kraja sedamnaestog stoljeća postalo cilj prepoznatljivo engleskog entuzijazma mogla je tijekom sljedećeg stoljeća olakšati njegovu kanonizaciju u kontinentalnoj estetici. Između uspostavljanja sublimnog kao novog oblika ukusa i distinkcije te njegove klasične formulacije u Kantovoj Kritici rasudne snage, još je jedan formativni događaj izbio u europsku svijest. 1. studenog 1755. potres je uništio Lisabon i usmrtio, prema Walteru Benjaminu, otprilike četvrtinu stanovništva od 250.000. Oštetio je gradove i sela od Maroka do Francuske. Podrhtavanja su se osjetila diljem Europe, a plimno nadimanje uočili su u Finskoj i na ušću Labe. U listopadu 1931. Benjamin je napisao dvadesetminutni govor za radio za djecu s temom lisabonskog potresa. Taj govor ∞ koji je iskoristio pripovjedni potencijal nesreće dok je istovremeno naizgled računao na zajednički spremnik humanističke empatije prema patnji žrtava ∞ danas zvuči kao neuspjela reklama za tehnologiju koja je čovjeka trebala osloboditi destruktivne moći prirode. Benjamin zorno opisuje kako je potres “uzbudio i zaokupirao cijeli svijet poput malo kojeg događaja u tom stoljeću.” Diljem Europe novinske su kuće tiskale bezbrojna svjedočanstva; te su pamΩete gutali ljudi koji su sućutno osjećali, premda s udaljenosti, snagu te nesreće vlastitim osjetilima. Kako Benjamin informira svoju dječju publiku, jedan od tih ljudi bio je mladić iz istočne Pruske: “Nitko nije bio više fasciniran tim značajnim događajima od velikog njemačkog ∫lozofa Kanta, čije je ime možda nekima od vas poznato. U vrijeme potresa on je bio mladić od dvadeset četiri godine, koji dotad nije napustio svoj grad Königsberg ∞ što neće učiniti ni u budućnosti. No spremno je skupljao sve izvještaje o potresu koje je našao, a knjižica koju je napisao o tome vjerojatno predstavlja početak znanstvene geogra∫je u Njemačkoj. A sigurno početak seizmologije.”19 Ta “knjižica” objavljena 1756. nosi misaoni naslov Geschichte und Naturbeschreibung der merkwürdigsten Vorfälle des Erdbebens, welches an dem Ende des 1755 sten Jahres einen großen Theil der Erde erschüttert hat [povijest i prirodni opis izuzetnih događaja potresa koji je zahvatio velik dio Zemlje na kraju godine 1755.] Možda želeći umiriti svoju mladu publiku, manje od godine i pol do dolaska nacista na vlast Njemačke, Benjamin ističe kako je lisabonski potres bio poticaj znanstvenom istraživanju i razvoju tehničkih uređaja za mjerenje i predviđanje. Uočljivo je da Benjamin šuti o ∫lozofskom učinku nesreće. Riječima jednog izučavatelja Voltairea, lisabonski potres bio je “smrt optimizma”.20 U svakom slučaju, suprotstavio se dugačkoj raspravi europskih philosophes nekim prilično uznemirujućim protuargumentima za intuitivno prihvaćanje meta∫zičkog optimizma. Kratak pregled te rasprave razjasnit će kontekst Kantove treće Kritike o kojem se nije dovoljno raspravljalo. Pierre Bayle je 1697. napravio dijalektički pastiš od fragmenata klasične povijesti i ∫lozo∫je čiji je zaključak bio da svemir nije dobar usprkos svojoj pojavnosti: zlo je slobodno i većinom upravlja svijetom. Leibniz je u djelu Essais de Théodicée iz 1710. tom pesimizmu odgovorio meta∫zikom utemeljenom na racionalnom dokazu Božjeg postojanja i 37

Teror sublimnog

21 U predgovoru pjesmi Voltaire oprezno govori da mu namjera nije napasti Popea i tout est bien, nego da se samo “buni protiv pogrešne upotrebe” te doktrine: “Da su ∫lozo∫ u studenom 1755., kad je potres uništio Lisabon, Mesquinhez, Tetuan i još tolike druge gradove, viknuli jadnicima koji su se uspjeli izvući iz ruševina: ‘Tout est bien. Nasljednici preminulih će se obogatiti; graditelji će zaraditi obnavljajući kuće; životinje će se debljati jedući tijela zakopana pod kršem. To je nužna posljedica neizbježnog uzroka; vaša osobna nesreća nije važna jer pridonosite cjelokupnom boljitku’, takav bi govor sigurno bio okrutan koliko je potres bio destruktivan.” Voltaire: Candide and Related Texts, prev. David Wooton, Indianapolis: Hackett, 2000., str. 98. Knjiga sadrži i značajne izvatke iz Leibniza, Popea i Rousseaua.

dobrote: iz same ideje Boga proizlazi da je svemir koji je stvorio, na njegovu slavu, “najbolji od svih mogućih svjetova”. Pope je 1733. u pjesmi Essay on Man potvrdio Leibnizov zaključak: razum sâm dokazuje da zlo može postojati samo radi većeg dobra. Voltaire se prvotno priklonio Leibnizu i Popeu, ali lisabonski potres poljuljao mu je vjeru u Popeovu formulu “Što god jest, dobro je” (što je prenio na francuski kao tout est bien). Odbacio je tu doktrinu 1756. u “Poème sur le désastre de Lisbonne” i time izazvao ljutitu pogrdu Rousseaua.21 Dobro se upoznavši s tom raspravom i osobno se angažiravši, tako reći, kod lisabonske nesreće, Kant je naposljetku smatrao da je odgovorio pesimistima trima tomovima kritičkog sustava. Jer ako Kantove dodatne rasprave prosvjetiteljstva i univerzalne povijesti otvoreno prihvaćaju vladajući poredak i državu (“Usudi se znati i izraziti mišljenje, ali se pokoravaj!”), spajanje tih političkih esejističkih tekstova s glavnim tekstovima njegova transcendentalnog idealizma implicitno opravdava doktrinu da “Sve što jest, dobro je”. U samoj Kritici rasudne snage između redaka “Analitike sublimnog” možemo iščitati učinke lisabonskog potresa. U analizi estetskog prosuđivanja lijepog Kant je osjećaj užitka pomoću kojeg se ljepota prepoznaje pripisao skladu između umnih sposobnosti ili sposobnosti mašte te razumijevanja. Prosuđivanje o sublimnom, međutim, uključuje “neizravan” ili “negativan” užitak: užitak pomiješan s boli. Određenije, osjećaj sublimnog je užitak koji sâm um proizvodi kako bi sebi nadoknadio štetu zbog boli koju osjeća kad mašta dosegne granicu. To se događa na dva načina. Pred veličinom “netaknute prirode” (pustinje, oceana, zvjezdane noći) mašta koja nastoji sintetizirati tu raznorodnu cjelinu slama se i frustrirana povlači. Slično, pred nekim izrazom silne moći prirode (sijevanje, oluje, vulkani, uragani) mašta može samo spoznati da je tijelo “∫zički nemoćno”. Prvi slučaj Kant naziva “matematičkim sublimnim”, a drugi “dinamičkim sublimnim”. U oba slučaja snaga razuma spašava maštu od boli i nevolje: sama kriza ili uskraćenost podsjeća um na činjenicu da je među njegovim moćima ona koja nadilazi sposobnost osjetila i koja je jača od prirode. Razum proizvodi ideju beskonačnosti da bi ublažio bol od matematičkog sublimnog i odgovara na dimaničko sublimno podsjećajući se na neumanjivo dostojanstvo poziva čovjeku da živi kao slobodan moralni agens koji će za sebe provoditi zakon vlastitog razuma. Prvo dolazi bol: maštu je ponizila snaga i veličina prirode. Zatim užitak, divljenje, samopoštovanje: vraćanje razuma, snage uma koja uzdiže čovječanstvo iznad obične osjetilne prirode, koliko god bila golema i neograničena. Strah i sram ustupaju mjesto ponosnoj i zadovoljnoj kontemplaciji o samome sebi. Na kraju analize matematičkog sublimnog i točno prije nego što Kant počne objašnjavati dinamičko sublimno tekstualni učinci lisabonskog potresa prvi put postaju čitljivi, poput odjeka: “Nailazeći na sublimno u prirodi um je dirnut [bewegt] dok se pri estetskom rasuđivanju o lijepom u prirodi nalazi u spokojnoj kontemplaciji. Ta dirnutost (ponajviše na svojem početku) može se usporediti s potresanjem [Erschütterung:drhtava vibracija, prekid, udarac, šok, trauma], to jest, s brzinskim izmjenjivanjem [schnellwechselnden] gađenja prema predmetu i privlačnosti prema njemu. Za maštu (tako dirnutu kad intuitivno uoči neki predmet), to šiktanje i prelijevanje [das Überschwengliche], je, tako reći, bezdan u kojem bi se mogla izgubiti. No istovreme38

no, sa razumskog stajališta o nadosjetilnom, taj predmet uopće ne šikta niti se prelijeva; naprotiv, on se povinuje zakonu razuma da se imaginacija bori na taj način. Tako je predmet sad privlačan isto onoliko koliko je prije bio odbojan običnoj osjetilnosti” (Kant: Critique of Judgement, prev. Werner S. Pluhar, Indianapolis: Hackett, 1987., §27 181-2/115, prijevod prilagođen). U Kantovim metaforama i izboru riječi bez sumnje osjećamo sjećanje na Lisabon: sublimno dira um kao potresanje ili duboki drhtaji potresa. Usred sveg tog vibriranja, šiktanja i drhtanja, taj se prirodni predmet koji poražava maštu otvara poput bezdana: uočavanje prijetnje, razlog za spašavanje. Značajno ∞ i zasigurno simptomatično za “interes” ako ne za zapamćenu tjeskobu ∞ jest što Kant nigdje u Kritici rasudne snage ne spominje lisabonski potres. On je zapravo uočljivo odsutan u tom odjeljku, na početku objašnjenja dinamičkog sublimnog, gdje ga očekujemo. Kant niže primjere (redom: isturene stijene, olujne oblake i munje, vulkane, uragane, ocean koji se nadima, visoke slapove “i tako dalje”) da bi dočarao silinu sublimne moći prirode: “U usporedbi s veličinom bilo čega od navedenog naša sposobnost opiranja postaje beznačajna sitnica” (Critique of Judgement, §28 185/120). No na taj popis nije ušao ni lisabonski potres niti bilo koji drugi potres. Tek nekoliko stranica kasnije, kad zastaje da bi ponovio izvore dinamičkog sublimnog, Kantu je pobjegla riječ koje se bojao, u svojem najopćenitijem obliku: “u određenim situacijama ∞ u tučama, olujama, potresima i tako dalje” (Critique of Judgement, §28 187/122). Unatoč tom izbjegavanju ∞ i zapravo putem same ∫gure negativne prezentacije ∞ lisabonski potres je poput utvare koja progoni tekst: sama njegova odsutnost doziva ga natrag. A ovo kratko simptomatično čitanje razjašnjava koliko je ideološka funkcija estetske kategorije sublimnog u Kantovu kritičkom sustavu nerazdvojivo povezana s dubokim meta∫zičkim optimizmom ∞ koji je buržoaski optimizam ∞ u srži prosvjetiteljskog projekta. Standardno tumačenje je da je Kantov transcendentalni idealizam trebao dokazati pogreške i skepticizma i slobodne meta∫zičke spekulacije (dakle, i Humea i Leibniza). Slijedeći pukotine lisabonske nesreće do trenutka njihova potiskivanja u Kritici rasudne snage, dolazimo do drukčijeg tekstualnog tereta: potrebe da ušutkamo pesimizam ∞ kao meta∫zičku poziciju zasigurno, ali čak više kao trajnu psihičku tjeskobu. Kantovi poznati politički eseji o univerzalnoj povijesti, kozmopolitizmu i prosvjetiteljstvu tvrde da je barem razumno vjerovati da priroda ima svrhu i da se razvija progresivno kroz ljudski um. No čak naše letimično simptomatično čitanje pokazuje da se podrhtavanje zbog potresa iz 1755. osjećalo u Königsbergu još 30 godina poslije, dok je Kant pisao “Analitiku sublimnog”. On je morao udomaćiti te erupcije sublimne prirode, za koje je lisabonski potres bio primjer u njegovu stoljeću, kako bi neutralizirao prijetnju koju su predstavljale za mit o napretku utemeljen na prirodnom zakonu i za zamišljenu ljudsku prirodu. Vidimo kako je to postigao nanovo opisavši osjećaj sublimnog kao podređenost osjetilne prirode in toto nadosjetilnoj moći ili sposobnosti ljudske prirode. Putem moći rasuđivanja i njezina moralnog zakona veliko zlo prirodne katastrofe uzdiže se, trans∫gurira i “sublimira” u potporanj ljudskog dostojanstva. Nema učinka bez uzroka, sve služi krajnjem dobru, tout est bien. 39

Teror sublimnog Teror sublimnog Gene Ray Čitanje lisabonskog potresa: Adorno, Lyotard i suvremeno sublimno

22 Dok se može tvrditi da je prilagođavanje Hegelova koncepta “druge prirode” iz Grundlinien der Philosophie des Rechts implicitno u materijalističkom de∫niranju “alijenacije” mladog Marxa, Georg Lukács je potpuno razvio taj koncept u hegelovskom čitanju Kapitala iz 1922. dajući konceptu formulacije koje će snažno utjecati na Waltera Benjamina i prijeratnu Frankfurtsku školu. Vidi Lukács: “Rei∫cation and the Consciousness of the Proletariat”, središnji esej njegove knjige History and Class Consciousness, prev. Rodney Livingstone, Cambridge MA: MIT Press, 1971., str. 32-222.

Taj su mit o napretku ∞ postojano usavršavanje ljudskih sposobnosti, precizinije, moralnih sposobnosti, i stoga postojano ostvarivanje ljudskog dostojanstva ∞ Auschwitz i Hirošima čini se ubili zajedno s ciljanim žrtvama. U dijelu “Nakon Auschwitza”, prvoj od snažnih “Meditacija o meta∫zici” kojima završava Negative Dialektik, Theodor Adorno tvrdi da je na kraju Auschwitzom povijest napokon poništila tvrdnju tradicionalne meta∫zike da može iskupiti zlo kao moment na putu prema višem dobru. Katastrofa koja odjekuje u tom toponimu odbacuje svu “pozitivnu dijalektiku” i tome se ne može prigovoriti. Nakon Auschwitza “osjećaji” [das Gefühl] se bune protiv razumskog pokušaja da postojanju pripiše pozitivnost: osjećaji znaju da je a∫rmativna meta∫zika bezvrijedna i da je bilo kakvo negiranje tog stanja “blebetanje i nepravda prema žrtvama” (Adorno: Negative Dialectics, prev. E. B. Ashton, New York: Continuum, 1995., 354/361). Kao i preispisivanje Hegela u svjetlu katastrofe, negativna dijalektika pokazuje netočnost pozitivizma koji je, od Ludwiga Wittgensteina, postao dominantan kao tako zvana analitička ∫lozo∫ja. Auschwitz pokazuje neprikladnost i “neistinu” razmišljanja koje se ograničuje na tautološko potvrđivanje ispravnosti “svijeta posrijedi”. Nedugo nakon pozivanja na osjetilno iskustvo Adorno piše rečenicu u koju zbija velik dio povijesne i intelektualne pozadine o kojoj smo ovdje čitali te koncizno formulira povijesnu transformaciju sublimnog: “Lisabonski potres došao je dovoljno daleko da Voltairea izliječi od Leibnizove teodiceje, a vidno shvatljiva [überschaubare] katastrofa prve prirode bila je beznačajna u usporedbi s drugom, društvenom, koja se oduprla ljudskoj mašti jer je pripremila pravi pakao iz ljudskog zla” (Negative Dialectics, 354/361, prijevod prilagođen). Prirodne nesreće su sublimne erupcije “prve prirode” [der ersten Natur], one “prave” prirode, koju još znamo kao svijet s one strane ljudskog. “Druga” priroda, društvena [der zweiten, gesellschaftlichen] je, još od Marxa i Lukácsa, ljudsko područje konkretiziranih društvenih odnosa koji nam se čine prirodni.22 To jest, izgleda da društvenom sferom vladaju nepromjenjivi, svevremenski i stoga “naturalizirani” zakoni jer činjenica da su društveni odnosi konstrukti skrivena je od iskustva ∞ oni su povijesni, ljudski pa stoga i promjenjivi. Ono što doživljavamo kao drugu prirodu je naturalizirana ideologija ili “fantomska objektivnost”. Za Adorna konkretizacija je veo “neistine” ∞ “premalo prosvijetljenosti”, “posmrtna maska”, “ideologija kojom bruji stroj neodoljive prakse” (Adorno: “Cultural Criticism and Society”, u Prisms, prev. Samuel i Shierry Weber, Cambridge, MA: MIT Press, 1981., 17/24, 25/30, 24/29). Čini se onda da je druga, društvena i povijesna nesreća bio sâm Auschwitz. No Adorno kaže dalje u istom odjeljku da je Auschwitz bio samo “prvi uzorak” [erstes Probestück] strukturnog barbarizma koji naziva “trajnom patnjom” [das perennierende Leiden] (Negative Dialectics, 355/362). Auschwitz bi umjesto toga trebalo promatrati kao nasilnu erupciju “objektivnih društvenih uvjeta” koji prilično neosjetljivo “nastavljaju postojati” i na kapitalističkom Zapadu i u bivšem sovjetskom bloku (Adorno: “The Meaning of Working Through the Past”, u Critical Models: Interventions and Catchwords, prev. Henry W. Pickford, New York: Columbia University Press, 1998., 139-40/98-9). Za Adorna podjela rada i konkretizirana srž uma koji rješava probleme, univerzalizirana razmjenjivost i kulturna industrija temelji su globalnog poretka u kojem se većinu ljudi 40

23 Adornovo najjasnije izražavanje te tvrdnje je u “The Meaning of Working Through the Past” u Critical Models, 139-40/98-9. Njegova upotreba izraza “nezrelost” [Unmuüdigkeit] aludira na Kantov esej iz 1784. “An Answer to the Question: ‘What Is Enlightenment?’” Ondje se nalazi Kantova poznata de∫nicija Aufklärunga kao “čovjekova oslobađanja od sebi nametnute nezrelosti”. Kant: Political Writings, ur. Hans Reiss, prev. H. B. Nisbet, Cambridge: Cambridge University Press, 1997. Međutim, Adornovo čitanje kantovskog prosvjetljenja je dijalektičko. “Istina” prosvijetljene subjektivnosti koja se pretpostavlja u “The Meaning of Working Through the Past” koncizno je formulirana u “The Schema of Mass Culture”: autonoman, prosvijetljen subjekt “još predstavlja krajnju granicu konkretizacije”. Vidi Adorno: The Culture Industry: Selected Essays on Mass Culture, ur. J. M. Bernstein, London: Routledge, 2001., str. 93. No to službeno priznavanje “istine” prosvjetljenja moralo bi se čitati zajedno s kritikom Kantova eseja u Max Horkheimer i Theodor W. Adorno: Dialektik der Aufklärung: Philosophische Fragmente, Frankfurt/Main: Fischer Verlag, 1969., str. 88-93; na engleskom Dialectic of Enlightenment, prev. John Cumming, New York: Continuum, 1998., str. 81-6. 24 Kao što prijevod Roberta Hullot-Kentora vjerno odražava, operativna distinkcija u ovom dijelu je između Erlebnisa, našeg

drži u prisilnoj političkoj i etičkoj nezrelosti [Unmündigkeit] i u kojem je stoga potencijal za genocidna ponavljanja uvijek prisutan.23 Ono što je Adorno koncizno, premda implicitno, izveo u toj jednoj rečenici o lisabonskom potresu je “negacija određivanjem” koja se suprotstavlja tradicionalnoj kategoriji sublimnog materijalnom nesrećom suvremene povijesti. Sublimne prirodne nesreće još se moglo shvatiti [überschaubare, doslovno “koje se može nadzirati”] i premostiti jer, Kantovim idiomom, ljudski um i dostojanstvo još su mogli tvrditi da nadilaze prirodu. Auschwitz je objektivno srušio ∫kciju te nadosjetilne ljudske “svrhe” [Bestimmung] suočivši je sa “sudbinom” [Schicksal] žrtava. Kompenzatorski drugi stupanj zadovoljstva tradicionalnog sublimnog, utemeljen na meta∫zičkom optimizmu, više nije moguć: nakon industrijaliziranog genocida u logorima, preostaje nam samo tjeskoba i poraženo ljudsko dostojanstvo. Štoviše, Kant je jasno rekao da ne možemo osjećati tradicionalno sublimno ako se bojimo: “nemoguće je voljeti strahotu koju shvaćamo ozbiljno” (Critique of Judgement, §28 185/120). Nasljeđe Auschwitza i još više Hirošime ne ostavlja sigurno mjesto s kojeg možemo promatrati te događaje i o njima razmišljati. Nema mjesta koje prijetnja strahota i krajnjeg nasilja sad neće dosegnuti. Adornovo propitkivanje sublimnog u Ästhetische Theorie potvrđuje i objašnjava transformaciju koju smo upravo analizirali. Premda bi bio potreban zaseban esej za proučavanje i tumačenje te kategorije u tom teškom tekstu, no tekstu koji oplemenjuje, kratak navod iz jednog teško prohodnog dijela poduprijet će čitanje koje ovdje zagovaramo. Jer sigurno nije slučajnost što je Adorno odlučio zbiti propast kantovskog sublimnog pred licem suvremene povijesti u jednu riječ s kojom smo se već upoznali: Erschütterung, podrhtavanje, drmusanje koje nadilazi mogućnosti imaginacije i konvencionaliziranog iskustva ∞ traumatični udarni valovi: “Šok [Betroffenheit: konsternacija, zbrka, obeshrabrenje] koji su izazvala važna [umjetnička] djela ne koristi se za poticanje osobnih, inače potisnutih emocija. Šok umjesto toga pripada trenutku u kojem se šokirani zaborave i izgube u djelu: trenutak Erschütterunga. Gube tlo pod nogama; mogućnost istine, utjelovljena u estetskoj slici, postaje za njih tjelesna... Erschütterung se oštro suprotstavlja normalnom zamišljanju iskustva [Erlebnisbegriff ], nije posebno zadovoljstvo za ego, uopće nije poput užitka. Ono je umjesto toga podsjetnik na ukidanje ega, koji uzdrman do srži [als erschüttertes] postaje svjestan vlastitog ograničenja i konačnosti” (Aesthetic Theory, 363-4/244-5, prijevod prilagođen).24

1983., 14 godina nakon Adornove smrti, Lyotard je objavio Le Différend. U ključnom dijelu tog teksta, u kojem se muči sa statusom fraza koje uključuju nacistička imena, tvrdi, izazivajući kontroverzu, da Auschwitz povjesničarima nameće šutnju jer se odnosi na nešto što se ne može izraziti prihvaćenim idiomima, na način koji bi potom bio ozakonjen u “spoznajnom režimu” povijesti. Ta šutnja ne nameće zaboravljanje. Umjesto toga ona “nameće osjećanje” koje je “znak obične osobe”. Lyotard piše:

“Recimo da potres ne uništi samo živote, zgrade i predmete, nego i instrumente za mjerenje potresa izravno i neizravno. Nemogućnost da ga se kvantitativno izmjeri ne sprečava, nego u svijest preživjelih priziva ideju o golemoj seizmičkoj snazi. Znanstvenik kaže da ne zna ništa o tome, ali obična osoba osjeća složen osjećaj, koji je potaknula negativna prezentacija neodredivog.”25

Trsenje ovog odlomka, koji se gotovo podudara s ostacima optimizma još čitljivim u Benjaminovu tekstu iz 1931. o lisabonskom potresu, pojavilo se kad se Lyotard počeo postojano baviti kategorijom sublimnog. U siječnju iste godine kad je objavljen Le Différend, Lyotard je pročitao prvu inačicu eseja “Le sublime et l’avant-garde” u berlinskoj Hochschule der Künste. S engleskog prevela Ivana Rogar

Teror sublimnog

iskustva degradiranog u zasebne trenutke “življenog vremena” i Erfahrunga, iskustva koje bi, pomoću reΩeksije, odgovaralo prosvijetljenoj, autonomnoj subjektivnosti. Budući da je subjektivnost sve više ometana na strukturalnoj ili sustavnoj razini, Erlebnis postaje uobičajen ili konvencionalan oblik “iskustva” zbog čega su ti rijetki trenuci Erfahrunga još više naglašeni. 25 Lyotard: The Differend: Phrases in Dispute [1983.], prev. Georges Van Den Abbeele, Minneapolis: University of Minnesota Press, 1988., str. 56. Vidi također njegovo predavanje “Discussions, or Phrasing ‘after Auschwitz’”, koje predstavlja jedan stupanj u Lyotardovoj konfrontaciji s Adornovom Negative Dialektik, kao što i ističe ulogu Auschwitza kao etičkog poticaja koji dijele kritička teorija i tako zvani poststrukturalizam: na engleskom u ur. Andrew Benjamin: The Lyotard Reader, Oxford: Blackwell, 1989., str. 361-92.

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 43Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Teror sublimnog Teror sublimnog

Clayton Crockett

Prema teologiji sublimnog

01 O temi forme kod Kanta vidi u Robert B.pippin, Kant’s Theory of Form (New Haven: Yale University Press, 1982), i Theodore E. Uehling, The Notion of Form in Kant’s Critique of Aesthetic Judgment (The Hague: Mouton, 1971). Iako nijedan od njih ne obraća pažnju na slom forme predstavljen u sublimnome, Uehling smatra da u sublimnom “predmet nije ni lišen forme niti da forma na bilo koji način ‘siluje’ lljudsku misao”, str.72 02 Vidi Gilles Deleuze, The Fold: Leibniz and the Baroque, translated by Tom Conley (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1993), za studiju o ideji mišljenja ili subjektivnosti kao savijanja preko samoga sebe. U Foucaltu, u prijevodu Séana Habda (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1988), Deleuze pokazuje da je unutrašnjost, koja bitno obilježava subjektivnost, zapravo nabor vanjske ili izvanjske površine u samu sebe kako bi tvorila neku “unutrašnjost”. 03 Ideja Boga “javlja se iz moralnosti i ona nije

ublimno predstavlja ono što Lyotard naziva proliferacijom ili viškom sposobnosti uobličavanja koja se ne može uhvatiti u određenoj slici ili formi01. Sublimni vid mišljenja, onaj koji se očituje u shematizmu, svjedoči napinjanju, savijanju ili slamanju forme zato što proces mišljenja izobli čuje stanje objekta mišljenja. ReΩeksiju možemo shvatiti u njezinu etimološkom smislu kao odbijanje ili savijanje, sublimni moment kao savijanje forme02. To svijanje je reΩeksivnost pokušaja da se domisli ono što se misli. Ta aktivnost, koja samo mišljenje čini mogućim, označava također prekid ili lom koji je konstitutivan za subjektivnost. To savijanje forme ili njezina otpornost u pokušaju njezina zrcaljenja u procesu Einbildungskraft, omogućuje nam da shvatimo Tillichovu de∫niciju religije kao dubinskog aspekta kulture. Umjesto da nastanjuje neke unutarnje prostorno carstvo, religiju bismo mogli shvatiti kao aktivnost koja radi na izražavanju tog procesa mišljenja o življenju, a koji uvijek nadilazi bilo koju sposobnost predočavanja. Religija se ne može poistovjetiti s bilo kojom posebnom kulturnom sferom, ali ona opstaje u podnožju svakog vida kulture, odnosno, u momentu kada se bilo koji dio kulture ili ljudske aktivnosti uvija u sebe kako bi se samo sebi predočilo. To uvijanje forme, bilo koje pojedine forme kulture, svjedoči sublimnom momentu koji ne može biti obuhvaćen određenim oblikom ili slikom koju ta forma preuzima. Teologija je dakle za Tillicha reΩeksija o religiji drugog reda, ili pokušaj da se s njom uhvati u koštac i da shvati taj proces, unatoč tome što ona izmiče svim pokušajima da je se odredi i učini posve spoznatljivom. U kantovskom smislu, religiju se može shvatiti kao autonomnu sferu kulture i zbog toga ona ne zahtjeva niti raspolaže kritikom. Kant najvećim dijelom religiju veže uz moralnost, posebno u Religiji unutar granica pukoga uma03. Nakon Kanta, mnogi intelektualci su preuzeli podjelu kulture na tri područja, na spoznaju odnosno ∫lozo∫ju i znanost, na moralnost i na umjetnost. Osim toga, mnogi intelektualci koji su bili zaokupljeni religijom bili su prisiljeni ili povezati religiju s jednom od ove tri sfere ili pronaći neko posebno mjesto za nju. Iako je Schleiermacher pokušao pronaći mjesto za religiju u carstvu osjećaja slijedeći Kritiku rasudne moći, Tillich te pokušaje smještanja religije bilo u znanost, ∫lozo∫ju, zna44

04 05 06 07

08 09

njezin temelj”; “što se tiče nje same, moralnost uopće ne treba religiju”, ali je “čovjek smatra korisnom: moralnost tako neizbježno vodi k religiji”. Kant, Religija unutar granica pukoga uma”, u prijevodu Theodora M. Greenea i Hoyta H. Hudsona (New York: Harper&Row, 1960), stranice 3-5 Tillich, theology of Culture, str.7 Isto, str. 6 Isto, str.7 Vidi u Tillich, Systemic Theology, volume one, str- 79 i 81. Kant, Kritika rasudne moći, str. v115 Deleuze, Kantova kritička ∫lozofo∫ja, str.

nost, odnosno u reΩeksivno mišljenje, bilo u moral ili i estetiku smatra uzaludnim. On religiju naziva “dubinskom dimenzijom” u ljudskom duhovnom životu, ili dijelom bilo koje od te tri funkcije spoznaje, moralnosti i estetike. Dubina je za Tillicha metafora “onoga što je posljednje, beskonačno i bezuvjetno” u ljudskom duhovnom životu04. Religija kao zaokupljenost onim konačnim očituje se u svaka od ta tri područja, ali ne na površini, na onaj način kako ta područja shvaćaju sama sebe, nego u njihovoj dubini ili na njihovim granicama. U svojoj Teologiji kulture, Tillich razmatra pokušaje lociranja religije u različita područja ljudskog duhovnog života. On govori o tome kako još od Kantovih kritika kao osnove za intelektualnu kategorizaciju, religija traži utočište od jedne do druge duhovne funkcije te od njih biva ili progutana ili odbačena05. Religija se okreće moralu, pa spoznajnoj i estetskoj funkciji da bi na kraju došla do osjećaja. Naposljetku, “religija shvaća da joj ne treba takvo mjesto i da joj ne treba dom. Ona je kod kuće posvuda, naime, u podnožju svih funkcija čovjekovog duhovnog života. Ona je dimenzija dubine sviju njih”06. Religija nema dom ili mjesto u bilo kojoj od opće prihvaćenih područja ljudske aktivnosti i to je razlog zašto ti pokušaji da je se smjesti u neki određeni prostor bezuspješni. Kao dubinska dimenzija bilo koje ili svih tih područja, ona predstavlja granice svake te funkcije. Kao dimenzija dubine pojedinačnih sposobnosti i funkcija, religija se pojavljuje kao nešto sublimno jer religioznost nekog područja ili fenomena možemo identi∫cirati samo kada se urušava njihova samoreprezentacija. Za Tillicha, metafora “dubine” je pogonsko gorivo njegove teorije. Podnožje razuma, a ne njegova struktura ili logos, je to koje izbija iz objave i Boga kao bića-po-sebi07. Tillich isto tako naziva to podnožje razuma “bezdanom”, što treba shvatiti u odnosu s Kantovim sublimnim, kao mjesto gdje borba između razuma i mašte izaziva podrhtavanje (Erschueterung) koje se sastoji od brze “izmjene privlačnosti i odbojnosti prema jednom te istom predmetu”. Tu vibraciju izaziva umnažanje oblika imaginacije koji teže k beskonačnom i stvara “bezdan u kojem se imaginacija boji izgubiti”08. Za Tillicha je bezdani ili dubinski vid razuma temeljniji od njegove strukture zato što upravo u dubini razuma počiva mogućnost postojanja ili nepostojanja nekog predmeta. Tu raspravu o moćima možemo jednako tako primijeniti na moć rasuđivanja, mašte i razuma. U svakom od tih slučajeva, religija se po Tilichu odnosi na granicu preko koje pojedina moć nadilazi samu sebe i upućuje na nešto s onu stranu nje same što ona sama ne može predočiti. Ta granica je nabiranje forme u samu sebe što sam ja nazvao sublimnim. To nabiranje označava također umnažanje i rastezanje forme, više nego njezin raspad ili nedostatnost. Forma se sama širi i uvija; reprezentirani objekt podliježe izvjesnom podrhtavanju njegove točno određen forme. U Kantovoj kritičkoj ∫lozo∫ji, Deleuze pokušava de∫nirati granice intelektualne i kulturalne reprezentacije osvrćući se na “viši oblik” svake pojedine moći. Ono što je posebno važno u Deleuzeovom čitanju Kanta s obzirom na Tillicha jest to da Deleuze u svakoj kritici traži gdje je “najviša moć” znanja, želje i osjećaja, dok Tillich pokušava locirati “religiju” u podnožju svake moći09. Budući da se ta viša moć (po Deleuzeu) odnosi na nadosjetilno, ona se smješta na strukturalno gledajući vrlo sličnom mjestu gdje Tillich vidi dubinu. U oba slučaja, moći (kao oblici znanja) nadi45

Teror sublimnog Clayton Crockett Prema teologiji sublimnog

Teror sublimnog

laze same sebe i pokušavaju prikazati ono što se ne može nadići. Za Deleuze, sublimno predstavlja paradigmatski slučaj više moći, jer ono je nesuglasna suglasnost razuma i mašte koja uzdiže moći iznad njih samih i omogućuje uzlet višoj osjećajnoj moći10. To nadilaženje granica različitih moći u njihovu međuodnosu jest ono što omogućuje uzlet “višem obliku” moći znanja, želje i osjećaja. Ako Deleuza čitamo zajedno s Tillichom, te se moći mogu shvatiti podjednako kao zone kulture i zone znanja. Za Deleuza, moći su istodobno izravno kantovske moći imaginacije, razuma i i rasuđivanja te šira područja spoznaje (∫lozo∫je ili znanosti), želje (moralnosti) i osjećaja (estetike). Te se kulturne zone, koje Tillich naziva dimenzijama ljudskog duhovnog života, smiju shvatiti kao sfera religije samo kada one nadilaze same sebe i pokušavaju prikazati samo neprikazivo, što nazivamo sublimnim. Sublimno, shvaćeno kao bezobličnost čistog oblika, ili kao dezorjentiranost kao posljedica vrtoglavog množenja oblika, uvodi dezorjentiranost na granicama kulturnog rasuđivanja i izražavanja, kao i unutar granica samog ljudskog mišljenja. Ta dezorjentacija predstavlja važan izvor religijskog značenja i poziva na ozbiljnu teološku reΩeksiju. Obje su metafore dubine (Tillich) i visine (Deleuze) na neki način proizvoljne, i obje pokušavaju izraziti sličan uvid, a riječ je o aktivnosti nabiranja forme u samoj sebi u pokušaju da prikaže što je to forma u sama po sebi, no taj je pokušaj samo djelomično uspješan. Predlažem da slijedimo Tillicha i da religiju shvatimo kao slamanje tih autonomnih kulturnih sfera, ne u smislu njihova ukidanja nego njihova urušavanja u “dubini” ili u “višoj formi”, odnosno ondje gdje se one nabiru u sebi pokušavajući prikazati kulturalnu ili psihološku dinamiku koja ih uopće omogućuje. U tom smislu, teologiju se može de∫nirati kao mišljenje te sublimne religioznosti, odnosno kao reΩeksiju koja slijedi tragove nabiranja do same točke slamanja. Točka slamanja se događa kada se ono kulturno ili teorijsko presavija na nemogući način, što omogućuje porast tjeskobe i užasa, ali samo to presavijanje istodobno daje uzlet mišljenju. Dakle, teološko mišljenje prati nabiranje koje u prvom redu čini mišljenje mogućim, što je nemoguć i beskonačan zadatak, ali zbog toga nije ništa manje nužan. Ako religiju shvatim odakle kao ono sublimno, onda bi ona postojala kao zglob ili spojna točka te forme, a teologija bi bila pokušaj teorijske reΩeksije o religiji. Ona bi dakle bila drugi nabor ili nabiranje , ali drugorazredni nabor, kao što Tillich de∫nira teologiju kao reΩeksiju drugog reda o religiji. Ona se može de∫nirati kao pokušaj proniknuća nabiranja forme odnosno religije, ali to proniknuće jednostavno nije moguće zbog dinamičke naravi funkcioniranja religijskog (ili sublimnog) nabiranja. Istodobno, i sama je teologija kao nabiranje drugog reda dinamička i sublimna aktivnost.

II.

10 Isto, str. XIII

Ovo supostavljanje Tillicha s Deleuzom u pogledu Kanta jest jedan drugi način razumijevanja rastakanja svetoga u europskoj modernosti, kao i nemogućnosti da sveto premjestimo negdje drugdje. Kao što sam već rekao, teologija je utopijska (ne-mjesto), u egzilu ili beskućna, ali ta činjenica nipošto ne ukida njezinu važnost shvaćenu kao izvjestan nemir koji 46

12 13

Vidi Jonathan Z. Smith, Imagining Religion: From Babylon to Jonestown (Chicago: University of Chicago Press, 1982.), iako Smith ne bi upotrijebio termin teologija. Winquist, The Transcendetal Imagination, str. 5 Prema Tomasu J.J. Altizer, zapadnjačku teologiju obilježava iščezavanje “svakog traga pravog transcendentnog Boga... a to iščezavanje je ostvarenje čiste i sveopće imanencije” The Genesis of God. Theological Genealogy (Louisville: Westminster/John Knox Press, 1993) str. 21 U Deleuzovoj Razlici i ponavljanju možemo identi∫cirati Boga kao faktora logičke virtualne diferencijacije, ili kao ono što Deleuze naziva “mračnim prethodnikom”. Vidi na stranicama 119, 123-4, 207, 217 i 222. Tu Deleuze dolazi vrlo blizu do identi∫ciranja Boga s procesom diferencijacije ili shematizma. Vidi Robert P. Scharlemann, “Božji bitak kada Bog nije Bog”: Deconstructing the History of Theism” u Inscriptions and ReΩections, koje je uredio Robert P. Scharlemann (Charlottesville: University of Virginia Press, 1989), stranice 31 i 53. Za razvoj njegovih paradoksalnih koncepata religije i Boga kod Tillicha, vidi “Critical and Religious Conscience: Some ReΩections on the Question of Truth in the Philosophy of Religion”, u Kairos and Logos: Studies in the Roots and Implications of Tillich’s Theology, uredio John J. Carey (Atlanta: Mercer University Press, 1978) str. 63-82) Scharelamann, “The Being of God”, str. 50

stoji u podlozi svih naših pokušaja da živimo, mislimo i komuniciramo. Govoreći postkantijanskim rječnikom, religija se ne može u potpunosti odvojiti od teologije kao pokušaja intelektualne proizvodnje smisla pomoću religijskih tradicija. Nakon Kantove “kopernikanske revolucije”, više ne možemo jednostavno identi∫cirati neki objekt kao religijski u fenomenološkom smislu, a da već ne podrazumijevamo da smo i sami dio spoznajnog procesa. Dakle, sama identi∫kacija nekog fenomena kao religijskog je teološki čin11. No, iz povijesne perspektive, europska modernost predstavlja premještanje Boga ili odvajanje od njega. Bog nije predmet iskustva, govoreći u Kantovim okvirima, a božansko se može izraziti samo negativno, ukoliko je u nekom odnosu i ometa proces mišljenja. Bog kao regulativna ideja omogućuje subjektivnu orijentaciju mišljenju, a Bog kao negativnost u sublimnome prekida ili dezorijentira mišljenje (čak ako na u prvom redu i omogućuje). Upravo zbog toga se Kant prihvaća “Kritike svake teologije”, kao što nas Winquist poziva na “∫lozofsku teologiju koja se drži zadatka omogućavanja transcendentalne kritike teologije”12. Transcendentalna kritika teologije je teološka kritika svih određenih oblika teološkog izraza, čak i onda kada pokušava izraziti ili prikazati ono što se ne može prikazati. Formalna teologija,koja je zaokupljena stvaranjem oblika, ili ono što Tillich naziva dubinskom dimenzijom kulture, je više metonimijska, jer na zajedničkom planu njeguje zamjene i preobrazbe, nego metaforička13. Mogli bismo doći u kušnju da sublimno nazovemo samim božjim stanjem neprikazivosti, ali to je moguće samo u metonimijskom smislu. Granice ljudske prikazivosti su i same metaforičke (u širem smislu), ne doslovne, i zbog toga ne znamo što mislimo kada riječi Bog pripišemo to da je neprikaziv14. Prema Robertu Scharlemannu, riječ “Bog”, onako kako ju je de∫nirao Anzelmo, “kao ono od čega se ništa više ne može misliti”, uvodi negativnost u jezik i označava ono što riječ “riječ” ne može. U tom projektu, Robert Scharlemann slijedi širi Tillichov put razvijajući paradoksalno čitanje u kojem Bog nije riječ “Bog”15. Ako Bog nije riječ “Bog”, što je onda Bog? Po Scharlemannu, riječ “riječ” može predstavljati božji bitak kada njega nema u riječi u “Bog”16. Scharlemannova formulacija “božjeg bitka kada Bog nije Bog” uvodi radikalnu negativnost u mišljenje zato što nijedna riječ po samoj sebi ne može biti “ono od čega se veće ne može misliti” i tako svaka riječ upućuje na nešto s onu stranu same sebe. Istodobno, pritisak mišljenja o Bogu kao “onome od čega se ništa više ne može misliti” u riječima, zajedno s mišljenjem jezika kao “božjeg bita kada Bog nije Bog”, stvara napetost koja gotovo da tjera jezik ( i konceptualnost) do točke raspada. Sposobnost jezika da stvara značenja koja ne može obuhvaćati također je dio fenomena sublimnog. Teologija zahtjeva da se ta napetost održava, unatoč željama da pobjegnemo u transcendentno izvan- illi predlingvističko carstvo, ili jednostavno da prihvatimo jezik, da nam postane ugodno u njemu i da ga uzmemo zdravo za gotovo. Kreativno meditirajući o pojmu Boga kao sublimnome i plodonosno ga reinterpretirajući, teologija ipak ne može izbjeći “smrt Boga”. “Smrt Boga” nije tek književni slogan; ona predstavlja metaforičko ili metonimijsko premještanje. Kada uzmemo u obzir francuski poststrukturalizam, tada postaje jasno da riječ Bog funkcionira kao znak, i koliko god zahtjevao jedinstveni status, pojam Bog unutar lanca označitelja ne mo47

Teror sublimnog

že funkcionirati kao transcendentalno označeno. Ako je tumačimo doslovno, teologija Božje smrti se čini kao besmislena i nekohorentna. S druge strane, ako teologija Božje smrti predstavlja razvoj američkog pragmatizma koji stavlja u zagradu samosvojnu božju opstojnost kao ontološki entitet, tada tu teološku tradicijiu, koliko god bila nevažna i sporedna, možemo usporediti sa suvremenom francuskom teorijom. “Božja smrt” predstavlja pojmovni prekid, jer shvatiti da je riječ Bog koncept znači osloboditi se tereta rasprave o ontološkoj opstojnosti ili neopstojnosti tog koncepta. To je ono na što misli Kant kada u Kritici čistog uma tvrdi da egzistencija i postojanje nisu realni predikati.

Clayton Crockett Prema teologiji sublimnog

III.

17 Vidi Thomas J.J. Altizer, Total Presence, (New York: Seabury Press, (1980).

“Božja smrt” označava stavljanje u zagradu pitanje o statusu Boga kao biću i istodobno se poziva na povijesni razvoj europske modernosti. Pri tome mislim na izvjesni prijelaz koji teološku važnost pomiče s Boga na sebstvo kao kategoriju. Tu nije riječ samo o procesu sekularizacije koji trebamo oplakivati. Naša je dužnost preispitati mogućnosti i probleme koji su povezani s takvim jednim pomakom, a koji se podudaraju s prijelazom od ∫lozo∫ja bitka do ∫lozo∫ja svijesti o kojem govori Habermas. Za Thomasa Altizera, najpoznatijeg teologa Božje smrti, zapadna povijest predstavlja kenotički proces Božje žrtve samog sebe kako bi postao sve u svemu. Na sličan način, u kasnijem povijesnom trenutku, čovjekovo se sebstvo također rasplinjuje kako bi postalo posvemašnje. Subjektivnost se raspršuje u anonimnu humanost17. Iako ne dijelim ostatke meta∫zičkog hegelijanizma koji odzvanja u njegovom tekstu, Altizer identi∫cira izvjesni povijesno-kulturni proces koji ima određenu kredibilnost. Pokušat ću opisati slično kretanje na općoj razini pozivajući se na put od klasične ontološke teologije i teološke antropologije do suvremenog psihoanalitičkog teološkog razmišljanja koje i dalje ostaje u velikoj mjeri nepriznato i implicitno. Feuerbach prikazuje kulminaciju tog pomaka u razmišljanju koje je uveo Descartes. Descartes ističe nesvodljivu izvjesnost onoga Ja ili cogito-a u svojim Meditacijama o prvoj ∫lozo∫ji, i to označava ”subjektivni zaokret” koji obilježava modernost. Nakon što je ljudska svijest postala povlaštenim tlom očiglednosti, značenja i istine, subjekt postaje osnova pomoću koje se misli Boga. Da bit teologija postojala, Suvremena kriza reprezentacije je kriza razumljivosti, i unatoč pozivima na povratak na predmoderne pojmove koji su navodno bili razumljivi, ili na teološku estetsku senzibilnost koja se buni protiv svakog “trvljenja s negativnim”, svako iskreno teološko mišljenje mora se suočiti sa samom tom dezorjentacijom. Ovo čitanje Kanta na mnoge načine slijedi neke od najnegativnijih od negativnih teologija, na apokaliptičan način koji je relevantan za situaciju našeg suvremenog svijeta. Negativna se teologija bavi najvažnijim pitanjima, ali jednostavno ne prihvaća odgovore nekritički. U širem smislu, ta negativna teologija njeguje nemir ili nezadovoljstvo prema neposrednome svijetu; ona mu iskustvo smatra problematičnim jer se ne shvaća kao ishod, nego više kao proces ispitivanja ili postavljanja u pitanje egzistencije mišljenjem koje stvara smisao. Teologija sublimnog, ko48

ju razum ne može upregnuti u moralne srhe, također odjekuje u osjećaju za dezorijentaciju, vrtoglavoj promjeni i vidljivom slomu i društvenih struktura i obrazaca mišljenja. Naravno, ta deteritorijalizacija može biti uvjet za novu deteritorijalizaciju, za novi svjetski poredak, za globalno selo ili univerzalno svjetsko tržište, shvaćeno utopijski ili distopijski. No, ta se teologija sublimnog ipak smješta u međuprostor između rasplinuća svih uspostavljenih poredaka mišljenja i bilo kojeg novog, rekonstruktivnog mišljenja, shvaćenog bilo kao apsolutni novum ili kao povratak u čistu prošlost. S engleskog preveo Leonardo Kovačević Izvornik: Clayton Crockett: A Theology of the sublime, Routledge, London 2001.

eza eza Reza eza Reza eza Reza eza eza eza Reza restani arestani arestani arestani garestani arestani restani arestani restani arestani arestani

Reza Reza Reza Reza Reza Reza Reza Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestan Reza Negarestan Reza Negarestan Reza Negarestan Reza Negaresta Rez Negaresta Rez Negaresta Rez Negarest Re Negarest Re Negares Re Negares R Negares R Negare R Negare R Negare Negare Negar Negar Nega Nega R Nega Neg Neg Neg Ne Ne Ne Neg Neg Neg Ne Ne Ne N Ne

Reza Reza aani a a Negarestani za Negarestani ani za ani za tani eza tani eza stani eza stani Reza stani Reza estani Reza estani Reza estani Reza restani Reza restani Reza restani Reza arestani Reza arestani Reza Reza Reza Reza Reza Reza Reza Reza arestani garestani garestani garestani egarestani egarestani egarestani Negarestani egarestani garestani egarestani garestani egarestani garestani egarestani

Reza Negarestani Reza Negarestani

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 52Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Ante Jerić

Neprisvojivi tekstualni višak

eza Negarestani je iranski ∫lozof i pisac. Radovi koje je objavio postaju sve dostupniji. Tu i tamo pojavi se obavijest o njegovom javnim predavanju. Tražilice sada izbacuju i fotogra∫je lica koje možete pridružiti njegovom imenu. Čini se da Reza Negarestani doista postoji. Donedavno je postojala sumnja radi li se o pseudonimu autorske legije, ∫kcionalnoj instanci kojoj bi bilo pripisano autorstvo Cyclonopedije, knjige koja začuđuje na toliko različitih načina da bi nepostojanje tijela njenog empirijskog autora ili njegova distribuirana utjelovljenost bili još i najmanje začudni. Bila bi to još samo jedna u nevjerojatnom nizu tekstualnih manipulacija kojima se oblikuje štivo što pred čitatelja, ne samo zbog frenetičnog mobiliziranja gramatika i vokabulara u rasponu od ∫lozo∫je preko arheologije, etnologije i teologije do vojne strategije, postavlja enormne zahtjeve. U neizbježnim pokušajima kategoriziranja nebrojene su žanrovske i pseudožanrovske oznake pripisivane Cyclonopediji posluživši na kraju samo kao dokaz raskoraka između želje da se nekako zauzda njen eksces i mogućnost da se to zaista i učini. Govorilo se o Negarestaniju kao o tipu autora na kojeg je upozorio Borges ∞ piscu čije djelo stvara kako vlastite sljedbenike, tako i vlastite prethodnike ∞ no, treba biti podozriv prema predloženim genealogijama u koje se svrstava Cyclonopedia jer je očito kako njen status rodonačelnice “teorijske ∫kcije” ili “teorijske fantastike” pripada više domeni hipersticije, a manje institucionalnog proučavanja književnosti. Jedino što će biti relativno lako povezati s Cyclonopedijom jest Mortiloquist. Dok s nestrplje njem čekamo taj drugi dio Negarestanijeve trilogije Blackening, čije se objavljivanje više puta odgađalo, vratili smo se paralaktičkim čitanjima Cyclonopedije. Libra Libera u ovom broju, uz Negarestanijevo razmatranje preokreta kao ključnog pojma u vlastitom radu, donosi prijevode triju tekstova koji pokušavaju odgovoriti na pitanje je li Cyclonopedia roman, meta∫zički traktat, ili možda tekst koji zahtijeva suučesništvo, a ne odgovor na pitanje na koje se odgovor ionako (još uvijek) ne može dati.

Reza Negarestani Reza Negarestani

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 54Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Reza Negarestani

Sve je u preokretu

a bismo promišljali naraciju u svijetu lišenom narativne nužnosti ∞ taj stalno šireći prostor u kojem se ideje utjelovljenja rastaču, a radikalna kontingencija apsolutnog vremena ukida bilo kakvu nužnost na koju bi se naracija mogla osloniti ∞ prvo moramo nanovo uspostaviti hije rarhiju misli u prirodi kao perspektivu ili lokus spekulacije i naracije. Izvanjskost i kontingencija realnog ili kozmički bezdan nije ono što misao može niti ono što bi trebala učiniti svojim objektom. Upravo suprotno, misao je objekt izvanjskog koje u svakom trenutku istodobno porađa i prisvaja misao. Sama hijerarhija misli koja je trebala omogućiti razmišljanje o predmetu X ili događaju X izokrenuta je i naglavce i iznutra prema van; prostor reΩeksije postaje igralište izvanjskoga i kontingencije predmeta X. Ako naracija znači i “znati” i “povezivati”, onda naracija o kontingentnoj stvarnosti nije samo određena logikom prirođenom pripovijetkama o demonskom zaposjedanju (kad razmišljam, zapravo razmišlja stranac, demon u meni), nego se razvija dinamikom prirođenoj teorijama zavjere (svi odnosi, svi događaji i zapleti su na čudan način upravljeni tajnim dogovorom ∞ ili suučesništvom ∞ s kontingentnim i nezainteresiranim objektivnim svijetom... što više naracija podsjeća na ep, što je više zavjera isprepleteno, to je suučesništvo zamršenije). U tom hijerarhijskom obrtanju, naracija bilo kakve trivijalne ili netrivijalne stvarnosti pretvara reΩeksiju o svijetu i predmetima u inΩeksiju samog svijeta i predmeta obilježenih izvanjskošću i kontingencijom. Što se tiče nomenklature naracije, riječ preokret označava taj uznemirujući obrat kojim kontingentni aspekti stvarnosti preuzimaju kontrolu nad zapletom i iz temelja protresaju slijed i hijerarhiju narativnih elemenata. Kao posljedica tog preokreta, proizvoljna imaginacija i ekstravagantni zaplet postaju tek nešto više od intuitivnih grešaka, jer se svaki obični ili površni svijet naposljetku pokaže tek kao lokalni modus dinamizma ili materijalizacije nepredvidljivo čudnog svemira. Preokret stoga posjeduje spontanu sposobnost povrata i ponovnog pokretanja svih oblika zapleta, perspektive i povijesti snagom, prevarom ili zagađenjem koje stvara ono izvanjsko i kontingentno. Upravo ta sposobnost daje preokretu narativnu sposobnost blisku krimićima, hororu, trilerima i detektivskim romanima. 55

Reza Negarestani Reza Negarestani Reza Negarestani Sve je u preokretu

01 “Na pozornicu se ne smije postaviti napunjena puška ako nitko niti ne pomišlja da iz nje opali.” Anton Čehov, u pismu Aleksandru Semenoviču Lazarevu.

Kad nastupi preokret ∞ odnosno kad preuzme reΩeksiju u ime kontingencije objektivnih odnosa i odvede naraciju u novom smjeru ∞ prisiljeni smo provesti temeljitu reviziju cjelokupne dotadašnje narativne putanje. To je posebno očito u raznim varijantama šunda; od horor-pripovijedaka, do detektivskih trilera, krimi-romana ili romana zavjere. Tamo takozvani preokret u radnji preuzima prostor reΩeksije unutar naracije ili jednostavno spoznavajuću narativnu instancu pretvara u narativno kontingentan objekt. Na taj način naracija je podvrgnuta spekulaciji iz perspetive suučesništva s objektivnim sredstvima koja na radikalno kontingentne načine utječu na narativnu kauzalnost. Ono što je prije bilo spoznavajuća instanca, iznenada je raskrinkano kao tek književni trik koji olakšava nagli skok u nešto što je oduvijek bilo prisutno, samo nije moglo biti spoznato ∞ sam kraj završnog čina (dénouement) razotkriva se kao svemirska urota brzinom razvoja radnje jeftinog trilera kupljenog u zračnoj luci. Kao posljedica preokreta, uzročno-posljedična mreža naracije prisiljena je na prestrojavanje u novi sustav kojeg određuje kontingentnost preokreta. Iz tog razloga preokret ni u kojem slučaju nije razarač mita ∞ on pogoduje priči i ubrzava razvoj mita; ne uništava zaplet (mitoklazam), nego ga preoblikuje i ubrzava razvoj radnje ponovnom izgradnjom sustava uzročno-posljedičnosti sa stajališta neiskorjenjive tuđinske prisutnosti koja se iznenada ukazala, ili je odavno prebivala u naraciji poput kakvog vanzemaljskog sjemena oko kojeg je poput kristala narasla radnja. (Jedan primjer ovog modela, odnosno stalno prisutnog predmeta koji nasumično i homogeno gradi zaplet oko sebe, jest takozvana Čehovljeva puška; predmet uveden rano u priči, koji zatim nestaje, da bi se pojavio tek pred kraj radnje i zasjenio sve ljudske likove, narativne događaje i njihove odnose. Za razliku od Čehovljeve ideje da se element uveden u priču kad-tad mora i upotrijebiti, puška je tek sila kontingencije koja se može, ali ne mora (iz bilo kojeg razloga) očitovati kasnije u zapletu i preusmjeriti razvoj radnje. Stoga, da bismo razumjeli svrhu Čehovljeve puške, moramo iskriviti riječi samog Antona Čehova: “Na pozornicu se mora postaviti napunjena puška čak i ako nitko niti ne pomišlja da iz nje opali.”)01 Zahvaljujući otuđujućem pomaku u perspektivi naracija beziznimno prisvaja neku (stranu) točku gledišta jer je razvoju radnje zapriječen prijašnji put, a pronalazak novog ovisi o čistoj kontingenciji. Ponekad je ta nepoznata putanja prikazana tek kao kakav zapanjujući trenutak ili šok (usp., preokret kao šok u šund književnosti, posebno u giallo ∫kciji). U drugim prilikama ta putanja i sama postaje naracija. U krimi-romanima Jima Thompsona, poput Pop 1280 i The Killer Inside Me, prvo lice koje prepričava radnju samo po sebi donosi preokret koji smireno ∞ pod nonšalantnim utjecajem globalnog nesvjesnog ∞ gura čitav (narativni) svijet preko ruba litice. Spekulativna moć koju preokret ima nad uzročno-posljedičnom kon∫guracijom istovjetna je šoku izazvanim traumom koji ponekad jednostavno poništi sve ispričano. S druge strane, ima slučajeva kada preokret, umjesto da izazove šok, buši kauzalni sustav naracije sa svih strana, mijenja mu plastičnost na način da se priča stalno preoblikuje u novu priču. Svi odnosi postaju preokreti, svaka kontingencija je u suučesništvu s drugom kontingencijom i tako ad in∫nitum. Preokret, tako gledano, postaje naziv za spekulaciju s druge strane, koji je zbog endemskog narativnog 56

dinamizma kreativno problematičan i kojeg vlastita nezaustavljiva upornost u iscrpnom ponovnom promišljanju i rekonstrukciji narativnog svijeta u mediju kontingencije izvana povezuje sa snagom traume, budući da je trauma istovremeno i kontingencija koja izokreće svijet naglavačke i proces restrukturiranja koji mijenja obzor u skladu s kontingentnim silama i objektivnim sredstvima Izvanjskoga.

*** Zamislimo sad knjigu usredotočenu na dio ovog planeta poznato pod nazivom Bliski istok, s njegovim životom kojeg pokreću nafta i pijesak, s njegovom kontroverznom, no ipak posve zemaljskom politikom, s njegovim religijama, s njegovom sušnom i vrućom klimom. Kako bi izgledao istinski narativ tog prostora? Jedan bi mogući kandidat bio geopolitički narativ oblikovan prihvaćanjem bliskoistočnog gledišta (žrtve, drugoga, bliskoistočnjaka). Druga bi mogućnost bila globalna/planetarna naracija (Bliski istok kao tehnološki, etnološki i ekonomski nehomogen prostor, rasadnik užasa, ili zemlja prastare mudrosti). Ipak, oba ta narativna gledišta u sebi sadrže preokret koji bi im se mogao nenajavljeno prikrasti u svakom trenutku, bez ikakvog razloga, i ovladati naracijom u ime stvarnosnog ponora koji se može upisati u narativ zahvaljujući suučesništvu kozmičkih točki gledišta; naracija može nastati akrecijom perspektiva anonimnih (kozmičkih) materijala. U pripovijedanju Bliskog istoka trojac kojeg čine pripovjedač, pripovijedano i pripovijedanje pretvara se u narativni predmet kozmičkih kontingencija, vanzemaljskih gravitacijskih polja i tuđinskih utjecaja: njegova petropolitika postaje ugljikovodični ep promatran s nižeg gledišta; njegove religije, politika i demogra∫ja pokazuju se kao poveznice u suučesništvu zemaljske dinamike, sunčevog zračenja i zvjezdane smrti; njegovi ratovi otkrivaju se kao taktička mobilnost ugniježđenih geokozmičkih trauma i strateških perspektiva proizašlih iz kontingentne distribucije kozmičke tvari planetarnim tijelom. Ono što je trebalo biti teoretska ili ∫ktivna spekulacija o Bliskom istoku postalo je narativ iz perspektive bezdana. Taj narativ nije u tolikoj mjeri sam po sebi užasavajuć ili uznemirujuć, nego je uzurpatorska priroda otuđujućeg preokreta ono što pronalazi svoju narativnu asimptotu u hororu, zavjerama i krimićima. Kad se radi o pronicljivom realizmu, regionalna ili lokalna spekulacija mora biti iznova promišljena i oblikovana s univerzalne ili čak kozmičke točke gledišta, no takav postupak podrazumijeva potvrdu vrtoglavih preokreta koja otvara regionalno (Bliski istok) prema kozmičkome, te na prvo mjesto stavlja ulogu kontingentnog obrata kojim kozmičko stvara globalne i regionalne lokalitete. Ovdje se preokret kao sila realističke spekulacije (realističke u tom smislu da je bliska kontingentnoj stvarnosti koja pokreće svemir) približava ∫lozo∫ji spekulativnog realizma u kojem spekulaciju ne pokreće naše proživljeno iskustvo ili promišljanje, nego izvanjsko i neminovno u svemiru koje je postojalo prije nas i postojat će poslije nas (ono što promišlja nas s druge strane). Ironično je da se ∫lozo∫ja toliko dugo nastojala održati relevantnom da bi sada, sa zakašnjenjem, postala krimić, triler zavjere, sve to kako bi mogla prihvatiti silu radikalnog preokreta i posta57

Reza Negarestani Reza Negarestani

ti žuta poput šunda. Ovo podsjeća na ∫lozofkinju koja je u neočekivanom preokretu shvatila da je, dok je spekulirala o svijetu, ona postala predmetom naracije svijeta i njegovih ‘čudnih eona’.02 Zadatak ∫lozofkinje jest da prepozna bezdanski, kozmički preokret koji je urodio njezinom spekulacijom i da prihvati kozmičku perspektivu kao jedinu održivu obvezu prema stvarnosti. Kako je to rekao Sutter Cane u The Mouth of Madness: “Godinama sam mislio da ja sve ovo izmišljam, ali zapravo su mi oni govorili što da pišem.”03

Reza Negarestani Sve je u preokretu

Prevela: Ira Martinović Tekst je prvotno objavljen u Índex number 1, Museu d’Art Contemporani de Barcelona.

02 H. P. Lovecraft, The Call of Cthulhu and Other Weird Stories, New York: Penguin Books, 1999, str. 156. 03 In the Mouth of Madness, redatelj John Carpenter, autor scenarija Michael De Luca, 1995.

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 59Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Reza Negarestani Reza Negarestani

01 Reza Negarestani, Cyclonopedia: Complicity with Anonymous Materials (Melbourne: re.press, 2008), xii. 02 Negarestani, Cyclonopedia, xv. 03 Negarestani, Cyclonopedia, 9. 04 Negarestani, Cyclonopedia, 60. 05 Negarestani, Cyclonopedia, 62. 06 Negarestani, Cyclonopedia, 62.

Kate Marshall

Cyclonopedia kao roman (promišljanje o suučesništvu kao neautentičnosti)

ronađeni svezak nečeg nazvanog Cyclonopedia ∞ odnosno ‘složenog djela’ potpisanog rukom Reze Negarestanija koje Kristen Alvanson iskopava ispod kreveta u svojoj hotelskoj sobi u Istanbulu ∞ već je počeo propadati.01 Naša junakinja primjećuje da “svi u tom rukopisu nestaju bez traga” dok čita o osobama koje “opisuje njihova beznačajnost”.02 Prema tom opisu, najbliže liku u njezinom pronađenom blagu hodača u snu bio bi dr. Hamid Parsani, koji je u trenutku u kojem rukopis počinje već otišao. Parsani je dan nizom sakupljenih anonimnih prisjećanja, fragmentiranih zapisa i opskurnih komentara. Njegove “novootkrivene bilješke” povod su “burne rasprave” i “grozničavog uzbuđenja” koji se rađaju u središnjem dijelu teksta.03 Na svojoj najbanalnijoj razini Cyclonopedia je posthumna suradnja između Parsanija i raspršenog anonimnog autorskog kolektiva Hyperstition, koju pripovijeda ∫ktivni entitet Reza Negarestani ili koju njemu pripovijedaju, a koju Kristen Alvanson uređuje, za koju piše bilješke i uvod te je usto bespoštedno izobličuje. Sve ovo pokazuje da Cyclonopedia sadrži sve zamke postmodernog romana: to je samopodrivajuća meta∫kcija koja uništava vlastite temelje čak i u trenutku kad se najviše na njih oslanja. Njezini će čitatelji znati i da je diskusija o Cyclonopediji na neki način perverzna. Taksonomizacija ili čak i pripisivanje relativno širokih periodizacijskih ili žanrovskih etiketa poput “postmoderni” ili “roman” doimaju se kao sušta suprotnost od onoga što zahtijeva “Tajanstveni spis”, odnosno knjiga kakvom Cyclonopedia samu sebe smatra. Ovo otvara vrata neizbježnog paradoksa: Tajanstveni spis, saznajemo, “nije predmet slojeva i interpretacije; njega se može pronaći samo izobličavanjem strukture knjige ili površinskog zapleta”.04 Površinski nas zaplet, naravno, vraća na otkriće rukopisa Kristen Alvanson, koje, budući da je rukopis otkopan, podrazumijeva i da je otprije izobličen, jer “iskopavanje uključuje proces konkretnog šifriranja i dešifriranja, zamjene riječi, bastardizacije i izmjena knjige”.05 Postaje nužno prihvatiti tvrdnju knjige da “takozvana hermeneutička strogost” neće biti od velike koristi. Zanimljiviji je možda zahtjev Tajanstvenog spisa za interakcijom umjesto interpretacije, za “nastavkom i doprinosom procesu pisanja knjige”.06 To je, naravno, zahtjev za suučesništvom. 60

07 Negarestani, Cyclonopedia, 11. 08 Negarestani, Cyclonopedia, 9. 09 Negarestani, Cyclonopedia, 11. 10 Peter Lamborn Wilson, “Partly Genius, Partly Quite Mad: Review of Cyclonopedia. Complicity with Anonymous Materials”, Fifth Estate 44 (2009): 49. 11 Negarestani, Cyclonopedia, 4. 12 China Mièville, “Fiction by Reza Negarestani”, World Literature Today 84 (2010): 12. 13 Negarestani, Cyclonopedia, 60.

Kao gestu u tom smjeru željela bih se vratiti na takozvani lik Hamida Parsanija. Među izjavama anonimnih “tajnih studenata”, “bivših prijatelja” i ničime identi∫ciranih stručnjaka za njegov opus nazire se osjećaj da je Parsani, nekadašnji dobar znanstvenik, danas odmetnik. Smatra se da je nesposoban za “principijelno ponašanje kakvo se očekuje od znanstvenika”, da ga zanimaju “teme kojima se inače bave tinejdžeri nezdravog uma” i da u njegovim “novijim djelima izostaju nekadašnji vrhunski prozni stil i superiorna erudicija; kao da ga je preuzelo nešto čega se ne može otarasiti”.07 Njegove novopronađene bilješke opisane su “više kao sadržaj kante za otpatke u [njegovom] uredu, nego kao zabilješke iznimno discipliniranog znanstvenika”.08 Nama je objašnjeno u čemu je stvar ∞ kad o Parsaniju raspreda lik kojem znamo ime (profesor Anush Sarchisian), priča se mijenja : “ono što moji kolege opisuju kao detektivsko pismo ili neznanstveni pristup”, kaže Sarchisian, “zapravo je poprilično logičan i predvidljiv razvoj... prema nečem što odgovara njegovim teorijama.”09 Čudno je zapravo da ta prikladnost Parsanija približava metodologiji Tajanstvenog spisa. Ali zadatak je prihvatiti suučesništvo, te prihvatiti i manjkavost i prikladnost tih modela čitanja i platformi, odnosno pojmiti Parsanija, kako jedan kritičar Cyclonopedije opisuje tekst, “djelomično genijalnim, djelomično poprilično ludim”.10 Još jedan pronađeni tekst ∞ nikome pripisan članak o kasnijim Parsanijevim radovima ∞ navodno otkriva da se “subjekte odabiralo uz pretjerano opsesivno proračunavanje vezano uz njihovu disciplinu, ali da su analizirani sukladno njihovom izrazito nekonformističkom pristupu znanstvenom radu”.11 Ovaj opis nudi potencijalni pristup čitanju Cyclonopedije uz vjernost iskopavanju koji ću razraditi na stranicama što slijede. Da se drugačije izrazim, željela bih pristupiti tumačenju prirode Cyclonopedije kao romana pretjerano opsesivnim proračunavanjem vezanim uz vlastitu disciplinu. China Mièville počinje svoje kratko predstavljanje Cyclonopedije u časopisu World Literature Today provokativnom izjavom da je “svaka književnost žanrovska”, što pripisuje radu “bespoštednih strojeva za taksonomizaciju” u ljudskom mozgu koji književnost stvaraju i konzumiraju. Cyclonopediju vidi kao “istovremeno trajno općenitu” i “ustrajno bizarnu i neshvatljivu” što je rezultat sposobnosti protokola da stalno nadilazi samog sebe.12 Iz toga proizlazi da je Cyclonopedia roman, ali “roman” u navodnicima ∞ nešto što vrlo dobro zna da je roman kao što zna i koliko je ta oznaka neodređena. U Cyclonopediji neobična prepoznatljivost okvira romana predstavlja važan aspekt one vrste nemira kojeg njena priča stvara. Biti roman, čak i roman u navodnicima, znači biti neprikladan subjektu teksta, barem prema logici Tajanstvenog spisa. Jer saznajemo da “ako se tekstove s narativnim zapletom i cjelovitim strukturama čita i piše prema disciplinama i procedurama koja se prilagođavaju njihovoj kon∫guraciji, tada je perforiranim strukturama, raspadnutim oblicima i rupama u zapletu potrebno pristupati njima sukladnima metodologijama čitanja i pisanja”.13 To se doima kao nepojmljivo ograničenje projekta Cyclonopedije, ta linija na kojoj ∫ktivna bića prestaju postojati i pretvaraju se u stvarna. Jednom disciplinarnom proračunatom gestom moglo bi biti smatrano traganje za kontekstualnim modelom za razmatranje te granice ili stvaranje novog niza rupa u zapletu radi opisa teksta. Obraćanje novijim 61

Reza Negarestani Reza Negarestani Kate Marshall Cyclonopedia kao roman (promišljanje o suučesništvu kao neautentičnosti)

14 Pogledati Novel, vol 1: History, Geography, Culture, ur. Franco Moretti (Princeton: Princeton University Press, 2006). 15 Catherine Gallagher, “The Rise of Fictionality”, u Novel, 336-361. 16 Gallagher, “Rise of Fictionality”, 337. 17 Negarestani, Cyclonopedia, 61. 18 Gallagher, “Rise of Fictionality”, 356. 19 Negarestani, Cyclonopedia, 60. 20 Gallagher, “Rise of Fictionality”, 349. 21 Pogledati Negarestani, Cyclonopedia, xiv: “Hipersticija, pojam labavo određen kao ∫kcionalne instance koje svojim djelovanjem postaju stvarnima.” 22 Breece D’J Pancake, “Trilobites”, u The Stories of Breece D’J Pancake (New York: Back Bay Books, 2002), 33. Hvala Mattu Coyneu što me upoznao s ovim pričama,

antologijama povijesti romana i teoriji koja roman nimalo ironično opisuje kao “prvu istinski globalnu književnu formu”, što je potez kojeg mnogi smatraju nečime čemu se valja oduprijeti, izgleda pomalo drugačije u kontekstu Cyclonopedije.14 Isto vrijedi i za obraćanje poduljem eseju “The Rise of Fictionality” u potrazi za postarijim modelom čitanja žanra romana radi njegove primjene na djelo koje zahtijeva upravo suprotno. Ono za što se ovaj esej zalaže jest priznanje standardne de∫nicije romana kao “dugačke, ∫ktivne naracije u prozi”, koja nema nimalo smisla bez potpuno artikuliranog koncepta ∫kcionalnosti, a njega je, uslijed njegove “pasivnosti”, mnogo teže zahvatiti.15 Ali pitanje ne glasi što je Cyclonopedia, nego prije kako je Cyclonopedia roman i kako izražava svoju ∫kcionalnost? Povjesničarka oblika navedenog ranije, Catherine Gallagher, navodi nas na potragu za odgovorom na oba ta pitanja u pokušaju potvrđivanja statusa romana upravo njegovom ∫kcionalnošću. Kako kaže: “Termini roman i ∫kcija povijesno su bliski; dugo su bili međusobno konstitutivni.”16 Pozivanje na strukturu povijesne povezanosti u razgovoru o Cyclonopediji potez je kojeg možemo smatrati neispravnim, no upravo nam je to i cilj: ponovno ukazati na intimnost romana i ∫kcije, rekontekstualizirati je, i pokazati da može postati dijelom lokalne prakse “aktivne neautentičnosti”.17 Pojam teorijska ∫kcija, usput rečeno, ne pojavljuje se ovdje, ali u ovom je kontekstu možda i suvišna. Nadalje, Gallagher svoju raspravu o ∫kcionalnosti opisuje kao “istraživanje afektivne privlačnosti romanesknog ne-bića”.18 Iako privlačnost nije predmet našeg interesa, romaneskno ne-biće moglo bi biti. Ili, bolje rečeno, romaneskno ne-biće koje ustraje u svojem postajanju. Ali romaneskno ne-biće ostaje tek iluzija povjerena “narativnim zapletima i cjelovitim strukturama” koje u Cyclonopediji stvaraju konformističke procedure neprikladne za ono što se opisuje kao “linije emergencije povezane s poroznim tlom, djelovanjem rupa i fatalnim političkim i pobunjeničkim formacijama”.19 Ova verzija ∫kcionalnosti iščezava u nepostojanju ∞ postaje skrivena, nevidljiva, ili kako to kaže Gallagher, “ono što se počinje podrazumijevati”.20 Postajući vidljiva, ∫kcija ponovno postaje tek dio romana u ovoj povijesti, dok u Cyclonopediji roman postaje dio ∫kcije koja “pretvara samu sebe u stvarnost”, ili stvara samu sebe21. Ali oslobođeno ograničenja, romaneskno ne-biće skriva okultno poznavanje ∫kcionalnosti koje je gotovo uvijek neobično. Ovo samopoznavanje ∫kcije očituje se posvuda; iako ne primjećujemo začepljene odvode i prepune kanale cjelovitih zapleta, te infrastrukture prihvaćaju svoju propast kroz odbijanje ∞ u obliku buke, iritacije i ometanja. One oblikuju arhitekturu banalnoga. Pogledajmo sljedeći prizor iz kratkog djela regionalne američke ∫kcije, pripovijetke “Trilobites” iz 1977., autora Breecea D’J Pancakea iz Zapadne Virginije: “Osjećam se previše zlo da išta kažem. Pogledavam preko željezničke pruge, prema polju zasađenom mačicom. Tamo ima bušotina, pumpa što isisavaju prastari plin. Plin gori plavom vatrom, i pitam se je li i pradavno sunce bilo plavo. Tračnice teku dalje sve dok ne postanu točka u smeđoj izmaglici. Njihove sklopke proizvode škljocaje. Nekoliko cisterna parkirano je uz okuku. Njihovi kotači hrđaju na tračnicama. Pitam se koga su mi vraga ikad trebali trilobiti.”22 Umjesto da počnemo s prvim licem koje otvara taj odlomak, koje promatra prizor vađenja prirodnog plina kao bijeg iz vlastite anomije, okrenut ćemo po62

23 Wayne Booth, “Distance and Point-of-View: An Essay in Classi∫cation”, u Narrative/Theory, ur. David H. Richter (New York: Longman, 1995), 142. 24 Booth, “Distance and Point-of-View”, 142. 25 Booth, “Distance and Point-of-View”, 142.

gled. Taj ‘prastari plin’ kojeg vade u ruralnim brdašcima gori plavim plamenom; djeluje, potiče. On usporava vrijeme, tako da rečenica ‘njihovi kotači hrđaju na tračnicama’, koja opisuje cisterne što čekaju da ih se napuni proizvodom bušotina, nema jasno porijeklo. Nema u ovom odlomku interpretacijske nagrade za promišljanje djelovanja prastarih plinova ∞ to bi se prije moglo pronaći u pitanju koje si postavlja autor, u kojem nagađa o boji pradavnoga sunca koje u njegove misli dovodi prizor plavičaste izmaglice plina i kojim staje na kraj vlastitom interesu za fosile. “Pitam se koga su mi vraga ikad trebali trilobiti” ni u kojem slučaju ne daje naslutiti nastavak tog interesa. Ovdje valja istaknuti naslov pod kojim je dio Cyclonopedije objavljen uz Mièvilleovo predstavljanje knjige u časopisu World Literature Today: “Okvir za znanstvenu fantastiku Zemlje ispričanu s najniže točke gledišta”. Ono što odmah upada u oči u tom naslovu jest omaška savršeno u skladu s kontradiktornom naratologijom Cyclonopedije. On opisuje djelo ∫kcije, proizvod naracije i točku gledišta. Ali za razliku od, primjerice, de∫nicije “svijeta petropolitike” kao “zemlje koju pripovijeda nafta”, tu se zbiva još nešto. “Zemlja koju pripovijeda nafta” kao subjekt ima zemlju, a kao naratora naftu. Nafta pripovijeda. Ali “∫kcija zemlje ispričana s najniže točke gledišta” nema naratora. Nigdje ne stoji tko ili što pripovijeda. Ili ako stoji, tu znanstvenu fantastiku zemlje pripovijeda sama točka gledišta. Ali može li točka gledišta pripovijedati, čak i u Cyclonopediji? Smatram da bi odgovor trebao glasiti naravno da može i naravno da ne može. Na djelu je kvarenje točke gledišta kao naratološke kategorije, a to se kvarenje može i produbiti. Esencijalni rad Waynea C. Bootha iz 1961., “Distance and Point of View: an Essay in Classi∫cation” nudi još jedan smjer. Bootha u tom eseju zanimaju pravila koja povezuju roman i njegove naratore. Primjećuje kako se, “budući da romanopisci imaju takoreći neograničen izbor, u ocjenjivanju njihove uspješnosti u postizanju učinka možemo osloniti samo na onu vrstu razmišljanja koje je Aristotel primijenio u Poetici: “ako želimo postići određeni učinak, tada će određena točka gledišta biti dobra ili loša.”23 Ovo također donosi de∫niciju romana kao stvaratelja učinaka koji može biti uspješan ili manje uspješan. A i sam je učinak vezan za ideju podrazumijevane stvarnosti, jer, kako kaže Booth, “smatra se da svi romani teže određenom stupnju realistične napetosti; dvosmislenost i ironija razmatraju se uvijek kao da su prednost, a ne mana. Točka gledišta uvijek bi se trebala upotrebljavati ‘dosljedno’, jer u suprotnome će iluzija realističnosti biti razorena.”24 Bijeg od vjernosti i uspješnosti u postizanju učinka kojeg priželjkuje je “apstraktno pravilo” koje bi roman odijelilo od onoga što naziva “potrebama određenih djela ili vrsta djela”.25 Ali hipersticionalnu naratologiju Cyclonopedije pokreće eksplicitna sprega individualnosti i želje. Dio poticajnog problema u zacrtavanju okvira te naratologije unutar teksta je nešto što na svjetlo dana iznose Boothove općenitije izražene brige: načini na koje točka gledišta postaje i tema i čin. Da to kažemo na drugačiji i ljepši način, točka gledišta koju sama Cyclonopedia identi∫cira kao “blobjektivnu”. Učinak kojeg postiže, u slučaju da je taj učinak poželjan, može biti ocijenjen samo prema tome kako sam sebe opisuje iznutra. Prema tim bi mjerilima čak i Gertrude Stein smatrala Cyclonopediju zanimljivim romanom sudeći prema njenim predavanjima o naraciji, jer kaže: 63

Reza Reza Negarestani Negarestani Kate Marshall Cyclonopedia kao roman (promišljanje o suučesništvu kao neautentičnosti)

26 Gertrude Stein, Narration (Chicago: University of Chicago Press, 2010). 27 Booth, 146, 148. 28 Pogledati Negarestani u Mièville, “Fiction by Reza Negarestani”, 13. 29 Reza Negarestani, “Undercover Softness: An Introduction to the Architecture and Politics of Decay”, Collapse 6 (2010). 30 Mieke Bal, “Focalization”, u Narrative/Theory, 154. 31 Bal, “Focalization”, 155. 32 Negarestani, Cyclonopedia, 53. 33 Bal, “Focalization”, 156. 34 Negarestani, “Undercover Softness”, 385. 35 Joelle McSweeney, Nylund, the Sarcographer (Grafton: Tarpaulin Sky Press, 2007). 36 Negarestani, Cyclonopedia, 45.

“The more a novel is a novel . . . the more a writing is a writing the more no outside is outside outside is inside inside is inside.”26 Ono po čemu se točke gledišta i narator međusobno razlikuju prema Boothu je naposljetku kategorija udaljenosti. Ta je udaljenost mjera razdvajanja promatrača ili promišljača od onoga što Booth naziva “autorom, čitateljem i drugim likovima u priči koju iznose ili promišljaju”, a može biti predstavljena i idejom “tona”.27 Booth ostaje vezan za osobe, ali povezivanje udaljenosti i tona stvara zanimljivu spregu u naratologiji Cyclonopedije. Tako prihvaćena i provedena točka gledišta u isto je vrijeme i subjekt i pozicija. Nafta, kao “svjesno biće” pripovijeda, ali s “najniže točke gledišta”.28 To je također nestabilno, jer je nafta i točka gledišta. Ona je udaljenost prema dolje. Ta udaljenost obuhvaća prostornost Tajanstvenog spisa ispod podzemnih struktura i rupa, a uz njih i “prikrivenu mekoću” raspadanja.29 Naposljetku, ona promatra i izvana, i iz najdublje unutarnje točke gledišta. Ono u čemu Cyclonopedia uspijeva jest etabliranje poznate naratološke intervencije Mieke Bal u raspravi o točki gledišta prema kojoj je pojam “fokalizacija” razdvojen od točke gledišta i dodatno usložen. Oznake “točka gledišta”, “narativna perspektiva”, ili “narativna točka gledišta” su, prema mišljenu Bal, neadekvatne, jer ne uspijevaju izraziti razliku između glasa i pogleda, odnosno između “onih koji vide i onih koji govore”.30 Bal predlaže reviziju točke gledišta koja postaje pitanje posredovanja, navodeći, naprimjer, da “odnos između znaka i sadržaja može biti utemeljen isključivo posredovanjem sloja umetnutog između to dvoje, odnosno pogleda na događaje... Fokalizacija je odnos između ‘pogleda’, onoga tko gleda, i onoga što biva gledano.”31 Još jednom ovo je pogrešna priča, model čitanja stvoren za pogrešnu platformu čitanja. On očigledno ne može zadovoljiti ono što se u Cyclonopediji opisuje kao “tijek emergencije unutar bilo kojeg medija”, što “odgovara formaciji tog medija” u smislu da “što je linija emergencije nemirnija, to njezin medij postaje iskrivljeniji i složeniji”.32 Ali u razmišljanjima Bal nazire se tračak nečega što bi se moglo izdvojiti i upotrijebiti kao element pritajene prapovijesti narativne znanosti Cyclonopedije, a to može biti pronađeno unutar njezinog kratkog priznanja mogućnosti postojanja izvanjske fokalizacije, ili posredovanja kojeg opisuje kao “anonimnog činitelja smještenog izvan fabule”, koji igra ulogu fokalizatora u narativu. Taj anonimni činitelj je istovremeno “izvan” narativa i “nevezan za bilo koji lik”.33 Taj činitelj, koji jednostavno čeka da bude umnožen, nakon toga blijedi i nestaje u pozadini, čekajući da bude preobražen u radikalno izvanjskom “labirintu unutrašnjega”.34 Ili je možda ono što barokna noir ∫kcija Nylund, the Sarcographer Joyelle McSweeney navodi kao metodu, točku gledišta i subjekt sarkogra∫je, bogato razgranatog načina shvaćanja “izvana”.35 To je još jedan pogled na “opipljivo” kao “opsjednutog naratora praznine”.36Moj model “opsesivnog proračunavanja vezanog uz discplinu” kao cilj nema oblikovanje prepoznatljivog iščitavanja Cyclonopedije, nego oblikovanje modela čitanja koji proširuje naratološke tvorevine Cyclonopedije zagađujući ih zarazom taksonomije koju ona tako grozničavo odbacuje. I više od toga, on vidi Cyclonopediju kao oblik narativnog razmišljanja koji se može razvijati. Da se vratim na razotkrivenu bliskost romana i ∫kcionalnosti unutar njihovih umjetnih disciplinarnih ograničenja, ono što smatram intrigantnim jest mjera u kojoj bliskost 64

teče i biva otvoreno raspravljana u Cyclonopediji do njezinog samog kraja, u Parsanijevim “bezdanskim dubinama ljubavi”.37 Prevela: Ira Martinović Tekst je preuzet iz zbornika The Leper Creativity: Cyclonopedia Symposium kojeg su uredili Ed Keller, Nicola Masciandro i Eugene Thacker.

37 Negarestani, Cyclonopedia, 220.

Reza Negarestani Reza Negarestani

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 66Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Ben Woodard

Nesuvremena (i bezoblična) dekompozicija ontoepistemološke čvrstoće: Negarestanijeva Cyclonopedia kao metafizika

01 Reza Negarestani, Cyclonopedia: Complicity with Anonymous Materials (Melbourne: re.press, 2008), 15. 02 Negarestani, Cyclonopedia, 16. 03 Negarestani, Cyclonopedia, 31. 04 Stupanj u kojem je Landov transcendentalni materijalizam u sukobu s Negarestanijevim spekulativnim projektom leži u stupnju instanciranosti mišljenja u materijalnosti.

vojom središnjom tezom ovaj članak Negarestanijevu Cyclonopediju postavlja kao u srži meta∫zički tekst što će biti dovedeno u vezu s kritikom i preoblikovanjem ∫lozo∫j ske kategorije postajanja. Iako uglavnom nije eksplicitno tematizirano, u Negarestanijevu djelu postajanje se javlja u različitim mutacijama ∞ kao mathesis raspadanja01, kao kozmička likvidnost blobjektivnosti02 i trisonomije te kao disecirana spirala03. Postajanje, organski ili anorganski vitalističko (delez-gatarijski ili na neki drugi način), bergsonijanski imaginističko ili na pojmu iskustva temeljeno vajthedovsko ili džejmsovsko, ostalo je kroz povijest suviše zapleteno u moć razuma. Obrazlaganje je kao moć prezasnovano zato što implicira dostatan prodor u vijugajuće tokove postajanja, a da pritom ne prepoznaje sebe sama kao rezultat drugih moći, procesa itd. Ova nadiruća zavrzlama doseže točku hiperaktivnosti u djelu Nicka Landa. Dok Land ispravno mijesi misao u produktivan proces, njegova negacija reprezentacije i totalna destrati∫kacija materijalnosti, kako je nedavno primijetio Ray Brassier, otvaraju problem individuacije u kozmosu čiste shizoidne intenzi∫kacije. Iako pod utjecajem Landa, Negarestani, nasuprot njemu, u svom djelu takvu intenzi∫kaciju smješta u uvijek eksteriorizirani apsolut, u strukture materijalnosti kao procesa, čime svoje djelo umeće između mahnitog mračnog delezijanstva i mahnite mračne šelingovštine04. Da bi secirao meta∫zičku jezgru Cyclonopedie, ovaj rad pozivat će se na meta∫zičke parove temelja i bestemelja, unutrašnjeg i izvanjskog (prostornog i vremenskog) te zamračenog postajanja preko ključnog pojma preokreta.

1. Temelj / bestemelj / postajanje-prahom / Negarestani / Schelling Kao što su Graham Harman i Iain Hamilton Grant razjasnili u svojim nedavnim tekstualnim zadjevicama, najzamršenija razmjena između ∫lozo∫ja procesa i ne-procesa (postajanja i postojanja) tiče se problema individuacije. Ta razmjena izražava se suprotstavljanjem pojmova singu67

Reza Negarestani Reza Negarestani

05 Negarestani, Cyclonopedia, 35. 06 Negarestani, Cyclonopedia, 51. 07 Negarestani, Cyclonopedia, 42.-43. 08 Negarestani, Cyclonopedia, 43. 09 Negarestani, Cyclonopedia, 43. 10 Negarestani, Cyclonopedia, 48. 11 Negarestani, Cyclonopedia, 54. 12 Negarestani, Cyclonopedia, 88. 13 Negarestani, Cyclonopedia, 89. 14 Negarestani, Cyclonopedia, 91. 15 Negarestani, Cyclonopedia, 92. 16 Negarestani, Cyclonopedia, 102. 17 Negarestani, Cyclonopedia, 102. 18 Iain Hamilton Grant, Philosophies of Nature after Schelling (London: Continuum, 2008), 139. 19 Grant, Philosophies, 144. 20 Grant, Philosophies, 145-146. 21 Negarestani, Cyclonopedia, 185-186. 22 Henri Bergson, Matter and Memory, prev. Nancy Margaret Paul i Scott Palmer (New York: Macmillan, 1913), 282.

larnosti i multipliciteta, a upravo tu tenziju Negarestani mrcvari degradiranim Jednim, preko likvidi∫ciranog, a ipak zrnatog svijeta. Ovakvom gnjecavom materijalnošću individuacija postaje skroz naskroz “izneređena” i neusmjerena. Umjesto da bude privilegirana meta∫zička funkcija, ona postaje rezultat “sječenja smjera” u pomaku iz ničega u nešto05 gdje se hàlo individuacije nepovratno osipa.06 Kako je cjelovitost kao takva degenerirana, kako je bilo što kao stvar tek unaprijed isprobijan kompleks rupâ07, samo postajanje biva iscrpljeno, a ipak nesklono potpunom odumiranju ∞ ono je bestemeljnost nesvodiva na ništa08. Nadalje, ovo zamračenje danosti postajanja zamršeno je formacijom gradijenata09 jer postoji divergentan niz postajanjâ za svaku razinu kompozicije10 u prah osutog svijeta razlamanja,11 horizontalno i vertikalno distribuiran u njemu i za njega. Negarestanijevo postajanje prahom uključuje bestemeljne čestice materijalnosti koje se nadmeću s kozmičkom mokrinom12 gdje prašni sasip postaje raspuštanje DeLandinog spleta,13 kapacitet za emergenciju koja prati ispražnjenje svakog tobožnjeg totaliteta, “pozitivno degenerirajućih procesa”14 ili “prašnih vrtloženja”15 ili prljavštinu kondenziranog ∞ aktualnog.16 Negarastanijev pulvizam približava se šelingovskom vrtlogu kao točki kočenja ili štucaju postajanja. Još je više šelingovska Negarastanijeva upotreba apokrize koja “strati∫cira svemir u prikladno uređene slojeve što uopće omogućuje uni∫kaciju kao dinamički proces”.17 Ovo je usporedivo sa Schellingovim pojmom Stufenfolge ili stupnjevitim stepenicama dinamične prirode18 u kojoj individuacija nije odvojiva od postajanja nego je rezultat pozitivne sile prekinute negativnom.19 Kao što Iain Grant kaže: “Stufenfolge je, dakle, derivirana kombiniranjem dinamičke metrike partikularnih fenomena s primarno diverzi∫cirajućom antitezom, ili pak usporedbom dinamike fenomena s njihovim proizvođenjem kao takvim.”20 Čini se da Negarestani odstupa od Schellinga suprotstavljajući raspad i prirodu jer dok je priroda bezoblična, raspad je ultrametričan ili “ekscesivno dimenzionirajući”.21 Schelling, Negarestanijev saveznik u osnaživanju duboke prošlosti, nije osobito jak teoretičar prostora i materijalizacije i/ili aktualizacije vremenskih procesa. Sada ćemo se osvrnuti na ovu neobičnu proizvodnju metrike.

2. Prostorvremenska britva ili Negarestani protiv Bergsona Na zadnjim stranicama Kreativne evolucije, Henri Bergson ukazuje na mogućnost strati∫kacije postajanja tvrdeći da ono dolazi u tri različita pokreta: ekstenzivnom, evolucijskom i kvalitativnom, prije ulaska u kinematografsko istraživanje osjeta. Ovo se može čitati kao razvijanje sljedećeg pasusa iz Materije i memorije: između meta∫zičkog dogmatizma s jedne i kritičke ∫lozo∫je s druge strane ima mjesta za doktrinu koja homogeni prostor i vrijeme smatra principima divizije i solidi∫kacije uvedenima u realno s obzirom na djelovanje, a ne na znanje. (...) Ali pogrešne koncepcije o osjetilnim kvalitetama i prostoru tako su duboko ukorijenjene u umu da je neophodno napadati ih sa svih strana.22

Negarestani adresira slične koncepte protežnosti: “Da sumiramo: ono čudno kao koncepcija izvanjskosti za koju je razvoj neobuzdane izvanjskosti objašnjen ili dijagramiran u terminima topološkog, ekonomskog i dinamičkog kontinuuma tj. kontinuirane sekvence u kojoj se susjedni elementi ne mogu razlikovati opažanjem, dok su ekstremi (horor/teror, prisutnost/povučenost?) ipak prilično distinktivni.”23 Ali vidjet ćemo da Negarestani znatno odstupa od Bergsonova intuicionističkog pozitiviteta. Materijalnost raspadanja u svom utemeljivanju i rastemeljivanju mijenja kolosijek unutrašnjosti/izvanjskosti jer za funkcioniranje raspadanja (kao funkcije i kao ekspresije prostora i vremena) mora postojati odluka o tome što je biće, što je raspadanje. Kako piše Reza: ...raspadanje [kao] škodljivo međudjelovanje najgnjusnijeg vremena (nepripadanja i čiste kontingencije) i najdegeneriranijeg prostora (tendencije prostora za beskonačna uvijanja koja podrivaju svaki mogući temelj za emergenciju odvojenih bića). To međudjelovanje najgorih košmara prostora i vremena iznosi mogućnost truljenja (čak beskonačnog raspadanja) kao diferencijalnu formu nerazrješive praznine prerušene u idealni objektivitet s generativnim preokretom.24

Generativni se preokret događa kad emergencija susreće unutrašnje/izvanjsko tj. tamo gdje vitalno (kao organska ili anorganska egzistencija-kroz-vrijeme) posuđuje energiju od bića (djelomično ga rastemeljujući) čime prijeti susretanjem njegove unutrašnjosti koristeći istodobno njegovu izvanjskost kao temelj izvanjšten za postavljanje granice. Ova prostornost sudjeluje u vremenskoj reorijentaciji, kako kaže Reza: vitalno vrijeme prisvaja izvanjskost kozmičkog vremena pretvarajući je u interioriziranu koncepciju vremena dostupnu životu i njegovim manifestacijama. Ipak kozmičko vrijeme nepripadanja i čistih kontingencija ne može nikada biti potpuno prisvojeno ili asimilirano (interiorizirano) vitalnim vremenom i njegovom vremenskom koncepcijom. Zašto? Zato što je i samo vitalno vrijeme ovisno o kozmičkom vremenu kao vremenskom uvjetu za interiorizaciju i ograđivanje kontingencija apsolutnog vremena te njihovo poimanje kao nužnih uvjeta za emergenciju života.25

23 31. 5. 2009. ∞ osobna prepiska 24 Negarestani, “Undercover Softness”,Collapse 6 (2010): 400. 25 Negarestani, “Undercover Softness”, 404. 26 Osobna prepiska

To znači, tamo gdje prostorvremenski procesi utemeljivanja/rastemeljivanja nisu ograničeni pa stoga kao nuspojavu proizvode unutrašnjosti i izvanjskosti, život (misleći ili neki drugačiji) može rastemeljivati samo ako ne izmiče sebi tlo pod nogama i u doslovnom i energetskom smislu. Trulež posebice jasno demonstrira rastemeljujuću granicu života (u biološkom smislu), njegovo rastemeljivanje da bi se iznova utemeljio uvijek u suradnji s tanatozom koja vodi do zapetljane (umwege) materijalnosti. Umjesto da bude misao koja ∫ksira postajanje, to je plitko mrcvarenje sama sebe u struji postajanja. Dok Bergsonu kozmička uni∫kacija izaziva nelagodu, za Negarestanija ona postoji ali bez garantirane afektivne pozitivnosti ili potpune intuicijom zahvatljive koherencije. Ovo se tiče onoga što je Negarestani nazvao uzimanjem udjela u projektu znanstvenog univerzalizma.26 U suprotnosti s različitim romantizacijama konačnosti, kao i prebujnim ∫lozo∫jama procesa, Negarestanijevo raspadnuto postajanje dozvol69

Reza Negarestani

java prostorvremenitost neodređenu mišlju, ali ipak ne i eksterioriziranu te bačenu daleko onkraj sebe same na način da je misao siječe, a da ona ne siječe misao u totalno rasulo. Postajanje iskrsava kao samoizjedajuće nebiće zamračeno košnicom prazninâ.

Reza Negarestani

Ben Woodard Nesuvremena (i bezoblična) dekompozicija onto-epistemološke čvrstoće: Negarestanijeva Cyclonopedia kao metafizika

3. Tamno postajanje / mislivi afekt / Negarestani / Meillassoux

27 Negarestani, Cyclonopedia, 35-36. 28 Negarestani, Cyclonopedia, 188, 201. 29 Negarestani, Cyclonopedia, 22. 30 Negarestani, Cyclonopedia, 64.

Ako postajanje postaje prema nuli, a da je nikada ne doseže,27 kako se onda Negarestanijev nekrotični vitalizam tamnog postajanja razlikuje od Meillassouxove apsolutne kontingencije? U knjizi The Medium of Contingency, Negarestani povezuje kontingenciju i komplicitet pa piše: “radije nego tražiti otvorenost prema kontingentnoj izvanjskosti preko dostupnih modusa interakcije” (13). Ako se priklonimo eksterioriziranom apsolutu ili eksteriorizanoj izvanjskosti, pojam se postajanja ontološki iscrpljuje, a ako se postajanje iscrpi, onda je preokret postranično ili horizontalno pružanje prema nuli prilikom kojeg istezanje materijalnosti prema destrukciji otvara problem hvatanja u koštac s produktivnošću misli, misli kao plinovitog truljenja.28 Ako je postajanje puko preuređivanje i/ili tok energije-tvari, onda se čini da je lako prenaglasiti emergenciju, kaos, organicizam i metastabilnost ili to da se “stvari događaju”, otud Meillassouxov zaključak da je samo kontingencija nužna. Ali dok Meillassoux adresira dostupnost onoga “po sebi” putem logičkih struktura, on se ne osvrće na problem procesa same materijalizacije, s obzirom na to da tvrdi kako je Humeov problem nerazrješiv (uzrok i učinak ne mogu se supstancijalizirati), pa ipak postoji razlika između subordiniranih i nužnih temelja ∞ nije nužno da znamo svaki temelj kao nužan ili pak kako se stvari materijaliziraju ∞ ali ostaje pitanje načina na koji temelji mogu biti, a da to ne bude kroz neograničeno postajanje. To povlači strati∫ciranje samog postajanja čime se strati∫kacija utvrđuje kao sekundarna ontološka operacija, odmah iza postajanja. Otvara se pitanje podnosi li se iscrpivo postajanje s apsolutnom izvanjskošću. Sadrži li apsolut postajanje ili on jest postajanje? Je li postajanje raspad apsoluta ili je apsolutna izvanjskost uvijek tek otkrivanju otvoren gradijent izvanjskosti/apsoluta? Trisoni i šupljine bitka kompliciraju blagotvornu imanenciju ili postajanje ne postajući pritom poput nekog mehanicističkog sistema ili ontološkog zatvaranja. Što je bolji deskriptivni model: pokvareni mehanizam ili iscrpivo postajanje? Moglo bi se reći da Negarestani de∫nira svoju meta∫ziku regionalnije, kao energetiku praznine ∞ kao događanje trisona, nemat-prostora itd., ali može li se to proširiti? Je li postajanje kao takvo šupljina u apsolutnoj izvanjskosti ili je postajanje rad apsoluta? Meilassouxov hiperkaotični apsolut podrazumijeva da misleća znanost, ili misleća nekorelacijska priroda, otkriva da svaki stvarni smisao postajanja mora biti u njoj sadržan, ali ne i potčinjen njoj29, te razlikuje kaotično nepostajanje svog apsoluta od klasičnog heraklitovskog Ωuksa s obzirom na to da, za Meillassouxa, postajanje može postati nepostajano, može se rastočiti.30 Ali opet, čini se da se Negarestani i Meillassoux razlikuju u pitanju aktualizacije. Negarestani putem vrtložne prašnosti razmrsujućeg apso70

luta pokušava artikulirati aktualizaciju i individuaciju u postajanju bez privilegiranja poimanja ili postajanje kao suverenu meta∫zičku gestu. Cyclonopedia je alkemijsko uslojavanje pustolovine postajanja, rastegnuto daleko nazad u prašno srastanje kozmološke tvorevine, u kronopolitiku apokaliptične budućnosti.

4. Zaključak

31 Negarestani, “Undercover Softness”, 451. 32 H. P. Lovecraft, Selected Letters (Sauk City: Arkham House, 1968), 3.102. 33 H. P. Lovecraft, Selected Letters, 3.110. 34 Negarestani, Cyclonopedia, 200.

Moglo bi se reći da je postajanje izbilo ispred sebe sama i spotaknulo se preko vlastite preobilnosti, natopivši se u statici vlastite élan vital ili u bezorganskoj kaši što je dovelo do mesoizjedajuće mrežne mahnitosti devedesetih godina koja je možda bila dopuna Bergsonova kinematičnog zašivanja iskustva. Ova preobilnost kao iz crtića možda objašnjava tvrdnju Grahama Harmana da je postajanju otkucao čas. Negarestanijevo je djelo dokaz da je preuranjeno za takve izjave. Važna je lekcija priznati univoknost ili manjak ontološke diferencije između misli i sluzi, ili praznine i praha, imajući pritom u vidu da to ne znači vrtoglavicu nerazlikovanja u kojoj bi afektivni prostor (ili afektivno-estetička ljuska speci∫čne vrste mišljenja) bio odvojen od svojih meta∫zičkih úloga, ne samo operacionalno, nego i svojom slojevitom aktualizacijom. Nastranost aktualnosti u meta∫zikama procesa ili meta∫zikama moći sumirana je riječima Iaina Granta: “Bitak je nužno neodređen ako je aktualnost odrediva.”31 Grantova genetička konceptualizacija aktualnosti razdvaja je od objektalnosti ∞ to razdvajanje, rekao bih, gotički nastavlja Negarestani u svom djelu. Uz rizik da prebrzo postanem vlastita karikatura, završio bih nastranim prizvukom. U pismima svom prijatelju Jamesu Ferdinandu Mortonu, H. P. Lovecraft ∫lozo∫ra: “Usred kozmičkog kaosa jedino nad čime moramo bdjeti jesu nestalni oblici iluzije satkani od otpadaka slučaja koji sačinjavaju naša sjećanja. Sve osim toga izgubljenost je u praznini bez značenja! 32 (...) Prokleto bih volio jednom uspjeti napisati knjigu, iako nikada ne bih osvojio mjesto uz Schopenhauera, Nietzschea ili Bertranda Russella. Mislim da bih je nazvao Što je bilo što?”33 Negarestanijevo djelo u polju meta∫zike konstruira oblast pulsirajućih praznina, uvijek izvana-iznutra, a da prazninsko nikada ne gubi svoju izvanjskost, ne otklizujući u ono što bismo mogli neobično nazvati prostornom antecedencijom u kojoj je bilo koje sada i onda u istom redu s drugim štostvom i jestvom.34 Dakle, gdje postoji singularna praznina koja nas odvlači mogli bismo, kao i Lovecraft, zadržati zrno trezvenosti, međutim, u Negarestanijevu slučaju, gdje smo bičevani prazninama, gdje postajanje bivaju energetske iznutrice davno umrlog Jednog, postoji samo još operacionalni jaz između afektivnog prostora i meta∫zike, između napola prozirne cerebralne larme svijesti i mraka ontoepistemološke indistinkcije ∞ jaz koji je izjedanje iznutra i zijevanje izvana. Tekst je preuzet iz zbornika The Leper Creativity: Cyclonopedia Symposium kojeg su uredili Ed Keller, Nicola Masciandro i Eugene Thacker. Preveo: Damir Đirlić

Reza Negarestani Reza Negarestani

“Nine Looks”, ilustracija za plakat, 72Dario Dević i Hrvoje Živčić, 2010.

Robin Mackay

Kratka povijest geotraume

Freud, Ferenczi, Lovecraft, Bodkin, Challenger, Cane, Barker, Land, Parsani. Nesvakidašnji likovi. Luđaci, svi do posljednjega. Prevaranti, lažovi, pseudoznanstvenici u najboljem slučaju. Nedisciplinirani mislioci što stvaraju spekulativne križance. Histerija, neuronika, stratoanaliza, shizoanaliza, geotraumatika.

Reza Reza Negarestani Negarestani Robin Mackay Kratka povijest geotraume

Kroz pogrešna tumačenja, zamišljene konvergencije, nasilna povezivanja i druge mutne manevre kojima nedostaje principijelno ponašanje kakvo se od znanstvenika očekuje, svi su redom tvrdili da su izumili novu disciplinu, koju su u različita vremena nazivali različitim imenima; ali nitko od njih očigledno nije razumio koji su ciljevi, metode i principi te nove discipline.

Pa ipak, u njoj je bilo nečeg važnog; nečeg što je visjelo na rubu litice zaborava. Danas ne bi bilo ni traga geokozmičkoj teoriji traume,

ne bi postojala niti u sjećanju da nije bilo Odbora za plutoniku. Posao Odbora nije bio lagan. Bio je potreban neizravan pristup. Suvremeni zagovornik, novi kandidat. Da nije postojao, morali bi ga izmisliti. I ovog je puta nešto moralo upaliti.

Odbor je imao ambicije zavladati najvećim mogućim dijelom tržišta. Stoga je primarni zadatak bio razumijevanje širenja ideja ∞ shvaćanje epidemiologije koncepta.

Kandidat očigledno nije mogao biti znanstvenik. Vremena su se promijenila: čudaci poput Landa i Parsanija danas ne bi mogli niti prijeći prag sveučilišta. Ne ∞ kandidat je morao biti autsajder ∞ čak i egzotični autsajder.

Reza Negarestani Robin Mackay Kratka povijest geotraume

Reza Negarestani

Neki osebujni buntovnik, samouk, bez kvali∫kacija; usamljeni glas koji se javlja niotkud. On ∞ ili ona ∞ mora biti uvjerljivo nepristupačan, sakriven nekamo. Negdje na Osovini zla, možda; to bi dodalo malo političke intrige. Taj progonjeni disident koji se smuca marginama interneta u potrazi za drugim individuama pomračenog uma nailazi na Landa,

umirovljenog ∫lozofa koji danas širi teorije zavjere i razbacuje se neo-okultističkim spekulacijama. Land mu predaje posljednji Barkerov rukopis.

Tada otkriva Parsanijeve bilješke u Iranu, uviđa povezanost između Bodkina i Canea, i počinje sastavljati cjelinu od djelića. Sve se moglo dogoditi baš tako. Zatim ga selimo na Daleki istok. Na neko mjesto koje nitko nikad ne posjećuje. Čak ne niti Kinu, niti Japan ∞ možda Maleziju. Konstruiramo njegove radove u nekakvom izmučenom, gnomskom stilu koji spaja ekstremnu etimološku bistrinu s bolesnom maštom kakvu oblikuje gledanje previše horora. Uglavnom, on je u svakom slučaju na neki način bolestan. Možda pati od nesanice, bunca u deliriju, nije sposoban za normalno funkcioniranje; boluje od kakve bliskoistočne groznice. To bi moglo biti baš tako.

Nevidljiv, taj lik mora posjedovati određenu neobjašnjivu karizmu, iz njega mora isijavati aura egzotičnosti. Budući da dolazi izvana, gotovo bi sve moglo biti uvjerljivo. Treba ostati sakriven koliko god to bude moguće; neviđen, ali dojmljiv.

Treba zakazati pojavljivanja u javnosti, a zatim ih otkazati. Zbog problema s vizom, lošeg zdravlja, što god bude potrebno. Ako dođe do toga da se doista mora negdje pojaviti, to mora biti besprijekorno izvedeno ∞ trošak nije važan. Ali važnije je od svega da ideje neprestano nadiru, djelujući podzemno. Potrebno je jedino da se održi dovoljno dugo da izvrši usađivanje ideja. Kad ideje zažive, lako ga se može umiroviti. Čudaku poput njega svašta se može dogoditi. Istina je da je Odbor mnogo riskirao. Zanio se vlastitom tvorevinom, izveo nekoliko nepotrebno baroknih preokreta. Fiktivni entitet koji raspravlja o vlastitom hipersticijskom nepostojanju? Lutka koja nam govori tko vuče naše konce? Na kraju krajeva, nitko ne bi bio dovoljno lud da povjeruje da to nije istina.

Reza Negarestani Robin Mackay Kratka povijest geotraume Reza Negarestani

Robin Mackay Kratka povijest geotraume

Reza Negarestani Reza Negarestani

* * * Putovanje uz rijeku bilo je poput povratka na sam početak svijeta, kad je vegetacija bujala Zemljom, a golemo drveće kraljevalo. Prazan potok, potpuna tišina, neprohodna šuma. Zrak je bio topao, gust, težak, ljepljiv... Dugački dijelovi vodenog puta nizali su se jedan za drugim, napušteni, vodeći u sumrak sjenovitih daljina... Bijasmo lutalice na pretpovijesnoj Zemlji, na Zemlji koja je nosila obilježja nepoznatog planeta. “Visoko drveće.” “Kad ste rođeni?” “Znači, ti si jedan od sanjača. Ugledao si fatamorganu posljednje lagune. Izgledaš umorno. Je li bila duboka?”

Robin Mackay Kratka povijest geotraume

Pristupam dokumentima. Psihički materijal u ovakvim slučajevima histerije se prezentira kao struktura u nekoliko dimenzija, strati∫cirana na najmanje tri različita načina. (Nadam se da ću uskoro moći opravdati ovakav slikoviti modus izražavanja.) Za početak je tu nukleus sastavljen od sjećanja na događaje u kojima je traumatski faktor kulminirao ili u kojem se patogena ideja manifestirala u svojem najčišćem obliku. Oko tog nukleusa pronalazimo ono što je često nevjerojatno obilna količina mnemičkog materijala koji se mora razraditi u analizi i koji je, kao što smo rekli, raspoređen u trojnom sloju. U prvom redu tu je nepogrešivo linearni kronološki red koji unutar svakog sloja dobiva odvojenu temu... U Breuerovoj analizi Anne O, ... pod svakim od ... sedam naslova bilo je sakupljeno između deset i više od stotinu individualnih sjećanja poredanih kronološkim slijedom. Ostavljali su dojam da istražujemo brižno ažurirani dosje. Oni otežavaju analitički rad zbog toga što prilikom reprodukcije sjećanja obrću redoslijed kojim su ta sjećanja nastala. Najsvježije i najnovije iskustvo unutar dokumenta prikazano je prvo, kao naslovnica, a posljednje se ukazuje iskustvo s kojima je slijed zapravo započeo. Takva grupiranja oblikuju ‘teme’. Te teme iskazuju i sekundarni oblik uređenja. Svaka je od njih ∞ ne mogu to izraziti ni na koji drugi način ∞ strati∫cirana koncentrično oko patogenog nukleusa. Sadržaj svakog pojedinog sloja u jednakoj se mjeri odlikuje jednakim stupnjem otpora, a taj se stupanj povećava sukladno blizini sloja nukleusu. Tako postoje područja unutar kojih vlada jednak stupanj modi∫kacije svijesti, a tim se područjima protežu različite teme. Najudaljeniji sloj sadrži sjećanja (ili dokumente) koji se, budući da pripadaju različitim temama, lako pamte i oduvijek su dio jasne svijesti. Što dublje ulazimo, to teže postaje raspoznavati sjećanja koja naviru, sve dok u blizini nukleusa ne naiđemo na sjećanja koja pacijent odbacuje kao nepoznata čak i dok ih reproducira. Još nismo spomenuli treći oblik rasporeda ∞ a taj je najvažniji, ali o njemu je najteže izreći općenitu izjavu bilo kakve vrste. Ovdje govorim o rasporedu kojeg određuje misaoni sadržaj, poveznici koju tvori logična nit što dopire sve do nukleusa i najčešće krivuda i vijuga, slijedeći svaki put

drugu stazu. Ovaj je raspored dinamičnog karaktera, za razliku od morfološkog karaktera dva prethodno spomenuta sloja. Dok bi se ta dva sloja na prostornom dijagramu mogla prikazati neprekinutom linijom, bila ona zaobljena ili ravna, tijek logičnog lanca morao bi biti prikazan isprekidanom linijom koja bi trebala teći najzabačenijim putevima s površine prema najdubljim slojevima i natrag, pa ipak bi općenito napredovao od perifernog dijela prema središnjem nukleusu, dodirujući svako mjesto za zaustavljanje na svojem putu ∞ ta bi linija krivudala poput skakača koji kružno prolazi kvadratnom šahovskom pločom presijecajući ju lijevo-desno... Rekli smo da se ovaj materijal ponaša poput stranog tijela, te da se tretman također može usporediti s otklanjanjem stranog tijela sa živog tkiva. Sada smo došli do mjesta s kojega možemo vidjeti u čemu ta usporedba ne stoji. Strano tijelo ne ulazi ni u kakav odnos sa slojevima tkiva koje ga okružuje, iako ih mijenja i u njima pobuđuje upalni proces. Naša patogena psihička grupa, s druge strane, ne priznaje da je bez tragova uklonjena iz ega. Njezini vanjski slojevi prolaze u svim smjerovima u dijelove normalnog ega; i, uistinu, oni pripadaju njemu u jednakoj mjeri koliko i patogenoj organizaciji. U analizi je razgraničenje između njih isključivo konvencionalno, čas na jednom, čas na drugom mjestu, dok ga se na određenim mjestima uopće ne može utvrditi. Unutarnji slojevi patogene organizacije vrlo su udaljeni od ega, ali niti tamo ne postoji ikakvo vidljivo razgraničenje, mjesto na kojem očito počinje patogeni materijal. Zapravo, patogena organizacija ne ponaša se kao strano tijelo, već prije kao nešto ubačeno i sraslo.01

Teorija traume od samog se početka pokazala kao kripto-geološki hibrid. Darwin i geolozi već su utvrdili da je čitava površina Zemlje i sve što se po njoj kreće živući fosilni arhiv, arhiv sjećanja pomno pohranjivanih tijekom nezamislivih eona i zapečaćenih da se spriječi introspekcija; koja je njihov vlastiti materijal miješao i procesuirao, ali koja su nakon probijanja šifre bila užasavajući prizor čije će se pripovijetke razviti paralelno s Freudovima, poput dvije isprepletene teme poniženja. Napuštajući metodu razmatranja kojom se Freud suočava s onime što još drži ‘metaforičkim’ slojnim prizorima, kozmička teorija geotraume, odnosno plutonika dr. Daniela Barkera, teoriju psihičke traume primjenjuje na geo∫ziku, pri čemu psihičko iskustvo postaje šifrirani geološki izvještaj, posljedica iskonske hadske traume u materijalnom nesvjesnom planeta Zemlje. Razvijajući pomnije model ‘generaliziranog raslojavanja’ profesora Challengera, Barker ekstremno radikalizira ničeansku genealogiju, pretvarajući ju u materijalističku kripto-znanost.

01 Sigmund Freud, The Psychotherapy of Hysteria (1895), u vol. 2 Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, ur. i prev. James Strachey (London: Hogarth, 1953-1974).

Što si Zemlja misli tko je? To je pitanje dosljednosti. Počnimo sa znanstvenom pričom, koja kaže sljedeće: prije četiri i pol do četiri milijarde godina ∞ tijekom hadija ∞ Zemlja je bila u stanju superzagrijane otopljene mase oblikovane udarima planetoida i meteorita koji su povećavali temperaturu (pretvaranjem kinetičke energije u toplinsku). Kako se Sunčev sustav zgušnjavao, učestalost i jačina udara sustavno su opadali, a površina Zemlje se hladila zbog zračenja topline u svemir pojačanog početkom vodenog ciklusa. Tijekom iduće epohe ∞ arhaika ∞ ra-

Reza Negarestani Reza Negarestani Robin Mackay Kratka povijest geotraume

02 Daniel Charles Barker, “Barker Speaks”, u Nick Land, Fanged Noumena (Falmouth/NY: Urbanomic/Sequence, 2011), 497-9.

staljena jezgra planeta našla se zarobljena unutar skorene ljuske, stvarajući izoliran rezervoar iskonske egzogene traume, odnosno geokozmički pokretač terestrijalne transmutacije. I to je to. To je plutonika, odnosno neoplutonizam. Sve je tu: anorgansko sjećanje, plutonička petlja eksternih kolizija u interni sadržaj, neosobna trauma kao pokretački mehanizam. Poniranje u tijelo Zemlje odgovara regresiji kroz geokozmičko vrijeme. Trauma je tijelo. Naposljetku ∞ na polu maksimalne neravnoteže ∞ stvar je u željezu. Na MVU to nazivaju Cthelll: unutarnja trećina Zemljine mase, polutekući željezni ocean, megamolekula, parni lonac kojeg ne možemo niti zamisliti. Na toj je dubini toplije nego na površini Sunca, tri tisuće kilometara ispod površine planeta, a sva je ta toplinska energija čisto neosobno nesubjektivno sjećanje na izvanjsko; ona pokreće mehanizam tektonskih ploča našeg planeta dinamikom provodljivosti i konvektivnosti polutekuće silicijske kore, dok se čitav taj sustav kupa elektromagnetskim poljima pulsirajući izmjenično u skladu s kruženjem Mjeseca. Cthelll je noćna mora našeg planeta, mračni ocean, Xanadu: anorgansko metalno utjelovljenje traumatičnog urlika Zemlje izrezbareno silama, prošarano toplinskim valovima i strujama, pomahnitalim česticama, nasrtajima i povlačenjima iona, gravitacijskim istančanim osjetilnostima pretvorenim u nelokalnu elektromrežu i proždrljivom vulkanskom aktivnošću... zato plutonička znanost uvijek lako sklizne u shizofreni delirij.02

Ispričajmo još jednom tu priču. U trenutku rođenja Sunčevog sustava, odvojivši se od protoplanetarnog diska koji će kasnije postati središnje tijelo, se sićušna, pravilna kuglasta masa pojavila se u Sunčevoj maglici. Unutar idućih 500 milijuna godina naglo slijeganje mase u gustu metalnu jezgru ∞ taj je događaj poznat kao željezna katastrofa ∞ pogoduje formaciji diferencirane, slojevite planetarne strukture, čija je unutarnja tekuća jezgra okružena tankom stjenovitom ovojnicom i hladnom korom. Ta krhka površina zatvara u dubine potisnutu tajnu Zemljine ‘goruće identičnosti Suncu’. Ali lice Zemlje ne miruje. Na konstantnu mijenu površine planeta utječe kombinacija izvanjskih procesa ∞ klimatska denudacija i taloženje ∞ kao i internih procesa ∞ kretanje gorućih Ωuida ili magme. Te dvije grupe procesa transformiraju površinu Zemlje i oblikuju sudbinu svega na njoj. Energiju crpe jedni iz Sunca, a drugi iz njegovog zarobljenog, zakržljalog blizanca, Zemljine jezgre. Stoga tanka kora kojoj je zadaća štititi stanovnike Zemlje od njezine iskonske traume nosi lice neprestano promjenjivog izraza helio-plutoničke povezanosti. Pritisak kojem je magma podvrgnuta u dubini povremeno ju tjera u smjeru najslabijeg otpora: potisnuta energija izbija na površinu, stvarajući vatrene proboje kroz stijene kore. Površinski simptomi koji se kristaliziraju oko tih povremenih ispada plutoničke katarze dalekosežni su i razgranati. Unutarnji stranac, insajder. Trauma je istovremeno zapetljana radnja, geološki kompleks i komplicirano šifriran sustav datoteka. Arhiv izbija na površinu samo da bi odmah potom bio prežvakan i bačen natrag u nered vlastite represije. Pipci ‘patogenog nukleusa’ neprimjetno se stapaju s ‘normalnim tkivom’. A svaka živuća individua koja je ikad postojala je iz84

nova oživljena kopija izvučena iz trezora arhiva, zarobljena u petlji koja slavi Cthellla. Onkraj ograničenog biocentričnog modela naznačenog u S onu stranu načela ugode, Barkerova teorija proširuje traumu da bi njome obuhvatila i domenu anorganskog. Akrecija Zemlje pradavna je trauma čiji su ožiljci šifrirani u/kao materija planeta, te tako tvore registar nesvjesne boli koja koegzistira s domenom strati∫cirane materijalnosti kao takve. Nije poznato je li Barker ikada došao u kontakt s dr. Bodkinom, iako je dotični uobličio svoj rad kao član tajne istraživačke misije koja je prethodila ‘Projektu Ožiljak’. U svakom slučaju, među obilježjima koje njihovi teoretski radovi dijele je reinterpretacija, kroz radikaliziranu frojdovsku teoriju traume, odbačene biološke ideje da je ‘ontogeneza rekapitulacija ∫logeneze’. Ako je biološko tek izmučena jeka ključale jezgre Cthellla, tada genealogija, stratoanaliza i teorija informacije obećavaju kriptogra∫ju ove kozmičke boli; a Haeckelova rekapitulacijska teza donosi prijedlog o tome kako bi mogao biti formatiran histerijsko-biološki sustav pohranjivanja. Kriptogra∫ja je bila moja misao vodilja od početka do kraja. Što je smisao geotraumatike, čak i sad? ∞ Rigorozna praksa dekodiranja.03

Kako bi napredovala takva kriptogra∫ja? Nije to tek jednostavno otvaranje dokumenata, pregledavanje kutija. Freud zna da je do jezgre nemoguće doprijeti direktno. Sustavu obrnutog pohranjivanja, kojeg kontinuirano šifrira njegov vlastiti dnevnik pristupanja dokumentima, ne može se pristupiti izravno, nego isključivo eksperimentalnim ispipavanjem zakučastih, rizomatskih zapleta koji iz njega vire... ne samo... vijugava, iskrivljena linija, već pravi razgranati sustav linija, te, još točnije, sustav linija koje se susreću u istom mjestu. On ima čvorišta u kojima se susreću dvije ili više niti, nakon čega teku dalje kao jedna; te gotovo uvijek i nekoliko niti koje teku nezavisno od ostalih, ili koje su povezane u nekoliko točaka bočnim poveznim točkama, te izbijaju u nukleus.04

Nepotrebno je isticati da trauma pripada vremenu koje prethodi osobnom sjećanju. Očigledno, geotraumatika radikalizira tvrdnju profesora Challengera da bi se shizoanaliza trebala proširiti izvan područja traume doživljene unutar obitelji, te uključiti društvena i politička područja; nadilazeći povijest i biologiju, ona spaja geološko i kozmičko unutar okvira transcendentalnog nesvjesnoga. Korijen nemira kojeg organizam prepoznaje unutar ograničenog referentnog okvira ∞ mama-tata ∞ ili kojeg tumači kroz prijetnju osobne smrti, zapravo je dublja trauma ugniježđena u samoj ∫zičkoj stvarnosti. Ta trauma nije osobna, a vrijeme života Zemlje nakuplja se, bilježi i čahuri u nama. Svo ljudsko iskustvo je šifrirana poruka Cthellla kozmosu, vrisak zemlje. 03 Barker, “Barker Speaks”, 494. 04 Freud, The Psychotherapy of Hysteria. 05 Barker, “Barker Speaks”, 499.

Ubrzajte seizmološke snimke i čut ćete vrisak Zemlje. Geotrauma je proces koji još uvijek traje, čija se napetost neprestano izražava ∞ djelomično zamrznuta ∞ biološkom organizacijom.05

Reza Reza Negarestani Negarestani Robin Mackay Kratka povijest geotraume

Nietzsche se poigravao idejom da su struktura i upotreba ljudskog tijela korijen sustava neurotičnih oboljenja svojstvenih ljudskom postojanju; ali ta je neuroza istovremeno i planetarna. Geotraumatska kriptogra∫ja mora prerasti u nad-genealogiju, pristupiti tim duboko smrznutim sjećanjima usađenim u tijelo i odrediti koje planetarne događaje opisuju. Dramatizacija histerije u Vrtoglavici naizgled pretvara Freudov topološki iskrivljen model u linearni, sugerirajući tako da se može doprijeti do jezgre, izaći iz petlje ponavljanja linearnom regresijom, pristupanjem osobnim sjećanjima, guljenjem jednog sloja za drugim. Možda je to dug zahtjevu vizualne zabave koji ideju uspijeva podići iz naslonjača i izvesti iz je ordinacije psihijatra; ali, neovisno o tome, Vrtoglavica je bitna jer naslućuje srodnost sustava histerije s ne-ljudskim sustavima sjećanja, te (a lako je moguće da je Hitchcock čitao i Bodkina, a ne samo Freuda) vidi traumatsku regresiju kao nešto što nije aktivirano introspekcijom, već povratkom u nekadašnje okruženje, pri čemu je nesvjesno pričvršćeno za geografsku lokaciju u obliku okidača osjećaja. Visoko drveće. I tako se vraćamo na Haeckelovu rekapitulacijsku tezu. U svojoj de∫niciji ‘neuronike’ Bodkin je nastojao pojmiti nesvjesno kao vremenski označeno spinalno sjećanje, niz evolucijskih okidača koje pokreće kemijski uzročnik osjetljiv na klimatske uvjete. Neuronika ima za cilj empirijsko popisivanje odnosa između psihičke organizacije, biološke ∫logeneze i poticaja iz okoliša. Bodkinova uznemirujuće proročka teorija razmatra mogućnost preplavljivanja planeta tijekom razdoblja podivljalih klimatskih promjena koje će izazvati tropske vrućine i povećanje oceana. Njegovi eksperimenti predočuju time izazvane promjene unutar nesvjesnoga, dok klimatske promjene potiču nestanak ili ponovno buđenje određenih oblika ponašanja koji su pripadali prethodnim evolucijskim stupnjevima čovječanstva. Usprkos ‘dokazivanju bezvrijednosti’ Haeckelove teorije ∞ koja kaže da ontogeneza potvrđuje ∫logenezu, da svaki pojedinac u svojem razvoju ponavlja korake evolucije svojih dalekih predaka ∞ kao i Barker, Bodkin nazire teoretsku moć ispod linearne jednostavnosti koja omogućava njezino olako odbacivanje. Ako su velike evolucijske promjene posljedica katastrofalnih pomaka u klimatskom sustavu planeta ∞ početaka ledenih doba, promjena u atmosferi, razdvajanja tektonskih ploča, značajnih porasta temperature ∞ tada biološko može biti shvaćeno, u terminima geotraumatike, kao karta geološkog vremena. U skladu s time, pojavljivanje Barkerove teorije o ‘spinalnoj katastro∫’ unosi potrebne ispravke i nudi model procesa dijagnoze geotraume: Bio sam sve svjesniji da su svi moji stvarni problemi tek razni modaliteti boli u leđima, ili ∫logenetske ozljede kralješnice, što me vratilo na katastrofalne posljedice pretkambrijske eksplozije do koje je došlo prije otprilike pet stotina milijuna godina... Uspravno držanje tijela i zaokruživanje lubanje su katastrofa zaustavljena u vremenu, povezana s dugačkim nizom patoloških posljedica, među kojima se nalazi i većina ljudskih psihoneuroza... Problem je ovdje ∞ kao i svugdje drugdje ∞ stvarna i uspješna regresija. To nije stvar psihologije prikaza.

Haeckelova... rekapitulacijska teza... je teorija koju ugrožava njen organicizam, ali odbacivanje te teorije u cijelosti bilo je pretjerano. [Bodkinov] pristup je produktivniji i uravnoteženiji, te tretira DNK kao transorgansku banku sjećanja, a kralješnicu kao fosilni arhiv bez krute onto∫logenetske korespondencije. Projiciranje spinalnih razina na neuronsko vrijeme je delikatno, odigrava se u koracima i tvori dijagonalu. Bavi se pleksijom među blokovima mašinske tranzicije, a ne striktnom izomorfnom ∞ ili statičnom ∞ zalihošću između stupnjeva kronološkog poretka. DNK sisavaca u sebi sadrži i latentni genetski kod riba (uz mnoge druge stvari).06

Na temelju tog ‘dijagonalnog’ modela Bodkinova eksperimentalna istraživanja bilježe predočavanje arheopsihičke regresije kod subjekata potaknute ekstremnim okidačima iz okoliša, kao i ekstra-mentalni i trans-individualni vektor takve regresije:

06 Barker, “Barker Speaks”, 500-1.

Što to sugeriram? Da Homo sapiens tek što se nije pretvorio u kromanjonca ili javanskog čovjeka, a naposljetku i u sinantropa? Ne, biološki proces nije u potpunosti reverzibilan. Povišena temperatura i zračenje uistinu uzbunjuju urođene mehanizme otpuštanja. Ali ne u našim umovima. To su najstarija sjećanja na Zemlji, vremenski kodovi zabilježeni unutar svakog kromosoma i gena. Svaki je korak kojeg smo napravili u svojoj evoluciji ključni korak unutar kojeg su zapisana organska sjećanja ∞ od enzima koji kontroliraju ciklus ugljičnog dioksida do ustroja ručnog spleta i živčanih puteva piramidalnih stanica srednjeg mozga, sve je to zabilješka o tisućama odluka donesenim kad se čovjek suočio s iznenadnom ∫zičko-kemijskom krizom. Baš kao što psihoanaliza rekonstruira originalnu traumatsku situaciju da bi oslobodila potisnuti materijal, tako da se naše subjekte naglo vraća natrag u arheopsihičku prošlost, pri čemu se razotkrivaju pradavni tabui i nagoni koji su već epohama uspavani. Kratak raspon života pojedinca zavarava. Svatko je od nas jednako star koliko i čitavo biološko kraljevstvo, a naš je krvotok pritok golemog mora njegovog ukupnog sjećanja. Odiseja rastućeg fetusa u maternici potvrđuje i ponovno prolazi čitavu evolucijsku prošlost, a njegov je središnji živčani sustav zapravo šifriran vremenski pravac, u kojem je svaki neksus neurona i svaka spinalna razina oznaka simbolične postaje, jedinica neuronskog vremena... Što se niže spuštate središnjim živčanim sustavom, iz stražnjeg mozga kroz medulu i niz kralješničku moždinu, to se dalje vraćate u neuronsku prošlost. Naprimjer, spoj između prsnih i lumbalnih kralješaka, između T-12 i L-1, veliko je križanje, mjesto susreta riba što dišu na škrge i vodozemaca što udišu zrak respiratornim sustavom unutar grudnog koša... Ako želite, možete to nazvati psihologijom potpunih ekvivalenata ∞ nazovimo to ipak ‘neuronikom’, jer je kraće ∞ i odbaciti kao metabiološku fantaziju. Ipak, uvjeren sam da se krećemo unatrag kroz geo∫zičko vrijeme, ponovno ulazimo u amnionski tunel i putujemo unatrag kroz spinalno i arheopsihičko vrijeme, prisjećajući se nesvjesnim dijelom svojega uma krajolika svake pojedine epohe, svake od njih sa speci∫čnim geološkim terenom, jedinstvenom Ωorom i faunom, svega toliko lako prepoznatljivih svima nama kao kakvom putniku u Wellsovom vremenskom

Reza Negarestani Robin Mackay Kratka povijest geotraume Reza Negarestani

stroju. Ali nije to trasa što vodi kroz lijepe predjele, već potpuna re-orijentacija osobnosti. Ako dopustimo tim pokopanim fantomima da nas savladavaju jedan za drugim kako se javljaju, bit ćemo uvučeni u struju poput kakve olupine, bespomoćni.07

Da je infantilizam jedino što prošlost može ponuditi, psihoanaliza bi bila putovanje kroz vrijeme, a budućnost uravnotežena. Predstavljajući same sebe kao hiperfrojdijanske discipline, neuronika i kozmička teorija geotraume odmiču se od poznatog obiteljskog kruga i zalaze u lagune pradavnog vremena. Uvode dijagonalno uređeno sjećanje materije s ciljem proučavanja zapetljanog indeksiranja geo-arheo-psihičkog. Prema Landu, možda najvrjedniji dio Barkerovog rada bilo je proširenje teorije geotraume na ljudsku kulturu, posebice na jezik, onim prilagođavanjem geotraumatske karte-tijela poticajima iz okoliša; kao i potencijal za razvoj modusa dekodiranja kulturnih fenomena koji izmiču označitelju. Dvonožno kretanje, uspravno držanje tijela, pogled uperen u jednom smjeru, prema naprijed, kranijalna vertikalizacija ljudskog lica, laringijalni glas, redom su pokazatelji slijeda geotraumatskih katastrofa što su razdvojile materijalni potencijal tijela od njegovog strati∫ciranog ustroja. Baš kao što glava dvonožaca onemogućava ‘vertebro-perceptualnu linearnost’, tako ljudski larinks priječi ‘virtualni govor’. Nije moguće rastaviti lice na dijelove bez gubitka glasa. Možda nadahnut Parsanijevom invokacijom bliskoistočnog bojnog pokliča bez samoglasnika uperenog protiv carstva Sunca, Land tvrdi da je ljudski glas ∞oblikovan raznoraznim nezgodama tijekom evolucije hominida ∞ sam po sebi, u terminima geotraume, njezin oslabljeni izraz: Uslijed uspravnog držanja tijela glava je zaokrenuta, čime je nestala mogućnost vertebro-perceptualne linearnosti i postavljeni su ∫logenetski preduvjeti za nastanak lica. Ovaj pravokutni pneumatsko-oralni raspored stvara vokalni aparat poput mjesta sudara unutar kojeg impulsi potekli u grudnom košu kolidiraju s gornjom granicom usne šupljine. Glava dvonožaca postaje prepreka virtualnom govoru, subkranijalni pneumatski lančani sudar u čijem se prasku rađaju jezično-gesturalni razvoj i cefalizacija. Burroughs smatra da je glas protohumanog majmuna prolazio kroz čitavo tijelo da bi došao do jezika. To je sustav s dvije osi koji proizvodi urlike i coktanje recipročno artikulirane kao paleta suglasnika i samoglasnika, striktno intersegmentiranih da bi potisnuli neprekidnu varijaciju odsječnih zvukova i siktanja koje pripisujemo životinjama. Antropostrukturalno razbijanje glave koje utemeljuje naš identitet logosom...08

07 Dnevnik dr. Bodkina. 08 Barker, “Barker Speaks”, 502.

Za Landa je, dakle, kao i za Bodkina, shizoanalitički ‘tretman’ geotraume, otkriće ‘urođenih mehanizama otpuštanja’, stvar ‘stvarne i uspješne regresije’, koja se može postići tek na eksperimentalnoj i empirijskoj osnovi, na osnovi određene hipoteze koja obrađuje odnos između vremena, materije i traume. Važna je posljedica ove hipoteze određeno produbljivanje pesimizma: naposljetku, ništa manje od potpune likvidacije biološkog poretka i raspuštanja ∫zičke strukture neće biti dovoljno da rasprši praiskonsku traumu koja narušava iskustvo postojanja na Zemlji. Kolektivno uživljavanje u ulogu zmije čitavog čovječanstva bilo bi tek prvi korak. 88

Kad je u 1990-ima Cybernetic Culture Research Unit ∞ po svoj prilici, kako se misli, posredovanjem ostarjelog Anatolea Alasce, nekadašnjeg asistenta profesora Challengera ∞ izvukla na svjetlo dana u tom trenutku gotovo potpuno hermetičnog pustinjaka Daniela Barkera iz njegovog laboratorija na MVU za posljednji intervju, Nick Land se upustio u kratkotrajno oživljavanje geokozmičke teorije traume u nizu eksperimenata iz mikrokulturalne destrati∫kacije, čija je dokumentacija tek nedavno ponovno otkrivena. Land je poslužio kao relej, održavajući signal na životu, no nije potrajao i izgorio je baš kao i Barker prije njega. Parsani nam se pridružio 992000, ali bio je odviše lud da bi bio od bilo kakve pomoći. Iz tog je razloga Odbor trebao novog kandidata. Gdje se, dakle, taj ‘Negarestani’ uklapa u sve ovo? Počinje razjašnjavanjem dosadašnjeg tijeka priče: zavjere kojom se želi Cthelll, Zemljinu jezgru, zarobljenog i zakržljalog blizanca Sunca vratiti supostojanju s njegovim solarnim matičnim brodom, plana kojim se vraća telurski insajder, te djelovanja nafte kao podmazivača Zemlje. Sve ovo znamo i odobravamo. Ali ovo je važno: naposljetku, teorija koja određuje kao izvor nedaća ljudske psihe akreciju Zemlje prije 4.5 milijardi godina je ∞ očigledno ∞ previše ograničena za potrebe ovog Odbora. Svoja lokalna ograničenja ona duguje Landovoj ljubavi prema Batailleu i njegovom prenaglašavanju Freudovog kasnog, pogrešnog modela traume, naznačenog u S onu stranu načela ugode. Prema Batailleovoj ‘solarnoj ekonomiji’, osnovni ekonomski problem nije nedostatak, nego ekstremno obilje sunčeve energije; sva kretanja na ovom planetu, od najnižih tjelesnih procesa, pa do najso∫sticiranijih dosega života i kulture, sastoje se samo od zakučastih vijuganja jednog te istog vektora ∞ ekstravagantno obilne potrošnje sunčane energije. Tajna svih prividno stabilnih i ekonomski konzervativnih bića leži u tome da su dotični već predani solarnoj aboliciji, već pripadaju Suncu i njegovom radikalnom horizontu smrti. Negarestani prepoznaje ispravno preklapanje Bataillevog pojma solarne ekonomije s Freudovom spekulativnom tezom koja razmatra prirodu organskog života: prema S onu stranu načela ugode, očuvanje oblika života u odnosu na pretjerani izvor energije o kojem ovisi zahtijeva žrtvovanje dijela tog oblika života: stvaranje okamenjenog vanjskog sloja ili kore ∞ ‘posebne ovojnice ili membrane otporne na podražaje’ ∞ koja ga štiti od njegovog pretjerano moćnog izvora energije. Dakle, preživljavanje i individualnost bilo kojeg organskog oblika života, bio on biološki, psihički ili kulturni, temelje se na potiskivanju prvotne traume u kojoj se susreo, u svoj njegovoj ogoljenoj silovitosti, s izvorom energije koji će također biti i uzrok njegove smrti. Oblici života su lagune, potisnuti džepići zaborava što se privremeno štite od izvanjskoga koje ih je stvorilo i koje će ih uništiti. Stoga možemo reći da su svi oblici života rješenje jednog te istog problema; zbrinjavanja ogromnog viška sunčeve energije koja će ih naposljetku progutati i usmrtiti. Kako modusi života postaju sve složeniji i sve brojniji, njihova ovisnost o pretjeranom izvoru energije postaje sve jača; kako tvrdi Negarestani, postoji obostrano-pojačavajuća simetrija između višestrukosti života i jednostrukosti smrti. Drugi bi način da se to 89

Reza Negarestani Reza Negarestani

izrazi bio da, s točke gledišta sekuritiziranosti, individualno razvijenog oblika života suočenog s vlastitim traumatskim susretom sa solarnim viškom, Sunce neizbježno postaje jedini i apsolutni obzor ili točka nestajanja za sav život. Ovakav razvoj onoga što Negarestani naziva ‘monogamnim modelom’ odnosa između zemaljskog života i Sunca odražava se u kulturalnim i ekonomskim oblicima kapitalizma. Kapitalizam djeluje poput poludjele mašine thanatosa koja otključava vrata Zemljinih resursa ∞ posebice fosilnih goriva koje su u optimističnijim vremenima nazivali ‘zakopanim Suncem’ ∞ i pušta ih da izvrše svoju sudbinu raspadanja, ubrzavajući tako proždiranje Zemlje od strane Sunca.

Robin Mackay Kratka povijest geotraume

uvlačeći se u proces oslobađanja ugljika i odašiljući ga uvis postali smo vulkan koji ne prestaje s erupcijama od 1700-ih.09

09 Alan Weisman, The World Without Us (New York: Thomas Dunne, 2007), 40. 10 Vidi F. C. Adams, “Long-term astrophysical processes,” u Global Catastrophic Risks, ur. N. Bostrom i M. M. Cirkovic (Oxford: Oxford University Press, 2008).

Čovječanstvo je prvi oblik života koji u stvarnom vremenu komunicira s geološkim vremenom; golemi vulkan, holokaust potrošnje, greška u sustavu pohrane. Pa ipak, ta neobuzdana potrošnja manifestira se i kroz kulturu, u sve snažnijem usložnjavanju i razrađivanju višestrukih načina života i navodno neograničenih mogućnosti i diferencijacije. Osloboditi misao iz njezinog zatočeništva monogamnog modela, usprkos tome što propaganda solarnog carstva prožima sveobuhvatnost biološkog života i ljudske kulture ∞ uključujući pogrešne varijante teorije geotraume. Ovo je Negarestanijev prvi cilj ∞ još više razraditi tu teoriju oduzimanjem Suncu status jedine ‘slike izvanjskoga’, posljednjeg horizonta svega živoga. Sunce nije niti apsolut, niti bezdan, nego tek lokalna prepreka, ograničenje, slijepa točka koja sakriva otvor Zemlje prema općenitijoj kozmičkoj ekonomiji koja ju je i stvorila i koja će ju progutati, zajedno sa Suncem. Za 3.5 milijarde godina jezgra starećeg Sunca zagrijat će se, izazivajući ekstremni efekt staklenika koji će sterilizirati čitavu biosferu; njegova će se površina ohladiti i proširit će se, te progutati planete. Za 7 milijardi godina Zemlja će skliznuti iz svoje orbite, ali ako ne bude ∞ za što je šansa mala ∞ izbačena u ‘ledenu pustoš dubokog svemira’, bit će privučena jezgrom Sunca i rasprsnut će se, ostavljajući za sobom tek sićušno nasljeđe; mali količinu energije za oproštajni bljesak crvenog diva. Sunce će postati ‘malena gromada vodikovog leda’; nakon 100 bilijuna godina nijedna zvijezda više neće biti stvorena, a uslijedit će era u kojoj će postojati samo ‘degenerirani ostatci’ preostali nakon zvjezdane evolucije. Za 1040 godina kozmička katastrofa raspadanja protona označit će početak ere crnih rupa, u kojem će jedina preživjela nebeska tijela biti crne rupe koje ‘pretvaraju svoju masu u radijaciju i isparavaju glacijalnim tempom’, a nakon toga slijedi jedva zamisliva ‘mračna era’ ispunjena atomskim otpadom, česticama što se tek rijetko i nasumično sreću, ali nikad ne komuniciraju jedne s drugima.10 Kozmički bezdan dublji je od solarne peći. Zemljina monogamna veza sa Suncem tek je jedno poglavlje u bizarnoj epskoj priči koja ne pronalazi klimaks u uništavalačkom plamenu. I stoga se korijen terestrijalnih zapleta što se odigravaju u ljudskoj psihi mora potražiti u prošlosti, u jadnih 4.5 milijarde godina koliko živi naš planet. Ta je trauma još dublja i još bizarnija nego što su i Challenger, i Barker i Land mogli zamisliti. 90

Već je i razmatranje tih zaleđenih, neizbježnih prizora kozmičkog vremena na neki način nadilaženje geotraume. Točka gledišta ekologije dovoljno radikalne da pojmi te ekstra-solarne eshatologije, osim što se probija kroz zemaljske probleme, također probija i ‘solarni horizont’ koji oduvijek upravlja našom misli i na Zemlji i izvan nje. Kako će reći Negarestani, ‘biti istinski Zemljanin nije isto što i biti površan’. Biti istinski Zemljanin znači prihvatiti smrtnost Zemlje i njezine implikacije na svemir, onkraj lokalne ekonomije odnosa između Sunca i površine; zamijeniti monogamni odnos između ovisne Zemlje i apsolutnog Sunca oko kojeg vijuga njezin planetarni put odnosom višestrukosti između ovog planetarnog tijela i kozmičkih neizvjesnosti koje su dovele do njegovog oblikovanja, kozmičkom kemijskom zavjerom koja se očituje kroza zemlju i koja svoju raskalašenu sudbinu pronalazi onkraj Sunca. Kemo∫lozo∫ja je razotkrivena geotrauma.

* * * Dakle, sada znate. Sve je to bio bizarni zaplet. Godinama su mislili da sve ovo izmišljaju. Ali Odbor im je govorio što da pišu... Shema spekulativni realist pokazala se kao savršena prilika; iskorištavanje ∫lozofskog trenda da bi se teoretska misao oslobodila ograničenja ljudskog imaginarija, priče i smisla. Uz pomoć Negarestanija uspjeli smo je proširiti koristeći baš narativni element koji je, koliko god to paradoksalno zvučalo, integralni dio procedure. Značenje ne može biti razoreno bez zapleta koji izlažu uvijek nove priče o Zemlji. Nije cilj iskorištavanje takvih priča radi promicanja znanosti ili nove meta∫zike, već je to konstruiranje znanosti stvarnih zapleta; to je ono što geotrauma ∞ u Negarestanijevim rukama ∞ postaje. Kompulzivno-repetitivni simptomi koji tvore ljudsku kulturu ne mogu se nadjačati tek tako da se na njih obrušimo i ogolimo ih do najniže razine ∫zičkog, meta∫zičkog ili odnosnog postojanja. Poticanje na kolektivnu shizoanalizu mora uključiti i razvoj eksperimentalnih sredstava za ‘stvarnu i uspješnu regresiju’ sa ciljem pomnog dešifriranja. prilično je beznadno pokušavati probiti se izravno do nukleusa patogene organizacije... Mi se usredotočujemo na otvaranje unutarnjih slojeva, napredujući kružno, dok se pacijent bavi perifernom ekstenzijom posla. Moramo se dočepati komada logičke niti, za koju se nadamo da će nam omogućiti da se probijemo do unutrašnjosti.11

Freud, The Psychotherapy of Hysteria.

Riješite se individualnoga, otputite se njezinom kralješnicom, uđite u stijene, prođite kroza željeznu jezgru i doprite do goruće sjedinjenosti sa Suncem, pa izađite u nepoznato. Više od svega Negarestanijeva ‘univerzalistička’ rekonstrukcija teorije traume i njegovo uporno promišljanje Insajdera u kseno-ekonomskim terminima mora se promatrati u svjetlu nedavnog ponovnog prihvaćanja Ferenczijevog rada od strane Odbora. Ferenczi traumu ne smatra rupom što ju izvanjsko probija u organskome. Taj model bi odražavao jedino ∞ ali i previše vjerno ∞ empirijski uzrok teoretskog prepoznavanja traume. Ta91

Reza Reza Negarestani Negarestani

kođer ju ne smatra (za razliku od S onu stranu načela ugode) temeljnim događajem istoznačnim oblikovanju organske individue kao takve, a koji ograničava njezin put ka smrti. Trauma je vječno bušenje ili nastanjivanje anorganskoga unutar organskoga poput crva:

Robin Mackay Kratka povijest geotraume

neprobavljiva prisutnost univerzalnog kontinuuma unutar regionalnog polja, stalna, no svejedno otuđujuća prisutnost koja se uvukla i ugnijezdila u obzor iz različitih kutova kao slučajno, postupno, beskrajno. Taj prisutan, ali nikad probavljiv indeks eksteriornosti koji ne može biti niti uklonjen, niti integriran u interiorizirani obzor nazivamo Insajder.12

12 Reza Negarestani, On the Revolutionary Earth (neobjavljeno); kasnije objavljeno kao “Globe of Revolution. An Afterthought on Geophilosophical Realism”, Identities 17 (2011): 25-54. 13 Dnevnik dr. Bodkina. 14 Negarestani, On the Revolutionary Earth.

Ferenczijeve traume su rupe u zapletu koje moraju biti zakrpane, staze što vode prema van, kojima se mora proći. Vrijeme traume je izmijenjeno. Geo∫lozo∫ja je oduvijek bila kemo∫lozo∫ja: baš kao što se morala eksplozijom osloboditi skučenog prostora individualnoga, i baš kao što je tada bilo nužno pojmiti prividno stabilnu površinu kao zaustavljeni tijek i probiti se do dubina, kozmička teorija geotraume sad je morala proći kroz jezgru zemlje da bi se oslobodila svojeg ograničavajućeg modusa traumatske strati∫kacije i unaprijedila istraživanje, ili barem pronašla nov način distribucije. Pitanje koje postavlja Odbor glasi: koje će radnje, zavjere, teorije, pobune, izdvajanje iz lokalne površine ‘pomoći Zemlji da izlegne unutarnje crno jaje’; koji će zapleti pomoći u dešifriranju obraćanja traumatskih čimbenika koje više ne poimamo kao strana tijela što se obrušavaju na zaštitnu membranu organskog pojedinca, čak niti kao potisnute fragmente većeg skupa energije, već kao kseno-kemijske insajdere, Stare koji čekaju da budu probuđeni. Koji će poticaji otključati okidače koji će nas povezati s Kurtz-gradijentom, raspetljavajući isprepletene teme koje se javljaju kao simptomi stvarnosti, omogućavajući nam pristup snovima u kojima se lagune osobnih sjećanja ulijevaju u more kozmičke traume? Vođen snovima, kretao se unatrag kroz probuđenu prošlost, kroz slijed sve neobičnijih krajolika u središtu kojih je bila laguna, a svaki od kojih je, činilo mu se, predstavljao jednu od njegovih spinalnih razina. Ponekad bi kružna voda lagune bila živa i bijela, ponekad uzburkana i zamućena, a obala je, činilo se, bila od škriljevca, izgledala poput metalne kožne reptila mutnog sjaja. Povremeno bi meka plaža primamljivo zasvjetlucala blistavim tamnocrvenim sjajem, nebo bi postalo toplo i bistro, pustoš dugačkih pruga plaže potpuna, ispunjavajući ga apsolutnom i nježnom čeznutljivošću. Čeznuo je za ovim poniranjem arheopsihičkim vremenom, želio doprijeti do njegovog kraja, potiskujući saznanje da kad do njega dođe, vanjski svijet oko njega bit će mu već odavno stran i nepodnošljiv.13 Kako subjekt revolucije produbljivanjem i proširivanjem svojih trauma može dostići topološku i kategoričku ekvivalentnost s apsolutom univerzuma? Isto tako, kako regionalni horizont ∞ kao prilično otvoren prostor izdvojen iz apsoluta univerzuma ∞ može postići sklad s apsolutom produbljivanjem svoje geo∫lozofske sinteze i rastegnuti svoje ugniježđene traume njihovim proširivanjem i izvijanjem?14

To je pitanje pisanja, ali isto tako i ucrtavanja na kartu. A tu se uključuje Cane. Kad vidite Atlas, znat ćete kojim putem krenuti. Odbor za plutoniku morao je izvršiti određeni pritisak da bi se stvar pokrenula. U početku se potrebno jedino držati ruba ∫zičke strukture. Počinjemo tako da pacijenta navedemo da nam kaže sve što zna i čega se sjeća, dok istovremeno već usmjeravamo njegovu pažnju i nadvladavamo njegov slabi otpor korištenjem procedure pritiska. Svaki put kad otvorimo novi put pritiskom na čelo pacijenta, možemo očekivati da pomalo napreduje bez pružanja otpora. Nakon što smo neko vrijeme tako postupali, pacijent u pravilu počinje surađivati s nama.15

Stoga nam preostaje da vidimo kako zajedno napreduju ti različiti zadatci shizoanalize.

* * *

Došlo je do kraja. Tek će kasnije sve ovo poprimiti konkretno značenje. Maska s dva lica bila je skinuta, isto tako i rukavice i tunika, iz kojih je iscurilo nešto tekućine. Nesuvisli povratnik na Zemlju Negarestani promumljao je nešto o tome kako će Zemlju povesti sa sobom...

15 Freud, The Psychotherapy of Hysteria.

Reza Negarestani Reza Negarestani Robin Mackay Kratka povijest geotraume

Prevela: Ira MartinoviÄ&#x2021; Tekst je preuzet iz zbornika The Leper Creativity: Cyclonopedia Symposium kojeg su uredili Ed Keller, Nicola Masciandro i Eugene Thacker.

omas Pynchon Bleeding Edge Bleeding Edge, posljednji roman glasovitog američkog pisca Thomasa Pynchona, objavljen je u rujnu 2013. godine. U središtu radnje nalazi se junakinja Maxine Tarnow koja istražuje tajnovitu tvrtku hashslingrz u vrijeme kada se svijet oporavlja od tzv. balona dotcoma, odnosno iznenadnog rasta i propasti internetskih kompanija u kasnim devedesetim godinama dvadesetog stoljeća. U nastavku donosimo prijevod uvoda otisnutog na koricama prvog izdanja te prva četiri poglavlja romana.

Thomas Thomas Pynchon Pynchon Bleeding Edge Bleeding Edge

Thomas Pynchon

Bleeding Edge*

Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon

Bleeding Edge, The Penguin Press, New York, 2013. (Prevedene stranice: 1-40)

***

odina je 2001., a New York se nalazi u zatišju između propasti dotcoma i strašnih događaja 11. rujna. Silicijska uličica je grad duhova, Web 1.0 prolazi kroz pubertetsku depresiju, tek se treba dogoditi inicijalna javna ponuda Googlea, a Microsoft još smatraju Zlim carstvom. Možda u opticaju i nema onoliko novca kao na vrhuncu tehnološkog balona, ali zato je mnogo varalica koji se nastoje domoći onoga što je preostalo. Maxine Tarnow vodi malu agenciju za istraživanje prijevara na Upper West Sideu posvećenu lovu na razne varalice sitnog zuba. Nekoć je imala dozvolu za rad, ali ju je u međuvremenu izgubila, što je zapravo bila sreća u nesreći jer sada može raditi prema vlastitom etičkom kodeksu ∞ nositi Berettu, poslovati s mutnim tipovima, provaljivati u tuđe bankovne račune ∞ bez mnogo grižnje savjesti. Ona je istovremeno prosječna zaposlena majka: dva sina u osnovnoj školi, neodređeni odnos s polu-bivšim mužem Horstom, uobičajen život u susjedstvu ∞ sve dok ne počne istraživati poslovanje tvrtke koja se bavi računalnom sigurnošću i njezina glavnog izvršnog direktora, šmokljana i milijardera. Nakon toga sve krene nizbrdo. Uskoro se upliće u posao s krijumčarom droge koji ima motorni čamac u stilu art decoa, profesionalnim nosom opsjednutim Hitlerovim losionom za brijanje, neoliberalnim snagatorom kojeg muče problemi s cipelama te raznim blogerima, hakerima, programerima i poduzetnicima, od kojih će neki skončati na zagonetan način. Naravno, posrijedi je zločin. Uz povremene izlete na Duboki Web i Long Island, Thomas Pynchon nam, potaknut svojom unutarnjom židovskom majkom donosi povijesnu romansu smještenu u New York u rane dane interneta koji su kalendarski donekle bliski, ali ujedno i znatno udaljeni, uzmemo li u obzir koliko smo daleko od tada otputovali. Hoće li se krivce otkriti, ako ih se već ne dovede pred sud? Hoće li Maxine morati upotrijebiti pištolj iz torbice? Hoće li se vratiti Horstu? Hoće li se Jerry Seinfeld nenajavljeno pojaviti u romanu? Hoće li se svjetovne i karmičke račune dovesti u ravnotežu? Hej. Koga to zanima? 98

*** 1 Prvi je dan proljeća 2001., a Maxine Tarnow, koju neki u svojim sustavima još navode kao LoefΩer, prati sinove do škole. Da, možda su prestari za pratnju, možda se Maxine ne želi još odvojiti od njih, to je samo par ulica, na putu je do njezina posla, uživa u tome, pa što? Tog se jutra čini da su se na svim stablima kruške na Upper West Sideu preko noći pojavile kite bijelih cvjetova. Pred Maxineinim očima sunčeva svjetlost pronalazi put preko krovova i između vodenih tornjeva te dosiže kraj ulice i jedno stablo koje svjetlost najednom obasja. “Mama?” Ziggy, uobičajeno užurban. “Hej.” “Dečki, pogledajte, ono drvo?” Otis baci pogled. “Guba, mama.” “Nije pušiona”, složi se Ziggy. Dječaci nastave hodati, a prije nego što ih sustigne, Maxine se nakratko zadrži pred stablom. Na uglu iz navike zauzme obrambeni košarkaški stav kako bi se našla između dječaka i vozača koje zabavlja skrenuti za ugao i pogaziti ljude. Sunčeva svjetlost odražava se s prozora zgrada koje gledaju na istok i pojavljuje se u nejasnim obrisima na zgradama na drugoj strani ulice. Zglobni autobusi, novi na tim linijama, pužu poput divovskih insekata s jednog kraja grada na drugi. Podižu se željezni kapci, rani kamioni zaustavljaju se uz parkirane automobile, muškarci s crijevima za vodu čiste svoj dio pločnika. Ljudi bez utočišta spavaju po vežama, skupljači s golemim plastičnim vrećama punim praznih limenki piva i gaziranih pića kreću prema dućanima kako bi ih unovčili, skupine radnika pred zgradama čekaju da se pojave pazikuće. Trkači skakuću na rubniku, čekajući zeleno svjetlo. Policajci se u ka∫ćima nose s nedostatkom peciva. Djeca, roditelji i dadilje, neki u vozilima, a neki pješice, kreću u različitim smjerovima prema školama u susjedstvu. Čini se kao da polovica djece vozi nove skutere Razor pa popisu stvari na koje treba pripaziti valja dodati i napad iz zasjede na kotrljajućem aluminiju. Škola Otta Kugelblitza zauzima tri susjedne zgrade između ulica Amsterdam i Columbus, na križanju gdje se još nije snimao Zakon i red. Škola nosi ime ranog psihoanalitičara, izbačenog iz Freudova užeg kruga zato što je razvio teoriju rekapitulacije. Smatrao je da se ljudski život sastoji od niza različitih duševnih poremećaja u koje se u njegovo vrijeme vjerovalo ∞ od solipsizma djetinjstva, seksualne histerije adolescenata i rane zrelosti, paranoje srednjih godina, ludila kasnog života... i tako sve do smrti koja je, ispostavlja se, “duševno zdravlje.” “Otkrio si to u sjajno vrijeme!” Freud otrese pepeo cigare na Kugelblitza te mu naredi da napusti broj 19 u ulici Bergasse i da se nikada ne vraća. Kugelblitz je slegnuo ramenima, emigrirao u SAD, skrasio se na Upper West Sideu, razvio je praksu, a uskoro i mrežu moćnika koji su u trenucima boli ili krize tražili njegovu pomoć. Kada bi na pomodnim društvenim okupljanjima, koja je sve češće posjećivao, upoznavao svoje pacijente jedne s drugima, predstavljajući ih kao svoje “prijatelje”, oni bi se međusobno prepoznali kao obnovljene duše. Kakav god učinak kugelblitzovska analiza imala na njihove mozgove, neki od tih pacijenata toliko su se dobro snašli tijekom Depresije da su 99

Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

nakon nekog vremena prikupili novac za osnivanje škole, dali Kugelblitzu dio prihoda i osmislili nastavni program prema kojem bi svaki razred predstavljao određeno duševno stanje s kojim bi se postupalo na prikladan način. Zapravo, ludnica s domaćom zadaćom. Kao i svakog jutra, Maxine na golemu trijemu pronalazi mnoštvo učenika, učitelja koji ih nadziru, roditelja, dadilja i mlađe braće i sestara u dječjim kolicima. Ravnatelj Bruce Winterslow, odjeven u bijelo odijelo i slamnati šešir u čast ekvinociju, pozdravlja okupljene, zna svačije ime i kratki životopis, tapša ramena, ljubazan je i pažljiv, ulizuje se i prijeti, već prema potrebi. “Zdravo, Maxi?” Vyrva McElmo klizi niz trijem kroz mnoštvo ljudi, ali mnogo sporije nego što bi trebala, neka fora sa zapadne obale, čini se Maxinei. Vyrva je draga, ali nedovoljno opsjednuta vremenom. Nekima su oduzeli iskaznicu Majke s Upper West Sidea i zbog mnogo manjih prekršaja od onih koji se njoj opraštaju. “Ovog poslijepodneva čeka me još jedna noćna mora s rasporedom?” dobaci s udaljenosti od nekoliko dječjih kolica, “ništa strašno, barem ne još, ali svejedno...” “Nema frke”, samo da ubrza razgovor, “odvest ću Fionu k nama, a ti dođi po nju kad stigneš.” “Hvala ti, stvarno. Nastojat ću ne kasniti previše.” “Može prespavati kad god poželi.” Prije nego što su se bolje upoznale, Maxine bi joj svaki put ponudila biljni čaj nakon što bi sebi pristavila kavu. Sve dok je Vyrva nije u šali upitala: “Zar na guzici imam kalifornijske registracijske pločice?” Tog jutra Maxine primjećuje promjenu u njezinu uobičajenu tjednom izdanju, umjesto kombinezona od trapera nosi ono što je Barbie zvala odijelom za poslovni ručak, umjesto da ju je isplela, plavu je kosu podignula, a plastične naušnice u obliku leptira monarha zamijenili su, što, dijamanti, cirkoni? Neki sastanak kasnije, nešto zasigurno poslovno, lov na posao, možda još jedna ∫nancijska pustolovina? Vyrva ima diplomu s Pomone, ali ne i redovan posao. Ona i Justin doselili su se iz Silicijske doline u Silicijsku uličicu. Justin je s prijateljem sa Stanforda pokrenuo malu tvrtku koja je nekako uspjela preživjeti prošlogodišnju propast dotcoma , ali ne u onom što bismo nazvali neracionalnim izobiljem. Zasad se dobro snalaze s otplaćivanjem školarine u Kugelblitzu, alit u je i najamnina za podrum i prizemlje jedne zgrade u blizini parka Riverside koja je u Maxinei pri prvom pogledu izazvala nekretninski napadaj zavisti. “Veličanstveno zdanje”, hinila je oduševljenje, “možda se bavim pogrešnim poslom?” “Popričaj s ovim Billom Gatesom”, reče Vyrva ravnodušno, “ja samo čekam da dobijem prava na dionice. Nije li tako, dušo?” Kalifornijsko sunce, voda dovoljno duboka za ronjenje na disalicu, barem većinu vremena. Ipak, s vremena na vrijeme... Maxine se svojim poslom bavi dovoljno dugo da je razvila osjetila za neizrečeno. “Sretno s tim, Vyrva”, reče, misleći u sebi Što god da to jest te napuštajući trijem, primijeti kalifornijsku zakašnjelu reakciju, u prolazu poljubi djecu u vrh glave i nastavi jutarnji put na posao. Maxine u toj ulici vodi malu agenciju za istraživanje prijevara zvanu Prati pa uhvati ∞ jednom je nakratko pomislila dodati i “pa strpaj u ćuzu”, ali je uskoro shvatila koliko bi to bilo nerealno, a možda i samozava100

ravajuće ∞ smještenu u staroj zgradi banke kamo se ulazi kroz predvorje čiji je strop toliko visok da se duhanski dim, prije nego što je pušenje bilo zabranjeno, ponekad nije uopće mogao vidjeti. Nešto prije burzovnog sloma 1929. godine zgrada je otvorena kao hram ∫nancijama u slijepom deliriju nalik nedavnom balonu dotcoma, a proteklih je godina više puta prenamijenjena, sve dok nije postala palimpsest montažnih zidova koji je udomio tvrdoglavu djecu, sanjare napušene hašišom, lovce na talente, kiropraktičare, protuzakonite tvornice gdje se rad plaćao po proizvedenom komadu, minijaturna skladišta za tko zna kakve vrste krijumčarene robe, a ovih dana, na Maxineinom katu, i agenciju za upoznavanje Yenta Expresso, putničku agenciju Unutra-Van, mirisavi apartman Dr. Yinga, specijalista za akupunkturu i travarstvo, a na samom kraju hodnika Ispražnjeni apartman, nekoć Packages Unlimited, rijetko posjećen čak i kada je bio zauzet. Sadašnji stanari sjećaju se kako su ta danas zaključana vrata nekoć čuvali uniformirani tjelohranitelji s Uzijima koji su potpisivali dostavu tajanstvenih pošiljaka. Vjerojatnost da netko svakog trena zapuca iz automatskog oružja davala je danima motivacijsku oštrinu, ali danas Ispražnjeni apartman samo stoji prazan i čeka. Čim napusti dizalo, Maxine kroz vrata na dnu hodnika čuje kako iznimno dramatičan glas Daytone Lorrain ponovno zlostavlja uredski telefon. Na prstima se ušulja u trenutku kada je Daytona viknula: “Potpisat ću te jebene papire, a onda se gubim odavde, ako želiš biti otac, pobrini se za to sranje” i tresnula slušalicom. “Jutro”, zapjeva Maxine u terci, možda samo malo zaoštravajući drugu notu. “Ovo mu je zadnja prilika.” Ponekad se čini da svaki nitkov u gradu ima broj Prati pa uhvati u svojem zamašćenom imeniku. Brojne poruke nagomilale su se na telefonskoj sekretarici, tipovi koji glasno dišu, agenti za telemarketing pa čak i nekoliko poziva vezanih uz poslove u tijeku. Nakon što je saslušala pozive, Maxine nazove uznemirenog zviždača iz tvrtke iz Jerseyja koja se bavi proizvodnjom grickalica, upletene u tajne pregovore s bivšim zaposlenicima Krispy Kremea kako bi nezakonito kupila tajne podatke o temperaturi i vlazi na kojima izrađuju krafne, ali i jednako povjerljive fotogra∫je stroja za istiskivanje smjese za krafne. Međutim, sada se čini da su to ipak polaroidi automobilskih dijelova snimljeni prije mnogo godina u Queensu te duhovito izmijenjeni u Photoshopu. “Čini mi se da s ovim poslom nešto nije u redu”, glas njezina kontakta malo je zadrhtao, “možda čak nije ni zakonit.” “Možda zato što je to, Trevore, kriminalna radnja prema zakonu o kriminalu?” “To je FBI-jeva klopka!” “Zašto bi FBI...” “Halo? Krispy Kreme? U ime svoje braće u policiji na svim razinama?” “U redu. Porazgovarat ću s Uredom tužitelja okruga Bergen, možda su nešto čuli...” “Čekaj, čekaj, netko dolazi, vidjeli su me, ah! možda bolje da...” Veza se prekine. Uvijek se to događa. Maxine nevoljko zuri u posljednju iz niza epizoda o inventarnim prijevarama u koje je umiješan trgovac uređajima Dwayne Z. (“Dizzy”) Cubitts. Poznat je u tri okolne države po svojim televizijskim reklamama s 101

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

“Ujakom Dizzyjem” u kojima se velikom brzinom vrti na vrtuljku poput malog djeteta koje želi da mu se zavrti u glavi (“Ujak Dizzy! Okreće cijene naglavačke!”). Prodaje uređaje za organiziranje ormara, guljenje kivija, laserske otvarače vinskih boca, džepne naprave za mjerenje udaljenosti koje mogu očitati redove pred blagajnama i izračunati koji je od njih najkraći, zvučne alarme koji se pričvršćavaju za daljinski upravljač televizora kako ih nikada ne biste izgubili, ali zato morate paziti da ne izgubite daljinski upravljač za alarm. Nijedan od tih predmeta još se ne može kupiti u dućanima, ali se može vidjeti u akciji svake večeri na TV-u. Iako je više nego jednom prišao vratima zatvora Danbury, Dizzy je i dalje obuzet kobnim i ne sasvim zakonitim odlukama koje Maxine dovode do moralno upitnih staza pred kojima bi ustuknuo i magarac iz Grand Canyona. Problem je u Dizzyjevu šarmu ili barem u naivnosti nekoga tko je upravo sišao s vrtuljka za koju Maxine ne može u potpunosti povjerovati da je lažna. Većini su varalica razdor u obitelji, javna sramota i vrijeme provedeno u ćuzi dovoljni da ih natjeraju potražiti barem zakonito, ako već ne pošteno zanimanje. No i među varalicama koji igraju s malim ulozima, a na koje je ona osuđena, Dizzyjeva krivulja učenja nepopravljivo je ravna. Dizzyjev upravitelj ogranka s Long Islanda, neke postaje na liniji Ronkonkoma, od jučer ostavlja sve nejasnije poruke. Problem sa skladištem, nepravilnosti u inventaru, nešto malo drugačije, jebeni Dizzy, molim te. Kada će se Maxine moći opustiti, postati Angela Lansbury i baviti se samo velikim ribama, umjesto tog progonstva među ∫nancijski preopterećenim tupanima? Posljednji put kada je posjetila ujaka Dizzyja Maxine je zaobišla visok stup kartonskih spremnika i sudarila se upravo s Dizzyjem, odjevenim u upadljivu žutu majicu s Ludim Eddiejem, koji se šuljao iza skupine revizora prosječne dobi od dvanaest godina, a čija je tvrtka bila na lošem glasu jer je zapošljavala narkomane, ovisnike o video igrama i osobe s dijagnosticiranim oštećenjem u kritičkom razmišljanju te ih smjesta slala u revizije inventara. “Dizzy, što.” “Ups, opet sam to učinio, kao što Britney uvijek veli.” “Pogledaj ovo”, rekla je, hodajući gore-dolje i nasumce podižući zatvorene kartonske spremnike. Neki su od njih bili su prazni iako su bili zatvoreni što bi možda nekoga iznenadilo, ali ne i na Maxine. Hm. “Ili sam ja Wonder Woman ili mi ovdje imamo malu inventarsku inΩaciju?... Nemoj ove lažne spremnike previsoko slagati, pogledaj ove na dnu: ne savijaju se pod težinom onih iznad? To je često jako dobar znak, a, a ova dječja skupina revizora, mogao bi ih barem pustiti da napuste zgradu prije nego što dovezeš kamion do skladišta i prebaciš te spremnike do sljedećeg jebenog ogranka, shvaćaš li što ti govorim...” “Ali”, očiju velikih poput lizalica iz lunaparka, “Ludom Eddieju je to pošlo za rukom.” “Ludi Eddie je završio u zatvoru, Diz. Tebi se smiješi nova optužba koju ćeš moći dodati svojoj zbirci.” “Hej, nema brige, ovo je New York, porote bi optužile i salamu.” “I... Što ćemo sad? Trebam li zvati SWAT-ovce?” Dizzy se nasmiješio i slegnuo ramenima. Stajali su u sjeni koja je mirisala na karton i plastiku, a Maxine se, pjevušeći kroz zube “Help me Rhonda”, odupirala porivu da ga pregazi viličarom. 102

Zuri u Dizzyjev spis što dulje može, a da ga ne otvori. Duhovna vježba. Interfon zazuji. “Ovdje je neki Reg koji nema dogovoren sastanak?” Spašena je. Odloži mapu u stranu, znajući da je, baš poput dobrog koana, ionako vjerojatno ne bi razumjela. “No, Reg. Dovuci se unutra. Dugo se nismo vidjeli.”

2 Nekoliko godina, zapravo. Izgleda da vrijeme koje je u međuvremenu prošlo nije mazilo Rega Desparda. On je snimatelj dokumentaraca koji je počeo devedesetih kao plagijator ∫lmova, odlazio je na matineje s posuđenom kamerom i snimao praizvedbe, a zatim umnažao kazete i prodavao ih na ulici za dolar ili ponekad dva ukoliko je mislio da toliko može dobiti. Često je ostvarivao dobit prije nego što bi završio prvi tjedan prikazivanja. Filmovi su često bili bez profesionalne kvalitete, glasni gledatelji ponijeli bi hranu u bučnim papirnatim vrećicama ili se ustajali usred ∫lma i zaklanjali pogled, često i po nekoliko minuta. Reg nije uvijek mirno držao kameru pa je ekran zato lutao kadrom, ponekad sporo i sanjivo, a ponekad iznenadno naglo. Kada je Reg na kameri otkrio mogućnost zumiranja, često ju je bez razloga koristio i zumirao dijelove ljudskog tijela, statiste u prizorima mnoštva ljudi, moderne automobile u pozadini i tako dalje. Jednog sudbonosnog dana na Washington Squareu Reg je prodao kazetu profesoru ∫lmologije sa NYU koji mu je sljedećeg dana dotrčao i upitao ga, uspuhan, zna li koliko je ispred vodećih stvaratelja te postmoderne umjetničke forme “sa svojom neobrechtijanskom subverzivnošću dijegeze.” S obzirom da mu je to zazvučalo poput reklame za kršćanski program mršavljenja, Regova je pozornost počela lutati, no gorljivi je profesor ustrajao i Reg je uskoro počeo pokazivati svoje kazete na doktorskim seminarima i samo ga je korak dijelo od snimanja vlastitih ∫lmova. Industrijski ∫lmovi, glazbeni spotovi za neovisne grupe, tko zna, možda čak i kasnonoćne televizijske reklame, Maxine nije imala pojma. Posao je posao. “Čini se da sam te uhvatio usred posla.” “Sezonski. Pasha, Veliki tjedan, doigravanje u NCAA-u, blagdan svetog Patrika u subotu, uobičajeno, nema problema, Reg ∞ i, što imamo, bračni slučaj?” Neki to zovu odrješitim tonom, koji ju je stajao i nekih poslova. S druge strane, tako se barem rješava neozbiljnih klijenata. Nagnuo je glavu zamišljeno: “S tim nemam problema od devedeset osme... Čekaj, devedeset devete?” “Aha. Idi niz hodnik, Yenta Expresso, baci pogled, njihova su specijalnost spojevi uz kavu, prvi latte grosso je besplatan ako se sjetiš pitati Edith za kupon ∞ u redu, Reg, ako nije ništa vezano uz brak...” “Radi se o jednoj tvrtci za koju snimam dokumentarac. Neprestano nailazim na...” Jedan od onih čudnih pogleda koji, Maxine to već dobro zna, ne treba zanemariti. “Problematičan stav.” “Problemi s pristupom. Previše mi toga ne govore.” “Govoriš li o čemu novijem ili moramo ići u prošlost: nečitki stari računalni programi, zastare koje će uskoro stupiti na snagu?” 103

Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

“Ma ne, ovo je jedan od dotcomova koji nije propao prošle godine, u vrijeme tehnološkog sloma. Nisu to stari programi”, glasom pretihim za pola decibela, “a možda nije ni zastara.” O ne. “Ako želiš samo pretraživanje imovine, ne treba ti forenzičar, samo odi na Internet, LexisNexis, HotBot, AltaVista, a ako znaš čuvati poslovnu tajnu, nemoj isključiti ni žute stranice...” “Ono što zapravo tražim”, više ozbiljnim nego nestrpljivim tonom, “vjerojatno nije dostupno niti jednom pretraživaču.” “Zato što... ti tražiš...” “Samo uobičajene podatke: poslovne dnevnike, glavne knjige poslovanja, radne dnevnike, porezne formulare. No ćeliš li samo baciti pogled, odjednom stvar postane čudna, sve je daleko izvan dosega LexisNexisa.” “Kako?” “Duboki Web? Oni s površine ne mogu ući unutra, a da ne spominjem šifriranje i neobična preusmjeravanja...” Aha. “Možda ti treba neki informatičar koji bi bacio pogled na to? Jer ja stvarno nisam...” “Već imam jednog koji radi na tome. Eric Out∫eld, genij sa Stuyvesanta, opasan tip, uhićen u mladosti zbog računalnog kriminala, potpuno mu vjerujem.” “Tko su ti ljudi?” “Hashslingrz, tvrtka za računalnu zaštitu iz centra grada.” “Čula sam za njih, da, dobro im ide, p/e omjer im je znanstvena fantastika, neprestano zapošljavaju ljude.” “Upravo to želim istražiti. Preživi i razvijaj se. Vedar pristup, zar ne?” “Ali... čekaj... ∫lm o hashslingrz? Što ćeš snimiti, šmokljane kako zure u ekrane?” “Izvorni je scenarij sadržavao mnogo potjera automobilima, eksplozija, ali budžet je nekako... Imam mali predujam koji mi je dala tvrtka i potpuni pristup, barem sam tako mislio do jučer, kada sam te odlučio posjetiti.” “Nešto u knjigovodstvu.” “Samo želim znati za koga radim. Još nisam prodao dušu ∞ no dobro, možda par taktova ritma i bluesa tu i tamo ∞ ali pretpostavio sam da je bolje da Eric malo pronjuška. Znaš li išta o njihovu glavnom izvršnom direktoru, Gabrielu Iceu?” “Vrlo malo.” Članci iz časopisa. Jedan od golobradih milijardera koji je netaknut preživio kraj groznice dotcoma. Sjeća se fotogra∫ja, prljavo bijelog Armanijeva odijela, šešira od dabrove dlake rađenog po mjeri, čovjeka koji baš i nije davao papinski blagoslov, ali je bio spreman to učiniti u slučaju potrebe... roditeljska dopusnica umjesto džepnog rupčića. “Pročitala sam koliko sam mogla, nije me se, ono, dojmio. Pokraj njega Bill Gates izgleda karizmatično.” “To mu je samo maska za javnost. Ima bogate izvore.” “Na što misliš, ma∫ju, tajne operacije?” “Prema Ericu, riječ je o smislu života na zemlji pisanom u kodu koji nitko od nas ne zna čitati. Osim možda broja 666 koji se ponavlja. Podsjeti me, imaš li još onu dozvolu za nošenje oružja?” “Imam dozvolu, spremna sam na pokret, da... zašto?” Okolišao je: “Ovi ljudi nisu... onakvi na koje inače nailaziš u svijetu tehnologije.” 104

“Znači...” “Kao prvo, nisu šmokljani.” “I...to je to? Reg, moje golemo iskustvo pokazalo mi je da na pronevjeritelje rijetko treba pucati. Najčešće je dovoljno malo javnog sramoćenja.” “Da”, gotovo se ispričavao, “ali recimo da ovo nije pronevjera. Ili barem ne samo pronevjera. Recimo da postoji još nešto.” “Duboko. Zlokobno. I svi su u dosluhu.” “Misliš da sam previše paranoičan?” “Ne, paranoja je češnjak u životnoj kuhinji, zar ne, nikad je ne možeš imati previše.” “Znači, ne bi trebalo biti poteškoća...” “Mrzim kad to ljudi kažu. Ali u redu, bacit ću pogled i javiti ti se.” “Odlično! Osjećam se kao Erin Brockovich!” “Hm. I sada slijedi neugodno pitanje. Pretpostavljam da mi ne namjeravaš platiti, zar ne? Nije da mi smeta raditi bez dogovorene naknade, ali postoje određena etička pitanja, poput potjera za kolima hitne pomoći?” “Nemate li vi neku prisegu? Recimo, ako ugledate prijevaru u tijeku...” “To je iz Lovaca na prijevare, što su ukinuli jer su ljudi dolazili na svakave ideje. No Rachel Weisz nije bila loša.” “Kažeš to samo zato što si nalikujete.” On se nasmiješi i namjesti ruke i palčeve kao da planira kadar. “Oh, Reg.” S Regom je uvijek bilo tako. Upoznali su se na krstarenju ako o “krstarenju” govorimo u specijaliziranom smislu. Nakon rastave od tadašnjeg supruga Horsta LoefΩera, u doba koje se još ne može nazvati dobrim starim danima, nakon previše vremena u zatvorenom, s navučenim zavjesama, kad je slušala kako Stevie Nicks pjeva “Landslide” na kompilacijskoj kaseti čije je ostale pjesme ignorirala, i ispijala grozni Crown Royal Shirley Temple i sirup za pripremu koktela ravno iz boce te dnevno trošila brdo papirnatih maramica, Maxine je napokon popustila uvjeravanjima prijateljice Heidi da bi joj krstarenje Karibima popravilo mentalnu prognozu. Jednog je dana šmrcajući napustila ured i ušla u putničku agenciju Unutra-Van gdje je pronašla prašnjave površine, oštećeno pokućstvo i neuredan model prekooceanskog putničkog broda koji je dijelio brojna konstrukcijska rješenja s RMS Titanikom. “Imate sreće. Netko je upravo...” duga stanka bez kontakta očima. “Otkazao”, predložila je Maxine. “Može se tako reći.” Cijena je bila neodoljiva. Svakome s imalo zdrave pameti bila bi isuviše neodoljiva. Njezini su roditelji rado pričuvali dječake. Još šmrcava, Maxine se našla u taksiju s Heidi, koja ju je došla ispratiti, te je krenula prema terminalu u Newarku ili možda Elizabeth, gdje je pristajala većina teretnih brodova. Ispostavilo se da je Maxinein brod za “krstarenje” zapravo M/V Aristide Olt, mađarski kontejnerski brod bez određene linije koji je plovio pod zastavom pogodnosti Maršalovih Otoka. Tek je tijekom te prve noći na moru saznala da je prijavljena na “AMBOPEDIA Frolix ’98”, godišnje okupljanje udruge Amerikanaca s graničnim poremećajem ličnosti. Kako li je to zabavno, tko bi i pomislio otkazati? Osim ako... aaaaa! Zagledala se 105

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

u Heidi koja je stajala na molu i možda uživala u njezinoj nesreći, smanjujući se na industrijskoj obali koja je tada već bila predaleko da bi Maxine do nje doplivala. Kada je te večeri došla na objed, pod natpisom DOBRODOŠLI GRANIČNI pronašla je mnoštvo ljudi spremnih na zabavu! Kapetan je djelovao nervozno i neprestano je pronalazio izlike da bude ispod stola. Svakih minutu i pol DJ bi pustio poluslužbenu himnu AMBOPEDIA-e, Madonninu “Borderline” (1984.), a svi bi uglas zapjevali “Pre-kogra-niceee!!!”, pritom neobično naglašavajući posljednji suglasnik. Neka vrst tradicije, pretpostavila je Maxine. Kasnije iste večeri primijetila je nekog čovjeka kako polako i smireno, oka zalijepljenog za Sony VX2000, snima mete vrijedne pozornosti leće. Kretao se od gosta do gosta i puštao ih da pričaju ili ne, što god. Ispostavilo se da je to Reg Despard. Pomislivši da bi se tako mogla izvući iz potencijalno grozne pogreške, pokušala ga je pratiti dok je prolazio između zabavljenih gostiju. “Hej”, reče on nakon nekog vremena, “imam uhodu, napokon sam se probio.” “Nisam namjeravala ...” “Zapravo bi mi mogla pomoći i odvratiti im pozornost da ne budu toliko sramežljivi.” “Ne bih te htjela osramotiti, već tjednima kasnim na bojanje kose, ovo što imam na sebi koštalo me manje od stotinu dolara u dućanu Filene’s Basement...” “Mislim da to nije ono što će im privući pažnju.” Kada je posljednji put netko sugerirao, čak neizravno, da je smatra... možda ne melemom za oči, ali barem ljekovitim biljem? Treba li se uvrijediti? I koliko malo uvrijediti? Kretali su se od jedne do druge skupine posjetitelja te uskoro naišli na čovjeka koji je izgledao dovoljno normalno, a čiji su interesi uključivali skupljanje poštanskih markica s motivima ptica selica, sakupljačima poznatijih kao pačje markice, i njegovu nešto manje zainteresiranu suprugu Gladys... “... a moj je san postati Bill Gross pačjih markica.” I to ne samo federalnih pačjih markica, nego i svih državnih izdanja ∞ s obzirom da je s godinama zašao u zavodljivu močvaru ∫latelističke fanatičnosti, ovaj već besramni sakupljač mora ih imati sve, lovačke i kolekcionarske verzije, s potpisom ilustratora, varijacije, one s greškama, guvernerska izdanja... “Novi Meksiko! Novi Meksiko izdavao je pačje markice od 1991. do 1994., a seriju je završio draguljem svih pačjih markica, natprirodno lijepim kržama u letu Roberta Steinera, čiji niz s ruba arka ja posjedujem...” “I koji ću jednog dana izvaditi iz zaštitne plastike, navlažiti slinavim jezikom i zalijepiti na račun za plin”, izjavi Gladys veselo. “Nisu više valjane, medena moja.” “Gledaš moj prsten?” U kadar ulazi žena u poslovnom odijelu bež boje iz osamdesetih. “Privlačan komad. Nekako... poznat...” “Ne znam jesi li pratila Dinastiju, ali ono kad je Krystle morala založiti svoj prsten? Ovo je kopija od kubičnog cirkona, 560 dolara, to je puna cijena, naravno, Irwin uvijek plaća punu cijenu, s obzirom da je 301 točka 83, a ja sam samo podrška u našoj vezi. Svake me godine odvuče na ova 106

Thomas Pynchon Bleeding Edge

okupljanja na kojima nemam s kime pričati pa se prežderavam dok se ne udebljam za nekoliko brojeva.” “Ne slušaj je, ona je ta koja ima svih dvjesto i nešto epizoda na Betamaxu. Usredotočena? Nemaš pojma ∞ sredinom osamdesetih čak je promijenila ime u Krystle. Suprug s nešto manje razumijevanja nazvao bi to neprirodnim.” Nakon nekog vremena Reg i Maxine našli su se u brodskom kasinu gdje ljudi u večernjim odijelima i haljinama koji im loše stoje igraju rulet i bakara, puše cigaretu za cigaretom, cere se jedni drugima i zlokobno mašu lažnim novcem. Rečeno im je da “pate od generičkog nedijagnosticiranog sindroma Jamesa Bonda. Još se ne nalaze u priručniku za duševne poremećaje, ali lobiraju za to, možda u petom izdanju... uvijek su dobrodošli ovdje u vrijeme okupljanja zbog svoje uravnoteženosti, ako me razumijete.” Maxine zapravo nije razumjela, ali je kupila žeton u vrijednosti od pet dolara i napustila stol s dovoljno novca za kratak posjet Saksu da je bio stvaran i kad bi, uz malo sreće, napustila brod. U jednom se trenutku u kadru pojavilo lice rumeno od pića koje je sudbina bila dodijelila Joelu Wieneru. “Da, shvaćam, prepoznali ste me iz vijesti, a sada sam nitko i ništa, zar ne? Iako su me oslobodili optužbi te vrste i to treći put.” Zatim se nadugo i naširoko raspriča o nepravdi nekako povezanoj s nekretninama na Manhattanu, ali ga Maxine nije potpuno uspjela pratiti. Možda bi bilo bolje da jest, koristilo bi joj kasnije. Posvuda granični slučajevi. Maxine i Reg ipak uspijevaju uhvatiti pet minuta tišine na palubi te ih provedu promatrajući Karipsko more. Okruženi su tornjevima od teretnih kontejnera koji su četiri ili pet naslagi jedni na drugima. Kao da su u negdje u Queensu. Maxine mentalno još nije u potpunosti na krstarenju pa shvati da razmišlja o tome koliko je kontejnera lažno i koliko je vjerojatno da je u tijeku pomorska inventarska prijevara. Primijeti da je Reg nije pokušao snimiti. “Nisam mislila da si granični slučaj. Pretpostavila sam da si dio osoblja, nešto poput animatora ili takvo što.” Iznenađena je što je prošlo, hm, možda sat vremena ili više otkad je pomislila na Horsta, ali zna da će se Regova kamera ponovno uključiti ako samo nožnim noktom zakorači u tu temu. Stari je običaj da se na sastancima AMBOPEDIA-e posjeti stvarne geografske granice i to svake godine neke nove. Kupovina u meksičkim trgovinama maquiladora. Popuštanje ovisnosti o kockanju u kasinima Statelinea u Kalifoniji. Prežderavanja jelima pensilvanijskih Nizozemaca uzduž Masona i Dixona. Ove je godine odredište granica između Haitija i Dominikanske Republike gdje i dalje vlada mučna i melankolična karma koja potječe iz vremena masakra Haićana, čemu u brošuri nije posvećeno mnogo prostora. Čim je Aristide Olt uplovio u slikoviti zaljev Manzanillo, naglo je nestalo reda. Tek su brod privezali uz mol u Pepillu Salcedu, a putnici zaokupljeni velikim ribama uzbuđeno su stali rezervirati čamce za lov na tarpon. Ostali, a među njima i Joel Wiener, čiji je odnos prema nekretninama prešao iz interesa u opsesiju, krenuli su obilaziti mjesne agencije i uplitati se u fantazije onih motiviranih pohlepom, ali i stavom “jebeš jenkije”. Na obali se govori mješavinom kreolskog i cibaeñoa. Na kraju mola najednom su se stvorili štandovi sa suvenirima, prodavači grickalica koji nude yaniqueque i chimichurri, trgovci vuduom i santeria magijom, pro107

108

Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

davači mamajuane, dominikanskog specijaliteta u golemim staklenkama gdje se u crnom vinu i rumu marinira nešto nalik komadu drveta. A da sve bude još graničnije, svaka je staklenka dominikanske mamajuane začarana autentičnom haićanskom vudu ljubavnom magijom. “To te ja pitam!” poviče Reg. S Maxine se pridružio grupici koja je pila iz staklenki što su kružile među njima. Uskoro su se našli nekoliko kilometara izvan grada u napola izgrađenom i napuštenom luksuznom hotelu El Sueño Tropical, gdje su vikali hodnicima, njihali se u predvorju na lijanama čije je uporište bilo iznad njihovih glava, lovili guštere i Ωaminge, ali i jedni druge, te se prepustili nestašluku na raspadnutim bračnim krevetima. Ljubav, uzbudljiva i nova, kao što su nekad pjevali na Ljubavnom brodu; Heidi je imala pravo, upravo joj je to trebalo, iako se kasnije Maxine neće sjećati svih detalja. Maxine uzme daljinski upravljač za sjećanja, prvo stisne PAUZA, zatim STOP, pa UGASI, smiješeći se bez vidljivog napora. “Neobično krstarenje, Reg.” “Je li ti se itko od tih ljudi ikad javio?” “Tu i tamo poneki e-mail, a svake godine u vrijeme blagdana AMBOPEDIA me traži donaciju.” Pogleda ga preko ruba svoje šalice za kavu. “Reg, jesmo li ikad, hm...” “Mislim da nismo, ja sam većinu vremena proveo s onom Leptandrom iz Indianapolisa dok bi ti svako malo nestala s onim tipom opsjednutim nekretninama.” “Joelom Wienerom”, ona se zagleda u strop, pogleda punog užasa i nelagode. “Nisam to namjeravao spomenuti, oprosti.” “Čuo si da su mi oduzeli dozvolu. To je neizravno skrivio Joel. On mi je nenamjerno učinio golemu uslugu. Dok sam imala dozvolu za istraživanje prijevara, bila sam slatka. Ali bez dozvole? Neodoljiva. Određenom tipu muškarca. Možeš zamisliti kakvi ti dolaze na vrata; ništa osobno.” Privlačnost istraživača prijevara bez dozvole, pretpostavljala je, ležaži u izblijedjeloj ćudorednosti, pouzdanoj spremnosti na izlazak iz okvira zakona i otkrivanje poslovnih tajni revizora i poreznika. Maxine je poznavala odbačene članove kultova pa se jedno vrijeme bojala da je čeka ta vrsta društvenog položaja. No vijest se proširila i uskoro je u Prati pa uhvati bilo više posla nego dotad, više nego što je mogla podnijeti. Dakako, novi klijenti nisu uvijek bili na jednako dobrom glasu kao u danima kada je imala dozvolu. Pojavljivali su se tipovi koji su htjeli prijeći na mračnu stranu, a među njima je bio i Joel Wiener, kojem je, ispostavilo se, previše opraštala. Joel je, nažalost, zaboravio svojem dugom popisu nepravdi vezanih uz nekretnine dodati određene ključne detalje, poput brojnih članstava u odborima zadružnih zgrada. Zamjerke su se javljale zbog iznosa koji su mu se povjeravali kao zadružnom rizničaru. Tu su bile i optužnica iz Brooklyna prema zakonu RICO i supruga s vlastitim planom za nekretnine. “I tako dalje. Nije lako objasniti”, mahala je prstima iznad glave, “Ticala. Uz Joela mi je bilo toliko ugodno da sam mu povjerila neke poslovne trikove. Što se mene tiče, to nije ništa gore od agenta porezne uprave koji honorarno radi izračune povrata poreza.” No tako je prekršila Kodeks vladanja ACFE-a, na čijem je tankom

ledu već godinama klizala. Tog je puta led, bešumno i bez promjene boje, popustio pod njom. Dovoljan broj članova povjerenstva za procjenu prepoznao je sukob interesa, i to ne jedan nego višestruki, iako je za Maxine to bilo i ostalo pitanje jednostavnog izbora između prijateljstva i iznimno izbirljivog pridržavanja pravila. “Prijateljstva?” Reg je zbunjen. “Nije ti se nimalo sviđao.” “Tehnički izraz.” Pismo o oduzimanju dozvole došlo je na vrlo ∫nom papiru, vrijednijem od poruke koja je glasila jebi se, plus gubitak svih privilegija u Osmom krugu, ekskluzivnom klubu za istraživače prijevara na aveniji Park, uz koju je išao podsjetnik da mora vratiti člansku iskaznicu i namiriti dug na šanku. Unatoč svemu, na dnu se ipak nalazio P.S. o podnošenju pritužbe. Priložili su formulare. To je bilo zanimljivo. To neće završiti u odjelu za rezanje papira, barem ne zasad. Maxine se iznenadila kada je prvi put primijetila pečat Udruženja koji je prikazivao zapaljenu baklju postavljenu ispred i ponad otvorene knjige. Što je ovo? svakog se trenutka stranice te knjige, možda alegorije Zakona, mogu zapaliti vatrom baklje, možda Svjetlošću Istine? Nastoji li netko nešto reći, Zakon u plamenu, strašna, nepromjenjiva cijena Istine... To je to! Tajne kodirane poruke anarhista! “Zanimljiva pomisao, Maxine”, Reg ju je nastojao smiriti. “I, jesi li podnijela pritužbu?” Zapravo, nije. Kako su dani prolazili, pojavljivali su se razlozi da to ne učini. Nije si mogla priuštiti odvjetnika, postupak pritužbe mogao bi biti samo formalan, a zbog spoznaje da su je kolege koje je poštovala izbacili iz svog kruga pitala se želi li se zaista vratiti u to osvetoljubivo okruženje. Taj tip razloga. “Ta je ekipa malo preosjetljiva”, činilo se Regu. “Ne mogu ih kriviti. Žele da ostanemo neiskvareni usred ovog nereda, atomski sat kojem svi vjeruju.” “Rekla si ‘mi.’” “Dozvola je negdje u spremištu, ali još visi u uredu moje duše.” “I ti si mi neki odmetnik.” “Zli računovođa, to je serija koju razvijam, evo, imam ovdje scenarij za prvu epizodu, želiš li je pročitati?”

3 Prošlost je, bez zajebancije, otvoren poziv na alkoholizam. Čim začuje da su se vrata dizala zatvorila za Regom, Maxine krene prema frižideru. Gdje je u tom ohlađenom kaosu Pinot E-Grigio? “Daytona, ponovno smo ostali bez vina?” “Ne pijem ja to sranje.” “Naravno da ne, ti više voliš Night Train.” “Oho. Treba li mi danas zaista tvoja vinska mudrost?” “Hej, ti se skinula s toga, samo te zafrkavam, u redu?” “Terapizam!” “Molim?” “Misliš da su ljudi koji se drže programa s dvanaest koraka manje vrijedni od tebe, oduvijek tako misliš, ti koja si na nekom programu u 109

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon Bleeding Edge

toplicama, izležavaš se s algama na licu, uopće ne znaš kako je ∞ e pa, kažem ti...” Dramatično je zastala. “Nećeš valjda”, potaknula ju je Maxine. “Kažem ti, nije lako, draga moja.” “Oh, Daytona. O čemu god da je riječ, žao mi je.” I tako se sve izlije, uobičajeno emotivno izvješće o prihodima i rashodima, puno nenaplativih potraživanja i velikih dugova. I najvažnije: “Nemoj se nikada družiti ni s kim s otoka Jamajke, taj će misliti da podijeljeno skrbništvo određuje tko će donijeti travu.” “Imala sam sreće s Horstom”, Maxine se prisjeti. “Trava nikad nije imala učinak na njega.” “To je sve od te bijele hrane koju jedete, bijelog kruha i svega toga”, parafrazira Jimija Hendrixa, “majoneza! Sve je u mozgu ∞ svatko je od vas neizlječivo bijel.” Svjetlo na telefonu već se neko vrijeme strpljivo pali i gasi. Daytona se vrati poslu ostavivši Maxine da se pita što odabir rastafarijnske droge uopće ima s Horstom. Osim ako Horst nije u njezinim mislima. No u posljednje vrijeme i nije, barem ne često. Horst. Član četvrte generacije obitelji s američkog srednjeg zapada, emotivan poput silosa za žito, kobno privlačan poput glupana na Harleyju, neophodan (Bog joj pomogao) poput autentičnog Mad-Ritea kad te ulovi glad, Horst LoefΩer i dan-danas gotovo bez pogreške zna kako će se određeni proizvodi ponašati diljem svijeta mnogo prije nego što to oni sami saznaju. Zbog toga je u trenutku kada je Maxine ušla u njegov život već imao pozamašnu svotu koju je promatrao kako raste, a istovremeno se trudio ostati vjeran zavjetu koji je, po svemu sudeći, prisegnuo s trideset godina, a prema kojem je novac trebao potrošiti čim ga zaradi i što dulje tulumariti. “I... je li alimentacija dobra?” upitala ju je Daytona drugog dana na poslu. “Nema je.” “Što?” zagledala se u Maxine. “Mogu li ti nekako pomoći?” “To je nešto najluđe što sam dosad čula od neke lude bjelkinje.” “On sad izlazi češće”, slegne Maxine ramenima. “Smeta ti što tulumari?” “Naravno da ne, život je zabava, zar ne Daytona. I Horst je tako mislio, ali budući da je mislio i da je brak tulum, otkrili smo da nam se mišljenja razlikuju.” “Zvala se Jennifer, zar ne?” “Muriel. Zapravo.” Tada se Maxine, sklona tražiti skrivene uzorke, što je jedna od vještina ovlaštenog istraživača prijevara ∞ zapitala... sviđaju li se Horstu žene nazvane po jeftinim cigarama, postoji li možda Philippa “Philly” Blunt s kojom se u Londonu potajno igra, neka zamamna Azijka zvana Roi-Tan, odjevena u čeongsam, s jednom od onih kratkih frizura... “Nemojmo o tome, Horst je dio povijesti.” “Aha.” “Ja sam dobila stan, a on, naravno, Impalu iz pedeset devete u sjajnom stanju, ali eto, opet cvilim.” “Mislila sam da to dolazi iz ovog frižidera.”

110

Daytona je anđeo pun razumijevanja u usporedbi s Maxineinom prijateljicom Heidi. Kada su prvi put zaista sjele i popričale o tome, Maxine je toliko dugo pričala da se osjećala neugodno. “Nazvao me”, Heidi se pretvarala da je izlanula. Ma da. “Što, Horst? Nazvao...” “Želi spoj?” očiju preširoko otvorenih za potpunu nevinost. “Što si mu rekla?” Savršena stanka, a zatim: “O Bože, Maxi... tako mi je žao?” “Ti? i Horst?” Činilo se neobično, ali ne više od toga, što je Maxine smatrala dobrim znakom. No Heidi se činila uzrujana. “Neka mi Bog oprosti! Cijelo je vrijeme pričao o tebi.” “Aha. Ali?” “Činio se odsutan.” “Zbog tromjesečnog LIBOR-a, bez sumnje.” Iako je razgovor potrajao prilično dugo za večer prije radnog dana, Heidina avantura Maxine je povrijedila manje od nekih uvreda iz srednje škole koje je zapravo još zaokupljaju ∞ posuđena i nikad vraćena odjeća, pozivi na nepostojeće zabave, spojevi koje joj je Heidi namjestila iako je znala da su tipovi klinički psihopati. Taj tip uvrede. Zbog iscrpljenosti završile su razgovor, a Heidi bi se možda razočarala kad bi znala da je njezina suluda afera bila samo jedna od epizoda izvanbračne serije koja je započela davno u Chicagu, gdje su se Horst i Maxine upoznali. Istražujući neke prijevare, Maxine se zatekla u ka∫ću Ceres u zgradi Odbora za trgovinu gdje je veličina pića odavno bila dio folklora. Bio je happy hour. Happy? Za boga miloga. Irski! A to nekima sve govori. Naručiš “miješano piće” pa dobiješ golemu čašu punu viskija, recimo, uz možda jednu ili dvije kockice leda, zatim zasebnu limenku gaziranog soka od tri decilitra i drugu čašu u kojoj se sve to pomiješa. Maxine se uspjela posvađati s nekim glupanom o Deloitte i Touche, koje je taj glupan, zapravo Horst, uporno zvao Louche i De Toilet. Kada su to napokon razriješili, Maxine više nije bila sigurna može li uopće ustati, a kamoli vratiti se do hotela pa ju je Horst ljubazno otpratio do taksija i dao joj svoju posjetnicu. Prije nego što se stigla pozabaviti mamurlukom, Horst joj je preko telefona prodavao maglu o prvom u nizu zloslutnih slučajeva prijevare. “Sestra si mi po problemima, nemam se kome obratiti”, i tako dalje. Maxine je nasjela, kao i mnogo puta kasnije, prihvatila slučaj, prilično jednostavnu pretragu imovine, rutinske iskaze pod zakletvom. Gotovo je i zaboravila na to dok jednog dana nije u Postu vidjela BUM-TRAS! SERIJSKA PREVARANTICA PONOVNO NAPADA, MUŽIĆ ZBUNJEN. “Ovdje stoji da je ovo već šesti put da je tako došla do novca”, rekla je Maxine zamišljeno. “Šest ih je za koje znamo”, kimnuo je Horst. “Nadam se da ti to ne predstavlja problem.” “Uda se za njih i zatim...” “Nekim ljudima stoji brak. Mora nečemu služiti.” Ahaaa. I zaista, zašto navoditi cijeli popis? Od prijevara s čekovima, zaokruživanja iznosa do dramatičnih obračuna koji su se na njezinu detektoru osvete bili posvećeni slučajevima zaboravi-ali-nikad-ne111

Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

oprosti, kad-tad-završit-će-krivičnim-djelom, ona ih je sve ipak prihvaćala. Sve radi Horsta. Jebenog Horsta. “Imam još jedan za tebe, ti si Židovka, zar ne?” “A ti nisi.” “Ja? Luteranac. Nisam više siguran koji tip jer se to neprestano mijenja.” “A moje vjersko opredjeljenje spominješ zbog...” Prijevare na kašrutu u Brooklynu. Činilo se da skupina lažnih inspekotra košera obilazi susjedstva radi iznenadnih “inspekcija” u dućanima i restoranima te im prodaje kićene dozvole i češlja im inventar, usput označavajući sve lažnim znakom za košer. Divljaci. “To mi više zvuči kao ucjena”, reče Maxinei. “Ja samo pregledavam knjige.” “Mislila sam da ste možda u dobrim odnosima.” ¸ “Pitaj Meyera Lanskyja ∞ ne, čekaj, on je mrtav.” Dakle... neka vrsta luteranca, ha. Bilo je prerano za pitanja o izlaženju s nežidovom, naravno, ali eto, ipak je postojao problem hodanja s nekim tko nije tvoje vjeroispovijesti. Kasnije, kada se među njima već razvila ljubav, Maxine je čula mnogo ludih ∞ barem za Horsta ∞ priča o prelaženju na judaizam. Kako je ironično što se “judaizam” skoro rimuje s “pojam”. S vremenom je Horst saznao da uvjeti prelaska uključuju učenje hebrejskog i obrezivanje pa se predomislio, što se moglo i očekivati. Za Maxine to nije bio problem. Ako je općenito poznato da Židovi ne propovijedaju, Horst je zasigurno bio i ostao izvrstan dokaz zašto je tomu tako. U jednom joj je trenutku ponudio da potpiše ugovor kao savjetnik. “Stvarno bi mi dobro došla tvoja pomoć.” “Hej, kako god želiš”, olako je odgovorila, što se kasnije pokazalo sudbonosnim. Kasnije, nakon vjenčanja, više je pazila što će izlanuti, a to je s vremenom dovelo do gotovo potpune tišine. Za to je vrijeme Horst turobno prekapao po programu za proračunske tablice zvanom Luvbux 6.9 koji je pronašao na popustu u Software Etc i zbrajao iznose od Visokih do Ogromnih koje je potrošio na ušutkavanje Maxine. Radi dodatnog mučenja u programu je izračunao koliko ga košta svaka kupljena minuta tišine. Aaaaa! sranje! “Kada sam shvatila da će mi dati sve što želim ako dovoljno prigovaram? samo da bi me ušutkao? ne znam, ljubav je za mene nekako nestala” , objasnila je Maxine Heidi. “Kao rođenom gunđalu, to ti je postalo prejednostavno, razumijem”, gugutala je Heidi. “Horstom je lako upravljati. Veliki aleksitimični tupan. Nisi znala da je takav. Odnosno, to si...” “... vidjela prekasno”, dovrši Maxine uglas. “Da, Heidi, ali unatoč tome ponekad mi se čini da bih u život ponovno mogla pustiti nekoga toliko uslužnog.” “Želiš li, hm, njegov broj? Horstov?” “Imaš ga?” “Ne, htjela sam tebe zamoliti da mi ga daš.” ¸ Obje odmahnuše glavom. Maxinei nije bilo potrebno zrcalo da bi znala da nalikuju dvjema izopačenim staricama. Bila je to za njih neuobičajena promjena jer su njihove uloge inače ipak bile nešto glamuroznije. Maxine je rano shvatila da ona u njihovu odnosu nije Princeza. Nije to bila ni Heidi, naravno, no Heidi to nije znala, ali je zato 112

mislila da ona jest Princeza. S godinama se uvjerila da je Maxine Princezina manje privlačna luckasta pomoćnica. O čemu god da je bila riječ, Princeza Heidrofobija uvijek je bila glavna cura, a dama Maxipad subreta brza na jeziku, ona koja sve sređuje, praktična vila koja odrađuje potreban posao u kneževini dok Princeza spava ili je, što je češći slučaj, rastresena. Tomu su vjerojatno pomogli njihovi istočnoeuropski korijeni jer tada su se na Upper West Sideu još pravile razlike među Židovima. Možda najneugodnija bila je ona između govornika standardnog njemačkog jezika i Aškenazija. Majke su znale netom odbjeglu djecu odvući u Meksiko na brzinske rastave od mladića čije su karijere u mešetarstvu ili zdravstvu obećavale, ili pak od zanosnih lutaka s više pameti od onih za koje su mislile da se udaju. Glavni im je nedostatak bilo ime iz pogrešnog dijela Dijaspore. Nešto poput toga dogodilo se i Heidi, čije je prezime Czornak uključilo razne sustave za uzbunu, iako se to u njezinom slučaju ipak drugačije završilo. U toj je avanturi praktična vila djelovala kao agent, a nedugo zatim i inkasator te je od Strubelovih izmuzla svotu veću od one koju su isprva ponudili Heidi, toj maloj poljskoj ništavki. “Galicijskoj, zapravo”, primijetila je Heidi. Maxine nije mučila savjest jer se ispostavilo da je Evan Strubel neodgovoran glupan koji živi u stalnom strahu od majke. Helvetia je, odjevena u odijelo St. Johna, toga dana stigla otresita u pravo vrijeme da spriječi Evana u daljnjem nabacivanju Maxinei, po čemu se vidjela prvotna ozbiljnost njegovih osjećaji prema Heidi. Maxine ipak nije s Princezom podijelila pojedinosti o podmuklosti mladog Strubela, nego je samo rekla: “Mislim da u tebi vidi samo način da napusti dom.” Unatoč Maxineinim očekivanjima, Heidi nije bila nimalo utučena. Sjedile su za njezinim velikim kuhinjskim stolom, brojale novac Strubelovih i smijući se jele sendviče od sladoleda. Kasnije je, s vremena na vrijeme, pod utjecajem određenih tvari, Heidi znala zajecati: “Bio je ljubav mojeg života, ta nas je zla, zadrta žena uništila”, a Luckasta Pomoćnica uvijek bi uskočila s domišljatom primjedbom, poput: “Suoči se s istinom, mala, ona ima veće sise.” Moguće je da su određeni dijelovi Heidina duha ostali oštećeni ∞ s obzirom da je gospođa Strubel možda samo usput zaprijetila meksičkim razvodom, Heidi se uskoro počela mučiti sa španjolskim jezikom poput Boba Barkera na natjecanju za Miss Universe. Problem s jezikom s vremenom je utjecao i na druga područja. Heidin pojam prave Latinoamerikanke bila je Natalie Wood iz Priče sa zapadne strane (1961.). Uzalud je Maxine ponavljala, sa sve manje strpljenja, da je Natalie Wood, rođena kao Natalia Nikolajevna Zakharenko, bila ruskog podrijetla i da joj je naglasak u ∫lmu vjerojatno bliži ruskom nego boricui. Glupan je postao pripravnik na Wall Streetu i u međuvremenu je vjerojatno imao nekoliko supruga. Heidi, kojoj je laknulo što je neudana, radila je na svojoj akademskoj karijeri. Nedavno je dobila status stalnog sveučilišnog nastavnika na odsjeku za popularnu kulturu City Collegea. “Tog si mi puta stvarno izvukla mesnu štrucu iz mikrovalne”, reče Heidi neozbiljno, “nemoj misliti da ti neću biti vječno zahvalna.” “Zar sam imala izbora? Uvijek si mislila da si Grace Kelly.” “Pa i bila sam. Jesam.” “Ne karijeristica Grace Kelly”, istakne Maxine. “Nego Grace Kelly iz Prozora u dvorište. Iz vremena kada smo znali promatrati prozore na drugoj strani ulice.” 113

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon Bleeding Edge

“Jesi li sigurna? Onda znaš tko si ti.” “Thelma Ritter, da, ali možda i ne. Mislila sam da sam Wendell Corey.” Tinejdžerski nestašluk. Ako postoje kuće opsjednute duhovima, mogu postojati i karmički hendikepirane stambene zgrade. U usporedbi s Deseretom, koju su one voljele promatrati, Dakota je bila poput hotela Holiday Inn. Maxine je oduvijek opsjedalo to mjesto. Odrasla je na drugoj strani ulice, nasuprot zgrade koja se još nadvija nad susjedstvom i nastoji izgledati poput ostalih mirnih stambenih zgrada s Upper West Sidea: zauzima cijeli blok s dvanaest katova te sa zlokobnim neredom spiralnih požarnih stuba na svakom uglu, tornjića, balkona, vodoriga i ljuskavih i zmijolikih bića s očnjacima od lijevanog željeza smještenih iznad ulaza i omotanih oko prozora. U središnjem dvorištu stoji raskošan vodoskok okružen toliko širokim prilazom da bi na njemu moglo stajati nekoliko produženih limuzina, pri čemu bi ostalo dovoljno prostora za jedan ili dva Rolls Roycea. Filmske ekipe ovdje dolaze snimati ∫lmove, reklame i serije i jakim svjetlima zaslijepljuju nezasitno ždrijelo ulaza, zbog čega nitko u okolnim zgradama ne može spavati. Iako Ziggy tvrdi da tamo živi jedan njegov prijatelj iz razreda, ta je zgrada izvan Maxineina društvenog kruga, a priča se da čak i garsonjere u Deseretu koštaju više od 300.000 dolara. Jednom, dok su još bile u srednjoj školi, Maxine i Heidi kupile su jeftin dalekozor u ulici Canal i špijunirale iz Maxinine sobe. Ponekad su i do ranih jutarnjih sati zurile u osvijetljene prozore na drugoj strani ulice, čekajući da se nešto dogodi. Svaka pojava ljudskog obrisa bio je velik događaj. Isprva je to Maxine smatrala romantičnim, sve te međusobno nepovezane živote koji su se usporedno odvijali ∞ kasnije je njezin pristup postao, recimo to tako, makabrističan. Dok neke zgrade možda opsjedaju duhovi, činilo se da se ova digla iz mrtvih; kameni zombi koji ustaje kada padne mrak da bi se neviđen šuljao gradom i zadovoljavao svoje tajne porive. Djevojke su često smišljale kako se ušuljati unutra. Šepureći se ili, bolje reći, gegajući se, došle bi do ulaznih vrata u dizajnerskim haljinama iz trgovina rabljenom robom s istočne strane i s lažnim Chanelovim torbicama. No nijednom nisu dospjele dalje od dugog, pakosnog pogleda irskog vratara koji bi proučio popis. “Nema uputa”, slegnuo bi ramenima. “Sve dok vas ne vidim ovdje, razumijete li što vam govorim”, zlovoljno bi im zaželio ugodan dan i zalupio vratima. Kad se irske oči ne smiju, bolje ti je da imaš priču koja drži vodu ili par dobrih tenisica. Tako je bilo sve do pomame za tjelovježbom u osamdesetima. Tada je upravi Desereta sinulo da bi bazen na vrhu zgrade poslužio kao najvažnije mjesto u klubu za tjelovježbu, koji bi otvorili za posjetitelje, a koji bi im priskrbio dodatne prihode. Tako je Maxine napokon smjela posjetiti zgradu ∞ iako je kao autsajder, odnosno “član kluba” i dalje morala rabiti stražnji ulaz i teretno dizalo. Heidi je odbila baviti se dalje tim mjestom. “Ukleto je. Jesi li primijetila kako se rano zatvara bazen, nitko tamo ne želi biti po noći.” “Možda uprava ne želi plaćati prekovremene sate.” “Čula sam da njome upravlja ma∫ja.” “Koja točno ma∫ja, Heidi? I je li uopće bitno?” Itekako, kao što će se ispostaviti. 114

4 Tog popodneva Maxine ima dogovoren sastanak s emoterapeutom koji, poput Horsta, tišinu smatra jednim od neprocjenjivih svjetskih dobara iako možda ne na jednak način. Shawn radi u stanu u zgradi bez dizala, blizu prilaza tunelu Holland. Na njegovoj internetskoj stranici biogra∫ja nejasno spominje lutanja po Himalaji i politički izgon, no unatoč pripisivanju drevne mudrosti koja nadilazi zemaljske granice, petominutno istraživanje otkriva da je Shawn na istok putovao jedino autobusom iz rodne južne Kalifornije do New Yorka, i to ne tako davno. Napustio je srednju školu Luzinger i kompulzivno jahao na valovima. Dok je na nekoliko plaža postavljao rekord u broju padova s daske po sezoni, pretrpio je udarce daskom u glavu. Tibetu se približio jedino gledajući na televiziji Kundun (1997.) Martina Scorsesea. Plaćanje iznimno visokog najma za stan s ormarom u kojem je dvanaest jednakih crnih Armanijevih odijela govori manje o njegovoj duhovnoj autentičnosti, a više o lakovjernosti što se inače rijetko susreće među građanima New Yorka koji si mogu priuštiti njegovu uslugu. Već par tjedana Maxine dolazi na sastanke i primjećuje da je mlađahni guru sve bjesniji zbog vijesti iz Afganistana. Unatoč gorljivim molbama iz cijeloga svijeta, talibanska je vlada uništavala dinamitom i gađala projektilima dva golema kipa Bude, najviša na svijetu, uklesana u petom stoljeću u greben od pješčenjaka u blizini Bamiyana, sve dok od njih nisu ostale samo ruševine. “Prokleti jahači tepiha”, govorio je Shawn, “‘vrijeđaju Islam’, pa ih dignite u zrak, to im je rješenje za sve.” “Ne kaže li se da je u redu ubiti Budu ako ti se nađe na putu prema prosvjećenju?” podsjeti ga Maxine nježno. “Da, ako si budist. Ovo su vahabisti. Pretvaraju se da je riječ o pitanju duhovnosti, ali zapravo je posrijedi politika, ne mogu se nositi s konkurencijom.” “Žao mi je, Shawn. No ne bi li ti trebao biti iznad toga?” “Oh, previše sam vezan. Razmisli malo: dovoljan je samo jedan besposlen palac na tipkovnici da bi se ‘islam’ pretvorio u ‘slamam.’” “To mi daje materijala za razmišljanje, Shawn.” On baci pogled na TAG Heuer na svojem zapešću: “Nadam se da ti neće smetati ako danas ranije završimo, u tijeku je maratonsko prikazivanje serije Brady Bunch, razumiješ...?” Brojni Shawnovi klijenti primijetili su njegovu predanost reprizama poznatih humorističnih serija iz sedamdesetih. Određene epizode poznaje jednako dobro kao neki nastavnici sutre, a čini se da mu je trodijelni nastavak o obiteljskom putovanju na Havaje omiljen: tiki koji nosi nesreću, Gregov zamalo smrtonosni pad s daske za surfanje, Vincent Price u ulozi nestabilnog arheologa... “Oduvijek sam više voljela nastavak u kojem Jan kupi periku”, jednom je Maxine nepažljivo spomenula. “Zanimljivo, Maxine. Želiš li, ono, porazgovarati o tome?” rekao je smiješeći se ispraznim smiješkom, možda prisutnim samo u Kaliforniji, koji kao da govori da je svemir šala koju ti ne shvaćaš, a koji je prečesto tjera na bijesna, nebudistička sanjarenja. Maxine ne želi reći baš da je Shawn praznoglav, ali pretpostavlja da bi pokazatelj pritiska za automobilske gume očitao nekoliko bara ispod prosjeka kada bi mu ga stavila u uho. 115

Thomas Pynchon Bleeding Edge

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

Kasnije, nakon što je Ziggy otišao na trening krav mage s Nigelom i njegovom dadiljom, Maxine je pokupila Otisa i Fionu iz Kugelblitza. Ubrzo su se našli pred televizorom u dnevnoj sobi gdje će se prikazati Sat agresivnosti. U njemu se pojavljuju oba Otisova trenutačno najdraža superjunaka: Nepoštivanje, koje se ističe veličinom i stavom svojstvenim prema predanosti, te Zagađivač, dječak opsjednut urednošću kreveta i sobe koji tijekom dužnosti kao N. postaje usamljen borac za pravdu: razbacuje smeće po odbojnim vladinim agencijama, pohlepnim korporacijama, čak cijelim zemljama koje nitko pretjerano ne voli, preusmjerava kanalizaciju i zakopava protivnike ispod golemih naslaga otrovnog otpada. Nastoji zadovoljiti pravdu. Odnosno, kao što se čini Maxini, radi veliki nered. Fiona se nalazi na razmeđu između ratobornog djeteta i nepredvidljivog adolescent. Postigla je ravnotežu koja će, nadajmo se, dugo potrajati, iako bi Maxine gotovo zaplakala kada se sjeti kako je lako izgubiti taj mir. “Možeš biti sigurna da ovo neće biti prenasilno za tebe”, Otis se svim silama trudi biti pristojan. Fiona, čiji bi roditelji trebali ozbiljno razmisliti o osiguranju od slomljenog srca, zatrepta, polučivši učinak osnažen napadom na majčine kozmetičke proizvode. “Možeš mi reći kada da ne gledam.” Prepoznavši djevojačku tehniku pretvaranja da ti bilo tko može reći bilo što, Maxine stavi pred njih zdjelu zdravih grickalica i dvije limenke soka bez šećera te im mahne kao da kaže Uživajte i napusti sobu. “Počinju me živcirati te budale”, promrmlja Nepoštivanje dok se približavaju oružani nosači pješaštva i helikopteri. Ziggy se vrati s krav mage obuzet kao I obično predadolescentskom seksualnom tjeskobom. Jako je zaljubljen u svoju trenericu, Emmu Levin, za koju se priča da je bivša agentica Mossada. Na prvom treningu njegov je prijatelj Nigel, previše upućen i nedovoljno promišljen, izlanuo: “I, gospođice Levin, vi ste bili što ∞ jedna od onih ženskih ubojica iz jedinice kidon?” “Mogla bih reći da, ali onda bih te morala ubiti”, rekla je ona potiho, podrugljivim i zavodljivim glasom. Nekoliko se čeljusti objesilo. “Ne, momci, žao mi je što vas moram razočarati, bila sam samo analitičarka, radila sam u uredu, a otišla sam devedeset šeste, kada i Shabtai Shavit.” “Zgodna je, ha?” Maxine je morala pitati. “Mama, ona je...” Nakon trideset dugih sekundi: “Ostao si bez teksta.” Njezin dečko Naftali, bivši agent Mossada, ubio bi svakoga tko je pogleda, osim možda klinca koji si ne može pomoći jer je obuzet predadolescentskom žudnjom. Vyrva je nazvala i rekla da će stići tek nakon večere. Nasreću, za Fionu se ne može reći da je izbirljivo dijete, zapravo nema toga što ne bi pojela. Maxine dovrši pranje posuđa, promoli glavu u dječju sobu i ugleda dječake kako s Fionom zainteresirano proučavaju ekran. Prikazivao je pucačinu iz prvog lica s bogatim rasponom oružja smještenu u grad poprilično nalik New Yorku. “Dečki? Što sam vam rekla o nasilju?” “Isključili smo prskanje krvi, mama. Sve je u redu, pogledaj”, reče i pritisne nekoliko tipki. 116

Dućan nalik Fairwayju, sa svježim voćem izloženim ispred ulaza. “OK, gledaj ovu ovdje ženu.” Dolazila je pločnikom, srednjeg sloja, pristojno odjevena. “Ima dovoljno novca za namirnice, zar ne?” “Ne. Gledaj.” Žena se zaustavi ispred grožđa, još netaknutog na rosnoj jutarnjoj svjetlosti, i bez imalo grižnje savjesti stane dirati voće. Skinula je grožđe sa stabljike i jela ga. Zatim je prešla na šljive i nektarine, nekoliko ih opipala, nekoliko ih pojela, par spremila u torbicu za kasnije te nastavila rani ručak na odjelu za bobičasto voće. Otvorila je ambalažu i uzvadila jagode, borovnice i maline, gutajući ih bez imalo srama. Posegnula je za bananom. “Što kažeš, mama, vrijedi barem stotinu bodova, zar ne?” “Prava je proždrljivica. Ali ne mislim da...” Prekasno ∞ na rubu igračeva dijela ekrana pojavi se prednji dio puške UMP45 tvrtke Heckler i Koch, nacilja ljudsku štetočinu i raznese je uz dubok zvuk automatske puške. U potpunosti. Ona samo nestane, ne ostavivši ni mrlju na pločniku. “Vidiš? Nema krvi, gotovo nenasilno.” “Ali krađa voća, to nije kažnjivo smrću. I što ako beskućnik...” “Nema beskućnika na popisu meta”, uvjeri je Fiona. “Nema djece, dojenčadi, pasa, staraca ∞ nikada. Zapravo, lovimo samo japije.” “To je ono što bi Giuliani nazvao problemom kvalitete života”, doda Ziggy. “Nisam znala da čangrizavi starci dizajniraju računalne igre.” “Dizajnirao ju je Lucas, partner mojeg oca”, veli Fiona. “Nazvao ju je ljubavnom porukom Velikoj jabuci.” “Testiramo beta verziju za njega”, objasni Ziggy. “Na osam sati”, veli Otis, “baci pogled.” Odrastao muškarac u odijelu s aktovkom u ruci stoji nasred pločnika, među prolaznicima, i viče na svoje dijete staro četiri ili pet godina. Sve je glasniji i grublji. “I ako ne...” čovjek podigne ruku prijeteći, “bit će posljedica.” “A ne, ne danas.” Ponovno se pojavi automatska puška i u trenu ga utiša. Dijete zbunjeno gleda uokolo, još uplakanog lica. Ukupan broj bodova u kutu ekrana uveća se za 500. “I sad je sam na ulici, baš si mu učinio veliku uslugu.” “Moramo samo...” Fiona klikne na dijete i odvuče ga u prozor s natpisom Sigurna zona. “Pouzdani članovi obitelji dođu, pokupe ih, kupe im pizzu, odvedu ih kući i nakon toga žive bezbrižno”, objasni ona. “Hajde”, veli Otis, “idemo u šetnju.” I tako krenu u obilazak New Yorka, nepresušnog izvora smetnji, ciljajući ljude koji glasno pričaju na mobilnim telefonima, moralno samouzvišene bicikliste, majke koje u kolicima guraju blizance dovoljno stare da hodaju. “Ako hodaju jedno iza drugog, pustimo ih uz upozorenje, ali pogledaj ovo, hodaju uz bok tako da nitko ne može proći? zaboravi.” Bum! Bum! Nasmiješeni blizanci odlete preko New Yorka u Spremnik za klince. Većina prolaznika ne primijećuje iznenadni nestanak ljudi, osim kršćana koji misle da je došao Sudnji dan. “Društvo”, reče Maxine zapanjeno, “nisam imala pojma... Čekaj, što je ovo?” Primijetila je da se netko gura preko reda na stajalištu autobusa. Nitko ne pazi. Žena s H&K dolazi u pomoć! “U redu, kako se ovime upravlja?” Otis joj drage volje objasni i prije nego što kažeš: “Budi obazriviji”, kuje koja se pregurala više nema, a njezina su djeca na sigurnom. “Tako treba, mama, to je tisuću bodova.” 117

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

01 Eng. odlazak

“Ovo je zapravo zabavno.” Maxine pregledava ekran, tražeći sljedeću metu. “Čekaj, nisam to valjda ja rekla.” Nastojeći to poslije sagledati na pozitivan način, Maxine pomisli kako je možda riječ o virtualnom dječjem ulasku u borbu protiv prijevara... “Hej, Vyrva, samo uđi.” “Nisam mislila da ću ovoliko kasniti.” Vyrva promoli glavu u Otisovu i Ziggyjevu sobu. “Hej, šećeru?” Djevojka podigne pogled, promrmlja “hej, mama”, i vrati se japicidu. “Pogledaj, ubijaju građane New Yorka, kako slatko? Mislim, ništa osobno?” “Tebi to ne smeta, Fiona, virtualna ubojstva?” “Nema krvi, Lucas nije čak ni isprogramirao špricanje krvi? Misle da su isključili tu mogućnost, ali zapravo je uopće nema?” “Dakle”, Maxine slegne ramenima, uklonivši sve znakove grđenja s lica i iz glasa, “pucanje iz prvog lica koje je odobrila majka?” “Upravo ćemo tu poruku upotrijebiti u reklamama.” “Gdje se oglašavate, na Internetu?” “Na Dubokoj mreži. Tamo je oglašavanje, ono, još u začecima? A cijena je ‘prava sitnica’, kao što bi Bob Barker rekao?” Vyrva prstima oblikuje navodnike, a pletenice joj poskoče. Maxine iz zamrzivača izvadi mješavinu kave marke Fairway i stavi zrna u stroj za mljevenje. “Pokrij uši.” Samelje kavu, stavi je u ∫ltar u električnom kuhalu, stisne dugme za uključivanje. “Dakle, Justin i Lucas se sada bave i razvojem igara.” “Nije to posao o kakvom sam učila na fakultetu”, Vyrva joj se povjeri. “U ovom bi trenutku život trebao biti ozbiljan? Dečki se još previše zabavljaju za svoje godine.” “Ah, muška tjeskoba, da, to je mnogo bolje.” “Ta je igra samo besplatni promotivni materijal”, Vyrva se slatko namršti, kao da se ispričava. “Naš je proizvod još DeepArcher?” “A to je...” “Kao ‘departure’,01 ali izgovara se DeepArcher?” “Nešto u vezi sa zenom”, pretpostavi Maxine. “S travom. U zadnje vrijeme svi žele izvorni kod: federalni agenti, proizvođači računalnih igara, jebeni Microsoft? Svi su već iznijeli ponude? Stvar je u sigurnosnom sustavu koji ne nalikuje ničemu što su ti ljudi dosad vidjeli. To ih izluđuje.” “Dakle, danas si izviđala? Tko je sretni ulagač?” “Možeš li čuvati tajnu?” “Time se bavim. Usta su mi profesionalno zapečaćena.” Vyrva razmisli: “Možda bismo se trebale zakleti na male prste?” Maxine strpljivo pruži mali prst, primi njime Vyrvin i pogleda je u oči: “Zapravo...” “Hej, ako ne možeš vjerovati mami iz Kugelblitza?” Izgovarajući uobičajena upozorenja i svečano prisežući malim prstom, Maxine drži drugu ruku u džepu, prekriženih prstiju. “Mislim da smo danas dobili ponudu? To bi čak i na vrhuncu tehnološkog balona bio velik novac? I nije ulagač, nego jedna računalna tvrtka? Hashslingrz, ove godine jako poznata u Silicijskoj uličici.” PiiiPiiiPiii. “Da... čini mi se da sam... već čula to ime. Tamo si danas bila?” 118

02 Naziv za format u koji se sažimaju podaci.

“Cijelog dana. Još, ono, treperim? Taj je tip pun energije.” “Gabriel Ice. Ponudio ti je veliku svotu za, što, taj izvorni kod?” Uho do ramena i dugo slijeganja ramenima svojstveno za zapadnu obalu: “Svakako je prikupio dojmljivu svoticu? Dovoljno veliku da ponovno razmislimo o inicijalnoj javnoj ponudi? Već smo je stavili na čekanje na neodređeno vrijeme?” “Čekaj malo, otkud ta pomama za akvizicijom u Silicijskoj uličici, nije li i to nestalo zajedno s prošlogodišnjim slomom?” “Ne za one koji se bave upravljanjem sigurnosti, oni trenutno jako dobro zarađuju. Kada su svi nervozni, korporacije mogu razmišljati samo o zaštiti imovine.” “Znači, družite se s Gabrielom Iceom. Možeš li mi dati svoj autogram?” “Bili smo na polijepodnevnoj zabavi u njegovoj vili na istočnoj strani? S njim je bila i njegova supruga Tallis, ona je revizor u hashslingrzu, mislim da je i u odboru?” “I to je izravna kupnja?” “Sve što žele je dio dio u ulasku, a da ne ostave trag. Za sadržaj ih nije briga. Tim tipovima nije važan cilj, a zapravo ni putovanje.” Maxinei je već i previše poznata ta želja, ne daj Bože intimno, za prikrivanjem tragova. Nakon toga pretvara se iz nevine pohlepe u neki prepoznatljiv oblik prijevare. Maxine se pita je li tko ikada primijenio Beneishov model na hashslingrz kako bi provjerio koliko su javni podaci ritualno izmrcvareni. Daje si u zadatak da za to nađe vremena. “Taj DeepArcher, Vyrva, to je što ∞ mjesto?” “To je putovanje. Sljedeći put kad nas posjetiš, dečki će ti pokazati demo.” “I bolje, dugo nisam vidjela Lucasa.” “Ne posjećuje nas često. U zadnje vrijeme imaju, ono, problema? Njemu i Justinu dovoljan je svaki izgovor da se posvađaju pa čak i oko toga trebaju li uopće prodati izvorni kod. Ista ona dvojba iz vremena dotcoma, biti bogat zauvijek ili pretvoriti kod u tar 02, učiniti ga besplatnim i zadržati vjerodostojnost, a možda i poštovanje prema sebi kao šmokljanima, ali ostati više ili manje srednji sloj.” “Prodati ili pokloniti”, razmisli Maxine, “teška odluka, Vyrva. Što bi htjeli učiniti?” “Obojica žele učiniti oboje”, uzdahne. “Naravno. A ti?” “Ah? Rastrgana? Mislit ćeš da sam presretna, ali nije mi baš drago što će se brdo novca srušiti na naše živote u ovom trenutku? To može biti tako destruktivno, znamo za par ljudi iz Sao Paola, sve vrlo brzo postane ružno i tužno, a ja bih radije da dečki nastave s poslom, možda započnu nešto novo.” Osmijehne se iskrivljeno: “Oprosti, nekome iz New Yorka to je teško razumjeti.” “Oduvijek to viđam. Smjer toka, prema unutra ili van, nije bitan, uvijek je loše kad tijek prijeđe određenu granicu.” “Nije da živim kroz svog supruga, u redu? Jednostavno mrzim njihove svađe. Zaljubljeni su, za ime božje. Jedan drugog omalovažavaju, ali zapravo su poput dva skejtera? Trebam li biti ljubomorna?” “Zašto?”

119

Thomas Pynchon Bleeding Edge Thomas Pynchon Bleeding Edge

“Znaš onaj stari tip ∫lma u kojem su dva klinca najbolji prijatelji, ali kada odrastu, jedan postane svećenik, a drugi ma∫jaš. Eto, to su Lucas i Justin. Samo me nemoj pitati koji je koji.” “Ali recimo da je Justin svećenik...” “Pa, onaj koji... se ne nađe usred pucnjave na kraju.” “Znači da je Lucas...” Vyrva se zagleda u daljinu, nastojeći izgledati kao Surferska zečica zagledana u more, ali umjesto toga ima pogled kojeg se Maxine nagledala možda i više nego što želi. Nemoj, nemoj je prekidati, Maxine savjetuje samu sebe unatoč gotovo neodoljivom pitanju: Kreše li Vyrva, pardon, “viđa” li se potajno s partnerom svojeg supruga? “Vyrva, ti ne...” “Ne što?” “Nije važno.” Zatim se jedna drugoj široko osmijehnu i slegnu ramenima, jedna brzo, druga polako. Još jedan neistražen dio, a takvih je već dovoljno. Na primjer, Maxine je tek nedavno saznala za Vyrvu i igračke Beanie Baby. Čini se da Vyrva već neko vrijeme trguje tim pomodnim hibridima plišanih igračaka i vreća punjenih kuglicama. Poslije prve zajedničke igre Otis je istaknuo kimnuvši: “Fiona ima svaku Beanie Baby koja postoji na svijetu.” Kratko je razmislio. “No, svaku vrstu. Za svaku na svijetu, za to bi joj trebala... ono, skladišta.” Maxine su sinovi ponekad podsjećali na Horsta, a tog se puta sjetila njegove tupe doslovnosti pa se morala suzdržati da ne zgrabi Otisa, prekrije ga poljupcima, stisne poput paste za zube i tako dalje. “Fiona ima... i Beanie Baby princeze Diane?” upitala ga je umjesto toga. “Ne samo jednu. Ima sve varijacije, čak i onu izrađenu za obljetnicu BBC-jeva intervjua. Ispod kreveta, u svim ormarima, izgurat će je iz sobe.” “Kažeš da Fiona... obožava igračke Beanie Baby.” “Ne toliko ona”, veli Otis, “njezina je mama opsjednuta njima.” Maxine je primijetila da se barem jednom tjedno, čim Fionu ostavi na sigurnom u Kugelblitzu, Vyrva ukrca na autobus i ode trgovati. Sastavila je popis prodavača na istočnoj strani koji igračke dobavljaju gotovo izravno iz Kine, preko sumnjivih skladišta smještenih uz zračnu luku JFK. Igračke ne ispadaju iz kamiona, nego s padobranima padaju iz zrakoplova. Vyrva ih kupi jeftino na istočnoj strani, a zatim odjuri u trgovine igračkama na zapadnoj strani čije je rasporede dostave pažljivo istražila. Proda ih po cijeni manjoj od one koju te trgovine plaćaju vlastitim kamionima i tako svi zarade na razlici. U međuvremenu, Fiona, iako baš i nije skupljačica, zadržava preostale igračke. “To je samo kratkoročno rješenje”, objasnila joj je Vyrva vrlo uzbuđeno. “Za deset, dvanaest godina doći će vrijeme fakulteta, znaš li koliko će te igračke vrijediti skupljačima?” “Mnogo?” Maxine je pokušala pogoditi. “Nemoguće je izračunati.” Ziggy nije baš siguran. “Osim par posebnih izdanja”, ističe, “nema ambalaže za igračke Beanie Baby, što je skupljačima važno. To također znači da 99 i više posto njih leži uokolo, gaze ih, žvaču i sline po njima; izgubljene su ispod radijatora, jedu ih miševi, za deset godina neće biti 120

121

Thomas Pynchon Bleeding Edge

nijedne u dovoljno dobrom stanju za skupljače, osim ako ih gospođa McElmo ne čuva u arhivskoj plastici na drugom mjestu, a ne u Fioninoj sobi. Bilo bi dobro da su negdje u mraku s kontroliranom temperaturom. No toga se nikad neće sjetiti jer ima previše smisla.” “Kažeš...” “Ona je luda, mama.”

C Leon Carrin Leonora

Leo Carri Leonora Carrington Leonora Leonora Carrington Carrington Leonora Carrington nora ngton

124

Ivana Rogar

Leonora Carrington: logičnost bajke

ad pomislimo da je posljednja pripadnica nadrealističkog pokreta iz 1930-ih preminula 2011. u dobi od 94 godine, taj nam se pokret odjednom čini neobično blizak, kao da je trajao sve ovo vrijeme. Zagrebemo li malo dublje i otkrijemo da je Leonora Carrington nastavila slikati u nadrealističkoj maniri do kraja života, potvrdit ćemo i sebi i drugima da ona nije samo vezana za pokret iz razdoblje ranog 20. stoljeća, nego je dio umjetničkog uvjerenja koje Carrington nije odbacila kad je moda prošla. Kad je riječ o nadrealizmu, ime Leonore Carrington rijetko se spominje premda joj slike odišu tajanstvenošću poput najboljih djela Giorgia de Chirica i Renéa Magrittea. Bajkoviti i atmosferični prikazi prirode kao da govore o nekoj nedostupnoj tajni koja se može tek nazrijeti. Labirinti, goleme životinje, tajanstvena okupljanja koja podsjećaju na vještičje sijelo česti su motivi njezinih slika. Carrington je stvarala svijet magičnog i okultnog ponajviše kroz likovnu umjetnost. Međutim, neumorno stvarajući, odvojila je vrijeme i za književno stvaralaštvo te napisala nekoliko knjiga pripovjedne proze: romane The Hearing Trumpet (1976.) i The Stone Door (1977.) te zbirke pripovijedaka The House of Fear (1938.), The Seventh Horse (1988.) i Ovalnu gospu (1975.) koju ovdje donosimo prevedenu u cijelosti. Premda joj je pripovijedanje zorno i plastično, bez sintaktičkih nedoumica, i premda nas uvodi u svijet koji se isprva čini poznat, Carrington stvara atmosferu i niže događaje koji su izuzetno neobični, fantastični i često na granici s grotesknim. Ona pripovijeda o krađi tuđeg lica, upoznavanju palog anđela, životinjama koje govore, drveću koje hoda, protagonistima visokim tri metra, životu u kući sa stotinu zečeva, trgovcu koji provodi život čekajući da mu netko ukrade robu, ženi za koju se 40 godina nije moglo procijeniti je li mrtva ili živa, čovjeku koji zakapa automobil da bi pospješio rast gljiva i glavicama kupusa koje se međusobno tuku. Međutim, začudni i apsurdni događaji nisu bez narativne logike. Posrijedi je logika bajke: za cijelo Carringtonino djelo svojestvena je indiferentnost prema čudnovatom, pristupanje fantastici kao sastavnom dijelu života. Koliko god nemogući i apsurdni bili događaji, protagonisti ih prihvaćaju zdravo za gotovo, što se zahtijeva i 125

Leonora Carrington

Ivana Rogar Leonora Carrington: logičnost bajke

od čitatelja. U “Debitantici” pripovjedačica ne želi prisustvovati balu koji se priređuje u njezinu čast pa, umjesto da sama dođe, šalje onamo hijenu. Junakinja “Ovalne gospe” usred igre pretvara se u konja, a za velik dio zbivanja u romanu The Stone Door ne zna se je li san ili stvarnost. Carrington se rodila 1917. u Engleskoj u bogatoj obitelji tvorničara. Mladost su joj obilježili sukobi s ocem koji je gušio njezine umjetničke a∫nitete želeći je “prizemljiti”. 1936. slučaj je htio da upozna nadrealističkog slikara Maxa Ernsta. Zaljubivši se u njega i njegove slike, otišla je njim u Pariz, gdje je potom upoznala Dalíja, koji će je prozvati najvažnijom umjetnicom, Miróa, Picassa, Raya i ostale umjetnike s kojima je osjetila duboku povezanost za razliku od svijeta buržuja kojem je pripadala njezina porodica. Ernst ju je potaknuo na slikanje i na pisanje i njih su dvoje proveli nekoliko plodnih godina nadahnjujući jedno drugo. Dolaskom nacista na vlast Ernsta su francuske vlasti zatvorile kao narodnog neprijatelja jer je bio Nijemac. Carrington je zbog toga doživjela živčani slom i završila u bolnici. Međutim, uspjela se izbaviti i uz prijateljsku pomoć otputovati u Ameriku odakle se zatim preselila u Meksiko gdje je pak ostala živjeti do smrti. Skučenost malograđanskog mentaliteta od kojeg je pobjegla u svijet umjetnika i nerazumijevanje roditelja Carrington je opisala u više priča, između ostalog u “Debitantici” i “Ovalnoj gospi” gdje bogati roditelji upravljaju sudbinom i ponašanjem junakinje. Sličan motiv imperativa obrane obiteljske časti pojavljuje se u pripovijetci “Ujak Sam Carrington”. Svojstveno je tim pričama da Carrington prikazuje višu srednju klasu kroz prizmu ironije, satirizirajući njihove pobude i razmišljanja. Njezina je proza duhovita i britka te je usklađena s umom širokih horizonata koji se morao maknuti iz rodne sredine. Drugi čest motiv u pričama i romanima Leonore Carrington je životinjska snaga i nadmoć prirode: u priči “Bijeli zečevi” stotine zečeva proždire trulo životinjsko meso, u priči “Kraljevska naredba” pripovjedačicu ganja čempres, završetak romana The Hearing Trumpet predviđa reorganizaciju svjetskog poretka u kojem će vladati životinje i biljke, The Seventh Horse donosi pak priču o svećeniku čiju crkvu na kraju opsjednu šumske životinje. Tematiziranje snage prirode prisutno je i na njezinim slikama: ondje su česta divovska jaja, goleme životinje, mješanci između životinja i ljudi i vrtovi u obliku labirinta gdje se običan čovjek neće snaći. Proza Leonore Carrington doista djeluje kao verbaliziranje njezinih slika: odiše nadnaravnim i zagonetnošću te sugerira veliku snagu prirode na koju bi se čovjek trebao osloniti. Osim njezina najpoznatijeg djela The Hearing Trumpet, knjige Leonore Carrington više se ne tiskaju ni u Americi niti u Engleskoj i izuzetno ih je teško nabaviti. Knjižnice uglavnom ne posjeduju njezina djela, a slike su joj u domovini doživjele samo jednu retrospektivu. Međutim, u Meksiku Carrington je zvijezda. Ondje je odavno postala neizostavni dio kulturnog krajolika, a ime joj podsjeća stanovnike na bajkovitu zagonetnost prirodnog svijeta.

126

127

Leonora Carrington

Moja je majka krava

Naša je obitelj skromna, moja je majka krava. Zapravo, prije lepeza s licem krave. Tko je ona? I živi li i kao lepeza? Lice pred licem pred... Tko sam ja da išta kažem? Ovdje je pitanje tko ste vi? Smije se, ali prima svojevrsne žrtve. Mi koju ju poznajemo zovemo ju Sveta. Ali takvi su vrlo rijetki. Naša mala svetišta su prazna, u njima tek Majčino rogato lice. Svatko od nas daje kao žrtvu ono što ima. Moje se žrtve ljudima vraćaju u obliku istina sitnih, istina velikih, istina srednjih, ili počesto i laži i varki. Sve ovisi o tome što se s njima radi. Žrtve su prije svega prilično pakosne: Suze i med, vrisci i duhan, goruća smola, čokolada, neprospavane noći. Crveni oker, vapno i čađa. Moj je zadatak, ipak, reći kako sam ju ispitivala i što je odgovarala. Dogodilo se ovo. Godinama sam bila zarobljenica ljudi iz grupe koju sada zovemo Promatrači. Ti majstori hipnoze ne štuju idole, njihova čarolija je moćna, a njihov apetit nezasitan. Hrane se jadom, ali žrtve biraju pomno. Sućut izazivaju, ali sami ju ne daju. Posjeduju neograničeno znanje, ali ne razumiju ništa i to im daje moć apsolutne koncentrirane mržnje. I tako, 128

Kad su me zarobili, nazvali su me Grijeh. Zaboravili su da je Grijeh bilo ime Božice koju su ubili. Ponekad bih se sjećala, ponekad bih zaboravljala. Strašno sam patila. Ta je patnja njima stvarala neku vrstu hrane, koju sam pogrešno protumačila kao vitamin. Mislila sam da će, ako im dam dovoljno, prestati će čeprkati po mom lunarnom pleksusu i biti zadovoljni, možda čak i bogatiji? To se, naravno, nije dogodilo. Postajala sam sve bolesnija. Prizvala sam rogat lik moje Majke i upitala želi li moju smrt, rekla da ako ne želi, neka mi pošalje lijek. Rekla je da njezino zanemareno svetište mora biti iznova posvećeno, ali da vrata trebaju biti zatvorena, ta nova spirala ulaza. Spirala, rekla je, poput pupčanih ljestava što vode iz ljudskog tijela: To je, dodala je, vrlo sveto. Sve dok su vrata zatvorena, bit ćeš na sigurnom i neću te napustiti, rekla je.

Učinila sam točno ono što mi je bilo rečeno. Promatrači su dopustili posvećenje nakon što sam platila šest bačvi posoljene krvi. Mornar s Odisejevog broda, koji je nekoć bio junak, također je bio zatočenik Promatrača. Pretvorili su ga u ovlaštenog računovođu, ali sjećanje mu je bilo nedirnuto. Pamtio je kako ga je moja teta pretvorila u svinju iz šale, Kako su njezine kćeri sirene željele s njime voditi ljubav Jer su se del∫ni doimali impotentnima u usporedbi s lijepim mornarom. Još je uvijek bio ljut, iako su ratovi u ono vrijeme Bili dovoljno bliski prirodi da neprijatelji vole jedni druge. I tako smo se sprijateljili pod gladnim pogledima Promatrača. Mornar se sjećao naših praznih malih svetišta iz davnina. Nikad, baš nikad ne otvori vrata, ili ćeš se naći u opasnosti, rekao je. Brinuo se za moju dobrobit. Njegovo je vlastito malo svetište bilo hermetički zatvoreno, ali cijena toga umalo je bio njegov život; ja sam platila tek šest bačvi zasoljene krvi. Tako su stvari stajale kad je određena kombinacija zvijezda Polučila događaje koji su izravno otkrili ljudskom rodu postojanje Bogova: onima koji su sudjelovali u plesu, ali i drugima. Ja sam sudjelovala i za trbuh me ugrizao morski pas ljudožder maskiran u Harlekina. Svaka greška koju počinimo tijekom takvog plesa mora biti pretvorena u pitanje, 129

Leonora Carrington

U suprotnom je nama ljudima smrtonosna. Mornar koji je promatrao ples sa prečke bio je užasnut Mojim nespretnim posrtanjem i rekao da ću u najboljem slučaju nogu slomiti. Odbio nam se pridružiti u plesu. To se i prečesto događa, rekao je. Vjerujem da mu je bilo neugodno zbog mene Još otkako je prvi put vidio da je Harlekin morski pas.

Leonora Carrington Moja je majka krava

Sve što sam mu mogla reći jest da to nije pravi morski pas. Ne znam je li me mornar shvatio, jer sam odlazila i vraćala se u stado posrtača da bih mu rekla sljedeće: Čudni su putevi moje rogate majke. “Što manje znamo, to bliskije surađujemo. Ali postavljala sam pitanja i prije, pa tako sada znam da plešem.” Mornar je rekao: “Otiđi odmah, inače ćeš vjerojatno slomiti vrat.”

Leonora Carrington

Nastavila sam plesati pod svojom grotesknom krinkom, ali ne prije nego što sam mu rekla. “Usamljena sam i nesretna, ali nosim posljednju kožu koju imam. Budući da stojiš gotovo licem u lice s Bogovima, ne napuštaj me.” U ljudskom se jeziku ovo zove ljubav. Tada sam ponovno zaplesala na gorućim stopalima što su postajala sve teža i teža, sve dok nisam poskakivala poput zaprežnog konja na zakrvavljenim batrljcima. Tada sam u plesu napravila pogrešan korak i Promatrači Odjeveni u grimiz krvnika tiho su se umiješali u gomilu u pokretu i strpali me u samicu, hranili isključivo Trulim mesom morskog psa. Nakon što sam napravila onaj pogrešan korak, stala sam pred Rogatu Božicu. Njezino je svetište bilo oskvrnuto, vrata širom otvorena, Pod prekriven izmetom morskog psa, sveti joj ostaci razbacani uokolo u neredu. Moj je jad bio toliko gorak da nisam mogla primiti svetu metlu. Ostajala bih čitave noći u svetištu, gorko plačući i preklinjući za prisutnost moje Majke, koja se bila povukla. Sjedim ovdje, o, Sveta, prepuštena jadu. Dozvoli mi da nestanem u ovoj jezivoj patnji. Ali Božica se nije pojavila. Plakala sam i prijetila i preklinjala i pokušavala si rasuti mozak po zidu. Tek sam se sa svitanjem sjetila da nisam postavila pitanje. I tako sam umila svoje užasno raspadnuto lice I još jednom stala pred Rogati Lik. 130

Zašto sam čovjek? upitala sam. Božica sad nema usta, nema jezik, nema glasnice. Njezina prisutnost ne može se riječima opisati, no neporeciva je. Stoga se moramo pretvarati da je sljedeće izgovoreno ljudskim jezikom. Ovo je bio njezin odgovor: Biti jedno ljudsko biće znači biti legija lutaka. Te lutke mogu postati žive po izboru individualnog stvorenja. On ili ona može imati koliko god želi takvih lutaka. Kad biće uđe u lutku, istog trena povjeruje da je stvarna i živa i sve dok to vjeruje, zarobljen je u mrtvoj slici Koja se kreće u sve većim krugovima i udaljava od Velike prirode. Svaki pojedinac svojim lutkama daje imena i gotovo sva ta imena počinju s “Ja sam”, a iza toga slijedi dugačak niz laži. Upitala sam: Koja je svrha tih lutaka, o, Sveta? Božica je rekla: Ljudska bića nikad ne bi mogla komunicirati jedna s drugima da tih lutaka nema, mogla bi tek u vođenju ljubavi ili borbi sjediniti svoja tijela od mesa, Krvi i kosti. Kroz lutke mogu razgovarati jedni s drugima, hipnotizirati jedne druge, biti nadmoćni jedni nad drugima, mogu zapravo uživati u svim poticajnim aktivnostima uključujući patnju, sreću, estetski užitak, samodopadnost, politiku i nogomet, itd. I upitala sam ju: Što je patnja? I odgovorila je: Patnja je smrt ili nestajanje jedne ili više tih lutaka. Međutim, što više mrtvih lutaka ljudsko biće ostavi za sobom, To je ona ili on bliže vječnom napuštanju ljudskosti. Jedina je nevolja što kad je biće obavezno napustiti izmišljeno postojanje lutke u kojoj više nitko nije, On ili ona prečesto su previše zaokupljeni gradnjom većih i boljih lutaka u koje će se smjestiti. Dakle sve su lutke krvopije? Božica je rekla: Lutke su poput Velikog Kabalističkog Pentagona zvanog Smrt ispunjenog životom, koji se vječno vrti u vrtlogu dvanaest kuća. Kako mogu izaći iz tog ciklusa, o, Sveta? Kad umreš, izlaziš iz ciklusa. 131

Leonora Carrington

Kako mogu izaći iz ciklusa bez nogu? Upitala sam. Božica je bila zadovoljna tako zlobnim pitanjem i njezin je smijeh zvučao poput kiše na krovu moje glave. Moraš si isplesti tijelo paukovim nitima, rekla je.

Leonora Carrington Moja je majka krava

Naravno, to sam odavno bila shvatila, ali svoju sam nit turobno tratila na sve više i više lutaka. Tako sam izvukla nit djelić po djelić i sad sjedim i iznova predem, kako je grčki mornar prorekao. Sjedim ovdje u ziguratu znajući da sam plesala jer je to bio jedini način da ubijem još jednu lutku čije je ime bilo “Ja sam još uvijek privlačna i umrijet ću ako ne dobijem ljubav drugog ljudskog bića. Svakome je potrebna ljubav, bez obzira koliko su stari. Uostalom, ako budem dovoljno brzo plesala, možda se uspijem i osloboditi Promatrača.” Rogata Božica je, usprkos svim očekivanjima, ponovno ustala sa suncem. Ali zašto sam čovjek, o, Sveta? Što sam učinila da ovo zaslužujem? Biti čovjek znači biti ispisan u mesu, riječju bol i opet bol i opet bol ∞

Leonora Carrington

Tko je bila Vještica iz Nazareta? Hijeroglif ispisan Krvlju koji ima smisla ako priča počinje Raspećem i čita se pravilnim slijedom unatrag ∞ Kristu-čovjeku na križu su oteli oca. Znači li to da je nemoguće učiti? Nemoguće je. Razumijevanje je jedino ono što je zapisano u živućoj, osnovnoj tvari. Osnovna bića bez sjenke slova su što tvore riječi koje ne možeš pročitati. Oni žive u stanju trajne patnje jer su goli i bez kože. Njihov je krvotok bez ikakve zaštite. Tko su oni? Oni koji se više ne pretvaraju da znaju tko su. Kraj S engleskog prevela Ira Martinović Objavljeno u The Seventh Horse and Other Tales, Virago Press, 1988.

132

133

Leonora Carrington

Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

Leonora Carrington

Ovalna dama

rlo visoka i mršava dama stajala je pred prozorom. Prozor je također bio vrlo visok i samo lice te dame bilo je blijedo i tužno. Stajala je nepomično, a u prizoru se ništa nije micalo, osim faza nova pera koje joj je bilo zataknuto u kosu. To mi je lelujavo pero privuklo pogled. Tako se brzo ljuljalo naprijed-natrag na prozoru u kojem se ništa nije micalo! Bio je to sedmi put da prolazim pred točno tim prozorom. Tužna gospa nije se bila ni pomaknula i usprkos hladnoći tog poslijepodneva, zastala sam. Možda je i namještaj bio toliko visok i uzak kao što je ona izgledala stojeći pokraj prozora, ili je možda njezina mačka (ako ju je imala) proporcijama odgovarala otmjenoj gospi. Željela sam to doznati; obuzela me znatiželja i neodoljiva želja da uđem u kuću i vidim to svojim očima. Prije nego što bih uspjela ispričati što se dogodilo, našla sam se pred ulazom. Vrata su se bešumno otvorila preda mnom i prvi put u životu našla sam se u pravoj aristokratskoj palači. Bilo je zastrašujuće. Ponajprije, tišina je bila toliko sveobuhvatna da sam se jedva usuđivala disati, a drugo, namještaj i ukrasi bili su toliko naglašeno otmjeni. Svaki je stolac bio najmanje dvostruko viši od uobičajenog stolca te mnogo širi. Čak su i tanjuri aristokrata bili ovalni, a ne okrugli poput onih kojima se koristi običan svijet. U salonu, u kojem se nalazila Tužna Dama, vatra je blistala u kaminu, a stol je bio pun šalica i kolačića. U blizini vatre stajao je čajnik i strpljivo čekao da netko natoči njegov sadržaj. Stojeći iza stolca zaobljenog naslona, Dama se doimala još višom: bila je najmanje tri i pol metra visoka. Problem je bio sljedeći: kako razgovarati s njom? Da joj pričam o vremenu, koje je bilo loše? Suviše trivijalno. Da joj govorim o poeziji? Kakvoj poeziji? “Señora, volite li poeziju?” “Ne, prezirem poeziju”, odgovorila mi je pretjerano strogim glasom, ne okrećući se prema meni. “Trebali biste popiti šalicu čaja; to će vas smiriti.” “Ne jedem, ne pijem. Činim to iz protesta, u inat svojem ocu, tom jarcu.”

134

Nakon četvrt sata potpune tišine okrenula se i ja sam zaprepašteno shvatila koliko je mlada. Imala je tek šesnaestak godina. “Vrlo ste visoki za svoje godine, señorita. Kad sam ja imala šesnaest godina, bila sam upola visoka kao vi sad.” “To me ni najmanje ne zanima! No, dakle, sad mi smijete poslužiti malo čaja, ali ne smijete nikome reći. Možda pojedem i malo kolača, ali imajte na umu da to ne smijete reći nikom živom.” Jela je s golemim apetitom. Prije nego što je proždrla dvadeseti komad torte, rekla mi je: “Iako bih mogla i umrijeti od gladi, on se neće predomisliti. Već sad vidim pogrebnu povorku sa četiri debela i sjajna konja... Hodaju polako i vidim svoj mali bijeli lijes, tek bijelu mrljicu usred mora crvenih ruža. I ljude koji plaču i plaču...” Nakon kraće stanke nastavila je, jecajući: “Ovdje leži tijelešce lijepe Lucrecije. I u tren oka, smrt, razumiješ li?; ništa se više ne može učiniti. Želim se izgladnjeti do smrti, samo da njemu napakostim. Kakve li svinje!” Kad je izgovorila posljednje riječi, polako je izišla je iz salona. Slijedila sam je. Uspevši se na treći kat, ušle smo u golemu sobu uređenu za djecu, gdje su, razbacane posvuda po sobi, ležale stotine igračaka, potrganih i uništenih. Lucrecia je prišla drvenom konju koji je bio u položaju galopa, a koji je usprkos svojoj novosti djelovao kao da je star stotinu godina. “Tartar mi je najdraži”, rekla je, milujući konjski vrat. “On mrzi mojeg oca.” Tartar se ljuljuškao, dok sam se ja pitala kako se uspijeva pokretati sâm od sebe. “Ovako će otići jako daleko”, rekla je. “A kad se vrati, ispričat će mi nešto zanimljivo.” Pogledala sam kroz prozor i vidjela da sniježi. Bilo je vrlo hladno, ali Lucrecia to nije primjećivala. Tih zvuk koji je dopro s prozora privukao joj je pozornost. “To je Matilda”, rekla je. “Trebala sam ostaviti prozor otvoren. S druge strane, ovdje je zagušljivo.” Zatim je razbila prozorsko staklo pa je uletio snijeg, a s njim i svraka koja je triput obletjela sobu. “Matilda govori poput nas; prošlo je deset godina otkako sam joj rascijepila jezik. Prekrasnog li bića!” “Prekrasno biće”, zakreštala je Matilda glasom vještice. “Prrrekrrrasnobićeee!” Matilda se smjestila Tartarovu na glavu, koji se i dalje nježno ljuljuškao, potpuno prekriven snijegom. “Jesi li se došla igrati s nama?” upitala je Lucrecia. “To me veseli jer ovdje mi je jako dosadno. Hajdemo zamisliti da smo se svi pretvorili u konje. Ja ću se preobraziti u snježnog konja. To će biti uvjerljivije. I ti ćeš, Matilda, biti konj.” “Konj! Konj! Konj!”, kreštala je Matilda, sumanuto plešući na Tartarovoj glavi. Lucrecia se bacila na snijeg, koji je već bio stvorio debeo pokrivač, i sklupčala se na njemu, vičući: “Svi smo konji!” 135

Leonora Carrington

Leonora Carrington Leonora Carrington Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

Kad je ustala, dojam je bio izvanredan. Da nisam znala da je to Lucrecia, mogla bih se zakleti da se radi o pravom konju. Bila je toliko lijepa, njezina bjelina toliko zasljepljujuća, imala je četiri noge tanahne poput igala i grivu koja joj je padala oko lica poput vode. Smijala se, sretna, plešući mahnito na snijegu. “Galopiraj, Tartare, galopiraj! Ali bit ću brža od tebe!” Tartar nije ubrzao, ali oči su mu zablistale. Samo su mu se oči vidjele jer je bio prekriven snijegom. Matilda je kreštala i udarala glavom o zid. Ja sam pokušavala plesati polku da me ne obuzme ledeni vjetar. Odjednom sam primijetila da su vrata otvorena i da u sjeni stoji neka stara gospođa. Sigurno je tamo stajala već dugo, ali nisam je bila primijetila. Stara je gospođa gledala Lucreciju netremice i pakosno. Odjednom je, tresući se od bijesa, povikala: “Prestanite! Što je ovo? Gubite se odavde, djevojke. Lucrecia, zar ne znaš da tvoj otac ovu igru najstrože zabranjuje! Apsurdna igra! Više nisi mala djevojčica!” Lucrecia je plesala opasno približavajući četiri noge staroj gospođi, čak ju je nekoliko puta pošteno ritnula. “Prestani s time, Lucrecia!” Lucrecijin glas je sa svakim glasanjem postajao sve prodorniji i prasnula je u smijeh. “U redu!” rekla je stara gospođa. “Ne želiš poslušati, djevojčice? U redu. U tom ćeš slučaju to požaliti. Odvest ću te ocu.” Držala je jednu ruku skrivenu iza leđa, ali brzinom neobičnom za osobu njezinih godina, vinula se na Lucrecijina leđa i stavila joj žvalu u usta. Lucrecia se propinjala bijesno njišteći, ali stara gospođa nije silazila. Brzo nas je obje zgrabila, mene za kosu, a Matildu za vrat, i sve smo četiri stale sumanuto plesati. U hodniku se Lucrecia počela opirati i trgati slike, stolce i porculanske vrčeve. Stara se gospođa držala uz Lucrecijina leđa čvrsto poput priljepka na stijeni. Ja sam bila sva izranjavana, a za Matildu sam pomislila da je mrtva: žalobno je poput krpe visjela iz ruke stare gospođe. Stvarajući buku stigle smo do blagovaonice. Na čelu dugačka stola jedan je stari gospodin, izgledom bliži kakvom geometrijskom obliku nego čemu drugome, upravo dovršavao obrok. Prostorijom je naglo zavladala tišina. Lucrecia je drsko pogledala oca. “Znači, vratila si se lošim navikama!” rekao je stari gospodin, lomeći orah. “Señorita de la Rochefroide je dobro postupila dovevši te ovamo. Prošle su točno tri godine i tri dana otkako sam ti zabranio da se igraš s konjima. Ovo je sedmi put da te opominjem, a siguran sam da znaš da je u našoj obitelji sedam posljednji broj. Smatram da mi je dužnost, obožavana moja Lucrecijo, vrlo te strogo kazniti.” Djevojka preobražena u konja nije se niti pomaknula; nosnice su joj zadrhtale. “Ovo što ću učiniti je za tvoje dobro, malena moja”, rekao je stari gospodin dubokim glasom. Zatim je nastavio. “Prevelika si za igru s Tartarom. Tartar je igračka za malene dječake. Stoga ću ga spaliti, tako da od njega ne ostane ništa.” Lucrecia je užasno urliknula i pala na koljena. “Ne to! Oče, ne to!” 136

Stari se gospodin slatko nasmiješio i zdrobio još jedan orah. “Ovo je sedmi put, djevojčice.” Suze su navrle iz Lucrecijinih velikih konjskih očiju i potekle joj niz snježnobijele obraze kao dvije rijeke. Postajala je blijeda, blještava poput same svjetlosti. “Smiluj se, oče, smiluj se! Nemoj spaliti Tartara!” Njezin je prodoran glas svakim uzvikom postajao sve slabiji. Lucrecia je uskoro klečala u lokvi suza. Obuzeo me užasan strah da će se utopiti.” “Señorita de la Rochefroide, pomozite señoriti Lucreciji da se udalji”, rekao je otac pa je stara gospođa izvela iz prostorije siroto biće, koje se pretvorilo u drhturav i tanašan duh. Mislim da nije bio primijetio moju prisutnost. Skrila sam se iza vrata i čula kako starac odlazi u dječju sobu. Nedugo zatim poklopila sam uši dlanovima: odozgo su dopirali zastrašujući zvukovi, kao da kakva zvijer trpi užasne muke...

137

Leonora Carrington

Leonora Carrington Leonora Carrington Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

Debitantica

ao debitantica često bih odlazila u zoološki vrt. Išla sam tamo toliko često da sam bolje poznavala životinje, nego mlade djevojke svojih godina. U zoološki sam se vrt svakoga dana sklanjala od svijeta. Zvijer koju sam najbolje poznavala bila je mlada hijena. I ona je poznavala mene. Bila je vrlo inteligentna; podučavala sam je francuski, a ona je mene naučila svoj jezik. Tako smo provele mnoge ugodne sate. Moja je majka organizirala bal u moju čast koji se trebao održati prvog svibnja. Zbog toga sam noćima patila: oduvijek sam prezirala balove, a više od svega balove organizirane u moju čast. Ujutro prvoga svibnja 1934. otišla sam posjetiti hijenu. “Kakvog li sranja”, rekla sam joj. “Večeras moram ići na bal organiziran u moju čast.” “Sretnice”, rekla je. “Ja bih vrlo rado išla. Ne znam plesati, ali na kraju krajeva, mogla bih se uključiti u razgovor.” “Bit će mnogo hrane”, rekla sam. “Vidjela sam više kola krcata hranom koja su nam pristizala u kuću.” “I ti se žališ!” rekla je hijena zgađeno. “Ja jedem samo jednom dnevno i to kakvo mi god smeće daju!” Pala mi je na pamet smiona ideja; umalo sam se nasmijala. “Samo trebaš otići umjesto mene.” “Ne sličimo dovoljno jedna drugoj, inače bih rado pošla”, rekla je hijena pomalo žalosno. “Slušaj”, rekla sam, “pri večernjem svjetlu ne vidi se najbolje. Ako te malko prerušimo, nitko te ne bi primijetio u gomili. Uostalom, veličinom smo gotovo jednake. Ti si mi jedina prijateljica; preklinjem te.” Razmišljala je o prijedlogu; znala sam da želi prihvatiti. “Prihvaćam”, rekla je odjednom. Bilo je vrlo rano, u vrtu nije bilo mnogo čuvara. Brzo sam otvorila kavez i u tren oka našle smo se na ulici. Uzela sam taksi; u mojoj su kući još svi bili u krevetu. Kad smo stigle u moju sobu, izvukla sam haljinu koju sam trebala obući te večeri. Bila je mrvicu predugačka. Hijena je s mukom hodala u mojim cipelama visokih potpetica. Pronašla sam par rukavica da joj skrijemo ruke, previše dlakave da bi sličile mojima. Kad nas je obasjala sunčeva svjetlost, obišla je sobu nekoliko puta, hodajući manjeviše kako treba. Bile smo toliko zaokupljene da je moja majka, došavši mi poželjeti dobro jutro, umalo otvorila vrata prije nego što se hijena skrila pod krevet. “U ovoj sobi nešto zaudara”, rekla majka, otvarajući prozor. “Prije večerašnjeg bala moraš se okupati u mirisnoj kupki s mojim novim solima.” “Slažem se”, rekla sam. Nije ostala dugo; vjerujem da je vonj bio prejak za nju. “Nemoj zakasniti na doručak”, rekla je, izlazeći. Najveća je poteškoća bila pronaći krinku za hijenino lice. Satima i satima tražile smo rješenje; odbacila je sve moje prijedloge. Naposljetku je rekla: “Mislim da imam rješenje. Imate li služavku?” “Imamo”, odvratila sam zbunjeno. “To je onda to. Pozvat ćeš služavku, a kad dođe, bacit ćemo se na nju i skinuti joj lice. Večeras ću umjesto svojeg lica nositi njezino.” 138

“To nije praktično”, rekla sam joj. “Vjerojatno će umrijeti kad više ne bude imala lice; netko će zasigurno pronaći leš i završit ćemo u zatvoru.” “Dovoljno sam gladna da je pojedem”, odvratila je hijena. “I kosti?” “I kosti”, rekla je. “Znači, dogovorile smo se?” “Samo ako obećaš da ćeš je ubiti prije nego što joj skineš lice. U protivnom to bi bilo suviše neugodno.” “Dobro, to mi odgovara.” Pomalo nervozno pozvonila sam služavki Marie. Ne bih to bila učinila da ne prezirem toliko balove. Kad je Marie ušla, okrenula sam se prema zidu da ne vidim prizor. Priznajem da je stvar obavljena brzo. Kratak vrisak i sve je bilo gotovo. Dok je hijena jela, gledala sam kroz prozor. Nekoliko minuta kasnije rekla je: “Ne mogu više jesti; ostala su oba stopala, ali ako imaš vrećicu, pojest ću ih kasnije tijekom dana.” “U ormaru ćeš pronaći vrećicu s izvezenim ljiljanima. Izvadi rupčiće iz nje i uzmi je.” Napravila je kako sam joj rekla. Predvečer, potpuno odjevena, hijena je izjavila: “Vrlo sam dobro raspoložena. Osjećam da ću večeras biti jako uspješna.” Nakon što je odozdo već neko vrijeme dopirala glazba, rekla sam joj: “Pođi sad i zapamti da ne smiješ sjesti do moje majke: ona će sigurno znati da to nisam ja. Ali nitko me drugi ne poznaje. Sretno.” Zagrlila sam je kad je odlazila. Snažno je zaudarala. Pala je noć. Iscrpljena dnevnim događajima, dohvatila sam knjigu i sjela pokraj otvorenog prozora. Sjećam se da sam čitala Gulliverova putovanja Jonathana Swifta. Otprilike sat vremena kasnije ukazao se prvi znak nevolje. Kroz prozor je uletio šišmiš, tiho cičeći. Užasno se bojim šišmiša. Skrila sam se iza stolca, a zubi su mu cvokotali. Tek sam se bila spustila na koljena kad je lepet krila nadglasala glasna strka pred mojim vratima. Ušla je moja majka, blijeda od bijesa. “Sjedali smo za stol”, rekla je, “kad je stvorenje koje je sjedilo na tvojem mjestu ustalo i povikalo: ‘Malo zaudaram, ha? E, pa, ja ne jedem kolače.’ Rekavši to, skinulo je lice i pojelo ga. Snažno je skočilo i nestalo kroz prozor.”

139

Leonora Carrington Leonora Carrington Leonora Carrington Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

Bijeli zečevi

ošlo je vrijeme da ispričam događaje koji su počeli na broju 40 Ulice kuge. Crveno-crne kuće izgledale su kao da su tajanstveno preživjele londonski požar. Kuća nasuprot mojeg prozora, prekrivena pokojom viticom puzavca, bila je upravo onoliko bezizražajna i pusta koliko i svaka druga kugom zaražena kuća kojom je prvo projurila vatra, a zatim se proširio dim. Nisam tako zamišljala New York. Bilo je toliko vruće da bi mi krvotok ubrzao svaki put kad bih se odvažila izići na ulicu. Zato sam sjedila i promatrala kuću preko puta i povremeno umivala lice s kojeg se cijedio znoj. Svjetlost nikad nije bila jaka u Ulici kuge. Uvijek se doimala prožeta dimom, zbog čega je vidljivost bila otežana, a pogled zamućen. Ipak, kuću preko puta moglo se proučavati čak i detaljno; uostalom, moj je vid oduvijek bio izvanredan. Nekoliko sam dana pogledom tragala za kakvim znakom života, ali nisam primijetila ništa pa sam stekla naviku sasvim se slobodno presvlačiti pred otvorenim prozorom. Optimistično sam izvodila vježbe disanja na gustom zraku Ulice kuge od čega su mi pluća sigurno pocrnjela poput tih kuća. Jednog sam poslijepodneva oprala kosu i sjela na minijaturan kameni polumjesec koji mi je služio kao balkon da je osušim. Spustila sam glavu među koljena i promatrala kako plava muha siše sasušeno tijelo pauka među mojim stopalima. Pogledala sam uvis kroz obješenu kosu i spazila na nebu nešto crno, previše zlokobno i tiho da bi bilo zrakoplov. Razmaknula sam kosu i ugledala velikog gavrana kako slijeće na balkon kuće preko puta. Sjeo je na ogradu i činilo se da virka kroz prazan prozor, a zatim je gurnuo glavu pod krilo, očigledno u potrazi za nametnicima. Nekoliko minuta kasnije nemalo sam se iznenadila kad sam vidjela da se dvokrilni prozor otvara i da kroz njega na balkon izlazi neka žena. Nosila je veliku posudu punu kostiju, koju je ispraznila na pod. Kratko zakrešteći u znak zahvale, gavran je skoknuo na pod i počeo čeprkati po tom neugodnom obroku. Žena je obrisala posudu svojom dugom, grubom crnom kosom. Tada je pogledala ravno u mene i prijateljski se nasmiješila. Uzvratila sam osmjeh i domahnula joj ručnikom. To ju je, čini se, ohrabrilo jer je koketno zabacila glavu i otmjeno mi odmahnula pokretom dostojnim kraljice. “Imate li možda u kući kakvog pokvarenog mesa koje vam ne treba?” povikala je. “Imam li čega?” odvratila sam, pitajući se jesam li dobro čula. “Smrdljivog mesa! Raspadnutog mesa... Hrane?” “Trenutno nemam”, rekla sam, razmišljajući je li posrijedi šala. “Hoćete li možda imati štogod krajem tjedna? Budete li imali, bila bih vam doista jako zahvalna da to donesete.” Zatim je ponovno prošla kroz otvoren prozor i nestala. Gavran je odletio. Želja da saznam još nešto o toj kući i njezinoj stanarki nagnala me da idućeg dana kupim oveći komad mesa. Ostavila sam ga na balkonu na novinama i čekala razvoj događaja. U relativno kratkom vremenu smrad je postao toliko snažan da sam morala obavljati dnevne obveze sa spajalicom za papir na nosu. Povremeno bih sišla na ulicu udahnuti svježeg zraka. 140

U četvrtak predvečer primijetila sam da meso mijenja boju. Mahnuvši rukom, rastjerala sam oveći roj muha i pokupila tu hrpicu te je utrpala u kozmetičku torbicu. Izašla sam i uputila se preko puta. Silazeći, primijetila sam da me kućevlasnica zaobilazi u širokom luku. Trebalo mi je nešto dulje da pronađem ulazna vrata kuće preko puta. Ispostavilo se da su sakrivena ispod slapa prljavog bršljana, zbog čega sam dobila dojam da u kuću nitko nije ušao niti iz nje izišao godinama. Kućno je zvonce bilo staromodno, jedno od onih koja se povlače. Kad sam ga povukla, očito snažnije nego što sam namjeravala, ostalo mi je u ruci. Ljutito sam gurnula vrata koja su popustila, a iznutra je dopro jeziv smrad drva koje se raspada. Žena se sjurila niza stube s bakljom u rukama. “Dobar dan! Dobar dan!”, promrmljala je svečano, a ja sam iznenađeno primijetila da nosi prelijepu starinsku opravu od zelene svile. No kad se približila, vidjela sam da joj je koža mrtvački bijela i da svjetluca kao da je posuta tisućama sitnih zvjezdica. “Baš ste ljubazni”, rekla je, primajući me svjetlucavom rukom za podlakticu. “Moji će se siroti zečići baš razveseliti.” Krenule smo stubama, a moja je pratilja hodala toliko oprezno kao da se nečega boji. Uspevši se do samog vrha, našle smo se na ulazu u spavaonicu opremljenu tamnim baroknim namještajem i crvenim baršunom. Pod je bio prekriven oglodanim kostima i životinjskim lubanjama. “Rijetko nam dolaze posjetitelji”, nasmiješila se žena, “zato se oni razbježe svaki u svoj kut.” Tiho je zazviždala, a ja sam zatravljeno promatrala kako iz svakog kutka sobe bojažljivo izlaze stotine bijelih zečeva, ružičastih očiju netremice uperenih u ženu. “Dođite, lijepi moji, dođite, lijepi moji”, gugutala je, zavukavši ruku u moju kozmetičku torbicu i izvukavši šaku punu trulog mesa. Osjetivši duboko gađenje, ustuknula sam u kut i promatrala kako baca trulež zečevima, koji su se za nju borili poput vukova. “Čovjeku prirastu srcu”, nastavila je žena, “svaki je nekako poseban. Iznenadili biste se koliko se svaki zec razlikuje od ostalih.” Zečevi o kojima je pričala razdirali su meso oštrim, krupnim zubima. “Naravno, povremeno ih jedemo. Moj suprug svake subote uvečer kuha vrlo ukusan gulaš.” U tom mi je trenutku nekakav pokret u kutu privukao pogled pa sam shvatila da je s nama u prostoriji i treća osoba. Kad je svjetlost baklje u ženinoj ruci pala na njegovo lice, vidjela sam da ima kožu blistavu poput lameta na božićnu drvcu. Bio je odjeven u crven kućni ogrtač, a sjedio je vrlo uspravno s licem u pro∫lu. Izgledao je podjednako nesvjestan naše prisutnosti, koliko i prisutnosti velikog zeca koji mu je sjedio na koljenu i žvakao komad mesa. Žena je pratila moj pogled pa se zakikotala. “To je moj suprug, dečki su ga zvali Lazar.” Na zvuk poznatog imena čovjek je okrenuo lice pa sam vidjela da su mu oči prekrivene povezom. “Ethel?” upitao je prilično slabašnim glasom. “Ne želim posjetitelje ovdje. Dobro znaš da sam to najstrože zabranio.”

141

Leonora Carrington Leonora Carrington Leonora Carrington Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

“Hajde, Laz, ne budi takav”, rekla je žena, zaklinjući. “Ne možeš mi zamjeriti što želim malo društva. Prošlo je dvadeset i tko zna koliko godina otkako sam vidjela novo lice. Uostalom, donijela je meso za zečeve.” Okrenula se i pozvala me k sebi. “Želiš ostati s nama, zar ne, draga?” Odjednom me obuzeo strah i želja da iziđem i udaljim se od tih jezivih srebrnih ljudi i bijelih zečeva mesoždera. “Mislim da je vrijeme da pođe. Bliži se večera.” Muškarac je ispustio prodornu salvu smijeha, prestrašivši zeca koji mu je sjedio na koljenima. Zec je skočio na pod i iščezao. Žena se naglo primaknula mojem licu toliko blizu da me njezin neugodan zadah gotovo omamio. “Zar ne želiš ostati i postati poput nas?” Potrčala sam posrćući, grla stegnutog od užasa. Kad sam stigla do izlaznih vrata, neka me demonska znatiželja navela da se osvrnem. Ugledala sam ženu kako mi maše preko ograde. Dok je mahala, prsti su joj otpali i pali na tlo poput zvijezda padalica.

142

Obožavana

ednog kasnog poslijepodneva, prolazeći uskom ulicom, ukrala sam dinju. Trgovac, koji je bio sakriven iza robe, zgrabio me za nadlakticu i rekao mi: “Señorita, čekam ovakvu priliku četrdeset godina. Proveo sam četrdeset godina skriven iza hrpe naranača u nadi da će netko ukrasti komad voća. Reći ću vam zašto: želim razgovarati, trebam nekome ispričati svoju priču. Ako me ne saslušate, predat ću vas policiji.” “Saslušat ću vas”, rekla sam. Ne puštajući mi nadlakticu, uveo me u trgovinu, među voće i povrće. Na drugom smo kraju prostorije zatvorili za sobom vrata i došli do sobe u kojoj je na krevetu ležala nepomična i vjerojatno mrtva žena. Činilo mi se da već dugo leži tako jer je krevet bio zarastao u korov. “Zalijevam je svakog dana”, rekao je voćar zamišljeno. “U četrdeset godina nisam uspio shvatiti je li mrtva ili nije. Čitavo to vrijeme nije se ni pomaknula, niti progovorila, niti bilo što pojela. Ali neobično je što je i dalje topla. Ako mi ne vjerujete, provjerite. Čovjek je zadigao kutak pokrivača pa sam pod njim ugledala mnogo jaja i nedavno izlegle piliće. “Kao što primjećujete “, rekao je, “ovo koristim za inkubaciju jaja. Prodajem svježa jaja.” Sjeli smo svatko na svoju stranu kreveta pa voćar je počeo pričati. “Vjerujte mi, toliko je volim! Uvijek sam je volio! Bila je tako ljupka! Stopala su joj bila okretna i bijela! Želite li ih vidjeti?!” “Ne”, odvratila sam. “A povrh svega”, nastavio je, duboko uzdahnuvši, “bila je tako lijepa! Moja je kosa bila plava, a njezina veličanstveno crna! Sad smo oboje sijedi. Otac joj je bio izvanredan čovjek. Imao je palaču na ladanju. Skupljao je janjeće odreske. Tako smo se i upoznali. Posjedujem određenu vještinu sušenja mesa pogledom. Gospodin Pushfoot (tako se zvao) čuo je za mene. Pozvao me kući da mu posušim rebarca i spasim ih od truljenja. Agnes je bila njegova kćer. Zavoljeli smo se na prvi pogled. Pobjegli smo brodom niz Seinu. Ja sam veslao. Agnes mi je rekla: “Volim te toliko da živim samo za tebe.” Odvratio sam joj istim riječima. Vjerujem da je moja ljubav to što je drži toplom. Možda je mrtva, no toplina ostaje. Nakon kratke stanke nastavio je odsutna pogleda. “Iduće ću godine uzgojiti rajčice; ne bi me iznenadilo da uspiju tu unutra... Smračilo se i nisam znao gdje ćemo provesti prvu bračnu noć. Agnes je bila vrlo blijeda zbog iscrpljenosti. Naposljetku, tek što smo napustili Pariz, ugledao sam konačište na obali rijeke. Privezao sam brod pa smo se uputili prema mračnoj i zlokobnoj terasi. Tamo su stajala dva vuka i lisica; lisica je stala kružiti oko nas. Nije bilo nikog drugog... Kucao sam i kucao na vrata iza kojih je vladala jeziva tišina. “Agnes je umorna! Agnes je vrlo umorna!” vikao sam što sam glasnije mogao. Napokon se na prozoru pojavila glava neke starice i rekla: “Ne znam ništa. Ovdje je vlasnik lisica. Pustite me da spavam. Smetate mi.” Agnes je zaplakala. Nije nam preostalo ništa drugo, nego da se obratimo lisici. “Imate li slobodnih kreveta?” upitao sam je nekoliko puta. Nisam dobio odgovor: lisica nije znala govoriti. Ukazala se još jedna glava, ovaj put starija. Spustila se polako kroz prozor, privezana za kratko uže. “Obratite se vukovima, ja 143

Leonora Leonora Carrington Carrington Leonora Carrington Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

nisam vlasnik ovoga. Pustite me da spavam! Molim vas!” Shvatio sam da je glava luda i nisam imao srca nastaviti. Agnes je i dalje plakala. Obišao sam kuću nekoliko puta i naposljetku uspio otvoriti prozor, kroz koji smo potom ušli. Našli smo se u kuhinji visoka stropa. Na velikoj peći, u kojoj je gorjela vatra, kuhalo se povrće poskakujući u kipućoj vodi. Tto nas je prilično zabavilo. Dobro smo se najeli i zatim legli na pod. Zagrlio sam Agnes. Nismo spavali. U toj je užasnoj kuhinji bilo svakakvih stvari. Više štakora izvirilo je iz svojih rupa i neprivlačno zacičalo. Širili su se neugodni mirisi, smjenjivali se jedan za drugim, a vladao je i propuh. Vjerujem da je propuh bio to što je dokrajčilo moju sirotu Agnes. Nikad se nije oporavila. Otad je svakog dana govorila sve manje... Voćara su toliko zaslijepile suze da sam uspjela pobjeći s dinjom.

144

Kraljevska naredba

rimila sam kraljevsku naredbu da posjetim vladare svoje zemlje. Pozivnica je bila ispisana zlaćanim reljefnim slovima, ukrašena ružama i lastavicama te obrubljena čipkom. Otišla sam potražiti svoj automobil, no vozač ga je bio zakopao. Čovjek nije bio nimalo praktičan. “Za uzgoj gljiva”, rekao je. “Ništa nije bolje za uzgoj gljiva.” “Brady”, rekla sam mu, “ti si prvoklasni idiot. Uništio si mi automobil.” Budući da je automobil bio upropašten, morala sam unajmiti konjsku kočiju. Kad sam stigla do palače, užasan sluga u crveno-zlatnoj livreji mi je rekao: “Kraljica je jučer sišla s uma; trenutačno je u kadi.” “Kakva nesreća!” povikala sam. “Kako se to dogodilo?” “Od vrućine.” “Mogu li je ipak vidjeti?” (Nadala sam se da nisam uzalud toliko proputovala.) “Da”, rekao je sluga. “Ipak je možete vidjeti.” Prošli smo kroz hodnike ukrašene umjetnim mramorom (imitacija je bila vrijedna divljenja), grčkim reljefom, stropom u stilu Medicija i voštanim voćem, koje je bilo posvuda. Kad sam ušla, kraljica se kupala. Primijetila sam da se kupa u kozjem mlijeku. “Uđite”, rekla je. “Kao što vidite, koristim se samo živim spužvama. One daju bolje rezultate.” Spužve su plivale mlijekom; kraljica ih je hvatala s teškoćom. S vremena na vrijeme služavka bi joj pomogla, dohvativši ih velikom kukom. “Uskoro ću biti gotova s kupanjem”, rekla je kraljica. “Imam prijedlog za vas. Želim da preuzmete vlast umjesto mene; ja sam vrlo umorna. Oni su svi kreteni, nitko neće o vama loše misliti.” “Pristajem.” Glavne odaje administracije bile su smještene na drugom kraju palače. Ministri su sjedili za vrlo dugačkim i svjetlucavim stolom. Kao kraljičina predstavnica, sjela sam na čelo stola. Premijer je ustao i udario o stol malenim čekićem. Stol se rascijepio napola. Sluge su unijele novi stol. Premijer je zamijenio drveni čekić gumenim. Udario je još jednom. Rekao je: “Kraljičina predstavnice, kolege ministri, prijatelji: naša je voljena vladarica jučer sišla s uma i potrebna nam je nova. Ali prije toga stara se kraljica mora smaknuti.” Ministri su neko vrijeme tiho razgovarali među sobom. Zatim je najstariji ustao i obratio se grupi. “U tom je slučaju potreban plan; i to ne samo plan, nego i odluka: moramo izabrati ubojicu.” Sve su se ruke istovremeno podigle. Nisam znala što točno trebam raditi kao predstavnica Njezinog Veličanstva. Zbunjen, premijer je pogledao pomoćnike. “Ne možemo svi to izvesti”, rekao je. “Ali pala mi je na pamet dobra ideja. Odigrat ćemo partiju dame i onaj tko pobijedi, dobit će pravo atentata na kraljicu.” 145

Leonora Carrington Leonora Carrington Leonora Carrington Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

Okrećući se prema meni, dodao je: “Znate li igrati dame, gospo?” Bila sam posve zbunjena. Nisam ni najmanje željela izvršiti atentat na kraljicu i predviđala sam dramatične posljedice takvog čina. Uostalom, nisam niti malo nadarena za igru dame. Budući da u svemu tome meni nije prijetila nikakva opasnost, pristala sam. “Svejedno mi je”, rekla sam. “U tom slučaju, svi se slažemo”, rekao je premijer. “Imam plan koji pobjednik mora slijediti. Povest će kraljicu u šetnju Kućom kraljevskih divljih zvijeri. Kad stignu do lavljeg kaveza (a taj je drugi s lijeva), gurnut će kraljicu unutra. Reći ću čuvarima da lavovima ne daju hranu do jutra.” Kraljica me pozvala da obavim neke stvari. Naredila je da zalijem cvijeće izvezeno na naslonjaču. “Dakle, jeste li to dobro obavili?” upitala je. “Vrlo temeljito”, zbunjeno sam odvratila. “Želite li juhe?” “Vrlo ste ljubazni”, rekla sam. “Juha je od umjetnog vola; sama je spravljam”, rekla je kraljica. “Samo što unutra ima i malo krumpira.” Dok smo jele juhu, kraljičin je orkestar svirao zabavnu i klasičnu glazbu. Kraljica je ludo uživala. Kad je obrok završio, kraljica se otišla odmoriti. Ja sam se uputila prema terasi na kojoj je u tijeku bila igra dame. Bila sam nervozna, no naslijedila sam sportski duh svojeg oca. Obećala sam da ću sudjelovati i toga sam se mislila držati. Golema je terasa bila veličanstvena. Ispred sjenovitog vrta i stabala čempresa okupili su se ministri. Tamo je stajalo dvadesetak stolića, a za svakim po dva stolca tankih, krhkih nogu. Vidjevši me da dolazim, premijer je povikao: “Svatko na svoje mjesto!” Svi su se smjestili za stoliće i bacili na žestoku igru. Igra je trajala bez predaha tijekom cijele noći, a jedini zvuci koji su je s vremena na vrijeme prekidali bili su glasno gunđanje ministarskih želudaca. U cik zore zvuk trube naglo je prekinuo igru. Glas, koji se začuo niotkud, povikao je: “Pobijedila je! Ona je jedina koja nije varala!” Užas me prikovao za stolac. “Tko? Ja?” upitala sam. “Da, ti”, odvratio je glas. Primijetila sam da to govori najviši čempres. “Moram pobjeći”, pomislila sam i dala se u trk prema šetalištu. Ali čempres je izvukao korijenje iz tla i, bacajući grude zemlje posvud oko sebe, krenuo za mnom. “Jači je od mene”, pomislila sam i zaustavila se. Čempres je učinio isto, žestoko stresavši grane jer, očigledno, već dugo nije trčao. “Prihvaćam dužnost”, rekla sam. I čempres se polako vratio u svoju rupu. Kraljicu sam zatekla opruženu na golemu krevetu. “Pozivam vas u šetnju Kućom divljih zvijeri”, rekla sam vrlo žalosna. “Prerano je”, odvratila je kraljica. “Još nije niti pet sati. Nikad ne ustajem prije deset.” “Vrijeme je prekrasno.” “Pa, ako inzistirate...” 146

Sišle smo u tihi vrt. Bila je zora, ništa se nije micalo; u to mirno doba dana sve je bilo skamenjeno i postojala je tek svjetlost. Da se ohrabrim, s vremena na vrijeme sam zapjevala. Kakva li je hladnoća prodrla do mojih kostiju! Kraljica mi je počela pričati kako sve zvijeri hrani slatkišima. “Zbog toga nisu zle.” “Morali biste dati slatkiše lavovima”, rekla sam sama sebi. Do Kuće divljih zvijeri vodio je dugačak perivoj obrubljen voćkama. S vremena na vrijeme na tlo bi pao kakav težak plod. Pljas! “Prehlada” , rekla je kraljica, “lako se liječi ako imate vjere. Ja uzimam orahe i volovsko meso začinjeno maslinovim uljem. Umetnem ih u nos i sljedećeg dana prehlade više nema. Ili, još bolje, isto učinim s hladnim rezancima i sokom od jetre (po mogućnosti janjeće). To čudesno uklanja glavobolju. “Nikad vas više neće spopasti prehlada”, pomislila sam. “Ali bronhitis je složeniji. Moje je siroti suprug umro za posljednjeg napada bronhitisa, unatoč tome što sam mu bila isplela jaknu. Nije pomoglo.” Kuća divljih zvijeri svakim je trenom bila sve bliža. Već sam čula zvijeri kako se komešaju usred jutarnjeg sna. Željela sam se okrenuti i otići, ali bojala sam se čempresa i onog što bi mi mogao napraviti crnim, čupavim granama. I što sam snažnije osjećala lavlji miris, to sam glasnije pjevala da se ohrabrim.

147

Leonora Carrington Leonora Carrington Leonora Carrington Ovalna dama: šest nadrealističkih pripovijedaka

Ujak Sam Carrington

ad bi ujak Sam Carrington ugledao pun Mjesec, nije se više mogao prestati smijati. Isti je učinak imao zalazak sunca na tetu Edgeworth. Te su dvije okolnosti zadavale mnogo patnje mojoj majci, koja je željela uživati određenu količinu društvenog prestiža. S osam godina smatrali su me najozbiljnijom osobom u obitelji. Majka mi se povjeravala. Rekla je da je sramotno što je nitko ne poziva, a da joj Lady Cholmendley-Bottame nije poželjela ni dobar dan na ulici. To me vrlo uzrujavalo. Ujak Sam Carrington i teta Edgeworth živjeli su u našoj kući. Stanovali su na prvom katu. Zato se nikako nije moglo skriti to žalosno stanje stvari. Tijekom dana pitala bih se što da poduzmem kako bih obitelj oslobodila sramote. Naposljetku nisam više mogla podnositi napetost i majčine suze, te dvije stvari zbog kojih sam sama jako patila. Odlučila sam potražiti rješenje. Jednog poslijepodneva, kad se sunce jako zacrvenjelo, a teta Edgeworth odvratno uživala u njemu, uzela sam staklenku slatkiša, štrucu kruha i izišla na cestu. Da otjeram šišmiše, zapjevala sam. “O, dođi u vrt, Maude, i počuj kosove što poju!” (O, van al jardin, Maude, y escucha el canto de los mirles). Moj je otac pjevao tu pjesmu kad ne bi otišao u crkvu, kao i jednu drugu, koja je počinjala ovako: “Koštalo me sedam šilinga i šest penija.” (Esto me costo siete chelins y seis peniques.) “Dobro”, pomislila sam, “izlet je počeo. Noć će sigurno donijeti rješenje. Budem li brojala drveće do odredišta, neću se izgubiti. Na povratku ću znati broj stabala.” Ali zaboravila sam da znam brojati samo do deset te da čak i tad griješim. Stoga sam izbrojala do deset nekoliko puta te se ubrzo posve izgubila. Posvud oko mene bilo je samo drveće. “U šumi sam”, rekla sam sama sebi. Imala sam pravo. Puni Mjesec prosipao je svjetlost po drveću, što mi je omogućilo da vidim nekoliko metara pred sobom i da razaznam uzrok buke što je u meni pobudila nemir. Stvarale su je dvije glavice kupusa koje su se strašno svađale. Trgale su lišće jedna s druge tolikom žestinom da je od njih uskoro ostalo tek nekoliko razbacanih, žalosnih listova. “Nije važno”, rekla sam sama sebi, “ovo je tek noćna mora.” Međutim, iznenada sam shvatila da te večeri nisam bila legla u krevet pa da stoga ovo nije bila noćna mora. “Užas”, pomislila sam. Nakon toga pokupila sam leševe kupusovih glavica i nastavila hodati. Nekoliko trenutaka potom naišla sam na prijatelja: konja koji će nekoliko godina kasnije odigrati važnu ulogu u mojem životu. “Dobra večer!” rekao mi je. “Tražiš li nešto?” Objasnila sam mu cilj izlaska u taj kasni noćni sat. “To je očigledno vrlo zamršeno s društvenog stajališta”, rekao je. “U blizini žive dvije dame koje se bave sličnim pitanjima. Cilj koji si sebi zadala je uništiti obiteljsku sramotu. Te su dvije dame vrlo mudre. Ako želiš, odvest ću te k njima.” Señorite Cunningham-Jones živjele su u kući diskretno zarasloj u korov i obrasloj mahovinom minulih vremena. Zatekli smo ih u vrtu, gdje su se spremale na partiju dame. Konj je zavukao glavu među nogavice rublja iz 1890. i obratio se señoritama Cunningham-Jones. 148

“Neka tvoja mala prijateljica priđe”, rekla je sa snažnim naglaskom señorita koja je sjedila desno. “Uvijek smo spremne pomoći u pitanjima ugleda.” Druga je señorita blagonaklono nagnula glavu. Nosila je golem šešir nakićen svakakvim botaničkim uzorcima. “Je li vaša obitelj, señorita, nasljednica linije našeg obožavanog i nikad prežaljenog vojvode od Wellingtona?” upitala je, nudeći mi stolac u stilu Louisa XV. “Ili Sira Waltera Scotta, tog plemenitog aristokrata lijepe književnosti?” Malko me zbunila. U mojoj obitelji nije bilo plemića. Primjećujući moju bojazan, rekla mi je s očaravajućim osmjehom: “Draga djevojko, moraš shvatiti da se mi bavimo problemima najstarijih i najplemenitijih engleskih obitelji.” Lice mi je ozarilo neočekivano nadahnuće. “U blagovaonici naše kuće...” počela sam. Konj je žestoko ritnuo naslon mojeg stolca. “Ne spominji ništa tako vulgarno kao što je hrana”, rekao mi je tiho. Nasreću, señorite su bile nagluhe. Zbunjeno sam se ispravila: “U salonu imamo stol na koji je, kako govore, jedna vojvotkinja odložila naočale 1700. godine.” “U tom slučaju”, odvratila je jedna, “možemo se dogovoriti, no, señorita, bit ćemo naravno prisiljene zatražiti razmjerno visoku naknadu.” Lako smo se sporazumjele. Señorite su ustale, govoreći: “Pričekaj ovdje nekoliko minuta, dat ćemo ti što želiš. U međuvremenu možeš pogledati ilustracije u ovoj knjizi. Poučna je i zanimljiva. Nijedna knjižnica bez te knjige nije potpuna. Moja sestra i ja uvijek smo se držale njezina hvalevrijednog primjera.” Knjiga se zvala Tajne izvrsnog cvijeća i grubosti hrane. Kad su dvije žene otišle, konj je upitao: “Možeš li nečujno koračati?” “Svakako”, odgovorila sam. “Onda pogledajmo señorite u radu”, rekao je. “Ali ako ti je život mio, budi sasvim nečujna.” Señorite su bile u voćnjaku koji se protezao iza kuće, okružen širokim zidom. Uspela sam se na konja i pred očima mi se ukazao iznenađujući prizor: señorite Cunningham-Jones, obje naoružane golemim bičevima, šibale su povrće i vikale: “Za odlazak u raj potrebna je patnja. Oni koji ne nose korzete nikada neće onamo ući.” Povrće je, pak, uzvraćalo i ono starije bacalo je mlađe komade na señorite ljutito vičući. “Svaki je put tako”, promrmljao je konj. “To povrće trpi u ime ljudskog roda. Uskoro ćeš vidjeti kako će ubrati jedan komad za tebe; jedan koji će umrijeti za tebe.” Povrće se nije doimalo oduševljeno mogućnošću da časno umre. Ali señorite su bile snažnije. Uskoro su im ruku dopale dvije mrkve i mala glavica kupusa. “Brzo!” povikao je konj. “Vratimo se!” Jedva da smo se vratili i sjeli pred Grubost hrane kadli su došle señorite. Izgledale su kao i prije. Predale su mi malen paket s povrćem, a u zamjenu sam im dala staklenku slatkiša i malene uštipke. S engleskog prevela Ira Martinović Naslov izvornika: The Oval Lady: Six Surreal Stories Capra Press, 1975

149

Priče za ene euspaljene usred vojčice usred emira snih nemira ućem u umirućem miru svemiru Priče za uspaljene Priče jevojčice usred uspal rasnih nemira djevojčic u umirućem Manuel de civilité pour les petites filles à l’usage des maisons d’éducation, napisan 1917., skandlozni je klasik parodijske pornografije. Opscenost ove knjižice vjerojatno nikad nije nadmašena a jednako je uznemirujuća danas kao i 1926., kad je objavljena. Žanr priručnika za odgoj i lijepo ponašanje ovdje je okrenut nagalvce, točnije, s guzicom uvis. Iako su od Erazmova doba takvi priručnici bili namijenjeni plijevljenju dječaka, krajem 19. stoljeća njihova meta najčešće su bile djevojčice, čija se prijeteća seksualnost trebala despotski sasjeći već u korijenu, tj. u tek pupajućem klitorisu. No ovdje je sve ono što djevojčica ne bi trebala raditi ne samo dopušteno, nego i potencirano do takvih hiperboličnih razina da će se i danas, u doba pedofilske paranoje, mnogi čitatelji zagrcnuti, premda “znaju” da je riječ o parodiji. No najvažnije je ipak da “erotska” literatura nikad nije uspjela biti ovoliko duhovita. Pierre Louÿs (1870-1925) je inače poznat kao autor koji je u svojim tekstovima spajao teme klasične kulture i erotike te kao jedan od prvih autora koji su u suvremenu književnost uveli lezbijske motive. Dodatak uvodnoj bilješki: Kod nas je prevedena njegov roman Žena i njen pajac koji je nadahnuo Buñuelov film Taj mračni predmet žudnje. (zr)

Priče Pričeza za uspaljene uspaljene djevojčice djevojčiceusred usred rasnih rasnihnemira nemira uuumirućem umirućem svemiru svemiru e za ljene ce usred

152

Pierre Louÿs:

Pravila lijepog ponašanja za djevojčice

Rječnik rocijenili smo da nije potrebno objašnjavati riječi pizda, muf, pica, pička, kurac, kita, fukati se, svršiti, sperma, dignuti se, drkati, oralka, lizati, pušiti, jebati se, ševiti se, tucati se, trošiti se, guziti, ejakulirati, dildo, lezbača, lezba, šezdeset devet, staviti ga u usta, drolja, kupleraj. Svakoj su djevojčici te riječi poznate.

U spavaćoj sobi Ne piški po radijatoru; umjesto toga odi na zahod. Ne vješaj svoj dildo na dasku u podnožju kreveta. Takvi se predmeti stavljaju pod jastuk.

Kod kuće Ne pljuj po prolaznicima s balkona, osobito ne ako ti je u ustima sperma. Nemoj piškiti s vrha stubišta da bi napravila slap. Ne guraj dildo u bebina usta da bi posisala mlijeko preostalo u gumenim jajima osim ako nisi sasvim sigurna da lezba s kojom se trošiš nije si∫litična.

U ostavi Kad upotrebljavaš banane, bilo za vlastitu razonodu bilo za zadovoljavanje sobarice, ne vraćaj ih u zdjelu s voćem, a da ih prije nisi pomno obrisala. Ne izdrdrkavaj svim svojim dečkima u vrč s limunadom čak ni ako voliš taj napitak sa svježom spermom. Gosti tvojeg dragog oca možda imaju drukčiji ukus.

153

Priče Priče za za uspaljene uspaljene djevojčice usred djevojčice usred rasnih nemira rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru

Ako potajno napola isprazniš bocu šampanjca, nemoj je potom upotrijebiti kao kahlicu koju ćeš gurnuti pod dupe. Nemoj predlagati da poslužitelj izjebe u dupe pečeno nadjeveno pile, a da se prije toga osobno nisi uvjerila da taj konobar nema neku spolnu bolest.

Pierre Louÿs: Pravila lijepog ponašanja za djevojčice

Za stolom Ako te pitaju što želiš piti za ručkom, nemoj odgovoriti: “Pijem samo spermu.” Nemoj uvlačiti i izvlačiti šparogu kroz usta dok lascivno gledaš mladića kojeg želiš zavesti. Ako osobi do sebe izdrkaš u salvetu, učini to dovoljno diskretno da ne privučeš pozornost. Kad neka odrasla osoba ispriča nešto prosto što djeca ne bi trebala razumjeti, nemoj neartikulirano zacičati kao da svršavaš; čak ni ako te priča jako uzbudi. Nađeš li sumnjivu dlaku u tanjuru juhe, nemoj reći: “Gledajte! Dlaka iz dupeta!” Ako još nisi u pubertetu, nemoj između nogu zdrobiti šaku jagoda kako bi svima pokazala da imaš mjesečnicu.

Igre i rekreacija Ako želiš drugima predložiti igru “pokaži mi kurac, pokazat ću ti pičku”, prvo se pobrini da vas odrasli ne nađu. Isto vrijedi za igru “tko može najdalje piškiti”, osobito ako su suci u igri dječaci. Isto vrijedi ako se igraš “porođaja” s porculanskom lutkicom u svojoj pizdi. Ako u “crnoj kraljici” klečiš pred momkom, nemoj mu pušiti jer u toj se igri ∫gure ne smiju micati. Dopušteno je katkad staviti med između nogu radi lizanja; ali nije nužno uzvratiti uslugu. Nikad ne drkaj momku pokraj prozora. Ne znaš na koga bi sperma mogla pasti. Nemoj iz konjskog sedla skakati za vrat kojem gospodinu da te nosa naokolo ako ti hlače nisu zakopčane. Ako se kojim slučajem napališ tijekom nosanja, zamrljat ćeš ovratnik njegova fraka. Ako se s dječacima igraš “drolje”, ne posuđuj dvadeset i pet picajzla od vrtlarove kćeri da bi imala pizdu prave uličarke. Ako se prilikom igre skrivača nađeš s kojom djevojčicom u skrovištu gdje vas nitko ne može naći, izdrkaj prijateljici: to se tako radi. Ako se ona uzbuni, izdrkaj sebi da je ohrabriš.

154

U razredu Ne crtaj na školskoj ploči učiteljičine intimne dijelove, osobito ne ako ti ih je pokazala u povjerenju. Nakon drkanja pod klupom, ne briši vlažni prst o kosu prijateljice osim ako te ona to ne zatraži. Ne govori da je Crveno more dobilo to ime jer ima oblik pizde; niti da je Florida kurac Amerike; niti da Jungfrau ne zaslužuje svoje ime jer su ljudi na njoj ležali. To su doista oštroumne primjedbe, ali su neumjesne za jedno dijete. Ne vlaži palac ustima ili pizdom da bi okrenula stranicu. Zatraži li te učitelj da izvadiš olovku, ne pretvaraj se da misliš da te je zatražio da mu popušiš. Ako te učiteljica odvede u svoj kabinet i uznemireno zagrli, podigni usrdno suknju i vodi njezinu oklijevajuću ruku. Riješit ćeš je velika tereta.

Na balu Pravilo bez iznimaka: ne hvataj kurac partnera s kojim plešeš, a kojem se još nije digao na tebe. Letimičan pogled na njegove hlače odvratit će te od takve pogreške. Ako svršiš plešući valcer, oglasi se tiho; nemoj vikati. Ugledaš li mrlju na haljini druge djevojčice, ne pitaj je je li to sperma. Svaki partner koji ti metne kurac u ruku želi da ta udvornost ostane povjerljiva. Nemoj pozivati sve prisutne da dođu vidjeti što držiš. Kad se džentlmen isprazni u tvoju ruku iza komada namještaja, bolje je polizati prste nego zatražiti salvetu. Dobro odgojena djevojčica ne piša u glasovir.

U posjetu Kad se domaćica nagne da te poljubi, nemoj joj gurnuti jezik u usta. To se ne radi pred svjedocima. Reci: “Dobar dan, gospođo. Kako ste?” Ali nikad udanu ženu nemoj pitati: “Jeste li se dobro poševili sinoć?” jer najčešće neće imati što reći. U gostinjskoj sobi moralnih čistunaca nikad ne posuđuj muški rubac da obrišeš intimne dijelove, čak ni ako se vlažiš na njegova vlasnika. Ako ti skromna gospođa kaže: “Moj sin ne radi koliko i tvoj brat”, nemoj odgovoriti: “Da, ali se bolje jebe.” Takva hvala ne pruža zadovoljstvo majci kršćanki. Ugledaš li jarkocrven trag na brkovima kojeg mladića, nemoj ga pred svima pitati: “Dakle, gospođa X ima mjesečnicu?” Uslijedila bi neugodna tišina. Nikad ne pitaj karakternu glumicu u kojoj je javnoj kući radila. Pitaj njezine prijateljice. Reći mladoj dami da ima prekrasnu plavu kosu je lijepo; ali pitati je naglas jesu li joj stidne dlake iste boje je indiskretno.

155

za PričePriče za uspaljene uspaljene djevojčice djevojčice usred usred rasnih rasnih nemiranemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru

Ako neka gospođa ne želi sjesti, nemoj je podučavati o mogućnosti da je naguzi kakav neotesanac. Opaziš li da se gospodinu koji razgovara s tvojom majkom digao, nemoj to spomenuti naglas. Uvijek moraš reći istinu; ali kad tvoja majka zabavlja goste u salonu pa te pozove da te upita što radiš, nema potrebe da odgovoriš: “Drkam, majko.” Čak ni ako je to sasvim istinito.

Pierre Louÿs: Pravila lijepog ponašanja za djevojčice

Praznovjerje Da bi žena vezala muškarca za sebe, treba staviti malko soli na vrh njegova kurca, a zatim ga pušiti dok se sol ne rastopi. Ako vas trinaestero želi voditi ljubav na istom krevetu, ne šaljite najmlađu prijateljicu da sama drka pokraj stolića. Umjesto toga pozovite k sebi pazikućinu kćer kako bi vas bilo četrnaestero. Isto vrijedi ako je vaš ljubavnik svršio trinaest puta u jednoj noći: ne puštajte ga da ustane dok se ne isprazni i četrnaesti put. Ako ti mlada brineta kaže da “brinete dolaze na svijet kroz pičku, a plavuše kroz čmar”, smiono odgovori da je ta glasina laž. Ako si i sama plaviša, možeš k tome čak dodati pljusku. Kad tvoji roditelji imaju goste, ne pij iz bidea vodu kojom su se prale druge djevojčice kako bi im pročitala misli. Kad primaš dildo u dupe, ne zahtijevaj da ga nadbiskup prethodno blagoslovi. Neki bi crkveni velikodostojnici to odbili.

U crkvi Prije nego što se djevojčica ujutro počne moliti, mora završiti s drkanjem. Ako nisi dovoljno drkala ujutro, nemoj nadoknađivati tijekom mise. Nalaziš li se pokraj gospođe koja pogureno kleči, ne pitaj je doziva li joj taj položaj lijepe uspomene. Ako popušiš muškarcu prije nego što primiš svetu pričest, dobro pazi da ne progutaš spermu jer ti u protivnom želudac više neće biti prazan. Ako se kojeg poslijepodneva poševiš u seoskoj crkvi, ne ispiri spolni organ u škropionici. Umjesto da spereš grijeh sa sebe, samo ćeš ga otežati.

Na ispovijedi Ne drkaj u ispovjedaonici kako bi te se smjesta moglo odriješiti grijeha. Nakon što otkriješ sve svoje prljave stvari dobrom svećeniku, ne pitaj ga diže li mu se. Ako se ideš ispovjediti, nemoj tražiti od ispovjednika da ti dade kurac kako bi mu bolje objasnila što radiš s dječacima; a kad smo kod toga, nemoj mu ni pokazivati pičku da mu bolje objasniš što radiš s djevojčicama. Ako tvoj ispovjednik stekne naviku da te jebe, guzi ili ti svršava u usta, prije nego što dobiješ oprost za to i sve drugo, nađi drugog ispovje156

dnika, a prvog zadrži kao ljubavnika ako ti je zgodan. S kanoničkog gledišta on nije prikladan da te ispovijeda.

U muzeju Ne uspinji se na postolja drevnih kipova da bi se poslužila njihovim muškim organima. Ne smiješ dirati izložene predmete, ni rukom niti dupetom. Ne crtaj crne kovrče na stidnim dijelovima nage Venere. Ako je umjetnik prikazao boginju bez stidnih dlaka, to je zato što je Venera obrijala muf.

Na Champs Élysées Ne idi u muške zahode samo da vidiš kako muškarci pišaju. Ako ti na uglu stari bludnik pokaže svoju stvar, nisi nipošto obvezna pokazati mu pičkicu kako bi uzvratila ljubaznost. Nakon što se poševiš na cvjetnoj gredici usred bijela dana, ne peri dupe u vodoskoku na trgu. To bi privuklo pozornost.

Na ulici Lijepo je dati deset sua siromahu jer nema za kruh; ali otići ćeš predaleko popušiš li mu kurac jer nema ljubavnice; nisi ničime obvezana na takvo nešto. Ako poželiš spavati s gospodinom koji prolazi pokraj tebe, ne predlaži mu to sama. Neka tvoja sluškinja popriča s njim. Ne stavljaj šlauf za vodu u picu. Voda iz tih stvari šiklja prejako i nadmašuju tvoje sposobnosti. Ne puši ljudima u javnim zahodima prije nego što popušiš nekome ujutro.

U trgovinama i uslužnim objektima Na odlasku iz javnog zahoda ne traži popust pod izlikom da si išla samo masturbirati. Ako si malo kratka s novcem kad plaćaš robu u trgovini, nemoj trgovcu nuditi da mu ostatak nadoknadiš pušenjem, osobito ne ako te čuje njegova žena. Ne idi k frizeru s besramnim zahtjevom da ti nakovrča dlaku na pički.

U kazalištu Ne govori glasno: “Eno debele brinete koja spava s tatom!” Osobito ne ako je s tobom u društvu tvoja draga majka. 157

Priče za Priče za uspaljene uspaljene djevojčice usred djevojčice usred rasnih nemira rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru

Ako su ti i poznate sve darovitosti kojima raspolaže kazališna trupa, nema potrebe izložiti to svima u loži: “Ona tamo sauga ko pumpa, svakog bi iscijedila; a ona sa strane voli kad joj ga stavljaju u guzicu.”

Na moru Kad pokraj tebe pliva neki gospodin, ne primaj ga za jaja koliko god to bilo lako zbog njegovih kupaćih gaćica. Također, ne drkaj dok plutaš na leđima jer te netko može vidjeti. Ako te koji gospodin upita zašto ne plivaš, nemoj odgovoriti: “Imam mengu.”

Pierre Louÿs: Pravila lijepog ponašanja za djevojčice

U hotelu i na putu Ne pozivaj glavnog konobara da ti u 11 uvečer donese bananu. U to doba traži svijeću. Ne pitaj upravitelja hotela zna li sobarica lizati picu. Pitaj je sama. Ne dozivaj prolaznike s prozora; čak ni ako imaš veliku potrebu za jebanjem, a nikog da te zadovolji. Smiješ pogledati kroz ključanicu da vidiš zašto ti se mama skriva u sobi čitav dan s mladićem kojeg ne poznaješ, ali pazi da joj ne dovikneš: “Naprijed, mama! Super ti ide!” Umjesto da je time potakneš, prekinut ćeš je u poslu, što bi mogla požaliti.

Na selu Ako te u nekom samotnom kutku zgrabi neki beskućnik, smjesta mu dopusti da te pojebe. To je najsigurniji način da izbjegneš silovanje. Nemoj izdrkati sedmorici ili osmorici mladih seljaka u čašu kako bi se napila sperme sa šećerom. Došla bi na zao glas u selu.

Obveze prema susjedu Utuvi si ovo u glavu: svaka osoba oko tebe, bez obzira na spol i dob, potajno želi da joj poližeš, odnosno popušiš, ali većina se njih to ne usuđuje reći. Stoga moraš poštovati to ljudsko licemjerje koje nazivaju vrlinom i ne govoriti muškarcu pred petnaestero drugih ljudi: “Pokaži mi kitu, pokazat ću ti muf.” Sigurno ti neće pokazati kitu. Ako, naprotiv, okolnosti posložiš tako da se s njime nađeš nasamo negdje gdje ga nitko neće moći zateći, ne samo da će ti pokazati kitu, nego se i neće buniti ako mu poželiš popušiti.

158

Obveze prema ocu Ako ti tvoj dragi otac bijesno kaže: “Više mi nisi kći!” nemoj mu odgovoriti kroz smijeh: “Znam to već odavno!” Kad sjediš na lijevom bedru svojeg dragog oca, ne traljaj dupe o njegov kurac da bi mu se ukrutio osim ako niste sami. Ako te tvoj dragi otac zatraži da mu popušiš, nemoj nesmotreno provaliti da mu kita smrdi kao sobaričina pička. Mogao bi se zapitati kako si prepoznala miris. Ako te tvoj dragi otac udostoji da ti ponekad ejakulira u ustašca, prihvati to spuštenih očiju kao da je riječ o velikoj časti koje nisi dostojna. Međutim, nemoj se potom, poput kakve budalice, hvalisati time pred majkom.

Obveze prema majci Kad te tvoja draga majka dođe ušuškati prije spavanja, pričekaj da ode pa tek onda drkaj. Ako te tvoja draga majka upita koga najviše voliš ljubiti, nemoj odgovoriti: “Sobaričinu pičku.” Kad ideš u posjetu ljubavniku koji te ima naviku guziti, nemoj obojiti čmar ružem koji tvoja draga majka rabi za usne. Ne stavljaj strap-on na sebe da bi ševila majku osim ako te ona to ne zatraži. Nikad nemoj predlagati da učestvuješ u majčinim bračnim zadovoljstvima koliko god uloga bila mala. Čekaj da ona to sama predloži.

Obveze prema bratu Ništa nije zločestije od djevojčice koja vidi da se njezinu bratu digao, a ne čini ništa da mu pomogne. Drkaj bratu u njegovu krevetu, a ne u svojem. To bi te kompromitiralo. Nakon što popušiš bratu, nemoj spermu ispljunuti u guvernantino lice. Da se kome požali, nastao bi problem. Većina djevojčica izgubi djevičanstvo s braćom jer to uzrokuje manje nepogodnosti od intervencije stranca. Ako ti brat u tri sata ujutro ljubazno smjesti kurac u dupe, nemoj mu reći da ti se spava.

Obveze prema sestri Kad se tvoja sestra navečer u spavaćici moli na koljenima, gurni joj jezik u dupe samo ako izrazi želju da to učiniš. Zatekneš li potpuno golog gospodina u krevetu svoje drage sestre, nemoj ići došapnuti vijest ocu. Taj posjet nije namijenjen njemu. Ako tvoja draga sestra dobije stidne dlake na pici prije tebe, nemoj joj ih iščupati pod izlikom da to nije pošteno. 159

Priče za Priče za uspaljene uspaljene djevojčice usred djevojčice usred rasnih nemira rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru

Ako se tvoja draga sestra posluži tvojim dildom nekoliko puta zaredom, a da ti ga ne vrati, nemoj se odmah žaliti roditeljima. Također ne trebaš računati na njihovu pravednost onih dana kad te sestra odbije lizati. U oba će te slučaja išibati. Ne rugaj se svojoj dragoj sestri ako ne želi da je netko guzi. Djevojka ima puno pravo odlučiti da ljubavnicima prepusti samo jednu rupu.

Pierre Louÿs: Pravila lijepog ponašanja za djevojčice

Obveze prema Bogu Divi se Božjoj dobroti što je svakoj djevojčici podario pičku u koju može uroniti bilo koji kurac na svijetu i što joj je omogućio, da bi joj zadovoljstvo bilo raznoliko, zamijeniti kurac jezikom, jezik prstom, pičku dupetom i dupe ustima. Ne moli se kad si potpuno gola. Odjeni spavaćicu i nemoj je dizati sprijeda niti straga u nazočnosti drugih. Ako si u picu strpala dildo, izvadi ga. Isto vrijedi za onaj u tvojem dupetu. Popušiš li kome prije nego što se odeš pričestiti, ne gutaj spermu jer bi time prekinula post. No možeš je piti petkom. Sperma se, kao ni mlijeko, ne smatra mesnim proizvodom. Ponekad će djevojčica koju pretjerano kontroliraju kupiti ∫guricu Djevice od uglačane bjelokosti i uporabiti je kao dildo. Crkva osuđuje takvu uporabu.

S majčinim ljubavnikom Ako majčin ljubavnik urani, a tvoja ti draga majka rekne da mu kažeš neka pričeka, napali ga, ali mu nemoj pušiti. Zabranjeno je odvesti majčina ljubavnika u stranu da bi ga pitala: “Jesi ejakulirao u nju? Je l’ ona prljavo prase? Je l’ dobro puši? Guta li? Jesi li je guzio?” itd. Ako znaš da ti majka očekuje ljubavnika, nemoj se skriti pod njezin krevet, osobito ne ako želiš iskočiti i reći: “Bu! To sam ja!” kad joj on bude svršavao u usta . Majka bi ti se mogla zagutiti. Tatom trebaš nazivati muža svoje majke. Čak i ako si potpuno sigurna da niste u krvnom srodstvu, ne šapći mu u uho: “Sad ti stvarno mogu popušiti jer mi nisi pravi otac!” Kraj te rečenice uništio bi istinsku ugodu koju bi pružio njezin prvi dio.

O gubitku nevinosti Nije prikladno da je djevojčica s osam godina još nevina, čak ni ako već nekoliko godina puši kurac. Zatraži li te tko da s njim izgubiš nevinost nakon navršene osme godine, moraš pristati; ako te to nitko ne zatraži, moraš to pristojno ponuditi. Izgubiš li nevinost na travi, na vrtnoj klupi, u kočiji, na zahodskoj dasci, u podrumu, u bačvi ili na tavanu na staroj drvenoj kutiji, nemoj se žaliti na loš seks. Čovjek se jebe tamo gdje može. 160

Kad izgubiš nevinost, pazi da to ne kažeš svojem dragom ocu. To se ne radi. Nemoj to reći čak ni svojoj dadilji osim ako joj nije običaj drkati ti svaku večer jer bi tada vjerojatno i sama otkrila da si se igrala sa zločestim vukom.

S ljubavnikom Imaj ljubavnika koliko želiš, ali ne govori mlađima što radiš sa starijima. Niti obratno. Ne zaboravi reći “molim” kad tražiš kurac niti reći “hvala” kad ti se daje. Od položaja, najbolji je onaj kad klekneš na naslonjač, zadigneš suknju na leđa i objema rukama rastvoriš guzove tako da otkriješ svoja dva otvora između kojih će gospodin slobodno birati. To je naljupkiji položaj. Nakon pušenja nemoj otići u kuhinju i ispljunuti spermu u lonac. Posluga ne bi imala dobro mišljenje o tome. Ako s majkom posjetiš svojeg ljubavnika, pusti je neka se ona poševi s njim prva: tako se to radi. A kad se ti budeš ševila s njim, istovremeno joj liži picu da joj ne bude dosadno. Sve dok ne uđeš u pubertet, nema opasnosti od vođenja ljubavi s crncima ako te oni uzbuđuju; ali čim dobiješ mjesečnicu, zatraži od svojih crnih ljubavnika da te guze. Jer ako rodiš malog mulata, sigurno ćeš naštetiti svojem dobrom glasu.

S poslugom Ako si djevojčica koja se stalno tuca, ako ti je košulja uvijek puna sperme, a posteljina prekrivena mrljama, izdrkaj malo sobarici da te ne oda. Ne puši slugi kad je kuharica u blizini. Postala bi ljubomorna i razotkrila te. Pri ulasku u roditeljski automobil, ne ljubi vozača u vrat čak ni ako si vrlo zahvalna što te upravo izjebao šest puta. Nemoj agresivno guziti sobaricu štapom od metle. Mogla bi je doista ozlijediti. Nikako nemoj ući u blagovaonicu za poslugu, zadignuti suknju do struka i uzviknuti: “Svi me izjebite!” Ti bi ljudi potpuno izgubili poštovanje prema tebi. Nemoj zahtijevati od sobarice da ti liže picu više od dvaput na dan. Poslugu se ne smije iscrpljivati.

S Predsjednikom Republike Ako pristaneš spavati s njim, a on te zatraži da mu se popiškiš u usta, nemoj mu reći da taj čin ne bi bio dostojan poštovanja koje gajiš prema njemu. On poznaje protokol bolje od tebe.

161

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih Pričenemira za u umirućem uspaljene svemiru djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru

Možeš od Predsjednika Republike zatražiti uvojak kose da te podsjeća na njegove usluge, ali bilo bi indiskretno odrezati mu kitu za uspomenu.

Pierre Louÿs: Pravila lijepog ponašanja za djevojčice

U krevetu sa starim gospodinom Ako ti neka nesreća prisili roditelje da te podvode prije punoljetnosti, pokaži da zaslužuješ povjerenje koje su ti ukazali i da nisu pogriješili kad su hvalili tvoju mladalačku darovitost. Okrenuti leđa starcu u bilo kojoj situaciji smatra se vrlo nepristojnim. Međutim, golu djevojčicu koja prljavom starcu pokaže guzicu nikako ne treba koriti. Ako te gospodin upita o tvojim navikama, pokušaj ih prikazati gorima nego što jesu. Reci, na primjer, da masturbiraš četiri ili pet puta na dan čak i ako to inače činiš samo jednom i da svake večeri ližeš klitoris svoje drage majke čak i ako vrlo dobro znaš da ona više voli kad to čini tvoj ljubavnik.

Nemoj reći... Reci... NEMOJ REĆI: “Moja pizda.” RECI: “Moje srce.” NEMOJ REĆI: “Želim se jebati.” RECI: “Napeta sam.” NEMOJ REĆI: “Upravo sam svršila k’o manijak.” RECI: “Malo sam umorna.” NEMOJ REĆI: “Idem izdrkati.” RECI: “Brzo ću se vratiti.” NEMOJ REĆI: “Kad budem imala dlake na pizdi.” RECI: “Kad odrastem.” NEMOJ REĆI: “Više volim jezik od kurca.” RECI: “Volim samo pro∫njene stvari.” NEMOJ REĆI: “Između obroka pijem samo spermu.” RECI: “Na posebnoj sam dijeti.” NEMOJ REĆI: “Imam dvanaest dilda u ladici.” RECI: “Samoj mi nikad nije dosadno.” NEMOJ REĆI: “Pristojni su romani nasmrt dosadni.” RECI: “Htjela bih pročitati nešto zanimljivo.” NEMOJ REĆI: “Ona svršava kao što kobila piša.” RECI: “Ona je temperamentna.” 162

NEMOJ REĆI: “Kad joj pokažeš kurac, ona se naljuti.” RECI: “Ekscentrična je.” NEMOJ REĆI: “Ona će ti radije drkati nego progutati.” RECI: “Ona je sentimentalna djevojka.” NEMOJ REĆI: “Ona je najveća kurva na svijetu.” RECI: “Ona je najbolja djevojka na svijetu.” NEMOJ REĆI: “Ona dopušta da je guzi svatko tko joj poliže.” RECI: “Pomalo je koketna.” NEMOJ REĆI: “Ona je divlja lezba.” RECI: “Uopće nije koketna.” NEMOJ REĆI: “Vidjela sam kako je jebu u obje rupe.” RECI: “Ona je eklektična djevojka.” NEMOJ REĆI: “Obdaren je k’o konj.” RECI: “On je uspješan mladić.” NEMOJ REĆI: “Kurac mu je predebeo za moja usta.” RECI: “Kad razgovaram s njim, osjećam se kao djevojčica.” NEMOJ REĆI: “Svršio mi je po licu i ja po njegovu.” RECI: “Dojmili smo se jedno drugog.” NEMOJ REĆI: “Kad mu pušiš, odmah te zalije spermom.” RECI: “Impulzivan je.” NEMOJ REĆI: “On može svršiti triput, a da uopće ne izvuče kitu.” RECI: “On je čvrstog karaktera.” NEMOJ REĆI: “On jako dobro ševi djevojčice, ali ih ne zna guziti.” RECI: “Nije osobito pametan.” Izbjegavaj sve neukusne usporedbe. NE UPOTREBLJAVAJ: “Tvrd kao kurac, okrugao kao čmar, vlažan kao moja pica, slan kao sperma, ne veći od mojeg klita” i druge izraze kojima nema mjesta u Akademijinu rječniku. S engleskoga prevela Ivana Rogar. Prevedeno prema američkom izdanju The Young Girl’s Handbook of Good Manners for Use in Educational Establishments, Translated by Geoffrey Longnecker. Wake∫eld Press, 2013.

163

164

Blake Butler

Razgovor s Harmonyjem Korineom

998., nedugo nakon što je debitirao s dugometražnim ∫lmom Gummo, Harmony Korine objavio je roman Smijurije usred rasnih nemira. Roman se sastoji od suludog kolaža slika i misli, uključujući popise ideja za ∫lmove, naslove romana, pisma samoubojica, viceve, glasine o poznatima te neobične kratke prizore i dijaloge u kojima se pojavljuju silovatelji, osobe koje su pretrpjele amputaciju, psi, vodviljski izvođači i oboljeli od manične depresije. Kao i sva Korineova djela i ovo je rijedak primjer spoja zabavnog, zajebanog, smiješnog, tužnog i bizarnog ∞ onaj tip romana koji svako toliko odaberemo da bismo se potaknuli na razmišljanje. Knjiga je godinama bila izvan tiska, a rabljeni primjerci na internetu dosezali su cijenu od 300 dolara sve dok je nedavno Drag City nije iznova opremio i objavio. Harmony je bio toliko ljubazan da je pristao na telefonski razgovor sa mnom kako bismo porazgovarali o nastanku njegovog romana.

— Prvo što čitatelj ugleda kada otvori Smijurije usred rasnih nemira jest fotografija MC Hammera kada mu je bilo jedanaest godina. Zašto si odlučio time započeti knjigu? U to sam vrijeme uzimao mnogo opojnih sredstava. Sjećam se da bih nešto čuo ili vidio... Čuo bih nekoga kako hoda ulicom, možda bi rekao nešto zanimljivo i ja bih to stavio na papir. Ili bih pak ugledao par čarapa s Davidovom zvijezdom kako visi s telefonskog stupa, pa bih i to zabilježio. Štogod... Ugledao bih nekoga kako žonglira s toaletnim papirom, pa bih to opisao. Zatim bih ugledao fotogra∫ju MC Hammera kada mu je bilo jedanaest godina, pa bih pomislio kako je sve to možda poteklo iz njegove mašte. — Cijeli roman je ono što se događa u glavi MC Hammera? Pa, mogao bi biti. Baš kao i većina stvari u životu, mogao bi biti (smijeh).

165

Blake Butler Razgovor s Harmonyjem Korineom

uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru

— Ako sam te dobro razumio, počeo si sakupljati dijelove i zatim ih pustio da padnu na papir, redoslijedom kojim si ih pronalazio? Ne baš. Dogodilo se to da sam jednostavno sve zapisivao. Zapisao bih nešto kredom u boji ili bih pisao po zidu svog stana, na pisaćem uređaju, bilo gdje. Jednostavno bih ugledao stvari, razumiješ... Izrezao bih ih iz knjiga. Možda bih čuo nešto stvarno ludo što je rekao netko u autobusu, možda je netko izgovarao neke lude rasističke bljezgarije, a zatim bih otišao kući i to zapisao, neko vrijeme to promatrao te pomislio Što da to nije rekao onaj tip u autobusu? Što da je to rekao Harrison Ford? Što da sam zapravo jahao konja ili nešto poput toga i Harrison Ford je jahao konja, nekamo smo jahali, možda se i utrkivali, što da se jednostavno okrenuo prema meni i rekao upravo ono što sam čuo? Na to bih rekao Vau! Kontekst je u potpunosti mijenjao humor. O tome se radi u ovom romanu. Na taj sam način počeo razmišljati, pa su se tako počele stvarati i tematske veze, a nakon što sam prikupio dovoljno fragmenata, tih minijaturnih narkomanskih brbljarija, vratio sam se i stavio ih u kontekst nečega više nalik romanu ili barem ideji romana. — Skupljao si stvari iz stvarnosti, mašte, popularne kulture i sranja iz autobusa te ih oblikovao dok nisi bio uvjeren da je posao dovršen. Razmišljao sam i o pojmu autorstva i antiautorstva, prisvajanju određenih vrsta tekstova, pripisivanju sebi zasluge za te tekstove, mijenjanju tih tekstova ili pisanju nečega i pripisivanju toga drugima, lažnim citatima ili pak spoju stvarnih i izmijenjenih citata koje sam nastojao tako spojiti da više ni ja nisam znao gdje je granica između njih. Sjećam se da sam ugledao sve one fotogra∫je Sherrie Levine, one iznova fotogra∫rane fotogra∫je Walkera Evansa i pitao se mogu li napisati knjigu koja bi djelovala na taj način. Nešto što bi i dalje imalo dušu, ali ipak bilo donekle neobjašnjivo. Nešto poput antiautorstva. Želio sam također napisati knjigu u kojoj bi stranice nedostajale na svim pravim mjestima. — Sjećam se da si jednom rekao nešto poput Ne savršeni smisao, već savršeni besmisao. Da. Znaš, pisao bih naslove knjiga koje sam želio napisati, a zatim bih shvatio da su naslovi zanimljiviji od knjiga, pa bih pomislio kako bi knjiga možda uništila naslov. Možda je naslov bolji od cijele knjige. To je poput one stranice [iz Smijeha usred rasnih nemira] na kojoj piše samo “hepburn”. Proveo sam tri godine razmišljajući kako napisati savršenu knjigu sa samo jednom riječi. Napokon sam se sjetio riječi “hepburn”. Bila je to posljednja stranica knjige. Jednostavno je to imalo smisla. Osjećao sam da se svi odgovori na svijetu nalaze u tim slovima ∞ odnosno, ne odgovori, već sva pitanja. — Činjenica da je nisi ograničio ili pobliže označio dopušta joj da bude utoliko važnija. Tako je. Želio sam da istovremeno priča priču. Prava je priča neizrečena priča. Praznina oko riječi.

166

— Što je za tebe radnja? Pojam radnje nije mi privlačan jer mi se nikad nisu sviđali ljudi koji planiraju svoj život. Ne volim ljude koji previše planiraju. Nastojim se ne družiti s ljudima koji planiraju. No, priča može biti više poput tekućine. Ne mora imati svrhu. Može biti impresionistička. Dakle, knjiga je priča, ali ne mislim da je knjiga radnja. — Dakle, postoji razlika između radnje i priče? Priča je, recimo, kada hodamo ulicom i ja ugledam tipa koji ostavi cipele ispred salona za sunčanje. Podignem njegove cipele i u njima pronađem poruku na kojoj piše “Ako nazoveš ovaj broj, dat ću ti tri zlatne poluge i popušiti ti.” I tako nazoveš taj broj, odeš do kuće te osobe, ali se ispostavi da je to zapravo tvoj savjetnik za školovanje koji te na taj način želio pridobiti da ispuniš test osobnosti i saznaš koju bi školu trebao pohađati. I tako odeš tamo, ispuniš test, on ga ocijeni pred tobom, kaže ti da bi trebao postati zidar. Ne poslušaš ga, vratiš se kući, mama ti skuha večeru i odeš na spavanje. To je odlična priča, zar ne? No, ne bih ti mogao reći koja je njezina radnja. — Uvijek sam mislio da je radnja riječ koju su Amerikance naučili kako bismo pristali gutati sranje koje čini većinu naših zabavnih sadržaja. Priča koju si upravo ispričao ima radnju, ali ona ne govori o iskupljenju ili svim onim drugim stvarima koje su ljude naučili da traže. Možda je više antiamerička. — Mislim da bi izbjegavanje planiranja neki mogli shvatiti kao teroristički čin. Slažem se s tobom. — Čitao sam na Amazonu recenzije koje potječu iz 1999., kada je tvoja knjiga prvi put objavljena. Zaista volim recenzije s jednom zvjezdicom jer se često čini kao da su ti ljudi potpuno krivo shvatili knjigu, zbog čega njihovo viđenje na neki način postaje zanimljivo: kako si samo uspio toliko pogrešno shvatiti knjigu da se čini kao da si pročitao neku drugu? Ponekad te ta vrsta opisa potakne da tu knjigu poželiš pročitati više od bilo koje druge. Ponekad to čitaš i pomisliš Čovječe, da je ta ista osoba napisala tu recenziju ali dala knjizi pet zvjezdica, bila bi to najbolja promocija svih vremena. Sve što su iskritizirali, sve što im se nije svidjelo, bilo je upravo ono što je tebi bilo sjajno. — Jedan recenzent rekao je da ga je tvoja knjiga podsjetila na de Sadeov 120 dana Sodome. Želio te uvrijediti, ali mislim da je slučajno napravio divnu usporedbu koja govori o sličnostima u stilu, ali i strukturi, jer tvoja je knjiga na neki način zbirka strahota, govora mržnje i tako dalje. Nisam nikad čitao 120 dana Sodome, ali u vrijeme pisanja romana čitao sam mnogo knjiga viceva, poput one Miltona Berlea, te biogra∫ju Hennyja Youngmana. Pročitao sam i jednu knjigu o povijesti zlostavljanja u izviđačima. Očito, to je bilo u vrijeme prije interneta, pa je bilo i 167

Priče za Priče za uspaljene uspaljene djevojčice usred djevojčice usred rasnih nemira rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru Blake Butler Razgovor s Harmonyjem Korineom

knjiga koje su istraživale mitologiju slavnih. Bilo je i knjiga popisa. Imao sam knjigu koja je sadržavala samo popise poruka napisanih na zidovima zahoda: psovke, slogane, otrcane fraze. Svidjela mi se ideja Waltera Benjamina koji je rekao kako bi veliki roman bio knjiga koja bi se u potpunosti sastojala od tuđih citata. To me zainteresiralo, pa sam poželio doznati je li to moguće učiniti riječima. Dekonstruirati autorstvo. Rekontekstualizirati ga na neki način i istovremeno to učiniti smiješnim, poput knjige viceva.

— Je li ti pisanje knjige ideja pružilo neke drugačije slobode u odnosu na stvaranje filma ideja? Bilo je to izravnije iskustvo, očito. Mogao sam nešto izmisliti i to je postojalo samostalno, nisam se morao baviti drugim ljudima. Samostalnije, agresivnije i izravnije. Bilo je jednostavno zabavno, ulog nije bio velik. Velik dio rada na romanu bio je odraz mog tadašnjeg razmišljanja. Osjećao sam se poput neobičnog prijenosnika svih tih ideja, ne znajući otkuda su dolazile ni zašto me privlačilo ono što me privlačilo. Nastojao sam si to objasniti ili pak stvoriti vlastitu logiku. Zabaviti se, zapravo. — Rano u knjizi na jednom mjestu stoji “Pomislio je kako bi ovaj prizor vjerojatno koštao oko $200.000 kada bi ga se ponovilo na filmu.” Nakon toga mi je knjiga djelovala vrlo neobično jer me potaknula da pomislim koliko bi vremena, truda i novca trebalo potrošiti da se snime sve ideje u ovoj knjizi. Bilo bi nemoguće snimiti film po ovoj knjizi. Upravo tako. Mogao bi snimiti prizor u kojem dvoje ljudi plešu u sobi, u praznoj sobi u kojoj nema ničega osim prozora. Zatim uključe radio, začuje se pjesma Rolling Stonesa i najednom ta jebena scena košta dva milijuna dolara. To bi bilo dovoljno da zamrziš Rolling Stonese. — Misliš li da je važno osjećati se usamljenim kao umjetnik? Mislim da sam se davno pomirio s time. Nikad se nisam drugačije osjećao. Nisam tražio da me drugi prihvate. Jednostavno sam želio učiniti nešto lijepo. Stvoriti lijepa djela. Zato oduvijek mislim da čovjek može biti jedino sam. Tako treba biti. U suprotnom, koji je smisao? Očito postoje i druge stvari osim novca i pičaka. Nema ih mnogo, ali... S engleskoga preveo Nikola Novaković. Pod naslovom “Tupac, Neck Braces, and Suicide: An Interview with Harmony Korine” objavljeno na http://www.vice.com/read/an-interview-with-harmony-korine

168

169

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru

Harmony Korine

Smijurije usred rasnih nemira

(Bob Hope i Bing Crosby jašu na devi kroz pustinju. Bob Hope nosi crvenu kapu i šiljaste papuče. Obojica su vrlo žedni jer su upravo otpjevali dvije duge pjesme zaredom. Bing Crosby pogleda sunce i uzdahne.) BING CROSBY: Pogledaj sav ovaj pijesak. BOB HOPE: Mora da je ovo mjesto gdje ispražnjuju sve stare pješčane satove.

Prizor se odvija na javnom bazenu DEBRA: Njezin bivši dečko stajao bi pred njezinim prozorom mašući pištoljem. Imala je vrlo duge ekstenzije i jednostavno grozan modni ukus. Bila je onaj tip djevojke koje ti nije žao kad čuješ da je dečko tuče. ALAN: A što je s djecom? DEBRA: Pa, njezina djeca su nevina i sve to. Moram priznati da se naljutim kada čujem za djecu.

kladim se da nemaš više prijatelja od budilice Nevjerojatan slučaj medicinske mone U deset sati toga jutra Mona je bila na pobačaju, a kasnije istoga dana u kuhinji mi je pripremala tvrdo kuhano jaje. Bila se probudila držeći hamburger u jednoj ruci i knjižicu kasete M. C. Hammera u drugoj. Dok sam jeo tvrdo kuhano jaje bilo mi je loše od mirisa jer sam zamišljao Monine raširene noge i njezin pobačaj. Rekla je da će tog vikenda kupiti nove gaćice. Pročitala mi je pismo koje je upravo primila od prijateljice iz Istočne Njemačke. Draga Mona, Istina je, imam infekciju u oba uha, zbog čega nisam mogla raditi ovaj tjedan, pa sam izgubila jednu tjednu plaću, ali ipak sam dobro. Moj brat se rastaje, ali već mi je to poznato, pa ću pričekati i vidjeti. Možeš li mi poslati fotogra∫ju svoje Corvette kako bih je pokazala dečku? Ne vjeruje mi, baš kao ni ostali muškarci. Nekoć 170

sam bila opsjednuta čistoćom automobila, znaš, unutrašnjost se morala sjajiti. Smiješno je, ali dok sam se brinula o autu, razmišljala sam o tome da postanem liječnica.

JOSEPH MOHR: Bio sam dobro dok mi se najmlađa kći nije udala za Meksikanca. LENA UPTON: Nemoj se žaliti. Tvoja se kći barem udala. Moja od srednje škole nije ni na spoj otišla. JOSEPH MOHR: Kći mi je rodila Meksikanca, a to i nije ono najgore. LENA UPTON: Zašto, što se dogodilo? JOSEPH MOHR: Jučer me nazvala i rekla da će posvojiti dijete s bolesnim bubregom o kojem je čitala u novinama, a ja sam rekao, Jesi li luda, prvo si se udala za pijanduru od Meksikanca koji ti ne može priuštiti ni puricu za Dan zahvalnosti, a sad mi kažeš da ćeš posvojiti neko bolesno dijete.

Filmovi 1. Novinar shvati da mu je supruga lagala o svojim godinama. Zbog toga se počinje pitati o čemu mu je još lagala. 2. Skupina tinejdžera iz grada pomogne invalidu i ratnom veteranu da kupi farmu pilića. 3. Školarka koja ima farmu konja zaljubi se u ostarjelog pedijatra. 4. Bivša prostitutka niskog kvocijenta inteligencije otruje svojeg svećenika. 5. Alkoholičar i plesač stepa uspješno je rehabilitiran. 6. Gangster pobjegne na Aljasku u potrazi za zlatom. 7. Pecajući jednog dana, mrzovoljna dadilja pronađe truplo na dnu rijeke. 8. Prostitutka se odluči natjecati za mjesto gradonačelnice. 9. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 10. Učiteljica odvede svoj razred u Izrael i s njima provede vrijeme u kibucu, berući datulje i sadeći kukuruz. 11. Bivši diler odluči postati profesionalni košarkaš. 12. Paralizirani mentalist koji je postao trgovac bjelokosti osveti se svojoj supruzi koja ga vara. 13. Mladić koji se školuje za rabina odluči spasiti kišnu šumu. 14. Zabrinuti plejboj odluči srušiti vladu. 15. Dvoje djece pronađe truplo u šumi. 16. Homoseksualca udari automobil i nikoga nije briga. 17. Slavni modni dizajner doživi slom živaca nakon atentata na predsjednika. 18. Nekoć popularnog opernog pjevača progoni kineski imigrant. 19. Bivši nacist traži utočište u malom meksičkom gradu. 20. Zubar pronađe sto tisuća dolara u violončelu. 21. Ostarjeli glumac odluči silovati svoju kćer tinejdžerku. 22. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 23. Komunistička medicinska sestra odluči napisati dramu.

171

Priče za Priče za uspaljene uspaljen djevojčice usred djevojčice u rasnih nemira rasnih ne u umirućem u umiruć svemiru svemir Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

Dva jamesa madisona Postoji nekoliko stvari koje moraš znati, kako i zašto sam se natjecao za politički položaj; koji su bili moji razlozi i što sam time htio postići. Kada sam bio dijete stariji me brat odveo pogledati ∫lm King Kong. Nakon ∫lma u publici sam primijetio visokog, mršavog muškarca kratke brade u obliku potkove odjevenog u žućkastosmeđi kaput. Smatrao sam da izgleda vrlo dotjerano.Nalazio se u sredini, a djelovao je vrlo smireno i staloženo. Upitao sam brata zna li njegovo ime. Moj brat, oštrouman tip, znao je o kome se radi. Rekao mi je da je to James Madison, ali dodao je da nije u srodstvu s političarem. On je bio novinar poznat po svom velikom utjecaju na arhitektonsku kritiku, uistinu vrhunska pojava u svijetu urbanog dizajna. Dojmila me se veza među imenima, iako su on i slavni političar po izgledu bili potpune suprotnosti. Oblikovao sam se po uzoru na njih dvojicu. Promatrao sam ga tog popodneva u kinu i sjećam se njegovih lakih, nježnih kretnji, spuštenog zapešća i uspravnog vrata, samouvjerenog stava, gotovo neprimjetna ozračja nadmoći koje ga je obavijalo, zbog čega se doimao nedodirljivim za neukusne događaje svakodnevnog života. To popodne u kinu toliko me se dojmilo da sam i godinama kasnije oponašao tog Jamesa Madisona iz svog sjećanja. Zatim sam preuzeo osobine drugog čovjeka, političara strogog lica sa stranica knjiga. Prosječan čovjek isturene čeljusti i malog, bezobličnog čela. Na taj sam se način kretao svijetom, tako su me predstavljali, a jednako sam se tako mogao nakašljati i pridobiti pozornost ljudi kako bi obratili pozornost na moje mišljenje i moja opažanja. Sa ženama je zapravo bilo jednako, osim što su one padale u nesvijest i poskakivale, a u očima im se vidjelo da se nadaju da ću s njima možda popričati. Tim sam redoslijedom poprimio osobine i izraze lica dvojice Jamesa Madisona. Smijeh mog brata ispuni sobu kad god o tome pričamo. On kaže “Znaš, moglo je biti i drugačije, mogao si se poistovjetiti s King Kongom.”

Dodaj mi dupe (mislim na soljenku) MRZITELJ PEDERA 1: Lindin brat Eric je peder. MRZITELJ PEDERA 2: Nema šanse, išao sam u školu s Ericom. MRZITELJ PEDERA 1: Vidio sam kako ulazi u klub za pedere s hrpom drugih pederčina i svi su nosili isprane traperice. Eric je nosio uske traperice i jebenu feniranu frizuru. MRZITELJ PEDERA 2: Ideš čovječe, ne mogu vjerovati. MRZITELJ PEDERA 1: Sjećaš se kad smo se ono vozili s njim, zaustavio ga je policajac, prišao mu, a Eric je rekao “Hej, hej, nisam htio proći kroz onaj znak za zaustavljanje, gospodine.” MRZITELJ PEDERA 2: Da. MRZITELJ PEDERA 1: Tada sam shvatio da je peder, glas mu je zvučao totalno pederski, tada sam znao. Zvučao je kao desetogodišnja djevojčica. (Mrzitelj pedera 2 zijevne i uzme primjerak National Geographica.) MRZITELJ PEDERA 2: Volio bih otići u Australiju. MRZITELJ PEDERA 1: Hej, stari, snimio sam Krokodila Dundeeja, bio je na TV-u. MRZITELJ PEDERA 2: Moja supruga obožava taj ∫lm. 172

AL JOLSON: Otišao sam u striptiz-klub i vidio kako se žena u osmom mjesecu trudnoće skida na pozornici. Nosila je kiruršku masku. Kada sam je upitao zašto to nosi, pogledala me i rekla da je to zbog nezdrave okoline.

K vragu i alice i njezino tjelesno kažnjavanje Kris Kristofferson je pokušavao naučiti Tommyja svirati gitaru. Tommy je rekao Krisu da su njegovi prsti dvanaestogodišnjaka premali da bi njima mogao obuhvatiti gitaru. Tommy i Kris su se posvađali, a zatim je Kris pametnjakovića Tommyja istukao po guzici. Tommyjeva majka se naljutila i napustila Krisovu kuću. U autu, na putu kući, Tommy je bio bahat prema svojoj već ionako uzrujanoj majci. Kako bi ga naučila pameti, natjerala je Tommyja da izađe iz auta i nastavi put pješice. Tommy je otišao do kuće svoje djevojke i napio se Ripplea. Njegova majka nije znala gdje je, pa se rasplakala od pomisli da ga je netko oteo. Dok je vozila, pomislila je Nikakva disciplina nije vrijedna nestanka mog sina. Dok se tako mučila, Tommy se po prvi put u životu opijao i odlično provodio. TOMMY: Oprosti, mama, neki dan sam u trgovini ukrao žice za gitaru dok se moja djevojka pretvarala da ima napadaj.

Jeremy Dawson je bio mladi režiser iz Clevelanda. Prošla su tri tjedna otkad je zadnji put vidio svoju djevojku. Bili su toliko sretni kada su se ugledali da su zagrljeni zaplesali u kuhinji.

1. Rekla mu je da je za njih važno da barem jednom dnevno zaplešu. 2. Slušali su “you gotta move” od rolling stonesa. 3. Pomislio je, ovaj bi prizor vjerojatno koštao oko “200.000” kada bi ga se ponovilo na filmu. Kasnije te večeri Jeremy Dawson - gdje želiš jesti? djevojka - negdje s dobrim školjkama. Trač iz marylanda (Otišao je u ambulantu u sklopu trgovačkog centra i tamo su mu isprali crijeva, nakon čega mu je liječnik rekao da je pronašao plastičnog zelenog vojnika koji je zapeo u njegovim crijevim prije vjerojatno trideset i pet godina.) TINEJDŽER: Pronašao sam ukradeni sudoper na garažnoj rasprodaji.

Deset etničkih tinejdžerskih okrutnosti: slike Dva slatka hasidska tinejdžera okruglih lica i dugih plavih kovrča stoje jedan pokraj drugoga i sviraju bendžo. Stoje na snijegom pokrivenom 173

Priče za uspaljene djevojčice usred Priče za nemira rasnih uspaljene u umirućem djevojčicesvemiru usred rasnih nemira u umirućem svemiru Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

polju koje je gotovo potpuno bijelo, uz iznimku nekoliko malih stabala i udaljene žičane ograde. Pred dječacima umire jelen, vrata probijena strijelom, a na snijegu ispod njega skuplja se mala lokva krvi. Blijedožuti jelen je prelijep; očima punih boli gleda u nebo i čini se da osjeća veliku bol i patnju. Unatoč hladnoći i snijegu ni jedan ni drugi brat ne nose košulju, samo duge crne hlače. Njih dvojica izgledaju poput jednojajčanih blizanaca, osim što je jedan od njih malo punašniji. Koža im je jako bijela i bolesna izgleda. Mogu se vidjeti otisci njihovih stopala na snijegu. Obojica imaju dugačke, prljave nokte i šiljaste zube. Košarkaški trener viče na pogrbljenog tinejdžera. Dječak promatra nešto drugo. Nosi usku polo majicu kratkih rukava i ogrlicu s raspelom. Trener nosi bijeli gornji dio dresa s imenom škole ispisanom na džepu na prsima. Trener ima glavu veličine pribadače. Obojica sjede na drvenoj tribini. Dječak siše svoju donju usnu. Četverogodišnja djevojčica stoji ispred štale u plamenu. Za vrat drži mrtvu kokoš. Djevojčica nosi preveliku pelenu. Skupina crnih tinejdžerki tuče pretilu bijelu djevojku. Košulja joj je potrgana i jednom dojkom struže o pločnik. Nalaze se na krcatom parkiralištu. Nekoliko ljudi stoji na svojim automobilima i promatra prizor. Sve crne djevojke nose majice s likom Eltona Johna. Lijepa plavokosa časna sestra podignute suknje čuči i mokri po plastu sijena. Iza nje stoji osedlani pjegavi konj. Konj promatra časnu sestru. Petnaestogodišnji dječak odjenut samo u potrganu majicu i japanke stoji u kuhinji. Ima kovrčavu crvenu kosu i mali čuperak stidnih dlaka iznad penisa. Jednu nogu drži na kuhinjskom stolu. Žena dovoljno stara da bi mu mogla biti majka gura svoj prstenjak u njegov šupak. Žena nosi jadnu zelenu Ωanelsku spavaćicu. Podignula je noge i vide joj se gaćice. Ima vrlo ozbiljan izraz lica, kao da se nada da će nešto pronaći. Dječak drži četkicu za zube u jednoj ruci. Tri niska Kineza u poslovnim odijelima gacaju malim jezerom. Sva trojica se smješkaju i smiju. Nogavice hlača zadignute su im do koljena. Muškarac u sredini drži znak na kojem piše “Pobačaj je ubojstvo”. Mrtvi tinejdžer i tinejdžerka vise obješeni užetom o granu golema stabla. Oboje su nagi. Dječakovo lijevo stopalo je odsječeno. Maleni pas spava pored stabla. Princeov znak urezan je u njihove trbuhe. Djevojka ima male prste i sise. Desetogodišnji crni dječak s velikim bijelim šancovim ovratnikom stoji ispred visokog zrcala u spavaćoj sobi. Nosi usko bijelo donje rublje. Izgleda vrlo tužno. U pozadini troje male djece spava na krevetu. Na zidu visi pobunjenička zastava. Odjeća je razbacana posvuda po podu, a pokraj kreveta se nalazi hrpa knjiga. Mali luster visi sa stropa. Šesnaestogodišnji dječak nalik na Matta Dillona iz Over the Edge sjedi na na BMX-u boje srebra ispred benzinske postaje. Dječak nosi prekratke uske plave traperice. U jednom uhu ima malu naušnicu u obliku križa, a jedan lakat mu jekrastav i pun modrica. Ne nosi čarape, a u tenisicama nema vezice. Nosi usku majicu sa slikom Slayera. Zubi su mu svi nepravilni. Tanke linije urezane su mu u obrve. Seksipilna petnaestogodišnjakinja izbijeljene kose sjedi nekoliko metara iza dječaka. Sjedi na prljavom rubu pločnika ispred dućana. U jednoj ruci drži limenku pive. Nosi svijetložutu majicu i uske crvene hlačice. Lice joj je usko i lijepo. Bosa je, prljavih nožnih prstiju i nogu. Oba uha probušena su joj na više mjesta. 174

1. Moj tata ponekad bi pokušao mojoj majci otrgnuti bradavicu sa sise. Pokušao bi joj slomiti zdjelicu. Nikad mu nije bilo neugodno udariti je u lice pred prijateljima ili je hvatati za sise u dućanu. 2. Moja majka zlostavljala je moga oca. Zapalila bi mu kosu i gurala borove iglice u mokraćnu cijev dok bi spavao. Znala mu je pljunuti u palačinke i udariti ga u lice četkom za kosu. 3. Moj otac je smatrao da bi silovanje trebalo biti ozakonjeno.

Moj djed bi se obojao crno i plesao step na potrganim madracima. ________________________________________ Moj djed je bio komičar koji bi obojao svoje lice u crno. ja ga nikad nisam smatrao duhovitim, ljudima je bilo drago kada je doživio moždani udar. ________________________________________ Moj djed je bio ljubomoran na crnce. obojao bi se poput crnca i zurio u ogledalo Kada smo čuli da je John Candy [glumac i komičar, op. ur.] preminuo, iz nekog sam razloga prvo pomislio da se predozirao nekom drogom. No Bobby me zatim udario po vratu i podsjetio koliko je on zapravo bio pretio. 1. “Proklet bio zato što uvijek misliš najgore o ljudima”

Q - tristam shandy a - ray Liota Q - zabrijao sam s Jessicom tandy prije nego što je preminula Q: Čovjek se može smatrati demokratom, tiraninom, kršćaninom, pobunjenikom, anarhistom, liberalom, konzervativcem. Kako bi ti sebe opisao? A: Ja sam romantični anarhist. LAWRENCE STERN: Stalno sanjam da ne mogu spavati. To me iscrpljuje. Prošle sam noći sanjao da ću, prije nego što pođem kući, morati oličiti cijelu zgradu. Pomislio sam: to će potrajati.

C. Vidjeti ili vjerovati 1. Butch Cassidey 2. Hector Babanco nema filma bez ljubavi ljubavi neke vrste. Mogu postojati romani bez ljubavi, druga umjetnička djela bez ljubavi. Film ne može postojati bez ljubavi. 175

Film - Kevin Costner

Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru

Pijani aristokrat “Božja slava je čovječanstvo. Nakon što sam silovao i ubio svoju jedinu ljubav tako što sam bocu šampanjca u potpunosti nagurao u njezinu maternicu i uništio njezinu ružičastu, anđeosku ljupkost, sjeo sam na pod hotelske sobe i zaplakao jer sve što sam ikada želio bilo je pružiti svijetu malo sreće, nasmijati ih. Bog je iz nekog razloga dopustio da šampanjac ovlada mnome. Debeo sam, uskoro ću umrijeti, kada sam bio dječak majka bi mi dala kruha sa šećerom kad god bih izmasirao njezine osjetljive noge nakon povratka s posla. Tako sam je dobro masirao da me kruh sa šećerom učinio čovjekom koji sam danas. Samo sam želio da me javnost voli, ali na kraju sam ostao sam sa svojom bocom, oruđem ubojstva. Uskoro me neće biti, pa zato ispričajte vic i posvetite ga debelom snjegoviću zašećerenog kruha. Kad napustim ovo mjesto zapjevat ću operu s Valentinom koja će rasplakati nebesa i sve će vas smočiti Debeljucino iskupljenje. Želio sam biti aristokrat. Samo sam želio da me ljudi vole. Ja njih volim. Volio bih sada popiti bocu vina.” (Pismo Debeljuce Arbucklea, ostavljeno na njegovom slomljenom starinskom ormaru)

Štetni scenarij u četiri dijela Obaranje ruku s tatom dovelo je do propasti njegovog samopouzdanja. Wagner u tajicama = parada homoseksualaca ONAJ KOJI PRIŽELJKUJE KOPILE: Frajer me prevario. Nije mi bila namjera tako igrati. Ako je Bog nekoga učinio naivčinom, dužnost mu je tako se i ponašati. Dvostruko mi je zaračunao tri pića. Nacerio sam se i platio, iako sam znao što je učinio. Nisam ja budala, tip je pogriješio. Zar je mislio da sam toliko glup? Čekao sam ispred njegovih vrata u dva sata ujutro, još uvijek pijan. Tip je pao na dupe. Nisam vidio pošteno dupe otkad sam silovao udovicu pred njenom unučadi.

Debeli klinac s Downovim sindromom dojurio je u moje dvorište s ukradenim biciklom. Nosio je dvije različite cipele, a iako je djelovao mlado, bio je gotovo potpuno ćelav. Sjeo je na bicikl i odvezao se ravno u drvo. Gledao sam ga kako to ponavlja. Nakon otprilike pola sata bio je sav krvav i porezan. Kada se moj otac vratio s posla pozvao je policiju i nakon gotovo sat vremena pojavili su se s roditeljima tog klinca i ljudima čiji je bicikl ukrao. Otac mu je prišao i grubo ga uhvatio za stražnji dio vrata. Dječak je stao vikati besmislice na oca. Majka ga je ošamarila. Prišla je jednom od policajaca i rekla “K vragu i sva retardirana djeca. Stvaraju više problema nego što možete zamisliti. Jednostavno nije vrijedno truda.” Policajac je rekao “U redu je, gospođo, nećemo podnijeti prijavu protiv dječaka.”

Kenny je sjedio na kauču u dnevnoj sobi i s ocem gledao na telki WWF hrvanje. Otac je ustao i otišao u kuhinju po zdjelu kokica. Kenny je dobio erekciju. Otišao je u kupaonicu i zaključao vrata. Uzeo je jedan od očevih 176

pornografskih časopisa koji su stajali ispod umivaonika i stao ga listati. Smjesta je izgubio erekciju. Vratio je časopis na njegovo mjesto i otišao natrag u dnevnu sobu u kojoj je njegov otac gledao hrvanje. Nakon nekoliko sekundi gledanja televizije ponovno je dobio erekciju. Uzeo je jastuk s kauča i stavio ga na krilo. U tom je trenutku shvatio da je homoseksualac, ali i da ga privlače samo hrvači. KENNY: Zapošljavate li nove čuvare? TRENER PLIVANJA: Ne.

Roscoe Arbuckle: Odustao sam od kuglanja zbog seksa ∞ muda su mi sad lakša i ne moram nositi cipele. Marion Davies: ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ Al Jolson: Svi smo mi u osnovi biseksualci. Betty Jewel: Morala sam ubiti supruga jer je od našeg braka činio ruglo. Sally Rand: Jednom, dok sam još bila dijete, vidjela sam muškarca kako hoda cestom s hlačama spuštenim do gležnjeva. Nosio je luk i strijelu. Fred Astair: Incest je relativan. Bert Lahr: Na svom prvom poslu radio sam kao pomoćnik mesara. Na drugom poslu radio sam u štenari sa svojim suprugom. Lupe Vélez: Neka zmije otrovnice žive u kutovima tvojih kuhinjskih ormarića. Frank Jenks: Kada bih vidio kakvu malu pticu kako skakuće na stablu, prvo bih pomislio Trebao bih je ubiti, trebao bih je upucati. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■

A. Bubnjar crkvene skupine bio je mlad i crnac Film o mladom skinhedu 1. Stoji u sobi i salutira nacistički pozdrav. 2. Otac ulazi u sobu i kaže mu da obrije noge svoje nepokretne sestre. 3. Brije joj noge.

B. Jack warden – što si vidio? BRUTUS: Što sam vidio? Vidio sam ubojstvo čovjeka. Vidio sam kako je ustrijeljen u trbuh i kako je umro. JACK WARDEN: I što si učinio? BRUTUS: Počeo sam plesati jer je iz dućana iza ustrijeljenog čovjeka dopirala glazba.

177

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira Priče za u umirućem uspaljene svemiru djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru

Trikovi (Upoznao sam mladog mađioničara koji je jedino volio pričati o Harryju Houdiniju. Kada sam ga prvi put upoznao bio je djevac. Nekoliko mjeseci kasnije po prvi put se poseksao i nakon toga nikad više nisam čuo da je spomenuo Houdinijevo ime. Zajedno smo proveli odmor u Floridi, gdje smo posjetili nekoliko dražbi automobila. Dok smo isprobavali jedan mali starinski trkaći auto, upitao sam ga zašto više ne spominje Houdinija.) MAĐIONIČAR: Istina, gotovo sam potpuno zaboravio na Houdinija. Zapravo, večeras ću po prvi put isprobati analni seks. JA: Kakve to ima veze? MAĐIONIČAR: Pička je uvijek na prvom mjestu. (Zatim mi je izvukao zeca iz uha.)

Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

Cvrkut Tvrdi da je četiri dana sjedio na jajetu iz kojeg se izlegla mala ptica pjevica. Nakon što je othranio pticu od djetinjstva pa sve do ranog puberteta, izliječio joj rak grla i promatrao kako joj perje zdravo raste, priredio je za nju zabavu i pozvao sve svoje prijatelje na kavu i kolače. Izvadio je pticu iz kaveza kako bi je pokazao prijateljima. No, uslijed žurbe i uzbuđenja, ptica je poletjela s ramena gosta prema stropnom ventilatoru, krilce ventilatora prerezalo joj je vrat, a velik dio prsne kosti ptice pao je na rame istog onog gosta. Gost se rasplakao zbog grižnje savjesti. Čovjek koji je odgojio pticu zaključao se u kupaonicu, spustio se na koljena i zakleo Bogu da nikada neće imati djece.

Priča preživjelog Starac je stajao nad zahodskom školjkom. Plakao je jer je na nogama imao hrpu govana i krvi. Već je bio na tri operacije hemoroida i više od dvanaest pregleda zdjelice. Prije Nego Što Je Ostario Donekle Je Nalikovao Na Četvero Ljudi 1. Od 9. do 11. godine : Gary Cooper iz svojih ranih godina u Chaplinovim ∫lmovima. 2. Od 14. do 17. godine: Emilio Estevez. 3. Od 38. do 41. godine: Mihail Barišnjikov u ∫lmu Bijele noći. 4. Od 53. do 54. godine: Judd Hirsch u ∫lmu Na kraju snaga.

Q: Što je panker rekao Miltonu Berleu kada je na svečanost u Friars Club došao u crnom smokingu? A: Barem ne sličiš na hipija.

178

“neće od toga imati koristi”, rekao je. “Svaki pandur u Paramusu je na mojoj platnoj listi. No, dovoljno smo vremena ovdje potrošili imamo važnijeg posla. Odvezi me do riblje tržnice Fulton.“ Q - jesi li ti irac A - ne bijelac sam A - vidim arapa u njemu Harm nekoć sam bio susjed dvjema starim lezbijkama. imale su sredo vječnog podstanara koji je bio savjetnik u nekom jedriličarskom kampu u uvali chesapeake. Jednom sam prošao pored njegovog prozora i čuo pjesmu skupine zvane Queen. Kada sam pogledao kroz prozor ugledao sam ga kako leži na krevetu potpuno nag, raširenih nogu. U ustima je imao cigaru i žvakao je njezin vrh. stajao sam tako i promatrao ga neko vrijeme dok jedna od starih lezbijki nije viknula “Prestani špijunirati naše goste, to je ugrožavanje privatnosti”. rekao sam “ali hej tip je gol.” a ona je rekla “pa što, svi se rađamo goli.” Harm Krvava kosa, nastavak Govor, govor. Sad kada sam raščistio sobu stvorit ću od sebe novog čovjeka. Vrlo je osvježavajuće imati tu mogućnost. Uvijek sam se divio tim jeftinim mađioničarima koji mogu izvući zečeve iz šešira, odrezati im šape, obojati ih u ružičasto i prodati ih djeci koja vjeruju da oni nose sreću. Nakon toga uzmu zeca bez šapa i prodaju ga udruzi za zaštitu životinja.

179

hepburn

180

Tračevi 1. 2. 3. 4. 5. 6.

■■■■■■■■■■■■■■■■■ Jessica Tandy imala je izduženu vaginu. Dom DeLuise ugušio se rođendanskom svjećicom. Ray Bradbury je imao skoliozu. John Ford ušmrkavao je kokain i volio je jebati pretile crnkinje. Dostojevski je običavao gledati svoju ženu dok sere. Promatrao bi njezine izraze lica i vodio zabilješke. Gledao bi kroz prozor i kokodakao poput kokoši. Njegova spremačica Clara mislila je da se to glasa kokoš koju su držali na lancu u podrumu. 7. Robert Benchley je nosio kožne cipele koje su bile za pola broja premale. 8. Toulouse-Lautrec je bio patuljak zato što je bio plod incesta. 9. Nick, brat Harryja Belafontea, ima raspuknutu usnu. Napisao je knjigu o roštilju. 10. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 11. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 12. G. G. Allin je glasao za Jimmyja Cartera. 13. Mel Blanc jednom se posvađao s Johnnyjem Carsonom zbog palačinke od krumpira. 14. Fred Savage jede žablje krake. 15. Tim Buckley je imao dijabetes. 16. Ray Harryhausen je bolovao od artritisa. 17. Walter Benjamin palio bi petarde kada nitko ne bi gledao. 18. Johnny Rotten skuplja karte s igračima bejzbola. 19. Karl Marx je svirao violu. 20. Henny Youngman imao je zanokticu koju mu je liječnik uklonio tek nakon tri i po godine. 21. Tom Petty ima prljavi akvarij. 22. Placido Domingo voli piti voćni sok. 23. Chris Burke je radio kao domar u crkvi unitarijanista. 24. Henry Fonda je posjedovao dionice Honde. 25. Stepin Fetchit je osnovao Mensu. 26. Matty Rich jede piletinu pet puta tjedno. 27. Ted Danson je učio plesati step kao student. 28. Freddieja Prinzea su zlostavljali u izviđačima. 29. Leon Spinks je svirao bas u funk bendu. 30. Gene Autry je nazvao svoju kći Cliffy. 31. Dan Seals je odletio u Europu i tamo slomio stopalo. 32. Kapetan Lou Albano je eunuh. 33. Roberta Flack boji se odlaska zubaru. 34. Andy Kaufman je stavljao sol na sladoled. 35. Marcello Mastroianni jednom se potukao zbog izgubljene boce nevidljive tinte. 36. Gena Rowlands je plakala pod tušem. 37. Jerry Garcia jezikom je poljubio svoju stariju sestru kada je ležala na samrti. 38. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 39. ■■■■■■■■■■■■■■■■ 40. Jackson Pollock je imao fetiš na stopala. 181

Priče za Priče za uspaljeneuspaljene djevojčicedjevojčice usred usred rasnih nemira rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

41. Diana Ross mrzila je ∫lm Kada je Harry sreo Sally. 42. Montgomery Clift se jednog jutra probudio i imao problema s pokretanjem nogu. 43. Emily Brontë jahala je na konju do posebnog mjesta na obronku planine. Sjela bi tamo, jela slatkiše i sanjarila o udaljenim mjestima. 44. Mlađi brat Lonija Andersona voli heavy metal. 45. Gertrudi Stein gadio se vlastiti izgled. Ljeti je nosila šalove. 46. Red Skelton mislio je da je njegov kirurg alkoholičar. 47. Greta Garbo imala je shizofrenog ujaka Cromwella. 48. Elizabeth Taylor voli pivo. 49. Robert Wise mrzio je miris ribe i miris genitalija svoje supruge. 50. Irving Berlin oženio se za crvenokosu Poljakinju koja nije znala kako obavljati kućanske poslove. 51. Flavor Flav školovao se za klasičnog pijanista. 52. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 53. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 54. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 55. Danny DeVito je vidovit. 56. Kirk Douglas skuplja ambalažu Pez bombona. 57. Pauline Kael nikad nije pogledala hard-core pornić. 58. ■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■ 59. Kirstie Alley je bila u izviđačima. 60. Townes Van Zandt pojebao je ovcu kada mu je bilo četrnaest godina. 61. Isadora Duncan jednom je izgrdila beskućnika zbog tetovaže kukastog križa na nadlaktici.

Susreti s romanima 1. Kada je lijepi muškarac usred vatrenog seksa otrgnuo dugmad s njezine košulje, prvo je pomislila “Koliko će koštati zamjena dugmadi?” 2. Pamtit će se samo najduže romane: Don Quijotea, Braću Karamazove, Rat i mir, Davida Copper∫elda, Mobyja Dicka i Proustov U potrazi za izgubljenim vremenom. 3. Dickensu nije išlo pisanje propagandnih tekstova. Njegova je supruga mnogo pila pa mu to zapravo i nije bilo bitno. Bilo mu je dovoljno da je gleda kako povraća u svoju cipelu. 4. Upoznao sam profesora engleskog jezika u ka∫ću. Rekao mi je da bih trebao pročitati Pokušaje napredovanja u društvu među crnim Amerikancima. Kada sam mu rekao da sam je već pročitao, kupio mi je čašu viskija.

Ideja za film o dva brata i majci Slijepi dječak i njegov stariji brat žive sa sredovječnom majkom u maloj kući. Stariji brat brine se za svojeg slijepog brata. Za ruku ga vodi do dućana s namirnicama, u školu i iz škole. Pokušava ga naučiti igrati košarku. Jednog dana slijepi dječak progleda. Slijepi dječak započne ljubavnu aferu s bratom. Majka poludi. Slijepi se dječak ubije. Stariji brat i majka ostanu osuđeni jedno na drugo. 182

U ovom prizoru pojavljuje se djevojka sa šancovim ovratnikom Muškarac i žena leže u krevetu vrpoljeći se jer ne mogu zaspati. Muškarac je Kinez i zubi su mu jako bijeli. Nakon mnogo moljakanja, muškarac inzistira da ga žena uspava pjesmom. Nju je sram, ali on je uporan. Na jednom od nožnih prstiju ima dug nokat, pa njime stane češati ženu po nozi. Obećaje da joj se neće smijati. Ona popusti i pjeva mu uspavanku. Glas joj je pomalo neugodan. Pri kraju pjesme muškarac se stane nekontrolirano smijati. Ona prestane pjevati i gleda ga. On kaže “Ne, ne smijem se tebi.” ŽENA: Što? MUŠKARAC: Ne, ne, nije ništa. Sjetio sam se nečega smiješnog, to je sve. Nastavi pjevati. (Ponovno se stane smijati.) (Ona spusti glavu na jastuk.) MUŠKARAC: Žao mi je, ne smijem se tebi. (On stavi ruku na njezina leđa.)

Izazov za njegovu propast: uz njegovu milost najbrže pada Po prvi put je živio s djevojkom i spavao pored nje svake noći. Posjetio je svoje roditelje i spavao pored svojeg brata u svojem krevetu. PRI POVRATKU: Izazivao bih nevolju u noći poput ove. Ali snijeg je dubok. Sanjao bih kako je ubijam usred svega toga. Bez obzira na njezine zvukove ugode ili boli. Sve bih to mogao odagnati smiješkom. S mojim gospodarem uza me. Ne možeš mi reći ne. (Njegova pisana izjava.)

Kansas City High 1. Bili smo iz mjesta iz kojeg je jedini izlaz smrt. 2. Istina je da je smrt kazna. 3. Raj ne proizvodi velika djela. Sestra je bolesna, a ja po prvi puta želim ostati sretan. To je spadalo pod rubriku zdravstveno. Udebljao se tim mislima.

Razgovor Jimmyja Durantea i klinca s ulice KLINAC: Jimmy, govoriš li francuski? DURANTE: Si, si. KLINAC: To je španjolski. DURANTE: Vidiš ti to! Govorim i španjolski. U mojoj srednjoj školi bila je samo jedna crnkinja, a prezivala se White. Smatrao se složenom osobom. Možda čak vrijednom novele. Njegova učiteljica iz petog razreda smatrala ga je glupavim i dosadnim. Bila je disleksična. 183

Priče za uspaljene Priče za djevojčiceuspaljene usred rasnihdjevojčice nemira usred u umirućem rasnih nemira svemiru u umirućem svemiru

Kći svoje majke Pih, nije to ništa, da sam se želio iskrasti kroz prozor, jednostavno bih izašao kroz ulazna vrata. Moja djevojka ima herpes, a njezina majka rak pluća.

Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

Jack Paar: tragedija iz ‘78. Moja majka patila je od bipolarnog poremećaja. Znala je tjednima spavati. Moj je život bio pun boli. No, to nije ništa posebno. Svima je tako: djeci, psima, kućnim ljubimcima, liječnicima, odvjetnicima; nije bitno o kome se radi. Bol je univerzalna, baš kao i nasmijavanje ljudi. Mogu vam pričati o svom debelom susjedu Španjolcu. Taj tip imao je na čelu iznimno upadljiv ožiljak. Jedne večeri nazvao je hitnu pomoć. Želio je umrijeti, ali i razgovarati. Razgovarati i umrijeti, razumijete. Kada ga je policija došla spasiti dočekao ih je na trijemu. Rekli su “Hej Pedro, u čemu je problem?” “Odlazite, umrijet ću”, rekao je. Znam kako se osjećao, želio je umrijeti, ali želio je i da ga ljudi vide na trijemu. U ustima je imao britvu koju je neprestano vadio van i pokazivao. Pomicao ju je naprijed-nazad. Rekao je da će je progutati, želio ju je progutati. Imao ju je u ustima kada je to rekao. Policajci su pričekali da je ponovno pokaže, a zatim su ga ručnom svjetiljkom udarili po zapešću. Porezao se po usni, a oni su ga stali tući. Ponavljao je “Samo želim umrijeti.” Udarili su ga u glavu. Rekli su da će ga odvesti u bolnicu i da će sve biti u redu. Ponavljao je “Moja usna, čovječe, moja usna.” Bilo je to u vrijeme kada su moju najmlađu sestru izbacili iz privatne škole zbog krađe.

Dlake između tvojih nožnih prstiju, mama krvari (Preko telefona.) SIDNEY: Vidio sam tvoju djevojku u zračnoj luci. TEMPLE: A da. SIDNEY: Je li ona Talijanka? TEMPLE: Ne, ona je iz Kaira. Izravni je potomak kralja Annabara-Sissboa. SIDNEY: Pomalo nalikuje Lorretti Lynn. Kako se zove? TEMPLE: (Teško diše, uspuhan je.) Zove se Faver. SIDNEY: Što je s tobom? TEMPLE: Ništa. SIDNEY: Jesi li bolestan? TEMPLE: Da budem iskren, ne mogu sada razgovarati. SIDNEY: Zašto? TEMPLE: S Faver sam, upravo sam u njoj.

Pismo samoubojice #1 Nije mi bila namjera zlostavljati malog Sammyja. Propatio sam više nego što možete zamisliti. Ne znam otkuda mi nagoni koji su me natjerali da 184

se tako ponašam. Sve što mogu reći jest da se nikad nisam osjećao potpuno normalnim. Znao sam sjediti kod kuće i plakati. “Zašto ja, zašto ja?” Nema te izlike koja bi ikoga mogla nagnati da shvati kako sam razmišljao. Znam da mi Sammy nikada neće moći oprostiti i da se vjerojatno nikada neće potpuno oporaviti od onoga što sam mu učinio. Kao dijete zlostavljali su me na sve moguće načine i sada shvaćam da je taj krug zlostavljanja proces koji se ponavlja. Kada bi me u školi učiteljica prozvala i zatražila da razredu kažem kako sam proveo ljeto ili da opišem svoje hobije, uvijek sam morao izmišljati, uvijek sam skrivao istinu. Bilo je jako teško tako živjeti. Samo sam želio biti normalan ili se barem doimati normalnim pred svojim prijateljima, ali oni su ipak znali. Kako sam se trebao osjećati kada sam bio silovan, kada je u mojim malim bijelim gaćicama bilo krvi? Umjesto da nešto učini, moja bi majka samo pokušala očistiti gaćice deterdžentom. Nije joj bilo stalo čak ni toliko da mi kupi novi par gaćica ili da me pita kako sam. Gledao bih si dupe u zrcalu i molio da nije rastrgano. Ne mogu vam opisati koliko sam bio tužan. Kako bi dijete moglo odrasti u zdravu osobu u takvoj okolini? Ne želim nikoga okriviti. Samo bih želio poručiti Sammyju da mi je žao i da on ne mora jednog dana biti poput mene. Shvaćam što sam mu oduzeo, a možda će mu, na neki čudan način, ovo vratiti nešto od toga, dati mu barem malu satisfakciju.

........................................ potpis

Pismo samoubojice #3 Prvi put kada sam se pokušao ubiti nisam imao namjeru u tome uspjeti. Nisam želio uspjeti, već privući njezinu pozornost. Danas sam joj napisao pismo, ali znam da će do nje doći tek za četiri dana jer se upravo preselila u Alabamu. Jednostavno više nemam ni vremena ni strpljenja. Danas se još uvijek osjećam neodlučno. U knjizi iz povijesti pronašao sam sliku na kojoj je bio obješeni rob. Bio je tako mršav, skinuli su ga u donje rublje, a vrat mu je bio tako iskrivljen da mu je visio s tijela. Ispod slike je stajalo “Rob iz Kentuckyja zvan Butterhead uhvaćen je kako krade jednu od knjiga svog gospodara.” Netko je ispod slike načrčkao “Butterhead se otopio.” Pitao sam se koju je to knjigu ukrao i je li iz nje išta naučio. Otišao sam u knjižnicu i pročitao nekoliko stranica o borbama s bikovima. Bik nikada ne pobijedi. To je povijest.

........................................ potpis

Pismo samoubojice #4 Kao prvo i najvažnije: želim nešto pojasniti. Nisam se odlučio objesiti samo zato što sam patuljak. Prije dva dana, dok sam bio u Vancouveru, otišao sam na utakmicu hokeja i jako se uzrujao jer sam shvatio da nikada neću moći biti ono što želim. Očito, razlog za to je moja visina; ne mogu se natjecati na ledu. Četiri teške godine života proveo sam pišući, prema 185

Priče za Priče za uspaljene djevojčiceuspaljene usred rasnihdjevojčice nemira usred rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

mom mišljenju, jedan od najboljih ljubavnih romana našega vremena (Molim te, uvaži moju žudnju), iako sam spalio jedini postojeći primjerak. Nitko mu nije htio dati priliku i pročitati ga. Nitko mi nije odgovorio, čak ni oni koje sam smatrao bliskim prijateljima, ne želim nikoga imenovati, nisu ga stigli pročitati. Sve što mogu reći jest do vraga s ovim životom. Usto, privlače me jedino visoke žene, a to su žene koje me oduvijek odbijaju. Jesu li mi ikada dale priliku? Ne. Je li im imalo stalo? Ne. Jedino mi je žao što nikada nisam posjetio Sweetwater u Floridi. Oduvijek sam želio otići u taj grad jer su ga 1940-ih osnovali patuljci iz ruskog cirkusa. Moji su se roditelji tamo oženili i tamo sam začet. Sve što posjedujem ostavljam NAACP-u, osim zidnog sata u art deco stilu koji bih želio ostaviti knjižnici grada Daytona u državi Ohio jer sam tamo otkrio djela Emily Brontë i S. E. Hintona koja su me nadahnula da postanem propali patuljasti pisac.

........................................ potpis

Pismo samoubojice #5 Mnogi se ne usuđuju ubiti jer se boje što će susjedi reći. ∞ Cyril Connolly Bez obzira na to koliko žena voli muškarca, ipak bi je usrećilo da se on ubije zbog nje. ∞ H. L. Mencken Kada se ne bih bojao da će moja rodbina spriječiti da se to objavi u novinama, sutra, već sutra bih se ubio. ∞ Max Beerbohm Prema mišljenju rođaka vaše supruge, samoubojstvo je zakašnjelo popuštanje. ∞ H. L. Mencken Više ljudi počini samoubojstvo vilicom nego bilo kojim drugim oružjem. - Biblija Vidimo se kasnije.

........................................ potpis

Pismo samoubojice #7 Jučer sam otišao do banke u blizini srednje škole Central i tamo za pultom ugledao jednu privlačnu crnu djevojku. Imao sam jebeni pištolj u džepu i pomislio sam, do vraga, opljačkat ću ovo govno. Moj problem je taj što bih prije deset godina bio neustrašiv, prišao bih joj i otrgnuo joj lice bez grižnje savjesti, kao kad sam jednom s Nickyjem opljačkao kuglanu, nakon čega su Nickyja osudili na osamnaest godina. Čovječe, bio sam neustrašiv, a Nicky nikad nije bio cinkaroš. Hladnokrvni ubojica zlatnog srca, to je uvijek zbunjivalo ljude. Bilo je kao u vrijeme divljeg zapada, 186

Nicky je bio zakon. Bit ću iskren, znam da znaš da ti je sestra zatrudnjela sa mnom, Nicky. Svi znaju. Za ime Božje, pa ja i to dijete imamo isto lice. Valjda ga nisam priznao zbog straha od odgovornosti, trebao si znati, možda i jesi, ali ja nikad nisam imao osjećaj odgovornosti. Sjećaš se kad smo nabavili onog psića (mislim da se zvao Jerico, takvo nekakvo usrano indijansko ime), ja sam mu dao da mi pije pivo iz dlana desetak puta sve dok se nije napio i izbio si oko na stolu. Od prvoga sam dana nesposoban, ali vraški dobar lopov. Ali, čovječe, sad ostajem bez svega toga. Kao što je moj stari znao reći, “Čovjek je ostario kada mu snovi o djevojkama postanu reprise.” Mrzim živjeti reprize, ali što mogu, stari? Izgubio sam živce. Kad ostaneš bez živaca, vrijeme je za odlazak. Prošla tri dana mnogo sam razmišljao kako to najbolje učiniti. Jutros sam pogledao kroz prozor i ugledao nekog niskog tipa kako podrezuje stabla i sanjario da uskočim u taj iritantno glasan stroj koji grane pretvara u piljevinu. Ne bi li to bilo jebeno ludo, komadi mojeg prljavog dupeta razbacani po susjedovom dvorištu? Znam jednu stvar: nesumnjivo bih završio u novinama, ali ovoga puta ljudi bi rekli “Čovječe, nisam znao da bi on to mogao učiniti.”

........................................ potpis

Pismo samoubojice #8 Ovo je najgore razdoblje mojeg života.

........................................ potpis

Pismo samoubojice #9 Na ovom svijetu nema mnogo mjesta za lezbijke. Žao mi je što svih ovih godina nisam pričala sa svojim roditeljima. Jedino seksualno iskustvo s muškarcem dogodilo mi se u srednjoj školi, to je nešto što nitko ne zna. Gadilo mi se to iskustvo. Gospodin Lowse, moj profesor engleskog, obasuo me komplimentima, ali teško sam shvaćala te stvari. Nakon nastave vježbala sam svoj govor za natjecanje u debati, a on mi je pokazao fotogra∫ju svoje bivše supruge s kojom je bio oženjen trinaest godina i rekao da je nikad nije prebolio. Kada mi je pokazao fotogra∫ju vidjela sam da je velika poput kuće i tada sam znala što želi. Bio je tako odvratan!!!! Uopće me nije privlačio, ali negdje u središtu sebe iz nekog jadnog razloga osjećala sam se počašćeno. Šaptao mi je u uho i gledao me duboko u oči. Već sam tada znala što radi, ali valjda mi to tada nije toliko smetalo. Pojebao me na svojoj drvenoj katedri nakon što je spustio zastore. Izgledao je tako uzbuđeno da sam se uplašila. Nisam shvaćala kako se itko može toliko uzbuditi zbog seksa sa mnom. Na stolu me jebao oko tri minute, a glavom sam rušila knjige na pod. Pogledala sam njegovo ružno, iskrivljeno lice, a on je rekao “Svršit ću unutra.” Rekao je to tri ili četiri puta zaredom. Kada je završio, izvukao je kurac; izgledao je malo potreseno. Pogledala sam ga i rekla “Gospodine Lowse, pojebali ste me u tr187

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira Priče za u umirućem uspaljene svemiru djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru Harmony Korine Smijurije usred rasnih nemira

buh.” I dalje sam ga, nakon svega, zvala gospodin Lowse. Ne moram ni spomenuti da sam se, kada sam došla kući, osjećala potreseno i zbunjeno. Na brzinu sam se svukla. Trbuh mi je bio prekriven sasušenim sjemenom. Sjećam se da se to dogodilo prije Dana sjećanja. Te sam nedjelje sama gledada TV i osjetila nadraženost na stražnjem dijelu bedra. Otišla sam u kupaonicu i pronašla iver u bedru te se smjesta sjetila drvenog stola gospodina Lowseja. Srušila sam se na pod i plakala barem pola dana. Tako me to pogodilo. A sada se sve toliko promijenilo, čini se kao da se sve to dogodilo jako davno, što je istina, ali osjećam da bi se svijet trebao riješiti ljudi poput mene. Nije prirodno biti lezbijka; Bog je htio da ljudi rađaju djecu i žive na donekle normalan način. Što se tiče moje težine, oduvijek sam debela. Prošlih godinu dana morala sam si guzicu brisati medicinskom četkom. Pišem o svemu tome ovdje jer želim sve razjasniti. Nitko više nije iskren; ljudi nikad ne govore ono što osjećaju. Samo želim da ovo bude svima dostupno. Poistovjećujem se s debelim likom iz ∫lma Full Metal Jacket kojeg ostali vojnici pretuku sapunom dok spava. Željela bih da na mojem nadgrobnom spomeniku piše “Božja pogreška.”

........................................ potpis

Pismo samoubojice #11 Majko, zaljubio sam se u tebe. Kad god bi te tata grabio dok sam bio mali osjećao bih se neugodno. Kada sam izašao s Tammy naljutila si se jer je napola crnkinja. Tada sam htio reći, ako si toliko ljuta, zašto me jednostavno ne voliš, i to ne onako kako prosječna majka voli svoje prosječno dijete. Ponekad sam osjećao da me razumiješ, iako je sve bilo neizrečeno. Osjećao sam da se i ti jednim dijelom tako osjećaš: ujutro bi me gledala kako se odijevam za školu i znao sam da me gledaš, ponekad i duže od normalnog roditelja. Nadam se da ćeš dati otkaz u dućanu sa životinjama i pronaći posao koji će te više uveseljavati. Uvijek ću te voljeti, mama.

Tvoje sin-ašce

........................................ potpis

zamolio sam svoju djevojku da posudi pornić. mislila je da bi bilo fora da posudi jedan s homoseksualcima. toliko me napalio da sam se osjećao preporođenim. i što se dogodilo? nemoj se smijati, ali shvatio sam da sam homoseksualac, pa sam je izbacio na ulicu.

188

Moć grubijana i njegova dnevnika Kada sam dobio hepatitis B, prvo sam iz ambulante otišao do kuće svoje majke. Ušao sam u njezinu sobu, a ona je u krevetu čitala National Geographic. Rekao sam joj da su mi dijagnosticirali hepatitis B, nije joj dugo trebalo da reagira, ali sam prije toga primijetio crno-bijelu fotogra∫ju Nancy Reagan istrgnutu iz jednog od njezinih časopisa te mi se učinilo da je Nancy prošla kroz mnogo plastičnih operacija lica, ali su joj ruke i dalje bile naborane, s mnogo staračkih pjega. Iznenadilo me što je pred sjednikova supruga dopustila da joj ruke toliko ostare.

Ubojstvo Randyja Webstera (Telefon zvoni. Otac napusti stol za objed i javi se na telefon.) OTAC: Halo. (Majka pije vodu iz čaše za vino i gleda u viseći luster.) OTAC: Ubijen je prije dva tjedna. (Majka gleda u svoj tanjur.) OTAC: (Još uvijek na telefonu.) U redu je. (Otac poklopi slušalicu i vrati se za stol. Pogleda svoju suprugu.) OTAC: Zvali su iz vojske, traže novake.

JOHN CANDY: Ja sam tip čovjeka koji može živjeti i bez slave. SUPRUGA: Ja mislim da si propalica. JOHN CANDY: Jesam. Nemam ništa protiv poniznosti. SUPRUGA: Dobro. JOHN CANDY: Glumio sam u ∫lmovima sa samo osam godina. Bio sam samo dječak. SUPRUGA: Nisi bio lijep. JOHN CANDY: I dalje nisam. Uspijevam preživjeti od čiste snage volje. Znaš to. SUPRUGA: Našeg je sina sve ovo istraumatiziralo. Za mene to nije velika stvar. Za mene je u redu što si propalica. Jedino ne mogu podnijeti tvoju mržnju prema samome sebi. Tvoje stalno sažalijevanje, kako uvijek objesiš glavu i hodaš uokolo potišten. JOHN CANDY: Sve što si rekla je točno. Sve je to istina. Da budem iskren, žao mi je što nisam bio stolar poput svog oca ili grobar poput mog ujaka. SUPRUGA: Trebao si biti. JOHN CANDY: Barem ne bih bio pod tolikim pritiskom. S englreskoga preveo Nikola Novaković Ulomci knjige A Crackup at the Race Riots.Drag City, 2013.

189

190

Mary E. Papke

Eksperimentalni SF Pamele Zoline

amela Zoline banula je na scenu znanstvene fantastike 1967. objavivši “Toplinsku smrt svemira” u poznatom znanstvenofantastičnom časopisu New Worlds, koji je tada uređivao Michael Moorcock. Zoline je bila dvadesetšestogodišnja Amerikanka koja je živjela u Londonu, studenti ca koju su zanimali radikalna umjetnost i agit-prop te koja je brzo postala dijelom Moorcockova umjetničkog kruga Notting Hill. Moorcock je upravo bio preuzeo ∫nancijski upropašten časopis i okupio cijenjene pisce i kritičare da mu pomognu pridobiti novčanu potporu prestižnog Arts Councila. Uz mnoge druge umjetnike Zoline je pridonijela tom izuzetno novom New Worldsu svojim ilustracijama. Časopis je bio ponovno rođen kao mjesto posve eksperimentalne ekstrapolirajuće pripovjedne proze koja je automatski povećala raspon očekivanja od znanstvene fantastike. “Smrt svemira” prva je priča koju je Zoline bila napisala od srednje škole te je objavljena istog mjeseca kad je jedna od njezinih slika izložena u Tate Gallery. Premda je napisala još samo nekoliko new-wave znanstvenofantastičnih priča koje je objavila u časopisima The New SF, Likely Stories i Interzone, sve su značajne zbog odbacivanja jasne realistične naracije; u priči “Sheep” (1981.) oštroumno dekonstruira određene žanrove zapadne kulture: pastoralu, špijunsku priču, western i samu znanstvenu fantastiku i otkriva majstora koji iza zastora upravlja predstavom i opčinjenu publiku drži pod paskom. Radovi su joj izuzetno eksperimentalni u formi i sadržajno, vrlo su provokativni i duboko proživljeni. Sam je Moorcock rekao da ga se prilikom prvog čitanja “Smrt svemira” tako snažno dojmila da se rasplakao. Tijekom dvadeset godina nakon prvog objavljivanja “Smrt svemira” objavljena je u još barem devet znanstvenofantastičnih antologija. Međutim, zbog ograničene prozne produkcije Zoline je relativno nepoznata te je ni čitatelji niti kritika ne cijene dovoljno. “Smrt svemira” ne mora se čitatelju isprva uopće činiti kao znanstvena fantastika. U njoj nema izbečenih čudovišta, međuplanetarnih letova, postapokaliptičnih svjetova niti tehnoloških čudesa. Priča nije toliko usredotočena na vanjski svijet koliko na unutarnji ∞ i to svijet žene ∞ i na geogra∫ju svakodnevnog ∞ geogra∫ju doma i supermarketa ∞ a ne na 191

Priče za Priče za uspaljeneuspaljene djevojčicedjevojčice usred usred rasnih nemira rasnih nemira u umirućem u umirućem svemirusvemiru Mary E. Papke Eksperimentalni SF Pamele Zoline

fantastično i izvanserijsko. Poput nekih radova Kate Wilhelm, Judith Merril, Marion Zimmer Bradley i Anne McCaffrey napisanih u isto vrijeme Zolineina priča istražuje prostor odnosa, onaj koji dijele majka i dijete, muž i žena, kućna ekonomija i javna sfera. Priča to čini ekstrapolirajući iz svakodnevice američke supruge i majke, pripadnice srednje klase, noćne more beskrajnih, beznačajnih ponavljanja, zahtjeva i očekivanja te usredotočivši se pozorno na probleme roda, etike brige prema drugima i obećanja bolje budućnosti. Unutar tog domaćeg prostora “izvanzemaljci” se pojavljuju pod krinkom djece, svekrve, osoba i likova iz visoke i niske kulture poput Shakespearea i Gar∫elda, pa čak, u najuznemirujućim prizorima za protagonisticu, samog njezina lika. Većina ženskih likova u znanstvenoj fantastici koju su napisali muškarci izvorno je služila kao utičnica za mušku hrabrost, znanstvenu stručnost ili, doslovno, za izvanzemaljski seks. SF spisateljice rano su zanemarile taj zahtjev da u znanstvenoj fantastici ženski likovi budu obična sredstva nadmoćnih muških protagonista radi užitka uglavnom muškog čitateljstva. Za te su spisateljice ženski likovi aktivni subjekti, a ne obični objekti požude niti pasivne pomagačice. No izvanredne dileme s kojima se suočavaju ne rješavaju se uvijek jednostavno niti je njihov svijet lako izbaviti. Premda ženski likovi u tim djelima često podbacuju u svojim nastojanjima, djela svraćaju pozornost na pisanje znanstvene fantastike kao na politički čin. To jest, kao što vidimo u Zolineinoj priči, premda junakinja sama ne uspijeva spasiti svijet, Zolineino pisanje o njezinoj nesreći ističe apsolutnu potrebu da to učine čitatelji. Budući da je napisana ubrzo nakon objavljivanja The Feminine Mystique Betty Friedan 1963., knjige koju su brzo prepoznali kao ključan feministički tekst, i romana poput The Diary of a Mad Housewife Sue Kaufman, 1967., Zolineina priča je možda nastala pod utjecajem drugog vala feminizma. Prvi val feminizma s prijelaza 20. stoljeća usredotočio se na žensko pravo glasa. Drugi se val usredotočio na društveno umanjivanje značaja žena i njihova rada. Pitanja spola, roda, rase i klase kojima se bavio feministički pokret 1960-ih i 1970-ih prisutna su dakako i u nekoliko glavnih znanstvenofantastičnih romana tog razdoblja: Picnic on Paradise (1968.) i The Female Man (1975.) Joanne Russ, Woman on the Edge of Time (1976.) Marge Piercy te u možda najslavnijem djelu, Lijeva ruka tame (1969.) Ursule K. LeGuin. Zolinein rad istovremeno pokazuje jasne a∫nitete prema avangardi i često konfrontacijskoj ekstrapolirajućoj pripovjednoj prozi koja se pojavljivala u to vrijeme, a čiji je najozloglašeniji primjer “The Assassination of John Fitzgerald Kennedy Considered as a Downhill Motor Race” J. G. Ballarda. Ne iznenađuje nas što sama Zoline u pogledu književnih žanrova smatra da su granice između tipova i podtipova proze mnogo Ωuidnije nego što bi većina kritičara bila voljna priznati te naznačuje da je konstruktivnije gledati velik dio umjetnosti i književnosti kao “grupno djelo”; ona kaže: “To što sam bila takva sretnica da se družim s lošim dečkima Londona, uključujući Toma Discha, Johna Clutea, Mikea Moorcocka, Johna Sladeka, Jimmyja Ballarda itd. zasigurno je dalo mojim pričama određen kontekst.” Nadalje rado priznaje da je na nju utjecala “velika knjižnica puna pisaca među kojima su Nabokov, DeLillo, Pynchon, Disch, Ed Abbey, Crowley, Clute, Wallace Stegner, Gary Snyder, E. O. Wil192

son, John LeCarre, Robert Lowell, Louise Erdrich”, a čitatelj može vidjeti kako se ti mnogostruki utjecaji prepoznaju i u mjestima na kojima je objavljivala svoje radove. S engleskog prevela Ivana Rogar. Pod naslovom “A Space of Her Own: Pamela Zoline’s ‘The Heat Death of the Universe’” objavljeno na http://justinelarbalestier.com/books/daughters-of-earth/excerpts/papke/

193

194

Pamela Zoline:

Toplinska smrt svemira

1. ONTOLOGIJA: grana meta∫zike koja se bavi prirodom postojanja i bitka. 2. Zamislite blijedoplavo jutarnje nebo, gotovo zeleno i oblake tek na rubovima. Zemlja se vrti i čini se da se sunce uspinje, planine erodiraju, voće propada, foraminifera dodaje još jednu komoru u svoju ljušturu, nokti beba rastu kao i kosa mrtvih u grobovima, a u pješčanim satovima pijesak pada i mjeri vrijeme kuhanja jajeta. 3. Sarah Boyle misli da joj je nos prevelik premda se sviđao nekolicini muškaraca. Nos je obilan i pravi dobro odmjerenu geometrijsku krivulju, na čijem je vrhu koža prilično nategnuta pa se kroz nju nazire bjelina kosti. Nos joj posjeduje vrlo sličnu arhitektonsku napregnutost i dojam matematičkog izračuna kao i prsna kost purice dan nakon Dana zahvalnosti; njezino je djevojačko prezime Sloss, miješanog je njemačkog, engleskog i irskog podrijetla; u osnovnoj školi jako je loše igrala softball i, pored toga što su je odabirali za tim zadnju, uvijek je igrala u centru jer nitko nije mogao udariti loptu tako da odleti do centra; od svih umjetnosti najviše voli glazbu, a od glazbe Bacha, J. S.; živi u Kaliforniji premda je odrasla u Bostonu i Toledu. 4. VRIJEME DORUČKA U KUĆI BOYLEOVIH U ULICI LA FLORIDA, U ALAMEDI, U KALIFORNIJI, DJECA ZAHTIJEVAJU ZAŠEĆERENE KUKURUZNE PAHULJICE. Pomalo nevoljko Sarah Boyle djeci poslužuje zašećerene kukuruzne pahuljice i već čuje kako se mali mliječnobijeli zubi kvare i kako zavija zubarova bušilica: kao da buši kost. Zubar je nizak, blag čovjek s brkovima koji Saru ponekad podsjeća na ujaka koji živi u Ohiju. Svakom djetetu jedna zdjela. 5. Ako čovjek pomisli da kutiju s kukuruznim pahuljicama pripadnici potpuno drukčije kulture smatraju apstraktnim predmetom, shvatit će da ona može izgledati prekrasno. Čvrsti kvadar uredno je spojen, klasičnih proporcija, obdaren bogatstvom jarkih boja, nježno 195

Priče za Priče za uspaljene uspaljene djevojčice usred djevojčice rasnih nemirausred rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru

plavih, grimiznih, guste oker, neprocjenjivi pigmenti koji su nekoć bili predodređeni za svete slike i za kozmetiku slijepih lica mramornih bogova. Veliko pakiranje. Neto masa 250 grama. “Mrrrrr, prrrrrre∫ne su!” kaže mačak Gar∫eld. Kutija obećaje: energiju, darove prirode, vječnu mladost. Na poleđini je slika Williama Shakespearea koju valja izrezati i svinuti da bi je kao masku nosilo tisuće malih Shakespearea u Kansasu, Detroitu, Tucsonu, San Diegu, Tampi. On sam izgleda istovremeno prijazniji i ponešto glupljeg pogleda nego što smo navikli. Dvoje ili više djece traži masku, ali Sarah odlaže tu solomonsku odluku do trenutka kad kutija bude prazna.

Pamela Zoline: Toplinska smrt svemira

6. Poruka ispisana narančastim viticama kaže da je negdje u pakiranju dar iznenađenja, ugniježden među zlaćanim pahuljicama. Dosad ga još nisu iskopali pa djeca traže više hrane nego što žele pojesti: velike žute kupove, da bi ubrzala otkriće. Unatoč tome na kraju obroka nekoliko slojeva pahuljica ostaje u kutiji, a među njima i dar. 7. Tu je čak i Posebna ponuda za tajno članstvo, šifru i čarobni prsten, koje će dobiti ako proizvođaču pošalju etiketu s kutije i 50 centa. 8. Tri ponude na jednoj kutiji pahuljica. Sari Boyle to se čini kao napadan poziv na kupnju. Možda nešto nije u redu s pahuljicama pa ih moraju brzo prodati, skinuti s polica prije nego se vijest pročuje. Možda kod male djece uzrokuju poseban, okrutan oblik raka. Dok Sarah Boyle skuplja zdjele na kojima su otisnuti zečići i bejzbolski statistički podaci, napola pune mlijekom i razmoćenim pahuljicama iz kojih se još prolijeva sadržaj, zamišlja novinske naslove: “Diljem zemlje oboljela mala djeca, Zašećereni prst sudbine, Slatka smrt napada bebe”. 9. Sarah Boyle živahna je i inteligentna mlada supruga i majka, obrazovana na dobrom istočnom koledžu, ponosna na svoju sve veću obitelj koja je usrećuje i zbog koje je stalno zaposlena u kući. 10. ROĐENDAN. Danas je rođendan jednom njezinu djetetu. Kasno poslijepodne bit će zabava. 11. ČIŠĆENJE KUĆE. PRVO. Čišćenje kuhinje. Sarah Boyle stavlja zdjele, tanjure, čaše i pribor za jelo u sudoper. Ljepljiv dio žutog stola obloženog laminatom koji sliči mramoru riba sintetičkom spužvom posebno plave boje o kojoj ćemo još čuti. Stol je pun šećernih i ljepljivih otisaka dječjih ruku raznih veličina. Svjetlo pada na otiske, oni se pojavljuju i nestaju ovisno o položaju oka koje ih promatra. Metenje poda zahvaća trokutastu polovicu kriške tosta namazanu džemom od grožđa, pribadače, zeleni Ωaster, pahuljice, lutkino oko, prašinu, pseću dlaku i gumb. 12. Dok ne otkrijemo neki novi planet i ne počnemo razgovarati s njegovim kakvimgod zelenoglavim stanovnicima koji se služe telepor196

tacijom ∞ podrazumijevajući dakle postojanje samo ovog našeg smanjenog, komunikacijom poharanog svijeta ∞ možemo li uopće govoriti da postoji ikakva izdvojena kultura? Promatrajući metastazu zapadne kulture to se čini sve nevjerojatnije. Sarah Boyle zamišlja kako je cijeli svijet postao poput Kalifornije, gdje su sve topografske nesavršenosti izbrisane uz brujanje i slatkast miris kozmetičke sprave estetskog kirurga; zamišlja svjetsko stanovništvo kako se dijetalno hrani i uživa u dokolici, sa sličnim ružičastim i crvenkastoljubičastim frizurama i sunčanim naočalama boje dragog kamena. Zemlju ružičastu poput pičke i zelenu poput avokada, obavijenu grudnjakom i steznikom od čudovišno složenih autocesta, beskrajnu i neprestanu Kaliforniju koja obuhvaća i transformira čitav planet, Kaliforniju, Kaliforniju!

13. PRVI UMETAK. O ENTROPIJI ENTROPIJA: Veličina prvotno uvedena kako bi se olakšali izračuni i jasnije izrazili rezultati termodinamike. Promjene entropije mogu se izračunati samo za reverzibilan proces, kad se de∫niraju kao odnos količine apsorbirane topline prema apsolutnoj temperaturi na kojoj se toplina apsorbira. Promjene entropije kod stvarnih nereverzibilnih procesa računaju se postuliranjem ekvivalentnih teoretskih reverzibilnih promjena. Entropija sustava je mjera njegova nereda. Ukupna entropija bilo kojeg izoliranog sustava ne može se smanjiti neovisno o kojoj je promjeni riječ; ili će se povećati (nereverzibilan proces) ili ostati konstantna (reverzibilan proces). Ukupna entropija Svemira stoga je u porastu i stremi k maksimumu te korespondira potpunom neredu čestica u njemu (pod pretpostavkom da ga smatramo izoliranim sustavom). 14. ČIŠĆENJE KUĆE. DRUGO. Pranje dječjih pelena. Sarah Boyle piše sebi podsjetnike po čitavoj kući; labirint divljeg pisma obogaćen strelicama, dijagramima, slikama. Bilješke ostavlja na svakoj slobodnoj površinu u očajničkom/ junačkom pokušaju da zapiše, zabilježi, ble∫ra, prizove, uredi i umiri. Na valovitom, bijelom plastičnom poklopcu kante za pelene s cvjetovima napisala je rečenicu ružem da ukloni čudno očajanje zbog amonijaka. “Dušikov ciklus ključni je dio u izmjeni organskog i anorganskog na zemlji. Slatki zadah Svemira.” Na zidu su pokraj perilice rublja znak jina i janga, mandale i riječi: “Mnoge se mlade supruge osjećaju zarobljene. To je suvremeni sociološki fenomen koji se djelomično može objasniti rascjepom između promjene životnih obrazaca i prilagodbe javnih usluga tim obrascima.” Iznad štednjaka napisala je: ”Upomoć, Upomoć, Upomoć, Upomoć, Upomoć.” 15. Ponekad stvari u sobi označava brojkama i slovima, svaki predmet jednim znakom. U dnevnoj je sobi 819 zasebnih pokretnih predmeta, uključujući knjige. Ponekad predmete označava nazivima ili pogrešnim nazivima; pa je na njezinoj komodi četka za kosu označena kao ČETKA ZA KOSU, kolonjska vodica kao KOLONJSKA VODICA, 197

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira Priče za u umirućem uspaljene svemiru djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru Pamela Zoline: Toplinska smrt svemira

krema za ruke kao MAČKA. Strastveno voli dječje rječnike, enciklopedije, abecedarije i sve leksikone, opčinjena i smirena usred simulakruma sveobuhvatnih popisa i sređenosti. 16. Na vratima spavaće sobe napisane su dvije de∫nicije iz leksikona: “BOG: predmet štovanja”; “Homeostaza: održavanje postojanih unutarnjih uvjeta u nekom okolišu.” 17. Sarah Boyle pere pelene, pere rublje, oh, sveta Veroniko, mijenja posteljinu u bebinu krevetiću. Posprema igračke, koračajući preko i oko konstelacije sredstava za igru koja još djeluju živo. Tu su razna vozila te predmeti za liječenje, domaćinstvo i ratovanje; zoološki vrt plišanih životinja, natučenih i vonjavih od višegodišnje ljubavi; stotine ∫gurica, plastičnih životinja, kauboja, autića, izvanzemaljaca pomoću kojih djeca u igri stvaraju pod- i nad-svjetove. Jedna od Sarinih omiljenih lutaka je Baba, drvena babuška u kojoj, kad je otvori, otkriva drugu, manju, ali inače istovjetnu lutku koju kad otvori itd. otkriva lekciju o beskonačnosti barem na osnovi sedam lutaka. 18. Prošle su dvije godine otkako majka Sare Boyle nije živa. Sarah Boyle misli da je glazba formalna artikulacija prolaska vremena, a da ju je Bach najbolje ostvario. Oči su joj ponekad boje spomenute kuhinjske spužve. Kosa joj je prirodno smeđa, kao dlaka španijela; prije nekoliko mjeseci jednog histeričnog dana obojala ju je crveno pa sad ima dvije nijanse s prugom u sredini, poput obojanih zidova sirotinjskih zgrada ili starih škola. 19. UMETAK BROJ DVA. TOPLINSKA SMRT SVEMIRA. Drugi zakon termodinamike može se protumačiti kao da ENTROPIJA zatvorenog sustava stremi k maksimumu, a da njegova raspoloživa ENERGIJA stremi k minimumu. Smatra se da je Svemir termodinamički zatvoren sustav, a ako je to istina, znači da mora doći vrijeme kad će se Svemir “potrošiti”, jer će ostati bez raspoložive energije. To se stanje naziva “toplinska smrt svemira”. Međutim, nije sigurno da je Svemir zatvoren sustav u tom smislu. 20. Sarah Boyle natače Coca-Colu iz hladnjaka i pali cigaretu. Od hladnoće i slatkog okusa guste smeđe tekućine zaboli je grlo, a ona u zubnom mesu nakratko osjeti ubod, slatki sok moje mladosti, oči su joj se zasuzile zbog gaziranosti, misli na toplinsku smrt svemira. Logaritam tih dana kasnog ljeta, beskrajan poput irske zmije koja vječno vijuga kroz rukopise optočene draguljima, s repom u ustima, vrelina te nasilno pritišće, naotičeš. Losanđelesko je nebo toliko ispunjeno i izbijeljeno krhotinama da gubi svu boju i svjetluca poput zrcala, odražavajući preprženu zemlju. Sve postaje vrelije i vrelije, svaka čestica materije sve je nemirnija, ekscitiranija sve dok veze ne puknu, ljepilo ne popusti, dezodoransi ne izgube pritisak. Zamišlja kako se čitav New York topi kao na Dalijevoj slici u veliku čokoladnu smjesu, veliku juhu, Veliku njujoršku juhu.

198

21. ČIŠĆENJE KUĆE. TREĆI DIO. reveti pospremljeni. Usisavanje hodnika, tepiha s uvelim cvjetovima, K vinovom lozom i lišćem koji u beskraj zavijaju i izvrću se te se spajaju jedni s drugima u grozničavoj i neprekidnoj ekstazi. Iznenada usisivač stane ispuhivati zrak umjesto da ga usisava, pljuje pikule, oči lutaka, prašinu, krekere. Stari štos. “O Bože”, kaže Sarah. Kao da su joj dali znak, beba stane vikati jer želi pažnju/previjanje/hranu. Sarah nogom udara usisivač koji podrigne i ponovno proradi. 22. ZA RUČKOM JE PROLIVENA SAMO JEDNA ČAŠA MLIJEKA. Za ručkom je prolivena samo jedna čaša mlijeka. 23. Biljke treba zaliti, Geranij, Zumbul, Lavandu, Avokado, Ciklamu, nahraniti ribice, sretne ribice s porculanskim dvorcima i sirenama u staklenoj posudi. Kornjači je naizgled sve lošije i vjerojatno će uginuti. 24. Plave oči Sare Boyle, koliko plave? Daleko plavlje i drukčije nijanse od metafora Prirode koje su pokretale toliko dosadašnjih književnih djela. Lijepo, moderno, psihodelično, sintetički plave; blistave azurne boje nebesa na razglednicama poslanih iz bujnih suptropskih krajeva, na kojima se tamna lica domorodaca smiješe bjelokosnim, ambivalentnim osmjesima; obećavajuće, debele, neprirodne plave boje snažne tablete za smirenje; hladne, zločeste plave boje one lažne kuhinjske spužve; najdublje, najnevjerojatnije azurne boje popločanih kalifornijskih bazena bez mahovine. Kemičari su u svojim kuhinjama spravljali, hladili i destilirali tu plavu iz tisuća bezbojnih, divno strukturiranih kristala, od kojih je svaki bio jedinstven i bez para; a sad ta boja pišti, ključa, gori u Sarinim očima. 25. UMETAK BROJ TRI. O SVJETLOSTI. SVJETLOST: Ime nadjenuto djelatnosti kojom promatrani predmet utječe na promatračeve oči. Sastoji se od elektromagnetske radijacije s približnim rasponom valne dužine od 400 do 700 nanometara; varijacije u valnoj dužini proizvode različite senzacije u oku, u skladu s različitim bojama. 26. SVJETLOST I ČIŠĆENJE DNEVNE SOBE Svi predmeti (njih 819) i površine u dnevnoj sobi prekeriveni su običnom sivom prašinom, kao da je riječ o jazbini divovskog miša koji se linja. Iznenada više valova ili čestica vrlo snažnog sunčeva svjetla zabrza kroz prozor pa sve zablista u višestrukim dugama. Lebdeći u čvrstoj svjetlosnoj kocki, poput drevnog kukca zarobljenog u jantaru, Sarah Boyle shvaća da je prašina doista najljepša stvar u sobi, mana za oči. Duchamp, taj veliki mislilac, premazao je ∫ksativom prašinu koja je pala na jednu od njegovih skulptura, smatrajući je dijelom umjetničkog rada. “Tako poliježe ludilo, tvrdi Sarah”, kaže Sarah. Ponovno je obuzima pomisao da posloži kućanstvo prema dadaističkim načelima. Sve bi prostorije bile pune predmeta, novine i časopisi bi se pretvorili u kompost, krumpiri na policama, 199

Pamela Zoline: Toplinska smrt svemira

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira Priče za u umirućem uspaljene svemiru djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru

grašak u limenci u smeću dobio bi novo srce i ponovno oživio te počeo pružati zelene izdanke prema suncu. Biljke bi se raspojasale i zavijajući oko kuće napravile prašumu, lomeći žbuku, kidajući šindru, a vrt bi ušao u kuću kroz vrata. Zlatne bi ribice uginule, ptice bi uginule, preparirali bismo ih; pas bi uginuo zbog nebrige, a vjerojatno i djeca ∞ svi preparirani, posjednuti negdje u kući, prekriveni prašinom. 27. UMETAK BROJ ČETIRI. DADA. DADA (franc., drveni konjić) bila je nihilistička prethodnica nadrealizma, nastala u Zürichu tijekom Prvog svjetskog rata, kao proizvod histerije i šoka koji je trajao otprilike od 1915. do 1922. Namjerno je bila antiumjetnička i protusmislena, s namjerom da izazove zgražavanje i skandal, a njezino najsvojstvenije ostvarenje bilo je Duchampovo “djelo”, reprodukcija Mona Lise ukrašena docrtanim brkovima i opscenim natpisom LHOOQ (čitaj: elle a chaud au cul). Druge manifestacije uključivale su Arpove kolaže od nasumično izrezanih i pomiješanih papira u boji, ready-made predmete poput sušila i kotača bicikla što ih je kao svoja djela “potpisao” Duchamp, Picabijine crteže strojeva s nepovezanim naslovima, nekoherentnu poeziju, predavanje koje je istovremeno izložilo 38 predavača i izložbu u Kölnu 1920. koja se održala u produžetku kavanskog zahoda, gdje je gledateljima na raspolaganju bila sjekira kojom su mogli razbijati eksponate, što su i radili. 28. SATOVI I DRUGA MJERNA SREDSTVA. U kući Boyleovih četiri su zidna sata; tri ručna sata (jedan je sat igračka s Mikijem Mausom); dva kalendara i dva rokovnika; tri ravnala, metar na rasklapanje; menzura; komplet crvenih plastičnih mjeračih žlica koji uključuje veliku žlicu, čajnu žličicu, žličicu veličine polovine čajne žličice, jednu veličine četvrtine čajne žličice i jednu veličine osmine čajne žličice; pješčani sat; obični toplomjer i rektalni toplomjer; izviđački kompas; barometar u obliku kuće, kroz koju se beskonačno naganjaju starica i starac ne ostvarujući svoju želju; vaga za odrasle; vaga za djecu; krojački metar koji se izvlači iz pustenog jastučića u obliku jagode; zid na kojem je označena visina pojedinog djeteta; metronom. 29. Nakon ručka, dok čisti kupaonicu, Sarah Boyle uočava novu boru na licu. Jedva je vidljiva, a proteže se od sredine čela do početka nosa. Kad Sarah skupi obrve, bora se jasno urezuje onako kako će stajati u budućnosti. Sarah dodaje oznaku na zidu gdje bilježi zgoditke. Bore na licu i drugi nagovještaji smrtnosti, glasi naslov. Na zidu su trideset i dvije oznake, uključujući posljednju. 30. Sarah Boyle je živahna i duhovita mlada supruga i majka, školovana na dobrom istočnom koledžu, ponosna na sve veću obitelj koja je usrećuje i zbog koje je stalno zaposlena u kući; bavi se mnogim hobijima i društvenim aktivnostima, a tek se povremeno predaje opsesivnim mislima o Vremenu/Entropiji/Kaosu i Smrti.

200

31. Sarah Boyle nikad ne zna sa sigurnošću koliko djece ima. 32. S vremena na vrijeme Sarah razmišlja; Saru povremeno obuzima ta misao; ponekad Sari padne na pamet da postoje stvari kojima se valja nadati, postignuća koja treba željeti: obične reprodukcije, zrcalne reprodukcije nas samih. Djecu. Dok noću leži u krevetu, ponekad je zapljusne sjećanje na porođaj, uvijek u boji i teksturi crvenih plišanih kino sjedala; bolno kidanje koje uvijek, nakon određenog intenziteta bola, klizne u krajolike, slatkast zadah znojne medicinske sestre. Drvena babuška ima jarke, savršeno okrugle crvene pjege na obrazima, na sredini se prepolavlja i otkriva u sebi manju, ali inače istovjetnu lutku s okruglim jarko crvenim pjegama na obrazima itd. 33. Kakve li sreće za ljudsku vrstu, misli Sarah ili je misli misle, da se djeca mogu toliko maziti. U protivnom ubrzo bismo ih odbacili zato što su pijavice, a vrsta bi se ugasila u obliku lijepog slatkog cvijeta, što bi bilo golemo umjetničko postignuće u razvijanju civilizacije posljednjeg naraštaja. Najboljim bi se ženama jajovodi zavezali u dobi od dvanaest godina ili bi one možda potpuno izbjegavale Ljubavni čin? Svi bi se interesi podvrgnuli ra∫niranju svakog čula u tkivu života, svakog Ωuidnog sata, bez kukavičkih stremljenja k besmrtnosti putem neujednačenih plodova utrobe koji prečesto dovode do razočaranja. 34. UMETAK BROJ PET. LJUBAV. LJUBAV: tipičan osjećaj koji uključuje sklonost prema nekom predmetu ili vezanost za nj, a kad se na njega pomisli smjesta biva emocionalno obojen te je sposoban, kako je istaknuo Shand, izazvati bilo koju iz čitavog raspona primarnih emocija, u skladu sa situacijom u kojoj se predmet nalazi ili predstavlja. Često, a prema psihoanalitičarima uvijek, koristi se u smislu seksualne ljubavi ili čak pohote (koliko god želite). 35. Sarah Boyle povremeno osjeća jedinstvo sa svojim tijelom, a povremeno potpunu razdvojenost. S obzirom na dualnost um/tijelo. S obzirom na dualnost vrijeme/prostor. S obzirom na dualnost muško/ žensko. S obzirom na dualnost materija/energija. Ponekad, u krajnjim slučajevima, njezino joj se Tijelo čini kao životinja na uzici koju je Um odveo u šetnju parkom. Ulične svjetiljke iskustva. Ruke su joj osute blagim pjegicama, a kad se jako umori, ta mjesta postanu zapaljiva poput triješća, a oči ljubičaste. 36. Kućanske je poslove nemoguće dovršiti, kaos uvijek vreba spreman prodrijeti na bilo koje područje koje je ostalo bez korova, džungla puna prljavih tava i divovskih plišanih životinja koje urliču i koje su odjednom podivljale. Strašne staklene oči. 37. NABAVKA ZA ROĐENDANSKU TORTU Nabavka u supermarketu s bebom ispred kolica i većim djetetom koje se drži za njih. Pomiješana plava i ružičasta svjetlost iz 201

Pamela Zoline: Toplinska smrt svemira

Priče za uspaljene djevojčice usred rasnih nemira Priče za u umirućem uspaljene svemiru djevojčice usred rasnih nemira u umirućem svemiru

Ωuorescentnih svjetiljaka u obliku kockica leda na pladnju svjetlija je, hladnija i otrcanija od dnevnog svjetla. Vrata se otvaraju baš kad, kao Tantal, pružiš ruku prema njima, zaljuljaju se jezovito i tiho. Hrenovke za rođendansku zabavu. Čips, žele bomboni, papirnati stolnjak s rođendanskim uzorkom, pecivo za hot dog, kečap, senf, ukiseljeno povrće, baloni, blaga instant kava, hrana za pse, smrznuti grašak, sladoled, smrznuti bijeli grah, smrznuta brokula u maslacu, papirnati rođendanski šeširi, trobojni papirnati ubrusi, kutija zašećerenih pahuljica s maskom Wolfganga Amadeusa Mozarta na poleđini, kruh, mješavina za pizzu. Tonovi jedva čujne glazbe provlače se kroz golemu trgovinu, uglavnom prolaze mimo mozga i djeluju izravno na jetru, krv i limfu. Zrak blago odiše aluminijem. Vrhnje za kuhanje, čajne vrećice, slanina, salama za sendviče, džem od jagoda. Sarah je pred policama proizvoda za čišćenje, a beba počinje zavijati. Oko nje je čitava izložba predmeta na ponudi. Nešto od one stare histerije zbog koje je obojila kosu u crveno ponovno se budi i ona je ne zatomljuje. Dolazi trenutak kad može odabrati smjer, kao da stoji na slovu x napisanom kredom, pred dvosmjernim znakom; ona ne bira smirenost i odmjerenost. Sarah Boyle metodički, odlučno, u opreznoj ekstazi uzima jedan od svakog proizvoda za čišćenje koji trgovina prodaje. Čistač prozora, čistač za staklo, laštilo za mjed, laštilo za srebrninu, čeličnu vuna, osamnaest različitih marki deterdženta, dezin∫cijens, čistač za zahodsku školjku, omekšivač za vodu, omekšivač za rublje, čistač za odvod, odstranjivač mrlja, vosak za parket, vosak za namještaj, vosak za automobil, deterdžent za tepih, pseći šampon, šampon za suhu, masnu i normalnu kosu, protiv prhuti, za sijedu kosu. Pastu za zube, vodicu za usnu šupljinu, prašak za umjetno zubalo, dezodoranse, antiperspirante, antiseptike, sapune, spužve, mrežice za struganje, čistače za pećnice, odstranjivače šminke. Kad se isti proizvodi pojavljuju u različitim veličinama, Sarah uzima jednu od svake. U slučaju nekih proizvoda akumulira čitave male obitelji pakiranja: veliku bocu šampona koja je otac, bocu majku, bocu stariju sestru koja je malko manja od boce majke i malenu bocu brata. Sarah je napunila troja kolica i moraju joj pomoći pri njihovu guranju niz redove namirnica. Na blagajni njezini smijeh i histerija prijete da sve preplave, a blijeda plava blagajnica bez obrva, poput Mona Lise, pretvara se da je sve normalno i glumi nezainteresiranost. Račun iznosi 57.53 $ pa Sarah mora ispuniti ček. Vozeći se kući s djetetom u dječjoj sjedalici i papirnatim vrećama koje strše na stražnjem sjedalu, ona plače. 38. PRIJE ZABAVE. Gospođa Boyle, svekrva Sare Boyle, dolazi na unukovu zabavu. Site donosi igračku, žutu drvenu patku na žici, proizvedenu u Austriji: patka kvače kad je se vuće po podu. Sarah puni papirnate čaše žele bombonima i čokoladnim bombonima, a gospođa Boyle sjedi za kuhinjskim stolom i priča. Site priča o nekoliko stvari, govori o svojem bujnom vrtu koji su napali rijetki crni kukci, za koje se misli da su došli iz Hong Konga, a koji uništavaju korijenje nekih najnježnijih biljaka i goste se lišćem drugih biljaka. Priča o privatnoj prodaji stolnjaka kojoj namjerava prisustvovati sljedećeg utorka. Priča o 202

svojoj susjedi koja ima rak i sve je slabija. Susjeda je katolkinja koja u životu nije nijednom bila bolesna sve dok je nije napao rak pa sad naočigled propada vrtoglavom brzinom. Liječnik kaže da joj je tijelo u kaosu, kaosu! da stanice posvuda bujaju, govori gospođa Boyle. Kad sam je posjetila, jedva me prepoznala, jedva je govorila, ne može održavati vlastitu higijenu, kaže gospođa Boyle. 39. Ponekad Sarah jedva zna koliko ima slatke bucmaste djece. 40. Kad bi stajala na sredini igrališta, daleko od drugih igračica, smišljala bi pjesme koje bi samoj sebi pjevuckala. 41. Razmišlja o kraju svijeta pod ledom. 42. Razmišlja da će kraj svijeta biti pod vodom. 43. Razmišlja da će kraj svijeta prouzročiti nuklearni rat. 44. Mora postojati nešto više od ovog, misli Sarah Boyle s vremena na vrijeme. Što bi čovjek mogao učiniti da opravda svoj prolazak kroz život? Ili, rečeno manje ambiciozno, da promijeni, makar u kretanju najmanje čestice, putanju i kruženje svijeta? Ponekad su Sarini snovi junačkog opsega, nova simfonija, istovremeno divovska i svima razumljiva, koja rabi strojne laboratorije i sve izumljene instrumente da bi zacijelili krvavu raspuklinu; niz slika koje bi trans∫gurirale, zapanjile i umirile poludjeli umjetnički svijet koji sopćući juri; nov roman koji bi obnovio jezik. Ponekad razmišlja o mističnom, nestalnom i nasumičnom i čini se da bi jedna promjena, bez obzira koliko mala, bila dovoljna. Kornjače obično žive mnogo godina. Urezati ime, datum i možda riječ nade u kornjačin oklop, a onda je pustiti da putuje svijetom, taj bi jedan čin sigurno poništio apsurd... 45. Gospođa Boyle ima jedva vidljive brkove, poput Duchampove Mona Lise. 46. ROĐENDANSKA ZABAVA. Mnogo djece odjevene u pastelne boje sjedi oko dugačkog stola. Iscrpljena su i preuzbuđena od igara koje su bjesomučno igrala, neka su rumena i znojna, druga neprirodno blijeda. Zbog te općenite uznemirenosti i papirnatih šešira na glavama izgledaju kao zli patuljci na večernjoj zabavi. Vrijeme je za tortu. Donosi se golema čokoladna torta u obliku rakete i postolja za polijetanje prekrivena plavim i ružičastim prelijevom. Slavljenik odjednom zaplače. Prestane plakati, zaželi želju i ugasi svjećice. 47. Jedno dijete ne želi jesti hot dog, sladoled niti tortu i traži kukuruzne pahuljice. Sarah mu naspe zdjelu zašećerenih pahuljica, a trenutak kasnije ono se zagrcne. Sarah ga udara po leđima, a on ispljune sitnu zelenu plastičnu zmiju s crvenim staklastim očima, Dar iznenađenja. Sva ga djeca žele.

203

Priče za Priče za uspaljene uspaljene djevojčice usred djevojčice usred rasnih nemira rasnih nemira u umirućem u umirućem svemiru svemiru Pamela Zoline: Toplinska smrt svemira

48. POSLIJE ZABAVE DJECU SE STAVLJA SPAVATI. Vrijeme za kupanje. Promatranje dječje golotinje, djeca su ružičasta i skliska poput tuljana, ciče poput tuljana, prskanje, stenjanje i udaranje rumenog mesa o crvenkasto meso odzvanja u kabini punoj pare, obloženoj pločicama boje bisera. Dječja je golotinja toliko apsolutnija od golotinje odraslih. Nema mirišljavih kovrčavih dlaka koje ukazuju na ciljana mjesta, nema privlačnih izbočina i oblina koji bi oplemenili ovog princa zvijeri. Sva uhranjena gola djeca izgledaju jestivo, Sarini zubi zuje od uspomene na krvave gozbe, prethistoriju. Mladunčad čovjeka sliči po samodopadnosti mladunčadi drugih vrsta, no usporedba im ne ide u prilog jer ona su ponajviše oguljena i najmanje gipka od svih mladunaca. Takva ružičastost, takva posvemašnja ogoljena ružičastost; otvori precizno urezani, obrubljeni blago tamnijom ružičastom, neprekidni zahtjevi za sisom, vremenom, mlijekom raznih vrsta. 49. UMETAK BROJ ŠEST. WEINER O ENTROPIJI. U Gibbsovu Svemiru red je najmanje vjerojatan, kaos je najvjerojatniji. No premda je Svemir kao cjelina, ako uopće postoji cijeli Svemir, sklon propasti, postoje lokalne enklave čiji je smjer naizgled suprotan smjeru Svemira u cijelosti, a gdje prevladava ograničena i privremena tendencija povećanja organizacije. Život nalazi svoje oblike u nekim od tih enklava. 50. Sarah Boyle zamišlja čišćenje i pospremanje velikog svijeta, Svemira čak. Punjenje velikih prostora Svemira sjajnom pjenom slatkasta mirisa za duboko čišćenje. Par∫miranje smrdljivih spilja i vulkana. Ribanje stijena. 51. UMETAK BROJ SEDAM. KORNJAČE. Mnogo različitih vrsta kornjača koje se hrane mesom živi u slatkim vodama tropskog pojasa i umjerenih pojaseva na raznim kontinentima. Najsjevernija od europskih kornjača (koje se pojavljuju čak u Nizozemskoj i Litvi) je europska jezerska kornjača (Emys orbicularis). Duga je od 20 do 25 centimetara i može živjeti stotinu godina. 52. ČIŠĆENJE POSLIJE ZABAVE. Sarah čisti kuću poslije zabave. Žele bomboni i rastopljeni sladoled sunovraćaju se s papirnatih tanjura i buše dezen s ružama na papirnatom stolnjaku. Muha je sretno preminula u bazenčiću sladoleda od jagode. Vlažni gumeni bomboni prljaju sve što dotaknu i naposljetku sami postaju bezbojna, neprozirna i bijela jata pripitomljenih i uspavanih crva. Plastične zviždaljke stoje na napola pojedenim šnitama plave torte. Raštrkani naokolo su tanki papirići iz japanskih paketića sreće. Na njima su otisnute čudnovato složene fraze koje su odabrali očigledno Japanci koji govore samo jedan jezik. Gomile pro∫njenih pripadnika žute rase provode velik dio života proizvodeći te posve bezvezne predmete i ispisujući apsurdne i neshvatljive poruke na tisućama nježnih papirića. “Svaka dlaka u tvojoj kosi je prebrojena”, piše na jednom. Većina je balona puknula. Netko je posadio hrenovku u teglu sa sunovratima. Nekoliko je balona pu204

njenih helijem pobjeglo vlasnicima i sad plove po stropu. Na drugom papiriću sreće piše: “Carski konji teže se suočavaju sa smrću, brojevi, brojevi.” 53. Vrlo je umorna, ima ljubičaste, purpurne podočnjake. Isti su takvi znali užegnuti oči njezina ujaka iz Ohija. Ona ide u kuhinju da postavi stol za sutrašnji doručak, a onda opaža da kornjača u terariju pluta, nepomična, na površini vode. Sarah Boyle je gurka olovkom, ali ona se ne miče. Stoji nekoliko minuta gledajući mrtvu kornjaču na površini vode. Ponovno plače. 54. Počinje palakati. Odlazi do hladnjaka i uzima kutiju s jajima, bijelim i najvećim na tržištu. Baca ih jedno po jedno na kuhinjski pod popločen pločicama s uzorkom jagoda. Prekrasno se razbijaju. Ugleda natpis o Tajnom društvu brkatih zubara, s Posebnom šifrom i Čarobnim prstenjem. Počinje plakati. Uzme tri tanjura sa zečićima i baca ih o hladnjak; razbijaju se, a pod je odjednom prekriven krhotinama, dijelovima zečića, na jednom mjestu je autić, ondje oko, šapica; Stockton, Kalifornija, Acton, Kalifornija, Chico, Kalifornija, Redding, Kalifornija, Glen Ellen, Kalifornija, Cadix, Kalifornija, Angels Camp, Kalifornija, Half Moon Bay. Potpuna ENTROPIJA Svemira stoga se povećava, stremi prema maksimumu, u skladu s potpunim neredom njegovih čestica. Ona plače otvorenih usta. Baca Staklenku marmelade od grožđa i razbija njome prozor iznad sudopera. Misli se da je Svemir termodinamički zatvoren sustav, a ako je to istina, znači da mora doći vrijeme kad će se Svemir “potrošiti”, jer više neće imati raspoložive energije. To se stanje naziva “toplinska smrt svemira”. Sarah Boyle počinje plakati. Baca staklenku džema od jagoda o pećnicu, s koje potom otpadnu emajlirani komadići i pećnica prokrvari. Bach je imao dvadesetoro djece, koliko ih ima Sarah Boyle? Usta su joj otvorena. Usta joj se otvaraju. Otvara vodu i puni sudoper dederdžentom. Piše po kuhinjskom zidu: “William Shakespeare ima rak i živi u Kaliforniji.” Piše: “Zašećerene pahuljice su Hrana bogova.” Voda se pjeni u sudoperu, prelijeva se i u mjehurićima pada na pod s uzorkom jagoda. Ona je na rubu plača. Usta joj se otvaraju. Plače. Viče. Kako čovjek može znati postoji li jedna ili više riba? Ona razbija čaše i posuđe, baca šalice, lonce i staklenke s hranom koji se razbijaju, lome i razlijeću po kuhinji. Pijesak u pješčanom satu pada vrlo tiho. Starac i starica u barometru nikad ne sustižu jedno drugo. Uzima jaja i baca ih u zrak. Zaplače. Otvara usta. Jaja polako prave luk kroz kuhinju poput bejzbolske lopte koju su udarili visoko i koju vidimo na proljetnom nebu, iz daljine. Dižu se mirno, na vrhuncu oklijevaju, a onda padaju polako, polako kroz ugodan, čist zrak. S engleskog prevela Ivana Rogar. Izvornik: “The Heat Death of The Universe” http://web.archive.org/web/20070308051447/www.sci∫.com/sci∫ction/classics/classics_ archive/zoline/zoline1.html

205

206

Domaća proza

Sunčana Tuksar Radumilo

Sunčana Tuksar Radumilo profesorica je engleskog jezika iz Zagreba. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na Emerson Collegeu u Engleskoj. Od 1993. godine objavljuje kratke priče, književne recenzije i prijevode u časopisima Zarez, Libra Libera, Quorum te na Trećem programu Hrvatskog radija. Trenutačno živi u Puli gdje predaje engleski jezik na Sveučilištu Jurja Dobrile.

Bila je trijezna i vedra

ajsvjetliji trenuci datiraju joj još iz ranih devedesetih, plodnih godina za cure koje su tada krenule na faks. U to se vrijeme bilo moglo upoznati studenta s Islanda, ubijati ga u pojam nepre stanim odbijanjem, zamišljati kako ga stvarno ubijaš i potom zakopavaš iza kolibe za pušače gdje su se za kišnih dana skrivali rijetki kojima nije bilo stalo do studija. Moglo se i iskoristiti internacionalno povjerenje uprave i krasti kovanice iz staklenke u studentskoj praonici rublja bez nadzora i slati jezivo loše vibre omraženim kolegicama. A dođe li u posjet prijateljica, bez problema se može pljugati hašiš koji si kupio onom lovom ukradenom iz praonice. Skupilo se tog sitniša. Život joj se nakon toga zavrtio oko događaja koji su svi zvučali gotovo isto te ga time glatko pretvorili u produženu eru komocije i slasti. Tu je ležao ključ za blesav, ali blistav misterij, u slojevitom mulju zgusnutih večeri punih sporednih uloga. Nekoliko najzanimljivijih detalja koje je redovno iznosila svima redom i ponaosob, na nekoliko uzastopnih kava, svodilo se gotovo uvijek na poludebilne istine koje se još mjesecima vole protezati čovjeku ispred nosa, kao i na činjenicu da je ona njega redovno sretala u prolazu. Prolaz, to su birtije. Teško je bilo povjerovati u sve te slučajnosti. Ono nešto uvijek govori da će onaj koji treba te večeri izići na pravo mjesto i sve što nakon toga slijedi podređuje se jedinom mogućem iščekivanju. Za takvih antologijskih večeri svi se dobro zabavljaju, svi mnogo popiju i, kad se priča skrati, završi se na nekom tulumu koji se nepredviđeno nastavlja u nekom klubu. Na kraju sve ne ispadne ni tako loše ako se znaš pokupiti prije nego ti dobro raspoloženje preraste u očaj. On nikako nije bio luzer. Govorio je taako ravnomjerno i polako kao da je sve već vrlo jasno utemeljeno na njegovu iskustvu. Govoreći bi zastajkivao, gotovo starinski. Drugim riječima, sve je bilo logično: ja ti ne volim kad ljudi... ili: nisam ti ja za....bili su počeci rečenica. Kuhar po zanimanju, kad nije bio staložen, bio bi pomalo rasplinut, kao povrće na pari. Lagano blanširan dečko, reklo bi se. Teško je živjeti na kontinentu ako si jednom bio na brodu. Progonila ga je pomisao da uvijek može bolje. Komunicirao je na stranim jezicima, osobito sa ženskama:

207

Domaća Domaća proza proza Sunčana Tuksar Radumilo

Se vidimo sutra? Of kors. Kak ti se ovo sviđa? U, bejbe. Pa kaj ti sad ideš? Au∫derzen.. I onda, nakon svađe, drugo bi jutro zvao na telefon: Ahoj, helou! Kao lik iz Smogovaca. Zadnje što je pamtio i što nikako nije mogao zaboraviti bilo je kako sjedi u maskirnoj potkošulji s malteškim križem oko vrata, a na svakoj mu je stani zavaljena jedna Tajlanđanka. Mrtav pijan izgledao je opasno, kao Amer u Vijetnamu. Kasnije je nabavio i metalnu pločicu, ma ne sjeća se on točno što je bilo kasnije te noći. Netko se od njih troje zaljubio, nije isključeno da je to bio on, a nakon što se iskrcao i obećao vratiti, puklo je malo tajlandsko srce. Lagala je da ima 13, imala je 16; nije baš važno kad će vječno izgledati kao da ima 12 i pol. Sa svim curama s kojima je kasnije spavao teško je zadržavao erekciju. Situaciju između njih ona je sad već doživljavala kao pomalo napetu. Skliznula je s barske stolice i otišla se za svaki slučaj popiškiti u WC. Eva je baš bila kupila novo sjajilo i dodala joj, tekstura je bila blještava i voćna, taman kako treba. Potom se vratila, uzverala natrag na barsku, osvrnula se i pogledala u ogledalu iza leđa; čekala ga je. A voljela je taj polumrak i svoj ten kroz maglicu; ne vide se borice, a oči blistaju, toga ima samo u birtiji. Sjetila se njihova prvog susreta, rekao joj je isprve: sjajne oči i usta se također sjaje, jebeno. Dok je sjedala i ustima približavala čašu, već suvišnu, svi pogledi sa šanka bili su na njoj. Da si barem već ovdje da me ćopiš za dupe pa da svima preko puta pukne srce, pomislila je. Eto, nije uzvraćala poglede, to je moja ciljana skupina, klinci i klimakteričari. Sjetila se i kako je jučer usred razgovora s Blanširanim pomislila: pa nisam valjda tak jadna da slušam ovo. Rekao joj je: to ti je tak, to ti je u životu baš tak i daj da sad čujem tvoju listu želja pa da vidimo listu mogućnosti. Na to mu je jednostavno rekla: ja bih htjela da se zatreskaš u mene i da sve bude normalno barem pet minuta. Nasmiješio se osmjehom kao naručenim za nju; upravo je primio dar za koji se ne očekuje ni hvala. Ali to ti tako ne ide. Znaš da mi dečki malo drugačije doživljavamo stvari od vas cura. Mi dečki, vi cure, na trenutak joj se zamantalo, možda je to bilo od cuge; osjećala se kao da sjedi u prvoj klupi, a on je nastavio. Znaš da mi možemo s nekim do koga nam uopće nije stalo. Znam, znam da možete, mislila je dok je gledala kako se Eva pored nekog tipa izvija, otpuhuje kosu s lica svakih pet sekundi i svaki mu se puta, kao i svakom drugom muškarcu, obraća sa slušaj srce. Bila je trijezna i vedra dok Blanširani konačno ipak nije došao, pozdravivši sve prije nego li nju. Privukao je stolicu, ali nije sjeo pokraj nje. Tamo negdje, iza nečijih leđa, odjednom je postala pijana i agresivna. Ponovno je otišla u WC, prebrzo, i vratila se poljuljane ženstvenosti, mrmljajući: ma idem ja sad i onda ono klasično natezanje ∞ kam ti sad ideš, ideš-nejdeš, i ko kog vozi i hoćeš da te ja i daj me poslije nazovi. Bez veze, au∫derzen, prekasno je bilo što se nje tiče, bila je spremna otići pješke skroz do doma, glupo joj je bilo sve to. Eva je platila cuge pa su navukle te prokleto prekratke jaknice za ono doba godine; taj dan mora da je bilo minus deset. Otvorile su vrata, čuo se onaj zvončić, stisnule su se u jakni208

cama ∞ jadnice, nitko ih nije ni pokušao zaustaviti. Još je na kraju ispalo da su zaboravile platiti njegov šveps, jebote šveps, plati si ga sam. To je bila još jedna takva u nizu večeri koje su trebale donijeti razrješenje, a samo se sve još više zakompliciralo. Možda imaš pravo kad kažeš da ja stvarno glumim gljivu, rekla je kad je nazvao kasnije, ali jebiga, sad sam doma, a ti si bogtepitaj gdje. Nije bitno fakat. Stvari su počele sasvim drukčije, of kors, dočekao ju je negdje, ona mu je mahnula izdaleka i dok se približavala, imao je dovoljno vremena biti zadovoljan njezinom siluetom. Potom se zbunio kada je prišla jer mu se zbilja svidjela, a i ona se iznenadila jer, u tim je očima bilo nešto posebno, ali što točno? Možda gleda u križ? Bio je sumrak pa nije vidjela dobro, a onda je on potpuno ušao pod snop svjetla pa se ozarila. Eva je bila u pravu. Stvari su taako drukčije na početku, gotovo ∫ne; pijuckao je vodu iz bočice: Hoćeš? Nasmiješio se, ona je uzvratila smiješak: Hvala. Lijepo je čovjeku oko srca kada ispadne da je mladić s kojim tobože slučajno završiš te večeri prilično zgodan i zabavan u društvu. Kad ne ispadne neki uvaljator koji te gadno razočara kad ga napokon uspiješ dobiti negdje na solo. Smijali su putem do auta i nisu brinuli što im donosi večer, barem ne ta večer. Sve je seksi u ovakvim noćima, dok se uzalud trudiš suspregnuti navalu osjećaja. Izišla je zapaliti cigaretu na svjež zrak i stajala na ulazu brbljajući. Osjećala je kako joj prilazi s leđa. Idemo? Mijenjali su mjesta dok netko nije nekog prvi poljubio. Zastali su samo na trenutak, na benzinskoj. Još joj se neko vrijeme kameleonski prilagođavao, kao tofu. Ništa svinjski. Sljedećih par dana sve je izgledalo kao da mu uskoro neće morati poklopiti slušalicu. Muka, sve je to bila takva muka. Rekla mu je: Baš mi je žao što nisam nabildana policajka da te prebacim ko vreću zelja za kiseljenje preko ramena i otfuram pijanog u tvoj topli krevetac. A, pomislila je, baš mi je žao i što ti nisi netko tko će usred zime iznenada doći pred moju kuću, zatrubiti i izaći barem s kremšnitama ako ne već s buketom crvenih ruža. Rudlave debeljuce ćopile su svoje mršave proćelavce koji su napokon krenuli kući s kilom kruha u najlonskoj vrećici kupljenim još u podne. Glavice kupusa koje su se do maločas kotrljale ispod šanka dok su nespretno ustajali, sada su ležale na sigurnom. Zima je. Za njega bi najveći problem bio da eventualno ostane bez benzina. Stvarnost pivskog trbuščića, tog društveno prihvatljivog ispupčenja, bila je još miljama daleko od njega. Pokraj njega s poštovanjem prolaze šesnaestogodišnjaci u prvom oblaku kolonjske, dok on gordo hara ulicama grada. On je ženama zanimljiv i nakon što prođu duge i dosadne zime. On je kul, fakat kul. S njim se ne tješiš, za njim gineš. Stvari koje za njega važe nisu prekratka minica i previsoke štikle. “Nego što?” Pitala je Evu. “Vestice i to. Crne hlače i tenke. Tenke i mejkap. Dubrava. Ma pusti ga!” Mislila je na njegov razum, svoje osjećaje i njihov zagrebački end. Da bi dokazala suprotno, već na proljeće izišla je s drugim; on ih naziva njezinim proscima. Eva joj je ponudila ružičasti kostimić. Pa tko li to još nosi i za koje prilike? Aha, da, za Sanremo! Prosac ju je izveo u restoran u koji bi još eventualno otišla Tereza Kesovija, zidovi su bili puni nakrivljenih kineskih lepeza i ogledala. Ponašala se kao na ∫lmu, kožni aksesori, ulazak u lift, petice koje upadaju u tepih (baš kao u pijesak). 209

Domaća proza Domaća proza Sunčana Tuksar Radumilo

Imao je dva prednja zubića u osmijehu; dok je bila s njim, cijelo je vrijeme nešto pozadinski mrmorio. Prelijepa si, jako mi pašeš, mora kojima sam plovio... ∞ Molim? Nakon toga išli su plesati na neko mjesto na kojem su klinci rigali od previše alkohola, a u pauzi između riganja gledali je vrlo, vrlo čudno. Blanš je paralelno već sagradio malu povijest sa svojom novom djevojkom. Ta se umotala u šal od kašmira i u romane s početka sad ∞ već ∞ prošlog stoljeća. Možda je bila iz diplomatske obitelji, možda bivša kipareva ženska; u svakom slučaju, s putovanja je donosila kožne suvenire, afričke maske, vaze, sve živo, a kada bi stigla, prvo se javila u teretanu i tati. Imala je tričetvrt hlačice i mokasine. Pa to nije ona njezina Vestica, to je već neka treća! Mala torba, male sise, mala kilaža ∞ njezin dečko sada vozi motor. Ona daje manji otpor vjetru. Njih dvoje zajedno imaju ručnik s natpisom football, set kristalnih čaša za vino, CD s irskom glazbom, knjižicu kratkih priča na izvornom jeziku, kineski ručak u woku, knauf planiranje u potkrovnom stanu dovoljno velikom za rolanje. Stavljaju kvačice pokraj “prodano”. A ona sirota uopće nije ni znala da postoji taj ljetni koncept. Tijekom večeri prosac je u jednom dahu spomenuo mjesta na kojima je bio, neba kojima je letio, žene koje je povalio, druge žene koje za njega kuhaju naj∫nija jela, a u pauzi za dah stigao je odmjeriti prekrasnu maslinastu konobaricu. Kroz crijeva joj je prošlo petsto saobraćajki. U glavi joj je bubnjala mantra koje se nije bilo lako riješiti: Bucmasti Balavci U balonerima I bemburama Briju bulje. Pričao je kako je one noći otišao na stotu cugu u zoru i u autu zaspao s nogama izbačenim kroz prozor. I kako je bio lud za ženskom koja je na njega bacala tanjure. Da, normalan si, pomislila je, i upustit ću se s tobom. Na kraju večeri pokraj neke je klinke rigala kroz konjski rep, a drugi je dan, uz miris pečenih jaja, stoti put režirala istu scenu. Kako sam glupa, ponosno se snebivala, da moram biti svoj frajer, radije bih bila peder. Iskričava od previše kofeina ∫ltrirala je urođeni osjećaj krivice kroz činjenicu da svi mi previše pričamo i da sve to i nije nekakav misterij. Imati dvanaest godina ili dvadeset, nema razlike, osim što možeš dulje ostati van. Stvari se jednostavno uzastopce odvijaju za dobrobit spontano provedenih večeri bez osobnih napetosti, a mjesta se prilagođavaju užoj društvenoj sceni koja se polako raslojava na samo dvije mogućnosti, od kojih je jedna sigurno luzerstvo.

210

Dalmatinski pas 1

zgleda da se Mungos ozbiljno počeo baviti boksom. Uvidio je polako da je to zdravo za rješavanje stresa i da pomaže u potrazi za samim sobom. A i butine su mu se ∫no napele u trapericama kakve se nisu nosile tako dugo da su se sad opet nosile. Postao je nekako sjetan, a nije uvijek bio takav. Kao klinac imao je originalne fore, govorio je curicama: ja se pri pranju zuba ne koristim pastom, samo običnom vodom. Čudno, Roza je bila uvjerena da nikada nije vidjela bisernije zube. Ni onda, ni sada. Niska bisera iz njezine dojučerašnje literature s plaže zaživjela je u dječaku iz kvarta. Bio je uvjeren da je skroman dečko, sve dok nije skužio svoj učinak na žene, koji ne bi promijenio ni komadić užine ili čak konkretnijeg ručka na lešo zaglavljenog između prednja dva zuba. Pastu treba upotrebljavati. Roza se još u djetinjstvu nalazila s Mungosom iza zgrade; spustila bi se baciti smeće, Mungos se smijao niskom bisera bez kalodonta. U trenutku kada bi joj stara skužila da je predugo nema i sunovratila se da je odvuče gore za mršavu ruku kroz oblak srama, već bi bilo prekasno. Stigla bi proizvesti novu neobičnu rečenicu kojom bi još jače osvojila srce dječaka: Neobično, ali jež se čeznutljivo skupio na dnu čaše, popila sam gutljaj ne osjetivši pritom nijednu bodlju. Više pepeljasta nego platinasta u sumrak, takvom ju je vidio. Klinka iz kvarta s lakoćom će postati žena za almanah. Munogs se danas rado, ali dakle i sjetno, sjećao tih vremena, pomišljajući na zimsku noć, svoju nostalgiju za rodnim krajem i pahuljicama snijega na njenim cviksama. Prigodno je zaboravio sve ono što se dogodilo kasnije. Zbog bavljenja boksom i odlične kuhinje svoje žene postajao je sve veći. Poput starog gurua melodramatične tišine i baladične glazbe, još je govorio etno za ono što se sada nazivalo retrom; vrijeme ga je stalo gaziti. Mungos je prvi puta u životu primjetio njezina stopala na toj večerici, susretu starog društva. Prošlo je petnaest godina, a u stanu je, bez pretjerivanja, bilo petnaest stupnjeva više od podnošljivog. Spazio ih je slučajno, dok je podešavao remen i utaknutu košulju nakon obilne večere plus palačinke u umaku od domaćih kupina iz njegova rodnog kraja, i žene mu. Te kupine nitko više nije brao jer bodu, a i na selu su sada svi bili ludi za bijelim kruhom jer su se tako osjećali gradskije.

2 Na rubu svakog grada smjena generacija nezaobilazna je i oštra.Tako je i Roza već počela pomalo sa strane zagledavati hrpice od četiri-pet novih cura koje su imale svoje privatne šeme, noćno teturanje i poneki uuups štikle pred svjedocima. Nema veze, za njih je to bio tek početak, vječni kreštavi smijeh, a Rozu ta protočnost nije pretjerano zbunjivala. Nije da je baš bila zadovoljna svojim učinkom na muškarce. Nije više znala što da misli o tome svemu. Možda bi trebala imati koju kilu više i desetak centimetara dužu kosu i suknju. Suknja bi trebala biti od paučine, ali s obzi211

Domaća proza Domaća proza Sunčana Tuksar Radumilo

rom da su živjeli u gradu i na Zemlji, može i nešto iz indijan šopa. Neki gazasti cvjetovi bili bi isto dobri. Samoća bi joj trebala biti vilinska i onda bi to bilo to. Ipak, ništa od svega toga nije ju dovoljno zabrinjavalo da uzme stvari u svoje ruke. I dalje se ponašala kao da su starenje izmislile ljubomorne mlade supruge koje nakon prvog poroda nisu vratile ∫guru, a koja i tako nije bila nešto. Tijekom dvotjednog ljetovanja na nepopularnom dijelu obale njihovi su muževi ronili na dihalicu u plićaku. U stari kvart i dalje bi pobožno odlazili uplaćivati sportsku i sastajati se sa starim kompićima. Zbilja starim. Roza se još onuda vrzmala. Prolazila je pokraj klupice ispred dućana u zgradi gdje je ekipa u ispranim jegermajster majicama više-manje naslijedila stanove staraca koji su se preselili u vikse. Njezino bi uho ponekad uhvatilo dvajst do asa. Sretala je ćelavce s rotvajlerima, te današnje zrihtane i namirisane gradske tipove koji paze na tijelo, a ustvari su bojsi i primosi. Često su je znali prolazilti oni ugodni trnci bez razloga, kao kad priznate sami sebi da vam je zgodan jedan od braće Baldwin i to Alec, koja sramota, ali da, on. Smijala se glasno kao da je sama u gradu. To je skoro i prestalo biti zgodno. Rozu je rijetko hvatala tuga, a ona prava, religiozna, uhvatila bi je jedino pri pogledu na njezina psa koji je nedavno ušao u godine. Crne točke na bijelom tijelu, taj deco pas postao je mio, dostojanstven, kao da mu se dogodio neki klik za sve one hrpetine rečenica koje su mu se godinama uzaludno upućivale ∞ sad ih je razumio i prije no što bi Roza stigla i pomisliti na njih. Čitao joj je misli i nije više skakao po krevetima. Slušao je što mu se kaže i to je boljelo. Mungos je bio muškarac bolesno dosljedan samom sebi, ali bolesno. Na primjer, doveo bi komada doma nakon tobožnjeg uleta: Jeo sam ćevape s lukom, pio pivo i pušio, hoćeš me poljubiti? Komad bi riknuo od smijeha i pristao. Ni on sam skoro da ne bi povjerovao. Doživljavao je žene poput TV ekrana: preblizu, predaleko, prebujna, Ωat. Nekoliko rečenica kasnije, seks. Hi hi hi, najviše volim kod dečkiju da su duhoviti. Pa bi taj isti komad ušao u standardno rasturenu spavaću sobu. Nagazio bi maramicu pokraj kreveta u koju netko ∞ netko? ∞ evidentno nije obrisao samo nos. “Zaspao sam u tri ujutro, sori na neredu.” Mungos bi joj pustio neki bend koji nitko nije slušao ni prije raspada. “Čuj ove bubnjeve”, zavukao bi joj ruku pod majicu/gaćice /sve živo. Bio bi nježan dvije i pol sekunde, a onda bi rekao Njam i bacio se na nju bez pardona. Crnomanjast, samouvjeren i uporan. “Pazi, jeo sam ćevape s lukom, pio pivo i pušio, pa zar me nećeš poljubiti?” “Ovisi”, odgovorila ja Roza. Mungos je bolno skužio da bi prije crknuo nego zgazio svoju dosljednost. A ta se kristalila u neimanju ni jednog tanjura u stanu, u vječno porazbacanim, rastućim hrpetinama nezanimljivih cedeja, uvijek tih cedeja. Tu su i naslagane prazne boce piva koje polako, ali sigurno hlape u atmosferu i podulji nedostatak zavjesa; zatim već pohaban, premda prilično nov dvosjed, video snimke na stendbaju sa super-dosadnim lajvovima grupa čiji preostali živući članovi još idu na turneje i, na koncu, ogromna palma koju nitko, čak ni njegova mama, nije zalijevao dok je on bio na moru s tko zna kim. Tako je tečno išlo da je skoro svisnula. Kod njega u stanu sva se zajapurila. 212

“Roza, Roza, kako si rumena...” Dotakao ju je i nije zastao. Popucale kapilare na njezinim obrazima bridjele su. “Imam rozaceu.” Imala je kod njega posebno mjesto, izgubila je to mjesto. Svega jedan dolazak bio je dovoljan. Eto kako lako klinac iz kvarta za čas može postati čovjek za almanah. Bilo mu je nezamislivo da razmišlja, radije bi se svake večeri valjao s drugom. A palma bi i dalje plazila jezik do poda; on bi je zalio s nekoliko krigla vode, uskoro se i sam našavši s nekim u fotosintezi. Treba mi, mislila je Roza, anđeo čuvar. Najbliže tomu što je mogla dobiti od Mungosa bio je puž koji se sinoć ušvercao u kuhinju na listu mlade blitve. Na radijatoru u spavaćoj sobi sušile su joj se gaćice i impresivan, podstavljeni grudnjak. Uslijedilo je jedno podulje balansiranje u razdoblju nevjerice. Neko vrijeme proganjao ju je čudan miris iz dnevnog boravka. Kao da je još prije mjesec dana nekom ispao češnjak iz džepa i otkotrljao se pod kauč. Počela je slušati fado, salsu, bilo što, samo što dalje od rocka, samo ne te gitare. Sve je više naginjala francuskim pjevačima koji više recitiraju nego pjevaju i u njoj se počela buditi svijest o tome da je završio dio života čiji su događaji samo fragmenti neke prave cjeline koja još nije ni na pomolu ∞ ovo sada bila je ta cjelina. Misli su joj bile naporne kao domaća rock scena, spore i stare kao Urbanov ili Riperov glas. Možda joj pomognu pilates ili joga? Ispred nje tri puta tjedno cupkala je djevojka s rajfom i zlatnim križićem na znojnim ključnim kostima; već od toga bilo joj je dovoljno slabo, ali morala je dalje. Još prije par godinica trgnula bi nešto oštro i bacila mu čik ravno pred noge. On bi skoro umro od spoznaje. Tih nešto sitnih godina činilo je razliku. Veličina dnevnog boravka i onog čudnog mirisa u njemu nije mogla utjecati na situaciju: u boravku je bio telefon, znala je dobro da ga ima i on u svojem. A i prste za biranje brojeva također je imao, njih desetak. Ipak nije zvao, on bi ipak još malo muljao sve žive, a ono je ipak bio samo češnjak koji se zaista otkotrljao ispod kauča. “Roza, Roza, mogli smo biti kao Syd i Nancy”, jecao je Mungos lupajući u bubnjeve nakon dosta piva. Svaki put kada bi se vidio s njom, ptica-kukavica, ili je to bila ptica ∞ rugalica, otpjevala bi ku-ku za pet do dvanaest. Vidjeli su se još jednom tog ne zajednički provedenog ljeta, zadnji puta. U boksericama je bauljao još polunamještenim stanom i Roza se pitala kako odolijeva svoj toj konkurenciji novih mladih frajera zategnutih tijela. I kako je on, u stvari, kad čovjek bolje pogleda, jednostavo prelijen da bi imao vlastitu osobnost. S tom mišlju okrenula se klizeći parketom između zamagljenih čaša koje su tamo bile ostavljene još prije godišnjeg. Nogavice traperica blejale su iz otvorenog šlica neraspakirane putne torbe, bile su blatne kao da je došao s njive. Na izlazu se spotakla, a u krajičku oka bljesnule su mu zlatne vezice etno sandalica koje će tek kasnije postati njegov fetiš; jasno, tada to nije mogao znati. “Roza, ali Roza”, promucao je, ali u sebi. To ona, naravno, nije mogla čuti. Imao je kod nje posebno mjesto, izgubio je to mjesto. Dovoljan je bio samo jedan odlazak. Svejedno, još je neko vrijeme uvlačila trbuh prolazeći njihovim starim kvartom, čak ne ulicom. Ima trenutaka kojih bi se čovjek mogao s nostalgijom prisjećati kada bi htio. Na primjer, kad ju je Mungos nenajavljeno čekao pred kućom dok se spuštala biciklom niz brijeg. Ona se otišla tuširati, a on je kuhao kavu. Nadvikivali su se: 213

Domaća proza Sunčana Tuksar Radumilo Domaća proza

“Koliko šecera?” “Ništa!” “Ništa? Pa već sam stavio...” “Dobro onda.” Izišla je sva u tirkiznom, tirkiz je kao rođen da klizneš pogledom niz njega. “Umm, uvijek sam volio kamilicu.” “Koju kamilicu, ti kuhaš čaj?” “To čim si se istuširala.” “Nije to kamilica. Pa trebao si odliti vodu prije nego staviš kavu.” “To sam namjerno da bude više, da ti ne bude preslatka.” Ali dobro, sad, nije bilo smisla u oslanjanju na sjećanja ni brizi. S njim će biti jednostavno: već nekog idućeg jutra neće mu upaliti taj njegov srebrni japanac koji je uzeo na kredit. Nešto što već dugo šteka što on uporno zanemaruje i što će mu konačno doći glave u cik zore. Susjed Pero roštat će po automatiku i prvo će se morati spustiti nizbrdo kako bi uzeo zalet za uzbrdicu koju mora svladati prije pola sedam. Psujući sve živo i šutajući sa suvozačeva mjesta ambalažu iz sinoćnjeg McDonald’sa, Munogs će uzalud pokušavati dobiti nekog na mobitel tako rano te će ipak krenuti na vlak i to trčeći. Englezi to rade pod normalno, slegnut će ramenima i misliti kozmopolitski pozitivno. U vlaku će ugledati nju. Suđenu, a da to neće ni znati. Kad se iza 16 sati vraćao kući polustrgan, vidio je manje-više istu škvadru, svakodnevne putnike, a iz čiste dosade pogledom je potražio nju. Naravno da je bila tamo i da nije bila ništa posebno, ali čovjek mora izvući nešto dobro iz svake situacije. Već se vidio kako predvečer ispija prvo pivo i govori: Idem ti ja tako vlakom, buraz ili kume, a kad ono... U prolazu ju je namjerno trknuo, hrabro ignorirajući prazna sjedala uokolo. Iz ruke joj je ispala Gloria ili Story ili čak možda Teen. Znao je da mu se sutra neće dati samo zbog neke ženske opet ići na vlak pa je odlučio sve poduzeti odmah: ja sam taj i taj, ti si ta i ta, mi putujeme istim vlakom. Gledam te već dugo. Ne, ozbiljno. Nije bilo teško. U daljnjem razgovoru saznajemo da nikad nije izlazila. Je, bila je dva puta s prijateljicom, ali nije joj bilo nešto. Još istog poslijepodneva on sređuje stvar kod mehaničara (pakne) i sa zadovoljstvom ustanovljuje kako je jeftino prošao. I, da, svako zlo za neko dobro. Jednog skorog poslijepodneva, dva tjedna kasnije, tijekom poluvremena ispred televizora i u napadu nemoguće dosade prouzročene prekomjernom dozom miješanog mesa kojim je zamijenio maneštru kod staraca, on šalje poruku na taj broj. Jedna ustreptala duša koja nikad nije izlazila i nikad nije upoznala takve i takve frajere istog je trena poskočila. I to je bilo to. Jednostavno. U kvartu kreće priča da je Mungos oženio neku sveticu. Bio je utorak kada je Mungos trčao kao budala na sudbonosni vlak koji je u sedam ujutro iz predgrađa kretao prema centru. U njemu je djevojka koja će postati odabranica njegova života zauzela u trenu mjesto koje je mogla zauzeti neka druga i dremljivo premetala po rukama ženski časopis, pritom proučavajući kako si je sama ošišala vrhove i to vrlo uspješno. Tog je utorka Roza sjedila u vrtu s faktorom 90 oko očiju, iznenada osvijestivši štetnost sunca. Susjedi slijeva još su maločas velevažno pekli roštilj i galamili kao da je nedjelja: “Donesi mi još jednu vilicu”, deda će baki. 214

“Baka, dodaj komadić špeka”, deda opet baki. “Prestani ili ćeš ići spavati”, baka unuci. Primijetila je da su naglo poslije ručka svi zamrli, kao da su se pootrovali. Metla one babe s druge strane uporno je dizala nevidljivu prašinu, a nečija božićna melodija na mobitelu, neprikladna za to toplo doba godine, s vrha drugog brijega proparala je pasje poslijepodne. Roza je u ogledalcu gledala nos koji je stvarno nalikovao na Al Pacinov i sanjarila. Značajni trnci uvijek su je prolazili u beznačajnijim trenucima. Mladost joj je prošla u ispijanju kava i prostačkoj fazi pjesništva. Mungos joj je na jednoj takvoj kavici predložio: Ajmo se oženiti. To joj je rekao on koji je promatrao guzice škiljeći, kao da će na njima biti najavljen njegov let. Znala je što je on htio, htio je ženu kojoj će reći: daj obuci onu majicu. Uzet će je za ruku. Šetat će gradom. Govorit će dijalektom. I jedno i drugo to su zadnji puta radili u osnovnoj školi. Na njezinoj će majici pisati Nemam curu ili tako nešto. Doći će doma. Ona će se bojati ići ginekologu. Moram ti nešto priznati, palim se na Aleca Baldwina. Na što će on pomisliti: Zar ti? Pa onda sam se isto tako mogao oženiti s... Rozi su vijest prepričavale cure iz kvarta i pritom si uzvišeno dodavale peti joint. Ubod paranoje natjerao je Rozu da preskoči krug. Trudila se ne dozvoliti da je to previše muči. Te je noći sanjala da je dala otkaz u ∫rmi i da drži pozdravni govor u koji je uklopila razna neugodna iznenađenja za prisutne slušače, tipa sumnjiv nacionalni identitet svojeg oca, osobni duhovni interes (Znate, otkrivena je duhovna inteligencija koja je važnija od ove obične, upravo je tim riječima to rekla), nekoliko osobnih misli nepovezanih ni sa čim osobitim, izražavanje žaljenja što ima samo jedno dijete (Moj otac isto nije imao više djece, dobro, on je sad mrtav), ubacila je suzu u oko i na kraju sve pozvala na ∞ pjesmu. Veliko, grleno Fala, tako da je svima bilo neugodno. Osobito Dalmatincima koji de∫nitivno nisu znali riječi. Na javi, Roza ulazi u kasne, kasne tridesete. Dečki iz kvarta i dalje potrube kad je vide na križanju, ona prelazi cestu, ni etno, ni retro, sada se to kaže vintage.

3 “Kako ti je pas?” Pitao je Mungos. “Izračunaj”, zakolutala je Roza. Koliko žive psi? Njezin nije baš dugo. Probudila se jednog jutra i našla ga u pjeni. Pala je na koljena pokraj njegove glave. Žmirkao je gledajući je pitomo, taj jedan jedini put. Njegova je smrt bila i olakšanje. Bio je lijep, ali pomalo nepristupačan. Petnaest godina kasnije upravo je i samo to ∞ petnaest godina kasnije. Većina stvari tada je onim sretnicima već jasna. Mungos je tri puta tjedno lupao po vreći, solidno. Sjećao se jedne Rozine rečenice iz dobrih, starih vremena iza zgrade: Sazvježđa nisu bila raspoložena za izlaske pa su se skotrljala u astralni sinopsis nekog drugog. I danas ga je to nasmijavalo. Nakon ∫ne večere Roza se izula jer je zbilja bilo vruće, a noge su joj polako počele oticati. Prednost nekih godina je što možeš mnogo toga staviti pod kontrolu riječima kao što su simpatično ili štosno i tvoja će ponovno probuđena tiha mladenačka jeza promaknuti gotovo svima. 215

Domaća proza Sunčana Tuksar Radumilo

“Nikad ti prije nisam vidio stopala”, rekao je Mungos. “Baš su simpatična.” Hipnotičko stanje zavladalo je u sobi u kojoj su uskrsnula braća Vujović i ostali momci iz Hajduka od prije 15 godina i više. Vinuli su se iznad tepiha uhvativši se za ruke u kolo poput padobranaca, a Mungos se koncentrirao nabrajajući u sebi sve njihove brojeve dresova. On bi sada radije s Rozom sedam dana u paklu, nego s bilo kojom glumicom mjesec dana u raju. Roza je na sitno popizdila. Teško da će se za nju nešto promijeniti, s Mungosom ili bez njega, s gazastim cvjetovima ili bez njih. Svaki malo pametniji roman koji tu i tamo život napiše podržat će tezu da su ljudi danas sretniji sa snovima nego sa supružnicima. Život je lijep i pomalo nedostižan.

216

217

DomaÄ&#x2021;a proza

Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan

Joan Joan Co nà Cornellà Joan Cornellà Cornellà

oan Cornellà

Joan Cornellà pseudonim je katalonskog stripaša i ilustratora Renata Valdiviesoa (rođenog 1981. u Barceloni). Njegovi provokativni, bizarni, apsurdističko otkačeni stripovi namjerno vas žele uvrijediti svojim “moralnim” kontradikcijama. Objavio je knjige Abulio (2009) i Mox Nox (2013). Pored crtanja, strast mu je sudjelovanje u proizvodnji niskobudžetnih porno-filmova. Njegova web-stranica je na joancornella.bigcartel.com a blog na elblogdejoancornella.blogspot.gr.

Cornellà JoanJoan Cornellà

220 Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Joan Cornellà Cornellà

Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà

JoanJoan Corn

nnellà Cornellà

Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan JoanCornellà Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan221 Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà

Joan Cornellà

Cornellà JoanJoan Cornellà

Joan Corn Joan Cornellà Joan Corne

Cornellà ellà

Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà

222Cornellà JoanJoan Cornellà

Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan JoanCornellà Cornellà Joan Cornel Cornellà Joan Co

làornellà là Cornellà Joan Joan Joan Cornellà Cornellà

Cornellà JoanJoan Cornellà

223 Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Joan Cornellà Cornellà

Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà

Cornellà JoanJoan Cornellà

224 Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Joan Cornellà Cornellà

Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà

Cornellà JoanJoan Cornellà

225 Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan JoanCornellà Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà

Cornellà JoanJoan Cornellà

Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Jo Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Joan Corne C

226 JoanJoan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà Joan Cornellà Joan Joan Cornellà nnCornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan JoanCornellà Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Cornellà

Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Joan Cornellà Cornellà

Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà

Cornellà JoanJoan Cornellà

227 Joan Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan JoanCornellà Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joa

228 JoanJoan an Cornellà Joan Cornellà JoanJoan Cornellà Joan Cornellà Joan Joan Cornellà n Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan JoanCornellà Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Cornellà

Joan Cornellà Joan Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Joan Cornellà Cornellà Joan Joan Cornellà Cornellà