Libra Libera #37

Libra Libera#37

S

trip serijal Dnevnici Boiama Orufsona započet je 2002. kao crtački i pripovjedački jam session s vrlo jednostavnim pravilima koja su podrazumijevala odsutnost scenarija unaprijed dogovorene priče, stilskih ograničenja, (auto) cenzure, prepravljanja loše nacrtanih sličica, rokova i određenog radnog vremena za crtanje. Takvih improvizacijskih stripova obojica smo, s još nekoliko prijatelja uglavnom s Arhitektonskog fakulteta i Akademije likovnih umjetnosti, nacrtali jako puno, ali većina ih je završavala manje ili više dosjetljivim gegovima na svega jednoj ili dvije stranice, što je, uostalom, slučaj s većinom takvih kreativnih druženja. S Boiamom Orufsonom obojica smo željeli vidjeti što će se dogoditi ako tako neizvjesnu, spontano građenu priču razvijemo do razmjera space-opere (žanr je odredila prva sličica) i njene glavne likove održavamo na životu bez prestanka i bez izvjesnog raspleta i svršetka, godinama. Jedan (Marko) nacrtao je prvu sličicu, drugi (Sebastijan) drugu, i tako redom unedogled. Na naslovnicama epizoda, zadnjim stranicama, reklamama i kasnije uvedenim dodatnim stripovima od jedne table crtači su se izmjenjivali na sličan način.

Svaki je svojom sličicom nastavljao pripovijest, a da onaj drugi nije znao što će se dogoditi, a kako smo većinu stranica naizmjenično iscrtavali na kavama i druženjima, nerijetko i u većem društvu, cijeli je proces bio pun iščekivanja (što će sad biti?) i uzbuđenja (dovraga, kako se sad iz ovoga izvući?!). Kako se pripovijest o Boiamu Orufsonu razvijala i granala, tako je bilo sve zahtjevnije paziti na njenu konzistentnost, jer su sve situacije, likovi i mjesta koje smo u uvodili polako počele stvarati prilično kompleksan univerzum kojim ne upravlja nijedan od nas pojedinačno. To nas je jako veselilo, jer smo imali osjećaj da participiramo u nekoj tuđoj priči koja nas neprestano iznenađuje.

Boiam je, inače, neuništiv i svašta smo mu priredili u ovih skoro petnaest godina. Povremeno je postajao i sporednim likom u vlastitoj priči ili čak potpuno nestajao iz nje, ali se uvijek vraćao s dobrim razlogom i u pravom trenutku. Održali smo ga živim onako kako smo, u tom malom, sasvim privatnom projektu, željeli zadržati dio vlastitog djetinjstva. Marko piše i priča o vizualnoj kulturi i kurira izložbe, Sebastijan projektira kuće, Boiam putuje svemirom, ponekad kao pilot, ponekad kao prtljaga.

Sebastian Saganić (Mali Lošinj, 1979.) nakon završene srednje škole upisuje studij arhitekture u Zagrebu, kojeg i završava, te radi u struci. Najveća strast mu je ipak crtanje, posebice stripovi, kojima se bavi od najmanjih nogu. Od strip-publikacija izdvaja 11 izdanja za A.Mys, oficijelni fan-klub Martina Mysterèa sa sjedištem u Milanu, te ilustracije i strip “Radio Isus” (kao jedan od koautora) u sklopu promotivne kampanje glazbenog festivala Hartera 2012., projekta koji je osvojio 1. nagradu u kategoriji na biennalu Hrvatskog Dizajnerskog Društva iste godine. Približava se svojoj tisućitoj izrađenoj strip-tabli, od kojih veliku većinu još nitko nije vidio.

Marko Golub (Split, 1978.) je likovni kritičar i kustos galerije Hrvatskog dizajnerskog društva.

Likovne kritike objavljuje od 2000. godine u različitim stručnim časopisima, publikacijama, novinama i radijskim emisijama. Urednik je nekoliko publikacija o dizajnu i suvremenoj umjetnosti, su-urednik tv emisije Transfer, voditelj i scenarist emisije Trikultura Hrvatske radiotelevizije. Bio je član redakcije stručnog časopisa Čovjek i prostor i uredništva Orisa.

Dobitnik je Godišnje nagrade Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA 2013. Od 2016. predsjednik je Hrvatske sekcije AICA.

Sadržaj GALERIJA Sebastian Saganić i Marko Golub, strip — 1

01

Kultura skandala, spektakla i slavnih Hajrudin Hromadžić: Kultura skandala, spektakla i slavnih — 13 John B. Thompson: Promjenjive granice između javnog i privatnog života— 17 Imogen Tyler: Od sebičnog desetljeća do sebičnog tisućljeća: Kulturna povijest narcizma— 35 Olivier Driessens: Selebritizacija društva i kulture: razumijevanje strukturalne dinamike kulture slavnih— 51

02

Osvaldo Lamborghini César Aira: Osvaldo Lamborghini i njegova djela— 71 Osvaldo Lamborghini: Fjord— 77 Osvaldo Lamborghini: Proleterski dječak— 87 Osvaldo Lamborghini: Stric Bewrkzogues— 91

03

Paul Scheerbart Paul Scheerbart: Milijarder Rakkóx: komadina od romana— 97 Paul Scheerbart: Divlja hajka: razvojni roman u osam drugih priča— 109

04 05

Dolores Dorantes Dolores Dorantes: Stil— 135 Kobayashi Takiji Iva Gjurkin: Kobayashi Takiji: Brod-tvornica račjih konzervi— 143 Kobayashi Takiji: Brod-tvornica račjih konzervi— 145

06 **

Padobranska priča Lydia Davis: Muškarci— 176

Jean-Jacques Tachdjian ilustracije između tekstova

Libra Libera #37, prosinac 2015. uredništvo: ivana rogar, zoran roško, katarina peović vuković, hajrudin hromadžić, ruta • prevoditelji: tihomir engler, iva g jurkin, ana jokić, nikola novaković • izdavač: autonomna tvornica kulture, ulica grada vukovara 52 c, 10000 zagreb / hr • e-mail: libra.libera.casopis@gmail. com • tel: +385 1 6178174 • za izdavača: katarina peović vuković • dizajn: ruta • tipografije: Lexicon [Bram de Does] + Mote [Hrvoje Živčić] • tisak: zelina d.o.o. • naklada: 300 • tiskanje su omogućili: ministarstvo kulture i ured za kulturu grada zagreba • issn 1331-9868

9

KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK skandala, spektakl

KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKultura la i slavnih

12

Hajrudin Hromadžić

Kultura skandala, spektakla i slavnih

D

ruštveno-kulturalni i ekonomsko-politički aspekti koje je moguće, u vidu kontekstualnih okvira, svrstati pod tematsku odrednicu “kultura skandala, spektakla i slavnih” ∞ a radi se o postfordističkoj ekonomiji zabave; uznapredovalim formama društvene komercijalizacije i

sveopće komodi∫kacije; porastu važnosti oglašivačke i reklamne industrije; eskalaciji medijsko-tabloidne produkcije; uzniknuću novih oblika društvenog narcizma; odnosu sfera javnog i privatnog, itd. ∞ posljednjih su nekoliko desetljeća zasigurno među središnjim problemsko-istraživačkim motivima proučavanja u društveno-humanističkim disciplinama kakve su kulturalni i medijski studiji, sociologija kulture i kulturna antropologija, uz ključno važne pobočne asistencije u vidu niza preuzetih konceptualnih oruđa iz domenâ kritike političke ekonomije, (post)strukturalizma, teorijske psihoanalize, semiotike i suvremene ∫lozo∫je.

Među istraživačima i istraživačicama ovih fenomena ne postoji konsenzus po pitanju jasnih početaka proizvodnje i promocije onog što na ovom mjestu imenujemo “kulturom skandala, spektakla i slavnih”. Neki će, poput Kembrew McLeod, pratiti povijesni trag početaka selebrizacije i spektakularizacije daleko u prošlost, pronašavši elemente istog u ranim oblicima komodi∫kacije lika ‘slavnih’ osoba poput Cezara i Aleksandra Velikog. Mnogi će, pak, poput Leo Lowenthala, ove fenomene ključno povezivati s ubrzanim širenjem trendova medijske tabloidizacije, to jest tzv. ‘žutog tiska’ s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Nesporno je da od 50-ih godina prošlog stoljeća do danas, dakle u periodu s kojim započinje razdoblje masovne potrošačke kulture ∞ prvo u SAD-u, nešto kasnije u ostalim tzv. zapadnim društvima, a s krajem 20. i početkom 21. stoljeća i na globalno planetarnoj razini ∞ trendovi proizvođenja, širenja i dodjeljivanja sve većeg medijskog i javnog prostora likovima ‘slavnih’, uz neizbježnu estetiku popratne skandaloznosti i spektakularnosti, jačaju i šire se. Što se pak tiče znanstveno-teorijskih proučavanja spomenutih problemskih fenomena, širi kontekstualni okvir upućuje nas ka kulturalno-društvenoj kritici prve polovice i sredine 20. stoljeća, na radove Benjamina, Kracauera, Adorna ili Boorstina. U smislu zaokruženih i etabliranih tradicija kritičko-teorijskog mišljenja koje su, u smislu 13

Kultura skandala, spektakla i slavnih

nasljeđa, od velike važnosti za promišljanja i istraživanja kulture slavnih i spektakla, uvidi frankfurtske škole kritičke teorije društva i francuske Situacionističke internacionale do danas ostaju od ponajvećeg značaja.

No, do prave ekspanzije po pitanju objavljivanja studija na ove teme dolazi u zadnjih desetak godina. Među njima valja izdvojiti nekolicinu djela. Tu svakako spada Understanding Celebrity Graema Turnera (2004.), knjiga u kojoj se ‘selebrizam’ obrađuje u kontekstima ekonomskog ključa manufakturne proizvodnje ‘slavnih’, potrošačkog društva i suvremenog poimanja javne kulture. Potom već klasična studija Celebrity Culture Ellisa Cashmora (2006.) u kojoj se fenomeni ‘selebri∫kacije’ promišljaju i analiziraju u širokom rasponu, od ekonomske komodi∫kacije, preko (novo) medijske kulture do trendova potrage za osobnim perfekcionizmom, pri čemu je ponuđen i iscrpan uvid u povijesne izvore zametaka kulture slavnih. Knjiga Celebrity Chrisa Royeka (2004.) bavi se analizom široke palete proizvedenih ikona kulture slavnih iz društvenih područja sporta, politike, umjetnosti, biznisa... pri čemu autora posebice zanimaju vrijednosni izvori na kojima se temelji ovaj status, od onih pripisanih podrijetlu do onih koji su rezultat osobnog postignuća i uspjeha. Svakako treba spomenuti i opsežan zbornik radova The Celebrity Culture Reader kojeg je uredio David Marshall (2006).

Ovaj mini tematski blok posvećen “kulturi skandala, spektakla i slavnih” pokušava ukazati na naznačenu širinu u teorijsko-istraživačkim pristupima spomenutim fenomenima. U tom smislu uvodni tekst Shifting Boundaries of Public and Private Life, harvardskog profesora sociologije Johna P. Thompsona, predstavlja pokušaj da se odnosi i granice između javnog i privatnog u modernim društvima postave i promisle u kontekstima povećane prisutnosti i značaja masovnih i novih medija u privatnosti naših života, porastu kulture skandala, ali i pojačane medijske vidljivosti, pri čemu se autor oslanja na kritičko iščitavanje općih mjesta u raspravama na ove teme, a takve su teze Jűrgena Habermasa i Hannah Arendt.

Imogen Tyler pak, u tekstu From ‘The Me Decade’ to ‘The Me Milenium, izvodi analizu trenda povijesnog razvoja politike kulture narcizma, uz važan dodatak u vidu medijske produkcije simptoma narcizma, pri čemu se oslanja na bazičnu psihoanalitičku aparaturu u vidu teza Sigmunda Freuda, uz neizbježne reference na klasično sociološko i kulturalno-studijsko djelo na ove teme s kraja 70-ih, Narcističku kulturu Christophera Lascha, ali i analitičke tekstove iz istog perioda američkog teoretičara kulture, esejista i novinara Toma Wolfa, posvećene analizi fenomena imenovanog ‘The Me’ dekada. U posljednjem tekstu temata, The celebrization of society and culture: Understanding the structural dynamics of celebrity culture Oliviera Driessensa, u fokusu analize su koncepti ‘selebri∫kacije’ i ‘selebrizacije’. Pojmom “selebri∫kacija” označavaju se procesi transformacije i pretvorbe kako običnih ljudi, tako i javnih ličnosti, u ‘poznate i slavne’ osobe, dok je “selebrizacija” pojmljena kao meta-proces koji obuhvaća promjenu karaktera, kao i društvenu, te kulturalnu smještenost ‘kulta poznatosti’, što može biti promatrano kroz procese demokratizacije, diversi∫kacije i migracije. Driessens u tekstu izvodi tezu da su manifestacije “selebrizacije” rukovođene trima odvojenim, ali interakcijski suoblikovanim silama: medijatizacijom, personalizacijom i komodi∫kacijom. S obzirom da su se dosadašnje teorijske rasprave na ove teme u domaćem govornom okruženju svodile uglavnom na sporadične pothvate (primje14

rice, tematski blokovi “Homo Festivus” u časopisu Europski glasnik br. 13 iz 2008. i “Preobrazbe društva spektakla” u časopisu Tvrđa br. 1-2 iz 2012.), osnovna nakana ovog temata jest pokušaj doprinosa u smanjenju takvog de∫cita.

15

16

John B. Thompson

Promjenjive granice između javnog i privatnog života

Sažetak Politički skandali vezani uz ljude na istaknutim položajima simptomatični su za dubinsku transformaciju odnosa između javnog i privatnog života koji je popratio razvoj suvremenih društava i sudjelovao u njihovom oblikovanju. Iako razlika između javnog i privatnog života nije obilježje jedinstveno za moderna društva, pojava novih komunikacijskih medija od tiska do radija, televizije i interneta promijenila je samu prirodu javnog i privatnog te njihovog međusobnog odnosa. Javno i privatno preoblikovani su u sfere informacija i simboličkog sadržaja koje su većinom odvojene od ∫zičkih mjesta te sve više isprepletene s komunikacijskim tehnologijama u razvoju, čime nastaje vrlo Ωuidna situacija u kojoj granice između javnog i stvarnog popuštaju, postaju porozne, prijeporne i podložne neprestanim pregovorima i sukobima. Promjenjive granice između javnog i privatnog života postale su u modernim društvima novo ratno polje, prostor oko kojeg se vode borbe i na kojem pojedinci i organizacije vode nov informacijski rat, prostor na kojem je moguće osporavati i poremetiti ustaljene odnose moći te prostor na kojem ljudski životi trpe štetu, a pojedinci ponekad gube i ugled.

U

svibnju 2009., britanske novine Daily Telegraph počele su objavljivati podatke o prijavljenim troškovima zastupnika u britanskom parlamentu. Daily Telegraph je uz pomoć nepoznatog izvora došao u posjed diska s podacima o troškovima zastupnika te je u svibnju počeo objavljivati

odabrane dijelove koje je tjednima polako puštao u javnost. Nova su saznanja glasno odjeknula. Nalazila su se na naslovnicama svih državnih novina i postala su glavna vijest na radijskim i televizijskim programima. Ubrzo je sve preraslo u veliki politički skandal te potaknulo javnost na veliko zgražanje koje se rijetko viđa u inače mirnoj britanskoj areni posredovanih javnih rasprava. Mnogi su se našli u neprilici jer su se na naslovnicama novina pojavile pojedinosti o troškovima zastupnika, kako onih zanemarivih, tako i onih pretjeranih, a mnogi su 17

Kultura skandala, spektakla i slavnih

istaknuti političari, počevši s Michaelom Martinom, predsjednikom Donjeg doma, bili prisiljeni dati ostavku ili odustati od sudjelovanja na sljedećim općim izborima. Što je do toga dovelo? Zašto je objavljivanje troškova zastupnika prouzročilo takvo zgražanje unatoč tome što u mnogim slučajevima zakoni nisu prekršeni, a iznosi nekih od prijavljenih troškova bili su zanemarivi? Veliki skandal s troškovima zastupnika, koji je dobrim dijelom kasnog proljeća i ranog ljeta 2009. vladao britanskim naslovnicama i mnoge članove političke elite potaknuo na samopropitivanje, bio je klasičan primjer modernog političkog skandala. Imao je sve ključne osobine ∞ iznenadno javno otkrivanje postupaka ili podataka koje su umiješane strane prethodno smatrale privatnima; rašireno uvjerenje prema kojem su postupci sadržavali element prijestupa ili neprimjerenosti; osudu tih postupaka u medijima i drugdje; narušavanje ugleda, prerano gašenje karijera, potkopavanje povjerenja. Taj je skandal ipak po nečemu bio drugačiji, na što je jednim dijelom utjecao i golem broj pojedinaca koji su u njega bili umiješani. Na ovo ćemo se kasnije vratiti, ali sada bih prvo želio razmisliti o tome zašto su fenomeni poput ovog, u kojima podaci koje se prethodno smatralo privatnima izlaze u javnu sferu, postali tako česti u današnjem javnom životu.

Javno i privatno Uspon političkog skandala simptomatičan je za dubinsku promjenu odnosa između javnog i privatnog života koja je popratila razvoj modernih društava i sudjelovala u njihovom oblikovanju. Dakako, razlika između javnog i privatnog nije jedinstvena za moderna društva niti se samo moderna misao bavi teorijskim promišljanjem o toj razlici. Prije pola stoljeća Hannah Arendt nas je podsjetila da je razlika između javnog i privatnog temeljno obilježje razmišljanja antičkih Grka (Arendt, 1958), a sama je razlika ∞ koju je Norberto Bobbio jednom opisao kao “veliku dihotomiju” (Bobbio, 1989) ∞ često predmet rasprave u novijoj literaturi društvene i političke teorije(vidi, primjerice, Benn i Gaus, 1983; Passerin d”Entréves i Vogel, 2000; Weintraub i Kumar, 1997). Ona je često i predmet kritike ∞ kritizirali su je, između ostalih, i feministi, koji su pokazali kako se razlika između javnog i privatnog u radovima ∫lozofa i političkih teoretičara često podudarala s razlikom između muškaraca i žena te stoga nerijetko služila za izravno ili neizravno podržavanje duboko usađenih pretpostavki o rodovima, izdvajanje asimetričnih odnosa moći iz temeljitog proučavanja te otežavala ženama postizanje cjelovitog i ravnopravnog sudjelovanja u javnom životu (vidi, primjerice, Pateman, 1983). U svjetlu takvih kritika, neki su spremni u potpunosti odbaciti tu razliku, sumnjajući da je ikada u potpunosti moguće iz nje izbaciti dvojbene pretpostavke s kojima se često ispreplitala tijekom svoje povijesti. Ja ipak ne dijelim to mišljenje. Moja je tvrdnja da ta razlika i danas za nas ima važnost. Pojmovi javnog i privatnog neodvojivi su dio jezika koji koristimo prilikom djelovanja u društvu i politici ∞dio su pojmovne arhitekture i naših života kao društvenih i političkih bića. Nadalje, ti pojmovi, ukoliko ih na primjeren način promislimo, mogu ponuditi vrijedna analitička oruđa uz pomoć kojih možemo razumjeti fenomene poput 18

skandala koji su postali učestalo obilježje suvremenog društvenog života.

Premda je razlika između javnog i privatnog opsežno proučena u literaturi, način na koji je veći dio tog proučavanja proveden na određeni je način nezadovoljavajući. Ta je razlika većinom proučavana iz perspektive normativne političke teorije ∞ drugim riječima, politički teoretičari proučavali su tekstove drugih političkih teoretičara nastojeći razjasniti njihovu uporabu navedenih pojmova i trudeći se istaknuti uvide (ali, u nekim slučajevima, i propuste) koje pruža njihovo promišljanje, često s namjerom da razjasne uvjete u kojima ljudi mogu postići oblik političkog života (kako god taj pojam de∫nirali) koji može bolje ispuniti njihove osobne težnje. To je, dakako, sasvim legitiman pothvat, no to u praksi znači da dva jednako važna pogleda nisu dobila pozornost koju zaslužuju. Kao prvo, “javnoj” se strani odnosa između javnog i privatnog često posvećuje više pozornosti nego “privatnoj” strani; u slučajevima u kojima se privatno proučavalo, prečesto ga se smatralo kontrastom javne domene ili domenom skrivenih odnosa moći koje je potrebno razotkriti i kritizirati, a ne sferom društvenog života koja zaslužuje da je se zasebno analizira te njeguje i brani u za to prikladnom obliku. Kao drugo, uokvirivanje tih pitanja pojmovima normativne političke teorije najčešće nije dovelo do dubljeg razumijevanja načina na koji su javno i privatno (te njihovi međusobni odnosi) promijenjeni razvojem modernih društava niti načina na koji su promijenjeni usponom i tekućim umnažanjem brojnih oblika posredovane komunikacije. Danas se svaki pokušaj razumijevanja promjenjive prirode javnog i privatnog života mora temeljiti na sustavnom promišljanju uspona komunikacijskih medija i njihovog utjecaja.

Ove kritičke komentare možemo konkretizirati na način da na trenutak razmislimo o utjecajnim radovima Arendt i Habermasa. Arendtin opis javnog i privatnog u razmišljanjima antičkih Grka na više je načina locus classicus suvremenih rasprava o toj temi. Za antičke je Grke, tvrdi Arendt, ljudska sposobnost političke organizacije bila ne samo drugačija, već i suprotstavljena prirodnom druženju temeljenom na obitelji i domu. Pojava gradova-država omogućila je pojedincima da vode drugi život, bios politikos, politički život odvojen od oikos, privatnog života obitelji i doma. Prema Arendt, karakteristična osobina privatne domene jest to da je riječ o sferi u kojoj ljudi žive zajedno jer ih motiviraju njihove želje i potrebe. To je domena života kao takvog ∞ domena njege, rađanja i reproduciranja ljudskog života. Kućanstvo je stoga nastalo kao posljedica potrebe. Karakterizirala ga je vrsta djelovanja koju je Arendt nazvala radom i poslom, a to su vrste djelovanja pomoću kojih ljudi proizvode dobra kojima život osigurava svoje preživljavanje.

Sve se to značajno razlikovalo od javne sfere. Javna je sfera, sfera polisa, bila sfera slobode. Za antičke Grke sloboda se nalazila jedino u političkoj sferi, polisu. Potreba je bila predpolitički fenomen karakterističan za privatno kućanstvo, a sila i nasilje bili su opravdani u toj sferi, barem u očima antičkih Grka, jer se na taj način moglo prevladati potrebu kako bi se postigao onaj oblik slobode koji je bio moguć jedino u javnoj sferi.

Dok su privatni prostor karakterizirali rad i posao, javni su prostor karakterizirali djelovanje i govor. Baviti se politikom, odnosno živjeti u polisu, značilo je da se sve odlučivalo riječima i uvjeravanjem, a ne silom i 19

Kultura skandala, spektakla i slavnih 01 Za raspravu o Arendtinom zanemarivanju pitanja roda, moći i izdvajanja u Ljudskom stanju, vidi Benhabib (1996: posebno 1. poglavlje).

02 Vidi i Habermasov kasniji esej o Hanni Arendt (Habermas, 1983), izvorno objavljen 1976.

nasiljem. Javni je prostor bio prostor pojavljivanja u kojem su ono izgovoreno i učinjeno drugi mogli čuti i vidjeti. Činjenica da drugi to čuju i vide daje tome osobinu stvarnosti koju ono u suprotnom ne bi imalo, stvarnosti koja se sastoji od činjenice da je tim postupcima i izjavama svjedočilo mnoštvo drugih. Javni je prostor bio i svijet u kojem su se ljudi mogli isticati i nadmašiti same sebe časnim i hrabrim djelima, prostor u kojem su mogli nadići smrtnost običnih ljudi te ostaviti trag na povijesti i tako postići neki oblik besmrtnosti koja je nadilazila prirodnu propast kao posljedicu protjecanja vremena.

Premda je Arendt dala većinom dobrohotan prikaz razlike između javnog i privatnog u razmišljanju antičkih Grka, pritom umanjujući očite moguće prigovore vezane uz pitanje tko je ovlašten sudjelovati u životu polisa i uz cijenu takvog poretka u smislu ugnjetačkih oblika vladanja koji su dominirali privatnim prostorom,01 ovdje se želim usredotočiti na njezin opis kasnijeg zasjenjivanja navedene razlike uzrokovanog onime što je nazvala “usponom društvenog”. Pod usponom društvenog Arendt je mislila na mnoštvo aktivnosti koje su se nekoć vršile unutar kućanstva i obitelji, a koje su od 17. i 18. stoljeća sve više odvijale izvan kućanstva, a vršile su ih određene društvene skupine i slojevi. Sfera posla proširila se izvan kućanstva i počela zauzimati sve veći dio društvenog prostora, pritom stvarajući društvo radnika i osoba u radnom odnosu, organiziranih slojeva i skupina koje su težile prema ispunjenju zajedničkih interesa.

Uspon društvenog nije ostavljao prostor za onu vrstu djelovanja i govora koju su antički Grci smatrali sastavnim dijelom javnog prostora. Djelovanje i govor su stoga postajali sve marginaliziraniji, a ono što su Grci smatrali javnim prostorom s vremenom je nestalo. Ako je danas išta preostalo od djelovanja i govora, Arendt smatra kako se može pronaći među izoliranim skupinama znanstvenika i umjetnika koji su se u određenoj mjeri oduprijeli obliku konformizma koji je prevladao u onome što Arendt naziva društvom radnika.

Ne namjeravam ovdje detaljnije opisati Arendtin prikaz uspona društvenog ∞ njegove su dvosmislenosti i nedostatke drugi već dobro proučili (vidi, primjerice, Benhabib, 1996: 22ff ). Umjesto toga, želim se ograničiti na promjenjivi odnos između javnog i privatnog u ranoj modernoj Europi te postaviti jedno pitanje o Arendtinom prikazu: zašto nije uopće uzela u obzir mogući utjecaj uspona komunikacijskih medija?

Neobično je što ih je zanemarila∞uostalom, naglasila je važnost jezika i govora kao osnovnih svojstava polisa u razmišljanjima antičkih Grka.

Zašto onda nije uzela u obzir mogućnost da su jezik i govor, kao sastavni dijelovi javnog prostora, pod značajnim utjecajem novih tiskanih medija koji su nastajali u ranom modernom razdoblju? Odgovor na ovo pitanje nije jasan, no moguće je da Arendt ∞ kao i mnogi drugi teoretičari sociologije i politike ∞ jednostavno nije uvidjela mogućnost da je uspon komunikacijskih medija na neki značajan način promijenio samu prirodu prostora koji je imao središnje mjesto u njezinom razmišljanju.

Jedno od najvećih postignuća ranih Habermasovih radova o javnoj sferi jest činjenica da se u njima usredotočio upravo na tu mogućnost te istražio njezinu važnost. U knjizi Strukturalne promjene javnosti bavi se problemima sličnima onima koji su zanimali Arendt ∞ Habermas je poznavao tadašnji Arendtin rad te se izravno pozivao na njezinu tvrdnju o usponu društvenog (Habermas, 1989: 19).02 Habermasov opis preobrazbe 20

03 Vidi mnoge izvrsne eseje u Calhoun (1992); vidi i Fraser (2007).

razlike između javnog i privatnog u ranoj modernoj Europi ipak je bio značajno drugačiji od Arendtinog. Habermas je, kao i Arendt, smatrao da su s usponom kapitalizma proizvodnja i reprodukcija sve više napuštali tradicionalne okvire obitelji i doma. Za razliku od Arendt, Habermas je shvatio da rastuća kapitalistička ekonomija nije uključivala samo porast u trgovini dobara: od 16. i 17. stoljeća ona je uključivala i trgovanje informacijama, a širenjem novina i časopisa taj se proces ubrzao. Došlo je do nastanka “građanske javne sfere” zato što ti novi organi informacija nisu bili dio države, već strukturno odvojeni od nje te utemeljeni u aktivnostima pojedinaca koji su se bavili vlastitim poduzetničkim planovima unutar civilnog društva. Ta nova vrsta javne sfere na neki je način bila jedan međuprostor ∞ nalazila se između države i privatnog prostora kućanstva i obitelji. Sastojala se od privatnih pojedinaca koji su se okupljali kako bi međusobno i s predstavnicima vlasti raspravljali o ključnim aktualnim problemima. Bila je to sfera jezika i govora, rasprave i sukoba, sfera u kojoj su pojedinci mogli izraziti svoja stajališta, osporiti tuđa te se boriti protiv državnog korištenja moći. Prema Habermasu, pojedinci su u javnosti koristili razum kako bi se upuštali u otvorene svađe i rasprave.

Dok je građanska javna sfera odigrala važnu ulogu u ranoj modernoj Europi, s vremenom ju je, tvrdi Habermas, oslabio kasniji razvoj modernih društava. To se jednim dijelom dogodilo zato što je kultura kavana iz 18. stoljeća s vremenom izgubila na važnosti. No, promijenile su se i novine i časopisi: postali su dio velikih komercijalnih organizacija koje su bile više usmjerene prema zabavi i pro∫tu, a manje prema poticanju razumnih i kritičkih rasprava među građanima. Nadalje, razvile su se nove metode “upravljanja mišljenjem” koje su korištene u namjeri da se kontrolira i usmjerava javno mišljenje. U 20. stoljeću javna je sfera sve više preuzimala kazališne osobine poput blještavila američkih stranačkih okupljanja i predsjedničkih kampanja. Habermas je to nazvao “refeudalizacijom javne sfere”: pritom je mislio na to da se politika pretvorila u oblik kazališta, upravljanog nastupa u kojem se vođe nastoji prikazati kao one koji zrače prestižem nalik onom kneževa i prinčeva sa srednjevjekovnih feudalnih dvorova.

Habermas nam je dao prilično snažan argument o preobrazbi javne sfere u ranoj modernoj Europi. Posebno je značajno to što je primijetio da je uspon trgovanja informacijama preobrazio samu prirodu javnog prostora te stvorio novu vrstu javne sfere koja nije prije postojala ∞ a to je nešto što Arendt jednostavno nije primijetila. Iako je njegov argument pomno ispitan iz više različitih perspektiva,03 želim se usredotočiti na samo jedan problem koji je posebno važan za temu o kojoj je ovdje riječ.

Premda je Habermas istaknuo jedan ključan razvoj koji je Arendt previdjela, vrijednost Habermasovog uvida ugrožava nešto što je dijelio s Arendt ∞ to vrijedi barem za argument iz Strukturalne preobrazbe javnog.

Kao i na Arendt, i na Habermasa je utjecala ideja iz antičke Grčke o vrijednostima dijaloga i rasprave međusobno ravnopravnih koji se okupljaju kako bi raspravljali o zajedničkim problemima. Habermas je, dakako, smatrao kako su tisak i časopisi odigrali važnu ulogu u usponu građanske javne sfere. No, Habermasa nije zanimao tisak kao takav, već karakteristične osobine tog komunikacijskog medija te način na koji je on mijenjao društvene odnose ∞ on nije ponudio sustavnu teoriju komunikacijskih medija niti je pokušao razumjeti kako je tisak mijenjao samu priro21

Kultura skandala, spektakla i slavnih

du javnog. Umjesto toga, Habermasovo razmišljanje o tisku oblikovano je modelom komunikacije zasnovanom na govoru: časopisi su bili dio razgovora koji se odvijao na prostorima za građansko druženje. Tisak je bio neodvojivi dio razgovora koji su se odvijali u klubovima i kavanama u ranoj modernoj Europi. Premda je tisak odigrao ključnu ulogu u oblikovanju građanske javne sfere, tu je sferu osmislio Habermas, ali ne u odnosu na tisak, već u odnosu na razgovore koje je on poticao. Habermasov opis građanske javne sfere zato nosi jasan znak klasične grčke koncepcije javnog života: saloni, klubovi i kavane Pariza i Londona bile su u ranoj modernoj Europi ekvivalent javnih okupljanja iz antičke Grčke.

Uzmemo li to u obzir, pomoći će nam da shvatimo zašto je Habermas tumačio utjecaj novijih elektroničkih medija poput radija i televizije kao nešto većinom negativno (on je pisao u kasnim 1950-im godinama, kada je TV tek predstavljen kao masovni medij). Razlog za to nije ležao samo u činjenici da se medijska industrija komercijalizirala i postala “kulturna idustrija” u onom smislu u kojem su taj pojam koristili Horkheimer i Adorno.Jedan je razlog bila i komunikacijska situacija koju su stvorili ti novi elektronički mediji. U njoj je primanje medijskih poruka bio oblik privatizacije, a ona je bila daleko od dijaloga između pojedinaca koji su se okupljali kako bi raspravljali o ključnim aktualnim problemima. Kao što tvrdi Habermas kada piše o radiju i televiziji, “danas se i razgovorom upravlja” (1989: 164). Kritičku raspravu građanazamijenila je teatralna debata u studiju koja se provodi u njezino ime.

No, ostanemo li vjerni toj klasičnoj koncepciji javne sfere kao rasprave među pojedincima koji se upuštaju u dijalog kao međusobno ravnopravni, tada nikad nećemo razumijeti prirodu tog novog tipa javne sfere koju su stvorili mediji poput tiska. U tom ćemo se slučaju uvijek vraćati na stari model i tumačiti sve veću ulogu posredovane komunikacije kao povijesno pogoršanje stanja. Iako je Habermasovo objašnjenje nadišlo Arendtino svojim naglašavanjem važnosti tiskanih medija u promjeni prirode javne sfere u ranoj modernoj Europi, njegov je prikaz, kao i Arendtin, ostao usko vezan za klasičnu koncepciju javne sfere. Zbog vezanosti za tu klasičnu koncepciju oboje su morali tumačiti uspon modernih društava kao tužnu priču o propasti zbog sve veće podjele posla, pobjede rada kao bezumnog djelovanja i širenja medija u kojima se razgovor odvija posredno. No, neizbježnost te priče o propasti ishod je teoretske vezanosti Arendt i Habermasa za klasičnu koncepciju javne sfere, vezanosti koja je riskantna jer nas može spriječiti da vidimo nove oblike javnosti koji nastaju, između ostalog,razvojem komunikacijskih medija te zato o njima možemo stvoriti prerani sud. Smatram da moramo napustiti taj klasični model javne sfere, shvatiti ga kao jedan od mogućih modela, te iznova proučiti kako je uspon tiska i drugih medija promijenio i iznova oblikovaojavnu sferu.

Uspon posredovane vidljivosti Kako bismo to mogli postići? Hannah Arendt nam može pomoći. Ona je primijetila da je u razmišljanju antičkih Grka javni prostor bio prostor pojavljivanja u kojem smo ono izgovoreno i učinjeno mogli vidjeti i čuti mi, ali i ostali (1958: 50ff ). Drugim riječima, ono izgovoreno i učinjeno bilo je 22

04 Za donekle sličan pokušaj razrađivanja pojma vidljivosti i njegovog povezivanja s razvojem tehnologija, vidi Brighenti (2007).

05 Taj se pojam dodatno razrađuje u Thompson (1995: 4. poglavlje, 2005).

vidljivo drugima. Činjenica da je to bilo vidljivo drugima davala je tome vrstu stvarnosti koju ono u suprotnom ne bi imalo, stvarnost koja se sastojala od činjenice da je tim postupcima i izjavama posvjedočilo mnoštvo drugih ljudi.Iako nam Arendt nudi ovaj zanimljiv uvid, ona ga ne razvija u detalje niti ga povezuje s posredovanim oblicima komunikacije. Uzmimo zato Arendtine primjedbe kao polaznu točku i upitajmo se: što to znači biti vidljiv?

Vidljivo je ono što se može vidjeti, ono što se može zamijetiti osjetom vida; to možemo usporediti s nevidljivim kao onim što se ne može vidjeti, nije primjetno ili je skriveno od vida (vidi Thompson, 2005).04 U našem svakodnevnom životu vidljivost je povezana s tjelesnim svojstvima našeg osjeta vida te prostornim i vremenskim svojstvima okolnosti u kojima se nalazimo: možemo vidjeti samo do određene udaljenosti osim ako se ne služimo nekim uređajem; ne možemo vidjeti ako nam nedostaje određena količina svjetlosti, osim ako se ne služimo nekim uređajem; ne možemo vidjeti u budućnost niti u prošlost. Ono što vidimo leži u našem vidnom polju, a granice tog polja oblikuju prostorna i vremenska svojstva sadašnjosti. Obična vidljivost uvijek je smještena: oni koji su nam vidljivi dijele isto prostorno-vremensko mjesto. Vidljivost je i uzajamna (barem u osnovi): možemo vidjeti one koji su unutar našeg vidnog polja, ali i oni mogu vidjeti nas (ako nismo na neki način skriveni). Možemo to opisati kao smještenu vidljivost zajedničke prisutnosti.

No, razvojem komunikacijskih medija, počevši s tiskom u ranoj modernoj Europi i kasnije s elektroničkim medijima u 19., 20. i 21. stoljeću, vidljivost je oslobođena od prostornih i vremenskih svojstava sadašnjosti. Vidljivost pojedinaca, postupaka i događaja ne ovisi o dijeljenju zajedničkog prostora ∞ to je ono što zovemo posredovanom vidljivošću.05 Više ne moramo biti prisutni u istom prostorno-vremenskom mjestu kako bi vidio nekoga drugog ili posvjedočio nekom postupku ili događaju. Vidno polje proteže se kroz prostor, a možda i kroz vrijeme: čovjek može biti svjedok događajima koji se “uživo” događaju na udaljenim mjestima u stvarnom vremenu;čovjek može biti i svjedok udaljenim događajima iz prošlosti koji se mogu ponoviti u sadašnjosti. Štoviše, taj novi oblik posredovane vidljivosti više nije uzajaman. Vidno je polje jednosmjerno: gledatelj može promatrati nekoga udaljenog od njega koga se snima, fotogra∫ra ili na neki način predstavlja, ali taj udaljeni netko u većini slučajeva ne može vidjeti gledatelja.

Razvoj komunikacijskih medija stvorio je novi oblik vidljivosti ∞ ili, da budemo precizniji, nove oblike vidljivosti čija pojedina svojstva oblikuju pojedini komunikacijski mediji. Ono što danas smatramo javnom sferom u osnovi i neizbježno tvore ti novi oblici posredovane vidljivosti ∞to je, drugim riječima, posredovana javnost. To ne znači da je to jedini oblik javnosti koji danas postoji. I dalje imamo smještenu javnost zajedničke prisutnosti: i dalje se okupljamo kako bismo raspravljali o problemima od zajedničkog interesa, primjerice u vijećnicama, na sastancima odsjeka ili u parlamentarnim forumima poput Donjeg doma. No, taj tip javnosti zajedničke prisutnosti neodvojiv je od posredovane javnosti koju su stvorili komunikacijski mediji.

U tim novim oblicima posredovane javnosti, vidno polje više nije sputano prostornim i vremenskim svojstvima sadašnjosti, već je oblikovano svojstvima komunikacijskih medija, rasponom društvenih i tehničkih 23

Kultura skandala, spektakla i slavnih 06 Za detaljniju raspravu na tu temu, vidi Thompson (1995: 4. poglavlje).

07 Ovaj i vezani aspekti elektroničkih medija pomno su istraženi u Meyrowitz (1985, 2009).

okolnosti poput kutova snimanja, montaže te organizacijskih interesa i prioriteta, ali i novim oblicima interakcije koje ti mediji omogućavaju.

Na vidno polje utječe i činjenica da u većini komunikacijskih medija vizualno nije izdvojena osjetna dimenzija već je najčešće popraćena izgovorenim ili zapisanim riječima ∞ ono je zato audio-vizualno ili tekstualno-vizualno. Gledanje nikad nije “čisti vid”: ono je uvijek oblikovano širim rasponom kulturnih pretpostavki i okvira te izgovorenim ili zapisanim znakovima koji često prate sliku te oblikuju način na koji je se promatra i razumije.

Značaj tog novog oblika vidljivosti možemo istaknuti tako što ćemo se nakratko usredotočiti na jedno područje na kojem je njegov učinak bio posebno značajan ∞složene i promjenjive odnose između vidljivosti i političke moći.06 Prije razvoja tiska i ostalih medija, vidljivost političkih vladara većinom je ovisila o njihovom tjelesnom pojavljivanju pred drugima u kontekstima zajedničke prisutnosti. Većina tih pojavljivanja mogla je biti ograničena na relativno uzak krug skupštine ili dvora: ako ih se uopće moglo vidjeti izvan tih krugova, to se rijetko događalo. No, razvojem tiska i drugih medija politički vladari sve su više dobivali jednu vrstu vidljivosti koja je bila odvojena od njihovog tjelesnog pojavljivanja pred publikom. Postepeno su postali vidljivi široj publici s kojom nisu dolazili u neposredan kontakt, a koja do razvoja medija nikad prije nije vidjela svoje vladare.

Razvoj elektroničkih medija ∞ radija, televizije i novih medija vezanih uz internet ∞ na neki je način bio nastavak procesa koji je pokrenuo tisak, ali ujedno i kretanje u novom smjeru. Elektronički mediji omogućili su prijenos informacija i simboličkog sadržaja preko velikih udaljenosti uz malo zakašnjenje ili čak i bez njega. Oni su zato stvorili jednu vrstu “obesprostranjene simulatnosti”: udaljeni ljudi mogli su postati vidljivi u gotovo istom vremenskom okviru, moglo ih se čuti u trenutku kada bi progovorili i vidjeti u trenutku kada bi djelovali unatoč tome što nisu dijelili isti prostor s onima kojima su bili vidljivi. Uz to, elektroničke medije odlikovalo je bogatstvo simboličkih znakova koji su omogućili reprodukciju nekih osobina neposredne komunikacije u tim novim medijima ∞posredovanu zvučnost u slučaju radija, a usmene i vizualne znakove u slučaju televizije i interneta.07 Sve je bilo spremno za procvat nove vrste prisnosti u javnoj sferi ∞ onoga što sam ja nazvao “neuzajamnom prisnošću na udaljenosti” (Thompson, 1995: ch. 7).Politički vođe sada su se mogli obraćati svojem narodu kao da su oni njihova obitelj ili prijatelji. S obzirom na sposobnost televizije da prenosi krupne kadrove, gledatelji su mogli proučavati postupke i izjave svojih vođa s onom pozornošću koja je prije bila moguća jedino njihovim bližnjima.

Razvoj komunikacijskih medija stvorio je novu, obesprostranjenu vidljivost koja je omogućila intimni oblik samopredstavljanja oslobođenog ograničenja zajedničke prisutnosti. Bezlična hladnoća većine vladara iz prošlosti postepeno je zamijenjena novim oblikom posredovane prisnosti kojom su se političari mogli predstavljati ne samo kao vođe, već i kao obični ljudi koji su se svom narodu mogli obraćati kao svojim sugrađanima te u javnost iznositi odabrane pojedinosti o svojim životima i osobinama u obliku razgovora ili čak ispovijesti.Premda su komunikacijski mediji političkim vođama dali nove prilike za pojavljivanje pred drugima na prije nemoguć način, oni su također stvorili nove opasnosti ∞ a tome ćemo se vratiti nešto kasnije.

24

Promjena privatnosti

08 Poveznica između vlasništva i privatnog istražena je u Ryan (1983, 1984).

Do sada smo se usredotočili na preobražaj javnog prostora razvojem modernih društava, no što je s privatnim prostorom? Kako su na njega djelovale institucijske promjene koje su oblikovale razvoj modernih društava od 16. stoljeća nadalje?

Vratimo se još jednom Arendt. Prema njoj, u antičkoj Grčkoj privatna je sfera shvaćena u njezinom izvornom smislu “oskudice”, odnosno “uskraćivanja”: to je značilo oskudijevati u onom što uistinu tvori ljudski život, oskudijevati u stvarnosti koja nastaje kada nas drugi vide i čuju, oskudijevati u odnosima koji nastaju kada dijelimo zajednički svijet te oskudijevati u mogućnosti da postignemo nešto trajnije od samog života (1958: 58ff ). U antičkoj Grčkoj privatni je prostor zapravo bio sekundaran u odnosu na javni prostor: za antičke Grke javni je prostor bio od stvarnog značaja, dok je privatni bio važan samo utoliko što je ljudima nudio uvjete za preživljavanje kako bi mogli sudjelovati u javnom prostoru.

Takav pogled na privatno bacio je sjenu na koncepciju privatnog u zapadnjačkoj misli.Antički Grci u privatnom su vidjeli uglavnom nedostatke∞nedostatke onih značajki koji tvore ljudski život. No, to je prilično jednostran pogled na privatno, ali i jednostran pogled na ono što uistinu čini ljudski život. Čak je i Arendt bila svjesna činjenice da je nemoguće ponuditi zadovoljavajuć opis privatnog prostora jedino u smislu nedostatka: kao što ona tvrdi, postoje i neprivatne značajke privatnosti koje taj opis ne uzima u obzir. Štoviše, privatna sfera nudi nam prostor u koji se možemo povući iz javnosti u kojoj nas drugi neprestano vide i čuju. “Život proveden u cijelosti u javnosti, u prisutnosti drugih,” tvrdi Arendt, “postaje isprazan. Iako zadržava svoju vidljivost, on gubi prednost izlaska na vidljivost iz nekog mračnog prostora koji mora ostati skriven ako ne želi izgubiti svoju dubinu u pravom, nesubjektivnom smislu” (1958: 71). U postklasičnoj povijesti zapadnjačke misli, a posebno u tradiciji liberalne političke misli 17. i 18. stoljeća, ta se spoznaja često objašnjava kao obrana privatnog vlasništva jer se zaštitu privatnog vlasništva smatra jedinim pouzdanim načinom očuvanja tog privatnog prostora.

Ne namjeravam ovdje raspravljati o privatnom vlasništvu, premda bi ono imalo važnu ulogu u svakom ozbiljnom pokušaju shvaćanja povijesnih promjena u razmišljanju o privatnom na Zapadu.08 Umjesto toga, želim raspravljati o nečemu što je važno za naše razumijevanje privatnog i njegove vrijednosti danas. Riječ je o nečemu vezanom za tradiciju liberalne političke misli koja je doživjela procvat u ranom modernom razdoblju. Prema jednoj od ključnih ideja liberalizma pojedinac ima određena osnovna prava koja je nužno zaštititi od zlouporabe tiranskih vlasti. Tradicija liberalne demokratske misli koja se razvila iz radova mislioca poput Lockea, Humea, Kanta i Johna Stuarta Milla vrlo je raznolika i složena, pa ovdje ne namjeravam o njoj raspravljati, ali se želim nakratko zadržati na odnosu pojedinca i države.

Liberalni politički mislioci pisali su u kontekstu koji je bio značajno drugačiji od antičkog svijeta. U ranoj modernoj Europi države su bile moćne institucije koje su postajale sve moćnije; politička i vojna moć sve se više koncentrirala u institucijama modernih država. No, vlast je tada još uvijek bila većinom nasljedna ∞ slučajnost rođenja obdarivala je moćima kraljeve i kraljice. U tom je kontekstu bilo vrlo radikalno tvrditi da 25

Kultura skandala, spektakla i slavnih 09 Za dobar pregled i kritiku tih pojmova, vidi Solove (2008).

pojedinci imaju određena osnovna prava koja ograničavaju državno korištenje političke moći, no upravo su to tvrdili rani politički teoretičari poput Lockea. Prema jednoj od ključnih ideja rane liberalne političke misli pojedinac ima određena osnovna prava ili građanske slobode poput slobode govora i slobode udruživanja, a ta su prava nužna za zaštitu pojedinca od pretjeranog državnog korištenja moći. U tradiciji liberalne političke misli postoje ograničenja državne moći, a kada ih država prekrši, ona postaje nelegitimna. Ideja prema kojoj pojedinac ima određena osnovna prava koje država mora poštovati kasnije je ugrađena u ustavne okvire većine zapadnih država, među kojima je najpoznatiji američka Povelja o pravima.

To je povezano s pitanjem o privatnosti na dva načina. Kao prvo, to nam pruža ključni dio društvenog i političkog konteksta u kojem se danas postavljaju pitanja o privatnosti ∞ barem za one koji žive na zapadu.

Drugim riječima, kada danas razmišljamo o privatnosti, mi o njoj ne razmišljamo jedino ili barem primarno u kontekstu antičke Grčke misli; mi o njoj razmišljamo u kontekstu na koji je značajno utjecala i tradicija liberalne demokratske političke teorije, a koja se, između ostalog, bavi de∫nicijom granica državne moći.

Kao drugo, danas privatnost smatramo nekom vrstom prava, nečime što nam kao pojedincima zakonom pripada. Tijekom razvoja modernih društava u 19. i 20. stoljeću u zakonodavstvu se na taj način pristupalo pitanjima privatnosti. Samuel Warren i Louis Brandeis 1890. su u Harvard Law Review objavili danas vrlo poznat članak pod naslovom “Pravo na privatnost”.Tvrdili su kako je potrebno pravno prepoznati pravo na privatnost, a danas je dobro poznato da su to pravo de∫nirali kao “pravo da nas se ostavi na miru” (1890: 193). Warren i Brandeis brinuo je mogući utjecaj novih tehnologija tog vremena ∞ tada, u ranom 19. stoljeću, to su bili mediji poput fotogra∫je i javnog tiska koji je postajao sve više senzacionalistički. Bojali su se da će ti mediji štetiti pojedincima prekoračenjem granica doličnosti i pristojnosti. Zakon o kleveti štitio je građane od neistinitih izjava koje su mogle naštetiti njihovom ugledu, no to nije isto što i privatnost. Za Warrena i Brandeisa privatnost je pravo da nas se ostavi na miru: pravo svakog pojedinca da odluči do koje će se mjere “njegova mišljenja i osjećaji prenositi drugima” (1890: 198). Taj je članak bio iznimno utjecajan, barem u SAD-u, te je u toj zemlji oblikovao raspravu o privatnosti tijekom cijelog 20. stoljeća. Mnogi su ove riječi smatrali prihvatljivim objašnjenjem četvrtog amandmana američkog ustava kojeg se kao svetinju čuvalo u Povelji prava: “Pravo ljudi na tjelesnu sigurnost isigurnost njihovih domova, dokumenata i imovine.”

Za današnju konceptualizaciju privatnosti ipak je nedostatno objašnjenje koje su Warren i Brandeis ponudili. Između ostalog, ono je preširoko: prema toj de∫niciji, moguće je kršenjem privatnosti smatrati svaki oblik uvredljivog ponašanja, pa čak i bezazleno zaustavljanje prolaznika na ulici kako biste ga upitali za smjer (Allen, 1988).Većina drugih pokušaja konceptualizacije privatnosti pomoću pojmova intimnosti, tajnosti i individualnosti pate od drugih, jednako problematičnih nedostataka.09 Kako bismo onda trebali konceptualizirati privatnost?

Smatram da najviše obećava konceptualizacija privatnosti na temelju pojma kontrole. U svojoj je osnovi privatnost sposobnost pojedinaca da nešto kontroliraju. To “nešto” najčešće se smatra informacijom: drugim 26

10 Za donekle sličan pokušaj korištenja Goffmanovog djela kako bi se razradio prikaz privatnosti, vidi Cohen (1997: 157ff ).

riječima, privatnost je sposobnost kontroliranja informacija o sebi te načina i mjere do koje te informacije postaju javne. No, ne moramo to shvatiti samo kao kontrolu informacija. Na primjer, Rössler (2005.) privatnost de∫nira kao sposobnost kontroliranja pristupa “nečemu”, a pritom je informacija jedan oblik “nečega”, iako postoje i drugi. Ona razlikuje tri dimenzije privatnosti: informacijsku privatnost, odnosno kontrolu nad informacijama o nama te pravo da ih zaštitimo od neželjenog pristupa drugih; privatnost odluka, odnosno kontrolu nad našim odlukama i postupcima te pravo da to zaštitimo od neželjenog uplitanja drugih; te prostornu privatnost, odnosno kontrolu nad našim prostorom te pravo da ga zaštitimo od neželjenog ulaženja drugih u njega. Kršenje privatnosti može se de∫nirati na svaki od ta tri načina: kao nezakonito prikupljanje informacija o nama i njihovo korištenje; kao nezakonito uplitanje u naše odluke i postupke; te kao nezakonito ulaženje u naš prostor, bilo da je riječ o ∫zičkom ulaženju ili nadziranju.

Mogli bismo koncept privatnosti kao kontrole dodatno pojasniti koristeći se Goffmanovom (1972.) idejom o “teritorijima sebstva”.10 Mogli bismo reći da postoje određeni teritoriji sebstva koji su po svojoj prirodi prostorni i informacijski. Ti teritoriji tvore prostor koji pojedinac smatra vlastitim, pa zato pojedinac ulazak drugih ljudi u te teritorije smatra povredom ili prijestupom. Želim zato predložiti sljedeću de∫niciju: mogli bismo reći se privatno sastoji od teritorija sebstva koji obuhvaćaju okolinu sebstva i podatke o sebstvu nad kojima pojedinac želi imati kontrolu, a istovremeno drugima ograničiti pristup njima. Prava privatnosti daju pojedincu pravo da uspostavlja tu kontrolu i drugima ograničava pristup. Neka od tih prava prepoznaje i zakonodavstvo,iako mnoga od njih ne prepoznaje ∞ ideja o postojanju teritorija sebstva, prema kojoj pojedinac ima određena prava nad tim teritorijima, mnogo je šira od ideje o zakonski prepoznatim pravima privatnosti. Zakon možda prepoznaje samo neka prava privatnosti, a mjera do koje ih zakon prepoznaje drugačija je u svakoj zemlji. Iz tog razloga ne možemo zakon upotrijebiti kao vodič: možda postoje neka prava privatnosti koja zakon formalno ne prepoznaje.

Dopustite mi da ovo pojašnjenje dodatno razradim isticanjem triju argumenata. Kao prvo, važno je primijetiti da se ono što se smatra “privatnim” i ono što se smatra kršenjem privatnosti razlikuju od jednog konteksta do drugog ∞ drugim riječima, privatno je iznimno kontekstualno.

Nissenbaum (2004., 2010.) taj argument vrlo učinkovito razvija, pritom predlažući opis privatnog kao “kontekstualnog integriteta”. Ona tvrdi da se privatnost uvijek mora analizirati u odnosu prema različitim sferama ili kontekstima u kojima pojedinci žive. U svakoj od tih sfera ili konteksta postoje određena pravila koja određuju što je primjereno i prihvatljivo kada je riječ o objavljivanju i širenju informacija. Nissenbaum razlikuje dvije vrste pravila: s jedne strane nalaze se pravila primjerenosti, a s druge pravila širenja informacija. Na primjer, na liječničkom je pregledu primjereno s liječnikom podijeliti pojedinosti o našem zdravstvenom stanju, ali ne očekujemo da nam naš liječnik govori o svojem zdravstvenom stanju. To je pravilo primjerenosti koje upravlja našim postupcima ∞ mi ga poznajemo, uzimamo ga zdravo za gotovo te postupamo na temelju njega. No, postoji i pravilo širenja informacija. Zadržimo se na istom primjeru: mi pretpostavljamo da je ono što kažemo liječniku povjer27

Kultura skandala, spektakla i slavnih 11

Za sličan pokušaj odvajanja teritorija od prostora, vidi Brighenti (2010: 56-8).

ljivo i ne očekujemo da liječnik bez naše suglasnosti širi te informacije.

Pojavi li se naš liječnički karton na internetskoj stranici na kojoj se takvi podaci prodaju bez naše suglasnosti, to je jasan prekršaj pravila širenja informacija. No, pravila koja vrijede u jednom kontekstu, ne vrijede nužno u nekom drugom. Na primjer, pravila primjerenosti i širenja informacija koja vrijede u odnosu između pacijenta i liječnika neće nužno biti jednaka onim pravilima koja vrijede u odnosima između prijatelja ili između zaposlenika i poslodavaca. Različita pravila vrijede u različitim kontekstima, premda će uvijek biti riječ o nekoj vrsti pravila. U svakom kontekstu postoje pravila koja upravljaju primjerenošću i širenjem informacija, a kršenje nekog od tih pravila znači da je došlo do kršenja privatnosti.

Drugi argument vezan je uz ulogu informacija i komunikacijskih tehnologija. Teritorije sebstva opisao sam kao prostorne i informacijske ∞ informacije su zapravo važnije od prostornih teritorija kao takvih. Dakako, prostor nije zanemariv: pojedinac određene prostore, kao što su domovi, vrtovi ili sobe, smatraju svojima. Ipak, bilo bi pogrešno vjerovati kako je priroda tih teritorija primarno prostorna∞ pojam “teritorija” možda nas navodi na pogrešno mišljenje jer nas podsjeća na ∫zički prostor, a zapravo je velik dio tog teritorija informacijski ili “virtualan” po svojoj prirodi.11 Teritoriji sebstva primarno su de∫nirani pojmovima posrednika i njihovih sposobnosti da kontroliraju pristup onome što im je važno, a informacije o osobnom životu ili zdravlju jednako su tako dio teritorija sebstva kao i ∫zički prostor doma ili spavaće sobe. Štoviše, sposobnost kontroliranja tih informacija ili pristupanja njima pod velikim je utjecajem razvoja informacijskih i komunikacijskih tehnologija. To mogu biti tehnologije nadzora koje daju drugima, uključujući predstavnike države te novinare i paparazze, sposobnost da potajno ulaze u tuđe živote. One uključuju i komunikacijske tehnologije koje pojedincu omogućavaju da širi informacije o sebi i drugima te ih dijeli s drugima na nove načine koji uključuju različite razine kontrole. Pojedinci koji dijele informacije u tim kontekstima možda misle kako imaju kontrolu nad njima, no moguće je da nemaju ∞ možda imaju manje kontrole nego što misle.

Ne smijemo zato pokleknuti pred iskušenjem da o “privatnoj sferi” razmišljamo u smislu ∫zičkih prostora poput doma. Fizički prostori dio su privatne sfere, ali nisu njezin jedini dio niti njezin ključan dio, a sve su manje važni kao temeljni dio privatne sfere. Ta ideja o privatnoj sferi kao ∫zičkom prostoru poput doma ∞ ideja koja je bila sastavni dio razmišljanja antičkih Grka o privatnom prostoru ∞ neodrživa je u svijetu u kojem su informacijske i komunikacijske tehnologije promijenile načine kojima se informacije šire, kojima se njima pristupa i kojima se njih kontrolira. Baš kao što je i razvoj komunikacijskih medija odvojio ideju javnosti od dijeljenja zajedničkog prostora, tako sve više odvaja i ideju o privatnom od ∫zičkog prostora poput doma u kojem pojedinci žive i u koji se pojedinac može povući iz svjetla javnog života. Na koji se način današnji čovjek, koji u prostoru svog doma ili spavaće sobe preko interneta objavljuje podatke o sebi tisućama ili milijunima drugih ljudi, nalazi u privatnoj sferi?On se možda nalazi u privatnom prostoru svog doma, ali u isto vrijeme sudjeluje u javnoj sferi širenja informacija. Stoga o privatnom ne možemo razmišljati isključivo ili čak primarno u okvirima ∫zičkog prostora. Privatno se danas sve više sastoji od obesprostranjene sfere infor28

macija i simboličkog sadržaja, a pojedinac smatra kako tu sferu može i treba moći kontrolirati neovisno o ∫zičkoj lokaciji tog pojedinca i tih informacija.

Time smo došli do trećeg argumenta: činjenice da pojedinac smatra kako može i treba moći kontrolirati informacije o sebi ne znači da on uvijek ima pravo to činiti niti da njegovo pravo na privatnost uvijek ima najveću težinu. Sasvim suprotno, pravo na privatnost samo je jedno od prava, a u određenim slučajevima mogu ga nadjačati drugi čimbenici koji imaju veću težinu u normativnom razmišljanju o relativnim vrijednostima sukobljenih prava i zahtjeva.

Promjenjive granice između javnog i privatnog života Ukoliko je ova moja analiza valjana, ono što danas možemo smatrati “javnom sferom” postalo je složeni prostor protoka informacija u kojem “biti javan” znači “biti vidljiv” u tom prostoru, odnosno imati sposobnost da nas drugi vide i čuju. To je, poslužimo li se Arendtinom frazom, “prostor pojavljivanja” u kojem sam čin pojavljivanja podaruje riječima i postupcima vrstu stvarnosti koju prije nisu imali upravo zato što ih drugi sada vide i čuju. Za razliku od klasične grčke ideje o javnoj domeni, taj prostor pojavljivanja nema prostorna obilježja ∞ to je zapravo “obesprostranjeni” prostor upravo zato što ga tvore posredovani oblici komunikacije koji su po svojoj prirodi obesprostranjeni i često nedijaloški.To je većinom i nekontrolirani prostor jer jednom kada se u njemu pojave riječi i djela jako je teško utjecati na ono što će se s njima dogoditi. Oni dobivaju na stvarnosti te zato postaju trajni zapis, stalni trag koji je moguće neograničeno širiti prostorom protoka informacija te reproducirati u brojnim različitim medijima i kontekstima. Jednom kada riječi i postupci u tom prostoru postanu javni, oni su javni zauvijek ∞ “besmrtni”, iako je riječ o besmrtnosti drugačijoj od one na koju je mislila Arendt kada je pisala o antičkim Grcima i važnosti koju su oni pridavali besmrtnim radovima i djelima.

Na sličan se način i “privatna sfera” sastoji od teritorija sebstva koje pojedinac nastoji kontrolirati te drugima ograničiti pristup njima. Ti su teritoriji prostorni i informacijski, iako je ∫zički prostor od mnogo manje važnosti za naše suvremeno shvaćanje privatnog prostora nego što je to bio slučaj u koncepciji privatnog prostora antičke Grčke kao prostora obitelji i kućanstva. Baš kao što je javna sfera postala obesprostranjeni prostor, tako i privatna sfera sve više postaje obesprostranjena domena informacija i simboličkog sadržaja koji pojedinac nastoji kontrolirati.

Ponovno uspostavljanje javnog i privatnog kao sfera informacija i simboličkog sadržaja koje su većinom odvojene od ∫zičkih prostora i sve više povezane s tehnologijama za komunikaciju i protok informacija stvorio je vrlo promjenjivu situaciju u kojoj su granice između javnog i privatnog nejasne i u neprestanoj mijeni, a one granice, koje u nekom trenutku u vremenu zaista i postoje, su propusne, prijeporne i podložne stalnim raspravama i prepirkama. Premda su granice između javnog i privatnog nejasne i u neprestanoj mijeni, to ne znači da one više ne postoje niti da je sama razlika između javnog i privatnog za nas izgubila svaku vrijednost i značenje; neki su došli do tog zaključka, iako se ja s 29

Kultura skandala, spektakla i slavnih 12 Za njezin opis vlastitog istraživanja, vidi Brooke (2010: 225ff ). Za opći pregled skandala oko troškova koji su istražila dva novinara iz Daily Telegraph, vidi Winnett i Rayner (2009).

tim ne slažem (vidi Sheller i Urry, 2003: 122). Odbaciti tu razliku značilo bi napustiti oruđe koje nam je potrebno da bismo shvatili ono što postaje sve važnijom značajkom suvremenih društava. Gubitak jasnih granica postao je izvor velike zabrinutosti upravo zato što i dalje cijenimo tu razliku, upravo zato što ono objavljeno u javnosti i ono čuvano kao privatno ima važnost za ljude. Sposobnost pojedinca da upravlja teritorijima sebstva i drugima ograniči pristup njima neprestano se osporava, a u nekim kontekstima i dovodi u pitanje sposobnošću drugih da na nove načine ∞ tehnološke, političke i zakonodavne ∞ pristupaju informacijama, prikupljaju ih te koriste za vlastite potrebe i u nekim slučajevima objavljuju u javnosti. Promjenjive granice između javnog i privatnog života u modernim su društvima postale novo bojište, prostor nad kojim se nadmeću pojedinci i organizacije te vode novu vrstu informacijskog rata, pritom koristeći sve što im je na raspolaganju kako bi pridobili informacije o drugima te upravljali informacijama o sebi. Pritom se često nose s poteškoćama zbog promjena koje nisu predvidjeli i posrednika čije namjere nisu razumjeli, pa je zato riječ o prostoru na kojem se raskidaju uspostavljeni odnosi moći, nanosi se šteta životima, a ponekad dolazi i do gubitka ugleda.

Vratimo se sada na veliki skandal oko troškova članova parlamenta kako bismo ga proučili pomoću ovog opisa promjenjivih granica između javnog i privatnog života. Novinarka Heather Brooke počela je 2004. koristiti zakon o slobodi informacija kako bi dobila pristup pojedinostima o troškovima zastupnika.12 Zakoni o slobodi informacija koji su posljednjih desetljeća u mnogim zapadnim zemljama stupili na snagu ključno su obilježje novih informacijskih ratova upravo zato što pojedincima i organizacijama ∞ uključujući i medijske organizacije ∞ daju moćno oružje potpomognuto zakonom pomoću kojeg mogu tražiti objavljivanje informacija koje posjeduju drugi, uključujući vlade i one na vlasti. Heather Brooke imala je nešto iskustva s upotrebom tog novog oružja jer je prije toga surađivala s različitim američkim novinama te koristila američke zakone o slobodi informacija kako bi došla do podataka o troškovima političara. U Ujedinjenom Kraljevstvu naišla je na velik otpor, dijelom zato što je zakon o slobodi informacija bio sasvim nov pa nitko nije znao što je njime dopušteno, a dijelom i zato što je bilo onih u Donjem domu koji su prepoznali opasnosti te nastojali spriječiti pristup podacima o troškovima zastupnika. Između 2007. i 2008. došlo je do velike borbe za pristup tim podacima, a Donji je dom, pod vodstvom predsjednika Michaela Martina, podnio žalbu protiv odluke povjerenika za informiranje kojom je dopušteno objavljivanje podataka o troškovima četrnaest zastupnika.

To je dovelo do posebnog sastanka suda za pitanja povezana s pravom na pristup informacijama koji je dobio zadatak da riješi taj spor. Sud je naposljetku donio presudu u korist povjerenika za informacije. U proljeće 2008. Donji je dom ponovno podnio žalbu, ovog puta Visokom sudu, tvrdeći kako bi objavljivanje troškova predstavljalo nepotrebno uplitanje u živote zastupnika, ali je na kraju izgubio. Mnogi su zastupnici smatrali podatke o svojim troškovima privatnom stvari, informacijom koju su trebali moći zaštititi od pristupa drugih ∞ drugim riječima, smatrali su je dijelom teritorija sebstva. No, njihove tvrdnje o pravu na privatnost bile su u izravnom sukobu s tvrdnjama drugih ∞ uključujući i Heather Brooke ∞ prema kojima su oni i ostatak javnosti imali pravo znati kako se troši 30

novac poreznih obveznika, a na kraju je pravo na privatnost izgubilo od prava javnosti na informiranje.

Nakon poraza na Visokom sudu 2008., Donji dom je objavio kako će u srpnju 2009. objaviti prijave troškova i račune koje su predali svi zastupnici između 2004. i 2008. Stvorili su posebnu jedinicu koja je digitalizirala sve prijave i račune. Nakon što su podaci preneseni u elektronički oblik, namjeravali su ih “urediti” kako bi mogli ukloniti sve osjetljive podatke. To im ipak nije uspjelo, dijelom i zato što je jedan od radnika (ili radnica ∞ ne znamo o kome je bilo riječi) zaposlenih na uređivanju prijava troškova bio toliko iznenađen i ogorčen onime što je vidio da je to odlučio prenijeti medijima. S obzirom da je sada sve bilo u elektroničkom obliku, bilo je lako napraviti kopiju i prokrijumčariti je. Krtica je stupila u kontakt s posrednikom, bivšim časnikom SAS-a Johnom Wickom, čiji je posao bio pronaći novine spremne platiti navodnih 300.000 funti za podatke. The Times i druge novine su to odbile, no Daily Telegraph je platio nepoznati iznos novca, iako je navodno riječ o otprilike 120.000 funti ∞ relativno malom iznosu u usporedbi s eksplozivnom prirodom tih informacija.

Daily Telegraphje pristao na dogovor prema kojem je brzo trebao objaviti troškove svih zastupnika, a ne samo onih najistaknutijih. 8. svibnja 2009. Daily Telegraph je počeo objavljivati podatke o troškovima zastupnika, počevši s premijerom i njegovom prijavom koja je iznosila preko 6000 funti isplaćenih njegovom bratu za troškove čišćenja, a zatim je nastavio s objavljivanjem troškova ostalih članova vlade, Camerona i članova vlade u sjeni, zastupnika vladajuće stranke iz stražnjih klupa parlamenta i tako dalje, svakog dana po nekoliko njih, polako puštajući u javnost štetna otkrića koja su prenosili drugi mediji te im tako priskrbili visoku razinu medijske vidljivosti. Neka od najkontroverznijih otkrića bila su vezana za prijave troškova već otplaćenih hipoteka te prijave za kupnju, uređivanje i opremanje više od jedne nekretnine (zastupnici su smjeli prijaviti određene troškove za drugo prebivalište ukoliko je to bilo nužno za izvršavanje njihovih zastupničkih dužnosti, no u mnogo je slučajeva druga nekretnina preimenovana, što je zastupnicima omogućilo prijavu troškova više od jedne nekretnine). Druga su otkrića bila šokantna zbog ∫nancijskih, ali i simboličkih razloga: novčani su iznosi bili mali ili čak zanemarivi, no simbolička vrijednost bila je visoka. To je najbolje ilustrirala prijava zastupnika i imućnog torijevca Sir Petera Viggersa, predstavnika biračkog okruga Gosport u Hampshireu, koji je prijavio trošak u iznosu od 1.645 funti za uređenje ribnjaka, a na kraju se ispostavilo da je riječ o plutajućoj kući za patke usidrenoj na ribnjaku u blizini njegove ladanjske kuće, ekscentričnom primjeru vrtnog uređenja koji je uskoro postao simbolom cijelog skandala.

Političke posljedice otkrića bile su dramatične i neposredne. Michael Martin, predsjednik Donjeg doma, bio je prisiljen dati ostavku 21. svibnja ∞ bio je to prvi predsjednik Donjeg doma u tristo godina koji je bio prisiljen odstupiti. Uskoro su uslijedile i druge ostavke, a brojni su zastupnici, kako oni iz redova laburista, tako i oni iz redova konzervativaca, izjavili da će odstupiti na sljedećim općim izborima, a među njima je bio i Sir Peter Viggers. Laburistička stranka doživjela je velik neuspjeh na europskim izborima u lipnju te je sa samo šesnaest posto glasova bila treća po redu. Bio je to katastrofalan gubitak za laburiste, ali ništa bolje nisu 31

Kultura skandala, spektakla i slavnih 13 Za važnost utjecaja okolnosti na vjerojatnost da će potencijalno štetna otkrića štetiti ljudima na službenim položajima, vidi Adut (2008: 83-5).

prošli ni konzervativci jer su se mnogi glasači, zgroženi onime što su vidjeli, okrenuli strankama poput UKIP-a (Neovisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva koja se zalaže za povlačenje UK iz Europske Unije) i BNP-a (Britanske nacionalne stranke, desno orijentirane nacionalističke stranke koja se strogo protivi imigraciji).

Bio je to veliki politički skandal s ozbiljnim posljedicama za karijere onih koji su bili prisiljeni dati ostavku i onih koji su odlučili odstupiti na sljedećim izborima, ali i za sve velike političke stranke te za parlamentarni sustav općenito. Zašto je objavljivanje troškova prouzročilo toliki nemir i zašto je imalo takve dalekosežne posljedice? Ponudit ću tri glavna razloga.

Kao prvo, ta su otkrića pokazala da mnogi zastupnici zloupotrebljavaju javni novac za vlastiti dobitak. To je klasična osnova za politički skandal (Thompson, 2000). No, otkrića su bila posebno štetna, a političari posebno ranjivi, zato što su se dogodila u vrijeme velike britanske recesije kada su mnogi gubili radna mjesta i borili se kako bi preživjeli, dok su zastupnici prijavljivali različite troškove ∞ od plaćanja kamata na hipoteke i troškova kućnih popravaka do troškova hrane, čišćenja i uređivanja vrtova ∞ sve o trošku poreznih obveznika.13 Neki komentatori tog britanskog skandala bili su iznenađeni zato što su neki vrlo mali novčani iznosi uspjeli potaknuti toliki bijes, no upravo je to bilo u pitanju: svi mi ostali moramo plaćati za svoju hranu ili ukoliko želimo urediti svoj vrt, a ljudi koji su trebali predstavljati naše interese i koji su mogli samostalno platiti te troškove potajno su koristili naš novac kako bi plaćali svoje račune. Iako su možda postupali u okviru pravila∞ u većini slučajeva i jesu, premda ne u svim ∞to nije bilo važno jer su to bila pravila koja su zastpnici osmislili za sebe i primjenjivali ih iza zatvorenih vrata, a bila su podložna jedino teoretskom nadzoru uredaza trošak Donjeg doma. Javnost nije šokiralo kršenje pravila, već praksa zastupnika i sve ono na što su izabrani dužnosnici bili spremni kako bi si osigurali dodatne javne izvore za osobno korištenje.

Kao drugo i jednako važno, otkrića su pokazala da je zloupotreba bila sustavna∞nije se radilo o samo jednom ili dvoje pojedinaca koji su mislili na osobnu korist, već je bilo riječ o gotovo cijelom političkom sloju. Kako su otkrića objavljivana, postajalo je jasno da postoji sustavna kultura zlouporabe prijavljivanja troškova. Pravila su bila labava, nadzor loš, provođenje zakona slabo, pa su političari iz svih stranaka rutinski cijedili sustav, pogotovo kada je riječ o pravilima o drugom mjestu prebivališta. Nije se radilo o skandalu koji je utjecao na samo jednog ili dvoje samovoljnih pojedinaca: taj je skandal obuhvatio cijeli politički sloj. Kao što su nepromišljene špekulacije bankara i špekulanata iz Cityja, poznatih po velikim bonusima i raskošnom životnom stilom, primorale vladu da potroši stotine milijardi javnog novca u nastojanju da spasi novčani sustav suočen s propašću, sada se činilo da i cijeli politički sloj misli samo na svoju osobnu korist. Činilo se da političari nisu mnogo bolji od bogatih i moćnih špekulanata iz Cityja.

To nas vodi do trećeg razloga: taj je skandal povećao osjećaj nepovjerenja koji mnogi imaju prema političarima i političkom sustavu. Pogledajte što se dogodi kada pustite političarima da upravljaju samima sobom: ne može im se vjerovati. Pogledajte i koliko su se potrudili da spriječe objavljivanje tih podataka. Čak i kad su objavili podatke, bila je to farsa jer 32

su prikrili najosjetljivije i najšokantnije prijave troškova ili su pak uklonjeni podaci kako bi se onemogućio uvid u ono što se doista dogodilo. Time se samo pojačao osjećaj nepovjerenja prema političarima. No, ionako je bilo prekasno, nisu se ni trebali truditi, jer podaci su već dospjeli u javnost. Pojačani osjećaj nepovjerenja prema političarima i a∫rmiranim političkim strankama pomaže nam objasniti zašto ni laburisti ni konzervativci nisu postigli uspjeh na europskim izborima u lipnju i zašto su ih mnogi glasači napustili kako bi glasali za manje, rubne stranke.

Skandal s troškovima zastupnika noviji je dramatični primjer kako promjene u granicama između javnog i privatnog života remete ustaljene prakse i institucije te unose nered u cijela područja društvenog i političkog života. Iako je razlika između javnog i privatnog poznata već dva tisućljeća, postoji nešto novo u načinu na koji su se domene javnog i privatnog preoblikovale usponom posredovanih oblika komunikacije u ranoj modernoj Europi te kasnijim širenjem novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Nešto je novo u načinu na koji su javno i privatno postali područje borbe za informacije i simbolički sadržaj koji prijeti da će se oteti kontroli pojedinaca. Nešto je novo u načinu na koji se naši životi odvijaju u okruženju u kojem je sposobnost otkrivanja i skrivanja, davanja stvarima vidljivosti i sprječavanja drugih da ih vide, mnogo teže kontrolirati, čime nastaje trajno nestabilan prostor u kojem curenje informacija, otkrivanje i raskrinkavanje uvijek mogu poremetiti i najbolje planove. Unatoč nedostacima njihovih analiza, teoretičari poput Arendt i Habermasa s pravom su se usredotočili na odnos između javnog i privatnog te taj odnos stavili u središte svojih promišljanja o promjenjivoj prirodi naših društava. Na nama je sada odgovornost da se vratimo onome što je njih zanimalo bez ponavljanja njihovih pogrešaka, iznova proučimo taj središnji odnos i pokušamo razumjeti kako se mijenja u našem suvremenom svijetu prepunom medija te promislimo o posljedicama tih promjena za prirodu i kvalitetu naših društvenih, političkih i osobnih života.

S engleskoga preveo Nikola Novaković

33

Bibliogra∫ja Adut, Ari (2008) On Scandal: Moral Disturbances in Society, Politics, and Art. Cambridge: Cambridge University Press.

Allen, Anita L. (1988) Uneasy Access: Privacy for Women in a Free Society.

Totowa, NJ: Rowman and Little∫eld.

Arendt, Hannah (1958) The Human Condition. Chicago: University of Chicago Press.

Benhabib, Seyla (1996) The Reluctant Modernism of Hannah Arendt.

London: SAGE. Benn, Stanley I. and G.F. Gaus (ur.)

(1983) Public and Private in Social Life.

London: Croom Helm.

Bobbio, Norberto (1989) Democracy and Dictatorship: The Nature and Limits of State Power, prev. Peter Kennealy.

Cambridge: Polity.

Brighenti, Andrea (2007) “Visibility: A Category for the Social Sciences”, Current Sociology 55(3): 23-42.

Brighenti, Andrea (2010) “On Territorology: Towards a General Science of Territory”, Theory, Culture & Society 27(1): 52-72.

Brooke, Heather (2010) The Silent State: Secrets, Surveillance and the Myth of British Democracy. London: William Heinemann.

Calhoun, Craig (ur.) (1992) Habermas and the Public Sphere. Cambridge, MA: MIT Press.

Cohen, Jean L. (1997) “Rethinking Privacy: Autonomy, Identity, and the Abortion Controversy”, pp.

133-65 u Jeff Weintraub i Krishan Kumar (ur.) Publicand Private in Thought and Practice: Perspectives on a Grand Dichotomy. Chicago: University of Chicago Press.

Fraser, Nancy (2007) “Transnationalizing the Public Sphere: On the Legitimacy and Ef∫cacy of Public Opinion in a Post-Westphalian World”, Theory, Culture & Society 24(4): 7-30.

Goffman, Erving (1972) Relations in Public: Microstudies of the Public Order. Harmondsworth: Penguin.

Habermas, Jürgen (1983) “Hannah Arendt: On the Concept of Power”, str. 171-87 u PhilosophicalPolitical Pro∫les, prev. Frederick G. Lawrence. Cambridge, MA: MIT Press.

Habermas, Jürgen (1989) The Structural Transformation of the Public Sphere: AnInquiry into a Category of Bourgeois Society, prev.Thomas Burger uz pomoć Fredericka Lawrencea.

Cambridge: Polity.

Meyrowitz, Joshua (1985) No Sense of Place: The Impact of Electronic Media onSocial Behavior. New York: Oxford University Press.

Meyrowitz, Joshua (2009) “We Liked to Watch: Television as Progenitor of theSurveillance Society”, Annals of the American Academy of Political and Social Science 625: 32-48.

Nissenbaum, Helen (2004) “Privacy as Contextual Integrity”, Washington LawReview 79(1): 119-58.

Nissenbaum, Helen (2010) Privacy in Context: Technology, Policy, and theIntegrity of Social Life. Stanford, CA: Stanford University Press.

Passerin d”Entréves, Maurizio i Ursula Vogel (ur.) (2000) Public and Private:Legal, Political and Philosophical Perspectives. London: Routledge.

Pateman, Carole (1983) “Feminist Critiques of the Public/Private Dichotomy”, str. 281-303 u Stanley

34

I. Benn and G.F. Gaus (ur.) Public and Private inSocial Life. London: Croom Helm.

Rössler, Beate (2005) The Value of Privacy, trans. R.D.V. Glasgow.

Cambridge:Polity.

Ryan, Alan (1983) “Public and Private Property”, str. 223-45 u Stanley I. Bennand G.F. Gaus (ur.) Public and Private in Social Life. London: Croom Helm.

Ryan, Alan (1984) Property and Political Theory. Oxford: Blackwell.

Sheller, Mimi i John Urry (2003) “Mobile Transformations of ‘Public’ and ‘Private’ Life”, Theory, Culture & Society 20(3): 107-25.

Solove, Daniel J. (2008) Understanding Privacy. Cambridge, MA: HarvardUniversity Press.

Thompson, John B. (1995) The Media and Modernity: A Social Theory of theMedia. Cambridge: Polity.

Thompson, John B. (2000) Political Scandal: Power and Visibility in the MediaAge. Cambridge: Polity.

Thompson, John B. (2005) “The New Visibility”, Theory, Culture & Society 22(6):31-51.

Warren, Samuel i Louis D. Brandeis (1890) “The Right to Privacy”, HarvardLaw Review 4(5): 193-220.

Weintraub, Jeff i Krishan Kumar (ur.) (1997) Public and Private in Thoughtand Practice: Perspectives on a Grand Dichotomy. Chicago: University of Chicago Press.

Winnett, Robert i Gordon Rayner (2009) No Expenses Spared. London: Bantam Press.

Imogen Tyler*

Od sebičnog desetljeća do sebičnog tisućljeća: Kulturna povijest narcizma

N * 01

02

03

04

Lancaster University, England Za rani opis odnosa između konzumerizma i narcizma vidi Jean Baudrillard ([1970]1998).

Za primjere korištenja narcizma u tekstovima o celebrityjima vidi Chris Rojek (1995, 2001) i Barbara Creed (2005).

Za prikaze narcizma i medijske publike vidi Nick Abercrombie i Brian Longhurst (1998).

Sve reference na “The “Me” Decade” odnose se na izdanje iz 1977.

Sve reference na Kulturu narcizma odnose se na izdanje iz 1986.

arcis je, sudeći prema kulturnoj kritici, zamijenio Edipa kao mit našega vremena. Narcizam se sada smatra uzrokom kako nesretnih romansi, tako i nasilnih revolucija i zatravljenog, masovnog konzumiranja najnovijih proizvoda i “životnog stila bogatih i slavnih”.

(Jessica Benjamin, 2000: 233) 1992. su Marshall McLuhan i Bruce Powersu časopisu The Global Villageupozorili na to da je narcizam “društvena bolest zapada koja se trenutno najbrže razvija” (1992: 100). Tvrdnja da je kultura orijentirana na konzumerizam i zasićena medijima stvorila “neizmjeran narcizam” ponavljana je u društvenoj i kulturnoj kritici tijekomposljednjih četrdeset godina.01 U kulturalnim se studijima, konkretnije, u analizama kulture konzumerizma, kulture slavnih i novih medija, narcizam navodi sve češće.02 Na primjer, P. David Marshall smatra da je uspon narcizma uzrok rasta popularnosti reality televizije, tvrdeći kako “novo doba javnog narcizma mutira unutar novihmedijskih formi” (2004). Utjecajni teoretičar medija Lev Manovich tvrdi da novi mediji uzrokuju “stanje narcizma” [“narcissistic condition”] (2001: 235). Ovaj probuđeni interes za narcizam kao opisni pojam i konceptualno oruđe u ovom će članku biti iskorišten kao pozadina za istraživanje tvrdnje da je narcizam bolest našeg doba.

Na početku ovog članka dan je opis Freudove izvorne predodžbe narcizma. Nadalje se razmatraju neki ključni opisi “kulturalnog narcizma” koji su se u društvenoj kritici i popularnim medijima pojavili sedamdesetih godina u SAD-u, s fokusom na članak Toma Wolfea The “Me” Decade and the Third Great Awakening (1976)03 i Narcistička kultura: Američki život u doba smanjenih očekivanja (1978) Christophera Lascha.04 Usmjerivši pozornost na seksualnu i rasnu politiku narcizma, istražujem kako je narcizam putem negativnog obilježavanja pojedinaca i grupa vezanih uz uspon politike identiteta postao kritički pojam. Središnji jeargumentovog članka da je narcizam isprepleten s poviješću negativnog obilježavanja. Tvrdnje o kulturalnom narcizmu uglavnom ostaju nepobijene, a sporna kulturna i politička povijest narcizma rijetko se spominje u teorijskim navodima “kulturalnog narcizma” i “medijskog narcizma”.

35

Kultura skandala, spektakla i slavnih 05 Ovu je teoriju o “rođenju ega” popularizirao Jacques Lacan u svojoj utjecajnoj tezi o zrcalnoj fazi iz 1949. godine.

Pojam narcizma Sigmund je Freud prvi put postavio narcizam kao središnji psihoanalitički pojam 1914. u svom eseju “On Narcissism: An Introduction” [Zur Einführung des Narzißmus]. U tom je eseju Freud ustvrdio da je primarni narcizam nužan za “rođenje” ega. Prije toga je Freud smatrao da je majka prvi objekt svakoga subjekta; u ovome eseju, međutim, narcizam zamjenjuje primarnu ljubav prema majci i koristi se kako bi se opisao proces u kojem postajemo subjekti tako što počinjemo poimati sebstvo, svoje ja, kao prvi objekt ljubavi.05 Freud razlikuje primarni narcizam, proces koji ustoličuje subjektivnost, i sekundarni oblik narcizma, koji, ovisno o stupnju, može biti normalan ili patološki. Freud pretpostavlja da se primarni narcizam, rođenje svjesnog ja s kojime se identi∫ciramo i kojemu upućujemo ljubav, ustoličuje uključivanjem “ideala ega” (idealne slike o sebi) koji se utiskuje u dojenče putem glasa i pogleda roditelja, kao i pomoću “općeg ideala obitelji, staleža ili nacije” (1991: 96).Ovaj ideal za individuu predstavlja “svako savršenstvo koje ima neku vrijednost” (1991: 88), te postaje “zamjena za izgubljeni narcizam [...] djetinjstva” (1991: 94). Freud smatra da dijete osjeća (neizbježan) izostanak ispunjenosti ovog ideala kao strah od kazne ∞ strah od gubitka roditeljske ljubavi. Naš ideal ega se tijekom odrastanja neprestano prilagođava “javnim mišljenjima” ∞ a neuspjeh u pokušaju da se tom idealu približi doživljava se kao krivnja i socijalna tjeskoba (1991: 97). Ideal ega je tiranin, on “neprestano nadgleda stvarni ego (stvarnu sliku o sebi) i sudi ga prema tom idealu” (1991: 89). Freud ovdje inzistira: “Moć te vrste, koja promatra, razotkriva i kritizira sve naše namjere, zaista postoji. Ona postoji u normalnome životu u svakome od nas” (1991: 90).

Prema Freudovu poimanju narcizma, oblikovne strukture psihe usvajaju društvene norme i vrijednosti ugrađivanjem ideala koji kontroliraju subjekt tako što upravljaju njegovim željama. U tom smislu narcizam opisuje proces samoupravljanja; to je sredstvo kojim se subjekt prilagođava društveno-kulturnim idealima. Kao što tvrdi Jean Baudrillard: “upravo približavanjem idealu koji služi kao referentna točka ... osoba ostvaruje najdublju poslušnost kolektivnom imperativu i poistovjećuje se s određenim „nametnutim“ modelom” (1998: 95). Ova društveno-kulturna teorija narcizma ima svoj potencijal kao sredstvo kojim se razvija teorija “podložnosti” ∞ dakle, kako dominantne ideološke norme uvijek iznova stvaraju određena idealna sebstva u skladu s obiteljskim i društvenim idealima. Međutim, u“On Narcissism”, Freud je sklon koristiti narcizam (kao i popularne pogrdne konotacije vezane uz mitsku ∫guru Narcisa) kako bi učvrstio patrijarhalne ideale i uvriježena seksualna ponašanja Beča ranog 20. stoljeća (vidi Tyler, 2005). Freudova upotreba narcizma kao eksplanatornog pojma i oruđau tom je eseju ovisna o njenom pripisivanju nizu narcisoidnih drugih: ženama, homoseksualacima, kriminalcima i “primitivcima”. Oni u Freudovom tekstu služe kao slikovit način razlikovanja između idealnog tipa subjektivnosti (muževnog, etičnog, samopožrtvovnog i punog ljubavi) i nastranog ili patološkog narcisoidnog tipa ličnosti (ženstvenog, opsjednutog samim sobom, djetinjastog, kriminalnog i seksualno nastranog). Zapravo, Freud ne samo što opisuje regulativnu ulogu narcizma, već kroz negativno pripisivanje narcizma određenim tipovima ličnosti koristi narcizam kao regulativni po36

jam u skladu s vlastitim društvenim vrijednostima. Kao što ćemo vidjeti, pogrdne asocijacije koje Freud povezuje s narcizmom, ženstvenošću i seksualnom nastranošću čine središnje obilježje prikaza kulturnog narcizma u sedamdesetima.

Dok je mitska ∫gura Narcisa prisutna kroz čitavu povijest književnosti i umjetnosti, pojam narcizma prije sedamdesetih je godina bio gotovo nepoznat izvan stručne literature, konkretno, psihologije i psihoanalize.

To se promijenilo kada su u Sjevernoj Americi objavljene dvije utjecajne kliničke studije o narcističnom poremećaju ličnosti: Analiza sebstva (1971) Heinza Kohuta i Borderline Conditions and Pathological Narcissism (1975) Otta Kernberga. Rad Kohuta i Kernberga probudio je akademski i popularni interes za narcizam, hitro postavši “najraširenija tema rasprave s područja psihoanalize u Sjevernoj Americi” (Paul Roazen, u Teresa Brennan, 1992: 70). U sedamdesetima dolazi do pomaka u literaturi s područja psihoanalize na temu narcizma ∞ od Freudova interesa za narcizam kao središnju normativnu dinamiku subjektivnosti prema proučavanju i liječenju patoloških oblika narcizma ∞ tj., pretjeranih i ograničavajućih oblika ljubavi prema sebi koji se ispoljavaju kao megalomanija, egoizam, emocionalna otuđenost, nedostatak empatije i osjećaj praznine. Psiholozi i psihoanalitičari počeli su izvještavati o porastu simptoma patološkog narcizma kod pacijenata ∞ proces koji je kulminirao u osamdesetima s uvrštavanjem “Narcističnog poremećaja ličnosti” [“Narcissistic Personality Disorder”, NPD] u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders of the American Psychiatric Association. Dok je Kernberg naglasio kako je primijećeni porast kliničkih slučajeva patološkog narcizma vezan uz”širenje psihijatrijskih načina razmišljanja” prije nego posljedica promjena u psihološkoj prirodi američke populacije (u Lasch, 1986:106), socijalni psiholozi i sociolozi povezali su naizgledno širenje narcističnog poremećaja s društvenim i kulturnim promjenama. Kao što je Lasch napisao 1976.: “Na temelju principa da patologija često predstavlja tek povišen vid normalnosti, “patološki narcizam” kao poremećaj karaktera ... govori nam nešto o narcizmu kao društvenom fenomenu. ... Svako doba razvija svoje osebujne oblike patologije koji u pretjeranom obliku izražavaju svoju inherentnu karakternu strukturu. ... Pojam narcizma omogućuje nam razumijevanje utjecaja koji društvene promjene imaju na psihu. ...

Pruža nam ... prihvatljivo točan prikaz “oslobođene” osobnosti našeg doba. (Lasch, 1976:10) I tako, premda nije bilo dokaza koji bi potvrdio uvjerenje o širenju patološkog oblika narcizma, ovaj je Laschov argument, koji su iznijeli i drugi stručnjaci tijekom sedamdesetih (vidi dolje) ∞ naime, to da su rastuća liberalnost, svjetovnost i konzumerizam posljeratnog američkog društva dovele do razvoja novog narcisoidnog tipa ličnosti ∞ ubrzo postao općeprihvaćen kao smislen i razuman.

Pored Wolfeovog i Laschovog prikaza kulturalnog narcizma koje ću uskoro pobliže razmotriti, sociološki tekstovi kao što su Nestanak javnog čovjeka (1974) Richarda Sennetta i The Awareness Trap: Self-Absorption Instead of Social Change (1976)Edwina Schura; socio-psihološki tekstovi kao što su Narcissism as a Function of Culture (1977) Simona Soba, The Narcissistic Condition: A Fact of Our Life and Times (1977) koji je uredila Marie Coleman Nelson i ME: The Narcissistic American (1979) Aarona Sterna; novinski prikazi uspona narcizma, kao što je članak Petera Marina u Harper’s Magazineu, 37

Kultura skandala, spektakla i slavnih

The New Narcissism (1975); Decadence: Radical Nostalgia, Narcissism and Decline (1975) Jima Hougana; radijska emisija National Public Radioa,The Me Decade: Narcissism in America (1979)06 i izvrstan govor predsjednika Jimmyja Cartera, Energy and National Goals: Address to the Nation (1979a) ∞ sve su redom pokazatelji okretanja narcizmu kao kritičkom, eksplanatornom i opisnom pojmu u sedamdesetima. Različiti stručni i popularni prikazi narcizma koji su izašli u ovom razdoblju ne mogu se jednostavno izjednačiti; fokus i politička orijentacija ovih tekstova razlikuju se. Pa ipak, u njima postoji slaganje oko toga da su klasične građanske republikanske vrijednosti muškog bratstva i požrtvovnosti poljuljane širenjem narcizma među američkim stanovništvom. U ovim se tekstovima neprestano vraća na iste brige; poimence, na krizu tradicionalnog oblika autoriteta ∞ eroziju dužnosti i odgovornosti, raspad patrijarhalne obitelji i rastući trend samougađanja, seksualnog zadovoljenja i moralnog agnosticizma. Kao i u “On Narcissism”, narcizam koji ovi autori opisuju (i oblikuju) poprima značenje tek kroz povezivanje s nizom narcisoidnih ∫gura.

Kao što to sugerira Laschov citat, fokus tvrdnji o “kulturalnom narcizmu” predstavljaju “oslobođene” osobnosti povezane s političkom mobilizacijom i seksualnim oslobađanjem u šezdesetima i sedamdesetima, napose žene, homoseksualci i etničke manjine.07 Ideja da je nacija stala težiti narcizmu ∞ što se doživljavalo kao loša promjena ∞ našla je jedan od svojih najranijih i najpopularnijih izraza u članku Toma Wolfea, The “Me” Decade.

06 “The Me Decade: Narcissism in America” (1979) bila je radijska debata između Henryja Fairlieja i Lascha kojom je predsjedao novinar Richard Cohen. Suvremenim je slušateljima pružila dojmljiv uvid u to koliko je duboko javni diskurs tog vremena bio prožet narcizmom.

07 Dok je homoseksualnost u Wolfeovim i Laschovim prikazima marginalna, u drugim tvrdnjama o širenju narcizma ona zauzima središnje mjesto. Kao primjer vidi Aaron Stern (1979).

08 Michael E. Straub (2000) napisao je izvrsnu kritiku članka Toma Wolfea “Radical Chic: That Party at Lenny’s”.

09 Vidi The New Journalism (1973), manifest u kojemu Wolfe i drugi autori de∫niraju stil i tehnike pisanja imenovanog žanra.

Oslobođenje kao narcizam u sebičnom desetljeću 23. kolovoza 1976. na naslovnici New York Magazinea osvanula je fotogra∫ja grupe odraslih u identičnim žutim majicama s natpisom “Me” [“Ja”] (slika 1). Muškarci i žene na fotogra∫ji se smiju, ponosno pokazujući na riječ “Me” na svojim prsima. Ova je neobična slika imala ilustrirati vodeći članak broja, u kojemu je Wolfe ustvrdio da su sedamdesete bile obilježene “priličnim narcizmom”, te će zbog toga biti poznate kao “sebično desetljeće”[the Me decade] (1977: 144, 116). To što su sedamdesete i nadalje poznate kao “sebično desetljeće” pokazuje utjecajnost Wolfeovog članka. Kao što je zamijetio povjesničar Bruce Schulman: “sebično desetljeće ostaje prevladavajuća predodžba sedamdesetih ∞ desetljeće je to narcizma, sebičnosti, osobne svjesnosti naspram političke” (2001: 145).

Unatoč utjecaju Wolfea opisa, kritičkih čitanja članka bilo je relativno malo.08 U onome što slijedi željela bih razmotriti kako je Wolfe svoje viđenje sedamdesetih objasnio putem povezivanja narcizma s grupom određenih nepoželjnih drugih.

Kritičar, novinar i esejist, s doktoratom iz američkih studija, Wolfe je sredinom sedamdesetih bio vrlo cijenjen u kulturnim krugovima ∞ a i danas se smatra jednim od najblistavijih kroničara sjevernoameričke kulture. Wolfe je skovao termin “Novo novinarstvo” [“New Journalism”]: tehnike pisanja koje se vežu uz Novo novinarstvo uključuju subjektivnost, naraciju koja prenosi događaje kroz perspektivu nekog lika i korištenje snimljenih razgovora.09 Wolfe je koristio sve ove tehnike. Središnja karakteristika njegovih hvaljenih članaka iz šezdesetih i sedamdesetih niz je upečatljivih polu-∫ktivnih likova: mješavine “stvarnih” ljudi, kao što 38

10 U ovome se odlomku može vidjeti Wolfeova karakteristično složena i dosjetljiva upotreba zamjenica i unutarnjeg monologa, koji njegovim opisima daju “autentičnost”.

su celebrityji i političari, i grubo skicirani “tipovi ličnosti”. U The “Me” Decade Wolfe uvodi niz narcisoidnih ličnosti koje su naizgled utemeljene na “stvarnim ljudima”. Ove “samocentrirane” dramatis personae uključuju: seksualno oslobođenu poslovnu ženu iz Los Angelesa, umirovljenike koji su stvorili kulturu “zlatnih godina”, ostarjele groupieje bendova iz šezdesetih i “novog čovjeka”.

U ovome članku Wolfe polazi od premise da je narcizam posljedica posljeratnog ekonomskog procvata. Kao što piše, “Saga o sebičnom desetljeću započinje s ... procvatom koji je trajao trideset godina ... obični su ljudi odjednom imali dovoljno novaca da pobjegu od svakodnevice, promijene si živote i stvore za sebe nove uloge” (1977: 119, 126). Prema Wolfeu, upravo je višak bogatstva stvorio uvjete u kojima je narcizam procvao, jer američka je radnička klasa stala besramno koristiti novodobiveno slobodno vrijeme i višak prihoda kako bi ganjala samoispunjenje. Kao što zapaža: Jednom kada su jezivi mali gadovi počeli zarađivati novac u četrdesetima, napravili su nešto zapanjujuće ∞ uzeli su svoj novac i pobjegli! ... otkrili su sebe i počeli si ugađati! Stvorili su najveće doba individualizma u američkoj povijesti! (1977: 146∞147) U vrijeme obilježeno visokom nezaposlenošću, rastom inΩacije, borbenim radnicima i, sukladno tome, najvećim brojem štrajkova dotad, Wolfeov je opis radničke klase i njenog obilja varav. Usprkos tome, Wolfe gradi svoj opis sebičnog desetljeća na kontrastu između ekonomskih viškova i narcisoidne samocentriranosti s jedne strane, te promišljenosti i altruizma prethodnih generacija Amerikanaca s druge: Muž i žena koji žrtvuju svoje ambicije i materijalna dobra kako bi osigurali “bolju budućnost” za svoju djecu ... vojnik koji stavlja život na kocku ... ili ga gubi u bitci ... čovjek koji posvećuje život borbi za “svoje” koja nipošto ne može biti dobivena tijekom njegova života.... (1977: 145) Za razliku od njihovih altruističnih predaka koji su razmišljali o budućnosti, ove nove narcise zanima samo “kako da si udovolje, sada”.

Narcizam o kojem govori Wolfe opisan je na primjeru njegova središnjeg lika, poslovne žene iz Los Angelesa koja je oličenje “seksualno oslobođene žene” sedamdesetih. Wolfe započinje The „Me“ Decade predstavljanjem ove poslovne žene kao infantilne, plitke, samovažne i narcisoidne osobe kojoj se život vrti oko toga da je “na poslu svi žele”. (113) Kao što je opisuje Wolfe: Slika koju je imala o sebi ... svodila se na zavodničko tjelesno prisustvo ... Mogla je osjetiti svoju seksualnost kako se širi prostorom poput kakve tajne, nevidljive kemikalije, poput hormona, mirisa, univerzalnog otapala. ... Najviše je voljela biti u svome uredu ili na sastanku. Očit razlog sastanka bio je, naravno, vječno, “sklapanje posla”. ... No sastanak ima i sporednu radnju ... Sporedna radnja bila bi “Muškarci se pale na mene”. (112, 113)10 Otkako se pojavio u Freudovu radu kao psihoanalitički pojam, narcizam se rutinski pripisivao ženama. No dok Freud pretpostavlja da bi ženska sklonost narcizmu mogla barem djelomično biti objašnjena kao (kompenzacijska) posljedica društvenih konvencija kojima su žene gornje srednje klase bile sputavane početkom 20. stoljeća, Wolfe tvrdi suprotno: za njega je ženski narcizam izravna posljedica novostečene društvene i seksualne slobode. Zaista, Wolfe naglašava da ovaj tip žene osjeća po39

Kultura skandala, spektakla i slavnih 11

Ovaj se stereotip pojavio u kasnim pedesetima.

Slično Wolfeu iskoristio ga je i Frank Zappa u svojoj pjesmi “Jewish Princess” iz 1979. godine, koju je odmah po izlasku osudila međunarodna nevladina židovska organizacija Anti-Defamation League 12 Prvi EST seminar, u osnovi grupni seminar o osvještavanju, održan je u listopadu 1971. u Jack Tar Hotelu u San Franciscu. Pohodilo ga je gotovo tisuću ljudi.

Procjenjuje se da je EST seminar do njegovog ukidanja 1991. završilo oko 700 000 ljudi.

trebu de∫nirati se kroz svoju “hipnotičnu seksualnost”,i to “prije svega na poslu”. (112) Kako bi naglasio povezanost između ovog tipa ličnosti i “seksualnog oslobođenja”, Wolfe koristi naziv “seksualna princeza” ∞ što je ime koje upućuje na omalovažavajući stereotip “židovske američke princeze” [“Jewish American Princess”, JAP].11 Ova je narcisoidna žena opisana kao pravi spektakl seksualne i rasne pretjeranosti, te tako čini pravu suprotnost bijelom protestantu iz Wolfeove idealne američke prošlosti.

Wolfeov prikaz seksualne princeze počinje i kulminira sa scenom temeljenom na seminaru Wernera Erharda (EST) koji se održavao u hotelu Ambassador u Los Angelesu. Erhard Seminar Training Session bio je jedan od ∫nancijski nauspješnijih i najkontroverznijih oblika “Pokreta za ljudske potencijale” [“human potential movement”].12 Temeljni princip EST-a bilo je “reprogramiranje svijesti” [“consciousness rewiring”]. EST obećava svojim polaznicima osjećaj moći, samopouzdanja i uspjeha ∞ sve putem povećane samosvijesti. Zajedno s dvjesto pedeset drugih polaznika seminara, Wolfeova seksualna princeza uči kako “isključiti dugme za potiskivanje” (111). Kako bi to postigli, polaznici seminara moraju naglas izreći problem ili traumatičan odnos koji žele ukloniti iz svog života. Seksualna princeza opisana je kako leži na podu dvorane za bankete hotela Ambassador; počinje stenjati i vrištati sve dok “njen vrisak ne prožme čitavu dvoranu, što predstavlja sveobuzimajući trenutak otpuštanja i oslobođenja” (116). Kako se The Me Decade gradi, Wolfe razrađuje humorističan opis seksualne princeze na EST seminaru kako bi pokazao da je ženska želja za “samosviješću” narcisoidna.

Nadahnut pokretom za crnačka prava, Black Power Movement, pokret za oslobođenje žena prilagodio je program za podizanje svijesti kako bi ohrabrio žene u pokušaju da identi∫ciraju društvene, psihološke i političke izvore svojih osobnih problema. Kao što je oprimjereno sloganom “Osobno je političko”, grupe za podizanje svijesti odigrale su ključnu ulogu u širenju ženskog masovnog pokreta u sedamdesetima. Usprkos naglasku na “samosvijesti”, ženska je oslobodilačka politika bila utemeljena na novih oblicima kolektivizma. Doista, ta je strana ženskog oslobodilačkog pokreta jedinstvena utoliko što se resocijalizacija samoodređenja odvijala putem organiziranja ženskih grupa, zajednica i društvenih mreža. Poslavši svoju princezu na seminar o podizanju svijesti, iako seminar malo drugačije vrste, Wolfe može ismijavati podizanje svijesti kao takvo. Njegovo se pripisivanje narcizma ovom pseudo∫ktivnom liku pretvara u jetku kritiku feminističke politike. Kao što piše Wolfe: Neočekivana dobit feminističkog pokreta bila je podizanje sasvim običnog položaja ∞ onog žene i kućanice ∞ na razinu drame. Samo postojanje osobe kao žene ... kao svog ja ... postaje nešto što čitav svijet analizira, što ga muči, iz čega vuče dramatične zaključke ili nešto što, ako ništa drugo, barem shvaća ozbiljno. (135) To da Wolfe feminističku politiku smatra narcisoidnom postaje očito na samom kraju njegova članka, gdje piše: “Možda postoje žene koje žele poniziti muškarce ili im oduzeti moć ili postići jednakost s muškarcima ili čak nadmoć nad njima - [ali]ono što nesvjesno žele nije ništa drugo do: Razgovarajmo malo o Meni” (134).

40

Povezivanjem narcizma sa seksualno i ekonomski oslobođenima, Wolfe čitateljima New York Magazinea nudi satiričan i jedak prikaz politike oslobođenja. Njegov je temeljni argument da uspon narcizma nije samo potkopao tradicionalne institucije kao što su obitelj i brak, već je doveo i do ozbiljnijeg sloma zajedničkih nacionalnih ideala. Ovaj će se argument pokazati utjecajnim u nizu ozbiljnih političkih i stručnih prikaza desetljeća. Njegova fraza, sebično desetljeće, široko je prihvaćena i prilagođena. Do kraja je sedamdesetih Wolfea bio citirao već i predsjednik Jimmy Carter; sudionike Annual Communications Workers Convention prekorio je izjavivši: “Radnički sindikat značajan poput vašeg nisu izgradili Amerikanci koji su govorili, „prvo ja, onda ja, uvijek ja“. (1979b: 1249).

Utjecaj sintagme sebično desetljeće osjeća se i u pisanju jednog od najhvaljenijih kritičara novog narcizma, Christophera Lascha, koji je primijetio da Wolfeova zapažanja “pogađaju blizu srži” (1979b: 1249). Nekoliko tjedana nakon objavljivanja The “Me” Decade, Lasch je u časopisu The New York Review of Books izjavio da je Amerika postala “narcistička” (Slika 2) ∞ teza koju je razradio u svome bestseleru Narcistička kultura.

Pad patrijarhata i uspon narcizma

13 Nakon što je objavioNarcističku kulturu, Lasch je postao svojevrsni celebrity. Intervjuiran za People magazine (9 July 1979).

14 Vidi i Richard Sennett (1974).

Christopher Lasch bio je profesor povijesti na University of Rochester, konkretnije, povjesničar američke kulture 19. i 20. stoljeća. U šezdesetima je stao sve više pažnje obraćati suvremenim psihosocijalnim analizama, te je postao utjecajan i ugledan društveni kritičar, redovito objavljujući članke u uglednim časopisima i znanstvenim publikacijama.13 U Narcističkoj kulturi Lasch, kao i Wolfe, iznosi mišljenje da je do uspona do tad neviđenog narcisoidnog individualizma došlo zbog američkog obilja. Ne bi li opisao kako su promjene u strukturi kapitalizma u temelju preoblikovale osobnost Amerikanaca, referira se na literaturu s područja psihoanalize, uključujući djela Freuda, Kohuta i Kernberga.Tipovi ličnosti za koje Lasch tvrdi da ih je narcisoidna ličnost smijenila kao staromodne su “neuglađena muževnost” i “samostvoreni čovjek” (imaginarne) američke prošlosti: tipovi ličnosti koje de∫nira muževnost, autoritet, ambicija, susprezanje od užitaka, protestantska radna etika i vjera u patrijarhalnu obitelj, religiju i nacionalnu državu. Kao što Lasch piše: Čovjek koji se sam probio, arhetipsko utjelovljenje američkog sna, zahvaljuje svoje napredovanje navikama kao što su radinost, trezvenost, umjerenost, samodisciplina i izbjegavanje zaduživanja. On je živio za budućnost; nije ugađao svojim sklonostima već je radije strpljivo, mučno stjecao. (1986: 60) Lasch tvrdi da se novi narcis “ne poistovjećuje s radnom etikom i i odgovornostima bogatstva već s etikom dokolice, hedonizma i samoispunjenja” (1986: 252). Umjesto da bude “okrenut prema drugima” i budućnosti, Laschov je novi narcis “okrenut prema sebi samome”, živi u sadašnjosti, zahtijeva “trenutno zadovoljenje”, etičko je slabo sposoban ili sasvim nesposoban, te je seksualno popustljiv i perverzan.14 Ovakva je “narcisoidna ličnost”, naravno, slična Kernbergovu (1975) opisu patološke narcisoidne ličnosti, koju obilježava strah od starenja, strah od konkurencije, emotivna otuđenost, opsesija samim sobom, tjeskoba, depresija, unutarnja praznina, dosada, osjećaj nedostatnosti, samohvala i nisko samopoštovanje.

41

Kultura skandala, spektakla i slavnih 15 Lasch, kada govori o muškoj djeci i muškarcima, često koristi rodno neobilježene termine.

16 UNarcističkoj kulturi Lasch često naglašava kako je građanska obitelj 19. stoljeća idealan tip obitelji.

17 Za feminističku kritiku Lascha, vidi Wini Breines, Margaret Cerullo and Judith Stacey (1978), Stephanie Engel (1980), Michèle Barrett and Mary MacIntosh (1982), Janice Doane and Devon Hodges (1987). Moje je čitanje seksualne politike narcizma obilježeno ovim ranim feminističkim prikazima.

Laschovu tezu podržava Freudovo poistovjećivanje “kulture” s odraslom muškom osobnošću.15 Za Lascha, (muška) individualna egzistencija nerazdvojno je vezana uz razrješenje Edipovog kompleksa ∞ što predstavlja pobjedu kulture nad nagonom. Lasch sve pozitivne aspekte kulture pripisuje patrijarhalnoj obitelji kao kulturnoj formi koja omogućuje uspješno razrješenje Edipovog kompleksa.16 Prema ovome modelu, civilizacija (kao i civilizirana osobnost) opasan je fenomen, zato što se nagonski svijet individualnog nesvjesnog ∞ ako se ne kanalizira pomoću represivnih sila patrijarhalne obitelji - može probiti na površinu i poremetiti kulturu. Konkretno, ako se perverzna i polimorfna seksualnost (muškog) djeteta ne “potisne” pomoću ideala ega koji nameće otac, kasnija odrasla osobnost ostaje “zarobljena” (ili regresira) u narcisoidni stadij razvoja.

Razvoj narcisoidne ličnosti posljedica je neuspješnog usađivanja ideala ega unutar idućeg naraštaja. Laschov narcis ima i previše slobode: on ne osjeća ni krivnju ni sputanost, te reΩektira način na koji kapitalizam i socijalna država ruše autoritet oca i smjenjuju patrijarhalnu obiteljkao primarno mjesto socijalizacije.(vidi Barrett and MacIntosh, 1982: 118∞19). Lasch narcizam poistovjećuje sa ženstvenošću, te smatra da je porast narcizma jednak oduzimanju muškosti (Barrett and MacIntosh, 1982: 112; i Engel, 1980: 88). Društvena posljedica ovih psiholoških promjena očituje se u tome što muškarci (kojima je oduzeta muškost) postaju sve podložniji konzumerizmu i kapitalističkoj državi(vidi Barrett and MacIntosh, 1982: 113).

Iako se prije svega bavi utjecajem narcizma na razvoj muške osobnosti, Lasch isto tako smatra da je liberalizacija seksualnosti i seksualnog ponašanja učinila žene, ionako sklone narcizmu, još narcisoidnijima.

Narcistička kultura, tvrdi on, “zahtijeva da žene javno puše i piju, kreću se slobodno i dokazuju svoje pravo na sreću umjesto da žive za druge.”

(84) Lasch vuče usporedbe između nekoliko ženskih ∫gura ∞ prostitutki, seksualno oslobođenih žena, feministica, žena usmjerenih na karijeru, lezbijki i loših majki ∞ čiji narcizam šaroliko oslikava katastrofalan učinak pada patrijarhata na mušku psihu i društvo uopće. Feminizam je po Laschu pogrešan, zato što žene nisu i neće imati koristi od pada patrijarhata. Upravo suprotno, tvrdi on; potičući taj pad zahtjevima za političkom jednakošću i seksualnom slobodom, žene su se još više izložile muškom bijesu i nasilju. Kao što piše: Žene koje su odustale od sigurnosti jasno određenih, premda ograničavajućih društvenih uloga, uvijek su se izlagale seksualnom iskorištavanju odričući se uobičajenih prava na obzir. ... Sve žene dijele kako teret tako i koristi “oslobođenja”, a oboje sažeto iskazuje činjenica da se muškarci više ne odnose prema ženama kao prema damama. (216, 217) Kako bi potvrdio ovaj stav, Lasch iznosi mišljenje da “sve veće inzistiranje suvremene žene na seksualnom ispunjenju” (219) dovodi do porasta seksualnog nasilja nad ženama. Laschov stav o ženama, feminizmu i narcizmu izjednačava feminističku politiku i seksualno oslobođenje na sličan način kao što to čini i Wolfe. Ne iznenađuje, stoga, što je Laschova knjiga Narcistička kultura naišla na oštru feminističku kritiku.17 Lasch je na to samo ponovio kako je, s obzirom na to da je patrijarhat već zastario, svaka politička mobilizacija protiv patrijarhalne moći uzaludna.

42

Laschov je središnji argument, taj da konzumerizam podvrgava muškarce, žene i djecu novim oblicima i dotad neviđenim razinama društvene kontrole, imao snažan utjecaj na suvremenu društvenu i kulturnu analizu, a taj se utjecaj nastavlja i danas. Doista, Narcistička kultura jedna je od najcitiranijih i najistraživanijih knjiga u povijesti kulturne kritike.

Suvremeni osvrti, međutim, suviše često zanemaruju činjenicu da Laschova nostalgična idealizacija izgubljene patrijarhalne kulture istovremeno služi i kao argument za stavove koje iznosi. Očito je, na primjer, da su u kasnijim osvrtima na njegovu tezu feminističke kritike Laschove knjige marginalizirane. U ponavljanjima Laschove teze također se često zanemaruje uloga koju su rasa i rasna politika imale u njegovom prikazu uspona narcizma ∞ usprkos činjenici da izgubljena Idealna Amerika (ili Idealni Amerikanac) koju Lasch tako nostalgično suprotstavlja narcizmu današnjice nije samo patrijarhalna, već i očito bjelačka.18

Rasna politika kulturalnog narcizma

18 Za suvremen osvrt na Laschov komentar o “zastarjelosti rasizma”, vidi pisma Erica Fonera, Marka Naisona i Paula K. Hocha urednicima časopisa New York Review of Books (1977).

Bjelačka obitelj srednje klase biva zaražena getom. (Lasch, 1977: 165) Laschova idealna Amerika, implicitno bjelačka, postaje eksplicitno bjelačka kada riječ “geto” upotrebljava kao primjer narcističke subkulture ∞ primjer koji je prethodno razvio u svojim knjigamaThe Agony of the American Left (1969) i Haven in a Heartless World: The Family Besieged (1977). U posljednjoj Laschtvrdi kako je velik broj samohranih majki u getu uspostavio kulturu matrijarhata, koja je pak stvorila naraštaj narcisoidnih crnačkih muškaraca. (1977: 164). Po njemu, za antisocijalno ponašanje tipično za geto ∞ ratovi bandi, drogiranje i kriminal ∞ kriva je prevlast narcizma.

Zanimljivo je da je Lasch u The Agony of American Left pretpostavio da je crnački pokret izrastao iz potrebe ∞ konkretnije, iz potrebe crnačkih muškaraca da potvrde muškost koja je patila u ženskoj narcističkoj kulturi geta. (1969: 166). U Narcističkoj kulturi Lasch razrađuje ovu temu kako bi pokazao da rušenje autoriteta oca i sve češća odsutnost oca vodi širenju narcizma geta u bjelačkim američkim obiteljima ∞ i to do te mjere da je “društvo srednje klase postalo blijedom kopijom crnačkog ghetta” (1986: 76). Povezujući seksualna i rasna značenja implicitna u njegovom tumačenju narcizma, Lasch tvrdi da “sablast impotencije progoni suvremenu maštu, a tome pridonosi što je u njenom žarištu strah da će se iscrpljena anglosaksonska kultura srušiti pred napredovanjem čvršćih rasa› (1986: 231). U izjavama poput ove jasno je vidljivo kako prijetnja koju tuđe pravo na identitet predstavlja za Laschov vlastiti ideal podržava njegovo viđenje narcizma. Dok su “oslobođene žene” i “crnci iz geta” samo dva od nekoliko “društvenih tipova” pomoću kojih Lasch opisuje kulturalni narcizam, to ipak nisu slučajni primjeri; upravo suprotno ∞ on pravo na identitet ovih grupa proglašava patološkim upravo u trenutku u kojem su iste te grupe ostvarile dotad neviđenu političku vidljivost (vidi Siebers, 2002: 41).

Početna točka Narcističke kulture Laschova je tvrdnja da su se “nakon političkog meteža šezdesetih godina Amerikanci ... povukli u posve ličnu zaokupljenost sobom” (1986: 4). Lasch govori o”političkoj pasivnosti i kvijetizmu” (1986: 233, 234) sedamdesetih godina ∞ međutim, to je desetljeće za milijune Amerikanaca prije bilo razdoblje dramatične društvene 43

Kultura skandala, spektakla i slavnih

i političke promjene. Antiratni pokret, pokret za oslobođenje žena, gay i lezbijski pokreti, Američki indijanski pokret [Native American Movements], ekološki pokreti, a∫rmativne akcije, Watergate, slučaj Roe protiv Wadea, energetska kriza, štrajkovi radnika i industrijska akcija uzdrmale su američku političku scenu sedamdesetih. Laschova inačica sedamdesetih ∞ mirno i tiho desetljeće ∞ nije ništa drugo do mit (vidi Carroll, 1990).

Slično tome, kada Lasch kaže da “rušenje autoriteta ne donosi slobodu, već samo nove oblike dominacije”, on se ne obraća onima koji su nove društvene slobode doživjeli kao posljedicu oslobodilačkih pokreta i pokreta za ljudska prava (1986: 211). Umjesto toga, Lasch opisuje utjecaj tih sloboda na one koji su se osjetili ugroženima kada su se seksualni, rasni i društveni ideali koji su im dotad omogućavali povlašten društveni status počeli rušiti.

Nacionalna politika narcizma

19 Ameriku je početkom sedamdesetih pogodila recesija. Embargo na naftu koji je Sjedinjenim Državama proglasila Organization of the Petroleum Exporting Countries (OPEC) u listopadu 1973., kao odgovor na američku podršku Izraelu u Jomkipurskome ratu, znantno je ubrzala pad ekonomije. Energetsku je krizu slijedila (teoretski nemoguća) kombinacija inΩacije i strahovitog porasta nezaposlenosti. Druga naftna kriza 1978./1979., koja je ocrnila Carterov predsjednički mandat, bila je povezana sa štrajkom radnika naftne industrije u Iranu.

Kada je 1978. objavljena Narcistička kultura, Amerika se našla usred druge energetske krize tog desetljeća.19 U tom je kontekstu 23. travnja 1979. stariji savjetnik Bijele kuće, Pat Caddell, napisao opširan dopis Carteru, naslovljen Of Crisis and Opportunity. U poglavlju naslovljenom The “Me” Generation, Caddell je izvijestio da je “samougađanje sasvim potisnulo sudjelovanje u državnim pitanjima” (u Horowitz, 2005: 18). Caddellov dopis pokazuje kolik je utjecaj prikaz kulturalnog narcizma imao na odluke političkog vrha u kasnim sedamdesetima. Za Caddella je Narcistička kultura predstavljala prikaz novog narcizma s najviše autoriteta: u proljeće i ljeto 1979., osoblje je Bijele kuće dijelilo kopije Laschove knjige posjetiocima, a u svibnju 1979. Lasch je bio pozvan na privatnu večeru s predsjednikom (vidi Horowitz, 2005). Utjecaj Laschova tumačenja očit je u najzloglasnijem govoru Carterova mandata, Energy and National Goals: Address to the Nation (naširoko poznat i pod nazivima The Crisis of Con∫dence ili National Malaise Speach). Govor je prenesen preko radija i televizije 15. srpnja u 10 sati ujutro izravno iz Bijele kuće, a pratilo ga je 67 milijuna ljudi. Američki je predsjednik rekao stanovništvu Amerike da je “istinski problem naše države daleko dublji ∞ dublji od plinovoda ili nedostatka energije, dublji čak i od inΩacije ili recesije” (1979a: 1235). De∫nirajući ove “istinske probleme” kao “krizu samopouzdanja” ∞ što je fraza koju je Carter preuzeo iz prvog odlomka Narcističke kulture (1986: xiii), Carter je izjavio: Ovo nije objava sreće niti utjeha, već istina koju moramo shvatiti kao upozorenje. Ovo je kriza koja se dotiče samog srca, duha i duše naše nacionalne volje. Ta se kriza očituje u rastućoj sumnji u smisao naših života i i u gubitku jedinstvene svrhe naše nacije. Naše narušeno samopouzdanje prijeti uništenjem društvenog i političkog tkanje Amerike ... Za naciju koja se ponosila teškim radom, snažnim obiteljima, tijesno isprepletenim zajednicama i vjerom u Boga, sada se previše nas klanja samougađanju. (1979a: 1237) Carter u ovome govoru pokušava postići politički konsenzus o narcizmu koji “prijeti uništenjem društvenog i političkog tkanja Amerike” (1979a: 1236). Iako Carter pazi da ne odbije glasače žrtvujući određene narcisoidne druge, njegov se govor temelji na istoj opozicije između “no44

vih narcisa” i prehodnog naraštaja “požrtvovnih Amerikanaca” na kojoj se temelje Wolfeovi i Laschovi prikazi. Kao što je kasnije primijetio Alfred Kahn, Carterov specijalni savjetnik za inΩaciju, “inΩacija nije bila samo ekonomski problem, već i težak društveni problem ∞ simptom toga da se društvo do neke mjere razgradilo, da su grupe i individue stale ganjati vlastite interese” (u Schulman, 2001: 134). Carterova tvrdnja da je teška ekonomska situacija koja se nadvila nad zemljom simptom narcizma omogućila mu je da predstavi svoj politički program smanjenja budžeta vlade i ekonomskih ograničenja kao moralne korektivne mjere protiv “američke sebičnosti”. Utjecaj koji je dijagnoza narcizma imala na Carterovu vladu pokazuje na samo kako je konsenzus o narcizmu brzo stekao popularnost u kasnim sedamdesetima, već i koliko se značenje narcizma politiziralo.

Narcizam politike identiteta Jednom kada je dijagnoza narcizma puštena u javnost, narcizam se stao zamjećivati posvuda; postao je “perceptivni okvir” kroz koji su se svi oni koji se nisu uklapali u normu mogli proglastiti bolesnima. Broj tvrdnji da se nacija raspada zbog narcizma drugih stao je rasti - u novinama, člancima, u psihološkoj literaturi i akademskim raspravama, u radio emisijama, političkim dopisima i predsjedničkim govorima ∞ što se pak može shvatiti kao dio šireg odgovora onih koji su donedavno stajali u ideološkom središtu Amerike, a čiji se autoritet našao izazvan tuđim zahtjevima za pravo na identitet. Lauren Berlant smatra da su društvene promjene započete politikom identiteta isprovocirale reakciju koju ona opisuje kao “sablazan nekada povlaštenih” [“scandal of ex-privilege”]: Sablazan nekada povlaštenih ... može uključivati bijes na stereotipizirane grupe ljudi koje su naglo promijenile određena društvena pravila ∞ što pak stvara očajničku želju za povratkom u prethodno stanje, ono koje se smatralo normalnim ... “američki način života”. Dakle ... obnavljanje zamišljene nacije, bivše ikone Amerike, omalovažava političku sadašnjost i budi nostalgiju ... oslikavajući izgubljeni svijet kao utopijski horizont političkih težnji. (1997: 2) U skladu s onime što kaže Berlant, optužbe o kulturalnom narcizmu, kao i omalovažavanje politike identiteta koje je igralo središnju ulogu u tim optužbama, možemo shvatiti kao rastuće nezadovoljstvo onih koji su se osjetili ugroženima radikalnom društvenom politikom šezdesetih i sedamdesetih godina. Pripisivanje narcizma stereotipiziranim ∫gurama ∞ seksualno oslobođenim ženama, feministicama, poslovnim ženama, crncima, pederima i sl. ∞ omogućilo je bijelim heteroseksualnim muškarcima i patrijarhalnom obliku društva da se nasuprot njima predstave kao legitimni, autoritativni, etični i puni ljubavi. U isto je vrijeme sve veća vidljivost kulturnih i političkih manjina interpretirana kao “dokaz” njihovih narcisoidnih zahtijeva za “posebnom pažnjom”.

U ovome članku tvrdim da su optužbe o narcizmu podignute u sedamdesetima u svrhu klevetanja politike identiteta i onih oblika seksualnog ponašanja za koje se smatralo da izlaze iz norme. Međutim, valja napomenuti da je pogrdno korištenje pojma narcizma pronašlo svoj pun izraz u suvremenim medijima, pogotovo vijestima. Da citiram samo jedan 45

Kultura skandala, spektakla i slavnih

primjer ∞ u članku Narcissism and the Culture War (2004), desničarski novinar Fred Hutchison piše: Narcistička kultura ... izvanredno je iscrpna u opisivanju načina na koji rastući egocentrizam američke populacije utječe na sve aspekte američkog života i kulture ... Sile seksualne revolucije, koje uključuju homoseksualce, feministice, preljubnike, ljude sklone promiskuitetu i one koji podržavaju pravo na pobačaj... kulturni relativisti i multikulturalisti ...

Ti su ljudi robovi jedinstvenoj vrsti zla ∞ zla koje je gotovo sveprisutno na dekadentnom, postmodernom zapadu. To je zlo narcizam.

Iako su Hutchinsonove tvrdnje ekstremne, optužiti nekoga za narcizam postalo je središnje retoričko sredstvo u američkim i svjetskim medijima, konkretno vijestima: kolumnist Jonah Goldberg nedavno je izjavio u Washington Postu kako je “težak grijeh feminizma, kao i svake politike identiteta, njegov narcizam” (2006). Općenitija tvrdnja da je “politička korektnost” samo “narcizam koji izvire iz vlastita interesa” stala se redovito pojavljivati u novinama. Međutim, kao što to tvrdi Tobin Siebers, neke od najtežih napada na narcizam političkih manjina nalazimo upravo u akademskim krugovima, gdje se studiji kao oni o crnačkoj kulturi [black studies], ženski studiji i, što se pojavilo relativno nedavno, defektologija (2002: 41) redovito optužuju za narcizam. Kao što predlaže Siebers, moramo razumjeti ne samo povijest povezivanja narcizma s pojedinim društvenim grupama, već i središnju ulogu koju politika identiteta (kao i njeno omalovažavanje) igra u razumijevanju značenja narcizma (2002: 40).

Zaključak

20 Za primjer korištenja pojma narcizma prilikom opisa baby-boom generacije u neameričkom kontekstu, vidi Tetsuo Sakurai, koji opisuje japansku “narcisoidnu generaciju” (2003: 24).

Za primjere tvrdnji kako “korištenje novih medija” potiče narcizam, vidi Christine Rosen (2005) i Scott McLemee (2005).

U posljednje je vrijeme zabilježen porast psihosocijalnih prikaza terorizma kao narcizma.

New York Times obilježio je kraj 20. stoljeća posebnim izdanjem koje je u čast Tomu Wolfeu naslovljeno The Me Millennium. Narcizam ne samo da igra središnju ulogu u popularnoj i akademskoj povijesti Amerike sedamdesetih godina, već se sada naširoko pripisuje i transnacionalnoj “baby-boom” generaciji, generaciji korisnika novih medija (televizijskim gledateljima, blogerima i gamerima), kulturi slavnih, terapijskoj kulturi i, relativno nedavno, kulturi straha.20 U ovome sam članku istražila povijest prikaza “kulturalnog narcizma”, fokusirajući se na načine na koje su seksualna i rasna politika oblikovale tvrdnje da je “narcizam drugih” odgovoran za propast i osiromašenje kulture u sedamdesetima. Kao što to tvrde Gilles Deleuze i Félix Guattari, pojmovi općenito dobivaju velik dio svog značenja i snage iz “pojmovnih likova” kojisu korišteni kao primjeri prilikom objašnjavanja ili razumijevanja pojmova. Ponovljena upotreba, od Freuda nadalje, primjera žena, pedera i etničkih drugih u svrhu ilustriranja narcizma ne može se shvatiti kao slučajnost, već treba biti shvaćena kao integralni dio pojma (Deleuze and Guattari, 1994). Pojmovi i sami imaju povijest svog stvaranja i primjene ∞ a narcizam je od samog početka bio snažno politički nabijen. Jedan od ciljeva ovog članka bio je da se pokaže kako narcizam, pored svoje povijesti unutar psihoanalize, ima i svoju kulturnu i političku povijest. Psihoanalitičke teorije narcizma su, naravno, bile uvedene i primijenjene u kulturalnim studijima na razne načine, tako da se upotreba i značenje narcizma u prikazima korisnika televizije i novih 46

medija znatno razlikuju od prikaza narcizma koje sam ja istraživala u ovome članku. Pa ipak, semantičko nasljeđe i pogrdne konotacije narcizma odjekuju kroz prikaze “kulturalnog narcizma” i “medijskog narcizma” u suvremenim kulturalnim studijima ∞ čak i kada se političko značenje narcizma tek naslućuje “ispod površine” (Siebers, 2002: 54). Ako se želimo nastaviti pozivati na meta-psihologiju narcizma u teorijskim prikazima kulturalnih promjena, tada moramo kritički preispitati politiku narcizma.

Zahvale: Zahvaljujem se Sari Ahmed, Bruceu Bennettu, Mimi Sheller i Jackie Stacey.

S engleskoga prevela Iva Gjurkin

47

Bibliogra∫ja: Abercrombie, Nick and Brian Longhurst (1998) “Spectacle and Narcissism”. In Audiences: A Sociological Theory of Performance, pp. 77∞98. London: SAGE. American Psychiatric Association (1980) Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 3rd edition. Washington, DC: American Psychiatric Association.

Barrett, Michèle and Mary MacIntosh (1982) The Antisocial Family.

London: Verso.

Baudrillard, Jean (1998) The Consumer Society: Myths and Structures [1970] (trans. Chris Turner). London: SAGE. Benjamin, Jessica (2000) “The Oedipal Riddle”. In Paul Du Gay, Jessica Evans and Peter Redman (eds) The Identity Reader, pp. 231∞247.

London: SAGE. Berlant, Lauren (1997) The Queen of America Goes to Washington City: Essays on Sex and Citizenship.

Durham and London: Duke University Press.

Breines, Wini, Margaret Cerullo and Judith Stacey (1978) “Social Biology, Family Studies and Anti-Feminist Backlash”, Feminist Studies 4(1): 43∞67.

Brennan, Teresa (1992) The Interpretation of the Flesh: Freud and Femininity. New York and London: Routledge.

Carter, Jimmy (1979a) “Energy and National Goals: Address to the Nation”, 15 July, Public Papers of the Presidents of the United States: Jimmy Carter, 1977∞81. Washington, DC: Government Printing Of∫ce. 2: 1235∞41.

Carter, Jimmy (1979b) “Remarks and a Question and Answer Session at the Annual Convention of the Communication Workers of America”, 16 July, Public Papers of the Presidents of the United States: Jimmy Carter, 1977∞81.

Washington, DC: Government Printing Of∫ce. 2: 1247∞1258.

Carroll, Peter N. (1990) It Seemed Like Nothing Happened: America in the 1970s. New Brunswick and London: Rutgers University Press.

Cohen, Richard, Henry Fairle and Christopher Lasch (1979) “The Me Decade: Narcissism in America”.

Washington, DC: National Public Radio, 21 June.

Creed, Barbara (2005) Media Matrix: Sexing the New Reality. Sydney: Allen and Unwin.

Deleuze, Gilles i Felix Guattari (1993) Što je ∫lozo∫ja? Zagreb: Treći program Hrvatskog radija, 40., str.

11-39. Prijevod s francuskog: Mihaela Vekarić Doane, Janice and Devon Hodges (1987) Nostalgia and Sexual Difference: The Resistance to Contemporary Feminism. London: Methuen.

Dowd, Maureen (2005) “What’s a Modern Girl to Do?” New York Times Magazine, 30 October: 50.

Engel, Stephanie (1980) “Femininity as Tragedy”, Socialist Review 55 (September∞October): 77∞103.

Foner, Eric, Mark Naison and Paul K. Hoch (1977) “Corrupt Sports: An Exchange”, New York Review of Books, 24, 15. [Accessed 26 September 2006, www.nybooks. com/articles/8383] Freud, Sigmund (1991) “On Narcissism: An Introduction”, in On Metapsychology: The Theory of Psychoanalysis (trans. J. Strachey).

London: Penguin [1915]: pp. 65∞96.

Goldberg, Jonah (2006) “The Problem with Feminism: Narcissism”, The Washington Post, 11 January.

[Accessed 28 March 2006, www. dcexaminer.com/articles/ 2006/01/11/ opinion/op-ed/14oped11goldberg. txt] “Grati∫cation Now Is the Slogan of the 70s, Laments a Historian” (1979) People Magazine, 9 July: 34∞6.

Horowitz, Daniel (2005) Jimmy Carter and the Energy Crisis of the 1970s: The “Crisis of Con∫dence” Speech of July 15, 1979, A Brief History with Documents. Boston: Bedford, St. Martin’s.

Hougan, Jim (1975) Decadence: Radical Nostalgia, Narcissism, and the Decline in the Seventies. New York: Morrow.

Hutchison, Fred (2004) “Narcissism and the Culture War”, Renew America, 8 February. [Accessed 28 March, 2006, http://www. renewamerica.us/columns/ hutchison/040208] Kernberg, Otto (1975) Borderline Conditions and Pathological Narcissism. New York: Aronson.

Kohut, Heinz (1971) The Analysis of Self: A Systematic Approach to the Psychoanalytic Treatment of Narcissistic Personality

48

Disorders. New York: International Universities Press.

Lacan, Jacques (1949) “The Mirror Stage as Formative of the Function of the I as Revealed in Psychoanalytic Experience”, in Écrits: A Selection (trans. Alan Sheridan), pp. 1∞7. New York: W.W. Norton, 1977.

Lasch, Christopher (1969) The Agony of the American Left. New York: Alfred A. Knopf.

Lasch, Christopher. (1976) “The Narcissist Society”, The New York Review of Books, 30 September, 23(13): 8∞13.

Lasch, Christopher (1977) Haven in a Heartless World: The Family Besieged. New York: Basic Books.

Lasch, Christopher (1986) Narcistička kultura. Zagreb: Naprijed. Prijevod s engleskog: Višnja Špiljak Manovich, Lev (2001) The Language of New Media. Cambridge: MIT Press.

Marin, Peter (1975) “The New Narcissism”, Harper’s Magazine, October: 45∞56.

Marshall, P. David (2004) “Fame’s Perpetual Moment”, M/C Journal, 7(5). [Retrieved 31 March 2006 http://journal.media-culture.org. au/0411/01-editorial.php] McLemee, Scott (2005)” “Narcissus With an iPod”, Inside Higher Ed, 8 February. [Retrieved 30 March 2006, http://insidehighered.com/ views/2005/02/08/mclemee3] McLuhan, Marshall and Bruce Powers (1992) The Global Village: Transformations in World Life and Media in the 21st Century. New York: Oxford University Press.

Nelson, Marie Coleman, ed. (1977) The Narcissistic Condition: A Fact of Our Life and Times. New York: Human Sciences Press.

Rojek, Chris (1995) Decentring Leisure: Rethinking Leisure Theory. London: SAGE. Rojek, Chris (2001) Celebrity. London: Reaction Books Rosen, Christine (2005) “The Age of Egocasting”, The New Atlantis 7: 51∞72.

Sakurai Tetsuo, (2003) “The Generation Gap in Japanese Society since the 1960s”, in Gordon Matthews and Bruce White (eds) Japan’s Changing Generations: Are Young People Creating a New Society?, pp.15∞30. London and New York: Routledge.

Schulman, Bruce (2001) The Seventies: The Great Shift in American Culture, Society and Politics. New York: The Free Press.

Schur, Edwin (1976) The Awareness Trap: Self-Absorption Instead of Social Change. New York: Quadrangle.

Sennett, Richard (1974) The Fall of Public Man. New York: Knopf.

Siebers, Tobin (2002) “Tender Organs, Narcissism, and Identity Politics”, in Sharon L. Snyder, Brenda Jo Brueggemann, Rosemarie Garland Thomson (eds) Disability Studies: Enabling the Humanities, pp.

40∞55. New York: The Modern Language Association of America.

Sobo, Simon (1977) “Narcissism as a Function of Culture”, Psychoanalytic Study of the Child 32: 155∞72.

Stern, Aaron (1979) ME: The Narcissistic American. New York: Ballantine Books.

Straub, Michael E. (2000) “Setting Up The Seventies: Black Panthers, New Journalism, and the Rewriting of the Sixties”, in Shelton Waldrep (ed.) The Seventies: The Age of Glitter in Popular Culture, pp. 19∞40. New York and London: Routledge.

“The Me Millennium” (1999) New York Times Magazine, Sunday 12 October [available at http://www.nytimes. com/library/magazine/millennium/ m5/index.html] Tyler, Imogen (2005) “Who put the “Me” in Feminism?: The Sexual Politics of Narcissism”, Feminist Theory 6(1): 25∞44.

Wolfe, Tom, ed. (1973) The New Journalism. London/New York: Picador/-Macmillan.

Wolfe, Tom (1976) “The “Me” Decade and the Third Awakening”, New York Magazine, 23 August: 26∞40.

Wolfe, Tom (1977) “The Me Decade and the Third Great Awakening”, Mauve Gloves and Madmen, Clutter and Vine. Toronto, New York and London: Bantam Books: 111∞47.

49

50

Olivier Driessens*

Selebritizacija društva i kulture: razumijevanje strukturalne dinamike kulture slavnih

S

*

Ghent University, Belgium

lavni [celebrities] su postali de∫nirajuća karakteristika našeg medijatiziranog društva. Sveprisutni su u vijestima i zabavnim medijima (istaknuti formatima kao što je reality televizija) u reklamama i aktivizmu, te su duboko utjecali na nekoliko društvenih sfera ∞ posebno političku, no isto

tako i gastronomsku, pa čak i religijsku; jer slavni su postali cijenjeno sredstvo u borbi za moć. Status slavne osobe, smatra se, daje onima koji ga posjeduju diskurzivnu moć ili glas koji se ne može prečuti (Marshall, 1997: x), te bi trebao služiti kao opći dokaz uspjeha (Bell, 2010: 49). Uspon kulture slavnih toliko je vrtoglav da je nekoliko autora razmatralo važnost koju ima za društvenu koheziju i oblikovanje identiteta (npr. Marshall, 2010; Sternheimer, 2011); ili, kako kaže Ellis Cashmore: Sviđalo nam se to ili ne, kultura slavnih je ovdje: okružuje nas i prožima. Oblikuje naše misli i ponašanje, stil i običaje. Ona utječe ∞ kao što i oni utječu na nju ∞ ne samo na okorjele fanove već i na čitave populacije (2006: 6).

Ipak, valja nam pripaziti da ne padnemo u zamku pojednostavljene funkcionalističke interpretacije kulture slavnih. Kao što tvrdi Nick Couldry (2004: 124, 128), društvena funkcija diskursa slavnih nije dana ∞ ona mora biti empirijski potvrđena. Ne misli svatko da je kultura slavnih važna, te je vjerojatno da ne omogućuje osjećaj zajedništva. Ipak, nastavlja on, izjave i djela slavnihneprestano nam privlače pažnju, što, ako ništa drugo, njih čini referentnim točkama za društvene prakse.

Analizirajući pomak prema kulturnoj i društvenoj istaknutosti celebrityja, brojni su stručnjaci prihvatili termin “selebritizacija” (npr. Boykoff and Goodman, 2009; Lewis, 2010), iako drugi radije izabiru “selebri∫kacija” (npr. Gamson, 1994; Turner, 2006). Doista, ponekad se čini da se selebritizacija i selebri∫kacija koriste gotovo kao sinonimi, što je posebno zbunjujuće u slučajevima u kojima autori koriste jedan ili oba izraza kako bi opisali jedan sasvim različit proces: onaj preobrazbe pojedinaca u slavne osobe. Na primjer, dok Joshua Gamson (1994: 191) piše o selebri∫kaciji politike kao o utjecaju modela slavnih s područja zabave na sferu politike, Graeme Turner (2006: 155) taj pojam koristi isključivo za proces postizanja slave, što kasnije naziva selebritizacijom. (Turner, 51

Kultura skandala, spektakla i slavnih

2010a: 13). Za početak je, dakle, nužno ustvrditi kako se ova dva koncepta razlikuju i svakog zasebno jasno de∫nirati.

Ovoj složenosti konotacija mogu se dodati i sasvim različita, jednodimenzionalna gledanja selebritizacije, zato što svaki stručnjak naglašava drugačiju dimenziju ovog fenomena, kao i aspekte i čimbenike koji ga objašnjavaju. Suprotno tome, središnji je cilj ovoga članka da predloži holističku, pa opet suzdržanu konceptualizaciju selebritizacije. Kako bi se to postiglo, potrebna su dva koraka: kao prvo valja razlučiti različite pokazatelje selebritizacije, ili njegove temeljne manifestacije; kao drugo, valja raspraviti oblikovne sile i temeljne procese selebritizacije. Objedinjavanje tih pokazatelja i oblikovnih sila u jedan multidimenzionalan model omogućuje iscrpnije i sveobuhvatnije razumijevanje selebritizacije nego što je trenutno dostupno u literaturi. Želim, međutim, naglasiti da dobiveni konceptualni model ne bi trebao biti zamišljen kao zaključak, već prije kao početna točka za daljnje istraživanje koje će pobliže odrediti odnose između koncepata selebritizacije i analizirati različite artikulacije selebritizacije u raznim društvenim sferama ∞ od čega su neke mogućnosti navedene u zaključku.

Selebrifikacija i selebritizacija

01 Iako se Richard Dyer se u svojoj analizi bavi isključivo ∫lmskim zvijezdama, moglo bi se tvrditi da je ona primjenjiva i na slavne.

Rasprava o (ne)sličnostima između zvijezda i slavnih i dalje traje (npr.

Holmes, 2005) ∞ no valja istaknuti da se termin “zvijezda” koristi uglavnom na području ∫lma, glazbe i sporta. Pojam “slavna osoba” se, pak, shvaća daleko šire, te se primjenjuje općenito na medijatiziranu slavu (vidi i Giles, 2000).

Na početku se ovog članka nešto detaljnije de∫niraju koncepti selebri∫kacije i selebritizacije. Kao i u slučaju drugih “koncepata ∞izacije”, kao što su globalizacija, kriminalizacija i kolonizacija, predlažem da se selebritizacija odnosi isključivo na društvene i kulturne promjene vezane uz slavne. Za razliku od toga, selebri∫kacija čini ukupnost promjena na razini individue ili, preciznije, proces kojim se običan čovjek ili javna ∫gura pretvaraju u slavne osobe ∞ na primjer, ∫lmske zvijezde, akademske zvijezde [academostars], slavni političari ili tzv. društvena elita [socialite] kao što je Paris Hilton. Ova je preobrazba potvrda individualnosti (Braudy, 1986: 7) i sastoji se od utjelovljenja subjektivnosti koje ujedinjuje “spektakularno sa svakodnevnim, posebno s običnim” (Dyer, 2007 [1979]: 35).

Usprkos paradoksalnoj prirodi slavnih kao ujedno običnih i izvanrednih, oni su ipak udaljeni od običnoga. Posljedično, preobrazba iz običnog čovjeka u slavnu osobu može biti viđena kao medijski obred koji istovremeno potvrđuje ovo razdvajanje i opravdava “mit o medijatiziranome središtu”, ili mit o tome da su mediji neophodni vratari na dverima zamišljenog društvenog središta (Couldry, 2003).

Selebri∫kacija za sobom povlači komodi∫kaciju: zvijezde, a samim time01 islavni, “ujedno su i rad i proizvod rada” (Dyer, 2004 [1986]: 5). Njih proizvodi industrija slavnih, a oni sami proizvode i pomažu u prodaji različite robe. U tom smislu, slavna osoba predstavlja i personi∫cira “[d] va lica kapitalizma ∞ ono uništene vrijednosti i ono cijenjene vrijednosti robe” (Marshall, 1997: 4).

Selebritizacija se, dotle, ne pojavljuje na polju individualnog, već društvenog. Stručnjaci su o selebritizaciji raspravljali napose u odnosu na (izbornu) politiku (npr. McKernan, 2011; Turner, 2004), no kao primjeri bili su proučavani ili spominjani i (ekološki) aktivizam (Boykoff and Goodman, 2009), moda, književnost, akademija i medicina (vidi Gam52

son, 1994: 186). Valja istaknuti da selebritizacija ne znači nužno porast selebri∫kacije, niti selebritizacija nekog društvenog polja ukazuje na selebri∫kaciju svih aktera tog polja. Baš kao i drugi izvori moći, slava je raspoređena nejednako.

Selebritizacija se najbolje može razumjeti kao dugoročni strukturalni razvoj ili “meta-proces” (Hepp, 2012; Krotz, 2007), baš kao i globalizacija, individualizacija ili medijatizacija. To je meta-proces zato što nema jasan početak ili kraj te je raspršen u vremenu i prostoru, ne prateći strogo neki određen smjer. Bilo bi dakle ∞ što je ključno ∞pogrešno misliti o selebritizaciji kao o jednostavnom porastu slave u vremenu i prostoru.

Kao prvo, što se prostora tiče, u literaturi nije neobično naići na pojmove kao što su “svjetska zvijezda” ili “svjetski poznata osoba” [world-wide celebrity] (npr., Choi and Berger, 2010; Kellner, 2009). U temelju ovih pojmova skriva se pretpostavka o globalnoj kulturi slavnih, ili barem prepoznavanje određenih pojedinaca na svjetskoj razini. Dok to može vrijediti za neke iznimne ∫gure kao što je Barack Obama (Kellner, 2009), ostaje pitanje koliko se daleko nečija slava mora prenijeti da bi se moglo govoriti o “svjetski poznatoj osobi”. Nadalje, ne bismo smjeli zanemariti razlike između individualističkih i kolektivističkih kultura, zapadnih i nezapadnih društava, niti različite načine na koji se u njihovom okviru postiže status slavne osobe te kakvu vrijednost taj status u određenoj kulturi podrazumijeva. Pored toga, svaka kultura i narod ima svoje vlastite junake, zvijezde i slavne osobe. Slava većine ovih ljudi ne prelazi granice kulture ni nacije, što kulturu slavnih čini suštinski pluralnim i heterogenim fenomenom ∞ zbog čega bi se najbolje mogla opisati kao kolaž više manjih i nekoliko većih kultura slavnih koje se međusobno preklapaju u manjoj ili većoj mjeri.

Nadalje, iako se o nekim povijesnim osobama govorilo u terminima slave (npr. o Aleksandru Velikom [Braudy, 1986] ili Lordu Byronu [Mole, 2008]), malo se pažnje obraćalo značaju slavnih u prethodnim epohama.

Savršen primjer za ovaj relativni nedostatak povijesne svjesnosti čini izreka Richarda Schickela (2000: 23) kako “takvo što kao što je slavna osoba nije postojalo prije početka 20. stoljeća”. Međutim, kao što sažima Elizabeth Barry (2008: 252) u svom uvodu uA Cultural History of Celebrity, posebnom izdanju časopisa International Journal of Cultural Studies, kultura slavnih vuče svoje korijene iz romantizma (vidi Mole, 2009), iz voštanih ∫gura Madame Tussaud, te iz javnih govora viktorijanskih znanstvenika. Štoviše, posebno izdanje pokazuje da su mehanizmi iza naše moderne kulture slavnih, kao što je prikazivanje u štampi, postojali i postoje istovremeno s tradicionalnim “pokretačem slave” kakvo je bilo viteštvo (Barry, 2008: 252).

Ukratko, postavljanje selebritizacije u kontekst prostora i vremena pojašnjava da bi je se trebalo shvaćati ne samo kao nedvojbeno šireći fenomen (tj., u svojoj kvantitativnoj dimenziji) kao što je izjavilo nekoliko autora (npr. Turner, 2004: 17), već radije kao meta-proces koji ukazuje na određene promjene u prirodi slave i njenog smještaja u okrilju društva i kulture (ili njenu kvalitativnu dimenziju). O nekoliko se ovih promjena već raspravljalo u literaturi; ja ograničavam svoj pregled na one koji su bili eksplicitno povezani sa selebritizacijom, što ujedno pokazuje jednostranost ovih analiza i nesuglasnosti koje među njima postoje. Što se tiče promjenjive prirode slave, selebritizacija je bila de∫nirana kao demokra53

Kultura skandala, spektakla i slavnih

tizacija slave, ili ideja da se dogodio “pomak od naglaska na znamenitosti temeljenoj na ostvarenju prema slavi pokretanoj medijima” (Cashmore, 2006: 7). Prema toj radikalnoj logici, da bi osoba postala slavna, više ne mora nešto postići ili imati poseban talent; smatra se da je dovoljno da se pojavljuje u medijima i jednostavno bude poznata (vidi također i Boorstin, 1992 [1961]). Što se tiče smještaja slave u okrilju društva i kulture, dano je nekoliko tumačenja selebritizacije. Kao prvo, pojam se koristi kako bi se označila kako pokretljivost slavnih unutar medija i industrije zabave (npr. spajanje karijera u ∫lmskoj, modnoj i glazbenoj industriji) (Lewis, 2010: 583) tako i njihova “migracija” u područja koja tradicionalno nisu povezana sa slavom. Uobičajeni primjeri su slavni koji podržavaju političare ili čak postaju jednima od njih (npr. Street, 2004), ili slavni koji se bave ekološkom politikom, kao što je to glumac Leonardo DiCaprio (Boykoff and Goodman, 2009).

Drugo, što je povezano s prethodnim primjerima, imamo činjenicu da su neki političari postali slavne osobe(npr. McKernan, 2011). To je dio onoga što možemo nazvati “diversi∫kacijom” slave, jer nekoliko različitih društvenih polja proizvodi slavne osobe. Prema Neilu Gableru (1998: 156), ova se diversi∫kacija slave može opisati kao “pitanje ponude i potražnje”. On smatra da se ponuda slavnih s područja zabave i sporta više ne može nositi s rastućim zahtjevima publike za novim slavnim osobama ∞ što prisiljava medije da stvore ili pronađu nove zalihe “širenjem snopa reΩektora” (Gabler, 1998: 156). Drugim riječima, selebritizacija se može ostvariti i kroz medijatizaciju određenih društvenih polja.

Treće, što stoji u kontrastu s ovim pogledom, Gamson (1994: 191) pretpostavlja da se iza diversi∫kacije slaveskriva “logika slave”, iako se njegova analiza fokusira gotovo isključivo na politiku (vidi i Rojek, 2001: 186). Preopterećenje medijatiziranim informacijama spojeno s borbom za pažnju, kaže on, predvidljivo rezultira kolonizacijom nekoliko arena logikom slave. U skladu s time, emocionalizacija i dramatizacija, koji su bile kategorizirane kao elementi personalizacije (vidi dolje), postale su uobičajene strategije privlačenja pažnje, sve ne bi li ljudi, tako zavedeni, konzumirali i vezali se uz proizvode i marke (uključujući političke stranke i ličnosti). Paul Hewer i Douglas Brownlie (2009: 482) razrađuju ideju selebritizacije kao komodi∫kacije tvrdeći kako “selebritizacija opisuje što se događa kada se logika slave iskorištava kao način proizvodnje u službi ciljeva tržišta”. Tako se čini da, iako su selebri∫kacija i selebritizacija vrlo različiti procesi, oni dijele središnju važnost komodi∫kacije, korporacija i industrije odnosa s javnošću koje iza nje stoje. Pa ipak, kao što će biti pokazano u daljnjem tekstu, selebritizacija ne može biti svedena na komodi∫kaciju.

Selebritizacija: prema multidimenzionalnom modelu Gornji pregled trenutnih de∫nicija i nesigurnih objašnjenja selebritizacije razotkriva njihovu prilično mehaničku ili čak kauzalnu narav (posebno kod Gablera i Gamsona), kao i opći nedostatak holističkog razumijevanja ovog meta-procesa. Međutim, ako se ova nepovezana viđenja selebritizacije povežu i logički integriraju u jedan sveobuhvatan okvir, mo54

žemo dobiti iscrpan uvid u njegove glavne manifestacije i oblikovne procese, što čini dvije grupe mojega modela (vidi sliku 1).22 Prva se grupa sastoji od tri glavna pokazatelja (ili artikulacije) selebritizacije: demokratizacije, diversi∫kacije i migracije. Druga se grupa sastoji od tri međusobno povezana oblikovna procesa ili pokretača selebritizacije: medijatizacije, personalizacije i komodi∫kacije. Ovaj će model biti dodatno pojašnjen u odlomcima koji slijede.

Pokazatelji selebritizacije Tumačenja selebritizacije u gore danom pregledu upućuju na to da se ovaj meta-proces može promatrati kroz vanjsku i unutarnju dinamiku.

Iz unutarnje se perspektive priroda slave mijenja kroz demokratizaciju; iz vanjske, slavni se stvaraju na društvenim poljima koja su tradicionalno manje prožeta statusom slavnih (diversi∫kacija), što pak potiče pokretljivost onih koji koriste status slavnih unutar društvenih polja i između njih (migracija).

Demokratizacija

22 Budući da je ovaj model zamišljen kao teoretski i uvjetan, namijenjen prije svega tome da prikaže artikulaciju i oblikovne sile selebritizacije, te s obzirom na to da će biti tema daljnjeg istraživanja, odnosi između obje komponente prikazani su samo shematski.

Nekoliko je autora istaklo da meritokracija gubi svoju vrijednost unutar kulture slavnih. Po njima, slava se kao prvo sve više i više odvaja od unutarnjih kvaliteta, a potom i od postignuća (npr. Cashmore, 2006; Gamson, 1992; Marshall, 1997). Drugim riječima, došlo je do pomaka od zavrijeđene slave k pripisanoj slavi (Rojek, 2001), što se slaže s često citiranim predviđanjem Andyja Warhola (citirano u Draper, 2008: 3) iz 1968: “U budućnosti, svatko će imati svojih 15 minuta slave.” U ovom viđenju demokratizacije podrazumijeva se da će sve više i više (običnih) ljudi imati pristup slavi.

U svemu tome ključnu ulogu igraju (novi) mediji i platforme, pri čemu se posebno često spominju internet i reality televizija. Karen Sternheimer (2011: 8), na primjer, govori o decentralizaciji proizvodnje slavnih: dok je nekada o slavi uglavnom odlučivao malen krug ∫lmskih studija, danas društvene mreže i interaktivni mediji (kao što su Facebook i YouTube) omogućuju stvaranje “uradi-sam” slavnih osoba [do-it-yourself (DIY) celebrity]. Pa ipak, mnogi su od ovih novootkrivenih slavnih vezani uz medijsku industriju ugovorima ništa manje strožima od onih “stare” ∫lmske industrije (Marshall, 2006: 643). S druge strane, reality televizija nudi svojim sudionicima kratak uvid u kulturu slavnih; zato što omogućava marginaliziranim grupama da postanu vidljive oku javnosti, reality televizija pozdravlja se kao sila demokratizacije. Usprkos tome, ove grupe same po sebi ne stvaraju srednjostrujaške [mainstream] sadržaje (Tyler and Bennett, 2010: 378); nudeći jeftine ili besplatne usluge, one guraju s tržišta dobro plaćene glumce koji su članovi sindikata (Collins, 2008).

Doista, politička ekonomijareality televizije temelji se na brzoj izmjeni sudionika, što znači da ovi slavni u nastanku rijetko imaju priliku ostvariti trajnu (medijsku) karijeru (Turner, 2006). Kao što to prikladno kaže Sue Collins (2008: 89): “Većina veterana reality televizije u šesnaestoj 55

Kultura skandala, spektakla i slavnih

minuti otkriva da više nisu dio sustava slavnih; njihova je vrijednost istekla, izblijedili su u zaborav.” Većina sudionika reality televizije nikada ne prerasta ono što Chris Rojek (2001: 20∞1) naziva “seletoidima” [celetoids]: ljudima koji su se nakratko našli u središtu pažnje, no koji tu pažnju nisu u stanju zadržati, te su prisiljeni vratiti se u anonimnost. Neki od primjera koje navodi su jednokratna čuda poput dobitnika na lutriji i uhoda [stalkers].

Uzevši u obzir mnoge argumente koji detaljiziraju proces demokratizacije omogućen reality televizijom i internetom, Graeme Turner (2006: 157) zaključuje da “biti slavnim i nadalje ostaje hijerarhijska, isključiva kategorija, bez obzira na to koliko broj slavnih raste”. Zbog toga predlaže da se umjesto demokratizacije koristi sintagma “preokret prema običnome” [demotic turn] ∞ što bi označavalo kako izvanrednu prisutnost običnih ljudi u medijima, tako i potencijalnu ulogu slavnih u svakodnevnom životu (Turner, 2006: 153, 2010b). Iz toga slijedi da ne bismo trebali biti očarani naizgled raznolikim i demokratskim karakterom slave; umjesto toga, trebali bismo obratiti pažnju na to tko i kako stvara slavne osobe, što ima očite ideološke posljedice. “Drugim riječima, postoji rizik da se zahtjev za demokratizacijom izjednači s neoliberalnim ideologijama meritokracije tržišta, koje koriste retoriku jednakosti prilika kako bi prikrile i održale masovnu nejednakost” (Tyler and Bennett, 2010: 379).

Couldry (2010) se s time slaže i dodaje kako sudionici u emisijama reality televizije i uradi-sam slavni pridonose propagiranju neoliberalnog diskursa. S jedne strane, emisije kao što su Big Brother ili web stranice kao što su YouTube služe kao “prošireno područje samoprikazivanja” (2010: 82) ili platforma za samobrendiranje pomoću koje pojedinci bivaju integrirani u dinamiku zarade i neoliberalnu logiku. Jastvo postaje roba s određenom novčanom vrijednošću koja se, poput paketa, postepeno otvara i svodi na puku razmjensku vrijednosti. S druge strane, te platforme za samobrendiranje podržavaju “princip „samopoboljšanja““ (2010: 81) kojiobilježava neoliberalnu kulturu i “normaliziraju određen tip individualnosti, svojevrstan projekt samopoboljšanja kojemu briga za druge nije jedan od prioriteta” (2010: 80).

Ukratko, demokratizacija je slave relativna i valja je procijeniti kritički. Jer iako manje vidljivim društvenim i kulturnim grupama priskrbljuju medijsku pozornost, medijska industrija i industrija slave iskorištavaju sudionike reality televizije i uradi-sam slavne za povećanje zarade. Proizvedeni seletoidi pretvaraju se u proizvod koji prešutno podržava i povećava nejednakost sustava slave i širenje neoliberalnog diskursa.

Diversifikacija Drugi pokazatelj smještaja slave u okrilju društva i kulture može se naći u njenoj diversi∫kaciji. Slava nije ograničena na područje medija, zabave i sporta ∞ prisutna je i u politici (Street, 2004), gastronomiji (Hyman, 2008), poslovnim (Littler, 2007) i akademskih krugovima (Moran, 1998; Williams, 2006). Iz toga slijedi pitanje proturiječi li to pomaku od idola proizvodnje k idolima potrošnje, kako je to oplakao Leo Löwenthal (1984: 206∞8), ili radije, kao što ja predlažem, znači li to da su idoli proizvodnje istovremeno postali i idoli potrošnje. Već smo vidjeli da autori koji eks56

plicitno koriste izraz “selebritizacija” objašnjavaju ovu diversi∫kaciju kao mehanizam ponude i potražnje (Gabler, 1998) i kao posljedicu privlačenja pažnje ljudi i medija (Gamson, 1994). Autori koji ne koriste izraz “selebritizacija” ali se ipak bave ovom diversi∫kacijom prikazuju je na složeniji način.

Giles (2000: 25) diversi∫kaciju slave povezuje s rastućim brojem medijskih organizacija, dajući tako središnju ulogu medijima. S povećanjem broja televizijskih kanala, novina i časopisa, sve više ljudi sudjeluje u diskusijama; to su političari i voditelji, ali isto tako i ljudi koji pritom ne koriste neki poseban talent. Pored toga, osmišljavanjem emisija za ciljanu publiku određena područja i ljudi koji se njima bave stječu slavu ∞ kao što su kuhari (npr., Hyman, 2008), lifestyle gurui (Lewis, 2010) i drugi. Ova usredotočenost na medije, međutim, nudi tek djelomično objašnjenje diversi∫kacije kojemu nedostaju ekonomska logika i dinamika speci∫čnih društvenih polja.

Prema Charlesu Kurzmanu i suradnicima (2007: 360) upravo je dinamika zarade ta koja navodi ljude da potraže slavu na raznim područjima.

Status celebrityja može dopustiti odvjetnicima, izvršnim direktorima ili liječnicima da zatraže više honorare i tako zarade više novca ∞ zbog čega unajmljuju menadžere za odnose s javnošću kako bi se više istakli ne samo na svome polju, već i u medijima općenito. Status slavne osobe vodi povećanju zarade i neizravno ∞ time što omogućuje ulazak u inače zatvorene društvene krugove i događaje na kojima se ostvaruju kontakti s drugim članovima elite. Društveni se kapital može pretvoriti u ekonomski kapital, primjerice, kroz sudjelovanje u dioničkim fondovima ili drugim potencijalno isplativim projektima.

Status slavne osobe može se iskoristiti ne samo za ekonomski pro∫t, već i kao sredstvo za stjecanje kontrole ili moći, posebno na području politike. Zapravo, kada je riječ o stvaranju javnih ličnosti, politika se i zabava i ne razlikuju previše. Dok političar mora utjeloviti osjećaje ljudi, države i stranke, slavna osoba s područja zabave mora privući osjećaje publike (Marshall, 1997: 203). Pa opet, slava nije stabilna kao neki drugi izvori moći; status slavne osobe mora se neprestano ponovo potvrđivati, što u slučaju političara može dovesti do trivijalizacije i svođenja na puke estradne zvijezde (Pels, 2003: 57∞9).

Prema Joeu Moranu (1998: 70), slava ne prodire tako lako u akademske krugove kao u političke. O stvaranju slavnih u akademskim krugovima odlučuje akademska elita, a i daleko je više određeno pravilima tržišta i internom dinamikom. Izdavačke su kuće, primjerice, sve više ograničene principima prodaje i marketinga, što izdavanje monogra∫ja čini težim za mlade i nepoznate znanstvenike nego za proslavljene stručnjake. Pa ipak, zahvaljujući postupcima kao što je recenziranje, unutarnja dinamika akademije ostaje relativno nesputana pravilima tržišta (vidi i Shumway, 1997).

Sve u svemu, pokazuje se da je diversi∫kacija slave složen proces na koji utječu ne samo mediji (i medijatizacija), već i tržište i kapitalizam, borbe za moć i unutarnja dinamika. Ova rasprava, a posebno dio koji se odnosi na akademiju, skreće pažnju na činjenicu da selebritizacija i diversi∫kacija nisu samo (meta-)procesi koji mijenjaju društvo i kulturu u cjelini, već fenomeni koje valja analizirati u kontekstu određenih društvenih polja i potom usporediti rezultate. Status slavne osobe, baš kao i 57

Kultura skandala, spektakla i slavnih

drugi izvori moći, vrednuje se različito na različitim poljima, a u skladu s time mijenjaju se i pravila tržišta. Zbog svega se toga slavni ∞ kada je riječ o razini proizvodnje, teoretskom zaleđu ∞ ontologiji, kaoi značenju koje nose unutar svog speci∫čnog polja ∞ međusobno znantno razlikuju (Marshall, 1997; Turner, 2004: 17∞18).

Migracija Treći pokazatelj selebritizacije je migracija. Migracija se može de∫nirati kao proces unutar kojega slavna osoba koristi i svoju relativnu autonomiju kao javna ličnost i svoj status slavne osobe kako bi proširila svoje profesionalne djelovanje ∞ bilo unutar svog vlastitog polja, bilo nekog drugog. Migracija je tako dvostruki proces koji obuhvaća pokretljivost slavnih i njihovu sposobnost da promijene područje djelovanja.

Migracija unutar određenog polja događa se kada slavna osoba proširi svoje djelovanje unutar polja na kojemu je stekla slavu. Prema Leeju Barronu (2006: 526), to je posebno očito u medijskoj industriji, unutar koje slavni često izabiru alternativne karijere ili medije. Elizabeth Hurley se, na primjer, proslavila kao glumica, manekenka i djevojka Hugha Granta, te se kasnije fokusirala na ∫lmsku produkciju. Ovakva vrsta migracije može se doživjeti kao odgovor na demokratizaciju slave, posebno što se tiče brzog cirkuliranja slavnih kao robe, a samim time i kao pokušaj da se na temelju statusa slavne osobe ∞ dok takav još traje - uspostavi nešto trajnija karijera. (Barron, 2006: 535). Pa ipak, u skladu s jednim od središnjih argumenata ovog članka - onime da selebritizacija nije samo širenje u prostoru i vremenu, već nešto što ukazuje na promjene i položaj slave unutar strukture društva ∞ vrijedno je napomenuti da ova unutarnja migracija nije nova pojava. Dovoljno se, na primjer, sjetiti Charlieja Chaplina, koji je kao glumac, producent i redatelj već početkom dvadesetog stoljeća uskladio uloge ispred i iza kamere. Ono što se otada moglo promijeniti, iako to još nije istraženo, su razmjeri i intenzitet migracije.

Migracija preko društvenih polja zbiva se kada slavnoj osobi na temelju njena statusa bude dopušten ulaz u neko drugo polje ili se za taj ulaz slavna osoba aktivno izbori. U Sjedinjenim su Državama, na primjer, neke ∫lmske zvijezde iskoristile svoju slavu kako bi ušle u politiku i postale državni guverneri (Arnold Schwarzenegger) ili čak predsjednici (Ronald Reagan). Raspravljalo se čak i o tome da se George Washington, kao bivši vrhovni zapovjednik Kontinentalne vojske, može smatrati slavnim predsjednikom (Cooley, 2005: 418). Osim stjecanja političke moći, postoje i drugi razlozi za eksponiranje: želja za pozitivnim imidžem, utjecajem ili novcem. Ponekad,zbog veće prisutnosti medija ili dopadljivosti koju slavni omogućavaju, od njihove prisutnosti koristi imaju i poduhvati, organizacije i kampanje (npr. Erdogan, 1999). Posljednje, međutim, sa sobom nosi svojevrstan rizik, prije svega zbog potencijalne štete po poruku koju organizacija želi poslati (vidi Meyer and Gamson, 1995).

Prilikom migracije u druga polja i sami su slavni do neke mjere ograničeni. Slavni s područja zabave i sporta mogu, naime, komentirati određene teme s lakoćom, no kada je riječ o područjima koja zahtijevaju veći angažman ili znanje, stručnost je prijeko potrebna. U tim slučajevima nije dovoljno imati podršku obožavatelja ili vezanost uz ono što se 58

želi podržati. Što se toga tiče, migracije čak i za slavne predstavljaju rizik, jer nije uvijek jasno do koje će ih mjere publika podnositi (Marshall, 1997: 107). Dobri se primjeri mogu naći među slavnima koji se bave diplomacijom (Cooper, 2008), kao što su glumica Angelina Jolie i pjevač grupe U2, Bono. Iako su njih dvoje stekli određenu vjerodostojnost, njihov dugogodišnji angažman ne može zamijeniti specijalizirano obrazovanje, obuku i stručnost koje zahtijeva profesionalno bavljenje diplomacijom. Bivša Spice Girl Geri Halliwell isto je tako započela karijeru kao ambasador UN-a, no u njenom je slučaju nedostatak iskrene uključenosti i vjerodostojnosti brzo rezultirao neuspjehom.

Na kraju valja naglastiti da su ove (vanjske) migracije dvosmjerne ∞ tj., da onako kako slavni s područja zabave i sporta mogu ući u druga društvena polja kao što je politika, tako je moguće i obratno. To uključuje političare koji postaju članovi odbora multinacionalnih tvrtki i sportskih klubova, profesore pozvane da budu članovi žirija književnih nagrada, ∫nancijske stručnjake kojima se nude objavljivanja knjiga i sl. Iako se ne može reći da su ove migracije moguće samo zato što netko posjeduje status slavne osobe, isto se tako ne može ni poreći da status pritom igra ulogu ∞ koliko god malena ona bila.

Oblikovne sile selebritizacije U potrazi za drugačijim razumijevanjem selebritizacije, kao njene sam oblikovne sile identi∫cirao tri (meta-)procesa: medijatizaciju, personalizaciju i komodi∫kaciju. Kako bi detaljna rasprava o ova tri (meta-)procesa premašivala opseg ovog članka, usredotočit ću se prvenstveno na njihovu povezanost sa selebritizacijom i, iako u manjoj mjeri, njihove moguće međusobne odnose.

Medijatizacija Mediji se u mnogim (i negativnim) prikazima kulture slavnih doživljavaju kao jedan od glavnih krivaca njenog procvata i duboke upletenosti u kulturu i društvo. To je slučaj posebno na polju politike, gdje se masovni mediji shvaćaju kao središnji uzročnik stvaranja slavnih političara(npr.

Pels, 2003) ∞ prije svega zato što se smatra da mediji sudjeluju u stvaranju ozračja i logike djelovanja koji upravljaju ponašanjem političara. Taj se utjecaj medija obično naziva “medijatizacijom”, koja se pak može okvirno de∫nirati kao meta-proces koji “ne opisuje zatvorenu teoriju medijske promjene već, što je daleko šire, određenu panoramu istraživanja međuodnosa između promjene medijske komunikacije i društveno-kulturne promjene” (Hepp, 2012: 8). U ovome prikazu mediji nisu ograničeni na određenu tehnologiju, već uključuju i društvene prakse, medije kao organizacije i društvene institucije (vidi Krotz, 2009: 23).

Na jednoj općoj razini možemo reći da je medijatizacija ujedno i preduvjet i mogući katalizator selebritizacije. Budući da su slavni u biti medijske ličnosti, možemo pretpostaviti da će društveno polje na kojem su stvoreni biti do neke mjere već medijatizirano. U tim medijatiziranim društvenim poljima pojedinci imaju prednost ako posjeduju praktično 59

Kultura skandala, spektakla i slavnih

znanje o medijima i ako su sami u stanju postati medijske ličnosti ili slavne osobe. Drugim riječima, medijatizacija bi društvenog polja mogla imati pozitivan utjecaj na stvaranje medijskih ličnosti ili na važnost stjecanja slave u očima kolektiva ili pojedinca. Tako se može postaviti hipoteza da veća medijatizacija društvenog polja potencijalno vodi snažnijoj selebritizaciji.

Ostaje, međutim, pitanje kako pratiti stupanj medijatizacije (i selebritizacije) ∞ kako teorijski, tako i metodološki. Još je teže raspoznati i razjasniti razlike između pojedinih stupnjeva. Jesper Strömbäck (2008) pokušao je to učiniti razlikovanjem četiri stadija u medijatizaciji politike: do koje su mjere mediji (a) najvažniji izvor informacija, (b) ovisni o političkim institucijama, te do koje mjere politička ili medijska logika upravljaju (c) medijskim sadržajima i (d) političkim akterima. Iako Strömbäckova namjera nije bila da stvori jednosmjeran model, u njemu ipak uočavamo tri glavna problema. Donja granica svakog od stadija nejasna je; jednako je nejasno kako koristiti ovaj model u empirijskom istraživanju, te može li i kako biti primijenjen na društvena polja osim političkog. Isto vrijedi, mutatis mutandis, za kontrolnu listu koju je razvila Andrea Schrott (2009). Iako predstavlja sistematičniji instrument za analizu medijatizacije, teško je dati izravan odgovor na pitanja kao što su “Jesu li smjernice aktera kriteriji [sic] medijske logike?” ili “Kako se obrađuju nepredviđene posljedice medijatiziranog djelovanja?” (Schrott, 2009: 56). Autorica, međutim, prepoznaje ograničenja instrumenta koji je stvorila, ističući kako ga još treba usavršiti i empirijski iskušati na više slučajeva.

Sve ovo postaje još složenijim kada se uzme u obzir međuovisnost medijatizacije i drugih procesa koji sudjeluju u selebritizaciji. Iako je medijatizacija ključna za razumijevanje selebritizacije, jasno je da nije njen jedini pokretač. Kao što je pokazano ranije, prilikom rasprave o diversi∫kaciji, matrica (meta-)procesa i čimbenici koji utječu na stvaranje i važnost celebrityja mogu se, ovisno o društvenom polju, znatno razlikovati. Na primjer, bilo bi pogrešno pokušati objasniti selebritizaciju akademije, politike ili gastronomije isključivo putem medijatizacije, ne obrativši pažnju na njihovu unutarnju dinamiku, dinamiku zarade ili druge strukturalne procese. Tako je prvi meta-proces koji valja spomenuti personalizacija.

Personalizacija Personalizacija ide ruku pod ruku s individualizacijom ∞ meta-procesom koji prevladava u visoko diferenciranim društvima (vidi Beck and Beck-Gernsheim, 2001) i koji može biti opisan kao (sve veće) davanje važnosti otuđenojindividui pred kolektivom. Prema Gilesu (2000: 12), individua je bila od središnje važnosti za historiogra∫ju, što, barem do određene mjere, znači da je povijest zapadne civilizacije povijest slave. “Status slavne osobe nalazi se u samom središtu kulture i rezonira s konceptima individualnosti koji predstavljaju ideološki temelj zapadne kulture” (Marshall, 1997: x). Sve je to dodatno osnaženo usponom neoliberalne ideologije, koja daje prednost ekonomskoj nezavisnosti. Općenito se može reći da vijesti također predstavljaju nazor na svijet koji je usredotočen na in60

dividuu, a ostvaruje se putem tehnika pripovijedanja i narativnih konvencija koje daju prednosti individui pred kolektivom, tj. osobnome pred strukturalnim ∞ na primjer, upotrebom neobičnih priča koje se fokusiraju na ljude i potiču empatiju (Curran, 1996: 141; Harcup andO”Neill, 2001: 276∞9).

Za razliku od naizgled jednoglasnog razumijevanja individualizacije, u društvenim znanostima postoje brojne de∫nicije personalizacije.

Ove su de∫nicije sažele Rosa van Santen i Liesbet van Zoonen (2009). Iako je njihova tipologija prilagođena politici, lako se može primijeniti i na druga društvena polja kao što su ekonomsko ili religijsko. Postoji sedam tipova personalizacije koji se mogu podijeliti na tri skupine: individualizaciju, privatizaciju i emocionalizaciju. Pod individualizacijom se ovdje podrazumijeva proučavanje profesionalnih kvaliteta političara, kao što su čestitost i pouzdanost. Privatizacija je premiještanje fokusa s javnog na privatni život političara, dok je emocionalizacija pomak od javnog prema privatnom licu političara.

Za neke je stručnjake (npr., Turner, 2004) ovaj pomak od javnoga k privatnome prekretnica u postizanju slave. Dominantan binar javno-privatno je, međutim, nedavno preispitan i proširen pojmom “popularna persona” [popular persona], koji označava (re)prezentaciju obične, opuštene i ugodne osobe koja ne otkriva nužno mnogo o sebi (vidi Driessens et al., 2010: 319). Zaista, političari, odvjetnici i izvršni direktori često sudjeluju u televizijskim emisijama kako bi se predstavili javnosti na određen način i tako stekli status celebrityja. Naravno, ne sudjeluju svi političari, odvjetnici i izvršni direktori u televizijskim emisijama, niti svi oni razotkrivaju detalje iz svog privatnog života. To upućuje na činjenicu da je osobnost jedan od važnih aspekata u postizanju slave ∞ usprkos tome što sudjelovanje u medijima i cirkusu slave može biti potaknuto pritiskom kolega, točnije, njihovih društvenih praksi koje stvaraju određena očekivanja i standarde (Driessens et al., 2010; Langer, 2010).

Drugim riječima, medijatizacija društvenog polja može potaknuti personalizaciju (vidi i Mazzoleni, 2000: 325), iako, naravno, medijatizacija nije početna točka personalizacije. Personalizacija je pojava koja seže unazad do samih korijena politike i koja je sukladna s utjelovljenjem individualne i institucionalne moći. Stoga valja ponovo naglasiti da bi bilo pogrešno shvatiti medije kao isključivo objašnjenje, u ovom slučaju, meta-procesa personalizacije. U politici, na primjer, unutarnje reforme mogu imati drastičan utjecaj na razinu personalizacije ∞ recimo, prebacivanjem težišta sa stranke na političara putem promjena u izbornim zakonima.

Komodifikacija Dok komodi∫kacija vodi velikoj ili većoj istaknutosti pojedinog subjekta i dimenzija koje se protežu iza oka javnosti, komodi∫kacija pretvara ove pojedince (ali isto tako i objekte, odnose ili ideje) u robu tako što im pridaje ekonomsku vrijednost. Kao što je rečeno u raspravi o selebri∫kaciji, roba se može de∫nirati jednako kao proizvod i proizvođač rada. Ova de∫nicija ponavlja marksističku teoriju koja ističe društveni karakter robe: ona se na tržištu kupuje i prodaje za promjenjivu cijenu koja je mo61

Kultura skandala, spektakla i slavnih

netizacija njene razmjenske vrijednosti. Tako je komodi∫kacija opisana kao “urođena logici kapitalizma” (Ralph, 2009: 78) i kao “proces u kojemu se sve čini podređenim intenzitetu modernog kapitalizma i kojemu se naizgled nemoguće oduprijeti” (Cashmore and Parker, 2003: 215).

Isto se može primijeniti na slavne, koji se općenito doživljavaju kao proizvodi kapitalizma (npr. Kurzman, et al., 2007; Marshall, 1997). Ipak, postoji neslaganje oko toga što je točno komodi∫cirano u slučaju slavnih.

Prema uskim pogledima Kurzmana i suradnika (2007: 353), to je reputacija, dok Cashmore i Parker (2003: 215) tvrde da je to “ljudska forma”. Budući da je reputacija jedan od aspekata komodi∫kacije pojedinca, ovaj članak slijedi posljednje gledište. Ime, imidž, frizura, stil odijevanja slavnih, da navedemo samo neke primjere, isto se tako pretvaraju u robu koja će biti prodana i konzumirana. Doista, slavni su neophodni za stvaranje publike i tržišta (Marshall, 1997), u čemu oni podržavanjem određenih proizvoda i brendova nedvojbeno i sudjeluju.

Važno je napomenuti da zvijezde i slavne osobe nisu samo proizvodi i proizvođači otuđenog rada; oni isto tako utjelovljuju i personi∫ciraju ideologiju kapitalizma. (Dyer, 2007 [1979]; Marshall, 1997; Rojek, 2001).

Kao što piše Marshall (1997: x): Slavna osoba kao javna ličnost koja otvoreno djeluje kao utrživa roba služi kao vrsta iznimno djelotvorne legitimacije političko-ekonomskog modela razmjene i vrijednosti ∞ što je osnova kapitalizma ∞ te uključuje u taj model i samu individuu.

Unatoč ovoj hegemonističkoj funkciji slavnih, njihova uloga može biti i antihegemonistička i njegovati kritičku svijest. Prema Seanu Redmondu (2006: 40): “Međutekstovi celebrityja i robe propuštaju, ideološki su porozni, njihov znakovni sustav vrvi suprotnim vrijednostima”. Mnogi nusproizvodi slavnih, kao što su ∫lmovi, fotogra∫je, reklame, pjesme ili proizvodi vezani uz njihove aktivnosti, suprotstavljaju se uvriježenim mišljenjima, preispituju razumijevanje norme, osnažuju i pozivaju na djelovanje.

Redmond (2006: 40) navodi primjer reklame za miris Britney Spears, Curious, koji je namijenjen “djevojkama kako bi eksperimentirale, iskušale razne seksualne scenarije i susrete, kako s mladićima tako i s drugim djevojkama” - zbog čega se vjeruje da preispituje “patrijarhat i ustaljene rodne norme”. Ovdje, međutim, valja istaknuti dva kritička zapažanja.

Kao prvo, iako su potrošači možda i slobodni kupiti potencijalno antihegemonističku robu, to ne znači da ih proizvođači ne koriste za vlastitu zaradu (Jansson, 2002: 16). Drugo, i daleko važnije, “jedno je prelaziti granice kada je riječ o seksualnosti, religiji, običajima i umjetničkim konvencijama, a nešto sasvim drugo kada se prelaze granice institucija i prakse kapitalističke dominacije” (Harvey, 2002: 207).

Rasprava i zaključak Budući da se ispostavilo da se pojmovi “selebri∫kacija” i “selebritizacija” u literaturi često koriste nedosljedno, na početku se ovog članka nastojalo jasno razlučiti ova dva koncepta i istaći njihove razlike. Predložio sam predočavanje “selebri∫kacije” kao preobrazbe pojedinaca u slavne osobe i “selebritizaciju” kao meta-proces koji se tiče promjena u naravi slave (ili 62

njenudemokratizaciju), kao i njegovog smještaja u okrilju društva i kulture (putem diversi∫kacije i migracije). Za razliku od mnogih razmjerno jednostranih analiza koje istaknutost slavnih unutar kulture i društva pripisuju prije svega (masovnim) medijima, pokazao sam da bi selebritizacija trebala biti shvaćena kao proizvod medijatizacije, personalizacije i komodi∫kacije. Značajno je da na isticanje procesa medijatizacije umjesto (masovnih) medija potiče da promislimo o ulozi medija u suvremenom društvu ∞ konkretnije, da medije stanemo doživljavati ne samo kao tehnološke platforme ili poslužitelje sadržaja i ideoloških aparata, već i kao silu koja aktivno sudjeluje u oblikovanju našeg društvenog okoliša i društvenih praksi koje (ni)su vezane uz medije. Pritom valja obratiti pažnju kako na izravan utjecaj medijske industrije i njenih proizvoda (časopisa, ∫lmova, televizijskih emisija itd.), tako i na njihovu neizravnu ulogu - drugim riječima, na analitički pristup koji je potaknut proučavanjem medijatizacije(npr. Driessens et al., 2010; Lundby, 2009).

Pored toga, teorija selebritizacije predstavljena ovdje omogućuje nam da razmišljamo o utjecaju slavnih na način koji nije nužno linearan.

Umjesto toga, možemo proučavati kako slavni oblikuju kulturu u kojoj živimo ili različita područja ljudske aktivnosti, kao i posljedice tog oblikovanja u okvirima, primjerice, odnosa moći, očekivanja, formiranja identiteta i samoprezentacije (uključujući samoprezentaciju na internetu). Turner (2010a: 14) je upravo tu temu istaknuo kao jedan od najvećih izazova proučavanja kulture slavnih, predloživši pritom da se manje oslanjamo na dosad prevladavajuće analize teksta. Buduća bi istraživanja također trebala ispitati točne (među)odnose između različitih oblikovnih sila selebritizacije s jedne strane, te kako te sile u svojoj manifestaciji sudjeluju u izražavanju selebritizacije s druge strane. Na primjer, može se pretpostaviti da je demokratizacija neovisna o komodi∫kaciji, ili da joj se čak opire ∞ ili da na diversi∫kaciju slave na određenim društvenim poljima medijatizacija utječe više nego ostale oblikovne sile. S time je povezano pitanje kako i do koje mjere komodi∫kacijska priroda slavnih utječe na njihovu migraciju, posebice u okviru društvenog i političkog aktivizma slavnih(npr. Collins, 2007).

Dobar primjer primjene ovog prijedloga teorije selebritizacije može se naći, iako izražen drugačije, u intrigantnoj analizi nastajanja akademskih zvijezda (ili selebri∫kaciji) na polju studija književnosti(diversi∫kacija) Davida Shumwaya (1997).

Prema Shumwayu, temelji za nastanak akademskih zvijezda postavljeni su iza Drugog svjetskog rata, kada je kritika postala prevladavajuća paradigma studija književnosti - što je dovelo do isticanja pojedinih autora do te mjere da su se njihovi vlastiti kolege stali oko njih organizirati u grupe (personalizacija). Tek je kasnije, međutim, kada su akademici počeli prezentirati svoj genij za određeno područje ∞ što je i dalje temeljni uvjet akademskog uspjeha i samim time prepreka demokratizaciji akademske slave ∞ u medijima, kada su počeli stvarati karijere izvan svog stručnog područja, njihova zvijezda počela sjati (medijatizacija, migracija). Naglo proširenje publike, veća popularnost akademskih konferencija i potreba za poznatim govornicima ∞ koji ne predstavljaju samo svoje ideje, već i svoju osobnost (personalizacija) ∞ učvrstili su status određenih akademskih zvijezda, zbog čega su im sveučilišta stala nuditi dobro plaćena mjesta (komodi∫kacija).

63

Kultura skandala, spektakla i slavnih

Ovaj primjer potvrđuje ranije spomenutu nužnost komparativne analize selebritizacije na raznim društvenim poljima, prije svega zato što je većina dostupne literature o selebritizaciji, medijatizaciji i personalizaciji ∞ posebno literature temeljene na empiriji ∞ fokusirana na politiku. Iako se to može činiti kao logična posljedica pažnje koju mediji posvećuju politici, to ne znači da znanstvenici ne trebaju proučavati ove meta-procese i na drugim društvenim poljima. Posvećivanje pažnje drugim društvenim poljima, kao što su ∫nancijsko, pravno, akademsko ili religijsko, da navedem samo neke, neće samo podržati empirijske tvrdnje o selebritizaciji, medijatizaciji i drugim (meta-)procesima, već će omogućiti valjanost i unapređivanje naših teorijskih modela.

Napokon, rasprava o prostornoj dimenziji kulture slavnih ukazuje na potrebu za interkulturalnim istraživanjemi izradom studijaslučaja o ne-zapadnim kulturama slavnih. Kako se točno manje, lokalizirane kulture slavnih razlikuju od dominantnog angloameričkog modela? Kakve kulture slavnih postoje u manje kolektivističkim kulturama? Odgovori na ova pitanja mogli bi pojasniti rezultate naših istraživanja u drugom kontekstu i pružiti nam bolji uvid u meta-proces selebritizacije ∞ u kulturu slavnih kao statusni sustav i u njegov odnos s drugim statusnim sustavima.

Izjava o ∫nanciranju Ovo istraživanje nije ∫nancirano sredstvima javnog, komercijalnog ilinepro∫tnog sektora.

S engleskoga prevela Iva Gjurkin

64

Bibliogra∫ja: Barron L (2006) “Elizabeth Hurley is more than a model”: stars and career diversi∫cation in contemporary media. Journal of Popular Culture 39(4): 523∞45.

Barry E (2008) Celebrity, cultural production and public life.

International Journal of Cultural Studies 11(3): 251∞258.

Beck U and Beck-Gernsheim E (2001) Individualization: Institutionalized Individualism and Its Social and Political Consequences. London: Sage.

Bell CE (2010) American Idolatry: Celebrity, Commodity and Reality Television. Jefferson, NC: McFarland.

Boorstin DJ (1992 [1961]) The Image: A Guide to Pseudo-events in America.

New York: Vintage Books.

Boykoff MT and Goodman MK (2009) Conspicuous redemption?

ReΩections on the promises and perils of the “celebritization” of climate change. Geoforum 40: 395∞406.

Braudy L (1986) The Frenzy of Renown: Fame and Its History. Oxford: Oxford University Press.

Cashmore E (2006) Celebrity/Culture.

New York: Routledge.

Cashmore E and Parker A (2003) One David Beckham? Celebrity, masculinity, and the soccerati.

Sociology of Sport Journal 20: 214∞231.

Choi CJ and Berger R (2010) Ethics of celebrities and their increasing inΩuence in 21st-century society, Journal of Business Ethics 91(3): 313∞318.

Collins S (2007) Traversing authenticities: The West Wing president and the activist Sheen.

In: Riegert K (ed.) Politicotainment: Television’s Take on the Real. New York: Palgrave.

Collins S (2008) Making the most out of 15 minutes: reality TV’s dispensable celebrity. Television & New Media 9(2): 87∞110.

Cooley A (2005) Book review of Celebrity-in-chief: How Show Business Took Over the White House, by A Schroeder. Political Studies Review 3(3): 417∞418.

Cooper AF (2008) Celebrity Diplomacy.

Boulder, CO: Paradigm.

Couldry N (2003) Media Rituals: A Critical Approach. London: Routledge.

Couldry N (2004) Theorising media as practice. Social Semiotics 14(2): 115∞132.

Couldry N (2010) Why Voice Matters: Culture and Politics After Neoliberalism. London: Sage.

Curran J (1996) Rethinking mass communications. In: Curran J, Morley D and Walkerdine V (eds) Cultural Studies and Communications. London: Arnold.

Draper P (2008) On disintermediated culture, education, and craft. Paper presented to the Fourth Annual Art of Record Production Conference, Lowell, MA, 14∞16 November.

Driessens O, Raeymaeckers K, Verstraeten H and Vandenbussche S (2010) Personalization according to politicians: a practice theoretical analysis of mediatization.

Communications 35(3): 309∞326.

Dyer R (2004 [1986]) Heavenly Bodies: Film Stars and Society, 2nd edn. New York: Routledge.

Dyer R (2007 [1979]) Stars, 2nd edn.

London: BFI. Erdogan ZB (1999) Celebrity endorsement: a literature review.

Journal of Marketing Management 15(4): 291∞314.

Gabler N (1998) Life: The Movie. How Entertainment Conquered Reality.

New York: Vintage.

Gamson J (1992) The assembly line of greatness: celebrity in twentiethcentury America. Critical Studies in Mass Communication 9(1): 1∞24.

Gamson J (1994) Claims to Fame: Celebrity in Contemporary America.

Berkeley: University of California Press.

Giles DC (2000) Illusions of Immortality: A Psychology of Fame and Celebrity. Basingstoke: Macmillan.

Harcup T and O”Neill D (2001) What is news? Galtung and Ruge revisited, Journalism Studies 2(2): 261∞280.

Harvey D (2002) The art of rent: globalisation, monopoly and the commodi∫cation of culture. In: Panitch L and Leys C (eds) Socialist Register. New York: Monthly Review Press.

Hepp A (2012) Mediatization and the “molding force”of the media.

Communications 37(1): 1∞28.

65

Hewer P and Brownlie D (2009) Culinary culture, gastrobrands and identity myths: “Nigella”, an iconic brand in the baking. Advances in Consumer Research 36: 482∞487.

Holmes S (2005) “Starring ...

Dyer?” Re-visiting star studies and contemporary celebrity culture. Westminster Papers in Communication and Culture 2(2): 6∞21.

Hyman G (2008) The taste of fame: chefs, diners, celebrity, class.

Gastronomica 8(3): 43∞52.

Jansson A (2002) The mediatization of consumption. Journal of Consumer Culture 2(1): 5∞31.

Kellner D (2009) Barack Obama and celebrity spectacle. International Journal of Communication 3.

Available at: http://ijoc.org/ojs/ index.php/ijoc/article/view/559 (accessed August 2012).

Krotz F (2007) The meta-process of “mediatization” as a conceptual frame. Global Media and Communication 3(3): 256∞260.

Krotz F (2009) Mediatization: a concept with which to grasp media and societal change. In: Lundby K (ed.)

Mediatization: Concept, Changes, Consequences. New York: Peter Lang.

Kurzman C, Anderson C, Key C, Lee YO, Moloney M, Silver A et al. (2007) Celebrity status. Sociological Theory 25(4): 347∞367.

Langer AI (2010) The politicization of private persona: exceptional leaders or the new rule? The case of the United Kingdom and the Blair effect. International Journal of Press/ Politics 15(1): 60∞76.

Lewis T (2010) Branding, celebritization and the lifestyle expert. Cultural Studies 24(4): 580∞598.

Littler J (2007) Celebrity CEOs and the cultural economy of tabloid intimacy. In: Redmond S and Holmes S (eds) Stardom and Celebrity: A Reader. London: Sage.

Löwenthal L (1984) Literature and Mass Culture. New Brunswick, NJ: Transaction.

Lundby K (ed.) (2009) Mediatization: Concept, Changes, Consequences.

New York: Peter Lang.

Marshall PD (1997) Celebrity and Power: Fame in Contemporary Culture. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Marshall PD (2006) New media ∞ new self: the changing power of celebrity.

In: Marshall PD (ed.) The Celebrity Culture Reader. London: Routledge.

Marshall PD (2010) The promotion and presentation of the self: celebrity as marker of presentational media.

Celebrity Studies 1(1): 35∞48.

Mazzoleni G (2000) A return to civic and political engagement prompted by personalized political leadership?

Political Communication 17(4): 325∞328.

McKernan B (2011) Politics and celebrity: a sociological understanding. Sociology Compass 5(3): 190∞202.

Meyer DS and Gamson J (1995) The challenge of cultural elites: celebrities and social movements, Sociological Inquiry 65(2): 181∞206.

Mole T (2008) Lord Byron and the end of fame, International Journal of Cultural Studies 11(3): 343∞361.

Mole T (ed.) (2009) Romanticism and Celebrity Culture, 1750∞1850.

Cambridge: Cambridge University Press.

Moran J (1998) Cultural studies and academic stardom. International Journal of Cultural Studies 1(1): 67∞82.

Pels D (2003) Aesthetic representation and political style: re-balancing

identity and difference in media democracy. In: Corner J and Pels D (eds) Media and the Restyling of Politics: Consumerism, Celebrity and Cynicism. London: Sage.

Ralph M (2009) Commodity. Social Text 27(3): 78∞84.

Redmond S (2006) Intimate fame everywhere. In: Holmes S and Redmond S (eds) Framing Celebrity: New Directions in Celebrity Culture.

London: Routledge.

Rojek C (2001) Celebrity. London: Reaktion Books.

Schickel R (2000) Intimate Strangers: The Culture of Celebrity. New York: Doubleday.

Schrott A (2009) Dimensions: catch-all label or technical term. In: Lundby K (ed.) Mediatization: Concept, Changes, Consequences. New York: Peter Lang.

Shumway DR (1997) The star system in literary studies. PMLA 112(1): 85∞100.

Sternheimer K (2011) Celebrity Culture and the American Dream: Stardom and Social Mobility. New York: Routledge.

Street J (2004) Celebrity politicians: popular culture and political representation. British Journal of Politics and International Relations 6(4): 435∞452.

Strömbäck J (2008) Four phases of

66

mediatization: an analysis of the mediatization of politics.

International Journal of Press/ Politics 13(3): 228∞246.

Turner G (2004) Understanding Celebrity. London: Sage.

Turner G (2006) The mass production of celebrity. “celetoids”, reality tv and the “demotic turn”, International Journal of Cultural Studies 9(2): 153∞165.

Turner G (2010a) Approaching celebrity studies. Celebrity Studies 1(1): 11∞20.

Turner G (2010b) Ordinary People and the Media: The Demotic Turn.

London: Sage.

Tyler I and Bennett B (2010) “Celebrity chav”: fame, femininity and social class. European Journal of Cultural Studies 13(3): 375∞393. van Santen R and van Zoonen L (2009) Stand Van De Wetenschap: Popularisering En Personalisering in Politieke Communicatie (Status quaestionis: popularization and personalization in political communication). Tijdschrift voor Communicatiewetenschap 37(2): 155∞176.

Williams JJ (2006) Academostars: name recognition. In: Marshall PD (ed.)

The Celebrity Culture Reader. New York: Routledge.

67

OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO Lamborghini 68

OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOOOOO OOOOOOOsvaldo Osvaldo Lamborghini (1940−1985) legenda je argentinske književnosti ’70-ih i ’80-ih, jedan od njezinih najvećih otkačenjaka.

Opscenu i brutalnu književnost već smo čitali, ali nikada u ovako alarmantnom obliku. Premda nam neke Lamborghinijeve alegorijske nijanse mogu promaći, ovaj eksplozivan koktel Harmsa, Porschea i de Sadea možete slobodno ponijeti na barikade.

(Zoran Roško) 69

70

César Aira

Osvaldo Lamborghini i njegova djela

P

rva publikacija Osvalda Lamborghinija (Buenos Aires, 1940. - Barcelona, 1985.), netom prije njegovoga tridesetog rođendana, bila je El ∫ord; pojavila se 1969. godine, a napisana je nekoliko godina ranije. Bila je to tanka knjižica koja se dugo prodavala samo u jednoj knjižari u Buenos

Airesu i to putem diskretnog zahtjeva upućenog prodavaču. Iako nikad nije doživjela drugo izdanje, prošla je dugačak put i ispunila zadatak velikih djela: stvoriti mit. U pitanju je bilo, i još jest, nešto neobično novo. Predvidjela je svu političku literaturu sedamdesetih godina, ali ju je i nadmašila, učinila ju nepotrebnom. Sadržavala je cijelu argentinsku književnu tradiciju, ali joj je dala novu nijansu, vrlo različitu. Činilo se kao da se smjestila između dvije naivnosti: prethodne, temeljene na prosječnom infantilnom jeziku gaučovske literature i mumi∫kaciji službenika naših književnih velikana, te potonje, s njenim vječito nedužnim revolucionarnim ispadima. Iznenada smo došli do otkrića da se čak i Borges, po uzoru na Engleze, samoinicijativno ograničavao na književnost “za mlade”. Jedini prethodnici koje vrijedi spomenuti su Arlt i Gombrowicz. Ali u usporedbi s njima, Osvaldo se nije bavio problemom nezrelosti; kao da se bio rodio odrastao. Skrovit, ali ne i ignoriran (nitko ga nije mogao ignorirati), autor je osjetio slavu a da nije uživao ni tračak popularnosti. Otpočetka ga se čitalo kao virtuoza.

Godine 1973. pojavila se njegova druga knjiga Sebregondi retrocede, roman koji je izvorno bio knjiga pjesama. Na koricama knjige bio je isti amblem kao i na knjizi El ∫ord: palac okrenut prema gore, između falusnog i tipografskog. Prodala se u nekih tisuću primjeraka, što je Osvaldo ∫lozofski komentirao: “Utjecaj latinoameričkog booma. Borges je prodao šezdeset i četiri primjerka svoje prve knjige.” Ubrzo je postao dijelom uredništva avangardnog časopisa Literal, gdje je objavio nekoliko kritičkih osvrta i pjesama. Iz nekoga su razloga njegove pjesme ostavljale očitiji dojam genijalnosti nego njegova proza. Tijekom ostatka desetljeća, njegove su objave bile slučajne ili samo ekstravagantne (njegove značajne pjesme “Los Tadeys” i “Die Verneinung” pojavile su se u sjevernoameričkim časopisima). Nekoliko priča, pokoja pjesma i rijetki rukopisi kružili su među njegovim brojnim obožavateljima. U to je vrijeme proveo nekoliko godina izvan Buenos Airesa, u Mar del Plati ili u Pringlesu. Godine 71

Osvaldo Lamborghini

Jedini njegovi prethodnici koje vrijedi spomenuti su Arlt i Gombrowicz.

Ali u usporedbi s njima, Osvaldo se nije bavio problemom nezrelosti; kao da se bio rodio odrastao.

Skrovit, ali ne i ignoriran (nitko ga nije mogao ignorirati), autor je osjetio slavu a da nije uživao ni tračak popularnosti.

Otpočetka ga se čitalo kao virtuoza.

1980. izašla je njegova treća i posljednja knjiga Poemas. Ubrzo se uputio u Barcelonu, odakle se 1982. godine vratio bolestan. Dok se oporavljao u Mar del Plati, napisao je roman Las hijas de Hegel za čiju objavu nije mario (nije se ni potrudio pretipkati ga). Ponovno je otišao u Barcelonu, gdje je 1985. godine umro, u četrdesetoj i petoj godini života.

Posljednje tri godine, koje je proveo u gotovo potpunoj osami, bile su nevjerojatno plodne. Mi, njegovi prijatelji, koji smo od njega dobili samo rukopis romančića La causa justa, u to nismo ni posumnjali. Njegova je ostavština otkrila obilno i iznenađujuće stvaralaštvo, koje je kulminiralo u ciklusu Tadeys te u sedam tomova Teatro proletario de cámara, pjesničkonarativno-gra∫čkom djelu na kojem je radio pred smrt.

Prvo i posljednje pitanje koje se postavi nad njegovim stranicama, nad bilo kojom od njih, jest: kako je moguće pisati tako dobro? Vjerujem da postoji nešto više od stilističke kvalitete, nešto više od hinjene savršenosti koja može stvoriti dobru poeziju. Kod Osvalda postoji aluzija na ono istinski savršeno što prelazi sam rad. Točnije rečeno, u pitanju je lakoća, sreća automatskog pisanja. Među njegovim papirima nema sinopsisa, nema ispravljenih verzija; zapravo, gotovo nema ispravaka. Sve mu je isprva uspijevalo. Bez imalo muke. U svakom slučaju, imao ju je. Nakon postumnog otkrića izvorne verzije romana Sebregondi retrocede u stihu, pokušao sam si to objasniti oscilacijom-prevođenjem. Taj biser savršenosti njemu svojstven mogao bi se možda objasniti kao učinak virtualnog prijevoda: ni proza ni stih, niti njihova kombinacija, već prijelaz. Postoji pjesnička arheologija u prozi, i obrnuto; dvostruka inverzija čiji je trag ono što su mnogi smatrali karakterističnim za Osvaldov stil: interpunkcija. S druge strane, on sam je rekao: “Jednom pjesnik, puf! romanopisac”. Budući da je poema Sebregondi retrocede zaista podvrgnuta tom prijevodu, vrlo jasno pokazuje korake samog procesa. U njoj možemo golim okom uočiti iznimno čistu mehaniku rečenica; prisustvujemo rađanju riječi. Ali to rađanje ima nešto de∫nitivno u sebi, i upravo u tome leži najosebujniji paradoks ovog djela. Objedinjuju se tečnost i utvrđenost, i to kristalno jasno.

Motiv tekućeg dominira svim Osvaldovim djelima; manje voda nego alkohol, čiji sjaj i tečnost prodiru u um, na temelju čega mijenjaju svijet te istovremeno stvaraju repetitivnu utvrđenost navike. Jednom je prilikom Osvaldo radio u jednoj knjižari i začuđeno je komentirao poštovanje koje ljudi a priori pokazuju kada pristupaju vrlo debelim knjigama.

Tvrdio je da on nikada ne bi imao koristi s tim praznovjerjem; “moje stvaralaštvo”, pokazivao je na nekoliko tanašnih knjižica, “sastojat će se od dvije, tri ovakve knjižice, ničega više”. Ali ta sažetost nije bila samo bibliografska pogreška. Kao što se moglo očekivati, imala je dvostruko dno.

Sjećam se nečega što mi je ispričao tijekom razdoblja u kojem je boravio u kući svojih roditelja. Nakon što se oporavio, krenuo je ponovno čitati knjige svoga djetinjstva, među njima i Dickensa. David Copper∫eld mu se svidio kao i prije, ali s jednim upozorenjem (pto a je isticao i prvi put, prije trideset godina): u jednom je odlomku sa svojom dadiljom Peggoty krenuo hraniti kokoši; ona im je bacala zrnje, a ptice su kljucale... Ali dječak je promatrao ženine pjegave ruke i čudio se kako im nije draže njih kljucati. Taj ga je odlomak oduševljavao. Štoviše, smatrao je da je nakon takve scene cijeli roman nepotreban. Nije žalio što ga je Dickens napisao, naravno. Dobro je da postoji, drukčije nije moglo; ali bio je poput bez72

brojnog zrnjevlja koje se moglo baciti kokošima da dožive (ili ne dožive, svejedno je) prosvjetljenje te kljucnu pravo mjesto ∞ predodžbu (pjege).

Lamborghini nije bio Dickens.

Teško je reći što je zapravo bio Osvaldo. Imao je teoriju o dugim romanima: govorio je da je njihov rezultat jedna jedina rečenica, jedna mala “jako lijepa” rečenica. Oprimjerio je to Zločinom i kaznom: “Da bi dokazao da je Napoleon, student treba ubiti staru lihvaricu”. Stalno je ponavljao tu rečenicu, uživao u njoj. Davao je do znanja, vjerujem, da je volio tu rečenica, a ne sam roman. Ali nije se radilo samo o rezultatu, već i o samom sadržaju romana. Bio je uvjeren da su svi veliki romani prožeti kratkom melodijom, jednom “glazbicom”. Roman se stvara značajnim rečenicama, ali u isto vrijeme rečenica, da bi to bila, mora biti čista glazba (“glazba radi nje same, tašta glazba”, citat poznatog soneta, koji je toliko ponavljao). To je paradoksalni prijelaz sa stiha na prozu. Otuda vjerojatno razlog za uvođenje lika Porchia u roman Sebregondi retrocede koji mu je služio za zabavu: stari umirovljeni radnik, čije se djelo sastoji izričito od zen koana, kao što je “Prije nego što sam prošao svojim putem bio sam svoj put”. Ali dobro: Porchia je bio lud. Osim toga, sjećam se da je Osvaldo imao metodu za pisanje kada, iz nekoga razloga, “ne bi mogao pisati”: sastojala se od toga da jednostavno napiše bilo koju kratku rečenicu, i onda još jednu, i još jednu, dok ne bi ispunio nekoliko stranica. Neki od njegovih najboljih tekstova (kao primjerice La mañana) napisani su na taj način; i teško je ne pomisliti da je sve tekstove tako napisao.

El ∫ord, lajbnicovska monada, odražava cijeli lamborghinijevski svemir, a isto vrijedi za bilo koje njegovo djelo. Pretpostavljam da je on većinom inzistirao na onom monadološkom elementu uvodnog teksta zbog prikladnosti, jer se pokazalo da je on bio prvi. A možda i iz drugih razloga. Interpretacije koje su se razvile oko djela El ∫ord (na primjer, ona koja ga smatra “fraktalnim objektom” i tu ideju primjenjuje na ostatak njegovih djela što se tiče linearne fragmentacije, neograničene periferije čula, “iluzije okrugle velike stvari” kojom započinje Sebregondi retrocede) upravo ističu njegovu književnu kompleksnost, karakteristiku netumačivosti.

Ali ključni elementi interpretacije jako su očiti, možda i previše. To su oni inicijali koji prekidaju naraciju: CGT koja rađa ATV, Augusta Timoteja Vandora, sindikalnog vođu koji se pobunio protiv Peróna... ali čini se da je ovaj posljednji upravo “Ludi Rodríguez”, iako se u tom slučaju inicijali ne podudaraju, dok s druge strane Sebastián (Sebas) aludira na “vojničke baze” drugim jezičnim postupkom...

El ∫ord je alegorija, ali više od toga rješenje je književne enigme koju alegorija postavlja, a koja je zaintrigirala Borgesa. Rješenje koje Osvaldo predlaže tako suptilno, barem meni, da gotovo djeluje neshvatljivo, sastoji se od toga da se izvuče alegorijsko značenje iz njegove vertikalne, paradigmatske pozicije i proširi na kontinuum u kojem prestaje biti isto (to je ono što značenje jest, svako značenje, zamjena jednog termina drugim) i potom opet bude isto, beskonačno. Izvođenje ovog kontinuuma, čiji dio tvori i prijelaz sa stiha na prozu, i transseksualnost, i po mom mišljenju, sve iz Osvaldovih djela, čista je književnost. Njegovi stripovski uradci, uključivanje slike u stihove, dio su te književnosti, što će se istaknuti u njegovim gra∫čkim djelima posljednjih godina, u njegovim ručno izrađenim knjigama (iako ove pripadaju njegovoj drugoj ideji, “prvo objaviti, poslije pisati”), a pogotovo u Teatro proletario de cámara. Bio je ne73

Osvaldo Lamborghini

Živio je okružen divljenjem, brigom, poštovanjem i dobrim knjigama, jednom od stvari kojih mu nikada nije nedostajalo. Nikada nije bio podvrgnut odbijanju niti isključivanju; jednostavno se držao margina službene kulture, čime nije mnogo izgubio.

zasitan u osmišljavanju kontinuuma; sjećam se jednog, nasumičnog, u priči Matinales, koju je on sam grohotom prepričavao (smatrao ju je sretnim pronalaskom): da bi poludio, dječak odglumi kretnju, koja obično označava ludilo - podigne prst na sljepoočnicu i zavrti ga. Sve u djelu Sebregondi može se smatrati traktatom kontinuuma. Naravno da se isto može kazati i za Las hijas de Hegel, u kojem se pojavljuju i novi elementi. Romančić je jedan znatiželjni Aufhebung u procesu. Prvi i treći dio datirani oko 17. listopada, središnji efemeridi argentinske radničke klase, napisani su u dvije knjige; druga, datirana nešto ranije, napisana je metodom rečenica-po-rečenica u malenu bilježnicu. Ovdje se kontinuum rastvara u simultanost (ali čega? pisanja? pisanja i čitanja? književnosti i povijesti), u ritual ili u fatalnost. Ispita li se sto osoba koje su ga poznavale, devedeset i devetero opisat će Osvalda na temelju njegove ljubavi prema ženama. Čini se da je to, i samo to, uspjelo nadmašiti književnost. No, to ne znači da je bio feminist (time se ismijavao u besmrtnoj izjavi o principima: on je tražio “istinske žene, a ne glupu istinu žena”). Njegova ljubav prema ženama sjajila je jednakim sjajem kao i njegova inteligencija; gotovo ih se nije moglo razaznati. Naravno, u ljubavi je bio iskren i njegova je biogra∫ja najvjerodostojniji svjedok. Međutim... kontinuum je djelovao i na iskrenost, na istinu, stavljao ih je u isti red s ostalim. Za razliku od Hegela, Osvaldo je kulminacijom stvarnosti smatrao žene i radničku klasu. Ali tamo, na tom vrhu, započinjala je predodžba. A ta je predodžba imala ime: Argentina. Zato je Argentina bila “Albanija, Albanija!” ili ..“Alžir, Alžir!” Argentina je vrijedila samo “zbog svoje velike moći predodžbe”. Vrijedi se podsjetiti situacije kada sam ga jednom čuo kako to ponavlja. Pred putnikom koji je hvalio očitu i besramnu ljepotu Brazilki, Osvaldo je izrekao svoju poznatu “ali Argentina ima veliku moć predodžbe”. A objasnio je to ovako: “ondje žena nije ništa više od žene, dok je ovdje radnica koja putuje do tvornice...” I nastavlja s političkim argumentom: “... jer je peronizam dao dostojanstvo argentinskoj radničkoj klasi, itd. itd. itd.” Ova je politička rekurencija bila njemu konstantna, a ponekad je djelovala toliko neprikladno da je ponukala neke na mišljenje da se iza toga krije cinizam. Mislim da je on ipak samo odgovarao na složen službeni sustav. Lamborghinijska Argentina zemlja je predodžbe. Peronizam je bio povijesno rađanje predodžbe. Peronistička Argentina je književnost. Na kraju je radnik taj realni čovjek koji stvara svoju vlastitu književnost da bi ga predstavljao sindikat. Otuda potječe povratak Vandorova lika (u čijoj je smrti konzistentno vidio “simboličko umorstvo argentinske radničke klase”) od njegovih prvih do posljednjih zapisa. Ali istim pokretom kojim je radnik postao sindikalist, muškarac je postao žena. To je ujedno i ekstremni avatar lamborghinijske transseksualnosti.

“Htio bih biti tekstilna radnica, ali kako bih došao... do sindikalnog tajništva.” Sustav straha bio je u isto vrijeme jako težak i jako lagan. Bio je, kao svaki stil, gravitacijsko polje u koje se upadalo. Sjećam se da smo jedne večeri šetali centrom i sreli smo jednu od prostitutki koje se prije dvadeset godina još moglo vidjeti na ulicama Buenos Airesa: našminkanu poput nakaradne maske, okićenu jeftinim nakitom, u kričavoj odjeći, debelu, staru. Osvaldo je zamišljeno rekao: “Kako to da kurve izgledaju kao da pripadaju prošlosti?” Krivo sam ga shvatio i odgovorio mu: “Nemoj biti tako siguran. Pogledaj Mao Tse Tunga.” Zastao je, osupnut, i uputio mi začuđen pogled. Na trenutak je nesporazum obuhvatio cijelu 74

književnost, i šire. Toliko je godina i toliko stvari trebalo proći da bih ja mogao u onom pogledu, ili u samoj prošlosti, pročitati što mi je htio reći: “Napokon si nešto shvatio”. Za kraj, još jedno sjećanje. Osvaldo je poglavito znao Hegela zbog Kojèvea, čije se interpretacije pridržavao kada se ne bi doživljavao previše ozbiljno (isti je ambigvitet osjećao za Sartrea, u čijim je djelima pronalazio, tko zna zašto, nepresušan izvor viceva). Ali čitao je i Hegela, i posljednji put kad sam ga vidio, na dan kad je po drugi put išao u Barcelonu, u rukama je nosio Lecciones sobre la ∫losofía de la historia; izabrao ju je za čitanje u avionu, što mi je objasnio na sljedeći način: nasumično ju je otvorio, u jednoj knjižari, i uočio da je na slučajnoj stranici Hegel govorio o... Afganistanu. (Afganistan, Afganistan.!) To mu je bilo dovoljno.

Posljednjih je godina legenda napravila Osvalda «prokletnikom», ali u stvarnosti njegove navike nisu ništa doli određene nepravilnosti, od kojih je najozbiljnija tek česta promjena adrese. Prema strogim standardima mogao je biti marginalac, ali nikad, ni na koji način, groteskan sanjar kako bi naivni čitatelj mogao pomisliti. Osvaldo je bio zgodan, dotjeran, aristokratskih manira, pomalo ponosit, ali i jako pristojan. Njegove su priče uvijek ostavljale bez teksta. Nitko tko je s njime ostvario kontakt - pa makar i na nekoliko minuta - nikada ne bi zaboravio tračak ironije, savršenu repliku, portret nenadmašiva sklapanja rečenica; nije samo po tome bio sličan Borgesu: imao je ono nešto starinskoga kavalirstva, mestičkog aspekta gauča, skrivenog iznimnom ljubaznošću. Osim toga, pročitao je sve, i njegova je inteligencija bila čudesna, dominantna. Njegovi su ga prijatelji cijenili, žene voljele (s posvećenošću koja danas više ne postoji) te su ga općenito poštovali kao najznačajnijeg argentinskoga pisca. Živio je okružen divljenjem, brigom, poštovanjem i dobrim knjigama, jednom od stvari kojih mu nikada nije nedostajalo. Nikada nije bio podvrgnut odbijanju niti isključivanju; jednostavno se držao margina službene kulture, čime nije mnogo izgubio.

75

76

Osvaldo Lamborghini

Fjord

I

zašto je, ako je na kraju krajeva čedo ispalo tako bijedno, neka bude jasno, što se tiče njegove veličine, ispuštala takve jauke, čupajući si kosu i nabijajući divljački stražnjicu na tigrasti madrac?

Borila se, odmarala se; širila je noge i vaginalna joj se linija otvarala kako bi pružila pogled na procvat prilično šiljatog jajeta; bila

je to dječakova glava. Nakon svakog se guranja činilo kao da će glava izaći: prijetila se, ali nije izlazila; vraćala se poput brzog repetiranja puške koje je porodilji predstavljalo mnogostruku reprizu boli. Tada je Ludi Rodríguez, gol, sa zastrašujućim bičem omotanim oko pasa, ili Ludi Rodríguez, otac lijenoga čudovišta, da razjasnimo, nasadio svoje laktove na ženin trbuh i pritiskao jače i jače. Ipak, Carla Greta Terón nije mogla roditi. A bilo je očito da svaki put kad bi čudovište izvelo svoje spretno povlačenje, na kraju bi ozlijedilo slatku majčinu unutrašnjost, slatku utrobu koja ga je nosila, koja ga nije mogla izbaciti.

Nastala je nova ozljeda u njenoj abdomenskoj šupljini i u isti je čas Carla Greta Terón ispustila strašan vrisak od kojeg su zaškripile daske kreveta. Ludi Rodríguez iskoristio je priliku da joj razbije gubicu čeličnom šakom. Upravo tako, izbio joj je usne, natekli su joj zubi; isti su joj, pokapani krvlju, u velikom broju ležali oko uzglavlja kreveta. Ludi Rodríguez, zatočenik bijesa, osjećao je kako mu natiču bicepsi, a njegovi ionako ogromni testisi još su više narasli. I vene na vratu su mu naticale i izvrtale se: izgledale su poput korijena višegodišnjih stabala; leđa su mu bila okupana gustim znojem; nokti na nogama krvarili su mu od želje da se zabiju u podne pločice. Cijelo njegovo veličanstveno tijelo sjajilo je, namočeno. Sjaj prijevare i neona.

U nekoliko je navrata Ludi zamahnuo bičem; međutim, jauci Carle Grete Terón nisu prestajali; čak i gore: postali su prkosni, nabijeni nečim provokatorskim. Gusta krv nastavila joj je teći iz usta i vaginalne linije; osim toga je i bez prestanka ispuštala govna. U pitanju je bilo, treba reći, suviše tekuće sranje koje joj je čak uspjelo obojiti kosu u smeđe. Ludi, u službi onoga koji ju je oplodio, dobrovoljno je obavljao drenažu kreveta: baratao je lopatom poput vještog vatrogasca i bacao govna u vatru.

Opet je krenulo guranje. Ludi joj je izvezao tijelo udarcima biča (i udri udri udri). Šibao je bičem i po očima, kao što se radi s teglećim konjima. Tada je prilično šiljato jaje, koje je još malo procvalo, bilo na rubu da 77

Osvaldo Lamborghini

dođe u konačno i potpuno hitno stanje. Ali ne. Ustuknulo je, spretno, bolno, nimalo higijenski. Ludi se u očaju popeo na Carlu Gretu Terón.

Gledali smo kako si otvoreno navlači kitu, kako prelazi na čin pred drugima. Kita se polako počela ispravljati; njeno je dno postalo napeto, tvrdo, čvrsto, i oblikovao se u točnu formu volova roga. Divljački je ušao u krvareću vaginu. Carla Greta Terón još je jednom zanjištala: možda nas je htjela slomiti. Međutim, spasa više nije bilo, nije postojala ni najmanja mogućnost bijega: Ludi ju je već jebao na svoj način, propinjao se na njoj, zabijao joj mamuze i nije propuštao priliku da joj zabije glavu u željezno uzglavlje.

“Brže, daj, ja želim!”, mrmljala je Alcira Fafó, pokraj mene. Prekrio sam se plahtama do glave i polako se povlačio, migoljeći se, prema nogama istrošena kreveta. Kad sam se spustio, duboko sam udahnuo miris naših tijela, koja nismo nikada prali. “Prirodne sile puštene su s lanca”, rekao sam, i glavom se zabio u staru pizdu Alcire Fafó. Sebastián, moj saveznik i prijatelj, najdraži Sebas, nazovimo ga tako, pojavio se na sceni: “Živio Plan Borbe!”, prokokodakao je iz svojega kuta. Htio sam mu odgovoriti, da ga potaknem, ali nisam mogao: Ludi Rodríguez, koji je već bio završio svoj zadatak s Carlom Gretom Terón, učinio me objektom, a ne otvorom, kako kaže Sebas, intenzivne analne penetracije, odlučnog seksualnog šikaniranja. Uza sve to, moj je jadni prijatelj, čije su čemerne oči s prekidima svijetlile, imao još manje sreće u usamljenom kutu koji smo mu bili dodijelili, u kutu gdje je cijelo vrijeme ležao između starih krpa i ratobornih novina koje su u to vrijeme zagovarale Teror. (Budući da mu nikada nismo davali jesti, najdraži je Sebas izgledao kao bolesnik sa smrtonosnom anemijom, kao geogra∫ja gladi, Židov iz koncentracijskog logora, ako su koncentracijski logori zaista nekoć postojali, ubogo i bucmasto tukumansko čedo, izgladnjeno ali velika trbuha.)

I tako, kada je uvidio da je zabava počela, zabava orgijanja, podrazumijeva se, počeo je gmizati stisnutih ustiju prema krevetu gdje smo se Alcira i ja zabavljali, uz dodatak, iza leđa mi, izopačenoga Ludog, našeg Gazde: nikada mu nismo dopustili da jebe najdražega nam Sebasa, ne svojom voljom čednoga, krajnje napaljenoga, koji se sada slabašno dovlačio prema krevetu, licem gotovo čisteći pločice, zaustavljajući se puno puta da povrati vitalni dah i mrmljajući na svakom koraku “CGT, CGT, CGT...”, kao da želi nekoga zbuniti ili, možda, kao molitvu. Oslanjao se na svoje ruke tanje od metlina štapa, a nogama se odgurivao prema naprijed, ne bez određenoga žara. Ili bolje rečeno svega žara. Zauvijek u pamćenju imam spremljen portret njega kao izvanrednog Sebastiána. Zajedno smo služili u nacionalnoj vojsci, davnih, davnih godina.

Gledao sam ga kako se približava, iako mi turanje Ludog Rodrígueza nije ostavljalo puno vremena niti dovoljno volje za poštenu, objektivnu opservaciju. Nedokučivi Sebastián! Njegov je pogled bila poezija, revolucija. Svaki je njegov pokret lučio beskrajnu zahvalnost nama upućenu, nama koji smo mu trebali dopustiti, vjerovao je, da otrese samoću sa svoga tijela i duha kao što pas otresa morsku vodu. A da smo ga pustili u tom smjeru, njegov bi povlašteni mozak počeo misliti: pa što ako mu nikada nismo dali da jede ili jebe! Pa što ako je njegov uvijek prazan želudac izlučivao onu zelenu slinu čiji bi smrad u našoj sobi punoj crva činio zrak nemogućim za disanje! Pa što ako je živio među krvavim rigotinama, koje su ometale čak i naš san, jer je svako od njegovih riganja zvučalo kao vrsta nevjernog plača! Pa što ako je!

78

01 Revolucionarno-sindikalistička struja (op. prev.)

Naprijed, prijatelju Sebastiáne, najdraži prijatelju, prljavi psu. Gotovo nas je uspio dodirnuti svojim prozirnim rukama. Ja sam bio zatočen u zatvoru koji je Ludi napravio rukama, glave uronjene u donji trbuh moje mekane Alcire. Moja se velika ljubav prelijevala. Osjetio sam u dubini, u srži svoga bitka ejakulacijske vibracije udava Ludog Rodrígueza, dok me klitoris Alcire Fafó, uspravan i naboran, tjerao da aktiviram alarm, pozvonim na sva zvona; ali vidio sam, vidio sam iako postrance kako je grozni, gnojni Sebastián pokušao milovati dobro nasađenu guzicu koja je galopirala po mojoj, guzicu našeg Gazde i Gospodina Zlostavljača. Tada sam, zlonamjerno i slatko u isto vrijeme, svojom petom krenuo zadavati Ludome očajne udarce upozorenja po snažnim listovima, objektivno provodadžijske udarce, dragi Sebastiáne. Upravo kao što sam očekivao (je li to možda čudno?), Gazda je odmah reagirao. Nakon što je iskrcao svoju spermu u moju adamovsku unutrašnjost, uspravio se i uputio sjajan udarac u grlo mojega jadnog prijatelja: s trbuha ga je prebacio na leđa. Pravi spektakl, mišićava se noga, veličanstveno spuštena na pod nakon borbe, zaustavila točno na vratu gubitnika: vidio sam to vlastitim očima, a gdje su ona vremena, Sebastiáne, kada nas je jedan podo∫cir kojeg je osloboditeljica otpustila iz vojske strpljivo podučavao marksizmu.

Jedna je nit sline pobjegla najdražem Sebasu iz lijevog kuta usana.

Njegove su titrave oči zakolutale nekoliko puta u jednom i drugom smjeru. Pokušao si je očistiti usne rukom, ali je morao abortirati gestu zbog svoje iznimne slabosti: na pola puta ruka više nije izdržala i kolabirala je nad ogromnim trbuhom. Gavrani su već kovali planove nad njegovim tijelom, a ja sam, bolan od nedavne penetracije, na područje moje deΩoracije vezao vrećicu leda lastikom s gaćica Alcire Fafó.

U naletu pijeteta založio sam se da Ludi prestraši lopovske ptičurine, iako je jedna od njih svejedno imala vremena otrgnuti jadnom Sebasu desni kažiprst, jednim pokretom kljuna i jednim trzajem. A to je bila bol, sva bol, i ne sva bol. Uporne kapljice krvi slijevale su se niz Sebastiánovo čelo. Ja sam otišao plakati od očaja. Kao u djetinjstvu: klečao sam u kutu sobe, skrivajući lice ispod pazuha i udišući kozji smrad. Žohari su mi se penjali po stražnjem dijelu bedra i, nadvladavši malenu zapreku vrećice s ledom, podvrgnuli moje slabine iscrpnom istraživanju. U međuvremenu je Ludi Rodríguez Kurvin Sin i Gospodin zaista strašio gavrane, ali se prema njima ophodio kao da su stari prijatelji koji su postali malo naporni zbog alkohola i zbog uspomena na vremena koja su prošla (i bila bolja), kada ustanci nisu bili potrebni. I razlog zašto Ludi nikome posebno nije nedostajao: atmosfera je odjednom postala napeta: “Vas sam upoznao na sastanku COR-a01!”.

Koristeći se ogromnim T-ravnalom, Ludi je otvorio sivkasti krovni prozor da bi evakuirao gavrane iz deformirane i deformirajuće sobe.

Izašli su jedan po jedan, kapajući suze, prizivajući sveta imena palih u borbi, u žaru. Čak je i monolitni Sebas s jednim prstom manje potpisao manifest. I Ludi od Biča, oploditelj Carle Grete Terón, onako gol osim sintetike, izašao je s pola toraksa da bi pozdravio opskurne gavrane, bez srdžbe. Kao iz puške: “Zbogom”.

Carla Greta Terón je usred guranja doživjela napad panike. Odjednom smo svi pogledali prema krevetu poroda jer se polegnuta počela derati: “Nek dođe. Dosta je. Nek se nek se. Dosta je bilo. Hip, Ra! Hip, Ra! Hip, Ra!”. Objašnjavala je svojim polujezikom da je porod predstojeći, a 79

Osvaldo Lamborghini

ne predsranjeći, kako kaže Sebas, da upravo rađa. I unatoč našim skeptičnim pretpostavkama, njeno je lastavičje tijelo počelo naticati. Dok se širila, rukama se cjedila od sljepoočnica prema dolje da bi se dijete spustilo.

“Nije valjda da će mi zastati među tjemenim kostima!”, zajebavala se, ali Ludi nije glup. Ni lijen. Vezao joj je široko otvorenu platnenu vreću za noge da posrani dječak padne u nju. Stavio je malo piljevine na dno, također, u slučaju da se glava odvoji od trupa. Alcira joj je izmjerila dilataciju pičke krojačkim metrom, i poslije se zadovoljavala velikom svijećom, ona. Ja, ja sam odmah skočio na njen dim, na njen ljupki dim, i ejakulirao sam pomno trljajući glavom kite o hrapavo-grubi dio njene pete. I svi smo umirali od želje da ližemo ili jebemo ili diramo ili penetriramo guzice jedni drugima: s kitama. Čak je i umrtvljeni Sebastián nabacio blago napaljeni osmijeh, koji je bio istinska elegija tjelesnim potresima, vježbanju ili manjku vježbanja prokreacije. Onda se pojavila. Nakon što se raspala roskasta koža pičke njegove majke Carle Grete Terón. Rahitična glava. Usana manjih od vrška olovke. Ali golemih očiju. Golemih od divote, od tuge, od veličine. Atilio Tancredo Vacán, njegova je glava iznikla.

“Blagoslovljen bio!”, izverglao je Ludi i pao koljenima na hrpu glupog kukuruza. Alcira je, raširenih ruku, okupala svoje nago tijelo u svjetlosti s prozora, a vagina se osmjehnula. Sebastián je ljubio moje noge obučene u prljave crne čarape, dugačke do prepona, prljave crne čarape prljavog sjemeništarca, koje su zajedno sa škapularom bile sva moja odjeća. Kako sam predvidio što će se dogoditi, uspravio sam se a da svojoj visini nisam oduzeo ni centimetra. Bila mi je dužnost to napraviti, čak iako me meni karakteristična lukava skromnost pokuša udaviti mojim vlastitim rukama. Ljepljiva slina, koja mi je padala niz usne, močila mi je tijelo. Rasparao sam, svejedno, svu tapiseriju koju sam mogao doseći. Podmuklo, naravno da je podmuklo. Oštetio sam izvezene scene dobra i zla, izobličio im značenje, ugrizao poneku svojim krezubim zubima. Podmuklo. Curio je sladak sokić, odvratan i slastan i slatkog okusa. Podmuklo. I svi smo bili izmijenjeni prisutnošću nepromjenjivog Atilija Tancreda Vacána. Skakao sam u svim smjerovima: nova veza! I u vezi! Muškarac s muškarcem muškarac s muškarcima muškarcima muškarcima. Čak sam i prošao kroz vatrene drvene obruče, a budući da je Ludi htio bludničiti nada mnom u zraku, skliznula mi je, a ne stisnula, kako kaže neprevedivi Sebas, vrećica s ledom: i ne, nije mi bilo važno: nije bio trenutak da pazim na svoj prokleti stil! Obukao sam služnički frak i pseću ogrlicu: brzo sam ih izvadio, zar ne? Svršiti u oko! S ostatkom tapiserije koju sam rasparao, prišao sam Carli Greti Terón, kojoj je polovica čudovišta već bila vani, i dao joj ih. Dao. I rekao sam joj “Uzmi, hajde, Kurvetinskamajkakojateskotila Kćeritisućukurvetina!” Hajde! I ne! Hvalisao sam se kasnije (i ne) s nekoliko koraka tanga, ali nisam mogao okruniti svoj ples: između preranih samrtnih hropaca, Atilio Tancredo Vacán, sada stvarno rođen okoćen ispljuvan, pao je u platnenu vreću s rukama i nogama zalijepljenima za tijelo, u stilu astečkih mumija. I nije bio mrtav! “Juhu”, vikao sam, “hura, braćo, diše i maše repom”. Sebastián je zapljeskao i odvukao se do kupaonice, ostavljajući za sobom kao i uvijek opiljke sline po podu; zakačio se za kapajuću pipu, ližući je, kako bi prevario želudac. Ludi, koji od užitka više nije stao u svoju ludu kožu, poigrao se s njime iz šale: zatrčao se za njime, uhvatio ga za gotovo nevidljive noge i gurnuo mu glavu u školjku. Nekoliko je puta povukao vodu, kao da stavlja točku na i. Smi80

jao sam se dok više nisam mogao, izvijao se, i istovremeno se i sam dovukao do naše posrane kupaonice. “Uf uf uf, kako zabavno!”, rekao sam, “napravi to još jednom; pomoći ću ti, Ludi”. Gazda me gledao s gađenjem u očima i, opremljen iznenadnom špricom, dao mi injekciju krutih šljokica: intravenozno. Glavinjajući, očajan, na rubu da se onesvijestim izrigam ili poserem svoju utrobu, povukao sam se u kut da se oporavim, očekujući da će si Sebastián dopustiti neki komentar pa ću mu zubima rastrgati kožu, pretvoriti ga u pravu ranu. Alcira je rekla: “Želim zibati Atilija Tancreda Vacána; tom se dječaku već diže”. “Sranje: to to to: to je samo za mene!”, usprotivila se Carla Greta Terón. Alcira Fafó je skočila da joj prereže nožem vrat, a kako smo joj se ispriječili, počela se derati na ovu drugu koja se već bludno ševila sa svojim sinom: “dabogda ti bijesna mačka uđe u pičku i izgrebe te izgrebe te izgrebe te, pička ti materina!”

Razlomila su se sva stakla u kući, razbila u komadiće. Prva vatrena kugla zapalila je Alcirinu kosu. Ovaj je put zaista bilo potrebno ponoviti šalu priređenu Sebastiánu, koji je napola utopljen štucao nad revolucijskim novinskim naslovima. Druga vatrena kugla kalci∫cirala je lijevu ruku Carle Grete Terón. Tada se pojavila moja žena. S našom kćeri u rukama, prekrivena njoj svojstvenim zrakom obmanjive mladosti, pojavila se, svijetla i gotovo čista, s dna fjorda.

Brodovi su plovili polako, hučeći, od rijeke prema moru. U magli su nestajale siluete obalnih radnika; ali do nas je sezalo, iz malene luke, prebiranje po bezbrojnim gitarama, milozvučna pjesma plavokosih pralja.

Na jednu je sekundu, u mraku, snažno zasjala galerija portreta engleskih pjesnika s kraja XVIII. stoljeća. Ali tu nije bio kraj svemu što se događalo.

Nastavilo se u drugim oblicima, nizalo se kariku po kariku. Ne opraštajući nijednu prazninu, pretvarajući svaku moguću prazninu u čvorišnu točku svih napetih oprečnih sila. S razlogom su se stakla porazbijala, a vatrene su kugle bile oči lucidnog, kritičkog Sebastiána. Također nije bilo slučajno da su moje ruke razbile nevidljivi zrak njenih kontura i, da su se, pomalo ozlijeđene, ispružile prema ∫guri moje žene, pa čak i ako su se potom zaustavile na pola puta, stisnute, pretvorene u dvije prijekorne šake, nesposobne čak i pozdraviti. Pokazala mi je svoje gležnjeve: dva krvava batrljka. U svojoj je desnoj ruci nosila svoja zašivena stopala. I prinosila ih je meni, meni, koji sam se usudio pogledati ih samo postrance.

Koji ih nisam mogao prihvatiti niti pljunuti na njih. Koji sada ponovno gledam prema fjordu i vidim, ondje, nad mirnim vodama, mirnim i tamnim, kako se malena sumračna sunca raspršuju u plinovite oblake, jedno za drugim. I srpovi, također, zauvijek ili trenutačno odvojeni od njima pripadajućih čekića, i fragmenti grubih svastika od katrana: Bog Domovina Dom; i glasna gomila u kojoj sam s apsolutnom točnošću mogao razlikovati lice svakog od nas koji smo zastavama probijali ortopedski osmijeh starog Peróna. Ne znamo točno što se dogodilo nakon programa Huerta Grande. Dogodilo. Praznina i čvorišna točka svih napetih oprečnih sila. Dogodilo. Akcija razbiti treba se nastaviti. I samo će proizvesti akciju. Moja mi žena nudi svoja stopala, koja obilno krvare, i ja ih gledam. Pitam se pojavljujem li se u velikoj knjizi egzekutora a ona u knjizi žrtava.

Ili je možda obratno. Ili smo oboje upisani u obje knjige. Egzekutori i egzekutirani. Na kraju nije važno: ovo su problemi za lucidnog, za kritičkog Sebastiána: on će se znati pričvrstiti svojom lasičjom gubicom za bilo koju rupu koja destilira čovječanstvo. Ne dajemo mu niti ćemo mu davati 81

Osvaldo Lamborghini 02 Autentični generalni reformacijski pokret (op. prev.)

jesti. Ni jebati. Nikad. Atilio Tancredo Vacán već puzi. Sisa majčinu dojku paukovu mrežu koja ga ne hrani, presušenu ideologiju. Ludi me gleda gledajući me degradirajući me u svoju žrtvu: u tom trenutku, već sam ga sjebao. Postajem njegov egzekutor. Ali tu nije bio kraj niti će biti svemu što se događalo.

Ludi Rodríguez odgurnuo je vrhom biča vrata blagovaonice Chippendale. Primio je Atilija Tancreda Vacána u svoje naručje i sjeo na čelo stola, zibajući ga. Lancem sam vezao najdražeg Sebasa da bih ga odveo u blagovaonicu; ondje sam ga prikovao za željezni prsten koji je pričvršćen na zid samo za njega. Alcira Fafó htjela je izbjeći večeru pod izlikom svog raka; meni dolazi s time; zabio sam joj, bez odugovlačenja, svoje nalivpero u jednu dojku koje je samo ostalo visjeti, jedva pričvršćeno za kožu, i natjerao sam je, a ne pojebao, kako kaže Sebas, da sjedne slijeva Ludome.

Trebalo je još smjestiti Carlu Gretu Terón, zadatak uvršten u listu mojih dužnosti jer sam bio maître. Postrojio sam se, za svaki slučaj, ispred Šefa Nadzornika, Gospodara i Gospodina, čekajući naredbe, koje nisam dugo čekao. “Dovedi je, baš tako, dok se vrti u krevetu; pošpricat ćemo je nekim umacima da ne bi meso djelovalo na nju”, rekao je, i ponovio “na nju”, podsmjehnuvši se, nakon čega mi je zalijepio (prijezir za prijezirom) papirčinu na vrh kite. Ali nema te gorčine koja će mene potući: otkasao sam do spavaonice, udarajući se rukom po ustima, urlajući, kao što to rade Indijanci. Grozno sam se poskliznuo od žurbe i glupiranja, opravdano zbog žurbe jer sam stigao baš na vrijeme: Carla Greta Terón već je vodom napunila svoju golemu plavu čašu od plastičnog materijala, i krenula je otvarati kutiju s alatom gdje je čuvala smrtonosne doze barbiturata. “Oh ne, ne”, rekao sam joj, “ne s barbituratima, žabo”, i odveo sam je do krovnog prozora i pokazao joj fjord ispunjen mjesečinom. Nježno sam je primio za ruku i gledao joj guzicu s posesivnom ∫ksacijom. Progutao sam slinu. “Vidiš?”, rekao sam joj, dok sam rukom rastjerivao dim kako bih joj pokazao zastrašujuću skupštinu mehaničara koji stoje s užetom oko vrata. “Vidiš?”, inzistirao sam, dok sam se svojom vijugavom siluetom spuštao na njene okrugle sise. Jedan je skupštinar hodao prema tkaninom obloženim glavama drugih, propovijedajući: “Nikad nećemo biti vandoristi, nikad nećemo biti vandoristi”. Odjednom je zastao i počeo se rezati. Carla Greta Terón se rastegnula poput mačke i bacila je smrtonosne tablete u pisoar. Zgrabio sam kutiju s alatima objema rukama (u obliku barke) i stisnuo je na gola prsa. “Da ja mogu posjedovati ovu kutiju s alatom, ne bi me bilo strah izgubiti ostatak”, lagao sam. I ona, slatka, neusporediva Carla Greta Terón, kimnula je trajnom svoje predivne kose.

Pao sam ničice i ljubio joj kremasta koljena. Zgrabio sam svoj ud i palčevima odvojio njene vaginalne dlake. Kopulirali smo. Bila je to brzinska i frenetična ševa. Prije nego što smo se bacili na drugu, uvjerila me da skinem čarape i škapular, moju jedinu odjeću. I čarape i škapular isto su umrli u pisoaru. Umrli su, a mi smo se bacili i na drugu. Savršeno. Kako su divna prsa Carle Grete Terón. Sisao sam ih dok se nisam napio majčinskoga mlijeka. Jebati se bila je velika sreća za oboje, jebati i svršiti zajedno, prijedlog koji je jednoglasno prošao. I kada sam ušao u blagovaonicu gurajući krevet, ja, ja sam bio druga osoba.

Sebastián i ja istovremeno smo si namignuli svatko svojim (lijevim) okom. Primijetio sam da se nadraženi Sebas sretno smijao, prvi put otkad su nas izbacili iz MARU-a02: lebdio je u zraku jer je stigla noć prije velikih 82

promjena. Sjeo sam ispred Ludoga i zavezao si oko vrata karirani ubrus da si ne umrljam mašću bradavice. Ludi je pritisnuo gumb; čuo se očekivani klik i iz sanduka u drvenom podu provirio je pladanj promjera dva metra. Na njegovoj sredini ležao je gigantski paun pečen na ražnju, ali nije se uteklo vulgarnom postupku čupanja njegova divnog perja. Također se pojavilo i desetak boca primorskog crnog vina od kojeg mi uši plešu od veselja. Ali ne znam zašto ili predobro znam zašto, zatvorio mi se želudac. Još i gore. Moja su crijeva počela planirati neminovni kolitis.

Na prvo sam se probadanje presavio na dva dijela i Šef Gospodar i Gospodin me odmah mrgodno pogledao. “Daj si”, rekao mi je, “daj si”, ponovio je, “daj si vremena da dođeš do guske: samo ću te jednom upozoriti”. Ah, da: u revolucionarnom ratu moraš biti mestik: “Ma nije ništa, već će me proći, zemljaku”, odgovorio sam, namještajući svoje najbolje lice seronje.

I ipso facto usrao sam se zdušno i živahno. Gromoglasno, štoviše. Grimasa neizdrživa bijesa zasjenila je lice Ludoga, koji je vještinom koju može dati samo tradicija, izvadio iz svoje kubure željeznu oplatu i dodao je na krajnji dio Biča. Ali čuđenje ga je zaustavilo, jer sam se ja, gledajući ga u oči i s osmijehom od uha do uha, ponovno obilato usrao. Alcira Fafó ugrizla se za ruku da bi zadržala vrisak, dok se Carla Greta Terón rješavala napetosti bičujući se golemim dildom. Moje treće odlaganje bilo je golemo: pošpricao sam čak i strop, koji je izgledao kao da su ga zvijeri pregazile šapama, iako je to bilo samo sranje. I onda je Ludi odustao; prišao mi je, vukao me za kosu po mojim govnima, i podigao, spreman za kaznu, zastrašujuće-predivan BIČ. Međutim, želja da si osigura glatku pobjedu kovala je zavjeru protiv njega: prije nego što me počeo paci∫cirati, okrenuo je pogled da provjeri Sebastiána: uhvatio ga je kako mu na sve četiri ljutito pokazuje svoje tamnozelene očnjake. Tada je Ludi brzinom tigra procijenio sve svoje mogućnosti. Udarcem potpetice rastavio je strateškog Sebasa i onda se posvetio isključivo meni. Prvi udarac BIČEM rascvjetao mi je lijevo uho. Izgubio sam svu svoju centrašku toplinu i zaderao se, zaderao se kao da sam opsjednut: “Naprijed svi Siromasi Svijeta!”, i “Dolje, Dolje, Buržujska Svinjo!”. Drugi mi je zabio prsnu kost u trbušni zid, prekriven mahovinom. Treći mi je otrgnuo testis i vidio sam svoju krv. Prolijevala se po podnim pločicama, a ja sam se počeo luđački povlačiti u smjeru ratobornog Sebasa, koji me kad sam mu se našao u dometu, dočekao udarcem po guzici u svrhu predaha i pozdrava. Gospodin Gospodar Nadzornik podigao je svoj bič da bi i četvrti put učvrstio veze sa mnom, a ja sam, kao i obično, bio na rubu da poserem ulje. Palo mi je na um nazvati Društvo za zaštitu protoizdajnika, ali se u mojim ustima našao udarac kada sam ih otvorio da se preko telefona zaderem “Upomoć, pomognite seronji”.

Sebastián je gestikulirao, radio grimase, gnojio se, porodio. Morao sam brzo de∫nirati situaciju. Količina postaje kvaliteta. Ili će mi se pak nevjerojatno bičevanje Ludoga početi sviđati, bilo je vrlo očito. Još jedno, i kvragu s pobunom. Tada bi lucidni, buntovni Sebastián opet loše prošao optužen za ideologiju: opet za njega post, cenzurirana djela, kratki elektrošokovi, čednost, zabranjene su čak i homoseksualnost nasamo i solidarna masturbacija. Ali imali smo sreće, ipak: Ludi je opet usmjerio svoju pozornost na Sebasa, koju mu je namjeravao nabijati netom napisani panΩet na nos. Gazda Rodríguez malo je lupio lagašnog Bástiana, poigrao se s njime da ga natjera da klizi zrakom; dok je Sebastián klizio, Lu83

Osvaldo Lamborghini 03 Peronistički revolucionarni pokret (op. prev.)

di mu je zabio dršku biča u rahitični šupak; Sebas je svoju parabolu opisao ispustivši jedan melodiozni “ah”, i ispružio se u nekom kutu nakon što nije mogao izbjeći zabijanje glave u zid: očito nam naše prethodno stranačko članstvo u MRP03-u nije baš poslužilo.

Domovina ili Smrt: ipak sam reagirao. Zubima sam se uhvatio za mesnato rame razjarenoga Ludog. Zaustavio sam pogled poput sveca i vidio proširene pore njegova lice, začuđenost svakog vlakna njegove kože. Kao da mi se cijeli svijet okrenuo naglavačke, promatrao sam cijeli asortiman njegovih mana. Otkrio sam da ima umjetne zube, kartonski nos, ortopedsko uho (od kepera). Sebastián je shvaćao što se događa i cerekao mi se, ondje u svom kutu. Atilio Tancredo Vacán s ljubavlju je postavljen na netaknutog pauna, a žene su počele plesati mačujući se noževima i vilicama: bile su gole.

Krv Ugrizenoga u naletima mi je curila kroz zube i poplavila usta.

Carla Greta Terón, već obraćena u jednu S, jednu Z, jednu K ili u jednu bijesnu M, očajnički je pokazivala na jaja našega bivšeg gospodara i gospodina. Udario sam ih koljenom i razbila su se u komadiće: bila su napravljeni od krhkog kristala. Sebas se trudio koliko je god mogao da mi donese škripac. Stisnuo sam njime desnu nogu Eunuha i zadovoljno se uvjerio da se strahovito stisnula i smanjila, dok nije počela nalikovati na odbojnu nožicu bebe stare nekoliko mjeseci, na nešto što izaziva mučninu.

Mlađahni Bastián podredio je svoje progonom iscrpljeno tijelo novome pohvalnom pokušaju: pogurnuo je prema meni golem pištolj s Divljeg Zapada što ga je Nabildani ljubomorno čuvao u kutiji s trešnjama. Dok mi ga je pružao, sretno se smijao i zainatio se, zato što je gaučo, hrabar i montonero, da zategne okidač. S deset centimetara udaljenosti. Primijetio sam: nišan pištolja fokusirao je na desno Rodríguezovo koljeno. Pritisnuo sam okidač. Kakva dječja sreća kad se začuo pucanj! Metak se uvukao među lomljive kosti bez izlazne rane. Došlo je do unutarnjeg krvarenja i primijetio sam da mu je noga pocrnila. Ponovio sam tada postupak s desnim uhom Propucanoga. Povukao sam okidač. Začuo se pucanj. Lice, cijela Íguezova glava je pocrnila. Pocrnilo mu je čak i ono bijelo u očima.

Samo je zategnuto-uvučeno zubalo ostalo bijelo i sjajno, čak i kad je škrgutao njime od boli. “Au au”, oponašale su ga Alcira Fafó i Carla Greta Terón; i “nemoj mu odmah odrezati muškost”, preklinjale su me. “I hajde hajde hajde” mrmljao je sramežljivo buržujocid Bastiansebas, koji me lišen nepotrebnih sigurnosnih mjera upitao: “Kako se zoveš?”. “Rondibaras, Asangüi, Mihirlys”, odgovorio sam, i on me smirio odlučnim “dobro je” dok si je stiskao pupak da izađe gnoj. Atilio Tancredo Vacán tvrdoglavo je šutio, ali je drkao.

Ali nije sve bila laž, izmišljotina, varljivo predočavanje u Rodríguezovoj strukturi, umrljanoj predivnim venama ljudskog mesa. Nišanio sam jednu od njih; pucao sam s određenom tugom; krv je krenula prema meni kao da me moli za pomoć. A da joj je pružim? Crveni spiralni tok svezao mi se oko vrata poput šala. Nedokučiva, lucidna Alcira ukorila me: “Okani se više tog odbojno-ratobornog lažnog zlata!” Raspadajući se, prolazeći kroz određene nesigurnosti iz prošlosti koja je na kraju krajeva zaista postojala, okanio sam se lažnog zlata. Sklopio sam oči i pokušao nastaviti svoje djelo, u posljednjoj minuti. A ako Patniku ponudim Front, Programski Pakt na temelju. Zašto ne? Drhtao sam. Sada je uzde situacije u rukama držala nemilosrdna Alcira Fafó, Amena Forbes, Aba 84

Fihur. Koja me odgurnula jednim udarcem i zabila Krvavome u vrat sterilizirano šilo dugo pedeset centimetara. Rez je na mjestu ostao mrtav.

Pištolj mi je labavo visio u ruci. Basti me pogledao i ja njega: živjeli smo za ovaj trenutak.

Bili smo marginalizirani Ara∫nom sposobnošću. Snašla se kao riba u vodi. Bezgrešnom i impersonalnom tehnikom organizirala je raščlanjivanje čovjeka koji je tek umro; napravio je tada iznenadan pokret, gotovo neprimjetan, da uhvati bič, lukavica se kontrolirala. Prvo je izrezala kitu, koja je, okrećući se po zraku, završila u rukama Cali Griselde Tirembón; iz njih, u tavi s vrućim uljem. Ono što je ostalo od predivne vene ljudskoga mesa pronašlo je svoje krajnje odredište u našoj truloj školjci: Aicyrfó se posebno pobrinula da svojom Prokletom PRIBADAČOM podijeli venu na malene komade, kako bi poslije nestali bez duljeg gubitka vremena.

Odrezala je i umanjenu nogu i dala je Aleju Variliju Basánu, fanatiku masturbacije, da odere kožu. Ona je pojela oči. Cagreta cijelu glavu. Ja, stisnutu ruku. Basti je u svojem kutu lizao neprepoznatljive dijelove, dok su neki invazivni mravi potamanili ostatak.

Oglasio se gong. Luđakinja s Pribadačom udarila ga je. Oglasio se gong. Bila je to ona, podižući poklopac s tave i s užitkom udišući miris.

Kušala je već vitaminizirano ulje s komadom kruha i pogledavala nas s iskrom u očima. Udarila je ponovno u gong, a onda pljeskala s Pribadačom među zubima. Svi smo sjeli za stol bez riječi. Svakome je poslužila komad pržene kite, koji je svatko progutao na svoj način, mrmljajući tek “sa svojim ga kruhom pojedi.” Sjećam se samo da sam si pokupio šmrklje i objesio ih za trepavice, kao da su suze. Bio sam savršeno svjestan.

Očajno mrmljanje dopiralo je iz dnevnog boravka. Moja je žena podvrgnula lokot na krovnom prozoru radu svojih zuba. Bez nogu, teško da se mogla dočekati, otvoriti, kada razbije lokot zubima. Lokot je popustio jednim jako jasnim klak. Brod je otplovio, još jednom je dignuo sidro, nakon što je ostavio svoju jedinu putnicu. Ona se ukazala na vratima blagovaonice natučenih usana, ali bez naše kćeri, koja je sigurno čekala negdje u luci, drugi brod, koji će također uskoro dignuti sidro. Moja je žena stisnula usnice. Njene su nas oči sve obuhvatile, u tišini. Prišla mi je i pokazala svoje zglobove: dva krvava batrljka. U svojim je desnima pridržavala zašivene ruke. Bez ljutnje, ispljunula ih je na stol. Potrudio sam se i približio se da ih vidim, vidim svojim dobro otvorenim očima. Lijeva je bila naslonjena na desnu; poslije, desna na lijevu. Uzeli su umjetni cvijet sa sredine stola i zgnječili ga. Peteljke su me udarale ravno u lice. Ona je otišla, hodajući na koljenima.

Osvijetljeni natpisi nasumično su bacali svjetlost na naša lica. “Nikada Nećemo Biti Boljševičko Meso Bog Domovina Dom.” “Dva, Tri Vijetnam.” “Perón Je Revolucija.” “Aktivna Solidarnost S Gerilcima.” “Za Široki Front Za Mir.” Alcira Fafó pušila je klasičnu cigaretu nakon večere i uživala. Ispuhivala je oblačiće dima u rupe slova, ispisanih u tisuću boja.

Povukao sam najdražeg Sebasa za uho i srušio se pod težinom zastave.

Pomogao sam mu smjestiti stijeg na štrkljavo rame: svemu unatoč, bila mu je to čast. I tako smo izašli prosvjedovati.

85

86

Osvaldo Lamborghini

Proleterski dječak

O

d trenutka kada napravi svoje prve korake u životu, proleterski dječak snosi posljedice pripadanja iskorištavanoj klasi. Rađa se u sobičku koji se polako raspada, uglavnom s bogatim nasljeđem alkohola u krvi. Dok ga autorica njegovih dana, uz pomoć stare i poročne

nadriliječnice, istišće na svijet, otac, ujedno i autor, između riganja koje nadglasava dozvoljene jauke porodilje, opija se vinom gušćim od prljavštine njegova jada. Čestitam si što nisam radnik, što se nisam rodio u proleterskom domu. Otac pijanac i uvijek na rubu nezaposlenosti, tuče svog sina lancem za udaranje, a kada mu se obraća, radi to samo da bi mu usadio ubilačke misli. Od malenih nogu proleterski dječak radi, skače iz tramvaja u tramvaj da bi prodao svoje novine. U školi, koju nikada ne završi, bogati ga vršnjaci svakodnevno ponižavaju. U svojem domu, toj odbojnoj rupetini, prisustvuje prostituiranju vlastite majke, koja dopušta da je drpaju kvartovski poslovnjaci da joj ne bi propao kredit. U mojoj smo školi imali jednog, jednog proleterskog dječaka.

Stroppani mu je bilo ime, ali mu je razredna nastavnica promijenila ime u Stroppoštani! Na koljenima je vodila Stroppoštanog! ravnatelju svaki put kada bi Stroppoštani!, opijen glađu, propustio potvrditi da razumije njena objašnjenja. Mi bismo se pošteno zabavljali. Mučenje proleterskog dječaka očito zabavlja buržujsko društvo, ta slina, ta gusjenica koja se stvori zbog idiotizma i terora.

Kako godine prolaze, proleterski se dječak pretvara u proleterskog muškarca i ne vrijedi ni pišljiva boba. Pobire si∫lis i, čim se zarazi, osjeti neodoljiv nagon da se oženi kako bi ovjekovječio tu bolest kroz generacije. Budući da su mu njegovi čirevi jedino nasljedstvo koje može ostaviti iza sebe, nikada ne propusti priliku ostaviti ga. Koliko god može, radi zvijer s dvoje leđa sa svojom nezakonitom ženom, i tako, zahvaljujući alkemiji koju i dalje ne mogu razumjeti (ili koju vjerojatno nikada neću razumjeti), njegovo se sjeme pretvara u veneričnu proletersku djecu. Na taj se način krug zatvara, i nažalost upotpunjava. Stroppoštani! je, u svojim hlačicama koje drži samo jedna naramenica od dronjka i s novinama pod miškom, hodao prema nama ne videći nas, prema trojici buržujskih dječaka: Estebanu, Gustavu, meni. A mi smo u krvi nosili i mržnju prema radnicima. Gustavo je pomaknuo naprijed kotač svoje plave biciklice i tako 87

Osvaldo Lamborghini

zauzeo cijeli pločnik. Stroppoštani! je morao zastati te nas je pogledao začuđenim očima, pogledom koji se pitao kakvom li će novom poniženju danas biti podvrgnut. Nismo to ni mi još znali, ali počeli smo tako da smo mu zapalili novine i s poderanog dna njegovih džepova iščupali novce koje je zaradio. Stroppoštani! nas je upitno gledao lica problijedjela od straha. Oh, za tu bijelu boju straha na mrskim licima, na još mrskijim radničkim facama, samo da je vidimo da se pojavi i da ne nestane, mi bismo poklonili svoje šarene palače, za taj ugođaj koji nas je ovijao zlatnom bojom. Gurali smo i udarali Stroppoštanog! dok nije zaronio na dno jarka s vrlo malo vode. Cvilio je tako potrbuške, lica umrljana blatom. Naše je oduševljenje raslo. Gustavu se lice ukočilo od grčevita užitka. Esteban je dohvatio oštar trokutast komad stakla. Sva trojica uronili smo u jarak. S rukom koja mu se visoko u zraku protezala do trokutastog stakla, Gustavo se približio Stroppoštanome! i promatrao ga. Ja sam se držao za svoje testise zbog straha od vlastita užitka, prestrašen svojim vrištećim, grčevitim užitkom. Gustavo je zarezao lice proleterskog dječaka od vrha do dna i onda još lateralno produbio rubove rana. Esteban i ja urlikali smo. Gustavo je svoju ruku sa staklom pridržavao drugom rukom da bi pojačao rez. Nemoj se onesvijestiti, Gustavo, nemoj se onesvijestiti. Mi smo htjeli umrijeti tada, kada se prožimaju užitak i osveta i dosegnu vrhunac. Jer užitak poziva užitak, poziva osvetu, poziva vrhunac. Jer na suncu se činilo da Gustavo pokazuje blještavi mač s odsjajem koji nam je dopirao do očiju i organa užitka i ranjavao ih. Jer je užitak već bio dekretiran tamo, dekretom, u onim blatnjavim i ispranim hlačicama koje je držala samo jedna naramenica od sivog dronjka. Esteban ga je izvukao i stražnjica mu je bez gaća ostala na svježem zraku, gorko neuhranjena stražnjica proleterskog dječaka. Bio je to već dekretiran užitak i Esteban, Esteban je jednim potezom ruke rastrgao prljavu naramenicu. Ali Gustavo je bio taj koji se prvi bacio na njega, prvi koji je napao Stroppoštanovo! tjelešce, Gustavo, koji nas je kasnije u zrelijoj dobi vodio kroz sve te godine, propale oštećene godine: on je bio prvi, prvi koji je zabio trokutasto staklo tamo gdje počinje crta Stroppoštanove! stražnjice i produžio prirodni rez.

Krv je briznula i razlila se prema gore i prema dolje, osvijetljena suncem, a rupa anusa navlažila se bez ikakva truda kao da olakšava čin koji smo pripremali. I Gustavo je bio taj koji je prvi prošao sa svojim falusom, golemim za njegove godine, preoštrim za ljubav. Esteban i ja teško smo se suzdržavali, grla začepljenih tišinom zabrinutosti, očaja. Esteban i ja. Čekali smo i čekali s užarenim falusima u rukama, dok je Gustavo skakao probijajući Stroppoštanog! i Stroppoštani! nije mogao vrištati, čak ni vrištati, jer mu je Gustavova čelična vojnička ruka zabila usta duboko u blato. Estebanu se stegnuo želudac od nervoze i nakon početne mučnine ispustio je nešto iz želudca, nešto što je palo na moje noge. Bila je to divna nakupina blistavih stvari, bogato ukrašenih, koji sjaje na suncu. Čučnuo sam, unio to u svoj želudac i Esteban je prepoznao moje pobratimstvo.

Bacio mi se u zagrljaj i ja sam spustio svoje hlače. Ispraznio sam se u anus. Ispustio sam sjajnu masu koja je na suncu zasljepljivala. Esteban ju je pojeo i ja sam se bacio u njegove pobratimske ruke. Za to se vrijeme Stroppoštani! gušio u blatu, anusa tamnoga i rastrganoga Gustavovim falusom, koji je napokon dosegao užitak uz vapaj. Nevinost pravednoga užitka. Esteban i ja nadvili smo se nad prljavo napušteno tijelo. Esteban 88

mu je ukopao svoj falus, skriven, fekalan, a ja sam mu šilom probo nogu kroz potplat espadrile od užeta. Ali nažalost to me nije zadovoljavalo.

Odrezao sam mu prljave nožne prste, jednog po jednog, smrdljive nožne prste, ionako mu više neće ničemu služiti. Nema više trčkaranja, trčkaranja i skakanja s tramvaja na tramvaj, žutih tramvaja. Računao sam kada ć udoć ina re, ali ja nisam htio penetrirati u anus. ∞ Ja želim pušenje ∞ procijedio sam kroz zube. Esteban se upeo svim silama u posljednjim uzdasima. Očekivao sam da će Esteban završiti, da će se Stroppoštanovo! lice odvojiti od blata kako bi mi Stroppoštani! mogao lizati falus, ali morao sam pronaći neku zabavu dok čekam, naoružati se za kašnjenje. Uslijedile su sve stvari koje sam mu, tog plavoga popodneva zalazećeg sunca, napravio sa šilom. Otvorio sam kanal s dvostrukim rubom na lijevoj nozi dok mu bezvrijedna i beskorisna kost nije ostala gola. Bila je to bijela kost kao i svaka druga, ali njegove kosti nisu bile slične kosti. Posjekao sam mu ruku i vidio drugu kost, napete i žilave kosti članaka prstiju, zabijene u blato, dok se Esteban grčio na rubu vrhunca. Svojom sam crvenom kravatom eksperimentirao na vratu proleterskog dječaka. Četiri brza trzaja, bolna, ali i dalje bez tipično argentinskoga smrtonosnog kraja.

I dalje mi je doslovno izmicao dok sam čekao. Gustavo se u međuvremenu zaderao i tražio ∫ni platneni rubac. Htio je oprati nakupljenu fekalnu materiju kojom mu je Stroppoštani! zaprljao roskasti oštri vrh njegova falusa. Čini se da se Stroppoštani! posrao. Bio je golem i agresivan, usput rečeno, Gustavov falus. Potpuno neovisno i samostalno se kretao, tako, i tako, savijao se i zamahivao. Čak je i stezao tanke usnice svojih usta kao da će upravo tada i bez odgode zavijati. A sunce je zalazilo, sunce koje je zalazilo, zalazilo. Osvjetljavale su nas zadnje zrake s obale plavetnoga popodneva. Sve što se razbije i iznutra što se razbije i izvana što se razbije, unutra i izvana, unutra i izvana, ulazi i izlazi što se razbije, blijedi Gustavo promatrao je sunce koje je umiralo i zahtijevao onaj platneni rubac, izvezen i majčin. Da ga smirim, dao sam mu svoj rubac na kojem je bilo izvezeno lice moje veličanstvene majke, okruženo sjajnom aureolom koja je izgledala poput lažnih zraka sunca, iako sam mnogo puta brisao svoje suze tim istim rupcem i na njega sam izbacio, nakon nekoliko godina, svoju prvu drhtavu ejakulaciju. Jer osveta poziva užitak i užitak osvetu, ali ne u bilo koju vaginu i po mogućnosti ni u jednu. S mojim lanenim rupcem u ruci, Gustavo si je obrisao svoj agresivni vrh i tako mi ga je vratio krvavo crvenog i smeđeg. Moj ga je jezik za čas očistio, dok se na rupcu nije pojavilo veličanstveno lice, portret s bisernom ogrlicom oko vrata.

S bisernom ogrlicom. Upravo tako. Nakon što je svršio, Esteban se odmarao gledajući u nebo i došao je moj red. Približio sam se tijelu Stroppoštanoga! napola zakopanome u blatu i prevrnuo ga nogom. Na licu mu je sjajio uradak urezan trokutastim staklom. Pupak rahitičara svijetlio je blijedo plavkast. Stisnuo je ruke i noge, kao da se u tom trenutku i dalje, nakon poraza, pokušava obraniti od napada. ReΩeks koji si nije mogao priuštiti dok bi ga osuđivali svi u razredu. Šilom sam mu drugim rezom proširio pupak. Krv je tekla među prstima njegovih ruku. Šilo mu je na divljački način iskopalo oči s dva i točno samo dva udarca. Gustavo mi je čestitao, a Esteban je promijenio pozu promatranja sfernog stakla sunca kako bi mi čestitao. Nagnuo sam se. Spojio sam svoj falus s ustima Stroppoštanoga! koja su I dalje disala. Sa svojih pet prstiju ruke imitirao sam formu biča. Udarcima bičem razderao sam Stroppoštanome! kožu lica na 89

Osvaldo Lamborghini

trake i dao mu kratku zapovijed: ∞ Morat ćeš lizati. Siši! ∞ Stroppoštani! ga je počeo lizati. Vrlo slabašno, kao da se bojao da će me ozlijediti, zbog čega sam još više uživao. Uglavnom. Nijedna me smrt zapravo nije uspjela pogoditi. Oni kojima sam rekao da ih volim i koji su umrli, ako sam im ikada to i rekao, uključujući i prijateljice, na odlasku su mi ostavili jasan osjećaj oslobađanja. Bio je to prazan prostor koji se širio za moj užitak.

Bio je to prazan prostor. Bio je to prazan prostor. Bio je to prazan prostor.

Ali doći će i po mene. Moja će smrt biti još jedan usamljeni porod, na koji ni sam nisam siguran čuvam li sjećanje. Iz hladnog i staklenog tornja. Iz kojeg sam poslije promatrao nadničare kako postavljaju novu željezničku prugu. Iz tornja izdignuta kao da sam i ja nekoć mogao biti uspravljen. Tijela su se strpljivo iscrpljivala nad zadanim poslovima. Ravna smrt, izravnana, činila me praznim i napetim. Ja sam onaj koji je još jučer govorio i to je ono što govorim. Očaj me nikada nije napustio i moj stil to potvrđuje od slova do slova. Iz tog kuta agonije smrti, smrt proleterskog dječaka savršeno je logičan i prirodan čin. To je jedan savršen čin. Stroppoštanovi! ostaci više nisu bili ni za što. Moja ih je ruka pregledavala dok mi je lizao falus. Poluzatvorenih očiju i na rubu vrhunca, pregledavao sam s temeljitom preciznošću, i to samo jednim pokretom ruke, je li već sve izranjavano. Sunce se skrivalo, uskratilo je svoje zrake cijeloj jednoj polutci i popodne je umiralo. Mlatnuo sam šakom kao čekićem o klonulu glavu životinje, Stroppoštanoga!: on mi je lizao falus. Nestrpljivi Gustavo i Esteban htjeli su da se sve to svrši jednom za svagda: Izvršiti čin. Zgrabio sam pramen Stroppoštanove! kose i pomicao je da ubrzam vrhunac. Nisam mogao to prekinuti da bih krenuo u drugi čin. Stavio sam mu šilo u usta da osjeti hladnoću metala pokraj vrha falusa. Sve dok nisam mogao uživati od samog ushićenja. Tada sam pustio klonulu glavu životinje da se smjesti na blato. ∞ Sada ga brzo treba objesiti ∞ rekao je Gustavo. ∞ Sa žicom ∞ rekao je Esteban na pješčanoj ulici gdje počinje nesiguran kvart nezaposlenih. ∞ Ideš zbogom, Stroppoštani! ∞ rekao sam.

Premjestili smo slabašno tijelo proleterskog dječaka na odgovarajuće mjesto. Pobrinuli smo se za žicu. Gustavo ga je objesio pod mjesecom, draguljnim, povlačeći krajeve žice. Jezik mu je ostao visjeti iz ustiju kao u svakom slučaju gušenja.

90

Osvaldo Lamborghini

Stric Bewrkzogues

N

e može se odgovoriti. Ne može se odgovoriti. Ne može se odgovoriti. 4) Ne može se odgovoriti.

Ne može se odgovoriti. Ne može se odgovoriti. Ne može se odgovoriti. 4) Ne može se odgovoriti.

Zadavio sam je. Zadavio sam je crvenom kravatom s

bijelim točkama. Poslije sam je posjedovao. Koliko me samo stajala ova svadba! O majko, o majko, o majko. Ne može se odgovoriti. 2) Ne može se odgovoriti. Ne može se odgovoriti. Ne može se odgovoriti. Tata, pogledaj me u oči. Kada budem imao bijelu kućicu, potpuno bijelu, kunem se da je neću umrljati krvlju. Dobro ću se za to pobrinuti.

Jedna savršena bijela kućica na zelenom brežuljku i ja. Neću usmrtiti nikoga ondje. Osim pokojim propustom ili omaškom. Ovom šakom. Nikoga ondje neću usmrtiti. Ubijati je mrsko. Onda neću ubijati u kućici bijeloj poput mlijeka. Ondje neće biti nikakvih mrlja od krvi, nikakvih kostiju s otiscima mojih zubi. Neće ni žilet zahrđati iz neznana razloga, niti će mi itko prići s kurtoaznim rečenicama, konopčićem od koltrine, kravatom. Kratiti. Ni rečenica ni kalibar rečenice. Baci je dolje, na noge, ne više od toga. Neću napraviti ništa loše ondje. Ubiti. Molim vas. Neću ubiti više nikoga više nikad. Čak i ako mi ne daju onu bijelu kućicu. Može biti samo krov, odvojen, pomičan, neki šešir, da, komad obične grede da naslonim leđa. Ne. Neću ubiti više nikoga. Pička. One koji vole luđake i ubojice, kažem, ja ću ih naučiti živjeti u ljubavi. Dajte mi ih. Neću ubiti više nikoga, prije ću si ruke odrezati nego ubiti. Neću više nijednog dječaka ubiti koliko god primamljivo njegovo tjelešce bilo: nijednog dječaka.

Ubijati je mrsko.

Ubijati, ubijati, ubijati je mrsko!

1) Ne može se odgovoriti.

Tata, tatica, tatek, tatasi, tatasegri. Mir i odugovlačenje. 0) Ne može se odgovoriti. Ali već sam rekao da više nikada neću nikoga ubiti.

Kapale su suze kada sam primio telegram plakao sam poput jednog. Jednog luđaka. Stric Bewrkzogues je preminuo. Plakao sam. Na najčileanskiji mogući način. Smrt se događa drugima. Ja srce obloženo zlatom i ispletena omča. Bivši ja ukočen i prepreden. Ali ne: neću više nikada ubiti.

Ujutro su otvorili ćeliju. Otvorili su drugu ćeliju. Iz druge otvorene spustile su se žene. U modi su bili lanci omotani oko struka. Spustile su se iz 91

Osvaldo Lamborghini

ćelija zvoneći lancima, zvon zvon od rana jutra. Prva otvorena bila je za muškarce. Spustili su se. I ovdje smo. To je bilo. Sve je na onome koji se odluči usprotiviti. Ako je ovaj Pepe, odlično: ovaj je Ramón. Stvar stvar, očita. Dva i jedan za otpad. Žene s pičkama. U jedan red. Drugi red muškarci .............................. prokleti stari čuvar. Vjeruje da mi tako treba namjestiti lisičine. Bespotrebno mi ozljeđuje zglobove. Samo malo je potrebno. Zatvor ima svoje prednosti. Bolji je stalni zatvor od premještanja iz stanice u stanicu. Grad nije okrutan. Samo se imbecil može žaliti na organizirani grad. Sve je savršeno. Želim biti sam u bijeloj kućici. Neka mi nikoga ne prepuštaju da ne padnem u napast. Ili da, mnoge. Iako mnogih nema. Nijednog.

O majko, vjenčanje se trebalo riješiti jednostavnim civilnim obredom, i nakon njega ručkom s najbližima. Ali ti si se zainatila za običaje koje si nazivala napoleonskim običajima. Skinula si svoju zlatnu sandalu i ispružila nožicu da ti je poljubim, drhćući. Zainatila si se. Osmjehivala si se u oblacima, dok sam ja škrgutao na zemlji, boreći se s neudobnom svečanom odjećom, prokletim ceremonijalnim mačem, zatiranjem svih svojih osobina. Počeo sam pušiti, dimio sam, i ti si naredila da se osedlaju konji, po običaju, hodala si s nosom visoko u zraku, povlačeći til po podu.

Oh majko. Zašto si napravila tako skupu svadbu ako tvoj sin ne može pred tobom hodati uspravne glave?

Blagovaonica je bila puna. Stajao sam pred mikrofonom otvorenih ustiju i nisam mogao ni pjevati ni razumjeti. Blagovaonica je bila puna.

Ne može se odgovoriti. Pitajući se u prošlosti što napraviti kad se nije moglo. Ništa napraviti. Biti u onoj udaljenoj kuhinji gledajući kroz udaljeni prozor, gledajući dva stabla savijenih grana. Biti cijelo vrijeme besposlen, ne može se odgovoriti, ne može se odgovoriti. Svaka pjesma ima loših dijelova. Pjevač je taj koji se zanemari, ali. Ne može se odgovoriti.

Blagovaonica je bila puna. Treći dio, 12. poglavlje. U Fjordu piše, začudo: “Tada se pojavila moja žena.” Onda piše. ) Ne može se odgovoriti. Oče Naš, koji jesi na nebesima, shizofreničan, ja zbog sebe ne bih bio ubio, bilo je to zbog drugih: ja sam bio previše ekstrovertiran. Portirka mi je pokušala zabraniti ulaz u moju kuću, takve se stvari meni događaju. Prepirali smo se pokraj dizala. Nije mi dopuštala da uđem u vlastitu kuću. Istjeran iz kuće, izbačen na suprotan usamljen ugao, razmišljao sam, sinula mi je misao: ako me istjera, više se nikada neću vratiti u ovu kuću. Oče Svinjo, koji jesi u govnima, tvojem mjestu, jer te vidim ondje zaslađenog u grumenima, ja bih zbog sebe bio ubio druge, ne samoga sebe, miran dosta. Ali sam se povukao. Introvertiran. Oče, miluj mi oči Ne može se odgovoriti e može se odgovoriti može se odgovoriti ože se odgovoriti že se odgovoriti e se odgovoriti se odgovoriti e odgovoriti odgovoriti dgovoriti govoriti ovoriti voriti oriti riti iti ti i Deveti Dio. 3. poglavlje. U romanu je markiz de Sebregondi rekao: “I ovaj je Bog, ova pizda koja se pokušala spasiti od vojne službe tako da je išao u vojnu gimnaziju?” Rekao je, i osjetio se opravdano u svojoj homoseksualnosti - aktivnoj - i potvrđeno, u skladu sa svojom ekstremnom, svaki dan sve ekstremnijom potrebom za drogom. Strpljenje, rekao je. Šupak i teror. Imao je digitalni kurac, falangistički. Ortopedski, sjajan uređaj služio ga je umjesto ruke: odrezali su mu je. Povlačio se ovuda i povlačio se onuda. Vrzmao se po bordelima i slično. Primio ga je prvo u obitelji, dok se nije saznalo da je kopile. Propitkivao je. Iznio je svoje pri92

tužbe. Odvojili su ga. Znao je neke stvari o kirurgiji i ugurao se u ekipu, operirao je. Rane od metaka. Kuda on, tuda i njegov batrljak. Ovdje. Ubijati je mrsko.

A poteškoće pri defekaciji i ejakulaciji, zelena smjesa. I ne bih ja tako govorio o politici. Stric Bewrkzogues spušta si hlače. Svibanjski je dan u vrućoj Europi. Biljka raste. Stric Bewrkzogues leži. Treba uvijek ući u problem kako i pristaje svemu što je europsko: zbog nečega su izmislili problem. Stric Bewrkzogues spušta hlače i čeka mladiće da se vrate iz prošlosti. Kada se vrate, izgubit ćemo pozornicu...

Cigane, cigane.... Cigančiću!

Sa španjolskoga prevela Ana Jokić

93

PPPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPPP Scheerbart

94

PPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPPaul Paul Scheerbart (1863-1915), njemački ekspresionistički prozaist, dramatičar, pjesnik, kritičar, arhitektonski vizionar (prorok višebojne staklene arhitekture i potpunog nestanka prozora), slikar i izumitelj (ozbiljno je pokušavao stvoriti perpetuum mobile) jedan je od najvećih umjetničkih ekscentrika slavnih sijamskih godina 19. i 20. stoljeća.

Njegovi tekstovi prožeti su različitim registrima, od banalnosti do utopijske bombastičnosti ‒ ponekad su lirični i ekstatični, a ponekad suhoparni ‒ zbog čega čitatelj nije siguran treba li ih shvatiti ozbiljno, ili ne. Neki su mu tekstovi gotovo proročki ili mistični, no istovremeno imamo dojam da je sve to samo igra, maštovita predstava.

Scheerbartove ironične utopije burleskne su i šašave, no ipak upućuju na temeljnu razvojnost cijelog savijeta; počevši od kristala, oblaka, šuma i životinja, do ljudi, duhova i anđela, svi neprestance postajemo drukčijima: “Ne predstavlja li upravo sposobnost neprestana razvoja krunu životne snage i životne naslade?” Scheerbart baš uživa u kreiranju svjetova ‒ zgrada, interijera, sitnih pojedinosti ‒ zidovi su, kao u bajkama, od prozirnoga emajla, tepisi su izrađeni pomoću mikroskopa, u tanke staklene stupove ugrađene su najnježnije šarene kocke pa izgledaju poput kaleidoskopa, vrata su napravljena od paunova perja. Ljudi pak pokreću megalomanske projekte, i samo su u funkciji aristokratskog nadsvijeta, šarene kupole ideja koja nas natkriljuje. Sve u Scheerbartovu kozmosu ispunjeno je životom, svjetlom, bojama, beskrajem i ‒ propašću.

(Zoran Roško) 95

96

Paul Scheerbart

Milijarder Rakkóx: komadina od romana

R

aspoložen poput pravog moćnika, Rakkóx, višestruki milijarder, živio je u azijskim i europskim metropolama i, naravno, rasipao novac hrpimice ∞ za to ga je, uostalom, i imao.

Taj je veliki čovjek, naravno, bio oduševljen svime što

je veličanstveno, kao i junačkim pothvatima ∞ za to je, uostalom, i živio. Smijao se onima koji su s njime dijelili tu strast, premda za to nisu živjeli.

Da bi međutim, mogao ostvariti svoje veće kompaktne planove, osjećao se prisiljen usredotočiti se ponajprije na uvećanje sredstava svoje moći.

I tako se njegova mašta postupno pretvorila u militarističku maštu.

Svakako da svoje planove nije htio sam izraditi ∞ čak ni militarističke.

Stoga je direktoru svoga Odjela za izume, u kojemu je bilo zaposleno dvije stotine prepredenih genija, poslao telegram: “Brzo izumiti novu vojsku ∞ s uputama za uporabu. Rakkóx.” Direktor Odjela za izume pročitao je telegram svojim podređenima. Izbila je sveopća strka, a nakon dvadeset i četiri sata intelektualnog rada Rakkóxu je pred nogama ležao sljedeći genijalni plan: NOVA VOJSKA. “Očigledno je da će uznapredovanom militarizmu uz postojeću frukti∫kaciju ratničkih ideja na duži rok nedostajati ljudski materijal.

Upravo je stoga proizvodnja nove vojske s vremenom postala nasušna potreba. Čovjek kao vojnik odveć je slabašan i odveć obziran. A automat kao vojnik odveć je dragocjen te, uostalom, nije sposoban pravovremeno se povući. S obzirom na to preostaje da se prilikom proizvodnje nove vojske u obzir uzme samo životinjski svijet. U životinjskom svijetu moguće je pronaći mnoga živa bića koja nisu ni slabašna ni obzirna, a koja se ne mogu smatrati ni odveć dragocjenima budući da im, sukladno iskustvu, upravo glad podaruje krajnju bezobzirnost; osim toga sve životinje posjeduju dovoljno inteligencije da se pravodobno povuku.

Stoga je naša zadaća stvoriti postrojbe sastavljene od životinja. Novu je životnu snagu zastarjelom militarizmu našega doba moguće podariti jedino pomoću dobro organiziranih životinjskih postrojbi.

97

Paul Scheerbart

Preporuka je potpisnika da se ponajprije dresiraju veće životinjske vrste. Kao što je poznato, dresura četveronožnih debelokožaca ne predstavlja neki naročit problem. Krotiteljima našega doba dresura i morževa i morskih lavova ne bi trebala predstavljati težak posao. Morževe i morske lavove trebalo bi opremiti velikim neprobojnim zaštitnim prslucima od pluta, a ogromnim bi se umjetnim perajama od aluminija i čelika mogla silno uvećati i njihova prirodna snaga; s takvim umjetnim perajama svako bi se more lako moglo pretvoriti u orkansko.

Oružje ∞ pa čak i puške i topove ∞ većina bi životinja mogla nositi na glavi kao da je riječ o nekom ukrasu na rogovima. Časničkom bi zboru životinjskih postrojbi, naravno, smjeli pripadati samo već provjereni krotitelji životinja. Razrada ideja o najboljem načinu uporabe životinjskih udova, svakako, bio bi poseban zadatak glavnog stožera. Surle slonova mogle bi se primjerice izdresirati u katapulte; lavove bi se najučinkovitije moglo upotrijebiti tako da ih se uzajamno poveže.

Naročito će zanimljivo biti pitanje uniformi, a što ovdje u tako kratkom roku nije moguće elaborirati. Za tri će dana, svakako, biti objavljena i posebna brošura o najboljem načinu uniformiranja turova, žirafa i deva; u njoj će se, što je bolje moguće, uzeti u obzir i svi zahtjevi vojne tradicije.

Neosporno je, nadalje, da su mnoge ptice vrlo prikladne za uporabu u vojne svrhe. Ptice iz roda gavrana lako bi se mogle oboružati injekcijama s cijankalijem, a orlove, sove i rode bilo bi moguće dresirati da u pogodnom trenutku odbace male dinamitne bombe.

O ∫no razdijeljenim gumenim bombama, napunjenim samo bacilima kuge, nadgenij Schmoller-Käsebauch upravo piše znanstveno djelo u dva sveska. O metodičkom uzgoju insekata u vojne svrhe moguće je...”

Ovdje je milijarderu plan ispao iz ruku i doslovno mu pao pred noge. “Čudno!”, promrmljao je debeli gospodin i ustao.

“Moje osoblje zasigurno misli”, nastavio je stojeći, “da nema ničeg lakšeg nego li me ismijavati. Čudno! Žele mi uzvratiti za to, što se svemu smijem.”

Prignuo se i još jednom podigao rukopis, prolistao posljednje stranice pergamenta, gdje je pronašao poglavlje u kojemu se iscrpno raspredalo “o uporabi sleđa u podmorskim ratovima”.

Oho! Premda poglavlje nije pročitao, čitava ga je stvar vrlo zanimala; podmorske su mu stvari oduvijek bile drage.

Nakon što je neko duže vrijeme razmišljao, svemoćni je milijarder direktoru Odjela za izume telegra∫rao: “Brzo sastaviti kratki članak o krajnjim ciljevima podmorske tehnike ratovanja. No sada ozbiljno! Velike stvari ne bi trebale biti samo za budale. Rakkóx.”

Nabob se uputio u paklenu dvoranu, gdje je običavao doručkovati.

Paklena je dvorana bila napravljena od žarkocrvenih siga, a zidovi su bili ukrašeni simetrijski poredanim nišama u obliku spilja. Iako su sige sačuvale svoj izvorni oblik, cijela je dvorana odisala fanatičnom simetrijom.

Pred svakom se nišom nalazila zlatna urna u kojoj su cvali crni tulipani. Čak je i broj i oblik tulipana bio simetrijski. U sredini se nalazio stol za doručak nad kojim je gorjela golema smaragdna svjetiljka s tisuću rubova. U žarkocrvenim spiljama sa sigama gorjeli su mnogobrojni ∞ dobro skriveni ∞ električni plamenici. Na bijelom su se stolnjaku jedni ispod drugih odražavali stošci zelene i crvene svijetlosti. I u zlatnim je urnama podjednako tako svjetlucala zelena i crvena svjetlost.

98

Samo što je Rakkóx dospio do jedanaestoga obroka, zasmetao mu je prigušeni zvuk zvonca ∞ i u dvoranu se sjurio sluga u bijelom odijelu koji je na stol za doručak blago položio novi rukopis od pergamenta te se po tamnocrvenom krznenom tepihu kojim je bio obložen pod cjelokupne dvorane bešumno uputio iz prostorije.

Ispred bilijunaša ležao je članak “o konačnim ciljevima podmorske tehnike ratovanja” koji je napisao Schultze Sedmi, znameniti nadgenij.

Prvi dio priče počinje dakle ovako: SPASONOSNA IDEJA. “Voljena braćo! Drage sestre! Poštovani rođaci, poznanici i neznanci!

Već sam često uzdizao glavu kako bih Vam priopćio nešto razborito ∞ no ovaj put Vam želim obznaniti jednu spasonosnu ideju pa stoga naćulite uši poput mudrih miševa! Znate da u ovom času gradimo brodove koji se mogu spustiti u morske dubine poput iveraka; podmorske Ωote najbolje su Ωote našega doba. Koji su, međutim, konačni ciljevi podmorske tehnike ratovanja? Jeste li o tome već razmišljali? Ne mislite valjda da je podmorskom militarizmu stalo tek do toga da morskim psima u Južnom Paci∫ku ponudi prizore podmorskih bitaka? Nipošto! Ne dajte se obmanuti! Pravi moderni militarizam ∞ a pod time se misli onaj istinski! ∞ smjera prije svega učvršćenju i osnaženju nacije i države. Nepobitna je to činjenica.

No koje to nacije i države od podmorske tehnike ratovanja smiju očekivati doprinos njihovu učvršćenju i osnaženju? Hm ∞ nacijama i državama koje se još nalaze na odveć suhim kopnenim površinama Zemlje podmorska tehnika ratovanja nije baš potrebna. Ti za njom i ne pitaju! Za površinsku politiku sve podmorsko predstavlja ipak samo tek dekorativnu popratnu pojavu Ωote na površini mora.

No sada dolazi glavna stvar! Za nacije i države koje imaju hrabrosti ∞ čitaj tiho! ∞ nastaniti se u veličanstvenim, bajkovito pustim podvodnim dubinama oceana ∞ za te bi nacije i države podmorske Ωote bile od većeg značaja − značaja koji bi predstavljao temelj njihove egzistencije! Je l’ me već razumijete? U tom biste slučaju i sami uvidjeli da krajnji ciljevi podmorske tehnike ratovanja leže, ni više ni manje, u utemeljenju i očuvanju podmorskih nacija i država. Spasonosna je to ideja koju vam Schultze Sedmi obznanjuje.

Blaženom se stanovniku Zemlje raskriljuje najveličanstvenija perspektiva ∞ ostvarenjem krajnjih ciljeva podmorske tehnike ratovanja površina se Zemlje za čovječanstvo utrostručuje!

Za genijalne će graditelje našega doba lokalno odvodnjavanje morskoga tla i učvršćivanje ogromnih zdanja koja će se izgraditi ispod vodenih masa oceana biti mačji kašalj. Štovani građaninu Zemlje! Spomeni se samo toga da bi u svim podvodnim zemljama mogla vladati normalna temperatura, da bi, dakle, ondje propuh i izgradnja kuća bile nepoznanice. Najamnina će postati iluzija. Više neće biti ni kućevlasnika ni hunjavice.

I zadnjoj bi seoskoj beni trebalo biti posve jasno da postojanje podmorskih carstava predstavlja spas za čovječanstvo. Oprostite mi, da se smijem i pritom takvo što tvrdim. To si, međutim, mogu priuštiti. Ondje dolje bi se sve ideje o idealnim državama tako lako mogle ostvariti ∞ kako idealna aristokratska država, tako i idealna demokratska država ∞ države s automatskom, kao i one s parlamentarnom, cezarističkom, karneval99

Paul Scheerbart

skom ili anarhističkom vladom, ali i one bez ikakve vlade. Sva bi se suvišna, harmoniju narušavajuća živa bića bez većeg napora mogla držati podalje od takvih podmorskih carstava. Gamad, koja je gore na suhom kopnu tako dosadna, mogla bi...”

Kod riječi “gamad” velikom je Nabobu rukopis ponovno skliznuo iz ruke i pritom pao pod stol. “Čudno!”, ponovno je izustio Rakkóx. No nastavio je mirno jesti. Nakon jela telegra∫rao je direktoru Odjela za izume: “Schultze VII. je stari tupan, za njegove sam planove, na žalost, odveć siromašan. Taj je tip lijenčina na kvadrat. Nezadovoljan sam Vašim genijima i nadgenijima. Vaše će osoblje ubrzo biti spremno za rasprodaju. Rakkóx.”

Milijarder je direktoru svog Komercijalnog odjela u kojemu je zaposleno tisuću petsto propalih utemeljitelja uputio telegram: “Izdajte brzo nalog za gradnju deset tisuća podmorskih torpednih čamaca ∞ i to u najboljoj izvedbi. Rakkóx.” Nakon toga od posla se odmarao u sobi s bisernim školjkama.

Na bijelim su se krznima od polarnih medvjeda, kojima je bio pokriven cijeli pod, odražavali žućkasti i zelenkasti snopovi svjetla koji su odozgo prodirali kroz staklenu kupolu. Staklena je kupola bila šarena poput trbuha stare kornjače, a šareno su se presijavale i mnogobrojne krznene dlake oko Rakkóxovih nogu. Svjetlucali su i valoviti zidovi koji su se sastojali od desetaka tisuća poleđina školjki bisernica; na sredini svake poleđine nalazio se mali svijetloplavi sa∫r.

Rakkóx je ležao na svom bijelom samtenom divanu i drijemao. Nizak, zbijen gospodin s velikom glavom. Siva mu je brada bila kratka, a kratka je bila i njegova siva kosa na vlasištu. Bijele su mu obrve bile guste poput krzna polarnih medvjeda. Široka su se prsa dizala i spuštala poput snažnoga stroja. Ležerno biserno-sivo odijelo visjelo je labavo i neuredno na kratkom, debelom tijelu. Svijetlo sa staklene kupole ostavljalo je i na ležernom biserno-sivom odijelu dojam kornjačastog šarenila.

U međuvremenu se direktor Rakkóxova Odjela za izume iz svega glasa derao na nadgenija Schultzea VII. A Sedmi je podivljao poput španjolskog bika. Pri grmljavini velikih riječi direktorovi su se mopsići zavukli iza postolja sa spisima.

Nakon što se Rakkóx naspavao, najavili su mu mladog izumitelja po imenu Kasimir Stummel. “Dvorana za prijem”, šapnuo je milijarder. I Stummela su odveli u dvoranu za prijem. Ta je, naravno, bila još raskošnija nego li svi haremi kineskoga cara. Naj∫niji zidovi od emajla ∞ prozirnoga emajla! koji su se presijavali u crvenoj ∞ zelenoj ∞ plavoj ∞ boji poput ribica zaigranih na sunčevim zrakama ∞ a između njih umeci najtanjih zlatnih ornamenata. Uz to i tepisi ∞ izrađeni pomoću mikroskopa ∞ milijuni tajanstvenih znakova! ∞ tako očaravajuće satkani da naspram njih čak ni kiša cvjetnih latica ne predstavlja neki naročit spektakl. Tanki stakleni stupovi s ugrađenim najnježnijima šarenim kockama − u prolazu su ostavljali dojam kaleidoskopa. Naslonjači od rezbarene bjelokosti presvučeni mekim svilenim tkanjem. Bodljikave sive vaze od koralja koje sežu zamalo do stropa ∞ svaki od tisuća vrhova bodlji mali je sjajeći smaragd. Rezbarije u ahatu i krizolitu ∞ i to u svim mogućim oblicima. Sve to u polumraku ∞ rasvijetljeno tek s prozorskih stakala od rubina koja su, različitih formata, bila nepravilno razdijeljena duž bočnih zidova i uzduž nadsvođenoga stropa. Stummel je u neku ruku ostao zadivljen prizorom, premda mu se strop učinio nedovoljno razdijeljen.

100

“Dobar dan, gospodine Stummel!”, rekao je Rakkóx, kročivši kroz brzo otvorena vrata napravljena od paunovih pera, pružio Stummelu ruku te ga uljudno zamolio da sjedne u jedan od bjelokosnih naslonjača.

Rakkóx gospodina još nije poznavao.

Stummel se pribrao, izmucao najprije srdačnu zahvalu što je primljen da bi odmah potom nastavio tečno govoriti standardnim jezikom: “Gospodine Rakkóx, godinama sam s velikom znatiželjom pratio rad Vašega Odjela za izume, a ipak sam bio začuđen da Vam preporučuju realizaciju toliko mnogobrojnih suvišnih ideja. Dnevna su me izvješća u tisku s vremenom počela ljutiti. Ako sam Vas dobro shvatio, stalo Vam je tek do realizacije takvih ideja, čiji je cilj bitno unaprjeđenje kulture, a da pritom budu velikih razmjera.”

Tu je Rakkóx prekinuo mladoga čovjeka pripomenuvši mu: “To posljednje u vezi razmjera zaista je na mjestu. No nemojte govoriti o kulturi, to djeluje tako ∫lantropski. A ja nisam ∫lantrop, ljudska masa nije bila dovoljno nježna spram mene da bih to bio. Uvijek su mi se smijali, smatrajući da mi time čine uslugu. Ne, ljudima nisam oduševljen, ostavite me na miru s tom kulturom. Nove ustanove, koje će biti neophodni faktor u daljnjem razvoju čovječanstva, sebi će prokrčiti put i bez mog doprinosa. Mogao sam se oduševiti i poboljšanjem uvjeta stanovanja ljudi, no mislite li da bi mi tada na bilo koji način izašli u susret? Naprotiv! Za većinu je ljudi svinjac prirodno prebivalište. No, samo nastavite ∞ pomno Vas slušam.”

Stummel je nepokolebljivo nastavio dalje: “U svako su doba vladari Zemlje vlastito postojanje dokumentirali kolosalnim građevinama. Stoga bi bilo i u Vašem interesu da stvorite kolosalna arhitektonska djela.

Raniji su vladari Zemlje bili odveć siromašni, a da bi se mogli angažirati u većem stilu. No, gospodine Rakkóx, vaše vam bogatstvo dopušta upustiti se u nešto što bi moglo biti grandiozno, dapače, pustolovno i bajkovito. A želi li se graditi u većim razmjerima, tada se preporučuje postojeću prirodu upotrijebiti tako da se pritom stvori dojam kao da se time ujedno stvorila i izvorno već postojeća priroda. Poznato je da arhitekti vrednijom smatraju stilizaciju stijena velikog formata nego li izgradnju uobičajenih zdanja sa zidovima koja bi trebala stajati u kontrastu spram krajolika. Kako bi bilo kada bi Vi, gospodine Rakkóx, bili skloni ne samo pojedine dionice stijene već cjelokupnu stijenu, od njena vrha do dna, pokušati ogledice pretvoriti u arhitektonsko umjetničko djelo? To bi doista bilo nešto grandiozno, što bi nadolazećim generacijama bio poticaj da u idućim tisućljećima cjelokupnu površinu zemaljske kugle preoblikuju u veliko kompaktno arhitektonsko umjetničko djelo. Naravno, posljednje spomenuto tek je šala. No čuo sam da i u velikim pothvatima ni na humor ne običavate gledati s odveć prijekim pogledom.” Kasimir Stummel zaustavio se i nasmiješio.

Rakkóx se također nasmiješio, pomislivši pritom na podmorske države svoga nadgenija Schultzea VII., pa mu se odjednom učinilo da taj Kasimir Stummel postupa razboritije od svih njegovih zaposlenih genija i nadgenija. Nabobu je momak imponirao. “Arhitektonsko oblikovanje stijene pod Vašim rukovodstvom može započeti”, glasio je, dakle, kratak Rakkóxov odgovor.

Na Stummelove su oči navrnule velike suze radosnice. Energičan je milijarder odmah telegra∫rao direktoru svog Komercijalnog odjela: “U 101

Paul Scheerbart

građevinske svrhe brzo kupiti mala brda po mogućnosti s glečerima. Savjetujte se s gospodinom Kasimirom Stummelom. Rakkóx.” Nakon što je sluga zabilježio telegram, najsilniji je čovjek na Zemlji ustao tako mirno kao da se ništa nije dogodilo, objeručke se rukovao sa Stummelom i odmaglio kroz vrata od paunovih pera tako brzo da su se za njim vijorili skuti njegova odijela.

No sat kasnije ponovno je telegra∫rao direktoru Odjela za izume ∞ i to slijedeći telegram presudna sadržaja: “Uručite odmah dvije stotini genija i nadgenija otkaz. A i Vi ste isto tako po isteku kvartala otpušteni. Vaš ured smjesta ustupite gospodinu Kasimiru Stummelu. Rakkóx.” Stummel se Rakkóxu doista činio vrlo simpatičnim.

Nakon što je direktor Rakkóxova Odjela za izume primio telegram, pao je pod radni stol. Osoblje odjela zamalo je poludjelo; trojicu se nadgenija zbog opasnog napadaja ludila istog časa moralo smjestiti u liječilište.

Schultze VII. pravio se kao da ga se čitava ta stvar ne tiče. A ipak je vrlo dobro znao da bi ta katastrofa bez njegova učešća bila posve nemoguća; no njegovi drugovi to nisu znali jer direktor sve važne stvari nije nikome priopćavao.

Schultze VII. bio je mršav poput hrta, a imao je tako guste brkove da ih se jedva moglo obuhvatiti s dva prsta. Čimo se Sedmi povukao u svoju kožnu sobu, sa svih je deset prstiju tako snažno promrsio brkove da su neke dlake poispadale i odletjele uokolo. Zaškrgutao je i zubima ∞ doduše, melodiozno ∞ no nimalo nježno. Pritom je održao i jedan od svojih uobičajenih monologa ∞ bio je naviknut na monologe.

“Zapravo”, obratio se svojim smeđim kožnim zidovima, “posve je besmisleno da se ljutim zbog tog Rakkóxa jer ga ne trebam. A ipak se ljutim. Zapravo se neprestance ljutim još od rođenja, premda za to nikada nisam imao valjana razloga. Čak sam zbog bijesa ∞ a ne zbog ljubaznosti ∞ postao i humorist. Očigledno je moja sudbina provesti život u stanju bijesa. Drugi ljudi pate od vodene bolesti ∞ a ja od bolesti bijesa. Zapravo čeznem za time da me se povrijedi kako bih stekao pravo iskaliti svoju pakosnu srdžbu. A uz to se još i smijem.” Schultze VII. ponovno je bacio pogled na svoje kožne zidove i svoj kožni namještaj ∞ dobro stisnute stvari ∞ te se obradovao tome kako je stiješten među starim životinjskim kožama; svekolika mu je zvjerad naprosto bila simpatična.

“Jednostavne životinje i ljudska djeca”, nastavio je Schultze, “skloniji su umorstvu nego li nasladi ∞ kao što je tome slučaj i s razvijenim, zrelim čovjekom. To je povezano s time da jednostavnija živa bića nemaju svijest o vlastitoj osobnosti, dok složenija živa bića još u većoj mjeri ne vjeruju u individualni život ∞ zbog toga obje vrste odveć ne cijene vlastiti život, a time ni onaj drugih bića. Čitava je stvar užasno jednostavna. Magarci to, doduše, ne razumiju. Stvorenje je na početku surovo i usmjereno na uništenje ∞ čemu ono ponovno teži i na svom kraju. Stoga je i Schultze VII. pun bijesa jer je živo biće koje je doseglo najviši stupanj razvoja. Najviša genijalnost samo je stoga tu kako bi se ljudski nakot mogao izložiti ruglu i kako bi se na njega moglo huškati. Krv želim, krv te žgadije! Zbog toga se ∞ drukčije na žalost ne ide ∞ Rakkóxa mora rastrgati ∞ kao što jastreb kokošar čereči goluba. Moja je logika uvijek nesmiljena.”

Nasmijao se ∞ što je zazvučalo poput klepetanja rodinih usta ∞ premda ne posve tako. Zaurlao je poput divlje životinje i objema šakama uda102

rio o mali stolić za kavu tako da se taj urušio poput stare kutije za šešire.

“Tupan! Tupan!”, zaurlao je.

Potom se nasmijao − kao što se luđaci običavaju smijati u ludnici. Nakon toga posve se smirio i ohladio te otišao na skup otpuštenih genija i nadgenija, na kojemu ih je nagovorio da zajedno s njim isele u Kinu kako bi ondje kineskoga cara nahuškali na tu opću opasnost od Rakkóxa, pri čemu je nabacio masku mirnoće, doimajući se poput tihog šumskog jezera.

Okupljeni su poslušali velikoga Schultzea; svi su idućim brzim vlakom otputovali za Kinu.

Idućih se mjeseci čitava stvar na obje strane odvijala sukladno planu.

Na planinskim je palačama, koje je Kasimir Stummel gradio na zapadnoj obali Južne Amerike, radilo pet puta po sto tisuća ljudi ∞ Rakkóxov se novac slijevao među ljude tako da je on postao sve znamenitiji i bio obožavan zamalo poput boga. Normalan poduzetnik gleda svoja posla; svima je svejedno, jesu li nečiji pothvati razboriti ili smiješni ∞ sve dok se posao plaća.

No nakon godinu dana veliki je milijarder zamijetio znatan pad popularnosti. Ubrzo je uvidio i razloge toj pojavi. Schultze VII. mu je, naime, iz Pekinga telegra∫rao: “Ovdje se na najvišim instancama osuđuje Vaš pothvat u Južnoj Americi, savjetujem Vam da odmah otpustite i gospodina Stummela budući da si je dopustio previše slobode spram kineskih državljana. Sa štovanjem! Schultze VII.” “Aha”, uzviknuo je Rakkóx. Nalazio se na Madeiri zajedno s Kasimirom Stummelom, čije je glatko obrijano lice bilo vrlo preplanulo i djelovalo prilično zdravo. Stummel je svom nalogodavcu najprije priopćio da se na zapadnoj obali Južne Amerike doslovce iz dana u dan povećava broj kineskih ratnih brodova. Situacija postaje prilično napeta. Na to je Rakkóx telegra∫rao direktoru svog Pomorskog odjela: “Sve gotove podmorske torpedne čamce pošaljite brzo Stummelu u Južnu Ameriku. Stvar je prilično hitna. Rakkóx.” No taj telegram gospodina Kasimira Stummela nimalo nije umirio.

“Gospodine Rakkóx”, obrazlagao je, “samome sebi ne mogu zatajiti da su Vaši časnici prilično nepouzdani. Sve njih pokreću tek interesi ∫nancijske naravi, a ne nacionalni. Veću sigurnost od cjelokupne Rakkóxove armije zasigurno pružaju vojnici koji sebe doživljavaju predstavnicima jedne nacije. Iz neprijateljskih je armija potrebno ispumpati nacionalni element. Mislim to ozbiljno. S međunarodnim ćemo armijama uvijek moći izaći na kraj. Kinesku armiju moramo pretvoriti u međunarodnu.” “Kako ćemo to postići?”, pitao je Rakkóx. “Izvedivo je!”, uzvratio je Stummel, “ideja je smiona, no znam da ne zazirete od smionih ideja ∞ naročito kada su u njima utjelovljene obrambene mjere.”

“Pa recite, čovječe, ∞ što želite?”, rekao je Rakkóx. Stummel je nastavio ∞ odmjereno: “Zvuči ludo, premda je izvedivo! Kinu moramo pretvoriti u međunarodnu državu. Sjajnim bismo ponudama morali moći postići miješanje svih rasa na zemaljskoj kugli. Morali bismo potaknuti preseljenje velikog broja Europljana u Kinu i velikog broja Kineza u Europu. Akciju ćemo prikriti time što ćemo Afrikance istovremeno transportirati u Indiju, a Indijce u Australiju: Indijanci bi mogli za Skandinaviju. Shvaćate, zar ne!? Od nacija moramo napraviti pravu kajganu. Ne smijte se! To je doista izvedivo! Za to nam samo treba mnoštvo putničkih parobroda koji će za prijevoz tražiti smiješno malenu cijenu.”

103

Paul Scheerbart

Rakkóx je ustao i telegra∫rao direktoru komercijalnog odjela: “Unajmite odmah tisuće putničkih parobroda ili ih naručite u europskom brodogradilištu. I to najvećeg formata! Rakkóx.”

Od silnog zamuckivanja Stummel je jedva izustio svoju zahvalu ∞ toliko ga je njegov uspjeh smeo. Potom su u najboljem hotelu na plaži pojeli jednostavnu večeru. Nakon večere svaki je od njih na veličanstvenoj terasi popušio dobru cigaru iz Melbournea, pun je Mjesec izvrsno obasjavao Atlantski ocean, a Rakkóx je pripovijedao o svom nadgeniju Schultzeu VII. “Taj je čovjek opasan po okolinu!”, žestio se Rakkóx. “Zamislite samo kakve se sve genijalne vojne ideje usudio podastrijeti taj drski momak!

Postrojbe krokodila u tamnoplavim vojnim odorama ∞ prave krokodile u tamnoplavim vojnim odorama ∞ taj je gospodin htio dati dresirati u svrhu zaštite lučkih utvrda. Čini mi se da je pisao i o dresuri kamenica u vojne svrhe. On bi zasigurno i kišnim glistama navukao vojnu odoru ∞ da vraga nisam otpustio. A sada iz osvete zbog otkaza huška Kineze protiv mene. Lijepog li lika! Nijednu prigodu nije propuštao, ne bi li istaknuo značaj gamadi: gamad je nazivao prirodnom tjelopaziteljskom postrojbom čovječanstva. Mojih je dvjesto genijalaca uvijek smatralo da me oduševljava samo ono što je šaljivo. Jer, rijetko sam se mogao odreći te naslade da si ponekad ne priuštim neku sočnu šalu − zbog toga su smatrali kako mi prija kada se baš na moj račun zbijaju šale. Razmisli li se o dubokoumnosti tih genija koji mozak milijardera smatraju predmetom zbijanja šala, tada čovjeka može zaboljeti trbuh. Pa postoje različite vrste humora.

Posebno bi mogli razlikovati između defenzivnog i agresivnog humora; defenzivni je onaj posve degeneričke vrste, svojstven Schultzeu Broj VII. Vi, gospodine Stummel, imate neobičnu vrstu humora koju bih nazvao poslovnom. Nemojte mi zamjeriti, ta mi je vrsta humora vrlo simpatična.

Moj vlastiti humor nije baš dragovoljne naravi. Neki učenjaci tu vrstu humora smatraju jedinim pravim humorom. Priznajem, međutim, da me žalosti činjenica da je on sastavni dio mojega karaktera. Nemojte nikada biti odveć veseli, uostalom, sav je humor tek dobra predstava za siromašne ∞ za bogate je humor nesreća. Uvijek sam premalo toga zamjerao svojim zlosretnim sugrađanima. Moj fatalan talent leži u tome da kod svih ljudi vidim samo njihovu smiješnu stranu, a čemu se možemo smijati, to se ne uzima za zlo. No zbog takve dobroćudnosti čovjek ostane bez respekta. Ljudi mi naposljetku ne vjeruju da želim nešto više nego li samo moći se smijati. A samo se smijati ne čini se baš nekim naročitim zadovoljstvom.”

Oba su muškarca na mjesečini ispuštali silne oblake dima. Atlantski je ocean, sav se svjetlucajući, ležao pred njima poput zamršenoga odraza beskonačnosti.

Oba su muškaraca dugo šutjela i bili ozbiljni poput onih koji bi cijeli svoj život htjeli posvetiti djelima kojima bi preobrazili cijeli svijet.

A potom je Stummel počeo pričati o svojim velikim planinskim palačama: “Htio bih stvoriti nešto trajno!”, rekao je Stummel. “S novim sam strojevima u brdima dao najprije izbušiti velike šupljine, a mase odatle izvađenoga kamenja i vapnenca upotrijebio sam vani, na morskoj plaži, za izradu mnoštva uzajamno razdijeljenih terasa. Različita se brda vrlo lako mogu stesati u pravokutne arhitektonske forme, čak se i uz pomoć kompliciranih zakrivina mogu oblikovati sjajne, arhitektonske kompo104

zicije. Dvorane, koje nastaju u unutrašnjosti Rakkóxovih stijena, imat će jedinstvene dimenzije. Dimenzionalno ćemo učiniti modernim. Novi strojevi rade toliko sigurno da se ne moramo bojati urušavanja. Uz to naši matematičari rade i odveć brižno. Na Kasimirovoj stijeni dat ću odrezati cijeli vrh tako da će svijetlo u sve dvorane moći prodirati odozgo. Zidove dvorana zamišljam si većim dijelom dupkom ispunjene stanovima koji će se iza trijemova, dvorana sa stupovima i balkona moći prostirati u svim mogućim pravcima. Granitne će dvorane ostavljati veličanstven dojam. Dvjesto metara visoki zidovi posve glatki poput ogledala! A uz to osvjetljenje s bakljama! U nižim slojevima bit će smještene goleme kupaonice ∞ s vodoskocima, kaskadama, jezercima i gondolama. Naspram tih planinskih palača sva će crkvena zdanja pasti u zaborav, zar ne? Navire mi smijeh kada pomislim na svu tu sitničavu arhitekturu minulih vremena. Ljudi će se za te stanove otimati i plaćati za njih basnoslovne iznose. Bit će to veličanstvene perspektive kada će se čitavi lanci golemih dvorana moći prostirati jedni pored drugih, iza, iznad i ispod drugih. Svakako će se dvorane morati povezati najelegantnijim električnim prugama.

A i vagoni će se morati izraditi posve sukladno arhitektonskom stilu.

Najbolje će biti da za pojedine vrste stilova raspišemo različite natječaje.

No izvana će planine pružati veličanstven prizor. S njima ćemo tisućostruko nadmašiti prirodu. Moći ćemo dati izraditi i velike skulpture stilizirane prema egipatskom ukusu. No zapravo sam protiv toga: čista arhitektura svoj učinak mora moći ostvariti isključivo s pomoću velikih ritmova, odbacujući pritom sitničav ukras, pa makar on bio i velik. Uostalom, nove emajl-boje, ukoliko ih se oprezno upotrijebi za isticanje prostornih odnosa, postižu zaprepašćujući dojam ∞ a te su boje otporne i na atmosferske utjecaje. Vrlo sam sretan...”

Tako je Stummel govorio do svitanja, a Rakkóx pažljivo slušao. Sa silnim zadovoljstvom pušili su duhan iz Melbournea, pili isključivo hladnu limunadu, a na počinak su se uputili tek po izlasku Sunca. S izlaskom Sunca Atlantski je ocean svjetlucao u tisuću boja.

No rat između Rakkóxa i kineskog cara nastavio se. Nitko, naravno, nije objavio rat jer objema stranama nipošto nije bilo stalo do toga da se uzajamno uvuku u bitke. Samo su vrebali jedan na drugoga i čekali povoljnu prigodu kako bi nešto osvojili bez velikih gubitaka u novcu i krvi.

Sve se svelo na neprestano manevriranje. A sve se pritom vrtjelo oko Stummelovih planinskih palača; Rakkóxovi podmorski torpedni čamci neprestano su krstarili ispred gradilišta i time sprečavali približavanje kineske Ωote, a da pritom nisu opalili ni metka. Dotle suprotna strana nije poduzimala ništa drugo osim što je nastojala potkupiti Rakkóxove admirale. Zaista lijep rat! Pokušaji potkupljivanja, međutim, nisu uspijevali jer je Rakkóx bio mnogo izdašniji nego li kineski car. Uz to je glavni cilj kineskih diplomata bio da smotaju Stummela. Njega se, međutim, nije moglo tako lako otjerati u propast budući da je potisnuo sve osobne osjećaje te se isključivo borio za očuvanje svojih planinskih palača. Schultze VII., koji je ubrzo rukovodio cjelokupnom akcijom potkupljivanja Stummela, dobro je znao s kakvim visokorazvijenim čovjekom ima posla. No zli ljudi nikada nisu u nedoumici kada je riječ o smišljanju podmuklih planova. Osvetoljubivi je Schultze gospodinu Kasimiru Stummelu telegra∫rao iz Pekinga: “Čestitam Vam na uspjesima u vezi Vaše ideje o miješanju rasa. Vaši putnički parobrodi funkcioniraju doista izvrsno.

105

Paul Scheerbart

Proglasite i Vaše planinske palače međunarodnima. Stavite se pod zaštitu Ujedinjenih država zemaljske kugle i konzistentnost Vašega posla bit će zauvijek osigurana. U protivnom možete očekivati najgore jer se u Vašoj neposrednoj blizini nalazi pedeset izdajica. Schultze VII.” Stummel se ipak malčice prepao jer mu je bilo više stalo do očuvanja njegovih palača, koje se, naravno, nisu mogle tako brzo izgraditi, nego li do vlastita života.

Stummel je bio diplomat te je uvijek bio spreman iznova surađivati s nekim drugim nalogodavcem ukoliko onaj koji je trenutačno na raspolaganju ne nudi dovoljnu zaštitu. Stoga je pametni Kasimir Rakkóxu poslao zakučastu depešu u kojoj je na krajnje veseo način i s mnogo humora raščlanio i rasvijetlio ideju bestidnog Schultzea, dajući pritom Rakkóxu naslutiti da bi planinske palače u vlasništvu svih nacija zemaljske kugle mogle samo dobiti a nikako izgubiti na vrijednosti.

Rakkóxov je odgovor glasio: “Lažljivi je smijeh ipak dražesniji od prijetvornoga smijeha. Rakkóx.”

Taj je grubi odgovor strašno povrijedio Stummela, pri čemu je posumnjao u to da bi Rakkóx u krajnjem slučaju bio spreman u svrhu obrane palača na kocku staviti i vlastiti život pa je odlučio djelovati isključivo u interesu svoga rada i više se ne obazirati na Rakkóxa. Na to je Stummel započeo i s međunarodnim pregovorima. Rakkóxa nije više ništa pitao.

U isto je vrijeme eskalirao bijes koji se tijekom godina nakupio u svim krajevima svijeta protiv ludoga milijardera.

Uz to je Schultze VII. postao sve smioniji. Zaprepašćujućom mu je taktikom pošlo za rukom da Stummela sve dublje uvuče u svoju mrežu tako da je taj naposljetku planinske palače javno proglasio međunarodnim vlasništvom, a sebe i svoje radnike stavio pod zaštitu Ujedinjenih država zemaljske kugle.

Samo što je Rakkóx u Konstantinopolu pročitao tu proklamaciju, popeo se na svoj munjeviti brod te se preko Gibraltara uputio do Južne Amerike ∞ da bi putem proklamaciju Kasimira Stummela proglasio samovoljnom i bespredmetnom. Schultze VII. je, međutim, Rakkóxovo putovanje munjevitim brodom predvidio. Stoga je s dvjesto genija i s mnoštvom Kineza ‘slučajno’ krstario Atlantskim oceanom da bi munjeviti brod zaskočio usred ekvatora. Ra∫nirani nadgenij dao je Rakkóxa zavezati i dovesti ga u svoju veliku salonsku kabinu.

Deset starih Indijanaca s dugim, sjajnim noževima za pasom sjedili su šutke s lijeve i desne strane velikog Schultzea koji je s usijanim očima milijarderu dobacio tek jednu jedinu riječ: “Tupan!” Rakkóx je mirno pogledao svog neprijatelja, odmjerio ludo krvoločne Indijance i blago rekao: “Jadan nitkov!”

Schultze VII. pogladio je svoj debeli brk i Indijancima dao znak ∞ a oni su se vrišteći okomili na milijardera, zarili mu duge noževe u tijelo, odvrnuli mu glavu i razrezali truplo na dvjesto komada približno podjednake veličine; lubanju i veće kosti raskomadali su ratnim sjekirama.

Tih se dvjesto komada ispralo i lijepo očišćene pospremilo u dvjesto konzervi od emajla. Konzerve s Rakkóxovim kostima svečano su razdijeljene među dvjesto genija. Nadgeniji su dobili dijelove glave. Schultze je uzeo Rakkóxov nos. Tako je Rakkóx pao sa svojih visina.

Publika cjelokupne Zemlje uzviknula je hura i slavila Schultzea VII. kao izbavitelja. Raspodjela milijarda, naravno, izazvala je silan koloplet 106

pustolovnih parnica. Odvjetnici su pili još samo nad-šampanjac. Čak je izbilo i nekoliko pravih pravcatih bitaka ∞ s užasnom grmljavinom. To, međutim, ništa nije promijenilo ∞ Rakkóxove se milijarde razdijelilo ∞ a da od njih nije preostalo ništa. Način na koji je taj bogati čovjek umro ostala je, naravno, tajna ∞ publici se prodala priča o samoubojstvu i uništenju oporuke ∞ svi rođaci dobili su ministarske položaje ∞ neki bratići dobili su titulu vojvode itd. itd. itd. Tako su Rakkóxove milijarde pale sa svojih visina.

No i Schultze VII. primijetio je odjednom da je postao ∞ idolom ∞ gluposti ∞ i počeo samoga sebe prezirati. Tako je Schultze VII. pao sa svojih visina. Planinske su palače Kasimira Stummela propadale budući da nacije za takva arhitektonska zdanja više nisu imale novac. Zmije i divlje zvjeri ugnijezdile su se u velikim granitnim dvoranama. Svi su radnici otputovali kada više nisu dobivali plaću. Stummel je promatrao kako se njegovo djelo urušava. Nekolicina poduzetnih Amerikanaca pomislila je kako bi se planinske palače mogle pretvoriti u dobre rudnike pa su ondje pronašli zlato te su ∞ u potpunosti uništili cjelokupni ‘arhitektonski’ uradak. Predivni nizovi terasa bezobzirno su bili razoreni, a ∫ni su se veliki strojevi upotrebljavali još samo u rudarske svrhe. Privremeno ujedinjene države zemaljske kugle Stummelove su pritužbe zaprimale sa sažalnim smiješkom. Tako je i Kasimir Stummel pao sa svojih visina. Dotle je u Pekingu opća udruga genija svake subote svoju sjednicu običavala započeti korskom pjesmom, čiji je refren ‘Sic transit gloria Rakkóxi’ bio popraćen indijanskim divljim uzvicima bijesa. Rakkóxovska je korska pjesma s vremenom stekla toliku popularnost da je postala obvezatni dio svake pobjedničke proslave.

107

108

Paul Scheerbart

Divlja hajka: razvojni roman u osam drugih priča

C

BOGOVI!

rne sluge ulijevale su ulje u mnoštvo strojeva.

Nevjerojatno velike gomile crnih slugu puzale su po strojevima gore-dolje poput daždevnjaka.

Bačve s uljem, nagomilane jedne na druge, stršale su između strojeva uvis poput stiliziranih brda.

Crne su sluge iz posljednjih bačava oprezno ulijevale ulje u snažne zupčane mehanizme da bi potom s olakšanjem odahnule; odvalile su težak posao.

“Sada bi”, došaptavali su jedni drugima, “ubrzo morali doći duhovi”.

Drugi su, međutim, govorili: “Ubrzo bi morala doći crvad”.

Crni su čekali na duhove koji su se htjeli odvojiti od svojih zvijezda.

Sve te zvijezde bile su kuglaste zvijezde.

Duhove, koji su živjeli ponad tih kuglastih zvijezda ili u njima, zvali su crvastim duhovima.

Crvasti duhovi, koji su se htjeli odvojiti od svojih zvijezda, dali su si vremena.

Crne sluge ogorčeno su uzvikivale uvis: “Ta crvad!”

Na strojevima se odražavao sjaj besanih noći.

Na ravnom su rubu polukružne kamene ravnice stajali blješteći strojevi; kamena je ravnica bila crna i posve glatka poput ledenog mora bez snijega.

Ta je polukružna glatka kamena ravnica bila užasno velika; na njen je zaobljeni rub polegao svijetlosivi vijenac oblaka; oblaci su nalikovali stiliziranim divovskim ružama svijetlosti koje su se pretvarale u neizmjerno visoke planine.

Nebo je bilo bijelo ∞ poput mlijeka.

Na crnoj glatkoj kamenoj ploči odražavali su se oblaci, a između bačava s uljem strojevi, čije su prednje strane gledale prema van. Strojevi su zauzimali cijeli ravni rub polukruga.

Ispred ravnog ruba nježni, lelujajući velovi magle zastirali su vidik.

Premda je broj strojeva bio neizmjeran, zauzimali su tek ravan rub polukruga.

109

Paul Scheerbart

Usporedi li se dimenzija niza strojeva s onom posve prazne polukružne kamene ravnice, tada se strojevi doimaju malenima poput dječjih igračaka ∞ a da su ujedno ipak silno veliki.

Na crnom, poput konopa ravnom rubu ploče nalazila su se vozila od željeza ∞ pustolovna izgleda ∞ tu su bili i golemi topovi čije su čelične cijevi bile tako duge da bi se za njih moglo ustvrditi kako su puno duže od jednog stoljeća ∞ tu su bili i tisuću puta duži vlakovi pred kojima su bile upregnute lokomotive čiji su dimnjaci sličili crkvenim tornjevima.

Tu su bile i vitke saonice sa širokim krilima koja su stršala uvis poput oblaka ∞ tu su bili i strojevi s nogarima dugim stotinama milja ∞ tu su bili i do neba visoki strojevi nalik kotačima na čijim je žbicama visjelo mnoštvo košara ∞ tu su bili i krilati divovski kotači ∞ tu su bili i lanci s košarama pričvršćeni o visoke željezne stupove koji su na oba kraja imali aparate s raketama ∞ tu su bili i zračni brodovi s topovima koji mogu ispaljivati lancima privezane kugle; zračni su se brodovi pomoću kugli mogli daleko odbaciti; pritom se jedino kugle nisu smjele otrgnuti s lanca.

Tu se ∞ mnogo toga moglo vidjeti!

Bilo je to silno carstvo strojeva!

A svi su ti strojevi bili izrađeni isključivo u svrhu velike utrke koja bi upravo sada trebala započeti.

Na crnoj je platformi upravo nastajalo mnoštvo okruglih rupa iz koji je sada polako, ukočeno i sablasno počelo izlaziti mnoštvo bilijuna duhova.

Duhovi su stršali iz biserno-sivog ruha neodređena oblika, dok su njihove glave bile bijele poput ljiljana; uzdizali su se poput statua.

Rupe su se ponovno zatvorile.

A duhovi su u zbijenim redovima polagano lebdjeli iznad crno popločanog tla u smjeru strojeva.

Crne su se sluge razmaknule kako bi propustile duhove.

Crne su sluge imale mnoštvo migoljećih nogu i mnoštvo debelih glava koje su sličile onima daždevnjaka. Njihov je trup nalikovao crnoj vreći u čijoj su se nutrini prosijavajući van koprcale crvene kocke. Na glavi im je crna kosa neprestano stršala visoko u zrak poput metli i krutih kistova.

“Sve je izvrsno podmazano!”, ustvrdile su sluge, ponizno se klanjajući.

Duhovi su provjeravali podmazanost te se pritom divili svojim strojevima; u besanim su ih noćima sami izumili ispod crnog popločanog tla da bi ih gore izradili uz pomoć slugu s daždevnjačkim glavama.

Duhovi su se uzajamno opraštali i penjali u svoje vlakove te u svoje strojeve jer bi ubrzo sve trebalo započeti.

“Vidjet ćemo se ponovno kao bogovi!”, dovikivali su si uzajamno uz osmijeh na mnoštvu jezika.

“Je li istina”, upitale su sluge, “da samo prvih milijun postaju bogovi?”

“Svakako”, uzvratili su sivi duhovi sa žućkasto-bijelim glavama, “jer bi u protivnom cjelokupna utrka bila suvišna. Ovdje nas ima na bilijune.

Samo prvi milijun koji najprije prođe kroz aleju postaje milijun bogova.”

“A je li istina”, pitale su sluge dalje, “da Vam je u napredovanju dopuštena uporaba svih sredstava? Je li istina da se putem smijete boriti za mjesto?”

110

“Da, to imamo napismeno!”, u zboru su odgovorili duhovi, “dopušten nam je čak i bilo kakav oblik podlosti i niskosti.”

Metež glasova pretvorio se u čisto hučanje mora jer su bilijuni duhova međusobno i dalje razgovarali na neizrecivom mnoštvu jezika da bi se pritom srdačno opraštali i od crnih čiji se iznos također kretao u bilijunima.

“Crvad je”, šaptali su crni jedni drugima, “tako uvjerena u pobjedu da bi čovjek najradije pozelenio od zavisti. Ako dovoljno rano prođu kroz aleju zvijezda, sami će crvi postati zvijezde ∞ kuglaste zvijezde. A kao kuglaste zvijezde oni su bogovi. Tada će ponovno biti milijun bogova više.

Mora da je predivno, tako dalje živjeti kao bog.”

Pritom su se, međutim, sluge, koje su, naravno, podjednako tako pravi pravcati duhovi, smiješile ∞ njima samima zapravo nije bilo stalo do toga da postanu bogovi; nasuprot njima crvasti duhovi, koji sada žele postati bogovi, bili su vrlo razvijeni duhovi koji za sobom imaju dugu, dugu prošlost ∞ mnogostruk život na kuglastim zvijezdama i u njima, a koje će se ubrzo moći ugledati.

Velovi magle, koji su do sada zastirali bilo kakav pogled ispred ravnog ruba polukružne platforme uokvirene sivim oblacima ruža, ∞ ti su se velovi magle sada počeli rasplinjivati i povlačiti u stranu.

Aleja zvijezda postala je vidljiva.

Aleja je bila široka ∞ s desne su se strane aleje kuglaste zvijezde poput niza bisera prostirale u beskonačnost ∞ a i s lijeve se strane nalazio isto takav niz zvijezda. Činilo se kao da oba lanca zvijezda iz aleje u daljini tvore vrh.

“Naravno da aleja ni u kojem slučaju nije beskonačna!”, ustvrdili su duhovi u svojim strojevima i vlakovima.

Između lanaca kuglastih zvijezda bilo je mnoštvo tračnica, dok je sredina aleje bila bez njih ∞ u sredini se nalazilo tek crno kameno tlo glatko poput zrcala ∞ kao i na samoj platformi, ishodištu trke, koja se zajedno s okvirom od oblaka doimala velebna; mnoštvo je sivih divovskih ruža i dalje raslo.

Kuglaste su zvijezde, međutim, svojom veličinom uvelike nadmašivale ruže; kuglaste su zvijezde bile toliko udaljene samo stoga kako se njihova veličina ne bi doživljavala kao silan pritisak.

Ta je aleja zvijezda bila prava pravcata aleja bogova jer je, kao što je već bilo rečeno, svaka kuglasta zvijezda bila bog.

A crvasti će duhovi koji prođu kroz aleju, kao što je već bilo rečeno, postati ∞ kao samostalne kuglaste zvijezde ∞ bogovi.

No, kao što je već bilo rečeno, samo milijun crvastih duhova može steći božansku nagradu ∞ zato i ta velika utrka koja bi upravo sada trebala započeti.

Nebo je bilo poput mlijeka. A kuglaste zvijezde bile su sive poput crvastih duhova.

A onda se začuo užasan prasak!

I svi su se strojevi pokrenuli ∞ u jednom te istom trenutku!

Jedan jedini krik radosti zaorio se svijetom.

111

Paul Scheerbart

To su pri odlasku crvasti duhovi dovikivali i slugama s daždevnjačkim glavama.

Sluge s daždevnjačkim glavama stajale su sada mirno na ravnom rubu platforme između bačava s uljem.

Strojevi su već odmakli daleko naprijed.

Zaostali su samo veliki topovi i nekolicina visokih željeznih stupova.

I strojevi su odmaglili.

Bio je to prasak kao da se pucketa s bilijun bičeva.

I duhovi su pravili galamu ∞ zvučalo je to kao da netko tuče bilijune pasa.

Vojska duhova jurila je kroz aleju zvijezda poput zavijajućeg olujnog vjetra. Tračnice su se tresle i drhtale, a sve je klepetalo kao da je riječ o paranju nizova paklova.

Iza pojedinih strojeva ostajale su samo silne mase pare.

Užasan prasak, koji je bio signal za pokret, proizvele su kuglaste zvijezde; na pločama glava kuglastih zvijezda u to su se isto vrijeme dogodile erupcije vulkana.

Sada je gore na svakoj kuglastoj zvijezdi bio malen bijeli vijenac oblaka ∞ nalik kruni od bijelih bisera.

U sredini aleje, gdje je crni kameni pod bio gladak poput zrcala i nauljen, krilate su saonice letjele poput strijela; svaki je zamah krilima popratio gromoglasni halo.

Po kolosijecima tračnica koje su bile najbliže sredini kotrljale su se velike topovske kugle ∞ poput kuća velike lopte ∞ na tim se kuglama jedna oko druge vrtjelo mnoštvo prozirnih plitica koje su na taj način tvorile površinu vrlo složene kugle tako da je mnoštvo duhova moglo mirno sjediti u unutrašnjosti kugli i gledati van, premda su se kugle kotrljale munjevito brzo.

Lokomotive s dugim vlakovima pravile su strahovitu buku.

Tlo na lijevoj strani aleje u popriličnoj širini bilo je krajnje neravno ∞ ondje su se pored krilatih divovskih kotača, koji su putnike prevozili s bočne strane na produženoj osovini, kočoperili i strojevi s nogarima. Tu su se smucali i viši kotači-strojevi koji su svoje duhove nosili u košarama na žbicama.

A gore su zrakom neprestano praskajući zujali zračni brodovi s topovima ∞ uvijek iznova ispaljujući svoje lancima privezane kugle kako bi se uz trzaj odbacili naprijed tako da je već sam pogled na to ulijevao strah u kosti.

No uz to su se među zračnim brodovima probijali i veliki lanci s košarama koji su s obje strane imali aparate s raketama, a koji su se u velikim lukovima uvijek iznova posuvraćivali; samo što su se prednjim dijelom čvrsto zarili u neravno tlo trkališta, već se pomicao njihov stražnji dio koji je u velikom luku letio prema naprijed poput nekog bačenog konopa; pritom su aparati s raketama, savršeno zaštićeni od udarca o neravno kameno tlo, besprijekorno radili.

Lokomotive, koje su na lijevom i desnom krajnjem rubu trkališta tutnjale s najdužim kompozicijama vagona, ispucavale su s vremena na vrijeme harpun u kuglaste zvijezde, postižući pritom znatnu prednost kada bi se harpun čvrsto usidrio u zvijezdi; harpun se otpuštao pomoću aparata za eksploziju koji su se aktivirali električnim putem.

112

Trkalištem se orio tutanj poput onoga na moru zahvaćenog proljetnom olujom.

Vodile su krilate saonice i lanci s košarama i aparatima s raketama.

Na to se zaorila divlja psovka jer se, naravno, svatko htio voziti upravo tim najbržim vozilima.

Mnogi su napustili svoja sigurna mjesta da bi na krilatim saonicama brže dospjeli naprijed.

Duhovi su, vjerojatno ∞ što se također mora spomenuti ∞ posjedovali i sposobnost lebdjenja ∞ no usprkos tome na njihovim je ramenima i dalje ležala sva težina zvijezda ∞ tako da crvad sada nije ništa brže napredovala nego li u prethodnom životu ∞ jer bi u protivnom slučaju strojevi trebali biti izrađeni od posve drukčijeg materijala.

Sada se zamjena mjesta pretvorila u ogorčenu borbu, tijekom koje ∞ kao i u svim teškim životnim situacijama ∞ nije nedostajalo i smiješnih trenutaka.

Crvasti duh po imenu Knipo pretvarao se da je silno sablažnjen kada su ga zbacile jedne krilate saonice.

“Među kakav sam to surovi narod dospio!”, vikao je bijesno. “Želite postati bogovi? U svinje bi Vas trebalo pretvoriti.”

Knipo je svom spretnošću kojom raspolažu crvasti duhovi skočio na jednu od onih kugli visokih poput kuće koje su se kotrljale po posebnim tračnicama. No glatka se kugla nastavila kotrljati dalje, dok je skakač zajedno sa svojom lepršajućom odjećom ostao u zraku. Dohvatio je konop koji je visio s jednog zračnog broda kaneći se njime uspeti ∞ no gore je, međutim, netko konop prerezao velikim škarama.

“Koje li podlosti!”, ljutito je viknuo Knipo skupljajući konop. “Prilikom ukrcaja i starta sve je bilo u redu − a sada se ti frajeri ponašaju kao najpodlije hijene. Lijepih li duhova! I ti bi htjeli postati bogovi! Rabijatna bagra!”

Dotle su lanci s košarama i aparatima s raketama prestigli sve krilate saonice pa je izbila paklena strka ∞ naročito na krilatim kotačima čiji su putnici uživali u ugodnom pogledu.

Knipo se pokušao još prebaciti na stroj s nogarima, no i odavde su i njega i mnoštvo drugih duhova odagnali dugim motkama stroja; većina se duhova, naime, htjela popeti po nogarima.

Strojevi s nogarima napredovali su prividno bez većeg napora, podsjećajući pritom na trčeće deve; jedino što većina strojeva s nogarima ima više od četiri noge.

Zamalo se sve one koji su htjeli zauzeti mjesto na bržim strojevima odagnalo tako da su se naposljetku jatimice smjestili na krovovima dužih željezničkih vlakova, gdje su se morali čvrsto držati u nimalo ugodnom položaju.

I Knipo se spasio skokom na krov jednog željezničkog vagona, gdje je nažalost morao trpjeti oblake dima s jednog kotača-stroja da bi s desne strane ugledao jedan dugi vlak, čija je lokomotiva neprestano ispaljivala harpune u kožu debelih kuglastih zvijezda.

Većina duhova, koji su se osjećali potisnuti iz prednjih vozila u stražnja, nije se žalila. Knipo se, međutim, silno žestio jer on uopće nije htio zamijeniti svoje sigurno mjesto u saonicama nekim boljim mjestom.

“Silovali su me!”, vikao je. “Pa zar se doista misli da ja nemam pravo postati zvijezda: Želim čak postati dvostruka zvijezda ∞ da, to želim! Želim dalje živjeti kao dvobog.”

113

Paul Scheerbart

Pri spomenu riječi ‘dvobog’ drugi su se duhovi, usprkos svom teškom položaju na krovu, grohotom zahihotali.

No Knipo je vrlo ljutito uzviknuo: “U svakom slučaju posve se dobro sjećam da je moj doprinos izumu krilatih saonica bio najveći.”

Nakon toga pozornost duhova preusmjerila se s Knipa; u vlaku, koji je na usporednom kolosijeku jurio zamalo istom brzinom, glasno se i žustro raspravljalo o transparentnim osjetima.

Kroz užasnu buku klepećućih tračnica posve je razgovjetno dopirao glas jednog mladoga duha koji je zbog svojih pustolovnih ideja posvuda bio na zlu glasu: “Dernjavom si možete Vaša pluća duhova naprezati koliko god želite”, zakriještao je njegov glas, “meni će za sva vremena biti posve jasno da kuglasta zvijezda ima drukčiju percepciju nego li crv ∞ zvjezdani duh i crvasti duh dva su posve različita subjekta u svijetu.

Zvjezdani duh naprosto posjeduje mnoštvo transparentnih osjeta, i to ne one koji se oblikuju u osjetilima jednog crva. Ne samo da zvijezda ima mnogo više osjetilnih organa nego li crv, već se osjetilni organi zvijezde kvalitativno razlikuju od onih crva. Zbog toga i želimo postati zvijezde kako bismo konačno jednom izašli iz našeg starog osjetilnog svijeta. Kao crvi gledamo uvijek našim starim očima ∞ vidimo samo ono što i možemo vidjeti; iza toga za nas nema ničega. No za zvijezde u isto vrijeme iza svakog našeg osjetilnog dojma postoji čitav niz daljnjih osjetilnih dojmova. Kao što danas kao crvi u prozirnom šarenom staklu možemo zamijetiti ne samo to staklo, već i ono što je iza njega, tako ćemo kasnije kao zvijezde iza svih dojmova posjedovati nešto slično ∞ transparentnost osjeta neprestano će napredovati ∞ pomoću svakog pojedinog osjetilnog organa astralne naravi moći ćemo posvuda odmah percipirati stvari još jedan korak dalje ∞ takoreći kroz probijene zidove ∞ kroz nekoliko tuceta transparentnih zidova. Zvijezda iza svojih osjetilnih dojmova naprosto dospijeva na mnogostruk način ∞ što nama još nije pošlo za rukom ∞ budući da nam prozirni stakleni zidovi posreduju uvijek samo jedan jedini osjetilni dojam.”

No cijelu je raspravu sada na žalost progutala užasna olujna buka ∞ popraćena reskom škripom tračnica.

Na trkalište se iz visina bila probila zasljepljujuća svjetlost.

Jedno se sjajeće blistavo sunce poprijeko uputilo kroz aleju bogova; to sunce sjalo je visoko iznad bisernih kruna oblaka.

No dok je novo sunce širilo toliku svijetlost, duhovi koji su se takmičili iznenada su otkrili bezbroj naj∫nijih, šareno svjetlucajućih niti paučine koje su ih povezivale s kuglastim zvijezdama; bilo je tu zamalo beskrajno mnogo niti od kojih je mnoštvo njih visjelo daleko naprijed, paralelno s tračnicama.

“Aha!”, poviknuo je Knipo, “svi smo mi, dakle, ipak povezani s našim zvijezdama. Kako me to raduje!”

No blistavo je sunce ubrzo nestalo iza kuglastih zvijezda. A sa suncem nestale su i nikad izbrojene niti paučine.

Buka putujućih duhova iznenada je zamrla.

No Knipo je ubrzo ponovno zadobio moć govora te je onima, koji su zajedno s njime ležali na krovu vagona i još se grčevito držali za svaku moguću izbočinu, kazao: “Moja gospodo! Ono, u što sam uvijek bio uvje114

ren, najednom se pokazalo neoborivom istinom. Svi smo mi i dalje povezani sa zvijezdama od kojih smo se htjeli odvojiti. Da ∞ jedno naprosto pripada drugome i obratno! Divite se mojem neizmjernom dubokoumlju! S obzirom na niti koje nas vezuju nije mi baš jasno kako bismo ikada mogli postati samostalne zvijezde i bogovi. Podjednako mi nije jasno, zašto smo toliko opsjednuti time da postanemo takozvane zvijezde i takozvani bogovi. U svoj toj strci oko samostalnosti sudjelujem tek kao u nekoj pomodnoj stvari. Naposljetku svatko mora ipak ostati ono što je bio ∞ ako ne želi prestati ∞ biti.”

“Pa onda iskoči!”, doviknuli su mu drugi.

“A ne!”, uzvratio je Knipo sa smiješkom, “najprije ću ipak u svemu sudjelovati! Uostalom, nitko ne može znati, gdje će nam biti dopušteno završiti. Uz to, htio bih negdje kročiti na čvrsto tlo: pošteda nogu duhova odveć svrbi moje tabane; njoj zasigurno zahvaljujemo i te ∫ne niti s kojima smo tako ∫no privezani.”

Drugi su duhovi s velikim omalovažavanjem razmišljali o Knipovoj slabo razvijenoj ovisnosti o samostalnosti; s velikom su čežnjom promatrali kuglaste zvijezde pored kojih su prolazili. Činilo se kao da aleju s lijeve i desne strane tvori mnoštvo kuglastih zvijezda ∞ no to ni izdaleka nisu bile sve ∞ s desne se strane nalazilo tek njih pola milijuna ∞ a s lijeve podjednako tako. Duhovi su se prepali tek onda kada su primijetili da je svaka iduća zvijezda mnogo veća nego li prethodna.

Crvasti su duhovi trebali postati toliko veliki kao i zvijezde u aleji; svaki crvasti duh koji ranije protutnji kroz cilj morao je, dakle, postati veći nego li njegov slijednik.

Stoga je crvastim duhovima, koji su sada, natječući se, jurili uz klopot tračnica poput gladnih vukova, trebalo u još većoj mjeri biti važno da preteknu jedan drugoga ∞ na kocki je bila sva buduća veličina ∞ veličina kuglastih zvijezda.

Crvasti duhovi osjećali su se krajnje tjeskobno kada se tog uvida više nisu mogli otresti.

Vožnja im se sada učinila odveć dugotrajnom.

“Upregnite još jače svoje snage!”, uzajamno su se bodrili.

No njihova se snaga više nije mogla uvećati.

Pretjecali su jednu kuglastu zvijezdu za drugom ∞ kuglaste su zvijezde, međutim, postajale sve veće ∞ a strojevima je trebalo sve više vremena kako bi prošli pored jednog od silnih zvjezdanih tjelesa.

U jadne su duhove uvuklo neizmjerno nestrpljenje; njihova su ramenima počela trnuti ∞ duhovima je padalo sve teže na ramenima nositi staru težinu zvijezda.

Nestrpljivi su duhovi s mnogo čežnje piljili prema velikim kuglastim zvijezdama.

“Takvi neka postanemo!”

“Tako izgledaju bogovi!”

Tako su govorili duhovi na trkalištu.

Lica bogova, koji su na svojim glavama i dalje imali biserne krune, postupno su zadobivala obrise ∞ izrasle su im oštre oči i nosovi i brade ∞ a usta su im počela podrhtavati.

Najednom su se kuglaste zvijezde toliko prodorno nasmijale da su se natjecatelji lecnuli od straha.

115

Paul Scheerbart

Mnoštvo je duhova skočilo sa strojeva i zaostalo jer su izgubili nadu da će na vrijeme proći kroz cilj.

Strojevima to nije zasmetalo; krilate saonice i lanci s košarama, koji su se sve više prevrtali, naizmjence su, kao na samom početku, izbijali na prvo mjesto ∞vlakovi su i dalje klepetali tako da su frcale iskre ∞ zračni su brodovi i nadalje ispaljivali svoje pucnje u zrak aleje ∞ strojevi s nogarima velikim su se koracima neumorno gegali dalje, krilati su se kotači, klepećući i njišući se, okretali kao i do sada, a prozirne su se kugle, u kojima je sjedilo toliko mnoštvo duhova, ujednačenim tempom dalje kotrljale po svojim tračnicama kao da se ništa ne zbiva ∞ a harpuni su obavljali svoj posao ∞ što su čini i rashladni aparati.

Usprkos tome duhovi su se umorili tako da ubrzo nitko od njih nije htio dalje putovati.

“Ionako nema svrhe!”, uzvikivali su zijevajući, lomeći ruke i gubeći elan.

Godine su im trebale da bi dospjeli do trideset i sedme zvijezde u aleji.

A brže se nisu mogli voziti.

Tada se dugom, dugom alejom zaorio prodorni zvižduk.

Crvasti su duhovi začuđeno pogledali prema gore.

Lica kuglastih zvijezda postajala su sve mračnija i mračnija, a naposljetku posve crna.

Najednom su sve kuglaste zvijezde istovremeno napravile poluokret udesno ∞ uz zaglušujući tutanj trkalište se u potpunosti raspolovilo.

Svi su strojevi popadali i potonuli u dubinu.

Crvasti su duhovi ispali iz strojeva i vozila ostajući iznad njih jer je željezo teže od duhova; doduše, neki strojevi svoje duhove nisu pustili.

U tu veliku katastrofu prodrla je zasljepljujuća svjetlost drugog blistavog sunca koje je bilo još veće od onog prvog.

Duhovi su ponovno ugledali bezbroj svjetlucajućih niti paučine koje su sve vodile prema gore prema odlazećim kuglastim zvijezdama.

Crvasti su duhovi padali sve dublje ∞ sve dublje ∞ nadolje.

“Aha!”, rekao je Knipo, “naše nas zvijezde ne puštaju!”

I bezbroj se niti paučine svjetlucao u nebrojenom mnoštvu boja.

JAJA! Lelujalo se amo-tamo i činilo se kao da se želi odvojiti, a da to ipak ne može.

“Stara je to pjesma života ∞ jedno se ne može odvojiti od drugoga ∞ a ipak se sve ne slaže.”

Tako su govorili duhovi dok su tonuli sve dublje u maglama svijeta ∞ u maglama koje su lelujale amo-tamo, a da nikamo nisu mogle otići.

I dok su duhovi vjerovali da su ponovno u bezdanu, napustila ih je svekolika radost.

Oko njihova cjelokupnog bića oblikovala se čvrsta kora.

Duhovi su tu koru mogli vidjeti ∞ ali su i kroz nju mogli gledati kao kroz staklo.

116

Duhovima ništa više nije bilo bitno; sav metež magli svijeta učinio im se igrom slika; staklena kora nije dopuštala da se duhovima išta približi.

U međuvremenu svaka se staklena kora zaoblila i zadobila oblik velikih jaja.

Kada su to duhovi zamijetili, uzdišući su prozborili: “Ah, sada kada smo već pomislili da ćemo uskoro postati bogovi ∞ sada smo ponovno tek čista jaja. Svaki početak je težak. No još teže je podnijeti da se početak uvijek vraća.”

Velovi su se magle umorno kretali.

Duhovi, zatvoreni u svojim čahurama, tonuli su sve dublje da bi pali u veliko more. Kojih deset tisuća duhova više nije stršalo u svojim staklenim jajima.

Vodene su se mase uskomešale ∞ poput krda stoke u koje je udarila munja.

A ovih deset tisuća tonulo je u uzbuđenim vodenim masama i vjerovalo da će sada ubrzo sve proći ∞ taj cijeli dugi život.

No jajolike staklene kore i vodu su držale na odstojanju od duhova kako bi mogli mirno dalje živjeti, premda se ∞ kao da su oduzeti ∞ više nisu mogli kretati.

Tih je deset tisuća ostalo na životu, a da u tome nisu nalazili nikakvu radost.

Staklena su jaja tonula u svjetlije vodeno carstvo u kojemu su uokolo plivale debeloglave zmije; tijela zmija mjestimice su bila prekrivena topazno-svijetlećim ruhom koje se gracilno nadimalo i u previjajuće zgužvanim naborima prianjalo uz zmijsku kožu.

Nabori, pričvršćeni na mnogim mjestima uz tijelo zmije pomoću čvorova, svijetlili su poput topaza, iza kojih se nalazilo svjetlo.

Tih deset tisuća više nije znalo, penju li se ili padaju.

I Knipo, onaj duh koji ne zna bi li se ljutio ili radovao, nalazio se u jednome staklenom jajetu.

Duhovi su bolno zamijetili da se ne mogu kretati ∞ staklena je kora bila toliko čvrsta ∞ a sada je obuhvatila i njihova usta.

Kroz vodu su prodirali zamršeni prigušeni tonovi ∞ kao da dolaze iz velike daljine.

Staklena su jaja mirno plivala poput šupljih kamenčića ∞ zmije su ostale postrance od njih ∞ a njima su se pridružili glatki morski bikovi s debelim žutim očima i debelim žutim pačjim nogama; morski su se bikovi preplašili te bijesno navalili na zmije, parajući im šiljastim rogovima njihovo topazno-svjetleće ruho tako da je ono uokolo lebdjelo u dronjcima.

Uz to su iverasti muškarci pušući u velike oklopljene školjke svirali paradni marš koji se duhovima učinio odveć prigušenim i drečavim. Iverasti su muškarci imali jako duge ukočene vratove, smeđe kockaste glave i tijela iveraka koja su mlitavo lelujala poput trulih riba; tome nasuprot kockaste su glave izgledale toliko grozničavo uzbuđeno da su ulijevale strah.

Ovamo su doplivali i izvrnuti sivi lonci; iz lonaca su stršale jegulje čiji su repovi bili privezani; jegulje su poput klatna ujedno proizvodile i zvuk zvona koji je bio u stanju nervozu uvećati do bestijalnih razmjera; neki su se lonci raspolutili usljed silnog udarca glava jegulja, a tonovi raspuknutih lonaca prigušeni su zvuk zvona činili toliko tajanstvenim kao krvlju poprskane lešine.

117

Paul Scheerbart

Među boreće bikove i zmije pali su stari svećenici zajedno s mladim vojnicima kojima su bikovi i zmije, razmičući se, dali prostora; mnoštvo je lonaca usljed toga odbačeno na iveraste muškarce tako da se mnogima od njih slomio njihov ukočen vrat; mnoge su smeđe kockaste glave zajedno s oklopljenim školjkama na ustima brzo potonule u dubine.

Tihe su morske zvijezde kružile oko vojnika i svećenika.

A tihe morske zvijezde ostavljale su silno miroljubiv dojam.

Knipo je rekao: “Morske su zvijezde dobre!”

Njegov se glas, međutim, nije mogao čuti; staklena kora glasove duhova više nije propuštala, premda su uši duhova užasnu buku lonaca i drečavo trubljenje iverastih muškaraca percipirale kao prigušenu glazbenu dreku. “Čemu to?”, neprestano su se pitali duhovi ∞ misli su im u glavama postale posve smušene; dostojanstvenost se svećenika neobično isticalo naspram trivijalnog postupanja vojnika, a tihe morske zvijezde čuvale su toliko neprirodai mir naspram sivih lonaca.

Iverasti su muškarci neprestano svirali svoju nadražujuću koračnicu, u čijem su se taktu borile zmije i bikovi ∞ bez ijedne stanke tako da je sve djelovalo glupo; smušenu sliku svijeta duhovima ništa nježnijom nije činilo ni to što su tonovi tek prigušeno dopirali do njihovih ušiju.

Uz to su dronjci topaznog ruha svijetlili tako da je nad nemilim metežom tutnjao prodoran sjaj koji je napadao ∞ poput sjaja umrlih snova kada se izmiješa sa sjajem prastarih slika stvorenih u ludom opoju.

Staklena su jaja tako snažno odražavala sjaj da je iz duhova izlazilo svjetlo ∞ kao iz opijenih zanosa smrću.

A u taj su se silni metež taj sjaj i to svijetlo krajnje bolno duboko zarivali sablasnim prstima.

U sjajeću su vodenu masu utonula i predivna djeca s odvratnim žutim ženskim maskama u rukama; svako je dijete izgledalo tako veselo poput života jahača.

A posve ∫ni dugi stupovi, gravirani i iskucani, plivali su s gornje strane poput velikog jata haringa; masne su se kornjače jednoličnim puzećim korakom penjale po stupovima gore i dolje.

Svaki stup bio je drukčiji od sljedećega, a često toliko dražestan poput hitroga konja. “Čemu to?”, pitali su se duhovi, pri čemu bi najradije slegnuli ramenima.

Nastali su i veliki, sporo se krećući vrtlozi koji su sve uzajamno izmiješali, pri čemu su zahvatili i svjetlo-sipajuća staklena jaja te su ih odvukli u čudnovato svijetleći metež koji nitko nije razumio.

No usprkos svekolikom kršenju pravila sve se kretalo tako da su duhovi pomislili kako osjećaju ritmove dalekih svjetova.

U sjajem uskomešano vrtložno carstvo najednom su uskočile i morske vile.

Morske su se vile kretale poput tankih plesačica ∞ njihovim je kretnjama strujalo toliko mnogo poruge tako da su kretnje tek izdaleka podsjećale na plesove.

Njihovi prsti oponašali su takt u kojemu su se zmije borile s bikovima, a duge perajaste riblje noge morskih vila kretale su se kao što su se kretale i jegulje u loncima. Morske su vile nastojale oponašati i druge igre kretnji u vrtlozima.

118

Postupke morskih vila duhovi uopće nisu razumjeli.

Duhovi nisu mogli ni pitati; staklo jajeta zaklopilo im je usta.

No ∞ u duhova se sada javila nova sklonost; nehotice su htjeli činiti ono što su činile morske vile ∞ ∞ poput njih oponašati kretnje koje su se razmnožile u silno kružećim vrtlozima sjaja.

To, međutim, nije bilo moguće ∞ zbog stakla jajeta ∞ zato je nešto drugo bilo moguće: postupno su donekle mogli početi razumijevati vrtložno carstvo koje je sada kružilo još posve lagano; cjelokupna se krama predivno kretala.

Morske su se vile smijale i govorile, pri čemu je njihov govor odjekivao prigušeno ∞ kao pod dalekim podrumskim svodovima: “Pokidat ćete se od smijeha kada ćete sav taj zamršeni vještičji sabat života shvatiti tek kao igru kretnji. U ludilo tjera kada se sve želi smatrati dubokoumnim.

Dubokoumno se uvijek, da bi kao takvo važilo, mora moći izdići iz obilja površnosti. Stoga ostavite dubokoumnost po strani i prihvatite sve najprije tek kao igru kretnji, tada ćete svijet bolje shvaćati nego li do sada.”

Knipo se jako razljutio.

“Ovdje leluja sidro za pustoglave!”

Htio je to doviknuti, ali se na žalost nije mogao oglasiti.

Riječi morskih vila, koje su se sada povukle u mračnu vodu, postigle su, međutim, svoj učinak pa je mnoštvo duhova priznalo da bi carstvo razboritosti koje upravlja osjetilima uvijek trebalo biti maleno jer, ako bi ga se moglo posvuda ugledati i steći, tada bi ono odmah bilo nešto obično.

“A obično se, u načelu, mora izbjegavati!”, brzo su dometnuli.

I vodene su se mase smirile.

I sjaj se sada povukao iz mirnoga vodenoga carstva ∞ a metež u njemu postao je siv i bezbojan ∞ obličja su se skupila i izgledala su jadno i siromašno, premda su se, općenito uzevši, kretala živahnije nego li do sada.

I ponovno su se pojavile morske vile.

Još su jednom oponašale igru kretnji zmija, bikova, vojnika, jegulja i svećenika ∞ lonaca, morskih zvijezda, iverastih muškaraca, djece, stupova i kornjača.

A duhovi su razumjeli igru morskih vila; smatrali su ispravnim da se ni carstvo sjaja i boja ne bi kao takvo moglo percipirati kada bi se ono posvuda moglo ugledati i steći ∞ i da igra pokreta bezbojnih masa ne djeluje ništa manje dražesno od onih šarenih i sjajnih.

“U bezbojnome”, htio je Knipo reći, “kretnje kao takve ostavljaju još veći dojam.”

A duhovima je bilo krivo što se ne mogu kretati poput morskih vila.

No duhovi su se postupno privikli na promiješani punč života s njegovim metežom te su vrlo živahno plivali u njemu.

“Na svijet se moramo samo priviknuti ∞ samo priviknuti ∞ a ne uvijek mu se podrugivati.”

Te bi riječi oni rado glasno izgovorili.

Za to su vrijeme, međutim, primijetili kako je sve polagano postalo prilično prljavo ∞ poprilično nepristojno ∞ prosto i odurno.

Usprkos tome igra kretnji i nadalje je bila dražesna. Morske su vile prigušenim basovima vikale: “Da, da, i pristojno mora imati svoju pozadinu, inače postane obično.”

119

Paul Scheerbart

Knipu se učinilo da je zamršenost usljed prljavih elemenata zadobila posve novu draž; da je mogao, rado bi izustio: “Ne vjerujte morskim vilama ni riječ! Priča doista postaje sve izvrsnija, premda je sve prljavija.

Upravo prljavština i čini igru kretnji toliko silno bogatom, stoga je doista i ne treba opravdati.”

Morske su vile sada, na žalost, postale tako odurno prljave, toliko pune blata i smeća, da su, prividno iz blata, ponovno nestale u mračnoj vodi.

A duhovi su nad sobom uočili svijetleće bijelo svjetlo.

I dospjeli su do površine mora ∞ premda su vjerovali da padaju sve dulje.

More je bilo tako bijelo kao da su u njemu rastvorili bijelu kredu.

A staro nebo bilo je žuto poput svježeg maslaca.

A duhovi su se uzdigli u nebo poput zračnih balona.

Staklena su se jaja gore rastvorila i poput kapi popadala u more od krede ∞ more je zasiktalo. Tih se deset tisuća ponovno moglo kretati pa je odahnulo.

NASLADA! Duhovi, koji se dugo nisu mogli kretati, ponovno su se kretali.

Sada iznova žele postati samostalnima kako bi još i na druge načine mogli uživati u svijetu; više se ne nadaju da će postati bogovi ∞ no i dalje se nadaju da će postati nešto drugo.

A nakon što bi postali nešto drugo, tada bi najprije htjeli ponovno uživati ∞ drukčije uživati ∞ drukčije ∞ neki drugi svijet.

I sve božansko u dalekoj pozadini postaje uvijek iznova drukčije ∞ čas veće, čas manje.

I dok su se duhovi rastezali i okretali te glavu izokretali u svim smjerovima, vidjeli su kako se na dalekom žutom nebu pali mnoštvo krvavo-crvenih zvijezda. No krvavo-crvene zvijezde nisu stajale mirno; letjele su uokolo kao što se muhe na sunčevoj svjetlosti trzaju amo-tamo ∞ i samo su na trenutke zastale u zraku kako bi se potom još žešće trzale amo-tamo.

Gledajući trzajuće zvijezde duhovima se učinilo kako njihova samostalnost klija pa su postajali sve ponosniji kao da im je bilo dopušteno da poletno odlete u besmrtnost.

Duhovi su se grupirali u obliku čunja tako da su svi zajedno tvorili okruglu vreću otvorenu prema dolje. Visoko gore na vrhu stajao je Knipo.

Duhovi su bili zagasito-sivi, njihovo je ruho postalo ukočeno i prošarano pravilno raspoređenim naborima; glave su im se uzdigle još više tako da su vratovi postali još duži. Vratovi su im postali vrlo pokretni, a na glavama su im niknule poput opala sjajeće oči tako da su mogli vidjeti mnogo toga više nego li do sada.

Vreća duhova se okrenula ∞ posve polako.

A na žutom je nebu, na kojemu su se krvavo-crvene zvijezde i dalje, poput muha na suncu, trzale amo-tamo, nastalo šareno slavlje svjetiljki, što je djelovalo vrlo čudnovato, budući da je nebo ostalo svijetlo.

Isprva su nešto niže uokolo nastale velike svijetloplavo svjetleće piramide, koje su tvorile prilično udaljen vijenac piramida oko okruglog šupljeg dna vreće duhova.

120

A iznad svijetloplavih piramida nastali su tamnoplavi divovski oktaedri, tvoreći još udaljeniji vijenac koji se još dublje utisnuo u žuto nebo svijeta.

Iz tih donjih svijetloplavo i tamnoplavo svijetlećih vijenaca svjetiljki ispaljivale su se svijetlozelene i tamnozelene rakete visoko u žute nebeske visine, gdje bi zastale te se ujedinile u jednoj debeloj točki, visoko, vrlo visoko iznad Knipove glave tako da su se duhovi osjećali kao da se nalaze usred krune vijenaca.

A dolje su se vrtjele svijetloplave piramide i tamnoplavi oktaedri, a s njima i svijetlozelene i tamnozelene rakete. Rakete su se, međutim, sastojale od mnoštva svijetlećih malih kugli koje se također vrte i svjetlucaju i zrcale poput svijetlozelenih i tamnozelenih bisera.

Između zelenih raketa na žutoj su se nebeskoj pozadini i dalje, kao na samom početku, trzale krvavo-crvene zvijezde, amo-tamo poput muka na sunčevoj svjetlosti.

Ta je vrteća košara raketa zbunila duhove koji su sa svojim očima od opala stajali u sredini poput vitkog vrha crvenoga tornja.

No u tome je prostranom svemiru vladala apsolutna tišina.

U to se začuo Knipov glas koji je glasno odjekivao odozgo prema dolje: “Blago onome, koji se nikada ne čudi nad čudima kretanja svijeta.

Blago onome, koji sve mirno prihvaća poput nekog dara ∞ i ne želi imati još više. Znam da postoje duhovi koji imaju toliko toga, da ne znaju što bi s time napravili ∞ a ipak bi htjeli imati još više. Znam to, no ni nad time se ne čudim.”

Knipov je glas odjekivao nadaleko ∞ poput glasa propovjednika u pustinji.

No piramide, oktaedri i rakete ostajali su na svom mjestu ∞ vrteći se pritom i dalje oko sebe ispred žutog neba na kojemu su se trzale crvene zvijezde.

Posvuda su iz svijetlozelenih i tamnozelenih raketa iskočile svijetle bijele spore nalik srpovima.

A bijeli su srpovi svjetlosti sve toliko silno osvijetlili da su se žute, crvene, plave i zelene boje učinile zamalo mračne ∞ pa su niti paučine kojima su duhovi bili privezani uz svoje zvijezde ponovno postale vidljive.

Niti su svjetlucale u sjajnoj svjetlosti i, križajući se, rasprostirale na sve strane; otišle su i nagore i nadolje ∞ i uzduž i poprijeko.

Niti su tako sedefasto-šareno svjetlucale u sjajnoj bijeloj svjetlosti srpova.

A rakete su se protezale sve više i više, tako da su i one sve zajedno tvorile okrugli čunj čiji je vitki vrh sezao u neizmjernu visinu.

Sada se i taj cjelokupan čunj raketa poput vreće duhova počeo sporo okretati oko sebe. Pritom su se oko sebe još okretale i pojedine rakete, tako da su bijeli srpovi svjetlosti svjetlucali još jače.

Plave piramide i oktaedri vrtjeli su se zajedno s čunjem raketa, a uz to još oko samih sebe ∞ da bi se oko samih sebe vrtjeli još brže nego li do sada.

Sve se polagano vrtjelo sve brže, tako da su duhovi žuto nebo s crvenim zvijezdama ubrzo zamjećivali još samo kao trzajuće trake.

Tu vrteću igru svijetlosti duhovi više nisu mogli pratiti ∞ iako su imali mnoštvo oči od opala.

121

Paul Scheerbart

Pa ipak su željeli uživati u toj šarenoj igri svjetlosti ∞ u tom nebeskom slavlju svjetiljki ∞ a da to slavlje nisu mogli pojmiti ∞ jer im je sve bježalo.

Usprkos tome slavlje je svjetiljki cjelokupnu vreću duhova ispunilo nasladom koja je raspršivala čuda.

Gore se ponovno mogao razabrati Knipov glas ∞ koji je sada užurbano progovorio: “Upravo zbunjujuće stvara vrhunac svekolike životne naslade. Upravo ondje, gdje više ništa ne možemo pratiti, započinje veliki opoj koji nas potpuno prožima.”

Na to je iz vreće duhova maleni šapćući glas upitao: “O Knipo, reci, odakle Ti sva ta Tvoja mudrost?”

Knipo je nakon kratke stanke melankolično uzvratio: “Ne znam.”

Pritom se prisjetio svijetlećih morskih vila i jednog krova željezničkog vagona, klepećućih tračnica i smijućih se kuglastih zvijezda ∞ a da mu se vrijeme koje je tome prethodilo učinilo potpuno zavijeno u maglu.

Tiho je pitao: “Što sam bio kada se o velikoj utrci još ništa nije znalo?”

Ponovno se iz vreće duhova začuo šapćući glas koji je hihoćući prozborio: “O Knipo, zasigurno si uljio ∞ strojeve.”

“Ne”, uzvratio je glas odozgo, “crni sluga nisam bio. Čini mi se da sada znam, odakle svi mi posjedujemo našu mudrost; naša mudrost zasigurno potječe od zvijezda, za koje smo i dalje privezani.”

“Potječe li”, ponovno je ondje dolje upitao hihoćući glas, “i naša glupost od zvijezda?”

Knipo je po drugi puta melankolično uzvratio: “Ne znam.”

Vreća se raketa počela vrtjeti sve sporije i ponovno postala prozirna ∞ zlatne i srebrne zmije omatale su se oko zelenih raketa te se spuštale dolje, posežući za tamnoplavim oktaedrima i svijetloplavim piramidama.

Duhovi vreće prisjetili su se mnoštva zamršenih priča za koje im se učinilo da su ih nekoć doživjeli ∞ a priče su se omotale oko njihova grla poput zmija ∞ i zrak im postao zamršen.

Htjeli su se otresti zamršenog kako bi time ponovno postati samostalni jer su vjerovali kako bi samostalnost morala sve učiniti jasnim i preglednim.

I duhovi su proklinjali bezbrojne niti paučine koje nisu mogli rastrgati ∞ koje su tako rastezljive ∞ a koje su se sada djelomice omatale oko zlatnih i srebrnih zmija; duhovima se činilo da im se vrat oslobađa, a zrak postaje bolji.

No Knipo je postao podrugljiv i oštro viknuo kroz tihi zrak: “Ako se ne varam, samostalni ljudi uopće nisu u stanju uživati. Samostalnost, svakako, ne može uvećati užitak. Pravi užitak započinje uvijek tek ondje, gdje prestaje jasnoća ∞ to je naprosto moje mišljenje. Gdje, međutim, jasnoća prestaje, ondje više ne može biti riječi o samostalnosti. Stoga sam zasigurno u pravu kada tvrdim da u samostalnoj veličanstvenosti nema ništa poticajnog.”

Na to su se duhovi razbjesnjeli poput starih hetera, nadvikujući se pritom uzajamno poput djece koja dolaze iz škole.

Buku je naposljetku ušutkao jedan hrapavi glas, koji je rasipajući bijes oko sebe rekao: “Knipo, Ti si tamo gore uzimaš za pravo pričati mnoštvo gluposti i to proglašavaš mudrošću. Tvoja stara navada! No ako te svjetlosne dojmove ne smijemo percipirati, tada u njima nećemo ni uživati.

Pa što da učinimo s tom zamršenošću? Kakva je korist od toga ako nam se cjelokupni svijet uvijek i posvuda čini velikim besmislenim svjetlosnim spektaklom?”

122

“Ha!”, uzviknuo je Knipo gore visoko, “razlog svekolikoj zamršenosti svijeta leži jedino u nemoći naše perceptivne sposobnosti. Stvar je naših osjetila da nam se svijet pričinja tako zamršen ∞ sam svijet to uopće nije.”

“Aha!”, šapnuo je ponovno mali glas iz vreće duhova, “imamo dakle ipak razloga poželjeti promjenu naših osjetila. Sve uistinu mora postati drukčije ∞ naša se osjetila moraju obožanstveniti! Već ću biti zadovoljan i time ako će moja osjetila postati božanska ∞ ja sam mogu mirno ostati ono što jesam.”

Slavlje je svjetla bilo posve tiho, premda se zajedno sa zmijama, piramidama i oktaedrima vreća s raketama ponovno postupno počela sve brže vrtjeti.

A Knipo je polako rekao: “Možda su naša osjetila samo stoga toliko nesavršena da ne bismo percipirali sve odjednom. Ipak se nešto mora sačuvati i za kasnija vremena. Možda naša osjetila postaju sve savršenija.

Valjda nam slike svijeta u njihovoj veličanstvenosti tek postupno trebaju postati pristupačne.”

Na to su se mnogi duhovi u vreći nasmijali i povikali: “Pa to i mi mislimo već od samog početka! Zato i želimo postati bogovi!”

I svi su zajedno uzviknuli punim plućima: “Kada bismo već konačno postali bogovi!”

“Kada bismo već konačno postali bogovi!”

Knipo je, međutim, ljutito rekao: “Čini se da ne shvaćate vrijednost suprotnosti. I najbolja su osjetila za nas takoreći bezvrijedna, ako nismo upoznali ona manje dobra. Vi želite da sve bude odmah dovršeno prisutno ∞ dok je spori razvoj prema sve boljemu mnogo izvrsniji, nego li ono najbolje bez suprotnosti i bez sposobnosti razvoja.”

Vreća s duhovima se zaustavila ∞ a i vreća s raketama.

Mali je šapćući glas viknuo tako glasno da je to djelovalo poprilično energično: “U divljoj smo hajci za velikom dijademom božanstva, a Knipo nas ne bi trebao zauzdavati.”

Srebrne i zlatne zmije progutale su bijele srpove svjetlosti.

Pred očima duhova od opala sve se smračilo.

Niti su nestale u tren oka.

A vreća s raketama, zajedno sa zmijama, oktaedrima i piramidama visoko se digla da bi ondje gore u mračnoj visini ubrzo i nestala.

Nebo se u tren oka posve smračilo.

Sada su, međutim, svijetlili samo duhovi koji su se prepali vlastite svjetlosti.

KAZALIŠTE Duhovi, koji su dugo bili zajedno, najednom se više nisu prepoznavali; posve su se promijenili; nestao je njihov trup, a njihova se glava sastojala još samo od dva mala uha i mnoštva očiju od opala.

Vitka vreća duhova pravilnog čunjastog oblika pretvorila se u vreću očiju od opala.

Vreća očiju od opala svijetlila je poput truloga drva; uha duhova sličila su tamnom biserju koje, međutim, nije utjecalo na svjetlucajuće opaliziranje očiju duhova.

123

Paul Scheerbart

S podnožja svjetlucajuće vreće, koja je visoko stršala u mračno nebo poput divovskog sjajnog vrha prikrivene šiljaste kacige, sada se na sve strane uvis počeo širiti, blago se uzdižući poput kakva lijevka, zeleni sloj mahovine, oblikujući pritom golemu, okruglu, plitku pliticu ∞ zelenu pliticu od mahovine ∞ u čijoj je sredini stajao vrh duhova ∞ poput drške naopačke otvorena kišobrana.

No zdjela od mahovine bila je bez svoda.

Nebo, koje je tako dugo bilo mračno, rasvijetlilo se ∞ bijeli su oblaci osvijetlili nebo ∞ ubrzo se cijelo nebo sastojalo tek od visokih bijelih oblaka koji su se doimali malenima ∞ poput posve malih svjetlosnih cvjetova.

Oči duhova od opala gledale su na sve strane i sve su vidjele drukčije nego li inače ∞ kao da su gledali kroz bezbroj posve tankih prozirnih velova koji slikama svijeta ništa ne oduzimaju, već naprotiv dodaju. Šiljasta se vreća posve polagano okrenula ∞ okret je jedva bio zamjetljiv.

Iz tla od mahovine izrasle su divovske gljive.

Gore na divovskim gljivama niknule su vrlo debele plavosive glave s dugim voštanim vratovima. A gore na drugim gljivama, koje su izrasle pored onih s glavama, niknule su ruke s debelim ružičastim prstima. Ti su se prsti položili na voštane nosove. A onda su se široke gubice glava na gljivama otvorile i izgovorile nerazumljive riječi.

No duhovi koji su bili u sredini, oni s ∫nim bisernim ušima, razumjeli su poneku rečenicu ∞ tako primjerice ovu: “Debeli nas je opoj porodio!”

“Svi mi razumijemo opoj jer sami smo opoj ∞ ali i stoga jer opoj jedino samoga sebe može razumjeti.”

Njihove su se glave posve izobličile.

Jedna je zelenkasta plijesan sa žutim mrljama, iz čije su lubanje izrasli spiralni listovi nalik olovu, bez žurbe ustvrdila: “Postoji li opojnija stvar od savršene bezopojnosti? Pa ta bi mogla biti vrhunac samostalnosti! Da! To nije nemoguće!”

A jedna druga gljiva, čija je glava sličila starom, propalom otvoru pećine, tiho je upitala: “Draga opojna braćo, znate li možda, težimo li u stremljenju za opojem više za višom sviješću ili više za besvjesnošću? Ako nam je do te stalo, tada nam samostalnost doista ne bi trebala biti važna.

U protivnom slučaju možda bi bilo drukčije.”

Nikakav se odgovor nije začuo.

Nakon duže stranke progovorio je klepećući glas jedne crne capice: “Mislimo li samo zato kako bi postali opijeni? Ili ∞ postajemo opijeni samo zato kako bismo mogli misliti?”

A jedna druga gljiva, koja je umjesto kose na glavi imala plava rakova kliješta, prozborila je razvučenim tonovima, dok su se njene oči nalik kotaču silno vrtjele: “Danas smo ponovno prilično trezvene. Vjerojatno je to posljedica silnog mišljenja. Pa zar doista želimo pojmiti opoj? Taj svaki dan izgleda drukčije. Kameleon!”

Gljive su se zanjihale, svojim vlaknastim korijenjem izašle iz tla te se zibajući uputile gore prema dalekom, dalekom rubu tla od mahovine; na svojim su tankim korjenastim nožicama sporo napredovale.

Ispred su se počele uzdizati zelene pare.

Gljive su postale nevidljive. Tek dašak vjetra ∞ i zelene su pare nestale.

Uz silnu su škripu iz tla od mahovine izbili prozirni kristalni stupovi.

124

Kristalnim su stupovima izrasle ruke nalik granama; i ruke su bile kristalne, ali bez šaka ∞ umjesto šaka nikle su kristalne glave različitih pravokutnih oblika ∞ čak su i oba oka na glavama bila pravokutna.

Kristalna su se bića razgovarala; obično su sve glave na rukama jednoga stupa govorile u koru.

Duhovi vreće razabrali su sljedeće govore i protugovore: “Moja malenkost do sada za sobom ima tek dvije tisuće razvojnih procesa. Narasle bi mi odista predivne lažljive gubice, kada bih se usudio ustvrditi da sam ikada u svojem dugom životu čak mogao samo naslutiti kamo bi me sav taj razvoj mogao odvesti.”

“Je li uopće neophodno da nam konačni ciljevi razvojnih procesa posve jasno stoje pred očima poput nekih kristalnih stupova? Nije li dovoljno da nas još prožima neodređeno zadovoljstvo nad time da se dalje razvijamo? Bi li razvoj imao bilo kakvu ∫niju draž kada bi nam konačni ciljevi stremljenja cjelokupnog svijeta bili posve jasni? Ne bismo li u tom slučaju dospjeli do kraja svekolike mudrosti i bili nesposobni za daljnji razvoj? Ne predstavlja li upravo sposobnost neprestana razvoja krunu životne snage i životne naslade?”

“Sva nas ta dražesna pitanja ne priječe da i dalje promišljamo o razvoju naših kristalnih duša. Što se mene tiče, i dalje postoje dva kardinalna pitanja: Kada neprestano postajemo drukčiji, razvijamo li se mi u smjeru samostalnosti ∞ ili se pritom razvijamo u smjeru neodredivih veličina? Po mojemu mišljenju, uskoro bismo trebali biti toliko razvijeni da ćemo moći iskorijeniti jedno od ovih dvaju pitanja.”

Nakon nekog vremena začuo se tek jedan jedini drhteći glas: “Ako smo stvorenja, tada postoje i stvoritelji, a ako smo mi sami stvoritelji, tada bismo zapravo morali stvarati više nego li smo do sada. Mi bismo mogli biti i stvarajuća stvorenja. Pa mi i doista možemo stvarati nešto drugo ∞ ne moraju to uvijek biti živa ili mrtva stvorenja. No, želim li stvarati ∞ svejedno što − tada se pitam: što je za velike trenutke stvaratelja povoljnije: promjena životnih uvjeta ili njihova jednoličnost?”

Odgovor je zazvečao u koru: “Stremimo li mirovanju ili kretanju?”

“Ne bi li bilo bolje kada bi neki trenutak zastao poput nekog starog sanjara?”

Kristalni su stupovi škripeći ponovno potonuli u tlo od mahovine ∞ i ubrzo nestali iz vidokruga očiju od opala.

No u velikoj zdjeli od mahovine brzo su uvis izrasle divovske šume preslica ∞ pri čemu su se šume naginjale i šuštale.

Iz šuma se zaorila teška pjesma.

Na to su šume uzviknule uzdišući: “O, Nebuloza! O, Nebuloza! Gdje prebivaš? Pa zar više ne znaš da smo vrlo nesamostalne i da nam je uvelike potrebno društvo?” Iz šuma su se uskovitlali plavi oblaci koji su se uzdizali sve više da bi se u visini izmiješali s ljubičastim i narančastim oblacima.

Ti su šareni oblaci lebdjeli oko vrhova krošnji šuštećih šuma preslica koje su se naginjale.

Oblaci su progovorili, a da duhovi pritom nisu vidjeli ni usta ni nos: “O svemu smo promislili te se više radujemo našem neznanju nego li našem znanju.” Oblaci su se popeli još više.

“O, Nebuloza!”, dozivale su šume.

125

Paul Scheerbart

“Nebuloza je”, odzvanjalo je sada odozgo prema dolje, “jedno jedino biće, a ipak se sastoji od vrlo, vrlo mnogo oblaka; Nebuloza smatra kako joj se više uopće ne bi moglo svidjeti da druga bića smatra pametnijima od sebe; velika Nebuloza, koja zapravo ništa više ne zna, više i ne želi nešto znati ∞ pozabite na tu staru mudraču!”

“Baš šteta”, rekle su šume preslica, “tako bismo rado doznale, što nam je ugodnije ∞ svijetlo ili tama.”

Tada je u šarenim oblacima snažno zabljesnulo.

No šume nisu zašutjele; dok su sjene oblaka nad vrhovima krošnji lelujale amo-tamo, šume su pitale: “Utječe li odustajanje od osjećaja za vlastito ja na svjesno doživljavanje?”

U oblacima je još jače zabljesnulo.

“Jesmo li životnije”, pitale su se dalje šume preslica, “kada se osjećamo kao da smo neko ja ∞ ili onda kada iz poštovanja prema cjelini, kojoj bismo mogli pripadati, potisnemo bilo kakav osjećaj jastva?”

Na to su munje udarile u šume preslica koje su se zapalile i u čas pretvorile u prašinu.

Plavi su se oblaci s ljubičastim i narančastim mrljama sjajno sijevajući uzdigli sve više te iz visine doviknuli nadolje: “Nebuloza ismijava osjećaj jastva ∞ i uništava ga.”

Gore su se pak šareni oblaci rasplinuli tako da od Nebuloze nije ostalo ni traga.

Ponovno su svijetlili mali bijeli oblaci.

Suze su navrnule na šarene svjetlucajuće oči od opala duhova iz vreće tako da su one sjale poput kapljica rose na sunčevu sjaju.

Iz prašine šuma preslica uz silan su tresak izrasle divovske crvene gore.

Sjajeće su se rijeke provlačile kroz crvene gore, uz čije su se vrhove prianjale poput svilenih traka. Gore su bile rumene boje ∞ a rijeke poput srebra ∞ poput žive ∞ i poput nje pokretne.

A iz gora su nikle velike smiješeće divovske glave koje su se dobrodušno smijuckale.

Srebrne su rijeke obgrlile široki vrat gorskih divova, uvirući gore u njihovu kosu, gdje su se kretale poput tekućih zmija i u uho gorskih divova šaptale umiljate riječi.

Potom su rijeke počele pitati poput dobre djece ∞ htijući tako rado nešto znati ∞ htijući znati nešto o bogovima.

“Zar je broj bogova, koji se, kao što nam je dobro znano, nazivaju i zvijezdama, doista neizgovorljiv?”

Pitale su to umiljavajuće zmije, dok su im crveni divovi odgovarali: “Broj bogova ne može se čak ni domisliti ∞ čak i nema tako velika mjesta gdje bi se zapisao njihov broj ∞ beskonačnost je za taj broj odveć mala ∞ bogovi nadvisuju sve.”

Nad time su se rijeke jako začudile, a njihove vode zapljusnule čelo divova.

No rijeke su bile znatiželjne; htjele su doznati još više toga o bogovima.

“Mogu li bogovi”, upitale su znatiželjnice, “doista činiti što žele?”

“Ma kakvi!”, uzvratili su crveni smijuljeći se, “bogovi sa svoje strane ovise o drugim bićima koja su mnogo veća od svih zvijezda zajedno. A ti nadbogovi ponovno ovise o nad-nadbogovima itd. Svi oni nad sobom 126

uvijek imaju još nekog višeg ∞ niz se nikada ne prekida. A uz to su svi ∞ kako jednostavni bogovi, tako i oni viši ∞ uzajamno povezani bezbrojem debelih konopa ∞ te svi ovise međusobno jedan o drugome. To biste si sve svojim utrobama trebale upisati u svoje srce.”

Rijeke su na to zadrhtale jer sebi sve to uopće nisu mogle normalno predočiti ∞ toliko im se to činilo veličanstvenim.

Sada bi još samo htjele doznati, razvijaju li se bogovi dalje podjednako tako kao i rijeke i gore i svekolika crvad koja živi na njima i u njima.

Na to su svi gorski gorostasi kimnuli glavama toliko snažno da su se lanci vratova jedva mogli održati.

Crvene su gore klimajući glavama skliznule na sve strane prema gore sve do dalekih daljina ruba plitice, gdje su se sve više smanjivale i naposljetku postale tako male da oči od opala više nisu mogle ništa zamijetiti od crvenih gora s njihovim znatiželjnim lancima rijeka.

A oči od opala mogu prilično daleko gledati ∞ na sve strane istovremeno.

Iz bijelih je oblaka počeo padati snijeg ∞ vrlo mnogo snijega tako da se cijela plitica od mahovine sve do njena dalekoga ruba pretvorila u velik sniježni lijevak.

Nakon što je sav snijeg bio dolje, a oči od opala ponovno mogle vidjeti daleko uokolo na sve strane, ugledale su tamnozeleno nebo, a gore uokolo uz cijeli rub snježnoga lijevka velike tamnoplave leptire sa zlatnim šarama. Svi su ti leptiri uzajamno bili privezani teškim željeznim lancima tako da se ti predivni baršunasti leptiri nisu mogli micati.

Leptiri su vikali: “Podarit ćemo si sada smjer volje jer smo to oduvijek željeli! Sada s time možemo početi!”

No ništa nije počelo ∞ leptiri su i dalje mirno tvorili svoj prsten oko ruba lijevka.

Snijeg je kopnio.

Iz još blago se uzdižuće plitice od mahovine, koja je sada bila tako tamnozelena kao nekoć, uokolo su, uz mukli zvuk udarca, počele iskakivati nazubljene stare gore sa starim utvrdama.

Iz utvrda su iskakivale divovske žabe koje su i zaplesale.

A brada s utvrdama plesala su zajedno s njima.

U pozadini su nastajale cijele šume, koje su se zbijale i plesale zajedno s drugima.

Naprijed su nastajala žitna polja i prometnice koje su sve također plesale. Divovske su žabe urlale u višeglasnim korovima: “Želimo li biti slobodne?” “Želimo li biti slobodne?”

Plešuće se carstvo plitice silno osvijetlilo ∞ a duhovi su svojim očima od opala ugledali bezbroj debelih konopaca na kojima je visjelo svo to cjelokupno plešuće društvo.

Gore u tamnozelenom nebu postale su vidljive i debele šake koje su držale konopce i upravljale njima.

S neba se odjednom sjurio bezbroj širokih mačeva koji su pred očima od opala sijevali amo-tamo tako da su duhovi pomislili kako se pred njima razvija velika borba nevidljivih, koji svime upravljaju pomoću svojih konopaca.

127

Paul Scheerbart

Od silnog se sijevanja mačeva to veselo carstvo pajaca s divovskim žabama ubrzo više nije moglo razabrati. Duhovima iz vreće bilo je vrlo žao da nisu mogli ništa reći budući da su im nedostajala usta; kazališne predstave, kojima im je bilo dopušteno prisustvovati, na vreću su djelovale tjeskobno.

Sijevajući mačevi postupno su uništili jedni druge i otpali.

Tada se ponovno pojavilo carstvo pajaca.

No dok su se mačevi borili, gorama su se, utvrdama, žabama, prometnicama, žitnim poljima i šumskim područjima pridružila velika plava mora.

Premda se konopci više nisu vidjeli, pajacstvo se nastavilo ∞ i to još s većom žestinom.

Duhovi su gledali na sve strane, no od cijelog tog plesa ništa nisu razumijevali; sve je stremilo u smjeru plavih mora koja su silno tutnjala.

Duhovi su slušali svojim bisernim ušima te su postupno počeli razabirati o čemu se govori. Žabe su rekle: “Mi smo veliki upitnici pa sada može započeti velika borba oko izbavljujućih rečenica. Izbavljujuće rečenice u sebi sadrže velike odgovore. Mora u sebi sadrže oboje ∞ kako rečenice, tako i odgovore. A te dvije stvari plavim lukavim morima moramo preoteti. To će biti divan rat!”

Na to su žabe skočile u plava mora tako da je nastao silan pljusak.

Pritom su žabe sa smiješkom pitale: “Ima li nešto zabavnijeg od neznanja?”

“Pitamo li to kako bismo nešto znali ∞ ili pitamo to kako bi tek znali da je znanje samo znanje o neznanju?”

“Ne pruža li nam znanje o neznanju najveću porciju samosvijesti?” Žabe su zaronile; na tamnoplavim morima nastalo je mnogo bijele pjene.

Sada su na mora navalile i gore s utvrdama kako bi i one iz njih izmamile izbavljujuće rečenice.

Mora su gorama ususret bacala svoje tutnjeće valove tako da je pjena poprskala utvrde.

A brda su stenjući pitala: “Je li misliti više od pitati?”

“Je li misliti i pitati jedno te isto?”

“Sastoji li se sva naša mudrost tek od velikih pitanja?”

“Je l’ ćemo vječno biti samo upitnici?”

“Leži li možda naša sreća samo u umijeću postavljanja pitanja?”

A utvrde su pitale: “Postoji li neko pitanje koje nas može učiniti trezvenima?”

Mora su, kao da su ranjena, svoje plave vodene mase povukle daleko od gora, sabijajući se visoko u zrak.

I mora su se pretvorila u visoke planine.

Za njima su sada pošle prometnice, pitajući žustro: “Je l’ lakše postajemo svjesni onoga što je izvan nas, ili takozvanog ja?”

“Jesu li svijet i ja tek šale koje se zbijaju u snu?”

“Je li uopće zamislivo neko biće koje može pogledati svijetu u srce?”

A ustalasana su žitna polja pitala: “Ima li svijet uopće srce?”

“Je li svijet jedno jedincato biće ∞ poput nekog žitnog polja?”

“Ima li svijet kožu?”

“Je li svijet pametniji od svega onog što u njemu živi?”

128

“Može li neka stvar koja živi u svijetu postati podjednako tako pametna ili podjednako tako glupa kao i cjelokupni svijet?” Šume su se, međutim, ponovno zbile poput ježa te su režeći pitale: “Kada nešto pitamo, jesmo li mi upravo oni koji pitaju ∞ je li to doista najveće pitanje?”

“Kada pitamo, jesmo li upravo mi oni koji ovdje misle ∞ je li to doista najveća misao?”

Na to su mora svoje vodene mase izbacila u vis, što je sličilo tome kao da se uvis dižu milijuni fontana.

Duhovi iz vreće jasno su razabirali kako mora psuju i govore: “Pa veselite se, što toliko zabave nalazite u postavljanju pitanja. Naivni ste kao patriotski ratnici. Kada bismo Vam odgovorili na sva Vaša pitanja, morali biste smišljati nova pitanja. Te ćete se muke riješiti našom šutnjom.”

Na to su se gore s utvrdama protegnule zajedno s prometnicama i žitnim poljima posve visoko u vis, htijući se pritom boriti s morima.

Morima su, međutim, sa strane izrasla bijela krila.

I dok su krila silno rasla, divovske su žabe u velikim lukovima izlijetale iz plavih vodenih masa te takvom silinom udarale o gore i prometnice da su se vesele životinje rasprsnule i jadno skončale.

A tada su plava mora svojim bijelim krilima tako žestoko počela udarati oko sebe da su se gore raspuknule na bilijune kamena koji su posve prekrili i žabe i šume, i prometnice i žitna polja, tako da je plitica od mahovine u potpunosti bila puna kamenja kao da je sniježilo kamenje.

Plava su se mora uzdigla i na bijelim krilima odletjela visoko u nebo poput divovskih ptica.

Krilata su mora, u čijem su vodenom tijelu uokolo plivale ribe i rasli koralji, a morske se zvijezde borile s kamenicama ∞ ta krilata mora nadolje su bacala velike sjene koje su bile mnogo, mnogo veće nego li bilijuni mora zajedno.

Oči duhova od opala ubrzo ništa više nisu mogle razabrati ∞ toliko su mračne bile velike sjene mora. No oči od opala na dalekom su rubu velike plitice, u čijoj se sredini nalazila vreća, ugledale tajanstvene sablasti ∞ kako poput paukova plaze preko ruba i polako se spuštaju unutra.

Nakon što su se pauci uspravili, duhovi iz vreće prepali su se njihove silne veličine; sedam je strašno dugih nogu nosilo oklopljen trup, a noge su im na iskošenom tlu plitice krcatom kamenjem stršale poput krinolina.

Oklopljeni se trup uzdizao visoko u nebo koje je sada bilo sivo poput olova i ne baš naročito svijetlo ∞ a doimalo se tako neobično rebrasto kao da kroza nj prolaze cijevi.

Sablasti su gore imale posve malu glavu na kojoj su se oči jedva mogle razabrati.

Divovski su pauci imali sedmero golemih dugih ruku, a sa sedam gomoljastih šaka držali su dršku hrđavog noža za pečenje koji je izgledao prilično opasno.

Ta se stravična bratija popela jedan drugome na leđa, a oni najviši svojim su noževima za pečenje dodirivali olovno-sivo nebo ∞ te su iz neba počeli oprezno izrezivati velike sedmerokute komade.

Kroz sedmerokute rupe oči su od opala mogle vidjeti velik, šaren zvjezdani svemir u kojemu je bilo vrlo svijetlo.

129

Paul Scheerbart

Oči od opala vidjele su kako su šarene zvijezde međusobno povezane šarenim dugim konopima tako da je to zvjezdano nebo izgledalo poput stare mjerke u kojoj bezbroj niti paučine tvori kaotične mreže.

Sedmeronoge su se sablasti sa svojim komadima olovnog neba počele spuštati dolje, htijući s nebeskim dobrom odmagliti otraga do dalekog ruba odakle su i došle.

No komadi olovnog neba izmigoljili su se iz ruku tih dugih tipova i poletjeli uvis poput Swiftovih otoka, lebdeći ondje uokolo.

Sedmeronogi su stajali posve zbunjeni.

Tada su na glave sedmeronogih posve iznenada pali komadi olovnog neba i pritisnuli njihov trup toliko snažno da su se tanke noge ispod njih raspuknule poput stakla.

No komadi olovnog neba zajedno s oklopljenim trupovima izbušili su tako duboke rupe u plitici od mahovine da se i ona raspala te u velikim komadima počela padati u nepoznatu dubinu.

Pritom se vreća s očima od opala prevrnula te počela padati za komadima olovnog neba i komadima plitice od mahovine.

Duhovi su se odvojili jedan od drugoga i počeli padati u mračno zračno carstvo, gdje su se ponovno preoblikovali, a potom zamijetili i neobične mirise cvijeća.

U tamnom zračnom carstvu nevidljivi su cvjetovi mirisali tako jako da su duhovi bili prisiljeni pomisliti na davnu prošlost ∞ i odjednom su se prisjetili jednog dugog, dugog života.

S njemačkoga preveo Tihomir Engler.

Preuzeto s web-stranice http://scheerbart.de/

130

131

DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD Dorantes 132

DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDDDD DDDDDDDDolores Meksička pjesnikinja Dolores Dorantes živjela je 25 godina u zloglasnom Ciudad Juárezu, u kojem žene siluju i ubijaju takvom lakoćom kao da se sve događa u crtanom filmu. Otkada je dobila politički azil u Los Angelesu, Dorantes je postala pjesnička senzacija koja u nerazmrsiv čvor veže krvavu granicu dviju ludih država. Nas djevojaka je stotinu. Morat ćeš prerezati svakoj vrat ili nas naoštriti da ti čuvamo sjećanja. Daj nam noževe. Moramo razmisliti. Svodovi. Mi smo otkucavajuće bombe. Nebo ima najljepše noge. Savršene smo. Iskoristi nas i ozlijedi nas.

(Zoran Roško) 133

134

Dolores Dorantes

Stil

∞ U botanici, vrat (stylus) cvijeta kritosjemenjače produženje je plodnice na čijem se kraju nalazi njuška.

Vrat (stylus) ne sadrži zametke što ih ograničava na područje gineceja zvano plodnica. ∞ Osnovni i prepoznatljiv način izražavanja.

— Sve želimo da nam prekriju usta. Nalet ptica razdire naše nebo. Sve želimo da nam prekriju oči. Nebo je prekriveno krvlju. Mi želimo ono neodgodivo. Sve želimo da nam prekriju usta. Želimo ono neodgodivo. Želimo da nam prekriju oči. Nalet ptica na naše. Nebo. Smiren pogled poput tvoje površine, a u dubini svijet prekriven krvlju. Sve želimo bez imalo moći. Sanjamo pod vodom. Svezale smo si potrebne blokove.

Nećemo izaći. Pronaći će nas tek u neočekivanim hodnicima uma. To smo. Blago, djevojke poput nakita. Slijepe i svježe.

— Neće nas pronaći, ali mahat ćemo s ekrana. Govoriti tebi u lice.

Prenosit će nas iz zatvorenih grobova do tvoga doručka. Neće biti ničega doli raspadanja. Otamo ćeš piti. Otamo ćeš raditi. Stvorit ćeš zvijezde i uzdići kraljeve i kraljevstva. Ljubit ćeš noge primitivnosti. Podići ćeš je na oltare i posvetiti joj svoje misli. Vrijeme bez sunca. Vrijeme bez vremena.

— Našim podatnim usnama i brojevima cvjetova, primitivnost. Čekat će na vaš susret kao na slučajnost.

— Na naše noževe. Nek’ dođu. Nek’ ti druge svjetski poznate maske dođu uručiti neku nagradu. Nek’ dođu maskirane u vulkan ili prašumu.

U pročišćenu vodu. U telefon ili žeđ. Nek’ dođu glumeći da imaju gorivo i dišući. Nek’ se umovi ujedine pod krinkom vlasti. Pitanja za djevojke.

Taj se život održava u kodovima. Nek’ onaj maskiran u umjetnost dođe poljubiti naše peteljke. Naše će maske polizati njihove maske i sve ćemo zadržati za sebe. Nek’ dođe i ona maskirana u svjetlost, i ona druga maskirana u kišu.

135

Dolores Dorantes

— Drvo ispod naših ruku i željezo po njima. Beton i usta žele se ponoviti.

Pitanje prostora igra je za djevojke. Pitanje vremena riješit ćemo a da ne skrenemo pogled s našeg monitora. Mjesto nije ljudsko i klija u našim tijelima. Procvjetat ćemo bez tvojeg odobrenja. Sjeme koje se rastvara, vegetacija koja raste iz svih usta. Plodove krvi ćemo cvjetati. Drveće od pepela. Pupoljke kemijskog sjaja koji su krenuli hodati.

— Moj sjaj. Žeravica koja nastanjuje udubine svijeta. Vrućina se širi.

Kuća od srdaca. Jelen koji svladava našu mržnju. Rijeka vrućine. Žeravica.

Kuća bez vlasti korača ugljenom stijenom koja je cijeli svijet. Tlo se širi.

Mržnja koja nastanjuje vrućinu ove rijeke. Kuća. Jelen trči zastrašen svijetom. Stijena. Sjaj koji svladava udubine ove mržnje.

— Tvoje nam tijelo odgovara. Onda imamo tijelo praznoga srca u koje se možemo pravilno ušuškati poput vojnika ili nakita. Naši su zidovi od drva i metala. Ondje, ušuškane, počinjemo tkati divovsku šumu. Oči koje se otvaraju da nas vide kada im okrenemo leđa. Kablovi, razgovori. Pokorno uzimamo uzicu ustima i nosimo je ni u čije ruke. Bivale smo svakom maskom i svakim žednim jezikom ili smo bile svaka maska i svaki žedni jezik. Bivale smo mjestom ili smo bile mjesto.

— Grane. Grane prolaze zrakom. Grane režu zrak. Prolaze beskonačnom kožom neba. Bičuju nebo. Strasti, jedino što od nas imaš su otrgnuti komadići neba. Mi smo komadići. Živi dijelovi jednog stabla. Zlatni vez u mukama nanesen po zraku, koža zraka jedino je što imaš. Plavo meso neba. Koža po kojoj ne možeš koračati. Želimo da nas želiš zagrliti. Sviđa nam se što pokušavaš pridržati nebo. Sviđa nam se što su ti ruke naletjele na grane. Sviđa nam se što usmjeravaš grane po zraku. Sve želimo da nas podrežeš. Nalet ptica. Želimo da nam prekriješ usta. Na koži neba miruju niti tvojih vena. Strasti, zadrži nas od samog otkucaja.

— Zatvori nas. Razbij nam usta. Uđi. Muči nas u nekim drugim stvarnostima. Uzmi nas mišlju i riječju. Baci nas na koljena. Nek’ tvoj nalet ptica preleti iznad nas. Pretvori nas u nebo kojim prolaze grane. Zgrabi nas za vrat kao da smo životinje. Kao da smo životinje, strasti.

— Došle smo posjetiti tvoj krevet. Gomila djevojaka. Sve je bilo vrlo neodređeno. Sve je bilo bez krvi. Došle smo. Prići ti. Potražiti tvoje ruke spremne da muče. Umrljati te prije nego što se probudiš. Mi smo gomila djevojaka koje se igraju tako da se ljube. I drže te za ruke. Zabljesni. Ne radimo ništa loše. Nismo ni bol ni umor ni smrt.

— Crna slika za tebe koji spavaš. Transparentni porok. Budi nalet ptica.

Nalet vrućih ptica. Budi vrelo zujanje. Budi iznad nas na kraju ovog leta.

Nek’ svi vrhovi planina budu zasuti zvijezdama. Nek’ nestanu i boluju nestajući.

— Sve želimo da nas održiš na životu. Želimo da nas stalno podgrijavaš.

Da kažeš da i još. Da zapovjediš legnite i pokažite mi svoje jezike. Sve želimo da nas zacrveniš. Da prođeš kroz nas. Želimo primiti udarac tvog jezika i izgubiti razum. Pokušaj nas obuzdati i hodati s nama. Pokušaj 136

otkriti što smo. Mi smo tvoji kodovi, niz znamenki spreman da ih pokoriš. Crveni i sjajni brojevi. Podgrijane.

— Niz djevojaka čeka. Red zaražen pitanjima. S koje te strane tvojih misli najviše proganja smrt? Koliko misliš da nas ima? Kako si postao naš učitelj? Strasti? Nalet ptica? Uživaš li dok nam prekrivaš usta? Je li ovo neodređeno? Možeš li čuti kodove koji jesmo?

— Zlatni vez bolno upleten u nebo, želimo se okrenuti. Želimo da nas držiš licem prema podu. Tvoji kodovi izgaraju. Zona u koju ne smiješ kročiti. Želimo da nas podigneš nježno. Niz grobova i otmica tebi na usluzi. Izmjenjiva lica. Noge lutaka. Kad ti tako poželiš, nebo otvara svoja usta. Kad ti tako poželiš, nebo se okreće i skriva te iznad naših arsenala. Prekrivamo si svoja djevojačka lica. Mi smo rat.

— Mi smo rat i mi smo sklonište. Nebo otvara usta da možeš sakriti svoju granatu. Čekamo te i otkucavamo poput bombi. Ispod i iznutra. Ispod i iznutra. Ispod i iznutra, mi smo more djevojaka od pepela. Naoružane smo adolescentice koje prelaze granicu. Gospodar, učitelj, ono što nam se prešuti. Zatoči nas. Zajaši nas i ostavi nas na životu.

— Daj nam bocu i uništit ćemo tvoj svijet. Zapali nas i vatra će se širiti poput zaraze. Došle smo do tvojeg ureda. Do tvojeg stroja. Došle smo do tvog učiteljskog stolca. Do ovog svijeta koji više nije svijet. Gdje se ništa ne dodiruje i ljubimo se. Spajamo naše usne djevojaka mokrih od nekog goriva. Daj nam šumu. Daj nam vlast.

— Drugi život. Neće nas pronaći nigdje nego u neočekivanim hodnicima uma. Ovo je mjesto vruće. Ovo mjesto u koje si se uvalio je vruće. Nas djevojaka je stotinu. Morat ćeš prerezati svakoj vrat ili nas naoštriti da ti čuvamo sjećanja. Daj nam noževe. Moramo razmisliti. Svodovi. Mi smo otkucavajuće bombe. Nebo ima najljepše noge. Savršene smo. Iskoristi nas i ozlijedi nas.

— Ova knjiga ne postoji. Sve ovo u ime ljubavi koja ne traje. Svaki redak izbačen. Prizor krvi sada je poput droge. Otvori nas u ovom nemogućem teritoriju. Neograničene. Ponovljene. Otkrivene. Mi smo ovdje kao trag koda. Kucamo ti na vrata da nas preplivaš. Vatra i voda. Mi smo u bocama i eksplozivima. Mi smo istrijebljenje. Mjesto bez države. Zaveži nas, stavi nas na uzicu. Zapovijedi legnite i pokažite mi svoje jezike: nalet ptica.

— Teritorij bez luke, teritorij bez stanice, tijelo praznoga srca. Iskrvarena zemlja mi smo samo tvoje, trčimo. Sve trčimo da bismo ušle u tebe. Mi smo more golih djevojaka. Sretne usred vriskova. Stižemo do tvojih prsa.

Naoružane maskama djevojaka i životinjskim jezicima. Gotovo si umro.

Više od ovog teritorija nesigurnosti. Tvoje smo. Tebi na volju i želimo ono što je naše. Polako se pomičemo, nastanjujemo se ondje. Grijemo se ondje. Trčimo kao što trče krv i lobelije od straha. Ulazimo kao i svježi zrak. Redamo se pravilno poput vojnika ili nakita.

137

Dolores Dorantes

— Tijelo praznoga srca. Ondje ćemo se ušuškati. Potonulog smo srca. Bez krila smo i praznina smo. Zapovijedamo ti da od ove noći ti nama daješ zapovijedi. Od ove će noći uvijek biti noć i nikada nećeš napustiti ovaj krevet: silan nalet ptica i vlast. Stigle smo. Završit ćeš na nama. Nama koje imamo kožu od neba. Koje imamo savršene noge. Lice djevojke i životinjski jezik. Kojima si dobro prekrio usta i stavio nas na uzicu. Kojima si zapovjedio legnite i pokažite mi jezike. Rodit ćeš se na nama.

Ako svjesno tražiš stil, na koncu usvojiš masku, krinku s kojom te lako prepoznati.

Zamišljam stil kao potragu za samim sobom. Sporije je, nije sigurno da ćeš ga pronaći, ali ako se proizvede, rezultat će biti autentičan... U odvojenim karpelnim listovima, nitasti produžetak plodnice koji završava na njušci.

— Da bismo spavale na tvojoj krvi, želimo da nam prekriješ oči i staviš ono nepoznato na jezik. Vodi nas tamo gdje se rađa strast, a nebo nestaje. Želimo se zatočiti tamo gdje je najtoplije. Gdje je najtoplije, strasti. Sve želimo trčkarati po gorivu, kao po livadi prepunoj lobelija. Želimo da nam prekriješ oči i želimo osjetiti. Osjetiti hladan udarac okusa od kojih nam natiču usne i koji uzrokuju rat. Osjetiti a da ne vidimo barut koji nas potpaljuje. Primiti a da ne znamo koliko se glava kotrlja gradom. Ponudi nam.

— Okreni se i nebo će otvoriti usta. Nestao si među nama. Ovo je knjiga koja ne postoji. Okružile smo te. Nebo i smrt. Nebo i krv. Savršenstvo i bol. Tvoje smo kada vjeruješ da nas proždireš. Tvoje smo sa zatvorenim ustima. Instrumenti tvoje fonacije. Ne razlikujemo se. Skačemo u nebeski obruč. Prostor smo i površina smo. Nebo ima tijelo koje hoda. Put je prekriven krvlju.

— Bijes. Oslonac koji hoda. Zlatni vez kodova uništava noć. Zlatni vez na osloncu od kože koji se ne odupire. Nebo otkucava.

— Krvoločne smo i seksualno zrele. Kao što si i htio. Kao što si nas i stvorio unutar svojih mogućnosti. Bombe otkucavaju pod vodom prekrivenom suncem. Ovo nebo je sunce, ovo sunce je voda, ova voda je naš odmor. Naši otkucaji pokreću tvoje tijelo praznoga srca. Namještamo se poput vojnika ili nakita. Sjajimo. Mjesto koje nema ni prostora ni izlaza. Šapni nam što želiš.

— Sve brave na tvom prividnom radnom stolu. Mirne, čekaju. Čuvaju oštrice i popise istrebljenja. Niz imena. Redci slova spaljuju papire. Ovo je mjesto vruće i maskira se u kisik. Ovo je mjesto zaraženo i odijeva se u polje odneseno vjetrom. Ovo krvavo nebo koje se kreće.

Vrsta igre koja odgovara svakoj osobi. Stil može biti agresivan, obramben, pozicijski, taktičan.

Pojam kojim se opisuje gnomon, iako u širem smislu, jer se termin rabi u slučaju okomitih elemenata kao i onih vodoravnih.

138

— Ispred monitora, mi smo one koje čekaju naredbu da te progone. Hodamo udaljene i prazne prije nego što prijetimo. Mi smo tvoje lobelije najdražih nogu. Svaki put kad napadnemo kao da ti dijelimo poljupce.

Daj nam vlast ili smjer pucnjeva. Mi smo svježi plodovi rata.

— Ova knjiga ne postoji. To je samo monitor zaražen kodovima kako bi nas mogao razumjeti. Želimo da nas želiš zagrliti. Ova knjiga ne postoji.

To je organizam koji se kreće. Već znaš tko smo, Državo. Mi smo poricanje i promjena koje tvore tvoj zaplet. Mi smo životinjski jezik i maska djevojke. Lutkine noge. Svjetlo monitora. Želimo da nas želiš vrele.

— Pisana nas riječ pobjeđuje, reže nam glave. Pisana nas riječ pali i gasi.

Drži nas na koljenima dok te ne poljubimo. I ne postoji. Poput otkucavajuće bombe: ne postoji. Poput neba od krvi. Poput našeg srama.

Ne peče.

— Predgovor. Došle smo te posjetiti. Poput udarca, ali bez snage. Slabašne. U napornim radovima. Uvijek braneći sve klasično.

— Ovo neće prestati dok se ne probudiš, zato predaj se. Nalet ptica.

Rukovet djevojaka poput cvjetova. Ovdje smo za tvoj predgovor.

Hodamo prema tebi. Nekoliko nas stiže prekasno da bi nam stavio brnjicu. Nosimo masku tebe, tvojih zatvorenih očiju. Netko je izmjerio svako lice. Zlatni vez u mukama nanesen po zraku. Nečija je ruka oblikovala svaku usnu. Stvorila je usnu i stimulirala usnu. Stvorila ju je poput udarca. Netko nas je stavio u masku tvoje usne.

— Radnice poput marljivih cvjetića za tebe: skupljamo med od drame.

Od onoga što nikad ne postoji kao ova knjiga otkuda ti oblikujemo svaki kod. Ispod ove površine nema ničega osim strogo poredanih vrućih i brzih kodova. Redamo se poput vojnika ili država. Izabiremo boje, kemikalije i sastojke: ovaj je za dio gdje podižeš jezik, ovaj kada dobro otvoriš usta, ovaj svaki put kad biraš svoje pratitelje, robove ili namirnice. Nalet cvjetova.

— Stigle smo kao negacija, tako da nas možeš istrijebiti u samom pokušaju. Moraš odlučiti. Koja mentalna mjera opreza. S kojim odmakom i u kojim intervalima. Imaj vrijeme na umu. Kao i svaki dan. Vrijeme postavlja pitanja za djevojke. Udaljenost postavlja mjere opreza za djevojke.

Daje nam ono što nam pripada. Mi, djevojke, nosimo tvoju masku savršene vlasti. Pjevamo poput djevojaka i plazimo svoje životinjske jezike.

Djevojke - bez željeza i bez drveta - radimo poput sužanjskih cvjetova skupljajući med. Mi smo poput ljupke kiše peteljki. Nek’ nas posjete.

Nek’ se dive čudu hodanja po djevojkama i po njihovoj krvi. Nek’ dožive nebo koje se kreće.

Sa španjolskoga prevela Ana Jokić Ulomci knjige Estilo. Poesía, Mano Santa 2011.

139

KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKKK Takiji 140

KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKKKKKKKK KKKKKKobayashi 141

142

Iva Gjurkin

Kobayashi Takiji: Brod-tvornica račjih konzervi

J

apanski pisac Kobayashi Takiji (1903. ∞ 1933.) život je u jednakoj mjeri posvetio borbi za prava radnika i književnosti. Svjedočeći sukobu između stoljetne tradicije i nagle modernizacije koji je tih desetljeća potresao Japan i aktivno sudjelujući u pokretu za prava radnika, Kobayashi u svojim

djelima bilježi neslavnu stranu povijesti. Njegove pripovjetke govore o ženama prisiljenima da postanu prostitutke kako bi preži­ vjele (Napuštene, Takiko i ostale), o prvom velikom štrajku radnika i seljaka (Odsutni zemljoposjednik), o masovnim hapšenjima i mučenjima članova komunističke partije i radničkog pokreta (15. ožujka 1928.). Roman Yasuko govori o dvjema sestrama koje se priključuju sindikatu, a Život člana partije roman je u prvom licu s autobiografskim elementima koji opisuje kako političku borbu radnika, tako i problem osvještavanja i ostvarivanja individualizma u kulturi temeljenoj na samoporicanju. Taj roman Kobayashi nije uspio dovršiti; umro je u 29. godini, nakon što ga je uhitila specijalna policija zadužena za nadziranje političkih grupa i ideologija.

Iako je kao uzrok smrti službeno naveden srčani udar, pretpostavlja se da je umro od posljedica mučenja.

Brod-tvornica račjih konzervi (Kaniko-sen), čiji odlomak ovdje donosimo, Kobayashijevo je najpoznatije djelo nakon čijeg je objavljivanja 1929. otpušten s posla u banci. Taj kratki roman je napisan na temelju istrage stvarnih događaja u 1920-ima. Mjesto zbivanja ∞ brod-tvornica ∞ piscu je poslužilo kao idealna pozadina za prikaz borbe radnika u vrijeme političkih previranja u Japanu, jer riječ je o prostorno-vremenskoj izolaciji u kojoj slovo zakona ne znači ništa. Tako se u tom romanu isprepliću gotovo sve aktualne teme: mučni uvjeti rada u ime “napretka” opisani brzim potezima kista; prava radnika koji se počinju organizirati upravo zato što se ta organizacija neprestano priječi; problem korištenja nacionalističke ideologije u ime kapitalističkog bogaćenja; i, napokon, odnosi moći koji se svode na to da povlaštena manjina doista ne doživljava radničku većinu kao ljudska bića.

Do 1933. roman je preveden na kineski, ruski i engleski te je postao poznat diljem svijeta. Nakon toga je, međutim, nailazio na cenzure, zabrane i zaborav u kojemu je čamio gotovo do kraja stoljeća. Tijekom posljednje ekonomske krize u Japanu ta priča o ljudima koji “prodaju svoja tijela” da bi njihove obitelji preživjele, ljudima koji su kroz rupe u zakonu propali u žrvanj pro∫ta roman se ponovno našao u središtu pažnje. Japanski su se radnici stali organizirati i tražiti ostvarenje ustavnog prava na život ∞ potvrđujući time kako žalosnu bezvremenost problema opisanog u Kobayashijevom romanu, tako i njegovo temeljno rješenje.

143

144

Kobayashi Takiji

Brod-tvornica račjih konzervi

“S

01 Zo∞ri ∞ tradicionalne japanske sandale od drveta ili slame. Op. prev.

1

tari, nadrapali smo.”

Naginjući se preko ograde palube, dva su ribara gledala na grad Hakodate što je grlio more poput rastegnutog puža. Jedan od njih ispljune cigaretu koju je popušio do prstiju.

Čik padne, odbijajući se o gornji dio broda i zaigrano se okrećući na sve strane. Čovjek je zaudarao na alkohol.

Parobrodi s crvenim nabreklim trbusima uzdizali su se iz vode; ostali, natovareni teretom, naginjali su se na stranu kao da ih more vuče odozdo. Bili su tu ogromni žuti dimnjaci, velike, zvonima nalik plutače i čamci što su jurili između brodova poput stjenica. Tamne mrlje naftne čađe, komadići kruha i trulo voće što je plutalo po valovima kao da su tvorili kakvo neobično tkanje. Zagušljiv dim što je zaudarao na ugljen lebdio je ponad valova nošen vjetrom. S vremena na vrijeme oštro klepetanje dizalice razleglo bi se preko valova i odjeknulo u tijelima.

Točno ispred broda-tvornice račjih konzervi Hakkomaru usidrio se stari jedrenjak s kojega se gulila boja; sidreni lanac bio je spušten iz rupe na pramcu što je podsjećala na volovsku nosnicu. Dva su strana mornara s lulama u ustima koračala palubom amo-tamo poput robota. Činilo se da je to ruski brod. Nesumnjivo, bio je to patrolni brod poslan da drži na oku japansku ploveću tvornicu.

“Nemam više ni novčića. Sranje, gle.” Jedan se od ribara primaknuo drugome, zgrabio ga za ruku i pritisnuo je uz džep samtenih hlača ispod svoje jakne. Činilo se da se u džepu nalazi neka kutijica.

Drugi muškarac tiho je promatrao lice druga.

“He, he, he”, prvi se nasmije tiho. “To su karte.”

Kapetan broda pušio je cigaretu i koračao palubom poput admirala.

Dim koji je izdisao lomio se u oštrim kutevima čim bi prešao vrh njegova nosa te je odlazio dalje u krpama. Mornari, vukući zo∞ri01 s drvenim potplatima, ulazili su i izlazili iz prednjih kabina sa zdjelicama za hranu u rukama. Pripreme su bile dovršene, a brod spreman za isplovljavanje.

Dva ribara provirila su kroz vratašca što su vodila u radničke kabine smještene na dnu broda. Ugledali su bučno komešanje između tijesno 145

Kobayashi Takiji

naslaganih ležajeva, koji su zajedno nalikovali gnijezdu punom oštrih ptičjih lica. Radnici su bili sve sami dječaci od četrnaest ili petnaest godina.

“Odakle si?” “Četvrt x.”

Sve sama djeca iz sirotinjskih četvrti Hakodate, povezana bijedom.

“A dečki na onim tamo ležajevima?”

“Oni su iz Nambua.”

“O oni tamo?”

“Akita.” Svaka je grupa ležajeva pripadala drugome kraju.

“Odakle u Akiti?”

“Sjever Akite.” Iz dječakova su nosa curile guste bale, a rubovi očiju bijahu mu upaljeni i ovješeni.

“Vi ste seljaci?”

“Da.” Zrak je bio zagušljiv, ispunjen kiselim mirisom trula voća. Desetak bačvi s ukiseljenim povrćem stajalo je pored vrata, dodajući tome vlastiti odurni smrad.

“Od sad možeš spavati zagrljen sa svojim starim taticom”, ribar se razvratno nasmiješio.

U mračnome je kutku majka gulila jabuku za sina koji je ležao na leđima na ležaju. Majka je nosila trokutasti šal, radnički kaput i hlače.

Gledala je dijete kako jede jabuku pa pojela spiralnu koru. Dok je s njime razgovarala, majka je vezivala i odvezivala maleni, u tkaninu zamotan paket što je ležao pored djeteta. Bilo je tu sedam ili osam majki. Djeca s glavnog otoka koju nitko nije došao ispratiti povremeno su bacala pogled u njihovu pravcu. Žena je iz kutije izvadila karamele i djeci pored sebe dala po dvije, govoreći: “Budite dobri prema mojem Kenkichiju; surađujte kao prijatelji.” Ženina kosa i odjeća bili su pokriveni cementnom prašinom. Ruke joj bijahu nezgrapne, velike i grube poput korijenja kakvog drveta.

Druge su majke djeci brisale noseve, čistile lica rukama i ručnicima i tiho razgovarale s njima.

“Tvoj dječak izgleda snažno”, rekla je jedna od majki.

“Valjda.”

“Moj je tako slabašan. Da barem mogu nešto učiniti...”

“Sve smo zabrinute.”

Dva su se ribara povukla s vratašaca s određenim olakšanjem. Zanijemjeli su i potišteno se vratili k svojim trapezoidnim “gnijezdima” koja su bila bliže pramcu nego ona rupa za radnike. Sa svakim dizanjem i spuštanjem sidra svi bi u gnijezdu poskočili i pali na hrpu, kao da su ih ubacili u mješalicu za beton.

U sumornoj su unutrašnjosti ribari ležali poput svinja. Mučan smrad sam je po sebi bio smrad svinjca.

“Kvragu, kako smrdi ovdje!”

“Dabome da smrdi ∞ i to zbog nas.”

Ribar čije je lice podsjećalo na crvenu žbuku točio je sake iz dvolitrene boce u okrhnutu šalicu za čaj. Pokraj njega je na leđima ležao drugi muškarac, jeo jabuku i listao jeftin časopis s poderanom naslovnicom. Četiri su čovjeka sjedila u krugu i pila. Jedan koji još nije popio dovoljno ugura se među njih.

146

“Kvragu, bit ćemo na moru četiri jebena mjeseca. Znao sam da nema šanse da se poševim, pa...” Neki krupan čovjek oblizne debelu donju usnu i zaškilji. Podigne praznu vrećicu za novac nalik osušenom kakiju i zanjiše je u razini očiju. “Gle mi novčanik. Ona udovica možda jest mršava drolja, ali zna kako se jebe!”

“Hej, začepi!”

“Ne, ne, želimo čuti!” Čovjek se vedro nasmije.

“Pogledajte ono dvoje tamo. Nije li to prizor za umorne oči?”

Mutnih očiju prikovanih za krevet preko puta, pijanac pokaže bradom na jednog ribara koji je upravo davao novac svojoj ženi. “Pogledajte vi to!”

Ribar i žena poslagali su zgužvane novčanice i srebrnjake na malenu kutiju i brojali ih. Ribar je nešto pisao u malenu bilježnicu, svako toliko liznuvši olovku.

“Zaboga, možete li vjerovati?”

“I ja imam ženu i djecu!” zareži čovjek koji je potrošio novac na prostitutku.

Jedan mladi ribar progovorio je s ležaja malo dalje. Lice mu je bilo nateklo od mamurluka, a duga mu je kosa visjela preko čela. “Mislio sam da ovaj put neću stupiti nogom na brod. Ali agencija za zapošljavanje me preveslala, tako da sam završio bez kinte. Bit ću ovdje dok ne crknem.” Čovjek koji mu je bio okrenut leđima, očito iz istoga kraja, nešto mu prišapne.

Par krivih nogu pojavi se na vrhu stepenica koje su vodile u kabinu pa se niz njih spusti čovjek s velikom, staromodnom platnenom vrećom na ramenu. Pogledavši uokolo, spazi prazan ležaj i popne se na nj.

“Zdravo”, reče on, naklonivši se čovjeku do sebe. “Pridružit ću vam se.” Lice mu bijaše masno i crno, kao da je premazano kakvom tamnom tvari.

Nešto kasnije ribari su saznali priču o tome čovjeku. Nedugo prije no što se ukrcao na brod bio je radio kao rudar u rudniku ugljena Yubari i gotovo je poginuo u eksploziji plina. Takvo se što dogodilo mnogo puta ranije, no taj se put rudar najednom prestrašio i napustio rudnik. U vrijeme eksplozije bio je gurao vagonet s ugljenom po tračnicama. Gurao ga je prema čovjeku na odlagalištu kada je eksplodiralo. Kao da mu je stotinu magnezijskih lampi bljesnulo pred očima odjednom. U djeliću sekunde osjetio je kako mu se tijelo diže u zrak poput komada papira. Nekoliko vagoneta raznesenih eksplozijom proletjelo mu je pored očiju kao da su lakši od kutija šibica. To je bilo posljednje čega se sjećao. Nakon nekog ga je vremena probudilo vlastito stenjanje. Predradnik i rudari bili su gradili zid preko okna kako bi spriječili da se vatra proširi. U tom je trenutku jasno čuo glasove drugih rudara s druge strane zida kako mole za pomoć. Njihovi su mu se uzvici usjekli u srce. I dalje je bilo vremena da ih se spasi! Naglo je ustao, skočio usred drugova i mahnito zavikao: “Stanite, stanite!” (I on je nekada gradio takve zidove, ali tada ga to nije diralo.)

“Prokleti idiote! Ako se vatra proširi, mrtvi smo.”

Zar nisu čuli da glasovi postaju sve tiši i tiši? I ne znajući što čini, mahnito je potrčao uz okno, mašući rukama i vičući. Nebrojeno je puta posrnuo i pao, udario je glavom o grede ponad sebe i natopio se blatom i 147

Kobayashi Takiji

krvlju. Napokon se spotaknuo na željeznički prag, prekobicnuo poput bačena hrvača i, udarivši u tračnice, izgubio svijest. Čuvši rudarevu priču, mladi ribar reče: “Pa, nije ni ovdje puno bolje...”

Rudar ga promotri žućkastim očima lišenim sjaja kakve se često nalaze kod ljudi koji rade pod zemljom, ne rekavši ništa.

Neki od “ribara-seljaka” iz Akite, Aomori i Iwate sjedili su uokolo s opušteno prekriženim nogama i rukama uz bokove, ignorirajući sve i svakoga. Ostali su se naslonili na stupove zagrlivši koljena, nevino promatrajući druge kako piju i pažljivo slušajući njihovo preklapanje. Zadaća prehranjivanja obitelji, nemoguća usprkos tome što su radili na poljima od rane zore, natjerala ih je da dođu ovamo. Kod kuće su ostavili najstarije sinove kojima je i dalje nedostajalo hrane, a kćeri su poslali da rade u tvornicama. Čak su i drugi i treći sinovi morali otići nekamo raditi. Gomile takvih suvišnih ljudi, poput graha zgrnutog u tavi, otjerano je sa sela i oni su potekli u gradove. Svi su sanjali o tome da uštede novac i vrate se kući. No, jednom kada su počeli raditi u Hakodate, Otaru i drugim gradovima, mučili su se poput tek izleglih ptića uhvaćenih u ljepljivu rižinom tijestu, sve dok ne bi bili izbačeni s posla, goli i bosi, kao od majke rođeni. Više se nisu mogli vratiti kući. Kako bi preživjeli zimu na snježnome Hokkaidu na kojemu nisu imali rođaka, bili su prisiljeni “prodati” svoja tijela za sitniš. Iako su to već učinili mnogo puta, isto bi mirno (ako je takva riječ uopće ovdje prikladna) učinili i iduće godine.

Troje ljudi je ušlo u radničke prostorije: žena s kutijom žemlji sa slatkom pastom od graha na leđima, ljekarnik i pokućar koji je prodavao najpotrebnije sitne stvari. Sve troje raširilo je svoju robu u središtu kabine, na mjestu koje je bilo označeno kao neutralno. Radnici na ležajevima do njih, gore i dolje, nagnuli su se bliže kako bi zbijali šale i zadirkivali.

“Imaš li što slatko za mene, medena?”

“Hej, što to radiš?!” Žena poskoči uzviknuvši. “Ne diraj mi dupe, pokvarenjak jedan!”

Najednom posramljen time što su se sve oči okrenule k njemu, čovjek prasne u smijeh. “Ova žena je prava slatkica”, promrmlja, ustiju punih slatkiša.

Neki pijanac što se teturajući vratio sa zahoda držeći se rukom za poprečnu pregradu, bocne ženu prstom u punašan, suncem opaljeni obraz. “Što hoćeš?!”

“Ne ljuti se... Samo te hoću zgrabiti i pokazati ti što je dobra zabava”, našalio se, na veselje sviju.

“Hej!” poviknu netko glasno s udaljena ležaja. “Požuri i donesi mi te žemlje!”

“Stižu!” žena ∞ rijetkost na takvu mjestu ∞ odgovori čistim, zvonkim glasom. “Koliko želite?”

“Koliko ih želim? Pa koliko ih imaš? Dovuci već tu svoju žemlju ovamo!”

Svi prasnuše u smijeh.

“Neki dan je neki Takeda odvukao tu ženu nasamo”, reče pijani mladić. “Bilo je smiješno. Što god da pokušao, nije s njom mogao ništa. Nosila je gaće, i Takeda ih je povukao svom snagom. Ali ispod su bile još jedne. Vjerujete li vi to, nosila je tri para gaća!” čovjek slegne ramenima i stane se smijati.

148

Taj je čovjek zimi radio u tvornici i prozvodio gumene čizme. Kada je u proljeće izgubio posao, otišao je raditi na Kamčatku. Oba posla bila su “sezonska” (kao uostalom i skoro sav posao na Hokkaidu). Kad god bi se ovdje posao obavljao noću, nije bilo pauze. “Bit ću sretan ako poživim još tri godine.” Koža mu bijaše beživotna, boje sirove gume.

U društvu ribara bili su neki iz kultivirane unutrašnjosti Hokkaida, neki koji su bili prodani kao radnici na izgradnji pruge, lutalice koji su na nebrojeno mjesta ostali bez prebijene pare, i oni što su bili zadovoljni ako su imali dovoljno za piće. Bilo je među njima i seljaka iz okolice Aomorija koje su izabrali časni seoski starci i koji su bili pošteni i neuki poput korijenja. Poslodavcima je bilo vrlo zgodno skupiti takvu grupu neorganiziranih putujućih radnika. (Radnički sindikati grada Hakodate očajnički su pokušavali smjestiti organizatore na brodove-tvornice račjih konzervi i među ribare koji su kretali na Kamčatku. Sindikati u Hakodate bili su povezani sa sindikatima gradova Aomori i Akite. To je šefove najviše brinulo.)

Mali od palube, odjeven u blistavo bijel kaputić, ulazio je i izlazio iz časničke blagovaonice nazvane “Prijatelji”, noseći pivo, voće i čaše stranog pića. U blagovaonici su se natiskale korporacijske zvjerke, kapetan broda-tvornice, ravnatelj, zapovjednik razarača koji je imao držati Kamčatku na oku, šef pomorske policije i jedna ili dvije hodajuće aktovke iz pomorskog sindikata.

“Kurvini sinovi se opijaju do besvijesti”, mali će zlovoljno.

Ribarska je jazbina bila osvijetljena slabim električnim svjetlima.

Zrak je ondje bio gust od duhanskog dima i smrada naguranih ljudskih tijela; čitava je kabina zaudarala kao zahod. Ljudi su se na ležajevima migoljili poput crva. Na čelu s ravnateljem tvornice, brodski kapetan, tvornički kapetan i predradnik spustili su se u kabinu. Kapetan je lupkao po gornjoj usni rupčićem, nezadovoljan vršcima svojih zavinutih brkova. U prolazu kabine ležale su bačene kore jabuka i banana, zdrobljeni šešir, slamnate sandale i omoti riže. Bio je to začepljen kanal. Ravnatelj se osrvrnu uokolo i neotesano pljune. Svi su posjetitelji djelovali pijano; lica su im bila rumena.

“Rekao bih nešto”, izjavi ravnatelj. Bio je snažne građe poput građevinskog radnika. Stavivši jednu nogu na pregradu između ležajeva, on pažljivo ugura čačkalicu u usta. Povremeno je žustro pljuckao komadiće hrane što su mu bili zapeli između zuba.

“Nepotrebno je reći, kao što neki od vas znaju, da ovaj brod-tvornica račjih konzervi ne samo da treba zaraditi mnogo novca za korporaciju, već je i od velike međunarodne važnosti. Ovo je borba između nas, građana velikog carstva, i Rusa ∞ borba koja će odlučiti o tome tko je jači ∞ oni ili mi. Zamislite da izgubite ∞ što se nikada neće dogoditi, ali da se dogodi ∞ svi japanski muškarci i dječaci koji imaju imalo muda odmah bi si prerezali trbuhe i skočili u more prema Kamčatki. Možda ste sitni, ali to ne znači da ćete dopustiti da vas glupi Rusi pobijede. Osim toga, naša ribarska industrija za razliku od Kamčatkine ne svodi se samo na konzerviranje rakova i lososa i pastrve, već je važna i u međunarodnom smislu, jer pokazuje nadmoć naše nacije kojoj ni jedna druga država ne može parirati. Pored toga, sprovodimo važan zadatak rješavanja problema kao što su prenapučenost i manjak hrane. Vjerojatno nemate pojma o čemu govorim, ali znajte da ćemo u ovim burnim sjevernim valovima nositi glavu 149

Kobayashi Takiji

u torbi kako bismo ispunili svoju zadaću za Japansko Carstvo. Zato će nas carski ratni brod pratiti i štititi putem... Tko god bude oponašao ono nedavno rusko ludilo, tko god potakne druge na neprimjereno ponašanje, nije ništa drugo do izdajnik Japanskoga Carstva. I premda se takvo što nikada ne bi moglo dogoditi, budite vraški sigurni da ste si utuvili u glavu ovo što vam govorim...”

Ravnatelj je, počevši se trijezniti, kihnuo nekoliko puta.

Pijani kapetan razarača koračao je trzavo poput marionete na oprugama i teturao mostom prema usidrenom brodu. Pridržavajući ga odozgo i odozdo kao da je platnena vreća puna kamenja, mornari su ga jedva ukrcali na brod. Kapetan je mahao rukama, upirao se nogama, vikao bedastoće i slinio po mornarima.

“Uvijek drži uzvišene govore”, promrmlja mornar, pogledavajući kapetana dok je odvezivao uže od mosta, “a gle ga sad kako je otužan.”

“Da ga bacimo u more!?...”

Obojica mornara na trenutak su zadržala dah... a tada istovremeno prasnula u smijeh.

2 U daljini, na desno, svjetlo svjetionika Shukutsu bljesnulo bi svaki put kada bi se okrenulo, probijajući sivo prostranstvo magle što je nalikovalo moru. Dugačka i udaljena srebrnkasta zraka sa svakim bi okretom tajnovito zamahnula miljama uokolo.

Nedaleko obale pored Rumoija počela je rominjati rijetka kiša. Ruke ribara i radnika obamrle su poput račjih kliješta dok su radili, zbog čega bi ih povremeno gurnuli u džepove ili skupili preko usta i puhali u njih.

Beskrajne niti smeđe, viskozne kiše padale su u mutno more iste boje.

Kako se brod bližio Wakkanaiju, kapi su se pretvorile u zrna, a široka se površina mora stala ljuljati poput zastave, nadimajući se, nazubljena i nemirna. Jarboli su zlosutno vikali zbog udara vjetra. Brod je neprestano škripao, kao da mu ispadaju zakovice. Kada je ušao u tjesnac Soya, brod od gotovo tri tisuće tona ∞ počeo se trzati kao da ga je spopala štucavica.

Podignut visoko čudesnom silom, brod je na trenutak lebdio, da bi se potom naglo sunovratio na prvotnu poziciju. Svaki put kada bi se to dogodilo, stvorio bi neugodno škakljiv osjećaj, potrebu za mokrenjem nalik onoj koju čovjek osjeti kada lift počne padati. Radnici su se snuždili, oči su im odavale nesreću i morsku bolest, i povraćali su.

Oštar obris snježnih planina Karafuta mogao se tu i tamo nazrijeti kroz okrugla brodska okna izbrazdana od prskanja valova. Prizor bi, međutim, brzo zaklonili nadimajući valovi što su se uzdizali poput ledenih alpskih vrhova. Duboke su se hladne doline oblikovale kako bi pojurile prema oknima, udarile o njih i raspale se u bujice pjene, a potom istekle i kliznule niz prozor kao diorama. S vremena na vrijeme čitav bi trup broda zadrhtao poput djeteta u groznici. Svakakvi su predmeti padali s polica, stvari su se svijale i škripale, strane su broda tutnjale od sudara s valovima. Neprestano pulsiranje motora što je odjekivalo iz strojarnice prenosilo je vibracije kroz raznovrstan alat zbog čega su tijela blago podrhtavala. Ponekad bi brod pojahao na kresti vala pa bi se propeler stao 150

okretati u zraku, a stabilizatorske su peraje udarale o površinu vode.

Vjetar je nastavio jačati. Dva su jarbola zviždala i svijala se poput ribičkih štapova. Valovi, nalik bandi razjarenih razbojnika, rojili su se neobuzdano sad na ovoj strani broda, sad na onoj. Vratašca kabine naglo su se pretvorila u divlji slap.

Planine vode uzdizale su se u hipu, podižući brod poput igračke do vrha ogromne padine i lagano ga okrećući na bok. Sjurivši se naprijed, brod se stuštio do dna litice. Zacijelo će potonuti! Ali u dubokoj se dolini novi val uzdigne visoko, tupo tresnuvši o strane broda.

Kada je brod dosegao otok Okhotsk, boja je mora postala bistrije siva.

Dok su radili, okrutna je hladnoća prodirala kroz odjeću radnika i bojila im usne plavo. Što je hladnije postajalo, to je žešće ∫ni snijeg, suh poput soli, zviždučući puhao u njih. Snijeg je probijao lica i ruke radnika i ribara koji su radili na palubi na sve četiri, poput sitnih krhotina stakla. Nakon svakog vala što bi se preko njih prelio voda se istom smrznula, zbog čega je paluba bila podmuklo skliska. Ljudi su morali rastegnuti užad od jednog kraja palube do drugog i raditi viseći s njih poput pelena obješenih da se suše. Ravnatelj je, naoružan toljagom za ubijanje lososa, urlao poput luđaka.

Drugi brod-tvornica račjih konzervi koji je isplovio iz Hakodate u isto vrijeme kada i oni bio se od njih razdvojio. Čak i tako, kad god bi brod sunuo prema vrhu divovskoga vala, u daljini su se mogla vidjeti dva jarbola kako se njišu naprijed-nazad, nalik utopljeniku što maše rukama.

Pramenovi dima rastrgani vjetrom prolijetali su ovlaš dodirujući valove.

Isprekidano zavijanje zviždaljke drugoga broda jasno se čulo između valova i uzvika. No već u idućem trenutku jedan bi se brod uzdigao visoko, a drugi bi potonuo u dubine vodene pukotine.

Brod-tvornica nosio je osam ribarskih čamaca. Mornari i ribari morali su riskirati živote vežući čamce kako ih valovi što su iskezili bijele zube poput tisuća morskih pasa ne bi strgli s broda. “Ako izgubimo jednoga ili dvojicu od vas, to neće značiti ništa, ali ako izgubimo čamac, to ne možemo zamijeniti”, povikao je ravnatelj jasno.

More Kamčatke kao da je čekalo na njih, iznenađeno što su dospjeli tako daleko. Njegovi ogromni valovi skakali su na njih poput pohlepnih, izgladnjelih lavova. Brod se činio krhkijim od zeca. Mećava što je prekrila čitavo nebo izgledala je poput goleme bijele zastave što leprša na vjetru.

Noć se približavala, ali oluja se naizgled nije stišavala.

Kada je posao završio, svi su se zavukli u jazbinu. Ruke i noge visjele su s tijela poput rotkvi, smrznute i lišene osjeta. Ljudi su se zavukli u ležajeve poput ličinki dudovog svilca; nitko nije rekao ni riječi. Bacivši se u krevete, zgrabili su metalne šipke. Brod se očajnički propinjao i tresao, poput konja koji se želi riješiti dosadne muhe s leđa. Ribari su bacali beznadne poglede prema stropu čiju je bijelu boju čađa pretvorila u žutu, kao i prema plavkasto crnim oknima koja gotovo da su potonula pod vodu. Neki su zurili u prazno, ustiju napola otvorenih, kao da su izgubili razum. Nitko nije mislio ni o čemu. Zbog omamljene, tjeskobne svijesti o situaciji svi su bili turobno tihi.

Pili su viski ležeći na leđima, ravno iz boce. Rubovi boca povremeno bi bljesnuli u prigušenom i mutnom jantaru električnog svjetla. Prazne boce viskija, koje bi ljudi bacili s kreveta svom snagom, pogodile bi prolaze i rasprsle se poput niza munja. Drugi bi muškarci pak samo okrenuli glave da boce prate pogledom. Netko je ljutito vikao u kutu.

151

Kobayashi Takiji

Razbijene olujom, riječi su dolazile do njih kao nepovezani fragmenti.

“Valjda smo napustili Japan”, rekao je netko, rukavom brišući prozorsko okno.

Peć je u jazbini samo cvrčala i dimila se. Jedva živa, ljudska su bića drhtala od hladnoće. Kao da su ih zamijenili za losose i pastrve te bacili u hladnjak. Veliki su se valovi gromovito rasprskavali, prelijevajući se preko vratašaca prekrivenih platnom. Odjekivanje svakog udarca u željeznim zidovima jazbine zaglušivalo ih je kao da su u unutrašnjosti bubnja. Teški bi udari povremeno odzvonili u trenu pored ispruženih ribara, poput udarca lopate sa snažnoga ramena. Brod se previjao među razbješnjelim valovima oluje poput kita u smrtnoj agoniji.

“Klopa!” vikne kuhar, nagnuvši se kroz vrata s rukama oko usta.

“Zbog oluje nema juhe.” “Što je rekao?”

“Poslužujemo usranu usoljenu ribu!” Kuhar se povuče.

S mukom su stali na noge, kako je tko znao, poput osuđenika koje je spopala strahovita žudnja za hranom.

Sjevši prekriženih nogu i smjestivši na njih tanjure, otpuhivali su paru, punili usta vrućim zalogajima ribe i vrtjeli ih jezikom. Hrana je bila prva toplina s kojom su toga dana došli u dodir pa im je iz nosa curilo, a kapljice su im gotovo padale u tanjur. Još su jeli kada je ušao ravnatelj.

“Kvragu, prestanite žderati poput svinja. Niste mogli odraditi pošten dan posla, a sada mislite da se možete prežderavati?” Prije no što je izašao iz kabine, poprijeko je pogledao gornje i donje ležajeve; lijevo mu se rame zanosilo unaprijed dok je hodao.

“Koji mu je vrag dao pravo da tako razgovara s nama?” promrmljao je bivši student, iscrpljen mladić ispijen morskom bolešću.

“Taj Asakawa se ponaša kao da je brod njegov.”

“Car je gore iznad oblaka, tako da može raditi što hoće, ali neka si Asakawa ne umišlja da i on može tako.” “Škrta pizdo, kao da tebe boli kurac za zdjelu-dvije riže! Daj da ga prebijemo!” poviče netko bijesno.

“Divno, divno! Reci to isto ispred Asakawe i bit će još divnije!”

Iako su se i dalje ljutili, svi su se nasmijali.

Bilo je već dosta kasno kada je ravnatelj u kabanici ušao u kabine gdje su spavali ribari. Hodao je između ležajeva s fenjerom, držeći se za okvire kreveta kako bi bio stabilniji jer se brod trzao. Glave spavača ljuljale su se sa strane na stranu poput bundeva. Ravnatelj je svako lice grubo okrenuo prema sebi i osvijetlio ga fenjerom. Ne bi se bili probudili ni da je stao na njih. Kada je završio inspekciju, ravnatelj zastane i cokne jezikom. Činio se ponešto zbunjen, ali ubrzo je produžio do kuhinje. Sa svakim zamahom fenjera plavkasto bi svjetlo nalik lepezi zatreperilo nad prljavim krevetima, visokim nepromočivim čizmama, obješenim kaputima i pletenim gajbama. Potom bi nastavilo dalje, zatreperilo na trenutak oko njegovih nogu i pomaklo okruglu zraku, nalik projektorskoj, na kuhinjska vrata. Idućega su jutra ljudi saznali da jedan od radnika nedostaje.

Prisjetivši se stravičnoga jučerašnjeg posla, svi su zaključili da su čovjeka odnijeli valovi. Osjećali su se grozno. Kako su morali nastaviti posao prije zore, nije bilo prilike da o tome govore.

152

“Tko bi, kvragu, skočio u tako ledenu vodu? Negdje se skriva, eto gdje je. Prebit ću tog kurvinog sina na mrtvo ime kada ga nađem.” Ravnatelj je pretražio čitav brod, vrteći batinu poput igračke.

Najgore od oluje bilo je prošlo. Čak i tako, svaki put kada bi brod zaorao u nadimajući val, voda bi se prelila preko pramčane palube, lako, kao da prelazi preko praga. Izranjavan od dana i noći borbe, brod je napredujući proizvodio čudan zvuk kao kad netko šepa. Oblaci nalik rijetkome dimu lebdjeli su toliko nisko da se činilo da su nadohvat ruke, udarali su o jarbole, lomili se u oštrim kutovima i bivali otpuhani dalje. Ledeno hladna kiša nastavila je padati. Sa svakim podizanjem na ljutitim valovima što su ih okruživali, moglo se vidjeti kako se kiša obrušava u more. Bilo je to jezovitije nego naći se izgubljen u prastaroj šumi tijekom oluje.

Užad od konoplje bila je tvrda i hladna na dodir, poput željeznih cijevi. Dok je oprezno prelazio palubu i držao se za uže, student je susreo malog od palube koji se upravo uspinjao na gornju palubu preskačući po dvije stepenice odjednom.

“Dođi nakratko”, rekao je mali, gurnuvši ga s vjetra u kut. “Moram ti reći nešto zanimljivo.”

Bilo je oko dva ujutro. Valovi su gromovito skakali na palubu u nepravilnim razmacima i slijevali se poput vodopada. Povremeno bi iskeženi zubi valova zasjali plavkasto-bijelo u tmini. Zbog oluje nitko nije mogao spavati. Tada se nešto dogodilo.

Radiotelegra∫st je dojurio u kapetanovu kabinu.

“Kapetane, gospodine, strašne vijesti. Imamo SOS!” “SOS? Koji brod?!”

“Chichibumaru. Bili su paralelno s nama.”

“Stara kada prepuna rupa, taj brod!” Asakawa, koji je i dalje nosio kabanicu od nauljene kože, sjedio je u kutu zajašivši stolicu, široko raširenih nogu. Odsutno tapkajući po podu vrhom cipele, on se tiho nasmije.

“Jasno, ni ostali brodovi nisu ništa bolji.”

“Zvuče očajno, gospodine.”

“Hmm, zlo je.” U žurbi da dođe do komandnog mosta, kapetan posegne za vratima i ne trudeći se obući kaput. Upravo ih je htio otvoriti kada ga Asakawa zgrabi za desno rame.

“Tko je dao naređenje da promijenimo kurs i gubimo vrijeme?”

Tko je dao naređenje? Kapetan bi ga dao, naravno. Kapetan je na trenutak izgledao zaprepašten, no brzo se oporavi. “Kao kapetan, ja ću ga dati.”

“Kao kapetan? Ma nemojte!” uzviknu ravnatelj prezirno, priječeći kapetanu put. “Što mislite, tko je vlasnik ovog broda, ha? Korporacija ga je unajmila i platila najam. Jedini koji ovdje imaju pravo odlučivanja su agent korporacije gospodin Suda i ja. Što se vas tiče, možete se praviti važni nazivajući se kapetanom, ali vrijedite manje od drek papira. Je li vam to jasno? Da se bavimo stvarima kao što je taj bezvrijedan brod, izgubili bismo čitav tjedan. Jebeš to! Neću kasniti ni dana! Osim toga, Chichibumaru je osiguran na mnogo više novca nego što to govno vrijedi. Ako ta kada potone, zapravo ćemo pro∫tirati.”

“Slijedi sjajna svađa!” pomisli mali. Nikako nije moglo stati na ovome. Kapetan je, međutim, stajao nepomično i bez riječi, kao da mu je grlo začepljeno vatom. Mali ga nikada ranije nije vidio takvog. Kvragu, jednostavno se nije moglo dogoditi da kapetanova ne bude zadnja! Ali eto, 153

Kobayashi Takiji

upravo se to događalo. Koliko god da pokušavao, mali to nije mogao razumjeti.

“Nećemo potući stranu konkurenciju ljubaznošću i nije vaš posao da se petljate u ovo!” Ravnatelj izobliči usne i pljune.

Prijamnik je u radio sobi nastavio prenositi signale, povremeno proizvodeći male plavkasto-bijele iskre. Svi su se nagurali u radio sobi ne bi li vidjeli što se događa.

“Opako nastavljaju. Signali postaju sve brži”, objasnio je radiotelegra∫st kapetanu i ravnatelju koji su mu gledali preko ramena.

Sve oči bile su uperene u radiotelegra∫stove prste i pratile njihovo okretno kretanje preko prekidača i dugmadi radioprijamnika. Svi su stajali nepomično, nesvjesno napinjući ramena i čeljusti.

Svjetlo što je bilo nesigurno pričvršćeno za poprečnu pregradu sa svakim je zanosom broda zasjalo pa se prigušilo. Tupi udari valova o bokove broda i neprestano zloslutno hujanje sirene za maglu čuli su se kroz željezna vrata, ponekad prigušeni vjetrom, a ponekad se približivši direktno iznad glava.

Iskre su se pucketajući raspršile, ostavljajući za sobom dugačke repove. Potom je zvuk naglo stao. Svima su u isti mah poskočila srca.

Radiotelegra∫st je mahnito okretao dugmad, tjeskobno pokušavajući natjerati aparat da radi. No ništa se više nije čulo. Kuckanje je prestalo.

Radiotelegra∫st se zavrti u stolici.

“Potonuli su...”, reče, skidajući slušalice te brzo doda: “Posada od četiristo i dvadeset petero. Gotovo je. Ne može ih se spasiti. SOS, SOS ∞ poslali su poruku dva ili tri puta, a onda se signal prekinuo.”

Na njegove je riječi kapetan gurnuo ruku pod ovratnik, zatresao glavom kao da se guši i pokušao počešati vrat. Zaokruživši praznim pogledom po prostoriji, okrenuo se prema vratima. Tada pritisnu prsa rukom, blizu čvora kravate. Mali ga nije mogao pogledati.

“Shvaćam”, rekao je student. Priča ga je očarala, ali i ražalostila pa je odvratio oči od mora. More se i dalje nadimalo u bibavici. Čim obzorje potone, brod će se povući sve dok se nebo ne stisne toliko da izgleda kao da ga se promatra iz doline.

“Valjda je stvarno potonuo”, reče on za sebe. Grizlo ga je to i bio je bijesan što brod na kojemu su sami plovili nije u boljem stanju.

Brodovi-tvornice račjih konzervi bile su stare i pohabane. Rukovoditelji u nekoj zgradi u ∫nancijskoj četvrti Tokija nisu nimalo marili što radnici umiru u sjevernom moru Okhotska. Jednom kada kapitalistički pohod na pro∫t naleti na slijepu ulicu, tada kamatne stope padnu, novac se nagomila, a kapital će u grozničavoj potrazi da pronađe izlaz doslovce učiniti bilo što i otići bilo kamo. S obzirom na okolnosti, nije bilo čudo što su se kapitalistički lovci na pro∫t zaljubili u brodove-tvornice račjih konzervi, jer svaki je od njih mogao donijeti nebrojene stotine tisuća yena.

Brodovi-tvornice račjih konzervi smatrali su se tvornicama, a ne brodovima ∞ i zato se pomorski zakonik nije odnosio na njih. Brodovi koji su bili na vezu po dvadeset godina i nisu više bili ni za što osim za staro željezo, plovila pohabana poput teturavih si∫litičara, besramno su se kozmetički dotjerivala i dovodila u Hakodate. Bolnički brodovi i vojni transportni brodovi koji su bili “časno” obogaljeni u Rusko-japanskome ratu i napušteni poput ribljih utroba pojavljivali su se u luci blijeđi od duho154

va. Ako bi se pritisak pare malo pojačao, cijevi bi zviždale i pucale. Kada bi, gonjeni ruskim patrolnim brodovima, ubrzali, brodovi bi zaškripali kao da će se raspasti, nalikujući oduzetim ljudima.

Ništa od toga, međutim, nije imalo nikakva značaja, jer ovo je bilo vrijeme kada je svatko imao dužnost da se iskaže za Japansko Carstvo.

Osim toga, brodovi-tvornice zapravo su bili tvornice ∞ a na njih se nisu mogli primijeniti ni pravila koja su vrijedila za tvornice. Posljedično, uprava nigdje drugdje nije mogla djelovati tako slobodno i nekažnjeno.

Briljantni rukovoditelji sjedinjavali su takav rad s “interesima Japanskoga Carstva” - zbog čega su im se u džepove slijevale basnoslovne količine novca. No čak i tako su ti lovaši, dok su se vozikali u automobilima, razmišljali o tome da se priključe parlamentu, tek toliko da se osiguraju.

A možda su upravo u tom trenutku negdje u mračnim vodama sjevernoga mora, na tisuće milja daleko, radnici Chichibumarua bili svoju posljednju bitku protiv vjetra i valova oštrih poput polomljena stakla!

“Ovo nije tuđi problem”, pomisli student dok je hodao mostom prema jazbini. U dnu je ljestava na poprečnu gredu kuhanom rižom umjesto ljepilom bio pričvršćen komad papira. Nespretno napisana poruka kvrgavih slova glasila je: Svima: tko pronađe Miyaguchija, dobiva dva paketa cigareta Golden Bat i ručnik.

RAVNATELJ ASAKAWA

3 Magličasta kiša sipila je danima. Zamućena maglicom, obala Kamčatke protezala se glatko poput jegulje.

Hakkomaru je bacio sidro četiri nautičke milje od obale. Ruske su se teritorijalne vode protezale tri nautičke milje i u njih je bilo zabranjeno ući.

Mreže su bile spremne i sve pripreme za lov na rakove dovršene. Na Kamčatki zora sviće oko dva, tako da su ribari, sasvim odjeveni i u gumenim čizmama što su sezale do bokova, drijemali u drvenim sanducima.

“Nije trebalo biti ovako”, gunđao je student kojega je prevarila agencija za zapošljavanje. “Rekli su nam da će svatko spavati sam!”

“Spavati sam, jasno. Ali ovo je drijemanje.”

Na brodu je bilo sedamnaest ili osamnaest studenata. Nakon što je bilo odlučeno da im se posudi šezdeset yena od iduće plaće, naplatili su im karte za vlak, smještaj, deke, posteljinu i honorar od agencije, tako da su do ukrcaja na brod bili već sedam ili osam yena u dugu. Kada im je sinulo što se dogodilo, zaprepastili su se više nego da im se novac za koji su mislili da imaju u rukama naočigled pretvorio u uvelo lišće. Isprva su se držali jedni drugih među ribarima, poput mrtvih duša okruženih plavim i crvenim demonima. Četiri dana nakon što su isplovili iz Hakodate studentima je dozlogrdila svakodnevna bijedna hrana i uvijek ista juha. Bojeći se da ne dobiju beriberi, ležali su na krevetima i, savivši koljena, pritiskali jedan drugome cjevanice prstima da vide skuplja li se ispod kože suvišna tekućina.

Stalno su to ponavljali. Kada prsti ne bi potonuli u tkivo, raspoloženje bi im se popravilo, a kada bi, smračilo bi se.

155

Kobayashi Takiji

Dva ili tri studenta osjetili su da im noge trnu svaki put kada bi ih pomilovali; kao da je kroz njih prolazila blaga struja. Sjedeći na krevetima, klatili bi nogama u zraku i testirali reΩekse udarajući jedan drugoga ispod iverka rubovima šaka. Da stvari budu gore, dobili su zatvor koji je trajao po četiri ili pet dana. Jedan je od studenata otišao do liječnika po laksativ i vratio se blijed od ljutnje. “Nema tu takvih otmjenih lijekova, veli on.”

“To ti je brodski liječnik”, rekao je stari ribar koji je slušao iz blizine.

“Liječnici su posvuda isti. Onaj u mojoj tvrtki nije bio ništa drugačiji”, rekao je ribar koji je radio u rudniku.

Svi su ležali kada je ušao ravnatelj.

“Svi se odmaraju, vidim. Slušajte, javili su nam preko radija da je Chichibumaru potonuo. Izgleda da ne znaju tko je preživio, a tko umro.” Izvinu usne i pljune, kao što mu je bio običaj.

Student se odmah sjeti riječi maloga od palube. Taj prokleti ravnatelj, pomisli, može tako smireno govoriti o životima četiri ili pet stotina radnika koje je praktički ubio vlastitim rukama! Baciti kurvinog sina u more bila bi preblaga kazna za njega.

Svi su dignuli natekla lica. Uzbuđen razgovor izbio je posvuda. Asakawa nije više ništa rekao, nego je izašao, zabacujući pri hodu lijevo rame prema naprijed.

Radnik koji bijaše nestao uhvaćen je kada je izlazio iz skrovišta pored kotla. Bio je skriven dva dana, no nepodnošljiva ga je glad napokon izmamila van. Uhvatio ga je jedan stari ribar. Ljutiti mladi ribar prijetio je starome da će ga prebiti na mrtvo ime.

“Naporni mali gad”, reče stari ribar, blaženo pušeći cigaretu iz kutije koju je dobio kao nagradu. “Ne puši, pa nema pojma o okusu duhana.”

Ravnatelj je skinuo radnika do košulje, gurnuo ga u jedan od obližnjih zahoda i zaključao ga. Ispočetka je odlazak na zahod svima bio muka. Nisu mogli podnijeti krikove koji su dopirali kroz susjedna vrata.

Idućega dana krici su postali promukli od prehlade. Tada su postali isprekidani. Na kraju dana jedan je zabrinuti ribar nakon posla otišao do zahoda, no udaranje koje je prije dopiralo iznutra prestalo je. Iako je pokucao na vrata, nije bilo odgovora. Kasnije je Miyaguchi nađen kako leži na trbuhu, s jednom rukom oslonjenom na zahodsku školjku i s glavom u kutiji toaletnog papira. Usne su mu poprimile mrtvu boju plave tinte.

Jutro je bilo hladno. Rasvijetlilo se iako su bila tek tri sata. Svi su ustali, grbeći se i gurajući obamrle ruke u džepove. Ravnatelj je išao od kabine do kabine i izvlačio radnike, ribare, mornare i ložače, nimalo ne mareći jesu li prehlađeni ili bolesni.

Premda nije bilo vjetra, od rada na palubi ruke su gubile osjet i postajale poput drvenih tučaka. Predradnik je, psujući iz sveg glasa, otpravio četrnaest ili petnaest radnika u tvornicu. Bambusov štap koji je nosio imao je na vrhu kožne trake. Bio je dovoljno dugačak da dosegne i udari radnika koji bi ljenčario čak i kada bi stajao preko puta stroja.

“Kada su sinoć Miyaguchija izvukli, jedva da je bio živ; nije mogao izgovoriti ni riječi, a vele da je jutros otišao na posao i da su ga upravo izudarali”, rekao je krhak radnik koji se bio sprijateljio sa studentima. Dok je govorio, bacao je pogled prema predradniku. “Nije se ni pomakao, tako da su na kraju odustali.”

156

Upravo se tada ravnatelj uspeo na palubu, podbadajući u leđa radnika koji je drhtao u groznici. Prisiljen da radi na hladnoj kiši, radnik se prehladio, a prehlada se pretvorila u upalu porebrice. Neprestano se tresao, čak i kada nije bilo hladno. Izgledao je poput bolesna djeteta, a mlado lice nagrdile su bore što su mu se usjekle između obrva. Tanke, beskrvne usne bile su mu čudno uvijene. Nađen je kako korača kotlovnicom, nemoćan da podnese hladnoću.

Ribari koji su upravo spuštali čamce pomoću dizalica slijedili su onu dvojicu pogledima. Ribar u svojim četrdesetima skrenuo je pogled kao da ne može podnijeti prizor i stresao glavom u gađenju.

“Nismo potrošli sav taj novac i doveli vas ovamo samo da biste se razbolijevali i zlovoljno ležali u krevetu. Prestanite buljiti u ono što vas se ne tiče, kurvini sinovi!” Ravnatelj je udario palicom po palubi.

“Ako je pakao gori od ovoga, bolje da se pobrinemo da ne završimo tamo!”

“Kod kuće nam neće vjerovati kada im ovo ispričamo.”

“Kvragu, jasno da neće. To se mora vidjeti svojim očima.”

Parne dizalice stadoše čegrtati i okretati se. Čamci su se spustili, njišući se. Mornari i ložači koje su skupili trčali su po skliskoj palubi, pokušavajući održati ravnotežu. Ravnatelj je koračao između njih poput nakostriješena pijetlića, budno promatrajući.

Iskoristivši kratku stanku u radu, studenti su sjeli iza tereta da se načas sklone s vjetra. Upravo je tada ribar koji je nekada bio rudar zašao iza ugla, pušući u ruke da ih ugrije.

“Pokušavaju nas ubiti!” Njegove nagle, prodorne riječi pogodile su studente ravno u srca. “Kvragu, ono se ne razlikuje od rada u rudniku. Izgleda da se jedva može živjeti, a da pritom skoro ne pogineš. Jasno, plin je jeziv, ali isto su tako jezivi i ovi vražji valovi.”

Popodne se nebo blago promijenilo. Pokrila ga je magla tako tanka i laka da je bila gotovo nevidljiva. Podigoše se bezbrojni trokutasti valovi, nalik slikarskim platnima. Vjetar zazviždi duž jarbola. Rubovi platna koje je prekrivalo teret udarali su o palubu.

“Zečevi hitaju! Hej, zečevi!” poviče netko, trčeći prema desnoj strani palube. Glas je, razlomljen vjetrom, zvučao poput besmislena povika.

Trokutasti valovi okrunjeni bijelom pjenom jurcali su čitavom površinom mora, poput bezbrojnih zečeva što hitaju velikom ravnicom. Bio je to nagovještaj oluje s Kamčatke. Plima najednom ubrza. Brod se počne kretati bočno. Kamčatka, koja se dotad vidjela s desne strane broda, neprimjetno se premjesti na lijevu palubu. Ribari i mornari koji su još radili na palubi uznemirili su se.

Uskoro se iznad glava začu tutanj sirene. Svi zastadoše i pogledaše uvis. Možda zato što su stajali ravno ispod izbočenog dimnjaka, vidjeli su da mu se vjedrolika masa, nakošena prema krmi, zatresla. Sirena pričvršćena na stranu dimnjaka nalikovala je tirolskoj kapi, a tutanj je odjeknuo neobično jadno unutar divlje olujnog vjetra. Njen je neprestan zov trebao pomoći čamcima što su ribarili daleko od broda da se vrate kroz oluju.

Uzbuđeno pričajući, ribari i mornari skupili su se oko mračnog ulaza u strojarnicu. Sa svakim bi zanosom broda kose zrake slaba svjetla bježale odozdo. Treperavo svjetlo obasjalo bi sad jedno prestrašeno lice, sad drugo.

157

Kobayashi Takiji

“Što se događa?” upitao je rudar, pridruživši se grupi.

“Premlatit ćemo prokletog Asakawu na smrt!” uzvikne netko bijesno.

Rano tog jutra Asakawa je zapravo primio upozorenje o oluji od broda usidrenog desetak milja od njih. U upozorenju je isto tako rečeno da bi svaki čamac koji je napustio brod trebalo hitno pozvati nazad. Prema radiotelegra∫stu, Asakawin je odgovor bio: “Ako se upišamo u gaće oko svake ovakve gluposti, nemamo zašto ni dolaziti do Kamčatke.” “Što si on misli, što su ljudski životi?” zaurla prvi ribar koji je to čuo, kao da je radiotelegra∫st Asakawa.

“Ljudski životi?”

“Da, ljudski životi.”

“Ali Asakawa ne misli o vama momcima kao o ljudskim bićima.”

Ribar zausti da nešto kaže, no samo je zamucao. Pocrveni; potom pojuri nazad u grupu.

Ukočeni ljudi ogorčenih lica pokazivali su jasne znake previranja što se stalo uzdizati iz dubina. Radnik čiji je otac otišao u jednome od čamaca koračao je nemirno izvan kruga okupljenih ribara. Sirena je zavijala bez prestanka. Njen je zvuk razdirao ribarima srca.

Bilo je već blizu večeri kada se povik zaori s mosta. Oni dolje potrčaše gore, preskačući po dvije stepenice odjednom. Približavala su se dva čamca. Bili su zavezani jedan za drugi pomoću užadi. Čamci su već bili sasvim blizu, ali veliki su ih valovi napadali i rušili.

Snažne bibavice uzdizale su se i kotrljale jedna za drugom. Iako su čamci već bili blizu, nisu mogli prići bliže. To ih je sve izluđivalo. Uže je bačeno s palube, ali nije doseglo čamce, tako da je palo u more i podiglo uzaludan mlaz vode. Koprcalo se poput morske zmije dok su ga namatali nazad. Bacali su uže nekoliko puta. Svi su vikali s palube, no s čamaca nije bilo odgovora. Izrazi na licima ribara bili su smrznuti i ukočeni poput maski. I oči su im nepomično zurile. Prizor, prestašan za promatranje, probadao im je prsa.

Ponovno su bacili uže. Isprva smotano, proteglo se poput jegulje. Jedan ribar podigne obje ruke da ga zgrabi, no uže ga udari postrance po vratu. Svi vrisnuše. Ribar se srušio na bok. Ali zgrabio je uže! Zavezano i napeto, uže se protezalo i cijedilo. Ribari što su promatrali spontano su odahnuli.

Sirena je i dalje zavijala bez pauze, a zvuk joj je zbog promjenjivog vjetra bio naizmjence oštar i udaljen. Usprkos vjetru, svi su se čamci, osim dva, uspjeli vratiti do noći. Svaki se od ribara što su se vraćali stropoštao na palubu čim bi na nju stupio. Jedan je od čamaca bio toliko pun vode da su ribari bili bacili sidro i prebacili se na drugi čamac koji ih je vratio nazad. Položaj jednog od čamaca i njegove posade ostao je nepoznat.

Ravnatelj je bio zle volje. Uporno se spuštao u ribarsku kabinu i ponovno uspinjao. Svaki put kad bi to učinio, oči su ga pratile, prepune goruće mržnje.

Idućega se dana brod dao u potragu za rakovima, dijelom i zato da se uđe u trag nestalome čamcu. Gubitak pet ili šest ljudi “nije bio važan”, ali je zato gubitak čamca bio bolan.

U strojarnici je vladao metež od ranog jutra. Vibracije od podizanja sidra potresale su ribare čija je kabina bila pored komore za sidro, poput graha u vreloj tavi. Željezne ploče koje su prekrivale stranice broda bile 158

su istrošene i gulile su se sa svakim drhtajem. Hakkomaru je plovio sjeverno do širine od pedeset i jednog stupnja i petominutne potrage za usidrenim Čamcem broj 1. Komadi leda plutali su bezbrižno poput kakvih živih bića, skakućući u dolovima blagih valova. Tu i tamo, međutim, led bi se stapao u velike mase što su se protezale dokle god je sezao pogled. Iz njih je šištala pjena i mase su u trenu mogle okružiti brod. Iz leda se dizala maglica nalik pari. Hladnoća se okomila na brod kao da je ispuhuju električni ventilatori. Kako su se mokra paluba i rukohvati stali lediti, čitavim se brodom razlijegalo hrskanje. Bokovi broda izgledali su kao posuti puderom, blistali su ledenim kristalima. Dok su pretrčavali palubu, mornari su i ribari prekrivali obraze rukama. Brod je napredovao, ostavljajući za sobom dugačak trag nalik pravocrtnoj stazi u ravnici. Čamca koji je nestao nije bilo na vidiku.

Bilo je oko devet sati kada je s mosta spažen kako pluta u daljini. Ravnatelj je uzbuđeno koračao palubom, vičući razdragano: “Kvragu, konačno smo našli prokletinju!” Odmah je spušten motorni čamac. Ispostavilo se, međutim, da to nije Čamac broj 1 koji su tražili, već daleko noviji čamac s brojem 36 upisanim u reljefu. Iz željezne bove pričvršćene za nj moglo se lako zaključiti da pripada brodu X. Brod X ostavio ga je za sobom kako bi označio mjesto na koje se namjeravao vratiti.

Asakawa potapša trup čamca vrhovima prstiju i naceri se. “Zašto su to ostavili za sobom? Povucite ga gore.”

I tako je Broj 36 dizalicom izvučen na Hakkomaruov most. Njihao se u zraku, obilno kapajući po palubi. Velikodušno gledajući gore u čamac, kao da mu čestita, ravnatelj promrlja: “Ovo je izvrsno, upravo izvrsno!”

Ribari koji su radili na mrežama promatrali su ga. “Pogle kradljivog seronju! Da bar lanac pukne i čamac se strovali na jebenu glavu!”

Ravnatelj prođe pored ribara, preletjevši ih prezrivim pogledom. Pozvao je tesara, promuklo i nestrpljivo.

“Da, što je?” tesarevo je lice neočekivano izronilo kroz prozorčić.

Iznenađen, ravnatelj se okrene i grakne: “Kako što je? Ostruži ovaj broj. Uzmi blanju. Blanju!”

Tesar ga je blijedo gledao.

“Dolazi ovamo, budalo!”

Sićušni je tesar, s blanjom u ruci i pilom zataknutom za pojas, slijedio stasitog ravnatelja preko palube; korak mu je bio nesiguran kao da je hrom. Broj je 3 izblanjan s čamca, što ga je pretvorilo u Čamac broj 6.

“Ovo je savršeno, upravo savršeno. Ha, to će ih naučiti!” Izvinuvši usne u oštar cerek, ravnatelj kao da je naglo narastao. Grohotom se nasmije.

Iako su nastavili sjeverno, nisu našli izgubljeni čamac. Premda je stajao na mjestu dok su izvlačili Čamac broj 36, brod se sada kretao u širokom, nježnom luku kako bi se vratio na izvornu poziciju. Nebo se raščistilo, postalo je prozirno kao da je isprano. Planinski lanci Kamčatke blistali su svježe poput švicarskih brda s razglednice.

Nestali čamac nije se vratio. Ribari su skupili imovinu ostavljenu na napuštenim krevetima i potražili obiteljske adrese kako bi u slučaju potrebe mogli brzo djelovati. Bila je to neugodna dužnost. Dok su je izvršavali, ribari su imali mučan osjećaj da su im i vlastite rane izložene pogledima. Razmišljajući o tome da pošalju stvari kada se vrati brod za opskrbu, naišli su na pakete i pisma čije su povratne adrese nosile imena rođa159

Kobayashi Takiji

kinja nestalih muškaraca. Jedno je od pisama bilo nespretno i teško napisano olovkom. Pismo je prelazilo iz jedne grube ruke u drugu. Pročitavši ga kolebljivo, no pohlepno, svaki je ribar stresao glavom kao da je vidio nešto bolno, i predao ga dalje. Bilo je to pismo djeteta.

Jedan od njih glasno ispuše nos i podigavši pogled s pisma reče jedva čujnim glasom: “Ovo je Asakawino maslo. Ako se ispostavi da je ovaj čovjek mrtav, osvetit ću ga.” Čovjek je bio visok i krupan i radio je svakojake stvari u unutrašnjosti Hokkaida. Mladi ribar širokih ramena reče još tiše: “Mogu ga i sam srediti.”

“Ah, ovo pismo je previše. Vraća sva sjećanja.” “Čujte”, reče prvi čovjek. “Mogao je isto tako ubiti i nas. Ovo nije tuđi problem!”

Jedan koji je sjedio u kutu podignuta koljena i grickao palac, pogledavajući gore dok je slušao, živahno klimne.

“Kad bude vrijeme, ostavite to meni! Sredit ću tog gada jednim udarcem.”

Nitko ne reče ni riječ. A opet, svi su osjetili olakšanje.

Tri dana nakon što se Hakkomaru vratio na prvotnu poziciju, nestali se čamac vratio sa živom i zdravom posadom. Čim je posada čamca izašla iz kapetanovih odaja i sišla u jazbinu, okužio ih je pravi vir ljudi.

Snažna je oluja bila spriječila ljude da upravljaju čamcem, učinivši ih bespomoćnijima od djeteta uhvaćena za vrat. Otišli su najdalje, a zatim ih je vjetar odnio još dalje. Svi su se pripremili za najgore. Ribari su naučeni na to da se oproste sa životom u trenutku.

No dogodilo se nešto izvanredno. Idućega jutra njihov se čamac, napola ispunjen vodom, nasukao na obalu Kamčatke, tako da su ljude spasili Rusi koji su živjeli u blizini.

Ruska je obitelj imala četiri člana. Ribari su, željni doma i žena i djece, bili očarani. Povrh toga, ti su ljudi bili ljubazni i rado su im pomagali.

Isprva su se, kao što se moglo i očekivati, nerazumljive riječi koje su izgovarali i strana, različita boja njihove kose i očiju svima učinili jezivima.

No uskoro im je sinulo: “Hej, pa to su ljudi kao i mi!”

Kako se vijest o brodolomu proširila, skupilo se mnogo seljana. To je mjesto bilo dosta daleko od voda u kojima su Japanci ribarili.

Dva su se dana ondje oporavljali prije nego što su otplovili natrag.

“Nije da smo se htjeli vratiti”, reče jedan od njih. “Tko bi se htio vratiti u ovaj pakao?” Ali priča tu nije bila gotova. Do “zanimljivog dijela” još nisu bili ni došli. Zbilo se to istoga dana kada su se planirali vratiti.

Bili su se skupili ispred peći, odijevajući se i pričajući, kada je ušlo četvero ili petero Rusa. Među njima je bio i jedan Kinez. Blago pogrbljen čovjek široka lica i kratkih riđih brkova odjednom progovori vrlo glasno, gestikulirajući rukama. Kapetan čamca mahnuo je rukama ispred očiju kako bi im dao do znanja da ne razumiju ruski. Na Rusov znak Kinez koji ih je bio promatrao progovori japanski. Bio je to zbrkani japanski, riječi nabacane bez reda, raštrkane i teturave poput pijanaca.

“Vi svi, jasna stvar, novac nemati.”

“Tako je.”

“Vi svi jesi siromašan.”

“Tako je.”

“Zato, vi svi ime proletarijat. Razumije?”

“Jasno.”

160

Rus, smijući se, stane koračati. Povremeno bi stao i pogledao ih.

“Bogati čovjeki to vama naprave.” Zgrabio je sama sebe za vrat, kao da je u zahvatu protivnika. “Bogati čovjeki postati veliki, više veliki.” Pokazao je kako se trbuh širi. “Vi svi, ne dobro, postati siromašni, više siromašni. Razumije? Japan ne dobro. Radniki, to.” Namrštio se, zgužvavši lice kao da mu je zlo. “Bogati čovjek, to. Khm. Khm.” Tu se stane kočoperiti.

“Tako je, tako je!” reče mladi ribar, nasmijavši se na predstavu.

“Radniki, to. Bogati šef, to.” Ponovio je Rus prethode geste. “To ne dobro. Radniki, to!” Ponosno se isprsi. “Bogati šef, to.” Pogrbi se poput stara prosjaka. “To dobro. Razumije? Rusija, sami radniki. Svi radniki, to.” Stane ponosno. “Rusija, nema bogati šef. Nema lukavi čovjeki. Nema iskorištavati. Jasno? Ne strašna Rusija. Strašna Rusija laž.”

To je, pomisliše ljudi, vjerojatno ono što se misli pod “strašnom” frazom “postati crven”. Ali ako je to značilo “postati crven”, onda je imalo savršena smisla. Više od svega bili su očarani onime što su čuli.

“Razumijemo, razumijemo!”

Dva ili tri Rusa bučno su razgovarala. Kinez je slušao. A potom je, birajući riječi jednu po jednu kao da muca, preveo njihov razgovor. “Šef ne raditi ništa, postati bogat. Proletarijat uvijek ovako.” Oponašao je čovjeka kojega guše. “To ne dobro! Proletarijat, vi svi, jedan, dva, tri... sto, tisuću, pedeset tisuću, sto tisuću, svi, svi, to.” Oponašao je djecu koja se drže za ruke. “Postaje jak. Dobro!” Pljesnuo se po ruci. “Ne izgubi, nitko.

Razumije?”

“Da, da!”

“Bogati šef bježi.” Postavio se kao da će pobjeći. “Dobro, jasno. Radniki, čovjeki, proletarijat, ponosan.” Dostojanstveno je koračao. “Proletarijat, broj jedan veliki... Ako ne proletarijat, svi nemati kruh. Svi umre.

Razumije?”

“Da, da!”

“Japan sada ne dobro. Radniki, to.” Pognuo je glavu i stisnuo se u se.

“Bogati šef, to.” Šepureći se, oponašao je nasilnika što ruši ljude na tlo.

“To ne dobro! Radniki, to.” Divlja izraza lica, ustane i nasrne naprijed kao da će srušiti i zgaziti tlačitelja. “Bogati šef, to.” Oponašao je bijeg. “Japan svi radniki, dobra zemlja. Proletarijat zemlja. Razumije?”

“Da, da, razumijemo!”

Rusi su klicali i lupali nogama o pod kao da plešu.

“Japan, radniki, napraviti to.” Stane prkosno. “Sretni! Rusija, svi sretni. Hura! Vi svi, natrag na brod. Vaš brod, bogati šef, to.” Šepurenje. “Vi svi, proletarijat, napraviti to!” Podigne ruke, spoji ih i nasrne. “Dobro, pobijedili! Razumije?”

“Razumijemo!” Mladi ribar se uzbudio i ne želeći te naglo zgrabio ruku Kineza. “Da, da, učinit ćemo tako! Sigurno hoćemo!”

To je, dakle, boljševizacija, pomisli kapetan čamca. Poticali su ljude da počine nečuvena djela. To je, pomisli on, lukav način na koji Rusi varaju Japan.

Kada su Rusi završili s pričom, povikali su nešto nerazumljivo i rukovali se s ribarima svom snagom im stisnuvši ruku. Zagrlili su ih, očešavši oštru kratku bradu o njihova lica. Japanci, povlačeći se vratova ukočenih od nelagode, nisu znali što ih je snašlo.

Bacivši pokoji pogled prema ulazu u jazbinu, svi su nagovarali ribare što su se vratili da nastave priču. Oni su govorili o raznim stvarima koje 161

Kobayashi Takiji

su vidjeli među Rusima. Njihovi su slušatelji upijali svaki detalj poput bugačice.

“Hej, dosta je bilo!”

Primijetivši neobičnu ozbiljnost kojom su ljudi slušali priču, kapetan čamca ubode uzbuđenog mladog ribara prstom u rame.

4 Zrak je bio magličast. Obrisi raznoraznih ventilatorskih cijevi, dimnjaka, krakova dizalica, obješenih čamaca, rukohvata i sličnih predmeta ∞ inače tako strogo mehaničkih ∞ bili su sada sjenoviti i mutni te su djelovali gotovo intimno. Mek, mlak zrak milovao je obraze i tekao dalje. Noći poput ove bile su rijetke.

Prostor oko obližnjeg grotla otežao je od mirisa račjih mozgova i mesa. Dvije sjene nejednake visine stajale su između gomila mreža.

Ribar nezdravo žućkasta, natekla tijela koji nije mogao spavati zbog lupanja srca, uništena pretjeranim radom, uspeo se na palubu. Naslonio se na rukohvat i odsutno promatrao more koje se činilo gusto kao da je puno otopljenih morskih trava. Budući da mu je tijelo bilo u lošem stanju, bio je siguran da će ga ravnatelj dokrajčiti. No od pomisli da umre ovdje, na dalekoj Kamčatki, a da uopće stupi nogom na čvrsto tlo, odjednom se osjetio previše usamljen. Kako je bio zadubljen u promišljanja, tek je tada primijetio da među mrežama ima nekoga. Čuo je prigušene glasove i krckanje račjih oklopa pod nogama.

Kada su mu se oči navikle na tamu, ugledao je kako jedan ribar razgovara s radnikom od četrnaest ili petnaest godina. Nije mogao razaznati riječi. Radnik, leđima okrenut drugome, okretao se sad ovamo, sad onamo poput nadurena djeteta što pruža otpor. Svaki put kada bi se pomaknuo, ribar bi se pomaknuo s njime. Trajalo je to neko vrijeme. Ribar nehotice (ili se barem tako činilo) podigne glas. No hitro ga opet spusti i ubrzano nešto izusti. Iznenada omota ruke čvrsto oko radnika. Jesu li se svađali? Neko se vrijeme čulo samo dahtanje prigušeno tkaninom. Nitko se nije micao. A tada su se kroz meku izmaglicu ugledale radnikove noge; bile su nalik na par svijeća. Donji dio tijela bio mu je sasvim nag. Radnik je čučao, a ribar ga je prekrivao poput žabe. Čovjek koji ih je promatrao vidio je samo toliko i tek na trenutak, ali prizor mu zape u grlu. Nesvjesno odvrati pogled. Osjećao je neko nervozno uzbuđenje, kao da su ga upravo udarili ili drogirali.

Ribare su postupno stali mučiti snažni napadaji požude. Ti su snažni muškarci već četiri ili pet mjeseci bili neprirodno odvojeni od svojih žena. Žene čija su tijela kupili u Hakodate, ženske genitalije ∞ postale su redovne teme noćnih razgovora. Jedna jedina erotska slika tiskana na iskidanu papiru neprestano je kružila od ruke do ruke.

Netko zapjeva: “Izvali se, okreni se, poljubi me, obgrli me, dođi, pičko! O, dečki, težak je posao kurve!”

Pjesmu su začas svi zapamtili, kao da su je upili spužvom. Zapjevali bi je u svakoj prilici. Kada bi završili, povikali bi očajno, zacakljenih očiju: “A, kvragu i sve!”

“Jebi ga, ne valja! Uopće ne mogu spavati.” Ribari su legli, ali samo su se nemirno vrtjeli. “Kurac mi se digo.”

162

“Što da radim s ovim, ha?” Jedan od ribara napokon ustane, nag, ukrućenog penisa i držeći se za testise. Njegovo je krupno tijelo izazivalo strahopoštovanje. Studenti su ga, zatečeni, pogledavali iskosa.

Mnogi su muškarci ejakulirali u snu. Drugi su masturbirali kada nikoga nije bilo blizu. Zaprljano donje rublje, vlažno i kiselkasto smrdljivo, ležalo je smotano u kutovima polica. Student koji je slučajno stao na jedan takav zavežljaj osjećao se kao da je upravo stao u govno.

Počeli su noćni posjeti kabinama u kojima su spavali dječaci radnici.

Muškarci bi zamijenili cigarete za karamele i izišli s dvije-tri u džepu.

Ako bi kuhar otvorio vrata smočnice ∞ pune bačvi ukiseljena povrća što su zaudaralo poput zahoda ∞ iz tamne bi i zagušljive unutrašnjosti dopro bijesan povik: “Zatvori prokleta vrata! Ako uđeš, prebit ću te na smrt!”

Radiotelegra∫st je pratio poruke koje su izmjenjivali drugi brodovi i izvještavao ravnatelja o njihovu ulovu. Informacije su jasno pokazivale da Hakkomaru zaostaje. Ravnatelj je počeo gubiti živce. Posljedice po ribare i radnike bile su trenutačne i strašne; sve se uvijek prelamalo na njima. Ravnatelj i predradnik smislili su natjecanje u kojemu su mornari bili suprotstavljeni ribarima i radnicima.

Kad god bi ribari i radnici “izgubili” od mornara tako što bi ubili manje rakova, osjećali bi se kao potpuni promašaj ∞ iako im rad nije donosio nikakve povlastice. Ravnatelj je razdragano pljeskao rukama. Pobjeda jednog dana, gubitak drugog, zakletve da nikada više neće izgubiti ∞ dani apsurdno intenzivnog rada nastavljali su se sve dok im ruke nisu počele krvariti. Prvoga je dana količina obavljenog posla porasla za pedeset ili šezdeset posto. Do petog ili šestog dana obje su strane klonule duhom, a količina je rada drastično pala. Ponekad bi im glave klonule čak i tijekom sama posla.

Ravnatelj ih je udarao bez upozorenja. Potreseni neočekivanim udarcem, ljudi su vriskali od boli. Ostatak su vremena radili u potpunoj tišini, kao da su neprijatelji ili kao da su zaboravili govoriti. Više nisu imali energije čak ni za razgovor. Ravnatelj je, međutim, počeo dijeliti “nagrade” pobjednicima. Ugarci natjecateljskog duha još jednom su planuli.

“Blesava kopilad”, komentirao je ravnatelj kapetanu, pijući pivo u njegovoj kabini.

Gornji dio kapetanovih ruku bio je rupičast kao kod punašne žene.

Spretno potapkavši cigaretom pozlaćena ruba po stolu, on odgovori nedokučivim osmijehom. Kapetan nije mogao podnijeti neprestano ravnateljevo petljanje. Pitao se hoće li se ribari pobuniti i zavitlati gada preko ograde u more Kamčatke.

Osim što je dijelio “nagrade”, ravnatelj je postavio i plakat na kojemu je pisalo da će se onaj koji napravi najmanje posla žigosati užarenim željezom. Svi su nastavili raditi pod sjenom neumoljive prijetnje žigosanjem. Količina obavljenog posla je porasla.

Ravnatelj je znao, čak i bolje od njih samih, koliko mučenja ljudsko tijelo može podnijeti. Na kraju radnoga dana radnici su padali u krevete poput klada, stenjući: “Možda je to to...”

Jedan se od studenata prisjetio kako ga je baka odvela u budistički hram kada je bio dijete ∞ gdje je polumračnoj dvorani vidio sliku pakla koja je izgledala točno tako. Njihova ga je sadašnja situacija snažno podsjećala na prikaz velike zmijolike životinje koja puže močvarom; bila je to 163

Kobayashi Takiji

pljunuta slika pakla u kojem su se našli. Premor od prekovremena rada lišio ih je sna. Iza ponoći se iz raznih dijelova jazbine čulo jezivo škrgutanje zuba, kao da netko žvače staklo, nesuvisle riječi i divlji uzvici.

Kada nisu mogli spavati, ponekad su šaputali svojim tijelima: “Ne mogu vjerovati da i dalje živiš...” Ne mogu vjerovati da i dalje živiš ∞ svojim tijelima!

Najteže je bilo studentima.

“Iz ove perspektive mi se nekako čini da onim osuđenicima u Zapisima iz mrtvog doma uopće nije bilo tako loše”, rekao je student koji nije danima obavio nuždu i koji nije mogao spavati bez zamotanog ručnika oko glave.

“Vjerojatno si u pravu.” Njegov je drug bio ponio nešto viskija iz Hakodate pa ga je lizao vrškom jezika, kao da pije lijek. “Pa tako se sprovode veliki podvizi. Razvijamo bogate, netaknute izvore prihoda, a to je težak posao. Ali vele da su i ovi brodovi-tvornice bolji nego što su bili. Kada se prvi put počelo s tim poslom, nisu još znali ništa o promjenama vremena i plime, niti su svladali zemljopis, tako da je dosta brodova tonulo. Potapali su ih ruski brodovi, ljude su drobili, ubijali, ali oni nisu odustajali, nego su se hrabro vraćali i borili se, i tako su ti bogati izvori prihoda postali naši... Uglavnom, to ti je tako.” “...........”

Tako je to uvijek pisalo u povijesnim knjigama, mislio je student, a možda i jest bilo tako. Ali ništa od toga nije umanjivalo osjećaj bijesa skutren u dubini srca. Tiho je milovao trbuh koji je otvrdnuo poput panel ploče. U obamrlim je palčevima osjećao trnce, kao da se kroz njih pušta slaba struja. Osjećaj je bio iznimno neugodan. Podigao je palac do očiju i protljao ga drugom rukom.

Nakon večere svi su se skupili oko trošne peći postavljene u središtu jazbine; bila je puna napuklina poput stare karte. Kako su im se tijela zagrijavala, iz njih je stalo isparavati. Zagušljiv smrad sirovih rakova svima se nastanio u nosnicama.

“Pa puno mi toga nije jasno, ali sam siguran da ne želim poginuti.”

“Jasno, to nitko ne želi!”

Salijetala ih je teška, okrutna tjeskoba, živčanost i besciljan bijes. Zaista su ih ubijali!

“S-sranje, možda i ne v-vrijedimo ništa, ali prokleti smo ako im dopustimo da nas ubiju!” vikne mucavi ribar naglo, crvena lica napeta od nestrpljenja.

Na trenutak su svi ušutjeli, kao da im je netko probo srca.

“Ne želim umrijeti na Kamčatki...” “..........”

“Brod za opskrbu isplovio je iz Hakodate. Čuo sam od radiotelegra∫sta.” “Želim nazad.”

“Nema šanse da nas puste nazad.”

“Vele da se puno ljudi vrati brodom za opskrbu.”

“Stvarno?... To bi bilo dobro!”

“A ima i onih koji se pretvaraju da odlaze u ribolov, ali pobjegnu na Kamčatku i krenu širiti propagandu crvenih skupa s Rusima.” “.........”

164

“I tako, sve ovo radimo za boljitak Japanskog Carstva, ha?... Da, jasno, još jedna ∫na fraza koju su smislili.” Student otkopča košulju, otkrivajući koščat prsni koš što je nalikovao ljestvama te se zijevajući snažno počeše. Prljavština što mu se bila skorila na koži ljuštila se poput tinjca.

“Hej, radi se samo o tome da se korporacijske glavešine moraju dočepati svake jebene stvari koju vide”, reče postariji ribar. Slabe su mu, zamagljene oči zurile u prazno pod opuštenim vjeđama, naboranim poput praznih kamenica. On pljune na peć. Hračak se zalijepi za ploču, zacvrči, poskoči poput graha, smanji se na veličinu zrnca čađe i nestane. Svi su ga odsutno promatrali.

“Možda si u pravu što se toga tiče.”

No kapetan čamca, držeći crvene čarape s gumenim potplatima iznad peći, reče: “Hej, dosta te izdajničke priče.” “...........”

“Jebote, nemaš nam pravo govoriti što da radimo!” Mucavi ribar napući usne poput hobotnice.

Osjeti se oduran smrad gume.

“Hej, šefe, pazite na svoju gumu!”

“Kvragu, spalila se!”

Valovi su se dizali i prigušeno udarali u bokove broda. Brod se ljuljao kao da prati uspavanku. Dok su sjedili oko peći, slabo je svjetlo lampe od pet svijeća, nalik strunulom kineskom lampionu, bacalo iza njih sjene što su se svakojako zaplitale i ispreplitale. Noć je bila tiha. Odrazi crvenih plamenova iz peći treperili su im po potkoljenicama. Najednom, nakratko, sagledaše čitave svoje nesretne živote. Noć je bile neobično tiha.

“Imaš cigaretu?”

“Ne...”

“Ni ti nemaš?”

“Bojim se da ne.”

“Sranje.”

“Hej, daj taj viski ovamo, može?”

Drug okrene četvrtastu bocu naopako i protrese je.

“Kvragu, bome si je potrošio!”

“Ha, ha, ha, ha, ha, ha, ha.”

“Kakvo odvratno mjesto, a, eto, tu smo... čak i ja...” reče ribar koji je bio radio u tokijskoj tvornici u Shibauri. Ispričao im je o tome. Radnicima s Hokkaida činilo se da je to najbolja tvornica za koju su čuli. “Da su tamo radili samo stoti dio onoga što nam rade ovdje”, rekao je, “sigurno bi došlo do štrajka.”

Pokrenuo se razgovor o raznim iskustvima. Izgradnja državnih cesta, izgradnja sustava navodnjavanja, postavljanje pruge, kopanje lûka i nasipavanje, kopanje novih rudnika, obrađivanje zemlje, utovarivanje brodova, lov na haringu u Tihom oceanu ∞ skoro je svatko radio po jedan ili više takvih poslova.

Kada su radnici iz unutrašnjosti postali “arogantni” i više nisu pristajali na prekovremeni rad, kada je tržište naišlo na slijepu ulicu i odbilo se dalje širiti, kapitalisti su ispružili pandže. “Na Hokkaido, na Karafuto!”

Tamo su mogli ugnjetavati ljude kako im se prohtjelo i iskorištavati ih jednako brutalno kao u kolonijama u Koreji i Tajvanu. Kapitalisti su dobro razumjeli da se ti ljudi nemaju kome žaliti. U radničkim kolibama na gradilištima cesta i željeznica radnike su tukli do smrti lakše nego ûši.

165

Kobayashi Takiji 02 Hitobashira ∞ jap. ljudski stup. Riječ je o običaju zakapanja ljudi u temelje tvrđava, mostova i nasipa. Ljudska je žrtva trebala osigurati naklonost bogova kako bi se građevina očuvala od prirodnih katastrofa i napada neprijatelja. Op. prev.

Neki su bježali, ne mogavši više trpjeti prekovremeni rad i zlostavljanje.

Kada bi ih uhvatili, zavezali bi ih za stup gdje bi ih izudarala konjska kopita ili bi ih odvukli u stražnja dvorišta da ih rastrgaju psi trenirani za borbu. To se radilo javno, da svi vide. Kada bi čuli kako se rebra lome u prsima, čak bi i “neljudski” radnici spontano prekrivali lica. Svaki put kada bi se bjegunci onesvijestili, polijevali bi ih vodom da ih osvijeste. Na kraju su bjegunci umirali razvučeni poput krpa u snažnim gubicama pasa. Čak i kada su im mlitava tijela ostala odbačena i napuštena u kutu nekog dvorišta, udovi su im se nastavljali trzati. Surova su se kažnjavanja sprovodila svakodnevno: užarena kliješta prislanjala su se na guzove žrtve; ljude su batinali šesterokutnim štapovima sve dok ne bi mogli ustati.

Nagli su se povici dizali iz dvorišta tijekom obroka, a slijedio ih je surov miris spaljena ljudskog mesa.

“To je to, dosta mi je. Nema šanse da jedem dalje.” Ljudi bi bacili štapiće; ali nastavili su sumorno promatrati lica drugih.

Mnogi su umrli od beriberija. Zbog teškog prekovremenog rada podlegli su bolesti. No kada bi umrli, nije bilo slobodnih dana za ostale što je značilo da su ih danima ostavili nepokopane. Tijela bi im ostavili izvan pogleda, u tami, tako da bi samo blijeda, prljava stopala, neobično malena i dječja, virila ispod slamarica, nemarno bačenih preko njih.

“Lica su im puna muha. Sve su odjednom poletjele kada sam prošao!” rekao je čovjek dok je ulazio, lupivši se rukom po čelu.

Svi su se trebali pojaviti na poslu prije zore. Morali su raditi sve dok im pijuci ne bi zasjali plavkasto bijelo u tami, a ruke više ne bi vidjeli. Zavidjeli su zatvorenicima koji su radili u obližnjem zatvoru. Najgore su postupali prema Korejcima i to ne samo šefovi i nadglednici, nego i japanski radnici.

Ponekad bi policajac smješten u selu udaljenom pet-šest milja došao pješke da vidi što ima, s bilježnicom u ruci. Često bi ostao do večeri ili prespavao. Nikada se, međutim, nije potrudio pogledati radnike. Krenuo bi nazad zažarena lica. Koračao bi sredinom puta, pišao na sve strane kao vatrogasna cijev i nerazgovjetno si mumljao u bradu.

Nijedan željeznički prag na Hokkaidu nije bio ništa drugo do plavkasti leš radnika. Stupovi zariveni u zemlju tijekom nasipavanja tla oko luke bili su radnici koji su bolovali od beriberija, zakopani živi, baš poput “ljudskih stupova”02 iz davnina. Radnike su na Hokkaidu zvali “hobotnicama” ∞ zato što će hobotnica, kako bi preživjela, pojesti čak i vlastite krakove. I doista je bilo tako! Ondje se svakoga moglo izrabljivati bez skrupula. To je donosilo ogroman pro∫t. Štoviše, takvi su se postupci vješto racionalizirali i lukavo poistovjećivali s “razvojem nacionalnog blaga”. Sve se to vrlo prepredeno smislilo. Radnike su izgladnjivali i batinali na smrt za dobro “nacije”.

“Sami su mi bogovi pomogli da izađem odande živ”, reče ribar. “I zahvalan sam im! Ali ako umrem na ovom brodu, doći će na isto sranje.

Kvragu, koja neslana šala!” Divlje se nasmije. Kada mu je smijeh odumro, lice mu se smračilo i on se okrenuo u stranu.

Jednako je bilo i u rudnicima. Kopali su se novi tuneli. Da bi otkrili kako najbolje postupati s plinom što je curio iz zemlje i svim važnim promjenama koje bi se događale tijekom kopanja, kapitalisti bi ∞ ugledajući se na generala Nogija, pokojnoga junaka Rusko-japanskoga rata ∞ jednostavno koristili na desetke tisuća radnika, koje su kupili jeftinije od za166

03 “Kopno” je za Japance Honshu, najveći otok Japana na kojemu živi najviše ljudi. Op. prev.

moraca, i protratili ih. Bilo je to lakše nego baciti iskorišten rubac! Zidove tunela neprestano su ojačavali višestrukim slojevima sirova mesa rudara.

Kako su rudnici bili daleko od gradova, užasi su se počinjavali slobodno.

Povremeno bi se u natovarenim vagonima među pločama ugljena našao odrezan palac ili mali prst. Žene i djeca na takve prizore više ne bi niti podigli obrvu. Ravnodušni, bezizražajni, jednostavno bi gurali vagone do iduće lokacije. Ugljen je pokretao divovski motor što je bljuvao kapitalistički pro∫t.

Lica rudara bila su sva do jednog bez sjaja, žućkasta, natekla i vječito prazna, poput lica dugogodišnjih zatočenika. Manjak sunčeve svjetlosti, ugljena prašina, otrovna isparavanja, vlaga i atmosferski pritisak ostavljali su očite tragove na tijelu. “Kada radiš kao rudar jedno sedam-osam godina, to je kao da si proveo punih četiri ili pet godina u potpunom mraku, nijednom ne vidjevši sunce!” Kapitalistima se, međutim, fućkalo, jer su lako nalazili zamjene za radnike. Radnici će se sliti u rudnike, znali su, čim dođe zima.

Na Hokkaidu su bili “seljaci-useljenici” i “novi uzgajivači”. Pomoću ∫lmova s angažiranim sloganima, poput “Razvijmo Hokkaido”, “Riješimo problem hrane promicanjem useljavanja” i djetinjastog “Obogatite se kao useljenici”, vlada je poticala osiromašene seljake s kopna03 da se isele i tako izgube zemlju da bi ih ostavila na tlu koje je na desetak centimetara dubine postajalo obična glina. Sva je plodna zemlja već bila označena pločama na kojima su pisala imena vlasnika. Do idućega bi proljeća čitave obitelji, zakopane u snijegu i bez ijednoga krumpira za jelo, pomrle od gladi. Takve su se stvari neprestano ponavljale. Izašle su na vidjelo kada se snijeg otopio, a “susjedi” koji su živjeli milju daleko svratili da vide što je novo. Mnoge su se žrtve bile pokušale preživjeti jedući slamu; komadići su im još virili iz usta kada su ih pronašli. Čak i u rijetkim slučajevima u kojima su useljenici uspijevali obrađivati zemlju čitavo desetljeće, a da ne umru od gladi, kada bi zemlju konačno pretvorili u poštena polja, otkrili bi da zemlja odjednom pripada “strancima”. Kapitalisti ∞ lihvari, bankari, plemići i truli bogataši ∞ olako su posuđivali velikodušne količine novca da bi jednom kada bi se pustoš preobrazila u polja plodna poput bucmastih mačaka zemlja pala u njihove ruke. Lukavci su dolazili na Hokkaido odlučivši zaraditi novac na lak način takvim praksama. Seljacima su imovinu oduzimali sa svih strana.

Na kraju bi postali isto što su bili i na kopnu: seljaci-zakupci; i tada bi konačno shvatili da su ih prevarili. “Dovraga!”

Bili su prešli tjesnac Tsugaru i došli na snježni Hokkaido u nadi da zarade barem nešto novca prije nego što se vrate u sela. Nemali je broj ljudi koji su radili na brodu-tvornici račjih konzervi upravo tako otjeran sa svoje zemlje.

Lučki su radnici radili jednako teško kao i ribari na brodovima-tvornicama. Kada bi ostali bez posla ili se muvali oko strogo nadgledanih prenoćišta Otarua, odvukli bi ih na brod za Karafuto ili udaljene dijelove Hokkaida. Ako bi im se ondje stopala poskliznula makar centimetar, gomile naslaganih četvrtastih greda zastenjale bi i strovalile se na njih tako da bi se zatresla zemlja, zgnječivši ih poput rižinih kolačića. Kada bi ih udarilo vlažno i sklisko drvo koje su tovarili na čegrtave dizalice, zdrobilo bi im lubanju i srušilo u more lakše nego što čovjek otjera komarca.

167

Kobayashi Takiji

Radnici na kopnu, koji su dugo tiho preživaljavali, ujedinili su se u snažnu organizaciju i suprotstavili se kapitalistima. Radnici u “kolonijama”, međutim, bili su sasvim izolirani od takvih pokreta. Njihova je patnja bila neizdrživa. No što su junačkije posrtali, to je teže bilo breme njihove patnje.

“Pitam se što će biti s nama...”

“Ubit će nas, znam.” “.......”

Iako su htjeli nešto reći, riječi su im zapele u grlima.

“P-prije nego što me ubiju, ja ću ubiti njih”, vikne Mucavi ribar osorno.

Valovi su nježno udarali o bokove broda. Negdje na gornjoj palubi para je izlazila iz cijevi, stvarajući meko, neprestano šištanje koje je podsjećalo na zviždanje čajnika.

Ribari su prije odlaska na spavanje skidali košulje i potkošulje, skorene od prljavštine poput osušenih sipa, i širili ih iznad peći. Skupivši se oko peći, ljudi su rastezali tkaninu kako bi je izložili toplini, a potom je udarali. Uši i stjenice padale su na peć, pucketajući i ispuštajući opor miris spaljenog mesa. Kako su se košulje grijale, tako su uši izlazile iz šavova, panično pokrećući nebrojene tanušne nožice. Kukci su bili mučno masni na dodir. Neki su bili toliko krupni da su im se mogle razaznati neobično oblikovane glave što su nalikovale na one bogomoljki.

“Hej, pridrži mi ovaj kraj.” Uhvativši suprotne krajeve tkanine koja se omatala oko bokova, muškarci su je raširili i stali trijebiti uši.

Jedan je ribar drobio uši zubima ili ih stiskao između prstiju dok mu prsti nisu postali crveni od krvi. Obrisavši ih o rub kaputa poput djeteta, on se vrati poslu. Čak i tako, nije se moglo zaspati. Uši, buhe i stjenice nastavljale su izlaziti tko zna odakle i napadati ih tijekom noći. Bilo ih se nemoguće riješiti. Čim bi se ljudi uspeli u svoje vlažne i mračne krevete, istog bi ih trena počeli svrbjeti ugrizi desetaka buha što bi im stale puzati uz cjevanice. Napokon su se počeli pitati počinje li im meso truliti. Stane ih salijetati zloslutna misao da su možda leševi što se raspadaju, prekriveni crvima i muhama.

Ispočetka su se mogli kupati svakog drugog dana. Bilo je neizbježno da će se zaprljati i početi smrditi. Nakon prvog tjedna, međutim, kupanje je svedeno na svaki četvri dan, a nakon mjesec dana, na jednom tjedno. To se napokon svelo na dvaput mjesečno. Navodno je to služilo štednji vode ∞ ali kapetan i ravnatelj kupali su se svakodnevno, a to nije bilo uludo trošenje vode! Budući da su im tijela danima zalijevana račjim sokovima, uši i stjenice morale su se nakotiti.

Kada bi odvezali tkaninu s bokova, iz nje bi se rasule crne perle. Tamo gdje je tkanina bila zavezana, trbusi muškaraca bili su prekriveni crvenim osipom. Svrbjelo je strahovito. Dok su spavali, zvukovi očajna češanja dopirali su odasvud. Osjećaj nečeg malenog što gmiže ili skače po nogama i trbusima bio je praćen ugrizima. Svaki put kad bi se to dogodilo, tijela bi se ribara izvila i okrenula. Začas bi se sve to ponovilo, i tako se nastavljalo do jutra. Koža im je postala gruba, kao da imaju svrab.

“Ove će nas proklete uši požderati žive.”

“Da, to bi bila prekrasna smrt.”

Nisu se mogli prestati smijati.

168

5 Tri su ribara mahnito trčala palubom.

Došavši do zavoja, spotakli su se i zgrabili rukohvat. Tesar koji je popravljao palubu brodskog salona stane na prste kako bi ih pratio pogledom. Od hladna su mu vjetra suzile oči, tako da isprva nije mogao jasno vidjeti. Okrenuo se na stranu i ispuhao nos prstima. Sluz izleti u luku i bude odnesena vjetrom.

Desna je strana broda čegrtala. Budući da su svi bili vani u ribi, dizalica nije trebala raditi. No nešto se s nje klatilo; okomita linija obješene žice njihala se u dokonu krugu. “Što bi to moglo biti?”

I tada, sa šokom, shvati. Uznemiren, okrenu se na stranu i ponovo ispuše nos. Vjetar otpuše ljepljivu tekućinu na njegove hlače.

“Opet to rade.” Tesar usredotoči pogled, brišući suze rukavom, ponovo i ponovo.

Jasno ocrtan naspram mora što se blistalo srebrnasto sivo nakon nedavne kiše, crni je obris čvrsto vezana radnika visio s izbočena kraka dizalice. Bio je uzdignut skroz gore do vrha dizalice, odakle je visio nekih dvadeset minuta. Nakon toga je malo spušten, a tijelo mu se izvijalo i migoljilo, noge se borile kao da su uhvaćene u paukovu mrežu.

Sada mu je tijelo nestalo u sjeni salona. Samo se napeta žica povremeno pokretala poput ljuljačke.

Tesarove suze kao da su tekle ravno u njegov nos, koji nije prestajao curiti. Ponovo ga ispuše. Potom uzme čekić iz džepa na boku i baci se na posao.

Podboden tihim zvukom, tesar se okrene. Žica se luljala kao da je netko trese odozdo. On začu tupe, zlokobne udarce.

Lice radnika koji je visio s dizalice bilo je samrtno blijedo. Pjena mu je kapala s usana, stegnutih čvrsto kao u leša. Spuštajući se na donju palubu, tesar ugleda predradnika kako stoji ukočeno s cjepanicom pod rukom i piša u more. Bacivši pogled na cjepanicu, tesar se zapita je li s time prebio mladića. Pišalina je zalijevala bok broda sa svakim udarom vjetra.

Iscrpljeni beskrajnim danima prekovremena rada, ribari se više nisu bili u stanju ujutro ustati. Ravnatelj je koračao kroz njihove kabine i udarao u praznu konzervu ulja blizu ušiju usnulih ljudi. Udarao je u konzervu sve dok nisu otvorili oči i ustali. Oni oboljeli od beriberi-ja slabašno su podigli glave i pokušali nešto reći, no ravnatelj je samo nastavio udarati u konzervu, praveći se da ih ne vidi. Budući da im se glasovi nisu čuli, činilo se da im se usta otvaraju i zatvaraju kao u zlatnih ribica što hvataju zrak. Nakon što se naudarao koliko ga je bila volja, ravnatelj poviče: “Ustajte, prokleti bili! Radite za naciju; ovo je isto kao rat. Ako vas rad ubije, neka! Ustajte, jebivjetri!”

Zbacio je pokrivače s bolesnih radnika i otjerao ih na palubu. Oni oboljeli od beriberija spoticali su se po stepenicama. Držali su se za rukohvate i naslanjali na stranu, penjali su se podižući noge rukama. Sa svakim bi im korakom srca zlokobno poskočila, kao da ih je netko udario.

Ravnatelj i predradnik postupali su s bolesnicima lukavo kao da su im posinci. Prvo bi im dali da pakiraju meso, a potom bi ih poslali na palubu da otkidaju račja kliješta. Nakon toga bi ih premjestili na rad s etiketama. Pazeći da se ne poskliznu dok su nepomično stajali na ledenu 169

Kobayashi Takiji

zraku mračne tvornice, ljudi su osjećali kako im noge od koljena na dolje obamiru poput umjetnih udova. U svakom su im trenutku koljena mogla popustiti a oni se stropoštati na tlo.

Student je tapkao čelo nadlanicom zamrljanom zdrobljenim rakovima. Trenutak se kasnije sruši na leđa. Brdo se praznih konzervi naslaganih u blizini sruši na njega sa zaglušujućom bukom. Konzerve su se kotrljale nakošenom palubom broda, blistajući i nestajući ispod strojeva i hrpi tereta. Zabrinuti, dječakovi drugovi ga podignu i stanu nositi prema izlazu. Gotovo su se sudarili s ravnateljem koji se upravo spuštao u tvornicu i zviždao. On ležerno sagleda situaciju.

“Tko je rekao da smijete prestati s radom?”

“Miči se s puta!” zareži jedan od ljudi, gušeći se od bijesa. “Što si rekao? Reci to ponovo, pederčino!” Izvukavši pištolj iz džepa, ravnatelj ga zavrti oko prsta kao da je igračka. Zaljulja se na stopalima kao da se želi učiniti višim, i naglo prasne u smijeh. “Donesite vode!”

Zgrabivši kantu vode, ravnatelj je izli na lice studenta koji je ležao na podu beživotno poput željezničkog praga.

“To će ga izliječiti. A sad prestanite buljiti i natrag na posao!”

Kada su se idućega dana spuštali u tvornicu, radnici su vidjeli istog tog studenta zavezanog za željeznu šipku tokarskog stroja. Glava mu je bila pala na prsa kao u pileta kojemu su zavrnuli vratom, a vrhovi su mu kralježaka upadljivo stršali iz leđa. Na prsima mu je visio karton na kojemu je pisalo, očito ravnateljevim rukopisom: “Ovo je izdajnički prevarant. Odvezati ga je zabranjeno.”

Mladićevo je čelo na dodir bilo hladno poput željeza. Dok se nisu spustili u tvornicu, radnici su glasno pričali; sada nitko ne prozbori ni riječi.

Kada se iza njih oglasi predradnik, oni se podijele u dva reda od kojih je svaki prošao s jedne strane stroja za koji je bio zavezan student, i poteku prema svojim radnim mjestima.

Kada je konzerviranje rakova doseglo svoj grozničavi vrhunac, uvijeti rada postali su stravični. Radnicima su razbijali zube, tijekom noći su pljuvali krvavu slinu, padali su u nesvijest od iscrpljenosti, krvarili su iz očiju, udarani su u glave i gubili sluh. U potpunosti iscrpljeni, postali su zbunjeni kao u pijanstvu. A kada bi radni ran završio, trenutno bi olakšanje nastupilo poput vrtoglavice.

Dok su završavali posao, ušao je ravnatelj i viknuo: “Danas radite do devet. Jedino vrijeme kad vi kurvini sinovi radite brzo je kad ste pri kraju posla!”

Svi su ustali, tromo kao na usporenu ∫lmu. Nisu imali energije za više. Kasnije se ravnatelj spustio u jazbinu da da im održi govor. “Čujte. Ne možemo doći ovamo kad god nam padne na pamet. A rakovi se ne mogu loviti bilo kad. Ne možete prestati raditi točno nakon deset ili trinaest sati posla samo zato što je to službeno radno vrijeme. Da je tako, bili bi u govnima. Ovaj je posao drukčiji od ostalih. Jel vam to jasno? Ali kad ne bude rakova za ulov, moći ćete ljenčariti do mile volje.

“Samo Rusi prestaju raditi istog trena kad završi radno vrijeme, čak i ako su im prokleta jata riba pod nosom. S takvim stavom, nije ni čudo da je Rusija postala tako sjebana zemlja. Japanci se nikada ne smiju tako ponašati!”

Neki su ignorirali govor, misleći: “Seronja laže.” Ali većina je progutala ravnateljevu sugestiju da su Japanci doista izvanredan narod. Ideja 170

da njihove svakodnevne patnje imaju u sebi nešto herojsko bila im je nekako utješna.

Kada su radili na palubi, često bi vidjeli razarač kako plovi južno po horizontu. S krme ratnog broda vijorila se nacionalna zastava, blistajući crveno i bijelo. Očiju punih suza od uzbuđenja, ribari bi zgrabili kape i mahali. “Taj razarač”, mislili su, “jedini je prijatelj kojeg imamo.”

“Kvragu, kad vidim taj brod ne mogu prestati cmizdriti.” Ljudi su pratili razarač pogledima dok se postepeno smanjivao, sve dok nije nestao, ostavljajući za sobom trag dima.

Vrativši se s posla, u potpunosti iscrpljeni, svi bi povikali kao jedan: “Prokleti kučkini sinovi!” nikome posebno. Njihov je mržnjom ispunjen povik u tami nalikovao rikanju bika. Ni sami nisu znali kome je upravljen, no kako se njih gotovo dvjesto dan za danom skupljalo u istoj jazbini i razgovaralo među sobom, njihove su se misli, riječi i djela nezamjetno (i sporo poput puža) stale kretati u istome smjeru. Naravno da je i unutar te struje bilo onih koji su oklijevajući stajali na mjestu, kao i sredovječnih ribara koji su se micali u stranu. I nesvjesno su se oštro udaljili od ostalih.

Bilo je jutro. Uspinjući se uz stepenice, čovjek koji je bio radio u rudniku reče: “Ne može ovako dalje.”

Prethodnoga je dana radio do gotovo deset navečer, tako da mu se tijelo sada trzalo poput stroja koji se raspada. Padao je u san čak i dok se uspinjao stepenicama. Nakon što ga je trgao povik odozada, zakoračio je ne misleći, izgubio ravnotežu i posrnuo prema naprijed.

Svakoga bi se jutra prije nego što bi počeli raditi ljudi sakupljali u jednome kutu tvornice. Lica su im nalikovala onima lutaka od blata.

“Ja ću usporiti”, reče rudar. “Ne mogu dalje ovako.”

Lica radnika ožive, ali nitko ne progovori. Tada netko reče: “Žigosat će te, znaš...”

“Ne pokušavam se izvući s posla. Jednostavno ne mogu više.”

Rudar zavrne rukav košulje i ispruži gotovo prozirnu ruku.

“Nije mi puno ostalo. Ne pokušavam se izvući s posla, znaš.”

“Pa, izvoli onda.” “.............”

Tog je dana ravnatelj koračao tvornicom poput razbiješnjela pijetla. “Što se događa? Što se, kvragu, događa?” urlao je. Jer sada nisu samo jedan ili dva radnika radila sporije, već gotovo svi ∞ a oni nije mogao učiniti ništa drugo do pjeniti se. Ni ribari ni mornari nikada prije nisu vidjeli ravnatelja da se tko ponaša. S gornje su palube čuli šuškanje tisuće rakova koji su se bili izvukli iz mreže i sada su bježali uokolo. Rad gotovo da je stao, poput začepljena odvoda. Ravnateljeva batina više nije služila ničemu!

Nakon posla svi su požurili nazad u jazbinu, brišući vratove ručnicima koji su se parili. Pogledavajući jedan drugoga u lice, oni usprkos sebi prasnu u smijeh. Iz nekog im se razloga ova situacija učinila urnebesno smiješnom.

Raspoloženje se proširilo i na mornare. Jednom kada su shvatili da su iz njih napravili budale kada su ih natjerali da rade kao ribari, i oni su povremeno radili sporije.

“Jučer smo radili previše, pa ćemo danas lijepo polako.”

171

Kobayashi Takiji

Ako bi netko to rekao kada bi počinjali s poslom, svi bi jednostavno pristali. Ali usporavanje je služilo samo tome da ne iscrpe svoja tijela suviše.

Jer svačije je tijelo pokazivalo znake slamanja. “Radit ćemo ako baš moramo”, mislili su. “Ubit će nas kako god da okreneš.” Ali jednostavno to više nisu mogli podnijeti.

“BROD ZA OPSKRBU! Došao je brod za opskrbu!” uzvici s gornje palube doprli su do potpalublja. I dalje odjeveni u krpe, svi su počeli bezglavo skakati s kreveta u jazbini. Čak ni žena ne bi mogla zatraviti ribare i mornare onoliko koliko je to uspio brod za opskrbu. Taj brod nije zaudarao na ribu, već je nosio miris Hakodate. Mirisao je po punoj zemlji po kojoj nisu hodali mjesecima, stotine dana. Pored toga, brod za opskrbu nosio je dugo očekivana pisma, košulje, donje rublje, časopise i razne druge potrepštine.

Zgrabili su pakete čvornatim rukama koje su zaudarale po rakovima i potrčali dolje u jazbinu. Sjevši na krevete prekriženih nogu, stavili su pakete na ugodno raširena koljena i razvezali ih. Iz njih su poispadale svakojake stvari: pisma djece naškrabana riječima koje su majke diktirale sa strane, ručnici, zubne paste, čačkalice, maramice, odjeća. A u odjeći, pisma njihovih žena. Muškarci su sa svakog predmeta udisali mirise doma i zemlje na kojoj su ti domovi stajali. Upinjali su se da uhvate tračak svoje male djece koja su još mirisala na majčino mlijeko, i dašak tijela svojih žena.

Neki su zapjevali glasno: O, gladan sam te!

Ako mi to priušti marka od tri sena, Pošalji mi teglicu, medena!

Mornari i ribari za koje ništa nije stiglo koračali su naprijed-natrag s rukama kruto zabijenim u džepove hlača. Svi su ih zadirkivali: “Hej, netko ti je oteo staru dok te nije bilo.”

Jedan od ljudi uopće nije zapažao buku oko sebe. Izgubljen u mislima, okrenuo je lice prema mračnome kutu i brojao na prste ponovo i ponovo. Iz pisma koje je donio brod za opskrbu saznao je da mu je umrlo dijete. Otac uopće nije znao da mu je dijete mrtvo već puna dva mjeseca. Žena mu je napisala da nije imala novca da mu pošalje poruku radijem. Čovjek je proveo u svojim turobnim mislima toliko dugo da su mu se drugovi već počeli pitati što se dogodilo.

Vijesti koje su doprle do drugoga čovjeka bile su sasvim drugačije vrste. Njegov je paket sadržao sliku novorođenčeta koje je nalikovalo punašnoj bebi hobotnici.

“To je moje dijete?” poviče čovjek, prasnuvši u divlji smijeh. Potom stane hodati uokolo pokazujući sliku drugovima i govoreći sa širokim osmijehom. “Ma pogle ti tog malog stvora!...”

Neki su paketi bili posebni, sadržavajući predmete koje bi se samo supruga sjetila uključiti. Naišavši na njih, muškarcima su srca počela tući od uzbuđenja. Samo su se htjeli vratiti kući.

Na brodu za opskrbu bila je skupina ljudi zadužena za projekciju ∫lma koju je poslala korporacija. Noć kada su svježe napravljene konzer172

ve bile premještene na brod za opskrbu trebao se prikazati ∫lm na brodu-tvornici.

Dva-tri mladića došla su na brod noseći naizgled teške kovčege. S leptir kravatama, u debelim hlačama i lovačkim kapama koje su nosili spljoštene i malo na stranu, svi su izgledali jednako.

“Koji smrad, koji nevjerojatan smrad!” skinuli su kapute i počeli postavljati platno, mjeriti udaljenost od projektora i postavljati stalak, zviždeći. Ribarima su oni bili najzanimljiviji, jer osjećali su da ovi ljudi ne pripadaju moru i da su različiti od njih. Mornari i ribari su im vedro pomogli s pripremama.

Najstariji od posjetitelja, kitnjast čovjek s naočalama u zlatnim okvirima, stajao je malo po strani, brišući znoj s vrata.

“Gospodine, ako budete tamo stajali, buhe će vam skočiti na noge.” “Štooo!” Čovjek poskoči kao da je stao na užareno željezo.

Ribari koji su ga promatrali prasnu u smijeh.

“Koje grozno mjesto!” uskliknu kicoš promuklim, nestašnim glasom.

“Vjerojatno vam nije poznato, no što mislite, koliko korporacija zaradi dolaskom ovamo? To je prilična svota. Zarade pet milijuna yena u šest mjeseci, što je deset milijuna godišnje. Deset milijuna yena možda ne zvuči mnogo, ali jest. Osim toga, ni jedna druga tvrtka u Japanu ne plaća dioničarima tako ogromne dividende od 22,5% po dionici. Kažu da će predsjednik tvrtke na idućim izborima postati član parlamenta, a onda će im se ispuniti snovi. Da ne posluju na tako užasan način kao što posluju, pretpostavljam da ne bi zgrtali tolike novce.”

Padne noć. Proslava kojom je označeno završeno pakiranje deset tisuća gajbi trebala je biti praćena ∫lmom, tako da je svima podijeljeno rižino vino, destilirani alkohol, kuhano povrće, cigarete i karamele.

“Hej mali, dođi ovamo.” Ribari i mornari počeli su se zaigrano natjecati oko osvajanja mladog tvorničkog radnika. “Dođi, sjedni mi u krilo.”

“A ne, njega se čuvaj! Dođi ti k meni.”

Buka se nastavila neko vrijeme. Četiri ili pet ljudi u prvom redu naglo je počelo pljeskati. Svi su prihvatili pljesak i ne znajući zašto. Ravnatelj se pojavi ispred bijeloga platna. Rastegnuo je ruke, stavio ih na leđa i počeo govoriti, upotrebljavajući riječi koje obično nije koristio, poput “gospodo” i “ja osobno”, kao i one koje je stalno koristio, poput “Japanci” i “blago nacije”. Većina ga ljudi nije slušala. Sljepoočnice i čeljusti nastavile su im se micati dok su žvakali sipu.

“Zaveži već jednom, začepi gubicu!” zaviču ljudi odozada. “Gubi se!

Ne želimo te slušati!”

“Odi se igrati sa svojom batinom!” netko zaurla.

Svi prasnu u smijeh. Podiže se oluja zvižduka i pljeskanja. Ne mogavši ih nadglasati, ravnatelj se zažari, pokuša nešto reći (što se istog trena utopilo u buci) i povuče se. Poče ∫lm.

Prvo su odgledali snimku znamenitosti ∞ carske palače, Matsushime, Enoshime, Kyota ∞ ali projektor je čegrtao i povremeno se nije vidjelo ništa. Slike su se počele preklapati, udvostručavati se i utrostručavati u vrtoglavu komešanju sve dok se svjetlo projektora nije ugasilo a platno ostalo prazno.

Iduće su prikazali jedan strani i jedan japanski ∫lm, ali celuloid je bio toliko izgreban da je izgledalo kao da stalno pada kiša. Najgore je bilo to 173

Kobayashi Takiji 04 Benshi ∞ naratori ∫lmova, japanskih i stranih.

Uloga benshija vuče korijene iz tradicionalnog japanskog kabuki i no kazališta. Benshi bi tijekom projekcije japanskog nijemog ∫lma stajao sa strane i govorio za likove na ekranu, zapravo glumeći njihove uloge. Isto bi tako uživo prevodio strane ∫lmove.

Op. prev.

što se činilo da je ∫lm na mjestima bio puknut i potom slijepljen, što je glumcima podalo trzave pokrete. Ali nikoga nije bilo briga. Svi su bili u potpunosti obuzeti ∫lmom. Kada se pojavila lijepo građena strana glumica, frktali su kao svinje i zviždali. Povremeno je benshi04 koji je pripovijedao ∫lm prekidao s objašnjenjima kako bi vikao na njih.

Strani je ∫lm bio američki i bavio se poviješću “razvoja zapada”. Usprkos tome što su ih neumorno napadali divljaci i što su se borili protiv neumoljive prirode, naseljenici su se dočekivali na noge i nastavljali graditi željenicu metar po metar. Putem su gradovi podizani preko noći, ničući poput željezničkih klinova. Što je željeznica više napredovala, to je više gradova nastajalo. Film je prikazivao mnoge teškoće koje su se pojavljivale putem. Bila je unutra upletena i “ljubavna priča” između radnika i kćeri direktora korporacije. U posljednjoj se sceni ∫lma benshijev glas dramatično podigne: “I tako je, zahvaljujući nebrojenim žrtvama mladih, željeznica što je vijugala u beskraj napokon uspjela prijeći ravnicu i probiti planine kako bi jučeranju divljinu pretvorila u današnje nacionalno blago.”

Vrhunac ∫lma bio je zagrljaj između kćeri direktora korporacije i radnika, koji je bio magično mutirao u gospodina.

Slijedio je kratak strani ∫lm, bezumna lakrdija na koju su se svi nasmijali.

Japanski je ∫lm prikazivao priču o osiromašenu mladiću koji je prodavao fermentiranu soyu i večernje novine, da bi prešao na laštenje cipela, počeo raditi u tvornici, postao uzoran radnik, bio unaprijeđen i na kraju postao multimilijunaš. “Zaista, ako težak rad nije majka uspjeha, što jest!” uskliknuo je benshi, ubacujući riječi koje se nisu pojavile u titlovima.

Mladi su radnici pozdravili njegov komentar iskrenim pljeskom. Iz gomile ribara i mornara, međutim, netko poviče: “Kakva gomila sranja!

Da je to točno, ja bih sad već bio direktor tvrtke!”

Ovo izazva salvu smijeha sa svih strana.

Kada se smijeh stišao, benshi je objasnio da mu je korporacija naredila da čvrsto i više puta istakne poruku o “majci uspjeha”.

Za kraj, pogledali su snimku svih tvornica i ureda korporacije. Pokazivala je nebrojene radnike kako marljivo rade. Nakon što je ∫lm završio, svi su se napili od alkohola koji je nabavljen za proslavu pakiranja deset tisuća sanduka. Budući da dugo vremena nisu ni okusili alkohol i da su bili nepodnošljivo izrabljivani, bili su mrtvi pijani. Dim se cigareta uzdizao u oblacima pod prigušenim električnim svjetlom. Zrak je bio loš, gust i zagušljiv. Neki su se svukli u donje rublje i zavezali ručnike oko glava, drugi su sjedili prekriženih nogu s kimonima zakvačenima iznad stražnjica, vičući koješta iz sveg glasa. Povremeno bi izbile tučnjave.

Tako se nastavilo do iza ponoći.

Ribar iz Hakodate koji je bolovao od beriberija i koji je uvijek ostajao u krevetu zamolio je prijatelje da mu podignu jastuk kako bi mogao promatrati veselicu. Njegov je prijatelj iz istoga grada stajao naslonjen na obližnji stup, čačkalicom trijebeći komadiće osušene sipe između zuba.

Prilično kasno te noći, jedan se ribar stušti niza stepenice u jazbinu poput vreće. Odjeća i desna ruka bili su mu obliveni krvlju.

“Nož, nož! Dajte mi nož!” vrisnuo je, puzeći po podu. “Gdje je jebeni Asakawa? Ne mogu ga naći. Ubit ću tog gada.”

174

Bio je to čovjek kojega je ravnatelj jednom prebio na mrtvo ime. Divlje zvjerajući oko sebe, on zgrabi žarač iz peći i izađe posrćući. Nitko ga nije zaustavio.

“Pa neka sam proklet!” Ribar iz Hakodate pogleda gore u prijatelja.

“A vele da su ribari glupi ko stupovi. Ovo će biti zanimljivo!”

Idućega su jutra otkrili da je ravnateljeva kabina ∞ sve od prozorskih stakala do stvari na stolu ∞ razbijena u komadiće. Samo je ravnatelj, gdje god bio, bio toliko sretan da nije završio u dijelovima.

S engleskoga prevela Iva Gjurkin Odlomak iz romana Kobayashija Takijija u The Crab Cannery Ship and Other Novels of Struggle, University of Hawaii Press, 2013.

175

PPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPP PPPPPPPPPPP PPPadobranska priča Lydia Davis

Muškarci

N

a svijetu također postoje muškarci. Ponekad se zaboravimo i mislimo da postoje samo žene ∞ beskrajna brda i ravnice pokornih žena. Šalimo se i međusobno tješimo te nam životi brzo prolaze. Ali zapravo svako toliko među nama se uzdigne muškarac, poput borova stabla

koji nas okrutno pogleda i otjera pa u gomilama bježimo spotičući se i skrivamo po špiljama i jarcima dok on ne ode.

176