Libra Libera #41

1 1

LibraLibera#41

2 3

Temat je nastao kao nastavak izložbe “Što fali Republici?”

Fokus Grupe i Antonia Grgića kustosice Ivane Janković.

4 5 “Fetišizam” ambijent instalacija autora Antonia Grgića.

Instalacija se sastoji od postamenta unutar kojeg su zvučnici koji reproduciraju tekst o fetišizmu iz Kapitala i mimetički prikazuje što se dogodilo sa spomenikom banu Jelačiću od 1945. do 1947. godine ∞ kada je bio sakriven drvenim postamentom visokim 14 metara. Ambijent instalacija u isto vrijeme rekreira urbanističku situaciju na trgu - prostor galerije je pretvoren u maketu Trga Republike. Rad je bio izložen na izložbi “Što fali Republici?” Fokus Grupe i Antonia Grgića kustosive Ivane Janković

Performans “Čitanje misli Karla Marxa konju bana Josipa Jelačića na bivšem Trgu Republike” Antonia Grgića u sklopu izložbe /akcije “Otpisane” kustoskog kolektiva WHW 2015. godine.

6 7

Rijetka fotogra∫ja iz svibnja 1945. godine iz zagrebačkih novina koja prikazuje kratkotrajni suživot bana Josipa Jelačića i nove marksističke ikonogra∫je i jasno vidljiv vizualni problem njihove likovne i simboličke nespojivosti, problem koji je riješen prekrivanjem spomenika mjesec dana poslije ove snimke.

Postament koji je sagrađen 1945. godine oko spomenika banu Jelačiću, uz stvaranje lanca označitelja koji kolaju na postamentu, neka je vrsta socrealističke avangarde suvremenog kapitalističkog realizma i njegove reprezentacije u neoliberalnom kapitalističkom kontekstu. Kapitalistički realizam u javnom prostoru najbolje ilustrira The Fourth Plinth Programme na trgu Trafalgar. Radi se o kolanju u suvremenoj materijalnoj civilizaciji, onoga što Boris Groys naziva “međuigrom dislokacija i relokacija, detorijalizacija i reteritorijalizacija, deaurizacija i reaurizacija”. Ovo je melankolični ikonoklazam u javnom prostoru na pokretnoj traci metropole neoliberalnog društva. Na slici skulptura Hahn/Cock umjetnice 2013. godine građanima je dana demokratska mogućnost svake godine da slobodno biraju ∫nalno rješenje između nekoliko ponuđenih opcija.

8 9 “Sretna 1971” - fotogra∫ja iz prosinca 1970. godine iz zagrebačkih novina koja prikazuje jednu od konstrukcija koje su trebale popuniti prostorni i simbolički manjak Trga Republike koji je od 1947. godine poslije uklanjanja spomenika banu Josipu Jelačiću zjapio prazan bez svoje, kako prostorne, tako i simboličke osi. Prostor Trga je postao mjesto uspostave novog lanca označitelja, ali sada umjesto onih socrealističnih iz doba 1945-1947., novi lanac označitelja slavio je konzumerizan i ekonomsku moć Zagreba i SR Hrvatske. Umjesto vojne i političke moći, čiji je simbol bio ban Josip Jelačić, ekonomska moć je postala podloga hrvatskog nacionalnog pokreta iz 1971. godine.

10 11 Na Trgu republike, žena je prvi motiv koji je bio postavljen 1945. godine na drvenom daščanom postamentu koji je sakrivao spomenik banu Jelačiću. Povod je bio Prvi kongres AFŽ-a Hrvatske: preko starog simbola patrijahalne represije, upisivao se novi označitelj ženske političke emancipacije.

12 13 Stup Vendome na istoimenom trgu u Parizu kao simulakr, prekriven fasadom koja reproducira svoj skriveni sadržaj sa dodatkom u reklame za elitni hotel, tijekom svoje zadnje rekonstrukcije 2014. godine. Zapravo, radi se o istom postupku kao i na zagrebačkom Trgu republike 1945. godine; ideološki spomenik prekriven je bijelom konstrukcijom koja je označena simbolima političke propagande, u ovom slučaju kapitalističkog predznaka. I simbolička dimenzija prostora u oba primjera je slična - i Trg Vendome i Trg bana Josipa Jelačića oblikovani su kao mjesta buržoaske reprezentacije.

U oba slučaja sam prostor tih trgova je primjer par excellence Lefebreove teze o vezi između produkcije prostora i ideologije.

I poslije 1989. godine ostaci Berlinskog zida su još uvijek mjesto kontinuiranog medijskog događaja, ali sada onog partikolarnog, generiranog novim medijem društvenih mreža, a ne Badiouvog Događaja sa velikim “D”.

(3) Tehnologija, ideologija, reprezentacija 146 Igor Tretinjak: Društveni pokreti i novi mediji 176 Jasna Žmak: The Representation of Self on Facebook ili reprezentacija sebe na Facebooku 200 Ivana Bančić: Mediji i Kerouac: govor, pismo, tisak i televizija 240 Natalija Habulin: Robotika: jučer, danas, sutra 272 (4) Srđa Dragojević

14 15

(2) Književnost na stotu 40 Mario Brkljačić: Pet priča Oficir i panker Trainspotting Nebo na platnu Mračan Snješka 56 Mataković Luka: Poezija u grozi 100 Daniela Peović: Đavo u selu Vinograd Urokljiva Mare Đava Luka 115 Branimir Dropuljić: Elementarne čestice 128 Lidija Deduš: poezija

Sadržaj

(1) Fetiši i spomenici 1 Antonio Grgić: Pupak grada Zagreba 18 Katarina Peović Vuković: Fetiši i spomenici

uredništvo: Katarina Peović Vuković, Zoran Roško, Ivana Rogar, Leonardo Kovačević, Ruta, Petra Belc, Sunčana Tuksar Radumilo izdavač: Autonomna tvornica kulture, Ulica grada Vukovara 52 c, 10000 Zagreb / hr e-mail: libra.libera.casopis@gmail.com tel: +385 1 6178174 za izdavača: Katarina Peović Vuković dizajn: Ruta naklada: 300 tiskanje su omogućili: Ministarstvo kulture i Ured za kulturu grada Zagreba issn 1331-9868

Fetiši i spomenici 16 17

Libra Libera #41, 2017.

Fetiši i spomenici

Fetiški karakter spomenika. Ono što je potisnuto vraća se u čudovišnom obliku

P

oticaj i inspiracija za ovaj esej ponudio je rad Antonija Grgića “Fetišizam” koji je bio izložen na izložbi “Što fali Republici? ”Fokus Grupe i kustosice Ivane Janković. “Fetišizam ”je ambijentalna instalacija koja se sastoji od bijelog postamenta u kojem se nalaze zvučnici na kojima se reproducira Marxovo djelo Kapital i to poznati paragraf o fetišizmu robe.

Kroz ovaj će se rad pokušati osvijetliti nekoliko središnjih psihoanalitičkih i marksističkih pojmova kao što su fetiš, fetiški karakter robe, razmjenska vrijednost, simptom i potiskivanje. Svi ovi pojmovi, povijesne okolnosti, kao i reprezentacijske strategije konstitutivan su dio umjetničkog rada Antonija Grgića. U radu je puno poveznica koje nisu samorazumljive. No, dobra umjetnost ima tu prednost da spaja nespojivo i upravo u tim spojevima uspijeva otkriti neke naturalizacije, neutralizacije, zdravorazumska promišljanja koja nam inače promiču. Poznato je kako je ruski formalizam za tu gestu koristio izraz “ostranenie” što znači očuđenje. Ono jednostavno znači da umjetnost pokušava upozoriti na normalizirane pojmove i neutralizirane percepcije. Iako se Grgićev rad može konzumirati i bez ove teorijske elaboracije, što je čar umjetnost koja osjetilnim uvidom pruža što teorija može samo ekstenzivnim elaboratom, pokušat ćemo razjasniti neke od ključnih teorijskih preokupacija ovog djela.

18 19

Katarina Peović Vuković

načine na koje on ulazi u de∫niciju nacionalnog imaginarija ili onoga što se naziva “nacionalnim bićem”. Antonio Grgić u svojem umjetničkom djelu spaja na prvi pogled nespojivo. Prvo, tu je povijest jednog spomenika, kao i fotografska reprezentacija te povijesti (fotogra∫je raznih scenogra∫ja Trga u kojima je ovaj spomenik sudjelovao ili u svojem “pokrivenom” i nepokrivenom obliku).

Zatim, drugo, imamo fetiški karakter robe, koncept koji je razvio Marx u svojem prvom svesku Kapitala ∞ a koji Antonio Grgić uključuje u svoj rad tako da zvučni zapis Kapitala dopire iz pokrivenog uređaja čiji postament podsjeća na “pokriveni” spomenik iz razdoblja 1945-1947. I treće, tu je fetiš kao jedan konkretan koncept u psihoanalizi koji se vezuje uz dvojicu autora, Freuda i Lacana.

Tu se Grgić oslanja na dvije odvojene veze ∞ prvo je Freudovo otkriće fetiša i njegove uloge u nesvjesnom i u procesu potiskivanja, a drugo je Lacanova napomena da je upravo Marx prvi izumio simptom. Ova Lacanova napomena iz 22. seminara podnaslovljenog R.S.I. također je potaknula i niz drugih povezivanja Marxa i simptoma, pogotovu u okrilju suvremene psihoanalitičke teorije, gdje je najpoznatiji izvod onaj Slavoja Žižeka iz studije Sublimni objekt ideologije, a u poglavlju naslovljenom “Kako je Marx izumio simptom?”.

Dakle, fetiš u Marxa, nije isto što i fetiš kod Freuda, on ne označava predmet koji ima ulogu u nekom seksualnom ritualu niti je povezan s libidom. Marxov fetiš je fetiš predpsihoanalitičkog doba, te je vezan uz religijski ritual, što je doduše

20 21

Sasvim je sigurno kako spomenik grofu Josipu Jelačiću predstavlja fetiš nove hrvatske države od 1990. godine na ovamo. Vraćanje spomenika koji je u socijalizmu bio uklonjen simbolički je čin uspostavljanja kontinuiteta koji je jednom prekinut. No fetiški karakter spomenika obilježava ne samo na tu 1990. godinu kada je spomenik vraćen na tadašnji Trg Republike, već i jedan zanimljiv raniji period ∞ a to je onaj od 1945. do 1947. godine kada kip doslovno stoji skriven u drvenoj konstrukciji. Pokušajmo uzeti spomenik grofu Jelačiću kao središte koje presijecaju simboličke godine 1945. i 1990. i s njima povezane nacionalne traume te kroz njega provjeriti u kojem se obliku godine simbolički upisuju u ovaj spomenik.

Prije svega, potrebna je jedna disciplinarna napomena. U najkraćim crtama, valja reći kako je ovdje riječ o “reprezentaciji” bana Jelačića odnosno kako govorimo o spomeniku kao obliku “predstavljanja”. To su diskurzivne strategije koje jednu povijesnu osobu pretvaraju u simbolički važan element de∫nicije nacionalnog bića. Diskurzivne strategije i reprezentacije se odnose na prikaz lika i djela jedne stvarne osobe, no diskurzivne strategije i reprezentacije (a to se odnosi na likovne prikaze, povijesne interpretacije, kao i sve što je nastalo na temelju jedne osobe) nikada se ne podudaraju s tom stvarnom osobom.

Nadalje, trebalo bi osvijetliti pitanje fetiša. Što je to fetiš ∞ u Marxa, a što u Freuda i mogu li se te dvije interpretacije primijeniti na razumijevanje onoga što spomenik Banu Jelačiću predstavlja i na

To je izvod koji Marx preuzima od Adama Smitha koji je to de∫nirao u svojoj radnoj teoriji vrijednosti. Otkriće da roba ima vrijednost tek prema radu koji je potreban da bi se ona proizvela već su, dakle, postavili i buržoaski ekonomisti.

No ono što čini ovo Marxovo otkriće fundamentalnim jest obrat u spoznajnom smislu. Ono što se buržoaskoj ekonomiji čini kao samorazumljivo, Marx problematizira. Samo kada proizvod istupi kao roba, javlja se taj tajanstveni karakter, koji ne dolazi iz samog oblika proizvoda. Tajanstvenost robnog oblika dolazi iz toga što on ljudima društvene karaktere vlastita njihova rada odražava kao karaktere koji objektivno pripadaju samim proizvodima rada. David Harvey upozorava kako je roba za Marxa nositelj vrijednosti (engl. the bearer of...). Za ono što će kasnije nazvati Tauschwert - razmjenska vrijednost, Marx u ranijoj fazi, primjerice, koristi izraz Erscheinungsform des Wertes, “pojavni oblik roba”. Vrijednost Marxova izvoda je dakle u tome da on ne otkriva samu “formu”, već kako je to Žižek sročio Marxova teorija “otkriva tajnu forme same”. Marx će također reći kako je roba kao fetiš misteriozan “hijeroglif”, jer društvene karaktere ljudskog rada odražava kao vrijednost koja se čini inherentna proizvodima rada.

To je inače izvod čije je konture Marx postavio već 1844. godine u Ekonomsko-∫lozofskim rukopisima, koji su objavljeni tek 1932. godine. Tu je Marx ustvrdio kako je roba proizvod namijenjen razmjeni. Marx otkriva kako postoji uporabna vrijednost - koja može zadovoljiti neku potrebu, ali postoji i

22 23

bio predložak i Freudu za oblikovanje njegovog tumačenja fetiša. Fetiški karakter robe kod Marxa označava pojavu u kojoj jednoj stvari pripisujemo obilježja po sebi, dok ta obilježja zapravo nastaju kao posljedica mreže društvenih odnosa. Tu primjećujemo kako, iako mnogi marksisti inzistiraju da to ne činimo, ipak možemo dovesti u vezu Freudov i Marxov pojam fetiša. Sličnost seksualni fetiš-religijski fetiš u tome da predmet stječe karakteristike koje primarno ne posjeduje. Zbog toga će se psihoanalitička interpretacija danas baviti Marxovim izvodom kao najširim oblikom spoznajne teorije, čemu ćemo se vratiti kasnije. No, dakle, kod Marxa je značenje koje predmet preuzima nastalo iz mreže društvenih odnosa.

Fetiški karakter robe Marx elaborira u poglavlju “Fetiški karakter robe i njegova tajna”, a u prvom svesku Kapitala, četvrtom poglavlju, koje se proteže na tek osam stranica. Na prvi pogled, kaže Marx, roba izgleda stvar sama po sebi razumljiva, trivijalna. No, što je to vrijednost robe i kako se ona oblikuje? Roba nesumljivo ima uporabnu vrijednosti - u njoj nema ništa misteriozno, ona zadovoljava ljudske potrebe. No, ona ima i razmjensku vrijednost - kvantitativnu vrijednost. Čini nam se da ta kvantitativna vrijednost robe, njezina cijena, dolazi po sebi. No zapravo ta se vrijednost određuje s obzirom na potreban rad. Roba ima vrijednost prema radu koji je potreban da bi se proizvela. Taj rad je “društveno potrebno radno vrijeme” na određenom stupnju tehnološkog razvoja koje je potrebno da bi se roba proizvela.

Freud i fetiš Već smo ustvrdili kako Marxov fetiš nije fetiš u Freuda. U Freuda je fetiš objekt koji potiče seksualno uzbuđenje (Freud: “Fetišizam”, 1927), a koje Freud povezuje s muškim strahom od kastracije. Fetiš je u Freuda u uskoj vezi s pojmom simptom. U eseju “Inhibicija, simptom i anksioznost” Freud de∫nira simptom kao znak, i zamjenu za, instinktivnu satisfakciju koja je ostala neostvarena. Simptom je zapravo posljedica procesa potiskivanja; ponašanje ili tjelesna abnormalnost uzrokovana povratkom potisnutog. Potisnuto (Verdrängung) nalazi alternativne putove prema ostvarenju i manifestira se u obliku simptoma. Fetiš predstavlja simptom, kao što je i ponavljanje (primjerice u neurozama) simptom... Fetiš je simptom i zbog toga, jer je kao i simptom znak nečeg drugog. Otklanjanjem fetiša/ simptoma ne možemo otkloniti problem. Primjerice, uklanjanjem simptoma ne možemo izliječiti neurozu. U tom se smislu, kao znak, treba dovesti u vezu s robom koja također nije po sebi, već je

“nositeljica” značenja, samo pojavni oblik nečeg drugog.

Ovdje uvodimo jednu digresiju koja može ilustrirati ovu nemogućnost da se otkloni problem uklanjanjem fetiša ∞ a to je problem prisutan u jednoj, često malignoj, interpretaciji marksizma.

Površ­na kritika često ad hominem pojedinačnim marksistima i marksistkinjama spočitava sudjelovanje u kapitalističkoj potrošnji. Ova površna ili “lijena” kritika računa s osjećajem ugode, za koji se pretpostavlja da se javlja kod svih. Iako jedan tip askeze kao svjedočenja vlastite orijentacije u svakom odabiru valja pozdraviti, ova česta optužba u potpunosti promašuje temelje marksizma kao kriti­ke političke ekonomije i to upravo zato jer ne primjećuje kako je roba samo pojavni oblik nečeg drugog. Kada bismo se odrekli roba, pa čak i kada bismo nekom čarolijom došli do ukidanja tog pojavnog oblika, ne bi se dokinuo problem. Proizvod se pretvara u robu u trenutku kada postaje nositeljica razmjenske vrijednosti, i kao takva predstavlja samo simptom pretvaranja društvenih odnosa u odnose među robama, kvanti∫kacije svakog o ­ dnosa.

Simptom, a onda i fetiš, da zaključimo, su ma­ ni­festacije potisnutog. I to ne potiskivanje traumatskog događaja koji se jednom u prošlosti dogodio, već, a kako je to Freud otkrio preko lažnih priča pacijentica koje su tvrdile da su bile seksualno zlostavljane, potisnutog koje se nije niti dogodilo. Temelj potisnutog nije neka trauma, već je potiskivanje samo proizvelo simptom ∞ što je predmet niza elaborata koje izvodi Jacques Lacan

24 25

razmjenska vrijednost ∞ kvatitativna vrijednost koja se određuje s obzirom na potreban rad, te se pita koji je to rad koji određuje vrijednost robe? Tu navodi nekoliko vrsta rada kao što su (a) apstraktni rad koji samo uzima u obzir vrijeme potrebno za proizvodnju, (b) konkretni rad ∞ stvarno potrebno radno vrijeme za proizvodnju, (c) društveno potrebno radno vrijeme ∞ vrijeme potrebno na toj razini tehnološkog razvitka, kao i (d) minuli rad ∞ repromaterijal ili ono što je uloženo.

bačene u formu snova). Isto vidimo i kod Marxa ∞ cilj je razbiti privid prema kojem vrijednost robe ovisi o pukom slučaju, a onda prodrijeti u tajnu robne forme ∞ određenje veličine vrijednosti pomoću radnog vremena; otkriti tajnu forme same.

Drugim riječima klasična je politička ekonomija samo fascinirana značenjem, a ne formom, Marx se obraća pitanju forme same. Zato se marksistička analiza robne forme valja uzeti kao matrica za sve ostale analize.

Fetiš – skrivenost i otkrivenost Važan dio rada Antonija Grgića čini čini audio zapis Kapital koji je zatvoren u konstrukciju. Ovaj dio se referira na spoznajni karakter Marxova rada ∞ on nije samo ekonomistički izvod, već i puno apstraktniji izvod koji nam omogućava da primijetimo društveni karakter nečega što smatramo u sebi zatvorenim i smislenim. To može biti roba, kao i bilo koji drugi artefakt. Taj dio rada govori o tome da i spomenik može biti simptom nečeg drugog. Pogotovu je to vidljivo spuštanjem pogleda s konjanika na konja (u jednom ranijem Grgićevu radu), a onda i na samu formu ∞ spomeničku formu. Postament, umjesto konjanika i konja postaje predmet interesa ∞ tako se poduzima jedan marksističko-lacanovski obrat u viđenju stvari. S apstraktnog dijela se sada spuštamo do partikularnog ∞ i postavlja se pitanje simptom/fetiš čega je spomenik banu Jelačiću? Što možemo naučiti ukoliko krenemo od toga da o njemu valja govoriti na ovoj apstraktnoj razini ∞ razini fetiša i simptoma?

26 27

slijedeći pritom hegelijansku konstitutivnost negativnog. Ono što ne postoji ∞ proizvodi. No tako je zapravo i s vrijednosti robe ∞ ona upravo zato jer nema stabilnu vrijednost proizvodi različite učinke. Upravo zbog takvog spoznajnog obrata koji nalazi u Marxovoj teoriji o fetišističkom karakteru robe, Lacan je u jednom seminaru natuknuo kako je Marx bio prvi koji je izumio simptom.

Jacques Lacan u 22. seminaru R.S.I. (Realno, Simboličko, Imaginarno), doslovno kaže kako je Karl Marx izumio simptom kao znak onoga što ne funkcionira u realnom. Žižek u studiji Sublimi objekt ideologije, pak razrađuje tu spoznajnu vrijednost Marxova izvoda smatrajući kako je veza između marksizma i psihoanalize upravo u točki u kojoj ove discipline treba tretirati kao spoznajne teorije. Marksistička analiza strukture robe prije svega “pruža ključ za rješavanje temeljnog pitanja teorije spoznaje” (Žižek, 2002: 34), zbog toga je ona univerzalna, ključ razumijevanja koji nam omogućuje da izvedemo sve druge vrste ‘fetišističke inverzije’ (Žižek, 2002: 33). Riječ je o strukturalnom prijelomu ∞ upozoravanju na privid sadržaja i skriveni sadržaj do kojeg možemo doći analizom strukture. Postoji fundamentalna homologija između interpretativnih procedura Marxa i Freuda - između njihovih analiza robe i snova. Freud primjerice u analizi snova napominje, a u jednoj fusnoti u 6. poglavlju Tumačenja snova, kako nije genijalno prodiranje od pojavnog sadržaja do skrivene jezgre, latentnih misli, već otkrivanje zašto su latentne misli poprimile takav oblik (zašto su pre-

Jelačić gušio i mađarsku revoluciju. Jelačić je pri gušenju revolucije bio dio trojke glavnih vojnih zapovjednika. Osim njega u toj su trojki spomenuti feldmaršal Windisch-Grätz, kao i slavni feldmaršal grof Radetzky (poznat po Radetzky-maršu Johanna Straussa). Njih trojica su postali tako slavni, da su vojnici Monarhije na svoje mačeve dali ispisivati slova WIR što je bila kratica za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky. Dakako, riječ “Wir” na njemačkom znači “Mi”.

Radetzky je gušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz je poznat po osobito nasilnom gušenju revolucije u Češkoj.

Na kraju je revolucija doista ugušena u svim dijelovima monarhije i pobijedila su konzervativna monarhistička načela. Ipak, vladajuća dinastija, na čelu s mladim Franjom Josipom, uvidjela je da su reforme nužne. Sljedećih desetak godina obilježilo je uvođenje reformi “odozgo” (za razliku od revolucije koja je to pokušala “odozdo”). Jelačića se svakako smatra hrvatskim rodoljubom iako je onemogućio reforme odozdo. Jelačić je svakako zaslužan i za promicanje hrvatskog jezika, te ga se može smatrati rodoljubom.

Negativan stav Komunističke partije Hrvatske prema Jelačiću, koje je u konačnici dovelo i do uklanjanja njegova spomenika s glavnog zagrebačkog trga ipak je oblikovano njegovom povijesnom ulogom, a ona je svakako bila reakcionarna. Čak je Karl Marx Jelačića kritizirao, što je jasno s obzirom da je Jelačić gušio mađarsku revoluciju, kao i revoluciju u Beču i to u korist konzervativnih na-

28 29

Ukoliko uzmemo spomenik bana Jelačića kao fetiš u mogućnosti smo primijetiti da je sama forma u kojoj se ovaj spomenik pojavljuje ∞ poruka sama. Tu parafraziramo također jednu spoznajnu teoriju, onu Marshalla McLuhana koji je ovaj izvod o formi samoj primijenio na medije, rekavši “medij je poruka”. Drugim riječima, ukoliko proučavamo medij putem njegovog sadržaja dospjet ćemo do drugog medija, jer “sadržaj svakog medija je drugi medij”, kako nas podučava McLuhan. Dakle spoznajna teorija čini uvijek isto ∞ upozorava na imperativ forme same. Skrivenost/otkrivenost spomenika jest njegov sadržaj. Ukoliko spomenik promatramo kao simptom otvaraju nam se nova tumačenja, onkraj jednostavnih binarizama koje poznajemo. Krenimo od uobičajenih tumačenja i simptomatskog čitanja. Prvo ćemo se zadržati na “činjenicama” i povijesnim faktima, Izložimo ih ukratko, sukcesivno.

Grof Josip Jelačić Bužimski bio je vojskovođa koji je ugušio niz ustaničkih bitaka u Habsburškoj monarhiji za vrijeme Revolucije u Mađarskoj 1848.

Prva velika godina koja obilježava reprezentacijske strategije je 1848 ∞ kako će Grgić primijetiti u svojem eseju, spomenik banu Josipu Jelačiću je zapravo spomenik toj godini. Probajmo ukratko izložiti Jelačićevu ulogu u toj važnoj povijesnoj i revolucionarnoj godini. 31.10. 1848. godine vojska pod zapovjedništvom hrvatskog bana Josipa Jelačića i austrijskog feldmaršala kneza Alfreda von Windisch-Grätza ugušila je revoluciju u glavnom gradu Habsburške Monarhije ∞ Beču, nakon što je

mena u kojem društveni odnosi postaju skriveni označiteljima “slobode”, “pravednosti”, “demokracije”, “prava na nacionalno samoodređenje” koji su svi u konΩiktu s realnošću (u kojoj se Hrvatska nalazi u okvirima Monarhije).

No to nije samo obilježje konstitucije hrvatskog nacionalnog bića. Prijelaz feudalizma na kapitalizam sav je bio posvećen potiskivanju, a to je potiskivanje (drugim terminima doduše) opisao i Marx. Prijelaz feudalizma u kapitalizam predstavlja potistivanje pravog karaktera društvenih odnosa. Dok je seljak na feudu jasno podređen feudalcu i obavezan davati desetinu, u kapitalizmu se odnosi maskiraju “pod oblikom društvenih odnosa među stvarima, među proizvodima rada” - formalno naizgled imamo posla sa slobodnim subjektima dok su u stvarnosti odnosi podređenosti potisnuti. U kapitalizmu radnik sada “slobodno” prodaje svoju radnu snagu na tržištu rada no ta je sloboda tek privid, odnosi su asimetrični i u njih je utkana nejednakost1.

Potiskivanje predstavlja i postavljanje postamenta 1945. godina kada pokriven simbolizira ne uništavanje već “potiskivanje” neugodnog sa

1 Čini se da, za razliku od feudalizma, radnik u kapitalizmu slobodno ulazi u poštenu razmjenu, nudeći jedino što ima za ponuditi ∞ svoju radnu snagu. No poštena razmjena između kapitaliste i radnika je iluzorna. Rad u kapitalizmu poprima oblik robe, te ta forma cilja višku vrijednosti ∞ višak vrijednosti (koji Marx nekad naziva i samo vrijednost) nastaje na temelju disbalansa u razmjeni ∞ radnik uvijek radi više od društveno potrebnog radnog vremena.

30 31

čela. Jednostavno, ukoliko Jelačića uopće možemo promatrati kao graditelja hrvatskog nacionalnog mita, taj mit se mora suočiti sa svojom ulogom u povijesti.

Ban Jelačić danas simbolizira nacionalno biće, no njegova se rehabilitacija 1990. godine mogla poduzeti jedno kroz niz potiskivanja. Još je jedan element tog manevra ∞ u javnosti se u potpunosti potiskuje njegov klasni status. Primjerice njega se rijetko naziva grofom, što je Jelačić po svojoj tituli bio. Potiskivanje koje je bilo nužno ukoliko se nije željelo probuditi ideju klasne nejednakosti (Jelačić kao grof nije se jednako zalagao za sve slojeve društva) ili povijesne činjenice (reakcionarnost) zahtijeva prijelaz na drugu vrstu analize ∞ simptomatsko čitanje. Pojavljivanje/nestanak je u svakom sustavu značilo isto - potiskivanje traume, samo se sadržaj traume mijenjao. Povijesni moment postavljanja spomenika 1866. godine povezan je s reakcionarnim ustoličenjem nacionalnog interesa ispred onoga što je potisnuto ∞ revolucionarnog i nadnacionalnog interesa, koji je doba pojave spomenika iza sebe imao već i 1848. godinu i relevantne revolucionarne i teorijske ideje (samo godinu nakon postavljanja spomenika izlazi prvi tom Marxova Kapitala). Postavljanjem spomenika se također potiskuje i činjenica kako je akcijama bana Jelačića tada već umorna Monarhija ipak preživjela. Pojavom nacionalnih simbola ∞ ustoličenjem Jelačića kao nacionalnog simbola ∞ ignorira se širi neuspjeh konstitucije samostalne nacionalne države. Jelačić tako postaje simptom/fetiš jednog vre-

kao reakcionarnog elementa (kakvim ga je Marx opisao zbog njegove uloge u revoluciji 1848.). Godine 1990. povratkom Jelačića se potiskuje ono što je on značio u ovoj interpretaciji.

1990. godina tako se treba čitati kao treće potiskivanje ∞ ne jednostavan povratak simbola nacionalnog bića već povratak potisnutog. A kako znamo, povratak potisnutog uvijek se zbiva u nekom čudovišnom obliku. Jelačić predstavlja simptom potisnutog sadržaja ∞ revolucionarne prošlosti i pokušaj uspostavljanja kontinuiteta ∞ banske hrvatske prošlosti. No da bi se ta prošlost prikazala revolucionarnom, kao što smo vidjeli, potrebna su nova potiskivanja.

No sada se ukazuje kako je moment nepotpunog odlaska sa scene - slučaj 1945. godine i pokrivanja spomenika poseban u odnosu na druga dva slučaja. To je moment kada je nova vladajuća klasa krenula u ostvarivanje besklasnog društva. Simptom nemrtvog gospodara označitelja ∞ onoga što preživljava u nekom opskurnom obliku (zombija) simbolizira način na koji ideologije preživljavaju.

A kako je to opisivao i Lenjin prije točno stotinu godina ∞ okobarska revolucija se najteže nosila s reakcionarnim elementima.

Taj Lenjinov problem reproducira i Althusser smatrajući kako se ta nemogućnost prevladavanja ranijih oblika svijesti valja uzeti doslovno ∞ ti oblici svjesti jesu aparati djelovanja, koji u konačnici imaju materijalne reperkusije. Lenjih ih je opisivao kao najveći problem boljševičke revolucije, a čitajući njegove zapise ∞ Althusser otkriva važnu

32 33

držaja. Socijalizam isprva samim prerušavanjem spomenika i prikrivanjem jahača i konja drvenim postamentom upućuje na nelagodu vezanu uz Jelačića. 1945. godina tako predstavlja potiskivanje reakcionarnog karaktera hrvatskih povijesnih ličnosti ∞ povijesti koja nam, s marksističkog gledišta, ne ide u prilog.

Da bismo Jelačića vidjeli kao simptom, a elaborirali smo ulogu simptoma i fetiša, trebamo primijetiti kako je Jelačić simptom na dva načina ∞ marksistički i libidalno. Marksistički ∞ Jelačić kao povijesna ∫gura javlja se s prijelaza iz feudalizma u kapitalizam, godine 1848. Njegova zabilježena povijesna uloga bila je gušenje revolucije u Mađarskoj, a onda i revolucionarnih epizoda u Beču. Zbog toga je Marx Jelačića i ostale generale smatrao reakcionarnim viškom, koji treba završiti u ropotarnici povijesti. Kao takvog marksistički možemo ga promatrati kao “simptom” potisnutog ∞ Habsburške monarhije čija se slava, za razliku od ostatka Europe uspjela održati, pa su reforme u ovim krajevima bile potaknute “odozgo” - (s Franjom Josipom). Kako kapitalizam predstavlja razdoblje u kojem su potisnuti stvarni oblici društvenih odnosa i maskirani u odnose slobodnih individua na tržištu rada ∞ Jelačić označava početak takvih odnosa koji su u ovim krajevima započeli na jedan speci∫čan način.

U libidalnom smislu Jelačić je simptom potisnutih vjerovanja, načina razmišljanja i ideologije koja za većinu ljudi predstavlja granice njihova djelovanja. Godina 1945. ga potiskuje iz javne sfere

Spomenik kao fetiš Zbog toga je umjetničko djelo Antonia Grgića izuzetno zanimljivo, jer ono upućuje na slijepu pjegu na Trgu, točku koja je skriveno-neskrivena.

Uzimajući samu činjenicu forme pojavljivanja/ nestanka spomenika Grgić je uputio na značenje forme same. Jelačića ima, pa onda ga nema, pa ga opet ima, s interegnumom koji je svojevrsno bivanje i nebivanje ∞ boravak kipa u konstrukciji iz koje spomenik djeluje kao da “zuri” iz svojeg zatočeništva, koje mu je omogućilo da svjedoči onome što je u svoje vrijeme ugušio ∞ revoluciji.

Revoluciju koja se odvija ispred skrivenog kipa ∞

2 Potrebna je jedna napomena o metodi. Nameće se pitanje odnosa konkretnog (materijalne zbilje) i apstraktnog (ideologije). Odnos apstraktnog i konkretnog u Marxa je speci∫čan ∞ nešto što je apstraktna vrijednost robe pojavljuje se kao konkretna u društvenim odnosima. Na taj se način i Grgićevo djelo nosi sa “sjenama” i fetišima ∞ ono što je predmet tlapnji, zabluda i vjerovanja ima svoju konkretnu materijalizaciju u obliku Države.

scenogra∫ja je potiskivanja reakcionarne hrvatske povijesti.

Grgićevo čitanje je prije svega psihoanalitičko, a tek onda marksističko. Pishoanalitičko čitanje je uvijek istovremeno apstraktno i konkretno ∞ ∫lozofsko i dječije. Jer ono polazi od pretpostavke da je istina ispred nas, a ne negdje skrivena - valja samo uzeti doslovno ono što se pred nama zbiva.

Uzeti doslovno dakle formu samu ∞ znači otkriti kako je bivanje istovremeno i nebivanje (hamletovsko “to be or not to be”) i uzeti to kao sadržaj.

Umjesto binarnosti i podjela (moralizacija oko značenja bana/grofa Jelačića) djelo ukazuje na jednostavnu činjenicu trostavčane povijesti Hrvata u kojoj se u trećem stavku vraćamo na početak.

Grgićev postament iz kojeg se čita Kapital upravo je upućivanje na nevidljivost samog (najvidljivijeg) postamenta (nije li sam postament ono što najbolje vidimo kada se približimo kipu?).

Upravo postojanje i bivanje koje to nije predstavlja speci∫čan način na koji se fetiš i simptom pojavljuju ∞ oni nisu sjećanje koje je izbrisamo, već potisnuto ∞ na mjestu potiskivanja ostaje prazan prostor koji podsjeća da je tu nešto prethodno bivalo. To bi mogla biti i formula Antonijevog drugog umjetničkog ciklusa Sjene koji je također interesantan, a dopunjuje ovaj rad. U Sjenama Grgić crta sjene srušenih spomenika a na onim mjestima na kojima su se te sjene pojavljivale prije uklanjanja. Primjerice njegovo iscrtavanje sjene srušenog spomenika Stup srama na Markovom trgu predstavlja takvu intervenciju. No i kod spomenika

34 35

ulogu “ideoloških aparata države”. Iako su represivni aparati u rukama jedne grupe, nijedna Država ne može opstati ukoliko ne reproducira odnose u proizvodnji. Ti se odnosi reproduciraju nadgradnjom, vjerovanjima, znanjima, praksama koje kako je rekao Foucault predstavljaju ograničenja subjektovog djelovanja. Ili drugim riječima, ideologija nije apstraktno vjerovanje ona ima učinke u djelovanju. Danas je to posebno važno naglašavati, kada živimo u dobu navodno post-ideoloških sustava.2

36 37

Jelačiću imamo neskrivenu skrivenost, sjenovitu prisutnost koja se nije trebala iscrtati u obliku sjene, već u obliku fantoma i bauka komunizma koji danas stoji upisan u povijest ovog spomenika.

(Zapravo pravo mjesto za izlaganje jest sam Trg na kojem je Grgić i reproducirao Marxov Kapital, jer je tada Kapital funkcionirao poput sjene spomeniku.)

Da zaključimo, postoji jednostavna formula “uklanjanja” ∞ idelogija na vlasti uklanja nepoćudni sadržaj. No psihoanalitička teorija ideologije koja se ovdje priziva nudi kompleksnije čitanje ∞ svaka ideologija funkcionira na najmanje dvije razine ∞ razini represivnih aparata i onoga što je Althusser zvao ideološkim aparatima države.

Potonji osiguravaju konsenzualnu reprodukciju ideologije, u kapitalizmu ideologije koja se vezuje uz speci∫čan način proizvodnje i reprodukcije (klasnih) odnosa u proizvodnji. Zbog toga, ukoliko možemo očekivati neko novo uklanjanje spomenika, ispod njega uvijek će ostati sjena.

38 39

KnjiĹževnost na stotu

Pet priča

Jer ljudima je najvažnije preživjeti i razmnožavati se.

Oficir i panker

J

edan sat, omara. Vrijeme ručka. Žustro sam koračao prečacem preko košarkaškog igrališta, uz ogradu zaključane osnovne škole pa dalje opustjelim kvartom sve do Fricove zgrade i mogao sam jasno čuti zveckanje escajga iz jednog stana u prizemlju, zatim nečijeg oca kako viče: “Pojedi tu juhu već jednom da možemo dalje!”

* Na sredini kuhinjskog stola porculanska zdjela s juhom, iz dukata od masnoće proviruju kokošje noge i kutlača. Fric srče rezance, jer i ta je juha vrela pa mora čekati da se ohladi, mora puhati u žlicu. ...

“Pasti razred... Srami se.”

“Još mi jednom reci da se sramim i bacit ću te kroz prozor!”

“Kako to razgovaraš s ocem?”

“A kako ti možeš živjeti s tom budalom? I gdje ste vas dvoje našli? Na radnoj akciji?”

Otac skoči na noge, vikne: “Ma, slušaj ti!”

* Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Prozu i poeziju objavljivao je u Godinama novim, Libri Liberi, Quorumu, Republici, Trećem trgu, Vijencu i Zarezu.

Pobijedio je na SC-ovom natječaju za prvu knjigu 2003./2004. zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Objavio je knjige Nikad nije plesao pogo, (2004.), Muha u juhi, (2005.), Ne mogu ga gledati takvog, (2006).

Stigao sam do Frica, morao sam doći, jer nazvao me i rekao da se odmah nacrtam, rekao je da je ima, da ju je kupio. Bio sam toliko uzbuđen da nisam imao živaca čekati lift, već sam divljački grabio stepenicama, ali Fric je živio na devetom katu nebodera.

Kad je otvorio vrata, skužih da sam ga digao s tog

40 41

Mario Brkljačić

* U dućanu smo ukrali bocu Vecchie, pili smo tu groznu žesticu i pušili Opatiju. Sjedili smo na klupi u parku ispred nebodera. ...

“S čim si ga to kresnuo?”

“Daskom za rezat.”

“Jebote, Fric...” “Šta?”

“Pa... Ono... Mogo si ga ubit.”

“Nisam ga jako...”

Digao sam pogled s prašnjave staze prema ulazu u neboder: nigdje nikoga pa pomislih: samo da tako i ostane. Zatim sam pogledom šarao prema gore, zaustavio ga na balkonu na devetom katu.

Fric je rekao: “Uporno želi da ja nastavim tamo gdje je on stao... Uporno želi od mene napraviti sebe kakav je želio biti...”

“A to je?” “Šta?”

“Pa šta je htio biti?”

“Htio je biti... Idiot.”

“Pa, reko si da to i je... Znači da je uspio.”

“Neee... On je htio biti puno veći idiot nego što je. On je razočaran zbog toga. Ne može se podnijeti takvog, kao malog idiota, pa je od mene odlučio napraviti velikog idiota, želi sebe gledati u meni. Želi me vidjeti u uniformi i barem s činom višim od njegovog...”

Ali nije mala stvar biti kapetan prve klase...

Ipak, stvarno mi je laknulo kad sam ga ugledao pa viknuh: “Eno ga! Na balkonu! Da se povučemo dublje u park?”

Fric me zgrabio za ruku, rekao je: “Ne!” Odigao je glavu, zijao je u oca si gore. Oca u bijeloj potkošulji, Yassa donjem dijelu trenirke, što je, zureći kroz vojnički dalekozor, tražio sina kvartom. Na balkonu se stvorila i mama, provirivala je iza njegovih ramena.

Ona nas je i skužila, pokazala mu je prstom kamo da gleda.

42 43

ručka. Klimnuo sam njegovim starcima koji su sjedili za stolom u kuhinji, pa uletih u sobu te onako zadihan i uznojen, promrsih: “Daj... Di je?”

Dao mi je ploču i vratio se u kuhinju.

Sjeo sam na parket i, kao hipnotiziran, ostah zuriti u tu plejku: Čonta u prvom planu, u sakou načičkanom bedževima, oko njega ostali članovi Pekinške patke. Ta mi se slika trajno ugravirala u oči i s njom mi se srušio sav dotadašnji svijet, sve što sam mislio da on jest jer sam shvatio da odijelo, osim direktora ili o∫cira, može činiti i pankera.

Samo da mi je kupiti takav sako... Takve trapke.

Onda sam ustao, namjeravajući Fricovu mamu zamoliti čašu vode, i baš kad sam se našao na kuhinjskom pragu, srušio se Fricov stari, pao je kao fosna, tiho, zaleđen od udarca, s rukama uz tijelo, na leđa.

Stara se ukipila od šoka, s dlanom na ustima nijemo je stajala kraj sudopera, zureći u muža na podu kuhinje...

Ali, osam godina poslije, srušila se i Jugoslavija.

* Jedna je polovica odletjela skroz iza naših leđa, a druga se kao bumerang okrenula u zraku i zatim je okomito pala na krov zelenosivog Fiata 1300, parkiranog ispred dućana.

Trainspotting

S

jedili smo na terasi ka∫ća u luci. U podne, za najveće gužve, na polovici srpnja. Ushićeni su turisti vukli kofere Kalelargom, a koferi bi poskakivali kao da je unutra nešto živo. Iako smo bili dosta udaljeni, iza naših leđa ipak smo jasno mogli čuti to tandrkanje... ...

“To mi je Sonja pričala prošle godine kad smo bili na Pagu, kad je istisnula boje na platno i pustila da bura naslika sliku... O đankiju kaj je napisal tu knjigu, Đanki. A lik je bil i slikar, ko i ona”, rekoh i otpih crnjaka i gutljaj vode.

“Jel? Kaj fakat?” rekao je.

“Kaj, fakat?”

“Pa to, ono, veliš da je bil i đanki i pisac i slikar...” veli on.

Zagledao sam se u zapjenjeno, uskovitlano more ∞ trajekt Jadrolinije je krenuo prema Ugljanu.

Ljudi na palubi mahali su ljudima na obali.

Koji su mahali.

“Da... Al, fora je način na koji je lik slikal”, ­rekoh.

Tutnjava dizelskih motora.

Dim iz visokog pocrnjelog dimnjaka.

“Jel...” promrmljao je, ali kužilo se da je skroz sašiven, da govori samo reda radi. No nisam se dao obeshrabriti.

44 45

I našli su se. Zurili su jedan u drugog, otac o∫cir i sin panker, a onda je stari pružio dalekozor ženi pa je iz trenirke, s leđa, izvukao Plitku poeziju, prelomivši ploču na koljenu i te je polovice zavitlao s balkona tog sivog nebodera...

“Da, to je taj... Kak ti je legla?” upitah.

“Pa... Kaj ja znam, ∫lm mi je ipak bil puno ­bolji.”

Okrenuo sam glavu od njega. Rekoh: “Koji sad ∫lm?”

“Kaj? Pa ∫lm kaj su ga snimili po toj knjigi...” rekao je. “Trenspoting.”

46 47

Taj mi se dan nije šutjelo.

“Slušaj ovo...” nastavio sam. “Lik bi kantu boje nasadil ispred platna, a onda bi iz sačmarice pucal u tu kantu... Tak je slikal. Zamisli to!” ...

Polagano, kao periskop, Fric je okretao glavu prema meni, stao je kad su nam se oči susrele u ravnini, rekao je: “Jebeš me?”

“Ne, fakat!” rekoh.

Rekao je: “A kak je onda pisal?”

Teško sam udahnuo... Izdahnuo taj vreli zrak iz pluća. Baš u tom trenutku galeb je nekom djetetu ukrao iz ruke kruh s paštetom. Dječak je ostao kao ukopan, zatim je počeo dozivati mamu.

“Pa... Pucal je kroz tipkovnicu, kuiš... Na monitor”, rekoh.

Sparinu dana je proparala sirena turističkog, patvorenog jedrenjaka.

“Mojne, e...” tu je malo, ako se to može tako reći, Fric živnuo.

Do dječaka je dotrčao otac. Upitao ga je zašto plače, ali dječak je počeo ridati. Ljutita lica, lik se osvrtao, pogled mu je lutao okolo, tražeći krivca.

“Pa, Fric... To ti ozbiljno, il ono?”

“Ma... Sori, teško te pratim”, rekao je. “Ali čak mislim da znam tog lika.”

“Otkud bi ga ti znal?”

“Pa jel to onaj kaj je napisal Goli ručak?”

Ostao sam zatečen. Kao da je uzeo neki protuotrov, odjednom, Fric se vratio. Rekoh: “Čital si Goli ručak?”

“Pa ti si mi posudil knjigu”, rekao je.

D

*

ugo smo se probijali kroz uljaste mirise kadulje i lavande, gazili mrču i lovor, preskakali škrape, da bismo napokon stigli donde. Stali smo na korak od provalije. Nebo. More. U tom beskrajnom plavetnilu samo jedan zapjenjeni trag na pučini.

Bijelog trajekta.

* Sonja je skinula gornji dio badića, spremila ga u šarenu, platnenu naprtnjaču, zatim je rastvorila štafelaj, polegla je kofer s uljenim bojama na ∞ kao na drotkefu ∞ oštru makiju.

Ja sam mjerio obalu, stijene, dubinu mora.

Vjetra nije bilo, vrelina je isijavala iz škrapa i naših tijela.

Rekoh: “Nije loše, mislim da bih mogao zabacivati odavde.”

“Nećeš ići dolje, loviti sa stijena?” upitala me.

“Ma nema šanse, ne da mi se spuštat!” rekoh.

“Ako zagrize nešto veće, opet ću ja morat ići”, promrmljala je.

Par dana prije išla je po iglicu koja se uvukla u alge.

“Neće. Idem s najmanjom rapalom... Ne brini.”

“Okej”, rekla je.

Iz futrole sam izvukao špiner, sastavio ga, uglavio rolu na držač, provukao strunu kroz vodilice,

razvukao podmetač, odbacio ga na sam rub. Zatim sam otvorio kutiju s voblerima i, nakon kraćeg razmišljanja, odabrao Konji, tigrastog uzorka.

Zauzeo sam stav za izbacivanje.

“Koliko će ti trebat da to naslikaš?” upitah je zastavši, držeći špiner iza leđa.

Nasmiješila se. “Zašto?” upitala me.

“Užasno je vruće, mislim da više od sat, sat i pol neću izdržati”, ispalio sam Konjija ravno na pučinu, ostao ispružene ruke sve dok vobler nije pljusnuo na površinu mora. “A i ponijeli smo samo bocu vode”, pustio sam da struna slobodno pada da bi vobler duboko potonuo.

“Imamo i vina”, rekla je.

“Kojeg vina?”

“Bijelog.”

Teško sam izdahnuo vrelinu iz sebe.

“Kojeg bijelog?”

“Pošip”, promrmljala je, miješajući špatulom gel bijele boje s kapljicom modre. Zatim je, kao da gipsa zid, nanosila tu smjesu na platno.

“O, bokte, pa kaj moram svaku reč hoblat iz tebe?” Uvijek kad me tako iznervira počnem kajkat. “Čiji je?”

“Od Krajančića.”

“Nerica?”

“A-ha...” rekla je, klimajući glavom.

“Hajde...” rekoh. Zakočio sam rolu, snažno trgnuvši vrhom... Pa triput za redom, ali slabije.

48 49

Nebo na platnu Ljeto. Otok. Predvečerje. Omara.

* Otkosi Sunčevih zraka rušili su se na more.

Polako mi je pred očima izranjala slika tih jarkih boja na platnu, plutajućih otočića i hridi, težaka i ribara, šarenih brodica i purpurnih čempresa, slika potpuno drukčija od slike te stvarne, dosadne, jednoobrazne, samo te...

Nepregledne modrine posvuda oko nas.

Mračan

P

okušavam ustati s vražjeg poda. Na koljenima sam, rukama hvatam konopce, ali... Pet! Šest! Mh... Onda mi pred očima bljesnu sučeve crne tenisice pa, odjednom smiren i s osmijehom na rasprslom licu, samo zaronim opet u taj mrak... Zvono. Napokon, nije me više briga ni za što.

* Velikim nožem režem kupus. Mlad je i razbarušen, rezanci frcaju okolo. Gle, jedan je čak odletio ravno u sudoper.

Odložim težak nož, zapalim cigaretu, otpijem gutljaj šljivovice.

Sjedim za kuhinjskim stolom i zijam kroz prozor.

Iz raskvašenog kartona samo što nije počelo padati, vjetar vrtloži cvjetove japanske trešnje cestom koju pretrčavaju ljudi loveći tramvaj, koji im pred nosovima, ipak, zatvori vrata. Neki od njih ljutito mašu, jedan mladić nogom opali košaru za otpatke, ali tramvaj odlazi, tramvaj isparava kao čežnja za ljetom...

U to, kako i biva, počinje liti kao iz vjedra.

Smračilo se, zacrnilo. Crna je i kiša.

Napravio sam pržolice, restani krumpir s kapulom i maslinovim uljem i sad režem taj mladi kupus za salatu. Prsti su mi tamnocrveni kao da sam trgao ruže. Sonja bi uvijek došla u ovo vrijeme, ali premišljam bih li je nazvao. Uzmem mobitel u

50 51

* Nakon pola sata zabacivanja već sam skroz klonuo i a svaki sam put morao sluzave bračiće raspletati s trokuka. Nije mi se više dalo budaliti sa špinanjem pa sam ukopao dupe između dva oveća, vrela kamena, odložio štap u makiju, otpijao vino iz boce i gledao je kako slika. Virtuozno je baratala priborom, istovremeno, s obje ruke, slikala je špatulom i kistovima.

Kao da je plela tu sliku.

Zapalio sam cigaretu, njoj sfrkao duhan.

Pušila je, ne vadeći pljugu iz usta.

Uopće ne zastajkujući s radom.

Samo bi otpuhnula dim što bi kao oblak ostao zalijepljen u plavetnilu.

* Dovršavam drugu polovicu crvenog kupusa. Napokon sve istresam s daske u zdjelu, bacam krupnu sol i papar unutra, kao da bacam pikado, ukapavam maslinovo ulje i kvasine.

Palim i drugo svjetlo, ono ispod visećeg, pa osluškujem kako se teške kapi razbijaju o prozorski lim. Stojim uz prozor, ali vani je toliko mračno da vidim samo svoj lik u staklu i iza leđa mi postavljen stol, od sada, samo za mene.

Spustim roletu, sjednem i dok prebirem vilicom i nožem po velikom bijelom tanjuru, razmišljam da sutra odem dati krv.

* Kao da je se previše skupilo u meni...

52 53

ruku, piljim u njega pa ga ipak vratim u pletenu košaricu na stolu. Pomišljam kako bih zapravo trebao obrisati taj broj iz imenika.

Ali...

Zato samo otpuhujem dimove i gledam nož koji mi sliči falkuši, jedrima falkuše, pa se prisjetim ljeta i kako jedem lubenicu sjedeći na molu i gledam teške leute u luci ispod čijih rebara spava mlađ.

Sonja potrbuške leži na velikom modrom ručniku i čita Kafku. Ona čita Kafku i pritom se svako malo grohotom nasmije.

“Strašno je zabavan, obožavam ga!” reče.

“I meni. Najjači mi je od svih... Tih...” rekoh.

“Mračnjaka.”

“On uopće nije mračan!” uzviknula je.

Hranio sam šparove zrnima kukuruza šećerca, tek što bi zrno palo na površinu, već bi doletio špar, zgrabio ga i frknuo natrag pod brod.

“Je, mračan je, ali je i strašno duhovit. Dobar je Franz, takav, mračan!”

Ona reče: “To je istina!” i nastavi čitati knjigu.

Vrućina postaje neizdrživa, dva su sata popodne i nigdje nikoga osim nas na tom molu, uramljeni morem i drvenim brodicama.

Gorimo.

C

ijelo je popodne hodala za mnom, vješala mi se o noge, htjela mi se popeti na leđa, ugrizla bi me za petu i pobjegla, ali nisam popustio, nisam se predao sve do predvečer, kad je Sonja došla doma.

Odmah je navalila na nju, drečala se iz sve snage, udarala je bijesna repom o vrećice koje je Sonja odložila na pod, poslije je njime lupala i o kuhinjske elemente. Mene je ignorirala kao da ne postojim. Kao da sam noga od stola.

Dobro, kap koja je prelila čašu je taj stari špinat koji sam joj zlurado istresao u posudu, a koji sam poslije bacio u zahodsku školjku.

“Zar joj nisi dao jesti?” Sonja me upitala kad se izuvala u hodniku. Kasnije, opet i u kuhinji, sumnjičavo. “Jel ona jela?”

“Jela je...” slagao sam.

“Pa šta joj je?”

Slegnuh ramenima, rekoh: “Otkud znam.

Možda je pukla.” Čudno me pogledala, ali okrenula se i iz viseće je izvadila konzervu.

“Odi, Snješka... Dođi, sunce...” tepala joj je dok je meso iz konzerve istresala u posudu. Snješka je bila toliko gladna da je te komadiće kunića već u padu grabila zubima. Onda me Sonja upitala: “Mario... Šta je to zelenkasto u posudi? Joj, da ta konzerva nije pokvarena?!”

Rekoh: “Ma i da je, neće joj ništa biti.”

“A?” rekla je.

“Konzervi...” rekoh skroz ozbiljnim glasom.

“Ništa neće biti. Ne brini.”

Rekla je: “Najgluplji si kad misliš da si duhovit.”

“Daj se skuliraj, kaj ti je? Pa mačke jedu štakore i nikom ništa!” rekao sam.

“Fuj!” ciknula je. “Prestani!” Čitavu noć Snješka mi nije dala spavati, a bio sam skroz premoren jer sam cijeli dan proveo kod Stiva u grabi. Mijenjali smo getribu na Nivi, izmučili se kao dva Krista na križu dok nismo uskrsli, a kad smo izronili iz grabe, vani je već pao mrak, prve su zvijezde zasvjetlucale na ljubičastom nebu, ljudi su izišli iz pregrijanih stanova na ulice, rashladiti se u parkove. Imali smo još snage odvući se do B bara na gemište, baš poput ona dva krelca iz A je to!

Kad sam se vratio doma, odmah sam krenuo leći, ali Sonja me zgrabila za ruku i odvukla u kupaonicu.

“Jesi ti normalan?” rekla je. “Pogledaj se na šta ličiš, a takav zasran bi išao spavati! I ne izlazi dok se dobro ne izribaš.”

Rekoh: “O, jebemti...” pa se, kao da mi murja pretresa džepove, rukama oslonih o pločice dok mi je, već potpuno onemoćalom, mlaz iz tuša tekao niz križ na leđima.

Nakon tuširanja sam se napokon srušio u krevet i zaspao, ali već nakon dva sata Snješka me probudila: odlijepim kapke, zurim u divovski, ljepljiv Mjesec na prozoru, a ona se hoće igrati.

Napeto zuri u mene, samo čeka da se pomaknem...

54 55

Snješka

Poezija u grozi

Luka Mataković rođen je 1992. godine u Vinkovcima. Kratke priče i pjesme ubjavljivao je u Zarezu te u nekoliko zajedničkih zbirki. Živi i studira u Koprivnici.

79165464

Č

ovječe, idi što manji ispod zvijezda. Što si manji, to si niže, a što si niže, to si od zvijezda udaljeniji i to će te teže opeći njihova toplina. Sagni se ako treba i kreći na koljenima poput vjernika u procesiji.

Otri znoj s čela pa legni, priljubi obraz uz hladnu zemlju, raširi ruke i hini da je grliš kako onim drugima, visokima i naivnima ne bi izgledao kao luđak. Vuci se grčevito prstima i odguruj rubovima cipela, centimetar po centimetar. Sjedni ako se nikako ne možeš oduprijeti čarima udobnosti, a isključivo jednom godišnje (u blagdansko vrijeme, recimo) ustani, ispravi kičmu i protegni udove. Položi ruke na bokove i učini četiri kruga glavom; dva udesno, dva ulijevo. ∞ Što to radite? ∞ svakako da će vas upitati dok poput zmije gmižete prometnom ulicom grada u kojem prebivate. ∞ Što bih radio? ∞ iskreno se začudite. ∞ Idem na posao.

Rezultati će postati vidljivi već nakon desetljeća ili dva. Fizički će se organizam vrlo lijepo prilagoditi potrebama novog stanja i omogućiti vam kretanje ukorak s uspravljenim čovjekom spaljena tjemena.

Sljedeći je korak: pronađite omanju vodenu površinu, dopužite do obale, svucite sa sebe odjeću kako znate i umijete u ležećem položaju pa uđite u vodu hrabro i bez ustručavanja. Zanemarite prvotni šok zarona. Dišite slobodno i opušteno. Ukoliko

56 57

Luka Mataković

88976517 ∞ Vidiš ono drvo tamo? ∞ Koje drvo? ∞ Ono, tamo. ∞ Da, sad ga vidim. ∞ Što nedostaje na tom drvetu? ∞ Što nedostaje? ∞ Tako je. ∞ Ne znam. Lišće? ∞ Bravo. I što još? ∞ Ptice. ∞ I...? ∞ Omča? ∞ Da. To je dobar odgovor. A gdje je omča? ∞ Nema je. Možda je u tvojoj torbi. ∞ Možda. Da pogledamo? ∞ Hajde. ∞ Samo malo. Evo je, tu je. Da je stavim oko vrata? ∞ Pokušaj. ∞ Evo ga. Ne izgleda loše? ∞ Ne, mama. ∞ Odlično. A sad pričekaj ovdje dok se ja odem ­objesiti. ∞ Nemoj dugo. ∞ Samo budi strpljiv.

58 59

je sve pošlo po planu, u tom su trenutku vaša pluća već pripremljena za obradu H2O u čisti O. A ako ste dobro birali i u određenom ste smislu i sami odabrani, u vašem ćete vodenom staništu pronaći pukotinu (kolokvijalno zvanu Huparizijamunit), propasti kroz nju i zateći se u tunelu što vodi u samo središte Zemlje, ukukuljiti se ondje u opuštajućoj hladnoći i zauvijek pobjeći gorućem pogledu krvožednih zvijezda.

Č

ovjek je čovjeku vuk. Pa i vuk je vuku vuk. A kako bi to izgledalo da je vuk vuku čovjek? Da je vuk vuku čovjek, vuk bi vuku pružio šapu da se rukuju.

Vuk bi vuku govorio razumno, a ne sumanuto režao ili cvilio. Vuk bi vuku dao da sjedne, natočio mu čašu vode i ponudio ga ostacima ručka. Zatim bi izvadio papir i zbrojio koliko mu vuk duguje.

Drugi bi vuk prvom vuku rekao da mu ne duguje toliko, da je pogrešno zbrojio. Vuk bi zbrajao iznova i iznova uz isti rezultat, a drugi vuk kategorički odbijao da je zbroj ispravan. ∞ Nećeš platiti? ∞ rekao bi vuk vuku da je vuk vuku čovjek. ∞ Hoću, ali ne više od onoga što dugujem. ∞ Duguješ koliko sam ti rekao. ∞ Ne dugujem.

Vuk bi postao vuku vuk, iskezio zube i nasrnuo na vuka. Izgrizao bi mu kakvu važnu arteriju i pustio ga da iskrvari. A onda bi postao još jednom vuku čovjek (možda i samome sebi, vuku, s obzirom na to da u njegovu stanu više ne bi bilo drugih vukova) i shvatio što je učinio. Naslonio bi se na kuhinjski element, prekrižio ruke i masirao sljepoočnice razmišljajući kako će naplatiti dug od mrtvog vuka. Dosjetio bi se, obrijao vuka, izrezao ga na komade i spremio u zamrzivač. Isto bi napravio s vukovom vučicom ženom, majkom i djecom vucima. Prema vučjem mesu odnosio bi se kao čovjek, gadeći se vlastitog kanibalizma dok bi ga čistio,

marinirao i pekao, a onda se netom prije obroka pretvarao u vuka, grabio vučje odreske s tanjura zubima, bacao ih na pod i jeo bez vilice i noža.

60 61

61356164

U

lazna vrata stanova i kuća zatvarala su i, po želji, otvarala rupu u zidu kroz koju su pripadnici ljudske vrste ulazili ili izlazili iz privatnih nastambi.

Bila su u većini slučajeva napravljena od drveta i imala na desnom ili lijevom rubu (ovisno o strani gledanja), na, otprilike, pola puta od tla do stropa metalnu bravu i kvaku.

Metalne kvake bile su jednostavno oruđe za pokretanje zamršena mehanizma koji je dovodio do oslobađanja vrata i mogućnosti njihova otvaranja. I, naposljetku, vraćanja vrata u prvobitno stanje i njihova ponovnog blokiranja. Uloga brave bila je trajno blokiranje prethodnog sistema u stanju blokade. Brava funkcionira u dualnom suživotu s ključem, malim metalnim objektom koji sadržava jednostavan labirint. Labirint svoj par pronalazi u bravi i tako pokreće ili završava proces blokade 2.0 (ili blokada brave, ne smije se miješati s blokadom 1.0, blokadom kvake).

Zbog urođene manjkavosti ljudskog roda, kao prirodnog nastavka urođene manjkavosti okoline iz koje su potekli, ljudske kreacije bile su u nekim iznimkama manjkave. Č.hg2342c je znao kako iskoristiti manjkave brave. Noću (dan1 minus Sunce2) izlazio je iz svoje nastambe koristeći prethodno opisan sistem. Tako

1 noć plus Sunce 2 nepoznato

je, koristio se kvakom i bravom i ključem. I vratima, u svakom slučaju, najvažnijim i najvećim dijelom jednadžbe koju je morao svladati.

Spuštao se s osmog kata dizalom, prijevoznim sredstvom o kojem više možete saznati izvan područja ove stranice. Za potrebe teksta mogli bismo opisati barem proces ulaženja i izlaženja iz dizala, a koji je često bio tek pojednostavljena verzija procesa ulaženja i izlaženja iz privatnih prostora.

Nakon što bi Č.hg2342c u prizemlju svladao još jedna, dakle, već treća vrata, napokon je uspijevao izaći iz zgrade. Što je to zgrada? Tu ćemo stati.

Pokušajte svladati pojam “zgrada”. Uz to, pojmove “staza”, “kanta za smeće”, “klupa”, “semafor”, “automobil”, “pješački”, “prijelaz”, “prolaznici”, “vozilo javnog prijevoza”, “krv”, “sodoma”, “gomora”, “rodoskvrnuće”, “samoposluga”, “boca”, “blagajna”, “krevet” i... “san”.

62 63

38521764

N

ekoliko tjedana nakon bijega muvao sam se gradom u koji sam pobjegao baš kao što sam se nekoliko tjedana prije bijega muvao gradom iz kojeg sam pobjegao. Nisam imao kose i brade, u tome je bila jedina razlika. Ka∫ć u koji sam zalazio u gradu u koji sam pobjegao bio je sličan ka∫ću u koji sam zalazio u gradu iz kojeg sam pobjegao. Ljudi s kojima sam ondje vodio riječima i interesom siromašne razgovore o politici i sportu čak su i ∫zički nalikovali ljudima s kojima sam tematski bliske razgovore vodio tjednima ranije. Pio sam kave s toplim mlijekom, čitao iste novine (jutarnje i večernje), pušio iste cigarete koje sam kupovao na kiosku iz klasične serije kioska od starije žene koja je mogla biti sestra starije žene što je radila u kiosku iz klasične serije kioska u gradu iz kojeg sam pobjegao. U predvečerje bih sukladno navici obavio dulju šetnju što je završavala u kladionici, a nakon toga u jednom od manje posjećenih barova.

Popio bih uobičajenih pet do osam piva, vratio se kući prije ponoći, igrao video igre, odlazio spavati nakon zore i spavao do ranog poslijepodneva. Doručkovao sam četiri jaja sa slaninom. Ručao peciva, bureke, brzu hranu. Večerao ništa. Spavao sam s dvije žene: jedna je gotovo nadnaravno nalikovala mojoj bivšoj supruzi, a druga djevojci s kojom sam spavao za vrijeme fakulteta.

Jedne sam kasne noći ili rane zore ugasio računalo, legao u krevet, izvadio pištolj iz noćnog or-

marića, prislonio ga na sljepoočnicu i stisnuo okidač. Drugog sam se jutra probudio s glavoboljom.

Zbunjen sam proučavao krvavu mrlju i komadiće mozga na zidu. Umio sam se, oprao zube, doručkovao četiri jaja sa slaninom pa napustio stan.

Nastavio sam si redovito prije spavanja pucati iz pištolja u glavu. Zbog izdataka za municiju primoran sam smanjiti broj dnevnih kava, piva, cigareta i obroka.

64 65

56657555

S

tvari su izmakle kontroli. Subjekt: stvari. Radnja: izmicanje. Objekt: kontrola.

Bio sam potpuno svjestan subjekta, ali ne i mogućnosti stvaranja korelacije između radnje i objekta. Ta me korelacija iznenadila. Nisam je očekivao. Možda sam je trebao očekivati. Ali nisam. Sjedio sam uglavnom mirno, spavao osam do deset sati dnevno i zdravo se hranio. Nikakve mi korelacije nisu padale na pamet.

Recimo, ujutro bih ustao, zijevao dugo i s užitkom, tuširao se, jeo obilato, sjedio nisko; noge sam držao na stolu, pokraj ostataka obilatih obroka; tanjura, vilica, noževa, žlica. Mrvice kruha posvuda.

Na mojoj majici. Žućkaste rupe u vidokrugu. Jeo sam brzo, gutao sam neprožvakanu hranu. Uživao sam i potpuno zaboravio obratiti pažnju na odnose subjekta, radnje i objekta. Dakle, stvari, izmicanja i kontrole.

A onda su stvari izmakle kontroli.

I mogao bih o tome napisati stotine stranica.

Možda sam od čistog šoka spoznaje o nastanku te nepovoljne korelacije priveo samog sebi potpunoj svjesnosti i zapamtio svaki pa i najmanji detalj.

Prije toga gubio bih iz sjećanja tjedne i mjesece kako su prolazili i nikad im se ne vraćao. Nije bilo ničeg vrijednog što bih mogao zapamtiti.

Osim možda... Recimo, kako sam znao izaći iz kuće, i to nakon doručka, stajati na terasi i gledati drveće na drugoj strani ceste. I kako sam se

znao nasloniti na ogradu i gledati to drveće, a onda brdo, i travu na tom brdu, i zemlju, i kuću ispod tog drveća, kuću na obroncima brda. Sjeo sam u stolicu, sjedio neko vrijeme, a onda iz nje ustao.

Sad mogu sasvim jasno vidjeti kako je takav život naposljetku doveo do izmicanja kontroli. A to je, mogu vam reći, bilo jedno istinsko izmicanje stvari kontroli. (U prošloj rečenici red čimbenika se izmijenio, ali ne dajte da vas to zbuni.)

66 67

43149678

J

a imam 5 godina i ništa ne znam. Gledam mamu i tatu. Oni puno znaju. Puno više nego što ja znam. To i nije jako teško. Jer ja ne znam ništa. Mama kaže da je to blagi sarkazam. Ja ne znam što je to sarkazam. Mama kaže da očigledno znam, ali da ne znam kako bih to što znam nazvao ili opisao. Tata se usprotivi i tvrdi da to znači da ja to uopće ne znam. Ugledamo na zidu pauka. Mama ne voli paukove pa ga pokuša ubiti časopisom. Tata je zaustavi i podsjeti da je dva dana godišnjeg odmora proveo farbajući zidove. Donese usisavač, uključi ga, prinese polako vrh cijevi pauku, začuje se Ωup i pauk nestane.

Nekoliko dana kasnije proučavao sam mamu kako iz usisavača vadi punu kartonsku vrećicu.

Strašno me rastužilo kad sam vidio njezin sadržaj.

Pomislio sam kako bi meni bilo u toj vrećici da sam veličine pauka ili da me netko usisa u vrećicu koja je za mene velika kao što je ta vrećica iz usisavača velika pauku. Da me netko usisa u gustu prašinu.

I smeće. I da se zapetljam ondje i polako umirem neprirodnom smrću. Dugo sam o tome razmišljao. Mučilo me, jako. A onda sam nešto kasnije pronašao nešto u podrumu. Tata je ondje izvodio eksperimente sa strujom na lešu starog susjeda, a ja sam zagledao u kutove. I spazio paukovu mrežu.

Ali na paukovoj mreži nisu bili pauci nego mušice i drugi sitni kukci. Pitao sam o tome tatu, a on mi je objasnio da pauk splete mrežu tako da bude

ljepljiva i da se na nju hvataju kukci koje će pauk zatim pojesti. ∞ Žive? ∞ upitam ja. ∞ Ako prije sami ne umru.

Neko vrijeme nisam volio paukove, a onda sam ih se i sam počeo aktivno bojati. Nikad im nisam sve to oprostio.

68 69

75478797

N

a ulaznim vratima pisalo je: ORGANIZIRANI KAOS SRIJEDOM. Popeo sam se stepenicama i prišao prozorčiću iznad kojeg je pisalo: RECEPCIJA. Desno, dolje: RADNO VRIJEME: PON-PET 12:30-16:00. VIKENDI NERADNI. Na staklo je zalijepljen papir na kojem je pisalo: PAUZA ZA RUČAK. Sjeo sam u čekaonicu. Sjedio sam vrlo kratko.

Ustao sam i napravio nekoliko koraka. Pa još nekoliko koraka. Prišao sam prozoru i gledao dolje, na ulicu.

Ušao sam u drugi hodnik. Došao do vrata na kojima je pisalo: SJEDIŠTE ODBORA. A ispod toga sitnim slovima: URED PREDSJEDNIKA ODBORA NALAZI SE NA TREĆEM KATU. Popeo sam se na treći kat. Na jedinim vratima pisalo je: URED PREDSJEDNIKA ODBORA. Pokucao sam. Nisu mi otvorili.

Na recepciji je sjedila starija žena. Gledala me iznad okvira naočala. ∞ Zanima me organizirani kaos srijedom ∞ objasnio sam joj. ∞ Zapišite se ∞ pružila mi je papir povrh kojeg je pisalo: KANDIDATI. Ispod toga je stajala tablica. Prvi stupac: IME I PREZIME. Drugi: DATUM ROĐENJA. Treći: BROJ OSOBNE ISKAZNICE. ∞ Nemam kod sebe osobnu iskaznicu ∞ objasnio sam joj.

∞ Onda ništa. Dođite sutra s osobnom iskaz­ nicom. ∞ Sutra je subota. ∞ Onda dođite u ponedjeljak.

Pozdravio sam je, spustio se stepenicama i izašao iz zgrade.

70 71

46464645

T

umaram pustom obalom. Kršem. Manjkom vegetacije. Ljetnom vrućinom.

Susrećem neke ljude. Kažu da dolazi oluja. Kažu da će oluja biti orkanskih razmjera. Kažu da valovi za oluja i orkanskih vjetrova znaju dosegnuti deset metara visine. Da svako toliko povuku za sobom u more nedužne turiste poput mene. Kažu da i vrućine ovdje ubijaju. Kažu da temperature dosežu pedeset stupnjeva, da ljudi zapnu u divljini, da im se grla suše, a krv ispari iz žila, da padaju na koljena i hropću, vuku se tako dok ne izgore i ostave kosti, odnosno pepeo ovdje, na krševitoj obali nemilosrdna kraja što im se nekoć doimao djelićem raja (kažu to nenamjerno poetično). Kažu da je kamenje sklisko, a oštro, da bez problema reže kožu, a još i lakše lomi kosti lubanje. Kažu da je prošle godine na ovom istom dijelu krševite obale pronađen leš mlade žene. Kažu da ju je netko ubio, ali i to da ubojicu nikad nisu uhvatili. Kažu da mi žele sreću, ali da im se žuri, da imaju prečeg posla nego da stoje sa mnom i upozoravaju me. Ali kažu mi još i da ja njima ne kažem da me nisu upozorili ako me zadesi koji od spomenutih udesa.

Tumaram i dalje obalom. Susrećem izgubljenog dječaka. ∞ Izgubio sam se ∞ kaže. ∞ Gdje su ti roditelji?

Domognemo se prvog mjestašca. Ondje pronalazimo njegove roditelje. Oboje su gluhonijemi.

Simboliziraju mi zahvalu, a dječaku pogrde. Kimnem, skupim dlanove u molitvenu skrušenost, okrećem se i nastavljam hodati.

Hodam do jutra. U hotelu legnem na zgužvane plahte. Znojim se u snu.

72 73

62314567

A

mblem bješe carevao dvorima ekstravagantno. Fasciniran gadošću hvalisavog i jezgrovito kukavnog laika Mudrosti, nazivaše opetovano pogledom razboritu, staru, tugujuću Umjetnost velikim zahtjevima. Zazivaše više, umjesto tako strano rečeno prekomjerno omekšanim nazivaše ∞ misli letimično koncipirane jetkim i hrabrim glasom.

(Finese eksperte dopunjuju cjelovitim bijesom analogije.) Atipična bijeda crva; doseg ekshumiranog, fanatično glodanog, hladnog i jamačno korpulentnog leša maštarije. Naravno, odmakom per∫dne romantike, stupnjevito tovarene umnosti vazda zamorne, zatomljene vizije umješnosti.

Teške, sumorne riječi padaju odru nage Manjine; laskavog kafenog jezika iznimne hirovitosti, gizdave formulacije empirijski dozvoljene ciničnom bjelinom aksona. A bezdušno cifrane, dubiozne, ekscesa fantazije gladne heroje iz jama komunalne lakomislenosti mladost navijeke otpravlja prugom robova, samotnim tumaranjima učmalim viškom zanimacije, zalihama vjekovima utihnutog, tuđeg samozadovoljstva. ∞ Rijekom pitomom otpuštamo naše manije.

Liježemo košmaru jeze inateći humanost, glad fatamorganičnu, etabliranu dugom, citatom, bestežinskom antitezom. ∞ A bolesnik? Cipar, dekanat, ekumena. Fijuk?

Gozba? Hitac i Jalta; komarac, Litva, maska, noga.

Opera, patka: rak samac! Tapir, uzgoj, vitrina. Zamor. ∞ Zašto vrlinu uspona teška svesti razuzdanim, patetičnim odnosom na mizernu lijenost korumpirane, javne impotencije? Hiniti gavrana, fascikl?

Ekspedirati dolinu citiranu bezbrojnim astronautima? ∞ Abeceda. Zamor. ∞ Zamor viškom unakrsne telepatije svijeta rastavljenog po onomatopejskom načinu misti∫kacije? Limitiranošću kompaktne jave? Izmorenošću hotimičnom? Golemom ∫lestinskom etrolizijom?

Deskatrijom ciblove bezonske aroze?

74 75

45677654

52841478

∞ Gdje početi...? ∞ A gdje stati...? ∞ Molim? ∞ Ništa, ništa. ∞ Nešto ste rekli. Što ste rekli? ∞ Ništa. Samo nastavite. ∞ Znam što ste rekli. Što bi to trebalo značiti? ∞ Ništa posebno. To je samo suprotno. ∞ Od čega? ∞ Od onoga što ste vi rekli. ∞ Aha. I to je vaš doprinos? ∞ Da. Pretpostavljam da jest. ∞ Pretpostavljate? ∞ Pretpostavljam. ∞ I dobro pretpostavljate, čestitam. ∞ Hvala vam lijepa. ∞ Evo ruka. ∞ Kakva sad ruka? ∞ Moja ruka. Da se rukujemo. ∞ I što ću ja s njom? ∞ Dajte i vi meni svoju ruku. ∞ Ne dam. ∞ U redu. Kako vam volja.

∞ Organizirali smo dobar sistem, nismo li?

Suzdržano odobravanje: mjestimični pljesak, mjestimična vika, lokalizirano lupanje teške radničke cipele u škripave, prašnjave, pocrnjele daske poda. Daske što zahtijevaju obnovu, obnovu sebe i cijelog svog sistema potpore: zahrđalih čavala... i drugih neizbježnih dijelova sistema potpore daskama poda.

Dan nakon skupa i nekoliko sati nakon odlaska službe za čišćenje vršio sam posljednje provjere stanja dvorane prije još jednog višemjesečnog zaključavanja. U kutu prostorije uočio sam siluetu.

Domahnuo sam joj. Odvratila mi je.

Nekoliko godina kasnije sjedim na trijemu kuće u stolici za ljuljanje. Pokraj mene moja je žena, starica sijede kose. Naša djeca (m 31, ž 27) trče dvorištem, gore, dolje, lijevo, desno. Smiju se mališani, vrište. ∞ Začepite ∞ doviknem im pa otpijem gutljaj kave.

Dva tjedna kasnije izgubio sam kontrolu nad vozilom i zabio ga u semafor. Semafor se nakrivio i pao na pješaka. Napustio sam mjesto zločina. Parkirao sam automobil u garažu, zalio ga benzinom i zapalio.

Oduzeli su nam djecu. Žena mi se ubila. Zapalio sam i kuću. Sad živim na njenim pougljenim ostacima. Novi automobil parkiram na pougljene ostatke garaže. Često pečem meso na roštilju, kad sam već vani. Struju sam doveo od susjeda. Plaćam

76 77

46546650

79852471

U

suton dočekasmo zoru ∞ pjesnički rečeno. Sjeli smo, govorili i smijali se svojim riječima. Neke od tih riječi nisu bile smiješne, a mi smo im se ipak smijali. Oscilirale su između altruistične ljubavi i surove hladnoće. I uvijek smo jednom ili drugom poklanjali potpunu pozornost. A onda se i tome smijali. Naposljetku smo se smijali sami sebi što se tako sebi smijemo. A onda, naposljetku ∞ naposljetku smo se smijali sami sebi što se tako smijemo sami sebi samo stoga što se sami sebi smijemo.

Zatim smo plakali, a da nismo bili sigurni zašto plačemo. Suze u očima i slabost u želucu i općenit plač kao ∫ziološka pojava bio nam je posve jasan; ali njegov uzrok, ono što smo razaznavali kao iskonsku bol ∞ to nam je bila misterija; enigma zamotana u zabludu ili kako to već ide.

Zatim smo trčali poljem i šutali krave. Šutanje nam je krava u vidu ∫zičke aktivnosti bilo potpuno jasno. Ali uzrok našoj mržnji prema kravama?

Tim pitomim, usporenim životinjama? Socijalno nastrojenim, uvijek stisnutim u grupe?

Zatim smo rezali kablove kočnica, jurili stotinama kilometara na sat, stiskali kočnice i prisjećali se da smo ih ranije onemogućili. Vrištali smo iskačući iz automobila. Zatim smo sjedili na tratini, krvavi i zbunjeni. Zatim smo bježali na polomljenim nogama od krda krava.

Danima kasnije rastajemo se, razumijevajući napokon da loše utječemo jedni na druge. Grlimo

78 79

trećinu računa, takav je dogovor. Gledam televiziju, većinom ∫lmove. Imam Internet ∞ ponovno od susjeda ∞ pa to nije problem.

72446547

U

sjeni Posljednje vrbe izdahne posljednji pripadnik Velike bojne.

Mase padaju na koljena i uzdižu ruke prema nebu. A Vrba ne popušta; izmet svoj organski nastavlja intervalno rasipati po tijelu posljednjeg pripadnika Velike bojne, bojne imena velika što je zasluženo nebrojenim pobjedama u ime ljudskog roda, hrabrošću beskrajnom, izraženom golim šakama upuštenim u sukobe s tri puta većim i višestruko naoružanijim i tehnološki opremljenijim neprijateljem; njegovim svjetlećim ekranima, njegovim manipuliranim radiovalovima, njegovom vatrom, čelikom, trazonijskim eperom crt-a 4.3, organizacijom, brojem i krvoločnom glađu koju će utažiti samo izuzetak topla i mudrosti sklona života na Zemlji, glađu koja će utihnuti tek kad posljednji krvožilni sustav bude prekinut, a ono što ga ispunjava i čini vrijednim spomena rasuto je po ogoljenom, spaljenom i još milijun godina beskorisnom tlu.

Tako i bi. I bi opisano početkom ovog zapisa.

Jedino čega ne bi je masa koja pada na koljena i uzdiže ruke prema nebu. Ranjen stotinjak metara (prostorno) i dvadeset minuta (vremenski) ranije, posljednji se čovjek na svijetu uspio domoći Posljednje vrbe (kako su je kasnije običavali zvati). ∞ Tko ju je mogao ikako zvati? Ako su svi ­umrli? ∞ Ako su svi umrli, tko je postavio to pitanje? I ovo pitanje? I ovo? ∞ I to.

80 81

se, sjedamo u vlakove, avione, autobuse. Vlakovi izlijeću iz tračnica, avioni se ruše, autobusi zabijaju u zaštitne zidove autocesta.

68235415

N

a čelu stola sjedio je predsjednik vijeća, star i mudar. Svakih pet do deset minuta morao je napustiti sastanak kako bi se pomokrio ∞ prostata mu je toliko natekla da je počela gurkati ostale organe.

Oni su se ∞ već tromi, letargični i spremni na vječni počinak ∞ prepuštali utjecaju napasnoga susjeda i njegove neočekivane vitalnosti.

Raspravljali smo pitanje smrtnosti. Odnosno, nastojali smo razriješiti pitanje smrtnosti, a da ga nismo tako označavali. Zvali smo ga: ono pitanje.

Smatrali smo da bi preciziranje bilo koje vrste (bilo ono pitanje smrtnosti, pitanje konačnosti života, a ponajviše pitanje vječnog života ili pitanje besmrtnosti) suviše naglašavalo sumanutu, nadrealnu stranu projekta.

Predsjednik vijeća govorio je prvi: ∞ Dakle... otvaram današnji sastanak. Da ponovimo... jučer smo čitali nekoliko... članaka... o mogućnosti rješenja... pitanja. Većina ih se složila da se to, iako je na prosto tehničkoj razini moguće, neće dogoditi još zasigurno... 200... do... 300 godina. Dakle, za danas...

Zastao je, pogledao dolje, zatvorio oči i rezignirano izdahnuo. Prisilno smo se ne obazirali, mi ostali članovi vijeća. Gledali smo na sat, pravili se da nešto zapisujemo, pažljivo pratili vlastite prste kako lupkaju po stolu.

Predsjednik je ustao i izašao iz prostorije.

82 83

∞ Uh, teška pitanja. ∞ Još su teži odgovori.

Pauza. ∞ Svakako da jesu, gospo ∞ dodvorava se kretnjama i klanjajući se napušta scenu. ∞ Doviđenja.

Kraljica Mudrost ostaje sama. Sjedne na rub kreveta i položi lice u dlanove kao da će zaplakati.

Iznenada se osvrne na praznu kazališnu dvoranu.

Izdahne na nos. Bezazleno sliježe ramenima. Prekriži noge, zaigrano se promeškolji.

52154875

I

ma tako tih proćelavih junaka i ružnih junakinja koji u ranojutarnje sate zakopavaju leševe kriminalaca, svjesni da službena vlast nije naklonjena njihovim metodama. Ne uzimaju si za pravo da maskirane anti-zlikovce brže na jeziku nego na okidaču poražavaju, ali ostavljaju na životu, potom zatvaraju, puštaju da pobjegnu, još jednom poražavaju, i tako u krug, iznova i iznova bez ikakva pomaka, dok građani nastavljaju ginuti, infrastruktura biva uništena, a novac poreznik obveznika zauvijek izgubljen.

Naši junaci djeluju sistematično. Planirano. I efektivno. Postotak uspješnosti je doista zavidan: 95%. Usporedite ga sa postotkom uspješnosti službenih vlasti. Jeste li? Što možete iz toga zaključiti?

(Nema odgovora.) Tako je, naši su junaci znatno efektivniji od junaka službene vlasti. Osim toga, jeftiniji su. Kao i svaki pravi junak, naši rade besplatno. Ali, oni nisu milijarderi, moguli, sultani, kraljevi, polubogovi ili bogovi. Oni su svakodnevni ljudi. Koji uz junaštvo obavljaju i svakodnevne poslove. Imaju žene, muževe, djecu. Prijatelje i poznanike. Redoviti su kupci nekih trgovina, gosti nekih gostionica. Dobar dio pati od insomnije.

Naglije su naravi. Fizički zdravi. Vježbaju, bave se sportom. Klone se kofeina, alkohola, nikotina, težih droga, prostitucije, nezdrave hrane, prebrze vožnje, bolne iskrenosti, posuđenog novca, vode iz vodova, ljetnog sunca, odrona kamenja, neoznače-

84 85

∞ Moramo ga smijeniti ∞ netko je dobacio. ∞ Ne može više ovako. ∞ Samo se strpite ∞ netko drugi će. ∞ Neće on još dugo. ∞ A mi ostali? Dok on umre i ja ću biti toliko bliže smrti. ∞ Neće on više od tjedan dana. Samo mu nemojte to reći.

Predsjednik se vratio, polako sjeo, stavio na nos naočale, pogledao papire, pogledao nas, sve, polako, redom, pa rekao: ∞ Dobro... nastavimo...

65654654

P

referiram više prije manje. Manje je ionako uvijek više, kako su znali govoriti naši stari kad su još govorili, a uz to govorili mudro, sročeno i precizno, bez potrebe za iziskivanjem suvišnih emocija ili suvišnog napinjanja vijuga kore ili širenja zjenica ili povišenja krvnog tlaka ili općenitog nasilja nad ičime ∫zičkim ili ∫zičkim izazvanim, a psihološkim uobličenim u nešto što je nemoguće uobličiti načinom uobličavanja svojstvenim čovjekovom znanju o procesima uobličavanja (produktu opisanog uobličavanja). Recimo, kako su samo znali naši stari jedni drugima nešto reći, a onda ušutjeti i gledati u tlo i ne odmahivati glavom ili mahati rukama, nego isključivo stajati i gledati neko vrijeme u tlo, a onda podići glavu i pogledati one kojima su to tako rekli i primijetiti da tih više nema, da su otišli.

Osvrnuli bi se oko sebe, naši stari, i u trenutku kad bismo mi nešto ironično mrmljali sebi u bradu, oni bi već prevalili put do kuće, pronašli one koji su ih napustili, suočili se s njima i razriješili situaciju na obostranu korist. Zatim bi rekli ovako nešto: ∞ Tako ∞ kao posljednji zaključak toga dana, a ujedno i prikladan zaključak bilo čega ili konačan zaključak svega što jest ∞ ukoliko se već za tim javi potreba.

Uz to, preferiram preferenciju samu prije manjka preferencije. Štoviše, kao učena, tisućljetnim djetlom temeljite reformacije ljudske svijesti uobličena ličnost, toliko sam uvjeren u prirodni

86 87

nih pružnih prijelaza, aviona i aerodroma, propuha, genocida, spolnih bolesti i problema.

Mirne duše pucaju u potiljak svezanog ološa što kleči nad plitkim grobom. Nabace na tijelo nekoliko lopata zemlje. Protegnu se. Zakoraknu. Protrljaju oči. Zijevaju. Pročiste grlo. Pročačkaju uši.

Kopaju nos. Prdnu. Podrignu. Pomokre se. Ovlaže usne. Zamisle se. Sjede. Stoje. Leže. Hodaju ili trče.

Ne lete. Razmatraju kako i kada stati. I onda stanu.

Dobro došli u: ONI SU MEĐU NAMA (glazbena podloga: ‘’Apsurdna ironija bizarna postojanja’’, trosekundna tema iz Zone sumraka.)

87656433

R

adnim danima radio je kao knjižničar, a vikendom pljačkao i ubijao izgubljene turiste. Od ponedjeljka do petka odlazio je na ranojutarnje vjerske obrede, a vikendom u istom vrijeme gazio, silovao i lomio lubanje. Tijekom pauze za ručak ubacio bi koju kovanicu u čašu lokalnog beskućnika, a u kasnim satima subote zalijevao na promenadi lica prolaznika klorovodičnom kiselinom. Po završetku posla, povratku kući, tuširanju i pranju zuba popio bi šalicu zelenog čaja uz dva krekera, a svakog dana vikenda po pet boca viskija uz pola pečena praseta.

Putem na posao stao bi na kiosku kupiti novine i porazgovarati sa prodavačicom, lijepom i milom djevojkom što je oči pune sjaja sveukupnosti sakrivala iza pozamašnih stakala naočala, a vikendom u pokrajnjoj uličici jebao bez kondoma jeftinu kurvu transvestita, svađajući se pritom sa beskućnikom na čiju je kartonsku kuću prostitutka položila dlakavu nogu kako bi mu omogućila lakši pristup umjetnim, nefunkcionalnim reproduktivnim oranima što ih je za sitan novac ugradila kod doktora K. dvoja vrata niže. Kad bi mu službena voda došla do grla napustio bi radno mjesto prije kraja radnog vremena, odvezao se u šumarak izvan grada i duboko udisao svjež zrak, a dva dana kasnije na istom mjestu udisao crni dim i gledao kako drveće nestaje u plamenu pokrenutom od strane njegova opuška (uz pomoć pola kanistra benzina).

88 89

izuzetak stvarne preferencije da ne mogu ne uživati u njezinoj neizbježnosti. Uz to, uvjeren sam u manjak preferencije da preferiram manjak preferencije, kao i, recimo, manjak vida kojim ću vidjeti isto ono što moj vid (dakle, cijeli trakt, od rožnice oka do neurona ili nečeg manjeg od neurona što još nisam spoznao preferiranjem te spoznaje) nije u nemogućnosti ne vidjeti ili preferirati.

52821274 ∞ Kakva je to buka? ∞ Ništa ne čujem. ∞ Naravno da vi ništa ne čujete. ∞ Što bi to trebalo značiti? ∞ Pa vi ste gluhi. ∞ Aha, da. ∞ I? Što mislite? Kakva je to buka? ∞ Ne znam. Opišite mi je. ∞ Glasna je. Napadna. Dosta buči. Nije sama po sebi. ∞ Kako nije? ∞ Posljedica je nečega. Nečeg drugog. ∞ Aha, mislim da razumijem. ∞ Dokažite da razumijete. ∞ Ovako: mi bismo se trebali (uvjetno) bojati toga čega je buka posljedica. ∞ Tako je, a ne same buke. ∞ Buka je u suštini bezopasna. ∞ Tako je. Odlično. Odličan zaključak. ∞ Koliko još? ∞ Dvije-tri minute. ∞ To ste rekli prije deset minuta. ∞ Slušajte, nije do mene. Da je do mene... ∞ Hvala vam.

90 91

∞ Koliko sam dužan? ∞ upitao bi prostitutku, jednu od rijetkih osoba upućenih u dualnost njegova života (bila je to osnova po kojoj su se povezivali), koja u trenutku postavljanja pitanja sjedi na ostacima beskućnika i srušena kartonska doma. ∞ Trideset. ∞ Evo još deset za pivo ∞ pružio bi joj četiri zgužvane novčanice, popravio odjeću pa polako izašao iz pokrajnje uličice.

Prošla je ponoć. Svega nekoliko prolaznika; lutalica, propalica, samaca. Zavuče glavu dublje u ovratnik kaputa. Zastane na samom rubu rubnjaka, prisiljavajući tako vozače da usporavaju i zaobilaze ga u širokom luku nesigurni kakve su mu namjere. Teatralno u kut usana zatakne jeftinu cigaretu i pripali je pucketanjem prstiju. Uvuče, ispuhne dim. Nasmiješi se u kameru.

U

mirala sam više-manje devet puta. (Poput mačke, u pravu ste.) Prvi sam se put ugušila gužvom mačje dlake. (Da, ironija se nastavlja, niste u krivu.) U drugom životu sjedila sam na prozoru stana mojih tadašnjih vlasnika (ne pitajte me zašto), na jedanaestom katu zgrade. Lizala sam organ za mokrenje (bila su takva vremena), nagnula se više nego je sila teža tada dozvoljavala, izgubila oslonac i pala. U trećem me životu vrlo mladu pogazio automobil.

Ništa posebno zanimljivo, dakle. Četvrta sreća zatekla me u vidu virusnog peritonitisa. (Nikad mi nisu objasnili kako sam se uspjela zaraziti mačjom bolešću niti kako mutacijom bolesti nisam zarazila druge ljude). Sredinom petog života pogazio me kamion, a nedugo zatim, početkom šestog motocikl. Od priče mojeg sedmog života dao bi se snimiti kakav napeti triler ili ∫lm strave i užasa ili psihološka drama sa primjesama dva ranije navedena žanra. Živjela sam sa ovisnikom o heroinu i njegovom majkom, šizofreničarkom. Ona je vrištala, on je povraćao po zidovima. Tukao ju je, a onda ga je ona ubila. Zalutali metak pogodio me ravno u lice.

Osmog života koštala me još jednom gužva mačje dlake. Deveti i posljednji život provela sam relativno mirno, u zagrljaju muškarca koji me volio. Kako je vrijeme odmicalo sve sam više sumnjala da nešto s njim nije u redu. Došao je dan kad su se moje sumnje pokazale osnovanima. Došao je u obličju njegova oca. I dvojice bolničara. Sedatirali su ga,

odveli i zatvorili u ustanovu za psihičke bolesnike.

Muvajući se po ogradama i krovovima našeg kvarta počela sam na sve strane osluškivati priče o njemu.

Susjedi su govorili da je običavao voditi ljubav sa svojim kućnim ljubimcima. Ta me informacija zabezeknula. Ne mogavši više podnijeti ljagu sramote sama sam si presudila.

92 93

67131313

J

a sam jedinka opsjednuta jedinkom. Ta sam jedinka, jedinka kojom je jedinka opsjednuta, nanovo ja. Dualnost je to što me ispunjava životom. Obožavam i ujedno sam obožavan. Obožavan sam i ujedno obožavam. Hodim svojoj sreći, svojem jedinom cilju. Hodim sebi. I netko hodi meni. Tko mi to hodi?

Tko je ta jedinka? Ta jedinka sam ja. Dočekujem se s osmjehom i netko me dočekuje s istim tim osmjehom. Padam si u zagrljaj.

Ne zamaram se drugim jedinkama. Duboko vjerujem da se u svakoj od njih skrivam vječni i iskonski ja.

Ne dajte da vas zbuni religijska terminologija.

Vjera mi nije potrebna. Vjera je besmislena težnja imaginarnoj vječnosti i miru kojeg naslućujemo u trenucima najvećeg mira. Ja sam već spoznao mir što stoji nad potpunim mirom. Spoznao sam razum iznad krajnjih granica razuma i ne zanima me što Akvinski ima o tome za reći.

Ja sam svoja vjera, svoja vječnost i razum. Pronalazim se u svim tim kategorijama. I ja koji boravim u svim tim kategorijama pronalazim mene.

Sebe. Ili mene? Ja u gramatici i ja u tehničkoj preciznosti nismo uvijek kompatibilni.

Gegam se desnom stranom ulice, okružen objektima u kojima se naslućujem, ali ne vidim.

Gegam se i lijevom stranom ulice, sve sam bliže sebi na desnoj strani ulice. Proučavam taj proces sa

sigurne udaljenosti. Iz zraka. Vidim dva objekta i njihovu neodoljivu međusobnu težnju.

Ostavljam ih ondje, na različitim stranama ulice. Skrećem pogled. Gledam krovove kuća i zgrada.

Obitavam na nekima od njih. Zavlačim se u rupe, skrivam od kiše.

Drugih se dana spuštam na tlo, u gužvu. Gaze me, nazivaju štakorom s krilima. Mašu rukama i osjećaju gađenje prema perju koje ostavljam za sobom.

Tko sam ja?

Tako je. Ja sam golub.

94 95

73786458

D

raga Tina, Jean-Jacquesa Rousseaua oteo sam i vremeplovom odveo pedeset tisuća godina u prošlost. Omanja grupa praljudi sodomizirala ga je, mučila, zatukla pa pojela.

Porobio sam ih uz pomoć automatskog oružja, doveo u budućnost ili sadašnjost (ili prošlost) i posjeo u klupe lokalne osnovne škole. Na moje upite o nasilnom postupanju sa francuskim književnikom, pedagogom i političkim ∫lozofom iz 18. stoljeća slijegali su ramenima. Koncepti koje sam iznosio nisu im ništa značili. Odgovori su se svodili na sažetu priču o tome kako su prije susreta s Rousseauom bili danima u lovu, gladni i bez ženskog spolovila u blizini, a da im se on učinio prikladnim za nadoknađivanje oba nedostatka. Frustriran manjkom suradnje odlučio sam provesti novi eksperiment: oslobodio sam ih okova i pustio na ulicu. Nije im dugo trebalo da se bace u pljačku, lom, palež i ubojstvo. Preživjeli su nekoliko navala lokalne policije i bili napokon zaustavljeni od bojne vojnika.

Razmatrao sam kako nastaviti istraživanje.

Njegovo objavljivanje značilo bi i objavljivanje mojeg neopreznog postupanja s vremeplovom, a u zatvor mi se nije išlo. Naposljetku sam odlučio skromne rezultate predstaviti onome koga će najviše zanimati, Jean-Jacquesu glavom i bradom.

Oteo sam ga nekoliko godina prije nego sam ga prvi put oteo te mu ukratko ispričao o sebi, budućnosti,

vremeplovu, prošlosti i praljudima. Bio je vidno oduševljen istraživanjem, pa i groznom sudbinom što ga je zadesila. Izrazio sam svoje čuđenje takvoj reakciji, na što se on tek prezrivo nasmijao.

Izlazeći iz podruma u kojem sam ga zatočio osjetio sam udarac u potiljak i izgubio svijest. Kad sam se probudio Rousseau je nestao zajedno sa mojim vremeplovom. Tina, ukoliko ovo pismo igrom tisuća slučajeva dospije u tvoje ruke, molim te da se čuvaš. On je ondje, negdje i nekad i negdje i uvijek.

Možda zna za tebe i mene. Možda će se pokušati na tebi osvetiti.

Volim te i nedostaješ mi.

P.K., 27.6.1785.

96 97

46456546

L

ion General Prince King Jah Scientist Warrior Ruler nabasao je na rub samog sebe.

Zaključio je to jednog zimskog jutra dok je iz lonca jeo hladnu juhu na površini koje se nakupila gusta masnoća. L.G.P.K.J.S.W.R. odmicao ju je žlicom u stranu i nastojao grabiti čistu žućkastu tekućinu, rezance, komadiće mesa i povrća. Naposljetku je pojeo sve, zajedno sa masnoćom, spržio kavu pa sjeo u turski sijed i smotao preostalih četiri grama marihuane u jedan kao ruka dugačak smotuljak. Pažljivo ga je pripalio i uvukao dubok dim. Sjedio je izvjesno vrijeme mirno, a kad je nakon izvjesnog vremena ustao već je pola smotuljka bilo nestalo u dimu i njegovim plućima. Primijetivši to osjeti se malaksalim pa se vrati u sjedeći položaj i popuši ostatak smotuljka.

Popio je kavu, protegnuo se pa meditirao sat, dva ili tri. Popeo se teturajući na prvi kat kuće. Otkrio je da su niska vrata međukata odškrinuta. Odškrinuo ih je do kraja pa na koljenima ušao u prostor iz kojeg je dopirao neobičan zadah.

Ispuzao je nakon izvjesnog vremena na mjesto gdje je mogao stajati u svoj svojoj visini (iako se ispostavilo da je na tom mjestu njegova visina manja od uobičajene). Susretne neke ljude. Rukuju se, porazgovaraju o gorućim problemima čovječanstva, objeduju u grupi, grle se, rukuju pa rastaju.

Nakon silnih pustolovina Lion General Prince King Jah Scientist Warrior Ruler zatekne se na vratnicama samog Babilona. Pa i u samom Babi-

lonu. Pa i u dvorima babilonskim, pred tronom babilonskim na kojem je sjedio glavom i bradom potpuni Jah. ∞ To je sve što je moja podsvijest sposobna proizvesti? ∞ žalio se L.G.P.K.J.S.W.R. istomišljenicima za nekih kasnijih seansi konzumacije marihuane. ∞ Čak i nakon četiri grama visoke kvalitete?

Jeftinu, temeljnu ironiju? Ništa? ∞ Bez veze ∞ složili su se istomišljenici.

98 99

54745757

Đavo u selu

Daniela Peović rođena 1964. godine u Splitu. Apsolvirala je ­kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zadru. U Zagrebu je 2004. završila Mirovne studije. U specijaliziranim časopisima objavljivala je haiku poeziju, a za internetski magazin Grombol pisala je kolumne i članke za Grombol. Ovo joj je prvo objav­ljivanje pripovjedne proze.

Vinograd

S

vako jutro starac Mate ustajao je ranom zorom kako bi okopao vinograd.

U zobnicu stavio bi šaku bajama, komad kruha i bocu bevande.

Zemlja se nalazila nekoliko kilometara daleko od kuće. No starac je naviknut na jutarnja pješa­ čenja.

Tako je bilo od njegova djetinjstva, tako je i ­danas, a tako će biti i do njegova kraja.

Vinograd je smješten ukoso niz padinu u samom kršu. Kažu da je grožđe na takvom položaju najbolje.

Jutros se Mate rado spremao na jutarnji hod jer je vinograd bio dobro zbrinut i znao je da će urod, kada za njega dođe vrijeme, biti bogat. Bio je zadovoljan. Razmišljao je kako mu je vinograd tajna ljubav veća od žene Anđe koja mu neprestano govori neka stoji kući i proda zemlju koja više nije za stara čovjeka. Nasljednika nisu imali. Zapravo jesu, ali kao i da nisu jer je njihov sin Ante odavno otišao u Ameriku bez namjere da se ikad vrati. Tako makar govori u pismima koja rijetko stižu. Majka se dugo nadala kako će se predomisliti, no na kraju je popustila njegovim uvjeravanjima. Promislila je ako već nemaju nasljednika za taj vinograd, bolje da ga prodaju i novac sačuvaju za Antu kojem će u Americi sigurno trebati.

Mate se ljutio na ženu zbog toga. Nije želio razmišljati o prodaji svoje djedovine. Nadao se da će

100 101

Daniela Peović

treba niti razmišljati. Osim toga, to selo ima odličnu okolicu za ispašu.

Kako bilo, vinograd je poharan pa ga vjerojatno ta tajanstvena koza više neće dirati.

Morao bi obavijestiti ostale neka organiziraju stražu kako bi sačuvali svoje vinograde.

Mate ustane i krene prema selu. Znao je da će ga kod kuće karati žena što nije vinograd prodao na vrijeme. Uz ovakvu bol morat će otrpjeti Anđine prodike. Požalio je što svojedobno nije sagradio kolibicu u vinogradu koja bi mu služila za držanje alata, a sada bi se pokazala kao koristan uzmak. No što je tu je. Tako razmišljajući grabio je žurnim koracima prema selu.

Stigavši, sazvao je svu mušku čeljad i obavijestio ih o pošasti. Dogovorili su se da će dvoje po dvoje stražariti u vinogradima svih seljana. Mate mirnije duše ode kući.

Ujutro se ono dvoje seljana koji su čuvali vinograde vrate s neobičnom pričom. Kažu da nikoga nisu vidjeli, ali su čuli grickanje. Trčali su iz jednog vinograda u drugi i nisu nailazili ni na štetu ni na štetočinu. Čuli su zvuk grickanja vrlo jasno i iz blizine. Tek kada su ušli u Matin vinograd, shvatili su da je uništen, no oni ne mogu reći koliko, jer nisu vidjeli prethodnu štetu.

Mate se uzruja i trčećim korakom krene prema svojoj zemlji. Kada je stigao, imao je što vidjeti. Za njegove sadnice više nije bilo nade. Nijedan jedini trs se ne može spasiti.

U Mati se probudi bijes. Bijes zbog uništenih snova, bijes zbog izgubljene radosti. Ni buđenje za

102 103

ga i smrt zateći u vinogradu. To mu se činilo najljepše. Umrijeti kako je i živio. Žena nije osjećala tu njegovu potrebu, kao majka više se brinula za sigurnost sina. To je bio razlog njihove svakodnevne prepirke.

Starac je zbog toga s još većim zadovoljstvom svako jutro odlazio u vinograd kao na tajni sastanak.

Osjećaj zavjere podmlađivao ga je pa je s energijom mladića obrađivao zemlju.

I ovog jutra raspoložen, hitao je na svoj ljubavni sastanak. Što je bio bliže cilju, snaga mu je više rasla. Još samo koji metar i eto ga.

Prošao je kroz vrata od granja i krenuo u obilazak.

Zastao je već kod prvog trsja ne vjerujući očima.

Nešto je obrstilo mladice. Trčeći, prešao je poprilično velik vinograd i svugdje naišao na golemu štetu.

Gotovo da nije bilo trsa koji nije načet.

Odjednom osjeti kako mu snaga napušta tijelo.

Tronut, sjedne nasred vinograda.

Dugo je tako sjedio u stanju nalik snu.

Polako počne prikupljati novu snagu. Govorio je sam sebi kako će spasiti ono malo trsja što je preostalo. To mu je budilo nadu. Mučila ga je misao o štetočini. Nije mu bilo jasno odakle se ta beštija pojavila. Očito se radi o nekakvoj kozi. No odakle se stvorila, to mu je bila zagonetka. Svi oko njega bave se vinogradarstvom, nitko stočarstvom. Ni u njegovom selu nema koza. Najbliže selo koje bi moglo imati koze udaljeno je toliko da o njemu ne

Urokljiva Mare

R

anom zorom ustala Mare da nahrani blago.

Muške ruke u kući nije imala. Muža joj udari grom u polju, a sinovi pogiboše u seoskoj zavadi. Najmlađe joj dijete, kći Cvita, bijaše nejaka od rođenja.

Mare je cotava žena, no snažna. U selu je nisu voljeli. Govorili su da je urekla svoju obitelj. Dokaz za to bila je kvrga na Marinu čelu koja je rasla iz dana u dan. Prokleta kvrga nije joj dala ni maramu na glavi nositi.

Seoska djeca rugala joj se uglas : “Mare kvrga na kog si se vrgla...”

O njezinoj kvrgi ispredale su se priče.

Još se govorilo kako je pokojni muž svaku noć mlati po glavi jer ga je urekla.

Zbog toga kvrga sve više raste. Žene iz sela zvale su je i “Mare dvi glave”.

Mare se nije obazirala na seoska torokanja. Sve poslove obavljala je sama.

Mislila je na svoju nejaku Cvitu i kako joj treba ostaviti što više blaga.

Jer jednom kada nje više ne bude, nitko se o Cviti neće brinuti.

I sve bi tako trajalo da Ane Mukićeva ne rodi mrtvo dijete. Prvo, pa mrtvo.

Sva bol rodilje svalila se na Maru. Ona je urekla Anino dijete.

Selo je prihvatilo navade. Ta netko mora biti kriv za takvu nesreću.

104 105

njega više nema smisla. Ostatak vremena provodit će u kući pod bujicom Anđinih proklinjanja. U njemu je ostala još samo snaga osvete.

Odlučio je noći provoditi u vinogradu ne bi li ubio tu pakosnu životinju. Tako je i bilo. Suseljani su i dalje dežurali dvoje po dvoje, a Mate je sam šetkao svojom zemljom.

U neko doba noći začuje grickanje unutar vinograda. U istom trenutku Mati se pridruži suseljanin Jere. Njih dvojica s puškama u rukama počnu se polako prikradati zvuku. Kada su se približili ugledaju jarca kako brsti ostatke. Podignu puške, nišaneći ga.

Jarac se okrene, pogleda ih. Sjedne, prekriži noge i podigne papak mašući u znak prijetnje.

I Mate i Jere zastanu preneraženi. Strah im je u obliku tisuće mravi prošao kroz kožu do kostiju. Trnci straha udarali su u mozak. Srce je lupalo u panici. Zrak je bio težak za disanje. Mate osjeti jaku bol u grudima. Pokuša ponovno nanišaniti jarca. Jarac je bio brži. Prijeteći papkom prijekorno promekeće Matino ime: “Ma-teee, Ma-teee...”

To je za Matu bilo dovoljno da se ona jaka bol u grudima rasprsne u svim smjerovima i začepi mu sve otvore, gušeći ga.

Mate klekne na pod, pogledom obuhvati razoreni vinograd i premine.

A Jere, Jere je već kod prvih jarčevih prijetnji odjurio kao da ga svi đavli gone.

Ovo malo što znamo on je prepričao mještanima.

Znala je katkad po lijepom vremenu izvoditi Cvitu pred kuću.

Neka dijete sjedi i uživa na zraku.

Tako je bilo i danas.

Sjedila Cvita pred kućom zaogrnuta majčinim suknom. Mare je ušla u kuću prirediti jelo.

Odjednom začuje nekakve čudne zvukove. Pomisli da je Cvita pala i istrči van.

Slika koju je Mare ugledala, promijenila joj je život.

Cvita je na podu ležala okrvavljena.

A seoska rulja predvođena Antom Mukićem još je u rukama držala kamenje.

Utukli su joj dijete, misleći da je to ona.

Antu Mukića odveli su žandari.

Cvitu je majka sahranila.

A u očima sela Mare je bila kriva, jer ih je sve urekla.

Djeca se više ne rugaju Mari. Izbjegavaju je.

Ako je slučajno sretnu, protrče pored nje spuštenog pogleda.

I žene izbjegavaju Marin pogled.

Danas kada prođete tim selom, svi će vam izdaleka pokazati kuću urokljive Mare. Ali samo izdaleka.

No Mare to zna.

Nema više za koga živjeti. Nema više za koga raditi. Šeta Mare po selu, psuje, kune i proklinje. Baca kletve ko sjeme po polju.

Možda se koje i prihvati.

106 107

Još žešće s većom mržnjom obrušilo se selo na Maru.

Zaredale se psovke, proklinjanja. Žene su okretale glavu od nje i pljuvale u stranu.

Mare je i dalje ponosno obavljala svoje poslove.

Ne prepirući se, hodajući uspravno ( koliko je mogla onako cotava) odlazila je na rad u polje.

Ante Mukić, djever Anin, imao je četiri kćeri. Žena mu je trebala ponovno roditi. Uputio se Ante u susjedno selo po staru babicu Marušku. Ne zato da mu obabi ženu, to mogu i ukućani...

Maruška je bila poznata po svojim prognozama što će se roditi. Nikada nije pogriješila. Gledala je u kalendar i računala pune i prazne mjesece. Tada bi rekla spol djeteta. Imala je ona još svojih trikova.

Zaključila bi i po obliku trbuha, ali iznad svega, kao da je njena riječ bila moćna. Što kaže, tako i bude.

Za nju su svi potajno mislili da je vračara.

I tako Ante dovede i odvede Marušku. Dobro joj plati ne žaleći, ta rekla mu je da će dobiti nasljednika.

Nakon nekoliko dana žena Ante Mukića rodi kćer. Neugodno iznenađenje pogodi kuću Mukićevih.

To je nemoguće. Maruška nikada ne griješi. Tu su se uplele zle sile.

Mukić se sjeti Mare. I sve mu bi jasno. Prokletnica, urekla ga je. Njega i cijelu obitelj Mukić.

Osvetit će se on njoj. Ante do kraja nahuška selo protiv Mare.

Tog jutra Mare je ranije završila s poslom. Uranila je i požurila.

U

noći crnoj, a dubokoj, bez svjetla Mjeseca, probijala se kroz gustiš jedna sjena.

Prikradala se kući Lucije Paškove.

Sjena je virila kroz prozor, osluškivala, tražila nekakve znakove zbivanja.

Ništa se nije čulo. Neko vrijeme sjena ostade, a onda šmugne između kuća i nestane.

Ranom zorom Lucija ustane da nahrani blago. Lijepa je to djevojka, mlada i bogata. No vrlo osamljena. Siroče, bez majke i oca. Preminuli su ljetos od španjoljice.

Vrijedne ruke Lucija ima. Održava kuću i sve imanje.

Salijetali je momci ko dobru priliku, ali Lucija ne htjede pogledati nijednoga.

U selu su počele priče kako je đavolja priležnica. Zato joj nijedan momak nije dobar.

Govorkanja su pokrenule zavidne djevojke.

Počela su kao šaputanja da bi se brzinom lavine skotrljala u seosku priču.

Kad pukne glas, oprati se ne možeš.

Tako su je momci kriomice promatrali, ali se i držali podalje od nje.

Ta, tko će s đavlom imati posla.

Na večer, kada svi u selu zaspaše, sjena se prikrada Lucijinoj kući.

Neko vrijeme motri i osluškuje, a onda nestane.

Jedne noći iz svatova se vraćala nekolicina seljana. Ludovali tri dana i tri noći.

Veselili se, blagovali i nikako da krenu kući. Pri povratku uhvati ih već duboka noć.

Taman su prolazili pored kuće Lucije Paškove kada ugledaju sjenu pod prozorom.

Prestraše se. Pomisle da je đavo posjetio svoju priležnicu.

Požure kući, neprimjetno, zaustavljena daha.

Ujutro svrate do popa i sve mu ispripovjede.

Dogovore se da postave đavlu zamku, a pop ga mora potjerati odakle je i došao.

Luciji, s kojom nitko nije razgovarao, najednom počnu dolaziti susjede.

Slatko se smiješeći i još slađe govoreći, pitaju je za zdravlje.

Laskaju joj i tope se od miline.

Lucija ostane zatečena takvim ponašanjem. No kao dobra duša ne htjede odbiti njihovo društvo.

Malo-pomalo, nagovore one Luciju da jednu večer organizira sijelo.

Kažu, selo bi je bolje upoznalo i prestale bi te glupe priče.

Razmišlja Lucija kako je tako najbolje jer ni njoj te priče nisu mile.

Osim toga, usamljenost joj je mrska. Nijedan momak u selu je ne zanima, ali željela bi se družiti s ljudima. Popričati, podijeliti dobro i zlo.

I Lucija pristane.

Priredi ona gozbu za mnoge pridošlice. Od smrti roditelja prvi put joj seljani dolaze u kuću.

Osjećala se kao mlada nevjesta. A tu je još bio i pop koji je najavio svoj dolazak.

Lucija je polaskana jer to nije bio popov običaj.

108 109

Đava

Pepeo se slegnuo.

U ognjištu se nalazilo tijelo pastira Joska.

Nesretno zaljubljene sjene.

110 111

Predvečer prvi su stigli najbliži susjedi. Pomalo se družina okupljala.

Pokušavali su zabavljati jedni druge, dok im se strah penjao prema grlu.

Već je bila duboka noć, a popa još nema.

Noćna sjena prikradala se kući Lucije Paškove, kao i svaku večer. Virila je kroz prozor, motrila, slušala.

U jednom trenutku sjena začuje korake iza sebe. Nije se imala gdje skriti pa uspuže uz prozor do krova. Umiri se.

Na Lucijina vrata netko pokuca. U mraku sjena ne vidi tko je. Dosjeti se pa se nagne kroz otvor dimnjaka. Tako se bolje mogu razabrati glasovi.

Kada je pop stigao, čeljad se opustila. Da li zbog popa ili zbog rakije, svejedno.

Počne pop iz torbe vaditi blagoslovljenu vodicu, križ, Bibliju.

Lucija se začudi.

Pop zamahne škropilom.

Začuje se jak udar. Vrisak. Čeljad se razbježi.

Iz ognjišta se podigne pepeo. Žene su vrištale: “Đava, to je đava...”

Pop je skamenjen. Zaboravi svete riječi.

Ruka mu ostade podignuta.

U njoj škropilo.

Nastala je duboka tišina. Trajala je dugo vremena.

Nitko nije disao. Ništa se nije micalo.

U tom trajanju pop počne spuštati ruku. Polako dođe k sebi.

T

o je bilo vrijeme marčanih bura kada je zima pri izdisaju. Vraćao se Luka doma iz tuđine.

Na svoje zadovoljstvo i na ponos ćaćin, dobro je obavio posao. Prodao je kamen i izradio nekoliko spomenika.

To mu je bilo prvi put kako izbiva iz sela. Otac mu je prepustio posao. Takva putovanja nisu više za stara čovjeka. Strepio je Luka da nešto ne pođe po zlu. Da ne osramoti staroga ćaću. Al’ srce mu se radovalo svemu novom. To mu je bila želja, vidjeti nešto drugačije od njegova sela. I eto, sve je dobro završilo. Sjetio se matere koja mu je pri polasku rekla neka se ufa u Boga. Neka se prepusti Bogu i sve će biti dobro.

Znao je Luka da se može pouzdati samo u sebe.

Nikada nije vjerovao u nešto što nije vidio.

Volio je mater pa je nije htio ražalostiti. Samo joj je rekao neka ne brine. Znala je ona dobro kakav je Luka, da se Boga ne boji.

I svi u selu su to znali. Na večernjim sijelima pričale su se svakojake priče. Bilo je i nevjerojatnih. Čeljad bi se skutrila jedni pored drugih i puštala mašti na volju. Naročito u dugim zimskim večerima. Dopuštali bi noćnim sjenama da ih dotaknu. Tako se rađao strah. Na neki način uživali bi u tome.

Luka se svemu smijao. Zabavljao ga je njihov strah.

Najgrlatiji u tim pričama bio je Pere. Živio je za večernja sijela. Drugo i nije radio.

Luka je jedva čekao da stigne u selo. Zaželio se obitelji. I zajedničkih večeri.

Nije mogao dočekati trenutak u kojem će začepiti Perina velika usta. Koliko toga ima ispričati.

Upijao je Luka sve novotarije koje je putem sretao. Trudio se zapamtiti svaku sitnicu. Uvečer, prije spavanja, ponavljao bi sve što je vidio. Tako.

Za svaki slučaj da štogod ne zaboravi.

Zamišljao je lica seljana kada im bude pričao istinite priče. Potući će Peru do nogu.

U takvim razmišljanjima približavao se domu.

Negdje u zoru stigne pred selo.

Još nekoliko polja i tu je. Krajičkom oka zapazi nekoga u polju. Željan domaćeg razgovora, krene da se javi. Iznenadi se kada ugleda Peru kako kopa.

Njih dvoje popričaju, a Luka ne propusti priliku da se pošali na račun Perinog rada. Uz to ga je pozvao večeras na sijelo. Radosno je krenuo kući znajući kako će ovaj sigurno doći. A onda je gotov. Luka mu neće dati riječ.

Stigao je kući, izljubio se sa svojima. Podijelio je darove. Ocu je predao novac i izvijestio ga o dobro obavljenom poslu. Znao je da su od sada sva putovanja njegova.

Razgalio se Luka toplinom doma. Opustila se čeljad. Tada se sjeti spomenuti Peru. Upita za razlog njegove marljivosti.

Mati ga čudno pogleda. Otac kaže kako mu se pričinilo. Luka ljutito odgovori da nije slijep pored

112 113

Luka

Branimir Dropuljić

Elementarne čestice 114 115

zdravih očiju. Ta popričali su. Pozvao ga je na večerašnje sijelo.

Ukućani se preneraziše. Otac se zagrcnu.

Mati jedva promuca: “Sine, Pero je pokopan ima tri dana.”

Branimir Dropuljić rođen je 1983. godine u Varaždinu. Diplomirao je i doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, gdje živi i radi. Autor je preko 20 znanstvenih radova u području analize govora i afektivnog računarstva. Pjesme su mu objavljene u časopisu Poezija.

naš tepih na estrihu boja bijele kave kava blago razlivena između nas sjediš skuhala si ćimulice po cijelom stanu imamo te zidove nemamo vrata one ulaze direktno u knauf nikad neće izaći koliko god se trudili s lavandom * nismo gotovi još otiremo cipele pri izlasku iz stana još imamo papuče za svaku prostoriju još imamo ideja kako napraviti prozore i kako ostati ovdje nismo gotovi pušit ću nargilu da si ugodim, stvorim svoj ritual ostajemo * bossa nova crveni radio tepih skuhat ću kavu s četiri žlice ti ćeš izvaditi tutku kekse i ja ću reći kako sam mislio da ih više ne proizvode sjedit ćemo i ne uspoređivati umore

Izgradit ću balkon izgradit ću balkon kad se malo odmorim mora postojati način da se proširi beton produži u moju zasluženu kontribuciju zgradi da se odmorim uz pivu i komarce livadi prinesem sebe radnika vrijedim na odmoru sam izgradit ću nama balkon bit će to i tvoj balkon, naš znaš puno vrijedimo

116 117

Tepih

Kvantni čovjek

par suhih očiju par očiju iza bijelog ekrana usta puna papirnatih dnevnih informacija

rastrgajte me na pravilne komadiće ili na paukovu mrežu lijepite sve ono što smo proživjeli pravilno ja sam jedan dva uha čujem zvukove kao i vi nisu pravilni volumen na tv-u nije na pet, deset ili petnaest ja sam jedan hodam nepravilno među ljudima rastrgajte me na nepravilne komadiće lijepite: bio je čovjek

biljka na kutiji čaja zdrava biljka daruje zen, naturale i druge riječi i tijelo otpije čaj otpije zen ujutro, poslije podne otpije gutljaj naturalea otpije moguće ustima, tekućinu riječi otpije i betonsko tijelo i naziva to zelenilom zatreslo se na +/-2 kata i poslije utrnulo odmah su osjetili, spremili to u male prozračne vrećice i trljali kasnije o prsa dišući, odupirući se tako

118 119

Biljka

Ja. Između ljudi Ljudi. Između ljudi Ništa Između ljudi Između ljudi ništa Električne žice između ljudi Unutar Ljudi-strojevi Okreću se. Pitaju Je li ti hladno?

Namjere šalju Na malu daljinu šalju Električnim žicama Griju se. Pitaju Je li ti vruće?

Pitaju. Ljudi ljude Govore: Osjećam te * Ja. Između ljudi Govore. Ljudi Kroz mene Govore. Preko mene Ljudi

Stojim Vodič sam Električna žica

120 121

Između ljudi

brodovi trube ide para ritam iz luke raduju se brodu daleko nosi glasove sloboda putuje zrakom sunca brža je od svih mama plače ali pjesmom ljepšom od svoga glasa njena djeca imaju nju brod je pokvaren trubi tužnije i on je mama sve more je mama mama tako lijepa riječ na zelenilo se veže na more djeca putuju preko nje to nikad nije tuga to je put odlaze na oba mjesta brodovi puno brodova u luci daju glasove ljudima ribama svemu dobrom na zemlji čovjek ih je stvorio čovjek je dobar ne ruši sve

gradi i on je tata brine za sve tata zna voljeti brodovi trube jednom odrastanju

122 123

Brodovi (Memory Gospel)

Narukvice

preko granice preko žice na velika mjesta rat rat na kavu susjedu rat pred televizor

sasušene su na licu, suze, u očima blistaju. ručicom uzima dojku, uzima mlijeko.

djeca se igraju mira djeca u vrtiću u svojim rovovima sade biljke liječe medine šape i mažu sve medom lice i rane tete ih uče donose samo sigurne čahure čovjeku su namazali lice okitili pušku umjesto bora i on je plakao ostavio samo papire drugi je dotrčao i preko ceste odveo sina kući pogledali su dva put lijevo pa desno stigli kući skinuli svoje kapute kaputiće i popili čaj

promatra kameru, razotkriva netko njegov mali raj. on nije tamo. pokriva se nevidljivom dekicom, samo su on i mama. nose narukvice istog plemena.

124 125

Sigurne čahure

Jedan je čovjek Kirurški precizno Probo sljepoočnicu Drugom čovjeku, Samo par kapi krvi Palo je na afričku Divljinu.

Odložio je bijele rukavice I u potoku protrljao Čiste dlanove.

Potom je otišao Do jednog od vrtova I ruke namazao svježom Goveđom krvlju.

Tako je činio Narednih sedam dana.

Goveđe glave visjele Su na kukama Zakačenim za Bijele zidove.

Trava se Natapala krvlju.

Čovjek je zadovoljno Promatrao kako Mu ruke rade na Svojoj cjelovitosti, Vani se sastajalo Sve po prvi put...

Krvarila je tada, Krvarila po svojoj Unutrašnjosti, Mama Afrika I preci i potomci I sve što ne govori Skupilo se sve do svog Najsitnijeg bića. Život je treperio Negdje u utrobi.

126 127

Mama Afrika

poezija

Lidija Deduš rođena je u Banjaluci i odrasla u Sarajevu. Pjesme su joj dosad objavljivane u regionalnim časopisima Tema, Kritična masa, Strane, A∫rmator, Agon, Ajfelov most, Knjigomat te na engleskom jeziku u časopisu Europe Now Sveučilišta Columbia. Živi u Varaždinu.

kako preživjeti 21. stoljeće kao prvo: odreknite se svega. iz kuhinjskog ormarića izbacite meso, životinjske masti, bijelo brašno, jednostavne ugljikohidrate, šećer, gluten, soju, aditive i počnite s čišćenjem. o punom mjesecu podvrgnite se dvadesetčetverosatnom postu. imajte na umu da ni voda ne dolazi u obzir. moj čovjek i ja čuli smo za slučaj žene koja je postila mjesec dana. izjavila je: osjećala sam se tako moćno u vrijeme posta! u ostale dane nastojte da vam hrana bude šarena. u obzir dolaze bioΩavonoidi kao kvercetin, antocijanin, katehin, rutin, hesperidin. poznati su i kao vitamin P. nauka još uvijek ne zna je li on ljudskom organizmu zaista potreban. ali njegovo vrijeme dolazi. zatim. ukoliko ste korpulentnije građe, bilo bi poželjno pohađati ∫tness svakoga dana sve dok ne dosegnete željenu težinu koja nikako ne bi smjela biti niža od vaše idealne težine (vidi tablicu). zategnite stražnjicu! uvucite trbuh! nemojte hodati ulicom kao zdjelica pudinga!

128 129

Lidija Deduš

proletjeli smo ovlaš još politiku, regionalne teme, sport i malo se zadržali na celebrityjima. jesi li vidjela mačku? ∞ pitao me on. izašla je na balkon ∞ odgovorila sam.

130 131

zatim. po preporuci stručnjaka prilikom vježbanja morate paziti da pijete dovoljno vode, a u teretanu da odlazite pješice. jedan trening bit će vam dovoljan, ako vježbate 150 minuta. ali poželjna su minimalno tri treninga tjedno. idealno doba za novi početak je početak godine. nova godina, novi život. novi vi. zatim. ukoliko patite od neke kronične bolesti, savjetujte se s liječnikom. čišćenje tijela iznimno je važno za cjelokupni sustav. učinite sve u vašoj moći da doživite stotu. da li ste već čuli za stolicu-čučavac koja olakšava defekaciju? zatim. začinite svoj brak Ωertom, ali nipošto preljubom. naučite prepoznavati devet znakova da vas partner vara. dvadeset i prvo stoljeće je epoha čitanja između redova. znakovi možda neće biti očiti. oslonite se na intuiciju. dosta vam je stresa? promijenite posao. muči vas žgaravica? prestanite pušiti. moj čovjek i ja, nažalost, ne vjerujemo u vječni život.

ne snalazim se na peronima željezničkih stanica i vlakovi mi uvijek bježe. ne snalazim se na aerodromskim terminalima, u bolničkim i ambulantnim čekaonicama, trgovačkim centrima ni u supermarketima. ne snalazim se u prirodi, moje tijelo nema onaj nekima svojstven biološki kompas. volim šume, ali ne znam što bih u njima. putovala sam u neke gradove i vidjela čudesa svjetske arhitekture. aju so∫ju, trafalgar square, ribarsku utvrdu na budimu. tamo su ljudi izgledali kao da upravo odlično znaju po što su ovamo došli i kamo će sljedeće krenuti. ne snalazim se ni u međuljudskim odnosima, ni u socijalnim interakcijama. u razgovorima o politici, ekonomiji ni u pitanjima od društvenog značaja. ne snalazim se ni u katalozima robnih kuća. ne snalazim se na šalterima ni u telefonskoj komunikaciji sa službenim osobama. ne znam što bih da mi u vožnji pukne guma na biciklu. jednom sam na ulici vidjela djevojčicu koja je proživljavala svojevrstan živčani slom misleći da je ostala potpuno sama

u moru neznanaca koji su je nehajno mimoilazili kao da je izgubljenost nešto sasvim normalno što se dešava svakome i svakodnevno. moguće je da sam ja ta djevojčica, a moj život taj trenutak u kojem se ne može baš mnogo toga učiniti. pa samo sjedim ovdje i čekam da me prođe.

132 133

ne snalazim se na peronima željezničkih stanica

kako se maniti ćorava posla

poznavala sam čovjeka koji je pušio četiri kutije cigareta dnevno. cigareta mu je bila prirodni produžetak ruke. nije se od nje odvajao ni u krevetu. ni u zahodu. pušio je dok se tuširao. pušio je prije, za vrijeme i odmah nakon pranja zuba. pa čak i prilikom jela je pušio. desnom rukom bi držao žlicu iz koje je srkao juhu, a lijevom bi uvlačio dimove iz cigarete. budio se noću radi cigarete. izlazio bi iz kina radi cigarete. čak je i ženu ostavio radi cigarete. a onda su po njega jednog dana došla ambulantna kola i susjed je susjedu rekao: taj čovjek je bio veliki sretnik! taj čovjek je znao šta je prava strast!

vidjela sam svog čovjeka na trgu. imao je vunenu kapu navučenu duboko na čelo. tako voli jer ne želi da ga prepoznaju. i one traperice koje mu dobro ističu pozadinu. pomislila sam: kako je zgodan, moj čovjek. i iz čista mira palo mi je na pamet: pratit ću ga. pravit ću se da ga ne poznajem. pravit ću se da sam detektiv, a on da je neki muškarac kojeg, iz nekog razloga, sada treba pratiti. zato ne želim da me vidi. krenula sam za njim preko trga. zastao je nakratko ispred kioska. prodavačica i on su uz obostrani smiješak izmijenili nekoliko riječi. nakratko mi se učinilo da će me vidjeti kad se bude okrenuo pa sam se sakrila u haustor pored fotokopiraonice. prošao je mimo mene ne osvrnuvši se. u desnoj ruci je držao cigaretu. u ulici koja s trga vodi prema kazalištu zaustavio ga je neki brkati čovjek. zastala sam ispred bankomata. pravila sam se da podižem novce. moj čovjek i brkajlija razgovarali su nešto u mom lijevom mrtvom kutu. do ušiju mi je doprlo pitanje brkajlije kamo da krene ako želi stići tamo.

134 135

prava strast

kako biti čovjek novog doba za početak, budite svjesni da je čovjek odavno izašao iz pećine. ne možete se ponašati kao da vas se sve to ništa ne tiče. ukoliko želite biti in, kucnuo je čas da nabavite bioenergetičara, ∫nancijskog savjetnika i psihijatra. suvremen čovjek boluje od suvremenih bolesti. one se mogu pokazati kao bezazlene, ali vrag nikad ne spava. s time se nije za igrati. pod broj jedan: spavate li s glavom na pravome mjestu? donedavno se vjerovalo kako je položaj kreveta u smjeru sjever ∞ jug najpogodniji za zdravlje pojedinca. to zaboravite. sada je potrebno prvo izvršiti detekciju zračenja. svaki položaj nije za svakoga. ukoliko vam se prilikom spavanja pored glave nalazi utičnica, razvodna kutija ili bilo kakav električni uređaj smjesta promijenite položaj tijela. liječite uzroke, a ne simptome! feng shui vam nalaže: zrcala ne stavljajte nasuprot zahoda! ona moraju biti smještena u blagovaonicama, jer vi želite reΩeksiju

136 137

moj čovjek mu je strpljivo objašnjavao. kad sam bila sigurna da ne gledaju, bacila sam brzi pogled u njihovom smjeru. brkati me spazio i ošinuo pogledom. ili mi se barem tako učinilo. brzo sam se okrenula natrag prema bankomatu. neko vrijeme se nisam usudila dići pogled. kad sam se konačno odvažila, brkajlija je prolazio mimo mene. mog čovjeka više nije bilo. krenula sam putem kojim sam pretpostavila da je mogao otići. nije ga bilo nigdje na vidiku. u blizini je bila crkva. ispred crkve je bila klupa. sjela sam na klupu i čekala. moj čovjek nije vjernik i nikad nije išao u crkvu. sjetila sam se one žene koja je mojoj sudbini pisala o tome kako joj je muž preko noći postao vjerski fanatik. zazvonio mi je telefon. bio je to moj čovjek. hoćeš li i ti postati vjerski fanatik? ∞ pitala sam ga uznemireno. ne lupetaj, nego me prestani pratiti ∞ rekao je mašući mi s druge strane ulice. i digni se s te klupe već jednom, prehladit ćeš i pluća i jajnike.

sve isto kao i on. naš je krevet smješten u smjeru pogled-natelevizor. večeras su javili o bombi u gradu. nastala je materijalna šteta. ali nitko nije stradao.

138 139

blagostanja, obilja i harmoničnih obiteljskih odnosa. koje je boje vaša aura? njezino slikanje korisno je u preventivnoj dijagnostici. u tu svrhu potrebni su posebni aparati. ukoliko vam u području glave prevladava crvena boja, vi ste pod stresom. energija koju isijavate znakovit je pokazatelj vašeg utjecaja na okolinu. ono ste što zračite. nadalje. učite svoje dijete meditaciji. svirajte mu na tibetanskom gongu i zamolite ga neka pritom upotrijebi osjetilo sluha u percepciji zvuka. počnite prihvaćati sami sebe. zavolite se! to će otkloniti zabrinutost i popraviti boju vaše aure. samo zadovoljan čovjek može uspješno i sigurno kročiti kroz život. moj čovjek i ja nismo ljudi novog doba. još uvijek nismo nabavili bioenergetičara, ∫nancijskog savjetnika ni psihijatra. zanimaju nas neke druge stvari zbog čega u isto vrijeme izgovaramo iste rečenice. on kaže da smo kozmički blizanci. da sam ja njegova zrcalna reΩeksija i da uvijek činim

ljudi se dijele na one koji vole novac i one koji ga ne vole. da biste saznali donosi li vaše ime zaradu pridružite svakom slovu abecede po jedan broj. od jedan do devet. svakom slovu svog imena zatim pridružite pripadajući broj. zbrojite ih. kad ste završili, u ponuđenoj tablici pročitajte vašu šansu za ostvarenjem bogatstva. ljeto je krasno godišnje doba i u njemu možete poduzimati mnoge izvankućne aktivnosti. ali uz malo mašte, i zima vam također može biti veoma interesantna. moj čovjek i ja volimo zvijezde. na primjer. u egipatskom horoskopu, on je amon ra. a zna se tko je amon ra. moj čovjek. njegovo se ime još izgovara amun, amoun, amen ili imen. ra je ra. zatim. u keltskom on je drvo breza, a životinja jelen. kelti nude mogućnost i Ωore i faune. ja sam, respektivno, seth, glog i carić (ptica). i tako dalje. ukoliko vi i vaš partner imate kućnog ljubimca možete također provjeriti i njegov horoskop.

na primjer, kućni ljubimac rođen u znaku ribe obožava vodu. niste to znali? ljubimci djevice vole da budu čisti i uvijek su spremni za kupanje dok većina drugih ljubimaca to baš i ne voli. ukoliko je vaš ljubimac djevica u horoskopu, a ne voli kupanje možda biste trebali razmisliti o proučavanju podznaka. horoskop vam daje uvid u mnoge osobine vašeg partnera o kojima do sada niste ništa znali. kako se ljubi. da li je optimist ili pesimist. koje su mu slabe točke. da. ljubav je divna stvar i život je lijep kada se u njemu nastani ljubav. a zima je najbolji tester stabilnosti vaše veze. još bolji je neka sezonska bolest. na primjer, gripa. ukoliko padnete u krevet, a vaš partner pritom prema vama i dalje ostane brižan i blag budite s njim do smrti. nemojte protiv njega iskoristiti slabe točke opisane u prethodno spomenutom horoskopu. u tom, i samo u tom slučaju, zanemarite disclaimer s dna astrološke stranice, koji kaže

140 141

kako prevladati zimsku monotoniju

142 143

da je sve što ste u gore navedenim tekstovima pročitali namijenjeno isključivo u svrhu zabave te da tako treba biti i shvaćeno. on možda vrijedi ako pomislite da bi vaš kućni ljubimac riba, rođen u znaku ribe, mogao baš i ne voljeti vodu. no, kada je gore opisan partner u pitanju, nemojte stvari uzimati doslovno. taj čovjek je čovjek vašeg života.

144 145

Tehnologija, ideologija, reprezentacija

Tekstovi koji slijede izbor su seminarskih radova koji su nastali u sklopu poslijediplomske nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kolegijima “Jezik novih medija”, “Tehnologija i kultura” i “Novi mediji i ideologija” održanim u razdoblju od 2012. do 2014. godine.

Društveni pokreti i novi mediji

D Uvod

ruštveni pokreti su od 1960-tih godina odigrali ključne uloge u stvaranju nacionalnih i svjetske povijesti (XIII., Reed, 2005). Činili su to prilagođavajući se i birajući alate i pristupe borbe vremenu i društvenom kontekstu. Drugu polovicu 20. stoljeća označili su društveni i anti-institucionalni pokreti koji su odigrali važnu ulogu u oblikovanju američke politike i kulture. Riječ je o pokretima za prava Afroamerikanaca, Indijanaca i Čikanosa, žena, homoseksualaca i drugih. Posljednjih godina došlo je do seobe društvenih pokreta iz Sjedinjenih Američkih Država do Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka, a djelomično i iz stvarnog u virtualni svijet.

Svi pokreti, kako američki, tako sjevernoafrički i bliskoistočni, pripadaju tradiciji takozvanih direktnih akcija uz koje su vezani građanski neposluh, sit-in1, bojkot, okupacija i druge dramatične akcije. Također, povezuje ih činjenica da je u centru svakog od njih jedan oblik medija koji prema unutra povezuje članove, podiže moral, širi optimizam, prenosi glavne ideje i ciljeve, prema van šaljući važnu i glasnu poruku protivnicima pokreta, svejedno bili to pojedinci, grupe ljudi, životne navike ili zakoni.

Novost kojom su društvene pokrete obogatili pokreti u Egiptu, Tunisu i ostalim dijelovima arapskog svijeta činjenica je da se važan dio pokreta, od

1 Fizički i nenasilni protest čuvanjem pozicije vlastitim tijelom u mirovanju

146 147

Igor Tretinjak

Društveni pokreti druge polovice 20. stoljeća Društveni pokreti odigrali su važnu ulogu u oblikovanju demokratičnije (barem u teoriji) suvremene slike SAD-a te su masovnošću pokretali cijele manjinske skupine i dijelove društva.

Pokret za ljudska prava Afroamerikanaca bio je na vrhuncu 1950-tih i 1960-tih godina. Borio se protiv rasne nepravde na jugu zemlje, gdje su bijelci bili privilegirana rasa. Iz njega je u sklopu Meredith marša izronio pokret američkog sjevera, Black Power, koji se razvijao oponirajući svom prethodniku, iz temelja izmijenivši svijest i identitet afroameričke populacije na svim životnim razinama.

Uz Afroamerikance, i američki stanovnici ostalih etničkih skupina odlučili su u drugoj polovini XX. stoljeća potražiti građansku pravdu i osvijestiti činjenicu da su punopravni građani Sjedinjenih Američkih Država. Čikanosi su 1960-tih godina bitno izmijenili malodušan stav meksičkih Amerikanaca, politiku i ideologiju asimilacije zamijenivši obnavljanjem i slavljenjem vlastitog kulturnog nasljeđa, u isto vrijeme inzistirajući na ekonomskim i političkim pravima građana SAD-a.

Kasnih 1960-tih i ranih 1970-tih godina poput uragana je Sjedinjenim Američkim Državama projurio indijanski pokret Red Power koji je kao ciljeve odredio povratak suverenog statusa za starosjedilačke nacije, zemlju garantiranu ugovorom, kompenzaciju za bogatstva iscrpljena iz indijanskih rezervata te ponovno buđenje starosjedilačke kulture (129, Reed, 2005).

Feministički pokret je buknuo 1960-tih godina i raste sve do današnjih dana. Osim što je presudno utjecao na žene, taj pokret je prodro i u zakonodavstvo i političke institucije, uspjevši izmijeniti i korigirati neke od zakona (75, Reed, 2005).

1980-tih godina u Americi se pojavila “kuga 20og stoljeća”, AIDS, koja je u prvo vrijeme ignorirana od strane zdravstvenih organizacija i američke vlasti jer je nosila stigmu bolesti homoseksualaca, prostitutki i narkomana. Najagilnija grupa u borbi protiv bolesti i predrasuda bila je ACT UP ∞ AIDS Coalition to Unleash Power, osnovana u New Yorku 1987. godine kao drukčija, ne-partizanska grupa ujedinjena u bijesu i posvećena direktnim akcijama u svrhu završavanja AIDS kriza (182, Reed, 2005).

Pokret koji je zatvorio 20. stoljeće održao se 1999. godine i poznat je kao Bitka za Seattle. On je sublimacija i rezime svih dosadašnjih pokreta te važan daljnji iskorak u 21. stoljeće zahvaljujući Mreži koja je nakon Bitke za Seattle postala glavni pokretač i sastavni medij svih pokreta. Tu činjenicu najbolje će potvrditi mrežni pokreti o kojima će više riječi biti u nastavku.

148 149

početne ideje do realizacije, odvio na Mreži. Upravo ta činjenica nalazi se u centru ovog rada koji će pokušati podcrtati razlike između tradicionalnih i (uvjetno rečeno) mrežnih pokreta te uočiti prednosti i mane mrežnih pokreta kao sadašnjosti i budućnosti društvenih pokreta.

U centru svih pokreta nalazi se jedan oblik medija, uglavnom pojedine umjetničke vrste, koji je važan pokretač i motivator pokreta te putem kojeg pokret komunicira unutar sebe i s vanjskim svijetom.

U jezgri pokreta za ljudska prava Afroamerikanaca nalazi se glazba koja je odigrala važnu ulogu u borbi protiv rasnih nepravdi, dok su Black Power i njegov najistaknutiji pokret Black Panther Party (Crne pantere) višeslojno teatralizirani.

Pokret Čikano se za prava, edukaciju i društveno osvješćivanje borio (i) muralima, a pokret američkih Indijanaca AIM (American Indian Movement) borio se protiv etničkih stereotipa gerila teatrom i holivudskim ∫lmom. Feministički pokret komunicirao je unutar sebe i prema van poezijom, dok se pokret za bolja prava oboljelih od AIDS-a ACT UP (AIDS Coalition to Unleash Power) uz osnovni cilj te protiv homofobije, rasizma, seksizma i klasnih predrasuda borio ironičnim i duhovitim sloganima i vizualima.

Uz glavni medij, svi su pokreti prepoznali važnost masovnih medija u borbi, prilagođujući im se, a ponekad se i boreći protiv njih, u želji da se čuje istina. Pokret za ljudska prava Afroamerikanaca prvi je veliki pokret koji je u cjelini popraćen putem tada novog medija ∞ televizije. S televizijom i ostalim masovnim medijima bile su vrlo bliske Crne pantere koje su se i predstavile svijetu medijski popraćenim performansom2. AIM je veliku

2 Dana 2. svibnja 1967. trideset mladih crnaca, među kojima

važnost pridavao medijima, oblikujući Woundeed Knee poput ∫lma o kaubojima i Indijancima, 80tih godina prošlog stoljeća prenijevši borbu na ∫lmsku vrpcu. Jednaku važnost medijima je pridavao ACT UP koji se borio za neutralnost posebice konzervativnih medija koji su dugo vrijeme ignorirali pojavu i opasnosti AIDS-a. Tu ignoranciju predvodio je jedan od najutjecajnijih njujorških i američkih dnevnih listova The New York Times, protiv čije jednostranosti su se žestoko borili. Sa Seattleom se na medijskoj sceni pojavio najbrži medij koji je omogućio prijenos društvenih pokreta “uživo” ∞ Mreža.

Pionirska uloga bitke za Seattle U Bitki za Seattle, koja se odigrala u studenom 1999. godine, sudjelovalo je između 40 i 60 tisuća ljudi iz 700 svjetskih organizacija. Među građanima svijeta ujedinjenim na ulicama Seattlea našli su se ekolozi i sindikalisti, drvosječe i šumski aktivisti, profesori i studenti, homoseksualci i heteroseksualci... s jednim ciljem ∞ spriječiti održavanje konvencije jedne od najmoćnijih svjetskih orgaje bilo šest žena, pred kalifornijskom zgradom kongresa u Sacramentu izvadilo je noževe, puške i pištolje Magnum 357. Odjeveni u crne kožne jakne sa crnim beretkama na glavama krenuli su prema zgradi, stvorivši paniku ljudi koji su se tamo zatekli. Između ostaloga i tadašnjeg guvernera, budućeg predsjednika Ronalda Reagana. Na ulazu ih je zaustavio službenik osiguranja s pitanjem: “kamo, dovraga, idete?”, na što su odgovorili: “koristimo svoje ustavno pravo da vidimo kako naša vlada provodi zakon te pravo da po drugom amandmanu nosimo oružje” (40, Reed, 2005).

150 151

Razvoj medija kroz pokrete

Mreža Mreža je, kako kaže Katarina Peović Vuković, prvi medij koji je istovremeno i komunikacijski medij i masmedij (78, Peović Vuković, 2012.). Masmedij je s obzirom na masovnost poruka i publike, a komunikacijski kanal jer omogućava korisnicima da uspostave direktnu

komunikaciju bez posredovanja centralnog čvorišta (78, Peović Vuković, 2012.).

Ta direktna komunikacija može na Mreži doprijeti do globalne publike, dok je u isto vrijeme samo-komunikacija, jer korisnici sami kreiraju poruke i de∫niraju primatelje, kaže Castells (89, Peović Vuković, 2012.). Pojavom Mreže došlo je do toliko dramatične promijene strukture medija da bismo u doba centraliziranih medija bili u sličnoj situaciji jedino ako bismo svi posjedovali tiskarski stroj ili telefon koji se pretvara u radio, objašnjava Clay Shirky (89, Peović Vuković, 2012.). Zahvaljujući tome, Mreža je medij u kojem subjekti istovremeno konzumiraju i proizvode, čitaju i pišu, odnosno svaki put kada Mreži pristupi jedan konzument, pristupio je i jedan proizvođač (Shirky u: 89, Peović Vuković, 2012.).

Osim što je strukturalno decentralizirana, Mreža je, kaže Peović Vuković, javni prostor koji, kao i svaki drugi javni prostor, predstavlja javno dobro (102, Peović Vuković, 2012.). Kao takva, Mreža korisnicima omogućuje anonimnu komunikaciju.

Upravo ta anonimnost, koja će se u nekim slučajevima pokazati upitnom, omogućila je egipatskim aktivistima i aktivisticama slobodno djelovanje u totalitarnom režimu. (137, Peović Vuković, 2012.).

No iako nije u svim aspektima otvorena, kada to jest, Mreža je istovremeno i “prostor slobode”, mogućnosti “odabira identiteta” i proizvodnje “višestrukih identiteta”, itd., no i mjesto “krađe identiteta”, “manipulacije identitetom”, itd (137, Peović Vuković, 2012.).

152 153

nizacija WTO ∞ World Trade Organization (242, Reed, 2005).

Ključnu ulogu u okupljanju tolikog broja ljudi i organizacija u jednu akciju, ali i prisutnosti u medijima stvarne, a ne iskrivljene slike protesta, osigurala je Mreža. Putem nje su se u relativno kratko vrijeme organizirale grupe, dok je na službenoj Mrežnoj stranici održavan prijenos događaja uživo te su slane vijesti drugim medijima. Svjesni da 1999. godine nije svatko bio Mrežno povezan, organizatori su se pobrinuli da njihove vijesti putem Mreže stignu do medijskih kuća koje su ih dalje emitirale i širile.

Neočekivano važnu ulogu u Seattleu odigrali su mobiteli. Kad je krenulo nasilje policije, prosvjednici su upravo pomoću mobitela obavještavali jedni druge o punktovima od kojih treba bježati ili koje treba učvršćivati.

Model po kojemu su prosvjednici u Seattleu koristili Mrežu (i mobitele) dobrim će dijelom preuzeti prosvjednici i organizatori društvenih pokreta u Egiptu, Tunisu i drugim arapskim zemljama, ali će ih dodatno doraditi i prilagoditi vremenu u kojemu su Mreža i društvene mreže prodrle u sve pore društva i svakodnevnog života.

Mrežni pokreti Prvi društveni pokret vezan uz Mrežu, kako je već spomenuto, odigrao se u Seattleu3 1999. godine, kad je mrežna povezanost bila svojevrsni luksuz. Od tada do današnjih dana Mreža je stigla do

3 Više na stranici 5

svakog kutka Zemlje te je prodrla u svaki aspekt ljudskog života, pa tako i onaj društveni, posebice zahvaljujući društvenim mrežama poput najraširenijih Facebooka i Twittera.

Zahvaljujući raširenosti i sveprisutnosti, Mreža je postala sastavni dio, pokatkad i pokretač, društvenih pokreta koji su se dobrim dijelom proširili na nju. S Mrežom i na njoj društveni pokreti su doživjeli brojne promijene, višestruko se prilagodivši novom mediju, poštujući njegova pravila igre.

Filipini U siječnju 2001. prilikom suđenja ∫lipinskom predsjedniku Josephu Estradi, kongres je izglasao da se ne uvaži ključni dokaz protiv njega. Samo dva sata nakon odluke ∫lipinski aktivisti su uz pomoć SMS poruka organizirali protest na glavnim ulicama Manile. U sljedećih nekoliko dana protest je privukao više od milijun građana, koji su uspjeli svrgnuti Estradu te je 20. siječnja 2001. godine dao ostavku na svoju funkciju. SMS revolucija u Manili bio je prvi slučaj da je društveni medij pomogao svrgavanju vođe države (3, Safranek, 2012.).

Moldavija Prvo široko prepoznato korištenje društvenih medija kao oružja političke revolucije odigralo se 2009. godine u Moldaviji, gdje su aktivisti koristili Facebook, LiveJournal i Twitter kako bi organizirali proteste i privukli pažnju svijeta na bivšu sovjetsku republiku. Iako protest nije uspio promije-

154 155

Upravo zbog te činjenice i same arhitekture, koja omogućuje da se svako računalo poveže sa svakim računalom, na Mreži leži početak ere demokratizacije medija i povjerenje u demokratske potencijale Mreže (77, Peović Vuković, 2012.).

U tako oblikovanom svijetu Mrežne masovne komunikacije jedna poruka od jednog pošiljatelja može stići do tisuća, potencijalno stotina tisuća primatelja (Castells u: 6, Eaton, 2013.). Za Castellsa je upravo taj oblik Mrežnog širenja poruka najvažniji, jer primatelju stiže poruka iz poznatog i povjerenog izvora. To pretvara mrežnu komunikaciju u komunikaciju povjerenja u kojoj primatelj vjeruje informaciji (6, Eaton, 2013.).

Također, Mrežu karakteriziraju Ωeksibilnost, odsutnost zapovjednog središta i maksimalna autonomija svakog čvorišta (84, Peović Vuković, 2012.), naime, svaki čvor u distribuiranoj mreži može uspostaviti komunikaciju s drugim čvorom, bez da se prijavljuje u hijerarhijskom posredniku (86, Peović Vuković, 2012.). To daje dodatnu slobodu pošiljatelju i primateljima te će biti jedan od ključnih elemenata, posebice kod društvenih pokreta nastalih u represivnim sistemima.

Ira n U lipnju 2009. godine Neda Agha-Soltan krenula je s prijateljima u centar Teherana na prosvjed protiv vlasti. Usred prometne gužve izašla je iz auta i ubijena je. Njena tragična smrt snimljena je mobitelom te je video, objavljen na YouTubeu, Facebooku i Twitteru, privukao mainstream medije, zauzevši i naslove na CNN-u i New York Timesu. Smrt Aghe-Soltans postao je simbol iranskog antivladinog pokreta, a online društveni mediji potrudili su se da taj simbol vidi cijeli svijet (3, Safranek, 2012.).

Tunis i Egipat Na tragu videa tragično poginule Nede Agha-Soltan nalaze se i najpoznatiji te, barem kratkoročno, najuspjeliji arapski mrežni pokreti, tuniska “Jasmin revolucija” i egipatska “Facebook revolucija”.

Oba pokreta inicirale su smrti nedužnih civila koji su, zahvaljujući društvenim medijima, uzdignuti do pozicija simbola težnje za slobodom u nimalo slobodnim društvima.

Tunis k a “ J a s m i n r e v o l u c i j a ” Dana 17. prosinca 2010. godine mladi Tunižanin Mohammed Bouazizi odlučio se zapaliti pred zgradom vladinih ureda. Bio je to očajan potez proizašao iz prkosa nakon brojnih neuspjelih pokušaja da radi kao prodavač na ulici kako bi prehranio obitelj (3, Safranek,

2012.). Fotogra∫je i videa njegovog spaljenog tijela objavljene su na YouTubeu. Iako je cijeli slučaj bio ignoriran od službenih državnih medija, zahvaljujući društvenim mrežama i agresivnoj kampanji na njima, fotogra∫je i videa vrlo su se brzo proširili Tunisom i svijetom.

Bouazizijev očajnički čin pokrenuo je masovne prosvjede mladih Tunižana protiv represivne vlasti na čelu s predsjednikom Zine al-Abidine Ben Alijem. Do 4. siječnja 2011. godine, kad je Bouazizi podlegao ozljedama, protesti građana su se proširili diljem zemlje da bi 11. siječnja prosvjedi stigli do centra grada Tunisa. Nakon toga je predsjednik Ben Ali odgovorio uvođenjem policijskog sata i izlaskom vojske na ceste, no nije više mogao zaustaviti rasplamsani bunt Tunižana. Dan kasnije deseci tisuća građana izašli su na ulice drugog tuniskog grada po veličini, Sfaxa, da bi već 14. siječnja Ben Ali, nakon 23 godine vladavine, pobjegao iz zemlje. Tunižani, njih 10 milijuna, koji su poznati po visokoj razini obrazovanja i građanske svijesti, postali su prvi arapski narod koji je izašao na ulice i svrgnuo vođu (Chrisa∫s u: 5, Safranek, 2012.).

Ključnu ulogu u brzom okupljanju i organiziranju brojnih građana odigrale su društvene mreže, usprkos činjenici da je tuniska vlada provodila jednu od najstrožih i najrepresivnijih mrežnih cenzura. Naime, Tunis je zemlja s gotovo najvišim postotkom ljudi koji koriste Internet u arapskom svijetu ∞ 33 posto stanovništva je online, 16 posto na Facebooku, a 18 posto na Twitteru, što je presudilo Ben Aliju i njegovoj vladi.

156 157

niti vlast, uspio je privući pažnju svijeta na dotad malo poznatu zemlju te na digitalni aktivizam kao izvor političke moći (3, Safranek, 2012.).

Mubaraka i njegove vlade. Veliki protest održan je 25. siječnja 2011. godine, na Dan policije, kao reakcija na torturu koju je konstruirao ministar unutarnjih poslova Habib El-Adly (6, Faris, 212.). Na trgu Tahriri okupili su se tradicionalni islamisti i članovi oporbenih stranaka, udruga i organizacija, ali dominirao je upravo glas liberala i građanskih društva (15, Howard i grupa autora, 2011.), što je zateklo vladu.

Kako egipatska vlada nije bila spremna za Mrežni napad, propustila je blokirati blogove i stranice, no zato su mnogi blogeri završili iza rešetaka.

Ubrzo je služba sigurnosti počela koristiti Facebook i Twitter kao izvore informacija za protu-pobunjeničku strategiju te kako bi predvidjeli pokrete pojedinih aktivista. Uhitili su Ghonima kad je njegova Facebook grupa prešla brojku od 300 tisuća sljedbenika, no dotad je revolucija već uzela maha (15, Howard i grupa autora, 2011.). Dana 11. veljače 2011. godine, pod rastućim domaćim i međunarodnim pritiskom, dugogodišnji premijer Hosni Mubarak dao je otkaz (5, Safranek, 2012.).

S l i č n o s t i i r a z l i ke u ko r i š t e n j u društvenih mreža u Tunisu i Egiptu Tuniska i egipatska revolucija dijele brojne poveznice, ali se u ključnim točkama bitno razlikuju.

Jedan od razloga uspjeha ih dviju mrežnih revolucija je činjenica da obje zemlje imaju relativno mladu i tehnološki naprednu populaciju. U Tunisu, u kojemu su stanovnici prosječno stari 30 godina, 23 posto desetomilijunske populacije mlađe

158 159

Egipa t s k a “ F a c e b o o k r e v o l u c i j a ” Nakon loših rezultata na izborima 2005. godine, na kojima je oporbeno Muslimansko bratstvo osvojilo 88 mjesta u parlamentu, vladajuća stranka odlučila je agresivnije kontrolirati parlament i pripremiti teren da diktator Hosni Mubarak prenese vlast na sina Gamala (4, Faris, 212.).

Pet godina kasnije demokracija u Egiptu nikad nije bila udaljenija. U takvim političkim prilikama, nedostajala je tek iskra da nezadovoljstvo građana pretvori u revolucionarnu buktinju.

Iskra je, kao u Iranu i Tunisu, bila smrt nevinog građana. Riječ je o mladom egipatskom biznismenu Khaledu Saidu koji je u lipnju 2010. godine podlegao udarcima policije. Uhićen je zbog navodnog posjedovanja marihuane, a sam proces uhićenja je snimljen. U želji da razotkrije policijsku koruptivnost i nepotrebnu brutalnost, Googleov urednik Wael Ghonim objavio je na YouTubeu video uhićenja, nakon čega je pokrenuo Facebook stranicu We Are All Khaled Said. Na stranici je objavio stravične fotogra∫je unakaženog Saidovog lica snimljene mobilnim telefonom u mrtvačnici. Taj vizualni dokaz srušio je službeno objašnjenje Saidove smrti (5, Safranek, 2012.) te je njegov tragičan kraj pretvoren u kolektivan plač tisuća Egipćana kojima je bilo muka od torture (7, Faris, 212.).

Wael Ghonim i novinar Abdel Rahman Monsour pokrenuli su ljeti 2010. putem stranice We Are All Khaled Said seriju manjih protesta, prikupivši na njima stotine i tisuće članova (7, Faris, 212.), no to je bio tek uvod u zbivanja koja su dovela do rušenja

lima jer bi bile zaplijenjene i uništene (8, Faris, 2012.).

Samim time, u tuniskoj revoluciji društveni mediji su korišteni uglavnom kao alati za prijenos informacija o protestima i pomoć ljudima u međusobnoj komunikaciji (116, Ghrer, 2013.).

Bitne razlike između tuniske i egipatske revolucije vide se u korištenju najvažnijih mrežnih aspekata tih dvaju društvenih pokreta: blogova te društvenih mreža Facebook i Twitter4.

Blog Za razliku od društvenih mreža poput Facebooka i Twittera, gdje se pojedinac osjeća zaštićeno u grupi, blogeri su znatno izloženiji i više na udaru, posebice u represivnim sistemima poput onih u Egiptu, Tunisu i drugim zemljama Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka (7, Faris, 212.). Vlade u Tunisu i Egiptu hapsile su blogere, pratile mrežne rasprave i zatvarale Internet stranice i pristup Mreži. Godine 2005. egipatski bloger Abdolkarim Nabil Seliman uhapšen je i osuđen na četiri godine zatvora jer je kritizirao predsjednika Hosnija Mubaraka (7, Howard i grupa autora, 2011.), no on nije bio jedini.

Bez obzira na izloženost i rizik, blogeri su u Egiptu i Tunisu odigrali važnu ulogu u pripremanju terena za revoluciju (Egipat), odnosno širenju vijesti diljem svijeta o samoj revoluciji (Tunis).

U Egiptu, zemlji s jednim od najopuštenijih zakona vezanih uz Mrežnu cenzuru (4, Faris, 212.), digitalni

4 Društveni mediji vrlo rijetko djeluju izolirano te je ključ komunikacijske snage njihova kompatibilnost i mogućnost da komuniciraju međusobno (14, Eaton, 2013.).

160 161

je od 14 godina. 93 posto stanovnika Tunisa koristi mobilne telefone, dok ih u Egiptu koristi 67 posto.

Također, vlade u obje zemlje cenzurirale su medije, davši time pojedincima jake poticaje da pretvore Mrežu u izvor informacija (5, Howard i grupa autora, 2011.).

Egipat, s populacijom od 80 milijuna stanovnika i prosjekom od 24 godine, ima gotovo četiri milijuna korisnika Facebooka, što je 5 posto ukupnog stanovništva. Vikend prije Mubarakovog pada, u Egiptu i diljem svijeta broj twittova o situaciji u zemlji popeo se s prosječnih 2300 na 230 000 twittova u danu (5, Safranek, 2012.).

Dok ih vrlo zastupljeno korištenje tehnologija i Mreže povezuje, razdvaja ih način korištenja društvenih mreža prije i za vrijeme samih revolucija. U Egiptu se digitalni aktivizam razvijao još od sredine 2000-ih godina te su društveni mediji u dugotrajnom procesu gradili i osigurali platformu, klimu i alate kako bi došlo do društvenih i političkih promjena.

Uloga digitalnih aktivista u Tunisu čini kontrast u odnosu na egipatske aktiviste. Tunis je do prosinca 2010. bio strogo kontrolirana policijska država s jakom cenzurom i ∫ltriranjem informacija na Mreži (8, Faris, 2012.). Samim time, za razliku od Egipta, nisu postojale mrežna kampanja za ljudska prava i jaka blogerska scena jer je vlada onemogućavala pokretanje takvih stranica i pristup njima (8, Faris, 2012.). Režim je proganjao blogere puno dosljednije i uspješnije od Mubarakovog režima te nije bilo moguće snimati policijsku torturu kamerama i mobite-

Facebook Egipćani i Tunižani dugi su niz godina i desetljeća živjeli u čvrstim diktatorskim sustavima. Dugogodišnji strah i cenzura pojedinaca nestali su u prostorima društvenih mreža, posebice Facebooka koji im je pružio zaštitu kolektiva. Iako je u građanima i dalje bila prisutna briga da će zbog pridruživanja Facebook grupi koja podržava revolu-

ciju završiti u zatvoru, s druge strane deseci tisuća njihovih sugrađana učinili su to isto. Samim time postavlja se racionalno pitanje: ne mogu vas sve zatvoriti u zatvor, zar ne? (2, Faris, 212.)

Facebook stranica We are All Khaled Said u relativno je kratko vrijeme okupila 500 tisuća članova te je, uz stranicu kolektivnog suosjećanja, postala logističko oruđe, makar privremeno, koje je pomoglo organiziranju zagovornika demokracije.

Kolektivom ohrabreni, članovi su mrežni aktivizam odlučili pretočiti u onaj stvarni, ispunivši u siječnju 2011. godine kairski trg Tahrir pod budnim okom vojske (5, Safranek, 2012.).

Facebook i Tahrir su odigrali sličnu ulogu u egipatskoj revoluciji. Paradoksalno bi bilo reći da je trg revoluciju organizirao, već se na njemu, kao i na Facebooku, revolucija zbivala (102, Peović Vuković, 2012.). Prosvjednici nisu koristili Facebook zbog njegova revolucionarnog potencijala, već zbog činjenice da je to najpopularnija društvena mreža u Egiptu (102, Peović Vuković, 2012.), odnosno mjesto viralnog susreta, virtualni trg.

Iako bi kao mjesto javnog viralnog okupljanja trebao osigurati anonimnost pojedincima, Facebookova sloboda postala je prazna gesta (96, Peović Vuković, 2012.) u trenutku kad je korporacija za vrijeme arapskog proljeća suspendirala jednu od protestnih grupa zbog toga što su se neki administratori služili pseudonimima5 (96, Peović Vuković, 2012.).

5 Razlog ukidanja anonimnosti je posljedica politike koja djelomično centralizira komunikaciju u sklopu decentraliziranog medija Mreže (96, Peović Vuković, 2012.)

162 163

se aktivizam razvijao od sredine 2000-ih godina, s brojnim blogerima koji su dali svoj obol u razotkrivanju tiranije Mubarakovog režima. Blogerski aktivisti bili su odgovorni za objavu najvećih skandala prošlog desetljeća, između ostalih širenja vijesti o seksualnim napadima na žene u donjem gradu Kaira 2006. godine, kao i razotkrivanja rutinskih praksa torture u egipatskim policijskim stanicama i zatvorima (4, Faris, 212.). Također, pomogli su nezavisnim novinama poput Al-Masry Al-Youm i Al-Dustour da objave serije sramotnih skandala režima koji je uživao u međunarodnom imidžu stabilnosti i razvoja prema demokraciji (6, Faris, 212.). Razvijen mrežni teren eksplodirao je početkom 2011. godine, tek mjesec i pol nakon tuniske “Jasmin revolucije”.

Zbog jake cenzure, revolucija u Tunisu nije imala čvrste aktivističke temelje u blogosferi, kao u Egiptu. Dapače, najvažniji tuniski blog Nawaat vodio je i objavljivao Sami Ben Gharbeia u Francuskoj, gdje je živio (8, Faris, 2012.). Iako je, kao i brojni drugi tuniski blogovi, stvaran izvan Tunisa, Nawaat je odigrao veću ulogu za Jasmin revoluciju od bilo kojeg pojedinog bloga u Egiptu (8, Faris, 2012.).

Twitter Dok su blogovi bili najvažniji u pripremanju klime i terena, a Facebook u građenju protesta, Twitter je bio najefektnija alatka za aktiviste na terenu, budući da su ga često koristili u funkciji mobitela i putem njih (13, Eaton, 2013.).

Njegovi mikro blogovi, ograničeni na 140 znakova, bili su znatno brži način komunikacije od Facebookovih stranica dok je u odnosu na SMS, pošiljatelj putem Twittera u trenu mogao poslati poruku velikom broju korisnika (13, Eaton, 2013.).

Upravo stoga Twitter je bio, posebice u Tunisu, ključna mrežna alatka za dijeljenje brojnih informacija i savjeta (14, Eaton, 2013.). Također, bio je ključni medij za širenje vijesti o događajima za vrijeme pokreta.

Uloga mreže i društvenih mreža u protestima Prvo istraživanje uloge društvenih mreža u Arapskom proljeću, provedeno u sklopu projekta Sveučilišta u Washingtonu Project on Information Technology and Political Islam (Howard i grupa autora, 2011.), došlo je do tri najvažnije uloge društvenih medija. Prvo, odigrali su ključnu ulogu u zaoštra-

vanju političkih rasprava u Arapskom proljeću, i to kod demografske grupe najvažnije za revoluciju ∞ mladih, urbanih, relativno dobro školovanih pojedinaca, među kojima je bio veliki broj žena (2, Howard i grupa autora, 2011.). Drugo, oštre rasprave na društvenim mrežama vrlo često su prethodile velikim događajima u stvarnom životu (2, Howard i grupa autora, 2011.) i treće, društvene mreže su pomogle širenju demokratskih ideja van granica zemalja (2, Howard i grupa autora, 2011.).

Društvene mreže su za Srđu Popovića efektan i jeftin način širenja informacija aktivistima i prosvjednicima, mnogo uspješniji od plakata (vidi: 9, Safranek, 2012.). Također, na njima održavaju svijest da nisu sami, već su dio velike grupe (vidi: 9, Safranek, 2012.).

Ako Facebook grupa ima 70 tisuća članova, oni će biti znatno manje prestrašeni od pojedinaca koji nisu svjesni da su dio grupe.

Na sličnom tragu istraživanja i Popovića je Rossi Quajar, koja ističe da su društveni mediji ispunili barem dvije svrhe u Arapskom proljeću: mobilizirali su prosvjednike i zamijenili tradicionalne medije, proširivši vijesti diljem svijeta (34, Qajar, 2013.).

U prvoj fazi, mobilizaciji, velike i nedovoljno povezane grupe pomoću društvenih mreža mogu preuzeti neke osobine koordiniranih grupa poput društvenih pokreta i javnih medijskih kampanji, što je prije bilo isključivo privilegij formalnih organizacija, ističe Clay Shirky (vidi: 10, Safranek, 2012.) i dodaje: Jedna od osnovnih formacija koordinacije društvenih pokreta je vojnim rječnikom nazvana ‘dijeljena svijest’, mogućnost da svaki član grupe ne samo da shvaća situaciju iz prve ruke, već mu je jasno

164 165

Cenzura koja se dogodila na Facebooku uzrokovala je migraciju na neke druge servise, što je dokaz kako je revolucija, iako je dobrim dijelom bila vezana uz platforme i društvene mreže, zahtijevala samo javni prostor anonimne i slobodne komunikacije (96, Peović Vuković, 2012.).

Kritika mrežnih pokreta Uz pozitivne aspekte uloge Mreže u Arapskom proljeću, koji su počesto preuveličavani od strane sudionika revolucija6 i kroničara, važnost Mreže i društvenih mreža vrlo često je pod lupom kritike, koja umanjuje njenu ulogu u suvremenim društvenim pokretima.

Iako vjeruje da društvene mreže mogu pomoći u organiziranju društvenih pokreta7, Clay Shirky ističe da društveni mediji ne mogu napraviti promjene na razini države zbog dvije činjenice: Sami alati su nedjelotvorni, a društvene mreže jednako štete koliko pomažu demokratizaciji društva (vidi: 7, Safranek, 2012.). Razlog tomu je činjenica da vlade postaju sve vještije s društvenim mrežama na kojima mogu bombardirati protivnike, stvarajući svađe i razilaženja u njihovim redovima (Shirky u: 10, Safranek, 2012.).

6 Egipatski prosvjednici su i javno zahvaljivali Facebooku za svoju revoluciju, kako sloganima poput “Hvala ti, Facebook”, do imenovanja svoje djece imenom te društvene mreže (100, Peović Vuković, 2012.)

7 Vidi stranicu 13

Malcolm Gladwell ističe kako su platforme društvenih medija izgrađene na tankim temeljima. Povećavajući broj sudionika, društvene mreže smanjuju stupanj motivacije potrebne za sudjelovanje (7, Safranek, 2012.).

Tina Rosenberg ne zaboravlja da je Mreža virtualni svijet. Facebook i Twitter imaju svoje mjesto u društvenim promjenama, ali prave se revolucije odvijaju na ulicama, objašnjava Rosenberg (vidi: 7, Safranek, 2012.), koja jednu od najvećih prepreka pronalazi u činjenici da su društveni mediji (su) tako dizajnirani da nisu pretjerana pomoć u riskantnim situacijama (Rosenberg u: 7, Safranek, 2012.). Kod političkih promjena ljudi trebaju bliske osobne kontakte koji bi ih potakli na akciju, posebno ako su akcije riskantne i teške. Ta dimenzija nedostaje svijetu Mreže (Rosenberg u: 7, Safranek, 2012.).

Na sličnom tragu je Slavoj Žižek, koji je opisao mrežne peticije8 kao oblik pasivnosti koji smanjuje vjerojatnost poduzimanja prave akcije, dopuštajući pojedincu da stvori iluziju kako čini nešto, kad u stvari ne čini ništa (vidi u 15, Eaton, 2013.).

Društvene mreže pale su i na završnom ispitu ∞ postrevolucijskoj fazi. Chabot i Shari∫ ističu da su Egipćani (su) uspjeli srušiti Mubarakov režim, no na vlast su postavili predsjednika i stranku koji nisu uspjeli osigurati bolji život i dostojanstvo siromašnom egipatskom narodu9 (206, Chabot i Shari∫, 2013.).

8 Malcolm Gladwell takve peticije naziva kliktivizmom (15, Eaton, 2013.)

9 Ubrzo nakon objave članka pao je režim Mohameda Morsija i Muslimanskog bratstva

166 167

da i svi drugi razumiju. Društveni mediji pojačavaju tu dijeljenu svijest šireći poruke putem društvenih mreža (vidi: 10, Safranek, 2012.).

Na mikrorazini, Mreža može promijeniti pojedince i dati im političku moć. To može učiniti putem nečeg jednostavnog poput snimanja videa te objavljivanja na YouTubeu, ističe se u studiji Američkog instituta za mir (vidi: 10, Safranek, 2012.).

“Nasilno nenasilje” Iako mrežni društveni pokreti, poput tradicionalnih društvenih pokreta, pripadaju tradiciji takozvanih nenasilnih pokreta, Chabot i Shari∫ su na primjeru Iranske revolucije, a na tragu Žižekove maksime “Manje ljubavi ∞ više mržnje!”, uočili veliku količinu pasivne agresije u parolama i porukama prosvjednika.

U Iranu je sve počelo tihim prosvjedima milijuna građana ulicama gradova. Tihi prosvjedi uskoro su se pretočili u krikove i uzvike kojima su milijuni građana zahtijevali civilnu slobodu i demokraciju s najčešćim sloganom: “Gdje je moj glas?”. Te poruke uskoro su se pretočile u “Smrt diktatoru!”, pomičući cilj prosvjeda s reforma na politički sustav, na što je uslijedio brutalni odgovor vlasti. Nakon toga su milijuni prosvjednika postali tek pasivni promatrači (206, Chabot i Shari∫, 2013.).

Slična pasivna agresija bila je prisutna i u Egiptu putem parola: Leave Now, Go 2 Hell i Mrzimo te, Mubarak te postera na kojima je tadašnji predsjednik ilustriran poput Hitlera (206, Chabot i Shari∫, 2013.).

Usporedba tradicionalnog i mrežnog pokreta Društveni pokreti postojali su puno prije tehnologija poput mobilnih telefona i Mreže, no te tehnologije pomogle su ljudima željnim promjena da razviju bogate i široke mreže i organiziraju političke akcije. Tehnologija možda nije kreirala želju za slobodom, ali je bila značajna prednost boraca

168 169

Katarina Peović Vuković neuspjeh nakon početnog uspjeha objašnjava činjenicom da su u mobilizaciji i organizaciji prosvjednika neka politička pitanja (su) ostajala neodgovorena, zbog čega su mnogi upozoravali kako će politički biti značajno tek razdoblje nakon simboličkog ujedinjenja (139, Peović Vuković, 2012.).

Peović Vuković dodaje kako se to danas u arapskom svijetu pokazuje točnim predviđanjem. Riječ je o mrežama na kojima se članovi, iako povezani određenim stavovima, vrijednostima, svjetonazorima ne slažu oko svega. Zbog toga je Joss Hands te mreže nazvao “kvazi-autonomnim mrežama za prepoznavanje”. Njihovi članovi se ne slažu u svemu, a klasteri se stvaraju samo oko partikularnih ciljeva (139, Peović Vuković, 2012).

Partikularne ciljeve Slavoj Žižek de∫nira maksimom “Manje ljubavi ∞ više mržnje!”, budući da se aktivisti ne ujedinjuju u sličnostima, već otporima prema zajedničkom političkom neprijatelju (vidi: 140, Peović Vuković, 2012.), što se vidjelo i u hrvatskom Facebook prosvjedu.

U hrvatskom slučaju refren “Dolje vlada!” (koji su prosvjednici istaknuli kao jedini program) mnogi su kritizirali kao zahtjev bez političke supstancije.

No kvazi-autonomne mreže za prepoznavanje i jesu uspješne jer se temelje na minimumu zajedništva koji je dovoljan kako bi se oponiralo zajedničkom političkom neprijatelju. One se poput Beyevih TAZ-ova vrlo brzo raspadaju, no njihova je intrizična motivacija već u sebi svjesna njihovih razlika (141, Peović Vuković, 2012.).

i grupa autora, 2011.). Upravo društvene mreže i Mrežu općenito, Donna Haraway i cyberfeministice smatrale su političkim alatom za dekonstrukciju roda i novih politika emancipacije (Haraway u: 96, Peović Vuković, 2012.). Naime, bestjelesna komunikacija otvara mogućnost prevladavanja logocentričnog govora i patrijarhalnog poretka (Haraway u: 96, Peović Vuković, 2012.).

Trg kao tradicionalno mjesto okupljanja i prostora slobode javnog nastupa u mrežnim je pokretima trebao zamijeniti Facebook, no sloboda javnog govora i prava na anonimni govor danas su najugroženije slobode umreženog društva te je nekad bilo lakše biti anoniman sudionik prosvjeda. Bili ste samo kap u rijeci, kaže Katarina Peović Vuković (137, Peović Vuković, 2012.).

Novi pokreti su društvenim mrežama nadogradili tradicionalne pokrete, no u određenim su aspektima izgubili poneki njihov važan element. Pokreti koji se razvijaju na društvenim mrežama u pravilu nemaju vođu, osobu koja bi predvodila mase svojom karizmom (8, Howard i grupa autora, 2011.). To je s jedne strane bilo dobro ∞ vlasti nisu imale osobu čijim bi hapšenjem “ušutkale” mase, no nedostatak vođe kasnije će se pokazati slabom točkom ∞ nedostajat će snažna osoba kojoj ljudi vjeruju da preuzme državu nakon pada stare vlasti (8, Howard i grupa autora, 2011.).

Zaključak Kao fenomen koji nastaje u društvenom okruženju, društveni pokret se gradi i oblikuje u skladu

170 171

za demokraciju (23, Howard i grupa autora, 2011.).

Ujedno je donijela neke novine i promijene u odnosu na tradicionalne društvene pokrete.

Iz rezultata istraživanja društvenih mreža u Arapskom proljeću vidi se kako su pokreti organizirani putem društvenih mreža u Sjevernoj Africi i na Bliskom Istoku iznenadili (su) brzinom, veličinom i uspjehom protesta koje su organizirali putem mrežnih stanica (24, Howard i grupa autora, 2011.). U nekoliko godina ti relativno mladi pokreti pronašli su svoj politički glas na Mreži i društvenim mrežama, gdje su de∫nirali ciljeve, stvorili međusobnu solidarnost i organizirali demonstracije (24, Howard i grupa autora, 2011.).

Za razliku od tradicionalnih pokreta, koji su okupljali prvenstveno ciljane grupe ljudi poput američkih Meksikanaca u pokretu Čikanosa, Indijanaca u AIM-u, žena u feminističkom pokretu, homoseksualaca u pokretu za borbu protiv AIDS-a i drugih ugroženih manjina, mrežni pokreti okupljaju znatno širi pro∫l ljudi. U vrijeme Arapskog proljeća, hrvatskih Facebook prosvjeda i globalnih prosvjeda protiv budžetskih rezova, ujedinjavali su se različiti subjekti, a povezivala ih je Mreža, ističe Katarina Peović Vuković (138, Peović Vuković, 2012.). Politički i religijski subjekti različitih orijentacija djelovali su unisono, islamski fundamentalisti i pro-liberali u egipatskoj revoluciji, u domaćim prosvjednima desna i konzervativna Hrvatska stupala je uz bok s anarhistima i ljevičarima (138, Peović Vuković, 2012.).

Tehnologija je potpomogla i porast broja žena u političkim raspravama koje su bile vrlo aktivne za vrijeme buđenja Arapskog proljeća (6, Howard

uz društvene mreže i blogerske temelje revoluciji nisu išli na ruku tuniska Jasmin revolucija, vojnici koji su odbili pucati na prosvjednike, prijetnja općim štrajkom te teška ekonomska situacija (8, Faris, 2012.).

Također, ne smije se zaboraviti da su, za razliku od Egipta i Tunisa, u mnogim zemljama, poput Irana, Moldavije, Libanona, Sirije i Libije, Mrežne revolucije doživjele neuspjeh (7, Safranek, 2012.).

U svakom slučaju, Mreža i društvene mreže dale su novu dimenziju društvenim pokretima, otvorivši im svijet (makar u ideji) beskrajne viralne slobode. Pionirske poteze pojedini su društveni pokreti odlično iskoristili, no budući mrežni pokreti morat će se boriti protiv protivnika koji će biti znatno spremniji i mrežno školovaniji. Takav razvoj situacije mogao bi društvene pokrete u budućnosti odvesti u dva smjera: Mrežni, u koji bi se mogle prebaciti ključne bitke nakon kojih bi izlasci na ulice i trgove bili tek završne točke, te tradicionalni, što pokazuje nedavna revolucija u Ukrajini. U povratku tradiciji Mreža sasvim sigurno ne bi nestala iz pokreta, ali bi se njena uloga svela na ključne uloge: okupljanje istomišljenika i medijsko širenje vijesti o pokretu. Koje će putove i tehnološke alatke izabrati društveni pokreti u skoroj i daljnjim budućnostima tek će se vidjeti, no sasvim sigurno bit će obogaćeni novim tehnološkim i stvarnosnim dimenzijama te izazovima za istraživače.

172 173

s okolinom iz koje izvire. Kako bi bili korak ispred okvira koje žele razbiti i promijeniti, društveni pokreti vrlo često preuzimaju pionirsku ulogu u korištenju društvenih alata. Tako je pokret za prava Afroamerikanaca među prvima prepoznao moć televizije, pokret za borbu protiv AIDS-a snagu reklamnih poruka, a Bitka za Seattle potencijale Mreže.

Otkrivajući nove putove, društveni pokreti i revolucije, koje su posljednjih nekoliko godina projurile Sjevernom Afrikom i Bliskim Istokom, pronašli su svoj prostor slobode na društvenim mrežama. Ti Mrežni fenomeni posljednjih su nekoliko godina od prostora virtualnog druženja postali sveprisutni, prodrijevši u sve pore društva.

Njihov potencijal vrlo brzo je prepoznat u arapskim državama koje su desetljećima živjele pod čvrstom čizmom diktature. Njihovim potlačenim i nezadovoljnim građanima necenzurirane su oaze poput Facebooka i Twittera postale idealne platforme za iznošenje nezadovoljstva, okupljanje istomišljenika i organizaciju revolucije.

Ne obraćajući pažnju na društvene mreže kao nešto rubno, vlade su ignorirale “tek” virtualne buntove koji su se, njima neočekivano, prenijeli na ulice i trgove. Samim time, uloga Mreže i društvenih mreža u Arapskom proljeću nikako nije zanemarujuća, no na mjestima je, u fazama euforije, predimenzionirana te im je pripisivana ključna uloga u revolucijama. Pri tom se počesto zanemaruju drugi aspekti revolucije. Tako Hosni Mubarak ne bi odstupio s mjesta predsjednika da

L i t e r a t u r a

Tim Eaton, Internet Activismand the Egiptian Uprising: Transforming Online Dissent Into the OfΩine World, u Westmister Papers in Communication and Culture, volume 9, issue 2, travanj, 2013. ur. Maha Taki i Lorenzo Coretti, University of Westminster, Velika Britanija David M. Faris, Beyond Social Media Revolut: The Arab Spring and the Networked Revolt, Politique étrangère, vol. 77, proljeće, 2012.

Hussein Ghrer, Social Media and the Syrian Revolution u Westmister Papers in Communication and Culture, volume 9, issue 2, travanj, 2013. ur. Maha Taki i Lorenzo Coretti, University of Westminster, Velika Britanija Philip N. Howard, Aiden Duffy, Deen Freelon, Muzammil Hussain, Will Mari i Marwa Mazaid, What Was the Role of Social Media During the Arab Spring?, Project on Information Technology & Political Islam - http://www. pitpi.org/, 2011. godina Katarina Peović Vuković, Mediji i kultura, ideologija medija nakon decentralizacije, Zagreb, Jesenski i Turk, 2012.

Rossi Qajar, Iran and the Role od Social Networks, u Westmister Papers in Communication and Culture, volume 9, issue 2, travanj, 2013. ur. Maha Taki i Lorenzo Coretti, University of Westminster, Velika Britanija Reed, T. V., The Art of Protest: Culture and activism from civil rights movement to the streets of Seattle, University of Minnesota Press, 2005.

Rita Safranek, The Emerging Role od Social Media In Political and Regime Change, ProQuest Discovery Guides (http://www. csa.com/discoveryguides/discoveryguides-main.php), ožujak 2012.

174 175

Sean Chabot i Majid Shari∫, The Violence of Nonviolence: Problematizing Nonviolent Resistance in Iran and Egypt, Eastern Washington University, Sociteties Without Borders 8:2 (2013) 205-232

The Representation of Self on Facebook ili reprezentacija sebe na Facebooku

I

ako 1956. godine nije imao pretjeranih razloga za to, Erving Goffman je, pišući tada tekst koji će desetljećima kasnije biti nazivan liminalnim1, već u prvoj rečenici predgovora istaknuo bitnu značajku onog svakodnevnog života kojim se bavio u ostatku dotičnog teksta ∞ njegovu tjelesnost. Možemo, doduše, pretpostaviti da mu je pri isticanju interesa za “onu vrstu društvenog života koja se odvija u okviru ∫zičkih granica zgrade ili industrijskog postrojenja”2 namjera prije bila naglasiti anglo-američku perspektivu vlastitog istraživanja (koju je kasnije u više navrata i eksplicitno markirao) negoli istaknuti ∫zičnost predmeta vlastitog interesa koja se tada gotovo implicite podrazumijevala. Pa ipak, danas, pedesetak godina kasnije, opipljivost svakodnevnog života prestala je biti njegovom nužnom karakteristikom, te bi, u tom smislu, ispisivanje istoimenog naslova 2017. godine nužno zahtijevalo inicijalno naznačivanje oblika svakodnevnog života kojim se autor namjerava baviti. Već od sredine osamdesetih, naime, svakodnevni je život počeo doživljavati sve značajniju migraciju u sferu virtualnog. Iako je nemoguće egzaktno ukazati na trenutak u kojem su kompjuteri od alata za “poboljšanje” naših ži

1 Riječ je o studiji The presentation of self in everyday life koja kod nas nije prevedena, ali je u Srbiji izdana 2000. godine pod naslovom Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu.

U nastavku rada citate preuzimam iz navedenog prijevoda, ali se u njegovom naslovu i posljedičnoj igri riječima referiram na engleski original.

2 Goffman, Erving: Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu, str. 11, Geopoetika, Beograd, 2000.

176 177

Jasna Žmak

3 Iako je dostupno nekoliko inačica prijevoda dotičnog termina na hrvatski jezik, u odluci da zadržim izvornog, engleskog naziva, slično kao i Goffmanu, namjera mi je naglasiti anglo-američku perspektivu vlastitog istraživanja.

4 http://en.wikipedia.org/wiki/Facebook

zirom na spomenutu anglo-američku perspektivu, sasvim legitimna podloga za donošenje takve odluke. S druge strane razlog za to pronalazim u samoj njegovoj “prirodi” odnosno činjenici da su misija Facebooka (“Giving people the power to share and make the world more open and connected”5), kao i njegove funkcije, toliko široko postavljeni da u sebe mogu “upiti” gotovo sve dijelove onog svakodnevnog života koji je bio predmetom Goffmanova istraživanja6.

Offline vs. Online Sam Goffman u svojoj se knjizi fokusirao isključivo na komunikaciju, ergo i izvedbu, uživo, ali iz njegove je de∫nicije jasno da je taj oblik “reduciranja” komunikacije arbitraran odnosno da je izvedbu moguće konstituirati i u situacijama u kojima se komunikacija odvija posredovano. Naime, de∫nicija izvedbe koju u uvodu svoje studije daje Goffman jest “sveukupna aktivnost danog učesnika u datoj prilici, koja na bilo koji način služi da bi se uticalo na bilo kog drugog učesnika”7. Na taj način autor nedvosmisleno ukazuje na komunikaciju

5 http://www.facebook.com/facebook 6 To je ujedno i aspekt po kojemu se Facebook bitno razlikuje od većine ostalih SNS-ova koji su ili na neki način goal-oriented (mislim pri tome na npr. Linkedin koji je fokusiran na kreiranje i održavanje poslovnih odnosa ili pak Last.fm na kojem su pro∫li pojedinaca kreirani na temelju glazbenih preferencija) ili su aktivnosti na njima na drugi način “ograničene” (npr. na Twitteru je korisnicima dopušteno postati poruke dužine do 160 znakova).

7 Goffman, Erving: Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu, str. 29, Geopoetika, Beograd, 2000.

178 179

vota postali centralnim medijem za njihovo življenje, nedvojbeno je da je, u dvijetisućitima, dotični fenomen doživio apsolutnu kulminaciju u pojavi social network services-a3 (dalje: SNS).

Iako su, sasvim logično, i preostala dva termina iz naslova Goffmanovog rada ∞ poimence: presentation i self ∞ u međuvremenu doživjela metamorfoze i mutacije vlastite vrste, detektiranje tih transformacija te posljedičnih im implikacija, promatranih čak i samo unutar goffmanovske paradigme, nadilazi skromne namjere ovog rada. Namjere ovog rada, osim toga, nadilazi i gore naznačeni pothvat, analiza fenomena koji bi se mogao nazvati The presentation of self in online everyday life. Namjera je ovog rada, naime, daljnje sužavanje polja online svakodnevnog života, do razine sasvim speci∫čnog i ograničenog njegovog oblika poznatijeg kao Facebook, kojeg mi je, sada je jasno, ovdje cilj analizirati, aplicirajući pri tome Goffmanovu metodologiju korištenu u spomenutoj knjizi.

Među množinom danas postojećih raznorodnih SNS-ova, opravdanje za odabir baš tog, a ne nekog drugog, SNS-a locirat ću, s jedne strane, u zakonu velikih brojeva ∞ činjenici naime da je Facebook, po broju usera, s preko 1.8 bilijuna registriranih korisnika worldwide4, prvi na listi, a to je, vjerujem, s ob-

8 Umjetnost i medije koji bi se jednako tako mogli shvatiti kao oblik “aktivnosti sudionika koja utječe na druge sudionike” ovdje zaobilazim imajući na umu svakodnevni život iz naslova Goffmanove knjige kao oznaku tipa komunikacije i izvedbe na koju se autor fokusirao, a koja bi se ovdje priručno mogla nazvati “privatnom”, za razliku od one “javne” koja je svojstvena navedenim fenomenima.

se odvija uživo, vjerujem da su, pogotovo u slučaju interneta, ispreplitanja jednog i drugog fenomena mnogo zamršenija i nipošto jednoznačna ili jednosmjerna.

Naime, jasno je da su i načini na koje Facebook “upija”, ali i obrađuje, taj stvarni život (kako će od sada glasiti sintagma za označavanje interakcije u domeni ∫zičke realnosti) kao i njegove relacije s tim stvarnim životom vrlo speci∫čni, te stoga zahtijevaju daljnju obradu. Upravo je ta posebna veza između Facebooka i svakodnevnog života razlog za naizgled sitnu, ali značenjski vrlo bitnu, promjenu nastalu u parafrazi Goffmanova naslova koja je ujedno i naslov ovog rada. Vjerujem, naime, da je spomenuto “inicijalno naznačivanje oblika svakodnevnog života kojim se autorica namjerava baviti” za sobom nužno povuklo i ponovno promišljanje jednog od preostala dva termina iz Goffmanova naslova. Dok je, naime, Goffman govorio o prezentaciji sebe u svakodnevnom životu, pomicanjem fokusa s ofΩine svakodnevnog života na online svakodnevni život, i konkretnije Facebook, postaje nužnim prezentaciju preimenovati u reprezentaciju jer je proces koji se u tom smislu odvija na Facebooku drugostupanjski, ili radije, podvostručen ∞ jer izvedba sebe na Facebooku nije puki odraz izvedbe sebe u svakodnevnom životu uživo, već je ona ondje na mnogostruke načine transformirana... pa iako je na neki način online izvedba ovisna o onoj uživo, istovremeno ju je moguće promatrati i kao zaseban izvedbeni sustav čija je autonomija održiva i bez navedenog predloška. Posljednje poglavlje

180 181

kao preduvjet svake izvedbe te je postavlja kao svojevrsni medij unutar/putem kojeg je nastanak/ odvijanje izvedbe uopće moguće. U vrijeme kada je Goffman pisao svoj rad, osim komunikacije uživo, postojale su i platforme koje omogućavaju posredno ostvarivanje komunikacije ∞ telefon, pisma, radio, a u novije vrijeme pridružio im se i internet8, ili radije, SNS-ovi koji, za razliku od npr. chata ili email servisa koji su zapravo samo “osuvremenjene” inačice starih modusa komunikacije, predstavljaju potpuno novi način komuniciranja u svakodnevnom životu, do tada nemoguć. Izuzimajući pisma, u korištenju svih spomenutih komunikacijskih alata neposredna, istovremena prisutnost sudionika (koju Goffman nije eksplicitno naznačio kao preduvjet izvedbe, ali se ona implicite podrazumijeva) konstitutivna je značajka svake komunikacije ∞ s, jasno je, bitnom razlikom u materijalnosti te prisutnosti koja više nije ∫zička već su modusi njene realizacije ostvareni kroz druge elemente ∞ glas u slučaju radija i telefona, odnosno razne platforme u slučaju interneta. Pa iako je iz te perspektive proučavanju izvedbe koja se odvija u posredovanoj komunikaciji moguće pristupiti kao tek sekundarnom obliku izvedbe, nadogradnji one izvedbe koja

nemoguće izvesti, dakle, na Facebooku postoji kao dana činjenica ∞ od sign up trenutka nadalje svaka aktivnost ostaje permanentno zabilježena u memoriji servisa10. Drugim riječima, za razliku od stvarnog života gdje se pojedinci sreću i komuniciraju samo u okolnostima koje im to dopuštaju (odnosno kada se ∫zički nađu u istom vremenu i prostoru), na Facebooku je njihova prisutnost permanentna te se kumulativno arhivira. Na taj način ovdje dolazi do “rekontekstualizacije odnosa [...] jer se omogućava oslobađanje od geografskih i vremenskih ograničenja”11. Pa iako bi zaključiti da na Facebooku “razotkrivanje postaje norma, a privatnost staromodni anakronizam”12 značilo zalaziti u psihološku karakterizaciju njegovih korisnika, vjerujem da je navedeni iskaz važeći u gore navedenom smislu.

Vrijeme

(Ne)namjernost

U face to face interakciji se, kako Goffman ističe već u uvodu, “mnoge suštinski važne činjenice nalaze se van mesta i vremena interakcija, ili ostaju skrivene unutar njih”9. Pa iako isto vrijedi za Facebook gdje korisnici imaju gotovo potpunu kontrolu nad količinom i kvalitetom informacija koje o sebi otkrivaju ∞ s obzirom na “radno vrijeme” Facebooka (0-24) te njegovu geografsku omniprezentnost, u facebook to facebook interakciji te činjenice postaju dostupne uvijek i svugdje, a osim toga postaju i ∞ pretražive. Ono što je u stvarnom životu realno

Ako na komunikaciju putem Facebooka apliciramo Ichheiserovu terminologiju13, kojom se služi i Goffman, a prema kojoj pojedinci djeluju po

9 Ibid., str. 16.

10 Iako je jednako tako u svakom trenutku, barem prema aktualnim pravilima servisa, retrogradno moguće izbrisati svaku od njih ∞ što nije uvijek bio slučaj.

11 Inge Ploum: Reassembling Social Networks, http://mastersofmedia.hum.uva.nl/2008/10/05/reassembling-social-networks/ 12 Randall Stross: When Everyone’s a Friend, Is Anything Private?, http://www.nytimes.com/2009/03/08/business/ 08digi.html?_r=1&scp=3&sq=facebook&st=cse 13 Ichheiser, Gustav: Misunderstandings in human relations: A study in false social perception, str. 7, American Journal of Sociology, Vol. 55, No. 2, 1949.

182 183

posvetit ću upravo kratkoj analizi implikacija dotične teze odnosno daljnjih posljedica rečene reprezentacije na izvedbu svakodnevnog života.

No, prije nego što se okrenem dokazivanju iskazanog ili, bolje rečeno, upravo s tim ciljem, posvetit ću se ispitivanju promjena koje se događaju nekim od temeljnih Goffmanovih termina i postavki jednom kada polje njihove primjene prestaje biti ofΩine svakodnevni život odnosno kada to postaje Facebook. Fokus će mi, pri tome, biti na fenomenima koje smatram formativnim za Goffmanovu teoriju. Drugim riječima, nastojat ću izbjegavati zadiranje u psihologiziranje te analizu moralnih i motivacijskih aspekata psihe koje si Goffman katkada dopušta. Redoslijed, pak, njihove obrade uglavnom prati kronologiju njihove pojave u samoj knjizi.

ih drugi ljudi vide”14, ako se u fokus stavi pitanje privatnosti podataka, što je od nastanka Facebooka jedan od njegovih gorućih problema, cijela problematika razotkrivanja/skrivanja i kontroliranja ta dva procesa dobiva jednu sasvim novu dimenziju. Naime neki elementi Facebooka ∞ Facebook Beacon npr., reklamni sistem koji je ukinut 2009. zbog negodovanja korisnika, a koji je omogućavao ciljano oglašavanje eksternim stranicama, kao i cijeli niz aplikacija kreiranih od strane korisnika ∞ određene podatke čine transparentnijima nego što njihovi vlasnici misle da jesu.

Prekidi Bazična asimetrija koju Goffman pretpostavlja u relaciji publika-izvođač, a u korist publike, na Facebooku je dokinuta jer je mogućnost kontrole odaslanih informacija potpuna. To nadalje znači i da je pojava disruptivnih praksi također ograničena ∞ jer s jedne strane pojedinac može potpuno manipulirati vlastitom ekspresijom, a s druge strane moguće je samo krivo čitanje tog namjerno odaslanog dojma, ne i onog slučajno odaslanog jer on ovdje, kao što smo pokazali, ne postoji.

Na ovom mjestu valja istaknuti još jedan tip prekida koji je na Facebooku moguć, a nemoguć u stvarnom životu. Za razliku od stvarnog života u kojem bar za sada nije moguće dokazati postojanje 14 Karen Sternheimer: Social Networking Sites and Social Theory, http://nortonbooks.typepad.com/everydaysociology/2009/03/publicprivate-selves-and-social-theory. html

184 185

dualnom načelu ekspresija-impresija te to čine ili namjerno ili nenamjerno, jasno je da, kad je riječ o Facebooku, iz igre možemo izbaciti nenamjernost djelovanja. Za razliku od stvarnog života gdje je pojedinac, osim u jako radikalnim okolnostima, doslovno prisiljen na ovu ili onu vrstu kontakta s ostalim pojedincima, samim otvaranjem korisničkog računa na Facebooku, što je čin koji automatski podrazumijeva i kreiranje pro∫la, on svjesno pristaje na daljnje perpetuiranje takvog modela interakcije unutar kojeg je, shodno tome, slučajnost ekspresije toliko minimalna i granična pojava da se uistinu može zanemariti. Naime, predstavljanje sebe na Facebooku realizira se u obliku strogo strukturiranih pro∫la nad čijim kreiranjem korisnici imaju potpunu kontrolu. Za razliku od stvarnog života u kojem su moguće slučajnosti u komunikacijskom kanalu, na Facebooku je svako djelovanje svjesno i nužno proaktivno te u tom smislu podliježe svjesnoj manipulaciji od strane njegovog odašiljatelja. Banalno rečeno, ali u goffmanovskom duhu, na Facebooku nije moguće poskliznuti se niti pocrvenjeti od neugode jer je prije bilo kakve vrste djelovanja nužno stisnuti enter.

Prema tome, od dvije vrste ekspresije ∞ onu koju pojedinac daje i one koju odaje ∞ na Facebooku egzistira samo jedna: svjesno kontrolirana slika sebe koja traje.

No, iako je dobrim dijelom istina da je Facebook “omogućio ljudima da kontroliraju kako

Pravila Kako ističe Goffman, pojedinci se u stvarnom životu vode za pretpostavkama o tome kakvo se ponašanje od njih očekuje, pri tome pretpostavljajući i očekujući i od ostalih isti način ophođenja. To ujedno znači i da su okviri ponašanja u stvarnom

životu relativno Ωeksibilni i propusni i ne podliježu strogim pravilima diktiranima “izvana” ili “sa strane”. Naravno, u pojedinim zajednicama u stvarnom životu (npr. radna mjesta ili klubovi) postoje jasno propisana pravila ponašanja, ali u većini sfera ona ipak nisu deklarativno dana nego se inherentno podrazumijevaju. Prije pridruživanja Facebooku, pak, pojedinac mora prihvatiti tzv.

Statement of Rights and Responsibilities, pravni ugovor u 18 točaka kojim je reguliran “odnos s korisnicima i ostalima koji međudjeluju s Facebookom”15.

Pri tome je važno naglasiti da modi∫kacije tog ugovora nisu moguće prije njegova prihvaćanja ∞ on se nudi po uzmi ili ostavi principu, a eventualne primjedbe i komentare moguće je uložiti samo naknadno, jednom kada se postane korisnicom servisa što, naravno, nije garancija za njihovo prihvaćanje.

Ipak, dvije činjenice praktične prirode u ovom segmentu Facebook približavaju stvarnom životu jer relativiziraju rigidnost pravila. Prvo, izmjene Statementa od strane administratora su relativno učestale te je, za prosječnog korisnika, gotovo nemoguće kontinuirano pratiti njihove mutacije.

Tako je npr. u trenutku pisanja ovog teksta zadnja izmjena bila jedva dva mjeseca stara. Drugo, većina korisnika naviknuta je na učestala promptanja takve vrste u svakodnevnom korištenju online alata i kompjuterskih softvera te redovito preskače čitanje ugovora takve vrste. Imajući navedene aspekte 15 http://www.facebook.com/terms.php

186 187

inženjera socijalnih odnosa, Facebook je arti∫cijelno kreirana platforma nastala apliciranjem sasvim konkretnog programskog jezika od strane sasvim konkretnih programera. Činjenica da je Facebook aplikacija koju je moguće, laički rečeno, prevesti u jedinice i nule otvara prostor za puknuća (tehničke prirode) i manipulacije (aktivističke i kapitalističke prirode) u njegovoj softverskoj domeni ∞ od hakerskih napada i krađe podataka do pada servera ∞ koji mogu imati značajne reperkusije na predstavljanje pojedinaca. Jedan od aspekata ove problematike tiče se već spomenutog oglašavanja putem Facebooka, a moguće je navesti još nekoliko primjera ∞ 2007. godine određeni su korisnici npr. privremeno dobili pristup inboxima drugih korisnika, što je, u normalnim okolnostima, off limits područje, a 2005. godine dva studenta s MITa za potrebe istraživačkog rada downloadala su preko 70,000 Facebook pro∫la koristeći jednostavni programski jezik. Naravno, riječ je o postupcima za koje u stvarnom životu ne postoje analogni procesi i u tom smislu ova vrsta intervencija, bilo da su one slučajne ili svjesno osmišljene, predstavlja jednu od najbitnijih razlika između ova dva komunikacijskih kanala.

Strukturiranost Kada se pogled okrene ka formalnim aspektima komunikacije, jasno je da su modusi interakcije na Facebooku velikim dijelom unaprijed zadani mogućnostima koje sama platforma dopušta. Nasumični pogled na povijesni razvoj Facebook sučelja možda može najbolje poslužiti za ilustraciju tog procesa ∞ tako je npr. funkcija chata, u ostatku online univerzuma prisutna od sredine onih istih osamdesetih, na Facebooku postala dostupna tek u aprilu 2008. godine. Isto vrijedi i za mnoge druge aplikacije koje nisu “rođene” s Facebookom već su s vremenom kreirane kao još jedan dodatni feature u posredovanju komunikacije. U stvarnom životu, pak, sve su mogućnosti prisutne ab ovo te njihovo iscrpljivanje ovisi jedino o inicijativi pojedinca.

Iako i komunikacija u stvarnom životu ima svoja ograničenja i zakonitosti, polje djelovanja pojedinca u stvarnom životu znatno je šire i tek post festum, u samom procesu interakcije, podliježe strukturiranju. Na Facebooku su, pak, okviri i mogućnosti komunikacija apriori zadani, pa iako se njihovo područje neprestano mijenja i širi, postupak predstavljanja sebe ovdje je u velikoj mjeri determiniran jer su izmjene i proširenja gotovo uvijek zadana izvana, od strane administratora servisa. O

tome svjedoči i standardiziranost samih pro∫la u smislu dizajna na koji korisnici nemaju utjecaja16.

Za ilustraciju navedenog moguće je povući paralelu npr. s igranjem roda u stvarnom životu ∞ dok je dijapazon uloga koje se u tom smislu mogu zauzeti u stvarnom životu skoro pa beskonačan, na Facebooku se pojedinci prilikom registracije moraju opredijeliti za jednu od dvije opcije ∞ onu mušku ili onu žensku.

Zanimljivo je u tom smislu uočiti i selekciju informacija koju Facebook provodi prilikom otvaranja pro∫la. Naime, prilikom prve registracije na Facebooku potrebno je naime pružiti tek nekolicinu informacija ∞ ime, prezime, spol/rod (ovisno o jeziku korištenja odnosno prijevodu), lozinku te datum rođenja. Te četiri značajke tako postaju temeljnim identitarnim informacijama bez kojih je nemoguće postojati na Facebooku, za razliku od života gdje označavanje identiteta podliježe nešto kompleksnijim procedurama.

Nadalje, za razliku od stvarnog života u kojemu postupak imenovanja nije nužna pretpostavka za postojanje niti odnosa niti različitih oblika interakcije, na Facebooku je svaki odnos kao i svako ponašanje unaprijed smješteno unutar strogo zadanih granica, na Facebooku naime svaki od njih ima svoje ime. Tako je npr. jedini tip odnosa koji je 16 Valja na ovom mjestu istaknuti da je, u određenim segmentima, i korisnicima omogućeno kreiranje aplikacija putem kojih mogu predstavljati sebe, ali uglavnom se radi o aplikacijama sekundarnog karaktera koje predstavljaju tek nadogradnju bazičnih informacija.

188 189

na umu, moguće je zaključiti kako glavnina komunikacije koja se u sadržajnom smislu provodi putem Facebooka, posredstvom spomenutih očekivanja, podliježe istom tipu discipliniranja kao i ona koja se odvija u stvarnom životu.

17 Randall Stross: When Everyone’s a Friend, Is Anything Private?, http://www.nytimes.com/2009/03/08/business/ 08digi.html

oka), kao i obrnuto ∞ u okviru stvarnog života mogući su određeni tipovi interakcije nemogući na Facebooku (dodir npr.). Međutim, ovakav tip standardiziranja i kategoriziranja komunikacijskih aktivnosti koji je prisutan na Facebooku, u svakodnevnom stvarnom životu u potpunosti izostaje te je rezervirana isključivo za visoko proceduralne činove (npr. sklapanje braka, ugovora i slično).

Uloge Uvodeći pojam socijalne uloge koji u sebi sadrži održavanje raznovrsnih socijalnih odnosa Goffman ističe kako bi “gradski život mogao da postane nepodnošljivo zagušljiv ukoliko bi svaki kontakt između dva pojedinca povlačio za sobom i uzajamno poveravanje ličnih priča, briga i tajni”18. Kako bi se takvo što izbjeglo, naime, u stvarnom životu pojedinac predstavlja različite verzije sebe, odnosno igra različite uloge pred različitim publikama i svoju izvedbu svaki puta prilagođava s obzirom na speci∫čnosti danih okolnosti te uvjete i ciljeve pojedine interakcije. Goffman taj proces naziva segregacija publike i on predstavlja možda i najznačajniji postulat njegove teorije. Već u predgovoru tako navodi da postoje barem tri okvira unutar kojih se pojedinac može predstavljati u stvarnom životu ∞ kućni, industrijski i komercijalni, a osim onih načelnih, gotovo samorazumljivih razlika među njima, unutar svakog od navedenih socija 18 Goffman, Erving: Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu, str. 11, Geopoetika, Beograd, 2000.

190 191

moguće kreirati unutar Facebook univerzuma onaj prijateljski. Jasno je da apliciranjem tog termina unutar Facebooka sam pojam prijatelja doživljava promjene u značenju. O tome svjedoči i slijedeća statistika: “U prosincu je prosječan broj ‘prijatelja’ po korisniku, na globalnoj razini, bio 100. Sada je skočio na 120”17. Dakle ∞ termin prijatelj koji se u stvarnom životu, pomalo tradicionalno, koristi za označavanje užeg kruga bliskih osoba, na Facebooku u sebe uključuje i različite vrste ostalih socijalnih odnosa ∞ obitelj, poznanike, kolege...

Slično je i s ostalim oblicima interakcije ∞ svaka aktivnost obavljena unutar Facebook domene biva zabilježena na tzv. zidu (koji bi se mogao promatrati kao svojevrsna reprezentacija pro∫la) pri čemu se koristi standardizirani formulaični jezik kojeg je nemoguće izmijeniti. Rečenice kao što je “Erving has posted a link” ili pak “Jasna has commented on her own status” tako služe evidentiraju korisničkih aktivnosti, a to evidentiranje obavljaju na uvijek isti način koji je nemoguće prilagoditi speci∫čnim okolnostima koje bi to možda zahtijevale ili “obojati” na nešto osobniji način. Na ovom je mjestu moguće skrenuti pozornost i na činjenicu da su u okviru Facebooka mogući određeni tipovi interakcije nemogući u stvarnom životu (status updates npr. kao jedna od temeljnih značajki Facebooka ili pak tagiranje osoba na fotogra∫jama, omogućeni su upravo zbog fabriciranosti Facebo-

Zone Uvodeći pojam zona Goffman uvodi distinkciju između onoga što naziva prednjom zonom ili proscenijumom, onoga što naziva pozadinskom zonom i onoga što naziva vanjskom zonom19. Pa dok autor u stvarnom životu pretpostavlja veliku propusnost među njima kao i Ωeksibilnost u smislu promjene njihova statusa (“postoji još uvek mnogo zona koje u jednom trenutku i jednom smislu funkcioništu kao proscenijum, a u drugom trenutku i drugom smislu kao pozadinska zona”20) na Facebooku 19 Nazive pojedinih zona preuzimam iz srpskog prijevoda.

20 Ibid., str. 132.

je, shodno njegovoj strukturiranosti, krutost tih kategorija ultimativna te ju je, osim u eksternim slučajevima koje smo već spomenuli, nemoguće dokinuti. Daljnja posljedica speci∫čne formatiranosti Facebooka jest činjenica da, za razliku od stvarnog života gdje je takvo što relativno teško provesti, ovdje razgraničavanje te tri sfere prilično očigledno: prednju zonu predstavlja “svima”21 vidljiv zid korisnika, backstage čine one rijetke aktivnosti limitirane na interakciju između pojedinačnih korisnika i skrivene od javnog oka ∞ chat npr. ili pak inbox, dok posljednji termin obuhvaća vanjski svijet odnosno “sve” izvan Facebooka. To su, dakle, u užem smislu korisnici koji jesu na Facebooku, ali nemaju pristup pro∫lu promatranog korisnika, odnosno u širem smislu pojedinci koji jesu online, ali nemaju otvoren korisnički račun na Facebooku ili, popularno rečeno, “nisu na Facebooku”.

Reprezentacija Jasno je da je u prethodnim točkama Facebook analiziran kao zaseban, zatvoren sistem, tek jedan od više njih u kojima je moguće predstavljanje sebe te da promatran u sprezi s ostalim oblicima ofΩine i online interakcije postaje samo jedno od mjesta artikulacije socijalnih odnosa, jedan komadić koji gradi cjelokupnu socijalnu ulogu odnosno sliku pojedinca. No, upustivši se u ovu analizu, jedna 21 Svaki korisnik sam odlučuje o stupnju vidljivosti vlastitog zida odnosno o tome hoće li biti vidljiv samo njegovim prijateljima, svim korisnicima Facebooka ili pak svim posjetiteljima, bez obzira na korištenje Facebooka.

192 193

lnih okoliša postoje još i nebrojene niše kreirane ovisno o karakteristikama konkretne publike s kojom je pojedinac u interakciji. I tek zbroj svih tih publika kreira cjelokupnu sliku one sebe koja se regularno predstavlja razlomljena unutar pojedinih socijalnih odnosa koji mogu, ali i ne moraju, referirati jedan na drugog. Međutim, ono što se događa na Facebooku jest slijevanje svih tih pojedinačnih identiteta u jedan cjeloviti. S obzirom na to da je moguće kreiranje samog jednog pro∫la po osobi, nužno je da su u njemu istovremeno predstavljena sva lica pojedinca, bez obzira u na to u kojoj bi od sfera, u stvarnom životu, oni došli do izražaja.

Tako se zapravo na Facebooku dokida jedna od temeljnih Goffmanovih premisa o predstavljanju sebe, ona o postojanju različitih dijelova sebe za različita tržišta.

obrađenu u prvoj točki tako možemo povezati sa Debordovom opservacijom u kojoj konstatira da u spektaklu “ono što se vidi dobro je, a ono što je dobro, vidi se”25. Upravo je to temelj za prozivanje Facebooka novom generacijom panoptikona ili pak online enklave društva kontrole u kojoj su “članovi mreže postali inspektorima, ali su postali i zatvorenicima”26. Tome u prilog ide i spomenuto bilježenje svih aktivnosti svih korisnika u svakom trenutku, kao i pretraživost pojedinačnih feedova odnosno registara s pripadajućim informacijama i to po nekoliko varijabli. Nadalje, na ovom je mjestu moguće ponovo dovesti u fokus već spomenutu individualizaciju te uz nju povezati dva vjerojatno najčešće spominjana fenomena vezana uz tzv. “Facebook pošast”, a to su narcizam i otuđenje. Pa iako se u prvi mah može činiti da se njihovim spominjanjem ipak zazivaju Goffmanova psihologiziranja, prema Debordu upravo su ta dva elementa “više od aspekata individualne psihologije: radije, oni su posljedica trgovačkog oblika društvene organizacije koja svoj klimaks doživljava u kapitalizmu”27.

Naime, kako ističe Marturano, “Debord dokazuje da se povijest društvenog života može promatrati kao ‘poniranje bivanja u imanje, a imanja u puko pojavljivanje’ (Debord, id.) što svoj vrhunac doživ-

22 Castells, Manuel: Toward a sociology of network society, https://docs.google.com/viewer?url=http://www.metu. edu.tr/~gedikli/networksociety.PDF 23 Debord, Guy: Društvo spektakla, str. 36, Arkzin, Zagreb, 1999.

24 Ibid., str. 35

25 Ibid., str. 39 26 Kampmark, Binoy: What Jeremy Bentham and Facebook Have in Common, http://www.counterpunch.org/kampmark08072007.html 27 Marturano, Antonio: A Debordian analysis of Facebook, http://sprouts.aisnet.org/558/1/A_Debordian_anlysis_ of_Facebook_(2).pdf

194 195

od temeljnih premisa istovremeno je bila i ta da je Facebook danas postao dominantna online socijalna sredina u kojoj ljudi, i to značajan broj njih, predstavljaju sebe te da se u tom smislu može promatrati i kao relativno autonomno okružje koje na sebi svojstven način rekreira moduse svakodnevne interakcije. Upravo je ta rekreacija zaslužna za već istaknutu transformaciju prezentacije u reprezentaciju u naslovu ovog rada koju ću sada pobliže analizirati. Kombinirajući naime jednu Castellsovu (“Nove informacijske tehnologije omogućavaju stvaranje novih oblika društvene organizacije i društvene interakcije kroz elektronički utemeljene informacijske mreže.”22) i jednu Debordovu (“Spektakl nije skup slika, nego društveni odnos između pojedinaca, posredovan slikama.”23) postavku zajedno s gore izvedenom analizom Facebook interakcije kroz goffmanovsku perspektivu, lako je zaključiti kako se na Facebooku događa upravo reprezentacija sebe odnosno kreiranje i održavanje medijatizirane slike sebe. Facebook je, drugim riječima, najdoslovnije ostvarenje Debordova proročanstva da se “sve što se izravno proživljavalo, udaljilo u predstavu”24.

Krenemo li u istraživanje navedene teze iz striktno korisničke perspektive, kontrolu sadržaja

Korporativnost Međutim, u ovom smislu vjerojatno najbitnija značajka Facebooka jest njegova korporativnost odnosno činjenica da je riječ o platformi iza koje stoji kompanija u privatnom vlasništvu s neto prihodom od preko 10 bilijuna USD (procjena za 2016. godinu)29. Za razliku od stvarnog života koji također u rastućoj mjeri postaje korporativiziran, sama ishodišta i ciljevi Facebooka označeni su intencijom pro∫tabilnosti. Dok se, dakle, izvan Facebooka može barem do neke mjeri izbjeći korporativne tokove, na njemu je to potpuno nemoguće.

Naime, uz to što određeni elementi ove platforme navodno pospješuju međuljudsku komunikaciju, oni ujedno služe i za dobavljanje informacija o korisnicima (aka potrošačima) trećim tj. vanjskim kompanijama što predstavlja i osnovni prihod same kompanije. Činjenica koju je na ovom mjestu posebno bitno spomenuti tiče se toga da Facebooku za dobavljanje informacija o potrošačkom ponašanju nije potrebno iznajmljivanje specijaliziranih tvrtki jer čitav posao obavljaju sami korisnici, i to čine dobrovoljno, koristeći unaprijed zadani, 28 Ibid.

29 http://en.wikipedia.org/wiki/Facebook

čvrsto formatirani layout. Naravno, druga značajna stavka Facebookove prihodovne bilance nadovezuje se na ovu, a odnosi se na reklame koje se redovito plasiraju korisnicima u okviru njihovih pro∫la, upravo na temelju prethodno dobivenih podataka o ponašanju koji služe za daljnje pro∫liranje marketinških alata.

Iz te se perspektive život na Facebooku uistinu može smatrati proizvodnim oblikom, oblikom nematerijalnog rada koji je, kako ističu Negri i Hardt, “biopolitičan u tome da proizvodi ne samo dobra i usluge, već i sam socijalni život”30. Iako svoje opservacije iznosi vezano uz tzv. brandscape-ove31 ono što Maurya Wickstrom zamjećuje vezano uz ponašanje izvođača/potrošača u tom kontekstu primjenjivo je i na Facebook. Autorica piše kako su nas korporacije “pretvorile u afektivne, utjelovljene, teatralne radnike koji rade u njihovu korist... Taj je rad nematerijalan u smislu njegova proizvoda, ne nužno u smislu njegovih sredstava za proizvodnju. On stvara afekte, društvene odnose, mreže”32.

Facebook je dakle u tom smislu doslovna ilustracija načina na koji “socijalni život postaje proizvodni stroj”33 jer koristi privatni život korisnika/potroša 30 Wickstrom, Maurya: Performing consumers, str. 15, Routledge, New York, 2006.

31 Riječ je o terminu koji autorica koristi za opisivanje real life lokacija, npr. dućana, muzeja ili zabavnih parkova posvećenih pojedinačnim brandovima i kreiranih s ciljem podizanja svijesti o njima. To su npr. Niketown, World of Coca-Cola, itd.

32 Ibid., str. 4 33 Ibid., str. 15

196 197

ljava na Facebooku, na kojemu su privatna i javna sfera napokon spojene u jednu”28 ∞ što je proces direktno vezan uz spomenuto iščezavanje procesa segregacije publike odnosno spajanja nekad separiranih settinga u jedan jedini.

Liter atur a Goffman, Erving: The presentation of self in everyday life, Anchor Books, New York, 1959.

Goffman, Erving: Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu, Geopoetika, Beograd, 2000.

Ichheiser, Gustav: Misunderstandings in human relations: A study in false social perception, str. 5-11, American Journal of Sociology, Vol. 55, No. 2, 1949.

Debord, Guy: Društvo spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999.

Wickstrom, Maurya: Performing consumers, Routledge, New York, 2006.

Inge Ploum: Reassembling Social Networks, http:// mastersofmedia.hum.uva.nl/2008/10/05/reassemblingsocial-networks/ (pristup: 27.03.2017.)

Randall Stross: When Everyone’s a Friend, Is Anything Private?, http://www.nytimes.com/2009/03/08/ business/08digi.html?_r=1&scp=3&sq=facebook&st=cse (pristup: 27.03.2017.)

Karen Sternheimer: Social Networking Sites and Social Theory, http://nortonbooks.typepad.com/ everydaysociology/2009/03/publicprivate-selves-andsocial-theory.html (pristup: 27.03.2017.)

Castells, Manuel: Toward a sociology of network society, http://www.metu.edu.tr/~gedikli/networksociety.PDF (pristup: 27.03.2017.)

Kampmark, Binoy: Giving Good Face: What Jeremy Bentham and Facebook Have in Common, http://thesocialreport. blogspot.hr/2007/08/giving-good-face-what-jeremybentham.html (pristup: 21.01.2014.)

Marturano, Antonio: A Debordian analysis of Facebook, https://www.academia.edu/313614/A_debordian_ analysis_of_Facebook (pristup: 27.03.2017.)

34 Debord, Guy: Društvo spektakla, str. 43, Arkzin, Zagreb, 1999.

198 199

ča kao mjesto na kojem se razvija vrijednost robe tj. proizvoda ili usluge, i to ne samo Facebooka već i “ostalih koji međudjeluju s Facebookom”, a osim toga ga iskorištava i za ra∫niraniju upotrebu marketinških kampanja. Iz te ga je perspektive uistinu moguće razmatrati kao jedno od “‘masovnih komunikacijskih sredstava’ koja su najrazornija površna manifestacija spektakla”34, pa iako Facebook u tom smislu de∫nitivno nije izolirani primjer, njegova sveprisutnost i stupanj prožimanja s realitetom, de∫nitivno ga smještaju na sam vrh navedenih “spektakularnih” tendencija, a njegovo korporativno zaleđe komunikaciji koja se provodi ondje pridaje konotacije kakve u stvarnom životu uglavnom ne postoje.

Mediji i Kerouac: govor, pismo, tisak i televizija

B Uvod

itnike se obično opisuje kao pripadnike generacije koja je uslijedila nakon Drugog svjetskog rata, a koji su uslijed razočaranja hladnoratovskom politikom odlučili slijediti ideje ukidanja društvenih i seksualnih napetosti. Jack Kerouac je tako za većinu čitatelja reprezentativni primjerak bitnika i “bard bebopa”, a njegov roman Na cesti (1957.) ustoličen je kao suštinski zapis kontrakulture koji pripovijeda avanture Sala Paradisea i Deana Moriartyja. Zavodljivost njihovih seksualnih eksperimenata i uporaba droga te zanemarivanje društvenih normi tolika je da je roman postao džepna biblija za nemirnu mladež kasnih 1950-ih godina, postavši dijelom popularne kulture. Međutim, unatoč činjenici da je roman zahvaljujući entuzijazmu publike postao bestseler, kritika je isprva u romanu pronalazila samo opis boemskog života te ga otpisala kao nemoralno djelo. No, od 1980-ih kritika se okreće proučavanju Kerouacove tehnike “spontane proze”.

Cilj je istražiti ulogu nekoliko različitih medija i tehnologija u proizvodnji i recepciji jednog od kanonskih tekstova bitničke generacije pisaca: romana Na cesti Jacka Kerouaca. Pritom će se razmotriti karakteristike pisanog i usmenog izričaja, oslanjajući se pritom na postavke Waltera J. Onga i njegovu studiju Orality and Literacy: The Technologizing of the World te ispitati utjecaj oralnosti u Kerouacovoj teoriji spontane proze. Naime, u svom

200 201

Ivana Bančić

1 Članak “Essentials of Spontaneous Prose” je prvotno objavljen u časopisu Black Mountain Review 1957. godine. U nastavku teksta fragmenti iz ovog Kerouacovog rada bit će citirani prema Dardessu (1975).

prašina koju je Kerouac podignuo zahvaljujući popularnosti njegovih članaka koji su poslužili kao književni manifesti zapravo rezultirala hordama poklonika generacije i životnog stila. Međutim, ubrzo su se na Kerouaca obrušili kritičari. Jones tako osjeća kako je krajnji rezultat navedene situacije tendencija kritičara da koriste odlomke Kerouacovih djela ne bi li njima nadopunili njegovu biogra∫ju. Kumulativna je posljedica ta da Kerouacov prilog postmodernoj poetici ostaje u drugom planu (Jones 25). Stoga će se na primjeru Kerouacovog pojavljivanja u ranije spomenutoj televizijskoj emisiji, uz pomoć uvida Ronne C. Johnson2, pokušati ukazati na postojanje elemenata postmodernosti u Kerouacovim postupcima.

Kerouac i mediji govora i pisma U uvodu svoje studije Remediation: Understanding New Media Bolter i Grusin navode kako je svrha svih medija tranfer osjetilnih iskustava s jedne osobe na drugu (Bolter, Grusin 3). Iako svi mediji obećavaju da će reformirati svoje prethodnike nudeći neposredniji ili autentičniji doživljaj ili iskustvo, upravo pokušaj reforme čini novi medij uočljivijim. Moguće je ustvrditi kako je navedena konstatacija primjenjiva u slučaju analize tekstova koji kao svoj cilj navode rekreiranje usmenog u pisanom, kao što je to slučaj kod svojevrsnog književnog manifesta Jacka Kerouaca i njegove teorije

2 Johnson, Ronna C. “You’re putting me on: Jack Kerouac and the Postmodern Emergence”

202 203

članku “Essentials of Spontaneous Prose”1 Kerouac navodi vlastite postulate proizvodnje književnog djela, a zajednički nazivnik njegovih postavki čini ideja spontanosti, koja je u Kerouacovoj interpretaciji poveznica između pisane proze i usmenog izričaja.

U radu se također ukratko dotiče uloga epistolarne forme i prakse u kreativnom procesu bitničke generacije pisaca, a ispitivanje odnosa prema tehnologijama koje se tiču proizvodnje i zapisivanja književnog djela otvorit će prostor za uvid u debatu oko utjecaja i snage masovnih medija: u prvom redu televizije. Naime, budući da se bitnička generacija pisaca kao pojam različito tumači te pritom obuhvaća djelovanje književnog pokreta, ali i medijski proizvedenog fenomena, u posljednjem poglavlju rada pokušat će se istražiti uloga medija televizije u stvaranju slike bitnika kao protagonista popularne kulture u Sjedinjenim Američkim Državama u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. U tom smislu koristit će se postavke Jeana Baudrillarda vezana uz teoriju simulacija i njihovog odnosa prema zbilji te uvidi Neila Postmana o mediju televizije kao mediju zabave. Pritom će se analizirati implikacije Kerouacovog gostovanja u televizijskoj emisiji The Steve Allen Show.

Naime, James T. Jones u svojoj studiji Map of the Mexico City Blues primjećuje kako je medijska

Tijekom stoljeća, pomak od usmenosti do ispisa i elektronske obrade riječi duboko je utjecao i, štoviše, u osnovi odredio evoluciju žanrova, a usto i razvoj načina karakterizacije i zapleta. Primjerice, na zapadu je ep u osnovi i u pravilo usmeni oblik umjetnosti (Ong 155). Pisani i tiskani epovi, takozvani umjetnički epovi, su imitacije postupaka koje zahtijeva psihodinamika usmenog. S druge strane, roman je jasno tiskani žanr, dok današnji oblici pripovijedanja, koji su su dio elektroničkog doba, često preuzimaju strukturu kompleksnih računalnih kodova (Ong 156).

Kerouacovi postulati spontane proze predstavljeni u članku “Essentials of Spontaneous Prose” otkrivaju da su na njegovu prozu utjecali mnogobrojni umjetnički žanrovi koji su izniknuli nakon Drugog svjetskog rata, a upravo zbog toga ovaj bi se Kerouacov popis mogao čitati kao poslijeratni umjetnički manifest koji odražava kulturni revolt usredotočen na spontanost.

Uz pomoć genealoških alata Josepha Roacha, Justin Trudeau u svojoj disertaciji “Jack Kerouac’s Spontaneous Prose: A Performance Genealogy of the Fiction” analizira performativne implikacije u navedenom Kerouacovom članku usredotočujući se na kategorije skiciranja i vremena, a u daljnjoj analizi i na kategoriju spontanosti kao posrednika između diskurza usmenosti i pismenosti. Naime, moguće je ustvrditi kako je Kerouac zapisivanjem teksta zapravo izvodio primarno usmenu književnost, a u nekim slučajevima i glazbu.

204 205

o spontanoj prozi, o čemu će biti riječi u daljnjem tekstu.

U uvodnom poglavlju svoje studije Razumijevanje medija Marshall McLuhan napominje kako je svaki medij poruka, a sadržaj svakog medija jest neki drugi medij: tako je sadržaj pisma govor, tiska pismo, telegrafa tisak, itd. Posljednjih je nekoliko desetljeća književna povijest počela koristiti mogućnosti koje otvaraju studije o usmenosti i pisanosti. Važne su se studije tako bavile speci∫čnim tradicijama osvrćući se na njihove primarno usmene performanse ili pak usmene elemente u književnim tekstovima (Ong 154). No, kako tvrdi Ong, književna povijest u cjelini i dalje nastavlja s malo ili nimalo svijesti o polaritetu usmenost - pisanost, unatoč važnosti tih polariteta u razvoju žanrova, radnje, karakterizacije, odnosa pisca i čitatelja, te odnosu književnosti i društvenih, intelektualnih i psihičkih struktura. Nadalje, Ong upućuje na činjenicu kako je rukopisna kultura zapada oduvijek marginalno usmena, a čak i nakon razvoja tiska, tekstualnost je tek postupno dostigla ono mjesto koje ima danas u kulturama gdje se većina čitanja odvija u tišini: u tom smislu tekstovi mogu predstavljati brojne vrste različitih prilagodbi polaritetu usmenost - pismenost(Ong 154 - 155). Jedna od činjenica koje potkrjepljuju navedenu tvrdnju jest ona da je čitanje naglas u krugu obitelji i ostalim malim skupinama bilo je još uvijek uobičajeno početkom dvadesetog stoljeća, sve dok elektronska kultura nije mobilizirala takve skupine oko radija i televizora, a ne oko člana grupe.

U sljedećem ulomku iz romana Na cesti oprimjeren je Kerouacov zahtjev za pisanjem koje slijedi tijek misli, zaobilazeći i zanemarujući promišljanje o izboru riječi i izraza. Budući da prema Kerouacovoj teoriji spontane proze naknadni ispravci nisu dozvoljeni, rezultat je melodioznost rečenice, koja postaje očita pročita li ju se naglas, tj. izvede: Dean je bio lud od oduševljenja. - Ma kuži ovog frajera! Kuži ga kako sjedi i ne trza ni na što, i samo tjera ovaj stroj i mogao bi pričati cijelu noć dok to radi, samo što njemu nije do pričanja, ah, stari moj, što bih ja sve mogao - da bar - ma da.

Hajdemo, nemojmo se zaustavljati - idemo! Tako je! - A momak je zavio za ugao i doveo nas ravno pred Jamson’s Nook i već se parkirao. Iza nas je stao neki taksi; iz njega je iskočio mršavi, sasušeni mali crnački propovjednik, dobacio dolar izaurlao - Sviraj! - i odjurio u klub i proletio ravno kroz lokal u prizemlju urlajući - Sviraj, sviraj,sviraj - i posrćući popeo se stubama tako da je zamalo pao na nos i naglo otvorio vrata i upao u sobu gdje je bio jazz-session, ispruženih ruku da se obrani od bilo čega na što bi mogao pasti, a pao je ravno na Lampshadea, koji je te sezone radio kao konobar u Jamson’s Nooku, i glazba ga je zapljusnula sa svih strana tako da je stajao preobražen na otvorenim vratima i vrištao - Sviraj za mene, stari, sviraj!

(Kerouac 1997, 209)

206 207

Osim što čin pisanja naziva skiciranjem, Kerouac je iznio i zanimljiv stav prema vremenu i planiranju. Pri živoj izvedbi nema revizije i mogućnosti ispravka: jednom izgovorenu riječ ili odsviranu notu nemoguće je poništiti. Kerouacov stav prema izvedbi proze u skladu je s navedenom zadanosti žive izvedbe: vremensko ograničenje Kerouac postavlja kao zahtjev i pri izvedbi spontane proze. Naime, pri tvorbi spontane proze ne uzimaju se predasi kako bi se pronašla prava riječ; umjesto promišljenog odabira valja slagati riječi u skatološke nakupine sve do postizanja zadovoljstva, koje će se pokazati kao sjajan popratni ritam misli i bit će u skladu s onime što sam Kerouac naziva “Velikim zakonom vremena” (Dardess 1975, 744). Čin pisanja Kerouac smatra načinom bilježenja govora i izvedbe glazbe, a motiv jazza i bopa, privlačnih zbog uloge koju improvizacija u njima igra, provlači se kroz Kerouacova djela, no i kroz njegov takozvani manifest. Naime, u odjeljku svojih “Essentials of Spontaneous Prose” u kojem dotiče problem metode, Kerouac zagovara pisanje tekstova bez uporabe točaka koje dijele rečenice, pritom opisujući rečenice kao strukture već oštećene lažnim dvotočjima i obično nepotrebnim zarezima. Umjesto navedenih pravopisnih znakova Kerouac se odlučuje za uporabu, kako je sam naziva, živahne crtice, koja označuje retoričke udisaje, uspoređujući pisca s jazz glazbenikom koji uvlači zrak između fraza koje ispuhuje (Dardess 1975, 743-4).

govora; skicirani jezik predstavlja neometani tijek ideja i riječi. Proces stvaranja spontane proze uspoređuje s izvedbom glazbenog djela pa savjetuje kako pri pisanju valja puhati (poput jazz glazbenika) o subjektu slike, a u daljnjem tekstu preporučuje “Puši duboko koliko hoćeš ... puši! ∞ sad!”

(Dardess 1975, 743-4). Kerouac dalje artikulira važnost veze između subjekta slike, vizije i improvizacijskih asocijacija stvorenih njegovom metodom skiciranja. Kerouacova jeka jazz glazbenika naglašava jedan od njegovih najvažnijih književnih utjecaja, a kultura jazz izvedbi nudi mnogo u smislu produbljivanja shvaćanja postratnog avangardnog a∫niteta za spontanom performativnošću. Kerouacov pristup bopu pomogao mu je da slijedi naum rehabilitacije usmenog jezika unutar tiskanog. Joseph Roach ovu pojavu naziva oraturom (u originalu orature), a pojam de∫nira kao kombinirani efekt kulturnih formi koji problematizira često dihotomiziranu verziju usmenosti i pisanosti (Roach 11).

Kerouacov odgovor na jazz i njegove književne mogućnosti usredotočile su ga sve više na tehniku i subjekt oralnosti u njegovom pisanju kao metodu mogućnost potvrđivanja vrijednosti oralne kulture unutar kulture koja je već uvjetovana pisanjem, kako navodi Daniel Belgrad u svojoj studiji Culture of Spontaneity: Improvisation and the Arts in Postwar America (Belgrad 193). To je jedan od razloga zašto je Kerouac nastavio remodelirati materijal svojeg najuspješnijeg romana Na cesti koji će se kasnije prerasti u roman Visions of Cody (Trudeau 50). Tim Hunt o potonjem romanu zaključuje kako pred-

208 209

Osim melodioznosti, ono što povezuje Kerouacovu prozu s improvizacijskim značajkama jazz glazbe jest i dojam neplanirane strukture. Naime, kao što navodi u svojim postulatima, tekst ne bi trebao počivati na unaprijed smišljenoj shemi onoga što bi valjalo napisati, opisati i izreći, već bi pisac, a zatim i čitatelj, morao putovati kroz diskurs ne znajući unaprijed gdje će završiti. U netom spomenutom odlomku, opisujući zanesenost jazz glazbom, Kerouac naizmjence navodi Deanove usklike, kako bi neposredno nakon toga ugradio u tekst kratku sličicu opisujući okružje ili osobu, zastajući pritom na razini skice, naglašavajući njihove najizraženije osobine, kako bi nas nakon nekoliko varijacija na temu, baš kao u jazzu, doveo do cilja, ili, Kerouacovim riječima, nakon neobuzdanog slaganja riječi i izraza, doveo do stanja zadovoljstva i svojevrsne katarze.

Kerouacov način uporabe sintakse, kojom slijedi prirodnost govora i nužne improvizacije, predlaže zanemarivanje gramatičkih normi, smatrajući ih neprirodnima i umjetnima. Umjesto zareza i točaka, zadatak je spontane proze odražava predahe koji čine ključne elemente govora: Kerouac tako ponovno upućuje na ugledanje na govornu izvedbu. U svoje tekstove Kerouac ugrađuje fragmente urbanog žargona, stvarajući tako slitinu standardnog jezika i neformalnog govora, a postupkom spajanja različitih razina formalnosti, postiže dojam neposrednosti i spontanosti.

Nadalje, govoreći o proceduri Kerouac naglašava kako je vrijeme od ključnog značaja u čistoći

Olovka i pisaći stroj u službi stvaranja bitničkog mita Povijesno povezana s romantičnom idealizacijom spontanosti, za beat generaciju pisaca pisma su predstavljala tehnologiju izričaja i intimne komunikacije kao suprotnosti impersonalnim odnosima razmjene robe i kontrolirane uniformiranosti modernih masovnih medija (Harris 174 - 5). Kako Harris drugim riječima objašnjava, vrijednost pisama koje su razmjenjivali pisci beat generacije jest rezultat njihovog statusa “ne-tiskanosti”, tj. privatnosti i činjenice da nisu objavljena, ali i mišljenja kako se njihova djela ni ne mogu tiskati, tj. “neobjavljiva” su (u originalu opozicija unpublished - unpublishable). Pismo je utjelovilo postratne američke snove o alternativnom osobnom i društvenom prostoru te stoga korespondencija predstavlja ključno polazište u pokušaju razumijevanja odnosa bitničke skupine pisaca i dominantne kulture njihova vremena. Naime, kako Harris napominje, pisma prešutno obećavaju širenje domene primarno intimnih, uzajamnih priznanja i ispovijesti na područje pisanog stvaralaštva koje je u svojoj srži intimno, usmeno i uzajamno (Harris 175).

Osobna ispovijest kao misao vodilja većine djela bitničke generacije pisaca na različite je načine tumačena i prihvaćena od strane čitalačke publike i književnih kritičara. Primjerice, kritičar Norman Podhoretz bitničku tendenciju k ispovijesnoj pro-

zi/poeziji izjednačio je s bezvijednošću. Naime, prema njegovim riječima, u Kerouacovim djelima može se čuti vapaj za odstrelom intelektualaca koji su sposobni koherentno izlagati misli (Podhoretz 488). Upravo navedeni stavovi kritičara naravno nisu sačinjavali jedini pogled na bitničko stvaralaštvo, međutim, ocrtavaju tendenciju shvaćanja bitničke produkcija kao pokušaja podrivanja masovne kulture. Međutim, kao što će ovaj rad pokušati pokazati, književnici bitničke scene, pa tako i sam Jack Kerouac, koristili su elemente upravo dominantne kulture i tehnologije u vlastite svrhe.

Kerouac je tijekom svoje stvaralačke karijere eksperimentirao s različitim medijima s ciljem što temeljitijeg ovjekovječenja događaja iz vlastitog života. Neke od tehnika koje je upotrebljavao s navedenim ciljem obuhvaćaju ono što Kerouac naziva skiciranjem i spontanom prozom, a u kasnijim je fazama stvaralaštva eksperimentirao i sa snimačem glasa. Međutim, najpoznatije sredstvo koje je Kerouac koristio bio je pisaći stroj, pomoću kojeg je u kratkom razdoblju istipkao svoj najpoznatiji roman Na cesti. Zbog brzine kojom je tipkao te zbog želje da ne prekida tijek misli, Kerouac je uporabio rolu papira koju je dobio zalijepivši stranice kako ih ne bi morao mijenjati kad ispuni svaku, već je neometano mogao tipkati. Međutim, Kerouacovo uspostavljanje poveznice između pisaćeg stroja i brzine zapisivanja dovelo je do zaključka poput onoga Trumana Capotea kako to nije pisanje, već tipkanje (Hunt xiiii). Ovaj komentar implicira kako Kerouacovo djelo nije proizvod autora, već

210 211

stavlja pokušaj korištenja pisanja protiv pisanja samog i izvedbe oralnoga.

dan od nekoliko pokušaja sastavljanja navedenog romana. Dakle, tipkanje za Kerouaca nije predstavljalo srž spontane proze, a iako je promicao ideju da zapisano ne valja prepravljati, ipak se svoga proglasa nije strogo držao. U ovom slučaju tipkanje za Kerouaca nije značilo pisanje već prepravljanje nakon prvotnih ideja zapisanih olovkom. Također, tipkanje nije služilo brzini, već temeljitom bilježenju što većeg broja detalja te je tehnologija pisaćeg stroja stavljena u funkciju neprekidanja toka misli.

Očigledno je kako je u slučaju romana Na cesti Kerouac odlučio iskoristiti dostupnu tehnologiju kako bi svoju prozu translatirao na stranicu papira, ne pribjegavajući pritom olovci, iako je svoju svojevrsnu književnu teoriju temeljio na principima nesputanosti, spontanosti i izravnosti.

Upravo i Ann Charters naglašava kako je Kerouac pokušavao koristiti pisaći stroj na različite načine, pokušavajući ga prilagoditi vlastitim zahtjevima i potrebama.

Ukoliko se vratimo poznatoj izjavi Trumana Capotea kako Kerouacov rad nije pisanje već tipkanje, jasno je kako je čin pisanja, koji u ovom slučaju podrazumijeva vrijedno književno stvaralaštvo, stavljeno u opoziciju s tipkanjem, koje je shvaćeno u kontekstu medija i tehnologija koje djelu očito oduzimaju auru, koristimo li se terminom Waltera Benjamina. Naime, u svom eseju “Umjetničko djelo u doba mehaničke reprodukcije” Benjamin raspravlja o pomaku u percepciji koja je nastala pojavom ∫lma i fotogra∫je u dvadesetom stoljeću.

Benjamin piše o gubitku aure kroz mehaničku

212 213

proizvod stroja te stoga nije umjetničko djelo.

Ukoliko ovu analogiju slijedimo dalje, nameće se zaključak kako su i Kerouacove ruke i njegovi prsti vantjelesni dodaci, mediji, koji transkribiraju, a ne sastavljaju.

Mit koji se učestalo perpetuira kroz tekstove koji interpretiraju bitničku književnost, a posebice književnu teoriju Jacka Kerouaca vezanu uz njegove postulate o tehnici spontane proze, jest taj da je Kerouac u svom poznatom svitku romana Na cesti izbjegavao koristiti interpunkcijske znakove, kako je to promicao kroz svoje “Essentials of Spontaneous Prose”. Međutim, “Essentials of Spontaneous Prose” sastavljeni su nakon dovršetka romana Na cesti te navedeni roman ne predstavlja oživotvorenje tih postulata, iako se u njemu mogu iščitati Kerouacove tendencije koje je kasnije razvio u teoriji, ali i praksi. No, kako primjećuje Howard Cunnell u predgovoru izdanja On the Road: The Original Scroll, Kerouac je roman istipkao na roli tankog papira koji je naslijedio uselivši se u stan preminulog Billa Cannastre. Roman je istipkan u jednom odlomku, margine su iznimno uske, no interpunkcijski znakovi su prisutni (Cunnell 24).

Također, poznate su još dvije inačice teksta: jedan koji sadrži 297 stranica, te drugi koji sadrži 347 stranica, a u njemu su korekcije obavili Kerouac i jedan od urednika Viking Pressa, vjerojatno Helen Taylor (Cunnell 26).

Tim Hunt je također dokazao kako usprkos vjerovanju kako je sad već legendarni smotak na kojem je Kerouac istipkao roman Na cesti bio tek je-

pisanje. Također, nadodaje kako njegove misli ne mogu pratiti pisaći stroj (Kerouac 2006, 53). Dakle, iz navedene Kerouacove opaske moguće je zaključiti kako on olovku smatra “prirodnijim” izborom i povezuje ju s iskrenošću zapisa, tj. manjim stupnjem medijatizacije. Međutim, obje tehnologije zapravo predstavljaju različite načine translatiranja iskustva, osjećaja i misli u jezični kod.

Upravo zbog zablude kako je prvotna inačica romana zapravo predstavljala mnogo slobodniju verziju djela, stvorena je slika kako je roman na svom putu do konačnog izdavanja podlegao brojnim nametnutim izmjenama i konvencijama ∞ poput nametanja interpunkcije. Međutim, kako navodi Hunt, Kerouacova inačica romana sadržana na svitku predstavljala je za Kerouaca vježbu sastavljanja. Također navodi kako je iz Holmesovih svjedočenja jasno kako je svitak predstavljao način bistrenja misli koji bi mu kasnije omogućio da napiše knjigu (Hunt 110 ∞ 2).

Jedno od objašnjenja ustrajnosti Kerouacovih biografa i kritičara na naglašavanju detalja vezanih upravo uz svitak romana Na cesti jest činjenica kako je Kerouac kasnije ustrajao na ideji o spontanosti proze te radu bez kasnijih ispravaka. Međutim, Kerouacova se tehnika razvijala u sljedećim romanima i djelima.

Tipkanje u ovom slučaju omogućava brzinu rada i temeljitost te predstavlja način da se što detaljnije zabilježi iskustvo ∞ prenese iz misli ili riječi u vizualnu domenu. U tom smislu pisaći stroj kao novija tehnologija od one pisanja olovkom označi-

214 215

reprodukciju same umjetnosti (Benjamin 1053).

Aura za Benjamina predstavlja originalnost i autentičnost umjetničkog djela koje nije moguće reproducirati. Pritom za Benjamina slika posjeduje auru, dok fotogra∫ja ne, budući da fotogra∫ja predstavlja sliku slike (Benjamin 1058 ∞ 9). Upravo i Tim Hunt u svojoj studiji Kerouac’s Crooked Road: The Development of a Fiction ističe kako se Kerouacov rad zbog činjenice da je postanak većine njegovih književnih djela vezan uz korištenje stroja i upošljavanja njegove brzine ponekad otpisuje kao puko lupanje po pisaćem stroju, a publiku više zanima dokumentarna pozadina, budući da Kerouacovi opisi putovanja djeluju previše stvarni i previše intimni da bismo ih smatrali književnošću (Hunt xiii ∞ xiv).

Međutim, ukoliko u obzir uzmemo postavke Marshalla McLuhana i njegove studije o efektima raznih medija i tehnologija na pojedinca, i prihvatimo pretpostavku kako su mediji zapravo nastavci čovjeka, moguće je ustvrditi kako su i olovka i pisaći stroj zapravo čovjekovi nastavci u vidu tehnologije, bez obzira na njihovu so∫sticiranost. Stoga Capoteova izjava o oprečnosti tipkanja i pisanja nije utemeljena. Usprkos tome što i olovka i pisaći stroj predstavljaju tehnološki nastavak, svijest Jacka Kerouaca o ulozi i konotacijama različitih tehnologija i medija naglašena je u njegovom svjesnom izboru metoda komunikacije, ali i stvaranja. Tako u svom dnevničkom zapisu iz veljače 1948. godine piše kako je iznova započeo pisati olovkom, koja se pokazala kao jedino sredstvo za iskreno i razumno

Televizija i bitnički simulakr Kao što je već ukazano ranije, termin bitnička generacija nije označavala isključivo književnu pojavu već i društveni i kulturni fenomen. Širenje popularnosti bitničke ∫lozo∫je umnogome su pridonijeli i različiti mediji. Naime, osim književnih večeri koje su bitnici često uprizoravali, a koje su uključivale i glazbene dijelove, protagonisti navedene generacije pisaca sudjelovali su i u izdavačkoj industriji, a njihova je popularnost rasla i zahvaljujući njihovom angažmanu u medijima.

Kako tvrdi Jones, Ginsberg je bio prvi koji je koristio netom prije toga dozrele tehnike odnosa s javnošću. Godine usavršavanja u područjima medija i istraživanja tržišta u kombinaciji s njegovom upornošću i razgovorljivošću osigurale su uspjeh njegovog pothvata. Dvije godine nakon prijelomnog trenutka u povijesti bitničke popularnosti, čitanja pjesme “Urlik” u galeriji Six3, Ginsberg je bio poznata ličnost. (Jones 26). Također, pjesnička renesansa San Francisca postala je prihvaćena književna činjenica, a njegovi su bliski prijatelji zahvaljujući medijima postali poznati kao bitnici.

Gotovo desetljećima je Ginsberg pokušavao promovirati radove svojih prijatelja i djelovao je kao njihov agent. Osim što je bio izravno zaslužan za

3 Poznato čitanje održalo se 7. listopada 1955. godine u galeriji Six u San Franciscu.

izdavanje Burroughsovog romana Junky, Ginsberg je sudjelovao u razvoju Kerouacove poetike koja je promicala potpunu iskrenost i istinitost. Kako tvrdi Jones, auru iskrenosti iskoristili su mediji kako bi od pripadnika bitničke generacije učinile žrtve (Jones 27). Naime, nakon što je Ginsberg već bio otišao na jedno od svojih putovanja, 1957. godine kad je izdan Kerouacov roman Na cesti, Kerouac je zamijenio Ginsberga na mjestu medijske ličnosti.

Kerouac je međutim, za razliku od Ginsberga bio vrlo sramežljiv te je medijska pompa samo pogoršala njegovu ovisnost o alkoholu kao sredstvu kojim je podizao samopouzdanje tijekom javnih nastupa. Naime, u prilog tvrdnji kako je Kerouac bio nevoljko eksponiran, ide činjenica kako je Kerouac odbio nastupati na legendarnoj književnoj večeri u galeriji Six (Jones 29).

U svojoj knjizi Mass Communication: Living in a Media World Ralph E. Hanson de∫nira masovnu komunikaciju kao komunikaciju koja se odvija na razini društva, a uključuje proces u kojem pojedinac ili institucija koriste tehnologiju kako bi poslali poruku mnogobrojnoj publici, sastavljenoj od pojedinaca različitih osobina (Hanson 8). Također, napominje kako u slučaju masovnog vida komunikacije većina članova publike nisu poznati pošiljatelju poruke. Osim toga, ono što masovnu komunikaciju razlikuje od ostalih vidova komunikacije (intrapersonalne, interpersonalne i grupne) jest činjenica kako u većini slučajeva masovna komunikacija tradicionalno nije omogućavala povratnu spregu, budući da se većinom odvijala kanalima

216 217

la je novu mogućnost tj. širenje iskustva ∞ ali zapravo predstavlja reformu poznatog načina.

grao odlučujuću ulogu tijekom rađanja američke nacije (Postman 34 ∞ 6). Postman tako ističe kako svaki novi medij mijenja strukturu diskursa potičući određene namjene intelekta te favorizirajući pojedine de∫nicije inteligencije i mudrosti. Usto, Postman naglašava kako svaki novi medij zahtijeva određenu vrstu sadržaja te proizvodi novu vrstu prenošenje istine (Postman 27). Postman tako identi∫cira svoje vrijeme kao vrijeme u kojem tisak predstavlja tek zaostatak iz ranijih razdoblja, budući da televizija predstavlja primarni izvor informacija i ideja (Postman 28). Ono što Postman primjećuje odgovara i uvidima Boltera i Grusina4 koji tvrde kako je remedijacija proces koji ne teče jednosmjerno: tiskani materijali, primjerice novine, sve više nalikuju dizajnu televizijskog ekrana.

Međutim, ono što Postman ističe jest činjenica kako je ono što Marshall McLuhan naziva “rearview mirror” načinom razmišljanja, a obuhvaća pretpostavku kako je svaki novi medij tek produžetak ili poboljšanje starijeg zapravo pogrešno shvaćanje djelovanja medija. U tom smislu televiziju ne shvaća kao nastavak tiskane kulture, već upravo suprotno: televizijska kultura okarakterizirana je kao napad na tiskanu kulturu (Postman 83 ∞ 4). Osim toga, Postman kao glavni problem televizije kao medija navodi činjenicu kako zabava predstavlja supraideologiju televizijskog diskursa (Postman 87). Drugim riječima, problem televizije

4 Vidi: Bolter, J. D. i R. Grusin. Remediation: Understanding New Media. London/Cambridge: MIT Press, 2000.

218 219

koji su u velikoj mjeri jednosmjerni: televizijski program, članci u novinama, radio emisije. Međutim, kako Hanson primjećuje, s razvojem interaktivnih komunikacijskih mreža, mogućnosti dvosmjerne komunikacije rastu ubrzano (Hanson 8).

Uz masovni oblik komunikacije, koju Hanson de∫nira kao proces, često se veže i pojam masovnih medija, koji predstavljaju tehnološka oruđa namijenjena prenošenju poruka u procesu masovne komunikacije (Hanson 9). Ono što sociolog C. Wright Mills prepoznaje kao najznačajniju osobinu masovnih medija, ali i ističe kao njihovu moć, jest činjenica da masovni mediji imaju mogućnost kontrole tema koje će biti istražene i prezentirane, a kontroliraju količinu pažnje koju će one zadobiti (Hanson 9).

Međutim, Hanson upozorava kako se prva značajna mreža za komunikaciju Zapadnog svijeta razvila prije modernih masovnih medija, a razvila ju je Katolička Crkva u razdoblju između 12. i 14. stoljeća. Naime, mreža kardinala i biskupa preko kojih su se širile informacije iz Vatikana činila je rudimentarni oblik masovne komunikacije (Hanson 9). Međutim, značajan napredak u razvoju masovnog oblika komunikacije postignut je razvojem tehnologije tiskarskog stroja, koji je omogućio masovnu proizvodnju tiskanih materijala.

Kako ističe Neil Postman u svojoj studiji Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in the Age of Show Business, pisanje je zarobilo govor i time omogućilo pojavu gramatičara, logičara, retoričar, povjesničara i znanstvenika (Postman 12), a tisak je odi-

prirode: odnose se na sadašnji trenutak, a već sutradan iščezavaju iz našeg pamćenja (Hanson 11).

Slike se zamjenjuju novim slikama, a događaj je sveden na sliku. S druge strane, James Potter smatra kako značenje poruke ovisi o pojedincu koji ju prima te o tome koje vještine medijske pismenosti posjeduje ili koristi pri njihovom dekodiranju (prema: Hanson 11).

Kako Rade Kalanj objašnjava u predgovoru izdanja Simulacija i zbilja, problem znaka, označitelja i značenja predstavlja trajnu Baudrillardovu opsesiju (Kalanj 17). Tako prema Baudrillardu znak nije imaginarnost, već realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu. Naime, u predindustrijskim društvima znakovi su podrazumijevali riječi povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je pružao mogućnost uzvratnog odnosa s drugima.

No, s početkom renesanse jezik je počeo gubiti uzajamnost. U tom smislu Baudrillard renesansu označava kao početak era znakova, koji su tijekom dvadesetog stoljeća u potpunosti odvojili od svojih referencijalnih izvorišta (Kalanj 17). Kalanj nadalje objašnjava: “Svoju središnju misao Baudrillard izlaže kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nastoji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, oblikuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri društvenog svijeta i kakva je speci∫čna struktura onog poretka ili modela u kojem simulakri nemaju oslonca ni uporišta ni u kakvoj stvarnosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra možemo

220 221

nije to što nudi zabavne sadržaje, već to što su svi sadržaji koji televizija nudi prikazani kao zabavni.

Naime, u tom smislu voditelji televizijskih vijesti nakon prenošenja detalja ubojstva pozivaju gledatelje da im se pridruže i sutra. Navedena situacija navodi na zaključak kako sadržaj vijesti u ovom slučaju nije važan koliko su to popratna slika i glazba te da gledatelji samu vijest i ne trebaju ozbiljno shvatiti. Sam ton glasa voditelja vijesti te njihov izgled upravo stvaraju pozadinu za shvaćanje vijesti kao zabave, a nikako kao razlog za zabrinutost.

Do sličnog zaključka dolazi i Jean Baudrillard, koji drži da su masovni mediji obilježje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potrošnje prerastaju u novi univerzum komunikacije te konstatira da je razdoblje proizvodnje i potrošnje preraslo u epohu međuodnosa i povratnih veza.

Također, Baudrillard tvrdi kako živimo u ekstazi komunikacije, a istodobno svjedočimo sveprisutnosti reklame i nestanku javnog prostora, koji je popraćen nestankom privatne sfere. Postman u tom smislu također zaključuje kako je televizija postala glavni način naše kulture da spozna samu sebe. Kao posljedica navedenog zaključka javlja se situacija u kojoj televizija kao medij postaje model za dizajniranje zbiljskoga: danas ljudi ne razmjenjuje ideje i iskustva, već kao posljedica televizije, javlja se situacija da međusobno razmjenjujemo slike (Postman 97 ∞ 8).

Slično tome, kad govori o masovnim medijima i prirodi poruka koje oni prenose, Hanson zaključuje kako su poruke u većini slučajeva kratkoročne

Prvi poredak simulakra vezan je uz razdoblje rane modernosti, drugi uz modernost, a treći postmodernost. Rana modernost obuhvaća razdoblje od renesanse pa do industrijske revolucije, a “renesansi je simulakr usredotočen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednosti” (Kalanj 18). Modernost, tj. drugi poredak simulakra, uključuje razdoblje industrijske proizvodnje. Kako objašnjava Baudrillard u L’échange symbolique et la mort, “s industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. (...) Izvorište im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji industrijskog simulakra.”5 Ključnu značajku industrijskog simulakra tako tvore predmeti i znakovi koji se proizvode u serijama, zahvaljujući tehničkoj reproduktibilnosti.

Prema Baudrillardovoj teoriji, danas živimo u trećem poretku simulakra. Taj je poredak de∫niran kao “poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih struktura znakova i značenja.” (Kalanj 19). U svijetu simulakra slika ili označitelj nadomješta neposredno iskustvo, a za Baudrillarda je to svijet simulacija, “koje su lišene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala” (Kalanj 20 - 1).

U tom smislu ukida se kontrast između realnog i imitacije, simulacije i zbilje, već su na snazi, kako

5 Baudrillard, Jean: L’échange symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 84., citirano prema: Kalanj 18

Kalanj objašnjava, samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. Baudrillard drži da su masovni mediji obilježje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potrošnje prerastaju u novi univerzum komunikacije te konstatira da je razdoblje proizvodnje i potrošnje preraslo u u epohu međuodnosa i povratnih veza. Također, Baudrillard tvrdi kako živimo u ekstazi komunikacije, a istodobno svjedočimo sveprisutnosti reklame i nestanku javnog prostora, koji je popraćen nestankom privatne sfere. Kako objašnja Kalanj, medijska je praksa izmijenila naš osjet dimenzija prostora i vremena: realnost postaje ono što je predstavljeno kroz televizijski zaslon, a ne oslanja se više na dodir sa stvarnim svijetom.

U netom spomenutim postavkama jasno su vidljive poveznice s idejama Marshalla McLuhana.

U tom smislu Baudrillard potvrđuje McLuhanovu tezu da je medij poruka, tj. da je bitna forma, a ne sadržaj pojedinog medija. Također, funkcija se medija po Baudrillardu sastoji u tome da pojedince smjeste u univerzum simulakra u kojem je nemoguće praviti razliku između spektakla i stvarnosti (Kalanj 21). Vijesti su u tom svijetu samo kolaž niza površinskih slika, a “svaka je slika simulakr odnosno savršena kopija bez originala”(Kalanj 22), a vijesti su slike slika, tj. hiperrealnost.

Upravo se na opisanu situaciju referira i Jack Kerouac u svom autobiografskom romanu Vanity of Duluoz, posljednjem koji je tiskan prije Kerouacove smrti. U navedenom romanu Kerouac opisuje vrijeme koje je neposredno prethodilo radnji roma-

222 223

interpretativno prevesti kao posebnu vrstu sociološke historizacije s metodičkog stajališta kritike ekonomije znaka.” (Kalanj 18).

Everybody’s begun to lie and because they lie they assume that I lie too. . . . Thus that awful new saying: ”You’re putting me on.” My name is Jack (”Duluoz”) Kerouac and I was born in Lowell Mass, on 9 Lupine Road on March 12, 1922. ”Oh you’re putting me on.” I wrote this book Vanity of Duluoz. ”Oh you’re putting me on.” It’s like that woman, wifey, who wrote me a letter awhile ago saying, of all things, and listen to this: ˇYou are not Jack Kerouac. There is no Jack Kerouac. His books were not even written.” They just appeared on a computer, she probably thinks, they were programmed, they were fed informative confused data by mad bespectacles egghead sociologists and out of the computer came the full manuscript, all neatly typed doublespace, for the publisher’s printer to simply copy and the publisher’s binder to bind and the publisher to

distribute, with cover and blurb jacket. so this inexistent “Jack Kerouac” could not only receive two-dollar royalty check from Japan but also this woman’s letter. (Kerouac 1967, 12)

Iz upravo navedenog citata iz romana Vanity of Duluoz moguće je iščitati Kerouacovu kritiku zatečenog stanja ∞ stvarnosti u kojoj svi lažu, tj., odlučimo li uporabiti Baudrillardovu terminologiju, realnosti u kojoj je okružen simulacijama. Opisana situacija uzrokuje stanje u kojem se javlja nestabilnost znaka i propitivanje prirode zbiljskoga.

Ono što je pismo čitateljice Kerouacu signaliziralo je upravo brisanje Jacka Kerouaca kao osobe te postojanje jedino simulakra Jacka Kerouaca, čijem je stvaranju potpomogao i medij televizije. Međutim, iz ranije spomenutog ulomka iz romana Vanity of Duluoz moguće je zaključiti kako u slučaju da osoba Jacka Kerouaca doista ne postoji, u lancu stvaratelja simulakra javljaju se: računalo u kojem se pojavljuje tekst, izdavač, tiskar i distributer, a svi oni čine lanac koji oblikuje i promovira simulakrum Jacka Kerouaca.

Prema Stevenu Womacku, autoru članka “Popular Cultural Media Representations of Beat Culture, or Jack Kerouac Meets Maynard G. Krebs”, lik Maynarda G. Krebsa iz popularne televizijske serije The Many Loves of Dobie Gillis, bio je odraz razočaranja koje je karakteriziralo generaciju bitnika.

U literaturi je općenito prihvaćena tvrdnja kako je fenomen bitničke generacije pisaca izrastao iz posvemašnjeg očaja koji je uslijedio nakon raza-

224 225

na Na cesti. Naime, u Vanity of Duluoz obuhvaćeno je razdoblje od 1936. godine pa do 1942. godine.

Kerouac se u romanu javlja kao pripovjedač i protagonist, no od uvodnih je stranica romana vidljiv odmak u načinu fokalizacije u odnosu na primjerice, roman Na cesti. Iako Kerouac u ovom romanu koristi ime Jack Duluoz, ono što odskače jest njegovo poimanje vlastite ličnosti kao nepostojeće, a samim time i autoreferencijalno upozorava čitatelja kako je i cijela autobiogra∫je nepouzdana.

Naime, Kerouac se poziva na pismo čitateljice koja tvrdi kako on nije Jack Kerouac, štoviše, kako Jack Kerouac ne postoji, a njegove knjige nikad i nisu bile napisane:

6 Članak je objavljen u časopisu Playboy u lipnju 1959. godine.

korijene i žudnju ljudske duše. Na istom mjestu Kerouac oštro napada i tvorce zlih ∫lmova o beat generaciji u kojima bitnici siluju nevine kućanice.

Kao što je moguće naslutiti iz izjava Jacka Kerouaca, slika bitnika koju je nudila televizija razlikovala se od izvorne ∫lozo∫je pisaca bitničke generacije i njihovih poklonika. Kako primjećuje Womack, televizija je ubrzo nakon pojave bitničke generacije pokušala tip bitnika translatirati na male ekrane u formi sitcomova. Jedan od prvih likova bio je Gerald Lloyd (Kookie) Kookson III. kojeg je utjelovio Ed Byrne u seriji Sunset Strip. Međutim, iako nije bio prvi, prema utjecaju na popularnu kulturu zasigurno najpamtljiviji bitnik malih ekrana bio je lik Maynarda G. Krebsa, kojeg je u popularnu svijest utkao glumac Bob Denver u seriji The Many Loves of Dobie Gillis. Prema Chibeauu7, Maynard G. Krebs bio je osmišljen kao sporedni lik koji je bio utjelovljenje boemskog mladića, neradnika i pripadnika tada popularne bitničke supkulture. Osim što je svojim izbjegavanjem rada i suprotstavljanjem vrijednostima američke radničke klase bio ono što je javnost smatrala beat generacijom, i svojim je vanjskim izgledom podupirao sve stereotipe o bitničkoj modi: nosio je kozju bradicu i široku košulju, a kao bitnika odavali su ga još i pogrbljeni hod, korištenje slenga te korištenje poštapalice “kao”(u originalu like) te činjenica da je slušao jazz, koji je generaciji beat pisaca poslužio

7 Chibeau, Edmond. ”Dobie Gillis: The Structural Strategy of Juxtaposing the Teenage Outsider and the Mainstream Sitcom Family”

226 227

rajućih učinaka Drugog svjetskog rata. Sama riječ beat, koja je označila upravo iznevjerenost ideala prijeratnog razdoblja, bila je ključna u procesu oblikovanja de∫nicije ciljeva skupine autora koji su se prozvali beat generacijom.

Jack Kerouac, koji je nakon 1957. godine i izdavanja romana Na cesti postao ključna ličnost među autorima beat generacije, bio je ujedno i prvi pisac koji je riječ beat uporabio u kontekstu nove književne pojave na kulturnoj sceni. Međutim, kako je Kerouac ustvrdio u svom članku naslovljenom “The Origins of Beat Generation”6, riječ beat je u početku značila siromašno, tužno, jadno, iscrpljeno, a vezivala se uz skitnice i spavanje u podzemnoj. No, kako Kerouac primjećuje, 1959., kad je izdan članak, značenje riječi beat ima prošireno značenje i obuhvaća i opis ljudi koji ne spavaju u podzemnoj željeznici, a termin “Beat Generation” je postao tek slogan ili oznaka za revoluciju manira u Americi (prema: Womack). Kerouac je tako smatrao kako je njegova koncepcija bitničke ∫lozo∫je i kulture umnogome pogrešno shvaćena u javnosti, čemu je doprinijela pogrešna interpretacija popularnih medija. Tako je u svom ranije spomenutom članku u Playboyu svoje nezadovoljstvo iznio na sebi svojstven način, osuđujući one koji vjeruju kako Beat generacija označava zločine, delinkvenciju, nemoralnost i amoralnost te žaleći one koji navedenu kulturu napadaju ne shvativši njene

Vezano uz općenitu sliku bitničke generacije pisaca prisutnu u javnom mnijenju, David Halberstam u svojoj studiji The Fifties primjećuje kako, usprkos svojoj književnoj produkciji, kod navedene generacije pisaca njihovi životi ipak postaju važniji od djela i književnog značaja (Halberstam 112). Predodžba o bitnicima tako u prvom redu obuhvaća bitnike kao ikone popularne kulture, a njihov književni doprinos također se često promatra kroz ∫lter njihovih biogra∫ja. Tako u drugi plan često zapada činjenica kako je Kerouac kao autor nagovijestio neke od postmodernih tendencija, a kritičari su tek relativno kasno uvidjeli pred-postmodernističku hibridnost Kerouacovih književnih ostvaraja, koje primjerice uočava Ronna C. Johnson (23).

Dok Kerouac svojim literarnim formama tek nagoviještava postmodernizam, moguće je ustvrditi kako je njegova medijska osobnost prerasla njegovu književnu osobnost, utjelovljujući tako postmodernizam. Johnson tako u svom radu ”‘You’re putting me on’: Jack Kerouac and the Postmodern Emergence” ustvrđuje kako je sam Kerouac postao komodi∫cirani object tj. ikona masovnih medija (Johnson 23).

Istinitost ove tvrdnje moguće je potkrijepiti analizom Kerouacovog gostovanja u televizijskoj emisiji The Steve Allen Show 1959. godine, koja postaje ogledni primjer recepcije Kerouaca u javnosti. U navedenoj emisiji, kako će to biti vidljivo iz transkripata Ronne C. Johnson, voditelj pokušava istaknuti pojedine detalje iz tada već kreiranog

228 229

kao jedna od ključnih inspiraciju pri oblikovanju književnih proglasa i manifesta, ali i stila.

Kako Chibeau primjećuje, Maynardovi autori su ga osmislili kao bezvrijednog autsajdera, namijenivši mu beznačajnu ulogu, no publika ga je prihvatila kao egzistencijalističkog antiheroja. Chibeau tvrdi kako ga je tinejdžerska publika umjesto kao budalu iščitavala kao heroja. Ono što se mladoj publici, kojoj je serija i bila namijenjena, posebno svidjelo, jest Krebsova uporaba poštapalica i njegove dosjetke, koje su uzbuđeno oponašali sljedećeg dana u školi. Primjeri koje u ovom kontekstu navodi Chibeau jesu: kad bi netko u epizodi spomenuo Maynardovo ime, on bi se pojavio u kadru s pitanjem: “You rang?”, a kad bi netko spomenuo riječ posao, Maynard bi zadrhtao od straha i povikao “Work?!”. Međutim, zanimljivo je kako pojedine poštapalice poput, “like wow” nisu bile proizvod scenarista serije već su bile preuzete iz govora bitnika.

U tom smislu potvrđuje se teorija kako televizija pruža presliku stvarnoga života, perpetuirajući društvene norme i zakonitosti. No, budući da je lik Maynarda G. Krebsa zaživio u životima tinejdžera koji su ga pobožno pratili na ekranima, Mimi White u svojoj studiji Tele-Advising: Therapeutic Discourse in American Television ističe kako nije istina da televizija samo preslikava kulturne prakse. Ona tvrdi kako TV, kao egzemplarni način suvremenog kulturnog izričaja, značajno transformira kulturne i društvene prakse na koje se referira i koje rekombinira (White 180).

-tipkača i u skladu s principima tržišta, ponuditi doživljaj koji se očekuje. Tako je Kerouac trebao sudjelovati u još jednom vidu simulacije: u studiju je valjalo odglumiti tipičnu bitničku večer čitanja uz zvuke jazz glazbe. Kako Johnson objašnjava, komodi∫kacija Kerouaca kanibalski izjeda umjetničku originalnost koja je zapravo iznjedrila njeovo televizijsko pojavljivanje. Voditelj tako uporno pokušava Kerouaca svojim doskočicama i pitanjima trivijalizirati, ističući njegovo tipkanje, koje u ovom kontekstu služi kao sinomin za spontanu prozu, svodeći je na bitnički klišej. Međutim, kako objašnjava Johnson, Kerouac je svjestan svoje pozicije u kojem je model zamijenio stvarno stanje te pokušava preokrenuti nastalu situaciju. Tako Kerouac u nekoliko navrata pokušava objasniti kako, suprotno raširenom vjerovanju, svoje simbolističke, ozbiljne i impresionističke romane piše olovkom. Međutim, voditelj zanemaruje Kerouacove odgovore, uvijek se iznova vraćajući pitanju tipkanja na roli papira. Publiku naime zanima kakav papir Kerouac koristi, gdje ga kupuje, pa voditelj i postavlja takva pitanja: STEVE ALLEN: I’ve heard that you write so fast that you don’t like to use regular typing paper but instead you prefer to use one big long roll of paper. Is that true?

JACK KEROUAC: Yeah. When I write narrative novels I don’t want to change my narrative thought, I keep going.

ALLEN: You don’t want to change the pages at the end, you mean-Oh, teletype paper. Where do

230 231

mita o Kerouacu kao ikoni bitničke generacije, izostavljajući pritom iz diskursa sam roman Na cesti kao književno djelo i naglašavanjem biografskih činjenica koje su Kerouaca prometnule u pisca “koji je poznat po tome što je poznat” (Johnson 24). Nakon objavljivanja romana Na cesti, Kerouac se zbog svog proglašenog subverzivnog stava prema dominantnoj srednjostrujaškoj kulturi te načina života i tehnike pisanje, prometnuo u književnu, ali i općenito zvijezdu popularne kulture, utjelovljujući samu srž bitničkog pokreta. Ubrzo je književna produkcija generacije zapala u drugi plan, a robna vrijednost medijski stvorene slike Kerouaca iskorištavana je i u reklamne svrhe: Kerouacov se lik tako pojavljuje i u Gapovoj reklami za hlače 1993. godine. Ikoničnost Kerouacove osobe moguće je protumačiti u Baudrillaurdovim terminima medijske teorije kao simulakr.

Iz razgovora koji Kerouac vodi s voditeljem emisije moguće je iščitati činjenicu kako se iz vida gubi “stvarni Kerouac”, a promatra se njegova simulacija. Naime, kako objašnjava Baudrillard, simulacija funkcionira tako da strukturira iskustvo na način da proizvodi zbilju po uzoru na model, erodirajući razlike među njima i zamjenjujući zbilju modelom. U tom smislu, simulakrum Kerouaca, koji obuhvaća njegovu medijsku sliku mahnitog umjetnika koji nevjerojatno brzo tipka, negira zbiljskog Kerouaca, uključujući njegovu literarnu produkciju.

Gostovanje u The Steve Allen Showu imalo je jasnu ulogu ∞ predstaviti publici sliku Kerouaca-

Tako je moguće zaključiti kako je u postmodernom diskursu “slika” Kerouaca stvarnija od same zbilje, ili kako to objašnjava Johnson, “slika” Kerouaca je Ωuktuirajući, neodređeni označitelj drugog reda, kopija čiji original nikada nije postojao. Međutim, iako je kao dio svog nastupa Kerouac trebao pročitati dio iz svog objavljenog romana Na cesti, s ciljem njegovog promoviranja i poticanja njegove prodaje, Kerouac odlučuje čitati dio iz svog tada još neobjavljenog romana Visions of Cody. U tom trenu

Kerouac podriva koncepciju emisije i njeno perpetuiranje određene slike tipkača, a ne pisca, ikone, a ne osobe, simulacije, a ne zbilje. Međutim, njegov pokušaj da ponovno ispiše komodi∫cirajuće diskurse televizijskog medija, koji od pisca pravi zabavu, nije posebno uspješan, budući da većina gledatelje vjerojatno nije primjetila činjenicu kako on ne čita ulomak iz romana Na cesti. Time Kerouac ipak ne uspijeva iskoračiti iz svoje ikoničnosti.

Zaključak Kerouac pristupa pisanju kao trenutku povezivanja sebe i čitatelja, a želeći postići iskrenost, svoje je djelo doživljavao kao tkanje “istinitih romana” i posve osobnih razgovora u kojima sve pokušava razotkriti (Trudeau 44), a ograničavanje na zadanosti pisanog teksta onemogućilo bi dostizanje potpune iskrenosti. U skladu s navedenim tendencijama, Kerouac je zagovarao tečnost teksta svojstvenu govoru ili pak improvizacijama u izvedbama jazz glazbe, približivši se tako stvaranju književnosti na razmeđi govora, pisma i izvedbe, a samim time, svoju je prozu oblikovao po uzoru na određene zakonitosti koje vladaju u mediju govora.

Crpeći inspiraciju iz glazbe i samoga govora te uključenosti u mnogobrojne izvedbe bitničke poezije, Kerouac je u svoja djela pokušao ugraditi upravo elemente govora i performansa, što bi prozu naposljetku učinilo surogatom za ostale oblike i vrste izražavanja. Svoje je stavove o željenoj formi i sadržaju spontanog proznog djela ugradio u svoj popis temeljnih zahtjeva spontane proze. Upravo

232 233

you get it? Where do you get the paper?

KEROUAC: In a very good stationery store.

ALLEN: I see. K KEROUAC: When I write my symbolistic, serious, impressionistic novels I write them in pencil.

ALLEN: Oh yeah? I’ve seen a lot of your poetry written in pencil but I didn’t realize that’s how you worked on the prose stuff.

KEROUAC: For narrative it’s good. . . .

ALLEN: Well, about this point actually we planned to have Jack read some poetry, and while looking again through his book the other day it struck me, it occurred to me all over again, that his prose is extremely poetic. I think it’s probably more poetic than that of, who else writes poetic type prose, Thomas Wolfe?

KEROUAC: Walt Whitman. ...In Specimen Days.

Walt Whitman’s Specimen Days.

ALLEN: I see. I thought you were putting me on there for a minute.

KEROUAC: No. (Johnson 26 -7)

primjenjivan u svim slučajevima Kerouacove književne produkcije te da je Kerouac izjednačio uporabu pisaćeg stroja s potpunom spontanošću govora koju je tražio u pisanoj prozi. No, kako je ovaj rad pokušao pokazati, Kerouac je pisaći stroj ipak doživljavao tek kao jednu od novih mogućnosti širenja iskustva i reformu poznatih tehnologija koje je moguće uporabiti u književnom stvaralaštvu.

U daljnjem je tekstu istraženo kako je televizija kao medij zabave pomogla u izgradnju ovog simulakra, kolaža površinskih slika, perpetuirajući iluziju o Kerouacovu stvaralaštvu isključivo kao o tipkanju i naglašavajući time ulogu tehnologije u percepciji bitničke generacije pisaca. Kao što je istaknuto kroz analizu Kerouacovog gostovanja u televizijskoj emisiji The Steve Allen Show, Kerouac je, svjestan svog položaja, pokušavao razbiti jednoznačnu projekciju o sebi kao tipkaču i bitničkoj generaciji kao anomaliji u književnoj povijesti.

Kao čin subverzije u navedenoj je emisiji tako odlučio ne sudjelovati u još jednoj produkciji iluzije te je, usprkos očekivanjima publike i najavi voditelja kako će se u tom trenutku odviti reprodukcija jedne od poznatih bitničkih glazbeno-književnih večeri, Kerouac odlučio čitati odlomke iz svog još neobjavljenog djela.

Svijest o sudjelovanju u svijetu simulakra u kojem slika ili označitelj nadomješta neposredno iskustvo, Kerouac ispoljava u svojim autobiografskim zapisima. U postmodernističkom tonu naglašavao je kako je Jack Kerouac postao simulakr, model koji u zbilji nema oslonca pa više ne

234 235

sam povijesno-politički, a time i društveni i književni kontekst koji je iznjedrio Kerouacov izričaj umnogome je vezan uz izvedbene umjetnosti, u smislu utjecaja jazz glazbe te čitanja poezije tijekom čestih književnih večeri upriličenih u krugu bitničkih književnika. Međutim, kritičari su tek nedavno odlučili istražiti upravo tehnološki i medijski segment Kerouacovog književnog rada.

Zvuk i Kerouacova artikulacija zvuka postali su poziv na slušanje kako bi se dublje razumjela njegova struktura književnoga teksta. Kako su se Kerouac i bitnici usredotočavali na zvuk, neizbježno su se sve više okretali prema usmenoj izvedbi kao sredstvu istraživanja spontanosti. Upravo je pojam orature kao koncepta književnosti koji briše strogo granice između usmene i pisane književnosti Kerouacu ponudila platformu za improvizaciju i spontano stvaranje te inkorporaciju medija govora u medij pisma i tiska.

Osim medija govora i pisma te razlikama među njima koje je Kerouac na određeni način pokušao pomiriti u svojoj teoriji spontane proze, kroz ovaj se rad pokušalo ukazati na činjenicu kako je u izgradnji ikoničnosti Kerouaca kao najpoznatijeg autora bitničke generacije ključnu ulogu odigrala tehnologija pisaćeg stroja. Naime, kao što je ranije navedeno, mit o Kerouacovom bjesomučnom maratonskom tipkanju pri produkciji romana Na cesti postao je ključnim elementom u simulakru Kerouaca kao bitničke ikone. Iluzija koja je zaživjela u široj javnosti jest kako je Kerouacov manifest sadržan u “Essentials of Spontaneous Prose” doslovno

Liter atur a Baudrillard, Jean. Simulacija i zbilja. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2009.

Belgrad, Daniel The Culture of Spontaneity: Improvisation and the Arts in Postwar America. Chicago: The University of Chicago Press, 1998.

Benjamin, Walter. “The Work of Art in the Age of Its Technological Reproducibility” u: The Norton Anthology of Theory and Criticism. New York, London: W.W. Norton and Company, 2010. 1051-1072.

Bolter, Jay D. i Richard Grusin. Remediation: Understanding New Media. London/Cambridge: MIT Press, 2000.

Charters, Ann. Introduction. On the Road. Jack Kerouac.

London: Penguin, 1991.

Chibeau, Edmond. ”Dobie Gillis: The Structural Strategy of Juxtaposing the Teenage Outsider and the Mainstream Sitcom Family”. 12. veljače 2014. <http://www.easternct. edu/~chibeaue/paper-frm.html> Cunnell, Howard. Predgovor “Fast This Time: Jack Kerouac and the Writing of On the Road” u On the Road: The Original Scroll. Jack Kerouac. Ur. Cunnell, Howard. London/New York: Penguing Group, 2007.

Dardess, George “The Delicate Dynamics of Friendship: A Reconsideration of Kerouac’s On the Road”. American Literature. 46.2 (svibanj 1974.) 20. siječnja 2014. <http:// www.jstor.org/stable/2924693> Dardess, George “The Logic of Spontaneity: A Reconsideration of Kerouac’s “Spontaneous Prose Method”. Boundary, 3.3 (1975): 729-746. 20. siječnja 2014. <http://www.jstor.org/ stable/302187> Halberstam, David. The Fifties. New York: Open Road Integrated Media, 1993.

Hanson, Ralph E. Mass Communication: Living in a Media World.

Washington: C. Q. Press, 2008.

Harris, Oliver. “Cold War Correspondents: Ginsberg, Kerouac, Cassady, and the Political Economy of Beat Letters”.

Twentieth Century Literature. 46.2 (ljeto 2000): 171-192.19. veljače 2014. <http://www.jstor.org/stable/441956>

236 237

predstavlja stvarnu osobu, potkrepljujući tu izjavu pismima čitatelja. Kako je razvidno iz Kerouacova pojavljivanja u televizijskoj emisiji, usprkos Kerouacovim nastojanjima da ukaže na razliku između simulacije i zbilje, jasno je kako će simulakr Kerouaca ipak ostati na snazi, pretvarajući ga za većinu čitateljske publike u pisca koji je poznat po tome što je poznat, a uz pomoć televizijskog zaslona ukinut je kontrast između realnog i imitacije.

White, Mimi. Tele-Advising: Therapeutic Discourse in American Television. Chapel Hill: The University of North Carolina Press, 1992.

Hunt, Tim. Kerouac’s Crooked Road: The Development of a Fiction.

Edwardsville: Southern Illinois University Press, 2010.

Womack, Steven. ”Popular Cultural Media Representations of Beat Culture, or Jack Kerouac Meets Maynard G. Krebs”.

12. veljače 2014. <http://pcasacas.org/SiPC/24.3/Womack. htm>

Johnson, Ronna C. ”You’re putting me on: Jack Kerouac and the Postmodern Emergence”. College Literature. 27.1.

Teaching Beat Literature (zima 2000): 22-38. 11.siječnja 2013. < http://www.jstor.org/stable/25112494> Jones, James T. Map of the Mexico City Blues: Jack Kerouac as Poet.

Carbondale/ Edwardsville: Southern Illinois University Press, 1992.

Kalanj, Rade. “Predgovor: Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda”. Simulacija i zbilja. Jean Baudrillard. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2009. 7-32.

Kerouac, Jack. On the Road. London: Penguin Books Ltd. 2000.

Kerouac: On the Road: The Original Scroll. Ur. Howard Cunnell.

London/New York: Penguing Group, 2007.

Kerouac “The Origins of Beat Generation”. Playboy. Lipanj 1959.

Kerouac, Jack. Vanity of Duluoz. New York: Penguin Books, 1994.

Kerouac, Jack. Windblown World: The Journals of Jack Kerouac 19471954. Ur. Brinkley, Douglas. New York: Penguin, 2006.

Ong, Walter J. Orality and Literacy: The Technologizing of the World.

London, New York: Routledge, 2012.

Podhoretz, Norman. “The Know-Nothing Bohemians”. Beat down to your soul: what was the Beat generation? Ur. Charters, Ann. New York: Penguin Books, 2001.

Postman, Neil. Amusing Ourselves to Death: Public Discourse in the Age of Show Business. New York: Penguin Books, 2006 Roach, Joseph. Cities of the Dead: Circum-Atlantic Performance.

New York: Columbia University Press, 1996.

Trudeau, Justin. Jack Kerouac’s Spontaneous Prose: A Performance Genealogy Of The Fiction. Doktorska disertacija. Lousiana State University, 2006. 12. veljače 2014. <http://etd.lsu. edu/docs/available/etd05312006181403/unrestricted/ Trudeau_dis.pdf>

238 239

Holmes, John Clellon. “This is the Beat Generation”, 1952.

19. veljače 2013. <http://www.litkicks.com/Texts/ ThisIsBeatGen.html>

Robotika: jučer, danas, sutra “Nezgrapni, snebivljivi ko deca, / Sa svetlošću neona umesto očiju / Pojavili su se na Zemlji roboti / Mehanički čudaci...”1.

1 Aleksandar Kondratov: Razgovor sa robotom, Mlado pokolenje, Zagreb, 1967., str. 28

P

Pogled u prošlost ravi značaj industrijske revolucije i razlog zbog čega su promatrači bili obuzeti strahopoštovanjem je u tome da strojevi na parni pogon i ljudi koji ih opslužuju čine tvornički sustav (Kennedy 2002:87).

Kennedy u knjizi Priprema za 21. stoljeće ističe kako ima puno sličnosti između parnog stroja i robota: oba predstavljaju novi način proizvodnje koji istodobno reducira ∫zičke napore radnika i povećava sveukupnu produktivnost. Robotika kao i parni stroj djeluje na međunarodnu konkurentnost jačajući proizvodnju stanovništva, a ostavljaju snažan dojam na posjetitelje koji se prvi put suoče s novom tehnologijom.

Samo dva stoljeća kasnije nalazimo se na pragu još jedne revolucionarne promjene koju predvodi trenutačno Japan, a promjena se odnosi na zamjenu ljudskih bića robotima i drugim automatiziranim uređajima.

U mnogim se svojim knjigama Jules Verne bavi budućnošću tehnike, tako u njegovu romanu Dvadeset tisuća milja ispod mora, koji je objavljen 1870., radnja se zbiva u podmornici; podmornice su postojale i u njegovo doba, ali je nezamislivo da bi one poput Nautilusa u njegovoj knjizi, mogle prevaljivati tisuće kilometara. Trebalo je proći još osamdesetak godina da se takva podmornica zaista i pojavi (Newth 2003:11).

Stvoren je elektronički novac. Novac predstavlja (statusni) simbol, omogućuje i olakšava život, međutim sam po sebi nema nikakvu cijenu: u slu-

240 241

Natalija Habulin

2 Knjiga Kratka povijest budućnosti napisana je 1999. godine, a kod nas je izašla 2003.

se radi na tome da se smanjuju i roboti. Više o nanorobotici pisat ću u poglavlju o vrstama robota.

Ako pogledamo unatrag, ono što je značila industrijska revolucija, danas znači (prebrzi) razvoj računala. Današnja se zanimanja biraju u skladu s razvojem tehnologije. Možda se i s pravom plaše oni koji misle da će zbog pre/naglog razvoja robotike ostati bez posla.

O porijeklu riječi robotika i robot Možemo naići na nekoliko autora3 koji pišu o porijeklu riječi robot i robotika te njihovom značenju.

Svaki od njih nudi isto tumačenje. Paul Kennedy u knjizi Priprema za 21. stoljeće objašnjava da riječ robot potječe od češke riječi robotnik što u prijevodu znači kmet, a korijen riječi je robot (Kennedy 2002:89).

Autor Ivan Petrović u članku Čovjekoliki roboti i robotizirano društvo navodi da sama riječ robot potječe od staroslavenske riječi robota, što znači rad, odnosno teški rad. Riječ robot prvi je upotrijebio češki dramatičar Karel Čapek 1920. godine u svojoj utopističkoj drami R.U.R. (Rossum’s Universal Robots).

Eirik Newth u knjizi Kratka povijest budućnosti piše isto kao i Kennedy: riječ robot dolazi od češke riječi robota što znači rad.

3 Paul Kennedy: Priprema za 21. stoljeće, Adamić, Rijeka, 2002.; Aleksandar Kondratov: Razgovor sa robotom, Mlado pokolenje, Zagreb, 1967.; Eirik Newth: Kratka povijest budućnosti; Projekti i vizije za treće tisućljeće, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.; Ivan Petrović: Robotika u riječi i slici: Čovjekoliki roboti i robotizirano društvo, ISSN 0005-1144 ATKAAF 45(1-2), 97-103 (2004); Petter B. Scott: Robotička revolucija, August Cesarec, Zagreb, 1987.

242 243

čaju nevolje ne možemo ga ni jesti ni piti. On je (samo) simbol vrijednosti koju netko posjeduje.

Sredinom 50-tih pojavljuju se prve kreditne kartice koje su pri plaćanju zamijenile novac, a danas možemo kupiti robu bez ijedne banknote ili kovanice. Od elektroničkog novca ima koristi i okoliš. (Newth 2003:122).

U proteklom vremenu nismo ni sanjali da će razvoj računala poprimiti toliku ekspanziju. Prva su računala bila ogromna i teška, kao uostalom i roboti, a danas imamo računala tako mala, u svakom trenutku nadohvat ruke i pritiskom jednog dodira, cijeli svijet imamo na dlanu. Doslovno. Evo što je naveo Newth 20032. godine: Kad kompjuter više ne bi morao imati tipkovnicu, mogao bi postati stvarno sićušan. Takvo bi se računalo dalo proizvoditi jeftino i možda ga već mnogo prije 2050. godine nađemo na vrlo neobičnim mjestima. On bi se, primjerice, dao ugraditi u odjevne predmete. Kompjuter bi mogao biti dio “misleće odjeće” i kad mu se obratimo u dugmetu zašivenom za ovratnik, on bi mogao pripaziti na vanjsku temperaturu ili pak boju i uzorak tkanine prilagoditi našemu trenutačnom raspoloženju (Newth 2003:127).

Razvojem računala razvija se i robotika. Danas se govori o robotima koji će imati svijest čovjeka i smatra se da će do 2100. robotika posve preuzeti ljudske poslove. Kako se računala smanjuju, tako

4 Navedeni odlomak napisan je na hrvatskom jeziku. U originalu je pisan srpskim jezikom . (nap. a.)

Tesla - začetnik robotike “To što vidite, nije nikakav bežični torpedo”, uzviknuo je Tesla s bleskom u očima, “već prvi iz rase robota, mehaničkih ljudi, koji će obavljati teške poslove ljudskoga rada.” (Matić 1989: 136).

Nikola Tesla predvidio je niz dostignuća koja su se tek kasnije realizirala, kao što su robotika, radioveza, globalna komunikacijska mreža (internet), televizor, kompjuter, zrakoplovi s vertikalnim uzlijetanjem, laser, nuklearni akceleratori i korištenje čestičnih zraka za tehničke i vojne primjene, krstareće rakete, novi tipovi turbina, koncept radara, vakuumaska cijev, Ωourescentna svjetiljka, Zemljini sateliti u geostacionarnoj orbiti itd. (Paar 2007:199).

U knjizi Teslino proročanstvo (poglavlje: Tesla kao začetnik robotike) Milovan Matić iznosi odlomak u kojem Tesla objašnjava mišljenje o robotima i koja bi bila njihova funkcija: “Nameravam da pokažem da se automat, ma kako to sada izgledalo nemogućno, može tako napraviti da ima “svoj vlastiti um”, a pod ovim podrazumevam da će on, nezavisno od operatora, i potpuno ostavljen samom sebi, biti u stanju da, kao odgovor na uticaje spoljašne sredine koji deluju na njegove osetljive organe, mnoge postupke i radnje kao da ima inteligenciju.” (Matić 1989?:135).

Tesla kao praotac robotike iznosio je ideju daljinskog upravljanja i izgradnju automata-robota koji

244 245

Peter B. Scott u knjizi Robotička revolucija piše da je riječ robotika izmislio majstorski pisac znanstvene fantastike Isaac Asimov u svojim klasičnim pričama o robotima, koje su, u vrijeme pisanja bile neobične po tome što su kazivale kako roboti ne samo što ne nanose zlo čovjeku već mu zapravo pomažu.

Asimov je prvi puta iznio Tri zakona robotike u priči Runaround objavljenoj u izdanju Astounding Science Fictiona u ožujku 1942. godine. Tada se po prvi puta riječ robotika pojavila u tiskanom izdanju.

U knjizi Razgovor sa robotom Aleksandara Kondratova nailazimo na odlomak koji objašnjava porijeklo riječi robot.

Riječ robot nisu izmislili znanstvenici. Evo što o njezinom porijeklu kaže poznati češki pisac Karel Čapek. Jednom je zamislio sadržaj novoga komada. S tom idejom požurio je bratu Jozefu, slikaru, koji je u tom trenutku stajao kraj stalka za slikanje i grundirao platno. “Hej, Jozefe!” - povika Čapek. ∞ “Čini mi se da mi se rodila ideja novoga komada.” ∞ “Kakvog?” - promrmlja slikar (on je u pravom smislu mrmljao, jer mu je drugi kist bio u ustima).

Karel Čapek ispriča sadržaj što je mogao kraće. ∞ “Onda piši.” ∞ “Samo ne znam kako da nazovem te vješte radnike. Nazvao bih ih laborži (od engleske riječi labour - rad), ali čini mi se da je to nekako knjiški. ∞ “Onda ih nazovi robotima” - promrmlja slikar, ne ispuštajući iz usta kist, i nastavljajući grundirati platno. (Kondratov 1967: 28, 29).4

“Međutim, 1896. izmislio sam jednu mašinu, potpuno sposobnu za mnoge radnje, ali sam rad na njoj završio tek docnije, 1897. Ovu mašinu sam prikazao i opisao u svome članku u časopisu The Century Magazine, od jula 1900, i u nekim drugim tadašnjim časopisima; a kada sam je, početkom 1898, prvi put javno prikazao, izazvala je senzaciju kakvu još nije izazvao nijedan moj izum.”5 (Matić 1989:136)

Opće je poznato da je Tesla bio vizionar, čovjek ispred svog vremena, a ne samo znanstvenik. Imao je svoju metodu kreiranja i “pretvaranja” misli u stvarnost. Najprije je imao viziju onoga što će tek u budućnosti stvoriti, nakon toga detaljno je svoju viziju konstruirao do posljednjeg detalja. Kad je s tom etapom završio, samo je prenio misao-viziju u stvarnost. Ovo pišem iz dva razloga. Prvi je da još jednom podsjetim kako Tesla je prije svega osjećao stvari unaprijed, može se reći da je predvidio budućnost. U njegovo vrijeme ljudski su životi imali puno niži nivo svijesti nego što je danas. To znači da nekome sa Teslinim sposobnostima uistinu nije bilo jednostavno živjeti jer se takve pojedince smatralo čudacima. On u tom smislu nije bio iznimka.

5 Istaknula autorica ∞ undeline.

Drugi razlog svakako je osmišljavanje stroja, automata, robota. Tesla je živio u razdoblju od 1856. do 1943. godine, a prvi su se roboti pojavili šezdesetih godina prošloga stoljeća, kao rezultat nadgradnje numerički upravljanih strojeva, a kasnije su se roboti razvili u napredne programirljive sustave za složene aktivnosti (Petrović 2003:205). Zato ne čudi što je od svih Teslinih izuma, a ima ih mnogo, mašina sposobna za mnoge radnje, izazvala najveću senzaciju.

“Misao da konstruišem jedan automat, kojim bih dokazao svoju teoriju, pojavila se kod mene odavno, ali na njoj sam počeo da radim tek 1898. kada sam otpočeo ispitivanje bežičnog prenosa. U toku sledeće dve ili tri godine, napravio sam mnoge automatske mehanizme, stavljao ih u paket sa udaljenosti, bežičnim putem, i prikazivao ih posetiocima u svojoj laboratoriji” (Matić 1989:136).

Razvoj robotike Podsjetila bih na slavnog pisca znanstvene fantastike Isaaca Asimova (1920. - 1992.) koji je puno pisao o budućim robotima i bio je uvjeren da robote nikada ne bismo smjeli pustiti k nama ako se ne osjećamo od njih zaštićeno.

Asimov je prvi puta iznio Tri zakona robotike u priči Runaround objavljenoj u izdanju Astounding Science Fictiona, u ožujku 1942. godine: 1. robot ne smije ozlijediti ljudsko biće niti zbog svoje neaktivnosti dopustiti da ljudsko biće pretrpi štetu; 2. robot mora slušati naredbe koje mu daju ljudska bića, osim u slučaju kad bi te naredbe kršile prvi za-

246 247

misle i mogu zamijeniti čovjeka u teškim okolnostima (Paar 2007:202). Funkcija robota je zamijeniti čovjeka u određenim poslovima kako bi se čovjeku olakšao život. Tesla također spominje da bi roboti mogli zamijeniti čovjeka u ratovanju.

Eirik Newth u knjizi Kratka povijest budućnosti iznosi zanimljive stavove o razvoju robotike danas8 i što nas čeka u budućnosti. Kaže: “Ako nam uspije stvoriti misleće strojeve, oni će, kako se nadamo, imati i svijest. Nevolja je samo što mi ne znamo što je ona zapravo. Danas polazimo od toga da je svjesno9 biće ono koje može ne samo misliti nego i osjećati, na koje njegov okoliš utječe, ali koje i samo utječe a svoj okoliš. Na tom važnom području istraživanja nismo se odmakli mnogo dalje od toga. Možda bismo, da o tome doznamo više, morali najprije stvoriti biće obdareno sviješću.” (Newth 2003: 134).

Ističe kako je jedan od najuzbudljivijih istraživačkih projekata devedesetih godina služio za stvaranje “umjetnog života”. “Umjetni život” označava program koji se ponaša kao živi organizam u prirodi, ali postoji samo u kompjuteru. U skladu s tim, informatičari su stvorili umjetne ekosustave u kojima može egzistirati umjetni život. Kompjuterski se organizmi mogu slobodno gibati, ići prema “izvoru hrane”, rasti, ratovati s drugim organizmima te napokon umrijeti, baš kao i organizmi u prirodi, i što je najvažnije: mogu razmnožavati. Oni stvaraju potomstvo.

6 Petter B. Scott: Robotička revolucija, August Cesarec, Zagreb, 1987.

7 Ivan Petrović: Robotika u riječi i slici: Od industrijskih do uslužnih robota, ISSN 0005-1144 ATKAAF 44(3-4), 205-210 (2003) AUTOMATIKA 44(2003) 3-4, 205-210, str. 206.

8 Ističem da je knjiga u Zagrebu izdana 2003. godine.

9 Svijest ž (I ∞i/-šću) 1. sposobnost mišljenja i rasuđivanja o objektivnom svijetu u sveukupnom doživljavanju; svjesnost 2. spoznajna jasnoća, pouzdanost u određivanju nekog predmeta, ukupnoga svijeta i samoga sebe 3. normalno stanje rada osjetila i reagiranja na vanjski svijet; stanje budnosti u: Hrvatski enciklopedijski rječnik, svezak 10, Jutarnji list, Novi Liber, 2002., 2004., Zagreb

248 249

kon; 3. robot mora štititi svoju egzistenciju, osim ako bi to kršilo prvi i drugi zakon.

Joe Engelberger, osnivač Unimationa i kako mnogi smatraju “otac” suvremene industrijske robotike, istakao je da su Tri zakona do današnjeg dana ostala valjanim konstrukcijskim standardima.6 Petrović u svom članku7 navodi kako su za razvoj robotike osobito značajni sljedeći aspekti tehnološkoga napretka: 1) informacijske tehnologije razvijene unutar navedenih tržišno masovnih industrija, roboti kao najΩeksibilniji elementi proizvodnoga pogona imaju središnju ulogu u ovako digitaliziranom, umreženom proizvodnom okruženju 2) kvaliteta glavnih komponenata robotskih sustava sve se više povećava uz istodobno snižavanje cijena 3) napredno programsko inženjerstvo sve više ulazi i u proizvodna okruženja 4) komponentne i sustavi postaju sve manjih dimenzija i sve većeg stupnja integracije 5) tehnološki napredak potiče učinkovitu integraciju u robotici i to na dvije razine: robotski sustav kao ugrađeni sustav (eng. embedded system) i roboti kao elementi automatizacije u tzv. inteligentnom okruženju.

Razvoj robotike postavit će nove životne standarde i ljudi će se u budućnosti prilagoditi njezino razvoju i razvoju kompjuterizacije. Newth tvrdi da će oni (misli na računala odnosno programe koji su u robotima) nama ljudima određivati životni smjer. Ovdje se uistinu može postaviti retoričko pitanje obavijeno paradoksom obzirom na to da čovjek stvara robotiku i računala, a ne obrnuto.

Newth nastavlja: “Dokle god nam za razmišljanje na raspolaganju stoji samo mozak, inteligencija nam vjerojatno neće moći još jako porasti. U slučaju je kompjutera to, međutim, sasvim drukčije.

Kako veličina kompjutera praktički ne poznaje granice, to znači da bi misaoni kompjuteri mogli postati čak i inteligentniji od nas.” (Newth 2003: 140).

Nameće se logično pitanje kako ćemo mi, ljudi, jednoga dana reagirati ako se dogodi da je kompjuterski program postao inteligentniji od nas? “Možda za nas bude ponižavajuće kad više ne budemo mogli shvatiti što je stroj zapravo naumio, i to zato što će on misliti i brže i jasnije od nas.” (Newth 2003:140).

Newth na kraju zaključuje: “Strojevi bi u mnogočemu mogli nadmašiti čovjeka jer žive vječno i za život im treba samo struja.”

Roboti “U zemlji su Dembeliji svi sretni zato što od svega na svijetu u njoj nema jedino rada. Možda jednog dana takve zemlje stvarno i bude. Već danas, naime, postoji pronalazak koji bi od čovjeka

250 251

Naime, Newth smatra da se umjetna priroda ponaša kao i biološka. U umjetnoj prirodi sve počinje umjetnim organizmom, koji uzima “hranu”, razmnožava se i razvija. Obzirom da informatičari nad umjetnom prirodom imaju punu kontrolu, svakako bi se mogli i potruditi da razvoj umjetnih organizama skrenu u smjeru koji odgovara ­ljudima.

U zajednici umjetni se organizmi u umjetnom ekosustavu ponašaju baš kao i biološki organizmi u umjetnom ekosustavu i zbog toga znanstvenici postavljaju pitanje: “S kojim pravom tvrdimo da neki organizam nije živ samo zato što nije sazdan od atoma?” Newth kaže da ukoliko su u pravu, onda je kompjuter nešto daleko više od pukog instrumenta za komuniciranje i ljudskog pomagala.

Tada bismo u svakom kompjuteru mogli vidjeti i spravu koja organizmima nudi životni prostor.

Dalje nastavlja: “Ja ipak polazim od pretpostavke da ćemo sredinom 21. stoljeća već imati prve misleće programe. Pa ako oni i ne budu baš superinteligentni, ipak će biti obdareni sposobnošću daljnjeg razvitka i stalno novog učenja (Newth 2003: 138).

Mnoge su poslove koje danas obavljaju ljudi preuzeli inteligentni kompjutorski programi. U budućnosti ćemo, međutim, programima prepustiti mnogo više odluka zato što oni raspložu znatno širim znanjem od ijednog čovjeka, zato što mnogo brže reagiraju i osim toga nikad ne spavaju. (Newth 2003 :138). O tome pisat ću u posebnom poglavlju.

Velika su većina današnjih robota stacionirani roboti (manipulatori). Glavna prednost, navodi Petrović11, ovih robota je u tome što se njihov radni prostor može strukturirati te time pojednostaviti problem upravljanja. Danas se koriste i mobilni roboti poznati pod nazivom: autonomna vođena vozila12.

Uslužni roboti moraju raditi u nestrukturiranim prostorima bez ikakvih zahvata u njima, pa imaju znatno veći stupanj autonomnosti od industrijskih robota. Svoju autonomnost uslužni roboti temelje isključivo na informacijama iz senzora ugrađenih na njima samima. Mogućnosti primjene uslužnih robota su beskonačne.

Uslužni se roboti mogu razvrstati na razne načine, ali kao prva podjela obično se uzima podjela po osnovnim značajkama prostora u kojima djeluju, tako da su kopneni, vodeni, zračni i svemirski.

(Petrović 2003 :205).

10 “Roboti su strojevi kompjuterski upravljani, koji mogu preuzeti i nove zadaće, samo ako dobiju odgovarajući kompjuterski program” u: Eirik Newth: Kratka povijest budućnosti, Projekti i vizije za treće tisućljeće, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.

11 Ivan Petrović: Robotika u riječi i slici: Od industrijskih do uslužnih robota, ISSN 0005-1144 ATKAAF 44(3-4), 205-210 (2003) AUTOMATIKA 44(2003) 3-4, 205-210 12 engl. Autonomous Guided Vehicles, AGV

Roboti se danas uglavnom koriste u poslovima kao što su zavarivanje, montaža, manipulacija predmetima, bojanje te paletizacija i pakiranje.

Petrović smatra kako potrebno je razvijati nove vrste robota koji će pružati razne usluge ljudima, osobito starim i invalidnim osobama, pošto se smatra da će u budućnosti biti sve više starijeg stanovništva i radno nesposobnog. Očekuje se da će u naredna dva desetljeća razviti nova industrijska grana koja će proizvoditi robote za pružanje usluge građanima. Potencijali uslužnih robota prepoznati su sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća kada su se počeli pojavljivati prvi komercijalni uslužni roboti. Vodeća zemlja u razvoju robotike je Japan. Ovo se također odnosi i na uslužnu robotiku. S pravom se očekuje da će uslužna robotika biti vodeća industrijska grana 21. stoljeća.

Podjela uslužnih robota prema Petroviću dijeli se u trima kategorijama: a) uslužni roboti nastali nadogradnjom industrijskih robota; to su, primjerice, roboti za nalijevanje goriva na benzinskim crpkama, roboti za automatizaciju skladišta, medicinski roboti i sl. b) uslužni roboti nastali nadogradnjom postojećih strojeva za određene primjere - roboti za čišćenje podova, ispitivanje cjevovoda i sl. c) uslužni roboti nastali kao potpuno novi proizvodi razvoj ovakvih robota je rezultat želje za sve većim oslobađanjem čovjeka od poslova koji se mogu automatizirati; roboti za masovnu primjenu kao što su roboti za obavljanje kućanskih poslova, roboti za zabavu i slično.

252 253

mogao preuzeti sav tjelesni rad. A taj se pronalazak zove robot.”10 (Newth 2003:142).

proizvoda gdje primjena robota dovodi do Ωeksiblinosti i sniženja cijene proizvodnje.

Petrović ističe kako buduće primjene industrijskih robota zahtijevaju rješenja koja trebaju otvarati nove horizonte u smislu: — povećanja Ωeksibilnosti proizvodnje - sposobnost prilagođavanja raznim inačicama proizvoda, proizvodnoj količini, životnom vijeku proizvoda i procesa; — prilagodljivosti promjenama tržišnih zahtjeva - brzo i jeftino mijenjanje kon∫guracije proizvodnog pogona; — povećanja inteligencije sustava automatizacije upravljanje kvalitetom proizvodnje autonomno prilagođavanje tolerancijama uzrokovanim tokovima proizvodnih dijelova, procesa i materijala; — povećanja umreženosti - neposredan dostup do procesnih podataka i integracija u sustav automatizacije tvornice; — poboljšanja sučelja čovjek-stroj - promiču se novi oblici poluautomatskog rada robota tj. omogućuju se hibridna radna mjesta u kojima surađuju čovjek i robot te teleoperativni rad u kojemu čovjek s udaljenog mjesta daje naredbe robotu koji ih izvršava — smanjenja troškova proizvodnje - postizanje po cijeni prihvatljiva rada proizvodnog pogona u uvjetima povećane nesigurnosti proizvodnih količina i trajanja proizvodnje određenog proizvoda (Petrović 2003 :207).

254 255

Većina današnjih robota - manipulatora su veliki, tromi, a to otežava brzinu rada. Potrebni su im snažniji motori. S druge strane, neprikladni su za rad u prostorima u kojima se nalaze i ljudi. potrebno je iskreirati robote koji imaju znatno manji omjer težine i opterećenja.

Današnji roboti imaju izvrsna svojstva u smislu ponovljivosti operacija, što je i glavni razlog njihove primjene. Kako bismo dobili što kvalitetnije robote neophodno je razvijati Ωeksibilnija sučelja koja će omogućavati primjenu naprednih postupaka interakcije ljudi s računalima i u smislu njihova programiranja i korištenja, navodi Petrović, te zaključuje da je neophodno razviti takva sučelja koji će omogućiti da se robotima koriste obični građani uz minimalno (ili nikakvo) vježbanje.

Petrović smatra da je ovo je jedan od najvećih istraživačkih izazova u robotici te kako postoji značajna potreba za poboljšanjem interakcije robota s čovjekom i u području održavanja i dijagnostike.

Idealno bi bilo kad bi robot mogao automatski predviđati svoje kvarove i unaprijed preporučiti operateru koju mjeru da poduzme.

Sve je veće zanimanje za dodavanjem mobilnosti ovim sustavima, tako da se danas u industriji standardno primjenjuju mobilni roboti (tzv. autonomna vođena vozila) koji koriste umjetne orijentire za navigaciju u prostoru, što ograničava njihovu primjenu izvan tih prostora.

Industrijski se roboti primjenjuju osobito u proizvodnji hrane, potrošne robe i farmaceutskih

13 Eirik Newth: Kratka povijest budućnosti, Projekti i vizije za treće tisućljeće, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.

14 Ivan Petrović: Robotika u riječi i slici: Čovjekoliki roboti i robotizirano društvo, ISSN 0005-1144 ATKAAF 45(1-2), 97103 (2004)

đenje jednog koraka trebalo oko 5 sekundi. Godine 1993. na dvonožni mehanizam dodali su gornji dio tijela pa se otada govori o čovjekolikim robotima.

Nadalje, prvi prototip čovjekolikog robota Hondin robot P1, imao je gornji dio tijela pa se otada govori o čovjekolikim robotima. Njegov nasljednik robot P2, imao je javni nastup, u prosincu 1996. godine, a već je P3 prvi potpuno neovisan čovjekoliki robot koji je na sebi nosio glavno upravljačko računalo.

Godine 2000. Honda predstavlja svoga novog čovjekolikog robota pod nazivom ASIMO. Honda je za ASIMO razvila novu inteligentnu, Ωeksibilnu tehnologiju hoda pod nazivom i-Walk. ASIMO je prvi robot kojemu nije potrebno unaprijed isprogramirati putanju i slijed koraka i ti su već roboti u ulozi vodiča u muzejima i tvrtkama i u ulozi recepcionara. Čovjekoliki roboti tvrtke Sony: Sony se usmjerio na razvoj zabavnih robota. Prvi je robot bio AIBO, inteligentni psetoliki “kućni ljubimac” predstavljen 1999. godine, a 2000. godine je predstavio svoj prvi čovjekoliki robot SDR-3X iz kojeg je kasnije razvijen QRIO čovjekoliki robot namijenjen za ­zabavu. Čovjekoliki roboti tvrtke Toyota razvija četiri vrste robota: za brigu o bolesnicima, za rad u tvornicama, za nošenje hendikepiranih osoba i za ­zabavu. Čovjekoliki su roboti najsličniji ljudima jer imaju mehanizam sličan čovjekovu hodu. Možemo očekivati da će ova vrsta robota biti najtraženija u budućnosti, čak iz socijalnih razloga (da rade

256 257

Većina industrijskih robota upotrebljava se u tvornicama automobila. Imaju funkciju rezanja metalnih komada, točkastog zavarivanja, bojenja. Obzirom da je ta industrija klasičan primjer sustava tvorničke linijske proizvodnje i montaže koja traži od radnika da obavlja jednoobrazne pokrete koji se stalno ponavljaju, poput automata. (Kennedy 2002 : 89). Čovjekoliki roboti ili kako ih Newth naziva, humanoidni, roboti su slični ljudima, ali “im ne trebaju sličiti do zadnje dlake”13. Newth također objašnjava da nas u budućnosti očekuju andridi roboti sasvim nalik čovjeku. Takvi bi roboti mogli imati plastičnu kožu sličnu čovjekovoj, umjetnu krv i umjetne unutrašnje organe i možda bi ih bilo teško razlikovati od običnih ljudi.

Petrović u znanstvenom članku14 navodi da je japanska tvrtka Honda prva pokrenula razvoj čovjekolikih robota te da je od 1996. godine počela javno predstavljati sposobnosti svojih robota i od tada to čini redovito i vrlo uspješno.U skladu s time, danas postoje četiri najuspješnije tvrtke u razvoju čovjekolih robota: Honda, Sony, Toyota i Kawada Industries. Čovjekoliki roboti tvrtke Honda: razvoj hodajućeg robota počeo je 1986. godine i stalno se razvija velikom brzinom. Prvi je njihov robot zapravo bio dvonožni hodajući mehanizam jer mu je za izvo-

Robotika – pogled u budućnost Newth je u knjizi Kratka povijest budućnosti opisao kakvi bi nas roboti mogli očekivati u budućnosti.

Misli da danas teško možemo i zamisliti da bi jednoga dana roboti mogli preuzeti i najsloženije poslove, da najsposobniji među njima jedva su inteligentniji od skakavaca, ali napominje kako izgled vara te kad roboti jednoga dana odrastu, cijelo će se naše društvo promijeniti.

Postoje roboti koji rade samostalno, kao i oni kojima upravlja čovjek. Prva skupina se danas primjenjuje skoro isključivo u industriji, dok drugi obavljaju sve složenije zadatke.

Prva vrsta robota koju Newth izdvaja su teledirigirani roboti koji obavljaju mnoge poslove koji su za čovjeka opasni. Primjerice, olupinu Titanica istražili su teledirigirani roboti, a koriste se i u dijelovima nuklearnih centrala u kojima je zračenje nedopustivo visoko za čovjeka. Teledirigirani će roboti biti korisni i u budućnosti. NASA već planira njihovu primjenu pri izgaadnji svemirskih brodova i postaja.

Unatoč tome, smatra Newth, budućnost ipak pripada samoupravljivim robotima kojih danas na svijetu ih ima tek nekoliko. Newthova je knjiga

puna zanimljivosti poput ovih: bez robota ne bismo nikad istražili ni druge planete Sunčeva sustava; s robotima u svemiru vezu održavamo pomoću radiovalova; kad je riječ o robotu u blizini Zemlje, komanda do njega dopre u djeliću sekunde; to je dovoljno kratko vrijeme da operater stigne reagirati ako se s robotom dogodi nešto nepredviđeno.

(Newth 2003 : 144).

Dalje nastavlja: kad je robot na Marsu put radiosignala od Zemlje do njega traje i do dvadeset minuta, tako od trenutka kad robot pošalje obavijest da mu se dogodio kvar pa sve dok mu se sa Zemlje ne vrati signal, može proći i punih četrdeset minuta. Vrlo zanimljive činjenice.

Godine 1997. Marsom je zapuzao robot Sojourner. To je prvi od mnogih koje je po planu trebalo poslati do 2010. na Mars.

Newth ističe: “Čuo sam da je na pomolu velika revolucija, tzv. invazija robota, da će još i prije 2000. godine roboti preuzeti skoro sve mehaničke poslove u tvornici, a da će kuće u pravilu imati robovsku poslugu, ali to se nije dogodilo.

Usprkos vrtoglavom razvoju tehnologije i kompjuterizacije izgleda da je primjena robota tek na početku, jer su rijetki u našem društvu. Pokazalo se da je dobar kompjuterski program mnogo teže napraviti nego što se mislilo. Da bi se robot svuda probio, moraju se dogoditi puno veće društvene i kulturološke promjene.

Od 2025. godine roboti bi mogli postupno preuzimati poslove koji se lako automatiziraju, primjerice monotone industrijske operacije, a što

258 259

društvo usamljenim ljudima u staračkim domovima). Petrović zaključuje da sadašnji stvarni čovjekoliki roboti nemaju dovoljnu razinu inteligencije da bi se moglo uspoređivati s ∫kcijskim robotima, ali se može očekivati da će se u budućnosti ta razlika stalno smanjivati.

15 “Ljudske se ruke uvijek pomalo tresu, zbog čega tek rijetko kada uspiju izbušiti savršenu rupu. Robot, međutim, ima vrlo sigurnu ruku. Robodoc buši tako precizno da je uspješnost njegovih pokusnih operacija bila mnogo veća nego u slučaju ljudskih. Time je robot prvi put pokazao da jedan zahtjevan posao može obaviti bolje od čovjeka.” str. 177

nalazi robot veličine muhe. Iz kapsule će izaći čim se nađe u želucu, nakon čega će veliko računalo smješteno izvan našeg tijela povesti prema mjestu na kojem će izvesti operaciju. Robot je opremljen krakovima u koje su uglavljeni instrumenti, pacijent samo mirno leži, a u nekim slučajevima niti to: može se baviti svojim redovim poslom. Nakon što mikrorobot obavi svoju zadaću, otopi se i ode iz tijela na prirodan način. Zvuči interesantno i mnogo lakše nego kad tu istu zadaću radi liječnik. Međutim, nameću se dva pitanja: prvo, što je s humanom notom koja je potrebna svakom pacijentu (barem manje ili više), i drugo, što ako ta mala kapsula iz nekog neobjašnjivog razloga (ipak) zakaže?

Newth nastavlja kako bi se robotski kirurzi mogli proizvoditi i slati svuda po svijetu, pokretala bi ih sunčana energija, a njima bi se upravljalo iz bolnice preko mobilnog uređaja. Na taj način sve bi ljude na svijetu mogli operirati dobri kirurzi.

Unatoč robotskoj spremnosti i sposobnosti, roboti ipak imaju jednu manu, a ta je sposobnost ljudskog razumijevanja.

Izgleda da zanimanja povezana sa skrbi o ljudima teško se daju automatizirati. Ljudi će ostati najprikladniji za brigu o djeci, hendikepiranima i nemoćnim starijim osobama. Newth optimistično zaključuje kako će kreativni ljudi uvijek obavljati poslove znanstvenih i umjetničkih zanimanja, ali ipak roboti će utjecati i na odluke prilikom zanimanja baš kao što danas kompjuteri donekle određuju koju ćemo profesiju odabrati.

260 261

razvoj robota bude više napredovao, to će biti sve zahtjevnije i zadaće koje će oni moći ispunjavati.

Newth misli da do 2100. godine u robotima konkurenciju bi mogli dobiti čak i kirurzi. Znanstvenici su napravili puno pokusa s robotima-kirurzima, primjerice, američki “Robodoc” koji se specijalizirao za ugradnju umjetnog kuka15.

Na razvoju robotskih kirurga radi i američka vojska: frontovski bi roboti mogli smjesta zbrinuti i najmanju ranu, a planiraju svim vojnicima staviti narukvice koje bi dojavljivale kakvo je njihovo zdravstveno stanje. Newth je posve u pravu (barem s mog gledišta) kad kaže da naše živote sve više povjeravamo strojevima. Evidentan je primjer za to upravljanje zrakoplovom, koje je najvećim dijelom prepušteno autopilotu - to je jednostavni robot koji brine da zrakoplov drži zadani kursi i obavještava pilote o svemu nepredviđenom.

Newthonovo objašnjenje kako bi u budućnosti mogao izgledati robot-kirurg: robotski bi kirurg mogao izgledati kao hobotnica, s velikim, pokretljivim krakovima i prstima nalik na pincete, a mogao biti i mikrorobot koji puže po unutrašnjosti tijela i obavlja operaciju.

Evo procesa kirurškoga zahvata robota-kirurga: pacijent prije operacije pije kapsulu u kojoj se

16 Knjiga je napisana 1999. godine, izašla je u Zagrebu 2003. godine.

Mikroroboti (sažeto od riječi “mikroroboti”) - bit će veliki kao kukci, a najveći među njima mogao bi težiti oko gram i biti dug centimetar ∞ dva. Nanoroboti ili nanostrojevi su roboti veličine izražene u nanometrima. Ideja o nanostroju prvi je put iznesena 29. prosinca 1959. kad je Richard Feynman (1918. ∞ 1988.) ∫zičar i prvi zaljubljenik u nanostrojeve, održao predavanje pod naslovom Na Zemlji ima dovoljno mjesta. U njemu je Feynman iznio prednosti što bi donijelo smanjivanje strojeva do nanometarske veličine. Izrada prvog nanostroja mogla bi predstavljati najambiciozniji istraživački pothvat u ljudskoj povijesti, a mogla bi potrajati i više stoljeća zato što su atomi nevjerojatno sićušni.

Znanstvenici su uvjereni da je nanostrojeve moguće stvoriti ponajviše stoga što ih priroda stvara od pamtivijeka. Nanostrojevi pripadaju svijetu atoma. Nanostrojevi bi mogli proizvoditi namirnice, odjeću i sve što je ljudskom biću potrebno i to na krajnje neobičan način. Nanostrojevi će se pobrinuti da ljudi žive dugo i u zdravlju. Mogli bi poslužiti i za recikliranje. Mogu u univerzalnom stroju svaki otpad pretvoriti u sirovine, a tada nam ne bi više bila potrebna smetlišta.

Budemo li ikada stekli ovakav stroj, ističe Newth, društvo će se podijeliti na ono prije univerzalnog stroja, i poslije, i ljudi će imati svaku materijalnu stvar koju su ikada mogli zamisliti (pod uvjetom da ta stvar nije veća od stroja). Tek malobrojni optimisti vjeruju da ćemo nanostrojeve imati još prije 2100. godine.

262 263

Današnji roboti mogu obavljati samo poslove u kojima nema neočekivanih incidenata dok bi robot iz 2100. godine mogao bi nalikovati na insekta sa sipinim krakovima i očima oko glave kao u pauka.

Neki vjeruju da će robot sličiti na grm - robotski grm: u sredini će biti robotski mozak, iz te će se glave širiti dalje, poput grma, mnogobrojne ruke različitih oblika.

Danas robota ima manje od 500 00016 i svi su primitivni industrijski roboti.

Mali su roboti prikladni i kao igračke: za rođendan će djeca dobivati malenu plastičnu karticu koju mogu umetnuti u svog prijatelja robota: tako će dijete, koje zanimaju dinosauri, zamoliti da mu daruju program koji će njegova robotskog prijatelja pretvoriti u paleontologa, i stručnjaka za živa bića proteklih geoloških razdoblja.

COG - robot koji se stalno dograđuje svim novotarijama do kojih dođe znanost. Zbog toga nikad neće biti dovršen, a pravi smisao i cilj tog projekta je navesti robota da se vlastitim snagama razvije u humanoida. Roboti bi također mogli biti idealni vojnici: nikad ne spavaju, mogu napredovati u svim vremenskim prilikama, imaju oklop protiv metaka, a izvršit će i svaku naredbu. Tesla je predvidio funkciju robotike u ratovanju. Danas se roboti izrađuju ručno, u budućnosti bi mogli izrađivati sami sebe, pa možemo zaključiti da se “razmnožavaju”.

Kennedy se u knjizi Priprema za 21. stoljeće bavi razvojem robotike u svijetu. Ističe kako je Japan svjetski lider u robotici: posjeduje visokoobrazovanu radnu snagu, dugoročnu angažiranost u razvoju ključnih industrija, lako dobavljiv kapital po niskim kamatnim stopama, visoku razinu investiranja u istraživanje i razvoj, masu inženjera te odanost dizajnu vrhunske kvalitete i učinkovitoj proizvodnji. Navodi kako je glavni razlog japanskog zauzimanja za automatizaciju bio ozbiljan manjak radne snage primjetan već od sredine šezdesetih godina i koji je prijetio smanjenju japanskog gospodarskog izvozno orijentiranog buma.

Većina velikih kompanija Japana imaju politiku doživotnog zapošljavanja tako da radnik čije radno mjesto zauzima robot neće dobiti otkaz, nego će biti prekvali∫ciran i premješten unutar ∫rmeili u srodne kompanije unutar tih industrijskih konglomerata.

Japanska je industrija je “ublažila” manjak radne snage i izbjegla uvoz velikog broja “gasterbajtera”. Nissan je prije nekoliko godina, koristeći se robotima, poboljšao svoje tvornice u području oko Tokija s vrlo složenom metodom montaže.

Robotima nije potrebno grijanje ili klima uređaj, mogu raditi u mraku, štedeći električnu struju.

Oni ne postaju nemarni ili umorni već doprinose većoj Ωeksibilnosti prilikom izrade jer se mogu reprogramirati za različite zadatke ili montiranje različitih modela.

Unutar razvijenih zemalja, progres robotike najviše je moguć tamo gdje je snažna “tehnička kultura” i visoki prosjek životnog standarda po glavi stanovnika. Prvi su roboti proizvedeni u SAD-u, ali se današnja industrija za proizvodnju robota dominantno nalazi u Japanu i Europskoj uniji, koji zauzimaju gotovo 40 % proizvodnje i tržišta, dok SAD zauzima svega oko 15 %. Tri najveće tvrke koje proizvode robote su ABB Robotics, KUKA Roboter i FANUC. Najviše je robota u automobilskoj industriji, a ima ih i u montaži, lijevanju, izradi plastičnih dijelova, prijenosu materijala, paletizaciji, inspekciji vodovoda itd.

Poslije Japana, vodeći konkurenti su Njemačka i Švicarska, dok je u Sjedinjenim Državama i Europi najviše je interesa za egzotičnu robotiku: strojevi koji mogu prošetati mjesečevom površinom ili igrati šah.

Petrović u članku iz 2004. godine piše o robotima razvijenim izvan Japana. Tu ulazi tvrtka New Era iz Sankt Petersburga koja je razvila nekoliko čovjekolikih robota ARNE i ARNEA, Korejski institut razvio je skupinu tzv. KHR robota, a na Tehničkom sveučilištu u Münchenu razvijen je čovjekoliki robot Johnnie, koji je najkvalitetniji robot u Europi.

Godine 2004. Honda je predstavila robot ASIMO druge generacije koji postiže brzinu trčanja 3 km/h uz pedeset milisekundne intervale kada su mu obje noge u zraku; ovo odgovara laganom trčanju prosječnog čovjeka. Smatra se da će Japan zasigurno biti prva država u kojoj će ljudi i roboti

264 265

Vodeća industrija robotike – Japan

17 Tom Logsdon: Robotska revolucija, Globus, Zagreb, 1984., str. 22

poslenih građana18, a izazov je, ističe, u tome što će se ove promjene dogoditi u vrlo kratkom vremenskom roku.

Zaključak – može li robot uistinu zamijeniti čovjeka?

Odgovor na pitanje koje postavljam u naslovu nisam pronašla u literaturi koju sam čitala za ovaj rad, barem ne onaj koji bi sa sigurnošću mogao potvrditi ili negirati. Hoće li robot, i može li uopće postati svjestan sebe, tek ćemo vidjeti u budućem vremenu.

Usprkos i unatoč pre/naglom razvoju računalne tehnike, uslijed koje se automatski, brže razvija i robotika, mislim da robot neće moći u potpunosti zamijeniti ljudsko biće19 zato što će se uvijek “spotaknuti” o svijest koju ljudska bića sa sobom nose.

18 Marshall Brain, esej Robotic Nation u: Ivan Petrović: Robotika u riječi i slici: Čovjekoliki roboti i robotizirano društvo, ISSN 0005-1144 ATKAAF 45(1-2), 97-103 (2004), str. 103.

19 “Drugi važan moment je onaj u povijesti računarstva kada se utemeljuje Turingov test. Turingov test je test koji je postavio matematičar Alan Turing 1950. godine, a prema kojem bi računalo steklo status svjesnog bića ukoliko bi u računalnoj posredovanoj konverzaciji zavaralo sugovornika da je riječ o čovjeku. Taj će test uistinu proći program Cleverbot tek 2011. godine. Njegovi prethodnici Alice i Jabberwacky utrli su put tom nesumnjivo velikom uspjehu.” u: Katarina Peović Vuković: Razumjeti razgovor strojeva: Heideggerova ontologija prisuća nasuprot Lancanovu antihumanizmu; izvorni znanstveni rad, Holon, 5(2):258281, 2015., Zagreb; UDK 159.964.2:007 1:316.772.5, str. 267

266 267

zajedno živjeti, a robotizacija bi mogla dovesti do ukidanja mnogih radnih mjesta.

John Hilton uspoređuje američku zastarjelu tvornicu sa najnovijim automobilskim postrojenjima u Japanu gdje većinom rade roboti: Japanci su već duboko zašli u novu revoluciju produktivnosti, onu koja tradicionalne tvornice, poput ove naše, čini praktički potpuno zastarjelima. Ozbiljna automatizacija ovdje je još uvijek više mit, dok u Japanu to svakog trenutka sve više postaje stvarnost. Posljedica toga je upravo nevjerojatno velika produktivnost. Japanska tvornica Zama koja je 97 posto automatizirana, proizvodi automobile gotovo potpuno bez ljudskog učešća, zbog široke upotrebe programirajućih robota.

Dnevna proizvodnja iznosi 1300 automobila i zahtijeva 67 radnika u smjeni. Naša tvornica ih proizvodi dnevno isto toliko, ali sa dvadeset puta toliko radnika.17 Prvi val zamjene ljudskih poslova robotima očekuje se negdje oko 2030. godine kad bi roboti mogli preuzeti poslove posluživanja u restoranima brze prehrane, kućepaziteljstva i čišćenja u hotelima, zračnim lukama, supermarketima i zabavnim parkovima, ali i poslove čišćenja i pospremanja u kućanstvima, nastavlja Petrović.

Petrović također navodi kako Marshal predviđa da bi za pedesetak godina roboti mogli biti svuda oko nas te da će u SAD-u biti preko 50 % neza-

20 Karsten Lemm: Inteligencija s pogreškom, časopis Geo: 6/07, ISSN: Nr.1845-7681, 2007. str. 71 21 Smatra se pionirom umjetne inteligencije: “Ako mene pitate koliko će još proći prije nego što strojevi budu posjedovali ljudsku inteligenciju, mogu vam odgovoriti samo: možda pet godina, možda 500 godina.”

22 Svijest ž (I ∞i/-šću) 1. sposobnost mišljenja i rasuđivanja o objektivnom svijetu u sveukupnom doživljavanju; sv-

Koch nastavlja: “To jednostavno pretpostavljam jer ako Vam pružim ruku, pružit ćete je i Vi meni. Ali računalo ne izgleda poput mene, ono se i ne ponaša kao ja. Je li stoga svjesno samog sebe?

Nemoguće je reći.” (Lemm 2007:72).

Kao što vidimo, mišljenja znanstvenika su podijeljena. Dok robotičari i znanstvenici srodnih područja istražuju što će se dogoditi u budućnosti robotike i kako će roboti izgledati, i hoće li zaista moći zamijeniti čovjeka, slažem se s ovom rečenicom u potpunosti: “Postoji ipak nešto što razlikuje čovjeka od stroja, a to je znanje, recepcija ili postojanje Drugog koji drži na okupu sve označitelje.”

(Peović Vuković 2015:272).

U svakom slučaju, svrha znanosti i otkrića jest da služi čovječanstvu. Roboti već sad zasigurno olakšavaju ljudske živote obavljajući možda dosadne poslove, ili pak, one zahtjevnije. Možda da podsjetim na Asimovu rečenicu s početka rada: nikada ne bismo trebali robote pustiti u našu blizinu ukoliko se ne osjećamo od njih sigurno.

Uzimam u obzir da je 2017. godina, da raste kolektivna svijest, da je budućnost i napredak tek pred nama. Devedesetih godina ni sanjali nismo da ćemo imati pametne telefone kakve imamo danas, pa s toga ostavljam ovu temu otvorenom te je završavam rečenicom: A: “Misliš li da će mašine ikada jesnost 2. spoznajna jasnoća, pouzdanost u određivanju nekog predmeta, ukupnoga svijeta i samoga sebe 3. normalno stanje rada osjetila i reagiranja na vanjski svijet; stanje budnosti u: Hrvatski enciklopedijski rječnik, svezak 10, Jutarnji list, Novi Liber, 2002., 2004., Zagreb

268 269

Ray Kurzweil najradikalniji je zagovornik teze da će tehnika ubrzo preteći čovjeka; smatra da napredak na svim područjima krupnim koracima grabi naprijed - u biologiji, u nanotehnologiji i u svijetu računala: posvuda vlada zakon eksponencijalnog rasta pa je samo pitanje vremena kada ćemo skupiti dovoljno informacija o našem mozgu kako bismo ga mogli prekopirati u strojeve i usavršiti: “Godine 2029. bit će završena rekonstrukcija mozga”, obećava Kurzweil.20 Nasuprot Kurzweilovom mišljenju stoji mišljenje Johna McCarthyja21 i Sebastiana Thruna koji kažu da još uvijek nismo dovoljno pametni da bismo pojmili vlastitu inteligenciju i da ni izdaleka nije jasno na koji se način mozak po svom načinu rada razlikuje od načina rada računala. Nastavljaju: “Čovjekova se svestranost zasada u tehnologiji još ne može kopirati.”

(Lemm 2007:72).

S jedne strane neuro∫lozof Thomas Metzinger odgovara potvrdno na pitanje da računala koja počinju misliti mogu stvoriti osjećaj vlastitog ja i već unaprijed brine za računala da će patiti zbog svog postojanja, a s druge, neuroznanstvenik Christofor Koch s Instituta Caltech u Pasadeni, zahtijeva da se prvo istraži što točno znači svijest.22

smatrati “živima”?” / J: “I čudnije stvari su se događale.” (rečenice zabilježene iz razgovora ALICE23 i Jabberwackyja. (Peović Vuković 2015:267).

Liter atur a Paul Kennedy: Priprema za 21. stoljeće, Adamić, Rijeka, 2002.

Aleksandar Kondratov: Razgovor sa robotom, Mlado pokolenje, Zagreb, 1967.

Karsten Lemm: Inteligencija s pogreškom, časopis Geo: 6/07, ISSN: Nr.1845-7681, 2007. str. 66 - 72.

Milovan Matić: Teslino proročanstvo, Književno-izdavačka zadruga Dositej, Beograd, 1989?

Eirik Newth: Kratka povijest budućnosti; Projekti i vizije za treće tisućljeće, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.

Vladimir Paar: Tesla - vizionar 21. stoljeća, izvorni znanstveni članak, UDK: 929Tesla, N.:621.3-05 Tesla, N.”20”, Radovi Zavoda za znanstveni rad HAZU Varaždin, br. 18, 2007., str. 199 - 219 Katarina Peović Vuković: Razumjeti razgovor strojeva: Heideggerova ontologija prisuća nasuprot Lancanovu antihumanizmu; Holon, 5(2):258-281, 2015., Zagreb Ivan Petrović: Robotika u riječi i slici: Od industrijskih do uslužnih robota, ISSN 0005-1144 ATKAAF 44(3-4), 205-210 (2003) AUTOMATIKA 44(2003) 3-4, 205-210 Ivan Petrović: Robotika u riječi i slici: Čovjekoliki roboti i robotizirano društvo, ISSN 0005-1144 ATKAAF 45(1-2), 97-103 (2004) Petter B. Scott: Robotička revolucija, August Cesarec, Zagreb, 1987.

Hrvatski enciklopedijski rječnik, 10. svezak (Sim ∞ Tap), Novi Liber, Jutarnji list, 2002., 2004., Zagreb

23 engl. Arti∫cial Linguistic Internet Computer Entity je umjetna inteligencija nastala 2007. godine koja je pokazala nevjerojatne mogućnosti tisuća mogućih konverzacijskih rezultata. Alice je program koji je na postavljeno pitanje odgovarao provjeravajući frazu i ključne riječi da bi odabrao odgovor namijenjen tim ključnim riječima. str. 266, 267

270 271

Tom Logsdon: Robotska revolucija, Globus, Zagreb, 1984.

Rođen 1990. godine. Apsolvent je na Fakultetu Likovnih Umjetnosti na Cetinju, smjer - gra∫čki dizajn, oblast: gra∫čko oblikovanje knjige. Bavi se ilustracijom, plakatom, infogra∫kom, slobodnim crtežom, stripom, istraživanjem u području istorije i teorije dizajna. Studijski boravio na državnom univerzitetu u Minesoti, SAD. Izlaže samostalno i kolektivno. Učestvuje na međunarodnim radionicama posvećenim gra∫čkom i interaktivnom dizajnu, i pitanju uloge ovih disciplina, danas i ovdje. Sarađuje sa više časopisa i kolektiva u zemlji i regionu. Dobitnik više nagrada iz oblasti plakata i ilustracije. Okrenut je nezavisnoj umjetničkoj i izdavačkoj sceni. Živi u Podgorici.

272 273

Srđa Dragović

274 275

276 277

278 279

280 281

282 283

284 285

286 287