Osposobljavanje za rad na siguran način by HD usluge d.o.o.

Nakladnik: HD usluge d.o.o.

Autor: Zvonko Kardum

PriruÄ?nik osposobljavanje za rad na siguran naÄ?in

Naslovnu stranu izradio: Hrvoje & Dario Kardum

Tisak i naklada: HD usluge d.o.o. 2000 komada

II izdanje

ZAGREB, 2014.

Značajno je za rad, da u prvom redu, ujedinjuje ljude, te mu je u tom društvena snaga: snaga koja gradi zajedništvo. U tom zajedništvu se napokon na neki način moraju ujediniti i radnici i oni koji raspolažu sredstvima proizvodnje ili ih posjeduju. U svjetlu te temeljne strukture svakog rada – u svjetlu činjenice da su , napokon, "rad" i "kapital" nužne sastavnice proizvodnje u svakom društvenom sistemu – ujedinjenje ljudi za osiguravanje prava koja im pripadaju, izraslo iz radnih potreba, ostaje konstruktivni čimbenik društvenog poretka i solidarnosti od kojeg se ne može apstrahirati." Papa Ivan Pavao II, Enciklika Laborem exercens (Radom čovjek) Enciklika o ljudskom radu 4

PREDGOVOR

mr.sc. Zvonko Kardum dipl.ing. sudski vještak za područja zaštite na radu

Po definiciji zaštita na radu je skup tehničkih, zdravstvenih, pravnih, psiholoških, pedagoških i drugih djelatnosti s pomoću kojih se otkrivaju i otklanjaju opasnosti što ugrožavaju život i zdravlje osoba na radu i utvrđuju mjere, postupke i pravila da bi se otklonile ili smanjile te opasnosti. Svrha zaštite na radu je stvarati sigurne radne uvijete kako bi se spriječile ozljede na radu i profesionalne bolesti. Ovaj Priručnik1 izrađen je prema općem i specijalističkom programu osposobljavanja za rad na siguran način. Sadržaj knjižice obuhvaća opasnosti kojima su izloženi radnici na radu. Priručnik je namijenjen svim uposlenima i za neke je radnike jedini obrazovni materijal, ukoliko priroda poslova i radnih zadataka koje obavljaju ne predstavljaju značajnu opasnost ugrožavanja vlastitog života i zdravlja te života i zdravlja ostalih radnika. Građa je odabrana po vlastitom izboru i grupirana sukladno obvezi osposobljavanja za rad na siguran način koja proizlazi iz Zakona o zaštiti na radu. Navedeni su odgovori i obrazloženja koja će, nadam se, olakšati svakom polazniku u procesu osposobljavanje za rad na siguran način. Na posljetku treba naglasiti kako jednom provedeno osposobljavanje za rad na siguran način nije u potpunosti potpunoma dovoljno, zato je potrebno kontinuirano ga provoditi, pogotovu u djelu uporabe sredstava i opreme za rad koja se stalno usavršava. Zvonko Kardum, Zagreb 2014. godine.

Priručnik osposobljavanje za rad na siguran način je autorski zaštićen. Zabranjeno je svako neovlašteno umnožavanje ili korištenje bilo kojeg dijela bez dozvole autora.

UVOD Svrha zaštite na radu je da se svim radnicima na radu osiguraju uvjeti za rad bez opasnosti za život i zdravlje, odnosno da se izbjegnu ozljede (povrede), profesionalna i druga oboljenja, ili barem ublaže njihove posljedice. U pogledu osiguranja i provođenja sigurnih uvjeta rada, osposobljavanja radnika za rad na siguran način ima značajnu ulogu, jer svaki radnik mora steći znanje i vještine za postizanje takvih uvjeta gdje ne postoji opasnost od ugrožavanja vlastitog života te života i zdravlja ostalih radnika. U osnovi čovjek je najvažniji čimbenik u svim navedenim mjerama i radnjama u zaštiti na radu. Stoga je potrebno da usvoji znanja koja će se koristiti u određenoj situaciji pri radu na svom radnom mjestu. Stoga bez obzira na zakonsku obvezu osposobljavanja, potrebno vam je samo mali trud i dio slobodnog vremena da pomoću ovog nastavnog materijala naučite osnove zaštite na radu, kao i praktične radnje za rad na siguran način, jer će se taj trud višestruko isplatiti ako uspijemo spasiti svoj ili tuđi život.

Sadržaj: 1.0. UVOD U ZAŠTITU NA RADU .......................................... 9 1.1.

Osnove zaštite na radu ................................................ 9

1.2.

Uređivanje zaštite na radu ......................................... 14

1.3.

Pravila zaštite na radu ............................................... 15

1.4.

Evakuacija i spašavanje ............................................. 18

1.5.

Sredstva za gašenje ................................................... 19

1.6.

Pružanje prve pomoći ................................................ 29

2.0. RADNI PROSTOR I RADNI OKOLIŠ ............................ 45 2.1.

Temperatura, vlažnost i brzina kretanja zraka ............. 46

2.2.

Buka i vibracija .......................................................... 47

2.3.

Osvijetljenost ............................................................ 48

2.4.

Kretanje pri radu ....................................................... 48

2.5.

Znakovi upozorenja u radnom prostoru ....................... 51

3.0. STROJEVI I UREĐAJI ZA RAD .................................... 57 4.0. RUČNI ALAT ............................................................... 68 5.0. ELEKTRIČNA STRUJA ................................................. 72 5.1.

Udar električnom strujom ........................................... 72

5.2.

Udar groma............................................................... 79

6.0. TRANSPORT TERETA .................................................. 80 6.1.

Ručni transport ......................................................... 80

6.2.

Mehanizirani transport ............................................... 84

7.0. KISELINE I LUŽINE .................................................... 88 8.0. BOJE I REZRJEĐIVAČI ............................................... 92 9.0. OSOBNA ZAŠTITNA SREDSTVA .................................. 94 9.1.

Zaštita glave ............................................................. 94

9.2.

Zaštita očiju i lica....................................................... 95

9.3.

Zaštita sluha ............................................................ 96 7

9.4.

Zaštita organa za disanje ........................................... 97

9.5.

Zaštita ruku .............................................................. 97

9.6.

Zaštita tijela (trupa) ................................................... 98

9.7.

Zaštita nogu ............................................................ 101

10.0. PITANJA ZA PONAVLJANJE .................................... 102

1.0. 1.1.

UVOD U ZAŠTITU NA RADU Osnove zaštite na radu Osnovna svrha zaštite je sprečavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, drugih bolesti u svezi s radom te zaštita radnog okoliša. U sustavu osiguranja i provođenja sigurnih uvjeta rada, osposobljavanja radnika za rad na siguran način ima značajnu ulogu, jer svaki radnik mora steći znanje i vještine za postizanje takvih uvjeta gdje ne postoji opasnost od ugrožavanja vlastitog života te života i zdravlja ostalih radnika.

U smislu Zakona o zaštiti na radu propisano je da poslodavci ili njihovi ovlaštenici moraju biti osposobljeni iz područja zaštite na radu, ako se radi o tehnologijama u kojima postoji opasnost od ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i poremećaja u tehnološkom procesu koji bi mogli ugroziti sigurnost radnika. Osobita zaštita propisuje se radi očuvanja nesmetanoga duševnog i tjelesnog razvitka mladeži, zaštite žena od rizika koji bi mogli ugroziti ostvarivanje materinstva, zaštite invalida i profesionalno oboljelih osoba od daljnjeg oštećenja zdravlja i umanjenja njihove radne sposobnosti te radi očuvanja radne sposobnosti starijih radnika u granicama primjerenim njihovoj životnoj dobi. Zakon utvrđuje subjekte, njihova prava, obveze i odgovornosti glede provedbe zaštite na radu, kao i sustav pravila zaštite na radu čijom se primjenom postiže u najvećoj mogućoj mjeri sprečavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, drugih bolesti u svezi s radom te zaštita radnog okoliša. Prava, obveze i odgovornosti u svezi zaštite na radu uređuju se na izravan i neizravan način i propisima radnog zakonodavstva, mirovinskoinvalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zašite, tehničkim i drugim propisima kojima se štite sigurnost i zdravlje osoba na radu i drugih osoba te kolektivnim ugovorima.

Provođenjem zaštite nastojimo izbjeći ozljede na radu. Da bi smo to postigli, moramo poznavati neke zakonitosti koje dovode do ozljede na radu. Ozljedom na radu nazivamo neželjeni nepredviđeni događaj koji za posljedicu može imati ozljedu ili materijalni gubitak. Svaka ozljeda na radu nastaje zbog nečije pogreške. Pogreška najčešće nastaje ako radnik: * ne zna sigurno raditi * ne može sigurno raditi, ili * ne želi sigurno raditi Stoga je jako važno da naučite raditi sigurno i da svoje znanje stalno usavršavate. Neposredni rukovodioci dužni su vam u tome pomoći. U nekim situacijama nećete moći raditi sigurno jer će postojati opasnost od drugih osoba, neispravnosti sredstava rada i sl. U takvim slučajevima dužnost vam je da zatražite savjet od svog neposrednog rukovodioca. Ako bolujete od nekih bolesti koje vam predstavljaju teškoće u određenim postupcima rada, dužnost vam je takve bolesti prijaviti neposrednom rukovodiocu kako bi mogli biti raspoređeni na odgovarajuće radno mjesto. Nesigurnim načinom rada ili neprimjenom sigurnih metoda rada, ugrožavate sebe i druge. Gubitci uzrokovani ozljedom na radu ili profesionalne bolesti uvijek se iskazuje brojem izgubljenih radnih dana ili iznosom novca koji neposredno plaćamo kao naknadu plaća zbog privremene odsutnosti s posla. Potrebno je znati da svaka ozljeda kao i nezgoda na radu dovodi do troškova nad sredstvom rada ili materijalnoj imovini, gubitka radnog vremena ostalih radnika zbog pružanja prve pomoći ozlijeđenom radniku kao i zastoji u proizvodnji dok se šteta ne otkloni. U praksi se pokazalo da su takvi troškovi i do šest puta veći od direktnih troškova. Ozljeda na radu smatra se svaka ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem, te ozljeda uzrokovana naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma. Isto tako ozljeda na radu smatra se ozljedom ako je nastala na službenom putu na koji je radnik upućen, i to bez obzira je li nastala na obavljanja poslova na putu, ili na samom putovanju, a u skladu s putnim nalogom poslodavca (u auto, u vlaku i sl.). ka i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno, te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji mu je osiguran; 10

Nesporno je da se pod ozljedom nastalom u uzročnoj vezanosti uz obavljanje poslova smatra ozljeda nastala pri obavljanja redovnih poslova i radnih zadataka, što znači svugdje gdje se rad redovno obavlja, neovisno je li to na objektima poslodavca i drugdje gdje se rad obavlja. Dok je pojam ozljede na radu i tjelesnog oštećenja s invaliditetom donekle lako shvatiti i zakonski priznati dotle je profesionalne bolesti često potrebno preispitati osobito onda kad ih treba konkretno primijeniti. Profesionalne bolesti su akutna i kronična oboljenja koja stoje u uzročnoj vezi s redovnim zanimanjem, ili pojednostavljeno to su oboljenja koja su nastala djelovanjem bioloških, fizičkih ili kemijskih utjecaja kod rada ili zbog opterećenja pojedinih organa ili dijelova tijela u uvjetima rada. Oboljeti može bilo koji dio tijela ili bilo koji organ, a bolesne promjene se katkad ne razlikuju od neke druge bolesti nego je razlika samo u uzroku.

Prekomjerna buka izaziva oštećenja sluha, a štetno djeluje i na središnji živčani sustav i na sve psihofizičke sposobnosti radnika. Zbog štetnog djelovanja buke mogu nastati probavne smetnje, poremećaji krvnog tlaka, smetnje sna, radnici postaju razdražljivi, umorni i nepažljivi, što dovodi do većeg broja pogrešaka, nezgoda i ozljeda.

Najpoznatije profesionalno oštećenje uslijed izloženosti vibracijama je lokalno oštećenje krvnih žila na rukama, a javlja se u radnika koji rukuju oruđima što vibriraju. Poslije oštećenja krvnih žila usljed djelovanja vibracija dolazi do poremećaja na mišićima, zglobovima i kostima.

Radnici koji rade na zavarivanju, kovanju ili lijevanju metala izloženi su štetnim zračenjima. To su ultraljubičasta i infracrvena zračenja koje dovodi do oštećenja oka, kože, a djeluje i na živčani sustav. Profesionalna trovanja mogu biti posljedica dugotrajne izloženosti nekom otrovnom spoju kada dolazi do kroničnog trovanja, ili pak unošenja veće količine otrova u tijelo, kada nastaje akutno trovanje. Otrovne i štetne tvari mogu ući u organizam i izazvati otrovanje na tri načina: Putem dišnih organa Kod trovanja udisanjem otrovnih para (plinova, para, prašine, maglice, dima) dolazi do brzog upijanja otrova u plućima i krvi. Kroz kožu Mnoga otapala i razrjeđivači, kao trikloretilen, špirit, benzin, aceton i drugi, odmašćuju kožu i ona postaje suha i hrapava, podložna infekciji. Kromna kiselina i njezine soli uzrokuju stvaranje čireva na koži. Neke druge tvari, kao anilini, benzen, tetraetilolovo i drugi, mogu se upijati kroz kožu i uzrokovati kronična trovanja. Putem probavnih organa U industriji su najrjeđa trovanja gutanjem. Ipak se događa da se putem nečistih ruku, prilikom jela ili pušenja, unose male količine otrova, pa nakon nekog vremena mogu nastati kronična trovanja. Da se izbjegnu navedene opasnosti, potrebno je:  Izbjegavati svaki direktni dodir s otrovnim i štetnim tvarima, potrebno je tako raditi da ne mogu doći u dodir s kožom, očima i dišnim organima. Posude u kojima se pohranjuju otrovi moraju biti označene posebnim znakom i moraju se čuvati u posebnim prostorijama koje su zaključane i pod nadzorom.  Prostorije u kojima se nalaze i pojavljuju otrovne i štetne tvari treba dobro ventilirati.  Pri radu s otrovima i štetnim tvarima potrebno je nositi zaštitna sredstva. Iako se ne ubrajaju u profesionalna oboljenja ovisnosti (droga, pušenje, alkoholizam) štetno utječu na središnji živčani sustav, smanjuje radnu sposobnost i predstavljaju stalnu opasnost za sigurnost svakog radnika i njegov okoliš.

Poslodavac je dužan prikladnim mjerama provoditi zaštitu nepušača od djelovanja duhanskog dima. Zabranjeno je pušenje u radnim prostorijama i prostorima osim onih u kojima poslodavac iznimno utvrdi da je pušenje dozvoljeno, o čemu u takvoj prostoriji mora biti istaknut znak mjesta za pušenje. Zabranjeno je pušenje na radnim sastancima. Zabranjeno je uzimanje alkoholnih pića i drugih sredstava ovisnosti prije i tijekom rada i njihovo unošenje u radne prostorije i prostore. U pogledu zakonske odredbe smatrat će se da je pod utjecajem alkohola osoba na radu, kojoj je prisutnost alkohola u organizmu utvrđena odgovarajućim sredstvima i aparatima za mjerenje alkoholiziranosti, što odgovara količinama alkohola većim od 0,5 g/kg. Ako radnik odbije pristupiti provjeri smatra se, da je pod utjecajem alkohola.

Pod sredstvima ovisnosti podrazumijevaju se sredstva koja utječu na tjelesno ili duševno stanje radnika, zbog kojih je ugrožena njihova sigurnost i sigurnost osoba s kojima dolaze u dodir tijekom rada (droge, lijekovi i sl.). Utvrđivanje da li je radnik pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti obavlja se alkometrom ili drugim pogodnim aparatom ili postupkom. Poslodavac je dužan privremeno udaljiti s mjesta rada radnika koji je na radu pod utjecajem alkohola ili drugih sredstava ovisnosti. Ako radnik odbija napustiti mjesto rada udaljenje će po pozivu poslodavca omogućiti nadležna redarstvena služba.

1.2.

Uređivanje zaštite na radu Prava, obveze i odgovornosti u svezi zaštite na radu uređuju se na izravan i neizravan način i propisima radnog zakonodavstva, mirovinsko-invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zašite, tehničkim i drugim propisima kojima se štite sigurnost i zdravlje osoba na radu i drugih osoba te kolektivnim ugovorima.

Poslodavac je dužan izraditi procjenu opasnosti, na temelju koje primjenjuje pravila kojima se otklanjaju ili na najmanju moguću mjeru smanjuju opasnosti i štetnosti te u tu svrhu osigurati sva potrebna materijalna sredstva. Poslodavac je dužan u pisanom obliku utvrditi organizaciju provedbe zaštite na radu, pravila zaštite te prava, obveze i odgovornosti njegovih ovlaštenika i radnika, u dijelu u kojem ta pitanja nisu uređena Zakonom o zaštiti na radu i propisima donesenim na temelju njega te kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu.

Poslodavac je dužan pisanim uputama osigurati provedbu procesa rada u skladu s propisima zaštite na radu. Upute poslodavca moraju istaknute na mjestu rada njihovog korištenja.

biti radi

1.3.

Pravila zaštite na radu

Kod obavljanja poslova i radnih zadataka naročito je važno primjenjivati osnovna pravila zaštite na radu kojima se uklanjaju ili smanjuju opasnosti na mjestu rada. Osnovna pravila zaštite na radu imaju prednost u primjeni u odnosu na posebna pravila zaštite na radu.

Osnovna pravila zaštite na radu sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati sredstvo rada kada je u uporabi, a osobito: 1.

zaštitu od mehaničkih opasnosti,

zaštitu od udara električne struje,

sprječavanje nastanka požara i eksplozije,

osiguranje mehaničke otpornosti i stabilnosti građevine,

osiguranje potrebne radne površine i radnog prostora,

osiguranje potrebnih putova za prolaz, prijevoz i evakuaciju radnika i drugih osoba,

osiguranje čistoće,

osiguranje propisane temperature i vlažnosti zraka i ograničenja brzine strujanja zraka,

osiguranje propisane rasvjete,

10. zaštitu od buke i vibracija, 11. zaštitu od štetnih atmosferskih i klimatskih utjecaja, 12. zaštitu od fizikalnih, kemijskih i bioloških štetnih djelovanja, 13. zaštitu od prekomjernih napora, 14. zaštitu od elektromagnetskog i ostalog zracenja, 15. osiguranje prostorija i uređaja za osobnu higijenu. 15

Zbog velikog broja različitih opasnosti koje se pojavljuju u tehnološkim procesima potrebno je poznavati zahtjeve koje moraju udovoljavati sredstva rada i radnog okoliša. Sredstvima rada smatraju se: -

građevina namijenjena za rad s pripadajućim prostorijama, instalacijama i uređajima, prostorijama i površinama za kretanje radnika te pomoćnim prostorijama i njihovim instalacijama i uređajima (sanitarne prostorije, garderobe, prostorije za uzimanje obroka hrane, pušenje i povremeno zagrijavanje radnika),

prijevozna sredstva željezničkoga, cestovnoga, riječnoga, jezerskog i zračnog prometa,

strojevi i uređaji (osim strojeva i uređaja u užem smislu spadaju postrojenja, sredstva za prijenos i prijevoz tereta i alati),

skele i površine s kojih se obavlja rad i po kojima se kreću radnici izvan objekata, te

druga sredstva rada koja se koriste prilikom obavljanja poslova.

pomorskog,

Ako se opasnosti za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, primjenjuju se pravila zaštite na radu koja se odnose na radnike i na način obavljanja radnog postupka (posebna pravila zaštite na radu).

Posebna pravila zaštite na radu Ako se rizici za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu ukloniti ili se mogu samo djelomično ukloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, dodatno se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu koja se odnose na radnike, način obavljanja poslova i radne postupke. Posebna pravila zaštite na radu sadrže zahtjeve u pogledu dobi, spola, završenog stručnog obrazovanja i drugih oblika osposobljavanja i usavršavanja za rad, zdravstvenog stanja, tjelesnog stanja, psihofizioloških i psihičkih sposobnosti, kojima radnici moraju udovoljavati pri obavljanju poslova s posebnim uvjetima rada. Posebna pravila zaštite na radu sadrže i prava i obveze u vezi sa: 1) organizacijom radnog vremena i korištenjem odmora, 2) načinom korištenja odgovarajuće osobne zaštitne opreme, 3) posebnim postupcima pri uporabi, odnosno izloženosti fizikalnim štetnostima, opasnim kemikalijama, odnosno biološkim štetnostima, 4) postavljanjem sigurnosnih znakova kojima se daje informacija ili uputa, 5) uputama o radnim postupcima i načinu obavljanja poslova, posebno u pogledu trajanja posla, obavljanja jednoličnog rada i rada po učinku te izloženosti radnika drugim naporima na radu ili u vezi s radom, 6) postupcima s ozlijeđenim ili oboljelim radnikom do pružanja hitne medicinske pomoći, odnosno do prijma u zdravstvenu ustanovu. Osnovna i posebna pravila zaštite na radu propisuju se posebnim normativnim aktima, pa se nazivaju propisanim pravilima zaštite na radu. Za sredstva rada i radni postupak za koja ne postoje propisana pravila zaštite na radu, primjenjuju se prema zakonu priznata pravila zaštite na radu. Priznata pravila zaštite na radu Ako u pravnom poretku Republike Hrvatske nisu na snazi pravna pravila zaštite na radu koja bi poslodavac trebao primijeniti radi sigurnosti i zaštite zdravlja radnika, primjenjivat će se priznata pravila zaštite na radu, koja podrazumijevaju norme, pravila struke ili u praksi provjerene načine, pomoću kojih se otklanjaju ili smanjuju rizici na radu i kojima se sprječava nastanak ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, bolesti u vezi s radom te ostalih štetnih posljedica za radnike.

1.4.

Evakuacija i spašavanje

Ovisno o prirodi procesa rada poslodavac je dužan organizirati i osigurati evakuaciju i spašavanje za slučaj iznenadnog događaja koji može ugroziti njihovu sigurnost i zdravlje (elementarne nepogode, požari, eksplozije, ispuštanje opasnih tvari u količinama iznad dopuštenih i sl.) i osposobiti osobe koje će provoditi evakuaciju i spašavanje. Osobama koje su određene da provode evakuaciju i spašavanje poslodavac mora staviti na raspolaganje potrebnu opremu. Poslodavac je dužan utvrditi plan evakuacije i spašavanja za slučaj izvanrednog događaja i s njim upoznati sve radnike. Na osnovi tog plana moraju se provesti praktične vježbe najmanje jedanput u dvije godine. Da bi akcija evakuacije uspjela, potrebno je pridržavati se osnovnih pravila:  spriječiti stvaranje panike početkom i u tijeku evakuacije,  osigurati osvjetljenje putova evakuacije,  pravodobno organizirati spašavanje osoba kojima je zbog razvoja požara i popratnih pojava onemogućena evakuacija. Evakuacija se uobičajeno izvodi glavnim odnosno, pomoćnim putovima evakuacije koji postoje u objektu. Glavni putovi evakuacije su hodnici, glavno stubište i predvorje odnosno glavni izlazi iz objekta na slobodni vanjski prostor. Sporedni put je sporedno stubište i dizala. Zbog opasnosti od nestanka struje dizala se koriste samo u iznimnim situacijama.

U slučaju požara nužno je provesti spašavanje ljudi iz ugroženog objekta ili dijela objekta. Spašavanje se izvodi na razne načine. Jedan od načina spašavanja prikazan je na slici. Način spašavanje iz ugroženog objekta izvodi se kao:        1.5.

spašavanje putem redovitih izlaza, spašavanje upotrebom ljestve kukače, upotrebom hidraulične platforme, korištenjem specijalnog vatrogasnog uređaja "samospasilac" (rollgliss) i sl., korištenjem vatrogasnih ljestvi i sl., spašavanje užetom, korištenjem uskočnice, zračnog jastuka i sl. Sredstva za gašenje

Svaki požar, osim požara koji su nastali kao posljedica eksplozije, u samom početku su u biti mali požari. U koliko se pristupi odmah gašenju takvih požara isti se može vrlo uspješno ugasiti ručnim vatrogasnim aparatima, pa čak i priručnim sredstvima za gašenje. Potrebno je stalno imati na umu da se početni požar može ugasiti malim snagama i s malo sredstava. Ako se požar slobodno širi već za 15 minuta može poprimiti takve razmjere da su ručni vatrogasni aparati nedjelotvorni. U takvim slučajevima potrebne su veće i profesionalne snage, koje imaju na raspolaganju veliku količinu sredstava, sprava i specijalnu opremu za gašenje. Sredstva za gašenje su tvari koje imaju svojstvo da prekinu proces gorenja. Sredstvo za gašenje treba da ispunjava niz zahtjeve:  sredstvo mora biti jeftino,  sredstvo se mora lako transportirati,  sredstvo ne smije mijenjati agregatno stanje,  sredstvo ne smije biti otrovno,  produkti nastali raspadanjem sredstava u požaru ne smiju biti otrovni,  sredstvo ne smije provoditi električnu struju,  sredstvo mora dobro gasiti ohlađivanjem i ugušivanjem i td.

Kako je u praksi teško izraditi takvo sredstvo za gašenje, stoga se koristi više sredstava različitih svojstava. Sredstva za gašenje općenito dijelimo na:  glavno sredstvo (voda)  specijalno sredstvo (pjena, prah, ugljični dioksid, Haloni, FM-200)  pomoćna sredstva (zemlja, pijesak, prekrivači i sl.) Voda Od svih sredstava za gašenje, najveće značenje i ulogu ima voda. Ona ne samo da je najučinkovitije sredstvo za gašenje, već gotovo uvijek postoji mogućnost da se pri gašenju koristi iz prirodnih izvora ili iz mreže, spremnika i bunara. Pored ovih, voda ima i drugih prednosti jer je najjeftinija i najrasprostranjenija. Vodu kod gašenja požara možemo koristiti u slijedeće svrhe:  za neposredno gašenje,  za hlađenje posuda sa zapaljivim tekućinama ako su ugroženi požarom,  za zaštitu vatrogasaca i ostalih sudionika u gašenju od djelovanja plina. Kod gašenja požara punim mlazom, voda gasi ohlađivanjem. Isto se to postiže raspršenim mlazom. Međutim ako vodu raspršimo u maglu, tada ona istodobno gasi i hlađenjem i ugušivanjem. Vodu kao sredstvo za gašenje požara: 1. 2. 3.

4. 5.

NE SMIJE SE KORISTITI ZA GAŠENJE POŽARA NA ELEKTRČNIM INSTALACIJAMA. NE SMIJE SE KORISTITI PRI NISKIM TEMPERATURAMA ZBOG MOGUĆNOSTI SMRZAVANJA. POSTOJI OPSANOST OD EKSPLOZIJE AKO SE VODOM DJELUJE NA TVARI KOJE S NJOM STVARAJU EKSPLOZIVNE PLINOVE, TE AKO SE VODOM (PUNI MLAZ)UZVITLA PRAŠINA KRUTIH ZAPALJIVIH TVARI. POSTOJI OPASNOST OD PROŠIRENJA POŽARA UKOLIKO SE VODOM (PUNI MLAZ)GASE RAZLIVENE ZAPALJIVE TEKUĆINE. POSTOJI OPASNOST OD URUŠAVANJA: kada se u nekom objektu nađu u požaru materijali koji upijaju vodu opasno je gasiti vodom jer dolazi do bubrenja i povećanja težine, a time i do mogućnosti urušavanja objekta.

Pjena U novije vrijeme u protupožarnoj zaštiti pjene igraju značajnu ulogu. U gašenju požara zapaljivih tekućina, posebno nafte i njezinih derivata, pjena predstavlja pouzdano sredstvo za gašenje. Pjena za gašenje je dosta nestabilna masa sastavljena od velikog broja sitnih mjehurića ispunjeni zrakom. Dobiva se tako da se uvodi otopi sredstvo za stvaranje pjene i iz takve se otopine stvara pjena pomoću određenog plina. Za stvaranje pjena za gašenje koristi se zrak ili ugljičnidioksid. Nedostatak pjene očitava se u tome što provodi električnu struju stoga se: NE SMIJE KORISTITI ZA GAŠENJE POŽARA NA ELEKTRIČNIM UREĐAJIMA I INSTALACIJAMA Prah Primjena praha za gašenje ima za sobom gotovo šestdesetogodišnji razvoj. U samom začetku uporaba praha bila je ograničena samo na ručne protupožarne aparate. Povećanim opasnostima od požara i razvojem industrije, upotreba praha za gašenje našla je ubrzanu primjenu u mogućnosti gašenja električnih uređaja pod naponom, potpunoj neotrovnosti i neškodljivosti u odnosu na čovjeka i materijale, otpornost prema smrzavanju i mogućnost gašenja i pri najnižim temperaturama, mogućnosti gašenja gotovo svih vrsta požara (klase A, B, C, D i E) i velike moći gašenja. Naravno da ovo ne znači da se gašenju prahom mogu propisati univerzalne mogućnosti. U zadnje vrijeme uvode se i stabilna protupožarna postrojenja velikih kapaciteta i to s automatskim aktiviranjem. Djelovanje praha za gašenje požara je ugušujući i antikatalitički uz neznatan učinak hlađenja. Prah drugih sastava pojavljuje se u novije vrijeme kao posljedica zahtjeva gašenja požara tamo gdje se javlja žar odnosno za gašenje požara klase A (drvo, slamu, papir itd.). To je prah na bazi kalijeva bikarbonata, amonijevih sulfata i bikarbonata. Ugljični-dioksid Ugljični-dioksid je plin bez boje, slabog kiselog mirisa i okusa. Ugljikdioksid je teži od zraka, ne gori jer je u potpunosti zasićen kisikom i onemogućeno je daljnje vezanje, pa se stoga goriva tvar zato gasi u ugljični-dioksidu zbog manjka kisika.

Ugljični-dioksid gasi požare na principu ugušivanja i to istiskivanjem zraka iz mjesta gorenja. Ako se ugljik-dioksid ispušta u prostoriju u kojoj je nastao požar, tada se u tom prostoru smanjuje postotak kisika, kada se postotak smanji ispod 15% u većini će se slučajeva prekinuti proces gorenja. U zatvorenim prostorijama gdje se gasi požar postoji opasnost od gušenja, jer je koncentracija ugljičnog-dioksida iznad 4% opasna za zdravlje. Kako ugljični-dioksid po svom svojstvu lako prelazi u tekuće stanje, često se koristi kao sredstvo za gašenje požara u vatrogasnim aparatima ili u stabilnim instalacijama. Kod stabilnih instalacija za gašenje ugljičnimdioksidom potrebno je instalirati uređaj za "zatezno vrijeme", za vrijeme kojeg će svi prisutni napustiti prostoriju u kojoj će se aktivirati ta instalacija. Ugljični-dioksid uspješno se koristi za gašenje požara na električnim instalacijama i uređajima pod naponom, kao i za gušenje drugih vrsta požara u njihovoj blizini. Kod gašenja požara metala (kao što su aluminij, magnezij i njihove legure) ugljični-dioksid ne smije se koristiti. Naime laki metali imaju veliku moć spajanja s kisikom te ga uzimaju i iz ugljičnog-dioksida. Radi toga kod gorenja lakih metala za gašenje se ne smije upotrijebiti ugljičnog-dioksid jer bi se gorenje samo još više pojačalo. FM-200 Plin komercijalnog naziva FM-200 (HFC227ea) je heptafluoropropan kemijske formule CF3CHFCF3. Navedeni plin gasi požar tako što inhibira kemijsku reakciju između gorivog materijala i kisika. Kao sigurno i efikasno sredstvo upotrebljava se kod gašenja požara klase A (krutine), klase B (zapaljive tekučine) i higher hazard klase A (krutine koje ostaju pod naponom električne energije tijekom gašenja). Priručna sredstva U grupu priručnih sredstava za gašenje požara spadaju pijesak, zemlja i slične stvari kao tekstilni prekrivači. Ako pijesak, zemlja i slične krute tvari nisu suhe ne smije se koristiti za gašenje požara tvari koje reagiraju s vodom. Prekrivači, deke, odjeća i sl. koristi se kod gašenja manjih požara gdje su takvi predmeti pri ruci. prekrivači se koriste i kod gašenja osoba zahvaćenim požarom. Gašenje požara ovim priručnim sredstvima uglavnom se temelji na učinku ugušivanja vatre sprečavanjem pristupa kisiku na mjestu gorenja.

U svim građevinama u kojima postoji mogućnost nastanka požara potrebno je, ovisno o opasnostima, predvidjeti i osigurati odgovarajuću vatrogasnu opremu i sprave za gašenje.

Oprema i sprave za gašenje su:  ručni vatrogasni aparati,  prijevozni vatrogasni aparati,  prijenosne vatrogasne prskalice s pripadajućom opremom,  zidni hidranti s pripadajućom opremom,  vanjski (podzemni i nadzemni) hidranti s pripadajućom opremom,  stabilni automatski uređaji za gašenje,  polustabilni uređaji za gašenje i  vatrogasna vozila. Za uspješno gašenje požara potrebno je da su svi korisnici prostora osposobljeni i uvježbani u rukovanju aparatima. Za vatrogasne aparate od izuzetne važnosti je da se:  obavlja propisani pregled, kontrola i servisiranje. Nakon svake upotrebe aparat za gašenje požara potrebno je nanovo servisirati. Prema sredstvima za gašenje kojima su punjeni, razlikujemo aparate za gašenje:     

Prahom "ABC", "D" Ugljičnim dioksidom CO2" Pjenom "Pz" Vodom "V" Halonima, halon 1211-BCF

NAČIN UPORABE – AKTIVIRANJE APARATA PRAH

NAČIN UPORABE – AKTIVIRANJE APARATA UGLJIČNI DIOKSID

NAČIN UPORABE – AKTIVIRANJE APARATA PJENA

NAČIN UPORABE – AKTIVIRANJE APARATA VODA

1. Oslobodi mlaznicu

2. Pumpaj

Za gašenje požara vodom vrlo često se koriste hidranti. Oni se priključuju na hidrantsku mrežu kao izvor snadbjevanja vodom. Hidrantska mreža za gašenje požara stabilni je sustav za gašenje požara kojim se služe gasitelji za neposredno i posredno gašenje požara. Pod neposrednim gašenjem požara razumijeva se gašenje bez upotrebe vatrogasnog vozila i opreme koja se na njemu nalazi, a posrednim kada se za gašenje upotrebljavaju vatrogasna vozila. Prema izvedbi i mjestima ugradnje razlikuju se unutarnji ili zidni hidranti te vanjski hidranti. Vanjski hidranti mogu biti izvedeni kao podzemni i nadzemni.

Zidni hidranti Postavljaju se unutar objekata na zidovima, u hodnicima i stepeništima gdje su pristupačni u tzv. hidrantske ormariće.

Oprema: priključak za cijev, tlačna cijev (15m), mlaznica, ventil.

Postupak upotrebe: 1. isključi struju, 2. otvori ormarić, 3. razmotaj crijevo, 4. zatvori ventil na mlaznici, 5. otvori ventil u hidrantskom ormaru, 6. te otvori na mlaznici.

Označavanje: "H"

1.6.

Pružanje prve pomoći (Autor: Dr.med. Mladen Kratohvil, spec. medicine rada)

Pod prvom pomoći podrazumijeva se pomoć što je unesrećenima na mjestu nezgode pružaju osobe koje se tu zateknu. Najčešće to nisu zdravstveni djelatnici jer se vrijeme i mjesto potrebe pružanja prve pomoći ne može predvidjeti. Život i zdravlje unesrećenih često ovise o znanju i spretnosti onih koji se u tom trenutku zateknu u blizini, a zbog nepravodobnog ili krivog pružanja prve pomoći unesrećena osoba može ostati doživotni invalid (vezan uz invalidska kolica) ili može umrijeti. Mnogi unesrećeni ostali bi živi i zdravi da im je pravodobno i pravilno pružena prva pomoć. Ozlijeđenim ili naglo oboljelim radnicima treba pružiti prvu pomoć. Svatko je sposoban da uz malo znanja i vještine pruži prvu pomoć, dok se ne osigura stručna medicinska pomoć i ozlijeđeni ili naglo oboljeli ne uputi na liječenje u zdravstvenu ustanovu. Na svakom radilištu i u radnim prostorijama u kojima istovremeno radi do 20 radnika najmanje jedan od njih mora biti osposobljen i određen za pružanje prve pomoći te još po jedan na svakih daljnjih 50 zaposlenika. Pored toga, za stručno pružanje prve pomoći moraju biti osposobljeni svi neposredni rukovodioci, te odgovarajući postotak od ukupnog broja zaposlenih radnika u tvrtci. Osobama određenim za pružanje prve pomoći mora se staviti na raspolaganje potrebna oprema. Postupak s ozlijeđenim Na mjestu nezgode nužno je što prije obaviti orijentacijski pregled ozlijeđenog. Prvo provjeravamo je li ozlijeđeni pri svijesti, kako bismo od njega mogli dobiti podatke o ozljedama. Ako se uoči jače krvarenje potrebno ga je odmah zaustaviti. Ako je unesrećeni bez svijesti nakon što smo mu provjerili prohodnost dišnih putova, okrećemo ga u bočni položaj, ukoliko nema sumnje na povredu kralješnice. Ako unesrećeni ne diše i ne radi mu srce, odmah moramo započeti s oživljavanjem. Spomenuta stanja su neodgodiva prva pomoć odnosno postupci koji se moraju odmah, bez odlaganja primijeniti, jer predstavljaju opasnost po život. Pregled unesrećenog Kako bismo mogli ocijeniti stanje unesrećenog, nužno je:  utvrditi postojanje krvarenja,  utvrditi prisutnost tj. odsutnost svijesti (uštipnemo ga da vidimo hoće li reagirati), 29

 

utvrditi rad srca pipajući puls na krvnoj žili vrata, utvrditi disanje promatranjem prsnog koša ili, ako to ne zamijetimo, prislanjanjem našeg obraza uz nos i usta unesrećenog istodobno mu zabacujući glavu unatrag.

Kako bismo mogli detaljno pregledati unesrećenog zbog što boljeg pružanja prve pomoći, moramo skinuti odjeću i obuću s onih dijelova gdje je ozlijeđen. Valja imati na umu da nepažljivo rukovanje pri tome može dovesti do težih oštećenja i pojačavanja boli. Zato odjeću skidamo paranjem po šavu, a ako svlačimo, onda to činimo prvo sa zdravog dijela, a onda s ozlijeđenoga. (Odijevamo obrnutim redom). Za tijelo zalijepljena odjeća se ne skida ! (izuzetak su slučajevi kada je natopljena kemikalijom koja može oštetiti kožu: koncentrirane kiseline ili lužine napr.) Neodgodiva prva pomoć Najhitnija stanja u prvoj pomoći, kad je nužno pružiti tzv. neodgodivu prvu pomoć, jesu stanja u kojima je život unesrećenog u opasnosti, a to je onda kada nastupi:  krvarenje  besvjesno stanje  stanje prividne smrti U slučaju da među povrijeđenima ima onih koji su u nekom od ovih stanja, to znači da ćemo prvo zbrinuti njih i spasiti im život, a tek nakon toga ćemo pristupiti pružanju prve pomoći ostalim povrijeđenima kojima život nije u opasnosti. Ako smo u naseljenu mjestu, u blizini organizirane službe hitne pomoći i zdravstvene ustanove, pružanje prve pomoći svesti će nam se upravo na stanja neodgodive prve pomoći, dok ne stignu kola hitne pomoći odnosno stručni zdravstveni djelatnik. Ostale povrede i stanja koja nisu tako hitna, osobito u onih unesrećenih kojima bismo nestručnom pomoći mogli naštetiti, prepustit ćemo stručnoj ekipi hitne pomoći. Krvarenje Pod krvarenjem podrazumijevamo istjecanje krvi iz oštećenih krvnih žila ili ozlijeđenih organa. Vanjsko krvarenje je odmah uočljivo i prati većinu otvorenih ozljeda. Unutarnje krvarenje prouzročeno je istjecanjem krvi u tjelesne šupljine (prsni koš, trbuh). Zaustavljanje vanjskog krvarenja U prvoj pomoći je bitno što prije zaustaviti krvarenje. Pravodobnim i pravilnim zaustavljanjem krvarenja sprečavamo daljnji, veći gubitak krvi, 30

iskrvarenje, pa time i šok. Svaki značajniji gubitak krvi zahtijeva odgovarajuću nadoknadu, a to je moguće samo u bolnici. Krvarenje zaustavljamo na slijedeći način:  pritiskom prsta  kompresivnim zavojem  podvezivanjem  pritiskom prsta ili šake u samu ranu Zaustavljanje krvarenja pritiskom prsta je privremeni način. U prvi trenutak, kada pristupimo unesrećenom, odmah, ne gubeći vrijeme na traženje gaze i zavoja, zaustavljamo krvarenje pritiskom prsta. Postupak se svodi na to da se prstima pritisne na određeno mjesto gdje se krvna žila nalazi iznad kosti (tvrda podloga) čime se prekida tok krvi do mjesta rane pa time i krvarenje. Treba zato dobro znati gdje su ta mjesta na tijelu i kako se pritiskom prsta zaustavlja krvarenje. Razumije se da će to mjesto, gdje treba pritisnuti, biti između srca i rane.

zaustavljanje krvarenja na glavi

zaustavljanje krvarenja na nadlaktici

zaustavljanje krvarenja na podlaktici

zaustavljanje krvarenja prstiju ruke

Način zaustavljanja krvarenja pritiskom prsta je privremena metoda. Koristi se dok ne postavimo kompresivni zavoj ili dok ne napravimo podvezivanje, kao trajnije metode zaustavljanja krvarenja, zaustavljanje krvarenja na nozi ovisno o vrsti povrede. Zaustavljanje krvarenja kompresivnim zavojem ima svrhu da se pritiskom u područje rane (samo ime kaže: kompresija = pritisak) spriječi daljnje krvarenje. Kompresivni zavoj se sastoji od ovih dijelova: 1. sterilne gaze (koja se stavlja na ranu) 31

2. predmeta koji pritišće (obavlja kompresiju) 3. zavoja U normalnim uvjetima za "predmet koji pritiska" koristimo smotuljak zavoja, a u nestašici zavoja može nam poslužiti neko priručno sredstvo kao što je kutija šibica, upaljač, smotuljak papira, neki obli predmet npr., kamenčić ili što slično. Preko tako postavljenog predmeta na sterilnu gazu, kružno postavljamo zavoj. Tek kada smo kompresivni zavoj postavili, smijemo popustiti pritisak prsta kojim smo do tada zaustavljali krvarenje. Treba dobro paziti da kompresivni zavoj ne bude prejako stegnut (ako vrhovi prstiju iza zavoja poplave ili utrnu, tada zavoj treba malo popustiti). Međutim, ne smije biti niti prelabav jer tada ne obavlja svoj zadatak tj. ne zaustavlja krvarenje. To ćemo vidjeti ako krv probija uz kompresivni zavoj. U tom slučaju postojeći zavoj NE SKIDAMO, nego na njega stavljamo drugi (novi) predmet koji pritiska i zavojem ponovo zavijemo. Skidanje postojećeg dovelo bi do jačeg gubitka krvi. Svaku težu povredu imobiliziramo, pa ćemo imobilizirati i dio tijela na kome je postavljen kompresivni zavoj. Zaustavljanje krvarenja podvezivanjem se primjenjuje kad je dio ruke ili noge odrezan (amputiran !).

Podvezujemo ODMAH iznad mjesta gdje je ruka ili noga odrezana. Treba uvijek imati na umu da kirurg reže ruku ili nogu na onom mjestu gdje je podvezana (jer tkivo dalje od tog mjesta odumire ). Ako su odrezani samo prsti, nikada ne smijemo podvezati ruku u ručnom zglobu (to je česta greška !). Podvezivanje obavljamo trokutnim rupcem, a ako ga nemamo onda nekim priručnim sredstvom kao što je šal, kravata i sl. Nakon postavljanja poveske, ranu moramo zbrinuti (sterilna gaza, zavoj), a preostali dio ruke odnosno noge moramo imobilizirati. 32

Odrezani dio ruke ili noge treba omotati sterilnom gazom i staviti u polivinilsku vrećicu, a u tijeku transporta, ako je moguće, treba ga držati na hladnom (termos-kutija ili usitnjeni led okolo, ako je vani toplo). Zaustavljanje krvarenja pritiskom prsta ili šake u samu ranu primjenjujemo samo iznimno tj. kada niti na jedan drugi način ne možemo zaustaviti krvarenje (rana na donjem dijelu vrata ili na debelom mesu). Unutarnje krvarenje Pod pojmom unutarnjeg krvarenja podrazumijeva se krvarenje u prsnom košu ili trbuhu (oštećenje unutarnjih organa: jetre, slezene, krvnih žila). Znaci unutarnjeg krvarenja javljaju se onda kada dođe do većeg gubitka krvi. To je bitno na vrijeme uočiti, budući da unutarnje krvarenje prepoznajemo po znacima iskrvarenja, ako nema otvorene rane koja bi nam na to ukazala. Prva pomoć: transport što prije u bolnicu, ravno ležeći, bez uzglavlja. Iskrvarenje Svaki veći gubitak krvi ugrožava život unesrećenog pa je stoga bitno prepoznati znakove većeg gubitka krvi odnosno iskrvarenja. To su sljedeći znakovi: unesrećeni je blijed, orošen hladnim znojem, puls mu je ubrzan ali slab i često jedva opipljiv, disanje mu je ubrzano ali plitko i jedva zamjetno.

Prva pomoć pri iskrvarenju : vanjsko krvarenje treba ODMAH zaustaviti i spriječiti daljnji gubitak krvi. Nakon zaustavljenog krvarenja unesrećenog treba postaviti u tzv. položaj autotransfuzije tj. glavom na niže, u koso, s povišenim nogama kako bi se preostala krv preraspodijelila da mozak ne ostane bez krvi (odnosno kisika) i tako ga transportirati, dakako ako je unesrećeni pri svijesti. Pri unutarnjem krvarenju (krvarenje u prsni koš ili trbuh) unesrećenog ne smijemo stavljati u položaj autotransfuzije, nego ga moramo poleći ravno i tako transportirati. Svaki veći gubitak krvi odnosno iskrvarenje može dovesti do šoka. Šok Šok je teško stanje ozlijeđenog, a posljedica je velikog gubitka krvi ili velike boli kod teških povreda (velike rane, lomovi). Može biti uzrokovan i gubitkom tekućine kod većih opeklina. Šok se prepoznaje po tome što je 33

ozlijeđeni blijed, orošen hladnim znojem, disanje mu je površno i ubrzano, rad srca je ubrzan, a puls (na vratu!) je jedva opipljiv. Usporeno i nezainteresirano odgovara na postavljena pitanja (s ozlijeđenim se može uspostaviti komunikacija, što je znak njegova svjesnog stanja). Unesrećeni u šoku ne zove u pomoć i ne zapomaže. Prva pomoć se pruža prema uzroku šoka: Ako je uzrok krvarenje, potrebno ga je što prije zaustaviti i ozlijeđenog postaviti u položaj autotransfuzije (vanjsko krvarenje), tj. u ravno ležeći položaj, ako se krvarenje ne može zaustaviti (unutarnje krvarenje). Ako je uzrok bol (lomovi, veće rane ruku ili nogu), potrebno ih je što prije imobilizirati. Ako su uzrok opekline, onda se one moraju što prije zbrinuti (previti i imobilizirati), te unesrećenom davati tekućinu. Povrijeđenoga u šoku treba u toplim ljetnim mjesecima rashlađivati, a kada je hladno utopliti, tj. davati mu hladne, odn. tople napitke (osim pri sumnji na ozljedu trbušnih organa). Postavljenu imobilizaciju provjeravati da ga ne bi stezala i izazivala dodatnu bol. Besvjesno stanje Besvjesno stanje je jedno od najopasnijih stanja s kojima se susrećemo pri pružanju prve pomoći jer ga često ne prepoznajemo. Besvjesno stanje je stanje u kojem unesrećeni ne reagira na vanjske podražaje, ali diše i srce mu radi. Prva pomoć: unesrećenog odmah treba postaviti u bočni položaj, a ako u ustima postoji strani sadržaj (povraćani sadržaj, pijesak kod utopljenika ili sl.) treba ga odstraniti rupčićem ili gazom omotanom oko prsta. Ako ima umjetno zubalo, potrebno ga je izvaditi. Postavljanjem unesrećenog u bočni položaj omogućeno je da se sav tekući sadržaj iz usta (slina, krv) ocijedi i time ne zatvara prolaz zraku, a jezik ne upada u ždrijelo.

Unesrećenom u besvjesnom stanju prva pomoć je obvezatno postavljanje u bočni položaj, bez obzira na uzrok koji je doveo do besvjesnog stanja. Ukoliko imamo sumnju na povredu kralješnice, ne smijemo ga okretati u bočni položaj; gušenje sprečavamo zabacivanjem glave unazad i držanjem donje čeljusti podignutom. 34

Stanje prividne smrti Prividna smrt je stanje kada unesrećeni ne diše i kada mu ne radi srce, ali nema sigurnih znakova smrti. Prva pomoć u prividnoj smrti je oživljavanje koje čini: masaža srca i umjetno disanje. Masaža srca Prestanak rada srca ustanovit ćemo na osnovi odsutnosti pulsa na vratnoj žili kucavici (nikako ne pipanjem pulsa na ruci !).

Masaža srca izvodi se na sljedeći način :  kleknite kraj unesrećenog,  odredite "žličicu" pipajući prstima (spajanje rebara),  odmjerite 3 poprečna prsta iznad žličice na prsnoj kosti, u sredini,  postavite korijen desnog dlana na prsnu kost, a lijevu ruku na desnu s uzdignutim prstima (ljevaci dolje stavljaju lijevi dlan, a gore desni),  odmjerenim pritiscima oko 100 puta u minuti, izvodite masažu srca prenoseći pritom težinu gornje polovine tijela ne dižući šaku s prsnog koša pri popuštanju pritiska (ne masirati iz laktova jer je zamorno !). Ako je moguće oživljavanje obavljaju dvije osobe, svaka radi svoj posao u svom ritmu. Za vrijeme upuhavanja zraka, spasilac koji masira srce pravi stanku. Kad oživljavanje obavlja jedan spasilac, započinje s umjetnim disanjem, pa naizmjenično izvodi 2 upuhavanja i petnaestak pritisaka masaže srca. Nakon nekoliko ciklusa provjerava se stanje unesrećenog (provjera disanja i rada srca), ne gubeći na to previše vremena.

Umjetno disanje "usta na nos" izvodi se na sljedeći način:  kleknite kraj unesrećenog,  zabacite mu glavu i oslobodite mu dišne putove,  zatvorite usta unesrećenog,  prstima jedne ruke podižite mu bradu i gurajte je naprijed zatvarajući mu usta, a drugom rukom na čelu pomognite zabaciti glavu,  udahnite zrak,  svojim usnama obuhvatite nos unesrećenog i upušite zrak u njega i pri tom promatrajte diže li se prsni koš,  dignite svoju glavu i udahnite svježi zrak, a za to vrijeme pustite da unesrećenome upuhani zrak slobodno može izaći,  ponavljajte postupak u ritmu normalnog disanja.

Umjetno disanje "usta na usta" izvodi se na slijedeći način:  kleknite kraj unesrećenog,  zabacite mu glavu i oslobodite dišne putove,  jednom rukom potiskujte mu čelo prema dolje i ujedno mu prstima zatvorite nos,  drugu ruku stavite pod vrat unesrećenog i podizanjem vrata pomognite zabacivanju glave,  udahnite zrak iz okoline,  svoja usta prislonite na usta unesrećenog, i upušite zrak u njega i pritom promatrajte diže li se prsni koš unesrećenog,  dignite glavu i udahnite svježi zrak, a za to vrijeme pustite da unesrećenome upuhani zrak slobodno može izaći,  ponavljajte postupak u ritmu normalnog disanja. Umjetno disanje obično počinjemo s nekoliko bržih upuhivanja zraka i nastavljamo u ritmu normalnog disanja( 12 - 14 puta u minuti, odnosno udisaj svakih 5 sekundi).

Oživljavanje izvodimo sve dotle :  dok unesrećeni ne počne disati i dok mu ne proradi srce (budući da je u besvjesnom stanju moramo ga nakon toga postaviti u bočni položaj !)  dok unesrećenog ne predamo u stručne ruke zdravstvenih djelatnika; ili da ekipa hitne pomoći dođe na mjesto nesreće ili da ga oživljavajući dovezemo u zdravstvenu ustanovu  dok se u tijeku oživljavanja ne pojave sigurni znaci smrti  dok spašavatelj ne bude iscrpljen Ozljede Ozljede dijelimo na: otvorene (s vidljivim oštećenjem kože i tkiva ispod nje) i zatvorene (kada koža na svojoj površini ostaje naizgled neoštećena: nagnječenja, natučenja, ozljede unutarnjih organa) Rane Rane su ozljede pri kojima je obično odmah uočljiva povreda. U otvorenoj rani su tkiva koja su do povređivanja bila zaštićena kožom, sada neposredno izložena vanjskoj sredini. Praćene su pojavom crvenila, oteklina i bola i kada naizgled nema oštećenja površine kože. Međutim, tkiva ispod kože (mišići, kosti, krvne žile, živci i dr.) mogu biti ozlijeđena bez obzira je li površina kože oštećena ili ne. Rane vatrenim oružjem (ustrijel, prostrjel) ili drugim projektilima Pri ustrijelnoj rani vatrenim oružjem riječ je o ulasku projektila (metak, zrno, geler) kroz površinu tijela i njegovu zaustavljanju u tkivima ili organima. U tim slučajevima imamo tzv. "ulaznu ranu" koju moramo zbrinuti po svim pravilima za postupak s ranom (strano tijelo ne vadimo !). U prostrijelnoj rani projektil je prošao kroz tkiva ili organe unesrećenoga i na tzv. "izlaznoj rani" izašao van. U ovom slučaju moramo zbrinuti i "ulaznu" i "izlaznu" ranu imajući na umu da obje rane mogu biti izvor opasnosti vezanih uz ranu (krvarenje, infekcija, šok), ali isto tako treba misliti i na opasnosti vezane uz oštećenja koja je projektil mogao prouzročiti prolaskom kroz tkiva ili organe (unutarnje ozljede krvnih žila, kostiju, organa...). U tim slučajevima moramo osobitu pozornost usmjeriti na prepoznavanje znakova unutarnjeg krvarenja, ozljeda kostiju ili zglobova i znake šoka. Poseban slučaj među ozljedama vatrenim oružjem su one koje dovode do otvorene rane prsnog koša. (Otvorena povreda prsnog koša posebno je obrađena u cjelini "povrede prsnog koša"!) Ubodne rane mogu nastati prodiranjem bilo kakvog oštrog predmeta u tkivo unesrećenog: noža, šiljka i sl. Pri ubodnim ranama, ali i ostalima, moramo voditi računa o opasnostima koje prate svaku ranu: krvarenju, infekciji i šoku. Poseban slučaj su ubodne rane u prsni koš i trbuh kada 37

dolazi do probijanja stjenke, odnosno do otvorenih povreda prsnog koša i trbuha. Takve otvorene povrede su posebno teške i opasne i zahtijevaju poseban postupak koji je naveden zasebno u cjelinama gdje su opisane povrede prsnog koša, odnosno trbuha. Ozljede glave Pri pružanju prve pomoći moramo voditi računa o dvije opasnosti vezane uz ozljede glave koje su neodgodive za pružanje prve pomoći, a to su krvarenje i besvjesno stanje. Krvarenje zaustavljamo pritiskom prsta na vratnu krvnu žilu, samo s jedne strane, kako je objašnjeno u poglavlju o krvarenju i dalje zbrinemo kompresivnim zavojem. Udarac u glavu može izazvati povredu mozga, a da pritom nema vanjskih znakova (oštećenja kože). Najčešće je pritom riječ o potresu mozga koji je praćen bar jednim od slijedeća tri znaka: besvjesno stanje, povraćanje i povrijeđeni se ne sjeća nesreće. Prisutnost i jednog od spomenutih znakova nakon udarca u glavu dostatan je razlog da unesrećenoga uputimo na pregled liječniku. Ako je u besvjesnom stanju, unesrećenog obvezatno odmah okrenuti u bočni položaj ! Moguć je i lom kostiju lubanje koji ne mora uvijek imati vanjske znakove. U nekim slučajevima znak prijeloma može biti istjecanje krvi, sukrvice ili bistre žućkaste tekućine iz uha ili nosa, ili nastanak modrica oko očiju ili iza uha. Povrede prsnog koša Pri povredi prsnog koša razlikujemo zatvorene i otvorene rane. Otvorene rane prsnog koša najčešće su ubodne ili strijelne rane, a prepoznat ćemo ih po pjenušanju krvi na rani i šištanju zraka koji prolazi kroz ranu (kada je otvor rane manji). Kod otvorene rane prsnog koša potrebno je što prije spriječiti zraku daljnji prolaz kroz ranu. To se postiže postavljanjem nepropusnog materijala (polivinilske folije, gumiranog platna ili čega sličnog) preko sterilne gaze koju smo prije toga postavili na ranu, te dobro oblijepimo flasterom ili nekom drugom ljepljivom trakom, kako zrak ne bi mogao prolaziti (nepropusna folija mora biti površinom veća od sterilne gaze). Nakon toga sve skupa čvrsto previjemo zavojem kružno oko prsa, a unesrećenog postavljamo u polusjedeći položaj. Pozornost ! Kod prostrijele rane prsnog koša koja je prošla kroz pluća (otvorena rana), potrebno je na opisani način zbrinuti obje rane, i ulaznu i izlaznu. Zatvorene povrede prsnog koša, ako ima površinskih ozljeda, treba ih zbrinuti, a unesrećenog postaviti u polusjedeći položaj. Posebnu pozornost treba usmjeriti na otkrivanje znakova unutarnjih povreda (npr., slomljeno rebro može ozlijediti pluća ili srce !). 38

Unesrećenog s povredom prsnog koša, ako je pri svijesti i ako nema znakova unutarnjeg krvarenja, transportiramo u polusjedećem položaju. Ako su prisutni znaci unutarnjeg krvarenja, odnosno iskrvarenja, unesrećenog transportiramo ravno ležeći, bez uzglavlja.

Povrede trbuha Povrede trbuha mogu biti otvorene i zatvorene, ovisno je li trbušna šupljina nakon povrede trbušne stjenke komunicira s vanjskom okolinom ili ne. Zatvorene povrede nastaju tupim udarom u područje trbuha. Bez obzira što trbušna stjenka nije oštećena, svaki jači udarac u trbuh može izazvati ozbiljne ozljede trbušnih organa (jetre, slezene, bubrega, crijeva...). Pri sumnji na ozljede unutarnjih organa trbuha, unesrećenom ne smijemo davati ništa "na usta" : niti piti, niti jesti. Otvorene povrede nastaju ustrijelom, prostrjelom ili prodiranjem oštrog tijela kroz trbušnu stjenku: ubodna rana nožem, šiljkom ili drugim oštrim tijelom. Ako je otvorena ozljeda trbuha s ispadom unutarnjih organa (npr., crijeva ), onda se ti organi ne smiju dirati niti vraćati u trbušnu šupljinu. Ako je unesrećeni s ozljedom trbuha žedan, ne smije mu se davati tekućine ("ništa na usta"), nego mu usne ovlažimo mokrom gazom ili rupčićem.

Prijelom kostiju i iščašenja zglobova Prijelome kostiju dijelimo na otvorene i zatvorene. Kod otvorenih prijeloma imamo vidljivu ranu iz koje obično vire ulomci slomljene kosti. Ako pri otvorenom lomu rana krvari, moramo zaustaviti krvarenje, zbrinuti ranu i pristupiti imobilizaciji loma. Zatvoreni prijelom ili iščašenje teže ćemo prepoznati ako nema uočljivog deformiteta ozlijeđenog dijela koji nam je siguran znak za to. Nemogućnost pokretanja ozlijeđenog dijela mora u nas uvijek izazvati sumnju da je riječ o lomu (odn. iščašenju).

Imobilizacija SVAKU TEŽU POVREDU IMOBILIZIRAMO ! Svrha imobilizacije pri prijelomu i iščašenju je da se ozlijeđeni dio učvrsti i učini nepomičnim, kako bi se spriječilo njegovo pomicanje koje može dovesti do daljnjih oštećenja (u lomova oštri rubovi kosti mogu oštetiti krvne žile, živce, mišiće), a kod svih ostalih težih povreda, svrha imobilizacije je smanjenje boli, a time i sprečavanje nastanka šoka. Imobilizacija je, dakle, stavljanje u nepokretni položaj.

Opekline (toplinom i kemikalijama) O opeklinama govorimo kada su ozljede uzrokovane toplinom (vrela tekućina, kruto tijelo, otvoreni plamen i sl.), ali opekline mogu biti uzrokovane i jakim kemikalijama (kiselinama, lužinama) i djelovanjem groma ili električne struje. Ukoliko su opekline uzrokovane jakim kemikalijama, one nastaju kada sa kožom ili sluznicom uzročni agens dođe u kontakt, bilo neposredno, bilo s parama agensa. Pri opeklini pojavljuje se :  oštećena koža i / ili sluznica,  crvenilo, oteklina, mjehuri, u teškim slučajevima pougljene,  bol,  gubitak tekućine. Što je opečena površina veća, zbog boli i gubitka tekućine, to brže i lakše dolazi do šoka! 40

Kod izloženosti manjim koncentracijama kemikalija dolazi do nadražaja kože odn. sluznica, a ako je ta izloženost dugotrajnija, može doći do kroničnih upala kože i/ili sluznice, do razvoja ožiljaka, koji, ako nastanu na očima, mogu dovesti do sljepoće. Postupak kod opeklina :  Opečeni dio ODMAH staviti pod tekuću hladnu vodu (ako nema tekuće vode, opečeni dio uranjamo u posudu s čistom hladnom vodom) i dugotrajno ispirati.  Istodobno skidamo sve predmete koji obavijaju opečeni dio (prsten, sat, narukvicu, uske dijelove odjeće) prije nego što taj dio otekne.  Zalijepljene dijelove odjeće ne skidamo osim pri opeklini kemikalijama, kada treba natopljenu odjeću ukloniti kako ne bi došlo do duljeg dodira kože s kemikalijom, a time i većeg oštećenja tkiva (paziti da naša koža ne dođe u dodir s kemikalijom!).  Mjehuri se ne smiju dirati niti bušiti.  Nakon što smo ga ohladili odnosno isprali, opečeno mjesto valja prekriti sterilnom gazom (ili aluplast-folijom; srebrna strana ide na opeklinu) i previti (zavojem ili trokutnim rupcem). Opečene prste svaki zasebno omotamo sterilnom gazom.  Svaku veću opeklinu na rukama ili nogama trebamo imobilizirati.  Unesrećenom s većim opeklinama dajemo tekućinu. Gušenje stranim tijelom (zalogajom hrane) Svakome se dogodilo da mu komadić hrane "ode krivo", što je izazvalo jak i neugodan kašalj. No, može se dogoditi da taj zalogaj hrane bude veći, ili da se djetetu u igri zaleti dio igračke koji će potpuno zatvoriti prolaz zraku. Ako brzo ne pomognemo, dolazi do gušenja i smrti. Prvo se može pokušati pomoći lupanjem unesrećenog u leđa, između lopatica, a ako to ne pomogne, naglim pritiskom u područje žličice (mjesto gdje se spajaju rebrani lukovi) - Heimlichov hvat (Haimlihov hvat). Ako unesrećeni ne može stajati, leži na leđima, a mi pritiskamo u područje žličice klečeći, opkoračivši mu noge.

Kratkotrajna nesvjestica Najčešće se događa zbog vrućine, boravka u prostoriji s premalo kisika (u zagušljivom), zbog naglih uzbuđenja, a potpomognuta je slabošću organizma, iscrpljenošću, glađu ili bolešću. Takvom stanju obično prethodi slabost, magljenje, mračenje pred očima, zujanje u ušima, vrtoglavica, mučnina, hladni znoj. Kad takav "onesviješteni" leži vodoravno, obično za nekoliko trenutaka dolazi k svijesti. Treba ga ostaviti da leži; preporuča se podići mu noge, a glavu položiti niže (NE podizati ga na noge, što je greška !). Ukoliko slučajno ne dođe k svijesti, postavlja se u bočni položaj. Trovanje U procesu proizvodnje radnici se susreću s nizom kemijskih tvari koje mogu izazvati lokalna i opća, akutna i kronična oštećenja zdravlja. Uzrok profesionalnih trovanja najčešće je udisanje atmosfere zagađene nekom kemijskom tvari, prodiranje kemijske tvari kroz kožu ili unošenje kemijskih tvari u probavni trakt. Kod pružanja prve pomoći treba prvenstveno prekinuti djelovanje otrova na organizam, a otrov ukloniti iz tijela ili neutralizirati. Ugrizi, ubodi, toksični učinci. Pri ugrizu zmije (u našim krajevima poskok i riđovka) vidimo dvije točkaste ranice od zuba kroz koje je otrovnica ubrizgala otrov. Što je rana bliža glavi, to je opasnost otrovanja veća. Ukoliko je ugriz na rukama ili nogama, potrebno je odmah stegnuti (trokutnom maramom, čvrstim zavojem, šalom ili drugim priručnim sredstvom) malo iznad rane kako bi se spriječilo širenje otrova, a unesrećenoga što prije transportirati u najbližu zdravstvenu ustanovu gdje će dobiti serum protiv zmijskog otrova. Podvez ne bi smio trajati dulje od dvadesetak minuta. Unesrećeni treba apsolutno mirovati, davati mu tekućine (bezalkoholne napitke!), a ozlijeđeni dio valja imobilizirati. Isto vrijedi za ubod pauka crne udovice. Ugrizi i ubodi, toksični i alergijski učinci kukaca, biljaka i dr. U blažim slučajevima pojavljuje se crvenilo, svrbež i oteklina što se može ublažiti hladnim ili alkoholnim oblozima (može oblog od rakije) ili ledom. Ako su žalci (pčela, stršljen) ostali u koži, treba ih odmah izvaditi. Ako je reakcija jača, uz spomenute obloge ozlijeđeni dio treba imobilizirati, a unesrećenog svakako uputiti liječniku. Ugriz divlje životinje, osobito one čudnog ponašanja (npr. lisice koja se približi čovjeku) ili psa za kojeg ne znamo je li cijepljen protiv bjesnoće, uvijek donosi rizik zaraze bjesnoćom, ali i tetanusom. Ako pri ruci imamo kakvo dezinfekcijsko sredstvo (ako ništa drugo, dobro dođe i sapunica), takvu ranu treba njime dobro isprati. Ostali postupak je isti kao i s drugim 42

ranama (zbrinjavanje krvarenja, sterilna gaza, zavoj, imobilizacija), s time da unesrećenoga svakako treba uputiti liječniku (potreba cijepljenja!). Pružanje prve pomoći u prometnoj nezgodi Posebni slučajevi pružanja prve pomoći su kada je riječ o unesrećenima koji su stradali u prometnoj nezgodi. Osobitu pozornost treba svratiti na osobe koje se nađu u oštećenu vozilu. Ponajprije treba dobro pregledati unesrećenoga u vozilu, te ispitujući ga pomno (dakako, ako nije u besvjesnu stanju), ustvrditi o kakvim je ozljedama riječ. Tek kada smo sigurni, možemo planirati daljnje postupke. Za slučaj da unesrećenoga moramo vaditi iz vozila, postupamo na sljedeće načine: Kada pristupamo izvlačenju iz vozila, a ne dvojimo u postojanje bilo kakvog prijeloma (osobito ne na povrede kralješnice!), unesrećenoga izvlači jedna osoba. Pristupa mu s leđa, podvlači ruke pod njegove pazuhe i hvatajući ga za podlakticu koja se nalazi u prirodnom položaju, izvlači ga van.

Kada u vozilu imamo unesrećenoga s prijelomom ruke ili noge (npr. lom desne potkoljenice), a unesrećenoga moramo izvaditi iz vozila, izvlače ga tri osobe; prva osoba ga hvata za podlakticu i pristupa mu s leđa, ostale dvije osobe pridržavaju ozlijeđeni dio (npr. desnu potkoljenicu) postupajući po pravilima za pridržavanje ozlijeđenog dijela (u slučaju loma potkoljenice pridržava se koljeno, skočni zglob i podlaže se ruka pod mjesto loma, kako ne bi došlo do ulamanja).

Transport povrijeđenih Prijevoz povrijeđenih, ako je ikako moguće, ostavljamo stručnoj službi hitne pomoći. ZAPAMTITE: od vaših postupaka ovisi hoće li unesrećeni ozdraviti, ostati doživotni invalid, ili možda umrijeti ! Ako je unesrećeni u besvjesnu stanju, (a nema povredu kralješnice), transportiramo ga u bočnom položaju (kako ne bi došlo do gušenja). Unesrećenoga koji je iskrvario, nakon što smo krvarenje zaustavili, obvezatno stavljamo u tzv. "autotransfuzijski položaj" - glava niže, ostali dijelovi tijela povišeno. Unesrećenoga s povredom prsnog koša treba postaviti u polusjedeći položaj, a onome s povredom trbuha saviti koljena. Ako takvi povređeni imaju znakove krvarenja u prsnom košu odnosno u trbuh (unutarnje krvarenje), postupamo kao pri iskrvarenom kojemu ne možemo zaustaviti krvarenje: transportiramo ga što prije u zdravstvenu ustanovu ravno ležeći (bez dignutog uzglavlja, bez podignutih ruku i nogu).

Osobitu pažnju treba posvetiti unesrećenima koji imaju lomove kako ne bi došlo do daljnjeg oštećenja nestručnim pomicanjem slomljenog dijela. Ukoliko smo odlučili transportirati unesrećenoga, prije bilo kakvog pomicanja i transporta, obvezno ga treba imobilizirati. Poseban slučaj su povrede kralješnice i zdjelice koje moraju biti imobilizirane na tvrdoj ravnoj podlozi (npr. vrata ormara) i koje zahtijevaju posebne uvjete transporta zbog toga. Podrazumijeva se da tako imobilizirani ne može stati u obično osobno vozilo, pa je potrebno pričekati odgovarajuće (npr. kombi, kamion, traktorska prikolica). Imajte na umu da brzopleti postupak transporta unesrećenoga u neodgovarajućim uvjetima može dovesti do njegove trajne invalidnosti, pa i do smrti !

2.0.

RADNI PROSTOR I RADNI OKOLIŠ U radnom prostoru zaposlene radnike okružuje niz različitih opasnosti. Te opasnosti mogu izazvati ozljede ili štetno djelovanje na organizam i radnu sposobnost radnika. Oduvijek se nastoji ukloniti ili umanjiti te opasnosti.

Do neželjenih posljedica dolazi u slučaju poremećaja u odnosima čovjeka i njegova okoliša. Sagledano šire, radni okoliš sačinjavaju prostor u kojem radnik radi i sredstva s kojima radi. Radni prostor i radni okoliš normirani su i o njima je potrebno voditi računa pri projektiranju objekata rada. Građevinski objekti i prostorije namijenjene za rad, kao i pomoćne prostorije, moraju se izvesti u skladu sa zahtjevima pravila zaštite na radu. Veličine prostorija, zidova, podova, vrata, prozori, prometnice, zagrijavanje i provjetravanje, kao i sve instalacije, moraju odgovarati namjeni prostorije kako bi zaposlenici koji se nalaze u radnim prostorijama imale pogodne uvjete rada. Radi utvrđivanja da li radni okoliš odgovara uvjetima utvrđenim pravilima zaštite na radu potrebno je vršiti ispitivanja u radnim prostorijama ( i izvan radnih prostorija) u kojima: 

proces rada utječe na temperaturu, vlažnost i brzinu kretanja zraka,



u procesu rada nastaje buka ili vibracija,



pri radu se koriste ili proizvode opasne tvari u kojima nastaju organizmi štetni za zdravlje (virusi, bakterije, gljivice i sl.),



pri radu nastaju opasna zračenja,



pri radu je potrebno osigurati odgovarajuću osvijetljenost.

Uz radne prostorije zaposlenicima se moraju osigurati pomoćne prostorije, odnosno garderobe, umivaonici, nužnici, kupaonice, prostorije za osobnu higijenu žena, pušionice, blagovaonice itd. Pravilima zaštite pri radu utvrđeno je koje se pomoćne prostorije moraju osigurati, ovisno o poslu koji se obavlja u radnim prostorijama, kako se moraju opremiti i održavati pomoćne prostorije te gdje se moraju nalaziti u građevinskom objektu. 45

2.1.

Temperatura, vlažnost i brzina kretanja zraka

Organizmu treba osigurati takvu toplinu okoliša koja će omogućiti zadržavanje u tijelu onoliko topline koliko je organizmu potrebno, a višak topline normalno odvoditi. Srednja temperatura čovječjeg tijela iznosi 36,5ºC, a temperatura zdrava čovjeka kreće se između 36 i 37ºC. Svako povišenje ili sniženje temperature odraz je bolesnog stanja organizma i čovjek se nelagodno osjeća. Jedan od važnih činilaca za održavanje toplinske ravnoteže organizma jest i temperatura okoliša u kojoj čovjek obavlja rad. Optimalna ili što jednoličnija temperatura postiže se prirodnom ventilacijom, zatim mehaničkom (umjetnom) ventilacijom ili klimatizacijom. Pri tome moraju biti zadovoljeni osnovni uvjeti zaštite na radu. Pri relativnoj vlažnosti zraka od 50%, ako radni proces to dopušta, u radnim prostorijama se zavisno od vrste radova u hladnom (zimskom) razdoblju moraju osigurati sljedeći mikroklimatski uvjeti: – rad bez fizičkog naprezanja 20 – 25°C – laki fizički rad 16 – 22 °C – teški fizički rad 10 – 19 °C Prozori, svjetlarnici i staklene pregrade moraju spriječiti pretjerane učinke sunčeva svjetla na mjesta rada, uzimajući u obzir prirodu rada i mjesta radaza sjedeći rad 19-20ºC, za stojeći laki rad 18ºC, za stojeći teški rad 17ºC, za stojeći vrlo teški rad 15-16ºC. Zrak u radnim prostorijama nije i ne smije biti nikada potpuno suh. Vlažni zrak nazivamo smjesom suhog zraka i vodene pare koja se uvijek, u manjim ili većim količinama, nalazi u zraku radnih i drugih prostorija u kojima se čovjek zadržava. Pri korištenju uređaja za klimatizaciju preporuča se relativna vlažnost od 40 do 60%. Ako se u toplom (ljetnom) razdoblju koriste uređaji za 46

klimatizaciju, razlika između vanjske i unutarnje temperature, u pravilu, ne bi trebala biti veća od 7 °C. Za ugodno osjećanje čovjeka u radnom prostoru vrlo je važan i odnos brzine strujanja zraka i njegove temperature. Brzina strujanja zraka na mjestima rada u zatvorenom prostoru ovisi o vrsti rada i tehnološkom procesu, a ne smije biti veća od 0,5 m/s ako je temperatura vanjskog zraka do 10 °C, 0,6 m/s ako je temperatura vanjskog zraka od 10 °C do 27 °C odnosno 0,8 m/s ako je temperatura vanjskom zraka preko 27 °C. 2.2.

Buka i vibracija

Svaki neugodan zvuk nazivamo bukom. Buka može uzrokovati privremeni ili trajni, odnosno djelomičan ili potpuni gubitak sluha. Sve pobrojeno ovisi o osjetljivosti pojedinca, jačini buke, vremenskom izlaganju buci i sl. Izvor buke najčešće jesu strojevi i uređaji, odnosno njihovi pokretni mehanizmi. Zaštita od buke postiže se grupnim tehničkim mjerama zaštite, eliminiranjem izvora buke, odnosno njezinim ublažavanjem i upotrebom odgovarajućih osobnih zaštitnih sredstava. Vibracija su prateća pojava buke, a prenose se sa strojeva i uređaja na osobe koje njima rukuju.

Vibracije zamaraju, smanjuju radnu sposobnost, oštećuju krvne žile, tetive, zglobove i kosti, a moguće su i promjene u živčanom i probavnom sustavu. Zaštita se provodi izradom elastičnih sklopova, izoliranjem kao i skraćivanjem radnog vremena radnika na određenim strojevima i uređajima. 47

2.3.

Osvijetljenost

Za svaki posao potrebna je i odgovarajuća rasvjeta, koja ovisi o vrsti posla. Ako je rasvjeta neodgovarajuća, radnik će pri poslu lakše pogriješiti te je posebno važno da se rasvjeta podesi u skladu s prirodom posla koji se obavlja.

2.4.

Kretanje pri radu

Radni prostori moraju se graditi u skladu s pravilima zaštite na radu. Sukladno s tim postoje i zahtjevi za uređenje gradilišta kao otvorenih radnih mjesta. No i pored svih predviđenih mjera zaštite pri kretanju na radu, te su opasnosti ipak prisutne.

Najčešće su padovi na istoj razini, tj. padovi u otvore, jame i kanale, a zatim padovi s povišenih mjesta kao što su ljestve, skele, rampe, podesti, stepenice i sl.

Ozljede su to teže, što je pad bio s višeg mjesta. Padovi se mogu izbjeći ispravnom konstrukcijom stepenica, ljestava, platforma, prijelaza i prolaza, te svih drugih povišenih mjesta na kojima se radnici kreću ili zadržavaju. To se rješava već u projektu objekta ili oruđa za rad. Međutim, i postupci radnika mogu biti uzrokom pada.

Padovi na istoj razini najčešće nastaju zbog loše konstrukcije ili neodržavanja poda. Sukladno propisima zaštite na radu pod radne prostorije mora biti ravan i gladak, ali ne klizav. Pod mora biti građen od materijala koji se lako čisti i održava i koji ima potrebnu čvrstinu, odnosno otpornost na trošenje. Na takvom podu padovi se mogu spriječiti redovitim čišćenjem i održavanjem. Osim toga s poda treba ukloniti sav materijal, alat i pribor, da ne uzrokuju spoticanje. Prema pravilima zaštite na radu slobodne površine poda, koje služe za prolaz ljudi ili vozila, moraju imati odgovarajuću propisanu širinu. Glavni prolazi za ljude moraju biti široki najmanje 150 cm, Sporedni prolazi 100 cm, Transportni putovi ne smiju biti manji od 180 cm, odnosno mora biti za 80 cm veća od širine transportnih sredstava odnosno materijala, dijelova i proizvoda koji se najčešće prenose. Transportni putovi i prostori na kojima se odlaže materijal moraju se posebno obilježiti uočljivim trakama. Radi lakog opsluživanja i čišćenja oruđa za rad moraju se osigurati sigurni prolazi širine najmanje 70 cm. U radnim prostorijama moraju se osigurati i posebno obilježiti slobodne površine potrebne za slaganje materijala, dijelova i proizvoda u fazi obrade. Stepeništa u objektima moraju biti raspoređena tako da osiguravaju lako izlaženje iz svih dijelova objekta. Po svojem položaju i dimenzijama stepeništa moraju imati usklađenu propusnu moć u ovisnosti o broju osoba koje se njima koriste.

Stepeništa moraju biti izvedena tako da jasno ukazuju smjer prema izlazu iz objekta. Izlazne stepenice koje se nastavljaju u podrum ili druge niže etaže, treba da su odvojene pregradama, vratima ili nekim drugim pogodnim načinom na etaži gdje se izlazi iz zgrade, tako da se učini jasnim smjer izlaženja. Svako stepenište mora imati barem s jedne strane rukohvat. Vanjska stepeništa koja se koriste kao izlaz moraju biti projektirana i izvedena tako da ih mogu koristiti sve osobe. Stepeništa moraju imati zaštitnu ogradu visine najmanje 120 cm. Stepenište mora biti projektirano i izvedeno tako da su stepenice zaštićene od atmosferskih padavina. Za izvođenje nekih radova na visini upotrebljavaju se ljestve. U pogonima se najčešće koriste stabilne ljestve. Stabilne se ljestve postavljaju obično uza zid, ali i uz neke strojeve za uspinjanje na platforme. Takve su ljestve većinom metalne. Na njima se ugrađuju leđobrani. Osim stabilnih ljestava za izvođenje radova na visini često se upotrebljavaju prijenosne jednokrake ili dvokrake ljestve. Jednokrake prijenosne ljestve moraju se postaviti pod kutom od 75º i moraju rukohvatom nadvisiti etažu na koju vode za najmanje 75 cm iznad razine etaže.

Kod dvokrakih ljestva najvažnije je da su prilikom korištenja uvijek sasvim otvorene, a krakovi povezani čvrstim lancem ili remenom. Za izvođenje pomoćnih konstrukcija u građevinarstvu, kao što su radni podovi, skele i sl., kod kojih također postoji opasnost od pada, treba primijeniti odgovarajuća pravila zaštite. 50

Budete li svoje mjesto rada održavali na propisan način, izbjeći će te mnoge neugodnosti, kao što su pokliznuća, posrtanja i padovi. Zbog toga odmah uklonite sve prolivene tekućine, razbacani materijal ili pribor. Ako primijetite da postoji opasnost od pada s visine ili u dubinu, odmah o tome obavijestite svog neposrednog rukovodioca. 2.5.

Znakovi upozorenja u radnom prostoru

Obveza postavljanja znakova upozorenja od određenih opasnosti predstavlja jedno od posebnih pravila zaštite na radu. U radnom okolišu prisutne su različite opasnosti kao što su: mehaničke i kemijske opasnosti, štetna zračenja, štetne tvari, električna struja, buka, vibracija, opasnost od požara i eksplozije, opasnost pri kretanju na radu itd. Ove opasnosti često nisu poznate ni onima koji rade u njihovoj neposrednoj blizini, a pogotovo ne osobama koji se iz različitih razloga kreću radnim prostorom. Pored toga ljudima je svojstveno da svakodnevni susretanjem s opasnostima prestanu o njima razmišljati i zanemarivati ih. Radi toga potrebno je jasno, precizno i trajno označiti opasnosti i način ponašanja radnika u odnosu na te opasnosti. Upozorenja za određene situacije moraju uvijek biti identična, kako bi radnici u svakoj ili sličnoj situaciji odmah ispravno reagirali. Sustav znakova sigurnosti i/ili zaštite zdravlja na radu je cjelovit vizualni sustav u kojem je određen raspored opažanja pojedinih elemenata: geometrijski oblik, boja, piktrogram i prateći tekst. Dimenzije znakova se razlikuju ovisno o namjeni i udaljenosti promatranja znaka. Znakovi moraju biti izrađeni prema SMJERNICAMA VIJEĆA EEZ-a br. 58/92. Obveza primjene znakova u Hrvatskoj regulirana je na osnovu Pravilnika o standardima za sigurnosne boje i znakove i HRN Z.SO 001 do Z.SO 005 i Z.SO 010.

Znakovi sigurnosti – oblik i boja prema SMJERNICAMA VIJEĆA EEZ-a.

3.0.

STROJEVI I UREĐAJI ZA RAD

Razvoj i unapređenje tehnoloških procesa uvjetovao je primjenu novih, modernijih i automatiziranih strojeva i uređaja za rad. Specifičnosti i složenost izvedbe strojeva i uređaja uvjetuje različite opasnosti. Složenost izvedbe strojeva i uređaja i mehanizama upravljanja uređajem isti se svrstavaju u grupe prema obliku i načinu gibanja, te prema vrsti energije koje ga pokreće. Obzirom na ovakvu podjelu grupiraju se i opasnosti pri radu sa uređajima za rad. Opasnosti koje se pojavljuju pri uporabi strojeva i uređaja za rad svrstavamo u tri skupine:  mehanički izvori opasnosti,  opasnosti od pogonske energije i sredstava koja služe za pogon,  opasnosti u području radnog okoliša. Pojedina vrsta strojeva i uređaja za rad zovemo strojevi i uređaji za rad s povećanim opasnostima. Strojevima i uređajima s povećanim opasnostima smatraju se naročito: dizalice nosivosti preko 10 KN, teretna dizala, industrijski transporteri, vozila unutarnjeg prijevoza na mehanizirani pogon, strojevi za obradu i preradu drveta, metala i sličnih materijala, mehaničke i hidraulične preše, podizne platforme, kompresori, centrifuge, predtlačne i podtlačne komore, kotlovi za centralno grijanje, parni i vrelovodni kotlovi, strojevi i uređaji koji sadrže posude pod tlakom i drugi uređaji i strojevi sa sličnim opasnostima po sigurnost i zdravlje zaposlenika. Ako posebnim propisima nije drugačije regulirano strojevi i uređaji s povećanim opasnostima moraju se ispitivati: -

prije njihovog stavljanja u uporabu, najmanje jedanput nakon dvije godine njihove uporabe, poslije rekonstrukcije, a prije ponovnog početka korištenja, prije početka korištenja na novom mjestu uporabe, ako su strojevi i uređaji premješteni s jednog mjesta na drugo pa su zbog toga rastavljena i ponovo sastavljena. 57

Mehanički izvori opasnosti Mehanički izvori opasnosti su najbrojniji i uzrokuju tzv. mehaničke povrede nastale najčešće zbog djelovanja strojeva, uređaja i alata ili njihovih dijelova, bilo u stanju mirovanja bilo u stanju gibanja. Karakter i težina ovih povreda mogu biti različiti, od malih modrica (nagnječenja – kontuzija), površinskih povreda, uboda, posjekotina ili ogrebotina do najsloženijih, pa čak i smrtonosnih. Općenito, izvore mehaničkih opasnosti na sredstvima rada svodimo na:  

opasnosti od uređaja za prijenos mehaničkih gibanja i opasnosti u području radnog postupka.

Uređaji za prijenos gibanja obuhvaćaju elemente i sklopove koji služe za izravno prenošenje snage s pogonskog stroja na radni, odnosno do samog područja radnog postupka. Ovdje pripadaju razni prijenosnici snage, npr. remeni, zupčanici i osovine, razni lanci i lančanici, užad i dr. Područje radnog postupka odnosi se na samo mjesto rada, tj. na onaj dio stroja na kojem se materijal oblikuje: reže, buši, kuje, spaja, zavaruje, gdje se s njega skida strugotina itd. Opasnost od dijelova koji miruju Stroj nije opasan samo kad je u pogonu, nego i kad miruje, jer i tada na njemu postoje izvori opasnosti kojima se ne obraća dovoljna pažnja. U stanju mirovanja na stroju mogu postojati opasnosti od elemenata koji strše. To su uglavnom oštri rubovi stroja ili alata ili dijelovi zagrijani na višu temperaturu od čega mogu nastati opekline. Od alata i dijelova stroja opasnosti postoje i pri nošenju i prenošenju, jer oštri i šiljati dijelovi mogu biti uzrok različitih povreda. Nož, sjekira, izvijači, pile, limovi, i stakla i dr. mogu pri nespretnom pokretu biti uzrok teških povreda. Opasnosti od rotirajućih dijelova Osovine, vratila, kotači zupčanici, svrdla, spojke, prstenovi, šipke koje se obrađuju na stroju i dr. karakteristični su primjeri dijelova koji rotiraju i koji mogu uzrokovati povredu. Na slici strelicama su prikazane opasnosti pri kružnom gibanju. Opasnosti pri kružnom gibanju ne ovise o brzini gibanja, ali je samo po sebi razumljivo da se pri povećanju brzine opasnost znatno povećava. 58

Povrede od kružnog gibanja mogu biti vrlo teške, čak i smrtonosne. Najopasniji su oni slučajevi kad je zahvaćena kosa ili dio odjeće, koji se omotava i sve jače gnječi pojedine dijelove unesrećenoga.

Najčešći primjerci kružnog gibanja gdje dolazi do zahvata i povreda radnika

Opasnost od uklještenja Na strojevima kao što su mlinovi, preše, škare, blanjalice, rotirajući valjci i dr. pojavljuju se dijelovi i sklopivi koji se uzajamno kreću-rotiraju i pri tome stvaraju mjesto uklještenja. Opasna mjesta uklještenja dijelimo :  na uređaju kod kojega se zahvatom obavlja koristan rad (obrađivanje materijala),  na uređaju kod kojega prijenos energije ili gibanja uvjetuje postojanje mjesta uklještenja, a da se na samom mjestu ne obavlja koristan rad. Opasnost uklještenja sastoji se u tome što rotirajući predmeti uvlače zahvaćen predmet, a kad je već zahvaćen, teško je, ponekad i nemoguće osloboditi zahvaćeni dio tijela.

Zaštitne naprave U cjelokupnom sistemu zaštite na sredstvima rada vrlo su važne zaštitne naprave jer se pomoću njih gotovo uvijek može ostvariti potpuna zaštita ili barem opasnost svesti na minimum. Zaštitne naprave dijelimo na:  čvrste, odnosno nepomične zaštitne naprave,  zaštitne naprave za blokiranje,  automatske zaštitne naprave,  uređaji za daljinsko upravljanje i prinošenje materijala za obradu.

Čvrste, odnosno nepomične zaštitne naprave

Čvrste naprave izrađuju se od metalnih rešetki, žičane mreže, a u novije vrijeme od prozirnih plastičnih materijala, jer omogućuje bolju vidljivost. Karakteristika čvrste naprave je da se za vrijeme rada ne mogu pomicati, pouzdanu zaštićuju, radnik ih ne može ukloniti, a ako to i učini, odmah se 60

vidi da ih nema na stroju. Pored toga, one radniku onemogućuju pristup u opasno područje za vrijeme rada i veoma dobro zaštićuju od rasprsnutih dijelova stroja i materijala. Kao što je poznato, čvrste zaštitne naprave koriste se isključivo kod zaštićivanja elemenata za prijenos gibanja, a u zaštićivanju mjesta radnih postupaka najčešće se nalaze na mjestima gdje se materijal obrađuje savijanjem, probijanjem, rezanjem ili odsijecanjem. Naprave se moraju postaviti tako da materijal nesmetano prolazi, a radnik da ne može rukom doći u područje u kojem bi ga mogao zahvatiti alat ili dio stroja. Zaštitne naprave za blokiranje Kod obrade predmeta upotreba čvrste zaštitne naprave je nemoguće, jer raspor koji ne dopušta prilaz ruke radnika onemogućuje namještanje predmeta za obradu. U takvim slučajevima primjenjuje se pomična zaštitna naprava za blokiranje. Zaštitna naprava za blokiranje

Te su zaštitne naprave po obliku i konstrukciji slične čvrstima , ali se mogu pomicati za vrijeme postavljanja predmeta koji se želi obraditi. Osim toga, one su tako povezane s mehanizmom stroja ili sklopkom za dovod pogonske energije da nije moguć radni hod stroja dok je naprava pomaknuta i ne zaštićuje mjesto radnog postupka. Slijedeća je zaštitna naprava koju treba spomenuti, uređaj za sprječavanje povratnog hoda, što se najčešće upotrebljava na prešama.

Naprava je tako izvedena da onemogućava ponavljanje radnog hoda bez ponovnog aktiviranja komandnih uređaja za pokretanje stroja. Važno je napomenuti i postojanje elektronske zaštitne naprave za blokiranje. Elektronske zaštitne naprave u novije vrijeme sve više se upotrebljavaju na strojevima. Zaštita u takvom slučaju je osigurana uređajem sa svjetlosnim snopom. Pri prekidu zrake svjetlosnog snopa za vrijeme radnog hoda, stroj se zaustavlja. Sve zaštitne naprave za blokiranje moraju biti takve da u slučaju njihova kvara radnik ne može stroj staviti u pogon, ili ako je u pogonu da se zaustavi. Automatske zaštitne naprave U slučajevima kada je nemoguće upotrijebiti čvrste ili pomične zaštitne naprave za blokiranje, a ugradnja elektronskih zaštitnih naprava preskupa tada se primjenjuju automatske zaštitne naprave. Svrha rada ovih zaštitnih naprava je da automatski uklone ruke radnika iz opasnog područja za vrijeme rada stroja, ako se one u tom trenutku tamo nađu. Ove naprave djeluju usklađeno s radom stroja , a neovisno o uređaju za pokretanje stroja. Na nekim automatskim zaštitnim napravama vrlo je važno često provjeravati podešenost, jer uslijed deformacija ili promjena na pojedinim dijelovima one mogu postati neefikasne. Kod nekih automatskih zaštitnih naprava potrebno je podešavanje uređaja za svakog radnika posebno, jer njihova efikasnost ovisi o individualnim osobinama pojedinaca, dužini ruku, dužini prstiju itd., pa bi neki drugi radnik zbog nepodešenosti uređaja mogao doživjeti nezgodu. Uređaji za daljinsko rukovanje i prinošenje materijala Uređaji za daljinsko rukovanje i prenošenje materijala , u pravom smislu riječi ne ubrajaju se u zaštitne naprave. Ipak ih je potrebno spomenuti jer se u praksi mnogo primjenjuju, a često su efikasniji od bilo kojeg dosad spomenutog načina zaštite. Upotrebljavaju se samostalno ili češće u kombinaciji s nekom drugom zaštitnom napravom.

Postoji niz automatskih uređaja za daljinsko upravljanje. Kao tipičan primjer takvog jednostavnog uređaja je dvoručni sistem za pokretanje. Stroj se može pokrenuti samo istodobnim pritiskom obje poluge, tako da su ruke radnika za vrijeme radnog hoda zauzete i ne mogu ući u opasan prostor. Takav se uređaj smatra efikasnijim kod strojeva koji obavljaju više od sto radnih ciklusa u minuti tj. tako brzo obavljaju radni hod da radnik nakon aktiviranja, vremenski ne stigne rukama ući u radni prostor. Najmanje ozljeđivanje je onda kad radnik pri namještanju i obradi predmeta ne mora prolaziti području opasnosti. To se postiže primjenom automatskog prinošenja materijala. Kod ovih uređaja osnovno je da se materijal automatski ili ručno namješta izvan mjesta radnog postupka i pomoću odgovarajućeg mehaničkog uređaja dovodi do mjesta obrade. Radi postizanja što veće sigurnosti takvi se uređaji gotovo uvijek koriste u kombinaciji s barem jednom od spomenutih vrsta zaštitnih naprava. Specijalni alati za prinošenje materijala

Prilikom ručnog prinošenja materijala za obradu i namještanje predmeta obrade za vrijeme pripreme radnog procesa često se upotrebljavaju raznovrsni specijalni ručni alati. Zajednička im je svrha da spriječe ulaženje radnikovih ruku u opasan prostor na stroju. Takvim se alatom treba koristiti i u slučaju kad je mjesto radnog postupka na stroju dobro zaštićeno, jer se time mogu spriječiti ozljede radnika na oštrim rubovima predmeta obrade, međutim ne znači da ih možemo smatrati zamjenom za zaštitne naprave. Oni su samo dodatna sredstva kojima se postiže još veća sigurnost pri radu.

Rad s računalom

Radno mjesto s računalom ne smije biti izvor opasnosti od ozljede i oštećenja zdravlja radnika. Radno mjesto s računalom obuhvaća:  računalo sa zaslonom, tipkovnicu i/ili napravu za unošenje i/ili programsku opremu, koja predstavlja vezu između uređaja i radnika,  dodatnu opremu  vanjske jedinice koje imaju disketni ili drugi pogon, telefon, modem, pisač itd.,  držač za predloške,  radni stolac,  radni stol ili radnu površinu,  okruženje koje ima neposredni utjecaj na radno mjesto,  radne zadatke radnika,  koristi računalo sa zaslonom ukupno 4 ili više sati tijekom radnog dana. Poslodavac je obvezan izraditi procjenu opasnosti za sva radna mjesta s računalom, imajući u vidu moguće opasnosti od narušavanja zdravlja radnika, posebice zbog vidnog, statodinamičkog i psihičkog napora. Na temelju procjene opasnosti moraju se provesti mjere za otklanjanje utvrđenih nedostataka, pri čemu treba uzeti u obzir posebne i/ili kombinirane učinke utvrđenih opasnosti i štetnosti. Kako bi se smanjilo opterećenje pri radu sa zaslonom mora se planirati aktivnosti radnika na takav način da se rad sa zaslonom tijekom rada periodički izmjenjuje s drugim aktivnostima. Ukoliko ne postoji mogućnost promjene aktivnosti radnika, odnosno radnik nema spontanih prekida tijekom rada, ovisno o težini radnih zadataka i posljedičnog vidnog i statodinamičnog napora tijekom svakog sata rada mora osigurati odmore u trajanju od najmanje 5 minuta i organizirati vježbe rasterećenja. Način provedbe odmora i vježbi mora biti primjeren stručnim doktrinama sukladno preporukama specijalista medicine rada.

Oprema radnog mjesta ne smije biti izvor opasnosti od ozljede ili oštećenja zdravlja radnika

Zaslon 1. Udaljenost zaslona od očiju radnika ne smije biti manja od 500 mm, ali opet ne tolika da bi radniku stvarala teškoće pri čitanju podataka sa zaslona. Slika na zaslonu ne smije treperiti i frekvencija osvježavanja slike zaslona mora biti najmanje 75 Hz za CRT zaslone i 60 Hz za LCD zaslone. 2. Znakovi na zaslonu moraju biti dovoljno veliki, oštri i tako oblikovani da ih se može razlikovati. Znakovi, razmaci između znakova i redova moraju biti dovoljno veliki, da ih je moguće razlikovati bez napora, ali ne preveliki kako bi tekst bio pregledan. 3. Osvijetljenost i kontrast na zaslonu moraju biti podesivi, tako da ih radnik bez teškoća može prilagođavati stanju u radnoj okolini. 4. Zaslon mora biti pomičan, tako da radnik njegov smjer i nagib može prilagoditi ergonomskim zahtjevima rada. 5. Mora biti osigurana mogućnost prilagođavanja visine zaslona visini očiju radnika, tako da oči radnika budu u visini gornjeg ruba zaslona, pravac gledanja u istoj ravnini ili ukošen prema dolje do 20°. 6. Na zaslonu ne smije biti odsjaja, jer on smanjuje čitljivost znakova i uzrokuje zamor očiju. 7. Zaslon mora biti čist, kako bi slika na zaslonu bila jasna, a tekst čitljiv.

Tipkovnica 1. Srednja visina tipkovnice ne smije prelaziti 30 mm, kosina joj ne smije biti veća od 15°, a ako je njezin donji rub viši od 1,5 cm potreban je produžetak koji služi kao podloška za šaku. Tipkovnica mora biti slobodno pokretna po cijeloj radnoj površini, tako da omogućuje radniku prirodno držanje tijela i ruku. Mogućnost pomicanja i prilagođavanja tipkovnice ne smije biti ograničena sredstvima za priključivanje ili dužinom kabela. 2. Na radnom stolu ili radnoj površini ispred tipaka mora biti najmanje 100 mm slobodne površine za smještaj ruku radnika. 3. Tipkovnica ne smije imati sjajnu površinu. 65

4. Razmještaj tipki na tipkovnici i karakteristike tipki moraju odgovarati ergonomskim zahtjevima. 5. Tipke i simboli na tipkama moraju biti jasno označeni i moraju biti lako raspoznatljivi i čitljivi.

Radni stol ili radna površina 1. Radni stol ili radna površina ne smiju blještati i moraju biti izrađeni od materijala koji na dodir nije hladan. 2. Površina stola ili radna površina moraju biti dovoljno prostrani da bude moguć primjeren razmještaj zaslona, tipkovnice, pisanih podloga i ostale opreme, te da ima dovoljno prostora za rukovanje mišem. 3. Ispod stola mora biti dovoljno slobodnog prostora za udobno sjedenje. 4. Radni stol ili radna površina moraju biti stabilni i, ako je to moguće, podesivi po visini. 5. Držalo za predloške mora biti stabilno, podesivo i mora biti izvedeno i postavljeno tako, da ne opterećuje dodatno oči, vrat i/ili glavu. 1. Radni stolac mora biti stabilan te mora radniku omogućiti udoban položaj i neometano pomicanje. 2. Visina sjedala radnog stolca mora biti podesiva. 3. Naslon mora biti oslonac za cijela leđa, podesiv po nagibu i visini. 4. Oslonac za noge mora biti osiguran svakom radniku koji to želi. Oslonac za noge mora biti dovoljno visok i stabilan, mora omogućiti udoban položaj stopala i nagib nogu i ne smije imati sklisku površinu.

Zahtjevi vezani za prostor

1. Zahtjevi vezani za radne prostorije utvrđuju se prema posebnom propisu. 2. Radno mjesto mora biti oblikovano tako da radnik ne radi u prisilnom nefiziološkom položaju. 3. Na radnom mjestu mora biti dovoljno slobodnog prostora da radnik može lako mijenjati svoj položaj i obavljati potrebne pokrete pri radu. Osvijetljenost

1. Prirodna ili umjetna rasvjeta mora osiguravati zadovoljavajuću osvijetljenost već prema vrsti rada od najmanje 300 luxa. 2. Ometajuće bliještanje i odsjaje na zaslonu potrebno je spriječiti odgovarajućim postavljanjem elemenata radnog mjesta u odnosu na razmještaj i tehničke karakteristike izvora svjetla. 3. Redovi stropnih svjetiljaka moraju biti paralelni sa smjerom gledanja radnika na radnom mjestu. Zaslon mora biti namješten i nagnut tako da ne dolazi do zrcaljenja svjetiljke na zaslonu. Svjetiljke u radnoj prostoriji moraju imati takve svjetlosne tehničke karakteristike da ne uzrokuju zrcaljenja na zaslonu. Bliještanje i odsjaji

1. Radno mjesto mora biti tako oblikovano i postavljeno da izvori svjetlosti, prozori, drugi otvori ili svijetle površine ne uzrokuju neposredno bliještanje ili ometajuće zrcaljenje na zaslonu. 2. Prozori moraju imati odgovarajuće zastore (kapke) za sprječavanje ulaza sunčeve svjetlosti na radno mjesto (ili u prostor tako, da ne ometaju rad). 3. Zaslon ne smije biti okrenut prema izvoru ili od izvora svjetla, a u protivnom su potrebne posebne mjere protiv bliještanja i zrcaljenja. Buka

Buka opreme i drugih izvora u prostoriji ne smije ometati rad i ne smije biti veća od 60 dBA. Mikroklimatski uvjeti

Mikroklimatski uvjeti moraju odgovarati zahtjevima za toplinsku udobnost pri radu bez fizičkog naprezanja (temperatura 20 – 24 °C). Ukoliko se koristi klima uređaj, vlažnost treba biti između 40 i 60%, brzina strujanja zraka najviše 0,2 m/s, a u toplom razdoblju temperatura prostorije može biti najviše 7 °C niža od vanjske temperature. Zračenje

Sva elektromagnetska zračenja, osim vidljivog zračenja, sa stanovišta zaštite zdravlja radnika moraju biti u skladu s pozitivnim propisima. 67

4.0.

RUČNI ALAT

Ručni alat mora biti konstruiran i održavan tako da kod pravilnog načina rada ne postoje opasnosti od ozljeđivanja. Ručni alat upotrebljava se u gotovo svim područjima ljudske djelatnosti, kako na radnom mjestu, tako i u domaćinstvu. ”Nekada je ruka bila alat, a danas je alat produžena ruka”. Upravo ta jednostavnost primjene koja omogućava da se alatom svi služe, stvara pogrešnu predodžbu da za upotrebu alata nisu potrebna posebna znanja i vještine. Takav pogrešan stav rezultira velikim brojem ozljeda koje su najčešće bezopasne ogrebotine ili nagnječenja, ali posljedice takvih ozljeda mogu biti i teže kada nastanu infekcije, oštećenja vida ili teže ozljeđivanje oštrim alatima. Sve su to razlozi zbog kojih svaki čovjek treba poznavati osnovne principe sigurnosti pri rukovanju ručnim alatima. Najčešći uzroci nezgoda pri rukovanju ručnim alatima Najčešći uzrok nezgoda pri rukovanju ručnim alatom je neispravan alat. Iako je strogo zabranjeno praksa je pokazala da se za rad koriste ključevi s polomljenim ili istrošenim čeljustima neodgovarajućeg oblika i dimenzija, izvijači sa slomljenim drškama i neodgovarajućim dimenzijama, labavo nasađeni ili oštećeni čekić, tupe pile, tupi sjekači, savijene turpije, turpije bez drške.

Razlozi neispravnosti ručnog alata najčešće ovise o materijalu od kojeg je alat izrađen, načinu upotrebe i održavanju. Izrađen alat od nekvalitetnog ili neprikladnog materijala isti čini neispravnim. Drške i ručice moraju biti izrađene od tvrdog drva ili drugog kvalitetnog materijala prikladno oblikovane i ispravno nasađene odnosno učvršćene. Čeone plohe alata kojima se udara moraju biti ravne i bez pukotina, a plohe alata po kojima se udara moraju biti pravilno zaobljene i 68

termički obrađene. Svi alati kojima se reže, brusi, sječe i sl. moraju uvijek biti naoštreni. Alati za rukovanje materijalom kao što su poluge i ručne dizalice ne smiju biti iskrivljeni, napuknuti ili oštećeni. Isto vrijedi i za alate sa zakretnim djelovanjem kao što su ključevi, kliješta i odvijači. Korištenje alata u pogrešne svrhe slijedeći je uzrok nezgoda pri rukovanju ručnim alatom. Ponekad se u praksi dešava prilikom upotrebe ručnog alata da se isti koristi u svrhu za koji nije namijenjen. Tako se na primjer ključ upotrijebi umjesto čekića za zabijanje čavala, turpija umjesto odvijača ili poluge što se smatra upotrebom alata u pogrešne svrhe.

Do ovakvih pogrešaka najčešće dolazi zbog toga što radnici pri ruci nemaju odgovarajući alat u trenutku kada im je potreban. Tako se događa da se upotrebi ključ s većim otvorom čeljusti nego što je širina matice, pa se u otvor čeljusti stavlja lim odgovarajuće debljine. Pogrešno korištenje kliješta umjesto ključeva dovodi do oštećenja matica, a kod okliznuća kliješta može doći do ozlijede ruke. Posebno je opasno korištenje neizoliranog alata pri radu na uređajima koji se nalaze pod naponom. I kod korištenja ispravnog alata u svrhe kojima je namijenjen, do ozljeda dolazi zbog neispravnog načina rada.

Neispravno rade najčešće oni radnici koji nisu uvježbani za pravilan način rada, ali i oni koji se svjesno ne pridržavaju pravilnih radnih postupaka pri rukovanju ručnim alatom.

Tipični su primjeri nepravilnog načina rada, držanje predmeta u ruci za vrijeme odvijanja vijka, turpijanja ili piljenja predmeta bez postavljanja na čvrsti oslonac, rezanje predmeta nožem u smjeru tijela, udaranje kaljenim alatom po površini nekog drugog kaljenog predmeta, držanje ručice čekića u blizini glave čekića, produženje ručice ključeva za odvijanje matica pomoću cijevi ili poluga. Svi ovi neispravni radni postupci često dovode do uboda, posjekotina, udaraca, nagnječenja. Kod neispravno odlaganja alata, osim radnika koji rukuju ručnim alatom mogu biti ugroženi i ostali radnici. Neadekvatno i neispravno odlaganjem alata smatra se odlaganje alata na povišenim mjestima s kojih alat može pasti, ostavljanje alata sa oštrim plohama ili oštricama na radnom stolu, ili na podu. Svi alati sa oštricama ili reznim plohama moraju se odložiti u posebne kutije, torbe i sl. kad se ne koriste.

Mjere zaštite pri rukovanju ručnim alatom Prilikom kontrole neispravni alat mora se obavezno povući iz upotrebe. Kontrola se mora provoditi prije upotrebe alata. Na osnovi provedene kontrole neispravan alat je potrebno odmah popraviti. Alat koji nije moguće popraviti potrebno je ukloniti iz upotrebe, nikako nije dopušteno njegovo korištenje. Uskladištenje i pravilno prenošenje alata jedna je od vrlo važnih mjera zaštite pri rukovanju ručnim alatom. Alat se ne smije prenositi u džepovima radnog odijela, jer može doći do ozljede pri posrtanju ili padu radnika kao i kod naglog sagibanja. Alat se mora odlagati u posebnim kutijama za alat, a neke alate je potrebno odlagati u posebnim torbama. U skladištu alat mora biti tako odložen tako da ne postoje opasnosti od pada s povišenih mjesta. Na mjestu rada alat ne smije biti razbacan po transportnom putu ili odložen na skele, ljestve, stepenice i druga mjesta na kojima može ometati pri kretanju. Prilikom dodavanja alata s oštrim ili šiljatim dijelovima drugom radniku, ne smije ga se bacati već dodati iz ruke u ruku i to tako da se ručica okrene prema radniku koji prima alat.

Prilikom rada sa ručnim alatom obavezna je upotreba osobnih zaštitnih sredstava. Posebno je to važno kod radova gdje dolazi do raspršivanja čestica, te je obavezno korištenje zaštitnih naočala ili štitnika za oči i lice. Kod upotrebe nekih alata sa oštrim plohama potrebno je koristiti zaštitne pregače, rukavice, potkoljenice i zaštitne cipele s čeličnom kapicom. Bez razlike na prethodno stečena radna iskustva, potrebno je svakog radnika teoretski i praktički obrazovati za rad na siguran način pri upotrebi ručnog alata da stekne potrebna znanja i vještine. 71

5.0. 5.1.

ELEKTRIČNA STRUJA Udar električnom strujom Opasnost od električne struje prisutne su svuda oko nas ( na poslu, kući, na putovanju, u trgovini, u hotelu i sl. ) Opasnost od električne struje utoliko su veće što se ne primjećuju kao i neki drugi izvori opasnosti. Nestručno rukovanje električnim uređajima i nedovoljne

mjere zaštite osnovni su razlozi povrede kod primjene električne struje. Kod nestručnjaka povrede se događaju uglavnom zato što oni ne poznaju opasnost, a kod stručnjaka zbog previda i olako shvaćanja opasnosti, odnosno zbog prevelike samouvjerenosti, kao i nepridržavanja pravila kao i zbog nediscipline pri uporabi električne struje. Električna struja prenosi se vodičima samo u zatvorenom strujnom krugu. Ako se čovječje tijelo iz bilo kojeg razloga nađe u strujnom krugu, tada ona teče kroz čovjeka, uzrokujući: Mehaničko djelovanje u obliku razaranja tkiva i to uglavnom na ulazu i izlazu, tj. na mjestima dodira čovječjeg tijela sa strujnim krugom. Toplinsko djelovanje koje uzrokuje zagrijavanjem tijela naročito na ulazu i izlazu. Na tim mjestima pojavljuju se unutrašnje i vanjske opekotine. Kemijsko djelovanje, koje se ispoljava tako da struja prolazeći kroz krv elektronski rastavlja krvnu plazmu. Biološko djelovanje, koje se odražava u vidu skraćivanja tkiva mišića, uzrokujući treperenje srčanih klijetki, čime se usporava, a u nekim slučajevima i zaustavlja disanje. Svi navedeni oblici djelovanja električne struje izazivaju lakše ili teže povrede, a u težim slučajevima i smrt. Za čovjeka je opasan napon već od 50 V, ali i manji naponi u nepovoljnim okolnostima (vlaga, iscrpljenosti organizma i sl.) mogu biti jednako opasni.

Opasnost od električne struje Pri rukovanju električnim aparatima i uređajima najčešće prijeti opasnost od direktnog dodira dijelova pod naponom. Nezgode zbog direktnog dodira dijelova pod naponom, uglavnom, nastaju zbog oštećenja izolacije na električnim uređajima i priboru, kao što su priključci, utikači, kabeli itd. Opasnosti od električne struje mogu se svrstati u slijedeće grupe:



opasnost od direktnog dodira s dijelovima pod naponom



opasnost od približavanja dijelovima pod visokim naponom



opasnost od indirektnog dodira, tj. opasnost zbog djelovanja previsokog napona dodira uslijed kvara na izolaciji električnih uređaja



opasnost od previsokog "napona dodira i koraka" uslijed prolaza struje kroz uzemljivače



opasnost od električnog luka

Direktan dodir dijelova pod naponom nastaje kada čovjek dodirne jedan ili oba vodiča, odnosno bilo koji dio postrojenja koji je stalno pod naponom. To se događa ako su vodiči električne struje nepropisno postavljeni, kada je izolacija vodiča oštećena, razvodni ormarić otvoren u području dohvata ruke, ako se radi pod naponom i sl. Približavanje dijelovima pod visokim naponom pogubljeno je, jer može doći do električnog proboja zraka kao izolatora, te do električnog udara. To se najčešće događa kod postrojenja visokog napona.

Opasnost od indirektnog dodira nastaje onda kada metalna kućišta oruđa za rad dođu pod napon kvara uslijed proboja izolacije. Kada čovjek dodiruje takvo metalno kućište na njega djeluje napon dodira, koji je dio napona greške, i izazvat će protjecanje struje kroz tijelo.

Do proboja izolacija najčešće dolazi zbog starenja ili oštećenja izolacije, nestručne montaže ili nestručnih popravaka. Opasni naponi mogu se pojaviti na uzemljivačima ili na površini zemlje, ako kroz takve uzemljivače poteče struja u zemlju. 74

Zemlja oko uzemljivača pruža otpor prodiranju struje. Zbog toga razni slojevi zemlje poprimaju različite napone. Nastaje razlika napona, pa čovjek svojim korakom može obuhvatiti dvije točke različitih napona. Takav napon naziva se naponom koraka. Ako čovjek stojeći na zemlji dodiruje uzemljivač u trenutku kada kroz njega protječe struja, na njega će također djelovati napon dodira zbog razlike napona. Radi toga se gromobranski uzemljivači za vrijeme grmljavine ne smiju dodirivati, a nije preporučljivo niti hodati u njihovoj blizini.

Električni luk nastaje uslijed kratkog spoja ili iskopčavanja većih električnih snaga samo rastavljačima, a ne prekidačima snage. Već i gledanje u električni luk izaziva jako oštećenje vida, a ako električni luk zahvati tijelo mogu nastati teške, pa i smrtne ozljede. Mjere zaštite od električne struje Da biste izbjegli navedene opasnosti od električne struje, potrebno je pridržavati se slijedećih pravila: 

Nikad ne upotrebljavati oštećene električne uređaje ni oštećeni električni pribor



Ako su prekidači, priključnice ili utikači oštećeni, napuknuti ili ih uopće nema, odmah na tu opasnost upozoriti osobe zadužene za održavanje električnih uređaja.



U slučaju kvara na električnim instalacijama ili uređajima, pozovite električara ili neposrednog rukovoditelja.



Popravak na električnim instalacijama i električnim aparatima smiju izvoditi samo stručne kvalificirane osobe.



Uloške osigurača ne smijete mijenjati sami, a "krpanje" osigurača je najstrože zabranjeno.



Kada izvlačite utikač iz priključnice, nikad nemojte povlačiti za kabel, već za tijelo utikača jer na taj način čuvate kabel od oštećenja.



Ako su kabeli za priključak na trošilo prekratki, nije dopušteno nastavljati ih običnim vezivanjem i izoliranjem pomoću "izolir" trake. Ovakvi spojevi izvode se samo pomoću propisanih produžnih kabela s priključnicama i utikačima. 76



Nezaštićene kabele ne smijete polagati preko transportnih putova jer se izolacija može lako oštetiti i izazvati kratki spoj, strujni udar i sl. Da se to ne bi dogodilo, zaštitite kabele drvenim letvicama ili metalnim pločama.



Električni strojevi i trošila koji su zaštićeni zaštićenim vodičem moraju se priključiti samo pomoću "šuko" utikača i "šuko" priključnice



Nije dopuštena uporaba trošila i aparata ako su im kućišta napuknuta ili polomljena i ako su oštećeni priključni vodiči.



Osim ispravno provedenih tehničkih mjera zaštite, posebnu pažnju treba posvetiti izboru i održavanju električne opreme.

Sigurnost pogona znatno ovisi o stanju izolacije vodiča. Izolacija mora biti otporna na električni proboj i na štetne mehaničke, kemijske i toplinske utjecaje. Kvaliteta izolacije ispituje se mjerenjem električnog otpora izolacije. 77

Razdjelni ormarići služe za tehnički ispravno i sigurno priključivanje više potrošačkih vodova na jedan napojni vod. Razdjelni ormarići, smješteni na otvorenom prostoru, moraju biti zaštićeni od oborina, prskanja vode, dodira alatima, te vodljivim priborom. Razdjelni i priključni ormarići moraju biti opremljeni sklopkama koje omogućuju isključenje razdjelnog ormarića iz pogona. Ovi ormarići moraju biti uvijek zaključani i posebno obilježeni.

Pružanje prve pomoći kod udara električne struje: Glavno pravilo pri pružanju prve pomoći kod udara električne struje jest brzina akcije. To znači da treba što prije osloboditi ozlijeđenog od djelovanja struje, a nakon toga odmah započeti oživljavanje, ako ozlijeđeni ne diše ili mu ne radi srce. Oslobađanje kod djelovanja električne struje Postupak oslobađanja ozlijeđenog od djelovanja električne struje zavisi od okolnosti u kojima se desila nesreća, te od toga da li je struja niskog ili visokog napona. Prije svega toga, pokušati isključiti napon u onom dijelu postrojenja ili instalacije koji je u dodiru sa ozlijeđenim. Niski napon Isključiti napon pomoću prekidača, sklopki ili vađenjem utikača ili osigurača, eventualno prerezati vod izoliranim kliještama. Ako ni to nije moguće, odvaja se unesrećeni od dodira sa naponom pomoću izolirane kuke ili motke. Tom prilikom spasilac stane na suhu dasku, hrpu odjeće ili složene novine, te izbjegava dodir zidova, konstrukcija ili drugog pomoćnika. Visoki napon Struju smije isklopiti samo stručno osposobljen radnik pomoću prekidača ili sklopke. Prije isklapanja unesrećeni se ne smije dodirivati niti pomoću izoliranih sredstava, niti mu se smije neko približavati. Nakon isklapanja treba isključene dijelove uzemljiti. 78

Za odvajanje unesrećenog od dodira sa naponom služe kuke, motke ili kliješta izolirane za dotični napon, po mogućnosti uz upotrebu gumenih čizama i rukavica. Pri svim postupcima oslobađanja iz kruga struje potrebno je osigurati da ozlijeđeni ne zadobije nove i još teže ozlijede. 5.2.

Udar groma Svake sekunde na kugli zemaljskoj sijevne oko milijun munja, no samo stotinjak pogađa tlo. Štete prouzročene udarom munje rastu iz godine u godinu, pa se samo u Europi iznosi mjere milijardama eura. Statistički, svaki četvorni kilometar Zemljine površine godišnje pogode barem tri munje. Ta dramatična prezentacija prirodne sile fascinantan je prizor koji cesto ima zastrašujuće posljedice.

Zapravo, munja je divovski kratki spoj između neba i zemlje u kojemu se električni potencijali prazne brzinom od oko 100.000 kilometara u sekundi, sto je trećina brzine svjetlosti. Ozlijeđene osobe prilikom udara groma redovito gube svijest, dok kod teže ozlijeđenih dolazi do trenutnog prekida životnih funkcija. Kod udara groma obično na koži ostaju šare u obliku grančice ili lista paprati, a ponekad nastaju i opekline. Postupak pružanja prve pomoći je isti kao kod strujnog udara osim što se ozlijeđenom nakon udara groma može odmah pristupiti i dodirnuti ga bez ikakve opasnosti.

6.0.

TRANSPORT TERETA Svako radno mjesto zahtjeva od radnika bilo koji oblik prenošenja ili transporta tereta. U kojoj će se mjeri neki materijal prenositi ručno ili pomoću nekog mehaniziranog uređaja, ovisi o nizu okolnosti, kao što su oblik i težina tereta, udaljenost na koju teret treba transportirati, opasnost od oštećenja materijala i sl.

6.1.

Ručni transport

Nestručno prenošenje materijala može uzrokovati veoma teške ozljede ako se ne obavlja na odgovarajući način. Najčešće su to ozljede kičme, zglobova, srca i krvotoka, te mehaničke ozljede prstiju, ruku, stopala i nogu. Veliki broj nezgoda koje nastaju pri ručnom rukovanju materijalom posljedica su pogrešnih radnih navika, odnosno nepravilnog načina rada i to:  nepravilnog i nesigurnog zahvaćanja predmeta,  nepravilnog podizanja, držanja i spuštanja tereta,  podizanje preteških tereta (preopterećenja),  rada bez upotrebe osobnih zaštitnih sredstava. Prilikom ručnog podizanja i prenošenja tereta potrebno je razlikovati da li taj posao obavljaju uvježbani transportni radnici ( profesionalni transportni radnici ) ili radnici kojima to nije osnovni posao. Profesionalnim transportnim radnicima dopušteno je podizanje tereta težine do 50 kg i prijenos na udaljenost do 60 m uz pretpostavku da transportni put nije pod nagibom. Dopuštena težina tereta za pojedine kategorije radnika iznosi: Mladež, 15 – 18 godina Žene Muškarci koji nisu transportni radnici Profesionalni transportni radnici

do do do do

20 20 25 50

kg kg kg kg

Vrijednosti iz tablice odnose se na poslove gdje se kontinuirano podižu i prenose tereti.

Tehnika podizanja i prenošenja tereta Sastavni dio većine poslova je i ručno podizanje i prenošenje tereta bez razlike na njegovu težinu. Zbog pogrešne tehnike podizanja tereta čak i neznatne težine, može se ozlijediti kičma, kao da se podiže izuzetno težak teret. Radnici niskog rasta ali čvrste konstrukcije često mogu podizati i prenositi teže terete nego visoki ili krupni radnici. Podizanje i prenošenje tereta iziskuje određen fizički napor i opterećenja pojedinih dijelova tijela. Da se spriječe ozljede kičme, zglobova, tetiva i sl. potrebno je pridržavati se ovih uputa:

1. 2.

3. 4.

Pristupiti teretu i stati uz njega razmaknutih nogu , tako da se tijelo nalazi okomito na težište tereta. Nogama opkoračite teret i stopalo postaviti tako da međusobno tvore približno pravi kut. Na tlo stati cijelim stopalom

Procijeniti približnu težinu predmeta, ako je predmet pretežak nemojte ga podizati već zatražite pomoć. Zauzeti siguran položaj nogu kako bi postigli ravnotežu tijela, noge u raskoraku s razmakom stopala od približno 20 do 30 cm.

5. 6. 7.

Postaviti stopala neposredno uz podnožje predmeta, na taj se način štite leđni mišići od preopterećenja. Saviti koljena i čučnuti, ne saginjati se već držati kičmu ravno i što je moguće više uspravno, ako je potrebno koljena raširiti ili samo jedno koljeno više približite predmetu. Zahvatiti rukama predmet i početi podizati i to snagom nogu jer se pri tom koriste najsnažnije grupe mišića u tijelu, predmet držati cijelo vrijeme potpuno uz tijelo.

Uspraviti se i podignuti predmet na visinu pogodnu za prenošenje, pri promjeni smjera kretanja biti pažljiv, ne okretati samo gornji dio tijela, već smjer kretanja mijenjati isključivo promjenom položaja nogu.

Kod odlaganja predmeta najprije staviti na stol samo dio predmeta, a onda ga do kraja gurnuti rukama ili ako je potrebno tijelom.

10. Predmet koji se nosi u visini pojasa treba spustiti na pod, postupiti slično kao i kod podizanja uz što je moguće više uspravnu kičmu i s predmetom priljubljenim uz tijelo, saviti koljena i spuštati predmet mišićima ruku i nogu.

Za podizanje lakših tereta do visine prsa može se pomoći i nogama, ali tek onda kad teret podignete s tla do visine trbuha. U ovom položaju prenijeti težinu tijela na jednu nogu, a drugu postaviti ispod tereta okrenutu u smjeru u kojem se podiže teret. Trzajem leđa prema natrag, te istovremenim podizanjem noge, savinute u koljenu, prema gore odbaciti teret u visini prsa. Teret dalje potisnuti prsima i rukama na mjesto odlaganja, a podignutu nogu brzo spustiti na tlo. Grupno podizanje i prenošenje tereta Grupnom podizanju i prenošenju tereta mora rukovoditi za to određen predradnik. Predradnik se mora dogovoriti za točne komande s ostalim radnicima i ne smije dopustiti da uz njega u isto vrijeme i neki drugi radnik izdaje upute. Obično su upute za radnje: ”diži”, ”nosi” i ”spuštaj”, a mogu se izdavati glasom ili zviždaljkom. Kod grupnog rada treba osobito paziti na one radnike koji prvi put rade u grupi, na nove radnike i na one koji sporo reagiraju na znakove. Ako dva radnika prenose neki teret, najbolje je da obojica budu podjednake visine i snage. Ako radnici prenose na ramenu dugačak predmet, npr. cijev ili šipku, moraju se poredati po visini, nositi teret na istom ramenu i hodati ukorak. 83

Kada dvojica radnika prenose teret u rukama i jedan je od njih primoran promijeniti zahvat da bi bolje namjestio ruke ili da bi se odmorio, tada on mora drugog radnika na to pravovremeno upozoriti. 6.2.

Mehanizirani transport

Tamo gdje je god to moguće ručni transport tereta potrebno je zamijeniti mehaničkim sredstvima transporta. Korištenjem mehaničkih sredstava transporta postiže se vremenska ušteda, bolje se iskorištava skladišni prostor, povećava se radni učinak, radnici rade kvalitetnije uz manji zamor i manju opasnost od nezgoda. Danas se za mehanizirani transport tereta koristi gotovo 150 raznovrsnih transportnih sredstava i naprava. Prema vrsti mehanizirana transportna sredstva mogu se svrstati u nekoliko grupa:  industrijska vozila (ručna kolica, ručna podizna kolica, prikolica, prijevozne platforme i sl.)  industrijska motorna vozila (viljuškari, elektro-kolica i sl.)  sve vrste dizalica i dizala (toranjske, mosne, portalne, autodizalica, konzolne dizalice, lančane dizalice, vitla i sl.)  elevatori (transportne trake, konvejeri, pužni transporteri i sl.)  crpke i cjevovodi za transport tekućeg plinovitog i rastresitog materijala. Za neka od navedenih transportnih sredstava radnici moraju biti posebno osposobljeni. Kao što su gotovo sve vrste dizalica i industrijska motorna vozila. Ručna kolica Skladišna kolica (rudle) jedno su od najčešćih pomagala pri ručnom rukovanju materijalom, a najčešće se koriste u skladištima za prijevoz vreća, sanduka čeličnih boca, kanta s bojom i tome slično. Utovar je olakšan u toliko što kolica istovremeno obavljaju i funkciju poluge za podizanje tereta. Za kretanje i manipulaciju dovoljan im je malen prostor. Okvir kolica mora u gornjem dijelu biti toliko savinut da naslonjeni teret ne može oštetiti ruke radnika. Utovar tereta na skladišna kolica može biti jako opasan postupak ako ga izvodi radnik koji nije vičan upotrebi tog transportnog sredstva ili ako se nevješto izvodi. 84

Kod utovara tereta postoji mogućnost da se kolica pomiču u pravcu rukovaoca, da bi se spriječila nezgoda kod pomicanja kolica, rukovalac treba stopalom stati na osovinu kolica i čvrsto uprijeti petom o tlo. Kod posebno teškog tereta treba se poslužiti letvicom koja se stavlja iza kotača odnosno između kotača i noge. Kada je teret zahvaćen treba ga naleći na okvir. Pri ovakvom postupku može doći do ozljeda koje su posljedica udaraca pri nalijeganju tereta na okvir. Udarac na okvir kolica može biti tako jak da radnik ne može zadržati teret koji ga u padu može teško ozlijediti. Za pravilno korištenje skladišnih kolica potrebno je pridržavati se osnovnih uputa za siguran rad.  Upotrebljavati uvijek samo odgovarajuća kolica namijenjene određenom teretu.  Okvir kolica mora biti tak izveden da teret ne može ozlijediti ruke radnika.  Upotrebom zaštitnih limova iznad kotača spriječiti će se oštećenja tereta.  Kod utovara tereta obavezno uprti nogom na osovinu kolica i na tlo.  Posebno pažnju posvetiti kad teret naliježe na kolica da ne dođe do prejakog udarca u okvir. Jednostavnim kolicima s tri do četiri kolica transportira se materijal raznovrsnih oblika i to više komada uz mogućnost da se teret po potrebi ostavi kolicima. Ova su kolica stabilna pa radnik u normalnim okolnostima njima rukuju s manje napora. Ako ručna kolica imaju rudu tada moraju biti konstruirana tako da se pri udaranju rudom ne mogu prevrnuti. Ruda mora biti izvedena tako da njen završetak kad se nalazi u najnižem položaju bude udaljen od poda najmanje 15-20 cm. Pri odlaganju vozila rudu treba podići i zakvačiti na vozilo jer je spuštena ruda stalno opasnost za okolinu. Pri upotrebi ručnih kolica treba voditi računa o obliku i težini tereta te o vrsti terena po kojem se voze. Primjena odgovarajućih ručnih kolica ima mnogo prednosti: lak utovar i istovar tereta uz normalan položaj tijela bez suvišnog opterećenja pojedinih dijelova tijela i mišića, teret se prevozi stabilno i sigurno, a kolica su lako pokretljiva te imaju dobru manevarsku sposobnost.

Ručna kolica i ručni viljuškar s hidraulikom onemogućuje lako, brzo i sigurno rukovanje teretima složenim na palete ili stalke. Na taj način štedi se vrijeme, ubrzava proizvodni proces, smanjuju zastoji kod strojeva opskrbljuje se ili brže opterećuje radno mjesto od materijala štedi se na radnoj snazi i smanjuje zamor radnika. Za rukovanje teretom potrebno je viljuške ili platformu podvući pod teret složen u palete. Povlačenjem ili potiskivanjem rude prema dolje kolica se dižu i pri tom podižu teret od poda. Ovisno o vrsti tereta kolica se mogu podići na nekoliko stupnjeva visine. Iako kod primjene ručnih kolica i viljuškara s hidraulikom u pravilu nema većih opasnosti, ipak se pri rukovanju treba pridržavati određenih pravila:  pri utovaru tereta viljuške ili platformu dovoljno spustiti kako ne bi došlo do guranja, udaranja i oštećenja, prevrtanja paleta ili tereta,  palete ili stalke zahvatiti ravnomjerno, kako bi se osigurala ravnotežu za vrijeme prijevoza tereta,  ne ostavljati kolica s rudom spuštenom na tlo jer to može prouzročiti spoticanje i pad radnika,  ne otvarati spremnik za ulje na crpki jer će ulaženje zraka smanjiti brzinu i visinu dizanja. Ručne lančane dizalice

Ručne lančane dizalice puno se koriste jer njima mogu rukovati gotovo svi radnici, a ne samo dizaličari. Lančane dizalice mogu biti prenosive, stalno obješene na jednostrukoj tračnici ili ugrađene na tračnici kao njen sastavni dio. Takve dizalice upotrebljavaju se za podizanje tereta čak i do 20 tona uz primjenu malog fizičkog napora. Pogodne su i zbog toga što imaju relativno male gabaritne mjere pa ih se može koristiti i u skučenim prostorima. Mehanizam dizalice treba biti smješten u kućištu koje ga čuva od mehaničkog oštećenja i nečistoće. Ručnom lančanom dizalicom jednostavno se rukuje. Nakon što se ovjesi na donju kuku dizalice teret se podiže ravnomjernim potezanjem ručnog lanca preko ručnog lančanika. Da biste sigurno rukovalo ručnom lančanom dizalicom potrebno je pridržavati se pravila:  lančana dizalica stavlja se u pogon tako da se lanac ručno vuče odozgo naniže,  ako se teret diže na veću visinu, lančanik za lanac treba imati veći promjer jer je tada potrebna manja snaga radnika,  dužina lanca treba biti takva da mu donji kraj dopire otprilike 600-800 mm iznad poda na kojem stoji radnik,  pri dizanju tereta ne smije postojati mogućnost padanja tereta naniže,  dizalica mora imati sigurnu mehaničku kočnicu koja djeluje automatski i može držati teret na bilo kojoj visini,  lanci dizalice moraju biti kalibrirani prema lančaniku,  dizalica mora biti ovješena i učvršćena na način koji potpuno odgovara maksimalnoj nosivosti dizalice.

7.0.

KISELINE I LUŽINE

Kiseline i lužine su različitog kemijskog sastava, međutim imaju isto djelovanje na tvari s kojima dolaze u dodir: nagrizajuće jetko ili korozivno. Kiseline i lužine nagrizaju i oštećuju metale, drvo, papir, kožu, plastiku, tkaninu i dr. Isto tako djeluju i na organizam čovjeka, stoga mogu uzrokovati teška oštećenja očiju, kože, dišnih putova ili probavnih organa. Kiseline i lužine mogu biti tekućine ili krute tvari, a javljaju se u obliku pare, prašine ili magle što je uvjetovano načinom njihove primjene. Kiseline i lužine pakiraju se u staklenim bocama, staklenim opletenim balonima ili u bačvama. Kod većih količina transportiraju se u vagonskim ili kamionskim cisternama. Opasnosti pri radu s kiselinama i lužinama Kiseline i lužine mogu štetno djelovati na zdravlje. Djeluju na kožu stvarajući rane slične opeklinama pa ih još zovemo i ”kemijskim opeklinama”. Koncentrirane kiseline i lužine uzrokuju jake i duboke opekline koje se sporo i teško liječe, dok pri dužem radu s kiselinama i lužinama slabije koncentracije koža postaje suha i raspucana, a posljedice su upala kože i ekcemi. Kiseline i lužine vrlo su opasne za oči. Ako koncentrirana kiselina ili lužina prsne u oko, u većini slučajeva uzrokuje teška oštećenja pa čak i trajan gubitak vida. Pare, magle i prašina kiselina ili lužina nadražuje dišne organe, ovisno o koncentraciji tih tvari u zraku . Međutim pare i magle i prašina rijetko dođu do pluća, jer tako jako nadražuje nos, grlo i oči da se takva prostorija ili prostor, u pravilu napušta prije nego se udahnu veće količine štetnih tvari. Ako se duže vremenski udiše može nastati kronični bronhitis i upala dišnih putova. Kiseline i lužine jako su opasne ako se progutaju, pogotovo ako su jače koncentracije. One uzrokuju teška oštećenja jednjaka i želuca, što može najčešće završava čak i smrću. Kiseline nisu zapaljive, međutim mogu uzrokovati požar i eksplozije. Nagrizajući metal dolazi do razvijanja vodika, vrlo zapaljiv i eksplozivan plin. Ako nastane veća količina tog plina i ako se u blizini nalazi bilo kakav izvor paljenja (plame, upaljena cigareta, vrući predmet, električna iskra i 88

sl.) tada može doći do požara i eksplozije. To se najčešće događa kod metalnih posuda s kiselinom koje se duže vrijeme nisu otvarale, pa se unutar posuda stvorila velika količina vodika. Osim toga neke kiseline (sumporna, dušična) snažno reagiraju s organskim tvarima (papir, pamuk, drvena piljevina), pri čemu se razvija velika količina topline. Nastala toplina može uzrokovati zapaljenje tih lako gorivih tvari. Mjere zaštite pri radu s kiselinama i lužinama Posude u kojima se drže kiseline i lužine moraju biti neoštećene. Svaka posuda mora imati na sebi naljepnicu s trgovačkim nazivom, kemijskom formulom i oznakama koncentracije sadržaja. 1.

Ako primijetite da posuda propušta odmah je pažljivo iznesti na sigurno mjesto i preliti njen sadržaj u drugu, čitavu posudu. Obavezna je upotreba osobnih zaštitnih sredstva i paziti da se sadržaj ne prolije.

Ako na posudi nema propisane naljepnice, pa se sa sigurnošću ne može ustvrditi sadržaj posude, ne smije se otvarati već je potrebno posudu vratiti u skladište.

Posuda u koju se vrši prelijevanje kiseline ili lužine ne smije biti oštećena.

Ne punite posudu do vrha, ostavite malo praznog prostora – oko 1/10 posude.

Kod pretakanja kiseline ili lužine iz jedne posude u drugu potrebna je posebna pažnja. Zabranjeno je pretakanje vršiti povlačenjem ustima kroz cijev.

Za pretakanje koristiti ručnu sisaljku ili druge posebne naprave.

Potrebno je izbjegavati ručno prenošenje staklenih posuda u kojima se nalazi kiselina ili lužina.

Transportiranje kiselina ili lužina do mjesta rada potrebno je vršiti sa posebnom napravom (ljuljačke).

Prostorije u kojima se drže kiseline i lužine moraju se uvijek dobro provjetravati.

10. Podovi treba da se lako čiste i peru, zbog mogućeg prolijevanja. Posude s kiselinama ili lužinama treba slagati tako da se ne mogu oštetiti i da ne dolazi do prolijevanja. Miješanjem kiselina i lužina nastaje snažna reakcija, a posljedica je rasprsnuće posude. 11. Posude treba slagati na policu u uspravnom položaju, a nipošto polegnuti, niti slagati jednu na drugu. Prazne posude odvojiti od punih. Ispražnjene posude u kojima su bile kiseline ili lužine zabranjeno je upotrebljavajte za druge tvari. 12. Zabranjeno je stavljajte lužinu u posudu u kojoj je bila kiselina ili obrnuto, osim ako se posudu prethodno dobro opere vodom. 90

13. Prolivenu kiselini ili lužinu potrebno je odmah očistite. Ako se prolije mala količina kiseline istu je potrebno oprati sa mlazom vode koja otječe u odvodni kanal. Kod veće količine prolivene kiseline potrebno je istu prekriti pijeskom, pepelom ili šljunkom, te pokupite i odnijeti na za to određeno mjesto. Mjesto gdje je bila kiselina potrebno je isprati vodom i na kraju neutralizirajte sodom ili vapnom. 14. Otvaranja posuda s kiselinom potrebno je posebno pažljivo raditi jer unutar posude može postojati veći tlak i ako se naglo otvori kiselina može radniku prsnuti u lice. 15. Kod otvaranja okrenuti lice od otvora, polako odvrnite čep i pričekajte da se tlakovi izjednače, a tek onda sasvim otvoriti posudu. Pri tom se zaštititi gumenim rukavicama i gumenom pregačom. 16. Bačve otvarajte samo specijalnim ključem za čepove. 17. Miješanja kiseline s vodom (razrjeđivanja), uzrokuju oslobađanja velike količine topline. Reakcija je burna i može doći do prskanja kiseline iz posude: ako je posuda staklena, može i prsnuti uslijed velike topline. 18. Važno je zapamtiti da se kod miješanja kiseline s vodom uvijek kiselina polako uz miješanje ulijeva u vodu, a nikako obratno.

Pri radu s kiselinama i lužinama uvijek se treba zaštititi osobnim zaštitnim sredstvima. Najčešće u dodir s kiselinama i lužinama dolaze koža ruku, dok kod prolijevanja i prskanja u dodir mogu doći i oči, lice i cijelo tijelo. 91

8.0.

BOJE I REZRJEĐIVAČI

Boja se sastoji od osnovne boje u krutom stanju i od otapala u kojem je kruta boja otopljena. Boja sadrži i neke druge sastojke koji poboljšavaju njena svojstva (brzina sušenja i izgled i sl.). Boje se organski i anorganski spojevi, od kojih su neki vrlo otrovni. U uporabi danas se gotovo i ne upotrebljavaju otrovne boje jer se zamjenjuju neotrovnim, a isto tako dobrim bojama. Kako je boja u pravilu uvijek pregusta za bojanje, potrebno ju je razrijediti do odgovarajuće gustoće. Za razrjeđivanje boja upotrebljavaju se razrjeđivači, koji su isti kemijski spojevi kao i otapala. Treba napomenuti da razrjeđivači koji se dodaje boji može biti ali i ne mora iste vrste kao i otapala u boji. Otapala i razrjeđivači su lakoisparljive tekućine već i kod sobnih temperatura, pa se stoga u prostoriji veoma brzo stvori velika količina štetnih para. Nisu korozivni i ne mijenjaju se pod utjecajem vode i kiseline. Otapala i razrjeđivači su tekućine koje imaju svojstva da otapaju druge tvari koje su u krutom, tekućem ili plinovitom stanju. Sva otapala i razrjeđivači bez obzira na kemijski sastav, djeluje narkotično, uzrokuju omamljenost, glavobolju, mučninu, a većim koncentracijama nesvjesticu pa i smrt. Otapala i razrjeđivači dolaze u dodir s tijelom čovjeka, a mogu se nalaziti i u zraku radnih prostorija u obliku para i magle koje nastaju u različitim uvjetima njihove primjene. Radnici koji rade s otapalima i razrjeđivačima najčešće dolaze s njima u dodir.  

preko kože, pri rukovanju tekućim otapalima i razrjeđivačima preko organa za disanje, udisanjem zraka s parama otapala i razrjeđivača

Opasnosti pri radu s bojama i razrjeđivačima Pri korištenju boja i razrjeđivača dolazi do opasnost za zdravlje, ali i opasnost od požara i eksplozije. Otapala i razrjeđivači štetno djeluju:  na kožu, jer odmašćuju i isušuju, te ona postaje crvena, hrapava i položna infekcijama, a često nastaju i kožna oboljenja.  na živčani sustav narkotično, ali ne uzrokuju poremećaj rada nekih organa u organizmu. U malim količinama ne dovode do trovanja (etilen, alkohol, benzin, eter, aceton), 92

 

na oči i organe za disanje, nadražuju sluznice i mogu izazvati upalu (etilacetat), na krv, koštanu srž, gdje izazivaju trovanje s teškim posljedicama (benzen, toulen, ksilen),

Mjere zaštite pri radu s bojama i razrjeđivačima Budući da su otapala i razrjeđivači lakoisparljive tekućine, treba spriječiti njihovo isparavanje i mogućnost stvaranja štetnih i eksplozivnih para u zraku radne prostorije. 1. Zatvarati posude u kojima se nalaze boje, otapala i razrjeđivači. 2. Ako se prolije takva tekućina, odmah je ukloniti posipanjem pijeskom ili zemljom, a potom sve dobro očistite. Krpe i otpadne materijale namočene otapalom, ne ostavljati na otvorenom jer su to izvori opasnosti od požara i eksplozije. 3. Otapala ne bacati u kanalizaciju, već ih stavljajte u posebne limene posude koje treba dobro zatvoriti. Opasnost od udisanja para otapala i razrjeđivača posebno je velika u neventiliranim prostorijama. 4. Posude u kojima se drže otapala i razrjeđivači moraju biti čitave i neoštećene. Na svakoj posudi mora biti oznaka s nazivom otapala, kemijskom formulom i oznakom specifičnosti. 5. Posuda na kojoj se ne nalazi oznake o kojem se otapalu radi, zabranjeno je upotrebljavati njen sadržaj. 6. Posude u kojima se prenosi otapalo nikada ne puniti do vrha, već ostaviti nešto praznog prostora. 7. Služiti se sredstvima za prelijevanje (ručne crpke ili druge specijalne naprave). 8. Odvojite prazne posude od punih. Prazne posude punite samo istim otapalom i razrjeđivačem. 9. Pare otapala i razrjeđivača su lakozapaljive i eksplozivne, te treba spriječiti mogućnost paljenja. 10. Pazite da u prostorijama gdje mogu biti prisutne pare otapala i razrjeđivača nema izvora paljenja - otvoren plamen (upaljač, šibica), užarena tijela (radijatori, grijalice) električni uređaji koji mogu iskriti. Ne ulazite u takve prostorije sa otvorenim plamenom. 11. Postaviti upozorenje o zabrani pušenja. 12. U prostorijama moraju biti postavljeni uređaji za gašenje požara. 13. Požar smijete gasiti samo aparatom za gašenje u kojem je ugljični dioksid ili prah, a nikada vodom. 14. Pri radu s otapalima i razrjeđivačima moraju se koristiti različita osobna zaštitna sredstva, što ovisi o specifičnosti radnog mjesta. 93

9.0.

OSOBNA ZAŠTITNA SREDSTVA

Osobnim zaštitnim sredstvima i opremom smatraju se naprave, uređaji, odjeća i obuća što se koriste pri radu za zaštitu od štetnih utjecaja radne okoline. Štetnim utjecajima radne okoline, koja ugrožavaju život i zdravlje radnika na radu, smatraju se dimovi, magle, plinovi i pare, nedostatak kisika za disanje, otrovne, nagrizajuće ili zapaljive tvari, prejako svjetlo, razna zračenja, vrući ili hladni predmeti, buka, vibracije, oštri i šiljasti predmeti, električna struja itd. Osobna zaštitna sredstva smiju se koristiti kad postoje neposredne opasnosti od ozljeda i zdravstvenih oštećenja, a tehničkim se mjerama zaštite navedene opasnosti ne mogu otkloniti ili bi to zahtijevalo velike troškove. Koja će se osobna zaštitna sredstva ili oprema primijeniti pri obavljanju određenog posla ovisi o izvorima opasnosti. Radnici su dužni da se osobna zaštitna sredstva upotrebljavaju samo za svrhe kojima su namijenjena, te da ih održavaju u ispravnom stanju i čuvaju od oštećenja. Osobna zaštitna sredstva i oprema dijele se ovisno o dijelovima tijela što ih zaštićuje na :  sredstva za zaštitu glave  sredstva za zaštitu očiju i lica  sredstva za zaštitu sluha  sredstva za zaštitu organa za disanje  sredstva za zaštitu ruku  sredstva za zaštitu tijela  sredstva za zaštitu nogu. 9.1.

Zaštita glave

Zaštitni šljem služi za zaštitu glave radnika od pada teških predmeta, a u nekim slučajevima i od udara električne struje, ako radnik nehotično dodirne glavom električni vod. Šljemovi se izrađuju od prešane kože, fibera, plastičnih materijala i metala. 94

Izrađeni su tako da leže na glavi pomoću posebne zvjezdaste kolijevke. Udaljenost zvjezdaste kolijevke od unutarnje strane tjemena šljema mora iznositi od 2 do 4 cm. Zaštitna kapa služi za zaštitu glave od prljanja prašinom, uljima, mastima i sl., te od zahvaćanja kose rotirajućim dijelovima. Zaštitna kapa štiti od umjerene hladnoće i vlage, te sunčeve topline. Zaštitna kapa koristi se za rad na otvorenom i zatvorenom prostoru.

Zaštitna marama namijenjena je ženama – radnicama, a služi za iste svrhe kao i zaštitna kapa za radnike. Osim spomenutih sredstava za zaštitu glave u specifičnim uvjetima koriste se zaštitna kapuljača, kožna zaštitna kapa za elektrozavarivače, zaštitna kapa sa štitnikom za uši i vrat itd. 9.2.

Zaštita očiju i lica

Zaštitne naočale s prozirnim staklom koriste se kod ručnih i strojnih radova za zaštitu od letećih čestica koje dolaze iz čeonog i bočnog smjera. Okvir naočala može biti plastičan, metalan i sl., a stakla izvedena od tripleks stakla ili kaljenog stakla. Zaštitne naočale mogu imati i bočna zaštitna krilca. Zaštitne naočale s tamnim staklom namijenjene su za zaštitu očiju od jake svjetlosti, letećih iskara i slabijeg toplinskog i ultraljubičastog zračenja. Koriste se kod zavarivanja i čišćenja zavarenih mjesta. Zaštitne naočale moraju dobro prianjati uz očne šupljine. Tamno staklo treba biti čisto bez ogrebotina i odgovarajućeg zasjenjena. Zasjenjenje stakla ovisi o vrsti radova koji se obavljaju. 95

Štitnik za oči i lice, proziran namijenjen je zaštiti očiju i lica od čestica obrađivanog materijala i od kapljica nagrizajućih tvari koji mogu upasti oči ili ozlijediti lice sprijeda i sa strane. Štitnik se izrađuje kao čvrsti ili preklopni. Štitnik za oči i lice s tamnim staklom upotrebljava se za zaštitu očiju, glave i vrata od prejakog i štetnog djelovanja vidljivog, ultraljubičastog i toplinskog zračenja i letećih iskara rastopljenog metala. Zasjenjene tamnih stakala ovisi o vrsti radova. Štitnik se izrađuje kao ručni ili naglavni. Osim spomenutih koriste se i druga sredstva za zaštitu očiju i lica kao što su zaštitne naočale s kobalt staklom, zaštitne naočale s nepropusnim okvirom, zaštitne naočale ili štitnik od žičanog pletiva itd. 9.3.

Zaštita sluha Za zaštitu od prekomjerne buke može se koristiti specijalna vata od koje se prije upotrebe izrađuju čepići što se umeću u slušni kanal. Ušni čepovi protiv buke namijenjeni su također za zaštitu sluha od prekomjerne buke. Izrađuju se od plastičnog materijala u više veličina. Umeću se u slušni kanal potiskivanjem, a vade se povlačenjem za hvatač.

Ušni štitnik protiv buke izrađuje se u obliku ušnih školjki koje potpuno prekrivaju uši. Ušne školjke povezane su s elastičnim polukružnim nosačem.

9.4.

Zaštita organa za disanje Respirator prvenstveno služi za zaštitu organa za disanje od štetne prašine. Ovisno o izvedbi upotrijebljenog filtra, respirator zaštićuje i od štetnih dimova i para. Posebne oznake na filtrima označavaju vrstu štetnosti od koje zaštićuju. Plinska maska namijenjena je za zaštitu organa za disanje od škodljivih plinova i para. Može se koristiti u atmosferi čija koncentracija sadrži najmanje 16% kisika, a sastav škodljivih plinova djelomično je poznat. Na osnovi sastava škodljivih plinova određuje se i odgovarajuće cjedilo.

Postoje i druga sredstva za zaštitu organa za disanja, npr. cijevna maska, cijevna maska s kapuljačama ili šljemom, aparati s komprimiranim zrakom ili kisikom, samospasilac itd. 9.5.

Zaštita ruku Zaštitne rukavice od kože upotrebljavaju se za zaštitu šake od oštrih, šiljastih i hrapavih materijala, od iskara rastopljenog materijala i od vrućih predmeta, toplinskog isijavanja i hladnoće. Rukavac može biti kratak do ručnog zgloba ili dugačak (kod rukavica za zavarivače). Zaštitne gumene rukavice služe za zaštitu ruku od štetnog utjecaja vode, slabije nagrizajuće tvari, otrova, etera i alkohola, kao i za zaštitu od mehaničkih ozljeda. Ove rukavice ne smiju se upotrebljavati za zaštitu od električne struje.

Zaštitne plastične rukavice služe za zaštitu od štetnog utjecaja nafte i naftnih derivata , alifatskih, aromatskih i kloriranih ugljikovodika, ketona, estera, organskih kiselina, biljnih ulja, alkohola, etera i lužina, te za zaštitu od mehaničkih ozljeda. Za razliku od gumenih plastične rukavice otporne se na rastvarače. Ove se rukavice također ne smiju upotrebljavati za zaštitu od električne struje. Zaštitne gumene rukavice za električare služe za zaštitu radnika od slučajnog dodira s električnim uređajima pod naponom. One mogu biti izrađene za napon do 650 V (I. klasa ) i za napon od 3000 V (II klasa). Ovi podaci moraju se nalaziti utisnuti na rukavici. Zaštitne gumene rukavice ne smatraju se jedinim zaštitnim sredstvom za zaštitu radnika koji rade pod naponom, već treba poduzeti i ostale tehničke mjere zaštite od udara električne struje. Rukavice od azbesta izrađene su od azbestne tkanine podstavljene platnom. Služe za zaštitu ruku od opeklina koje mogu nastati kod dodira usijanih ili vrućih predmeta. Ove rukavice mogu poslužiti i za zaštitu od mehaničkih ozljeda. Prema poslu koji se obavlja, mogu se koristiti i neka druga sredstva kao što su kožni štitnik za ručni zglob, štitnik za dlan, zaštitna nadlaktica, zaštitni naprstak, rukavice za zaštitu od hladnoće itd. 9.6.

Zaštita tijela (trupa) Zaštitno radno odijelo služi za zaštitu tijela od zahvaćanja rotirajućim i drugim pokretnim dijelovima strojeva i uređaja i alata, te prljanja prašinom, uljima i mastima. Namijenjeno je radnicima koji rade u radionicama, te rednicima na otvorenom prostoru. 98

Zaštitno kožno odijelo upotrebljava se na onim radnim mjestima gdje postoji opasnost od iskara, čestica užarenog materijala i štetnih plinskih zračenja. Zaštitno azbestno odijelo namijenjeno je za zaštitu tijela od opeklina i toplinskog zračenja kod radova s rastopljenim metalom (npr.lijevanje) Nepropusno zaštitno odijelo prvenstveno je namijenjeno za rad na otvorenom prostoru, a služi za zaštitu tijela i glave od kiše. Međutim kako je odijelo potpuno nepropusne izvedbe, uspješno se može koristiti i za zaštitu kod radova uz prskanje vode ili štetnih tekućina.

Zaštitna kuta upotrebljava se pri poslovima gdje postoji mogućnost prljanja masnoćama i mineralnim uljem, te prašinom i ostalim nečistoćama koje stvaraju štetnost samo za gornje dijelove tijela, a ne postoji opasnost od rotirajućih dijelova strojeva i uređaja.

Kišna kabanica namijenjena je za rad na otvorenom prostoru, na radnim mjestima gdje se rad obavlja pretežno uz stajanje i hodanje, a radnici su izloženi kiši. Zajedno s uloškom služi i za zaštitu od hladnoće.

Zaštitna kožna pregača upotrebljava se za poslove pri kojima postoji opasnost za prednji dio tijela od ogrebotina, posjeklina ili uboda što nastaju pri radu s grubim metalnim predmetima, kao i od iskara čestica rastopljenog ili užarenog metala i štetnih zračenja.

Zaštitna gumena pregača upotrebljava se na radnim mjestima gdje postoji opasnost za prednji dio tijela od štetnog utjecaja kiselina, lužina, rastvarača, te otrovnih tvari i vlage. Nije za upotrebu kod radova s naftnim derivatima. Zaštitna pregača od plastične mase koristi se na radnim mjestima gdje postoji opasnost za prednji dio tijela od štetnog utjecaja kiselina, lužina, soli, rastvarača te otrovnih tvari i vlage, a posebno štiti od štetnog djelovanja kod rada s naftnim derivatima. Zaštitna pregača od impregniranog platna upotrebljava se pri obavljanju poslova kod kojih postoji opasnost za prednji dio tijela od štetnog utjecaja masnoća, prašine, te ostalih nečistoća .

Zaštitna azbestna pregača upotrebljava se za zaštitu prednjeg dijela tijela od otvorenog plamena, zagrijanih tijela i toplinskog zračenja. Kožni štitnik za rame namijenjen je za rad na onim radnim mjestima kod kojih postoji opasnost od oštećenja ramena i vrata pri prenošenju tereta oštrih rubova. Kožni bočni štitnik upotrebljava se za zaštitu ramena i vrata pri prenošenju tereta oštrih rubova. Zaštitni pojas namijenjen je za obavljanje poslova kod kojih postoji opasnost od pada s visine ili pada u dubinu. Zaštitni pojas može biti izveden s užetom za automatsko zaustavljanje. Spojno uže izvlači se iz bubnja u kojeg ulazi natrag povlačenjem opruge. U slučaju da se brzina izvlačenja poveća (više od 1 m u sekundi). tj. da dođe do pada automatska kočnica spriječit će daljnje izvlačenje užeta.

100

9.7.

Zaštita nogu

Zaštitne kožne potkoljenice namijenjene su radnicima koji obavljaju poslove kod kojih postoji opasnost za noge od posjeklina, ogrebotina, iskara, čestica rastopljenog metala, otvorenog plamena, zagrijanih tijela ili štetnog zračenja. Mogu poslužiti za zaštitu nogu od štetnog utjecaja masnoće, prašine, boje te ostalih prljavština i vlage. Armirane zaštitne kožne potkoljenice namijenjene su za poslove kod kojih postoji opasnost od ozljeda nogu oštrim alatom ili opasnost od pada teških predmeta.

Štitnik za koljeno namijenjeno je za radove koji se obavljaju klečeći.

Zaštitne cipele namijenjene su radnicima koji obavljaju poslove kod kojih postoji opasnost za noge, skočni zglob i stopala,kao što su hladnoća, vlaga prodiranje ulja i masti, iščašena skočnog zgloba, ozljede gležnja ili pad predmeta. Cipele su izrađene tako da uspješno zaštićuju od svih navedenih opasnosti. Izvedba se razlikuje samo u pogledu zaštite od pada predmeta na prste, pa se prema tome predviđaju cipele s čeličnom kapicom ili bez nje. Zaštitne cipele za penjanje namijenjene su radnicima koji se penju ili rade na krovovima i sličnim površinama. Ove cipele izrađene su s đonom od pletenog užeta.

Zaštitne gumene čizme (obične ili ribarske) namijenjene su radnicima koji rade na poslovima gdje postoji opasnost za noge od štetnog utjecaja kemikalija, vlage i vode.

101

10.0.

PITANJA ZA PONAVLJANJE

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35.

Koja je svrha zaštite na radu ? Što se smatra ozljedom na radu ? Što je profesionalna bolest ? Kao štetne tvari ulaze u organizam ? Kojim propisima se uređuje zaštita na radu ? Što sadrže osnovna pravila zaštite na radu ? Što su sredstva rada ? Što sadrže posebna pravila na radu ? Što su to priznata pravila zaštite na radu ? Tko utvrđuje plan evakuacije ? Nabrojite osnovna pravila evakuacije. Nabrojite sredstva za gašenje. Kako gasi voda ? Na koji način gasi pjena ? Na koji način gasi prah ? Što su to priručna sredstva gašenja ? Kako se postupa kod pružanja prve pomoći ? Postupci kod gubitka svijesti ? Postupci kod prestanka rada srca ? Postupci kod krvarenja ? Što je to radni prostor, a što radni okoliš ? Što znate o temperaturi, vlažnosti i brzini kretanja zraka ? Što je to buka, a što vibracija ? Objasnite pojam kretanja pri radu ? Koje su veličine transportni putovi ? Vrste znakova upozorenja na radnom mjestu ? Izvori opasnosti kod strojeva i uređaja za rad ? Nabrojte vrste zaštitnih naprava ? Što su to automatske zaštitne naprave ? Što obuhvaća radno mjesto s računalom ? Najčešći uzroci nezgoda pri rukovanju ručnim alatom ? Mjere zaštite pri rukovanju ručnim alatom ? Kako djeluje električna struja na čovjeka ? Opasnosti od električne struje ? Što je to munja ? 102

36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49.

Objasnite i nabrojite vrste transporta tereta ? Opišite tehniku podizanja tereta ? Gdje se upotrebljava mehanizirani transport ? Opasnosti pri radu s kiselinama i lužinama ? Mjere zaštite pri radu s kiselinama i lužinama ? Opasnost pri radu s bojama i razrjeđivačima ? Vrste osobnih zaštitnih sredstava ? Zaštita glave ? Zaštita očiju i lica ? Zaštita sluha ? Zaštita organa za disanje ? Zaštita ruku ? Zaštita tijela ? Zaštita nogu ?

103