Svjetla i sjene slobode

Z d r a v ko Ga v r an

Svjetla i sjene slobode R A Z M I Š L J A N J A O H R V AT S K O M K AT O L I Š T V U U DEMOKRACIJI

Zdravko Gavran

Svjetla i sjene slobode RAZMIŠLJANJA O HRVATSKOM KATOLIŠTVU U DEMOKRACIJI Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303 e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić, urednik Biblioteka: Tertium millennium, knjiga 9.

Uredio: Božidar Petrač Recenzent: Ivica Šola Knjiga je tiskana uz potporu Ministrarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-241-267-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 748684.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Zdravko Gavran

Svjetla i sjene slobode razmišljanja o hrvatskom katolištvu u demokraciji

Zagreb, 2010.

Sloboda je »opipljiva«, ili je uopće nema.

Sloboda je drugo ime uskrsnuća.

Uvod

Novonastale demokratske okolnosti u kojima se hrvatsko katolištvo našlo od g. 1990. naovamo i njegovo stanje u svemu tomu bilo je prečesto u što razumljivoj, što manje opravdanoj sjeni krupnih i prijelomnih događaja na nacionalno-političkom planu. Ujedno, ni o pojedinim temama hrvatske demokracije nije se dovoljno razmišljalo niti ih se istraživalo. Počesto je u sjeni ostajao i veliki dar, postignuće i izazov slobode – građanske, nacionalne, vjerske…

Ni same činjenice da se katolištvo našlo u bitno novim prilikama kao da nismo u svim glavnim aspektima posta(ja)li dovoljno svjesni. K tomu, premalo se razvila kultura slobodnijega javnog razmišljanja, unutarkatoličkog raspravljanja i javnoga dijaloga općenito; ili vlada prevelika suzdržanost, ili pak iskri prevelika kritičnost, ili apodiktička isključivost, a ni jedno ni drugo ni treće ne stvara uvjete za inovativnost i kreativnost.

Dva desetljeća dovoljno su dugo razdoblje te zaslužuju da ih se promotri u koliko-toliko obuhvatnoj i kritičkoj perspektivi. S time na umu, pisao sam tijekom ove, 2010. godine prvi dio knjige koju držite u ruci, pod naslovom »Nakon dvaju desetljeća«. U njemu je 16 kratkih ogleda, nastalih sa sviješću da se u razmišljanju što više tematskih polja bar dotakne, ali u što sažetijem obliku.

Kao svojevrsna ’dokumentarna’ potkrjepa služi drugi i treći dio knjige – najuži izbor mojih članaka i ogleda iz prvih godina, pod naslovom »Na burnim početcima«, te onih iz posljednjih godina, pod naslovom »Neke poznije raščlambe«. Svi su oni već prije objavljeni, u fusnotama se navodi gdje i kada, a naknadno je dodana i poneka napomena radi lakšeg razumijevanja. No sami tekstovi nisu mijenjani, nisu čak ni pravopisno ujednačivani.

Na kraju knjige nalazi se popis korištenih izvora i referentne literature – ograničene na knjige, jer navođenju svih ostalih izvora ne bi bilo ni kraja ni konca. Kako sam o ovim ili onim aspektima hrvatskoga katolištva u demokraciji pisao i govorio u raznim prigodama, udijelio sam si povlasticu navesti razmjerno širi izbor vlastitih radova u popisu literature. A kako je dio članaka na tu temu već uvršten u druge dvije moje knjige članaka i

7

ogleda: Hrvatski Izlazak i Ivan Pavao II., suvremeni svijet i kraljevstvo Božje, sve skupa, tek, tvori cjelovitiji (’interaktivni’) mozaik.

Zahvalio bih svima: koji su objavljivali i čitali napisano, koji su me potaknuli na daljnje pisanje i ovo ukoričenje, koji su mi pomagali u (zajedničkim) razmišljanjima, koji su zaslužni da je ovu knjigu Glas Koncila uvrstio u svoj izdavački plan, koji su pripomogli da rukopis priredim, doradim i izbrusim, te da on bude grafički uređen i tiskan upravo o 20. obljetnici demokratskog preokreta. Godina 1990. zaslužuje naime primjereno mjesto u našem pamćenju. Ona je već, kao povijesni simbol, i postala neizbrisivom sastavnicom naše samosvijesti i identiteta.

U Zagrebu, 12. listopada 2010., na dan kada je Sveti otac Benedikt XVI. objavio apostolsko pismo u obliku motu proprio Ubicumque et semper, o ustanovljenju Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije Autor

8

Sadržaj

Uvod.................................................................................................... 7 Sadržaj................................................................................................. 9 I. dio: Nakon dvaju desetljeća................................................... 13 Preokret 1990. i hrvatsko katolištvo................................................ 15 I zatečenost potencijalima slobode................................................. 18 Crkva i njezine ’nadomjesne’ funkcije.............................................. 22 Velike godine i za hrvatsko katolištvo.............................................. 25 Katolički socijalni nauk i domaća iskustva........................................ 28 U potrazi za ’hrvatskim katoličkim identitetom’.............................. 31 Kršćanski moral i hrvatsko društvo.................................................. 34 Izazovi ’otvorenoga’ i ’civilnoga’ društva.......................................... 39 ’Crte obrane’ vjere, morala, identiteta….......................................... 42 Na udaru javnosti koju oblikuju mediji............................................ 45 Neprevladani ’pravdaški’ mentalitet i polemička paradigma........... 49 Nove biskupije, župe, objekti… i stari modeli.................................. 52 Od tradicijskoga prema poosobljenom katolištvu........................... 56 Polazišta i dometi laičkog organiziranja?......................................... 59 Kako se odnositi prema novim pokretima?..................................... 63 »Crkvo, gdje si danas?«................................................................... 67

II. dio: Na burnim početcima.......................................................... 71 Obnova Crkve organiziranjem katoličkog laikata............................. 73 Hoće li se Crkvi »dogoditi narod«?.................................................. 76 Trenutak za katoličku solidarnost..................................................... 79 Treba li katoličkoj javnosti cjelovito informiranje?........................... 82 Katolici i politika............................................................................... 85 Krenulo je......................................................................................... 88 Iščekivanje....................................................................................... 91 Bez Crkve i katolika u moralnu i duhovnu obnovu društva?!........... 94

9

III. dio: Neke poznije raščlambe.................................................. 101 Kršćanska demokracija i hrvatska politika..................................... 103

I............................................................................................... 103 II.............................................................................................. 103 III............................................................................................. 105 IV............................................................................................. 106 V.............................................................................................. 110

Treba li Crkva u Hrvatskoj biti bogatija ili siromašnija no što je bila u socijalizmu?. .......................................................... 113

Uvod........................................................................................ 113 Reguliranje služenja Crkve ‘vremenitim dobrima’.................. 115 Zaključak................................................................................. 120

Vjeronauk u školi i stanje-svijeta-i-svijesti..................................... 123 Uvod........................................................................................ 123 Vjeronauk opet u školi............................................................ 124 Programska polazišta vjeronauka u osnovnoj i srednjoj školi......................................................................... 125 Vjeronaučni udžbenici............................................................. 127 Kontekstualni aspekti.............................................................. 128 Zaključak................................................................................. 133

Hrvatsko redovništvo danas i njegovo suvremeno poslanje........... 134 Uvod........................................................................................ 134 Izvorišta, tradicije i današnjica................................................ 136 Redovnici u suvremenim okolnostima.................................... 139 Mistika, karizma, pokret i baština........................................... 143 Najnoviji izazovi....................................................................... 146 Naznake mogućih zaključaka................................................... 149

Kratki oblici u suvremenomu hrvatskom katolicizmu. .................... 152 Kratki oblici i kontemplacija.................................................... 152 Kratki oblici i zbilja................................................................... 154 Čega sve ima........................................................................... 156 Čega nema.............................................................................. 159 »Duge forme« i novo definiranje identiteta............................ 161 Sinteze i kreativnost – pitanja sadašnjeg trenutka................. 162

10

Sadržaj

Vrela, literatura i kazalo imena............................................................ 165

Vrela i literatura............................................................................. 167 Kazalo imena.................................................................................. 179

Bilješka o autoru.................................................................................. 185 Bilješka o autoru............................................................................ 187 Objavljene autorske knjige............................................................ 189

11

I. dio

Nakon dvaju desetljeća

I. dio

Preokret 1990. i hrvatsko katolištvo Uspostava sustava demokratskih odnosa godine 1990. u Hrvatskoj – kao tada federalnoj republici – bila je prijeloman događaj u povijesti hrvatskog naroda. Označili su je prvi višestranački izbori u travnju i svibnju te konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora 30. svibnja 1990. I za hrvatsko katolištvo odnosno za Crkvu, također za ostale vjerske zajednice, to je imalo veliko značenje. Prelazak iz jednostranačkoga, ideološki rigidnog i represivnog sustava koji je počivao na marksizmu kao službenom svjetonazoru (’službenoj religiji’) u sustav građanskih i ljudskih te nacionalnih i društvenih prava i sloboda značio je i unutarnje olakšanje. Prestala je i diskriminacija vjernika, dapače, dopuštan je ulazak vjere, vjerskih službenika i simbola u sfere i prostore javnoga života iz kojih su u prethodnom razdoblju bili uglavnom izagnani.

Ujedno, bio je taj preokret samo dio širokog, naglog i nenasilnog plimnog vala koji je počeo jačati krajem 1980-ih, a koji je doživio svoje puno stvarno i formalno otjelovljenje u razdoblju 1989.-1991. u srednjoj i istočnoj Europi. Dvadeseta obljetnica pada Berlinskoga zida, koja nosi snažnu simboliku ukidanja podijeljenosti Europe i urušavanja komunističkih sustava kao kula od karata – točno 200 godina nakon Francuske revolucije, koja je označila početak čitave serije nasilnih političkih veleprevrata! – proslavljena je ujesen g. 2009. na širokoj razini. Europa se prisjetila vlastite podijeljenosti na »istočno i zapadno plućno krilo« (Ivan Pavao II.), i toga kako su na Istoku nemilosrdnom represijom gušeni svi oni glasovi koji su – dolazeći ’iz nevolje velike’ (Otk 7,14) – svjedočili o mračnoj, neljudskoj, totalitarnoj dimenziji komunističkih sustava.

Zbog toga je oslobađanje od ideološkog jednoumlja i bilo popraćeno velikim izljevima oduševljenja. Svaki narod, i svaki čovjek, pa čak i mnogi ljudi koji su dotad bili sudionicima represivnih aparata imali su svoje posebne razloge veselja; no svima je u jezgri bio zajednički osjećaj da više nema ideološke i političke represije. Da je s uspostavom i jamčenjem slobode nestalo i svakojakih poniženja i strahova, kriterija ideološke (ne)podobnosti u zapošljavanju itd. Odmah je ukinut i tzv. verbalni delikt – to da se samo zbog riječi, zbog ispričanog političkog vica ili izraženog mišljenja 15

nakon dva ju deset l j eća

moglo svakoga mučiti i suditi ga na duge godine tamnice – zbog tobožnje ’protudržavne djelatnosti’. Izvršena je depolitizacija policije i tajnih službi – ljudi više nisu bili uhođeni ni progonjeni zato što »krivo« misle. Sva mišljenja postala su slobodna i jednakopravna. Nikoga se više nije smjelo sumnjičiti ili diskriminirati ni zbog njegove vjeroispovijesti.

Do tada se Katoličku crkvu, koja je jedina (bar u relativnoj mjeri) bila autonomna, ’ne-režimska’ ustanova, sumnjičilo i nadziralo jer da u svojim njedrima čuva i njeguje ne samo (po Marxu) veliko »otuđenje« svijesti zvano religija, nego i ideju samostalne i demokratske hrvatske države.

Ovo posljednje bio je ’krimen’ strašniji od sviju ostalih. U toj inkriminaciji bilo je i mnogo istine. Nije doduše hijerarhijska Crkva poduzimala nikakve tajne i sustavne djelatnosti s ciljem stvaranja samostalne Hrvatske ili obaranja jednostranačke »diktature proletarijata«, jer nije u tomu njezino poslanje. Ali se unutar nje, osobito zaslugom hrabrih biskupa, svećenika i laika, na razne načine održavalo nacionalnu svijest, kulturno-jezični identitet i ponos te zagovaralo ideju o pravu Hrvata na slobodu i samostalnost i pravu građana na demokratska prava i slobode. Svećenstvo je tu svijest diskretno prenosilo i na mlađe naraštaje. Solidarizirajući se ustrajno i masovno sa svojim kardinalom Stepincem, hrvatski su katolici neizravno poručivali vlastima: Stepinac je simbol naše vjere i mučeništva. Ne mirimo se sa sustavom koji ga je oklevetao, osudio i utamničio. Ne ćemo se nikada pomiriti sa sustavom koji je u njemu nepravedno okrivio i osudio Crkvu katoličku, ali ujedno i pogazio naša vjernička i ljudska, nacionalna i društvena prava i slobode, naše dostojanstvo i ponos.

To su u najkraćim crtama značajke stanja iz kojega se pomalo i bojažljivo izlazilo već tijekom druge polovine 80-ih, a iz kojega se naprasno i uz silne izljeve oduševljenja među velikom većinom naroda izašlo 1990., prije 20 godina. Novonastala zbilja kodificirana je donošenjem odgovarajućih temeljnih zakonodavnih akata, uklanjanjem ideoloških odredaba i simbola (crvene zvijezde petokrake), a čitav proces okrunjen je donošenjem »božićnog Ustava« g. 1990. Sada su i katolici najednom smjeli bez ikakve bojazni izaći »iz sakristije«, iz »getoizacije« (J. Baloban), te javno djelovati i slobodno svjedočiti svoj nazor. Izborili su se za slobodu. Doživjeli su, pritom, mnogi zamalo i ’šok slobode’!

Nedugo zatim došlo je do dramatizacije političkog stanja, do političke i diplomatske borbe za hrvatsku državnu samostalnost i opstanak hrvatskog naroda na prostorima koje je dotad stoljećima nastavao. Sve to ba16

I. dio cilo je donekle u sjenu, i na više godina bitno okrnjilo, temeljnu činjenicu uspostave demokratskih odnosa.

Ovako sumarno govorenje nosi, doduše, i rizik da se razumije kako je dotad katoličanstvo opstajalo samo u strogoj izopćenosti, ili u »katakombama«. Takvo što tvrditi bilo bi svakako pretjerivanje i višestruko karikiranje. Život je uvijek kompleksna pojava, pa se i katolički život odnosno život Crkve, unatoč svim ograničenjima, neslobodama i pritiscima, razvijao u nemaloj mjeri i u komunističkom razdoblju. Kada se jednoga dana bude napisala iscrpna, objektivna i na relevantnim činjenicama temeljena povjesnica hrvatskoga katolištva u razdoblju 1945.-1990. (kako sada stvari stoje, možda tek za koje desetljeće, ako i tada!), imat će se i te kako što prikazati i dokumentirati u pogledu učinjenoga i ostvarenoga na javnom planu, u kulturi, graditeljstvu, raznim oblicima socijalnog angažmana itd.

Teško se, primjerice, dolazilo do dozvola za gradnju novih crkvenih objekata, ali se unatoč tomu nalazilo načina da ih se nekako dobije i da se izgradi na stotine novih i lijepih crkava. A ondje gdje se to nije uspijevalo, vjernička se zajednica okupljala u preuređenim privatnim kućama, itd.

Ako se prisjetimo da je hrvatsko katolištvo bilo izvrgnuto raznovrsnim represijama odnosno uskratama zakonitih prava i prije komunističkog razdoblja, naime u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.) i za trajanja Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.), tada se može još bolje ocijeniti koliko je za nj značilo to da je godine Gospodnje 1990. napokon steklo formalnu, a nakon političkog i fizičkog oslobođenja od velikosrpskog okupatora i faktičku slobodu i mogućnost da neometano živi svojim unutarnjim životom i da javno djeluje.

Taj veliki politički iskorak u sustav slobode i demokracije pod vodstvom Franje Tuđmana i HDZ-a bio je, dakako, samo »idealan okvir« i djelomična podloga za novo uređivanje sustava demokratskih odnosa. No na unutarnjem i vanjskom planu događa(lo) se i mnogo toga što je oprečno proklamiranomu i protivno očekivanomu.

Novonastalo stanje nije k tomu nipošto (bilo) jednako na čitavu području korpusa nazvanog »Crkvom u Hrvata«. Hrvatsko katolištvo ni u susljednim godinama nije na jednak način ni u jednakoj mjeri osjetilo i iskusilo blagodati slobode i demokracije. I danas je u drukčijem položaju hrvatski katolik u Mostaru, Sarajevu, Banjoj Luci, u Novom Sadu, Beogradu, Janjevu, Tivtu i drugdje od onoga u Osijeku ili Zadru. Pa ni unutar 17

nakon dva ju deset l j eća

same Hrvatske nipošto okolnosti nisu za sve Hrvate ili katolike iste. No da je za maticu hrvatskoga naroda i njegove katoličke većine kvalitativno novo razdoblje nastupilo g. 1990., to je više nego nedvojbeno. Bila je to godina preokreta; valja ju stoga kao takvu pamtiti, sjećati se hrabrih i zaslužnih i na njoj Bogu zahvaljivati kao na osobitoj milosti povijesnog izbavljenja odnosno, biblijski kazano, »Izlaska«.

Valja, dakako, i kritički analizirati razdoblje koje je tada počelo, sa svim njegovim slabostima i stranputicama. To je nužno da bi se izvukli zaključci i pouke za godine i desetljeća koja su pred nama. Jer katoličanstvo će nailaziti na izazove i suočenja u kojima će mu se u suvremenom hrvatskom društvu uskraćivati pravo da bude »grad na gori« odnosno »svjetiljka« (Mt 5, 14-15), tj. vidljivo svima kao znak, orijentir i utočište. Takve tendencije našle su zoran izraz u istiskivanju vjerskih simbola i sadržaja, koji su se u javne prostore donekle vratili s uspostavom demokracije. Valja dodati da kršćanstvo ovaj put (u pogledu nazočnosti u zakonodavstvu i javnim djelatnostima, u medijima i u pogledu su-oblikovanja kulture) biva sustavno potiskivano u »demokracijski« geto.

I zatečenost potencijalima slobode Iako se ni druga postignuća ne smije zanemariti, temeljni dobitak velikoga preokreta u srednjoj i istočnoj Europi iz g. 1990. bio je ipak u prvome redu postignuće slobode: građanske, političke, nacionalne, konfesionalne… Bilo je raznih nezadovoljstava dotadašnjim socijalističkim sustavom, ali da je bilo više slobode, možda bi se on ipak bio održao.

Sloboda je temeljna ljudska i kršćanska vrjednota. »Sloboda je obilježje doista ljudskih čina«, kaže Katekizam Katoličke crkve (Kompendij) – jedno od brojnih važnih katoličkih djela kojima je u ovih dvadeset demokratskih godina obogaćena hrvatska kultura. Sloboda, dakako, nosi i rizik zloporabe, napast odmetništva. No Bog je čovjeka stvorio kao slobodno biće, on ima slobodu i samomu Bogu reći ’da’ ili ’ne’. Sloboda savjesti u tom je pogledu temeljna i za II. vatikanski sabor; a njegov daleki preteča, slavni engleski obraćenik (ove, 2010. godine proglašen blaženim) John Henry Newman, povezuje u svojim razmatranjima slobodu sa samom biti (svetopisamske) Objave, koja cilja na nutrinu osobe: »Objava je sadržana u pokazivanju nevidljive božanske Moći, odnosno u nadomještanju glasa Zakonodavca glasom savjesti.« 18

I. dio Događaji 1989./1990. aktivirali su u ljudima mnogo dotad potisnutih i zapretanih energija, osjećaja, identiteta… Moglo se bez straha javno ’priznati’ da si vjernik. Vjernicima su »postali« čak i mnogi koji su si to samo umislili. Ili oni koji su procijenili da se sada valja ’deklarirati’ kao vjernik (ponajčešće: katolik) kako bi se steklo novu »podobnost« – (tobože) potrebnu za napredovanje na društvenoj ljestvici. (Takvi su zlorabili i time umrljali dublji smisao slobode.) Imali smo na djelu svakojakih reakcija. No to što se sve u savjestima i konkretnim situacijama milijuna ljudi događalo, pa i pojave mimikrije, ostavimo savjestima. Nedvojbeno, religija je g.

1990. prestala biti nepoželjnom i za vladajuće slojeve (tzv. nomenklaturu). Dapače, Božić i neki drugi crkveni blagdani uskoro su proglašeni državnim blagdanima, a najviši predstavnici vlasti počeli su se pojavljivati na svečanim misnim slavljima. I mnogim praktičkim nevjernicima i pripadnicima Saveza komunista odnosno zaposlenima u raznim državnim ustanovama laknulo je, jer sada više nisu ni sami morali strepiti da će tko otkriti kako oni ili članovi njihovih obitelji nisu »posve raščistili s religijom«, već da potajice krštavaju djecu, primaju sakramente itd. Vjera se od ’opterećenja’ pretvorila u ’olakšanje’.

Ta nova unutarnjo-vanjska sloboda od dotadašnjih mreža krivnje, straha i sankcija (’sloboda od’) bila je uskoro teško narušena velikosrpskom agresijom, okupacijama, ratom, progonima, izbjeglištvima te ratnim stradanjima i uništavanjima. Na mnogo mjesta ljudi su opet stradavali baš zato što su po pripadnosti Hrvati-katolici, a crkve i drugi sakralni objekti bili su razarani i oskvrnjivani baš zato što su hrvatski i katolički.

Ujedno se širila otrovna propaganda o šovinističko-genocidnoj naravi hrvatskog naroda i o asistenciji službene Katoličke crkve u zločinima iz II. svjetskog rata počinjenima od ustaškog režima nad Srbima, Židovima, Romima i ostalima. Na sve strane širilo se protuhrvatsku propagandu i sijalo strahove od ’obnove NDH’, a istodobno se turiralo tenkove i vršilo priprave za okupaciju hrvatskih zemalja i genocid nad hrvatskim stanovništvom s ciljem stvaranja etnički što ’čistije’ Velike Srbije odnosno poradi održanja jugoslavenskog političkog okvira. Do daljnjega, stanje je, umjesto da bude bolje, postalo strašnije no dotad…

No hrvatski je narod, hrvatski su građani (isto i građani susjedne Slovenije te nesrbi u BiH) bili spremni platiti visoku cijenu za slobodu i državnu samostalnost. Tako je započelo ono bolno – i teško prebrođeno – razdoblje, iz kojega se zaslugom političkih i oružanih nastojanja (sa sim19

nakon dva ju deset l j eća

boličkom krunicom oko vrata kod tolikih dragovoljaca i ostalih branitelja) uspjelo uz velike napore i žrtve nekako ostvariti slobodu i cjelovitost demokratske Republike Hrvatske… No to nije tema ovih razmatranja.

Gledano pozitivno, u smislu ’slobode za’, s demokracijom je na mirnodopskom planu prvih godina dolazilo, u masovnoj mjeri, do utvrđivanja dotad potiskivanih ili zabranjivanih sjećanja na sve one tradicije, velikane i događaje koji tvore ono što obično nazivamo hrvatski kršćansko-katolički identitet… Dogodio se i svojevrstan (neminovan) »zaokret unatrag«, oprečan novovjekovnom trendu individualizma i ’dekonstrukcije’ u liberaliziranoj zapadnoj svijesti. Pred modernim osamljenim ’ja’ prednost je kod nas tada, zbog vanjskih ugroza, opet zadobilo zajedničko, kolektivno ’mi’. Ako smo (naime) ’mi’ desetljećima i stoljećima patili i stradavali, ako su ’nama’ uskraćivali prava na mišljenje, na sjećanje, na tradiciju, na vlastitost i na goli opstanak…, ako se ’nas’ htjelo lišiti vjere u Boga i otrgnuti od vlastitih kulturno-duhovnih tradicija, tada je ’naša’ prva zadaća (bila) najprije utvrditi i obnoviti to što je dotad bilo na udaru, što je potirano i gurano u kolektivni zaborav.

Oni koji su već tih dana, čak i iz ’naprednih’ kršćanskih krugova, s prijezirom gledali na taj ’folklorni’ katolički revival, nisu razumjeli da je riječ o naravnoj potrebi koja proizlazi iz povijesnog bića i aktualnog stanja zajednice, a ne o ’natražnjaštvu’ kojega se treba što prije osloboditi. Nisu razumjeli da svaka zajednica u trenutcima fizičkih ugroza svojih pripadnika nužno zbija redove i traži što čvršća, a to znači: povijesno-tradicijska uporišta vlastitosti odnosno svoga kolektivnog identiteta. Tu pojačanu potrebu za učvršćivanjem kolektivnog identiteta, u kojem se nerijetko miješa nacionalno i religijsko, profano i duhovno, svatko dobrohotan trebao bi moći razumjeti. – Što ne znači da je kršćanski ideal taj da se dugo ostane u stanju dominacije kolektivnoga nad personalnim.

Naprotiv, cilj i ideal angažmana crkvenih prelata i mnogih eksponiranih pripadnika Crkve bio je i u tim godinama stvarati uvjete da svatko može živjeti i rasti i u vanjskoj i u unutarnjoj slobodi. Političko oslobođenje nije stoga za svrhu imalo niti je za kršćane moglo i smjelo imati uređivanje današnjice i sutrašnjice u smjeru vraćanja na anakrone modele.

Nisu takvu svrhu imala ni masovna vjernička okupljanja na nacionalnoj razini u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća, posebice ona u sklopu slavljenja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, što je sve prethodilo i ujedno utiralo put prijelomnim godinama 1989.-1990. Njima se samo 20

I. dio htjelo, u okolnostima sustavnog zatiranja kršćanske svijesti i povijesnog pamćenja, izreći (osobnu) »Ispovijest vjere Hrvata katolika«, a nipošto vjeru u objavljenog Boga činiti taocem održavanja kakva kolektivističkog mythosa ili nacionalno-religioznog pasatizma.

Osim toga, devedesete godine donosile su krupne nove izazove društva liberalnog tržišnog kapitalizma, masovnih medija, europskih integracija, globalizacije, relativizacije... Ne znači da je zbog toga naslijeđeno trebalo navrat-nanos odbaciti, već da je valjalo otvarati prostore za novo, osobito za ono što bi mlađim naraštajima bilo bliže i razumljivije. »Ključno je… pitanje hoće li ova generacija mladih biti u Crkvi ili izvan Crkve?«, upozorio je s obzirom na to nadbiskup Prenđa. Mnogi stari oblici evangelizacije nisu više primjereni novom mentalitetu. Pokazala se potreba za novima: s manje masovnosti, s više učinka u dušama; s manje ’folklora’, moraliziranja i dociranja, a s više iskrenosti, razumijevanja i sluha za druge u njihovim egzistencijalnim situacijama, pa i u njihovim slabostima i zabludama.

Drugim riječima, trebalo je otkrivati stvaralačke potencijale vjerničke i eklezijalne slobode u otvorenosti za »dijalog sa suvremenim svijetom«.

No do takvih nutarnjih i vanjskih pozicija nije lako doprijeti onima koji su se previše navikli na metode i stavove primjerene prevladanim okolnostima, ili im je katolicizam ideologiziran, ili ga razumiju više kao sredstvo za neke ’opipljive’ svrhe (odgojne, nacionalne, ćudoredne…) negoli kao zonu naročite nutarnje otvorenosti i raspoloživosti za Sijačevo sjeme iz Isusove prispodobe… U svijesti mnogih katolika i dalje su naime živjele razne stare predodžbe, starije i od enciklike Rerum novarum iz 1891., a kamoli ne od pastoralne konstitucije Radost i nada II. vatikanskog sabora iz 1965. Pa čak i pozicija Crkve u društvu nerijetko je viđena primarno u odnosu hijerarha kao nositelja ’duhovne vlasti’ spram političara kao nositelja ’svjetovne vlasti’. Pri čemu su, i nehotice, zapostavljane brojne druge dimenzije: na unutarnjem planu komunitarnost i supsidijarnost odnosno zajedništvo i uzajamnost, a na vanjskom planu navjestiteljsko-svjedočka usmjerenost, dijaloška otvorenost prema inovjercima i nevjerujućima, vjerodostojan socijalni angažman te spremnost ne samo na kritiku, nego i na prihvaćanje (opravdane) kritike…

Ukratko: temeljna zadaća koja se, nedovoljno posviješteno, iznenada ukazala bila je prožimanje novonastajućih zbilja i novooslobođenih ljudi kršćanskim duhom, s metodama koje su primjerene i s ljudima koji su 21

nakon dva ju deset l j eća

učinkoviti. Ona je imala dva kraja: metanojičnu re-evangelizaciju samih sebe i su-oblikovanje hrvatskoga društva i kulture u skladu s kršćanskim vrjednotama i provjerenim općeljudskim vrijednostima. Bili su to novootvoreni prostori slobode u koje se sada moglo i moralo žurno ući. Te se u njih i ulazilo: negdje dovoljno, negdje nedovoljno; gdjegdje kreativno, gdjegdje inertno; ponekad uspješno, ponekad manje uspješno; kadgod hrabro, nerijetko suzdržano; odviše institucionalno na višim, premalo organizirano na nižim, kapilarnim razinama. Hrvatsko se katolištvo u dvadeset godina od uspostave slobode i demokracije preoblikovalo u veliko, osuvremenjeno, funkcionalno zdanje, ali u tom zdanju kao da ima ipak premalo novoevangelizacijsko-oduhovljujuće i socijalno-preobražujuće životnosti.

Kao da se dogodila i zatečenost (što pozitivnim, što negativnim) potencijalima slobode! U biću mnogih ostajale su ukorijenjene navike, metode i omeđenosti stečene u prethodnom razdoblju.

Crkva i njezine ’nadomjesne’ funkcije U onoj mjeri u kojoj narod nije imao ustanova koje bi mu pružale razne usluge ili primjereno branile njegova legitimna prava, u toj je mjeri Crkva (posredstvom svojih predstavnika, pripadnika ili ustanova) tijekom povijesti često preuzimala i ’nadomjesnu’ ulogu: prosvjetnu, političku, ekonomsku, socijalnu, kulturnu, znanstvenu, medicinsku, vojnu… Visoki pripadnici klera imali su stoljećima pravo na zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, a zagrebački biskup pravo i obvezu zamjenjivati bana (tj. predsjednika vlade) kada bi se banska stolica našla privremeno upražnjenom. Mnogo je ’nadomjesnih’ uloga koje su predstavnici Crkve preuzimali u trenutcima kada ih iz svjetovne sfere nije imao tko drugi obavljati. I to na dobrobit narodne zajednice, s kojom je i ’institucionalna Crkva’ živjela, s kojom je manje ili više dijelila sudbinu.

Kada se je Crkva hrvatskoga jezika u ovih posljednjih desetak-petnaest godina laćala nekih svjetovnih poslova, to bi nailazilo na različite reakcije. Pozdravljali su je, primjerice, u svjetovnim strukturama i medijima kada bi zastupala proeuropsko usmjerenje, a kritizirali kada bi njezini pastiri ustajali u obranu obitelji i prava nerođenih, ili vodili kampanju za ’neradnu nedjelju’, ili pozivali na istraživanje i priznavanje komunističkih zločina, ili kada bi koji biskup otišao na Bleiburg, a ne odmah i u Jasenovac.

22

I. dio No bar ovo potonje napokon je, čini se, riješeno. Iako stoji i to da dvojbene i premalo utvrđene činjenice i okolnosti (zbog kojih biskupi i jesu tako dugo krzmali prije no što su se kolektivno zaputili u Jasenovac g. 2009.) na žalost i dalje omogućuju krivotvorenja povijesti i mistifikacije. Pa ne treba isključiti ni mogućnost novih ’nesporazuma’ i ’komplikacija’. Što se primjerice već krajem veljače 2010. dogodilo u članku-pamfletu objavljenom u izraelskom listu Jerusalem Post, gdje se udarilo i na papu Pija XII. i na bl. Alojzija Stepinca, u kontekstu tobožnjega hrvatskoga katoličkog filofašizma od doba NDH-a pa sve do danas (čemu su kao najnovije potkrjepe navedeni uz ostalo Thompsonovi koncerti te bizarna pohvala osuđenom bivšem upravitelju logora Jasenovac izrečena na njegovu pogrebu baš od jednog katoličkog svećenika.)

S ulaskom u zonu demokracije, u nakon mnogo stoljeća oživljenoj hrvatskoj državi (Croatia rediviva), otvorila su se g. 1990. i teoretska i praktička pitanja značenja vjere za naciju, a napose novog određivanja ’hrvatskoga katoličkoga identiteta’. Pojavila su se i različita razmišljanja o ulozi katolištva. Pa tako i ono rašireno mišljenje po kojem se nacionalno odnosno ’državotvorno’ pravovjerje dokazuje (deklarativnom) privrženošću vjeri i Crkvi (odlaženjem ’u crkvu’ i pridržavanjem običaja i tradicija), ili ono da se katolička vjera ima staviti u službu nacionalnoga opstanka odnosno državno-nacionalnih probitaka. Na prvu od spomenutih opasnosti neki su odmah upozoravali, u strahu od stvaranja nekakve katoličko-hrvatske teokracije. Pa je tako, primjerice, Živko Kustić, legenda katoličkog novinarstva, osjetio potrebu u članku »Dokle je Hrvatska« (tjednik Globus, 26. travnja 1991.) upozoriti: »Dovoljno je prelistati koncilske dokumente, osobito konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu (Gaudium et spes), da se nikad više ne pomisli kako bi katolištvo igdje više htjelo i smjelo biti državna religija.« No ako je i bilo pomisli ili pokušaja u spomenutom smjeru (najčešće iz drskosti, neukosti, ili ’neofitskog’ dodvorništva), niti je Hrvatska postala katoličkom državom, niti je katolicizam postao službenom religijom. Niti bi biskupi na takvo što bili pristali ili mogli pristati. Ta nije riječ o autokefalnoj Crkvi! U ovih 20 godina Crkva je u praksi dala odgovore kakve je dala. Najveći dio njih razuman je, branjiv, suvremen i u skladu s rješenjima u europskim zemljama kršćanske tradicije. Tu nije bilo odveć nedolično pretjeranih, ali na žalost ni dovoljno inventivnih ’iskakanja’. Stječe se naime dojam i da se mnogo toga što se glede statusa Crkve nanovo re23

nakon dva ju deset l j eća

guliralo – Ustav, zakoni, ugovori sa Svetom Stolicom – događalo oponašanjem onoga što je XX. stoljeće dalo u drugim građanskim društvima.

U ratnim i kriznim vremenima i na područjima na kojima je bio ili jest i dalje ugrožen opstanak stanovnika ili povratak iz izbjeglištva ’na vlastita ognjišta’, u takvim vremenima uloga župa, biskupija i samostana (kao ponekad jedinih pouzdanih institucija) iznova je zadobila osobito, životnoegzistencijalno značenje. To je i te kako dolazilo do izražaja u doba velikosrpske agresije, a još je uvijek aktualno na bivšim okupiranim područjima Hrvatske te na područjima BiH gdje je hrvatski katolički živalj doživio etničko čišćenje i genocid, trpio progone itd. U takvim situacijama Crkva se pokazuje ne samo kao zajednica vjerujućih, nego i – posredstvom svojih predstavnika i struktura – kao braniteljica ili bar pomoćnica naroda u kojem djeluje i iz kojeg izrasta. Ona tada obavlja doduše plemenitu, ali ipak in spe privremenu, ’nadomjesnu’ ulogu, jer u društvu nadomješta one svjetovne čimbenike kojih u njemu trenutno nema (a trebalo bi ih biti!).

Takva stanja – premda mogu trajati dugo, čak stoljećima – u suvremenom bi svijetu te s obzirom na dokumente II. vatikanskog sabora trebala biti više iznimke, a manje pravilo. Institucionalno-crkveno poslanje ne smije težiti ’nadomjesnim’ funkcijama niti ih na sebe trajno preuzimati, još manje radi njih zanemariti ili kompromitirati svoje izvorno poslanje.

Službena Crkva i njezine ustanove imaju pravo iznositi svoje mišljenje ili stajalište praktički o svemu, ali time se ne čini suvišnim konkretan angažman vjernika kojim se službena Crkva ne može baviti (recimo u strankama, sindikatima, udrugama, pokretima, medijima…). Osobito u vremenima uređenih i stabilnih društvenih odnosa, potrebno je da se službena Crkva to više lišava ’nadomjesnih’ u korist svojih temeljnih zadaća odnosno svrha. A one nisu autonomno-humanističke, već su, kako ističu crkveni dokumenti, primarno ’religioznoga reda’: »Crkva izvire iz udioništva u Isusovoj molitvi« (Benedikt XVI., Gledati Probodenoga).

Nadalje, nije dobro ni to da strukture crkvene vlasti nadomještaju (protivno načelu supsidijarnosti) niže odnosno šire slojeve vjerništva u odgovornostima koje su ovima vlastite i neotuđive. ’Oficijelna Crkva’ treba(la je) više pomagati da se autonomni čimbenici koji bi djelovali u kršćanskom duhu odnosno koji imaju religiozno-humanistička ishodišta i motive razviju, da ojačaju te budu utjecajni. U sustavu uređene demokracije unaprijed je naime razvidno što je čiji posao, a pravila igre regulirana su u skladu s temeljnim (prosvjetiteljskim) načelom o »odvojenosti Crkve 24

I. dio od države«. Ono se primjenjuje na institucionalnu Crkvu. No zato pripadnicima Crkve kao građanima-državljanima, pa tako ni njima okupljenima u vjernička društva utemeljena i priznata ne samo po kanonskom, nego i po građanskom pravu nijedan demokratski sustav odnosno nijedna vlast ne bi smjela uskraćivati pravo da se bave (ili da ’guraju svoj nos’) u sve što su statutima i programima dotičnih društava definirali kao područja svoga djelovanja. Ali za to u ovih 20 godina, iako se takva vjernička nastojanja nisu izravno sprječavala, nije kod viših crkvenih struktura bilo dovoljno pravoga sluha, istančana senzibiliteta ni opipljive i sustavne potpore. A i među običnim katolicima došlo je tijekom godina do posustajanja, atomizacije i pasivizacije. Rezultat: mainstream (matica) javnoga života u Hrvatskoj oskudijeva katoličko-kršćanskim, i uopće religioznim ljudima i čimbenicima koji bi bili ne samo prepoznavani kao orijentiri, već i podupirani, kako ih se ne bi moglo sustavno istiskivati ni marginalizirati.

Velike godine i za hrvatsko katolištvo Početkom 2010. objavljeni komentar jednoga od najpoznatijih hrvatskih novinskih komentatora, koji već gotovo 20 godina utječe ili nastoji utjecati na usmjerivanje političkih procesa i oblikovanje javnoga mnijenja, nosio je naslov »Dvadeset godina korupcije«. To je, na neki način, bila ujedno i svojevrsna sumarna ocjena proteklih dvadeset godina hrvatske povijesti.

Nitko ne poriče da je u tom razdoblju učinjeno i mnogo toga što nije dobro, da je bilo (i ima) i različitih oblika kažnjivih aktivnosti u materijalnom, i nedoličnih u moralnom smislu. Ono što pak dotičnom komentatoru gotovo nikada toliko ne smeta jesu razne pronevjere nacionalnih interesa, ili iznevjere ljudi i načela koji su u slobodu i samostalnost ove države ugradili svoja pregnuća ili i svoje živote.

Ovo nije prigoda da se detaljnije ulazi u neugodne i »mračne« teme, u ono čime se ni sami pronevjeritelji i prijestupnici, ali ni svi mi kao nacija zasigurno ne možemo ponositi. No svoditi prvih dvadeset godina demokratske Hrvatske, ili 18 godina njezine državne samostalnosti, ili nešto manje godina njezine cjelovitosti, sve one godine zanosa i junačkog žrtvovanja za domovinu, ili sve ono novostvoreno i dobro učinjeno – svoditi sve to na »dvadeset godina korupcije«, to može činiti samo zloban um.

Tako (a nije riječ o usamljenu primjeru) na sve bogatstvo doživljenoga i 25

nakon dva ju deset l j eća

dogođenoga može gledati samo duh blizak Satanu, tužitelju ljudi i naroda kakva (dakako: u metaforičkom smislu) upoznasmo u Knjizi o Jobu.

I u pogledu Crkve i vjerništva često se susrećemo s raznim nezadovoljstvima i kritikama, potaknutima ovim ili onim konkretnim pojavnostima, ili detaljima, ili pukim insinuacijama i konstruktima. Kritičke ocjene dolijetale su u javnu sferu u ovih 20 godina najčešće iz izvancrkvenih, ali i iz unutarcrkvenih redova. Svaka od tih pojedinačnih ocjena zaslužuje posebnu rasudbu, i nitko ne će tvrditi da su sve te kritike (bile) neutemeljene ili zlonamjerne. No uzimati stalno iznova za temu samo što loše ili nečasno – i pritom ignorirati sve dobro, uzvišeno, humano i dobrohotno – opasan je logički prekršaj, znan i kao pars pro toto.

Stoga svako raščlanjivanje značenja protekloga razdoblja za hrvatski katolicizam nipošto ne smije smetnuti s uma velike, pa i veličanstvene događaje i procese. Kao prvo, tu su neprebrojivi plodovi ponovno zadobivene vjerske slobode i pravo javnosti crkvenih ustanova i učilišta. Crkva je mogla ustanoviti ili obnoviti one strukture i aktivnosti koje su dotad bile nedopustive. Regulirani su odnosi između Crkve i države, i to sklapanjem i provedbom četiriju međunarodnih ugovora sa Svetom Stolicom. Ostvaren je povrat ili nadoknada dijela dobara oduzetih Crkvi. Crkvena srednja i visoka učilišta integrirana su u sustav javnoga školstva odnosno obrazovanja. Vjeronauk je kao izborni predmet uveden u osnovne i srednje škole, a vjeronaučna pouka moguća je i u vrtićima. Saborskim je aktom osuđen montirani sudski postupak odnosno osuda kardinala Stepinca, a isto tako i svi drugi progoni i zlodjela totalitarnog komunističkog režima. Država je počela potpomagati razne aktivnosti Crkve i njezinih ustanova na kulturnom, socijalnom i humanitarnom planu, a razne razine vlasti pomagale su i u obnovi sakralnih objekata porušenih ili oštećenih u Domovinskom ratu ili u prijašnjim razdobljima. Vjerskim temama i crkvenim ljudima otvorili su se svjetovni mediji i prostori… Šire gledano, službeno hrvatsko katolištvo postalo je autonomnijim čimbenikom u međunarodnim odnosima, pa se tako emancipiralo i s obzirom na prijašnju vatikansku politiku prema Istoku i pravoslavlju (tzv.

Ostpolitik), za koju se nerijetko osjećalo kao da se ostvaruje i »preko naših leđa«. Kao drugo, hrvatski i slovenski te neki drugi narodi doživjeli su veliku potporu od Svete Stolice u velikosrpsko-jugokomunističkoj agresiji.

Papa Ivan Pavao II. doživljen je i na planu međunarodnoga priznanja Hrvatske (i Slovenije, pa Bosne i Hercegovine…) kao Veliki – naime kao prija26

I. dio telj i podupiratelj legitimnih i opravdanih težnja narodā za slobodom i državnom samostalnošću. Sveta Stolica silno se zauzela za žrtve agresije, za ljudska i nacionalna prava, te je »lobirala« i među prvima priznala Hrvatsku (i Sloveniju), 13. siječnja 1992. Istodobno, promicala je ekumenizam i međuvjerski dijalog, u što i Crkva hrvatskoga jezika ulaže nezanemariv trud i sredstva.

Nadalje, u samostalnu hrvatsku državu spomenuti je Sveti otac dolazio čak tri puta: 1994., 1998. i 2003., a dvaput je posjetio Bosnu i Hercegovinu: 1997. i 2003. Pohodio je dakle čak pet puta vjernike Crkve među Hrvatima. Svaki takav posjet, naime, u prvome je redu pastirski i apostolski pohod i moralno-duhovna potpora vjernicima katolicima koji na dotičnim područjima žive. Euharistijska slavlja koja je u tim prigodama predvodio okupljala su razmjerno brojna mnoštva, pa i na stotine tisuća, vjernika. Bili su to veličanstveni i teško ponovljivi događaji, divni prosjaji višnje milosti, izrazi zahvalnosti i oduševljenja, susreti razumijevanja, ljubavi i obodrenja. Teško, gotovo nemoguće da bi sve to bilo ostvareno da marksistički realsocijalizam nije završio u ’ropotarnici povijesti’ i da hrvatski narod, država i Crkva nisu za to bili zreli!

Nipošto na posljednjem mjestu valja istaknuti da je Ivan Pavao II. u okviru tih pohoda beatificirao Alojzija Stepinca (1998.), Mariju Propetog Petković (2003.) i (prvoga) laika Ivana Merza, te da je prethodno, vršeći papinsku službu, kanonizirao još dvojicu Hrvata: u prvim godinama pontifikata Leopolda Bogdana Mandića (1983.), a Marka Križevčanina nakon stjecanja hrvatske samostalnosti (1995.). Svetomu Marku Križevčaninu i Hrvatski je državni sabor iskazao veliku počast. To su također bili veliki, radosni i slavni dani za čitav narod, za koji se s razlogom vjeruje da je u svojoj povijesti dao i mnogo anonimnih ljudi svetoga života i žrtve, svjedoka vjere i ljubavi. Ali smo tek nakon g. 1990. dobili u spomenutim blaženicima i svetcima ponešto zakasnjela, no svakako i simbolička »priznanja« za hrabra svjedočanstva na ovim istočnim rubovima (rimo)katolištva. Na primjerima spomenutih Sveta je Stolica ujedno istaknula i vrijednosti koje na osobit način stavlja u srce i pamćenje te ih preporučuje na štovanje hrvatskim katolicima.

Možemo, dakle, i trebamo, s pravom biti u ovomu ili onomu kritički nezadovoljni. I trebamo svakako više otvoreno razgovarati o svemu što baca sjenu na te velike godine nacionalne i religijsko-vjerske povijesti. No svakako moramo imati sućut i pijetet za sve žrtve agresije i rata te ra27

nakon dva ju deset l j eća

znih drugih nepravdi, veliko poštovanje za hrabre i nesebične promicatelje i branitelje hrvatske slobode, sve to i sve njih ne zaboravljati niti podcjenjivati. Kako i iskustvo Izabranog naroda toliko puta svjedoči, Bogu se – unatoč svim povijesnim nedaćama, babilonskim i inim sužanjstvima, porazima, genocidima, holokaustima i vlastitim grijesima, krivdama i iznevjerama – uvijek iznova zahvaljivalo za ona velika djela što ih je sâm Bog za svoj narod učinio. Valja znati zahvaljivati i u pamćeno-povijesnoj i u eshatološkoj perspektivi. Tako da svijest o tomu živi, pročišćuje se i produbljuje, i da ju zloba, jal ili susljedna razočaranja ne izbrišu.

Katolički socijalni nauk i domaća iskustva Početci hrvatske demokracije poklopili su se s »godinom katoličkoga socijalnog nauka«. Papa Ivana Pavao II. tako je nazvao godinu 1991., u čast stoljetnice enciklike Rerum novarum pape Lava XIII., koja je označila početak sustavnog bavljenja Crkve najprije »radničkim pitanjem«, a zatim i ukupnošću društvenih, pa i međunarodnih odnosa. Kada se kaže »društveni« ili »socijalni« nauk Crkve (doctrina socialis Ecclesiae), misli se na »korpus« onoga što se nakon te enciklike, krajem 19. i tijekom 20. stoljeća, razvilo, »polazeći što od papinskih enciklika i drugih dokumenata što od dorade i razrade na razini mjesnih Crkava i brojnih stručnjaka«, kako u predgovoru Uvoda u katolički socijalni nauk Rudolfa Weilera napisa naš moralist Marijan Valković. Dok sam Weiler ističe da Crkvi za društvo pripada neizravna mjerodavnost, koju ona u društvenom životu ostvaruje prije svega pomoću kršćana u svijetu.

Taj nauk hrvatski katolici na žalost prilično slabo poznaju, ne zanima baš mnoge. Radije se bave dnevnopolitičkim ćakulama. A kako se o njemu neobično mnogo pisalo i raspravljalo na raznim tribinama i simpozijima, dolazilo je i do određenih mistifikacija. Kao da bi katolički nauk bio kakav recept ili čarobna ljekarija koju samo treba ubrizgati u svijest ljudi, u društveni krvotok, i dobit ćemo ako ne baš idealan, a ono svakako pravedan i human sustav društvenih odnosa.

Svjestan opasnosti od takvih pojednostavljenja, Valković je u spomenutom uvodu i osjetio potrebu upozoriti na ono što taj nauk nije: »Društveni nauk Crkve nije sociologija, nije ni zaokružen i gotov sustav načela odmah uporabivih u neposrednoj praksi već splet ’otvorenih’ antropoloških konstanti, dijelom trajnih (ukoliko je ljudska narav nepromjenjiva) 28

I. dio a dijelom podložnih povijesnim i kulturalnim promjenama. On je kritički zauzet za društvena događanja, crpe iz njih nove spoznaje vrednujući ih kao ’znakove vremena’ u svjetlu Evanđelja (GS 4; AG 11) te ih ugrađuje u spasenjsko poslanje Crkve za dobro čovjeka i svijeta. No on je u isto vrijeme prihvatljiv i onima koji ne dijele njegovo zadnje filozofsko-teološko utemeljenje, ali prihvaćaju njegove humanističke i socijalne sadržaje.« Daljnja je poteškoća silan raskorak, čak jaz, između toga nauka kao teorije i hrvatske političke prakse. Budući da su se uz bavljenje tim naukom vezali ponajviše sociolozi i politolozi odnosno tim disciplinama skloni teolozi i filozofi, pa i dio onih stručnjaka koji su prije toga ispovijedali i zastupali socijalističko-marksističku doktrinu, nerijetko se stvarao pogrješan dojam da je taj nauk primarno sustav stručnih, znanstvenih sadržaja i metodoloških postavki. Što je imalo značiti da se u nj ’obični vjernici’ ne bi trebali pačati, jer da je on svojevrsna znanstvena disciplina kojoj ’nestručnjaci’ nemaju pravo pristupati, osim ako su političari visokog ranga, koje stručnjaci kao takve, hoćeš-ne ćeš, poštuju i akceptiraju.

Ujedno se taj ’korpus’ nehotice odvajao ’metodološki’ i od same vjere kao izvorišta; ponekad se stjecao dojam da su vjera, teologija, sakramenti, liturgija i pobožnost jedno, a katolički socijalni nauk nešto sasvim drugo i odvojeno od prvoga. Zacijelo je i zbog toga evangelički teolog Miroslav Volf osjetio potrebu u svome glasovitom djelu Isključenje i zagrljaj podsjetiti vjernike i teologe na ovo: »Izvorno kršćansko promišljanje društvenih problema mora biti ukorijenjeno u ljubavi božanskoga Trojstva koje daruje sebe, ljubavi pokazanoj na Kristovu križu; sve središnje teme takva promišljanja valja promišljati s motrišta Božje ljubavi u kojoj Bog daruje sebe.« Drugim riječima, nije moguće kršćanski društveni nauk graditi na čisto profanim načelima (iako je u njegovu promicanju moguće, dapače: nužno, surađivati i s nekršćanima).

A u praktičkim aspektima može se upravo na području ’socijalnog nauka’ vidjeti i jedan od temeljnih neuspjeha hrvatskoga katolištva u oblikovanju moderne Hrvatske. Nije problem u onomu što se propovijedalo; problem je u onomu što se događalo, što je izostalo, što je otišlo ukrivo... Osobito u tom socijalno-političkom smislu izostalo je čvršće teoretsko pozicioniranje hrvatskoga katoličkog naučavanja i praktičko postavljanje spram suvremenih društvenih dihotomija između tajkuna i proletera, uzurpatora i uzurpiranih, nasilnih i krotkih, povlaštenih i obespravljenih…

29

Vrela i literatura (Autorova napomena: Kao vrela donose se knjižne, časopisne, novinske, agencijske i internetske bibliografske jedinice koje se u ovoj knjizi spominje ili citira, osim ako su već dane u fusnotama. Donosi se i bibliografski izbor članaka i ogleda u kojima sam razmatrao neke vidove dotaknute u knjizi, a koji članci i ogledi u nju nisu uvršteni iz razloga ekonomičnosti ili zato što se samo dijelom odnose na okvirnu temu (=hrvatsko katolištvo u demokraciji 1990.-2010.). Donosi se i bibliografski izbor korištenih ili referentnih knjiga hrvatskih autora. Radi lakšeg snalaženja, bibliografske jedinice navedene u abecednom redu po naslovu – zbornici radova, dokumenti i sl. – označene su znakom *.)

Akmadža, Miroslav. Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim – 1945.-1966. »Otokar Keršovani«, Rijeka, 2004.

Anđelović, Petar. Slobodni u slobodnoj Crkvi. Rabic, Sarajevo, 2009.

Anić, Rebeka Jadranka. Više od zadanoga – Žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2003.

Baković, Anto. Hrvatski martirologij XX. stoljeća – Svećenici-mučenici Crkve u Hrvata. Martirium Croatiae, Zagreb, 2007.

Baković, Anto. Za jednu bolju Hrvatsku. Hrvatski populacijski pokret, Zagreb, 2005.

Baloban, Josip. Pastoralni izazovi Crkve u Hrvata. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1992.

Baloban, Josip. Djelovanje Crkve u novim društvenim okolnostima. 2. izd.

Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995.

Baloban, Josip. Pozicija i uloga Crkve u Srednjoj i Istočnoj Europi 20 godina nakon urušavanja komunističkog sustava. Bogoslovska smotra, 79/2009, 4, 739-753.

Baloban, Josip – Hoblaj, Alojzije – Crnić, Danijel. Određeni aspekti crkvenosti u Hrvatskoj – rezultati i prosudbe istraživanja. Bogoslovska smotra, 80/2010, 2, 527-561.

Baloban, Stjepan. Socijalni govor Crkve u Hrvatskoj. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

167

vrela i literatura

Balthasar, Hans Urs von. Pojašnjenja – Provjera duhova. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

Benović, Ljubica. Međugorje – Mala enciklopedija. Pogledača, Zagreb; Euterpa, Drinovci, 2009.

Bežovan, Gojko – Zrinščak, Siniša. Civilno društvo u Hrvatskoj. Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2007. * Bistrički hodočasnik – Beatifikacija kardinala Alojzija Stepinca za drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Urednik Nedjeljko Pintarić. Glas Koncila, Zagreb – Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, Marija Bistrica, 1999.

Bogović, Mile. Žao mi je naroda – Biskupovih deset godina na medijskom poprištu. Priredio Ante Bežen. Alfa, Zagreb, 2010.

Borovčak, Damir. Vjera u sjeni politike. Knjige 1, 2, CC Marketing, Zagreb, 2004., 2006.; Knjige 3, 4, Vlastita naklada, Zagreb, 2008., 2010.

Bozanić, Josip. Blaženi Alojzije Stepinac – baština koja obvezuje. Pastirsko pismo i homilije u Zagrebačkoj katedrali 1998.-2008. Glas Koncila – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

Bozanić, Josip. Čovjek, Crkva i domovina u otajstvu Uskrsa i Božića. Nadbiskupski duhovni stol – Glas Koncila, Zagreb, 2009.

Bozanić, Josip. Istina u ljubavi – Bleiburg, Macelj, Svetvinčenat, Vukovar, Zagreb. Glas Koncila – Školska knjiga, Zagreb, 2008.

Bozanić, Josip. Svjedočanstvo istine – Hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije Stara Gradiška - Jasenovac - Petrinja, 24. rujna 2009.

Glas Koncila, Zagreb, 2009.

Brezinščak Bagola, Božidar. Nadgrobna svjetlost – Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenog 1990. Karitativni fond UPT »Ne živi čovjek samo o kruhu«, Đakovo, 2006. * Crkva, demokracija, opće dobro u Hrvatskoj – Studijski dani, Zagreb, 31.3.-1.4.1995. Uredio Stjepan Baloban. Glas Koncila, Zagreb, 1995. * Crkva i država u društvima u tranziciji – Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Split, 27.-29. travnja 1995. Uredio Ivan Grubišić. Hrvatska akademska udruga – IPDI, Split, 1997. * Crtajte granice ne precrtajte ljude – Zbornik radova u povodu imenovanja vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića kardinalom. Priredili Marko Josipović i Mato Zovkić. Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo – Bol, 1995.

168

Devčić, Ivan. Širenje obzora nade – Govori i razgovori 2000.-2005. »Adamić« – Riječka nadbiskupija, Rijeka, 2005. [2006.] * Dijalogom do mira. Zbornik radova u čast dr. Željku Mardešiću. Uredili Bože Vuleta, Ante Vučković i Ivan Milanović Litre. Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2005.

II. vatikanski koncil. Dokumenti. IV. izdanje. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986. * Duhovna obnova Hrvatske – Zbornik radova sa savjetovanja održanog u Zagrebu 11. i 12. lipnja 1992. Urednik Anto Baković. Vlada Republike Hrvatske, Agencija za obnovu, Zagreb, 1992. * Duhovni pokreti i zajednice u Crkvi dio su Nove evangelizacije – Korizmeno pismo nadbiskupa Ivana Prenđe vjernicima. IKA, 10. ožujka 2009.

Eliot, Thomas Stearns. Ideja kršćanskog društva. Verbum, Split, 2005.

Franzen, August. Pregled povijesti Crkve. 5. izdanje. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.

Gavran, Zdravko. Crkva i društvena moć; Kršćanske vrijednosti i suvremeni svijet; Kršćanska demokracija i hrvatska politika. Treći program Hrvatskog radija, 2002 [i.e. 2004], 61-62, 287-304.

Gavran, Zdravko. Hrvati i Europa, Hrvatska i Europska unija. Svjetlo [Karlovac], 2005, 3-4, 11-20.

Gavran, Zdravko. Hrvati, kršćani i »Božje dobro«. MI, 34/2010, 3-4, 26-27.

Gavran, Zdravko. Hrvatski Izlazak. Alfa, Zagreb, 1995.

Gavran, Zdravko. Ivan Pavao II., suvremeni svijet i kraljevstvo Božje. Dominikanski samostan Kraljice Svete Krunice, Zagreb, 2003.

Gavran, Zdravko. Još jedni državni izbori. Crkva u malom [glasilo Župe Kraljice Svete Krunice, Zagreb], 28/2007, 77, 20-25.

Gavran, Zdravko. Kultura kao »medij« kršćanske reafirmacije. Svjetlo [Karlovac], 2005, 1-2, 125-128.

Gavran, Zdravko. Mi i oni. MI, 31/2007, 9, 10-11.

Gavran, Zdravko. Nova vlast i »stari« ljudi. Glas Koncila, 29/1990, 33, 5.

Gavran, Zdravko. O slobodi je, zapravo, riječ. MI, 14/1990, 4, 3.

Gavran, Zdravko. Od laičkog udruživanja do katoličkog pokreta. MI, 14/1990, 10-11, 2.

Gavran, Zdravko. Pojam redovničkog siromaštva u novim okolnostima našeg društva. Posvećeni život. 11/2006, 1-2 (19-20), 45-52.

169

vrela i literatura

Gavran, Zdravko. Rasponi kršćanske misli XX. stoljeća. U: Kršćanska misao XX. stoljeća. Uredio Ratimir Vince. Hrvatski radio – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., 797-808.

Gavran, Zdravko. Rezolucija o odnošenju prema totalitarnom komunizmu.

Svjetlo [Karlovac], 2006, 1-2, 73-86.

Gavran, Zdravko. Sama demokracija nije dovoljna. U: Eliot, T. S., Ideja kršćanskog društva. Verbum, Split, 2005., 115-132.

Gavran, Zdravko. Treba li nam, opet, hrvatski katolički pokret? MI, 32/2008., 10-11-12, 10-12.

Guardini, Romano. Uvod u molitvu. 2. izdanje. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

Häring, Bernhard. Kristov zakon. Sv. 1-3. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973-1986. * Hodočašće u znaku svjedočenja – Drugi pastoralni pohod Svetoga oca Hrvatskoj, 2.-4. listopada 1998. Glavni urednik Ilija Živković. Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1999. * Hrvati u BiH – Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet.

Urednik Ivan Markešić. Pravni fakultet – Centar za demokraciju i pravo »Miko Tripalo«, Zagreb, 2010. * Hrvatska – stoto Papino putovanje. [Zbornik] Profil international, Zagreb, 2003. * Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001. Uredio Zlatko Matijević. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.

Ivan Pavao II. Ecclesia in Europa – Postsinodalna apostolska pobudnica Svetog Oca Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i đakonima, redovnicima i redovnicama i svim vjernicima laicima o Isusu Kristu, koji živi u svojoj Crkvi, izvoru nade za Europu. Verbum, Split, 2003.

Ivan Pavao II. Tertio millennio adveniente – Nadolaskom trećeg tisućljeća.

Apostolsko pismo o pripremi jubileja godine 2000. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. * Ivan Pavao II. i Hrvati. Priredili Božidar Petrač i Franjo Šanjek. Alfa, Zagreb, 1995.

Ivančić, Tomislav. Blagoslov nedjelje. Teovizija, Zagreb, 2001.

Ivančić, Tomislav. Susret sa živim Bogom – temeljno kršćansko iskustvo.

Seminar za evangelizaciju Crkve. 12. (dopunjeno) izdanje. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.

170

* Izazovi civilnog društva u Hrvatskoj. Uredio Stjepan Baloban. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000.

Kaćunko, Anđelko. Hrvanje sa svijetom – Intervjui & kolumne. Tomgraf, Zagreb, 2007. * Kardinal Bozanić predvodio misu na Stepinčevo u zagrebačkoj katedrali.

IKA, 10. veljače 2010. * Kardinal Stepinac – Svjedok istine. Zbornik radova s međunarodnoga simpozija, Zagreb, 19. rujna 2008. Uredio Željko Tanjić. Glas Koncila, Zagreb, 2009. * Kardinal Alojzije Stepinac – Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće. Radovi sa znanstvenog skupa, Lepoglava, 5. prosinca 2008. Uredništvo: Josip Mrzljak et al. Glas Koncila, Zagreb, 2009. * Karizmatsko-molitvena zajednica »Dobri pastir«. www.dobripastir.com * Katekizam Katoličke crkve – Kompendij. 4. izd. HB; Verbum – Crkva u svijetu, Split, 2008. * Katolička crkva u Hrvata u službi mira i stvaranja samostalne Hrvatske – Dokumenti. Priredio Velimir Blažević. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009. * U službi pravde i mira. Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije – 1989.-2009.: izjave, priopćenja, apeli, izvještaji. Uredili Vlado Košić i Gordan Črpić. Komisija »Iustitia et pax« Hrvatske biskupske konferencije – Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

Korade, Mijo. Bit ćete mi svjedoci – Ivan Pavao II. ponovno u Hrvatskoj.

And ye shall be witnesses unto me – John Paul II in Croatia again.

Agencija za komercijalnu djelatnost, Zagreb, 1998.

Košić, Vlado. Župnik na prvoj crti. Matica hrvatska – Petrinja; Tonimir – Varaždinske Toplice, 1999, 22010.

Kresina, dr. Ante. Karizmatična gibanja kao signa temporum u današnjoj Crkvi. Bogoslovska smotra, 47/1977, 4, 438-444.

Krišto, Jure. Hrvatski katolički pokret (1903.-1945.). Glas Koncila – Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004.

Krišto, Jure. Katolička crkva u totalitarizmu (1945.-1990.) – Razmatranja o Crkvi u Hrvatskoj pod komunizmom. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997.

171

vrela i literatura

* Kritičko-proročka uloga Crkve u ovom povijesnom trenutku. Priredili V. Bajsić et al. Nadbiskupija zagrebačka, Katehetski centar – Glas Koncila, Zagreb, 1992. * Kršćani i politika – Zbornik radova međunarodnog znanstvenog skupa, Split, 24.-25. listopada 2002. Priredili Nediljko Ante Ančić i Nikola Bižaca. Crkva u svijetu, Split, 2003. * »Kršćanima je mjesto na ulici, da govore«. [Razgovor s mons. Ivanom Mustaćem]. www.057info.hr/vijesti/2009-03-12/krscanima-je-mjesto-na-ulici-da-govore * Kršćanin i Crkva u suvremenom svijetu. Priredili V. Bajsić et al. Katehetski centar – Glas Koncila, Zagreb, 1991. * Kršćanin u javnom životu. Uredio Stjepan Baloban. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Glas Koncila, Zagreb, 1999. * Kršćanska demokracija u Europi. Priredio i uvodnu studiju napisao Anđelko Milardović. Pan Liber, Osijek, 1994. * Kršćanstvo, Crkva i politika. Zbornik sa Studijskog dana za političke djelatnike. Uredio Stjepan Baloban. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Glas Koncila, Zagreb, 1999. * Kršćanstvo i pamćenje – kršćansko pamćenje i oslobođenje od zlopamćenja. Zbornik radova s međunarodnog simpozija, Trogir, 15.-17. svibnja 2003. Uredili Bože Vuleta, Rebeka Anić i Ivan Milanović Litre.

Franjevački institut za kulturu mira, Split – Hrvatski Caritas, Zagreb, 2004.

Kuharić, Franjo. Poruke sa Stepinčeva groba – Propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića u zagrebačkoj katedrali na obljetnice smrti blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca (1970-1994). 2. nadopunjeno izdanje. Nadbiskupski duhovni stol – Glas Koncila, Zagreb, 1995.

Kuharić, Franjo. Razgovori s kardinalom. Razgovore vodio Darko Pavičić.

Teovizija, Zagreb, 1995.

Kuharić, Franjo. Mir je djelo pravde – Poruke, propovijedi i apeli 1988-94.

Glas Koncila, Zagreb, 1995. * Kultura nedjelje i dostojanstvo radnika. Uredili Stjepan Baloban et al.: Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Zagreb, 2005. * Kursiljo – Mali tečaj kršćanstva. www.kursiljo.com.

Kustić, Živko. Hrvatska – mit ili misterij. Minerva, Zagreb, 1995.

172

Kustić, Živko. Stepinčevo doba. Studio Promotion, Zagreb, 1991.

Lončarević, Vladimir. Književnost i Hrvatski katolički pokret (1900.-1945.)

– Teorijske i programske odrednice, književna politika i organizacijska struktura. Alfa, Zagreb, 2005.

Lončarević, Vladimir. Oslobađanje povijesti. Hrvatski katolički zbor »MI«, Zagreb, 1997.

Lubac, Henri de. Drama ateističkog humanizma. Ex libris – Synopsis, Rijeka – Sarajevo, 2009.

Lukšić, Branimir. Nedovršena Hrvatska. Fram Ziral, Mostar, 2008.

Lukšić, Branimir. Svjedok (ne)vremena. Ogranak Matice hrvatske Split, 1998.

Mandarić, Valentina Blaženka. Religiozni identitet zagrebačkih adolescenata. Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Zagreb, 2000.

Marasović, Špiro. Demos ante portas – Crkva u Hrvatskoj pred demokratskim izazovima. Crkva u svijetu, Split, 2002.

Marasović, Špiro. Društvo i Bog – Izbor aktualnih tema socijalnog nauka Crkve. Crkva u svijetu, Split, 2006.

Marasović, Špiro. Grijeh struktura. U: Osobna i društvena dimenzija grijeha. Zbornik radova znanstvenoga skupa, Split, 2002., 155-193.

Mardešić, Željko [autor naveden pod pseudonimom: Jakov Jukić]. Budućnost religije – Sveto u vremenu svjetovnosti. Ogranak Matice hrvatske Split, 1991.

Mardešić, Željko. Odgovornost kršćana za svijet. Svjetlo riječi, Sarajevo, 2005.

Mardešić, Željko. Rascjep u svetome. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007.

Mardešić, Željko. Svjedočanstva o mirotvorstvu. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.

Markešić, Ivan. Religija u političkim strankama – Na primjeru Bosne i Hercegovine. Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2010.

Malraux, Andre. Ljudska sudbina. Alfa, Zagreb, 2002.

Matulić, Tonči. Tužaljke kamenja hrvatske pustinje – Pomirenje i duhovna obnova u svjetlu proročke i kritičke raščlambe stanja duha i svijesti suvremenoga hrvatskoga društva. Glas Koncila, Zagreb, 2010.

Mesić, Milan. Multikulturalizam – Društveni i teorijski izazovi. Školska knjiga, Zagreb, 2006.

173

vrela i literatura

Mihaljević, Vine – Ilija Krezo. Bog u rovu – Vojno dušobrižništvo u hrvatskom Domovinskom ratu. Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb – Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Zagreb, 2002. * Mogućnosti organiziranog djelovanja vjernika laika u Hrvatskoj. Simpozij hrvatskih vjernika laika, Osijek, 5. - 6. listopada 2001. Uredio Đuro Hranić. Kršćanska sadašnjost – Vijeće za laike HBK, Zagreb, 2002.

Mounier, Emmanuel. Angažirana vjera. 2. izdanje. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972.

Nekić, Nevenka. Burik – Roman o svećeniku ubijenom u Domovinskom ratu. Udruga dr. Ante Starčević, Tovarnik, 2009. * Neokatekumenski put – Iz Statuta Neokatekumenskog puta. www.camminoneocatecumenale.it/new/default.asp?lang=hr&page=storia01 Newman, John Henry. Misli o kršćanskoj vjeri. Verbum, Split, 2008.

Nikić, Andrija. Ugroženi opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini. Franjevačka knjižnica i arhiv – HDZ Toronto, Mostar – Toronto, 1999. * Novi (karizmatski) pokreti i gibanja u Crkvi danas. [sadrži i citirani prikaz izlaganja dr. fra Ante Vučkovića]. IKA, 11. listopada 2007. http://marta.hbk.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=97371 * Novi religiozni pokreti – Zbornik radova znanstvenog simpozija Filozofsko-teološkog instituta i Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu o novim religioznim pokretima, održanog 15. i 16. studenog 1996. u Zagrebu. Uredio Mijo Nikić. Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 1997. * Obnoviti lice zemlje. Zbor hrvatskih vjernika laika. Uredio Stjepan Baloban. Glas Koncila – Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

Odone, Cristina. Guilty Roman Polanski and innocent Pope Benedict: Lefty luvvies show their hypocrisy. The Daily Telegraph (http://telegraph. co.uk), 12. srpnja 2010. * Okrugli stol Srbi i Hrvati, Zagreb, 20.-22. studenoga 1993. U: Erasmus – časopis za kulturu demokracije. Zagreb, 1994, 5; 1-96.

Orlovac, Anto. Banjolučki martirologij. Svećenici Banjolučke biskupije – žrtve ratova dvadesetog stoljeća. Vikarijat Banjalučke biskupije, Zagreb, 1999. * O solidarnosti i supsidijarnosti u Hrvatskoj. Uredili Stjepan Baloban et al. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Zagreb, 2004.

174

* Osobna i društvena dimenzija grijeha – Zbornik radova znanstvenoga skupa, Split, 25.- 26. listopada 2001. Priredili Nediljko Ante Ančić i Nikola Bižaca. Crkva u svijetu, Split, 2002.

O’Brien, Michael. Posljednja vremena. Verbum, Split, 2002.

Palčić Caskin, Boris. Vlč. Zlatko Sudac, sluga Kristov – Peticije i svjedočanstva. V.B.Z., Zagreb, 2010. * Papa u Hrvatskoj – 10-11. rujna 1994. Europapress – Glas Koncila, Zagreb, 1994.

Pavičić, Darko. Papa i Hrvati. Europapress holding, Zagreb, 2005.

Peričić, Eduard. Crkveni pastiri o Međugorju (papa, kardinali, nadbiskupi, biskupi) – (1981.-2006.). Nimbus media, Zagreb, 2007.

Peričić, Eduard. Gospina prisutnost u Međugorju – Poziv, poticaj, izazov (faktografska studija). Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Podružnica Zadar, 2004.

Petrač, Božidar. Državotvorna misao kardinala Alojzija Stepinca. Hrvatska revija, 42/1992, 1(165), 6-15.

Petrač, Božidar. Hrvatska demokratska zajednica i kršćanska demokracija. Politička misao, 31/1994, 4, 111-116.

Piskač, Nenad. Poražena Hrvatska – Udžbenik o prevrednovanju hrvatstva. CC marketing, Zagreb, 2002. * Pismo hrvatskih biskupa povodom pristupnih pregovora za ulazak Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Glas Koncila, Zagreb, 2010. * Pokret fokolara. www.fokolar.hr Polegubić, Adolf. Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900. – njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju Drugoga vatikanskog sabora. 6. dio doktorske disertacije »Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj – najnoviji razvojni pravci od 1992.«. Lepuri, 1999.

Polegubić, Adolf. Stoljeće katoličkog laikata u Hrvatskoj – duhovnost laika, njihova crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora. Glas Koncila, Zagreb; Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt, 2007. * Političke stranke u Republici Hrvatskoj. Priredio Anđelko Milardović. Pan liber, Osijek – Zagreb – Split, 1997.

175

vrela i literatura

* Političke stranke u Republici Hrvatskoj od 1995. do 1999. godine. Uredile Neda Erceg i Renata Pekorari. Hrvatska informacijsko-dokumentacijska referalna agencija, Zagreb, 1999.

Puljić, Vinko. O stradanjima s nadom – Misli, stajališta, poruke. 2 sv. HKD Napredak, Sarajevo, 1994-1997.

Radcliffe, Timothy. Zašto biti kršćanin? Nakladni zavod Globus – Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2009.

Ratzinger, Joseph. Europa – Njezini sadašnji i budući temelji. Verbum, Split, 2005.

Ratzinger, Joseph – Benedikt XVI. Gledati Probodenoga – Pokušaji duhovne kristologije. Verbum, Split, 2008.

Ratzinger, Joseph – Benedikt XVI. Isus iz Nazareta. Verbum, Split, 2007.

Razum, Ružica. Vjeronauk između tradicije i znakova vremena – Suvremeni izazovi za religijskopedagošku i katehetsku teoriju i praksu. Glas Koncila, Zagreb, 2008. * Religijske teme u književnosti – Zbornik radova međunarodnog simpozija održanog u Zagrebu 9. prosinca 2000. Uredio Ivan Šestak. Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2001.

Roščić, Mate. Nismo šutjeli – Za Krista i Hrvatsku. Izbor govora i članaka.

Hrvatski katolički zbor »MI«, Zagreb, 2004.

Rukavina, Ksenija. Hrvati Papi – Papa Hrvatima. Analiza poruka izrečenih povodom pastirskih pohoda Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. i 1998. godine. Riječka nadbiskupija – »Adamić«, Rijeka, 2003. * Socijalna budućnost Hrvatske – kršćani, nacija, politika, Europa. Uredio Stjepan Baloban. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Glas Koncila, Zagreb, 2002. * Socijalni kompendij – izazov i nadahnuće. Uredili Stjepan Baloban i Gordan Črpić. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2007. * Socijalni nauk Crkve u hrvatskom društvu. Uredio Stjepan Baloban. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Zagreb, 1998. * Sto godina katoličkog socijalnog nauka – socijalni dokumenti Crkve.

Uredio i predgovor napisao Marijan Valković. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

Stojić, Miljenko. Ta vremena. »K. Krešimir«, Zagreb, 1995.

Subotić, Nedjeljko. Gdje je katolički kapital? Katolički list, 75/1924, 25, 1-2.

176

* Svećenička skupština 2009. [Prikaz izlaganja nadbiskupa Ivana Prenđe: »Nova evangelizacija – pomodarstvo ili vapaj iz Crkve«. www.zadarskanadbiskupija.hr/?p=297. * Sv. Marko Križevčanin – U prilozima Glasa Koncila. Urednik Ivan Miklenić. Glas Koncila, Zagreb, 2009. * Sveti Otac Ivan Pavao II. u pastirskom pohodu Hrvatskoj 2. - 4. X. 1998., Zagreb, M. Bistrica, Split, Solin. Priredio Zoran Filipović. Naklada Zoro, Zagreb – Sarajevo, 1999. * Sveti Otac Ivan Pavao II. u III. pastirskom pohodu Hrvatskoj 5.-9. VI. 2003., Dubrovnik, Osijek, Đakovo, Rijeka, Zadar. Priredio Zoran Filipović. Zoro – Znanje – Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb; Naklada Zoro, Sarajevo, 2003. Šagi, Bonaventura Zvonimir. Izazovi otvorenih vrata – Kršćansko promišljanje trenutka. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993. Šagi, Bonaventura Zvonimir. Sa svjetiljkom vjere u društvenoj zbilji – Promišljanja sadašnjeg crkvenog trenutka. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999. Šagi, Bonaventura Zvonimir. Da sol ne obljutavi – Kršćanski pristup društvenim problemima. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999. Šagi, Bonaventura Zvonimir. Put i usput redovništva – 40 godina od Drugog vatikanskog koncila. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2005. Šagi-Bunić, Tomislav Janko. Katolička crkva i hrvatski narod. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983. Šagi-Bunić, Tomislav Janko. Ali drugog puta nema. Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila. 2. izdanje. Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986. Šagi-Bunić, Tomislav Janko. Prema civilizaciji ljubavi. Izbor članaka. Priredili Tomislav Zdenko Tenšek i Andrea Filić. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998. Šanjek, Franjo. Kršćanstvo na hrvatskom prostoru – Pregled religiozne povijesti Hrvata. 2. prerađeno i dopunjeno izdanje. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996. Šimundža, Drago. Odgovorna sloboda. Laus, Split, 2000. Šola, Ivica. Teološka bilježnica – Svijet kroz teološke oči. Osječki list, Osijek, 2006.

Tadić, Stipe. Tražitelji svetoga – Prilog fenomenologiji eklezijalnih pokreta. Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«, Zagreb, 2002.

177

vrela i literatura

Tanjić, Željko. Teologija pred izazovima sadašnjeg trenutka. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009.

Tomac, Zdravko. Obraćenje (od komunista do vjernika). Nominativ, Zagreb, 2008.

Tomac, Zdravko. Hvalospjev ljubavi – Kultura života nasuprot kulturi smrti. Nominativ, Zagreb, 2010.

Ugrin, Ivan. Hrvati to znaju. Ogranak Matice hrvatske Split, 2004.

Ugrin, Ivan. Kardinalni razgovori. Naklada Bošković, Split, 2007.

Ugrin, Ivan. Nikad nazad. Treći dan, Zagreb, 2009.

Ugrin, Ivan. Znakovi vremena. Crkva u svijetu, Split, 2001.

Ujević, Dunja. Zlatko Sudac – Razgovori. Joshua, Zagreb, 2008.

Valković, Marijan. Civilno društvo – izazov za državu i Crkvu. Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve, Zagreb, 2000.

Vatikan i Dubrovnik – Povodom pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj u rujnu 1994. godine. Uredio Želimir Puljić. Biskupski ordinarijat, Dubrovnik, 1994.

Vidmarović, Đuro. Protiv tmine – Književne polemike. Hrvatska kulturna zaklada – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2008.

Volf, Miroslav. Isključenje i zagrljaj – Teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja. STEPress, Zagreb, 1998.

Vučković, Ante. Duh sile Božje. Teovizija, Zagreb, 2005.

Vukman, Zoran. Hrvatska, ni crvena ni crna. Naklada Vukman, Trogir, 2003.

Vukman, Zoran. Put u Balkaniju. Verbum, Split, 2001.

Weiler, Rudolf. Uvod u katolički socijalni nauk – Kratak sustavni prikaz. Školska knjiga, Zagreb, 1995. * Za Boga i Hrvatsku dragu. Intervjui. Urednik Vladimir Lončarević. Hrvatski katolički zbor »MI«, Zagreb, 1997. * Zakonik kanonskoga prava – Proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Glas Koncila, Zagreb, 1988.

178

Kazalo imena Adenauer, Konrad 56, 104 Adžić, Blagoje 92 Ambrozije, sv., 138 Antun Pustinjak, sv., 137 Argüello, Kiko 148 Atanazije, sv., 138 Augustin, sv., 138, 158 Bacon, Francis 96 Bajsić, Vjekoslav 155 Baloban, Josip 16, 47, 58, 155, 158 Baloban, Stjepan 158 Balthasar, Hans Urs von 57, 66 Bauman, Zygmunt 32 Begović, Milan 162 Benedikt, sv., 138 Benedikt XVI., papa, 24, 39, 44, 45, 47, 59, 66 Berdjajev, Nikolaj 159 Bernanos, Georges 156 Boff, Leonardo 139 Bonhoeffer, Dietrich 159 Bošković, Ruđer 159 Bozanić, Josip 67 Brajnović, Luka 163 Brkan, Jure 121 Ciprijan, sv., 57 Claudel, Paul 156 Ćelić, Dominik Ivan 135 David, kralj, 93, 94 De Gasperi, Alcide 56 179

kazalo imena

Degrandis, Robert 65 Derrida, Jacques 40 Devčić, Ivan 157 Dizdar, Mak 156 Dominik, sv., 67, 135 Duda, Bonaventura 155, 158 Eckhart, Učitelj 154 Eliot, Thomas Stearns 34, 35, 156 Escrivá, Josemaría, sv., 148 Ezop 86 Flickenschield, Hans 112 Franzen, August 137, 138 Franjo, sv., 51, 67, 144 Fuček, Ivan 155 Gibson, Mel 163 Golijat 93 Golub, Ivan 153 Gotovina, Ante 48 Gozier, André 154 Grbeš, Ante 153 Green, Graham 156 Grgur XI., papa, 138 Guardini, Romano 66 Guccini, Luigi 145 Guillermou, Alain 142 Gundulić, Ivan 156 Häring, Bernhard 42 Hernández, Carmen 148 Hoško, Franjo Emanuel 155 Ibrišimović, Luka 87 Ivan Pavao II., papa, 15, 26, 27, 28, 34, 44, 73, 78, 83, 108, 117, 120, 121, 132, 148, 157, 161 Ivančić, Tomislav 38, 64, 158 180

Jeremija, prorok, 94 Jeronim, sv., 138 Job 94 Jurčević, Marijan 155 Kadijević, Veljko 92 Kamov, Janko Polić 162 Kapistran, Ivan 87 Katarina Sijenska, sv., 138 Kierkegaard, Søren 159 Kohl, Helmut 104 Kožul, Smiljan 65 Krleža, Miroslav 162 Krišto, Jure 162 Kuharić, Franjo 34, 36, 83, 89 Kustić, Živko 23, 155 Kušar, Stjepan 155 Lanchester, John 123 Lav XIII., papa, 28 Lice, Stjepan 153 Linić, Zvjezdan 65, 158 Lončar, Josip 65 Lubac, Henri de 59 Luka Evanđelist, sv., 66 Majka Terezija, bl., 122 Malraux, André 62 Mandić, Leopold Bogdan, sv., 27 Manjackal, James 65 Marasović, Špiro 155 Marija Propetog Petković, bl., 27 Marko Križevčanin, sv., 27 Marulić, Marko 156 Marx, Karl 16 Mateljan, Ante 155 Matijević, Zlatko 162 Matvejević, Predrag 47 Mauriac, François 156 181

kazalo imena

Merz, Ivan, bl., 27, 34 Mesić, Marko, pop, 87 Mesić, Stipe 92 Milardović, Anđelko 105 Miloš, Branko 158 Mounier, Emmanuel 62, 86, 159 Mustać, Ivan 64 Nantais, David 135 Nekić, Nevenka 163 Nemet, Ladislav 157 Newman, John Henry, bl., 18 Nikola von Flüe, sv., 33 Nimac, Šime 158 Novak, Slobodan 162 O’Brien, Michael 52, 157 Odone, Cristina 39 Opperman, Scott 135 Oslić, Josip 155 Pahomije, sv., 137 Pandža, Goran 148 Papini, Giovanni 156 Pascal, Blaise 159 Pavao, sv., 78, 122, 161 Pavao VI., papa, 149 Pavić, Juraj 157 Péguy, Charles 156 Pereira, Rufus 65 Petrač, Božidar 156 Pio XII., papa, 23 Polanski, Roman 39 Polegubić, Adolf 60, 61 Poljak, Izidor 154 Popper, Karl 40 Pozaić, Valentin 155

182

Prcela, Frano 136, 147 Prenđa, Ivan 21, 63 Puntarić, Srećko 43 Rabar, Sanko 153 Radcliffe, Timothy 32, 135, 136, 146 Radići (braća Antun i Stjepan) 107 Radić, Stjepan 109 Radić, Jure, fra, 81 Radigović, Dražen 65 Ramos, Jorge 148 Rebić, Adalbert 155, 157 Roščić, Nikola Mate 158 Sabol, Josip 158 Salomon, kralj, 94 Sanader, Ivo 108 Schuman, Robert 56 Sedlar, Jakov 163 Soros, George 40 Starčević, Ante 109 Stepinac, Alojzije, bl., 16, 23, 27, 34, 67, 163 Strossmayer, Josip Juraj 163 Subotić, Nedjeljko 41 Sudac, Zlatko 64 Šagi, Bono Zvonimir 118 Šagi-Bunić, Tomislav Janko 50, 69, 155, 157 Šanjek, Franjo 161 Šešelj, Vojislav 92 Šimundža, Drago 155 Šimunović, Josip 131 Škalabrin, Nikola 121 Tadić, Stipe 63, 147 Tavelić, Nikola, sv., 142, 163 Tenšek, Tomislav Zdenko 155, 157

183

kazalo imena

Thompson, Marko Perković 23 Tomaš, Stjepan 163 Tuđman, Franjo 17, 95, 108 Valković, Marijan 28, 41, 121, 155 Vida, Viktor 156 Vidrić, Vladimir 162 Volf, Miroslav 29, 33, 36 Vrančić, Faust 159 Vučković, Ante 63 Vukman, Zoran 158 Weil, Simone 159 Weiler, Rudolf 28 Zovko, Jozo 129 Zvonimir, kralj, 46

184

Bilješka o autoru

Bilješka o autoru Zdravko Gavran rođen je 1957. u Slavonskom Brodu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je g. 1981. hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost. Radio je u prosvjeti (u Krapinskim Toplicama odnosno Slav. Brodu, 1982.-1985.), u novinarstvu i u državnoj upravi. U slobodno vrijeme bavio se raznim drugim sadržajima i poslovima. Tako se, uz ostalo, godine 1989. (javno) angažirao u politici s ciljem ostvarenja samostalne i demokratske Hrvatske, kao jedan od potpisnika inicijative za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice na povijesnoj tribini u Društvu hrvatskih književnika, 28. veljače 1989. Tijekom daljnjih godina bio je biran ili imenovan na razne dužnosti u središnjim, pa i najvišim, tijelima te stranke; to je posve prestalo g.

2002.

Od 1985. do 1990. bio je zaposlen u Glasu Koncila kao lektor, zatim i kao novinar. Godine 1990. bio je od 1. srpnja nakratko savjetnik prvoga predsjednika demokratski izabranog Hrvatskog sabora, odakle je u kolovozu 1990. prešao na posao osnivanja Hine, u kojoj je radio kao novinarurednik do lipnja 1992. Od tada pa do studenoga 1993. bio je savjetnik Predsjednika Republike za odnose s javnošću i medijsku analitiku. Od jeseni 1993. do proljeća 1995. bio je ravnatelj i urednik Glasnika HDZ. Od ljeta 1995. diplomatski je službenik u Ministarstvu vanjskih poslova (i europskih integracija). U toj službi bio je na mandatu u hrvatskom veleposlanstvu u Ljubljani (1995.-1999.), a po povratku u Ministarstvo vodio je Odjel za informiranje, dok ga trećesiječanjska vlast nije u proljeće 2000. smijenila. Od jeseni 2000. radio je (po svojoj želji) na poslovima europskih integracija te (inter)regionalne i prekogranične suradnje. Od 2004. ponovno je načelnik Odjela za informiranje. Već jedanaest godina u diplomatskom je statusu opunomoćenog ministra.

Od 1977. objavljivao je tekstove raznih novinarskih, publicističkih, književnih i stručnih žanrova u tiskanim glasilima i elektroničkim medijima te u časopisima i zbornicima. Nastupao je na tribinama i stručnim skupovima. Obavljao je u radno ili slobodno vrijeme lektorske, korektorske, redaktorske i uredničke poslove, redigirao prijevode i prevodio, priređivao djela drugih autora, pisao pogovore, eseje i kritike, nastupao na knji187

bi l ješka o autoru

ževnim i drugim stručnim tribinama i skupovima. Dosad je objavio osam autorskih knjiga. Neke lirske pjesme uvrštene su mu u antologijske izbore religioznog pjesništva, a neki tekstovi u zbornike umjetničkih ili stručnih radova.

U publicistici i esejistici bavio se razmjerno širokim spektrom tema, od nacionalno-političkih i književno-umjetničkih do općeljudskih, a napose temama hrvatskoga katolištva i kršćanske duhovnosti. Kao vjernik, davao je doprinose na unutarcrkvenom planu. Surađivao je još kao student u rubrici mladih obiteljske revije Kana (1978.-1981.). Poslije je surađivao kao pisac u tjedniku Glas Koncila (u kulturnoj rubrici i povremeno s drugim prilozima, od 1985.), u listu mladih MI (od 1988.), u župnom listu Kraljice Svete Krunice Crkva u malom (od 1990.). U istoj župi, u dvorani dominikanskog samostana na Koloniji u Zagrebu, nastupao je od 1988. na pjesničko-duhovnoj tribini Darovana riječ, kojoj je više godina bio i su-voditelj. Sudjelovao je u redovnom crkvenom životu, u zajednicama mladih, a krajem 1970-ih i na malom tečaju Kursiljo. Dao je doprinos u pokretanju katoličkog laikata; kada je uspostavljena demokracija, bio je u jesen 1990. izabran za prvog predsjednika novoutemeljenog Hrvatskoga katoličkog zbora MI (koju je dužnost obavljao do 1992.). Uz ostalo na religiozno-kulturnom planu, priredio je dosad dvije knjige za ediciju Hrvatska katolička baština 20. stoljeća (o Rajmundu Kupareu i Nedjeljku Subotiću), kojoj je bio jednim od inicijatora. Za panoramu i stručni zbornik Kršćanska misao XX. stoljeća napisao je pogovor »Rasponi kršćanske misli XX. stoljeća«. Nastupio je i na mnogim tribinama i skupovima.

Od g. 2008. član je Društva hrvatskih književnika. Član je Matice hrvatske i Instituta Fontes Sapientiae. Oženjen je i otac četvero, već punoljetne, djece. Živi u Zagrebu.

188

Objavljene autorske knjige Publicistika: ¦ Kako su rušili Tuđmana (1992.); ¦ Moja

Hrvatska. Zemljom kroz prostor i vrijeme (sa skupinom autora, 1992.1, 1993.2; izdanje na engleskomu: My Croatia, 1994.)

¦ Hrvatski Izlazak (1995.)

Publicistika i esejistika: ¦ Ivan Pavao II., suvremeni svijet i kraljevstvo Božje (2003.);

Književna kritika i esejistika: ¦ Pod svodovima svoga neba. Književni ogledi i kritike (2007.)

Poezija: ¦ Paprenjaci. Epigrami (2003.); ¦ Stijenj. Pasatističke pjesme (2005).

Prozne kratke forme: ¦ Svlačenje ljubavi. (Aforizmi) (2008.)

189

Biblioteka Tertium millennium 1. Tonči Matulić, Bioetika (2001.)

2. Tonči Matulić, Oblikovanje identiteta bioetičke discipline. Etička svijest odgovornosti za opstanak u budućnosti. Vodič kroz bioetiku 1 (2006.)

3. Tonči Matulić, Život u ljudskim rukama. Nova biologija i biotehničko evolucioniranje života. Vodič kroz bioetiku 2 (2006.)

4. Tonči Matulić, Medicinsko prevrednovanje etičkih granica. Svetost života prikliještena između autonomije i tehnicizma. Vodič kroz bioetiku 3 (2006.)

5. Tonči Matulić, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u ozračju znanstveno-tehničke civilizacije (2008.)

6. Valentina Blaženka Mandarić, Mladi – integrirani i(li) marginalizirani (2009.)

7. Mihaly Szentmartoni, Osjetljivost za čovjeka. Pastoralna psihologija (2009.)

8. Tonči Matulić, Tužaljke kamenja hrvatske pustinje. Pomirenje i duhovna obnova u svjetlu proročke i kritičke raščlambe stanja duha i svijesti suvremenoga hrvatskog društva (2010.)

9. Zdravko Gavran, Svjetla i sjene slobode. Razmišljanja o hrvatskom katolištvu u demokraciji (2010.)

190

Biblioteka Tertium millennium, knjiga 9.

Zdravko Gavran

Svjetla i sjene slobode RAZMIŠLJANJA O HRVATSKOM KATOLIŠTVU U DEMOKRACIJI

Nakladnik: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303 e-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika: Nedjeljko Pintarić Lektura i korektura: Zdravko Gavran Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Priprema za tisak: Glas Koncila Tiskanje dovršeno u studenome 2010.

Naklada: 500 ISBN 978-953-241-267-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 748684.

191

Zdravko Gavran

Zdravko Gavran

Svjetla i sjene slobode

Svjetla i sjene slobode

Razmišljanja o hrvatskom katolištvu u demokraciji Iz recenzija:

Cijena: 100,00 kn

Gavranovo preispitivanje raznih vidova hrvatskoga katolištva, naše Crkve i katolika laika u dvadeset godina od uspostave slobode i demokracije donosi niz kritičkih ocjena i sudova o njihovu snalaženju, ponašanju i svjedočenju u hrvatskom društvu. On ne će poreći uspjehe i određena postignuća, ali ne će prešutjeti zatajenja, promašaje i zablude. Gavranova knjiga rijedak je primjer razborite analize i kritičkih zapažanja kojima nas nastoji izazvati na prericanja i promjene sadašnjega stanja. Iznimno staložene, hrabre i jasne poruke njegovih promišljanja jamačno nikoga ne će ostaviti ravnodušnim.

Božidar Petrač

ISBN 978-953-241-267-3

Autor samokritički preispituje mnoge neuralgične točke hrvatskog katolištva i njegovo (ne)snalaženje u posljednja dva desetljeća. Gavran nije čovjek naknadne pameti, u mnogim svojim dijagnozama i intuicijama bio je već ranih devedesetih u pravu. Zapravo, kada čitate njegove tekstove iz toga vremena, postajete ponekad pomalo i žalosni, jer na nekim područjima bitnoga pomaka nema do dana današnjeg. Posebno vrijedan prinos je Gavranova analiza odsutnosti autentičnog demokršćanstva, što je, s obzirom na civilizacijski krug u strukturi stanovništva, fenomen nad kojim se nikada ne možete dostatno načuditi.

Gavran se ne libi ni kritike Crkve, čime pokazuje da mu nije bio cilj raditi od knjige apologetski uradak. Ako bi se u nekoliko riječi mogao sažeti nosivi ugođaj ove knjige, onda bismo ga mogli opisati kao katalog kršćanskih »frustracija« nakon ostvarenja državnosti. No autor ni po čemu ne ostavlja dojam frustriranog tipa i analitičara, već sudionika mnogih događaja, koji su, osim blagoslova i koristi – »svjetla«, ostali djelomično i skup propuštenih prilika – »sjena«, u smislu znakova vremena koji nisu pravodobno uočeni.

Ivica Šola

Zdravko Gavran

Svjetla i sjene slobode r a z m i š l j a n j a o h r vat s ko m k at o l i š t v u u demokraciji

Glas Koncila