Rođeni smo i više ne ćemo umrijeti by Glas Koncila

Ova knjiga govori o Chiarinu životu, donoseći svjedočanstva onih koji su ju poznavali i koji su s njom dijelili duboko iskustvo vjere. Knjiga govori i o životu žene i majke koja se pred smrću nije predala, već je postala znak nade za svakog čovjeka. Knjiga koja je pred vama nije samo priča o životu jedne žene koja je umrla na glasu svetosti. Knjiga je to o ljubavi prema životu, o životu općenito. Prateći život Chiare Corbelle Petrillo, učimo kako živjeti s pouzdanjem u Božji plan, kako odnos s Bogom svaku situaciju okreće na dobro, kako Crkva hrani vjeru pojedinca i kako Bog može preobraziti život ako smo otvoreni djelovanju njegove milosti. Iz predgovora hrvatskom izdanju

Simone Troisi i Cristiana Paccini, u braku od 2008., suradnici su u pastoralu obitelji i u formaciji zaručnika za brak. Kao dugogodišnji bliski prijatelji Chiare i Enrica bili su svjedoci cijelokupna njihova zajedničkog puta.

ISBN 978-953-241-436-3

www.glas-koncila.hr

Cijena: 75 kuna

SIMONE TROISI CRISTIANA PACCINI

Chiarin životni put, kao i onaj njezina supruga Enrica i sina Francesca (te njegove starije sestre i brata, koji su već postali stanovnici neba), dotaknuo je tisuće ljudi u Italiji i šire. Može li život žene koja umire ostavljajuću iza sebe muža i sina posvjedočiti da je život nevjerojatan dar? Da nasljedovati Krista i u patnji otvara put prema svjetlosti?

rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti

hiara Corbella Petrillo umire u dvadeset i osmoj godini života od karcinoma na jeziku, otkrivena u petom mjesecu njezine treće trudnoće. Odgađa liječenje kako bi rodila dijete. Čini to radosno, izgovarajući svoj »evo me«, misleći prije svega na dobro djeteta koje nosi.

SIMONE TROISI I CRISTIANA PACCINI

rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti svjedočanstvo Chiare Corbelle Petrillo

SIMONE TROISI i CRISTIANA PACCINI

rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti

Simone Troisi i Christiana Paccini Rođeni smo i nikada nećemo umrijeti Svjedočanstvo Chiare Corbelle Petrillo Glas Koncila, Zagreb 2014. Naslov izvornika:

SIAMO NATI E NON MORIREMO MAI PIÙ – STORIA DI CHIARA CORBELLA PETRILLO

ISBN 978-88-270-1015-0 © by Edizioni Porziuncola Via Protomartiri Francescani, 2 – 06081 S. Maria degli Angeli (Pg) – Italia Biblioteka: Svjedočanstva i razgovori. Knjiga 3 Urednik: Ivan Miklenić Prijevod: Borna Puškarić Jezično uređenje: Josip Sinjeri Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Web2tisak d.o.o. Tiskano u listopadu 2014. ISBN 978-953-241-436-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 887395.

SIMONE TROISI i CRISTIANA PACCINI

rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti svjedočanstvo Chiare Corbelle Petrillo

Glas Koncila Zagreb, 2014.

Enricu, malomu Francescu i svoj Chiarinoj djeci

Riječ na početku

»Ono što vidjesmo«

»K

ad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama...« Tim riječima započinje Evanđelje po svetom Luki. Na isti su način Simone Troisi i Cristiana Paccini mogli započeti životopis žene, supruge i majke imenom Chiara Corbella Petrillo. Na kraju propovijedi prigodom Chiarina sprovoda rečeno je: »Ako želite doznati više, slobodno nas upitajte.« Odmah su mnogi pohrlili, želeći ju bolje upoznati. Tijekom cijele godine traženo je od nas da svjedočimo o njezinu životu, odgovaramo na pitanja, dajemo intervjue i razne materijale o njoj. Od samog početka ukazala se potreba odgovoriti na pitanje tko je bila Chiara i kakav je bio njezin životni put, koji istovremeno ostavlja bez daha, oduševljava, ali i izaziva. Mnogi su na različite načine progovorili o njezinu životu: člancima u nacionalnim dnevnim novinama, cijelim poglavljima knjiga i raspravama na blogovima. Ipak, kao što se to često događa, spoj opravdane želje za upoznavanjem i razumijevanjem te nedostatak informacija doveo je do različitih tumačenja i nadodavanja pojedinosti koje nemaju nikakve sveze s onime što se je uistinu dogodilo. Upravo zbog te pojave, ali i Enricove nemogućnosti da odgovori na upite, koji su neprestano dolazili sa svih strana o njegovu i Chiarinu iskustvu, rođena je ova knjiga. Pred vama je knjiga kojoj je nakana da bude sredstvo po kojem će biti moguće upoznati njihov život onakav kakav je bio te ga učiniti dostupnim široj javnosti. – 7–

Svladavši prvotni prirodni otpor, vezan uz činjenicu da smo morali »podijeliti« Chiarino iskustvo s mnoštvom vjernika i stranaca te vodeći se riječima svetog Luke evanđelista »pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja ... sve po redu napisati« (Lk 1, 3), odlučili smo povjeriti Simoneu i Cristiani zadaću da napišu ovu knjigu. Stranice koje ćete pročitati ne odražavaju samo osobni stav dvoje autora o onome što se dogodilo. Vjerodostojnost i točnost s kojom je Simone skupio uspomene rodbine i prijatelja koji su izbliza pratili Chiarin životni put čini ovu knjigu svjedočanstvom vjere jednog dijela Crkve koje govori o vječnom životu i posadašnjuje riječi svetog Ivana evanđelista: »govorimo što znamo i svjedočimo za ono što vidjesmo« (Iv 3, 11). Otac Vito D’Amato

– 8–

Predgovor

Da se ne zaboravi

vdje sam, sada, u tvojoj sobi, u tvojoj posljednjoj sobi. Prespavala si u njoj samo jednu noć i stoga je sada postala tvoja soba. Ovdje su se otvorila vrata, ovdje ti je On osobno došao u susret. Soba je to u kojoj su se napokon ponovno susreli vaši zaljubljeni pogledi. Ovdje sam, dakle, na ovom svetom mjestu, prisjećajući se onoga što se je dogodilo. Prošlo je samo godinu dana od one posljednje i jedine mise slavljene u ovoj sobi. Pod dojmom sam zbog tolike primljene i darovane ljubavi, a to dvoje ide uvijek zajedno, i otkrivam da sam opet zaljubljen u tebe i u Njega. Možda je to za mene ipak odveć lagano. Predobro sam se hranio, blagovao sam »med iz pećine«, rekli bismo biblijskim riječima. Ili najukusnijom karbonarom, kako bih ja rekao. Na ovom mjestu, u evanđelju te zadnje mise, rekao nam je: »Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlost svijeta.« Poslanje koje nam je ostavio bilo je i jest: »Putem propovijedajte evanđelje.« Ima ljudi, nemoguće ih je prebrojiti, koji te nevjerojatno vole. Osjećaju da si im blizu u njihovim patnjama i mole tvoj zagovor kao da si već kanonizirana svetica. Premda nimalo ne sumnjam da to doista jesi, želim da se malo zaustave. Tvoja radost Božji je imprimatur. Kao da nam želi reći: »Ovom stazom sam ja prošao, moje je to djelo.« Znaj, ljubavi moja, da naša ljubav i dalje rađa djecu (fra Vito mi je to rekao). Ima ih toliko mnogo da im ne mogu upamtiti imena. To nisu djeca naše krvi, ali jesu djeca u Gospodinu. Nadam se da će – 9–

mi Francesco oprostiti što mu tvoj poklon za njegov prvi rođendan, pismo koje si mu napisala, nisam uručio. U njemu je zapisana i poneka moja misao, stoga sam smatrao da bi bilo dobro da ga uručimo i njima, najudaljenijoj djeci. Nadam se da nisam pogriješio. Bio sam siguran da time ne ću zakinuti Francesca za tvoju ljubav, njega, dijete tvoje krvi. Znaš, postoje i oni koji bi najradije da ti nisi nikada postojala, jer nikomu nije lako dopustiti da ga Bog po tebi propitkuje: jer u tvojim očima, u povoju na tvom oku, u tvom osmijehu, u cjelokupnoj tvojoj ljepoti On je prisutan. Zato je potrebna ova knjiga. Upravo tako, knjiga o tebi, ljubavi moja, još uvijek joj se ne možemo načuditi! To je knjiga koja ne služi objašnjavanju istine, ona se sama zna vrlo dobro objasniti, a niti da bi tebe promovirala (kako su mnogi htjeli). Onaj tko ti želi što prodati, ne može ti reći punu istinu, ali ti ju možeš reći, jer si darovala sve što si mogla. Život. Tvoja smrt, ljubavi moja, bila je potrebna. Doista jest. I to zato da slijepi progledaju, žedni se napoje, umišljeni oholice budu raspršeni i da Njegov narod prepozna da je ropstvo dokinuto i da Kralj dolazi u slavi. Ova knjiga služi kao svjedočanstvo onima koji žele otvoriti svoje srce da je Bog dobar i da se može umrijeti u radosti. Naročito je potrebna meni, da ne zaboravim. Vidio sam, zaslugom milosti, ono što su mnogi proroci i kraljevi željeli vidjeti, ali nisu. Bio bih odgovoran za velik propust ako ne bih govorio. Moram svjedočiti. Ja ovdje na zemlji, a ti tamo gore, zajedno u novoj ljubavi, drugačijoj, ali nipošto slabijoj. Razmišljajući tko bi mogao napisati ovu knjigu, odmah sam pomislio na Simonea i Cristianu. Tko bi to mogao učiniti bolje od njih, naših najboljih prijatelja, s kojima smo dijelili mnoge tajne naših duša, ustrajući zajedno na istom putu, govoreći istim jezikom, i koji su bili prvi svjedoci toga čudesnog iskustva? Pomislio sam na njih i doista vjerujem da sam dobro učinio. Volio bih da sam se ja upustio u pisanje ove knjige, ali u jednom od rijetkih trenutaka velike iskre– 10 –

nosti pomislio sam: »Molim? Još ne znaš u kojoj ladici držiš čarape, a u kojoj donje rublje! Bolje da to oni učine.« Oni su savršeni za to. Predložio sam svoj plan fra Viti i on ga je blagoslovio. Odlučio sam stoga da će to oni učiniti. Mole, čistog su srca i žele samo dobro. Uvijek su bili prisutni otkad smo ih kao zaručnici upoznali u Asizu. Bili smo na njihovu vjenčanju i oni na našem mjesec dana poslije. Bili su prisutni i molili su za nas, na vratima sobe, kad se rodila Marija i poslije na njezinu »sprovodu«. Bili su uz nas i pri Davidovu rođenja i na njegovu »sprovodu«. Uvijek su bili uz nas, na Francescovu krštenju i na kraju na našoj pashi, kada se je sve dovršilo. Tko bi mogao bolje od njih napisati ovu knjigu? Simone, koji je studirao izdavaštvo, imao je sve predispozicije da vjerodostojno opiše tvoj životni put. Cristiana je prijateljica s kojom si više od svih zajedno rasla u vjeri. Ona poznaje neke tajne tvoga srca... Razgovori dviju žena superiorne inteligencije. Koliko ljepote, koliko providnosti. Uspjeli su. Nije im bilo lako. Zajedno su molili svako jutro prije nego su započeli s radom, preslušali su sate svjedočanstava skupljenih od najbližih prijatelja. S puno pozornosti stavili su na papir i uredili sve što su skupili te napisali ne romantičnu knjigu, već prvu knjigu o tebi, ali naročito o Bogu, o tome kako On ljubi. To je samo prva knjiga, a znam da će još mnoge druge biti napisane, na mnogim jezicima. Neke misli koje si mi rekla duboke su kao citati iz teoloških knjiga. Tko zna jesi li toga bila svjesna kada si ih govorila... Ja u to stvarno vjerujem. Pozorno sam ih zapisivao, da se ne zaboravi. Doista, da se ne zaboravi. Enrico Petrillo

– 11 –

Predgovor hrvatskomu izdanju

red vama se nalazi knjiga o životu Chiare Corbelle Petrillo, jedne iznimne žene, koja je preminula na glasu svetosti 13. lipnja 2012., sa svega 28 godina. Gotovo je nemoguće posjetiti njezin grob na rimskom groblju Verano a da se tamo ne sretnu ljudi koji dolaze moliti za njezin zagovor. Po čemu je poseban život mlade supruge i majke troje djece, koja je nadživjela dvoje, a umrla nedugo nakon rođenja trećega djeteta? Na prvi pogled može se učiniti da je Chiarina veličina u njezinoj ljubavi prema životu, u spremnosti da nakon što je dvoje njezine djece umrlo uslijed teških komplikacija, prihvati i treću trudnoću. To svakako dokazuje otvorenost Chiarina duha, ali to nije najvažnije. Postoje mnogi roditelji koji odbijaju prekinuti trudnoću unatoč savjetima liječnika i unatoč tomu što znaju da će njihova djeca biti rođena s teškim i neizlječivim bolestima. Chiara je znala da se djeca rađaju za nebo i vjerovala je da Bog ima plan sa svakim djetetom, pa i onim bolesnim. Njezino prvo dvoje djece živjelo je kratko na zemlji, ali za Chiaru nije bilo sumnje da su njezina djeca požurila prijeći u novi, nebeski život. Kroz prve dvije trudnoće Chiara je polako rasla u vjeri i u svojem odnosu s Bogom, a on ju je pripremao za njezin najveći izazov. Nedugo nakon što je zatrudnjela treći put, saznala je da boluje od teške bolesti, od karcinoma koji bi ju mogao doći života, ali čije bi liječenje ugrozilo tek začet život. Što učiniti, liječiti sebe ili čuvati život djeteta? Za Chiaru nije bilo dvojbe, željela je zaštititi život djeteta bez obzira na moguće posljedice po vlastito zdravlje. Nedugo nakon što je rodila zdravog dječaka, započela je s liječenjem, ali pre– 13 –

kasno. Karcinom se već proširio i to će biti bitka koju na kraju gubi. Mnogi će u toj Chiarinoj odluci vidjeti znak njezine herojske vjere. Chiarina odluka da djetetov život stavi ispred vlastitoga, svakako pokazuje snagu njezine vjere, ali niti to nije najvažnije. Postoje li uopće roditelji koji ne bi bili spremni darovati vlastiti život, ako je to jedini način da spase život svoje djece? Chiarina posebnost nije u tomu što je darovala život za svoje dijete, nego način na koji je to učinila, duh s kojim je živjela i donosila sve svoje odluke. Chiarin život nije bio poseban, jer je ona činila velike stvari, nego jer je Bogu dopustila da on učini velike stvari u njezinu životu. Ona je vlastitu svakodnevicu pretvorila u pozornicu ljubavi tako što je svoj brak živjela kao poziv na svetost i tako što je s povjerenjem u Boga odgovarala na izazove koje je život stavljao pred nju. Chiara nije mogla znati u kakvu će pustolovinu Bog pretvoriti njezin život, ali kada su se izazovi počeli nizati, ona nije bila nespremna. Povjerenje u Boga u teškim životnim situacijama nije bilo slučajnost, nego plod suradnje s Božjom milošću. Chiara svoju vjeru nikad nije doživljavala olako, nego je u Crkvi tražila mjesta gdje će rasti i sazrijevati. Posebnu ulogu u njezinom životu imale su zajednice kojima je pripadala i svećenici, Vito i Fabio, koji su ju pratili, s kojima je surađivala i koji su na nju utjecali. Knjiga koja je pred vama nije samo priča o životu jedne žene koja je umrla na glasu svetosti. Knjiga je to o ljubavi prema životu, o životu općenito. Prateći život Chiare Corbelle Petrillo, učimo kako živjeti s pouzdanjem u Božji plan, kako odnos s Bogom svaku situaciju okreće na dobro, kako Crkva hrani vjeru pojedinca i kako Bog može preobraziti život ako smo otvoreni djelovanju njegove milosti. Kad bi Chiara čitala ove riječi, ona se sigurno ne bi složila s time da je učinila što veliko ili posebno i sigurno ne bi bila zadovoljna divljenjem njezinu životu. Ona bi se šalila na svoj račun i govorila kako je Bog s njezinim životom učinio velika djela, iz kojih je ona samo primala. Don Jakov Rađa – 14 –

Uvod

Duboko prijateljstvo

»Z

ovem se Chiara, imam dvadeset pet godina i u braku sam s Enricom malo više od godinu dana. Večeras ću vam, ako uspijem, ispričati priču o našoj kćeri, Mariji Graziji Letiziji, rođenoj 6. lipnja ove godine.« Tim riječima, 19. studenoga 2009., Chiara je započela svoje svjedočanstvo u crkvi svete Franciske Rimske u rimskom naselju Ardeatino. Njezine riječi pogađaju srca mnogih. Jedinstvena priča ispričana na jednostavan i najprirodniji način. Ne može ju se pogrješno razumjeti. Baš kao što se istina koju »Bog stavlja u svakoga od nas«, kaže Chiara, ne može krivo razumjeti. Chiara i Enrico su odlučili prihvatiti trudnoću. Djevojčica se rodila, bila je krštena i nakon svega pola sata otišla je k Otcu. Sada, pet mjeseci nakon sprovoda, na kojem je Chiara svirala violinu, a Enrico pjevao svoje pjesme, ispričali su tajanstvenu radost koja ih je pratila. Svega tri godine kasnije mnogi koji su upoznali Chiaru po tom svjedočanstvu bili su na njezinu sprovodu. Osjećati se dijelom toga bilo je doista nešto posebno. Tom je prigodom fra Vito, duhovnik obitelji Petrillo, pozvao sve prisutne da se preispitaju pred iskustvom obitelji koja je u međuvremenu prihvatila još jedno dijete, također preminulo nakon poroda, te koja je s pouzdanjem i mirom živjela Chiarinu bolest za vrijeme njezine treće trudnoće. Tko je želio upoznati priču Chiare i Enrica, susreo bi među rodbinom i prijateljima svjedoke jednoga izvanrednog života, spremne ispričati kako se sve događalo. – 15 –

Tu smo. Mi smo među svjedocima. Nevjerojatno, bili smo s njima i zajedno prolazili svaki njihov novi korak. Ova knjiga nastaje zahvaljujući pitanjima onih koji su se približili Chiari, čak i kada su o njoj samo ponešto čuli. Bog nam je darovao proživjeti s njima put milosti, doživjeti čarobne trenutke, poput duge poslije snažne oluje. A proloma oblaka je bilo vrlo mnogo. Tko je Chiara? Zašto je privukla toliko pozornosti? Što je to ona učinila? Na prvi pogled njezina priča govori o drami jedne majke koja umire od karcinoma ostavljajući iza sebe muža i sina. Možda se i ne razlikuje mnogo od drugih sličnih priča. Ali u ovoj postoji nešto što mrsi račune. Sve je bilo proživljeno u radosti i postalo život za druge. Poput djeteta koje prati miris tek ispečene torte, mnoge je privukao miris supružnika koji u patnji prepoznaju svoj ples te se s osmijehom na licu suočavaju s najtežim kušnjama, otkrivši radost na koju smo zapravo svi pozvani. Bio je to miris koji obuzima, koji je upečatljiv, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, iako se u početku svi uplašeno bore protiv njega. Što ili tko je doveo Chiaru do takve smrti? Pozorno smo osluškivali onoga koji ju je volio jedinstvenom ljubavlju, jačom od svake oluje. Prisjetili smo se i zabilježili sve trenutke koje nam je Gospodin darovao da zajedno proživimo. I to iz razloga što ova priča sa sobom nosi poruku, pouzdan i vjerodostojan navještaj nečega što se dogodilo prije dvije tisuće godina i što se odonda ponavlja svaki dan. »A onima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja.« Čovjek umire onako kako je živio. Chiara je umrla na nevjerojatan način, gledajući u smrt s osmijehom na licu. Mnogo više nego spokojna: radosna. Biti uz nju značilo je gledati kako živi i umire dijete Božje. Postoji jedna fotografija Chiare i Enrica na kojoj se vide odostrag kako se udaljavaju zagrljeni. Snimili smo ju 4. travnja 2012., ni sat vremena nakon što su liječnici rekli svoje. Nalazili smo se na jednom od mostova oslonjenih na Tiberski otok i rimsku bolnicu – 16 –

»Fatebenefratelli«, iz koje su Chiara i Enrico, zagrljeni kao i uvijek, nebrojeno puta odlazili. Kao i uvijek, a da nismo to znali, došli smo u bolnicu u pravi trenutak. Dok smo hodali iza njih, noseći Francesca na prsima, u jednom trenutku Chiara i Enrico su se okrenuli prema nama i rukama glumeći pištolje zapucali u Francesca, govoreći uza svaki pucanj »bumbum«. Francesco, koji je dva mjeseca kasnije navršio godinu dana, smijao se i meškoljio. Dopratili smo ih do automobila parkirana uz Tiber te se u suzama zagrlili. Chiara nije propustila ni tu prigodu da ljubi. U Asizu se je rodilo jednostavno i duboko prijateljstvo s njima. Iako smo se već poznavali, pod sjenama Porcijunkule postali smo braća. Bilo je lijepo prolaziti zajedno životne staze. Ušli smo u brak u razmaku od samo nekoliko tjedana i odonda se više nismo odvojili jedni od drugih. O svemu smo razgovarali: od najobičnijih stvari, kao što su pileća prsa s narančom ili biljke iz vrta, do onih najuzvišenijih, kao što su raj i smrt. Dijelili smo zajedno svakodnevnicu mladih supružnika, upoznali smo njihovo prvo dvoje dječice, njihove roditeljske radosti i poteškoće. Kada je došla bolest, odmah nakon što je stigla vijest da Chiara čeka Francesca, vidjeli smo vlastitim očima da život doista pobjeđuje smrt. Provodili smo cijele dane razgovarajući, postavljajući si ozbiljna pitanja i nadajući se. Hodali smo kao povezani užetom, svatko spreman povući kada su koraci drugoga postajali preteški. Bili smo promatrači i sudionici svakog događaja njihove priče. Često smo se zajedno s Chiarom pitali koji je tomu razlog. Možda ćemo to tek nakon smrti otkriti, kada nam ljubav protumači sve stvari. U njihovoj prisutnosti uopće nije bilo teško vjerovati u život vječni. Imao se je dojam da ga se dodiruje i da se je u njega već uronilo. Jedan od najvećih darova koji smo od njih primili jest to što su nas naučili da imamo samo danas. U tome danas može se biti sretan – 17 –

mnogo više nego se može zamisliti. U redovitim svakodnevnim stvarima može doći ono izvanredno Božje. Oni su izvrsno naučili dati prostor milosti, koja jedva čeka pokazati svakomu kakve sve ljepote može učiniti. Bilo bi obmanjujuće misliti da se radi o povlastici pridržanoj samo obitelji Petrillo i misliti da su oni bili posebni. Bog je na isti način Otac sviju. Često smo gledajući ih dolazili do zaključka: ako Bog na takav način pomaže, onda i mi možemo nositi svoj križ. Njihov brak je bio nosivi stup svega. U njihovu sakramentu ženidbe milost se umnožavala. Pred našim očima pretvarali su se u oltar. Vidjeli smo kako su malo-pomalo vraćali sve što su primili: Mariju Graziju Letiziju i Davida Giovannija, maloga Francesca, planove jednoga mladog para. Ali naročito svoju ljubav, što je bilo najteže. Ne možemo se sjetiti ni jednog dana očajavanja! Naprotiv, njihova radost je bivala sve veća. U svemu su vidjeli dar i bili su toliko mudri da shvate da ova zemlja nije naša domovina i da mi nismo dolazna točka. U međuvremenu se je mijenjao i naš »okus«: »Okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko.«1 Tijelo je stvoreno da ljubi, to mu je svrha. Upravo po tijelu našu životnu priču i naše dane sustižu zlo, frustracija i patnja. Radosna vijest jest upravo u tome da će nam po jednome drugom Tijelu doći utjeha i spasenje. Chiara i Enrico svojom životnom pričom to pokazuju. Živjeli su svoj brak kao siguran put prema svetosti, kao pravi poziv. Ako se pod čudom misli na tjelesno ozdravljenje, onda ova knjiga ne sadrži čudesa. Ovdje se ne radi ni o kakvu ozdravljenju. Ovdje govorimo o jednome drugom čudu. Jednostavnoj radosti, koja razoružava. O blagu koje treba otkriti. O savršenom veselju

Franjevački izvori, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Sarajevo – Zagreb, 2012., str. 206. 1

– 18 –

Franje Asiškoga (tajanstvenoj radosti, kako bi rekao Enrico), koje pretvara zlo u dobro i proširuje srce i vidike. Središte našeg postojanja je prepoznati se voljenima. Samo ispunjeni takvom potpunom i ludom ljubavlju možemo i sami rasti i ljubiti. Božja nježnost očituje se u stupnjevitosti naših životnih puteva. Gospodin je odgajao i vodio te naše prijatelje na put dozrijevanja u ljubavi. Biti uz Mariju Graziju Letiziju i ispratiti ju do njezina rođenja za nebo bio je samo prvi od »malih mogućih koraka naprijed« o kojima je Chiara govorila. »Mali mogući koraci«, kaže Enrico, jesu »svi koraci naše životne priče. Biti uz prvo dijete i ispratiti ga u vječnost; nakon toga i drugo; zatrudnjeti s trećim djetetom, napokon zdravim, prekrasnim; otkriti da Chiara ima tumor i da se mora čekati...« Zatim je uslijedilo liječenje i terapije. Ali unatoč svemu njihova lica su uvijek zračila mirom i radošću, a osmijeh je bio uvijek autentičan i iskren. Gledane sa strane, te kušnje se doimaju prevelikima i čini nam se da se s njima ne bismo nikada mogli suočiti. No svaki naš korak prati baš ona milost koja nam je u tom času najpotrebnija. Chiara se je veoma ljutila kada su joj pripisivali neku posebnu sposobnost ili govorili da je njezina hrabrost s kojom se suočavala sa svakodnevnim izazovima posebna. Uvijek nam je govorila da je po naravi bojažljiva. S osmijehom na licu pričala nam je da se u školi, zbog velika straha, nikada nije mogla dragovoljno javiti i odgovarati. Stalno je ponavljala da ako je ona mogla proći takve kušnje, to mogu svi učiniti. Trud koji treba uložiti znači napraviti prostor, imati povjerenje, doista vjerovati da je Bog dobar i da na umu ima samo divote. »Pogled«, kako je napisao Ivan Pavao II., jest »prag koji vodi k unutarnjoj istini« te »otkriva ono što je u srcu.«2 Tko je imao prigodu Opća audijencija 10. rujna 1980. – citat iz Semen, Yves: Bračna duhovnost po IvanuPavlu II., »Edizioni San Paolo«, Torino, 2011., str. 67 – 68.

– 19 –

vidjeti Chiarine oči, zna da nije lagala te da je nada doista postojala i bila dostupna svima. I to je razlog zašto je bilo lijepo biti u njihovoj prisutnosti. Chiara ne samo da je znala slušati, već je veoma držala do mišljenja i savjeta drugih. Spremnost za služenje bila je još jedna crta njezina značaja. Budući da se nije štedjela u malim stvarima, kada su došle one »velike«, živjela ih je u duhu besplatna sebedarja. Chiara je prihvatila svoje siromaštvo, svoju ovisnost o drugima. Postaješ netko kada pripadaš nekomu. Svijest da pripada Isusu i da o njemu ovisi omogućila je Chiari da bude ono što je bila, da se odrekne mogućnosti da shvati zašto i da se odluči na blagoslivljanje Boga i onih koji su bili uz nju. Jedina prava mogućnost jest darovati se. U jednom trenutku Chiara se za to opredijelila. Doista je zagrlila svoj križ. »Bog je vrhovno dobro i on daje vrijednost svemu što postoji« te je »punina radosti koja ne blijedi niti onda kada je mokra od suza«.3 Možda je smisao Chiarine priče pokazati ljepotu braka, koji je sa svojim zahtjevima, darovima i poteškoćama doista put koji posvećuje. Supružnici svojim životom pokazuju svijetu kako Bog ljubi. »Mi se nipošto ne osjećamo hrabri«, rekla je jednom Chiara, »jer jedino što smo zapravo učinili jest to da smo svakodnevno ponavljali da, korak po korak.« Ta rečenica je malo blago. U sebi nosi sve ono što treba znati. Za Chiaru i Enrica molitva i bratsko zajedništvo bili su od temeljne važnosti. Govorili su da bez molitava ne bi mogli učiniti ništa. Molitva mnogih ljudi, i to ne samo najbližih prijatelja, dolazila je sa svih strana svijeta. Postupno su se njihovu životnom hodu priključili novi suputnici, svatko došavši u pravi trenutak, kao znak Providnosti, koja je doista bila velikodušan suradnik toga prekrasnog iskustva. Podržali su ih i u najtežim trenutcima, bili onaj mali plamen koji osvjetljava mrak. Uz naše donosimo i njihova svjedočanCanopi, Anna Maria: Meditacija: Samo ponizan susreće Boga, u tjedniku Credere. La gioia della fede, »Periodici San Paolo«, br. 3, str. 45.

– 20 –

stva, kao i članova obitelji, prijatelja i liječnika koji su prošli sav ili dijelove tog puta. Svjedoci smo da se posljednjih godina Chiarina priča proširila na neočekivan način. Ušla je u domove, bolnice i u mnoge druge životne priče. Plodovi Chiarina iskustva ispunili bi stranice najdeblje knjige. Zapanjeni i zahvalni promatrali smo nakon Chiarine smrti kako se zanimanje za njezinu priču umnažalo nevjerojatnom brzinom. »Sva ta svjetlost«, rekao je Enrico, »širi se bez ikakva mojeg utjecaja. Nazvao me kardinal Vallini, ujutro mi je rekao da će doći na Chiarin sprovod... Od početka nas je zapanjivala količina ljubavi koja nas je okruživala.« Ukratko, zašto smo odlučili napisati ovu knjigu? Zato što mnogi žele upoznati Chiaru i razumjeti kako je mogla živjeti (i umrijeti) na takav način. Mnogi znaju samo da se radi o mladoj ženi preminuloj nakon što je odgodila liječenje da bi rodila svoje dijete, ali ima još mnogo toga. U pozadini stoji prekrasan brak, proživljen u radosti i istinskoj ljubavi koja ih je zajedno dovela na križ. Ono što smo proživjeli, želimo vam sada ispričati. »Ljepota će spasiti svijet«, rekao je Dostojevski. Da, ali kakva ljepota? Ljepota radosna lica u iskustvu patnje. Ljepota Isusova lica. Ljepota koju nam je pokazala i Chiara. O naslovu knjige

Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti. Ta rečenica, koja Chiari izvrsno pristaje, premda ju ona sama nije nikada izgovorila, vjerno opisuje njezin lik. Nju je Enrico prvi put čuo od voditelja Zajednice »Uskrsli Isus«, koji je bolovao od neizlječiva karcinoma kostiju. Enrico je imao oko petnaest godina kad ju je čuo te je odmah ostao duboko dirnut. Često ju je ponavljao. Budući da je osjećao da ta rečenica u sebi nosi radosnu vijest koju treba podijeliti sa svima, želio ju je ispisati na majicu.

– 21 –

Dan prije Chiarine smrti, 12. lipnja 2012., darovali smo Enricu, Chiari i Francescu tri majice. Na njima se nalazila ispisana ta rečenica i slika suncokreta u rastu. Chiara nas je zamolila da za Francesca napišemo priču koja bi mu ispripovjedila i protumačila njegovu životnu priču i životnu priču njegove braće. Ta priča završava ovom rečenicom: Rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti. U posljednjim satima Chiarina života te neposredno nakon njezine smrti ta je rečenica zračila svojom porukom. Tekst s pričom i njezine slike stavljene su pokraj Chiarina tijela. Svi su pročitali tu rečenicu i prepoznali u njoj nešto istinito. Kad je Enrico pripremao uspomene za Chiarin sprovod, papirnate kartice nalik na sličice svetaca, nije bilo dvojbe oko izbora rečenice koju treba upotrijebiti. Ta se rečenica doista urezala u Chiarino srce, kao i u srce svih onih koji su ju imali prigodu upoznati osobno ili kasnije prema uspomenama.

– 22 –

Prvo poglavlje

»Možda nisam ništa razumjela«

Ovo govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima ključ Davidov, i kad otvori, nitko ne će zatvoriti; kad zatvori nitko ne će otvoriti.

(Otk 3, 7)

Voljeti jednu osobu znači prihvatiti da ne razumiješ sve o njoj, biti spreman promijeniti se, a to znači žrtvovati se, odreći se čega zbog nje. (Iz Chiarinih bilježaka)

hiara i Enrico upoznali su se u Međugorju u ljeto 2002. godine. Enrico boravi u Međugorju u sklopu hodočašća svoje molitvene zajednice karizmatske obnove. Chiara je u to vrijeme na praznicima u Hrvatskoj s prijateljicama iz srednje škole. Budući da je u Međugorju njezina sestra Elisa, razmišlja da joj se zbog blizine pridruži. Chiara je rođena u Rimu, 9. siječnja 1984. godine. Sa svojom sestrom Elisom, samo dvije godine starijom, vrlo je blisko i snažno povezana. Skupa su odrasle i s mamom, Marijom Anselmom, sudjeluju u zajednici karizmatske obnove »Srce Isusovo«. Od djetinjstva svaki dan zajedno mole barem petnaest minuta. Chiara je likovno i glazbeno nadarena (prvo uči svirati klavir, a potom i violinu). U njezinu se rastu sve više nazire samostalnost, što – 23 –

on je Božja vjernost ljubav koja ne može iznevjeriti ludost križa Ljubavi jednostavno darovana i govori »kao što mene posla Otac i ja šaljem vas« ali tek sada razumjeh smisao tih riječi samo Bog može tako ljubiti sami ne bismo mogli uspjeti mi smo čudo proljeća koje daruje život zimi znamo da ćemo umrijeti u radosti jer umirući se smrt pobjeđuje volim te kao što proljeće voli zimu blago i u tišini rastopila si moj snijeg da bi ponovno zadivila još više nevjerne kada vide da se vraćamo još jednom ali ovog puta zauvijek zajedno.

Dani nakon Chiarine smrti bili su prekrasni, čudesni. Njezino tijelo položeno je u otvoren lijes u veliku dnevnom boravku, u kojem se toliko puta zajednički molilo i koji je tada postao prava kapela. Chiara, odjevena u vjenčanicu s krunicom i buketom lavande u rukama, nalazi se u središtu molitava i obrednih slavlja. Lice joj je bilo pomazano miomirisnim uljem, a miris koji se širio prostorijom obuzeo bi sve koji su u nju ulazili. Osjećali smo se kao da se nalazimo na Taboru, odmah uz Isusa, prisutna i živa, i nismo htjeli otići, već napraviti tri sjenice i ostati. Posjetitelji su se bez prestanka izmjenjivali. Vrlo mnogo ljudi došlo je pozdraviti Chiaru. Svi, od roditelja do raznih poznanika, međusobno su prepričavali iskustva koja su proživjeli uz bračni par Petrillo. – 148 –

Chiarin sprovod održan je 16. lipnja, u crkvi svete Franciske Rimske, na blagdan Bezgrješnog Srca Marijina. Bio je to lijep znak za Chiaru, koja je s Gospom imala poseban odnos. Upravo je svakodnevna posveta nebeskoj Majci, »Mami«, kako je Chiara voljela nazivati Djevicu Mariju, pročistila njezino srce, oslobodivši ga od svega što ga onečišćuje. U koncelebraciji je više od dvadeset svećenika. Crkva je dupkom puna. To je prekrasan, ali neočekivan znak, koji ostavlja bez riječi. Prisutnost mnoštva ljudi na sprovodu bila je za Chiarine roditelje, čija se vikendica posljednjih tjedana pretvorila u pravo hodočasničko mjesto, velika utjeha. Prisutan je i kardinal Vallini, generalni vikar Rimske biskupije. Susreo se s Chiarom i Enricom nekoliko tjedana prije njihove audijencije sa svetim otcem papom. Na tom susretu bio je i Gigi, zaslužan što je bračni par Petrillo imao prigodu upoznati kardinala Vallinija. Gigi je htio ostaviti Chiaru i Enrica same u razgovoru s kardinalom, ali Chiara je željela da i on bude prisutan. Tog ih je dana i kardinal Vallini zavolio. Na sprovodu je imao prekrasan govor. Opisao je Chiaru kao »drugu Giannu Berettu Mollu«, rekavši da je »život poput goblena okrenuta na stražnju stranu, neurednu i punu konca. Ipak, ponekad nam vjera omogućuje da vidimo djelić prednje strane«. Govor je završio ovim riječima: »Ne smijemo izgubiti ono što je po njoj Bog priredio.« Enrico je istinski sretan, ne radošću koja uklanja bol i suze, već ih sabire. Velikom utjehom ispunjala ga je svijest da Chiara donosi jedan dio njega Isusu, njihovu zajedničkom Zaručniku, onomu kojega su čekali upaljenih svjetiljki i zbog kojega se iz ljubavi može prihvatiti uzdignuće na križ. »Ne znam postoji li veće čudo od stanja mira u vrijeme smrti. To je za mene onaj dragocjeni biser koji vrijedi više od svega što imaš«, rekao je Enrico. Na oltaru i oko njega nalazi se mnoštvo cvijeća, za koje ga je njegova supruga molila da ga kupi. Nije htjela da joj na sprovod ljudi donose cvijeće, nego radije da se vrate kući s nekom uspomenom – 149 –

koja će ih podsjećati na ono najvažnije: da se život nalazi izvan nas samih. I da se zove Isus. Razmišljajući što bi mogla pokloniti Francescu za njegov prvi rođendan, a želeći darovati nešto što ostaje, Chiara je došla na ideju da svojemu sinu napiše pismo. Ovo pismo njezina je oporuka: Najdraži moj Francesco, danas slaviš svoj prvi rođendan. Željeli smo ti pokloniti nešto trajno i stoga smo ti odlučili napisati ovo pismo. Ti si, sine, veliki dar našeg života, jer si nas naučio zagledati se prema drugoj strani naših ljudskih ograničenja. Kada su nas liječnici uplašili, tvoj slabašni maleni život davao nam je snagu da ustrajemo. Od ono malo stvari što sam shvatila svih ovih godina, mogu ti samo reći da je Ljubav središte našeg života; jer se rađamo iz čina ljubavi, živimo da bismo ljubili i da budemo ljubljeni te umiremo kako bismo upoznali pravu ljubav Božju. Smisao našeg života jest ljubiti i biti uvijek spremni učiti ljubiti druge onako kako te samo Bog može naučiti. Ljubav čini da onaj tko ljubi izgara, da se daje dokraja, ali lijepo je umrijeti darivajući se dokraja, poput svijeće koja se gasi nakon što je ispunila svoju zadaću. Što god ćeš u svojem životu učiniti, imat će smisla samo ako te vodi prema vječnomu životu. Znat ćeš da istinski ljubiš onda kada shvatiš da ti ništa ne pripada jer je sve dar. Kao što kaže sveti Franjo: suprotno od ljubavi je posjedovanje! Voljeli smo tvoju sestru i brata, Mariju i Davida, voljeli smo tebe znajući da niste naši i da niste za nas. Tako treba biti sa svime u životu. Sve što imaš zapravo ti nikada ne pripada, jer je to dar koji ti Bog daje da ga oplodiš. Nemoj se obeshrabriti, sine moj, Bog ti ništa ne oduzima, a ako ti što i oduzme, to je zato što ti želi darovati mnogo više.

– 150 –

Zahvaljujući Mariji i Davidu zavoljeli smo još više vječni život i prestali smo se bojati smrti. Bog nam je dakle nešto uzeo, ali samo da bi nam darovao veće i otvorenije srce, koje može prihvatiti vječnost već u ovom životu. U Asizu sam se zaljubila u radost franjevaca i franjevki koji su živjeli vjerujući Providnosti te zamolila Gospodina za milost da i ja povjerujem toj Providnosti o kojoj su mi govorili, da povjerujem Otcu, koji ne dopušta da ti išta nedostaje. Fra Vito nam je pomogao živjeti vjerujući tomu obećanju. Vjenčali smo se bez ičega, stavljajući Boga na prvo mjesto i vjerujući ljubavi koja nas je pozvala na taj veliki korak. Nismo se nikad razočarali, uvijek smo imali krov nad glavom i puno više od onoga što nam je bilo potrebno! Zoveš se Francesco zato što nam je sveti Franjo promijenio život te se toplo nadamo da će i tebi biti primjer. Lijepo je imati životne uzore koji te stalno podsjećaju da je već na ovoj zemlji, s Bogom kao vodičem, moguće očekivati najveću radost. Znamo da si poseban i da je pred tobom veliko poslanje. Gospodin te oduvijek želio i ako mu otvoriš svoje srce, pokazat će ti put koji treba slijediti... Imaj povjerenja, isplati se! Mama Chiara i tata Enrico

– 151 –

Zahvale

eljeli bismo zahvaliti Enricu, malenomu Francescu, fra Viti, članovima Chiarine i Enricove obitelji, liječnicima, prijateljima »Rosary Groupa«, fra Francescu i svima onima koji su nas podržali uoči i za vrijeme pisanja ove knjige. Ne bismo ju mogli napisati bez njihova doprinosa: njihovih svjedočanstava, njihove tišine i molitve. Chiara nas je naučila što je to sveta smrt i pokazala nam je kako živi dijete Božje. Uvijek je imala povjerenje, naročito onda kada su je Božji planovi vodili izvan njezinih planova, kada ju je vodio stazama boli i patnje. Bilo bi pogrješno tvrditi da je Chiara voljela križ. Chiara je ljubila osobu koja se na križu nalazi, Isusa. Ljubav prema Kristu učinila je da može ljubiti dokraja, radosna što može dati život za Francesca. Kao što je Enrico napisao u jednoj pjesmi koju se Chiari veoma sviđala: »ova smrt / koja uznemiruje naš život / samo su vrata / Nada«.

www.chiaracorbellapetrillo.it – 153 –

Kazalo

Riječ na početku................................................................................ 7

»Ono što vidjesmo« Predgovor....................................................................................9 Da se ne zaboravi Predgovor hrvatskomu izdanju..................................................13 Uvod.........................................................................................15 Duboko prijateljstvo Prvo poglavlje............................................................................23 »Možda nisam ništa razumjela« Drugo poglavlje.........................................................................33 Živjeti i dati se voljeti Treće poglavlje...........................................................................57 Ništa nesavršeno Četvrto poglavlje.......................................................................77 Francesco i zmaj Peto poglavlje..........................................................................111 21. rujna Šesto poglavlje.........................................................................117 Milost življenja milosti Zahvale...................................................................................153 – 155 –

ISBN 978-953-241-436-3

www.glas-koncila.hr

Cijena: 75 kuna

SIMONE TROISI CRISTIANA PACCINI

rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti

SIMONE TROISI I CRISTIANA PACCINI

rođeni smo i nikada ne ćemo umrijeti svjedočanstvo Chiare Corbelle Petrillo