Stjepan Tomislav Poglajen: Kršćanski personalizam | Govori, članci, studije by Glas Koncila

Stjepan Tomislav Poglajen Kršćanski personalizam Govori, članci, studije

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća Knjiga 14. Uređuje Božidar Petrač

Stjepan Tomislav Poglajen

Kršćanski personalizam Govori, članci, studije

Glas Koncila Zagreb, 2010.

Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 01/4874 319 e-mail: web-izlog@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika Nedjeljko Pintarić Priredio i predgovor napisao Ivan Šestak Lektura

Josip Sinjeri

Prijelom Dragica Šantić Oblikovanje naslovnice Mirjana Kos Tiskano u srpnju 2010. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Knjiga je vezana uz znanstveni projekt »Neoskolastička filozofija u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću« (šifra projekta: 1990000000-3368). ISBN 978-953-241-246-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 738997.

STJEPAN TOMISLAV POGLAJEN – KRŠĆANSKI PERSONALIST* Velikan poznatiji u svijetu Stjepan Tomislav Poglajen bio je dugo vremena nakon Drugoga svjetskoga rata gotovo posve nepoznat našoj domaćoj javnosti. O njemu se tek malo, i to, naravno, šaptom, moglo čuti od onih koji su ga osobno poznavali. Nedugo nakon Poglajenove smrti godine 1990., dakle već nakon sloma komunističkog sustava i uspostave državne samostalnosti, pojavio se o njemu kratak napis1 njegove nekadašnje splitske vjeroučenice, novinarke S. Rendić, a nekoliko godina kasnije i prvi brižno dokumentiran prikaz2 Poglajenova života i djelovanja iz pera našega istaknuta novinara Ive Filipovića, kojemu je Poglajen još ujesen 1940. – i to premda je on tad bio lijevog svjetonazora! – od svojih prijatelja i poznanika priskrbio novac te mu tako omogućio studij novinarstva. Još iscrpniji pri*

Studija je vezana uz znanstveni projekt »Neoskolastička filozofija u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću« (šifra projekta: 199-0000000-3368) Usp. S. Rendić, Patrova sjetva, Glas koncila, 44/1990, 11. lipnja 1990., 9. Usp. I. Sečkar [Ivo Filipović], Veliki i zagonetni S.T. Poglajen, Obnovljeni život, (51) 3 (1996), 237 – 260.

Kršćanski personalizam

kaz Poglajenova života i rada pronalazimo u zborniku3 međunarodnoga znanstvenog simpozija koji se održao godine 2006., povodom 100. obljetnice njegova rođenja. Pokraj takvih izvora smatramo da nije potrebno iznova iznositi Poglajenove biografske podatke, a ni opisivati njegov rad širom globusa. Držimo, naprotiv, da je mnogo važnije na ovome mjestu iznijeti temeljne idejne silnice koje su nadahnjivale njegov život i djelovanje. Poglajen je zbog protunacističkih napisa i djelovanja napustio Zagreb u vihoru Drugoga svjetskog rata godine 1943., sklonivši se od Gestapa u Slovačku. Otad su ga putevi nosili u Rusiju, Češku, Belgiju, Francusku, Italiju, Ameriku, Kinu, Indiju i druge dijelove Azije, tamo gdje je, ponajviše zbog bijede dotičnih područja te lukave komunističke propagande, predviđao nadiranje sovjetskoga komunizma. I njegova predviđanja temeljena na empiričkim podacima bila su točna. Poglajenove je izvještaje i prosudbe, poglavito o situaciji katolika u Aziji, rado slušao i sam Pio XII. Sklapao je poznanstva i gajio prijateljstva s veoma utjecajnim ljudima svojeg vremena, zahvaljujući kojima je mnogima, naravno, i svojim zemljacima, mogao i pomoći. Tako je poznavao obitelj Montini, iz koje 3

Usp. I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), zbornik radova međunarodnoga znanstvenog simpozija održana u Zagrebu 28. rujna 2006., povodom 100. obljetnice rođenja S. T. Poglajena, Zagreb, 2007.

će poniknuti papa Pavao VI., zatim francuskoga kardinala E. Tisseranta – dekana kardinalskog zbora, potom njemačkog isusovca R. Leibera – osobnog tajnika Pija XII. Gajio je poznanstvo s mnogim poznatima teolozima. Neki su od njih bili i ugledni koncilski periti, primjerice: H. de Lubac, Y. Congar, P. de la Trinité, P. Delhaye, kojima je za vrijeme trajanja Drugoga vatikanskog koncila bio diskretan savjetnik i suradnik. Za vrijeme svojeg studija u inozemstvu upoznao je belgijskog svećenika, kasnijega kardinala J. Cardijna – osnivača pokrata »Jeunesse Ouvrière Chrétien«, potom francuskog filozofa E. Mouniera – osnivača filozofskog personalizma, zatim istaknuta francuskoga katoličkoga pisca i povjesničara H. Daniel-Ropsa, i, napokon, velike francuske političare kršćanskog usmjerenja G. Bidaulta – ministra vanjskih poslova Francuske te R. Schumana – jednoga od idejnih tvoraca današnje Europske Unije. Poglajen se za vrijeme boravka u SAD-u susreo i s predsjednicima Trumanom i Eisenhowerom, kao i s vodećim ljudima State Departmenta, kojima je zamjerao njihovu naivnu politiku prema sovjetskom komunizmu, koji je zbog toga ekspandirao i osvajao svijet. Borio se naime protiv komunizma svim silama, jer ga je smatrao apsolutno neljudskim, budući da niječe dostojanstvo ljudske osobe i osnovna ljudska prava. Poglajen se dakle nakon Drugoga svjetskog rata kretao u najvišim svjetskim duhovnim i političkim krugovima. 9

Kršćanski personalizam

Mi smo Hrvati, nažalost, takvi da nas nerijetko drugi moraju uvjeravati u našu vlastitu vrijednost, u snagu našega stvaralačkog genija. Jasno, razloge za to treba dijelom potražiti i u našoj političkoj povijesti, u kojoj smo većinom bili objekt, a ne subjekt svjetskih zbivanja. Tako tomu hrvatskom duhu u susretima s drugima može nedostajati potrebna psihološka samosvijest! No u toj istoj povijesti pronalazimo i onu sastavnicu koja je bitno oblikovala naš narodni duh te mu utisnula koordinate univerzalnosti, sveobuhvatnosti, a na koju smo, nažalost, zaboravili. Da, to je kršćanstvo, točnije »katoličanstvo«, po kojem smo postali dionici univerzalnih obzorja. Tako, zapravo, zaborav te specifične »enteleheje« rađa našom nesigurnošću i strašljivošću. No srećom postoje i oni pripadnici hrvatskog naroda, koji su tu tipičnu katoličku smislenost usvojili, njome se nadahnjivali te su tako postali velikani duha. Njihovo je djelovanje na različitim područjima izazivalo poštovanje i oduševljenje širom svijeta. U takve hrvatske velikane duha L. Krmpotić s pravom ubraja Ivana Stojkovića, zatim J. Križanića i R. Boškovića, a uz njihov bok stavlja i Poglajena4. U tome je smislu naš uvažen publicist Krsto Cviić na više mjesta navodio istaknuta američkog povjesničara R. Grahama: »Znadete li vi Hrvati da je Pogla4

L. I. Krmpotić, Stjepan Poglajen alias Tomislav Kolaković – evangelizator Slovačke, u: I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), 242.

jen jedan od najvećih sinova vašega naroda? Pomno ga studirajte.«5 Prema mnogima Poglajen je zaista bio jedan od onih koji su svojim pronicavim uvidom i dovitljivim djelovanjem usmjeravali povijesna zbivanja. Njegov dobar poznanik dr. Milan Simčić napominje da u našemu narodu postoje mnogi muževe i žene koje valja cijeniti, no istodobno ističe nedvojbenu veličinu Stjepana Tomislava Poglajena: »Međutim, ono po čemu lik patra Poglajna iskače u panorami hrvatskih crkvenih ljudi u prošlom stoljeću jest univerzalna dimenzija njegove apostolske službe, njegovo inovativno pastoralno djelovanje, njegovo pravovremeno iščitavanje znakova vremena i njegovo proročko uočavanje izazova Crkve Božje u moderno i postmoderno doba.«6 Na Poglajenovu veličinu svratili su pozornost i njegovi nekadašnji učenici i suradnici iz Slovačke, izrazivši namjeru da pokrenu postupak za njegovu beatifikaciju! Naime Poglajen je svojim glasovitim uredbama pomogao organizirati »podzemnu« Crkvu u Slovačkoj, koja je unatoč progonima uspjela preživjeti pad komunizma te s poletnom snagom dočekati slobodu: »Slovačka crkva je od svih komu5

Ch. Cviic, The mysterious missions of Fr Poglajen: a personal memoir, Frontier Magazine, Keston Institute, UK, No 11, 2006, 19.

M. Simčić, Propovijed na sv. misi zadušnici za Stjepana Tomislava Poglajna, u: I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), 231.

Kršćanski personalizam

nističkih zemalja najspremnije dočekala taj pad, s desecima tajnih svećeničkih i redovničkih zvanja, ljudi koji su za vrijeme komunizma radili punom parom.«7 Svi oni koji su Poglajena poznavali, kojima je širom globusa svojim čudesnim vezama i poznanstvima pomagao u najtežim životnim prigodama, ali i oni s kojima je, unatoč svojoj za mnoge nerazumljivoj konspirativnosti – a djelovao je pod pseudonimima: profesor Kolakovič, father George, professeur Georges, Houang – njegovao veoma blisko prijateljstvo i privrženost, zasigurno bi se, kako je to vidljivo iz njihovih svjedočanstava, zdušno složili s njegovim nekadašnjim slovačkim suradnicima!8 Čovjek snažne osobnosti, prožete ignacijevskom duhovnošću Poglajen je bio muškarac gotovo atletske građe, prodornih očiju, osobito ljubazna i prijazna 7

Usp. L. I. Krmpotić, Stjepan Poglajen alias Tomislav Kolaković – evangelizator Slovačke, u: I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), 240. Za bolje razumijevanje crkvenih prilika u Slovačkoj za vrijeme komunizma usporedi: J. Ch. Korec, Od one barbarske noći, Zagreb, 1999; F. Takač, Uzničke uspomene Hrvata isusovca za komunizma u Slovačkoj, Zagreb, 2006.

Uspomene i sjećanja na Poglajena usporedi u: I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), 165 – 202.

lica, čije je crte oplemenila askeza. Njegova su ga redovnička subraća mogla vidjeti kako svoju jutarnju meditaciju obavlja klečeći na galeriji bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje je živio i radio. Samom svojom pojavom izazivao je povjerenje. »Nitko me nikad nije razumio kao on« – bila je česta izjava onih koji su s njim razgovarali. Mnogi njegovi razgovori završavali su ispovijeđu. Bio je neobično suosjećajan čovjek, osobito prema sirotinji, koju je znao utješiti, ohrabriti i uliti nadu kao rijetko tko! Strašno je patio zbog nehaja Zapada za siromašne mase Azije, koje su zbog toga padale kao plijen komunističke propagande. Tijekom cijeloga života iskazivao je znakove naklonosti svojim bivšim slušateljima i suradnicima. A mnogi su svjedočili o njegovoj nesebičnoj pomoći, i to onda kad je bilo najteže. Bio je izvrstan organizator i dramatičan retor. Neki su njegove govore – kao primjerice onaj na svetkovinu Svih svetih godine 1938. na zagrebačkome Mirogoju, koji je prenosio radio, a Sečkar ga nazvao »najpotresniji hrvatski oraison funebre«9 – pamtili još i nakon više od šest desetljeća! A to pak mora ukazivati na izvanrednu duhovnu dimenziju Stjepana Tomislava Poglajena. 9

I. Sečkar, 249. Skicu spomenutoga govora pronalazimo u Poglajenovu tumačenju mjesečne nakane za mjesec studeni godine 1935. Usp. S. T. Pogaljen, Razmišljanje o vječnim istinama, Glasnik Srca Isusova i Marijina, (44) 11 (1935), 324.

Kršćanski personalizam

Sva Poglajenova djelatnost bila je nošena tipičnom isusovačkom duhovnošću, koju mu je za njegova boravka u novicijatu u Ljubljani posredovao učitelj novaka (magister), inače iskusni duhovni vođa Franjo Beller. Ideju vodilju, ali i snagu za njegovo djelovanje pronalazimo u Formuli Instituta Družbe Isusove, koju je odobrio papa Julije III. 21. srpnja 1550., a koja kaže da isusovac vojuje pod zastavom križa za Boga, da služi samo Gospodinu i Crkvi, njegovoj zaručnici, pod rimskim prvosvećenikom, Kristovim namjesnikom na zemlji.10 Već spomenuti Ivo Filipović je s pravom napisao da je zvijezda vodilja Poglajenova apostolata bio Krist Kralj, taj »najsilniji magnet za novi duh svijeta i socijalnog poretka«11. Cijela vizija temelji se, zapravo, na duhovnim vježbama sv. Ignacija, koji egzercitanta, tj. onoga koji obavlja duhovne vježbe, poziva da se pesimistički ne povlači pred zlom u svijetu, nego da aktivno sudjeluje u Božanskome soteriloškom zahvatu, započetu dramom inkarnacije, ostvarujući Kristovo kraljevstvo. To je ta kozmička vizija ignacijevske duhovnosti koja objašnjava svu Poglajenovu dinamiku, a snagu za njezino neumorno i stvaralačko življenje crpio je on iz euharistije, koju je – kako to očevici svjedo10

Usp. Formule Instituta Družbe Isusove, u: Ustanove Družbe Isusove i Dopunske odredbe, Zagreb, 1998., 3.

I. Sečkar, 245.

če – uvijek slavio s dubokom pobožnošću. Premda je kasnije u dogovoru s poglavarima napustio Družbu Isusovu, zbog čega je i požalio, ta je vizija i dalje ostala temeljno usmjerenje njegova života i djelovanja.12 Iz spomenute je vizije proizlazila vjera, korijen njegova optimizma, ali koja je s druge strane upućivala i na potrebu zahtjevnog radikalizma, utemeljena na uvidu da se bogatstvo vjere mora predati dalje. U tu je svrhu u svojim pastoralnim nastojanjima prelazio iz obrambene u osvajačku strategiju. Da, osvajačka strategija za kraljevstvo Božje! I to mladih naraštaja u Europi i milijunskih masa Azije i Afrike, u kojima je vidio budućnost Crkve. Govorio je o potrebi obnove i preporoda Crkve, koja se mora deeuropeizirati, postati katoličkom te tako biti obnoviteljska snaga oronula Zapada. Izrazit kršćanski personalist Personalizmom se običava nazivati onaj pravac unutar povijesti filozofije dvadesetog stoljeća koji je u središte zanimanja stavio osobu. Sam se 12

Srž te ignacijevske duhovnosti iznio je upravo uzvišenim, personalističkim stilom sam Poglajen u uvodniku u sedmi broj časopisa Život godine 1940., kad su isusovci slavili 400. obljetnicu ustanovljenja reda Družbe Isusove. Usp. S. T. Poglajen, Tihi, značajni jubilej…, Život, (21) 7 (1940), 289 – 291.

Kršćanski personalizam

naziv, uostalom, izvodi iz latinske riječi persona, osoba. Premda je teorijske osnove tomu pravcu dao C. Renovier (1815. – 1903.) svojim djelom Le personalisme (1903.), osnivačem personalizma običava se držati francuski filozof E. Mounier (1905. – 1950.), utemeljitelj časopisa Esprit, kojim su se i širile personalističke ideje.13 Personalizam je refleksija izazvana općenito duhovnom klimom nastalom i zbog teških političkih, ekonomskih i socijalnih prilika tridesetih godina prošlog stoljeća, koja je zaprijetila dostojanstvu ljudske osobe. Personalistički filozofi su željeli iznova ukazati na njezinu osobitost, konkretnost, slobodu, individualni poziv te poglavito na njezinu dijalošku dimenziju. Sve te značajke personalizma pronalazimo i u Poglajenovim spisima i njegovu djelovanju. Kako je personalizam postao Poglajenov misaoni obrazac? Poglajen je svoju filozofsku formaciju stjecao od 1926. do 1928. godine u francuskome isusovačkom kolegiju u Valse-près-de-Puy, gdje je inače trogodišnji filozofski studij završio u dvije godine, a što očito govori o njegovoj intelektualnoj nadarenosti. Tu se filozofija studirala prema strogim neoskolastičkim manualima, na tragu enciklike Lava 13

Usp. F. Zenko, Personalizam Emmanuela Moniera, Čakovec, 1980.; I. Šestak, Personalizam i osoba kod E. Mouniera. Uz 50. godišnjicu smrti (1905.–1950.), Crkva u svijetu, (35) 5 (2000), 373 – 392.

XIII. od 4. kolovoza 1879., pod naslovom Aeterni Patris, dakle »ad mentem sancti Thomae Aquinatis«. Taj filozofski studij, svakako, nije imao personalistički Ansatz, ali je Poglajnovom duhu utisnuo čvrste koordinate za racionalno utemeljen svjetonazor. Vrlo je vjerojatno da se, ipak, u filozofskom studiju osjećao već utjecaj belgijskoga isusovačkog filozofa J. Maréchala (1878. – 1944.), koji je svojim djelom Le point de départ de la métaphysique nastojao Kantovu transcendentalnu metodu prenijeti u skolastiku te ju tako dovesti u dijalog s modernim znanostima. Personalističkom pristupu Poglajen se zacijelo počeo otvarati u svojemu teološkom studiju na Katoličkom sveučilištu u Louvainu, od 1932. do 1936, gdje je već određene impulse na studij morala imati uredba Pija XI. o reformi crkvenih studija pod naslovom Deus scientiarum Dominus, iz 1931. godine. Spomenuti je papa u sklopu svoje velike ideje i pokreta Katoličke akcije bio uvjeren da samo dobro intelektualno formirani svećenici mogu odgovoriti zahtjevu tadašnjeg vremena, a koji su imali zadatak raditi s laikatom. No u to se vrijeme Poglajen upoznao i s E. Mounierom, začetnikom personalizma te njegovim širiteljem. Za vrijeme Poglajenova studija teologije Mounier je godine 1935. izdao djelo Revolution personnaliste et communautaire (Personalistička i komunitarna revolucija). Ako se pogleda potonje Poglajenovo djelova17

Kršćanski personalizam

nje, osobito njegovu uredničku službu u časopisu Život, onda se dolazi do zaključka da je upravo to djelo moralo na njega snažno djelovati. U njemu je naime Mounier žestoko kritizirao kapitalizam i individualizam, a potom i sve totalitarizme: komunizam, nacizam i fašizam. Poglajenov personalizam nije bio ni u kojem slučaju neka njemu nezgrapna nadgradnja. Poglajen je bio rođen te je i duhovno stasao u učiteljskoj obitelji, dakle u izričito kulturnoj sredini, koja mu je mogla posredovati rafinirani smisao za posebnost duhovnih krajolika nutrine svakoga čovjeka. No valja imati na umu da je i samo kršćanstvo u svojoj biti »personalističko«! Uostalom, i personalisti su mahom bili praktični vjernici. U kršćanstvu je naime Bog osobna stvarnost, štoviše troosoban, koji kao stvoritelj stupa u osobni odnos s čovjekom, tj. osobom, koji ga napokon svojim soteriološkim inkarnatorskim iskorakom želi u svoje konačno zajedništvo, na koje ga poziva apelom na njegovu slobodu, utemeljenoj na racionalnom uvidu. U tome je smislu čovjek kao osoba najveća vrijednost u ovoj zbiljnosti – »id quod est perfectissimum in tota natura«14, kao je to svojedobno ustvrdio Toma Akvinski, a Poglajen razradio u svojemu socijalnom spisu Temeljni obrisi ljudskog poretka. Istinski socijalni poredak mora u svome središtu 14

S. Thomae Aq., S. th., I, q. 29, a. 3.

imati promociju cjelovite ljudske osobe: »Budući da je poredak radi čovjeka, jer je čovjek njegova središnja konkretna stvarnost i smisaonost, to je prvi preduvjet svakog zdravog poretka da bude ljudski, tj. da uzdrži, uskladi i što više usavrši sve ono, što čini čovjeka čovjekom, sve njegove bitne integralne dijelove, povezane u jednu nedjeljivu cjelinu. Koji god stoga sistem podcjenjuje ili pače niječe bilo koji integralni dio čovjeka, bilo čak čovjeka kao samostalno i u sebi svrsno jedinstvo, taj sistem uopće ne dolazi u obzir za ozbiljnu izgradnju čovječanstva.«15 15

S. T. Poglajen, Temeljni obrisi ljudskog poretka, Zagreb, 2006., 5. I. Macan je na kraju svojeg prikaza tog Poglajenova djelca istaknuo istinsku originalnost i suvremenost mnogih njegovih ideja, premda je pisano prije šest desetljeća! Usp. I. Macan, Socijalni nauk Stjepana Tomislava Poglajna: Temeljni obrisi ljudskog poretka, u: I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), 230. Neki Poglajenovi napisi ušli su u popis literature povodom stote obljetnice katoličkoga socijalnog nauka: usp. M. Valković (uredio i uvod napisao), Socijalni dokumenti Crkve, Sto godina katoličkog socijalnog nauka, »Bibliografija« (prikupio: Marijan Biškup), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991. Riječ je o sljedećim Poglajenovim člancima: Boljševizam konkretna apologija okružnice Rerum novarum, Život, 12 (1931), 213 – 224; Crkva i socijalno pitanje, Život, 13 (1932), 204 – 213. Novo pokoljenje radničke omladine, Život, 15 (1934), 289 – 307; U znaku Katoličke Akcije, Život, 16 (1935), 1 – 30. Poglajenov spis Temeljni obrisi ljudskog poretka nije naveden budući da je u Hrvatskoj tiskan tek 2006. godine, a prije je bio poznat u inozemstvu u rukopisu.

Kršćanski personalizam

Osim toga ta je općenito personalistička kršćanska postavka pronašla svoju dodatnu konkretizaciju u posve personalističkoj duhovnosti Ignacija Lojolskoga, u kojoj je isusovac »socius Jesu – Isusov drug«, te se i prema drugima tako odnosi. U ignacijevskoj duhovnosti pojedinac ne stoji pod nekim pukim univerzalnim Božjim zakonom, nego mu osobni Bog upućuje sasvim poseban i jedinstven poziv te poslanje. A do toga pak iskustva isusovac dolazi u duhovnim vježbama.16 Svi Poglajenovi prilozi odišu izrazito personalističkim stilom! Njegova je retorika posve slobodna od prazna fraziranja. Njegovi napisi oslovljavaju Boga i čovjeka osobno: Boga u njegovoj uzvišenosti, svetosti, ljubavi te kao izvoru i uviru čovjekova života; čovjeka pak u njegovoj patnji, grešnosti, nedostatnosti, ali u svakom slučaju kao onoga koji inkarniranošću svoje slobode – a na što je Poglajen čovjeka neprestano pozivao – teži prema Bogu kao ispunjenju svojih čežnji, promovirajući tako njegovu slavu. Iz Poglajenovih je priloga posve razvidno da je on samo prema Bogu gajio strast (passio), a prema ljudima pak sućut (conpassio) u najširem smislu riječi! Zahvaljujući upravo tome Poglajen je bio neobična dramatična osobnost koja je osvajala druge. Sečkar je ovako opisao 16

Usp. J. Stierli, Ignatius von Loyola. Gotteserfahrung und Weg in die Welt, Olten, 1981., 28.

Poglajenov spisateljski stil: »U njegovu pisanju prožimlju se profesorska učenost i stvaralačka doživljenost. Rekao bih: kontrolirana neposrednost, konciznost i širina. U izrazu, stilu i rječniku treperi, zrači – unatoč silogističkoj discipliniranosti – sublimirana grozničavost njegova nemirnog strastvenog temperamenta i ›proročke‹ zanosljivosti. Tu su barokne elevacije Bossueta, suptilni maritenovski filozofemi, bernanosovska lirska intuitivnost. U pisanju su prepoznatljiviji francuski utjecaji nego hrvatski (uostalom, bio je nastavnik francuskoga, a i njegova intelektualna formacija bila je u francuskom ozračju). U njegovoj prozi česta je promjena ritma: od aforističke kratkoće do velikih složenih rečenica (u staroj stilistici nazvanih period) što ipak tvore ritmičko-intonacijsku cjelinu. (…) Vlastitom ustreptalošću, psihološkim suživljavanjem i s metafizičkim problemima osvajao je čitatelje, posebice mlade koji instinktivno proziru: što je istina a što laž, što je poza a što iskrenost.«17 Protivnik svih totalitarizama Na pozadini ovih personalističkih silnica, koje su, jednostavno, nosile Poglajenovo djelovanje sasvim je razumljiva njegova netrpeljivost prema svim vrstama totalitarizama, kako najprije prema 17

I. Sečkar, 244.

Kršćanski personalizam

komunizmu, tako i kasnije prema fašizmu i nacizmu. Poglajenovo demaskiranje tih sustava posve je jednostavno. On ih je naime nedvosmisleno sveo na zajednički nazivnik: ateizam i antiteizam. Svi oni s pijedestala ruše Boga te apsolutnost transponiraju na klasu, državu, odnosno rasu. Na taj se način međutim pojedinac, odnosno osoba, posve podređuje kolektivu, tj. stavlja u njegovu funkciju. Dopušteno će postati sve ono što pod biološkim ili pak materijalnim vidikom koristi novim božanstvima. To na kraju krajeva vodi dokidanju dostojanstva ljudske osobe u njezinoj neponovljivosti i slobodi. I takvi će sustavi, kao što se to, uostalom, ubrzo i pokazalo, neminovno izazvati sukob svjetskih razmjera i gotovo apokaliptičkih posljedica. Poglajen se snažno borio protiv spomenutih totalitarizama, »drmajući« njihovim temeljima pisanom i izgovorenom riječi. To je nesumnjivo najbolje došlo do izražaja u njegovu uvodniku u časopisu Život pod naslovom I nastala je noć, koji je sročio povodom potpisivanja pakta o nenapadanju između Hitlera i Staljina, dotadašnjih ljutih neprijatelja. Kao što je naime poznato, »der TeufelsPakt – đavolski pakt« potpisan je prije sedamdeset godina, točnije 23. kolovoza 1939. u Moskvi. Potpisali su ga u Staljinovoj nazočnosti njegov ministar vanjskih poslova V. Molotov te odnosni Hitlerov ministar J. von Ribbentrop. Taj se datum obično uzima i službenim početkom Drugoga svjetskog 22

rata. Pakt je omogućio Hitlerov napad na Poljsku i njezinu podjelu između njega i Staljina. Osim uništenja Poljske, Staljinu je dano pravo i na cijelu Istočnu Europu, čime se on pak znao na najbrutalniji način poslužiti nakon završetka rata. Tako dakle Poglajen o Hitlerovu i Staljinovu paktu: »Shvati li se riječ ›Bog‹ u tradicijonalnom smislu, tada su obojica bezbožnici. Zemlja, kojom upravljaju neće poznavati drugih bogova, osim Staljina i Hitlera. Bit će zemlja bezbožna kao i ti njeni bogovi. U tim zemljama dosljedno će se ugušiti sve, što čini sadržaj Vesele Vijesti – Evanđelje. U obim zemljama ima se isto mišljenje o ljudima. Slobodna ličnost žrtvuje se za kolektiv. Taj kolektiv, disciplinovan i upravljan po određenom planu, jest prava inkarnacija čovječje naravi. On pojedincu daje eksistenciju i cilj života. Posvemašnje uvrštenje u kolektiv je imperativ izvana, a istodobno i iznutra. Slobodni su jedino oni, koji postaju robovi ovih imperativa, a izgube svaku ličnu volju. Postoje još samo željezni zakoni i željezni okovi, dok ljubavi i milosti nema više mjesta. Iščezle su blažene pjesme, koje su svojim čarom ispunjavale katedrale kršćanskih vremena, ne čuju se više uzdasi izmorenih ljudi, pa novi gospodari svijeta mogu biti sretni, dok na hiljade njihovih žrtava krvari. Neprijatelji Boga, koji su do sada stanovali u dvije različite kuće, porušili su zid, koji ih je dijelio. Ili bolje, taj se zid sam 23

Kršćanski personalizam

srušio, jer je postao suvišnim.«18 U istom uvodniku Poglajen je nastavio komparaciju spomenutih sustava: »Zaista zidovi, koji su dijelili ova dva sistema, mogli su nečujno pasti. Funkcioner Gestapoa ni malo se ne razlikuje od uhoda G. P. U.-a. Koncentracijoni logori Dachau i Solovecki otoci pružaju nam istu sliku, a majske slave u Moskvi su isto tako stranački dani kao i oni u Nürnbergu. Kult vođe je tu i tamo jednak, a prije svega je na obim stranama dinamika, koja u velikim potezima stoji na istoj liniji. Ako dva čovjeka počnu s dviju dosta udaljenih polaznih točaka, rušiti sveukupnu kršćansku kulturu, nužno mora jedanput doći čas, kad će se sastati na ruševinama razorenog svetišta. Jedan je došao s ›lijeva‹, drugi s ›desna‹. U velikoj udaljenosti smatrali su se neprijateljima; ta jedan je nosio smeđu značku, a drugi crvenu! No kad su opazili, da su sa svojim razaralačkim bakljama uništili isto Božje svetište kad su si u tom jezovitom osvjetljenju pogledali u lice, sinulo im je da u stvari izvode isti posao, da imadu istog neprijatelja i da su međusobno složni u mržnji, koja u dubini njihovih, duša vrije protiv Boga i protiv ljudi. I tako je jednoga dana moralo doći do pakta i saveza i prijateljstva, a taj dan je izabran po mogućnosti tako da ulove čas, kad se kulturno čovječanstvo

I nastala je noć, Život, (20) 7 (1939), 386.

spremalo da uloži zadnje sile u borbu za slobodu, za dostojanstvo ličnosti, za pravo i moral.«19 Nije ni čudno što su zbog takvih napisa poglavari poslije 10. travnja 1941. hitno premjestili Poglajena u Split, jer bi ga »temeljit« Gestapo zasigurno bio potražio i našao! No, zbog svojega antitotalitarnog djelovanja morao je 6. siječnja 1943., po zapovijedi upravitelja P. Zerbinija, u roku od 48 sati (!) napustiti i grad pod Marijanom, koji je tada bio pod talijanskom fašističkom upravom. Preko Makarske prebacuje se u Zagreb, gdje je ilegalno boravio do ljeta iste godine, kad napušta Hrvatsku te odlazi u Slovačku.20 Kasnije je jednako tako bio i nepoželjan i progonjen u zemljama koje su dolazile pod sovjetsku interesnu sferu i gdje se širio komunizam. Hrvatska je na taj način u Stjepanu Tomislavu Poglajenu u onome olovnom vremenu imala jednoga od svojih najeminentnijim javnih protivnika svih totalitarizama, ne samo komunizma nego i fašizma i nacizma. No njegov stav nije bio utemeljen na praznu klasnom internacionalizmu ili pak mržnji prema obožavanju neke države, odnosno nacije, nego u kršćanskom, tj. katoličkom 19

I nastala je noć, Život, (20) 7 (1939), 387.

Usp. L. I. Krmpotić, Stjepan Poglajen alias Tomislav Kolaković – evangelizator Slovačke, u: I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), 246 – 247.

Kršćanski personalizam

personalizmu, koji spašava i promovira vrijednost i dostojanstvo svakoga čovjeka kao osobe, a ne da ju funkcionalizira. Lučonoša u teškim hrvatskim političkim prilikama prije Drugoga svjetskog rata Nakon povratka sa studija teologije na Katoličkom sveučilištu u Louvainu te završnog dijela isusovačke formacije, tzv. »treće probacije« u Drongenu u Belgiji, Poglajen je živio i djelovao u rezidencije Družbe Isusove u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, gdje je, prema službenim katalozima isusovačke provincije, obavljao mnoge službe. Jedna od njih, zacijelo ona najznačajnija, bila je i uređivanje isusovačkoga časopisa Život, namijenjena akademskoj publici. Tu je službu vršio od 1937. pa do 1941., kada je zbog protunacističkih priloga i ostalih aktivnosti morao otići u Split, dakle u drugu »državu«, odakle će također vrlo brzo – kao što je to bilo već spomenuto – biti izgnan, zbog protufašističkog djelovanja! Časopis Život je svih godina Poglajenova uređivanja bio zaista životan. To pak pobliže znači da su prilozi bili pisani u odnosu na komunizam i nacionalsocijalizam, ukazujući na opasnost od tih ideologija svjetskih razmjera s motrišta klasične filozofije i reflektiranoga katoličkog nazora na svijet. Zanimljivo je da se u tadašnjim brojevima 26

časopisa ne možemo pronaći nijedan izrazito teološki članak. Očito je da je Poglajen smatrao da se teološkim člancima ne može utjecati na nazor na svijet, a oko čega su se u ono vrijeme zaista lomila koplja.21 Hrvati su se pred početak Drugoga svjetskog rata zaista našli u teškome političkom položaju. Rastanak s Bečom i Peštom nakon Prvoga svjetskog rata te neoprezan odlazak u novu državnu tvorevinu vrlo se brzo pokazao strašnim promašajem. Diktatura je u veliku dijelu hrvatskog naroda potaknula jake silnice za samostalnom državom. No i među samim Hrvatima, pa i među intelektualcima, nije bilo punoga jedinstva. Kao veoma živu ilustraciju možemo spomenuti razmimoilaženja glede nacionalnog pitanja čak i u Hrvatskome katoličkom pokretu!22 U takvim se okolnostima, kada je Drugi svjetski rat ustvari već i započeo, nekim čimbenicima hrvatske politike vezivanje uz jaku, premda nacističku Njemačku, učinilo pravom prigodom za stvaranjem samostalne države. Što je pak Poglajen mislio o tome, može se iščitati iz uvodnika četvrtog broja u 1938. godini, 21

O Poglajenovoj uredničkoj službi usporedi: I. Šestak, Stjepan Tomislav Poglajen kao urednik časopisa Život, Obnovljeni život, (62) 1 (2007), 41 – 71; Isti, Poglajen kao suradnik i urednik časopisa Život, u: I. Šestak (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.–1990.), 43 – 84.

J. Krišto, Hrvatski katolički pokret 1903.–1945., Zagreb, 2004.

Kršćanski personalizam

pod naslovom Opasne ekvivokacije, gdje se on, pod pseudonimom Catholicus, usprotivio očijukanju nekih u Hrvatskoj (naziva ih satelitskim mentalitetom!) s »Velikom Njemačkom«, upozoravajući da nacizam, zapravo, Hrvatsku prezire: »Prezire iz nutarnjeg uvjerenja i iz momentane taktike. Prezire, jer sebe smatra superiornom, božanskom rasom, koja je pozvana da dominira, a ne da surađuje u međunarodnoj obitelji; prezire, jer instinktivno osjeća da je njegovoj brutalnosti, njegovoj sentimentalnoj maglovitosti, njegovu sustavnom cinizmu – duboko etička hrvatska duša sasvim tuđa; prezire, jer sluti, da će Hrvate za svoje – bliže a pogotovo daljnje – planove logički i gotovo nužno imati protiv sebe. Prezire, jer se konačno i – boji.«23 Poglajen prokazuje i neke katolike koji vjeruju nacističkomu antikomunizmu: »Oni su uz nacističku ›antikominternu‹, jer su protiv komunističke ›kominterne‹, a zaboravljaju, da se i antikominterna i kominterna konačno svode na isti nazivnik: boljševizam t. j., transponiranje transcendentalnoga, apsolutnoga u skučeni, uski, infraljudski okvir ekonomskoga, bijološkoga, klase, rase. Taj novi absolutum je i norma moralnosti i norma istine: i nacizmu i komunizmu. Obojici je sve ›dopušteno‹, ›pravno‹, ›moralno‹, ›dobro‹, ›istinito‹, što odgovara rasnoj odnosno nacističkoj, 23

Catholicus, Opasne ekvivokacije, Život, (19) 4 (1938), 177.

klasnoj odnosno komunističkoj diktaturi.«24 Poglajen nije propustio upozoriti čitatelje da se jedino »po plodovima« mora prosuđivati sve, pa i jedan sustav, a ti su plodovi i u Njemačkoj i u priključenoj Austriji bili pogubni – kako se to nikada nije umarao pokazivati čitateljima u rubrici Dokumenti i činjenice govore.... U tom kontekstu očijukanja s »Velikom Njemačkom« neka bude spomenut i Poglajenov uvodnik pod pseudonimom Croata, u trećem broju 1938., pod naslovom Konac Austrije: Epilog ili Prolog?, kojim je popraćen Anschluss Österreichs. Uvodničar je sagledao etiologiju tog događaja, zavirio u dinamiku nacističkoga grabljenja Lebensrauma te strateškom analizom materijalnih i psiholoških čimbenika predvidio katastrofu u koju će ta nametnuta ideologija dovesti njemački narod: »Nur vorwärts, vorwärts: kao 1914 nach Paris, nach Paris... Da kam aber – Versailles!«25 Na istoj je liniji Poglajen još jedanput, prije kraja te iste godine, nagovijestio Hitlerov kraj.26 Ukratko, Poglajen je domaćoj javnosti iznio razloge zbog kojih se nikako ne smiju nade u stvaranje hrvatske države stavljati u ruke nacističke 24

Catholicus, Opasne ekvivokacije, Život, (19) 4 (1938), 178.

Croata, Konac Austrije: Epilog ili Prolog?, Život, (19) 3 (1938), 116.

Usp. Viator, Churchill – Hitler i istočna ekspanzija, Život, (19) 9-10 (1938), 610 – 615.

Kršćanski personalizam

Njemačke. Razlozi su bili prije svega oni idejne naravi, tj. transponiranje apsolutnoga u sferu ograničenoga – u, napokon, germansko poganstvo! Isto tako je i sam nadbiskup Stepinac također negodovao zbog nacističke pomoći u uspostavi Nezavisne Države Hrvatske. Nakon takvih redaka posve je razumljivo zašto Poglajen nakon ulaska njemačkih trupa nije mogao ostati u Zagrebu. Poglajen o crkvenim prilikama i ulozi Crkve u društvu Što je pak Poglajen mislio o unutarnjim crkvenim prilikama? Koja je uloga Katoličke Crkve u cjelokupnome narodnom životu? Crkva za Poglajena, dakako, nije bila puka efemerna socijalna kategorija, nego bitno mistična tvorba, koja je poput aristotelovske forme prožela hrvatsko narodno bilo, povijesno ga pronijela i oblikovala te se upravo njoj ima zahvaliti opstojnost hrvatskog naroda. Tako u svojemu posljednjem napisu u časopisu Život, u uvodniku prvog broja u 1941. godini, pod naslovom 13 Vjekovna Hrvatska. 641–1941, Poglajen u poetskom krešendu izriče enteleheju gole opstojnosti hrvatskog naroda, i to unatoč mnogobrojnim nepovoljnim »vanjskim čimbenicima«. Sve zasluge za to urednik Poglajen pronalazi u katoličanstvu, u Rimu, u papinstvu: »Unatoč našim 30

naivnostima, unatoč našoj sitničavoj podjeljivosti, našem nerazumljivom kompleksu podcjenjivanja samih sebe, našem skoro hereditarnom priljepljivanju uz druge, našoj skoro milenijskoj navici da pandurujemo drugima i za druge, da vječno antichambriramo: unatoč svim tim slabostima, jest nešto čvrsto u nama, neoborivo, silno kohezivno, što nas unatoč svim razdvajanjima spaja, što nas unatoč svim klonulostima drži, što nas usprkos svih padova opet diže.«27 Imajući pred očima ovakvo uzvišeno značenje Crkve, Poglajen je u svojem vremenu, ali i za sva vremena odredio njezin poseban način djelovanja. Ona se mora čuvati uskih stranačkih svrstavanja i navijanja, pri čemu onda nužno neki njezini sinovi ostanu »s druge strane«, protivnici. U tome je smislu u nekrologu nadbiskupu Antunu Baueru istaknuo veliku njegovu zaslugu što je zabranio svećenicima bavljenje politikom, a što je u onom vremenu velikih političkih previranja i ideoloških sučeljavanja bila veoma hrabra odluka. Za mnoge svećenike odluka njihova natpastira zasigurno nije bila »rodoljubni čin«. Koja je dakle uloga Crkve? Poglajen kaže: »Zato Crkva iskazuje najveće rodoljublje domovini, kada se ... sva daje na izgradnju ljudi, na stvaranje kršćana. Jer konačnom sudbi27

S. T. Poglajen, 13 Vjekovna Hrvatska. 641–1941, Život, (22) 1 (1941), 2.

Kršćanski personalizam

nom domovine ne odlučuju ni časkari, ni govorđije, ni pisari, ni sitni igrači političkih kombinacija, ni istrenirani kompromiseri – nego Ljudi.«28 Poglajen osim toga ističe Bauerovo zalaganje za katoličko školstvo i odgoj, jer on kao čovjek nadahnut Ignacijevom karizmom dobro znade da onaj tko drži škole i odgojne ustanove, ima duše! Zatim, uvodničar nije zaboravio istaknuti ni Bauerovu harnost za ustanove za odgoj svećenika, »kojima je on posvetio najbolju od najboljih svojih pažnja, jer je znao, da se konačno u kleru odigrava budućnost Crkve u jednom narodu«29. Poglajen je izvanredno cijenio svećenički poziv, a svoj je osobni upravo strastveno živio.30 Nastavak maloprije spomenutog uvodnika nije ništa izgubio na aktualnosti. Dapače! On može biti itekako mjerodavan i za današnje djelovanje Crkve, koja se, nažalost, i u ovom vremenu suočava ne samo sa sve većim otpadom vjernika ili pak indiferentnošću, nego i s otvorenim neprijateljstvom prema njoj. »Sve naš dobri hrvatski svijet, 28

Catholicus, Hrvatskom Metropoliti. In memoriam, Život, (19) 1 (1938), 2.

Catholicus, Hrvatskom Metropoliti. In memoriam, Život, (19) 1 (1938), 5.

Usporedi primjerice zanosni Poglajenov napis o svećeničkom pozivu: Pođi za mnom... Razgovor između Isusa i mladića, Glasnik Presvetoga Srca Isusova i Marijina, (40) 6 (1931), 167 – 170.

što ga bijeda i odsutnost socijalne politike gomilice ubaci u ralje neorganizovane urbanizacije i kapitalističke samovolje. Naš dobri svijet, u dubini još duše – većinom bar – kršćanski, hrvatski. Još, ali dokle? Dok ne pukne i ona zadnja možda još samo podsvijesna povezanosti s prošlošću, s baštinjenom duhoševnošću. Dok gradska amoralnost i crvena destruktivnost sasvim ne sapnu duša, oko kojih se već tako snažno stežu. Dokle? Možda do slijedeće generacije. A onda? Onda apostazija u masama, poganski pojas oko zagrebačke katedrale, crveni obruč oko hrvatske metropole.«31 Poglajen je dobro znao da non verba sed exempla trahunt, pa je svoje svećeništvo živio u takvoj skromnosti i sebezaboravu da su oni za mnoge bili upravo proročki znakovi. Kao urednik časopisa Život uveo je rubriku koja je prokazivala teško materijalno stanje radništva te je tako među katoličkim čitateljima razvijao i držao budnom socijalnu svijest. Zbog svoje socijalne osjetljivosti nije bio dobro gledan u nekim crkvenim krugovima. On je međutim izvanrednom pronicljivošću uvidio da će komunisti upravo svojom lukavom propagandom, koja obećava raj na zemlji – a u obećanjima su pravi majstori! – iskoristiti opravdano nezadovoljstvo bijednih radnika te »klasnom borbom« doći na vlast. Upravo se to kasnije doga31

Catholicus, Hrvatskom Metropoliti. In memoriam, Život, (19) 1 (1938), 2.

Kršćanski personalizam

đalo u nekim azijskim zemljama, a protiv čega se je Poglajen borio svojim socijalnim projektima, dakle organizirano. Poglajen bi se zasigurno i danas svim silama, organizirano, zalagao za promicanje katoličkih vrijednosti posredstvom prepoznatljivih socijalnih projekata, dobrih katoličkih škola te, naravno, katoličkog sveučilišta, kao krovne intelektualne te općenito duhovne institucije u narodu. Pobornik Katoličke akcije u Hrvatskoj i poštovatelj Ivana Merza Što je to, zapravo, Katolička akcija i kakvo je ona mjesto zauzimala u hrvatskome javnom životu između dva rata? Da bi se bolje razumio sam pokret u Hrvatskoj, valja ga staviti u širi kontekst.32 Europski katolici su se u ozračju liberalizma 19. stoljeća organizirali u razna udruženja, u kojima su u javnosti branili interese i nazore Crkve, ali i svoje vlastite. Taj pokret ostavio je tragove i na političkom području. Tako su primjerice katolički zastupnici u pruskom parlamentu već 1852. osnovali katoličku 32

Za bolje razumijevanje cjelokupnoga katoličkog pokreta općenito te same Katoličke akcije predlažem barem dva djela koji taj cjelokupni pokret osvjetljavaju s raznih strana i mnogih izvora: Z. Matijević (ur.), Hrvatski katolički pokret. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. ožujka 2001., Zagreb, 2002.; J. Krišto, Hrvatski katolički pokret (1903.–1945.), Zagreb, 2004.

frakciju, koja je kasnije nazvana Strankom centra. Pokret se je širio Austrijom, Francuskom, Italijom, Belgijom i drugim zemljama. Ideji takva organiziranja bili su blizi rimski prvosvećenici Lav XIII. i Pijo X. No snažan pečat Katoličkoj akciji dao je papa Pijo XI., koji je upravljao Crkvom od 1922. do 1939. godine. Da bi mladež otrgao utjecaju galopirajućega i dobro organizirana talijanskog državnog fašizma, nastojao ju je tijesno vezati uz crkvenu hijerarhiju. Razne organizacije Katoličke akcije morale su kao takve biti odobrene od mjerodavne crkvene vlasti, kako je to predviđala papina enciklika Ubi arcano Dei, od 23. prosinca 1922. Katolička akcija se je shvaćala kao sudjelovanje svjetovnjaka u apostolatu hijerarhije, s ciljem obnove pojedinca i društva u katoličkom duhu. Kao općenit model organizacije Katoličke akcije služio je ispočetka onaj talijanski, prema kojemu je pokret bio podijeljen na četiri grane: muškarci, žene, mladići i djevojke. No ubrzo su nastali i specijalizirani pokreti. Tako je primjerice J. Cardijn, kao što je već bilo gore spomenuto, osnovao godine 1925. u Belgiji Kršćansku radničku mladež (tzv. JOC), a ubrzo su nastale i organizacije studenata, akademika, seljaka i dr. Među hrvatskim katolicima se također osjećala potreba katoličkog organiziranja. Valjalo je dakako organizirati frontu protiv onih ideja koje su obično bile nazivane »liberalističkima«, a pobliže su bile nabrojene još u poznatu Syllabusu errorum 35

Kršćanski personalizam

Pija IX. godine 1864. To su: apsolutni racionalizam, panteizam, naturalizam, indiferentizam, zatim socijalizam, komunizam, tajna društva itd. No isto se tako među hrvatskim katolicima osjećala potreba da se nešto organizirano učini u nadvladavanju teških socijalnih te općenito kulturnih prilika u društvu. Napokon, ne smiju se zanemariti niti tendencije za ujedinjenjem hrvatskog naroda, o kojima je također valjalo povesti računa. Idejnim začetnikom hrvatskoga katoličkog organiziranja smatra se zagrebački biskup Juraj Posilović (1834. – 1914.). On je u svoje vrijeme uspio okupiti neke vodeće intelektualce, kako laike tako i svećenike, na Prvome hrvatskom katoličkom sastanku u Zagrebu, od 3. do 5. rujna 1900. godine. Na tome je skupu veoma dobro uspostavljena dijagnoza općenitoga katoličkog i nacionalnog stanja te zadan prilično zahtjevan program katoličkog organiziranja, ali je njegovo provođenje izostalo zbog niza okolnosti, također i političkih, koje su uvjetovale poznatu hrvatsku razjedinjenost. Ipak, sama ideja nužnosti katoličkog organiziranja, izražena na spomenutom skupu, pronaći će svoj odjek u Mahnićevu studentskom pokretu, zatim u Hrvatskome katoličkom pokretu te Katoličkoj akciji.33 33

Usp. S. Vitković, Crkva i kultura u Hrvata na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Bogoslovska smotra 3-4, 1985., 447 – 452.

Biskup Antun Mahnić (1850. – 1920.) odmah je shvatio da je sveukupni kršćanski preporod na kulturnom, znanstvenom te općenito narodnom i socijalnom području nemoguć bez sudjelovanja laika, koji u tu svrhu moraju biti zavidno duhovno i intelektualno izgrađeni te dobro organizirani. Zato za studente, buduće nositelje svekolikoga duhovnog života naroda, pokreće godine 1903. tromjesečnik Hrvatska straža, dok je dvomjesečnik Pučki prijatelj trebao davati gospodarske i kulturne ideje, a mjesečnik Presveta Euharistija trebala je promicati općenit duhovni život. Organiziranje hrvatskih katoličkih studenata Mahnić je provodio i u inozemstvu, konkretno u Austriji, pa je tako u Beču godine 1903. osnovano Hrvatsko katoličko akademsko društvo »Hrvatska«, a 1905. pokrenut je časopis Luč, koji je izlazio čak sve do kraja Drugoga svjetskog rata, u kojem su se mladi studenti mogli vježbati u publicističkom radu i koji je općenito držao budnom ideju o katoličkom organiziranju. Osim toga, na Mahnićevu inicijativu, pokrenuto je godine 1907. u Zagrebu Hrvatsko katoličko akademsko društvo »Domagoj«, koje je okupljalo katoličke đake srednjih škola diljem Hrvatske te ih poticalo ne samo na osobni vjerski život, nego i na djelotvorno zauzimanje za društvenu pravednost u smislu katoličkoga društvenog nauka. Valja istaknuti da su upravo iz »Domagoja« proizišla imena koja su dala sukus hrvatskomu katoličko37

Kršćanski personalizam

me javnom životu do Drugoga svjetskoga rata. To su: Petar Rogulja, Rudolf Eckert, Stjepan Markulin, Petar Grgec, Ljubomir Maraković, Avelin Čepulić, Josip Andrić, Velimir Deželić, Juraj Šćetinec, Mario Matulić, Đuro Ljubić, Đuro Sudeta, Mate Ujević, Ivan Merz, Zvonimir Remeta i mnogi drugi. A da bi pak osigurao jedinstvo, stabilnost i trajnost pokreta, Mahnić osniva i Seniorat, u koji ulaze katolički intelektualci formirani prethodno u raznim studentskim društvima. Biskupi su se preko svojih duhovnika brinuli za vjersku i moralnu cjelovitost društva. Do početka Prvoga svjetskog rata društvo je organizacijski ojačalo, a osobito je imalo razvijenu izdavačku djelatnost. Opća mobilizacija, koja je obuhvatila i članove društva, prorijedila je članstvo te je ono gotovo obustavilo djelovanje. Vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj vrlo je brzo slijedilo ideju Pija XI. o osnivanju Katoličke akcije prepoznajući ujedno u njoj i snagu za cjelokupno duhovno buđenje hrvatskog naroda. Tako je već 1925. biskupska konferencija donijela odluku da se osnuje Katolička akcija, sa sjedištem u Zagrebu, i to kao posve vjerska organizacija, koja ne smije biti povezana ni s jednom političkom strankom, a što je bilo pak posve u skladu s enciklikom Pija XI. Upravo u tome smjeru djelovao je hrvatski katolički intelektualac dr. Ivan Merz, koji se je za vrijeme studija u Beču i Parizu susreo s Katoličkom akcijom. Ona je u tim zemljama u svojem 38

djelovanju promicala socijalnu osjetljivost, izvanpolitičnost i izvanstranačnost, zalagala se za solidan odgoj klera te isticala osobitu ulogu svećenika u svojim organizacijama. U tom su vremenu razne laičke organizacije unutar Hrvatskoga katoličkog pokreta bile vrlo razjedinjene, ne samo što se tiče shvaćanje odnosa s crkvenom hijerarhijom, nego i s obzirom na političko djelovanje (navodna nužnost osnivanja stranke kao političkoga krila!) kao i s obzirom na nacionalno pitanje (čak i do zagovaranja jugoslavenstva!). Naravno da su tako velike razlike rađale netrpeljivošću, pa i sukobima među samim katolicima te općenito slabile snagu Pokreta. Te je prijepore nastojao svojim posredovanjem riješiti i sam episkopat, ali mu to nije posve uspjelo, jer je i u sebi bio podijeljen glede toga pitanja. Unutar Katoličke akcije osobito mjesto pripadalo je Ivanu Merzu, koji je ostao izvan svih političkih prijepora. Za njega su svetinje bile euharistija, liturgija te općenito potpuna predanost crkvenoj hijerarhiji. Na takvim je počelima Merz uspio objediniti mnoga mladeška i đačka društva u Hrvatski orlovski savez, koji je ubrzo, zahvaljujući svojoj dobroj organizaciji i predanu radu njegovih članova, ojačao i stekao povjerenje episkopata. »Orlovstvu je na neizravan način pomogla i Prva sinoda zagrebačke nadbiskupije koja je zasjedala od 24. do 28. kolovoza 1925. Sinoda je, naime, zaključila da se 39

Kršćanski personalizam

K[atolička A[akcija] na jugoslavenskim prostorima mora organizirati prema uputama Sv. Stolice, što je orlovstvu išlo na ruku budući da je od početka proklamiralo vjernost biskupima i papi.«34 Kakav je bio Poglajenov stav prema Katoličkoj akciji? Kao mlad isusovac Poglajen je za vrijeme svojeg studija teologije na Katoličkom sveučilištu u Louvainu izbliza upoznao pokret Katoličku akciju, koji je pokrenuo Pio XI., papa kojega je Poglajen neobično cijenio i za čiji se je obnoviteljski pokret, utemeljen na »ugaonom kamenu« Krista Kralja, svim srcem oduševio te ga promicao. U Louvainu je Poglajenu osobitu pozornost privuklo radničko krilo Katoličke akcije, tzv. žosizam (Jeunesse ouvrière chrétienne – Kršćanska radnička mladež, skraćeno JOC), koji je godine 1925. osnovao belgijski svećenik Joseph Cardijn, s kojim je Poglajen surađivao te je njegovu metodu nastojao prenijeti i u Hrvatsku. Svrha je tog udruženja bila rad u manjim grupama među radničkom omladinom, a kasnije i među intelektualcima. Duhovnost žosizma nastojala je otkrivati kršćansku vrijednost i dostojanstvo rada i radnika, gajeći istodobno sasvim osobni odnos prema Kristu radniku. Papa Pio XI. spada nesumnjivo u najveće pastire Crkve dvadesetog stoljeća. Prigodom njegove 34

J. Krišto, Hrvatski katolički pokret (1903.–1945.), 150.

smrti (1939.) Poglajen mu je kao urednik časopisa Život posvetio uzvišen nekrolog, pod naslovom Pijo XI Veliki.35 U tome je uvodniku urednik istaknuo papine zasluge u jasnu dijagnosticiranju složenih političkih prilika te idejnih i društvenih sustava, a koje su onda postale i smjernice djelovanja pokreta Katoličke akcije, i koje su, uostalom, nadahnjivale Poglajenov organizatorski i spisatelji rad. »Jer je Pijo znao, da je Krist jedini stvarni spasitelj čovječanstva, Vođa kat. eksohen, koji je jedini vrijedan, da se za Njim totalitarno i bez pridržanja uzbibaju velika svjetska gibanja, zato je on pronicavošću Pastira i odlučnošću Oca skinuo vješto namještenu masku s lažnih mistika sadašnjice, koje izbacuju samo pseudo-spasitelje i stoga donose samo pseudo-rješenja. Zato je on s jednako oštrovidnom energijom – gotovo istih dana – u enciklici Mit Brennender Sorge (14. III. 1937.) upozorio na ne-kršćansku, pogansku bit rasističkog nacijonal-socijalizma, kao što je u okružnici Divini Redemptoris (19. III. 1937.) upro prstom na nutarnju i nužnu destruktivnost bezbožnoga komunizma, dok je još prije u pismima Quadragesimo anno (15. V. 1931.), Nova impendet (2. X. 1931.) i Caritate Christi compulsi (3. V. 1932.) jednako odlučnoj i jednako

Usp. S. T. Poglajen, Pijo XI Veliki, Život, (20) 2 (1939), 65 – 68.

Kršćanski personalizam

objektivnoj analizi podvrgao raspadljivu beskrvnost liberalnog kapitalizma.«36 Sve te temeljne smjernice Pija XI. glede Katoličke akcije vidio je Poglajen ostvarene u radu našeg blaženika Ivana Merza, kojemu je godine 1938., povodom 10. obljetnice smrti, posvetio veličanstven uvodnik, pod naslovom Providencijalni čovjek Hrvatske.37 Upravo taj uvodnik predstavlja izvrstan prinos tomu znamenitu pokretu, koji je, nažalost, u našim hrvatskim stranama među samim katolicima doživljavao nemilu sudbinu uzajamnih podmetanja i podjela, a dolaskom komunističkog režima i dokidanje, čime je pak hrvatskomu katoličanstvu nanesena strahovita šteta i od čega se ono još nije oporavilo.38 36

S. T. Poglajen, Pijo XI Veliki, Život, (20) 2 (1939), 67.

Napominjem da je Poglajen još kao student teologije u Belgiji objavio u časopisu Život veoma opširnu studiju o Katoličkoj akciji [usp. U znaku Katoličke Akcije, Život, (16) 1 (1935), 1 – 30], koju u ovoj zbirci također donosimo u cijelosti. No budući da je u ovom pasusu riječ o povezanosti Katoličke akcije i Ivana Merza, poslužiti ćemo se dolje citiranim spisom, pod naslovom Providencijalni čovjek Hrvatske, u kojemu je Poglajen na pregnantan način izložio i program toga važna katoličkog pokreta u 20. stoljeću.

O spomenutim podjelama i podmetanjima možemo danas čitati u odnosnoj literaturi, a i sam je Poglajen nešto od toga dao naslutiti i u svoje vrijeme u prilogu pod naslovom: Otajstvo ljubavi. Novogodišnji ispit savjesti uz refleksije on našoj Kat. Akciji pred jaslicama, Život, (17) 1 (1936), 1 – 23.

Evo najznačajnijih dijelova i Poglajenova priloga povodom desete obljetnice smrti našega današnjeg blaženika: »Nama se činilo, da nas je ostavio, a on je među nama ostao. Ostao, kao što ostaju oni, za koje dimenzije prostora i vremena ne postoje: sveci. Ostao je u dubinama naših duša, kadgod smo mi u tim dubinama boravili, ostavljao nas je – t.j. mi njega – kadgod smo – zaboravivši vlastitu dubinu i dubinu euharistije, liturgije i sinovski – beskompromisne predanosti hijerarhiji – izbivali na površini: on nas je tada ostavljao, – t. j. mi njega – jer ga tada više nismo – razumijevali.«39 Potom je Poglajen istaknuo i Merzovu predanost Crkvi, a što je ujedno značilo i jačanje hrvatskoga nacionalnoga bila: »Pojavio se među nama onda, kada se gotovo već sasvim bio iskvario pojam i odnošaj prema onoj, kojoj Hrvatska duguje i svoju zasebnu fizionomiju, i svoju narodnu individualnost i svoju historijsku opstojnost – Crkvi. (…) Kratkovidno se pri tom zaboravilo, da se tim minira i najsnažniju kohezivnu silu Hrvatske.«40 Potom je tu spomenuta i tako potrebna nepolitičnost organizacije Katolička akcija, čemu je pak u svojem djelovanju Poglajen dao tako jedinstven pečat: »Tvoja je misi39

S.T. Poglajen, Providencijalni čovjek Hrvatske, Život, (19) 5 (1938), 241.

Kršćanski personalizam

ja bila Ivane, da naglasiš apsolutnu depolitizaciju katoličkih organizacija. I taj nam je naglasak danas potreban. (…) Potreban, kadgod zapanemo u napast, te mislimo da Crkvu in ultima linea spašava politička akcija, i da dok te političke akcije nema, da je dotle Crkva osuđena samo na neku vrst – životarenja. (…) Ti si nam Ivane dozvao u pamet, da Crkva ima svoju vlastitu nutarnja snagu, svoj vlastiti dinamizam, i da se ona in ultima linea smije da oslanja samo na te svoje specifične snage, mora da razvije svoj vlastiti dinamizam, da ga učini – kako bi Maurin duhovito rekao – dinamitnim. Jedino je tako ona kadra da zadrži svoju punu vitalnost, i izvrši svoju preporodnu misiju. Ona se svim – što je dobro može i mora da pomogne, kao što sve što je dobro ona sa svoje strane pomaže – ali se ona ni na koga osim na sama sebe t. j. na svoju božanskočovječansku, realno-mističnu vitalnost – ne može definitivno da osloni. (…) Jer kadgod se ona definitivno ili bar primarno oslanjala na snage, vitalnosti i metode, koje su izvan nje, Ona je uvijek u svojoj specifičnoj misiji doživljavala – katastrofu.«41 Zatim je i dalje Poglajen ukazivao na nepolitičnost, odnosno izvanpolitičnost Crkve i njezinih organizacija: »Svatko ima dužnost da se brine za boljitak svoje domovine, da izvrši svoju obvezu građanina i ro41

S.T. Poglajen, Providencijalni čovjek Hrvatske, Život, (19) 5 (1938), 242.

doljuba, svatko ima pravo da se u tu svrhu upusti i u arenu političke djelatnosti – svatko, i katolici kao pojedinci – ali nitko nema prava, da u tu političku arenu bilo koje nijanse – uvlači i angažira Crkvu, bilo preko njenog svećenstva, bilo preko organizacija, koje su u neposrednoj ovisnosti o hijerarhiji.«42 A koja je onda uloga Crkve? Poglajen naglašava: »Za Crkvu je danas u Hrvatskoj – a i za samu Hrvatsku – od presudne važnosti, da Crkva sačuva svoju potpunu nutarnju i vanjsku slobodu, nutarnju i vanjsku neovisnost. Tim i samo tim će ona učiniti i najveću uslugu i hrvatskome narodu. Ona će mu otkrivati žilu kucavicu njegove stoljetne tradicije: njegov katolicizam i tim mu pomagati da bude što svijesniji najhitnijeg dijela svoje duše, što svijesniji samoga sebe; ona će u njemu uzgajati duboki etički smisao socijalne, narodne i međunarodne pravde i time mu izgrađivati moralni i kulturni osjećaj vlastite individualnosti. Ona će se kao etička ustanova kat. eksohen u Hrvatskoj identificirati sa svim pravednim i opravdanim zahtjevima hrvatskoga naroda, ali se kao univerzalna institucija ne će dati zarobiti od ničega partikularnoga, sitnostrančarskoga u Hrvatskoj, i time će ona biti najsnažnija kohezivna sila Hrvatske, jer će ju u tim velikim vremenima upozoravati na pred42

S.T. Poglajen, Providencijalni čovjek Hrvatske, Život, (19) 5 (1938), 242.

Kršćanski personalizam

nost općeg dobra, nad zasebnim, narodnoga nad strančarskim.«43 I pri svršetku uvodnika sažimlje Poglajen Merzove zasluge: »Da, Ivane, ti si providencijalni čovjek Hrvatske. Po tebi je Gospodin Hrvatskoj – jučer u historijskim danima, kad je došla u neposredni i naročiti kontakt s Istokom, danas, kad se nalazi u procjepu suvremenog previranja – konkretno otkrio i otkriva svu vitalnu realnost Crkve Kristove, najrealniju vitalnost – Hrvatske. (…) Otkrio si, Ivane omladini Hrvatske ne Crkvu izlizanih formalizama i površnih komplimenata, ne Crkvu novela, pjesmica i romantike, nego Crkvu – živo Tijelo Kristovo, otkrio si središnju osnovnu stvarnost Crkve: Crkvu – Krista. (…) Da, otkrio si nam Krista, gdje nas u Crkvi po hijerarhiji rasvijetljuje i vodi: i stoga si nas naučio da ljubimo hijerarhiju, da ljubimo Papu, da ljubimo biskupe, da ih do herojizma ljubimo i do herojizma slušamo. (…) Otkrio si Krista, gdje se u Crkvi za nas, ispred nas, s nama – mi zajedno s Njim i s cjelinom Njegova Mističnoga Tijela – u liturgiji daruje i moli. (…) Otkrio si nam Krista u Crkvi, gdje nam se u euharistiji i po euharistiji daje, stapa nas sa sobom, pretvara u se, pobožanstvenjuje nas, po nama kozmos i sve što je u kozmosu. (…) Ivane, ti si vratio Hrvatskoj 43

S.T. Poglajen, Providencijalni čovjek Hrvatske, Život, (19) 5 (1938), 243.

njenu vječnu mladost, jer si joj utjelovljeno otkrio njenu osnovnu vitalnost.«44 Ovim je redcima Poglajen ostao jednostavno nadpovijestan, perennis, smjerokaz i za današnje vrijeme, u kojemu mnogi politički protagonisti žele iskoristiti Crkvu, i to, jasno, ne samo njezin hijerarhijski dio, za svoje trenutačne probitke. Zaključne misli Hrvati u Poglajenu imaju zemljaka trajne inspiracije. U svojem se vremenu – a koje je bilo jedno od najstrašnijih razdoblja ljudske povijesti, kako se to vidi po broju ljudskih žrtava, po uništenju materijalnih i duhovnih vrijednosti – nije dao zarobiti nikakvim partikularizmima, kako god oni mogli izgledati trenutačno privlačnima. Ostao je u društvu one europske duhovne elite dvadesetog stoljeća koja je živjela u univerzalnim obzorima koje joj je otvorilo kršćanstvo, točnije katoličanstvo! Poglajen tako ostaje jedan od mnogih demantija one krilatice koja paušalno optužuje hrvatsko katoličko svećenstvo i njegovo vodstvo za fašizam i nacizam. Poglajen je bio protivnik svih totalitarizama, uključujući i komunizam. U to smo se mogli uvjeriti promotrivši poglavito 44

S.T. Poglajen, Providencijalni čovjek Hrvatske, Život, (19) 5 (1938), 244.

Kršćanski personalizam

njegovu uređivačku politiku časopisa Život, kao i same njegove napise. Njegov se antitotalitaristički stav temeljio na ateističkim i antitetističkim pretpostavkama, na kojima su počivali i komunizam i fašizam i nacionalsocijalizam. Premda velik rodoljub, Poglajen stoga nikako nije mogao poželjeti dobrodošlicu hrvatskoj državi nastaloj uz pomoć nacističke Njemačke. U tome je stajao uz bok veliku Stepincu! U svojem pak shvaćanju Crkve, njezine nužne izvanpolitičnosti, ostao je Poglajen na evanđeoskoj paraboli kvasca, koju su zastupali i svojim dokumentima promicali i učvršćivali uistinu veliki pape s kraja 19. i iz cijeloga 20. stoljeća. Crkva se u svojem djelovanju treba svim silama dati na unutarnju, duhovnu izgradnju ljudi. Mora joj poglavito biti na srcu da posreduje susret čovjeka s Bogom. Upravo je taj susret izvor svega, da, baš sveg boljitka, i materijalnoga i duhovnoga u jednom društvu. U tom susretu s Bogom, koji se daje i razdaje u činu stvaranja i otkupljenja, i pojedinac prepoznaje svoj vlastiti, jedinstven poziv u uspostavi Božjega kraljevstva. Dr. sc. Ivan Šestak

DODATAK

ŽIVOTOPIS

1906. – 8. rujna rođen u Podgoraču kod Našica u učiteljskoj obitelji, od oca Konrada (1880-1943) i majke Marije r. Kolaković (1881-1952). Imao je i stariju sestru Slavicu (1904-1943). 1912.–1916. – polazi osnovnu školu u Čepinu. 1916.–1922. završava prvih šest razreda realne gimnazije u Osijeku. 1922.–1924. – obavlja isusovački novicijat pod vodstvom magistra o. Franje Bellera (1858-1925) u Ljubljani. 1924.–1926. – nalazi se u malom sjemeništu Družbe Isusove na Bašbunaru ponad Travnika te tamo završava 7. i 8. razred klasične gimnazije koju vode isusovci. 1926.–1928. – studira filozofiju u isusovačkom kolegiju u Valse près de Puy (Francuska). Predviđeni trogodišnji studij završio je za dvije godine. 1928.–1931. – boravi u Travniku kao odgojitelj sjemeništaraca te nastavnik latinskoga i francuskoga jezika te

369

filozofske propedeutike u tamošnjoj isusovačkoj sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji. Ujedno je prefekt vanjskih đaka te redatelj đačkih kazališnih predstava. 1931.–1932. – radi u uredništvu isusovačkoga časopisa Život, koje je bilo smješteno u Rezidenciji Družbe Isusove u Zagrebu, Palmotićeva 31. 1932.–1936. – studira teologiju na Katoličkom sveučilištu u Louvainu (Belgija). Tu izbližega upoznaje pokret Katoličke akcije, osobito njezino radničko krilo, tzv. «žosizam» (JOC). Oduševljava se i za filozofiju kršćanskoga personalizma E. Mouniera (1905-1950), te prijateljuje s Cardijnom, Bidaultom, Schumanom i dr. 24. kolovoza 1935. zaređen je za svećenika. 1936.–1937. – obavlja završni dio isusovačke formacije, tzv. «treću probaciju» u Drongenu (Belgija). 1937.–1941. – boravi u isusovačkoj rezidenciji u Palmotićevoj u Zagrebu, gdje prema službenim katalozima Provincije vrši mnoge službe: urednik časopisa Život, profesor sociologije na Filozofskom institutu Družbe Isusove na Jordanovcu, generalni crkveni asistent za Katoličku akciju za mladež i radnike, upravitelj Marijine kongregacije gospođa, učiteljica i mladih radnika, propovjednik i kućni savjetnik. Pomagao je u osnutku ženskoga svjetovnoga instituta «Suradnice Krista Kralja». Vrlo je traženi konferensijer i voditelj duhovnih vježbi. 1941.–1943. – nakon ljetnog semestra ak. god. 1940./1941. na Vrhbosanskoj bogosloviji u Sarajevu, gdje je predavao sociologiju, moralnu teologiju i homiletiku, odlazi u Split u ljetu 1941. zbog opasnosti da ga u Zagrebu ne uhiti Gestapo zbog protunacističkih napisa u časopisu Život. U isusovačkoj rezidenciji na

370

Manuškoj poljani okuplja mlade te drži predavanja iz raznih područja znanja, osobito iz personalističke filozofije E. Mouniera. Prezes je Marijinih kongregacija srednjoškolaca i intelektualaca, također propovjednik, ispovjednik te voditelj duhovnih vježbi. Početkom 1943. fašističke ga vlasti protjeruju iz Splita. 6. lipnja 1943, u dobi od 37 godina, istupa iz Družbe Isusove. 1943.–1946. – boravi u Slovačkoj pod pseudonimom «profesor Kolakovič». Predvidio je dolazak sovjetskih trupa i protuvjerskog režima pa organizira podzemnu Crkvu, tzv. Obitelji (slovački »Rodina«). Slovačka katolička crkva je na taj način uspjela preživjeti komunizam te je ujedno nakon njegova sloma odmah imala i sve redovite crkvene strukture. Boravio je jedno vrijeme i u slovačkim partizanima. Krajem svibnja 1945. Poglajen odlazi u Moskvu, kamo stiže koncem lipnja, i gdje se prema svemu sudeći sastaje sa značajnim osobama, no čitav boravak u Moskvi ostaje nepoznat. U svakom slučaju, namjeravao se sastati sa samim Staljinom. Krajem srpnja 1945. vraća se ponovno u Slovačku. U studenome je sudjelovao u Pragu na prvom Međunarodnom danu studenata i kongresu Pax Romana. 17. studenoga 1945. s jednom grupom čeških studenata teologije putuje u Rim gdje ga u privatnu audijenciju prima Sveti otac Pio XII. Sredinom prosinca te godine vraća se u Prag te intenzivno pastoralno djeluje, ponajviše dajući duhovne vježbe i rekolekcije, ali i promovirajući Katoličku akciju i štampu. 18. siječnja 1946. u Pragu biva lišen slobode zbog navodne protudržavne djelatnosti, ali je proces obustavljen zbog nedostatka dokaza 29. lipnja

371

1946. Već 1. kolovoza 1946. ukrcava se u vlak Crvenoga križa s belgijskim repatrijantima te odlazi u Bruxelles. Čini se da su odlazak iz Čehoslovačke omogućili neki njegovi utjecajni prijatelji sa Zapada. 1946.–1990. Riječ je o još nedovoljno istraženom razdoblju, a što se poglavito duguje Poglajnovu konspirativnom način života. Znade se da je neko vrijeme boravio u SAD-u. Po nagovoru čuvenoga američkoga biskupa Fultona Sheena diktirao je svoje uspomene novinarki Greti Palmer, koje su objavljene godine 1948. pod naslovom God's Underground - Božje podzemlje. S nekim njezinom obradama sam Poglajen nije bio zadovoljan. Neko je vrijeme živio i djelovao u Kini i Vijetnamu prije dolaska komunista, zatim u nekim dijelovima Indije te na Filipinima. Za vrijeme Drugoga vatikanskoga sabora boravio je i u Rimu. Preminuo je krajem travnja godine 1990. u Parizu, gdje je 1. svibnja za njega bila služena sprovodna misa u crkvi St. François Xavier. Za grob mu se ne zna.

372

BIBLIOGRAFIJA STJEPANA TOMISLAVA POGLAJNA a) Djela 1. Božje podzemlje, Split, 2006. 2. Temeljni obrisi ljudskoga poretka, Zagreb, 2006. b) Prilozi u glasilu Glasnik Presvetog Srca Isusova i Marijina 1. Spas Rusije – osobito njezine mladeži (40) 1 (1931) 1-4. 2. Pođi za mnom… Razgovor između Isusa i mladića (40) 6 (1931) 167-170. 3. Bog u nama (40) 6 (1931) 180-181. 4. Opasnost od boljševizma (40) 7 (1931) 196-201. 5. 40. godišnjica zlatne povelje radničkih prava (1891.-1931.) [40] 10 [1931] 302-306. 6. Odgojilište budućih apostola. Pismo mladom prijatelju (41) 1 (1932) 11-15. 7. Kako se božićevalo u boljševičkoj Rusiji (41) 3 (1932) 81-85. 8. Budi apostol mojega srca… Mladiću na razmišljanje (41) 6 (1932) 169-171. 9. Protiv bogatunskog i komunističkoga duha (42) 3 (1933) 65-68. 10. »Kao što sam ja ljubio vas…« (43) 1 (1934) 6-9. 11. Katolička akcija (44) 2 (1935) 45-47. 12. Kraljica Apostola… Idealnim mladićima (44) 5 (1935) 132-137. 13. Razmišljajmo o vječnim istinama (44) 11 (1935) 324.

373

14. O, vi svete, plodne patnje (45) 3 (1936) 106-109. 15. Srce Marijino – utočište naše (45) 5 (1936) 159163. 16. Poput Srca Isusova za duše (45) 6 (1936) 212-213. 17. Ovako je u komunističkoj Rusiji s radnicima (45) 5 (1937) 164-168. c) Prilozi u glasilu Križarske organizacije Križ 1. Na križarsku vojnu protiv boljševičkog bezboštva, 2/1931, br. 1, 10-12. 2. Opasna aktivnost boljševičkih bezbožaca, 2/1931, br. 2, 32-36. 3. Pod crvenim jarmom, 2/1931, br. 3, 57-61 d) Prilozi u časopisu Život 1. [V. Kolaković], In Christo Iesu, (10) 1 (1929) 26-31. 2. [V. Kolaković], Alter Christus«, (10) 4 (1929) 204209. 3. Boljševička škola, (11) 1 (1930) 24-32. 4. Kriza boljševičke prosvjete, (11) 3 (1930) 122-134. 5. Boljševici protiv Boga, (11) 6 (1930) 282-294. 6. Hiéromoine Pierre, L´Union de l´Orient avec Rome, (11) 10 (1930) 491-492, [recenzija] 7. N. de Baumgarten, Chronologie Ecclésiastique des Terres Russes du Xe au XIIIe siècle. Orientalia Christiana n. 58; jan-febr. 1930. Roma, (11) 5 (1930) 249-251, [recenzija]. 8. Delirij boljševičkih bezbožnika, (12) 1 (1931) 1323. 9. Zapuštena djeca. Kobne posljedice boljševičkog braka, (12)3 (1931) 129-137.

374

10. Boljševizam – konkretna apologija enciklike 'Rerum novarum', (12) 5 (1931) 213-224. 11. Idejna pozadina jednog sukoba , (12) 8 (1931) 353359. 12. Papa i novopoganska statolatrija, (12)10 (1931) 476-487. 13. Ruski Arhiv I.-IX., sv.: 1928-1930. Časopis za politiku, kulturu i privredu Rusije, (12) 2 (1931) 84-85 [recenzija] 14. Georg Hoffmann S.I.: Concilium Florentinum, (12) 2 (1931) 86-87 [recenzija] 15. Joseph Douillet: Razgoličena Moskva, (12) 10 (1931) 493-494 [recenzija] 16. Ustanova ljubavi, (13) 2 (1932) 49-53. 17. Crkva i socijalno pitanje, (13) 5 (1932) 204-213. 18. Uzor katoličkog intelektualca: Dr. Ivan Merz, (13) 5 (1932) 231-233. 19. Gurian Wald, Der Bolschewismus. Einführung in Geschichte und Lehre, (14) 9 (1933) 425-426 [recenzija] 20. Orientalia christiana (sv. XXI - XXIV), (15) 4 (1934) 187-190 [recenzija] 21. Orientalia christiana (sv. XXV – XXVIII), (15) 9 (1934) 418-421 [recenzija] 22. Na novim putovima organizovanoga katolicizma, (15) 6 (1934) 241-247. 23. Novo pokoljenje radničke omladine, (15) 7 (1934) 293. 24. U znaku Katoličke Akcije, (16) 1 (1935) 1-30. 25. Dogmatska pozadina Katoličke Akcije, (16) 6 (1935) 241-250.

375

26. Haessle Johannes, Le Travail; Rocha Manuel, Les origines de »Quadragesimo anno«, Travail et Salaire à travers la Scolastique, (16) 4 (1935) 187-188 [recenzija] 27. Otajstvo ljubavi. Novogodišnji ispit savjesti uz refleksije o našoj kat. akciji pred jaslicama, (17) 1 (1936) 1-23. 28. Scheller E. dr., Das Priestertum Christi im Anschluss an den hl. Thomas von Aquin. Vom Mysterium des Mittlers in seinem Opfer und unserer Anteilnahme (str. 448.) Schöningh-Paderborn, 1934, (17) 4 (1936) 186 [recenzija] 29. Dictionnaire de Spititualité Ascétique et Mystique, Doctrine et Histoire, Publié sous la direction de Marcel Viller S.J., assisté de F. Cavallera et J. De Guibert S.J. avec la concours d’un grand nombre de collaboraterus. Edit. Beauchesne, paris (117, rue de Rennes), (17) 4 (1936) 186-187 [recenzija] 30. Adam K., Jésus le Christ, traduit de l’allemand par E. Ricard. Nouvelle édition revue et augmentée (str. 374), Editions Salvator à Mulhouse et Casterman a Paris (66, rue Bonaparte) 1934, (17) 5 (1936) 236-237 [recenzija] 31. Revolucija što dolazi, (18) 7 (1937) 321-329. 32. [Catholicus], Hrvatskom Metropoliti. In memoriam, (19) 1 (1938) 1-5. 33. [Catholicus], Plebiscit prilikom konkordata, (19) 2 (1938) 49-53. 34. Komunizam i obitelj, (19) 2 (1938) 99-105. 35. Korizmene misli, (19) 3 (1938) 153-155. 36. [Croata], Konac Austrije: Epilog ili Prolog?, (19) 3 (1938) 113-118.

376

37. [Catholicus], Opasne ekvivokacije, (19) 4 (1938) 177-179. 38. Čovjeka nemam, (19) 4 (1938) 203-206. 39. Providencijalni čovjek Hrvatske, (19) 5 (1938) 241244. 40. Euharistijski Kralj na Dunavu, (19) 6 (1938) 321331. 41. Nađosmo čovjeka, (19) 7 (1938) 437-439. 42. G. Bernoville, Isusovci. Tajna uspjeha, (19) 8 (1938) 459-471. 43. Kralju vjekova, kome sve živi, (19) 9-10 (1938) 584586. 44. [Viator], Churchill – Hitler i istočna ekspanzija, (19) 9-10 (1938) 610-615. 45. Pijo XI Veliki, (20) 2 (1939) 65-68. 46. [Miroslav], I nastala je noć…, (20) 7 (1939) 385387. 47. Tihi, značajni jubilej..., (21) 7 (1940) 289-291. 48. 13 Vjekovna Hrvatska. 641-1941, (22) 1 (1941) 1-4.

377

LITERATURA1* Rendić, Smiljana, Patrova sjetva, Glas Koncila 44/1990, 11. lipnja, 1990, 9. Sečkar, Ivo [Ivo Filipović], Veliki i zagonetni S.T. Poglajen, Obnovljeni život (51) 3 (1996) 237-260. Lukić, Slavica, Hrvatski James Bond u svećeničkoj halji, Tjednik, 8 ožujka, 1997. Madunić, Branko, Najmanje poznat u Hrvatskoj, Vjesnik, 6. travnja 1997, 9. Vaško, Vaclav, Profesor Kolaković, I dio - Književna revija br. 3/4/5/6/ 1997, 34. do 49. s tim što su prve 3 stranice (od 34. do 36.) uvod Jaroslava Pecnika pod naslovom »O knjizi Vaclav Vaško PROFESOR KOLAKOVIĆ«, 37. str. ima naslov »Vaclav Vaško, kroničar Tomislava Poglajena - Kolakovića«, ne piše čiji je tekst, tako da pravi Vaškov tekst počinje tek s 38. stranicom i traje do 49; II dio - Književna revija br. 1/2 1998, 67-79; III dio - Književna revija br. 3 - 6 1998,161-173. Madunić, Branko, Najmanje poznat u Hrvatskoj, Vjesnik, 6. lipnja 1998, 9. Horvat,Vladimir, Stjepan Tomislav Poglajen - alias profesor Kolakovič, Obnovljeni život (61) 4 (2006) 515519. ∗

Popis vrela i literature na slovačkom jeziku načinio je L. I. Krmpotić na kraju svoje studije »Stjepan Poglajen alias Tomislav Kolaković – evangelizator Slovačke«, u: Šestak, Ivan (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.-1990.), Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija održanog u Zagrebu 28. rujna 2006. povodom 100. obljetnice rođenja S.T. Poglajena, Zagreb, 2007, 371-372.

378

Horvat, Vladimir, Apostol u najtežim vremenima XX. stoljeća, Fokus, 15. rujna 2006, 58. Horvat, Vladimir, Predavač na katoličkim susretima, Fokus, 22. rujna 2006, 58. Horvat, Vladimir, Osnovao Zajednicu suradnica Krista Kralja, Fokus, 29. rujna 2006, 58. Horvat, Vladimir, Bio je dobročinitelj, Fokus, 6. listopada 2006, 58. Horvat, Vladimir, Bio je trn u oku i fašistima i nacistima, Fokus, 13. listopada 2006, 58. Horvat, Vladimir, Držao predavanja studentima i srednjoškolcima, Fokus, 20. listopada 2006, 58. Horvat, Vladimir, Bijeg u Slovačku, Fokus, 27. listopada 2006. 58. Horvat, Vladimir, Na udaru crvenih, Fokus, 3. studenoga 2006. 58. Horvat, Vladimir, Uvijek je bio na strani siromašnih, Fokus, 10. studenoga 2006, 58. Horvat, Vladimir, Poglajen i Drugi vatikanski koncil, Fokus, 17. studenoga 2006, 58. Donat, Branimir, Prešućeni život jednog od najmističnijih Hrvata, Globus, 20. listopada 2006, 68. Vekić, Matija Maša, Lucidni evangelizator XX. stoljeća, razgovor s prof. dr. Vladimirom Horvatom o Stjepanu Tomislavu Poglajenu, Katolički tjednik, 2006. Cviic, Christopher, The mysterious missions of Fr Poglajen: a personal memoir, Frontier Magazine, Keston Institute, UK, No 11, 2006, 19-24. Šestak, Ivan, Stjepan Tomislav Poglajen kao urednik časopisa Život. Idejna prosudba uredničke službe, Obnovljeni život 1 (2007) 41-71.

379

Šestak, Ivan, Stjepan Tomislav Poglajen ako spolupracovnik a redaktor časopisu Život. Ideove posudenie doby a udalosti, Viera a život (17) 1 (2007) 42-53. Šestak, Ivan (ur.), Stjepan Tomislav Poglajen alias profesor Kolaković (1906.-1990.), Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija održanog u Zagrebu 28. rujna 2006. povodom 100. obljetnice rođenja S.T. Poglajena, Zagreb, 2007. Zbornik obuhvaća sljedeće priloge:

• Krsto Cviić, Poglajen u svjetskom kontekstu, 27-31. • Milan Simčić, Čovjek koji je stvarao povijest, 33-42. • Ivan Šestak, Poglajen kao suradnik i urednik časopisa Život, 43-84. • Miroslav Klobučnik, Kolaković i konfontacija s komunističkom vladom, 85-99. • Frano Glavina, Tomislav Poglajen u svjetlu izvora nastalih radom OZNA-e, UDBA-e i SDB-a, 101-154. • Vladimir Horvat, Poglajen kao vizionar i realizator, 155162. • Bartulica, Nikola, Uspomene na nekoliko susreta s patrom Poglajnom od ljeta 1965. do 1985, 165-170. • Peraica, Margarita, Sjećanja na patra Poglajna, 171-183. • Tuškan, Slavica, Uspomena na patra Poglajena, 185-192. • Tomljanović, Ivan, Poglajen i radnička mladež, 193-196. • Zenko, Franjo, Sjećanja na Poglajna, 197-202. • Balta, Petar, Uz hrvatsko izdanje Božjeg podzemlja, 205207. • Roland Jovanović-Barolda, Rolando Barolda i Krsto Cviić (priredili), Nesmireni zov, Prijatelji, U pustoj zemlji, Antologija iz olovnih vremena, 109-213. • Heršak, Tomislav, Prikaz slovačkoga zbornika Moderni evangelizator 20. st. Prof. Kolaković i njegov učenik Anton Neuwirth i njihovo poslanje mladoj generaciji, 215-218. • Macan, Ivan, Socijalni nauk Stjepana Tomislava Poglajna: Temeljni obrisi ljudskog poretka, 219-230.

380

• Simčić, Milan, Propovijed na sv. Misi zadušnici za Stjepana Tomislava Poglajna, 231-234. • Horvat, Vladimir, Predgovor o autoru studije Stjepan Poglajen alias Tomislav Kolaković – evangelizator Slovačke mr. Lazaru Ivanu Krmpotiću, 237-238. • Krmpotić, Lazar Ivan, Stjepan Poglajen alias Tomislav Kolaković - evangelizator Slovačke, 239-369.

381

SADRŽAJ Ivan Šestak: Stjepan Tomislav Poglajen – kršćanski personalist ................................................... 7 Duhovnost i domoljublje Pođi za mnom… Razgovor između Isusa i mladića ............................................................ 51 O, vi svete, plodne patnje…..................................... 55 Korizmene misli ......................................................... 60 »Čovjeka nemam…«.................................................. 67 Nađosmo čovjeka ...................................................... 75 »Kralju vjekova, kome sve živi«............................... 82 Tihi, značajni jubilej…............................................... 89 Uredba »Obitelji« ....................................................... 98 U znaku Katoličke Akcije ........................................ 109 Pijo XI. veliki ............................................................. 168 13 Vjekovna Hrvatska ............................................. 175 Hrvatskom Metropoliti In memoriam .................. 182 Providencijalni čovjek Hrvatske............................ 191 Antitotalitarni napisi Konac Austrije: Epilog ili Prolog? .......................... 201 Opasne Ekvivokacije ............................................... 215 Churchill – Hitler i istočna ekspanzija.................. 221 I nastala je noć .......................................................... 232

382

Socijalna misao Temeljni obrisi ljudskog poretka ........................... 241 Dodatak Ĺ˝ivotopis.................................................................... 369 Bibliografija Stjepana Tomislava Poglajna ........... 373 Literatura ................................................................... 378

383

Biblioteka Hrvatska katolička baština 20. stoljeća 1. Petar Grgec Na Goru Gospodnju Anketa o hrvatskoj katoličkoj književnosti 2. Antun Mahnić O lijepoj umjetnosti Kritike, studije i eseji 3. Drago Ćepulić Život i duh Studije i eseji 4. Ton Smerdel Duh umjetnosti Eseji 5. Rajmund Kupareo Um i umjetnost Eseji 6. Petar Grgec Katolicizam, kultura i politika Članci, govori i studije 7. Đuro Arnold Vjera, filozofija i umjetnost Govori i članci

8. Ivo Lendić Katolicizam i kultura Eseji, članci i polemike 9. Ilija Jakovljević Izazov kršćanskog humanizma Članci, eseji i komentari 10. Bonifacije Perović Društveno-socijalne misli Eseji i članci 11. Ivan Evanđelist Šarić Suvremene spasonosne misli Eseji i okružnice 12. Ljubomir Maraković Katolički idealizam i realizam Studije, kritike, intervjui, članci 13. Milan Ivšić Socijalni duh i narodna kultura Studije, eseji i članci 14. Stjepan Tomislav Poglajen Kršćanski personalizam Govori, članci, studije

Knjige možete kupiti ili naručiti kod nakladnika: Glas Koncila Kaptol 8, 10000 Zagreb Tel.: 01/4874 318; faks: 01/4874 319 http://knjizara.glas-koncila.hr E-pošta: web-izlog@glas-koncila.hr

Tisak Grafika Markulin, Lukavec