Družba badema by Glas Koncila

Paolo Mirti DRUŽBA BADEMA Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Paolo Mirti

DRUŽBA BADEMA – Kako je Asiz spašavao svoje Židove – Glas Koncila, Zagreb, 2018. Naslov izvornika Paolo Mirti. La società delle mandorle: Come Assisi salvò i suoi ebrei Copyright © 2007 Paolo Mirti Editrice La Giuntina, Via Mannelli 29 rosso, Firenze www.giuntina.it Nakladnik Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874-315; faks: 01/4874-319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za nakladnika Ivan Miklenić Biblioteka Romani. Knjiga 8. Predgovor hrvatskom izdanju Ančica Ivanjek Prijevod i korektura Ančica Ivanjek Grafičko oblikovanje i priprema za tisak Blaženka Matić Tisak Denona d.o.o., Zagreb ISBN 978-953-241-557-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001006052. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pismene suglasnosti nakladnika.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Grada Zagreba.

paolo mir ti

Družba badema Kako je Asiz spašavao svoje Židove Predgovor Walter Veltroni

¤ Zagreb, 2018.

Posebno zahvaljujem za izvrsnu suradnju Don Aldu Brunacciju, gospođi Graziji Carucci Viterbi, obitelji Niccacci i prof. Francescu Santucciju Posvećeno mome ocu

Don Aldu, umjesto cvijeća i svijeća

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Predgovor

Pripovijedanje je potreba ljudskih bića. Kroz pripovijedanje riječi često poprimaju osobitu važnost. Onda kad su natopljene patnjom. Onda kad su nabijene sjećanjem. Onda kad uspijevaju izraziti svu snagu pripovjednoga tkanja, sposobne da zanesu čitača, povuku ga sa sobom. Kad mu predočavaju istinitost onoga o čemu govore. I kad je ta građa – građa naše Povijesti, jedne Povijesti sadašnje i strašne, već bivše premda je još živa jer u svom postojanju, osim pukog pripovijedanja, oslobađa etičku dužnost, i tada više no ikad zahtjev o kome sam maločas govorio nalazi svoj najdublji smisao. O tome sam razmišljao listajući ove stranice koje je napisao Paolo Mirti, stranice koje zaista pripovijedaju, kroz doživljaje skupine ljudi, ne samo povijest jednoga grada, Asiza, nego povijest jedne nade, jedne želje koja danas više no ikad ujedinjuje sve osobe koje cijene čovjeka, zaštitu njegova dostojanstva, slobodno izražavanje vjere i ideja kao temelj koji čovjeku ponajprije služi za život u miru. Povijest koju priča Mirti, ona je Povijest za koju želimo da se ponavlja iznova svakoga dana tako dugo dok njena etička i ljudska snaga svojim ponavljanjem ne smrvi tupost svakoga fundamentalizma, besmislenost svake diktature, tamu svakoga mračnjaštva, da bi se oslobodila 9

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

radost dijaloga među ljudima, ljepota svake različitosti, osjećaj uvažavanja i prepoznavanja koje postoji u čežnji za životom u miru, u poštovanju, u pobratimstvu. Ovaj je duh, onkraj svake različitosti, zbiljski duh svakoga istinskoga vjerovanja. Paolo Mirti ne pripovijeda nam samo to kako je Asiz bio sposoban prigrliti poruku ljubavi svoga sugrađanina Franje, nego nam poklanja nadu jer ako se to moglo zbiti tada, još je moguće da želja za „stvaranjem“ po neporecivome načelu etike ljudskosti, neće ostati tek pusta tlapnja, nego će se uzbiljiti u djelima, odlukama, politici koja napokon može prevagnuti nad zatvorenošću uma tako da se okrutnost prevlada otvorenošću duhu i uzorima. Walter Veltroni

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Predgovor hrvatskom izdanju Nova međunarodna izbjeglička kriza traje već više od desetak godina i postaje posvemašnji europski problem, iako je u počecima zahvaćala ponajprije Italiju. Na Lampeduzu su, naime, nastojali doploviti svi oni koji su tražili novo kopno u zamjenu za napuštene domove. Ako se sagleda koliko ih je našlo smrt umjesto sreće, a egzodusu se ne nazire kraj, valja se zapitati postoji li neki drugi način rješavanja problema. Paolo Mirti ponudio je na razmatranje asiški model: PAX - obostrano poštovanje, razumijevanje i prihvaćanje. Predgovor talijanskom izdanju napisao je Walter Veltroni, pisac, novinar, režiser, gradonačelnik Rima 2001.2009. i kandidat za predsjednika države; ne zato što je upravo on autor koji je vjerojatno napisao najviše predgovora, nego stoga jer je i sam na svoj način dio lanca spašavanja. Njegova je majka, naime, Ivanka Kotnik, kći Cirila Kotnika, predstavnika Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu u jeku Drugoga Svjetskog Rata, koji se osobno znatno zalagao u spašavanju ugroženih Židova. U Mirtijevu djelu prepoznao je ključnu poruku nade “jer ako se to moglo zbiti tada, još je moguće da želja za “stvaranjem” po neporecivome načelu etike ljudskosti, neće ostati tek pusta tlapnja”.

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

Židovi su jedan od onih naroda koji najvećim dijelom žive izvan domovine, raseljeni po mnogim zemljama svijeta. Svakako, oni su narod koji je najčešće doživljavao progonstva i protjerivanja. Ovo nas djelo vodi u jednu oazu spasa. To je razdoblje novije povijesti o kome zasigurno znamo premalo. Italija poslije kapitulacije 1943. godine, podijeljena je na dvije zone: južnu, koju tegobno oslobađaju saveznici i sjevernu, koju okupiraju Nijemci, provodeći svoju politiku, uključujući i rasne zakone. Oluja koja se nesmiljeno nadvila nad Židove, potaknula je mnoge plemenite ljude na neposluh vlastima. Ako već nisu mogli zaustaviti zlo, mogli su barem ublažiti štetu. Koliko je to znalo biti opasno, svjedoče mnogi primjeri poput mladoga župnika u Fianu (Lucca), Alda Mei, strijeljanog 4. kolovoza 1944. jer je dao zaklon židovskom mladiću. Malo je poznato da su se katolici organizirano uključili u spašavanje upravo po odredbi Pia XII., kome se u raznim prigodama s raznih strana spočitavala nedopustiva suzdržanost spram fašističkoga i nacističkoga režima. Paolo Mirti, asiški novinar i povjesničar, odlučio je ispričati istinita događanja iz ovih sumornih vremena i sačuvati uspomenu na djelovanje tada tajne Družbe badema – družbe za spašavanje onih Židova koji su se pred prijetnjom deportiranja utekli u grad svetoga Franje. Iako je rođen poslije ovih zbivanja, zahvaljujući mnogim razgovorima, pismima i arhivskim bilješkama, zorno prikazuje tjeskobne tijekove povijesti pod plaštem uobičajene svakodnevice hodočasničkog gradića. Asiz je u to vrijeme imao više izbjeglica i hodočasnika nego stanovnika. Osobama koje pripadaju krugu aktivista, autor je zadržao stvarna imena. Na čelu akcije djeluju gradona12

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

čelnik Arnaldo Fortini, pjesnik, povjesničar, poklonik svetoga Franje; te karizmatska osoba i biskup Giuseppe Placido Nicolini, benediktinac asketskoga načina života. Don Aldo Brunacci, tada mladi kanonik, zauvijek pamti „popodne onoga četvrtka pod kraj rujna 1943. kad mu je biskup Nicolini u najvećoj tajnosti priopćio odredbe primljene izravno od Tajništva pape Pia XII. kojima ih poziva na pružanje pomoći prognanim Židovima“. Pokret se ubrzo razmahao jer je trebalo mnogo ruku, srca i hrabrosti da se taj smioni plan prenese u život. Izvrstan poznavatelj asiške okolice, franjevački div Rufino Niccacci, potom tiskar Luigi Brizi, komunist, kao i sestre iz klauzure mnogih samostana spleli su neproziran pokrov za rijeku židovskih izbjeglica utopljenu u mnoštvo ljudi pristiglih s juga zemlje jer su u bombardiranjima izgubili i domove i imovinu. Slika nikako ne bi bila potpuna bez prikazivanja treće strane, njemačke vojske na čelu koje je dalekovidan, plemenit gospodin i ljubitelj umjetnosti – Asižani ga jednostavno i danas zovu Muller. Vještim utjecajem kod nadređenih uspio je sačuvati grad od razornih napada, a ne uvijek dostatno skrivene Židove od slanja u koncentracijske logore. Nekoliko godina poslije vratio se u Grad, dočekan prijateljski, srdačno, oduševljeno. Prvo djelo u talijanskoj književnosti s temom Holokausta, autobiografski je roman Zar je to čovjek, autora Prima Levija. Tiskano je u Torinu kod neznatnoga izdavača La Silva jer su ga “veliki” odbijali – ta ljudi su jedva dočekali da su se odmakli od strahota, kome je sad do obnavljanja sjećanja? Roman je, međutim, postao hit, čak simbol i pokrenuo lavinu djela na temu židovskih stradanja. Tek pola stoljeća kasnije, pojavila su se djela s temom 13

dobra koje su progonjeni Židovi doživjeli. Družba badema ugledala je svjetlo dana 2007., izdavač je La Giuntina iz Firence, specijalizirana za izdavanje djela židovske tematike, pod ravnanjem Daniela Vogelmanna. Književno djelo predano javnosti, uvijek je podložno kritici. Jedna od sudionica ove epopeje, Mirjam Viterbi Ben Horin, nezadovoljna Mirtijevim prikazom, uvjerena da se povijest ne može romansirati, i sama se latila pera ispričavši događaje kako ih je tada vidjela – očima desetogodišnje djevojčice. Možemo tek reći da je i njeno djelo još jedan snop svjetla kako bi se obrazložio izbor Yad Vashema po kome su biskup Nicolini, fra Rufino, tiskar Brizi i Don Aldo Brunacci proglašeni Pravednicima među narodima. Tko je ikad vidio osmjeh Don Alda, taj ga ne zaboravlja. Vedar, pristupačan i blag, kome može pasti na pamet da mu je pištolj bio prislonjen o vrat u mučnom policijskom ispitivanju i da je 1944. izagnan iz rodnoga, voljenoga Asiza i Italije radi sumnje u nedopuštenu aktivnost. Da bi netko mogao postati Pravednik među narodima, važno je ispuniti određene uvjete: onaj tko pomaže mora znati da je proganjana osoba Židov, mora prihvatiti opasnost i po cijenu života te pomoć koju pruža ne smije biti motivirana nikakvom materijalnom nadoknadom. Upravo su to vrline asiške Družbe badema. Mirti je uspio splesti dirljivo i uzbudljivo svjedočanstvo o suživotu dviju zajednica u kome nije bilo nikakvih prikrivenih namjera, nikakvog navođenja na obraćenje. U franjevačkom duhu, izbjegli su upoznali Isusa kao „židovskoga manjeg brata“. Stoga se poslije rata nisu skanjivali svjedočiti o veličini onih koji su ih prigrlili u svoje klauzure i u svoje duše.

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Pred nama je poema hrabrosti, iskazanoj kroz građanski neposluh, dok bi opsluživanje zakona bilo tragičan kukavičluk. Iako nigdje nije izravno izrečena, poruka je neprestano prisutna: pravo mjesto odluke jest savjest. Budući da je, vezano uz doba progona Židova za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, i Crkva u Hrvata, tada na čelu s nadbiskupom Stepincem, prošla mnoga žučna osporavanja, ovo nam djelo može biti poticaj da se smjelije istraži i predstavi naša stvarnost. Kako je u uvodu istaknuo Walter Veltroni, to zaista budi nadu jer ako je bilo moguće tada, moguće je i sada založiti život i iskazati ljubav prema ugroženima, ma koliko opasno i teško bilo. Ančica Ivanjek

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Godine 1974., tijekom restauratorskih radova na jednoj kući u ulici Montecavallo u gornjem dijelu Asiza, izišla je na vidjelo jedna židovska pergamena nastala u 14. stoljeću. Dokument se sastojao od crteža u boji na kome su prikazani prizori iz srednjovjekovnoga života. Mnogi su se pitali o značenju ovoga otkrića, dovodeći ga u vezu s povijesnim zbivanjima za osnivanja židovske zajednice u gradu Asizu. No, vlasnici zgrade priklonili su se zamisli da isprava zapravo predstavlja neku vrstu tajne karte koja bi mogla dovesti do blaga nepoznatoga bankara koji je živio u srednjovjekovnom Asizu. Stručna istraživanja teksta pokazala su, međutim, da se radi tek o staroj liturgijskoj pergameni koja sadrži psalam 117,1 na kojoj je neki vlasnik kuće, ne osvrćući se na religiozno značenje dokumenta, našao za shodno prikazati crtež općine. Ipak je neizvjesnost ostala. Sadašnji vlasnici kuće još uvijek su uvjereni da je slika u stvari tajni rukopis koji vodi do bajoslovne sreće. I valjda su baš oni u pravu.

Hvalite Jahvu svi puci ili Zahvaljujte Jahvi jer je dobar

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

Možda je to zaista karta koja onoga tko slijedi upute, može dovesti do viših saznanja, kao što je to bilo moguće pomoću onih ilustracija s drevnih kabalističkih rukopisa. Neka vrsta šifriranoga priručnika koji je, šest stoljeća kasnije, skupini žena i muževa židovske vjere, koji su ga ispravno tumačili i slijedili, omogućio dolazak u Asiz, čime su uspjeli spasiti vlastite živote.

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Mnogo kasnije, razmišljajući o danima u Asizu, Lea se čudila kako jedna tako snažna i veličanstvena priča, poput onih biblijskih pripovijesti, nije imala uvod jednako snažan. Priželjkivala je jedan od onih incipita koji odmah stvaraju jasnoću, skrivenu u tajnom spletu znakova i simbola, dubok smisao po kome se sami od sebe razvijaju događaji vrijedni pamćenja. No naprotiv, postojala je praznina koju su vlasti nijekale, trivijalne bijahu okolnosti koje su dovele do susreta Asiza i obitelji Elia Vetrellija, Židova iz Padove, jednoga od tolikih docenata pogođenih odredbom fašista o istjerivanju nastavnika „židovske rase“ s javnih talijanskih škola. Ipak, kako su godine prolazile, Lea je stvorila teoriju po kojoj je ta početna nepravda, iz koje je potekla njena priča, bila sve drugo samo ne beznačajna i koja je, naprotiv, odlično označavala raspad slobode u svakidašnjem načinu života, žrtve čega su Židovi postali i u Italiji. Ljudi poput njega tih dana više nisu mogli biti redovni profesori na nijednom sveučilištu, ni javnom ni privatnome. Židov se više nije mogao baviti umjetničkom fotografijom ili trgovati knjigama; nije mogao prodavati proizvode za djecu ili tiskanice; bilo mu je zabranjeno posjedovati dozvolu ribiča amatera ili rukovoditi javnim 19

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

radovima; nije mu bilo dopušteno obraćati se javnosti u nacionalnom tisku niti objavljivati osmrtnice; nije smio držati radio aparat i nije mogao biti član udruga. Bila mu je zapriječena mogućnost baviti se pa ma i najsitnijim hobijem ili provoditi najnedužnije aktivnosti. Židovskoj obitelji nije preostala ni mogućnost slobodnog izbora vlastitog odmora. Uskraćeni su im i tako jednostavni običaji kao što je sjesti za stol, popiti kavu i, uz malo rasprave, izabrati na kojem će djeliću mora ili komadiću kopna provesti praznike. Toga su ljeta 1943., na primjer, supružnici Elia i Giulia Vetrelli sa sedamnaestogodišnjom kćerkom Leom i desetogodišnjom Natalijom željeli otići na odmor u Valsuganu, ali im fašistička policija, kojoj su svi Židovi obvezno, zbog predostrožnosti, morali prijaviti izabrani cilj putovanja, nije izdala odobrenje. „Mjesto je preblizu granice“, bilo je službeno opravdanje odbijenice. Tako su Vetrellijevi, prihvativši nametnutu zabranu, odlučili otići u Porretta Terme, u Emilijskim Apeninima. Poslije 8. rujna, stanje je za njih postajalo svakim danom sve opasnije, s Nijemcima koji su temeljito pročešljavali područje i s prijetnjom slanja u koncentracijski logor, što je postajalo sve izvjesnije. Onima koje bi zatekli u skrivanju ili pomaganju Židovima, prijetile su najstrože kazne. Stoga je vlasnik hotela u kome su odsjeli Vetrellijevi, pristaša federalizma, stroga izgleda i hrapava glasa, objasnio da im se više ne usudi pružati gostoprimstvo. Ipak im je predložio da će ih pravovremeno smjestiti u nekakvo planinsko sklonište gdje je, da bi mogao izbjeći kontroli, u međuvremenu organizirao neku privatnu kliniku.

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Profesor je to prihvatio i sa svojom se obitelji smjestio u ovome skromnom zdanju bez ikakvoga grijanja. Poslije večere, na ulazu u sklonište, još uvijek smatrano odjeljkom hotela, gosti, najvećim dijelom potajni Židovi, zabavljali su se razgovorom. Bio je to najljepši i najneizvjesniji trenutak. Lea je uspoređivala izmjenjivanje more i nade koje je cjepkalo njihove neizvjesne dane s isprekidanim bljeskanjem krijesnica koje je kao djevojčica hvatala noću na mletačkim poljanama. Čak i njihova vlastita tijela, koja su na trenutke izgledala uronjena u tmine nepomičnog i tupog bola, u sljedećem bi času uspijevala skupiti jakost, pretvarajući je, ako i ne baš u svjetlo, a ono barem u sićušne i nesigurne plamenčiće nade. U tim povečerjima u skloništu izgledalo je da na trenutke tama ostavlja mjesta toplini priopćenih riječi kojima se nastojalo razmijeniti obavijesti, zamišljala se nova i sigurnija skloništa, ovladavalo se strategijama za bijeg pred Nijemcima. Bijaše upravo jedna takva večer kad je profesor nenamjerno čuo razgovor dvojice gospode, po svoj prilici Židova, koji su sjedili za obližnjim stolom. „Što se mene tiče“, kazivao je prvi svečanim tonom, „znao bih kamo se može skriti bez pogibelji. Išao bih pravo u Asiz. Kažu da je tamo gradski načelnik sui generis, neki pisac zanesen svetim Franjom, jedna zaista dobra osoba. A osim toga, Asiz je izvan opasnih putova.“ Prije progona, profesor Elia bio je docent kemije na Sveučilištu u Padovi, član jedine postojeće katedre za kemiju fotografije u Italiji. Glavno područje njegova istraživanja bile su ultraljubičaste zrake, pomoću kojih

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

se moglo fotografirati čak i u magli. Očito se radilo o području značajnom za ratovanje, budući da mu je ubrzo po otpustu, iz talijanskoga Zrakoplovstva stigla obavijest (ta ponuda nije bila tek formalna) da može nastaviti istraživanja bez kršenja propisa antisemitskoga zakonodavstva. Profesor je s gnušanjem odbio ponudu: „Taj napola prikriveni rasizam“, rogoborio je, „vrijeđa me više od izravnog.“ Možda mu je upravo njegov studij podavao osjećaj da se kreće u ispravnom smjeru čak i kad mu je pravac bio zamračen i nevidljiv kao nebo uronjeno u magle. U njegovoj se ćudi znanstvena temeljitost čudesno stapala sa skoro pa pogibeljnom naglošću. Stoga je, čuvši razgovor dvojice susjeda za stolom u Porretta Termama, smjesta odlučio slijediti blagi odjek tih riječi kao da bi bile plod tko zna kakovoga dubokoga premišljanja ili složenoga razglabanja. Tako je odmah priopćio obitelji svoju odluku o putovanju u Asiz.

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

Obitelj Vetrelli stigla je u grad svetoga Franje negdje u drugoj polovici listopada 1943. Ušli su na Vrata Svetoga Petra, nastojeći stopiti se s prolaznicima što je moguće neprimjetnije i tiše. Sav njihov napor odmah se pokazao uzaludnim. Negdje pored hotela Giotto, u blizini fontane Marcella, jedan stari profesorov školski drug, Giorgio Paladini, dospjevši u Asiz po tko zna kakvome mračnom proviđenju, stao je preda nj gotovo poskakujući od veselja. Profesor se hitro razišao sa starim prijateljem, otkrivši nedovoljno objašnjenu žurbu i slabo prihvatljiv cilj, prije no što se s obitelji smjestio u malom hotelu Sole u neposrednoj blizini bazilike svete Klare. Kad se na nekoliko sati nauživao mira u novome smještaju, profesor je za idući dan isplanirao posjet gradonačelniku Fortiniju. U biti je upravo on bio taj čiju je karizmatičnu pojavu, što su je navijestila dvojica neznanaca, slijedio odlučivši premjestiti se u Asiz. I nije preostalo drugo nego utvrditi je li povjerenje bilo opravdano. I nije bilo ni minute za gubljenje jer se s njihovim pravim ispravama nisu mogli dugo skrivati pred njemačkim patrolama kojih je i u Asizu bilo mnogo. Valjalo je snaći se što je moguće prije. Arnaldo Fortini bijaše istaknuta osobnost na području kulture i politike, i to ne samo u zavičaju. Pisac, pravnik i

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

čovjek od zakona, novinar i sjajan govornik, životopisac svetoga Franje i javni upravitelj. Bijaše izabran za zastupnika, a potom za gradonačelnika na prijedlog vlasti. Birala ga je i fašistička uprava, više iz sklonosti i poštovanja prema njegovoj slavi, nego zbog njegove odanosti režimu. Bio je ponajprije jedan od najvećih promicatelja slave svetoga Franje. Čak štoviše, kulturna događanja (1926.) prigodom obilježavanja sedamstogodišnjice smrti svetoga Franje (gdje se Fortini osobito istakao kao predsjednik Međunarodnoga vjerskog i civilnog odbora), vrednovala su se kao njegova osobna zasluga. Čak 72 naroda diljem svijeta združila su se s Asizom u nekoj vrsti duhovnoga pobratimstva. Samo jednu stvar nije uspio ostvariti i to ne svojom krivnjom. Njegovao je san da će u San Damianu prirediti „Pjesmu Suncu“, prema jednoj molitvi Gabriela D’Annunzia. Postao je dobar prijatelj velikoga pjesnika i povremeno su ga pozivali u Vittoriale na one neobične veselice, na kojima je svakome gostu dodijeljeno danuncijevsko ime i latinsko geslo kojim se označavala njegova osobnost. Njega je dopao naslov Arnalda od Subasia i tanjur s urezanim natpisom „Nihil mihi domine“. Čak i prepreka, naizgled nesavladiva, zasnovana na izrazito osjećajnom karakteru danuncijevske poezije, izgledala je savladiva glasom koji se sve više širio i koji je predskazivao skorašnje obraćenje Proroka. No stvari su se zakomplicirale i zbog skandala koji je nastao kad je Ida Rubinstein u Scali interpretitala „Mučeništvo Svetoga Sebastijana“; crkvena je vlast zabranila vjernicima pohoditi ovu predstavu. Naposljetku je mo-

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

gućnost da se postavi D’Annunzia u prostoru za vjerske i svjetovne svečanosti propala i Fortini se s time morao pomiriti. D’Annunzio nije zaboravio bratu Arnaldu ovu nesmotrenost i kad ga je Gradonačelnik pozvao da predvodi proslavu obljetnice, odgovorio je telegramom tajanstvena stila: „Budi mi blag! Moj Sveti Franjo nije isti ko u sviju. Ostavljam svoje cvijeće na grani i ne pijem ako to nije voda s moga skrivenog izvora. Grlim te! Gabriele D’Annunzio“. Poslije 25. srpnja 1943. i nadolazećega pada fašističkoga režima, Fortini je dao ostavku na mjesto gradonačelnika te je prefektura odlučila privremeno imenovati vladinog povjerenika. Poslije 8. rujna, pozvali su ga da se vrati zadaći koju je obnašao više od 20 godina. No sad se stanje, po dolasku njemačkih osvajačkih trupa, bitno izmijenilo. Nije više bilo mogućnosti za ulogu pažljivoga tkalca, što je Fortini uvijek obnašao, više nije bilo prostora za osobne pothvate na dobrobit građana. Ono što mu se nudilo, bilo je tek pokriće za tuđe odluke. Činovnički posao i ništa drugo. Stoga je odlučio odstupiti. Uostalom, žestoko protivljenje monarhiji nove vlade iz Salòa, jednom čovjeku poput njega blisko vezanome uz vladarsku kuću Savoia, prouzročilo je duboke ozljede. I tako je, pošto je 20. listopada 1943. zadnji put stavio svoj potpis u Registar odluka gradonačelnika Asiza (šaljući istovremeno iz pokrajinskoga poglavarstva u javne urede okružnicu kojom ih poziva, kakve li ironije!, na uklanjanje slika Badoglia i Viktora Emanuela III.), Fortini je zapovjedniku Provincije Perugia ponudio ostavku na neodređeno vrijeme, zbog zdravstvenih razloga.

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

Da bi stigao do gradonačenikove vile, smještene iza dugačkoga drvoreda čempresa, Elia Vetrelli lagano je prošao uspon Santa Maria delle Rose, urešen malim vrtovima okruženim suhozidom oko starinskih kuća. Kad je stigao u kuću, Fortini ga je srdačno primio u radnoj sobi krcatoj knjigama svih vrsta, zakonicima, rijetkim rukopisima i zbirkama poezije. Poslije uobičajenoga predstavljanja, pažnju profesora Vetrellija privukla je fotografija na kojoj je Fortini bio zajedno s Viktorom Emanuelom III. Savojskim. “Uslikana je 1930. za svečanosti vjenčanja koju su u Asizu slavili Giovanna Savojska i Boris Bugarski“, objasnio je Arnaldo. Pripovijedao je svom gostu kako je uspio steći naklonost i prijateljstvo kraljevske obitelji poslije jednoga kratkoga posjeta princeze Giovanne Asizu, kad ju je on kao vodič proveo kroz najznamenitije kutke svoga zavičaja. Savoje su uvijek cijenili Grad, do te mjere da su ga izabrali za pozornicu Giovanninoga vjenčanja. „Znate, profesore, – uzdisao je gradonačelnik, – ne znam je li to dobro ili loše, ali opazio sam da jedan ovakav događaj poput kraljevskoga vjenčanja, može privući neusporedivo više pozornosti nego stotine sastanaka, ili serije izložbi ili tisuće knjiga krcatih citatima.“ Potom je bio red na Eliji da ispripovijedi vlastitu prošlost i prikaže teškoće u kojima se nalazi. Fortini ga je pažljivo slušao. Bio je obdaren onom posebnom pažljivošću koja proizlazi iz iskustva proživljene muke. Uostalom, često je u životu osjetio patnju, još odonda kad je kao malen izgubio roditelje i dospio u sirotište. K tome je došlo i vojničko iskustvo iz Prvoga Svjetskoga Rata, koji je Fortini prvo proveo kao činovnik

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

kod Bersaglierija u ratnoj zoni te poslije kao branitelj u Vojnome vijeću, što ga je dovelo u okolnosti pune jada i nevolje. Bio je dodijeljen Vojnome vijeću V. korpusa u Tiene. Ta ratna vijeća bila su vrlo blizu fronte pa su suci dosuđivali stroge kazne čim bi se moglo samo naslutiti bilo kakav potez nalik pokušaju dezertiranja. Tužni prizori ofucane mase vojnika izišlih iz rovova punih mirisa smrti, dugi redovi polupismenih, prepuštenih samima sebi pod teretom mučnih događanja koja su im se stalno vraćala u sjećanje. Bilo je svega. Padavičar optužen za kukavičluk jer je imao krizu za vrijeme napada, četiri mletačka vojnika optužena za pljačku jer da su ukrali četiri boce vina u austrijskom dvorcu za vrijeme ofenzive; psihički poremećen momak koji je imao opsesiju skupljanja svakoga papirića na koji bi naišao, okrivljen za špijunažu jer je čuvao skicu lapisa, bez ikakva vojnoga značenja, upravo besmislene sitnice. U očima Elia Vetrellija, Fortini je otkrio isti bolan i preneražen izraz kao kod vojnika u očekivanju osude, strepeći poput stada razvrstanog u slami ratne štale. I zbog toga mu je obećao pomoć. Da bi ga osokolio, Fortini je pripovijedao profesoru kako su tijekom stoljeća odnosi između stanovnika Asiza i židovske zajednice bili jasni i srdačni. Bilo je to u četrnaestom stoljeću kad su prispjeli prvi židovski posuđivači. Grad je upravo proživljavao duboke promjene. Novi poduhvati tražili su sve više novca u opticaju i upravo su stoga židovski bankari došli u pravi čas, korisni i dragocjeni.

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

U drugoj polovici četrnaestoga stoljeća, židovska zajednica brojila je oko stotinu članova. Židove se gledalo kao i sve ostale građane. Nisu bili primorani živjeti u getima ili četvrtima određenima samo za njih. Naprotiv, stanovali su oko najznačajnijih gradskih vrata: Vrata Svete Klare, Vrata Perlici, Vrata Svetoga Jakova, Vrata Svetoga Franje. Dvije su se zajednice stopile do te mjere da 1348. godine, kad je grad bio pogođen jakim naletom kuge pa time i karantenom, nijedan Asižanin nije okrivljavao Židove za trovanje bunara kao što se događalo u mnogim drugim krajevima ili nekim europskim državama.2 Jedna od najosebujnijih značajki ovoga sjajnoga odnosa može se prepoznati u činjenici da židovske obitelji nisu pripadale samo klasi bankara i liječnika. Bilo je mnogo najraznovrsnijih zanatlija koji su s Asižanima imali najsrdačnije svakidašnje veze. Uvidom u Franjevačke arhive, može se naići na Gabriela kovača, Dattila tapetara, Aleuccija kočijaša. “Vidite, dragi profesore, – osvrnuo se Fortini, – ovo je jedan od simbola ove sretne zajednice. Zove se Mercantie Amandolarum. Poznato je iz tih godina prema Židovu Manuellu di Leone i jednom kršćaninu. Bilo je to udruženje za trgovinu bademima na Piazzi del Comune, u kome su dvojica osnivača postavila gospodarske uvjete u potpunoj ravnopravnosti. To je jedan detalj koji po meni ima duboke korijene jer se ne odlučuje ostvariti neki pothvat s nekim u koga se nema potpuno povjerenje. Nažalost, Družba badema ubrzo je raspuštena, a s njom je u drugoj polovici 15. stoljeća zga2 U ovo vrijeme Papa Klement VI. (1342.-1352.), u dvije bule zabranjuje nasilje nad Židovima. (Nap. prev.)

Kako je Asiz spašavao svoje Židove

snuo i međuvjerski suživot u Asizu, kao posljedica oštrih riječi propovjednika poput Fortunata Coppolija iz Perugie i Bernardina iz Feltrea.“ Pošto se rado upustio u ljubazan razgovor, Fortini je Vetrelliju obećao zaštitu i podršku. Pozvao ga je da se pritaji, otkrivajući mu da u gradu sigurno postoje osobe koje će jamačno pomoći njemu i obitelji, na čelu s biskupom Nicolinijem, za kojega mu je preporučio da ga čim prije posjeti. Idućeg dana, profesor je bolje shvatio gradonačelnikove riječi. Na Piazzi del Comune, međutim, sreo je Sergia Morpurga, židovskog trgovca kojeg je poznavao iz Padove. Susrevši se na ulici, njih dvojica su razmijenili tajni mig umjesto pozdrava koji bi bio preopasan. Vetrelli ga je pustio da ode, primjećujući krajičkom oka da je otišao u smjeru bazilike Svete Klare. Potom se i on lagano, no odlučno zaputio za njim, sustigavši ga negdje uz Borgo Aretino. Približio mu se, naoko tražeći obavijest gdje se nalazi izvjesna ulica. Kad je bio siguran da ih nitko ne motri, Vetrelli je otpočeo ispitivati Morpurga tihim glasom, no vidljivo uzbuđen. „Što radiš tu, Morpurgo?“ „Isto ko i ti, profesore, nastojim preživjeti.“ „Gdje si se smjestio?“ „U gostinjskoj sobi jednog samostana. Jasno, pribavili su mi lažne isprave.“ „Tko ti ih je dao?“ „Moraš potražiti biskupa Nicolinija“, kratko je odrezao Morpurgo. „Sad je bolje da odemo, da nas ne opaze. Dobra kob, profesore.“

Paolo mirti • DRUŽBA BADEMA

Bilješka o piscu

Paolo Mirti, rođeni Asižanin, diplomirao je novinarstvo i doktorirao pravo. Surađuje s mnogim časopisima i piše kazališna dramska djela. Izdao je roman Družba badema: kako je Asiz spašavao svoje Židove i vodič Skroviti Asiz, šetnja gradom svetoga Franje. Od rane je mladosti zaljubljenik u asišku povijest i baštinu. Bio je gradonačelnik Senigallije, a danas je ravnatelj ureda za kulturu, informacije i turizam. Budući da je sin Don Aldove sestre, od malena je imao prigodu često boraviti u ujakovoj knjižari Fonteviva, gdje se sretao s osobama vrlo različitih zanimanja, opredjeljenja i nazora. Tu se upoznao s članovima Družbe badema i sa Židovima, za progona sklonjenima u Asiz, koji se radosno i zahvalno vraćaju Gradu zakloništu.

152

i Židovi sklonjeni u Asiz nikad nećemo zaboraviti ono što je učinjeno za naše spašavanje. Jer, u progonu koji je uništio šest milijuna Židova, u Asizu nitko od nas nije bio povrijeđen".

Ovako je Emilio Viterbi, docent sa Sveučilišta u Padovi, ispripovijedao svoje iskustvo židovskoga zaklona u Asizu. Poput njega, mnogi su Zidovi stigli od početka jeseni 1943., u potrazi za utočištem, u Asiz, nastojeći se stopiti sa stotinama izbjeglica koje su pristizale u grad svetoga Franje. Tako je u gradu nastalo pravo tajno udruženje za pomoć Židovima, koje je predvodio biskup Giusepe Placido Nicolini i mladi svećenik Don Aldo Brunacci, a u kojoj su sudjelovali i otac Rufino Niccacci, gvardijan u Sv. Damjanu, čuvar svetišta u Samostanu otac Michele Todde i asiški tiskar Luigi Brizi skupa sa sinom Trentom. Najbolja skrovišta, a ujedno i najsigurnija, bili su samostani ženskih zatvorenih redova. Knjiga nam pripovijeda, na temelju svjedočanstava i neobjavljenih dokumenata, priču o izvrsnom junaštvu čitavoga grada, u kojoj autor nastoji spojiti povijesnu rekonstrukciju s tecn1m romans1ranJem. Kanonik Don Aldo Brunacci, čije je pripovijedanje bilo izvor najznačajnijih podataka za ovu knjigu, primio je od predsjednika Ciampija odličje Cavaliere di Gran Croce za djelo spašavanja Zidova sklonjenih u Asiz. Naslov djela, Družba badema, veže se uz "Societas amandolarom", potvrđenu u Asizu, koja je početkom četrnaestog stoljeća djelovala na Piazzi del Comune, a kojom su zajednički upravljali jedan Zidov i jedan katolik. Upravo je to udruženje uzeto kao simbol sretnoga suživota između dviju zajednica, što je bilo značajka asiške povijesti u najmračnijem trenutku dvadesetoga stoljeća. v

•

aolo Mirti, 45 godina, po zanimanju javni službenik, novinar i kazališni pisac, surađuje u raznim dnevnim novinama i časopi sima. Oduvijek se zanima za povijest Asiza, grada u kome je opsluživao dužnost povjerenika za kulturu.

978-953-241-557-5

9 789532 415575 www.glas-koncila.hr

60 kn