Časopis Bukmarker - broj 26

Page 1

POKLON PRIMERAK | JanuaR 2023. | BROJ 26 TI ZNAŠ VIŠE BIBLIOTEKA POZNATIH U FOKUSU INTERVJUI KOLUMNA EKSKLUZIVNO IZ PRVE RUKE KNJIŽEVNA KRITIKA
Saznajte više o Haier proizvodima na www haier-europe com

SADRŽAJ

■ U FOKUSU: Strelac

■ INTERVJU: Vladimir Kecmanović

■ TEMA: Dvostruki dobitnik Pulicerove nagrade Kolson Vajthed

■ KNJIŽEVNA KRITIKA: Ponoć u vrtu dobra i zla

■ INTERVJU: Ante Tomić

■ KOLUMNA EKSKLUZIVNO: Dejan Tiago-Stanković

■ TEMA: Uvek je pravo vreme za klasike

■ IZ PERA LJUBICE ARSIĆ: Grad kao Alis

■ TAJNE PISACA: Vladimir Kopicl

■ NOVO U LAGUNI I 3 PITANJA ZA… Mirjanu Novaković

■ INTERVJU: Paolo Konjeti

■ BIBLIOTEKA POZNATIH: Lazar Ristovski

■ KOLUMNA TRI RAJKE: Srećna Nova godina

■ LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB: Skriveno carstvo

■ INTERVJU: Milica Živadinović

■ KNJIŽEVNA KRITIKA: Osetljivi titan

■ IZ PRVE RUKE: Civilizovani do bola i Putovanje čovečanstva

■ DELFI GIFT

■ DELFI KUTAK: Tajna napuštenog vrta

■ #BUKMARKER: Poput daha

■ ZAVRŠNA REČ: Vaš knjižar – Delfi knjižara „Miloš Crnjanski“, Beograd

Verujemo da vam je, baš kao i nama, knjiga bila najbolji prijatelj i lek za dušu protekle godine, i da će to biti i u 2023. godini.

5

| Za izdavača / Dejan Papić

| Direktor marketinga / Ana Spasojević

| Redakcija

Glavni i odgovorni urednik / Maja Šarić

Zamenik glavnog i odgovornog urednika / Iva Burazor

Grafički dizajner / Dejana Vranješ

Saradnici:

Vuk Lazarević, Srđan Krstić, Dunja Lozuk, Ivana Veselinović, Nevena Milojević, Tanja Vučković, Janja Stjepanović, Mina Kebin, Marija Mirković, Vladana Valčić

Lektura i korektura / Saša Bošković

| Telefoni redakcije: 011/7155-080, 011/7155-055

| Imejl-adresa redakcije: redakcija@bukmarker.rs

| Naslovna strana / Deposit Photos

Štampa / Rotografika, Subotica

U ovom prazničnom izdanju potrudili smo se da na pravi način ispratimo staru i dočekamo novu godinu – ekskluzivnim pričama iz sveta književnosti, a u tome su nam, kao i dosad, pomogli naši pisci, urednici, književni kritičari, prevodioci, bukstagrameri.

Januarski broj krase intervjui sa domaćim, regionalnim i stranim piscima. Razgovarali smo sa Vladimirom Kecmanovićem, Antom Tomićem, Paolom Konjetijem, a istražili smo za vas i priču o stvaralaštvu dvostrukog dobitnika Pulicerove nagrade Kolsona Vajtheda.

Lagunin hit pisac Dejan Tiago-Stanković napisao je odličnu kolumnu o ruskim piscima, kojom je i zvanično postao deo redakcije Bukmarkera, pa ćete iz broja u broj čitati njegove izvrsne tekstove, koji će se, naravno, uvek ticati književnosti.

Glumac, reditelj, producent, ali i pisac, ili kako voli da kaže pripovedač, Lazar Ristovski otkrio nam je da je jedna priča iz njegove zbirke Ulična akademija prevedena na francuski jezik. Iskoristili smo priliku da Lazaru postavimo brojna druga pitanja o knjigama i čitanju.

Ispraćanje stare godine pravo je vreme za podsećanje na klasike neprolazne vrednosti ili upoznavanje sa onima koje još niste imali prilike da pročitate, pa smo se potrudili da vam kroz tekst „Uvek je pravo vreme za klasike“ olakšamo izbor za čitanje.

Tu su i sve naše stalne rubrike u kojima ćete naći izvanredne prikaze knjiga, pa ostaje da vam poželimo srećne praznike i da iskoristimo priliku da vas pozovemo da zajedno sa nama uživate u čitanju i u 2023. godini!

ZA SVAKOG PO NEŠTO POD JELKOM!

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Narodna biblioteka Srbije, Beograd

ISSN 2738-0564 = Bukmarker

COBISS.SR-ID 24908553

Stiže Nova godina, Grupa autora Ne samo za Božić, Natali Koks Srećna Nova godina, Malin Sten

| POKLON PRIMERAK | | JANUAR 2023. | | BR. 26 |
KNJIGE O KOJIMA SE PRIČA
BUKMARKER REDAKCIJA PREPORUČUJE: 6 16 9 8 13 10 14
28 22 26 18 20 24 17 29 30 25
31
32
NOVI ULOV: Ljubav za sva vremena 33 34

MUDROST I STRAST!

Nova knjiga slavnog pisca

Paula Koelja je biser brazilske filozofske književnosti

Piše:Dunja Lozuk

Najslavniji savremeni brazilski pisac Paulo Koeljo obradovao nas je još jednim draguljem filozofske književnosti. U pitanju je još jedna bogato ilustrovana, kontemplativna parabola života pod nazivom Strelac

Upoznajemo Tecuju, drvodelju koji vodi miran i skroman život u malom zabačenom selu. Jednog dana u potragu za njim stiže mladi stranac izdaleka. Stranac nam otkriva da je Tecuja zapravo najbolji, najlegendarniji strelac u zemlji koji je inspirisao čitavu jednu generaciju i zatim nestao bez traga. Stranac izaziva Tecuju, nadajući se da će mu pokazati da je i on savladao veštinu streličarstva. Odišući tihim samopouzdanjem, Tecuja pristaje, te zajedno odlaze na odabrano mesto gde će se nadmetati. Nakon ispunjenog izazova i odlaska stranca u nepoznatom smeru, Tecuja odgovara na pitanja dečaka koji je bio svedok tog iskustva i deli s njim razloge zašto je svoje veštine i učenja držao u tajnosti.

DIMENZIJE VANVREMENSKE BAJKE

Tecuja, glavni lik ove priče, predstavlja samog autora. Paulo Koeljo je u jednom intervjuu rekao da je jedno vreme učio zanat streličarstva i o svom iskustvu napisao: „Na kraju krajeva, to je život. Učite živeći svoj život u potpunosti“.

Autor svoje učenje u knjizi počinje rečima: „Došlo je vreme, dakle, da se sretnete sa svojim lukom, svojom strelom, svojom metom i svojim putem“. On želi da vas navede da se usredsredite na velike ciljeve u životu i da pronađete način da ih postignete slušajući svoje srce i intuiciju i verujući u svoje sposobnosti.

Ovaj minimalistički narativ podeljen je između prologa i epiloga, uokvirujući tako seriju od trinaest elokventnih lekcija. Poglavlja, koja se kreću od nekoliko redova do nekoliko stranica, detaljno opisuju ispravne gestove koje početnik strelac mora da nauči da bi se istakao. Ona istražuju odnose između strelca i njegovog luka, strele i mete, kao i ko treba da prati početnika na njegovom putu ka savladavanju zanata. Koeljo prepričava ove lekcije iz ugla mentora, dajući priči dimenziju vanvremenske bajke.

U dobro poznatoj tradiciji Alhemičara Koeljo u Strelcu pruža savete za život kroz izmišljenu priču naglašavajući komponente kao što su mudrost, posvećenost i strast.■

U FOKUSU 5 U FOKUSU
„DOŠLO JE VREME, DAKLE, DA SE SRETNETE SA SVOJIM LUKOM, SVOJOM STRELOM, SVOJOM METOM I SVOJIM PUTEM.“

SVAKA TEMA ZA PISCA JE BURNA

Vladimirom

Kecmanovićem je novi roman

Vladimir Kecmanović, autor kultnih romana Top je bio vreo, Osama i Kainov ožiljak (sa Dejanom Stojiljkovićem), objavio je novi roman Kad đavoli polete. U njemu Kecmanović iznosi na svetlost licemerje današnjeg društva, koje podstiče i štiti zlo. Glavni junak ovog romana nema glas, čime je pisac iznova dokazao da je „majstor da od nenapisanog i ćutnje stvori čudo“ – kako je u recenziji za knjigu napisao njegov kolega, pisac Vladimir Tabašević.

Opišite knjigu Kad đavoli polete u manje od 25 reči.

Ovu knjigu nije moguće opisati u manje od dvadeset pet reči, treba je pročitati. Eto – pokušao sam u četrnaest.

Šta Vam je bila inspiracija za priču o zlostavljanom dečaku?

Svet koji je zasnovan na zlostavljanju, politički korektno naturanje priče o jednoj vrsti zlostavljanja kako bi se druga vrsta zlostavljanja gurnula pod tepih, a sve sa ciljem da se ljudi zlom bave parcijalno, na površan i malouman način, da im se u ruke gurne

zvečka kojom će mahati dok globalno zlostavljanje traje li traje. Svet u kojem je belo crno, a crno belo – orvelovska utopija sprovedena u delo tako dosledno da se postavlja pitanje da je li autor knjiga 1984 i Životinjska farma do te mere genijalno predvideo budućnost ili ga kreatori te budućnosti, koja je, po nevolji, naša sadašnjost, krišom prepisuju...

Jednom prilikom ste izjavili da pisci moraju da „udaraju na tabue“…

Nisam nikada izjavio tako nešto. Rekao sam da ja inspiraciju nalazim u udaranju na tabue i stereotipe, što je samo jedan od vidova posmatranja sveta iz novog ugla, čime svet postaje nov, a pisac tvorac. Pisci ne moraju da udaraju na tabue i na stereotipe, mogu da svet oneobičavaju i na drugi način, s tim što svako oneobičavanje jeste rušenje nekih tabua i stereotipa, ne nužno onih koje kao tabue i stereotipe najčešće podrazumevamo… Na te transparentne tabue i stereotipe pisci, ako žele da budu istinski pisci, nužno ne moraju da udaraju, ali bi, ako ne žele da budu loši pisci, bilo preporučljivo da im ne povlađuju. Jer u protivnom nisu tvorci, nego papa-

gaji. Nažalost, otkako je sveta i veka i do kraja sveta, većina onih koji mrče hartiju bili su, ostali i biće upravo to. Papagaji. I neka ih… Ima tu jedan komplikovaniji problem – što istinski pisci-tvorci u nekom trenutku dođu u iskušenje da podražavaju sami sebe, čime nekadašnje oneobičavanje pretvaraju u stereotip koji sami podržavaju, pa tako postaju tragičnije pojave od sopstvenih epigona. Toga se treba čuvati.

Verujem da nije bilo lako pisati knjigu o ovako burnoj temi…

Nije lako pisati knjigu ni o jednoj temi. Ili, poetski rečeno – svaka tema koju prisvoji za pisca je burna. Da nije, pisao bi o nečemu drugom. Treba imati u vidu i da pisci često o „burnim“ temama pišu u alegorijskom ključu, pa ono što na prvi pogled ne deluje naročito „burno“, jeste burno da burnije biti ne može. Selimović, tako, u svoje vreme „burnu“ temu zbog lenjinističko-titoističkog idiotizma streljanog brata smešta u Bosnu pod turskom okupacijom, a sebe od razočaranog komuniste pretvara u sumnjom obuzetog islamskog derviša. Andrić Staljinove i Titove gulage seli u stambol-

6 INTERVJU
INTERVJU
Povod za razgovor sa piscem
Kad đavoli polete, u kojem autor ogoljava teme koje bi mnogi radije ignorisali
Razgovarala: Iva Burazor Foto: Laguna arhiva

sku apsanu. Šekspir „burne“ teme Engleske svog vremena izvozi – od Severa do Mediterana… Da ne pominjem basne u kojima se priče iz ljudskog transponuju u životinjski svet… Razlozi zašto se umetnici odlučuju da indirektno govore o „burnim“ temama svog prostora i svog vremena mogu da budu različiti, ali su najčešće posledica nužne autocenzure, koja može da se ispostavi kao veoma inspirativna. Na sreću ili nažalost, vreme u kojem živimo, iako grozno, još uvek dozvoljava da se o njegovim strahotama piše prilično direktno a da pisac ne bude fizički ugrožen, pa se opredeljujem za takav pristup. Tim pre što – pogledajte samo cenzuru koja „slobodnim svetom“ počinje da hara – nije izvesno da će ta sloboda još dugo postojati, pa ću i sam, možda, morati da bežim u alegoriju, oazu stvaralačke slobode u okovima koje nam novi tamničari – ne trudeći se da utišaju njihov zveket – poletno kuju. Kakav je za Vas bio proces rada na ovoj knjizi?

Nekada mučan, nekada katartičan, kako to inače biva. Rvanje sa likom Kristofera – Keja, negativnog junaka koji kao i svaki književni lik zahteva da bude pravdan i koji je, mislim, za takav tretman uspeo da se izbori. Rvanje sa likom Mladena – Ema, glavnog junaka koji, iako veći deo romana u pasivnoj poziciji, prirodno zahteva značaj koji mu pripada. Rvanje sa verovatno najkomplikovanijim likom Vilijama Bila Stentona, Kejovog oca, uzročnika tragedije koja se odvija i kreatora njene ironične katarze… Borba između početne zamisli i sveta koji gradiš i koji se, što je u jeziku izgrađeniji, toj zamisli sve žešće suprotstavlja. Večna stvaralačka borba u kojoj pobeđuješ ako pustiš jeziku da te pobedi.

Spominjali ste vezu između ovog i Vašeg ranijeg romana Top je bio vreo. Koja je to nit koja ih spaja?

Za razliku od dečaka Bajazida – Baje iz mog romana Osama, na primer, koji, našavši se u protivrečnoj situaciji, ne zna koga tačno da optuži za svoju tragediju, zbog čega uništava najmilije i sebe, Mladen iz Đavola i neimenovani dečak iz Topa dovedeni su u situaciju u kojoj nemaju dilemu u koga da pucaju. Razlika je u tome što dramatičan i dramski obrt u Topu predstavlja dečakova odluka da puca i izbor mete. U Đavolima, barem se meni tako čini, ni ta odluka, ni izbor mete ne predstavljaju preterano iznenađenje. Iznenađenje i obrt dolaze tek kasnije. Pobuna kojom Top završava ovde dobija neočekivan epilog, shodno globalnom sistemu u kojem živimo, a koji je u doba kada se dešava radnja Topa počinjao da se profiliše i koji je nama, među prvima, pokazao svoje užasno lice i munjevitom brzinom svet doveo na rub ponora. To je sistem u kojem ni Fortinbrasi nemaju priliku da budu što su nekada bili. Zbog toga, na dubljem nivou, Đavoli mogu da se tumače kao nastavak Topa

Kakav odnos imate prema svojim knjigama, da li Vam je poslednja uvek i najbolja?

BILA OD PAPIRA ILI OD PIKSELA, BILA DUGAČKA VIŠE TOMOVA ILI KRATKA KAO SMS

PORUKA – KNJIGA ĆE POSTOJATI DOK BUDE

POSTOJAO ČOVEK

O knjige moje, o deco moja, kako otac da vas razdvaja!?

Šta najviše utiče na Vaše pisanje, kako izgleda Vaš stvaralački proces?

Utiče mnogo toga čega sam svestan. I – siguran sam – još više toga čega nisam.

Kakav odnos imate prema kritici? Koliko komentari utiču na Vaše dalje stvaranje?

Zavisi od toga ko kritiku piše i od koga komentari dolaze.

Za čim u knjigama tragate kao pisac, a za čim kao čitalac?

I kao čitalac i kao pisac tragam za prozom koju volim. U prvom slučaju je tražim po policama, u drugom pokušavam da je stvorim. Pišem knjige kakve bih voleo da čitam, a ubeđen sam da to rade i drugi pisci. Mislim da greše oni koji neke pisce optužuju da se lošim knjigama dodvoravaju lošem ukusu. Ne – to je njihov ukus. Ni u loše, ni u dobro – niko od sebe pobeći ne može.

Kako vidite budućnost knjige?

Bila od papira ili od piksela, bila dugačka više tomova ili kratka kao SMS poruka – knjiga će postojati dok bude postojao čovek. Postoji i mogućnost da nas knjige nadžive i da preko njih uspostavimo vezu sa drugim oblicima postojanja. Više treba da se brinemo za budućnost čoveka nego za budućnost knjige… Naravno da sam emotivno vezan za staru dobru hartiju, ali, što knjiga bude više elektronska, više drveta će biti spaseno od najezde već pomenutih papagaja-skribomana, koji i postoje da bi se vrednost tvoraca bolje prepoznala. Istina, muka je u tome što pikseli podrazumevaju „demokratizaciju“ u kojoj broj onih koji baljezgaju postaje toliki da će mnogo teže biti doći do onoga što vredi, a to će biti sve gore i gore. Ali ko bude spreman da traži – naći će.

Kako provodite vreme dok ne pišete?

Citiraću pesnika: „Pijem vino i rakiju vruću i ne brinem za traktor i kuću…“ ■

7 INTERVJU

VELIKI MAJSTOR AMERIČKE PROZE

Nakon društveno angažovanih romana Podzemna

železnica i Momci iz Nikla, u izdanju Lagune

čitamo Ritam Harlema, novi roman dvostrukog

dobitnika Pulicerove

nagrade Kolsona Vajtheda, kojim je potvrdio važno mesto koje zauzima u svetskoj književnosti

Romanu Ritam Harlema prethodile su knjige Podzemna železnica (2016) i Momci iz Nikla (2019), obe ovenčane Pulicerovom nagradom. Vajthed je tek četvrti autor kome je dva puta dodeljeno ovo priznanje (preostala trojica su Vilijam Fokner, But Tarkington i Džon Apdajk), a činjenica da je nagrađen za dva uzastopna romana čini ga jedinstvenom pojavom u istoriji američke književnosti.

BAVIM SE

POSLOM KOJI

Za mušterije i komšije iz 125. ulice Rej Karni je pošteni trgovac nameštajem, koji se trudi da sebi i svojoj porodici obezbedi pristojan život. Malo ko zna da Karni potiče iz duge loze harlemskih lopova i da je njegov pristojni život tek fasada jer mu posao ne cveta, pa kad mu rođak Fredi povremeno donese prsten ili ogrlicu, Karni ih utopi. Fredi će upasti u ekipu koja planira da opljačka hotel Tereza – harlemski Voldorf, ali kako to inače biva, pljačka ne prolazi po planu. Karni sad ima novu klijentelu – mutne pandure, opake lokalne gangstere, sitne pornografe i svakojaki harlemski ološ. Vodeći dvostruki život, on polako uviđa ko zapravo vuče konce u Harlemu. Može li Karni da sačuva živu glavu, spase rođaka i dokopa se svog dela plena, a da ipak zadrži ugled i salon?

Deseta knjiga nagrađivanog pisca Kolsona Vajtheda Ritam Harlema je inteligentno napisan kriminalistički roman čija se radnja odvija pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Kritičari i ovoga puta na sav glas hvale Vajthedovu kreativnost pretočenu u književno delo koje krase sva obeležja uzbudljive žanrovske proze.

Kolson Vajthed se od početka karijere trudio da, pišući o različitim ličnostima, istorijskim periodima i kulturama i eksperimentišući različitim žanrovima, zabavi i intelektualno angažuje svoju publiku. Ritam Harlema je njegov prvi roman o pljački. „Život je kratak i ne bi trebalo gubiti vreme na ono što vas ne zanima“, ističe pisac. „A svakako ne na ono što drugi očekuju od jednog ’crnog pisca’, ili jednog ’poznatog pisca’. Ja volim različite stvari. Volim horor filmove. Volim Rejmonda Karvera. Volim Toni Morison. A volim, bogami, i Klinta Istvuda. Bavim se poslom koji mi dozvoljava da izaberem obrazac – akciona priča, priča o odrastanju, istorijska priča – i pišem o onome što me zaista interesuje. Trudim se samo da ne ponavljam ono što sam već radio. Ako ste se u nečemu već oprobali, i znate da vam dobro ide, zašto biste se tome vraćali?“

Svet u kome je odrastao Vajthed bio je sušta suprotnost onome u kome živi njegov junak Rej Karni. Rođen u porodici srednje klase, pisac je najveći deo detinjstva i rane mladosti proveo na Aper Vest sajdu, u društvu dve starije sestre i mlađeg brata. Kaže da je bio strastveni konzument pop kulture, i da je sa žarom klasičnog štrebera proždirao stripove Stena Lija i filmove Stenlija Kjubrika i Rodžera Kormana. Po završetku školovanja u prestižnim privatnim školama na Menhetnu Vajthed je primljen na Harvard, gde je studirao englesku i američku književnost. U tom periodu je počeo da piše kratke priče i pohađa seminare kreativnog pisanja.

Među studentima koji su u to vreme čitali Vajthedovu prozu bio je Kevin Jang. U pokušaju da oživi književni časopis crnih studenata, Jang je tada angažovao Vajtheda kao književnog urednika. „Objavljivali smo

MI DOZVOLJAVA

DA IZABEREM

OBRAZAC I

PIŠEM O ONOME

ŠTO ME ZAISTA

INTERESUJE.

TRUDIM SE SAMO

DA NE PONAVLJAM

ONO ŠTO SAM VEĆ

RADIO

radove mnogih studenata i oko časopisa se posle izvesnog vremena formirala prava mala zajednica pisaca i umetnika. Mnogi od njih su izgradili zapažene karijere, ali ništa se ne može meriti sa Kolsonovim uspehom“, kaže Jang, koji je sada direktor Smitsonijanovog nacionalnog muzeja afroameričke istorije i kulture.

Kada je pretprošle godine poslao izdavaču konačnu verziju knjige Ritam Harlema, Vajthed se odmah bacio na pisanje nastavka. Sada već ima dobar deo rukopisa novog romana, koji prati dogodovštine Reja Karnija tokom sedamdesetih. „Prvi put u životu pišem drugu knjigu o istom junaku. Jednostavno nisam mogao da odolim, njegov svet je vrlo zabavan. Roman je pun slenga, poigrava se sa gangsterskim žanrom, ima zanimljive likove. Sviđaju mi se njihova imena i način izražavanja. A naročito mi se sviđa što sam bio u stanju da ostavim za sobom socijalni realizam Podzemne železnice i Momaka iz Nikla“, rekao je Kolson Vajthed. ■

8 INTERVJU TEMA
TEMA
Foto: Majkl Lajonstar

UBISTVO I OSTALI TRAČEVI

U knjizi Ponoć u vrtu dobra i zla, koja je

216 nedelja bila na

listi bestselera New York Timesa, Džon

Berent daje zavodljivi portret najzanimljivijeg južnjačkog grada slikan

kroz prizmu slučaja jednog zločina

Američki književnik Džon Berent je nakon diplomiranja otišao u Njujork, gde je radio kao novinar Eskvajera i urednik u časopisu Njujorker. „Velika jabuka“ mu je bila dovoljna čitavih dvadeset godina. Sve dok se početkom osamdesetih nije pojavila nova gradska moda, koja je njegov život odvela u neočekivanom smeru. U pitanju je bila manija zvana nouvelle cuisine Moderan stil ishrane koji podrazumeva laku hranu u čijem su fokusu svežina sastojaka i način serviranja.

U gradu je svake nedelje, uz veliku medijsku pompu, otvarano po nekoliko restorana, a večere u njima su postale popularnije od odlaska u diskoteku, pozorište ili na koncert. Tokom dana su svi pričali samo o hrani, a uveče su odlazili da svoje priče razrade u praksi. Hrana je bila izvrsna, ali sa popularnošću rasle su i cene.

Gledajući cene specijaliteta u jelovniku jednog od tih restorana, Berent je prepoznao cene avionskih karata. Spoznao je da bi po ceni jedne večere, zajedno sa pićem, kafom i napojnicom, mogao sebi da plati produženi vikend u nekom od pastoralnih američkih gradića.

Već sledećeg vikenda preskočio je teletinu i radič i odleteo u Nju Orleans. Nakon toga su mu ovakva putovanja postala redovni običaj. Svakog vikenda je sa grupicom prijatelja koji su, poput njega, bili zainteresovani za promenu scene odlazio u neki drugi američki grad.

Jedan od takvih izleta odveo ih je u Čarlston u Južnoj Karolini. Vozili su se u iznajmljenom automobilu s mapom raširenom na prednjem sedištu. Na dnu mape nalazila se Savana,

čije ime je privuklo Berentovu pažnju. Želeo je da u Savani provede jednu noć. Ostao je osam godina.

Iako je bio privučen senzacionalnim ubistvom koje se 1981. godine dogodilo u Savani i potonjom serijom od čak četiri suđenja, nije odustajao ni od osnovne ideje o pričama sa Juga. U sticaju svih tih okolnosti nastala je knjiga Ponoć u vrtu dobra i zla

Objavljena bez velikih pretenzija, što se vidi u tiražu od, za američko tržište skromnih, 25.000 primeraka, knjiga je odmah je postala bestseler Njujork tajmsa i sa 216 nedelja provedenih na ovoj listi postala jedan od najdugovečnijih bestselera. Knjigu je nekoliko godina docnije Klint Istvud adaptirao za film.

Berent nas, u uvodnim poglavljima, svojim neodoljivo šarmantnim pričama o pomalo ekscentričnim stanovnicima pastoralnog grada upoznaje sa atmosferom američkog Juga. Gotovo cela prva polovina knjige posvećena je živopisnim stanovnicima i njihovim neobičnim naravima i običajima. Tu su fine dame iz Kartaškog kluba udatih žena, starac koji godinama šeta nevidljivog psa, ludi naučnik koji dresira muve i farba ribe, ali i poseduje otrov kojim može da ubije pola grada, urnebesno zabavna dreg kraljica, vudu veštica, previše ostarela južnjačka lepotica i zvezda nemog filma, simpatični prevarant, arogantni trgovac antikvitetima…

Osim što su nekim likovima u knjizi promenjena imena, cela priča je autentična.

Neposredno pre druge polovine knjige dešava se čuveno ubistvo u kojem je ostareli bogati trgovac starinama ubio svog mladog pomoćnika u vili koju je Džeki Onazis želela da kupi za dva miliona dolara. U tom trenutku knjiga zadobija malo drugačiji ton. Ono što bi u uobičajenim okolnostima u Savani prošlo bez nekih većih trzavica i problema, zbog društveno-političkih okolnosti opisanih u prvom delu postaje sudska drama o jedinom čoveku u Džordžiji koji je imao čak četiri suđenja za jedno isto ubistvo.

Čak ni tada Berent ne dopušta da knjiga postane klasična drama sudskog procesa. Iako upošljava sjajne, mada ekscentrične i neobične advokate, osumnjičeni Džim Vilijams angažuje i vudu vešticu koja, uz brojne komične scene i bizarne zahteve, baca raznorazne kletve i magije na sudije, tužioce i porotnike.

Ono što danas, godinama pošto je napisana, možemo u knjizi da otkrijemo jesu nagoveštaji sveta koji će

možda doći. Slikajući ne samo geografski već i vremenski izolovanu zajednicu i nagoveštavajući između redova još uvek jasnu rasnu podelu društva, Berent nam šalje i upozorenje o društvenoj bombi smeštenoj na razmeđi dobra i zla, koja u budućnosti može eksplodirati.

Ponoć u vrtu dobra i zla je sjajno osmišljen i pitko napisan putopis kroz pomalo uspavano društvo američkog Juga, zabavna knjiga koja će nas na trenutke od srca nasmejati i zbog koje ćemo poželeti da se preselimo u mesto gde se dogodio zločin, upoznamo se sa njegovim stanovnicima i, na nekom od njihovih čuvenih prijema, popijemo sa njima nekoliko koktela. ■

9 KNJIŽEVNA KRITIKA KNJIŽEVNA KRITIKA
Piše: Milan Aranđelović
NAM OVOM KNJIGOM ŠALJE UPOZORENJE O DRUŠTVENOJ BOMBI SMEŠTENOJ NA RAZMEĐI
BERENT
DOBRA I ZLA

Razgovarala: Maja Šarić

Foto: Petar Marković, RAS Srbija

Dela poznatog pisca, scenariste i novinara Ante Tomića su hrabra i drugačija. I dok će vas neka nasmejati do suza, druga će vas navesti da se dobro zamislite nad različitim životnim pitanjima. Stoga ne čudi komentar jednog njegovog čitaoca koji je rekao da je Ante Tomić lekar za dušu.

U izdanju Lagune za sada imamo priliku da čitamo tri njegove knjige: prvi roman Što je muškarac bez brkova, objavljen 2000. godine, Čudo u Poskokovoj Dragi, napisan devet godina kasnije, i zbirku priča Pogledaj što je mačka donijela iz 2019. godine. I svaka je na svoj način posebna i čitaocima uzbudljiva.

Kako se menjao Vaš odnos prema književnosti i pisanju i kakav je taj odnos danas?

Moram priznati da danas manje čitam. Kompjuteri, mobiteli i tableti su nam pokvarili užitak čitanja, tako da, i ako uzmem čitati, uzmem nešto pouzdano, nešto što je klasik. A koliko sam se mijenjao… Iskreno, više ne znam što bih mislio o svojim starim knjigama. Čini mi se da više nisam isti čovjek koji je to napisao. Skoro sam pitao prevodioca knjige na francuski Čudo u Poskokovoj Dragi, koji sada prevodi i Što je muškarac bez brkova, kakvo je djelo, jer se slabo sjećam. Ljudi me nekad zaustave i krenu mi pričati o nečemu što sam napisao, a ja imam osjećaj da su me zamijenili sa nekim, da to nije moje. I rastanem se od njih potpuno uvjeren da su mislili da sam ja bogzna ko. Tek nakon tri dana pomislim: Budalo,

AKO JE DELO DOSADNO, NIJE KNJIŽEVNOST

Pisac, scenarista i novinar Ante Tomić

u razgovoru za Bukmarker otkriva tajne stvaranja svojih knjiga, ističući da je najveći izazov obične stvari prikazati neobičnim, i obrnuto

pa to si stvarno napisao! Ali, naprosto, predugo ovo radim, pa posle tolike količine stranica nemam više neki poseban odnos prema tome.

Kakav ste kritičar prema sebi? U kom trenutku znate da je ono što napišete dobro i da treba da ide izdavaču?

Nema trenutka u kome mislim da je to što sam napisao dobro. Ima kratkih bljeskova kad pomislim da je dobro, ali ja sam vrlo nesigurna osoba, imam vrlo nisko samopouzdanje, i čak i kad napišem nešto za šta ljudi kažu da je stvarno dobro, ja i dalje ne vjerujem.

Kako je to moguće?

Stvarno jeste. Evo, tačno se sjećam trenutka kad sam objavio Čudo u Poskokovoj Dragi. Knjiga je upravo izašla, i ja sam žudio da mi neko kaže nešto, da mi kaže nešto lijepo. A knjiga je upravo izašla i niko mi ništa nije ni mogao reći, jer je još nisu stigli pročitati. Znam da sam hodao nesretan po gradu i mislio: Gdje je meni pamet bila da ono objavim? Ono ništa ne valja. Zašto sam pustio nešto tako nedovršeno, nezrelo, glupo? To mi je potpuno normalno. Doduše ima kritičara koji zbilja misle tako o mom radu.

Komične situacije, duhoviti dijalozi i živopisni likovi – to su karakteristike oba Vaša romana koja smo imali prilike da pročitamo. Ko su ljudi o kojima pišete? I da li su situacije u koje dolaze, a koje nam se često čine nadrealnim, zaista moguće?

TRENUTAK

NADAHNUĆA JE

NEŠTO NAD ČIM

NEMAM KONTROLU.

BUDE TO NEKI

RAZGOVOR U

TRAMVAJU, ŽENA

KOJA SE SVAĐA SA

MUŽEM, BILO ŠTA

Ne baš. Nijedna priča nikad nije potpuno lažna i nijedna nikad nije potpuno istinita. Uzimam trenutak iz stvarnosti i igram se njim, oblikujem ga, pokušavam nešto izokrenuti i prikazati sa druge strane. To je izazov –prikazati obične stvari neobičnim, a neobične običnim. Mislim da je ta rečenica vrlo dobar savjet koji bih preneo svakome. Čuo sam ga od nekog praškog đaka, kojima su profesori rekli da tako treba da rade kad snimaju filmove.

Rekli ste jednom da ste prilikom pisanja prvog romana bili dobar čovek, da ste voleli likove o kojima ste pisali i da ste bili blagi i obzirni prema njima. S vremenom ste postali tvrđi, ciničniji, gorči. Zašto je tako? Koliko se zapravo likovi iz prvih romana razlikuju od današnjih?

10 INTERVJU
INTERVJU

Svi mi malo s godinama postajemo tvrđi i ciničniji, a nešto učine i okolnosti. Političke okolnosti su grozne, mislim na političke okolnosti uopće –i u Hrvatskoj, i u Srbiji, u Bosni najviše. Kad sam pisao roman Što je muškarac bez brkova, nacionalizam mi se činio samo kao kratka epizoda i mislio sam da će brzo proći. Danas vidim da to ne prolazi i mnogo sam obeshrabren. Mislim da sam izgubio suosjećanje za ljude. Negdje sam mislio da oni možda nisu krivi za svoju sudbinu. Danas vidim da jesu, biraju ološ da im bude vlast. Ljudi iz tog kamenjara o kome pišem su tvrdi, a ja nemam više mnogo razumijevanja za njihovu tvrdoću, za njihovu netrpeljivost. Samo s vremena na vrijeme osjetim neko veselje kad ih gledam.

Šta Vam najviše pomaže u pisanju, kako dolazite do ideja? Šta Vas pokreće?

To je misteriozno, ne znam šta se to dogodi. Dogodi se trenutak koji me potakne, nekakva slučajna iskra. Ako se dugo trudim da mi nešto dođe, to će napokon doći – ako se stvarno koncentriram i budem vrlo uporan. Ali trenutak nadahnuća je nešto nad čim nemam kontrolu. Bude to neki razgovor u tramvaju, žena koja se svađa sa mužem, bilo šta.

Važite za hrabrog i drugačijeg pisca. Koliko se isplati u književnosti biti hrabar i drugačiji? Smatrate li sebe uopšte hrabrim piscem?

Što bi rekao Balašević: „Ja se bojim samo dvije stvari: svega i svačega“. Uopće se ne smatram hrabrom osobom. Poznati su mi trenuci izbe-

zumljenosti od straha. A kad nešto napišem, to znači da sam naprosto imao ogromnu potrebu da to kažem, u suprotnom bih se baš loše osjećao. Čini mi se da bih sam sebe prezreo da tako nešto ne kažem. Ali nisam hrabar, nipošto. I zapravo me zapanji kad ljudi to kažu za mene. Znaju li oni nešto što ja ne znam? Nisam ni mislio da je to što govorim drugačije i važno, dok mi ljudi nisu to rekli. Dok mi nisu prišli i rekli: Hvala vam što ste to napisali. Pre toga sam mislio da sam jedini koji to misli.

Kako se osetite kad shvatite da ljudi dobro reaguju na ono što pišete?

Vrlo polaskano i zahvalno. Ja sam idiot koji razmišlja: Bio sam dobar, ali ja to više ne mogu ponoviti. Uvijek imam razloga da budem utučen i potišten.

Kako korespondiraju Vaše knjige i njihove filmske, televizijske ili pozorišne adaptacije?

Radim filmske scenarije samo sa Rajkom Grlićem. On mi je suradnik sa kojim volim raditi i očito on to isto misli za mene, vrlo je uzajamno. Vrlo sam počastvovan i zahvalan što se po mojim tekstovima snimaju filmovi i serije, ali ne sudjelujem u tome, ne želim mnogo baš ni znati o tome. Nemam problem kada mi nešto promjene. Te knjige bih mijenjao da ih sad ponovo pišem tako da ne mogu zamjeriti nekome da je to napravio. Druga stvar, ako je neko odlučio nešto adaptirati, pa valjda je i on nekakav autor i umjetnik i valjda ima svoju viziju, ne mora se slijepo držati moje. Možda mi se neće svidjeti to što on napravi, ali šta sad.

Šta je glavni zadatak književnosti?

Uvijek mi je važan moj prvi zahtjev –budite zabavni. Ako je dosadno, nije književnost. I treba izricati neke istine, nešto što se vama čini istinito i važno, i truditi se dopasti čitateljima, ali se ne dodvoravati prostaštvu, ne dodvoravati se gomili. Trudim se biti široko čitan i čitljiv, ali svejedno ne smatram sebe za populistu. Naprotiv, moje mišljenje je uvijek manjinsko. I to mi je važno. Ne biti u gomili. To nije toliko književni već politički stav, ali se odražava na sve sfere.

Koje pisce najviše čitate?

U zadnje vrijeme kupim neku staru knjigu u antikvarijatu, kupim neko izdanje Čehova iz pedesetih godina prošlog vijeka. I čitam Čehova i ne mogu vjerovati koliko je to dobro, zapanjujuće. Uzmem ponovo čitati i Gogolja, Mrtve duše, recimo. ■

NE SMATRAM

SEBE ZA POPULISTU.

11 INTERVJU
NAPROTIV, MOJE MIŠLJENJE JE UVIJEK MANJINSKO. I TO MI JE VAŽNO

A MOŽDA NIJE DO NAS, MOŽDA JE IPAK DO RUSA

Novi kolumnista Bukmarkera, Lagunin hit pisac

Dejan Tiago-Stanković u ovom broju postavlja nam pitanje – koja je to književnost veća od ruske?

Šta si čitao od ruske književnosti?

Krenusmo od školske lektire, od predebelih knjiga Šolohova i Tolstoja, koje nikada nismo završili, do Čehovljeve priče iz čitanke, kad kočijaš nema kome da ispriča koliko ga boli duša jer mu je umro sin, pa se poverava kobili, i Jesenjinove pesme o Keruši, na koju je čitav razred ridao.

Nije sve tužno, smešni su nam bili Gogolj i Iljf i Petrof.

Gospođa nas je slušala, razumela šta govorimo, pa nas je u tom smislu pitala ko nam je omiljeni Rus. Bez usaglašavanja smo imali istog favorita: Čehova. I gospođi bi, priznala je, ako bi morala da bira, najdraži bio Čehov.

Ne, mi smo pismeni Srbi. Trudeći se da ne uvredim našu novu prijateljicu, objasnio sam da među Srbima ima i mnogo nas koji ne da nismo rusofili, nego strepimo od te tradicionalno nasilne imperijalne sile i verujemo da male zemlje treba da s klone njenog medveđeg zagrljaja.

Opet, čak i kad takve, nazovimo ih rusofobe, upitaš za klasike književnosti, na pamet nam prvi padnu Rusi.

Koliko li je onda bliska ruska književnost Srbima koji su deklarisani rusofili, zapitala se ona.

Nas dvojica smo pretpostavili da takvi o ruskoj književnosti teško da znaju mnogo više od nas dvojice i nama sličnih, osim možda o nekim crkvenim knjigama.

A da nije jer čitate u originalu?

Ne čitamo na ruskom nego u prevodu na srpski.

Možda se s ruskog na srpski dobro prevodi?

To je istina. Čak i poezija ume lepo da ispadne u prevodu sa ruskog, ali dobro se prevodi i sa bugarskog i poljskog.

A da nije prirodna naklonost među Slovenima?

Da jeste, zar ne bismo tako čitali i Slovake i Čehe?

Da nije zbog pravoslavlja?

Zašto onda više ne čitamo Rumune i Grke?

Piše: Dejan Tiago-Stanković

Foto: Dušan Todorović

Ja zubara nisam menjao otkad sam otkrio da ovaj ume da me razonodi čak i dok mu sedim u stolici i burgije zuje. Jesam došao tačno, u zakazano vreme, ali kasnila je isporuka krunica, pa smo morali da sačekamo.

Hoćeš da ti sviram, da ti bude manje dosadno, pita zubar, i ne čeka odgovor, već uzima gitaru u ruke. Nije stigao do pola Besa me mućo, kad je u čekaonicu ušla izvesna gospođa i rekla „Dobro veče“, dovoljno da shvatimo da je Ruskinja.

Mom doktoru je hobi šarmiranje ljudi, pa je u tu svrhu, a u gospođinu čast zasvirao Podmoskovske večeri

Doktorovo znanje ruskog bilo je dovoljno da saznamo da je gospođa profesorka ruskog iz Petrograda, da je u Beogradu već nekoliko meseci. Uči srpski i već razume dosta. S nama je sela da sačeka muža da završi pregled kod doktorovog kolege.

Doktor tad predlaže društvenu igru: mi nešto da pričamo, gospođa da sluša, pa da vidimo koliko razume, i opet je, ne sačekavši odgovor, otvorio debatu:

Zatim smo pričali o Čehovu u pozorištu. Pa o Dovlatovu, koji je meni omiljen, pa o Turgenjevu koga doktor voli, a ja ga nisam čitao. Zločin i kaznu smo pročitali obojica, Majstora i Margaritu po više puta, na Harmsa smo se palili u gimnaziji, umesto da čitamo Pasternaka, gledali smo film Doktor Živago Ja sam priznao da ni Karenjinu ni Rat i Mir nisam cele pročitao, iz razloga dosadnosti, ali da, iz suprotnih razloga, volim Ljermontova. Doktor, poetska duša, pričao je o Oblaku u pantalonama i o nekoj Puškinovoj pesmi koje svaki Rus zna napamet, nismo zaboravili ni Nabokova, ni Brodskoga, ni Solženjicina, ni Svetlanu Aleksijevič.

BEZ USAGLAŠAVANJA

SMO IMALI ISTOG

FAVORITA: ČEHOVA

Jesmo blefirali, ali tek pomalo, nije bilo razloga, jer svaku knjigu koju smo pomenuli, ako ne obojica, makar je jedan od nas pročitao i imao o njoj šta da kaže. Iskreno, sumnjam da bismo imali bolji nastup da smo pričali o našoj književnosti.

Gospođa, u međuvremenu šarmirana i impresionirana na mrtvo ime, pokušala je da nađe logično objašnjenje tom, njoj dotad nepoznatom fenomenu: Vi ste, dakle, rusofili?

Da nisu u pitanju mentalitetske sličnosti?

Tu ste već dovoljno dugo da ste se mogli uveriti da tih sličnosti baš i nema mnogo.

Možda su istorijske i kulturne veze?

U bližem smo i dužem kontaktu bili sa Nemcima, Mađarima i Turcima, nego sa Rusima.

Da to ipak nije ostalo iz vremena komunizma?

Ali starija je ta veza od komunizma. Zbog komunizma su nam u lektiru ubacili Ostrovskog i Gorkog, ali koji je Srbin imao pismenog pradedu, on je nasledio sabrane ruske klasike.

Mudrovanje smo batalili tek kad je gospođa morala da pođe.

Kažem: Ode žena u neznanju. Nismo uspeli da joj ponudimo uverljivo objašnjenje tajne veze srpskih čitalaca i ruskih knjiga, a mnogo ju je zanimalo.

Na to je moj veseli zubar izneo dosta smelu tvrdnju: On, naime, misli da je odgovor jednostavniji nego što se čini: Biće da su Rusi u književnosti stvarno najbolji, pa ih zato čitamo. Evo razmisli, pa mi reci ako se setiš: Koja je to književnost veća od ruske?

Kaži. ■

KOLUMNA EKSKLUZIVNO
13 KOLUMNA EKSKLUZIVNO

UVEK JE PRAVO VREME ZA KLASIKE

Predstavljamo vam dela klasične književnosti kojima se vraćamo i ona koja tek upoznajemo

Piše: Maja Zuber

Postoje stvari ili navike kojima se u životu uvek vraćamo, a jedna od njih su i knjige. Pravi zaljubljenici u književnost su po nekoliko puta pročitali omiljene naslove, i svaki put spoznali nešto novo što su u prethodnim čitanjima propustili.

Pravo vreme za čitanje za ljude koji istinski vole i poznaju književnost ne postoji. Čita se sve, svuda i stalno. Ipak, kada bismo mogli da biramo idealan trenutak u kome smo najopušteniji i najspokojniji, većina nas bi izabrala jedan kutak koji je isključivo samo naš, mekano ćebe, udobnu fo-

LJUBAVNIK LEDI ČETERLI

telju, topli napitak u jednoj i omiljenu knjigu u drugoj ruci.

Predstavljamo vam nekoliko klasika u izdanju Lagune koji su nam svima dobro poznati, ali možda do sada nismo imali vremena ili mogućnosti da ih sve pročitamo.

Objavljen krajem dvadesetih godina prošlog veka, roman Ljubavnik ledi Četerli Dejvida Herberta Lorensa doživeo je svetsku slavu tek nakon trideset i nešto godina od objavljivanja. Zbog svog za to vreme veoma osetljivog i delikatnog sadržaja ovaj roman je bio i predmet sudskih sporova. Dejvid Herbert Lorens je napisao izuzetno lirski i senzualan prikaz jedne žene i njenih osećanja, koja je sticajem okolnosti i zbog društvenih normi vremena u kome je živela upala u zamku braka sterilisanog od bilo kakvog emotivnog uticaja. Ipak, kada ledi Četerli pronađe svoj beg iz sterilne sredine u liku i delu lovočuvara, njen izbor nailazi na osude i književnih kritičara i čitalaca, koje ne jenjavaju gotovo vek kasnije od kada je roman prvi put objavljen. ■

EN VERONIKA

Autor romana En Veronika H. Dž. Vels široj publici je poznat pre svega kao pisac naučne fantastike, a jedan od njegovih najpoznatijih romana tog žanra je Rat svetova. Pored toga što je pisao romane iz žanra naučne fantastike, Vels je bio i vesnik svog vremena, hroničar društva i borac za revoluciju. En Veronika je upravo jedan od romana koji prikazuje sve ono za šta se njen autor i borio. Veronika je mlada, misleća žena sa progresivnim stavovima, koja se zbog svojih principa sukobljava sa ocem i zauvek napušta porodični dom. Zbog stavova koji su zastupali žensku slobodu i otvoreno govorili o ženskoj seksualnosti, roman je po objavljivanju osuđivan, a u bibliotekama zabranjivan. ■

NANA

Objavljena 1880. godine, kada počinje i čuveni bel epok, Nana Emila Zole oslikava tadašnji javni život Pariza i njenih stanovnika. Roman o najpoznatijoj kurtizani na svetu prikazuje moralno posrnuće pariskog visokog društva koje svoju intimu prodaje za zrno sladostrašća i jeftinog užitka. Iako sebe predstavlja kao eksperimentalistu, tj. nekoga ko reprodukuje stvarnost kroz naučna dostignuća, Zola se u Nani okreće simbolizmu prikazujući kroz život jedne mlade prostitutke sve nakaznosti visokog društva koje podrazumeva bigamiju, raskalašnost i neumerenost. Ubrzo nakon objavljivanja ovaj roman je prodat u desetinama hiljada primeraka, a doživeo je i pozorišnu adaptaciju širom Evrope, pre svega u Francuskoj i Italiji. ■

Nakon osam godina provedenih u Kongu, tadašnjoj belgijskoj koloniji u Africi, Džozef Konrad je napisao roman o sudaru civilizacija, imperijalizmu, kolonijalizmu i licemerstvu svega onoga što je Zapad tada predstavljao. Izvanredan prikaz sunovrata civilizacije čiji je jedini cilj stvaranje profita pokazatelj je kako se gotovo vek i po kasnije ništa nije promenilo u načinu na koji svet funkcioniše. Ovaj vanvremenski klasik oduševljava čitaoce širom sveta i služi kako inspiracija ljudima iz drugih sfera umetnosti. ■

14 TEMA TEMA
SRCE TAME

ŽIVOTINJSKA FARMA

Napisana pre svega kao satira o ruskoj revoluciji, Životinjska farma Džordža Orvela je zapravo roman o svakoj nasilnoj revoluciji koju predvode ljudi gladni vlasti i moći. Svedoci smo da danas kada se u svetu svakodnevno dešavaju borbe i različita politička previranja, ovaj roman više nego ikada pre živi svoju priču. Orvel je jednom izjavio: „Hteo sam da naravoučenije bude da revolucije donose radikalno poboljšanje samo kada su mase budne i znaju kako da zbace svoje vođe čim ovi obave svoj posao. Trebalo je da prekretnica u priči bude trenutak kada svinje zadrže mleko i jabuke za sebe.“ I pored autorove sumnjičavosti, Životinjska farma je privukla pažnju mnogih odmah nakon objavljivanja, a danas je postala neizostavno štivo svakog istinskog zaljubljenika u književnost i deo njegove lične biblioteke. ■

SUMORNA KUĆA

Prvi put objavljen na srpskom jeziku u izdanju Lagune, dvotomni roman Sumorna kuća predstavlja jedno od najznačajnijih dela Čarlsa Dikensa. U romanu upoznajemo dve junakinje čiji se životi paralelno prepliću. Jedna junakinja je ohola i bogata ledi Deldok, a druga siromašna Ester Samerson. Živote ovih dveju žena spaja jedan sudski proces. Inspirisan događajima koji su se stvarno dogodili, ovaj roman je savršen prikaz kompleksnog britanskog pravosuđa, ali i izvanredna detektivska priča o inspektoru Baketu koji pokušava da razreši misterije koje su povezane sa likovima u ovom izuzetnom engleskom klasiku iz devetnaestog veka. ■

GAVRAN I NAJBOLJE PRIČE

Mnogi čitaoci smatraju da priče ne zahtevaju mnogo truda i da nisu toliko sadržajne kao roman. Edgar Alan Po, „otac horora“, dokazuje upravo suprotno. Mračno, setno i sanjivo kroz svaku priču, Po nam budi osećaj jeze i izvesnu dozu straha. Sve u vezi sa ovim piscem je mistično: njegov život koji su od početka pratile razne nesreće, a zatim i misteriozna smrt koja nikada do kraja nije razjašnjena. Pisanje Edgara Alana Poa postalo je simbol američke kulture koje je uticalo na dalje stvaranje književnosti, književne fantastike i filmova. Njegov uticaj se ubrzo proširio i na ostatak sveta i danas nijedan istinski zaljubljenik u žanr horora i fantastike ne može za sebe reći da to jeste a da prethodno nije pročitao bar nekoliko priča Edgara Alana Poa. ■

TEMA

Ženska strana moći

Retki su pisci sposobni da se poduhvate teško rešivih zadataka. Jedan od njih je aeronautički inženjer i rezervista Kraljevske mornarice u kojoj je radio na razvoju tajnog naoružanja, engleski romanopisac Nevil Šut koji je literarnim likom romana Grad kao Alis sažeo dinamičku složenost svoje zemlje sa osobenim principom vladanja, istovremeno dajući svojoj junakinji univerzalnu, opšteljudsku dimenziju. U liku mlade Džin Padžet, zaposlene na Malajskom poluostrvu početkom japanske invazije, zatim zarobljene i s drugim Evropljankama i njihovom decom primorane na mukotrpan marš kroz džunglu, pisac Šut je, falsifikujući istoriju, kreirao sintetičan literarni tip u koji je umešten ne samo prototip vladanja već i esencija ideala vlasti engleske imperije, a da pritom lik, ma koliko počivao na određenom konceptu, ništa nije izgubio od istinitosti i životne snage.

Pisac je zarobljene Holanđanke na Sumatri u svom romanu zamenio Engleskinjama, među kojima prednjači dvadesetogodišnja Džin, „obična“ devojka izuzetnih osobina, koja se „slatko smeje i lepo govori“ dok svojom smirenom inteligencijom i kontrolisanom zavodljivošću privlači mnogo starijeg pokrovitelja, advokata koji raspolaže njenim iznenada stečenim nasledstvom. U priči o savladavanju mnogih prepreka tokom iscrpljujućeg marša i u ljubavnom zapletu sa srećnim krajem, pisac je vrlo minuciozno i dosledno utkao poruke o imperijalnoj strategiji kolonijalne sile viđene u idealnom obliku vladavine sa ženskim suverenom, kraljicom. Na prvi pogled jednostavna i jedna od mnogih, junakinja Džin je prikriveni nosilac idealnih osobina apostrofiranih u engleskim uspešnim vladarkama, Elizabeti, kraljici zlatnog doba, čiji ogroman uticaj simbolizuju ženska odličja Podvezice namenjena muškarcima vitezovima, čvrstorukom Viktorijom i poslednjom, omiljenom kraljicom Elizabetom, čiji nedavni odlazak za mnoge Engleze problematizuje dalji put engleske krune.

Uostalom, naklonost ka ženskoj strani vladanja naglašena je u romanu kroz citat iz Kurana, po kojem je „onome koji je blagosloven prema ženama, otvoren put ka Bogu.“ Zapravo, ženski simbol idealne moći krije utopijsku sliku one koja vlada principima navodno lišenim surovosti.

Kolonijalna strategija kojom se uspešno vlada podrazumeva hrabrost i izdržljivost pred zadatkom preživljavanja, osobine koje Džin pokazuje na svakom koraku, time poništavajući eventualne ograničene mogućnosti mlade devojke, u romanu prikazane bez bledih mesta. Njena sposobnost mimikrije (Džin govori malajski i oblači se u sarong) pokazuje kako se prilazi bliže i uspostavlja bolji odnos, kako se povezuje sa drugima i pruža potrebna pomoć, uz preduzimljivost i izuzetnu inteligenciju kojom se sa sigurnošću prevazilaze prepreke. Iako engleske zarobljenice ni u podređenom položaju ne zaboravljaju imperijalnu superiornost iskazanu u primedbi da „mi ne spavamo na podu kao životinje“, ili u sceni kad Džin razgovara sa čuvarima stoke u Australiji, negovana vladarska svest pronalazi način da se otkriju propustljiva mesta i da se pronađe put do rešenja.

Ljubav prema Džou Harmanu, koji će Japancima ukrasti hranu za zarobljenice, zbog čega će biti surovo kažnjen, ispunjena je žudnjom ali i samokontrolom. Njihova veza ispod tanke pokorice skriva odnos gospodarice i kolonizovanog domoroca, koji joj udovoljava u svemu dok Džin na pitom i diplomatski način dolazi do onoga do čega joj je stalo. Zasnovana na patnji i žrtvi, njihova ljubav je parodična parafraza Hristovog razapinjanja na krst, što je povod da se kroz naznake ljubavi, prepoznate tek kad Džin obuče sarong i tako pristupi klasnom određenju koje je Džou blisko, istakne pragmatičan cilj čija zajednička fantazija nije porodičan život sa iščekivanjem potomstva već preobražaj ubogog mestašceta u grad uspešan poput Alis.

NA PRVI POGLED

JEDNOSTAVNA I JEDNA OD

MNOGIH, JUNAKINJA DŽIN

JE PRIKRIVENI NOSILAC IDEALNIH OSOBINA

APOSTROFIRANIH U ENGLESKIM USPEŠNIM

VLADARKAMA

Džinina dalja pronicljivost u stvaranju kapitalističke dobiti podrazumeva da se ona vešto snalazi u posleratnim, novim tržišnim okolnostima, prepoznajući žene kao glavne potrošače. Njen životni projekat pruža nov, moderan obrazac ženinog života, a to više nisu samo muž, deca i srećna porodica već uzdizanje grada u kojem ljudi ostvaruju profit i troše zarađeni novac. ■

16 IZ PERA KNJIŽEVNICE LJUBICE ARSIĆ
IZ PERA KNJIŽEVNICE LJUBICE ARSIĆ
Piše: Ljubica Arsić | Foto: Nikola Ilić
O evergrinu Nevila Šuta Grad kao Alis, romanu koji čitaocima pruža uzbudljivu priču o procvatu ljubavi i dostojanstvu u najtežim okolnostima, piše književnica Ljubica Arsić

PRIČE IZ ZAČARANOG POLIGRAFA

Posle minimum dvadeset knjiga u neromanesknim žanrovima književnik

Vladimir Kopicl napisao je tri romana, a sada

otkriva kako je nastao poslednji, Paklena putarina, koji ponajpre možete čitati kao nestašno romansirani megaputopis jednog manje-više nevoljnog avanturiste

I to u osmoj deceniji svog pismenog života, posle bar dvadeset knjiga u neromanesknim žanrovima.

Ni pohota, ni pohlepa. Nije moda, ni komifo. Naprosto piscu krenulo. Desilo mu se vreme, a on s njim smesta – u roman. Prvi, jasno – o strasti. O onom što zovemo ljubav a još ne znamo šta je, bilo da je opipljiva ili iz telefona. Drugi, zna se – o mladosti, o njenim idealima i onom što ih prati kao Hamleta duh.

A treći? Šta sada, dalje, kad su se prva dva primila i svoju publiku snimila?

Hajde, vrli umetniče, nešto novo reci, da se tobom ponose i društvo i preci. I da se to nešto ne tiče i ne dotiče samo ovog tvog ili ovog našeg ovde, nego i sve haotičnije zahuktalog sveta sa svih onih dalekih meridijana koje si, zahvaljujući upravo pisanju i prevođenju, višekratno pretrčao, odnosno preleteo, u raznim književnim misijama i kultur-političkim transmisijama.

Tako vam ja, umesto da još jednom sednem u avion, čvrsto zasednem za kompjuter, bez zazora mu poverim šta sam naumio i ekspresno uključim svoj mentalni prekidač sa željom da napišem čitljiv miks sopstvenih debelo proživljenih kosmopolitskih zavrzlama i vremenski sažetog kongresnog romana. Knjigu koja se otima stvarnom upravo onoliko koliko ga i poštuje.

I – paf!

Uljubavi nam je ponajbolji partner sam partner, pogotovo ako se i on s tim slaže. U ratu je to najčešće neprijatelj, mada i saveznik zna da posluži. U pisanju smo ponajpre upućeni na jezik i njegove pomoćne instrumente, od pisma i sećanja do želje i zaborava. Ali i ovaj naš pojavni svet uvek bi da se tu nekako udene. Da se odmeri s nama kao i mi s njim, nestašni humani pačići koji kljucaju znanje da bi ga pisanjem rasejali kao košava seme. Jer neko će već da ga sakupi. Naš izdavač u knjižaru, a čitalac sa stranica. Ili drugačije. I tako dalje, sve dalje.

Ja već pedeset godina: izmišljaj, piši, briši – ima ko će TO čitati. Ponekad i nagraditi, pa bilo stih ili proza.

Stih teče kao podmazan, ni proza ne pruža otpor. Pa kad već ne pruža otpor – postadoh romansijer.

Za samo nekoliko meseci i kusur dana stavio sam tačku na kraj novog romana. Na upitni kraj Paklene putarine, koju ponajpre možete čitati kao nestašno romansirani megaputopis jednog manje-više nevoljnog avanturiste.

Ali je isto tako možete čitati i kao instruktivan priručnik za kultur-političkog aktivistu bez viška iskustva. I kao urbofilno avanturističko surfovanje po mračnim zakucima ljudskih strasti. Ili kao tračerski omaž Japanu, jer se upravo u toj zemlji s najsavršenijom zastavom i neonskim tetovažama duša kuva i zakuvava vidljivi i nevidljivi zaplet ovog angažovanog kongresnog romana s digitalno raštrkanom pripovedačkom logikom i filmičnom praistorijom. A ostalo je slasno prežvakana planetarna frtutma u fino začinjenom sosu posthumanističke priče-žvake za radoznale od 7 do 77 godina.

Što bi rekli naši stari – Eto mene, eto vas, pa na čitanje!

Ali pošto pisac ne treba samo da se ispoveda i hvali nego mu takođe pripada i da bestrasno pametuje, s radošću ću ponoviti da u pisanju nepokolebljivo polazim od poštovanja stvarnog, pa i istorijskih fakata, ali na dosta ličan način, kako je u umetnosti i red.

Zašto?

Pa zato što se stvarnost neprestano menja kao lice šiparice, zato što je istorija učiteljica života ali to lice tumači tek iz vremenom stečenih bora, dok je književnost nalik onom talentovanom ali i vragolastom đaku koji će i šiparicu i učiteljicu blagovremeno iskoristiti, uz zadovoljstvo i cenu ponekad vrednu truda koliko i opšteg profita. Drugačije rečeno, Paklena putarina je pisana kao pred poligrafom, ali uz podjednako nastojanje da se on zadovolji istinitim podacima koliko i da se začara, sludi, izbaci iz igre. Tako u toj knjizi pišem o onome što gotovo savršeno znam i što sam putujući po svetu proživeo zahvaljujući nizu zanimljivih saučesnika, od komedijanta slučaja do svetski poznatih imena. Ali to pišem u takvom tonskom registru i jezičkoj kopreni da tzv. sadržaj najčešće deluje bar delimično neverovatno. I samim tim stvarnije, uzbudljivije, upitnije, ubedljivije, neuhvatljivije, kao i ovaj naš svet van knjiga koji nas iznenađuje i smara, raduje i obespokojava iz dana u dan. Pisanje srećom nije ni nauka, ni ispovedanje, ni izveštaj iz realnosti, ni tehnološki unapređena zamena za verbalno začaravanje kraj vatre pod nestašnim zvezdama, nego je blagorodan preplet energija jezičkog i svakog drugog iskustva prelomljenog u onom zrnu prašine koje nazivamo autorstvom.

Bar se tome treba nadati i iz srca te nade pisati kao da smo u društvu s bezmernim i da ujedno hitamo iz njega, da na miru dovršimo svoju rečenicu. Ili stih, dramu, roman. Tako pišem i retko uzdišem, najčešće u ritmu čistog zadovoljstva.

Ko želi da se pridruži svakako će biti dobrodošao u vrzino kolo Paklene putarine. I sigurno iz njega neće izaći uplakan. Naprotiv. ■

17 TAJNE PISACA
TAJNE PISACA
Piše: Vladimir Kopicl Foto: Zorica Belić

NOVO u Laguni

ODLIČNI NASLOVI DOMAĆIH I STRANIH AUTORA ZA SJAJAN KRAJ STARE I POČETAK NOVE ČITALAČKE GODINE

7. Blagodatna / Full of Grace, Grupa autora

Bogato ilustrovana knjiga koja predstavlja likovne prikaze Bogorodice u našim manastirima. Jedinstveno i veoma luksuzno izdanje. Uživaćete u fotografijama koje prate tekstovi istoričarke umetnosti dr Ivane Lemkul i vladike Maksima. Predgovor je napisao vladika Grigorije. ■

Roman koji gromoglasno progovara o poražavajućoj usamljenosti u velikim gradovima. Autorka nesvakidašnje i hirurški precizno secira usamljenost koja slama srce, svedeno i uznemirujuće tačno pokazujući posledice života koji nas briše. ■

Nakon romana Smrt u Pont Avenu stigla je nova knjiga Smrt na obali Bretanje, i s njom novi slučaj komesara Dipena, koji sada istražuje ono što najpre izgleda kao nesrećni slučaj – brodolom u kojem ginu tri muškarca. ■

Napisano na osnovu brižljivo proverenih činjenica i sa mnogo humanosti, ovo je delo koje će preobraziti naše shvatanje Drugog svetskog rata i XX veka. Koristeći neobjavljivane arhivske materijale i neprevođene ruske izvore, autor prvi put stavlja Operaciju Barbarosa na odgovarajuće mesto u istoriji. ■

Drugi deo trilogije Brda od pelina oživljava period nakon Drugog svetskog rata, oslikava vreme obnove i stvaranje nove zemlje i poretka. Pratimo mudre junakinje u novim izazovnim situacijama i upoznajemo istinske heroine odane porodici i opstanku. ■

Medi Goldblum je skrojila plan kako da sve u njenom životu bude savršeno. Prebolela je bivšeg mom- ka milijardera Čejsa Bleka, ali kad joj on saopšti da mu otac umire, iz saosećanja prema starcu nevoljno pristaje da glumi Čejsovu verenicu. ■

U požaru u klubu Jedini izlaz Ana Kolar je ostala bez muža i bez sećanja na tu jezivu nesreću i dane koji su joj prethodili. Šest godina kasnije dobija informacije koje dovode u pitanje sve što je uopšte znala o tragediji, ali i o svom suprugu. ■

6. Draga Mašin, Ljubiša Jocić

Nenadmašan roman o zlosrećnoj srpskoj kraljici. U njemu pisac pitkim i besprekornim stilom prelama atmosferu koja dočarava fin de siècle, istovremeno i epohu kraja dinastije Obrenovića, kroz porodične nesreće, uspon i pad Drage Mašin. ■

Iz bogate riznice bajki evropskih naroda autor je odabrao i preradio one manje poznate u kojima važnu ulogu imaju veštice. Ilustracije je uradio Dobrosav Bob Živković i u svom prepoznatljivom stilu dopunio magičan sadržaj ove sjajne knjige. ■

18 NOVO U LAGUNI
2. Smrt na obali Bretanje, Žan-Lik Banalek 1. Žena u Ljubičastoj Suknji, Nacuko Imamura 3. Barbarosa, Džonatan Dimblbi 5. Jedini izlaz, Marko Popović 4. Đavo uvek nosi crno, L. Dž. Šen 8. S ove bande moje gore, Jasenka Lalović 9. One tete što na metli lete, Rastislav Durman 4. 5. 6. 1. 2. 3. 7. 8. 9.

Buka, Tijana Kondić

Uznemirujuća psihološka drama sa šokantnim obrtom. Milica se useljava u staru zgradu u centru grada. Zazire od komšija jer ne čuju buku koja dolazi svake večeri iz zaključanog stana iznad njenog. Pokušavajući da otkrije izvor buke, nailazi na traume svakog stanara, ali se i suočava sa svojim strahovima. ■

The bodigard, Radivoje Bojičić

Brutalno iskrena, dinamična i nadasve duhovita ispovest o zgodama i nezgodama telohraniteljskog života. Glavni junak, bodigard kontroverznog biznismena, priznaje da većinu konflikata rešava fizičkom snagom i oružjem, ali nikako ne uspeva da se oslobodi griže savesti i razreši moralne dileme. ■

3 PITANJA ZA... Mirjanu Novaković

Povod:

Novi roman u kome

kroz mir osamdesetih godina XX veka

i mir dvadesetih godina

ovog veka pratimo

grupu nekada dobrih

drugova, njihove

odnose, ljubavi i međusobna ogrešenja

Razgovarala: Maja Šarić

Foto: Tora Tkalec

Kako ste izabrali temu romana? Zašto je baš to bila priča koju ste želeli, ili možda morali da ispričate?

Želela sam da ispričam priču o sudbini jedne generacije koja je doživela i socijalizam, i ratove, i kapitalizam, i kako se njihov odnos prema svetu i prema njima samima menjao u zavisnosti od društva u kojem su živeli. Kako su njihove nade i očekivanja i želje ostvarene kroz sve te traumatične periode,

koliko ih je promenio svet, a toliko su želeli da oni promene svet, svako na svoj način. Jedna od tema romana je i klasna podela, u smislu koliko naše živote određuje porodica u kojoj smo rođeni, bogatstvo i siromaštvo u kojem smo odgajani, kao i (ne)mogućnost promene tih početnih okolnosti u našim životima. Važna tema romana je i sama umetnost, šta nam ona daje, kako uživamo u njoj, kako nas tera da doživljavamo svet i druge ljude, i kako, na kraju, posle svega, umetnost ostaje da najbolje opiše ono što nam se desilo – za promišljanje, uživanje, a možda i za pouku budućim generacijama.

Ko su junaci Vašeg romana i šta nam njihove sudbine govore o svetu u kome smo živeli i onom u kome sada živimo?

Junaci romana su nekadašnji prijatelji koje je međusobno zavadila dojava Državnoj bezbednosti o njihovim protivdržavnim razgovorima koja je imala posledice već u osamdesetim godinama prošlog veka, a koje su se nastavile i kasnije, sve do današnjih dana. Ili nije bilo nikakvih stvarnih posledica a junaci su ovo koristili da opravdaju svoje neuspehe? Živeli su u miru pre rata koji je u sebi sadržao klice ratova, a sad žive u miru koji u sebi sadrži posledice tih ratova. U tom smislu, nekadašnji mir i sadašnji mir nisu isti, ne samo zato što se društvo značajno promenilo već i sami junaci, izmoreni međusobnim optuživanjima, svađama i razdorima. Ili, možda, oni nikad nisu ni bili tako dobri prijatelji kao što su mislili da jesu?

U odnosu na Vaše druge knjige, na koji način je pisanje Mira i mira uticalo na Vas?

Ovo je svakako roman koji sam najduže pisala, između ostalog zato što sam značajno promenila strukturu –prvobitna verzija je trebalo da uključi i treći period, zamišljenu budućnost u kojoj se ratovi nisu desili, ali posle nekog vremena učinilo mi se da će pisanje romana zaista predugo trajati u ovoj verziji, pa sam odustala od trećeg dela. Ono što mi je bilo posebno zadovoljstvo da pišem jesu „horovi“, tj. pesme zasnovane na grčkoj mitologiji i istoriji i koji osim što uvode klasične motive, ilustruju i dodatno objašnjavaju događaje i likove iz romana, ali na način koji je za mene bio nov i omugućio mi da vežbam i razvijam pesničke tehnike. ■

19 NOVO U LAGUNI

SREĆA JE STVARNA SAMO AKO SE PODELI

U razgovoru za Bukmarker pisac

Paolo Konjeti, čiji novi roman

Ljubavnici čitamo u izdanju

Lagune, otkriva zašto ga planine

inspirišu i na koji način njegova

proza navodi čitaoca da promišlja o sebi i svetu

Paolo Konjeti je italijanski pisac, dobitnik najznačajnije književne nagrade u Italiji Strega za roman Osam planina, a istoimeni film snimljen po ovom romanu dobio je nagradu žirija na ovogodišnjem Kanskom festivalu.

U Laguninom izdanju izašla je i knjiga Divlji dečak, u kojoj su dve priče o dva važna iskustva koja su obeležila njegov život, a novim romanom Ljubavnici učvrstio je svoju poziciju majstora prikazivanja ljudskih odnosa u njihovom neprekinutom dijalogu sa prirodom.

Ožiljci i nemiri koje nose njegovi junaci čine ih toliko živim da ih doživljavamo kao prijatelje koje poznajemo ceo život. Sa stranica njegove kristalno čiste proze isijava život u svom najčudesnijem obliku.

U razgovoru za naš časopis Paolo Konjeti, koji šest meseci godišnje živi u kućici na Alpima, otkrio je mnogo toga zanimljivog o svom stvaralaštvu i načinu razmišljanja.

Kroz Vaše knjige saznajemo mnogo o onome što ste jednom nazvali „planine kao način života“. Zašto Vas planine toliko inspirišu? Šta je to magično u njima?

Mogu da kažem da je u mom odnosu prema planinama zapravo moj odnos prema Zemlji, prema našoj planeti.

U Italiji, posebno na severu, ostalo je vrlo malo netaknute prirode. Nema reke koja nije pregrađena, isušena ili zarobljena branama. Isto se odnosi i na naša mora: čovek je urbanizovao i izmenio obale. U ravnicama više nema šuma, a kad ugledate drveće, to su zapravo usevi, i na sve strane su samo njive i industrijska skladišta. Na Alpima pronalazim „Zemlju pre čoveka“, kako sam je jednom nazvao, i pokušavam da vodim dijalog s njom. Za mene je planina hram i povratak kući.

U Vašim romanima i pejzaži imaju ulogu likova, kao ogledala unutrašnje prirode junaka. Šta nam slike predela govore o njima?

Prirodni pejzaž je živ, on je živo biće. Ne želim da ga koristim ni kao metaforu ni kao sliku na kojoj su u pozadini planine i nebo, a ovde u prvom planu ljudi sa svojim pričama. Po mom mišljenju, književnost je oduvek bila suviše usmerena na čoveka. Možda je kod mene reč o osetljivosti našeg vremena: osetljivosti prema nečemu što nije ljudsko. Razgovor sa drvetom, rekom ili životinjom fascinira me podjednako kao i razgovor sa muškarcem ili ženom. Treba pričati s njima kao sa živim bićima, koja se menjaju, pate i tragaju za srećom baš kao i svi mi. Voleo bih da napišem roman o drveću, rekama i životinjama koji žive zajedno sa ljudima, ili uprkos ljudima, pa čak i bez ljudi. Pokušavam da to ostvarim.

Za Vas kažu da imate izvrstan dar da posmatrate ljudske odnose u njihovom neprekinutom dijalogu sa prirodom. Kako se Fausto, junak Vašeg poslednjeg romana Ljubavnici, snašao u malenom gradu u Alpima?

Fausto se snašao tako što je okusio „so slobode i gorčinu samoće“. To su dva ukusa koje poznajem. Znam kako je biti sam ovde gore, ali i šta se može desiti kada sretneš nekoga. Prijatelja, ženu. Što više znaš o usamljenosti, ti susreti su intenzivniji. To se Faustu dešava sa Silvijom, sa Santorsom i Babet, pa i sa ostalim likovima koji su rođeni u planinama ili su tamo stigli tražeći nešto. Uvek su mi na umu reči Kristofera Mekendlsa (iz filma U divljini, koji je toliko uticao na mene da sam u jednom trenutku, u znak zahvalnosti, otišao na Aljasku u potrazi za njegovim Magičnim autobusom): „Sreća je stvarna samo ako se podeli“. To je istina koju otkrivaju usamljeni.

VOLEO BIH DA NAPIŠEM

ROMAN O DRVEĆU, REKAMA

I ŽIVOTINJAMA KOJI ŽIVE

ZAJEDNO SA LJUDIMA, ILI

UPRKOS LJUDIMA, PA ČAK I

BEZ LJUDI. POKUŠAVAM DA TO OSTVARIM

20 INTERVJU INTERVJU
Razgovarala: Iva Burazor | Foto: Roberta Roberto | Prevod: Olivera Nićiforović

Osim planinskog pejzaža, šta je još oblikovalo junake ovog romana? Fausto, Babet, Silvija i Santorso se nalaze u Fontani Fredi iz različitih razloga.

Santorso je rođen tamo. On je lik inspirisan planinarima koje sam ovde sreo, posebno dvojicom mojih dragih prijatelja. On je drvo: biće koje ne može da se pomeri s mesta gde je palo seme, ne može da pobegne ili da se kreće poput životinja, mora da ostane tamo. Tamo traga za svojom srećom. Ostala tri lika su vukovi koji lutaju. Lutanje vuka je donekle tajanstveno, ne izgleda da je direktno povezano sa potragom za hranom. Čini se da se vuk kreće jednostavno zato što je takav, nemir mu je u prirodi. A takvo je i ljudsko biće. Babet je na planinu došla pre mnogo godina i zaljubila se, ali sada je njena ljubavna priča gotova i ona odlazi. Silvija je tek stigla: mlada je, iz grada i u potrazi za avanturom. Fausto je u sredini jer ima četrdeset godina i nekoliko ožiljaka, ali još postoji mogućnost za novi početak.

Čemu nas uči priča o Faustu?

Ne znam. Ja pričam, ne podučavam. Ovo bi trebalo pitati čitaoca.

Koliko Vas i na koji način pisanje svake knjige promeni?

Menjam se svaki put. Do sada sam napisao desetak knjiga. Uvek mi je potrebno da istražujem nešto novo. U protivnom, da li bi to imalo ikakvog smisla? Ovu knjigu sam napisao zatvoren u kući u Milanu, tokom zabrane izlaska zbog korone, dok mi je planina užasno nedostajala. Imao sam knjigu koja mi je pravila društvo – Trideset šest pogleda na planinu Fudži čuvenog japanskog slikara Hokusaja. Kroz prozor sam posmatrao blistavo proleće, a u daljini, iz Milana, video sam glečere Monte Roze, planine mog života. A ispod prozora, hitna pomoć, pogrebna kola i opusteli grad. I tako sam napisao ovu knjigu, mada ništa od ovog ružnog nema u njoj. Postoji samo ogromna želja za slobodom, za planinskim vazduhom, bar tako mislim.

Koliko Paola Konjetija ima u junacima Vaših romana?

Mnogo, mnogo. Rekao bih, devet desetina. Preostala desetina je san o onome što bih mogao da budem ili košmar zbog onoga što sam rizikovao da postanem.

Kako nastaju Vaše knjige? Kako izgleda Vaš proces pisanja?

Uvek je prilično konfuzan. Pokušavam da unesem red u haos, kao i svi. Disciplinovan sam (pišem čitavog dana). Čitam (imam učitelje koji me usmeravaju kada se izgubim). Ipak imam i nešto iskustva posle 25 godina pisanja. Ali uvek vlada konfuzija.

Kakve knjige volite da čitate? Imate li onu jednu kojoj se vraćate?

Da, naravno. Pre svega, ja sam čitalac koji ponovo čita pročitano. Više volim da ponovo pročitam knjigu koju volim nego da zakoračim u šumu novih knjiga. Možeš pročitati stotinu knjiga, ali si imao sreće ako naiđeš na jednu koja ti se mnogo dopada. Međutim, u tvojih stotinu omiljenih knjiga uvek ćeš pronaći utočište i naučiti nešto novo. Stotinu knjiga mi je dovoljno za čitav život. Neki od mojih učitelja, čijim se knjigama ponovo vraćam jesu Ernest Hemingvej, Rejmond Karver, Alis Manro, Džek London i Mario Rigoni Stern.

Da li i dalje živite u kućici na Alpima?

DEVET DESETINA MENE

JE U MOJIM JUNACIMA.

PREOSTALA DESETINA JE SAN O ONOME ŠTO BIH

MOGAO DA BUDEM ILI

KOŠMAR ZBOG ONOGA

ŠTO SAM RIZIKOVAO DA

POSTANEM

Da, šest meseci godišnje. Zimi se vraćam u Milano jer mi tada usamljenost planinske kuće postaje suviše teška, a i grad počinje da mi nedostaje. Ne toliko muzeji, bioskopi ili pozorišta. Rekao bih da mi nedostaju ljudi, veče, barovi i gradske ulice u ponoć, januar u Milanu. Eto, to mi nedostaje. Leti imam svoju kolibu, a preuredio sam i štalu iza nje, pa sada tu mogu da ugostim prijatelje, pisce i umetnike. Ti dani su izuzetno lepi, odlično se zabavljamo. Nemojte misliti da sam usamljenik. Sreća je stvarna samo ako se podeli. ■

21 INTERVJU

U PISANJU ME VODE ISKRENOST I STRAST

skom jeziku i objavljena u časopisima Fantôme de la liberté i Panache Prevodilac trenutno radi na prevodu cele zbirke i već je stupio u kontakt sa francuskim izdavačima.

Za svakog umetnika značajan je trenutak u kome njegovo delo prelazi granice područja u kome stvara, jer kada autor stvori delo, bilo ono književno, muzičko ili scensko, i javno ga objavi, to govori o njegovoj nameri i želji da se ono dopadne ljudima koji su u prilici da ga tumače, rekao nam je na početku razgovora Lazar Ristovski.

Zbirkama Jednostavne priče i Ulična akademija glumac Lazar Ristovski potvrdio se i kao izvrstan pripovedač, a prevodom jedne priče na francuski jezik

njegova literatura počela je da osvaja i čitaoce van granica naše zemlje

Razgovarala: Maja Šarić

Foto: Privatna arhiva

Uspesi Lazara Ristovskog kao glumca, reditelja i producenta su neprikosnoveni. Veliki talenat pokazao je i u književnosti, napisavši dva romana, a onda i dve zbirke priča koje čitamo u izdanju Lagune: Jednostavne priče i Ulična akademija. Lazarove zbirke privukle su pažnju i Živka Vlahovića, prevodioca na francuski jezik, pa je tako priča Obećanje iz Ulične akademije doživela svoju verziju na francu-

„Ako francuski čitaoci budu čitali moje priče, biće to će poseban događaj i doživljaj. Potajno i iskreno se radujem. Drhtim iznutra. Treperi moje stvaralačko biće i nada se da će se među francuskom publikom, kao velikom i svetski značajnom književnom scenom, naći čitaoci koji će sa radošću i lako čitati moje priče, kao što sam ja čitao Mopasanove.“

Kako je došlo do objavljivanja Vaše priče na francuski jezik?

Tako što smo se gospodin Živko Vlahović i ja upoznali u Beogradu u jednoj prodavnici francuskih sireva. Priznaćete da je to dobro mesto da se sretne prevodilac na francuski. Bilo mi je drago da je Živko već pročitao moju prvu zbirku i da je moj rad posmatrao odvojeno od mog primarnog zanata – glume. Razgovarao je sa mnom kao sa piscem. Godilo mi je to. Upoznao sam kasnije njegov rad i njegove projekte koji spajaju Srbiju i Francusku na najlepši mogući način. Preko literature. Način na koji je govorio o mojim pričama bio mi je nešto novo. Čuo sam reči koje su objašnjavale međuprostor, ono što stoji između redova mojih priča. Ono zbog čega i pišem priče. Živko nije samo prevodilac, on je poznavalac književnosti i kreativni književni kritičar.

Smatrate li da duh Vaše proze može na pravi način da se prenese i razume na drugom jeziku?

Za dobronamernog i pažljivog čitaoca ništa nije nerazumljivo. Moja proza je naočigled jednostavna. U suštini i jeste takva. Ali ako čitalac ima živaca da čita i između redova, da obrati pažnju na atmosferu i detalje, jer se često najvažnije u životu događa na njegovoj margini, onda će otkriti da tu jednostavnost čine te skrivene, male i sitne stvari, koje stvaraju utisak da u literaturi ima još nešto više, osim slova i reči koje su napisane. To nešto drugo, eterično, nevidljivo na prvi pogled, možda je i suština mog pripovedanja. Slike koje stvaram u pričama su odraz mog prvog zanata, glume i režije. Svaka moja priča je mali uvod u budući film. Moje pisanje i pripovedanje, moja literatura, ako smem to tako da nazovem, eho su onoga što sam još u detinjstvu čitao. Nisam oponašao, ali sam u potaji zamišljao da moje priče zaliče na Čehovljeve. To su priče o malim ljudima kojima nije oduzeto pravo da sanjaju velike snove. Sreća je da snovi tome i služe. Da mali ljudi u snovima postaju veliki. Da spasavaju čovečanstvo i da se pretvaraju u prinčeve. Takvi ljudi, mali mudraci, maštari, a ne mešetari, čine ovaj svet boljim mestom. Tako da sebe kao pripovedača poistovećujem sa tim malim ljudima, kojima nije oduzeto pravo da sanjaju velike snove. Tako je bilo i u mojim prethodnim knjigama Kako sam dobio Оskara i Belo odelo. Drugо o čemu vodim računa je da moje priče moraju biti zanimljive. Ovo je kratka forma i kao takva mora biti veoma nabijena, i radnjom i emocijom, a obavezno dramskim obrtom. Uostalom, to je odlika dobrih priča i u literaturi i u životu.

Jeste li se sada ponovo vratili Obećanju i kako ste ga doživeli u novom čitanju? Vidite li danas u svojim pričama iskrenost i strast, koje su čitaoci prepoznali kada su objavljene?

22 BIBLIOTEKA POZNATIH
POZNATIH
BIBLIOTEKA

Ne vraćam se. Mene uzbuđuje čin stvaranja. Ne gledam ni svoje filmove niti čitam svoje priče. Ovu sam sada pročitao kada mi je Živko javio da je preveo i da će biti objavljena. Dopala mi se. Drago mi je što upotrebljavate termine kao što su iskrenost i strast. To jeste odlika mojih priča. Umetnik, u ma kojoj oblasti umetnosti, mora u sebi da budi strast. Ako je nema, ona neće i ne može ni preći, u ovom slučaju na čitaoca. Umetnik mora da barata istinom. Ličnom, proživljenom ili fiktivnom. Istina svakako može biti i izmišljena. Ali čitalac mora poverovati da taj imaginarni prostor koji pisac kreira stvarno postoji. Veliki broj čitalaca koji su pročitali moje priče veruju u to. Nažalost, nijedan književni kritičar se nije oglasio ili makar osvrnuo na moje priče kada su izašle iz štampe, osim onih koji su dali svoje mišljenje na koricama knjige, na čemu im zahvaljujem. To mi je bio prvi znak da su priče dobre.

Gde ste danas kao pisac, odnosno pripovedač, kako Vi to kažete? Hoćemo li biti u prilici da čitamo Vaša nova dela?

Želeo bih da imam više vremena da bih mogao da se bavim samo pisanjem. Nažalost, to nije tako. Radim mnogo na filmu, kao glumac i producent. Ali sve vreme mislim šta bi od tog izobilja koje život nudi bila tema neke moje nove priče. Tačnije rečeno, posmatram. Još vežbam tehniku posmatranja. Na mom Instagram nalogu piše: „Gleda svako, a vide samo oni koji znaju da gledaju“. Posmatram i beležim rečenice za koje verujem da će uskoro porasti da budu priče. A neispričanih priča ima svuda i ima ih svako. Treba samo hrabrosti da se zakopa po svojoj sudbini ili po sudbini bližnjih. Ili treba hrabrosti da se otvore putevi, staze i stranputice

U čijim delima pronalazite ono za čim u književnosti tragate? Šta Vam je najvažnije kad je izbor literature u pitanju?

Jednostavnost pripovedanja budi kod mene kao čitaoca osećanje zadovoljstva. Volim knjige koje imaju priču. Ali to je prvi nivo. Knjiga mora da sadrži alhemijski sadržaj koji vas opčinjava i tera da se osećate saučesnikom. Kada pisci uspeju svojim umećem to da postignu, onda postaju majstori svog zanata. Takve pisce volim. Pisce koji su hrabri da vas odvuku na mesta na kojima niste nikada bili ili da uradite stvari koje niste nikada radili, ali da to učine tako kao što sam malopre rekao, da vam se čini da ste saučesnik u svemu napisanom. Širok je spektar mojih interesovanja kada je literatura u pitanju. Počinje od ćopićevske naivne čistote, Nušićevih Hajduka i Družine sinji galeb Toneta Seliškara, pa onda mladalačkog Lovca u žitu Selindžera, preko Rableove ludosti i raskalašnosti, preko vijonovskog kurvinskog stiha, da bih već u ranoj mladosti prešao na Dostojevskog i Tomasa Mana. Šekspir ostaje zauvek i u svako doba, a Knuta Hamsuna otkrivam kasnije, ali ne prekasno. Kamija, Edgara Alana Poa i Dina Bucatija sam čitao ranije, ali im se i sada sa radošću vraćam. I tako dalje… ■

PET

KNJIGA ZA SVA

PO IZBORU

IZ UGLA PREVODIOCA

Anton Pavlovič Čehov

Pan

u Saragosi

Jan Potocki

„Opisati Lazara Ristovskog kao pisca nije jednostavan zadatak, ali nakon upoznavanja sa njegovim delom rekao bih da sam otkrio autora koji poseduje moć da uzme ono jednostavno i pretvori ga u složeno, da uzme beznačajne likove i da im prida značajnu pažnju, da monotono učini uzbudljivim, da ništa pretvori u nešto. Nesumnjivo demijurg svoje zbirke, vlada njome poput majstora koji ne propušta nijedan detalj, čak bismo mogli govoriti o umetniku u kantovskom smislu. Poseduje te tri karakteristike genija: originalnost, uzornost i neobjašnjivo. Njegov stil je mešavina klasičnog i savremenog, sa melanholičnom atmosferom koja je sve vreme prisutna. Sa Uličnom akademijom nam zaista pruža delo dostojno jednog velikog autora i svestranog umetnika.

23 BIBLIOTEKA POZNATIH
VREMENA
Priča Obećanje mi je prirodno legla i nisam osetio nikakvu poteškoću sa prevođenjem. Jedino sam se zamislio nad prevodom leka pentreksil, koji poseduje svoj pandan na francuskom jeziku, ali pandan nema neželjeni efekat koji pentreksil ima i o kojem govori Lazar Ristovski, te sam odlučio da sačuvam srpsku verziju. Ali đavo je u detaljima i prevodilac mora da pazi na najsitniju pojedinost. Morate imati dve stvari na umu kada prevodite: postoji samo jedan original i čitalac predstavlja srce ovog umeća. Sa druge strane, ja sam i glasnik svog autora i prema njemu imam moralnu dužnost. Zato pokušavam da pronađem ravnotežu. Poštujem autorovo delo i njegov stil, pokušavam da prenesem atmosferu njegove knjige. Prevodim tako što pokušavam da stvorim isti efekat na ciljnom jeziku. Pre nego što započnem jedan prevod, pripremam se čitajući jednog francuskog autora koji, po mom mišljenju, pripada jezičkom registru autora kojeg prevodim. I, od tog trenutka, pokušavam da na ciljnom jeziku proizvedem najbliži prirodni ekvivalent poruci izvornog jezika: prvo po značenju, zatim po stilu. A to se tiče i duha naroda ako ga shvatamo sa lingvističke tačke gledišta.“ LAZARA RISTOVSKOG: Čarobni breg Tomas Man Hamlet Vilijem Šekspir
Kratke priče
1. 2. 3. 4. 5.
Knut Hamsun Rukopis nađen
nesvesnog, po kojima su prosuti kamenčići, kao delovi mozaika koje pripovedač slaže u gotovu sliku, a tom slikom mora zainteresovati i uzbuditi čitaoca. Bilo bi lepo dovesti čitaoca u zabludu, da pomisli kako je on sam napisao to što čita.
Živko Vlahović, prevodilac na francuski jezik:

SREĆNA NOVA GODINA

U švedskom hit trileru Srećna

Nova godina Malin Sten, sa majstorskim prelazima iz napetosti u furiozno uzbuđenje, tajne dovode do nezamislivih posledica, a naizgled bezazlene laži do katastrofe iz koje će se samo nedužni izvući

Piše: Dunja Lozuk

Švedski triler Srećna Nova godina Malin Sten za samo mesec dana prodat je na čak osamnaest teritorija.

Autorka nas upoznaje sa tri bračna para koji u toku novogodišnje proslave saznaju da je Jenifer, ćerka jednog od njih, pronađena mrtva. Magla je gusta u novogodišnjoj noći dok sedamnaestogodišnja Jenifer odlazi sa tinejdžerske kućne zabave u hladnu zimsku noć – i nestaje bez traga.

Tradicionalna zabava koju ovi parovi, inače najbolji prijatelji, organizuju svake godine već je postala poznata u komšiluku i celom gradu. Međutim, tokom decenija na njihov odnos pala je senka ljubomore, neslaganja u metodama vaspitanja dece i političke nekorektnosti. Pa ipak, postoji osećaj pripadnosti za koji se vredi boriti i pored svih nesuglasica jer ko vas bolje poznaje od vaših najstarijih prijatelja?

Kada svane prvi dan u novoj godini, odrasli se bude sa pulsirajućim mamurlukom i očajem. Kroz tri različite tačke gledišta upoznajemo ovu grupu naizgled dobrih prijatelja: Lolo, majku nesrećne Jenifer, koja shvata da uopšte ne poznaje sopstvenu ćer-

AUTORKA VEŠTO

KONSTRUIŠE LAVIRINT

OBMANA GDE SU

PROTAGONISTI

PRIMORANI DA PREISPITAJU SVE ŠTO SU

MISLILI DA ZNAJU JEDNI

O DRUGIMA – I O SVOJIM

PORODICAMA

ku; Ninu, vaspitačicu u predškolskoj ustanovi i najbolju drugaricu Lolo, koja potajno misli da je hirovita Jenifer možda dobila ono što zaslužuje; Nininog muža Fredrika, nezadovoljnog oca troje dece koji očigledno nešto krije i koji je možda bio poslednja osoba koja je videla Jenifer živu... Šta se zaista dogodilo Jenifer? I kakvu su ulogu u njenom nestanku odigrali Nina i Fredrikova ćerka Smila? Ovaj događaj je katalizator koji vodi Lolo, Ninu i Fredrika do granica zdravog razuma, stvari izmiču kontroli otkrivajući mračne tajne koje su godinama zakopavane. Tenzija ra-

ste između roditelja koji su nezadovoljni svojim životima i dece koju očigledno samo prividno dobro poznaju. Srećna Nova godina je roman koji izaziva zavisnost. Autorka vešto konstruiše lavirint obmana gde su protagonisti primorani da preispitaju sve što su mislili da znaju jedni o drugima – i o svojim porodicama. Zaboravljene tajne dovode do nezamislivih posledica, a naizgled bezazlene laži dovešće do katastrofe iz koje će se samo nedužni izvući. ■

24 KOLUMNA
KOLUMNA
Nevena, Dunja i Ivana su profesionalni čitači. Više i ne broje knjige koje su im prošle kroz ruke. Imaju privilegiju da za Lagunu biraju najbolje naslove svetske izdavačke scene. Čine Foreign rights sector, pa su ih kolege „po srpski“ prozvale Tri Rajke.

Skriveno carstvo Ja Džasi,

EMOCIONALNO SILOVITU PRIČU O VERI, NAUCI, RELIGIJI I LJUBAVI

Devedeset treća tribina Laguninog književnog kluba bila je posvećena romanu Ja Džasi Skriveno carstvo. O potresnom portretu porodice opustošene depresijom, zavisnošću od droge i tugom, ali i ispitivanju volje za životom, govorila je prevoditeljka Olivera Nićiforović.

SUDAR BOŽJE MISTERIJE I IZVESNOSTI NAUKE

U drami Skriveno carstvo američka spisateljica s korenima iz Gane Ja Džasi na svega 300 strana pokreće čitav niz tema i do samog kraja, kao u najboljem trileru, drži čitaoce u neizvesnosti. Glavna junakinja Gifti je na doktorskim studijama neurobiologije na Stanfordu. U pozadini njene predanosti i ambiciznog rada krije se tužan događaj iz detinjstva, kada je njen brat Nana, prethodno uspešan sportista, umro od prevelike doze heroina. Zbog toga Gifti pokušava da prodre u srž bolesti zavisnosti i vrši eksperimente na miševima u laboratorji kako bi u svom doktoratu pronašla rešenje za sprečavanje, odnosno lečenje ovog problema i pomogla drugima. Istovremeno pomno prati naučna otkrića u nadi da će podržati njen rad, pa čita o stimulaciji nerava u mozgu kod pacijenata sa Parkinsonovom bolešću, ili o anhedoniji, odnosno nesposobnosti da se uživa u nečemu što bi nam inače predstavljalo uživanje. Kada je Gifti bila mala, majka joj je nadenula nadimak Asa, po afričkoj bobici koja, ako se prva pojede, pretvara kiseo ukus ostalih za-

logaja u sladak. Zajedno sa njenim specifičnim imenom i asocijacijom na poklon ili dar (engl. gift), taj nadimak je predodredio ulogu koju će Gifti imati u porodičnim odnosima. Od malih nogu je stamena, čvrsta i odgovorna. Svima pomaže da prebrode nedaće. Vodi računa o majci koja nakon Nanine smrti pada u depresiju i razvija samoubilački nagon. Gifti godinama vodi dnevnik sa izmenjenim imenima. U dnevniku se obraća Bogu, ponekad dovodeći u pitanje njegovo postojanje, posle čega mu se još predanije moli u nadi da će dobiti objašnjenja i putokaze. Izuzetno je zanimljivo pratiti njen odnos prema veri nasuprot potpunoj predanosti egzaktnoj nauci i nepobitnim laboratorijskim rezultatima.

MEDITACIJA O BOLU, RELIGIJI I PORODICI

Detinjstvo i sav teret koji je ponela na svojim plećima sprečavaju Gifti da ostvari dužu ljubavnu vezu. Oko sebe gradi odbrambeni zid, pa je zbog toga uglavnom sama, a isto tako odbija i prijatelje koji bi želeli da budu uz nju i da je izvedu iz sterilnog laboratorijskog okruženja. Čak i kada se na trenutak opusti, samu sebe tera da se što pre vrati knjigama i eksperimentima i da tako potisne ljubav, želju i strah od usamljenosti. Događaj koji će neminovno obeležiti njene doktorske studije i pisanje rada je kada Giftina majka dođe da živi kod nje, nesposobna da se stara o sebi.

To pokreće nov talas Giftinog preispitivanja i prisećanja na događaje iz detinjstva od kojih nijedan nije imao zanemarljiv uticaj na njeno odrastanje i psihu. Jedna od glavnih niti u čitavoj knjizi jeste suočavanje sa gubitkom. Giftin brat umire i ostavlja je samu, Giftin otac se vraća u Ganu i više nije zainteresovan za porodicu u Americi. Majka gubi nekadašnju vedrinu i postaje bezlična, beživotna osoba. Feminizam je takođe veoma značajna tema koju Ja Džasi obrađuje – ne kao izričitu borbu za ženska prava,

već kao suptilnu želju za slikom kakvu njena junakinja Gifti želi da stvori u tuđim očima. Svesna je „vodeničkog kamena ženskog roda koji nosimo oko vrata“ i neće da je drugi gledaju kao mladu crnkinju u akademskom okruženju, već kao ženu u nauci i ženu uopšte.

ISPITIVANJE VOLJE ZA ŽIVOTOM

Knjigu posebnom čini obilje simbola. U ranom detinjstvu Giftin otac se u igri pretvarao da je drvo koje se kreće i to rano sećanje prati Gifti kad god se nađe između visokih stabala. Porodična sreća nije dugo trajala, a ironijom sudbine, jedina fotografija koju Gifti ima sa roditeljima i bratom snimljena je na sahrani, retkoj prilici kada su svi bili na okupu. „Neki ljudi se iz svojih priča ispetljaju bez ogrebotine, procvetaju. Neki ne.“ Čitaocu preostaje da sazna da li je Gifti uspela u tome, uprkos ogrebotinama koje nosi još od malih nogu. Skriveno carstvo potvrđuje pohvale koje ova spisateljica dobija širom sveta, uključujući i sjajni kompliment da je književna naslednica Toni Morison. ■

25 LAGUNIN
LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB PREDSTAVLJA ROMAN
KNJIŽEVNI KLUB
LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB

Razgovarala: Maja Šarić Foto: Privatna arhiva

MAGIJA I MOĆ PIROTSKOG ĆILIMA

Raskoš i lepota ogledaju se u knjizi

Ornamenti Srbije, koju je slikarka dr Milica Živadinović napisala i priredila sa znanjem i ljubavlju kako bi nastavila da širi reč o tradiciji svojih predaka

Milica Živadinović još od 1999. godine živi i stvara između Beograda i Pariza. Diplomirala je na katedri za slikarstvo na Akademiji lepih umetnosti u Versaju, a doktorirala na Univerzitetu Pariz 8. Kao likovni umetnik ostvarila je brojne samostalne izložbe i u Parizu i u Beogradu, ali i širom Srbije, i učestvovala na mnogim kolektivnim izložbama u gradovima Evrope.

U Parizu je počela da stvara ciklus slika i unikatnog nakita, koji je bio ispunjen geometrijskim formama koje su sve više ukazivale na vezu sa ornamentikom pirotskog ćilima, pa je u jednom trenutku odlučila da bolje istraži svoju prošlost.

Tako je u potrazi za objašnjenjem porekla i mogućih značenja ornamenata na pirotskom ćilimu došlo i do knjige Ornamenti Srbije, koja pruža temeljan uvid u tradiciju ženskog zanata. Specijalno za ovo luksuzno izdanje sakupljene su retke i pažljivo odabrane fotografije.

Kako ste se osećali kada ste prvi put kročili u kuću svog pradede

Bore Stankovića i da li se odmah u Vama rodila ideja da svoje misli i osećanja pretočite u knjigu?

Oduvek sam poštovala kulturno nasleđe Srbije. Moje interesovanje je svakako raslo s obzirom na to da sam preko dvadeset godina živela u Parizu i da sam od toga dvanaest posvetila promociji naše kulturne baštine i naših umetnika radeći u Kulturnom centru Srbije u Parizu, gde sam bila zadužena za likovni program. Ideja za knjigu je postepeno sazrevala. Gotovo nesvesno sam tokom boravka u Francuskoj počela da crtam geometrijske forme koji su sve više ličile na šare sa pirotskog ćilima. Ubrzo sam ozbiljnije istraživala ovu interesantnu ornamentiku. U leto 2020. godine prvi put sam kročila u Vranje u spomen-kuću svog pradede Bore Stankovića, u kojoj sam otkrivala odgovore na pitanja koja sam sebi postavljala dugi niz godina. Bila sam više nego iznenađena kad sam na dovratku ugledala ćilim na kome se nalazi šara gotovo identična u formi i u bojama kao na jednoj od mojih slika. U baba Zlatinoj sobi naišla sam na njen gvozdeni krevet pored koga se nalaze razboj i preslica. Minderlu-

ci, stočići, tronošci, kao i sama stolica mog pradede, zastrti su tkanjem sa gotovo identičnim ornamentima koji su naizgled spontano ispunili moja platna i nakit. Pitala sam se da li je moguće da sam ih stvarala, nesvesna postojanja svih ovih detalja u kući mojih predaka. Da li je to koincidencija ili je takozvano arhetipsko proradilo u meni? U to vreme već sam bila sakupila mnogo materijala o pirotskom ćilimu. Sve češće sam odlazila u Pirot, gde sam na izvoru ulazila sve dublje u tajne stvaranja i značenja samog ćilima. Trebalo je obraditi sve podatke, klasifikovati ih, napraviti selekciju i pretočiti u formu koja bi bila zanimljiva i pre svega razumljiva svakom čitaocu. Važan, sastavni deo rada je bilo fotografisanje, kao i sakupljanje arhivskih fotografija za ovu bogato ilustrovanu knjigu.

Zašto su u našoj tradiciji važni pirotski ćilimi, šta simbolišu?

S obzirom na samu vrednost ručnog rada, njegovu lepotu i dejstvo, pirotski ćilim je od davnina bio vrednovan kao skupocen predmet, porodično blago koje se čuvalo kroz vekove i ostavljalo u amanet potomcima. Po

26 INTERVJU
INTERVJU

njihovom broju procenjivalo se bogatstvo porodice. Bili su nezaobilazni i najvredniji deo miraza, a kaže se i da devojka koja nije znala da tka nije mogla da se uda. Pirotski ćilim je nešto sveto, nalazi se pred oltarom u crkvama i manastirima (u knjizi su reprodukovane veličanstvene fotografije iz manastira Hilandar i Sukovo), služi za molitvu, centralna je tačka okupljanja porodice u domu, ukrašavao je vladarske rezidencije, oplemenjivao govornice i skupštinska zasedanja, dočekivao kraljeve, vojsku i oslobodioce… Skupocen je poklon koji se daruje povodom rođenja, krštenja, udaje, odlaska u vojsku, početka novog posla, ali je takođe i diplomatski i protokolaran poklon. Kroz istoriju postao je sastavni deo nacionalnog identiteta našeg naroda i kao takav predstavljao je Srbiju i osvojio brojna prestižna priznanja na mnogim svetskim izložbama. I u XXI veku šare pirotskog ćilima su ostale inspiracija za paviljon Srbije na Svetskoj izložbi u Šangaju 2010, potom u Dubaiju 2020.

Šta za Vas simbolišu pirotski ćilimi?

Pirotski ćilim je nešto zaista magično i posebno, čudesna energija koja me ispunjava mirom i radošću. U njegovom prisustvu osećam se veoma dobro i u stanju sam da ga satima gledam i da neprestano otkrivam nove detalje. Ćilim poseduje izuzetno duboku meditativnu dimenziju. Pirotski ćilim je za mene nešto mnogo više od umetničkog zanata, on jeste prava umetnost.

Koliko je za Vas bio uzbudljiv i zanimljiv put praćenja istorije pirotskog ćilima? Gde Vas je sve vodilo to putovanje, odnosno traganje za podacima koji su sada deo ove jedinstvene knjige?

Stvaranje ove knjige je bila prava avantura sa povremenim, čak mogu reći detektivskim uplivima. Pored dugogodišnjeg istraživanja obimne literature o ćilimu i istoriji pirotskog kraja, važan deo je bio rad na terenu. Ćilim mi je doneo divna nova, ali osvežio i stara poznanstva, otvorio vrata mnogih muzeja, institucija, privatnih domova, nezamislivih prostora… Izdvojila bih možda potragu za kraljevskim ćilimom koji predstavlja najveću zabeleženu narudžbinu u istoriji pirotskog ćilima. Bio je pravi poduhvat ući u trag ovom velelepnom ćilimu u čijem stvaranju je, s obzirom na njegove dimenzije od preko 100 kvadratnih metara, učestvovalo deset najdarovitijih tkalja. Ćilim je podove

Saborne crkve u Beogradu odenuo u kraljevsku plavu boju tokom ceremonije venčanja kralja Aleksandra i kraljice Marije 1922. godine, zatim krštenja njihovog sina prestolonaslednika Petra II 1923. god, potom venčanja princa Filipa i princeze Danice Karađorđević 2017. godine. Ove godine, povodom stogodišnjice od kraljevskog venčanja, jedan deo ćilima je bio izložen u Kući kralja Petra na Oplencu.

Ova knjiga pruža čitaocima i temeljan uvid u tradiciju ženskog zanata. Do kakvih ste zanimljivih otkrića došli i šta za Vas ta otkrića znače, koliko su Vam rekla o Vašim korenima, posebno o baba Zlati, koja je, tkajući ćilime, othranila svog unuka Boru Stankovića?

Umetnički zanati su neverovatno bogatstvo koje treba negovati i učiniti sve da ne izumru. Tkanje pirotskog ćilima je prvenstveno ženski zanat, izuzetno precizan i težak. Zahteva mnogo pažnje, a posebno vremena i veštine. Potrebno je da osoba bude staložena i da poseduje umetničku nit. Baba Zlata je u tajnosti noći tkala kako bi obezbedila budućnost svom unuku i izvela ga na put a da on nije imao uvid u njenu požrtvovanost i finansijske poteškoće. Od ranog detinjstva sam bila manuelna osoba i oprobala sam se u mnogim zanatima: pletenju, šivenju, tkanju, slikanju ikona, izradi unikatnog nakita…

Mnogo volim ručni rad, u njega su utkane misli, osećanja i stvaralačka energija. Izuzetan je podvig u da-

PIROTSKI ĆILIM JE NEŠTO ZAISTA MAGIČNO I POSEBNO, ČUDESNA ENERGIJA KOJA ME ISPUNJAVA MIROM I RADOŠĆU

našnje vreme stvarati umetničke rukotvorine, odupreti se industrijalizaciji i delokalizaciji proizvodnje. Zato je potrebno ženama koje su prave umetnice i riznice znanja sa potencijalom da ga prenesu budućim pokolenjima omogućiti da opstanu u ovom današnjem surovom svetu.

Hoćete li nastaviti sa istraživanjem srpske tradicije? Da li Vam je još neka oblast privlačna toliko kao pirotski ćilim?

Srpska tradicija je izuzetno bogata i inspirativna, svaki kutak naše zemlje je poseban. Moj ciklus slika i nakita koji trenutno stvaram nosi naziv Putujuće šare Srbije, i u poslednjih godinu dana sa izložbom sam gostovala u Novom Sadu, Loznici, Trebinju, Pirotu, Grockoj. To je tek početak turneje tokom koje upoznajem nove predele, ljude, običaje. Naša zemlja je neverovatno lepa, narod izuzetno topao, srdačan, gostoljubiv, a naša tradicija je neiscrpan izvor inspiracije koji oplemenjuje. Izazov mi je da nastavim istraživanje o ćilimu, ali i ornamentici u fresko-slikarstvu, kao i našem vezu. ■

27 INTERVJU

PROMETEJSKA MISIJA SLAVNOG KOMPOZITORA

prepiske i sveščica pomoću kojih se sporazumevao sa drugima, autorka pokušava da osvetli neke manje poznate detalje njegovog živoga – od detinjstva do smrti u srednjim pedesetim godinama.

Ako ste se ikada zapitali kako je Betoven postao Betoven, možda vas misao navede na knjige koje se bave društvenim i ličnim okolnostima umetničkih života, koje su neraskidivi deo umetnikovog dela. Ono što su sanjali, proživljavali i što im se događalo u neizbežnoj rutini svakodnevice ugrađeno je u svako umetničko delo, pa ni Betoven nije mogao biti izuzetak. Kristina Ajhel, nemačka muzikološkinja koja nije lišena i književnog dara, napisala je knjigu Osetljivi titan, u kojoj je pokušala da objasni genezu nekih od najpoznatijih dela Ludviga van Betovena – Mesečeve sonate, malog klavirskog komada Za Elizu, najpoznatijih simfonija, među kojima je Deveta postala himna Evrope, a mnogima koji klasičnu muziku ne slušaju često ipak prepoznatljiva kao jedna od najpoznatijih melodija, čuvena Oda radosti iz četvrtog, finalnog stava Betovenove poslednje završene simfonije.

Neki detalji njegovog kratkog i tegobnog života takođe su opštepoznati, pre svega da je veoma rano izgubio sluh i da nije imao ništa od lične i porodične sreće. Na osnovu čvrstih, pisanih dokumenata, pre svega

Nesrećni dečak rođen je u porodici osrednjeg dvorskog muzičara, koji je sve svoje želje i neostvarene ambicije usmerio ka tome da od svoga sina stvori novo čudo od deteta, odnosno da popravi svoje finansijske prilike eventualnim nastupima pred aristokratijom koju je to zabavljalo. Ali dok su neku deceniju ranije mali Volfgang i njegova sestra Nanerl poslušno muzicirali gde god da je nastup zakazao njihov otac Leopold Mocart, Betoven je pružao snažan otpor idejama i batinama koje je dobijao, odbijajući da bude dresirano majmunče koje zabavlja publiku, kako je kasnije govorio. Snažne volje i svestan svog muzičkog dara, naglašavao je mnogo puta svoju posebnost, bacivši u lice jednom aristokrati rečenicu koja je postala legendarna: da je knezova oduvek bilo i biće, a Betoven je samo jedan. Tako se u istoriji muzike prvi put pojavio raskošni, revolucionarni talenat koji je bio svestan sebe i svoje prometejske misije. Nije bio ni sluga na dvoru Esterhazi kao njegov učitelj Hajdn, ni večito siromašni kapelmajstor kao Johan Sebastijan Bah, a ni nezreli mladić koji igra na žici da bi preživeo, što je aristokratija napravila od Mocarta, stavljajući mu uvek do znanja gde mu je mesto.

Iako skromnog porekla i vrlo sumnjive porodične reputacije, Betoven je od mladosti ubeđen da mu je mesto na umetničkom Olimpu, pa se tako i ophodi prema svima, od kućne posluge sa kojom je u stalnoj zavadi do aristokrata koji su vrlo često i njegove mecene jer veruju i ulažu u talenat, a ne u svadljivog i neurednog čoveka koga vide pred sobom.

Nemar prema spoljašnjem izgledu činio je da Betovena po pravilu odbijaju udate žene i mlade devojke u koje se zaljubljivao, a tome je doprinosio i njegov krajnje problematičan karakter i sklonost alkoholu, što mu je skra-

tilo život. No sve te muze koje prolaze u defileu, više njegovim snovima nego stvarnošću, predstavljale su istinsko nadahnuće geniju koji je voleo ljubav samu po sebi, a bežao od trivija i bračnog vezivanja kao sasvim neprikladnog za umetnika njegovog ranga. Tako su duboka i iskrena osećanja inicirala nastanak besmrtnih muzičkih dela, klavirskih sonata, čuvenih sonata za violinu i klavir, simfonija čiji motivi se danas koriste i za reklame, zvuk mobilnih telefona ili muzičke kutije koje sviraju motiv Za

Drugim rečima, genije je stvorio muziku neprolazne vrednosti, a cena stvaranja bila je velika. I to Kristina Ajhel priča ovom knjigom, kako umetnik na oltar svog talenta polaže najtežu žrtvu odricanja od lič-

STVARAJUĆI MUZIKU ZA

VEČNOST, UMETNIK NA

OLTAR SVOG TALENTA

POLAŽE NAJTEŽU ŽRTVU

ODRICANJA OD LIČNE

SREĆE, PORODIČNOG

MIRA I MATERIJALNE

SIGURNOSTI

ne sreće, porodičnog mira i materijalne sigurnosti. Seleći se po raznim ali uglavnom mračnim i oskudno nameštenim bečkim stanovima, ratujući za starateljstvo nad sinovcem nakon smrti svoga brata, zaljubljujući se svaki put sve beznadežnije u aristokratkinje koje su ga možda i volele, ali nisu ni pomišljale na brak, tonuo je u svoju gluvoću i tugu. A onda se iz te tuge rađala božanska muzika, eksplozija ljubavi za Boga kao u Misi Solemnis, ili za prirodu kao u Šestoj, Pastoralnoj sinfoniji… Muzika za večnost koja je otputovala i u svemir kao zvučni zapis i knjiga koja će vas navesti da razmišljate o sudbini umetnika kao plemenitoj žrtvi. ■

28 KNJ I ŽEVNA KRITIKA KNJIŽEVNA KRITIKA
Šta šest najvažnijih dela Ludviga van Betovena govore o njemu kao čoveku od krvi i mesa, u biografiji Osetljivi titan otkriva nam autorka Kristina Ajhel
Piše: Aleksandra Đuričić

ČOVEČANSTVA I CENI TOG NAPRETKA

Urednik u Laguni

Srđan Krstić

predstavlja dve

fenomenalne knjige –Putovanje čovečanstva

Odeda Galora i Civilizovani do bola

Kristofera Rajana, koje nam u paru nude

najširu sliku onoga što trenutno jesmo

KAKO POMOĆI I SVETU I SEBI

di imaju životni standard koji daleko nadmašuje uslove života ijedne druge vrste na Zemlji i zašto napredovanje čovečanstva nije bilo ravnomerno. U ovom vrhunskom delu shvatićete opseg i veličinu napretka koji smo postigli. Knjiga Civilizovani do bola Kristofera Rajana razmatra cenu tog napretka i putovanja od krošnje do zvezda, koje je malo iskočilo iz šina, a osnovno pitanje je – i ako jesmo napredniji, da li smo srećniji? Pred vama su dve fenomenalne knjige koje vam ovako u paru nude najširu moguću sliku onoga što trenutno jesmo. Mi volimo standard i domete ove civilizacije, ali nam duša žudi za onim slobodnim čovekom u kristalnoj vodi usred guste šume. Pročitajte ove knjige i razmislite kako najbolje možete da pomognete i svetu i sebi. ■

MI VOLIMO STANDARD I DOMETE OVE

Ustanete, istuširate se toplom vodom, operete mirisnim gelom u kojem ima sastojaka s obronaka Anda i čudotvornih čestica još malo pa nano nanotehnologije, obrijete se ili našminkate, sednete u kola, za svaki slučaj protrkeljišete Gugl mape da vidite kojim putem je manja gužva, a Gugl vam pomoću satelita i praćenja ostalih automobila odredi najbolju rutu, psujete malo usput i Gugl i grad i gužve, ali nekako stignete do posla. Naravno, ako nađete parking. Verziju s gradskim prevozom ostavljam vašoj prljavoj mašti. Tu, između četiri zida, usred betona, čelika i stakla, provešćete manje-više najboljih osam ili više sati, kad imate najviše energije i najsvežiji ste –doduše u klimatizovanom prostoru –da vam zimi bude toplo, a leti hladno. Malo vas gazi pritisak, što onaj na poslu, što onaj u venama, ali tu je širok izbor materija, od apoteke do kafića i preko toga ako treba da vas osokole. Ali zato imate vikend. I one dve ili tri nedelje odmora.

Vaš predak pre deset ili dvadeset hiljada godina ustane, a već je obučen jer je u tome i spavao, ponese luk i strelu i ode u šumu. Usput on ili ona uberu ovde ili onde ono što bogata priroda nudi, kad ima nešto u ponudi, ako im se posreći, ulove neku živuljku – njih je mnogo više nego danas – ali se ne brinu ako ništa ne ulove jer onda će upecati, a ako ne upecaju, opet će se snaći u šumi za klopicu bar do sutra. Sve vreme su na svežem vazduhu, hrane se malo, puno se kreću, a kupaju se u kristalno čistoj vodi kad im se kupa. Rade dva-tri sata dnevno, ako i toliko, i na odmoru su uglavnom stalno. Može da ih pojede medved dok bleje po šumi, ali ne može da ih pregazi kamion. Nemaju ni zubara ni lekara jer zbog načina ishrane imaju zdrave zube, zbog toga nemaju ni pritisak i ne razbolevaju se jer tih bolesti koje smo povukli od životinja još nema.

U knjizi Putovanje čovečanstva svetski poznati ekonomista i mislilac Oded Galor donosi vam neverovatno uzbudljivu priču o napretku čovečanstva od silaska s krošnje do puta ka zvezdama, objašnjava zašto lju-

CIVILIZACIJE, ALI NAM DUŠA ŽUDI ZA SLOBODNIM

ČOVEKOM U KRISTALNOJ VODI USRED GUSTE ŠUME

29 IZ PRVE RUKE IZ PRVE RUKE O NAPRETKU

MAGIJA DARIVANJA

Otkrijte čaroliju praznika uz novogodišnji Delfi gift program i odaberite divne ukrase za svoj dom i poklone za pamćenje

Vreme je praznika! Kao i prethodnih godina, asortiman novogodišnjeg gift programa u Delfi knjižarama zadovoljiće i najzahtevnije kupce. U našoj bogatoj ponudi pronaći ćete najoriginalnije, najfinije i najlepše ukrase za svoj dom, kao i poklone za svoje najbliže.

Posetioci Delfi knjižara i sajta delfi.rs prvi put ove godine imaju mogućnost da izaberu predivne i posebne muzičke figure britanskog dobavljača The Straits. U pitanju su fenomenalno dizajnirane snežne kugle, fenjeri i figure koje će oplemeniti vaš prostor i uneti u njega novogodišnju magiju.

Kompanija Giftware Trading izdvojila se kao jedan od najpopularnijih dobavljača novogodišnjih ukrasa. Simpatičnog i prijemčivog dizajna, ovi artikli imaju odličan odnos cene i kvaliteta.

Widdop & Co. pored klasičnih sofisticiranih ukrasa i dekoracije ove godine nam predstavljaju i magični Dizni svet, ali i svet superheroja i Harija Potera.

Tu su i Nemesis ukrasi za jelku sa motivima Gremlina i Harija Potera, izuzetnog kvaliteta i izrade. Savršen su izbor za kolekcionare.

Brend Casablanca odlikuje moderan program, koji se pre svega obraća mladima, PPD je specijalizovan za porcelanske kolekcije, a među artiklima brenda Heaven Sends naći ćete zabavne rajfove, novogodišnje minđuše i ostale party aksesoare.

Ukrasite svoj dom i obradujte svoje bližnje prelepim poklonima iz jedinstvenog Delfi gift asortimana.

Više informacija možete dobiti u knjižarama Delfi i na sajtu delfi.rs. ■

30
DELFI GIFT
Priredila: Iva Burazor
DELFI GIFT
NG Dekoracija –Santa Train Water, The Straits NG Figura – Skating Reindeer, Giftware Trading NG Dekoracija – Disney, Winnie The Pooh, A Good Day for Sharing, Widdop & Co. NG Kugla – Black Gold Glitter Leaves, Heaven Sands NG Snežna kugla – Santa Red, The Straits NG Figura –Snowman Family, Giftware Trading NG Kugla set 4 –HP, Yule Houses, Widdop & Co. NG Ukras – Gremlins, Gizmo in Fairy Lights, hanging, Nemesis Now Ltd NG Lampa fenjer –HP, Platform 9 3/4, Widdop & Co. NG Minđuše –JTTW Flashing Rudolph, CGB NG Rajf – JTTW Xmas Tree Novelty, CGB

Tajna

napuštenog vrta

F. H. Bernet

Piše: Anđela Jovčić

Članovi Fejsbuk grupe

Delfi Kutak pročitali su jedan od najpopularnijih i često adaptiranih

klasika za decu Tajna

napuštenog vrta F. H.

Bernet, koji govori o prirodi, prijateljstvu, toleranciji i pozitivnim promenama. Jedna

čitateljka je podelila sa nama svoje utiske

„Tajna napuštenog vrta treba da nađe put do polica svake dečje biblioteke.“

Glavna junakinja klasika književnosti za decu Tajna napuštenog vrta F. H. Bernet je Meri Lenoks, desetogodišnja devojčica koja je živela sa roditeljima u Indiji. Usled iznenadne smrti svoje porodice ona se seli u Englesku kod ujaka. Njen put je bio dugačak i naporan, odjednom više nema nikoga, samo kućnu pomoćnicu i kuću nasred pustare.

ISPLANIRAJ SVOJU GODINU UZ FANTASTIČNI B.U. PLANER!

Nekada razmažena, hirovita i impulsivna devojčica u novim uslovima života polako se menja. Taj preokret uslovilo je poznanstvo sa dva nova prijatelja. Dikon, mlađi brat njene kućne pomoćnice, hrabar i vrlo snalažljiv dečak, i Kolin, dečak koji se ne da tako često videti, sin njenog ujaka.

Njih troje su krenuli u avanturu otkrivanja tajni vrta koji je godinama bio skriven.

„Kad god bi o njemu razmišljala, Meri bi ga nazivala Tajnim vrtom. Dopadalo joj se ime, a još više joj se sviđalo to osećanje da niko ne zna gde je ona kada se zatvori u njegove lepe stare zidove. Kao da je bila odsečena od sveta, u nekoj vilinskoj zemlji.“

Ova knjiga mi je vratila nadu u prijateljstva. Koliko god da je teško, uz prijatelje je sve lakše. Da nije bilo Meri i Dikona, ko zna da li bi Kolin ikada ponovo osetio miris starog vrta.

„Očaravajući opisi prirode koja ima moć da oplemeni dušu i magija prijateljstva koja leči svako povređeno srce dragoceni su elementi ovog književnog ostvarenja koje će izmamiti osmeh na licu čitalaca.“ ■

Postavi ciljeve koje želiš da ispuniš u narednoj godini i gledaj kako se ostvaruju.

Zabeleži sve važne datume: rođendane, takmičenja, posete zubaru... Najvažnije događaje obeleži ukrasnim stikerima kako ih ne bi propustila.

Ne zaboravi da pripremiš i svoje omiljene outfite za školu ili žurku; da upišeš filmove i serije koje želiš da pogledaš kako bi kasnije mogla u njima da uživaš.

Uz fantastični B.U. planer organizuj se na vreme i ostvari sve što želiš!

UZ KUPOVINU PLANERA,

NA POKLON DOBIJATE

B.U. ONE LOVE,

DEZODORANS NEŽNOG

DRVENASTOG CVETNOG

MIRISA, POMEŠAN

SA SANDALOVINOM, JASMINOM I AMBROM, KOJI ĆE VAS INSPIRISATI

Planere možete pronaći u svim većim Delfi knjižarama.

DELFI KUTAK DELFI KUTAK SNAGA
PRIJATELJSTVA U KNJIZI
PROMO

Maestralna knjiga o snazi života

Roman Ferzana Ozpeteka Poput daha, uzbudljiva i napeta priča koja vodi čitaoca od sadašnjeg trenutka do

šezdesetih godina 20. veka, pokrenuo je lavinu emocija u bukstagramerki Marijani Mihailović (manjini_naslovi)

Zabeleženo na

Poput daha Ferzana Ozpeteka je roman o snazi života koji pogrešne izbore ne prašta, te nameće odluke nakon kojih nema povratka. To je knjiga koja na mene nije ostavila klasičan utisak, već je razbuktala buket emocija koje su se u meni borile i preplitale, upravo kao što se u ovom romanu prepliću emocije junaka. Čitala sam je pred put misleći da ću lako savladati stotinak strana, ali kako sam se samo prevarila!

Roman Poput daha počinje pismom starije gospođe nekoj ženi. Tog trenutka pred čitaocima kao da se podiže pozorišna zavesa i počinje predstava. Zatim se gase svetla u bioskopu i kao da počinje napeti film. Kada sam nakon ovog nevelikog romana pročitala podatak da je Ozpetek reditelj sa ogromnim iskustvom u kinematografiji, ali i u operi i pozorištu, shvatila sam i zašto me je roman asocirao na film ili predstavu.

U jedan stan u Rimu, u jedno jedino nedeljno popodne, autor je smestio ceo jedan tajanstveni događaj od

pre pedeset godina, život i razdvajanje dve sestre, kao i šestoro običnih, mladih ljudi na nedeljnom ručku. Njihovo lagano ćaskanje prekida iznenadna gošća koja kaže da je nekad živela u tom stanu i da traži sestru. Doputovala je iz Istanbula, a u torbi čuva svežanj starih nepročitanih pisama. Pisma vidi samo čitalac. Ne i likovi romana. U pismima prožetim setom i teskobom čuvaju se ispovesti ove žene, kao i tajne odnosa dve, nekad bliske, sestre.

Ozpetek je i radnju i likove u vrlo kratkom periodu i u ograničenom prostoru toliko ogolio da čitalac ima utisak da prisustvuje maskenbalu, baš u trenutku kada maske padaju.

Koliko smo spremni da se otvorimo? Da li baš sve ima i tamnu i svetlu stranu? Koliko puta smo spremni da promenimo stranu navijajući? Ovaj roman stavlja naša osećanja i stavove na klackalicu. I niko nije onakav kakav nam se čini u početku. Kroz izuzetno bogat dijalog, brze izmene, Ferzan Ozpetek nam je svojim romanom dao i kulturološki presek naroda dve zemlje – Turske i Italije. U stotinak strana čitalac sve jasno može da sagleda, zahvaljujući Ozpetekovoj preciznosti u oslikavanju sličnosti i razlika u kulturi, veri, običajima, mentalitetu.

Kroz dve priče, preplićući prošlost i sadašnjost, autor je napisao vrhunski kratki roman, vrhunsku dramu i opisao strašnu nesreću koja je pratila odrastanje i sazrevanje dve sestre, toliko slične i bliske poput bliznakinja, no ipak potpuno različite.

Šta se desilo toliko strašno i neoprostivo u prošlosti, otkrijte u romanu u kome je situacija predstavljena kao u Čehovljevim pripovetkama. ■

KROZ IZUZETNO BOGAT

DIJALOG, BRZE IZMENE, FERZAN OZPETEK NAM

JE SVOJIM ROMANOM

DAO I KULTUROLOŠKI

PRESEK NARODA DVE

ZEMLJE – TURSKE I

ITALIJE. U STOTINAK

STRANA ČITALAC

SVE JASNO MOŽE DA SAGLEDA, ZAHVALJUJUĆI

OZPETEKOVOJ

PRECIZNOSTI U

OSLIKAVANJU SLIČNOSTI I

RAZLIKA U KULTURI

32

Ljubav za sva vremena

Holi Vilijams

Ljubavni roman

Ljubav za sva vremena autorke

Holi Vilijams koji

se uskoro naći u

Da li ste ikada pomislili da ste upoznali pravu osobu u pogrešno vreme? Svakome od nas ovo se bar jednom u životu dogodilo. A sad zamislite da sa tom istom osobom šetate kroz vreme i svaki put se iznova upoznajete.

Roman Ljubav za sva vremena prati evoluciju jednog ljubavnog odnosa kroz upoznavanje, sazrevanje i konačno spajanje. Pored ljubavnog odnosa, autorka se bavi i društvenim i socijalnim problemima vremena u kome piše.

Ukoliko volite tople ljubavne priče ispričane na malo drugačiji način od onoga na šta ste navikli, ovaj roman će vas zavrteti i provesti kroz rolerkoster vremena i dokazati da je najvažnije upoznati pravu osobu, a ne vreme kada je upoznate. ■

NOVI ULOV:
NOVI ULOV
će
izdanju izdavačke kuće Laguna, potvrđuje nam da su čuda ipak moguća

VAŠ KNJIŽAR

podsticajnoj atmosferi i zbog toga posebnu pažnju usmerava na stvaranje i negovanje dobrih i čvrstih kolegijalnih odnosa koji doprinose uspehu tima, ali i nesmetanom razvoju pojedinca.

Zbog čega je posao u knjižari lep?

ruku, a moje kolege i ja smo tu da im pomognemo da pronađu pravu knjigu. Svi mnogo čitamo, pratimo produkciju, novosti u izdavaštvu i spremni smo da odgovorimo i na najzahtevnije izazove koji se pred nas stavljaju. Moram da naglasim da se najčešće oslanjamo na lično čitalačko iskustvo i da sa kupcima delimo i pozitivne i negativne utiske. Iz toga proizilaze zanimljive diskusije iz kojih svi mnogo naučimo. Da li praznici unose posebnu atmosferu u knjižaru?

Katarina Guberinić

Katarina Guberinić radi u Delfi sistemu šest i po godina, od čega je četiri i po godine na poziciji šefa knjižare. Na čelu Delfi knjižare „Miloš Crnjanski“ u Beogradu je deset meseci. Kaže da se pozicija šefa knjižare zasniva na odgovornosti i spremnosti da se u svakom trenutku prilike sagledaju iz različitih perspektiva ne bi li se na najbolji mogući način našlo rešenje za očekivane, a pre svega neočekivane situacije kojima obiluje jedan knjižarski radni dan. Najveći deo posla odnosi se na rad sa ljudima, kako sa kolegama tako i sa kupcima. Za Katarinu je najvažnije da radi u zdravoj i

Ako pravilno postavimo stvari, mi radimo u trgovini, ali za mene knjiga nije obična roba. Dalje, ako budemo iskreni, knjiga nije od vitalnog značaja za pojedinca i mnogi od nas moraju dobro da promisle na šta će potrošiti novac. Ipak, naša knjižara je puna ljudi koji kupuju knjige kako za poklon tako i za svoju dušu, želeći da obraduju i sebe i druge. Kada nekome poklanjate knjigu, poklanjate mu pažnju, ljubav, prijateljstvo, utehu, dajete mu podršku i savet... Lepo je to svakodnevno učestvovanje u nečijoj sreći. Još je lepše kada to radite zajedno sa ljudima koji svojim duhom razvedravaju svaki radni dan. Za mene je ovaj posao lep i zbog Lole, Kaće, Aki, Eve, Vladana, Vite i još mnogo sjajnih kolega.

Kako u knjižari kojom rukovodite negujete odnos sa čitaocima?

Za uspeh svakog odnosa ključni su iskrenost i dobra komunikacija. Naši kupci veoma često traže savet i prepo-

Naravno! Glavnu ulogu u stvaranju praznične atmosfere apsolutno ima gift program, kojim zaista možemo da se pohvalimo. Ponuda je raznovrsna, a u izlaganje je uloženo mnogo ljubavi i pažnje.

Tri Lagunina naslova idealna za čitanje tokom praznika.

Ovo je specifično doba godine kada su ljudi osetljiviji i podložni preispitivanjima. Zato od srca preporučujem neku od knjiga iz serijala Prva damska detektivska agencija Aleksandra Mekola Smita. Niko bolje od njega ne piše o prihvatanju nesavršenosti života i lepoti jednostavnosti. Kina Edvarda Raderfurda je odličan istorijski roman koji opisuje jedan buran period u razvoju te velike i uvek mistične zemlje. Prvi roman Srđana Valjarevića List na korici hleba je začetak svih njegovih kasnijih dela. Samoanaliza, večita upitanost i neprestano posmatranje koje je kasnije doveo do savršenstva, ovde su pomalo stidljivi, ali očaravajući. ■

ZAVRŠNA REČ
ZAVRŠNA REČ
Knjižara „Miloš Crnjanski“ (Vase Čarapića 2-4, Beograd)
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.