Časopis Bukmarker - broj 25

Page 1

PRVE RUKE TI ZNAŠ VIŠE SEĆANJA
U FOKUSU
KRITIKA
INTERVJUI IZ
AKTUELNO
KNJIŽEVNA

■ U FOKUSU: Noć knjige

■ AKTUELNO: Drugi rođendan časopisa Bukmarker

■ INTERVJU: Goran Petrović

■ KOLUMNA: Dejan Tiago-Stanković o Žozeu Saramagu

■ SEĆANJE: Stogodišnjica od rođenja Dušana Radovića

■ INTERVJU: Tes Geritsen

■ INTERVJU: Simonida Milojković

■ IZ PERA LJUBICE ARSIĆ: Bilo jednom u Holivudu

■ TAJNE PISACA: Milan Ružić

■ BIBLIOTEKA POZNATIH: Tijana Bogićević

■ INTERVJU: Sara Najt

■ IZ PRVE RUKE: Knjiga-fenomen E, zabole me

■ LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB: Oči su im gledale u Boga

■ PRIKAZ KNJIGE: Nana

■ TEMA: Mange

■ KOLUMNA TRI RAJKE: Nada novog jutra

■ DELFI GIFT

■ #BUKMARKER: Na putu

■ DELFI KUTAK: Provincijalac

■ ZAVRŠNA REČ: Vaš knjižar – Delfi knjižara Požarevac

DRAGI ČITAOCI,

Bukmarker, vaš i naš omiljeni časopis o književnosti, ovog novembra slavi drugi rođendan!

Kada smo pre dve godine krenuli u priču sa novinama, želeli smo da magazin inspirisan ogromnom ljubavlju prema knjigama i kreiran po meri knjigoljubaca postane vaše omiljeno štivo, mesto na kome ćete tražiti onu jednu priču više. Danas kada ne samo što čitate i delite naše priče već na određen način i učestvujete u njihovom kreiranju, znamo da je Bukmarker postao deo vaše čitalačke navike, deo vaše svakodnevice, i zbog toga smo neizmerno radosni. To nas čini ponosnim, ali i obavezuje da u vremenu koje sledi učinimo sve da opravdamo poverenje koje ste nam poklonili i da idemo dalje na putu napretka.

Baš kao i za prvi rođendan, i ovoga puta smo slavili zajedno. Hvala svima koji su učestvovali u našem nagradnom foto-konkursu „Po meri knjigoljubaca“. Fotografije sa našim časopisom i knjigama, ali i opisi ispod fotografija, iz kojih smo saznali koliko vam Bukmarker znači, za nas imaju neprocenjivu vrednost.

Rođendanski broj biće vam i odličan saveznik u pripremi za veliku manifestaciju Noć knjige, koja se u svim Delfi knjižarama, Laguninim klubovima čitalaca, kao i na sajtovima laguna.rs i delfi.rs, ove godine održava od 9. do 11. decembra. Okosnica svakog izdanja su i odlični intervjui sa domaćim i stranim piscima. Ovaj put smo razgovarali sa Goranom Petrovićem, čiji su romani Papir i Ikonostas književni događaj godine, zatim sa Simonidom Milojković, Tes Geritsen, Sarom Najt.

Urednik Srđan Krstić pisao nam je o knjizi Marka Mansona E, zabole me, koja je svojevrstan fenomen, književnica Ljubica Arsić podelila je utiske o prvom romanu Kventina Tarantina Bilo jednom u Holivudu, a pisac Milan Ružić otkrio je kako je nastala zbirka Pun kofer priča

Naravno, tu je još mnogo sjajnih priča o knjigama. „Raj sam uvek zamišljao kao svojevrsnu biblioteku“, reči su slavnog pisca Horhea Luisa Borhesa. I nema istinskog ljubitelja knjige koji se neće pronaći u njima!

Hvala vam na poverenju i uživajte u čitanju, kao što mi uživamo u pripremanju svakog novog broja!

| Za izdavača / Dejan Papić

| Direktor marketinga / Ana Spasojević

| REDAKCIJA

Glavni i odgovorni urednik / Maja Šarić

Grafički dizajner / Dejana Vranješ

Saradnici:

Iva Burazor, Vuk Lazarević, Srđan Krstić, Dunja Lozuk, Ivana Veselinović, Nevena Milojević, Tanja Vučković, Janja Stjepanović, Mina Kebin, Marija Mirković, Vladana Valčić

Lektura i korektura / Saša Bošković

| Telefoni redakcije: 011/7155-080, 011/7155-055

| Imejl-adresa redakcije: redakcija@bukmarker.rs

| Naslovna strana / Deposit Photos

Štampa / Rotografika, Subotica

BUKMARKER REDAKCIJA PREPORUČUJE:

Novo proleće i Zenica sveta,

Robert Džordan

Čuveni serijal Točak vremena Roberta Džordana u novom ruhu – sa novim koricama i u tvrdom povezu, ali i ekskluzivno, prvi put na srpskom jeziku, nulti deo, takozvani „prikvel“ priče o Ponovorođenom Zmaju, Novo proleće. Prvi deo serijala Zenica sveta proglašen je jednim od najomiljenijih američkih romana.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd

ISSN 2738-0564 = Bukmarker

COBISS.SR-ID 24908553

| POKLON PRIMERAK | NOVEMBAR–DECEMBAR 2022. | BR. 25
KNJIGE O KOJIMA SE PRIČA
SADRŽAJ
6 19 31 10 16 26 30 22 8 24 27 14 12 20 18 32 33 28
4
34

Noć knjige

OMILJENA MANIFESTACIJA SVIH KNJIGOLJUBACA NOĆ

KNJIGE ODRŽAVA SE OD 9. DO 11. DECEMBRA 2022. GODINE POD POKROVITELJSTVOM EUROBANK SRBIJA U SVIM KNJIŽARAMA DELFI I LAGUNINIM KLUBOVIMA ČITALACA U SRBIJI I REGIONU, KAO I NA SAJTOVIMA LAGUNA.RS I DELFI.RS. ČEKAJU VAS ODLIČNI NASLOVI I GIFT PROGRAM, SJAJNI POPUSTI I POKLONI IZNENAĐENJA!

DOMAĆA IZDANJA

Doktor D., Goran Marković

Nova knjiga sa tragikomičnim zapletom svojevrstan je „roman s ključem“, u kojem će se otključati lažni sjaj jednog krvavog državnog i ideološkog projekta i ogoliti sva beda, sebičluk i proračunatost njegovih nosilaca. ■

Strelac, Paulo Koeljo

Strelac je bogato ilustrovana, kontemplativna parabola života najslavnijeg savremenog brazilskog pisca. U dobro poznatoj tradiciji Alhemičara Koeljo pruža savete za život kroz izmišljenu priču, naglašavajući komponente kao što su mudrost, posvećenost i strast. ■

Iz mrtvog ugla, Ivana Dimić Ispovest Ilije, Drine i Blizanca intimna je tužbalica o drami identiteta ispričana dopadljivim i besprekornim stilom, povest o porodičnim nesporazumima i zamkama samoostvarenja, priča o veri u reč i praštanju pre greha. ■

Ne samo za Božić, Natali Koks

Čarli mrzi famu oko Božića i nevoljno pristaje da ovaj provede u pansionu za pse koji drži njena rođaka. Perspektiva seoske idile bledi kad upozna Slaba, Hulk, Malkoma, Hjuga, Malkomovog božanstvenog (ali zauzetog) vlasnika, i Kala, privlačnog ali namćorastog lokalnog veterinara. ■

List na korici hleba, Srđan Valjarević

Prva autorova knjiga, nastala kada je imao 22 godine. To je roman-mozaik, kaleidoskopska slika sveta viđenog očima deteta. Pisac je mladić koji je ostao dete, što je velika vrednost ove knjige o odrastanju, koja je nagoveštaj njegovih kasnijih dela. ■

Srećna Nova godina, Malin Sten

Porodice Viksel i Anderson tradicionalno zajedno slave Novu godinu. I dok roditelji nazdravljaju, na drugom kraju grada njihovi tinejdžeri se konačno zabavljaju bez roditeljskog nadzora. Ali sledećeg jutra sedamnaestogodišnje Jenifer Viksel nema nigde. ■

U FOKUSU 4 U FOKUSU

Jedan od najdinamičnijih ljudi iz sveta zabave otvoreno govori o svom životu u hrabroj i inspirativnoj knjizi u kojoj pripoveda o izuzetno uzbudljivom, nesvakidašnjem putovanju kroz svetove muzike i filma. ■

Civilizovani do bola, Kristofer Rajan

Budući da su naša ekologija i društvo sve ugroženiji, postavlja se pitanje o konačnom vrednovanju civilizacije – i cene koju za nju plaćamo. Da li možemo i hoćemo li tu nešto da promenimo? ■

STRANI ROMANI

Sedam dana za večnost, Mark Levi

Želeći da stave tačku na večito rivalstvo, Bog i Lucifer zadaju jedan drugome poslednji izazov. Dvoje najboljih agenata šalju u misiju. Lukas i Zofija će se sedam dana boriti na zemlji za prevlast dobra ili zla. ■

Iskre nalik zvezdama, Nadija Hašimi

Iskre nalik zvezdama, novi roman autorke bestselera

Biser koji je slomio školjku i Kad je mesec nisko, smela je, prosvetljujuća i potresna priča puna nade o domu, Americi i Avganistanu, o tragediji i opstanku, ponovnom pronalasku i sećanju. ■

MALA LAGUNA

Moj tinejdžerski dnevnik sa rajsferšlusom

Iz ovog fenomenalnog dnevnika naučićeš kako da bolje upoznaš sebe, da se snađeš u svakodnevnim situacijama i shvatiš da je pravo rešenje za tvoje nevolje iza ćoška! ■

Čudovišna dadilja, Tutiki Tolonen

Divna i maštovita avantura o prijateljstvu, o čudesnim bićima i o tome kako je važno da budemo tamo gde pripadamo. ■

Ljudi na peronu pet, Kler Puli

Novi roman autorke bestselera Beležnica neizgovorenog je priča puna radosti, topline i ljubavi. Pravilo br. 1: u vozu se nikad ne razgovara sa nepoznatim ljudima. Šta će se desiti ako neko prekrši to pravilo? ■

Emili i Kristen su najbolje drugarice. Sjajno se provode u planinama Čilea, ali poslednje noći Emili pronalazi tragove krvi i slomljeno staklo na podu apartmana. Kristen joj objašnjava da je u samoodbrani ubila mladića kojeg je te večeri povela u sobu... ■

Priča koja traje

U FOKUSU 5
PUBLICISTIKA
VIL, Mark Manson i Vil Smit Nikad nismo bile ovde, Andrea Barc

Slavimo drugi rođendan Bukmarkera

Drugi rođendan vašeg i našeg časopisa o književnosti obeležili smo foto-konkursom

„Po meri knjigoljubaca“, a divne fotografije i opisi koji su ih pratili pokazali su nam sa koliko ljubavi čitate i čuvate primerke Bukmarkera

Priredila: Maja Šarić

Iza nas su dvadeset četiri broja časopisa Bukmarker, koji je za dve godine postao omiljeno štivo knjigoljubaca.

Trudili smo se (i nastavićemo to da činimo) da uvek pružimo bar jednu priču više i da među prvima otkrijemo tajne iz sveta književnosti. Na tom putu, uvek rado i posvećeno, pomagali su nam pisci, urednici, književni kritičari, novinari i mnogi umetnici, ali, sa vama, dragi čitaoci, koji nas iz meseca u mesec pratite i kreirate sadržaj zajedno sa nama, ova priča je na pravi način zaokružena.

Zato smo odlučili da drugi rođendan proslavimo zajedno. Obeležili smo ga foto-konkursom „Po meri knjigoljubaca“, tokom kog ste na Instagramu uz hešteg #PoMeriKnjigoljubaca objavili divne fotografije sa svim brojevima Bukmarkera, što je jedna od najlepših potvrda da je naš magazin postao deo vaše svakodnevice i da ono što radimo i te kako ima smisla.

U opisu fotografija saznali smo i zašto volite da čitate Bukmarker i koje su vam rubrike posebno drage.

„Sve što me zanima o književnosti nalazi se u Bukmarkeru. Volim da čitam odakle pisci izvlače inspiraciju, na čemu se zasnivaju knjige, da li sadrže autobiografske deliće, ma sve.“

„Uvek ima dobrih tema za čitanje. Intervju i Biblioteka poznatih su one koje najviše volim i prvo pročitam.“

„A šta to imamo u Bukmarkeru? Ja mogu reći samo sve ono što volimo. Obraduju me intervjui sa domaćim piscima, preporuke knjiga i kao šlag na tortu poznata lica Bukstagrama i njihove preporuke, kao i propratna fotografija u koju ulažu ogromnu ljubav i trud.“

„Pripadam generaciji koja je odrastala uz stripove i dečje časopise. S vremenom, uz razvoj tehnologije, časopis je izgubio na svojoj popularnosti, ljudi su zaboravili na tu vrstu razbibrige. Zato sam već od objavljivanja prvog broja Bukmarkera bila oduševljena jer se

časopis vratio na velika vrata za sve ljubitelje pisane reči. U svakom broju je mnogo zanimljivih rubrika – Tri Rajke, Novo u Laguni, Mala Laguna, Delfi kutak... i svaki knjigoljubac može pronaći nešto baš po svojoj meri (…) Kvalitetan sadržaj na svakoj stranici je zagarantovan.“

Ovo su samo neke od vaših poruka koje su nam podstrek za dalji rad.

Čestitamo dobitnicima i zahvaljujemo svima koji su učestvovali.

Unapred se radujemo novim izazovima! ■

Hvala na poverenju!

6 AKTUELNO AKTUELNO
OČIMA ČITALACA!
U
@neverendingreader @dzemodknjiga @thegirlwhoplayedwithbook @mynameissilvija @knjiskiterminator

Maštovito. Nepredvidivo. Van prostora i vremena

Nove knjige pisca i akademika Gorana

Petrovića nesumnjivo su književni događaj godine: romani Papir i Ikonostas deo su njegovog velikog

književnog projekta

Roman delta, kome je autor posvetio više od dve decenije

Razgovarala: Iva Burazor

Foto: Laguna arhiva

Remek-delo srpske književnosti. Slastan tekst, zapanjujuće lepote. Čudesna tkanina koja leprša epohama. Ninova nagrada za roman godine. Nagrada Ivo Andrić… Ovo su samo neke od rečenica i fraza koje opisuju stvaralaštvo Gorana Petrovića. Njegovi književni junaci oblikuju jedan čudesni svet, savladavajući prostor i vreme. Njegova fikcija i jezik kojom je opisuje su raskošni. A njegovi novi romani Papir i Ikonostas početak su Romana delte, prvi i drugi tok u univerzumu alegoričnih pripovesti čija će se radnja rasplitati od srednjeg veka do dana koje smatramo našim.

Dugo se čekalo na Vaš novi roman, a onda ste nas obradovali čak dvema knjigama, koje su zapravo prva dva naslova svojevrsnog ciklusa Romana delte. Kako su nastajale ove knjige? Koliko dugo su postojale ideje za njih?

Prva zamisao i prve beleške nastale su pre više od dvadeset godina. U početku se činilo da je to jedan obimniji roman. A onda se polako ispostavljalo da je sve mnogo veće, da „nizvodno“ i „uzvodno“ postoje još mnoge pritoke, ušća, virovi, gde se priča plete... Tako je počelo grananje u smislu

i vremena i prostora. Sada, u trenutku kada sam odlučio da se otpočne s objavljivanjem ‒ Roman delta obuhvata vremenski odsečak od oko pet stotina godina, a njegova radnja se ponajviše zbiva u Srbiji, naročito u srpskoj prestonici, ali i u Amalfiju, Napulju, Seru, Solunu, Rimu, Bolonji, Veneciji, Gracu, Pečuju, Budimu, Pešti, Celju, Krakovu, Konstantinopolju, Sirakuzi… Pri čemu sam ovlaš nabrojao samo gradove koji se spominju u prve tri knjige. Dabome, ovoliki vremenski i prostorni „sliv“ obuhvatio je i veliki broj „stanovnika knjiga“ desetine, pa i stotine junaka, stvarnih i izmišljenih likova. Opet, postojala je, i još uvek postoji, jedna dodatna poteškoća, zadatak koji sam sebi zadao ‒ svaka knjiga bi morala da bude napisana tako da može da se čita nezavisno od drugih, onim redom kojim dospe u ruke čitaoca. Uz dodatni zahtev: kao kada uđete u Dunav, biblijsku vodu, treba da osećate i vodu pritoke nekog dalekog planinskog, u jesen i zimu bujičnog potoka, u proleće i leto takvog da nema ni imena. A ako vas zatekne bujica potoka, valjalo bi da osećate da je i on pritoka većih i velikih reka, koje pak čine svetska mora.

Koliko je težak i zahtevan rad na više romana istovremeno? Pogotovo kada oni tkaju jednu istu nit priče...

Mnogo teži nego što sam i mogao da pretpostavim. Da sam to znao na

početku, verovatno se ne bih ni upuštao u ovu avanturu. Znate, mnogo je lakše napisati „kamerni“, sobni roman. Ovako su se perspektive preda mnom neprestano otvarale. Još ovo. I još ono. Pa još ovo... Šta je iza onog ugla? Čega ima u onom unutrašnjem dvorištu? Šta je iza one planine? Šta je iza onog desetleća ili veka? Gde se stiže onim pravcem? Vidi li se još nešto? Odavde se činilo kao tačka, a onda se ispostavljalo da su to čitave rečenice, epizode, da me čeka još jedna nova knjiga u nizu u kojem sam gotovo zaboravio koja je prva.

Koliko ste istraživali za ove knjige i iz čega se to istraživanje sastojalo?

Pokušao sam da steknem makar solidna znanja o svemu onome čega sam se dotakao. Nisam siguran da se to može nazvati istraživanjem, ali sam se ponašao kao i svaki putnik koji prvi put dospe u neki grad, raspituje se za prenoćište, želi da sazna koji je novac u upotrebi, kako on izgleda, radoznao je po pitanju tamošnje hrane, posmatra kako se ljudi odevaju, kakvi su im običaji, kakva je vreva na pijaci, kako na groblju žale svoje pokojnike... Za mene su svi ovi detalji veoma važni, oni se ne moraju naći u rukopisu, ali imam potrebu da se o njima makar obavestim kako bih stekao dovoljnu meru poverenja u sebe, poverenja neophodnog ako kao pripovedač želim da mi i čitalac poveruje.

Koliko je na Vas uticalo pisanje ovih romana? Da li Vas, i na koji način, pisanje menja?

8 INTERVJU INTERVJU
INTERVJU
POKUŠAVAM DA SVAKIM SVOJIM TEKSTOM IZNOVA OTKRIJEM BOGATSTVO SRPSKOG JEZIKA

Pa... Činilo mi se ponekad da sam otišao toliko daleko da neću umeti da se vratim. Bilo je i veoma guste magle sumnje, pomanjkanja vere. Zato sam povremeno pisao i neke kraće forme koje su objavljivane, ne bih li sebi potvrdio da ipak jesam ono što mislim da jesam – pisac. A ne neko ko je zalutao u potrazi za početkom i krajem, dvema kategorijama koje ni kao civilizacija nismo uspeli da dokučimo.

Poznati ste kao pisac koji neguje lepotu i raskoš srpskog jezika u svojim delima. Svedoci smo „osavremenjavanja“ jezika, ne samo kod nas, koje čini se da ne ide u dobrom smeru (skraćenice, tuđice, internet žargon, osiromašeni vokabular novih generacija). Kako vidite budućnost našeg jezika i šta bismo mogli da uradimo da se vratimo na pravi put?

Ne osećam se dovoljno umnim da dajem savete. Samo pokušavam da svakim svojim tekstom iznova otkrijem bogatstvo srpskog jezika. Nekada u tome koliko-toliko uspevam, nekada ne. Na rečnike, kao mesta sabiranja reči, gledam kao na jastuke. Niko od nas ne zna tačno kakvih sve i koliko pera ima u jednom jastuku, ali znamo da ih katkad treba pretresati i osunčati na prozorskoj dasci. Zar da glavu polažemo na zdudan jastuk? Zar nam do sopstvene glave, gde to ona počiva makar trećinu života, nije ni za toliko stalo?! Služi li nam glava samo zato da bismo se češljali ili celomudreno gladili bradu i brkove?! I još, ko ne zna šta znači reč „zdudan“, neka je potraži u nekom rečniku. Ili neka je potraži na internetu, ionako smo skloni tome da mu se obraćamo čak i za informaciju ko smo mi sami. Eto, ovaj intervju mi je poslužio da makar tu jednu staru, zaboravljenu reč, pretresem, osunčam, iznova iznesem „na uvid javnosti“. Nije mnogo, jedna reč, ali ja sam

TOKOM PISANJA

OVIH ROMANA

ČINILO MI SE

PONEKAD DA SAM

OTIŠAO TOLIKO

DALEKO DA NEĆU UMETI DA SE VRATIM

već zadovoljan učinkom ovog našeg razgovora. Ovo je ujedno objašnjenje zašto u svojim knjigama nikada nisam želeo da imam popis i objašnjenje manje poznatih reči. Ko je lenj da ih potraži u rečnicima, neka ih preskoči. Neka komunicira emotikonima. Šaljem mu „smajli“!

Kako posmatrate današnju srpsku književnost? U kakvom se položaju ona nalazi?

Srpska književnost, već ostvarena, ali i ona koja se koliko danas piše, veoma je dobra. Imajući u vidu „veličinu“ jezika, ona je izuzetno poetički bogata. Drugačije rečeno: ona prevazilazi veličinu prostora u kojem nastaje.

Koliko Vam znače nagrade za Vaše stvaralaštvo? Nemali je broj onih koje ste dobili... Da li su Vam one bitne kao znak „dobro obavljenog posla“?

Nagrade su ram ili paspartu nekog književnog dela. One pomažu da delo bude uočljivije, ali je još važnije da to isto delo opstaje i bez raskošnog okvira neke nagrade.

Vaša dela su prevođena na brojne svetske jezike. Kakav tretman imaju u zemljama u kojima su prevedena?

Nisam napisao mnogo knjiga. Nešto malo više od deset. One su pak objavljene u više od sto trideset izdanja, a skoro polovina tih izdanja su prevodi. Što znači da su mnogi prevodi imali više izdanja u inostranstvu. Što pak znači da ta izdanja, od zemlje do zemlje različito, od naslova do naslova različito, ipak žive, opstaju u kulturama koje su često veoma različite od naše. Samo je Sitničarnica objavljena u više od pedeset izdanja, od toga polovina u prevodu. Taj broj, pedeset, ovde je malo ko primetio, a neki na to nisu ni trepnuli, uključujući i NIN, čijom je nagradom ro-

man počastvovan, a koji to ni noticom nije zabeležio. Ne mogu da kažem da mi zbog toga nije bilo malo krivo, ali ipak, razmišljam, što bih se ja, kao pisac, bavio matematikom.

Mnogi spominju Vaše knjige, posebno Sitničarnicu „Kod srećne ruke“ i Opsadu crkve Svetog Spasa, među naslovima za sva vremena. Koji su pisci ili knjige kojima se Vi uvek vraćate?

Svim onim knjigama za koje imam utisak da su pisane samo zbog mene, da bih ih lično čitao posle nekoliko godina, desetina godina, stotina godina otkada su napisane. A imena autora i naslovi su raznoliki, sećanje je nepouzdanije od osećanja. Otuda sam valjda pogrešio na konferenciji s novinarima koju je Laguna upriličila povodom objavljivanja Papira i Ikonostasa, pa sam rekao da je autor Mavrovog poslednjeg uzdaha Umberto Eko, iako sam mislio na Ekov roman Baudolino. Sprva sam se veoma stideo, a onda sam, kako i rekoh, pomislio: osećanje je ipak važnije od sećanja. A nikada nije ni kasno gdegod, kao u stara vremena, i udenuti ceduljicu sa dva stupca popisanih grešaka, od kojih je prvi naslovljen „Stoji“, a drugi „Treba da stoji“.

S obzirom na to da je ovo rođendansko izdanje časopisa Bukmarker, šta biste poželeli nama, ali i našim (Vašim) čitaocima?

Ja bih Bukmarkeru poželeo da svom nazivu doda još jedan, značenjski obuhvatniji: Obeleživač. A čitaocima bih poželeo što više dobrih knjiga, koje su svojevrsni obeleživači u ovom našem svetu u kojem se sve manje zna ko je gde, na kojoj je strani, kamoli dokle je u životu stigao, gde se čovečanstvo nalazi. Pri čemu bi i za mene makar deo od svega nabrojanog mogao da važi – koliko još stranica započetog Romana delta sledi. ■

9 INTERVJU

Minut slave

U znak sećanja na čuvenog pisca Žozea Saramaga – povodom stogodišnjice od njegovog rođenja – bestseler autor Dejan Tiago-Stanković ekskluzivno za

Bukmarker piše o upoznavanju sa delima portugalskog nobelovca, kao i o susretima s njim

Piše: Dejan Tiago-Stanković

Foto: Dušan Todorović, privatna arhiva

Pre skoro trideset godina, kada sam prvi put posetio Muzej kočija u Lisabonu, od kolekcije tamo izloženih kraljevskih kola, jedinstvene na svetu, najviše su me se dojmila ona najraskošnija, karakteristična za umetnost visokog baroka, sva u pozlaćenim duborezima i ukrašena skulpturalnim kompozicijama bujnih ljudskih tela u pokretu i ustalasanih draperija.

Vodič je objasnio da je vlasnik tih vozila bio Žoao V, najbogatiji od svih portugalskih kraljeva, savremenik Luja XIV, a da su od kola jedna njegova lična, druga kraljice Marije Ane, treća su vozila kraljevsku dečurliju, dok je serija od pet kočija, u svojoj raskoši najbizarnijih od svih, napravljena da bi vozila kraljevog emisara po Rimu kad je išao u pohode рapi.

Kako sam mnogo zapitkivao, vodič mi je preporučio da mi je, ukoliko želim da znam više o vremenu kada su se te kočije vozile lisabonskim ulicama, najbolje da pročitam jedan roman, po njegovom mišljenju vrhunsko delo vrhunskog pisca. Zapisao sam naslov Memorial do Convento i ime autora José Saramago. Kako ja za tog pisca nisam čuo? Saramago je kasno u životu počeo sa pisanjem, tek odnedavna ga uzimaju zaozbiljno. O čemu je priča? Radnja je smeštena u početak 18. veka u Lisabon, priča o ljubavi između ratnog invalida i vidovite devojke, o popu koji s njih dvoje gradi leteću mašinu, ali i o inkviziciji i spaljivanju ljudi na lomačama.

Možda se na preporuku ne bih osvrnuo, ali je vodič, s kojim sam se prethodno lepo ispričao na portugalskom, izrazio bojazan da mi čitanje neće ići lako, Saramagov stil nije jednostavan ni Portugalcima, tako da me je posavetovao da možda ipak potražim prevod na neki jezik kojim bolje vladam. Zato sam, malkice uvređen jer me je potcenio, uzeo da vidim kakva je to knjiga za koju pametnjaković misli da nisam sposoban da pročitam. Prva stranica je bila dovoljna za spoznanje da je delo takvo da u tom trenut-

ku teško da sam mogao da ga čitam glatko, bez rečnika i moljakanja Portugalaca da mi objasne kad nešto ne razumem. Potražio sam bilo šta Saramagovo u prevodu na naš jezik, ali ništa nije bilo prevedeno ni u Beogradu, ni u Zagrebu. Zato sam, umesto da je čitam, knjigu polagano prevodio kako sam najbolje znao i umeo.

Da bih pročitao knjigu do kraja, nastavio sam da je prevodim. Čuo sam da Saramago, da bi oslušnuo kako mu teku reči, snima sebe kako čita ono što je napisao, pa sam i ja prihvatio tu praksu. Prevođenje mi je prijalo, osećao sam se kao da pišem knjigu. Nisam računao da će prevod biti objavljen, ali izašao je u Beogradu 1997, i do danas se štampa i čita. Naslov sam iz bukvalnog Manastirski spomenar, uz autorovo dopuštenje promenio u Sedam Sunaca i Sedam Luna, tako mi je bilo lepše. Te godine sam prvi put sreo Saramaga uživo, u Lisabonu sam ga, u šetnji po parku, intervjuisao za Politiku. Iznenadilo me je kako on, koji je navodno radnička klasa i komunista, ima ruke meke kao somot, dok su moje grube kao kod obalskog radnika.

Sledećeg godine, 1998, dok sam prevodio još jedan njegov roman, Jevanđelje po Isusu Hristu, Saramago dobija Nobelovu nagradu za književnost.

Odmah uzimam da mu prevedem još jedan roman, Slepilo, ali me je, u mar-

tu ’99, u poslu omelo bombardovanje Srbije. Prirodno sam poželeo da učinim sve u svojoj moći da pomognem da se nasilje prekine. Najbolje čega sam se setio bilo je da zloupotrebim kontakt koji sam imao, da pozovem Saramaga i zamolim ga da se kao aktuelni nobelovac oglasi protiv rata, ako ni zbog čega onda jer bombarduju moje roditelje, baku, kao i ostale njegove čitaoce, kojih je već tada kod nas imao dosta. Koliko sutradan nobelovac se oglasio sa osudom nasilja i rata. Poslužilo je makar u cilju podizanja morala u Srbiji, gde je objavljeno na sva zvona. Dok je trajalo bombardovanje, u nekoliko navrata me je zvala njegova Pilar i zabrinuta pitala za moje drage i kako žive pod bombama.

Tek se rat završio, kad meni sasvim neočekivano stiže poziv na simpozijum u Prevodilačkoj školi u Toledu. Ta škola uživa ogroman ugled, budući najstarija takva institucija na svetu. Toledska škola je Saramagu dodelila počasni doktorat, pa je priređen i prigodan susret: Saramago i njegovi prevodioci, na koji sam bio pozvan.

Prvo iznenađenje u Toledu mi je bilo da je na simpozijum pozvana tek nekolicina prevodilaca, pa mi nije bilo jasno zašto sam se među njima našao i ja? Svako bi pozvao Engleza, Nemca, Šveđanina, a on je, duševan čovek, pozvao nas iz zemalja sa problemima, Rumunku, Izraelku, mene, da i mi vidimo Toledo. Za tih nekoliko dana koliko smo proveli u Toledu, dok smo hodali ulicama, narod je aplaudirao i klicao: Grande Saramago! Nažalost, tom prilikom nisam stigao da popričam sa piscem, osim kada me je, u Toledskoj katedrali gde sam prvi put video sijalice koje služe umesto sveća, izgrdio kad sam hteo da ubacim novčić da upalim jednu. Rekao je: „Crkva ima i previše para, ne trebaju joj tvoji groši.“ Vodili su nas po najboljim restoranima, onim sa Mišlenovim zvezdicama, gde me je svaki put posle obroka kad bih pred sobom video polizan tanjir, a ispred pisca uvek napola pojeden, bilo sramota.

10 KOLUMNA KOLUMNA
Saramago i Tiago u Toledu, jesen 1999.

ZAGRLJAJ

Ponovo smo se sreli već sledeće godine, 2000, kada je neko došao na ideju da kraj veka bude obeležen tako što će železnička kompozicija puna pisaca putovati s kraja na kraj Starog kontinenta. U događaju nazvanom Književni voz Evropa 2000 učestvovalo je po troje pisaca iz svake evropske zemlje, dakle ukupno oko 150 njih.

Voz je polazio iz Lisabona, išao čak za Moskvu, pa otuda natrag za Berlin, a meni se zalomilo da na portugalski prevedem književne priloge naših učesnika, kojih je, po tri iz svakog tada postojećeg fragmenta Jugoslavije, bilo 15, pa sam se naradio. Verovatno sam zato od ljubaznih organizatora dobio i poziv na gala večeru.

A kako me je tek taj događaj zaprepastio, podseti me na veče dodele Oskara, jer nikada pre ni posle nisam bio ni u tolikoj trpezariji, niti na tako masovnom obroku. Ako nije bilo 500 zvanica, nije bila nijedna, ali sve probran svet, učesnici manifestacije, ali i diplomate iz njihovih zemalja, prevodioci sa svih jezika, kao i lokalni istaknuti umetnici i kulturni establišment. U sredini sale prepoznao sam naše, naravno da su svi, kao i uvek, sedeli za istim stolom, pa sam im prišao, predstavio se kao njihov prevodilac, ali više nisam stigao da im kažem, jer su me prekinule okolnosti. U dvorani su se ugasila svetla, a sa razglasa se, kao na holivudskoj priredbi, začuo glas, koji je značajnim tonom najavio da nam stiže počasni gost, portugalski nobelovac Saramago, i domaćin priredbe, ministar kulture.

Reflektor je osvetlio ulaz u dnu sale, a na velikim ekranima se pojavila svita predvođena nobelovcem kako ulazi u dvoranu, tako da su svi prisutni ustali na noge i zapljeskali od sveg srca. Tu gde sam stajao, pored stola za kojim su sedeli naši pisci, nenadano sam se i sam našao pod jarkim svetlom, da bi zatim, preda me, iz mase izronio niko drugi nego zvezda večeri. Izbliza, lice u lice, nije izgledao fabulozno, naprotiv, u trenutku sam stekao utisak da hoda natmuren, da mu sve to uopšte ne prija, ali kad su nam se susreli pogledi, starom se lice ozarilo, zastao je, raširio ruke i obradovao mi se kao rodu rođenom. Zagrlili smo se dosta teatralno, on je nastavio proboj do bine, dok mi je, od svite koja ga je pratila, samo ministar u prolazu pružio ruku, dok su me ostali s puno poštovanja pozdravili kimanjem glavom.

Kada su prošli, okrenuo sam se ka našima, video sam da im nije jasno kako se od svih tih ljudi pisac samo sa mnom pozdravio, ali kako ni meni to nije bilo jasno, nisam ni pokušao

da im objasnim, a nije bilo ni vremena, jer večera je počinjala pa sam morao natrag do svog mesta.

Za stolom su me čekale moja Lusija i Saramagova Pilar, njih dve su se bile spajtale u Toledu. Zatekao sam ih kako se smeju.

Lusija me je zafrkavala: „Ovo je bio tvoj minut slave.“

Pilar mi je, za razumevanje stvarnosti, bila od veće pomoći: „Ti si svestan da Žoze nema pojma ko si?“

Naravno da nema. Oni su starog čoveka, osamdesetogodišnjaka, sproveli kroz euforičnu masu, gde je u velikoj buci, zaslepljen jarkim svetlom reflektora kao zec pred farovima, zbunjeni čika u moru nepoznatih likova slučajno natrčao na jedno koje mu se učinilo poznatim, pa mi se, naravno, obradovao.

To je bio naš poslednji susret. U sledećih desetak godina on je napisao još nekoliko knjiga, čije su prevođenje na sebe preuzele mlađe kolege, a ja sam se posvetio prevođenju dela naših velikana na portugalski. Ubrzo po Saramagovoj smrti ustanovili su njegovu Fondaciju koju vodi Pilar, a kako su smešteni u jednoj renesansnoj palati podno Alfame kuda vodi moja svakodnevna trasa šetnje, Pilar sam sreo nekoliko puta. Saramagovi romani, pa i moja tri prevoda, u Srbiji se čitaju i danas, na stogodišnjicu njegovog rođenja, a čitaće se i ubuduće. ■

11
Ambasadorove kočije. Jedna od pet kola iz svečane povorke koju je 1716. kralj Žoao V poslao u Rim papi Klementu XI
KOLUMNA
Romani koje je Tiago preveo na srpski jezik

OPROSTITE ŽIVOTU I SVETU ŠTO NISU SAVRŠENI

Dušan Radović

Povodom stote godišnjice od rođenja našeg velikog pisca podsećamo vas na njegova dela neprolazne

vrednosti i organizujemo

Nedelju knjiga

Dušana Radovića (od 28. novembra do 4. decembra), tokom koje možete ostvariti popust od 20 posto na kupovinu tri ili više njegovih knjiga

„PISATI SAM POČEO U

SAMOODBRANI. BRANIO

SAM SE OD SVIH KOJI

SU ME UGROŽAVALI

ZDRAVLJEM, SNAGOM, LEPOTOM, BOLJIM

USPEHOM U ŠKOLI. VADIO

SAM SE, DOKAZIVAO

I SEBI I DRUGIMA DA

SAM SAMO DRUKČIJI A

NE GORI OD NJIH. IMA

I IZUZETAKA, ALI JA

MISLIM DA JE UMETNOST

POSAO ZA ONE KOJI

IMAJU PROBLEMA SA

SOBOM. ONI RAZVIJAJU

ČULA I OSOBINE KOJI

NISU POTREBNI ZDRAVIM

I USPEŠNIM LJUDIMA.

NIKO BOLJE NE POZNAJE

LJUDE OD UMETNIKA. A

TO DRAGOCENO ZNANJE STIČE SE DRAMATIČNIM

POZNANSTVOM SA SAMIM

SOBOM.“

12 SEĆANJE
SEĆANJE

Kako je postala pisac krimi romana i stvorila detektivku Džejn Ricoli i medicinsku istražiteljku Moru Ajls, sposobne i jake junakinje, otkriva u intervjuu za Bukmarker bestseler autorka Tes Geritsen, čiji je roman Poslednji preživeli nedavno objavljen u izdanju Lagune

ZANIMLJIVI KARAKTERI SU KLJUČ DOBROG TRILERA

Razgovarala: Maja Šarić

Foto: Verlagsgruppe Random House

Mada je odmalena pisala i govorila da želi da bude pisac, američku autorku Tes Geritsen profesionalni put prvo je odveo u svet medicine. Na nagovor roditelja završila je studije antropologije, a zatim i medicine, pa je jedno vreme radila kao lekar. Onda je otišla na porodiljsko odsustvo i to vreme iskoristila da ostvari snove iz detinjstva. Na književni konkurs poslala je priču, dobila prvu nagradu, ali i samopouzdanje da nastavi da piše.

Tes Geritsen je danas jedan od najboljih pisaca krimi trilera, koji su prevedeni u 40 zemalja i prodati u više od 30 miliona primeraka.

Za čitaoce Bukmarkera otkrila je mnogo toga zanimljivog o svom procesu stvaranja, kao i o nastanku njenih omiljenih junakinja – detektivke Džejn Ricoli i medicinske istražiteljke More Ajls, koje su oživele i na TV ekranu, u čak sedam sezona serije Ricoli i Ajls. Ali prvo smo ipak pričali o romanu Poslednji preživeli, koji je poslednji objavljen u izdanju Lagune

Kako ste došli na ideju da napišete uznemirujuću priču o dečaku koji je dvaput izgubio porodicu pod strašnim okolnostima, a čiji je život takođe u opasnosti?

Želela sam da pišem o mladim junacima koji pomažu u rasvetljavanju zločina. Mesto kao što je škola Ivensong, izolovana od svega, činila se kao savršeno okruženje. To je škola za decu koja su preživela užasne zločine i uče se veštini da uzvrate udarce. Ta deca znaju kako je biti uplašen, a kada se susretnu sa narednim napadima, shvataju da opasnost za njih još nije prošla.

Šta je bilo najizazovnije u ovom trileru? Da li pisanje o teškoj sudbini deteta?

Obično ne pišem o deci koja su povređena ili ubijena, pa je ovo priča o deci koja su preživela. Tema bistre dece, koja svoju pamet koriste da uzvrate udarce, učinila je priču daleko zanimljivijom od priče o deci žrtvama.

Šta se na osnovu iskustva i velikog uspeha u pisanju pokazalo, šta je ključno za dobar triler?

Sve je u interesantnim karakterima. Ne smatram da su akcija ili nasilje na svakoj stranici uzbudljivi, ili čak interesantni, ali ako postoji lik koji ima jedinstven ugao gledanja ili karakter koji me fascinira, po svaku cenu želim da znam šta će se s njim dogoditi.

Kako su detektivka Džejn Ricoli i patološkinja Mora Ajls postale glavne junakinje Vaših trilera? Na koji način ste gradili njihove karaktere?

Džejn Ricoli se prvi put pojavila u Hirurgu, romanu o serijskom ubici koji uhodi jednu doktorku. Ricolijeva nije bila glavna junakinja u toj priči – zapravo, počela je kao sporedni lik koji je pred kraj knjige trebalo da umre, ali dok sam pisala, ona mi je postajala sve interesantnija. Znala sam da je briljantna i da mora da radi duplo više od muškaraca da bi zadobila njihovo poštovanje. Do kraja priče ona je bila toliko moćan karakter da ne samo da nisam mogla da je ubijem već sam shvatila da joj je potrebna sopstvena knjiga. U Dominatoru Džejn postaje glavna junakinja. U toj knjizi sam takođe uvela novi karakter, doktorku Moru Ajls, koja je od početka misteriozna. Želela sam da znam više o njoj, pa sam odlučila da i njoj dam zasebnu knjigu – Grešnik. Tako su ove ju-

SVAKA OBLAST

STUDIJA, BILO KOJE

ZANIMANJE, MOŽE

BITI DRAGOCENO

ZA KARIJERU PISCA.

POKAZALO SE DA

JE MEDICINA BILA

POSEBNO KORISNA

POZADINA ZA KRIMI

FIKCIJU

nakinje nastale. Nijedna od početka nije bila glavna, već su obe preuzele priču. Primorale su me da obratim pažnju na njih.

Obe su jake i sposobne žene. U profesiji kojom se bave nije lako izboriti se za svoje mesto. Da li je, između ostalog, to bio razlog što ste izabrali da glavni junaci Vaših romana budu žene?

Pošto sam žena, prirodno je da pišem sa ženske tačke gledišta. A pošto sam školovana za lekara, razumem izazove sa kojima se suočavaju žene koje se bave profesijom u kojoj dominiraju muškarci. To je delom Džejn Ricoli učinilo snažnom ženom, morala je da se bori za poštovanje. Vrlo je zabavno gledati kako savladava svaki izazov i izlazi kao pobednik.

I Vas nekada iznenadi tok događaja o kojima pišete u svojim romanima. Da li to znači da nemate uvek unapred smišljenu priču? Kako izgleda Vaš proces stvaranja?

14
INTERVJU
INTERVJU

Gotovo nikada ne znam kuda će priča ići. Ne pišem unapred osnovu radnje niti poznajem u potpunosti svoje likove dok ne napišem celu prvu verziju. Počinjem sa konceptom, uvodnom scenom, i odatle idem. U knjizi Poslednji preživeli počela sam od ideje o školi Ivensong, gde traumatizovana deca uče da se bore i prežive. Nisam znala ko ih je napao i zašto, pa sam morala da napišem knjigu da bih saznala.

Odakle sve crpete ideje za nove slučajeve u svojim knjigama? Da li stalno razmišljate o njima ili ima dana kada Vam je svega toga previše?

Uvek sam u potrazi za idejama. Čitam nekoliko različitih novina svakog dana, pratim prave zločine i svoje emotivne reakcije na stvari koje vidim i čujem. Takođe, pomaže i radoznalost za mnoge teme, kao otvorenost za učenje. Na primer, dok sam putovala po Italiji, zainteresovala sam se za simboliku srednjovekovnih religioznih slika i načina na koji su slikari ostavljali malo tragova o tome ko je bio svetac na slici. To je dovelo do zapleta romana I know a secret, o ubici koji svoje scene ubistva postavlja na način na koji su srednjovekovni slikari ostavljali simbole na portretima koje su slikali. Još jedan moj roman, Suvenir, bio je inspirisan mojim zanimanjem za egiptologiju i mumije. Dok sam na skeneru gledala prave mumi- je, odjednom sam pomislila: Šta ako je ova drevna mumija zapravo moderna žrtva ubistva? Nikad ne znate kako će vas vaši hobiji ili interesovanja inspirisati.

Kako se odmarate od pisanja?

Volim da putujem, da se bavim baštovanstvom, da sviram. Putovanja su često inspiracija za moje priče, i kada sam u drugoj zemlji, uvek sam u potrazi za inspiracijom za radnju ili likove.

Oduvek ste želeli da budete pisac, ali Vas je život prvo odveo na studije medicine. Da li Vam i u kojoj meri te studije znače u stvaranju knjiga?

Svaka oblast studija, bilo koje zanimanje, može biti dragoceno za karijeru pisca. Pokazalo se da je medicina bila posebno korisna pozadina za krimi fikciju zato što mi je pomogla da razumem kako doktorka Mora Ajls razmišlja. Medicina mi je dala i uvid u autopsije. Ali bilo koje zanimanje može inspirisati priče. Mogu da zamislim sjajan krimi roman ispričan sa tačke gledišta jednog biologa.

Zašto ste odabrali baš žanr triler?

Odrasla sam uz ljubav prema misterijama. U Americi postoji serijal knjiga koji je bio veoma popularan među mladim devojkama, gde je glavna junakinja bila osamnaestogodišnja detektivka Nensi Dru. Volela sam te knjige kad sam bila mlada, one su hranile moju glad za misterijama. Odrasla sam, takođe, uz ljubav prema horor filmovima, jer je moja majka bila njihov veliki ljubitelj, mnogo smo ih gledale. Detinjstvo uz romane misterije i horor filmove učinilo je da prirodno odaberem triler kao žanr.

Koji su Vaši omiljeni pisci trilera? Koju knjizu iz tog žanra smatrate knjigom za sva vremena?

Ima ih mnogo, ali sećam se da sam bila zaista oduševljena trilerom Kena Foleta Ušica igle. Veoma mi se dopalo što je glavna heroina bila potpuno obična žena, koja je ipak bila u stanju da sruši ozloglašenog nacističkog špijuna. ■

GENERALI

INTERVJU

OSEĆAM POTREBU DA UPOZORIM NA OPASNOST

Razgovarala: Tanja Vučković

Foto: Emil Čonkić

U razgovoru za Bukmarker autorka

Simonida Milojković

otkriva kako je izgledalo

istraživanje za knjigu U

zagrljaju princa tame, koja nam donosi priču o sektama i njihovom

pogubnom uticaju, u

kojoj i roditelji i mladi

mogu na vreme da pročitaju i protumače preteće signale

Iako pripadaju žanru romana, priče Simonide Milojković, autorke bestselera Grabljivica i Ljubav u doba kokaina, zasnivaju se na pričama iz stvarnog života i rezultat su autorkinih ozbiljnih istraživanja.

Njen najnoviji roman U zagrljaju princa tame pokazuje nam kako izgleda kada mlado biće zapadne u kandže sekte i postoji li izlaz. To je zastrašujuća ljubavna priča napisana po istinitim događajima. Simonida je više od dve godine istraživala delovanje sekti i napisala autentičan roman koji nam otkriva neverovatne detalje koji su široj javnosti do sada bile nepoznati.

Koliko je bilo teško i iscrpljujuće istraživati ovu temu i tako uverljivo preneti čitaocima realnost onih koji su svesno ili ne postali deo sekte?

Istražujući za roman Grabljivica, boravila sam u legalnim javnim kućama u Nemačkoj, ali i ilegalnim u Srbiji. Zbog romana Ljubav u doba kokaina provodila sam vreme sa narkomanima u stanju nervnog rastrojstva zbog jakih kriza. Mnoga ta iskustva bila su i teška i opasna, ali jezive, zastrašujuće priče satanista su užas od kog se diže kosa.

Kao da od književnosti tražite više. Skoro svi Vaši romani su zasnovani na istinitim pričama. Da li to novinar u Vama traga za pričom koja preraste u roman?

Šesnaest godina bila sam novinar u dnevnom listu Blic i verovatno je to razlog što se bavim štetnim društvenim pojavama koje zbog svoje masovnosti postaju fenomeni. Osećam potrebu da upozorim na opasnost tako što pronalazim osobe koje otvoreno pričaju o svojoj golgoti sa željom da njihovim putem nikada niko ne krene. Ne vide sve oči isto. Neko gleda kroz ružičaste naočare, neko je realan, ali Vi kao da tražite izazove i nalazite ih. Zašto ste odlučili da se upustite u ovu priču?

U SEKTU NIKO

NE ULAZI. ŽRTVA

SEKTE SE

POSTAJE. DA NA

VRATIMA PIŠE: „SEKTA“, NIKO SE

ZA KVAKU NE BI

UHVATIO

16 INTERVJU INTERVJU

Ovoga puta ništa nisam tražila. Horor je počeo da se dešava mojim prijateljima. Sin mog druga izvršio je samoubistvo skokom sa devetog sprata. Trinaestogodišnja ćerka moje drugarice dobijala je zadatke preko društvene mreže TikTok: svakodnevno se molila satani, povredila je svog voljenog psa, urezivala žiletom po svojoj koži obrnute krstove i pentagrame, a poslednji zadatak je bio da na Veliki petak skoči sa simsa svog stana na četvrtom spratu. Nakon godinu i po dana lečenja u duševnoj bolnici spas je našla u jednom manastiru. Danas je oporavljena i psihički uravnotežena učenica srednje škole. Moja sredovečna prijateljica se obesila. Uzrok ovih tragedija je isti – sekta. Nažalost, ubice samoubica su i dalje na slobodi. Čak svoju sektnu delatnost reklamiraju u medijima i pišu publikacije za „samopomoć“ i „duhovni rast i razvoj“, uče nas kako da „postanemo najbolja verzija sebe“... U sektu niko ne ulazi. Žrtva sekte se postaje. Da na vratima piše: „sekta“, niko se za kvaku ne bi uhvatio.

Čitajući roman U zagrljaju princa tame, od prvih stranica otkrivamo mnogo tuge u životu glavne junakinje Milice: razvedeni roditelji, starija sestra koja joj nanosi zlo... Sa polaskom u srednju školu i otkrivanjem prve ljubavi stvari ne idu nabolje, naprotiv. Da li je Milica bila laka meta za sektu?

U romanu Ljubav u doba kokaina junakinja se zaljubljuje u dečka koji je navučen na kokain, a U zagrljaju princa tame u momka koji je u satanističkoj sekti. Obe devojke slepa zaljubljenost uvlači u zlo i dovodi na granicu života i smrti.

Mnogo ste naučili o sektama i kako funkcionišu. Da li postoje mladi koji su podložni vrbovanju sekti ili svako može da bude žrtva?

Svaki čovek ima neku bol, muku sa kojom živi, unutrašnju borbu koju vodi. Nikome ne cvetaju ruže svaki dan. Neke boli s vremenom odbolujemo, neke probleme uz rad i trud, angažovanje i disciplinu rešimo. Ali postoje nezaceljive boli i nerešivi problemi sa kojima moramo da naučimo da živimo i da normalno funkcionišemo. Prihvatanje je odlika zrele i psihički uravnotežene osobe. Međutim, postoje ljudi koji ne mogu da trpe nijednu situaciju koja im ne odgovara i traže trenutno rešenje i uspeh preko noći. Grupe koje sektno deluju i manipulativni pojedinci im upravo nude taj čarobni štapić. Reč je o duhovnoj anesteziji koju nude: astrologija, numerologija, joga, meditacija, reiki, NLP, vorteks, teta-hiling, rekonekcija, Teslini talasi, bioenergija, hipnoza, barsi, gong

SLEPA ZALJUBLJENOST

UVLAČI U ZLO GLAVNU JUNAKINJU

ROMANA U ZAGRLJAJU PRINCA TAME I DOVODI JE NA GRANICU ŽIVOTA I SMRTI

nici. To je istina, a ne ono što pričaju manipulativni pojedinci koji u zamenu za novac nude čarobni štapić za sve probleme.

U knjizi detaljno opisujete takozvane crne mise. Da li su ti delovi autentični koliko i uverljivi?

Priča je napisana u prvom licu: bivša satanistkinja otkriva iznutra taj mračni, malo poznati svet ljudi koji obožavaju satanu i u to ime čine najsvirepije zločine. Pod dejstvom alkohola i droge oni vrše orgije, pričešćuju se mačjom krvlju ili krvlju devojčice koja je još devica, ubijaju najbliže članove porodice, ili svojom smrću otkupljuju njihove živote, siluju mrtvu osobu…

Šta Vam je bilo najteže dok ste istraživali i pisali ovu knjigu?

Najteže mi je bilo da zapišem scenu incesta i odlagala sam danima. Satanisti smatraju da se će se antihrist na taj način začeti i roditi.

Malo ljudi zna da volontirate u Udruženju za stabilizaciju omladine ZID. Ta vrsta aktivizma je pravi dokaz altruizma, brige i ljubavi za druge. Zašto ste tamo? Uspevate li da izbavite mlade iz kandži sekti?

Pristupila sam organizaciji ZID da bih stupila u kontakt sa žrtvama sekti i iz razgovora istražila za roman U zagrljaju princa tame, a ostala sam da volontiram da bih stečena znanja i iskustva upotrebila da pomognem ljudima kojima trenutno gori pod nogama. Trudim se da ohrabrim žrtvu i njenu porodicu. Najzaslužniji su Dimitrije Pastuović, sektolog i klinički psiholog, i duhovnici koji leče žrtvu od strašnih trauma.

U čemu ili bolje reći gde Vi nalazite svoj mir?

kupke, eneagrami, hjuman dizajn, skidanje magije pomoću olova, vodica, zapisa… Ni trećinu nisam nabrojala, ali i kod babe gatare i kod trenera neke pseudonaučne discipline za samorazvoj jeste zajedničko što žrtvi ispiraju i programiraju mozak uvodeći je u magijsko i okultno. Važno je da ovu knjigu pročitaju i roditelji i mladi jer će najbolje pročitati signale i znati da ih protumače. U romanu U zagrljaju princa tame bavim se tinejdžerima koji su satanisti, ali i sredovečnom ženom koja je čarobni štapić potražila u tehnikama koje nudi „nju ejdž“. Neki junaci knjige završili su u zatvoru zbog ubistva članova porodice, drugi su izvršili samoubistvo, a treći se leče u duševnoj bol-

U pravoslavlju sam našla odgovore na sva pitanja, ali i mir, radost, utehu i smisao. ■ SVAKI

17 INTERVJU
UNUTRAŠNJU
KOJU
ČOVEK IMA NEKU BOL, MUKU SA KOJOM ŽIVI,
BORBU
VODI

MAČKICE I MACANI HOLIVUDA

O spektakularnom, prefinjenom, brutalnom, neprestano iznenađujućem a povremeno i šokantnom romanu Kventina Tarantina Bilo jednom u Holivudu, napisanom po scenariju za istoimeni Oskarom nagrađeni film, piše književnica Ljubica Arsić

šanjem i sumnjivim moralom karakterističnih likova vode nas ocvali TV kauboj Rik Dalton i njegov kaskader, šofer i drugar Klif But, obojica suočeni sa novom filmskom kulturom u kojoj snagatore zamenjuju dugokosi feminizirani androgini. Poigravajući se opscenošću, pokazujući „šipak“ političkoj korektnosti, kroz pršteće prizore i vrcave dijaloge u uličnom žargonu, Tarantino, dosledan sebi, uzdrmava idiličnu medijsku sliku holivudskih ikona koje opstaju zahvaljujući pijančenju, seksu i drogama.

lačkim izgledom, uspešnim ulogama i mnogobrojnim reckama velikih macana.

Molim vas da se odmah pozabavite pričom onog čiji plamen mašte neosporno bukti, dok genije cveta inspirisan detektivskim romanima i stripovima punim krvi i nasilja, sa balončićima ispunjenim psovkama iskeženih lica. Približite se velikom uspehu tipa nahranjenog problematičnom „duhovnom hranom“, nekima teškom za žvakanje a kamoli za varenje. Nesvršeni gimnazijalac koji se odevao u crno i vozio srebrni sivik, obožavao Elvisa, redovno slavio rođendane u bioskopu gledajući omiljene filmove sa zatvorenicama i tipovima vičnim azijskim borbenim veštinama, onaj koji je, prema legendi, nagomilao dug od 7.000 dolara za neplaćeno parkiranje nije niko drugi do slavni režiser Kventin Tarantino, autor čuvenih Petparačkih priča. Ono što je u njegovom slučaju očigledna pokretačka sila jeste strast koja, udružena sa obaveznim talentom, može biti delotvornija od uticaja uobičajene i preporučene lektire toliko udaljene od jeftine i popularne, ulične ishrane. Kada je umetnost u pitanju, izgleda da nema prave i pogrešne hrane. Bitno je da ona zadovolji apetit, a apetit će sam pronaći hranu koja mu najviše odgovara.

Dve godine po dobijanju Oskara Tarantino uspeva da nagrađeni film Bilo jednom u Holivudu „prepakuje“ u roman s istim naslovom, sa već osvedočenom alhemičarskom sposobnošću da trivijalnosti udahne umetničku vrednost. Kroz zlatno doba Holivuda šezdesetih godina prošlog veka, sa hipicima i antibiografijama filmskih zvezda, njihovim pubertetskim pona-

Duhovit, šokantan, inteligentan, Tarantino je od Hičkokovog romantičnog trilera, preko uznemirujuće strave Romana Polanskog promenio šifru horora, vešto baratajući surovim prizorima umotanim u apsurd i anegdotu. Zašto čitalac ne može da ostavi ovu knjigu? Zašto uporno okreće sledeću stanicu? Čitalac je u potpunoj vlasti, opčinjen veštinom kojom ga veliki majstor, tračevima i banalnim tumačenjima, gura da pređe granicu osetljivosti i potpuno se preda holivudskoj svakodnevici dok se nad zaraznim tračevima pop kulture polako nadvija preteći oblak. Dok režiser Roman Polanski i lepa glumica Šeron Tejt, supružnici koji u Holivudu uživaju status kraljevskog para, krstare Bulevarom sumraka zaokupljeni kupovinom i žurkama, opasni ludak Čarls Menson, sa svojom hipi komunom sačinjenom od odbeglih devojaka, priprema da surovim ubistvima pokrene javno mnjenje i tako uspostavi novi svetski poredak.

Deveti je avgust 1969. godine. Žurka sa selebriti likovima odavno je počela. Iako ga poslednje poglavlje ne opisuje, za one koji su ga zapamtili, to je datum kada je Menson sa plemenom hipika izvršio masakr u glumičinoj vili ubivši petoro ljudi zajedno sa mladom suprugom Polanskog. Mnogima koji unapred znaju šta će se u toku žurke dogoditi pojačava se utisak sulude tra-la-la pripreme onoga što će Tarantino uključiti u svoju poetiku – naglašeno nasilje uz bespoštedno prolivanje krvi. Diskretno svedočanstvo o ovom masakru baca senku na porok nemisleće bezazlenosti, na tračarenje, mužjačenje glumaca i njihovo nadmetanje mlada-

Na kraju, kako se gradi tarantinovska atmosfera petparačkog senzibiliteta? Tarantinovo glavno oružje je apsurd, spoj otmenosti i prostote, sličan onom kad hvalisavi vlasnik upaljača zipo jarkim plamenom i bučnim zatvaranjem poklopca za trenutak ističe sebe pre nego što ubrzo potone u beznađe i običnost. Očigledan Tarantinov šarm ogleda se i u sposobnosti da se lagodno poigrava onim trivijalnim u nama, pokazujući koliko smo nadmeni kad preziremo „petparačke priče“ i koliko je, u stvari, naš bedem osetljiv i podložan probijanju. ■

POIGRAVAJUĆI SE OPSCENOŠĆU, POKAZUJUĆI „ŠIPAK“

POLITIČKOJ KOREKTNOSTI, KROZ PRŠTEĆE PRIZORE

I VRCAVE DIJALOGE U ULIČNOM ŽARGONU, TARANTINO UZDRMAVA

IDILIČNU MEDIJSKU SLIKU

HOLIVUDSKIH IKONA

18 IZ PERA KNJIŽEVNICE LJUBICE ARSIĆ
Piše: Ljubica Arsić
IZ PERA KNJIŽEVNICE LJUBICE ARSIĆ
Foto: Nikola Ilić

INTIMA UVEZANA U KORICE

Pisac Milan Ružić otkriva kako je svoje doživljaje, emocije i svakodnevna razmišljanja oblikovao u zbirku Pun kofer priča, koja se razlikuje od svih koje je do sada napisao, a saznajemo i ko mu je ukazao da se o ljubavi najlepše piše rukom

i svega sažetog zbog nemogućnosti ljudi da primaju više informacija, bilo zbog navodnog ubrzanja vremena ili nesposobnosti da se na duži period koncentrišu na jednu priču. Drugi jednostavno misle da pišem sažeto jer se to danas prodaje.

Međutim, tajna je u sledećem. Moje priče su vrlo kratke, ne samo zato što sam lenj već zato što pokušavam da dostignem onaj koncentrat emocija i događaja koji je zastupljen u poeziji. Poezija ne trpi opširnost, pa ni retardaciju kao književnu alatku. Istinu govoreći, ne nalazim kao zanimljivo da ostanem posvećen jednoj temi na duže vreme, jer me sve okolo fascinira i vuče da to objasnim i prenesem.

Elem, ova knjiga se razlikuje od ostalih koje sam napisao, kao što sam već pomenuo, po količini intime koja je uvezana u korice. S druge strane, potrudio sam se da svoje doživljaje, emocije ili jednostavno svakodnevna razmišljanja donekle generalizujem na nivou primenljivosti, i to u smislu da neko kada pročita priču, ne samo da će možda zaplakati, nasmejati se, čak i uvrediti, već da će tu priču doživeti kao nešto što mu može olakšati neki problem.

dke je dobitnik „Velike nagrade Ivo Andrić“ i kako bi mu bila dodeljena, proveo je tri-četiri dana na Mećavniku, pa sam imao privilegiju da te dane provedem s njim i svojim prijateljima, od kojih se mnogi bave našim poslom. Tako je pisanje bilo neizostavna tema i svi, osim Handkea, priznali su kako pišu pomoću računara. Trećeg dana Handke me je odveo na stranu i rekao mi da moram početi da pišem rukom, jer pisanje rukom povećava površinu mozga koju koristimo pri pisanju. Ali kako nisam baš čovek statistike i praktičnosti, a Handke je to odmah uvideo, dao mi je i drugi argument.

Rekao je kako pisci često pišu o ljubavi i da je utoliko romantičnije pisati o nekom onom rukom kom si tu osobu grlio i da je ono što se napiše duplo bolje, jer ga pišu i sećanje i ruka. I kako odbiti tako divan argument, a ujedno i celu jednu nenapisanu priču...

I zbilja, ovo je moja prva knjiga u potpunosti napisana rukom, a ujedno, valjda zbog argumenta koji je ujedno bio i podsticaj, prva knjiga u kojoj imam poglavlje o ljubavi naslovljeno po mom ubeđenju „Ne umem da pišem o ljubavi“.

Takođe, valja napomenuti da je svaka priča, a to je možda i važna napomena jednog pisca, napisana tokom beskrajnih šetnji kojima nagrađujem sebe u slobodno vreme. Višesatne šetnje po predelima nenačetim smećem i prisustvom ljudi, predelima u kojima vreme i dalje ide polako kao nekada, predelima od kojih krademo ono što nam treba da bismo pisali. Predelima koji su zaslužni za pakovanje tolikih priča u jedan kofer.

I na kraju, nemaju pisci nikakve tajne. Da ih ostavljamo za sebe, o čemu bismo pisali? ■

Nova knjiga kratke proze Pun kofer priča je moja četvrta knjiga, ali se umnogome razlikuje od ostalih. Ne po formi, jer i dalje su upitanju kratke priče, već po tome što je apsolutno od korice do korice autobiografska, uz minimalna domišljanja, češće kombinovanja događaja koji su se zaista dogodili u jedan veliki koji se i nije baš tako dogodio.

Mnogi me pitaju zašto ne pokušam da napišem roman, ili zašto ne pišem nešto duže priče od ovih koje staju na stranu ili dve. Kada postave to pitanje, najčešće očekuju odgovor koji bi dokazao njihovo ubeđenje da je ta forma kojom se bavim toliko kratka jer je ovo vreme kratkih tekstova

Svi ljudi misle da su jedinstveni, a u stvari, književnost, pa i umetnost uopšte, uvek nam iznova potvrđuju da smo svi sačinjeni od istog materijala, lomljivog i poroznog, i da su sve one sitne stvari ‒ navike, tajne, ubeđenja, opsesivno-kompulsivni poremećaji, strahovi ‒ prisutne kod svih ljudi i da ih svako smatra samo svojom mukom, srećom ili ritualom. Ove priče to, barem po rečima čitalaca, potvrđuju i ljudi koji ih čitaju uvek reaguju na iste priče. Ovo samo može da znači da je moja namera uspela, jer ako je uspela kod jednog čoveka, ona je ispunila svoju svrhu.

U ovoj četvrtoj knjizi su priče čak upola kraće nego u prethodnim, jer mi je jedan veliki čovek, donekle i uzor, odao tajnu poduprtu argumentom za koji nisam ranije znao. Peter Han-

19
TAJNE PISACA
TAJNE PISACA Piše: Milan Ružić Foto: Laguna arhiva

Moja najdraža zbirka mudrosti

Zašto knjiga Ive

Andrića Znakovi pored puta zauzima posebno mesto u njenoj

kućnoj biblioteci i koje još pisce klasične i savremene književnosti veoma

ceni, otkriva nam poznata pevačica pop muzike Tijana Bogićević

Razgovarala: Maja Šarić

Foto: Miomir Milić

Tijana Bogićević, pevačica pop muzike, muzičku scenu osvojila je isključivo kvalitetnim pesmama. Do sada je snimila dva studijska albuma, a na svakom se nalaze numere koje se vole i pamte. Cela Evropa upoznala je njen vanserijski talenat kada je našu zemlju predstavljala na izboru za pesmu Evrovizije. Stihovi pesme Tražim, koju je tom prilikom izvela, ali i svih drugih koje je do sada snimila zvuče kao najlepša poezija.

Dok sabira utiske sa koncerata koje je održala u rodnom Novom Sadu i priprema koncert u Beogradu, iskoristili smo priliku da porazgovaramo o književnosti.

Saznali smo na koji način Tijana bira knjiga, da li svaku, pa čak i onu koja je ne osvoji od prve stranice pročita do kraja, kao i to zašto u poslednje vreme prednost daje audio-knjigama. Otkrila nam je uz koje štivo je naučila da čita i objasnila zašto je prilikom izbora self-help literature posebno pažljiva.

Kakve knjige Vas zanimaju i šta moraju da imaju da bi Vam privukle i zadržale pažnju?

Knjige obično čitam po preporuci, i to budu različiti žanrovi. Mogu reći jedino da me u startu odbija površna literatura i na njoj ne mogu dugo da se zadržim. Iako se zaista trudim da svakoj knjizi koju čitam dam šansu do kraja. Uvek mislim da je do mene, a ne do knjige (smeh).

Koliko uopšte imate vremena za čitanje? Imate li posebne rituale?

U poslednjih nekoliko godina počela sam u velikoj meri da slušam audio-knjige i moram priznati da mnogo više „čitam“ otkad imam tu aplikaciju. Nemam posebne rituale, samo je u mom slučaju bitno da čitam u kontinuitetu. Ako preskočim nekoliko dana, izgubim nit i često se desi da se više ne vratim na tu knjigu.

Na kakvom štivu ste odrasli? Koje knjige su Vas oblikovale u detinjstvu?

KADA SAM BILA BAŠ

MALA, OBOŽAVALA SAM

STRIPOVE. NAUČILA SAM TEČNO DA ČITAM

I ĆIRILICU I LATINICU

PRE NEGO ŠTO SAM

KRENULA U PRVI

RAZRED ZAHVALJUJUĆI

NJIMA

Kada sam bila baš mala, obožavala sam stripove. Naučila sam tečno da čitam i ćirilicu i latinicu pre nego što sam krenula u prvi razred zahvaljujući stripovima. Moje detinjstvo definitivno je obeležio Mikijev zabavnik! Izlazio je svake srede i štampali su ga

20 BIBLIOTEKA POZNATIH
BIBLIOTEKA POZNATIH

na ćirilici, a Mikijev almanah je izlazio jednom u dve nedelje i bio je na latinici, pa odatle i moje poznavanje latinice sa šest godina. Ostale knjige su bile čuvena Riznica Jovana Jovanovića Zmaja, Andersenove bajke i bajke braće Grim. Takođe, volela sam da slušam bajke na audio-kaseti, a Zijah Sokolović mi je bio omiljeni narator.

Koji je Vaš omiljeni književni žanr?

Ne bih rekla da imam omiljeni žanr. Dobar roman bilo kog žanra uvek bih rado pročitala.

Koje klasične, a koje savremene pisce posebno izdvajate i volite?

Od nekih pisaca pročitam samo ponešto sa čim mogu da se povežem, a od nekih sam pročitala sve. Spisak je dugačak, ali izdvojila bih Onorea de Balzaka, Emila Zolu, Ivu Andrića, Mešu Selimovića, Paula Koelja, Rozelu Postorino, Mariju Jovanović.

Koja knjiga za Vas ima posebnu vrednost, kojoj se često vraćate?

Znakovi pored puta Ive Andrića. To je zbirka mudrosti koja kod mene na svakih nekoliko godina izazove onaj „aha“ efekat. Prosto, kako sazrevamo neke stvari nam budu mnogo jasnije, i to je knjiga koju često citiram.

Znakovi pored puta, Ivo Andrić

Derviš i smrt, Meša Selimović

Opasne veze, Šoderlo de Laklo

Bogorodičina crkva u Parizu, Viktor Igo

7 navika veoma uspešnih ljudi, Stiven R.

Čitate li self-help literaturu, odnosno knjige o postizanju uspeha, o samopouzdanju? Koja Vam je u toj oblasti najznačajnija?

Čitam, ali tu sam veoma pažljiva i probirljiva. Poslednjih godina tržište su preplavile knjige iz samopomoći i cela ta oblast je prilično devalvirala, a ima zaista dobrih autora koji su ceo svoj život posvetili pomaganju drugima. Izdvojila bih 7 navika veoma uspešnih ljudi Stivena R. Kavija. Toj knjizi se, takođe, često vraćam. Čitate li muzičke biografije i autobiografije? Da li biste neku izdvojili?

Pročitala sam davno autobiografiju Majkla Džeksona, Moonwalk, ali se radije opredeljujem za dokumentarne ili biografske filmove, jer tako mogu bolje da doživim tematiku.

Stihovi mnogih Vaših pesama, posebno balada, čista su poezija. Čitate li inače poeziju, imate li omiljenog pesnika?

Čitanje poezije sam ipak ostavila u detinjstvu (smeh). Međutim, radujem se čitanju romana u stihu Milene Marković Deca, knjige koja je ove godine dobila Ninovu nagradu. ■

BIBLIOTEKA POZNATIH
Pet knjiga za sva vremena po izboru Tijane Bogićević: Kavi 1. 2. 3. 4. 5.

NESVAKIDAŠNJI

Knjigama I za to me

zabole i Oladi malo autorka Sara Najt na duhovit način uči čitaoce kako da svoje

vreme i energiju

usmere na ono što je u životu zaista važno

Piše: Iva Burazor

Piše: Laguna arhiva

Autorka Sara Najt sebe opisuje kao osobu kojoj je predugo bilo previše stalo – a to ju je na određeni način iscrpljivalo. Zato je jednoga dana odlučila da napusti posao urednice u velikoj izdavačkoj kući i u potpunosti se okrene sebi. Za nju je to, pre svega, značilo promenu okruženja (Njujork je zamenila Dominikanskom Republikom), ali i ponašanja: radila je samo ono što želi ili ono neophodno.

A onda je pomislila da bi svoj životni preokret mogla da pretvori u uputstvo za život na papiru. I tako su nastali svetski bestseleri I za to me zabole: Magija koja menja život i Oladi malo, koji su od Sare stvorili nesvakidašnjeg anti-gurua u svetu knjiga o samopomoći.

Kako ste osmislili metod I za to me zabole? Šta je bio inicijalni događaj ili situacija koji su doveli do toga?

U leto 2015. dala sam otkaz na mesto književne urednice u velikoj izdavačkoj kući u Njujorku nakon 15 prilično uspešnih godina. Dugo sam bila veoma nesrećna i patila od teške anksioznosti i depresije. Kada sam se osvrnula na svoj život, znala sam da je moj posao problem – jednostavno više nisam želela da radim u korporativnom okruženju. Želela sam da budem sama svoj šef, ali prelazak u freelance je delovao kao veliki rizik. Bilo je zastrašujuće, i trebalo je mnogo finansijske i psihološke pripreme, ali mi je drago što sam to uradila – i skoro odmah nakon što sam napustila taj posao, došla mi je ideja za prvu knjigu I za to me zabole: Magija koja menja život. Malo pre toga sam pročitala knjigu Mari Kondo Magija pospremanja koja će vam promeniti život, i shvatila da sam sve što je ona predlagala da uradite za svoj fizički prostor ja radila za svoj mentalni prostor – oslobađala sam se stvari koje me nisu činile srećnom kako bih na-

ANTI-GURU

pravila prostora za zdraviji lični život. Mislila sam da bi bilo zabavno da napišem parodiju na njenu knjigu, pa sam napisala predlog i uzela agenta, ona ga je prodala jednom velikom izdavaču – a onda je moj metod Nije- MiŽao počeo da živi svoj život. Sada postoji pet knjiga u serijalu koji je poznat pod imenom I za to me zabole vodiči, a nova knjiga stiže 2023.

Kakve ljude zamišljate dok pišete? Za koga ste napisali svoje knjige?

Ove vodiče pišem za svakoga kome je potrebna pomoć da se organizuje i motiviše, izgradi samopouzdanje, upravlja anksioznošću, rešava probleme, postavlja granice i kaže ne, između ostalog. Pošto su neobično nepristojni i smešni za ovaj žanr, imaju običaj da stignu do ljudi – kakva sam i ja – koji možda misle da im se ne sviđa ili im nije potrebna „samopomoć“, ali onda shvate da mogu da se povežu sa onim što pričam i pišem i da se pronađu u mojim pričama i pristupu. Svoj rad nazivam „Saveti za ljude koji mrze da im se govori šta da rade“.

Kako izgleda kad previše marite? Kako ljudi da procene da li previše mare ili ne?

Volim da razmišljam o vremenu, energiji i novcu kao o ložačkom budžetu. Trebalo bi da ih trošite (i štedite) na isti način na koji to činite sa svojim stvarnim novcem, pazeći da imate dovoljno da pokrijete najvažnije stavke i ljude u svom životu. Ja ovo zovem izrada ložačkog budžeta. Ako trošite previše vremena, energije i/ili novca, bićete prebukirani, preopterećeni i isceđeni. Tako znate da marite previše – ili možda marite za pogrešne stvari. U mojoj metodi NijeMiŽao (parodija na KonMari metod Mari Kondo), predlažem da se zapitate ne „šta donosi radost?“, kao što to čini Mari Kondo, već „šta vas nervira?“ Ako nešto spada u kategoriju „nervira me“, onda verovatno ne pripada vašem ložačkom

AKO ĆE VAM BILO KOJA

ODLUKA KOJU DONESETE

POMOĆI VIŠE NEGO ŠTO ĆE POVREDITI NEKOG

DRUGOG, ONDA JE U REDU

budžetu. Naravno, postoje neke stvari koje moramo da radimo i ljudi sa kojima moramo da komuniciramo, iako u tome možda nećemo uživati, ali ako možemo da eliminišemo mnogo drugih „nerviranja“ iz svojih života, oslobađamo više vremena, energije i/ili novca koje ćemo potrošiti na drugom mestu, i to olakšava nošenje sa manje zabavnim, ali neophodnim stvarima u životu.

U knjigama, između ostalog, govorite o sebičnosti. Postoji ispravan i pogrešan način da se bude sebičan. Kako da znamo koji je ispravan, a koji pogrešan način?

Ja to nazivam „dobrim sebičnim“ nasuprot „lošem sebičnom“. Dobro sebično je kada donesete odluku koja je najbolja za vas, ali je izvršite na način koji neće povrediti ničija osećanja. Uvek treba da budete što je moguće iskreniji i ljubazniji. Ako ne želite da idete na nečiju rođendansku zabavu jer vam se ne sviđaju njihovi prijatelji, možete samo reći: „Nažalost, ne mogu da stignem. Hvala na pozivu, nadam se da će biti zabavno veče!“

To je iskreno i pristojno. Ne morate da kažete: „Izvini, ne želim da dođem na tvoju zabavu jer mrzim da razgovaram sa tvojim prijateljima“. To jeste iskrenije, ali veoma grubo i verovatno će povrediti njihova osećanja. Moje opšte pravilo glasi: Ako će vam bilo koja odluka koju donesete pomo- ći VIŠE nego što će povrediti nekog drugog, onda je u redu. Ljudi moraju prihvatiti tu realnost i krenuti dalje.

22
INTERVJU INTERVJU

Sve dok ste ljubazni u vezi s tim, niste uradili ništa loše – ne morate da se osećate krivim i nemate za šta da se izvinjavate, tako da vam bukvalno „nije žao“, otuda i naziv moje metode NijeMiŽao (NotSorry Method).

Šta Vam pomaže kad se prišunja sumnja u samu sebe?

Prvo pitanje koje postavim sebi je: „Da li je ovo realno ili si samo umorna?“ Zato što sam s vremenom shvatila da kada imam loše mišljenje o sebi, svojim sposobnostima, svom talentu i slično, to je obično zato što sam iscrpljena. Slobodan dan od pisanja ili dobar san (ili oboje!) obično čine da sve izgleda bolje. Takođe, podsećam sebe da niko nije savršen. Mnogo sam se borila sa perfekcionizmom u svom životu i pisala sam o tome u svojoj knjizi You Do You. Od tada sam shvatila da je čak i osvajač zlatne olimpijske medalje retko kad savršen – i ako neko može da osvoji zlatnu medalju dok usput pravi neke greške, onda je verovatno sve što radim i više nego u redu.

Ljudi su obično dobri u planiranju, ali ne toliko i u pridržavanju. Kako da zaista ostvarimo i ispunimo zacrtane planove?

Jedan od mojih najkorisnijih saveta je „Lista stvari koje morate uraditi“. Kada uzmete svoju listu zadataka i rangirate sve stavke na njoj po hitnosti – na primer, šta morate da uradite danas? Onda radite samo te stvari, a ostalo ostavite za sutra. (Ovo nazivam „produktivnim odugovlačenjem“.) Mnogi ljudi postanu preplavljeni svojim listama obaveza i osećaju se kao da ne znaju odakle da počnu, pa ne rade ništa. Neki ljudi počinju tako što prvo rade „lake“ stvari, koje nisu nužno najhitnije. I dok je dobro precrtati nešto lako sa svoje liste, u stvari oduzimate sebi vreme za stvari koje zaista treba da se urade što pre… što znači da je veća verovatnoća da ćete kasniti sa svojim rokovima i obavezama, a to može dovesti do toga da budete pod stresom i da sebi otežate da bilo šta postignete. Ali ako sebi postavite jednostavno pitanje: „Šta je najhitnije?“, to će vam pomoći da suzite fokus na mnogo manju listu zadataka i sve postaje mnogo lakše za upravljanje. Osim toga, kada zaista počnete da precrtavate stvari sa svoje liste, osećaćete se dobro i obnoviće vam se samopouzdanje da se pozabavite i ostalim zadacima.

Šta biste voleli da ste znali na početku svoje karijere, a znate danas?

Kada sam bila mlada, osećala sam da moram da se trudim više, duže i bolje od bilo koga drugog samo da bih napredovala. Nikada se nisam opuštala. Iako sam postala veoma uspešna, osvrćem se na te godine i shvatam da bi bilo u redu da sam odvajala više vremena da se opustim, da zaista iskoristim dane odmora, da se ne teram da radim bolesna... Da sam to ranije shvatila, možda bih sebi uštedela nekoliko godina sagorevanja, a mislim da bi kvalitet mog rada ipak doneo mnogo uspeha. Ali opet, možda nikada ne bih napustila tu profesiju i počela da pišem vodiče I za to me zabole, koji su meni i milionima čitalaca širom sveta pomogli da postavimo mnogo zdravije granice, tako da je to bio pozitivan ishod svega.

SVOJ RAD NAZIVAM „SAVETIMA ZA LJUDE KOJI MRZE DA IM SE GOVORI ŠTA DA RADE“

Da li radite na nečemu novom?

Moja sledeća knjiga se zove Grow the F*ck Up: How to Be an Adult and Get Treated Like One. U početku sam želela da napišem knjigu za mlade kako da napreduju u svetu odraslih, ali su moji izdavači smatrali da bi čitaocima svih uzrasta mogli da koriste ovi saveti, tako da je ovo ponovo vodič za sve. Pun je strategija kako da budete zreliji i odgovorniji i da sebe smatrate odgovornim za svoje postupke i ponašanje – i objašnjava sve prednosti koje dobijate kada drugi ljudi vide da vam mogu verovati da ćete se ponašati kao odrasla osoba. Veoma se zabavljam dok je pišem. Nemam decu, ali osećam da mogu da razgovaram sa svim svojim čitaocima kao da sam njihova „kul tetka“, i nadam se da će ovaj pristup učiniti da svi izazovni delovi odraslog doba izgledaju zabavno i pristupačno. ■

INTERVJU

Knjiga FENOMEN

Zašto je knjiga E, zabole me Marka Mansona, koja je nedavno dopunjena i interaktivnom radnom

sveskom istog imena, najprodavanija knjiga

popularne psihologije

ne samo u svetu već i

u Srbiji, otkriva nam

urednik u Laguni

Srđan Krstić

U čemu je tajna? Da li je to samo naslov koji nam je „legao“ ili tu ima još nečega? Autor Mark Manson za sebe kaže da je propali muzičar, propali pisac i bivši bloger. Ne maše mnogo diplomama koje ima (a ima ih poprilično). Pokrenuo je sajt markmanson. net koji poseti više od 15 miliona ljudi godišnje. Drži predavanja u najvećim svetskim kompanijama a Sandej tajms za njega kaže da „priča kao lokalni pijanac koji je previše vremena provodio u delu knjižare sa filozofskom literaturom“. Zato valjda u podnaslovu njegovog sajta stoji: „Život nije pušagija“, da vam odmah da do znanja da kod Marka nema zezanja iako je zezanje neprestano.

ANTI-GURU PORUKE

Njegove anti-guru poruke su veoma kratke i jasne: „Prava sreća se javlja samo kad pronađeš probleme koje uživaš da imaš i rešavaš.“ „Usredsredi se na ono što možeš da kontrolišeš. Zajebi ostalo.“ „Psihološku otpornost gradite time što ste sve bolji kad se osećate loše.“ Ove citirane poruke se nalaze u Mansonovom novom delu: E zabole me – Radna sveska, koje uz još jedan sjajan naslov ovog autora Ma, sve je sje*ano: knjiga o nadi sad čini neverovatan Mansonov triling u Laguni.

Verujem da nema osobe s ovih prostora koja u životu nije bar jednom rekla ili pomislila: „E, zabole me“, možda uz dodatak bre ili već nešto slično, a sve na istu temu. To je šeretski izraz za nešto prilično neuhvatljivo za šta vas … pa, u suštini zabole. U svakom slučaju, knjiga istog imena E, zabole me: Suptilna umetnost življenja, Marka Mansona negde je pogodila tu našu zabole me žicu i već se evo nekih 240 nedelja nalazi na Laguninim top-listama najprodavanijih knjiga. A tek su godine pred njom. Među prvih deset knjiga na listi bestselera Njujork tajmsa bila je „samo“ 180 i kusur nedelja (tamo je konkurencija ipak malo veća) i povremeno se vraća da bude tu po mesec ili dva.

Ako ste pročitali prve dve knjige, sada imate u rukama i veoma praktičnu radnu svesku, koja je esencija ovih tekstova i u potpunosti ih stavlja u pogon. Fenomen E, zabole me dobio je i novi buster, a Mansonova filozofija i praktičnu, sažetu, brzu knjigu koja će da vas prodrma. Ta E, zabole me manija kod nas i u svetu verovatno ima neko prilično kompleksno objašnjenje, ali s obzirom na lud provod koji ove knjige nude, uz poneku ideju koja vas gađa tačno tamo gde treba (znali ste i sami o čemu Mark Manson govori, ali niste hteli sebi da priznate), za sva velika objašnjenja, šuplje filozofije i jadne savete koje vam često nude vas jednostavno, da citiram autora – zabole. I vi i milioni čitalaca širom sveta palite se na ono što je dobro, a ovo su dobre knjige. ■

E, ZABOLE ME: SUPTILNA UMETNOST

ŽIVLJENJA MARKA

MANSONA VEĆ SE

NEKIH 240 NEDELJA

NALAZI NA LAGUNINIM

TOP-LISTAMA

NAJPRODAVANIJIH

KNJIGA. A TEK SU

GODINE PRED NJOM

24 IZ PRVE RUKE IZ PRVE RUKE

Oči su im gledale u Boga Zore Nil Herston,

JEDNU OD NAJVAŽNIJIH I

NAJVREDNIJIH KNJIGA XX VEKA

Devedeset druga tribina Laguninog književnog kluba bila je posvećena romanu Zore Nil Herston Oči su im gledale u Boga. O dramatičnom putovanju junakinje Džejni Kroford, koju potraga za identitetom vodi stazama na kojima će spoznati ljubav, iskusiti životne radosti i tuge i spokojna se vratiti sebi kao davno napuštenom domu, govorile su prevoditeljka Tatjana Bižić i književnica Sanja Domazet.

FOLKLORNO NASLEĐE

T. B.: Folklorno nasleđe u priči Zore Nil Herston jedno je od polazišta u kome ćemo prepoznati sebe, čak i kad se okolnosti u kojima se njeni junaci nalaze i njihova iskustva razlikuju od naših. U njenom stvaralaštvu prisutan je život napolju, radnja romana počinje na tremu. Ljudi su se okupili u predvečerje da konačno budu ono što zaista jesu, jer su ceo dan bili u koži tegleće životinje, radeći za gospodare kako bi prehranili decu. Kroz njeno pripovedanje uviđamo koliko taj siromašni i potlačeni svet živi raskošan i duhovno bogat život. Njihova vrcava duhovitost im pomaže da sve životne nedaće ipak zaogrnu toplinom. Mnogi delovi ove priče su vrlo dirljivi, duboko ljudski, potresni, i sve vreme osećate toplinu, optimizam i veru u čoveka.

Ako je verovati Edgaru Alanu Pou, jedine dve zaista relevantne teme u svetskoj književnosti su ljubav i smrt. I jedna i druga su prisutne kod ove autorke, koja, baš kao i njeni junaci, ni u jednom trenutku ne prestaje da veruje u svetlost od koje smo prvobitno satkani i ljubav koja će nas ispuniti. Mada se smrt ne odbacuje i potpuno je prirodan deo tog sveta.

SLOJEVITOST GLAVNE JUNAKINJE

S. D.: Ovo je vešto napisan roman, neverovatno moderan, iako je napisan tridesetih godina prošlog veka. Teoretičari književnosti kažu da se romani pišu otprilike u dve situacije: kada stranac dođe u grad, ili kada se ode na put. U ovoj knjizi su oba motiva u liku mladog muškarca Čajnog Kolačića, koji je stranac koji dolazi u grad i koji glavnu junakinju odvodi na put. Čajni Kolačić je 15 godina mlađi od glavne junakinje Džejni, što je tada bila znatna razlika u godinama. On je njen treći muž. Dva Džejnina braka su propala, a u jednom trenutku ona izgovara neverovatnu rečenicu: „Uspela sam da svoje ćutanje i tugu pretvorim u leto.“ Kao i: „Podelila sam svoj život na unutarnji i spoljni.“ Zora Nil Herston je temeljno analizirala unutrašnji svet glavne junakinje, posebno u trenucima kada je najviše patila. Ovaj roman je i pikarski roman o ljubavi, strasti, putovanju, a malo je ženskih pikarskih romana. Uz Džejni smo stalno na ivici suza i smeha. Autorka je svesna da je žena slojevito biće koje žudi za putovanjem, kretanjem i promenama. Junakinja se menja onako kako menja boravišta.

POTRAGA ZA SREĆOM

S. D.: Džejni je napustila dva muža, a potom i rodni grad. Ovo je literatura

koja bi danas prošla kao odlično pripovedana storija o ženi koja želi da dosegne sreću. Ovo je upravo knjiga o potrazi za srećom. Džejni nas podstiče da protresemo po svojoj unutrašnjosti, da pogledamo na arhetip devojčice, na razigranost koju svaka od nas u sebi nosi, a sa kojom nije u dodiru. U nama je i arhetip lutalice, samo treba da budemo hrabre. A na hrabrost se treba navići kao na ukus kavijara. Ovo je knjiga koja govori da je ljubav neophodna, da kontakt znači život, da je bez prijateljstva veoma teško.

MOĆ PRIRODE

T. B.: Među najlepšim stranicama je i opis strahovite stihije koja se u jednom trenutku diže i zbog koje Čajni Kolačić gubi život. Taj trenutak kada se odjednom podignu vode i vetrovi jeste trenutak u kome shvatamo da homo sapijens nije gospodar sveta.■

26
LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB PREDSTAVLJA ROMAN
LAGUNIN KNJIŽEVNI KLUB

OD SJAJA DO OČAJA

koja oslikava materijalno, moralno i društveno posrnuće, koje nalazi odjeka i u našem vremenu

Objavljena 1880. godine, kada počinje i čuveni bel epok, Nana oslikava tadašnji javni život Pariza i njenih stanovnika. Roman o najpoznatijoj kurtizani na svetu prikazuje moralno posrnuće pariskog visokog društva koje svoju intimu prodaje za zrno sladostrašća i jeftinog užitka. Iako sebe predstavlja kao eksperimentalistu, tj. nekoga ko reprodukuje stvarnost kroz naučna dostignuća, Zola se u Nani okreće simbolizmu prikazujući kroz život jedne mlade prostitutke sve nakaznosti visokog društva koje podrazumeva bigamiju, raskalašnost i neumerenost.

A ko je bila Nana i zašto je toliko važna? Nana je devojka siromašnog porekla, odrasla na ulici, koja je zahvaljujući raskošnom fizičkom izgledu osvojila umetničku scenu, dobivši glavnu ulogu Venere u pozorišnom komadu, u svom debitanskom nastupu. Iako nije posedovala naročit talenat za glumu i pevanje operskih arija, ova devojka opčinila je predstavnike pariske elite svojim telom i fizičkom lepotom. Svesna da će joj samo fizički izgled doneti slavu i uspeh, vođena sopstvenim poimanjem morala, Nana zavodi sve oko sebe osigura-

vajući bolji život za sebe i svog sina. U duši devica, telom grešnica, Nana je sve što u trenutku žele od nje. Na momente koketna i zavodljiva, vrti muškarce oko sebe i pokazuje im da je glavna u igri niskih moralnih pobuda i da ima ključ za njihove najintimnije želje, ali ne želi baš svaki put taj ključ i da upotrebi. U isto vreme ona je i uplašena majka koja strepi nad sudbinom sina i njegovom budućnošću.

Možda i najupečatljiviji momenat Zolinog romana jeste prezir koji glavna junakinja konstantno oseća prema muškarcima koji je okružuju i prema

MOŽDA I NAJUPEČATLJIVIJI MOMENAT ROMANA

JESTE PREZIR KOJI

GLAVNA JUNAKINJA KONSTANTNO

OSEĆA PREMA

MUŠKARCIMA KOJI

JE OKRUŽUJU I

PREMA DRUŠTVU

KOME PRIPADAJU

društvu kome pripadaju. Ona ne mari što nekima od svojih muškaraca razara život i porodicu, jer ionako nisu bolje ni zaslužili, a njena borba da se kao neko sa margine popne na društvenoj lestvici je bolna, neprestana i mučna. Muškarci uživaju u njenoj lepoti, i ne košta ih ništa osim novca, a nju košta sve, na kraju čak i života.

Emil Zola romanom Nana nije prikazao život mlade kurtizane, milosnice i njen uspon ka viskom društvu, već je razobličio sve moralne nakaznosti tadašnje Francuske i njenog zlatnog doba. ■

PRIKAZ KNJIGE PRIKAZ KNJIGE
Roman Nana, remekdelo Emila Zole, monumentalna je freska francuskog društva,

MANGE

REMEK~DELO JAPANSKOG STRIPA

Širok izbor mangi, fenomena koji je osvojio čitav svet, u okviru

odeljka Starway u knjižarama Delfi biće uskoro obogaćen prvom mangom u izdanju Lagune – Laku noć, Punpune

Za razliku od scene lepe književnosti i publicistike, trendovi u svetu stripova se smenjuju dosta sporije, kako u izboru tako i u njihovoj formi izdavanja. Od predratnih novinskih stripova, preko masovnog kiosk izdavaštva tokom Jugoslavije u brojnim strip-revijama i edicijama posvećenim italijanskom stripu, pa do današnjih luksuznih albuma i ograničenih tiraža gotovo svake škole stripa.

Ono što je stidljivo počelo pre nekoliko godina, a što prkosi gotovo svim tendencijama kupovine, popularnosti i izdavaštva, jesu stripovi sa Dalekog istoka – mange, koje su postale deo svakog doma i izloga modnih radnji kod nas. Stripovi koji se najčešće pogrešno karakterišu kao štivo za najmlađe zapravo imaju najveći spektar žanrova i podela prema uzrastu i interesovanju čitalaca. Dovoljno je da kažemo da je strip-kultura u Japanu dostigla nivo da se i vesti mogu pratiti u formi mange, a kamoli adaptacije i originalna dela.

Nažalost, tržišni uslovi u Srbiji tokom poslednje decenije XX veka su uticali na to da kasnimo za svetom u objavljivanju najznačajnijih stripskih dela, pogotovo mangi čije je redovno izlaženje počelo pre svega nekoliko godina. Sada kada su mange već preuzele primat u popularnosti i potražnji, kreće njihova prava ekspanzija, gde Laguna i Delfi izlaze u susret svojim čitaocima u svakom pogledu –od najveće ponude mangi na engleskom jeziku i propratnog gift programa na Balkanu, do objavljivanja naslova koji su dugo falili na srpskom. Onih gde je autor crtao šta je hteo, a objavio ono što nam je trebalo. Onih koje su na prvi pogled nerazumljive, a na drugi neizostavne.

MANGE DANAS

PREDSTAVLJAJU

VIŠE OD POLOVINE

SVETSKOG

TRŽIŠTA STRIPA, UPRKOS BROJNIM STIGMAMA KOJE

SE VEZUJU UZ

NJIHOVU TEMATIKU

I STILIZACIJU

28 TEMA TEMA
Piše: Aleksandar Nešić

STARWAY PREDSTAVLJA:

Laku noć, Punpune

– Šta da radite kada vam se čini da nema izlaza? –

Čast da Starway prvi povede na putovanje kroz svet devete umetnosti ima jedna od najpoznatijih i najpriznatijih mangi – Laku noć, Punpune, remek-delo koje potpisuje Inio Asano, nadaleko poznat kao jedna od vodećih olovaka japanske strip-produkcije XXI veka. U svom najintimnijem delu do sada Asano kroz 13 tankobona govori o teškim temama otuđenosti, nelagode te danas nikad aktuelnijeg FOMO-a (Fear Of Missing Out iliti strah od propuštenog) kroz prizmu zajedništva, dečje euforije i ljubavi u svakom pogledu.

Vešto kombinujući klasičan japanski slice-of-life sa elementima fantastike, pa čak i horora, Asano stvara svet u koji se ulazi za groš – svet likova sa najgorim manama a najboljim namerama, koji se ničemu ne nadaju a dobijaju još manje, no i dalje vide draž te svakodnevnice i maštaju o boljoj budućnosti. Već u prvom poglavlju prvog tankobona vidimo njegovo majstorsko baratanje emocijama: Punpuna srećemo punog naivnih dečjih simpatija i u istinskoj školskoj atmosferi, a upoznajemo kroz najpoznatiji tabu – porodično nasilje (ne brinite, zakon u Japanu funkcioniše i u stripu).

LAKU NOĆ, PUNPUNE

JE POSTAO

MANGA VAN

ŽANRA, MANGA

IZ KOJE MLADI

UPIJAJU I UČE

DOK SE STARIJI

PODSEĆAJU I

PRIHVATAJU

Laku noć, Punpune je uspeo ono što su retki planetarno popularni serijali doživeli, a to je da prevaziđe svoju nametnutu seinen ciljanu publiku (tinejdžeri i mladići) i postane manga van žanra, manga iz koje mladi upijaju i uče dok se stariji podsećaju i prihvataju. No na početku ni sam Asano nije očekivао da će Punpun postati opšte mesto u svetu stripa – da nije bilo njegove besprekorne radne etike i poverenja, manga ovakvog tipa došla bi verovatno znatno kasnije u njegovoj karijeri, dokazujući parolu koja se provlači kroz čitav serijal – jedino što možemo je da se trudimo.

No za sada poslušajmo Asanov savet svojim čitaocima: „Stvarnost je dovoljno teška, zato čitajte ovaj strip o slatkim devojkama i uživajte!“ ■

29 TEMA

NADA NOVOG JUTRA

Džejn se seli u Bojn, gradić u Mičigenu, gde će raditi kao učiteljica. Ne prođe ni mesec dana, a ona se igrom slučaja nađe ispred zaključane kuće u pidžami, pa komšije zovu lokalnog majstora Dankana da sredi bravu. Kako Džejn upoznaje mesto u koje se doselila, iz priča meštana saznaje da se Dankan u nekom trenutku viđao sa gotovo svakom slobodnom ženom u gradu. A i sa bivšom suprugom je ostao u kontaktu. Malo je podozriva prema njemu jer veruje da je taj nastup „dobrog momka“ samo fasada. Međutim, iz brižnog odnosa koji Dankan gaji prema Džimiju, liku sa posebnim potrebama koji mu pomaže u stolarskoj radnji, ona zaključuje da je Dankan zaista dobar čovek, vredan njenog poverenja. Prepušta se toj vezi sve dok joj u usputnom razgovoru Dankan nabaci da nema nameru da se ponovo ženi, a ona zaključi da ne može da pređe preko toga jer želi porodicu.

U paralelnom narativu radnja se seli u budućnost, u jeku su pripreme za Džejnino venčanje sa Lukom. On je veoma pouzdan tip, njihova veza je bez uzbuđenja, ali je Džejn uverena da joj baš to treba. U pripremama između ostalih učestvuje i Dankan, sa kojim je ostala u prijateljskim odnosima. Kako se bliži probna večera, sve

U OVOJ PRONICLJIVOJ

ŽIVOTNOJ PRIČI

AUTORKA NIJEDNOG

TRENUTKA NE SKLIZAVA

U PATETIKU, A NJENI

UVIDI SU URNEBESNO

DUHOVITI SA GOMILOM

CRNOHUMORNIH

OPASKI

je nervoznija, posebno jer njena majka stiže u grad i izluđuje je. Nesreća koja će se dogoditi uoči probne večere zauvek menja Džejnin život. Nakon što više puta pomere datum venčanja, raskida veridbu sa Lukom. U završnom segmentu vidimo kako Džejnin život izgleda danas, da je uspela da osnuje porodicu i da je ta porodica za nijansu nekonvencionalnija od one o kojoj je maštala u mladosti. U njoj nalazi ispunjenje i utočište, a u idiličnoj sceni na plaži kojom se zatvara roman shvata da je suštinski srećna uprkos svemu bolnom što se dešavalo. U ovoj pronicljivoj životnoj priči autorka Ketrin Hajni nijednog trenutka ne sklizava u patetiku, a njeni uvidi su urnebesno duhoviti sa gomilom crnohumornih opaski. ■

KOLUMNA 30
Piše: Ivana Veselinović
KOLUMNA
Nevena, Dunja i Ivana su profesionalni čitači. Više i ne broje knjige koje su im prošle kroz ruke. Imaju privilegiju da za Lagunu biraju najbolje naslove svetske izdavačke scene. Čine Foreign rights sector, pa su ih kolege „po srpski“ prozvale Tri Rajke.
Da život u malom mestu može biti neočekivano dinamičan i nepredvidljiv, potvrđuje i roman Nada novog jutra američke autorke Ketrin Hajni

ZAPOČNITE PLANIRANJE 2023. GODINE

UZ DATUMIRANE AGENDE I KALENDARE

ZANIMLJIVOG DIZAJNA I IZVANREDNOG KVALITETA PROIZVOĐAČA GRUPO ERIK I NEUMANN (TENEUES)

Kao i prethodnih godina, i ove godine nam stižu datumirane agende i kalendari – i to franšize poznatih serija, knjiga, filmova i stripova španskog dobavljača Grupo Erik Sjajne cene, odličan dizajn. Većina artikala proizvedena je po strogim ekološkim kriterijumima. Posebno zidni i stoni kalendari. Agende su dnevne i sedmične.

Agende i kalendare možete pronaći u svim knjižarama Delfi, kao i na sajtu delfi.rs.

31 DELFI GIFT DELFI GIFT
Zidni kalendar, Grupo Erik Agenda, Neumann (TeNeues) Stoni kalendar, Grupo Erik Agenda, Grupo Erik Agenda, Grupo Erik Kalendar, Neumann (TeNeues)

Zabeleženo na

„Kakvo je to osećanje kad se voziš sve dalje od ljudi i oni postaju sitniji u ravnici dok se njihove tačkice ne razveju? – to nas preveliki svet natkriljuje, i to je oproštaj, ali mi stremimo sledećem bezumlju pod nebesima.“

Jedan od najvećih izazova je pisanje utisaka o romanima koji su neizmerno uticali na mene, koji su ostavili najveći utisak. I ne samo zato što se pred najvećim umetničkim delima zanemi već zato što podjednako osećam potrebu da podelim svoje impresije sa svima, a da ni u jednom trenutku ne narušim čitalačku slobodu, percepciju samog dela, ili da na bilo koji način utičem na posebnu vezu između čitaoca i romana. Na klackalici između pristrasnosti i objektivnosti izvire činjenica da ovaj neopravdano zanemareni roman stoji čvrsto na obaveznoj listi čitanja svih knjigoljubaca.

Najpoznatiji roman Džeka Keruaka napisan je za svega tri nedelje 1951. godine, a na izdavanje je čekao čak šest godina, i za to vreme je pretrpeo izvesno cenzurisanje izdavača. Urednik je smatrao da su neki likovi „suviše rizični“ i da postoji mogućnost da dođe do tužbi za klevetu, pa su odlučili da „očiste“ Keruakov stil od njegovog autentičnog glasa slobode i primesa homoseksualizma. Ipak, ova nepravda je ispravljena nekoliko godina kasnije kada je objavljena knjiga pod nazivom Na putu: Originalni svitak

BUNTOVNIŠTVO I

SLIKA SLOBODE

UTKANI SU U

STVARALAŠTVO OVOG

AUTORA KOJI SE

OPIRE STEREOTIPIMA I MALOGRAĐANSKOJ KOLOTEČINI

POTRAGA ZA SMISLOM I JEDINSTVENIM ISKUSTVOM

Grbić (@milasbookcorner) savršeno je prenela

atmosferu romana Džeka Keruaka Na putu, kultne priče o slobodi i žudnji

Inspirisan stvarnim putovanjem Keruaka i Nila Kasidija, roman Na putu sadrži mit o lutalaštvu, već dobro poznat iz klasičnih dela poput Odiseje, Putovanja Čajlda Harolda, Mobija Dika i drugih. U ovom kultnom, buntovničkom romanu, Keruakovi junaci Sal i Din se upuštaju u izazovno putovanje Amerikom sa željom da utole glad za nepoznatim, novim, autentičnim, ali i spiritualnim iskustvom. Postepeno osvajajući delove američkog kontinenta, dva prijatelja koketiraju sa zakonom i moralom u nadi da će na putovanju otkriti suštinu života i učvrstiti veru.

Uz ritam džeza, svojim autsajderskim, buntovničkim načinom života, Sal i Din predstavljaju otelotvorenje američkog stila, oslikavajući bit generacije. U potrazi za inspiracijom, umetničkim nadahnućem i jedinstvenim glasom, Sal se upušta u neizvesno putovanje Amerikom, opijen mislima o slobodnom životu i spasenju.

Vrhunac romana predstavlja scena jednog od mnogobrojnih ludih noćnih izlazaka, kada Sal i Din bivaju opijeni izvođenjem mladog džez mužičara. Ritam džeza, oslobođen svih pravila, predstavlja samu srž slobodnog života i nesputanog duha.

Ovaj roman neodoljivo podseća na pesme Bili Holidej. Sa svih stranica odzvanjaju bluz i džez, oslikani zagušljivim, mračnim lokalima u kojima se oseća ritam Amerike četrdesetih godina. Ekstatičnost i „all that jazz“ odjekuju romanom. Keruakov uticaj na umetnike poput Boba Dilana, Džima Morisona, Peti Smit i druge je nemerljiv. Buntovništvo i slika slobode utkani su u stvaralaštvo ovog autora koji se opire stereotipima i malograđanskoj kolotečini.

Ukoliko već niste, vreme je da krenete na uzbudljivo putovanje sa Salom i Dinom! Uživaćete! ■

32
Mada je najteže pisati o knjigama koje su na nas ostavile najveći utisak, bukstagramerka Milica

Provincijalac Mome Kapora, roman o uspehu i porazu, o zlu i dobroti, o večnosti i smrti, ali i o strasti sa kojom gazimo kroz život, oduševio je članove Fejsbuk grupe

Delfi Kutak, a jedna čitateljka podelila je sa nama svoje utiske

EVOCIRANJE

Pisac nije slučajno svog junaka nazvao Niko N. Herceg. Niko N. je kao i mnogi drugi anonimni ljudi, koji su silno želeli da postanu Neko. Ova priča zvuči tako poznato, a opet, sigurna sam da odavno nisam čitala nešto ovako originalno napisano, posebno i toplo. U knjizi su ispisana sećanja na detinjstvo, na sve ono što se u životu jednog čoveka dešava prvi put, na mesta koja poseduju svoje mirise, one koje ne blede i kad sve drugo izbledi. Tu su i male i velike tuge, te najbliskije drugarice svakog odrastanja. Vremena se menjaju kao i ljudi, ali na sreću, sećanje na detinjstvo ostaje trajno zabeleženo u svakome od nas.

Provincijalac

SEĆANJA U KNJIZI Mome Kapora

Kakvo sentimentalno značenje ima knjiga Provincijalac! Sigurna sam da je Momo Kapor veliki deo ove priče posudio iz sopstvenih sećanja, iz detinjstva i rane mladosti.

Niko N. Herceg je uspešan televizijski reporter. Njegove reportaže su često sa udaljenih delova sveta, njegova popularnost je na vrhuncu, ali čini se da strast sa kojom radi svoj posao nailazi na zasićenje. Sedmog avgusta 1974. godine, u potrazi za potonulim brodom o kojem snima emisiju, zaroniće u blizini ostrva Saplun, a izroniti na, naizgled, nepoznatoj plaži, istog dana ali 1947. godine.

Prvo što će ugledati na toj nesređenoj plaži, među gomilom musavih i „na nulu“ ošišanih dečaka, biće desetogodišnje lice dečaka koji je nekad bio on, dečaka sa štrkljavim telom punim ožiljaka, sa kvrgavim koleni-

ma, rebrima koja se provide ispod kože, ratno siroče bez igde ikoga, prvi put na moru..

Odrasli Niko je poželeo da pruži ruku desetogodišnjem Niku i da mu obeća da će sve biti u redu. Sasvim neočekivano, taj klinja će više pomoći njemu. Pomoći će mu da shvati šta ga je u životu uvek vuklo da ide dalje, da istražuje nove predele, nove priče... I da večito ostane gladan pejzaža, pažnje i ljubavi. ■

DELFI KUTAK DELFI KUTAK

Filip Marković

Filip Marković deo je Delfi tima četiri godine, a poslednje tri nalazi se na poziciji šefa knjižare u Požarevcu. Kaže da u knjižarskom poslu svaki radni dan donosi nove izazove, ali onaj najveći je rad sa kupcima. Potrebno je ispuniti sve njihove želje i zahteve kako bi iz knjižare izašli zadovoljni, a onda i odlučili da se u nju vrate.

Koji Vam je omiljeni deo posla? Šta posao knjižara čini lepim?

Pre svega, činjenica da radno vreme provedemo okruženi knjigama, što je san svakog knjigoljupca. Sjajne kole-

VAŠ KNJIŽAR

ge sa kojima delimo slična interesovanja, ali i naši kupci, od kojih često možemo saznati nešto novo. Praćenje domaće i svetske književnosti i mogućnost da među prvima dođemo u kontakt sa novim naslovima, samo su neke stavke koje ovaj posao čine lepim i zanimljivim.

Novembar je važan mesec za knjižaru Delfi u Požarevcu, jer se tada obeležava rođendan knjižare. Kakav je put prešla i šta je ona danas za Požarevljane?

Naša knjižara se od svog otvaranja, što je bilo pre devet godina, nalazi u samom centru grada i dnevno beleži veliki broj posetilaca. Iako je po kvadraturi jedna od manjih u lancu Delfi knjižara, po asortimanu artikala ne zaostaje za većim knjižarama. S obzirom na to da smo jedina knjižara u gradu, trudimo se da sugrađanima uvek budemo od pomoći. Imamo mnogo redovnih kupaca, čiji smo čitalački ukus s vremenom vrlo dobro

upoznali, a oni imaju poverenje u nas i naše preporuke.

Čime se rukovodite pri preporučivanju knjiga?

Postoje kupci koji dođu već informisani, ali i oni koji od nas očekuju pomoć pri odabiru naslova. Kada su takve situacije u pitanju, razgovor je od velikog značaja, jer na taj način bolje upoznajemo njihov čitalački ukus i interesovanja, te je samim tim lakše dati preporuku.

Tri Lagunine knjige koje najradije preporučujete čitaocima.

Žanrovi koje najviše čitam i najradije preporučujem su trileri i istorijski romani. Anđeo u šumi Samuela Bjerka je triler prepun neizvesnosti, koji se čita u dahu. SPQR: Istorija starog Rima Meri Bird je obavezno štivo za sve ljubitelje istorije. Preporučio bih još i roman Estoril našeg pisca Dejana Tiago-Stankovića. ■

ZAVRŠNA REČ
ZAVRŠNA REČ
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.