Egzotika Britanski motocikli

Ariel se vraća s modularnim modelom Ace. Uz prikazanu naked i custom izvedbu, oko Hondina V4 agregata i rešetkastog okvira mogao bi se sklopiti i sportski model

Prije četvrt stoljeća činilo se kao da su zauvijek nestali s lica Zemlje, a danas boje britanske produkcije motocikala brane skoro sve nekoć slavne marke. Doduše, samo Triumph proizvodi modele po mjeri normalnog čovjeka, sve ostalo je ili skupocjena britanska rukotvorina ili jeftina kineska bižuterija

PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ

orton, Brough Superior, Ariel, Metisse, Hesketh, možda i Matchless ili čak BSA. Sve su to zvučna britanska imena koja su još do jučer bila zanimljiva samo motociklističkim paleontolozima, a danas se do te mjere žele vratiti među žive da su u tim pokušajima spremni ponovo umrijeti. Uostalom, Triumph je zorni dokaz kako nekoć posrnula marka kombiniranjem tradicionalnog, samosvojnog i suvremenog britanskog pristupa može postati neugodan kamenčić u cipeli europskih, japanskih i američkih proizvođača. Utoliko je zanimljivije što nitko od spomenutih u prvoj rečenici ne želi slijediti Triumphov primjer.

Naime, stavimo li Triumph na stranu, ono što se zbiva posljednjih nekoliko godina i što bismo kolokvijalno mogli nazvati „British revival“, nema veze s modelima za široke mase - redom su to primjeri čiste egzotike za one dubokog džepa i plave krvi. Sve to bi se možda dalo i svesti pod nazivnik tipičnog britanskog snobizma, no kao i mnogo puta do sada, stvari su se prvo zakuhale u SAD-u, gdje su motocikli s Otoka oduvijek bila na cijeni.

Naime, američki restaurator Kenny Dreer nekako se domogao prava na ime Norton te razvio potpuno novi retro model Commando, kojeg je kanio proizvoditi u malim serijama. Britanski investitori samo su čekali da upadne u financijske probleme, kako bi 2008. otkupili prava na ime, ali i na konstrukciju samog motocikla, koju su dorađivali nekoliko godina prije nego je konačno krenula proizvodnja još uvijek previše grubog, ali atraktivnog Commanda 961, sa zrakom hlađenim paralelnim dvocilindrašem od 80 KS, čeličnim okvirom, Öhlinsovim ovjesom i dizajnom koji vas vraća u zlatno doba britanske industrije.

Paralelno s time razvijali su i natjecateljski motocikl s Wankel agregatom, a onda i verziju s Aprilijinom V4 pogonskom grupom, koja ih je vratila na TT utrke. Da sve bude vjerno tradiciji, 2011. su uzeli veliki zajam od države kako bi, navodno, poboljšali likvidnost, a zapravo kupili pravi britanski dvorac i preselili sjedište tvrtke. Iako od tamo stižu poruke kako im je budućnost svjetla, s proizvodnjom i dalje manjom od obećanih tisuću motocikala godišnje, Norton je još uvijek s jednom nogom u grobu.

Ograničena serija modela 24 najava je budućeg dvosjeda s kojim bi marka Hesketh nakon puna tri desetljeća pokušavanja mogla konačno zaživjeti

Tvrdoglavi zombi

Ipak, pokušaj oživljavanja Nortona inspirirao je i druge, među njima i Marka Uphama, još jednog restauratora britanskih motocikala, koji je 2008. godine kupio prava za marku Brough Superior. Iako je originalno poslovao samo od 1919. do 1939. godine, Brough Superior je ostavio duboki trag i ostao zapamćen kao Rolls-Royce među motociklima. Upham je u početku proizvodio samo u detalje vjerne i skupocjene replike među bogatim kolekcionarima izuzetno traženog predratnog modela SS 100, da bi prije godinu dana predstavio i istoimeni potpuno novi motocikl, koji na doista jedinstven način kombinira prošlost i budućnost.

Glavninu razvoja odradila je francuska tvrtka Boxer, koja je zaslužna i za originalan retro-futuristički dizajn. Na tom je tragu i vizualno upečatljivi V2 s kutom između cilindara od 88°, kao butični

proizvod tvrtke Akira, specijalizirane za natjecateljske MotoGP i SBK strojeve, a osim što iz 997 ccm istiskuje 140 KS, agregat ima i nosivu funkciju unutar rešetkastog čeličnog okvira, na kojeg se nadovezuje nosač stražnjeg kraja izrađen od titanija.

Od istog materijala nastaju i komponente složenog prednjeg ovjesa, koji korištenjem dvostrukih uzdužnih ramena podsjeća na BMWov Duolever sustav, dok su sami štapovi vilice od legure aluminija i magnezija, baš kao i stražnja vilica. Na oba kraja nalazimo Öhlins monoamortizere, a naprijed se nalaze keramičke kočnice sa čak četiri Beringer diska. Budući je riječ o rukotvorini vrijednoj više od 50 tisuća funti, ali i tvrtki koja je oduvijek držala do ekskluzivnosti, planirana ograničena proizvodnja od samo 300 komada zapravo i premašuje očekivanja.

Uostalom, bio bi to veći broj primjeraka nego što ih je Hesketh sklopio u cijeloj svojoj tridesetogodišnjoj povijesti. Htjeli su oni dobaciti i daleko više, ali otkad je raskalašeni lord Hesketh osnovao tu tvrtku, ona djeluje kao tvrdoglavi zombi koji se svakih nekoliko godina pokušava probuditi iz mrtvih. No, ove je godine tko zna koji vlasnik po redu predstavio prvi potpuno novi model još od premijernog Hesketha V1000 iz 1981. godine.

Američki S&S agregat doradio je britanski Harris, pa tako masivni V2 od 1.950 ccm razvija 127 KS pri 6.000 okr/min i skoro 200 Nm okretnog momenta, a ostatak motocikla je dosta konvencionalan spoj retro pojave te skupocjene izvedbe ovjesa, kočnica i karbonskih naplataka. Inspiriran kombinacijom boja pobjedničkog Heskethovog F1 bolida u rukama James Hunta, novi model imena 24 biti će proizveden u isto toliko primjeraka, nakon čega slijedi manje ekskluzivni dvosjed, koji bi trebao postati najprodavaniji model u povijesti te marke.

Cijepanje Atoma

Teško da je i pred modularni model Ace postavljen sličan cilj, jer je ipak riječ o motociklu marke Ariel, koja je prije nego je to ime postao sinonim za prašak za pranje rublja proizvodila brojne komercijalno uspješne modele. Tvrtka se ugasila davne 1970. godine, no za razliku od ostalih ovdje spomenutih proizvođača, Ariel ne treba ustajati iz pepela. Naime, početkom ovog tisućljeća pod tim je imenom započela proizvodnja čudnova-

tog sportskog automobila Atom, kojeg je najlakše okarakterizirati kao mutirani karting s nekoliko stotina konjskih snaga. Ne čudi stoga što rešetkasta aluminijska konstrukcija podsjeća na bočne stranice Atoma, no iznenađuje da je takav okvir, uz V4 agregat iz Honde VFR 1200, jedan od rijetkih elemenata koji su fiksno zadani. Kad je u pitanju skoro sve ostalo, a to uključuje plastične oplate, ergonomiju, kotače, spremnik goriva ili stražnji ovjes, kupac može birati između nekoliko ponuđenih Novi Brough Superiror opcija, pa tako i između „grider“ ili upside-down SS 100 osvaja svojim zasljepljujućim retro- izvedbe prednje vilice te običnog ili DCT mjenjafuturističkim dizajnom, ča. Takvim kombiniranjem elemenata na istoj ali i cjelokupnom lakom konstrukcijom koja teži mehaničkoj osnovi kupac bi trebao formirati vlasamo 180 kg stiti custom, naked ili čak sportski motocikl, koji

Triumph je s Bonnevilleom odavno pokazao kako se može živjeti od zazivanja britanske prošlosti. Norton s novim Commandom pokušava dokazati da se ta slava može i skupo prodati

Iako se propast bilježi krajem 60-ih godina, AJS bi još uvijek trebao imati određenu specifičnu težinu, između ostalog i zato jer su 1948. godine osvojili titulu prvog svjetskog Grand Prix prvaka u klasi 500. Ipak, danas se pod tom reinkarniranom značkom prodaju bagatelni motocikli različitih kineskih proizvođača, što nije samo „prodaja muda pod bubrege“, nego i uvreda zdravom razumu, možda i gora od one kad je korejski Daewoo preko noći postao Chevrolet. No, što onda tek reći za mnogim ljubiteljima klasičnih motocikala sveto ime Triton, pod kojim se danas diljem Europe prodaju četverocikli iz tajvanske B produkcije. Ipak, nemojte misliti da se tako varaju samo kupci plitkog džepa. Donekle slična podvala je i s prvim motociklom marke Lotus. Tu je Lotusovo samo prezime, kombinacija boja i, dakako, visoka cijena, dok je sam motocikl proizvod njemačke tvrtke Kodewa, koja u C-01 ugrađuje KTM-ove V2 agregate. Slična je priča i s tvrtkom Caterham, koja je dosad također proizvodila automobile (nastale po receptu Lotusa Seven), a sada se sa Suterovom šasijom natječe u Moto2 prvenstvu, dok se za kupce pripremaju elektro-retro bicikli i talijanski blasfemični koncept Brutus 750. n

će u najboljem slučaju ubrzati do 100 km/h za 3,5 sekundi i postići maksimum od 265 km/h.

Pritom Ace ničim, pa ni dizajnom, ne odaje počast prošlosti i to je ono po čemu se Ariel razlikuje od ostalih manufaktura novodobne britanske egzotike, uključujući tu i Mettise, koji pokušav oživjeti proizvodeći replike McQueenovog scramblera, ili pak Matchless, pod čijim se imenom danas nude „vintage“ kožne jakne, a stidljivo se najavljuje i mogućnost povratka proizvodnji motocikala. No, možda nema ničega lošeg u tome da se živi na staroj slavi, posebno kad je to jedina čvrsta točka s koje se možeš vratiti u budućnost. n