Donington Classic Festival

DESET HRVATSKIH VOZAČA KRENULO JE NA PUT U ENGLESKU, KOLIJEVKU KLASIČNIH MOTOCIKALA, KAKO BI VOZILI SA ČUVENIM VOZAČIMA KAO ŠTO SU KEVIN SCHWANTZ, STEWE PARISH, MICK GRANT I DRUGI. NA DONINGTONU SE OD 07. DO 9. 08. 2014. VIJORILA HRVATSKA ZASTAVA, A MI VAM OVDJE DONOSIMO VIĐENJE IDEJNOG POKRETAČA I PREDSJEDNIKA VINTAGE ODBORA PRI HRVATSKOM MOTOCIKLISTIČKOM SAVEZU, GOSPODINA IGORA BOŠKOVIĆA

PIŠE I SNIMA: IGOR BOŠKOVIĆ

Svake godine početkom kolovoza Classic Racing Motorcycle Klub iz Velike Britanije organizira Classic Festival. Već nekoliko godina mi u klubu planiramo odlazak na jednu ovakvu manifestaciju.

Ove je godine po prvi puta jedna utrka za FIM Europe Vintage Cup bila održana kod nas na Grobniku. U kalendar su bile upisane tri utrke, Grobnik u lipnju, Donington Park u kolovozu i Jyilladsringen u Danskoj u rujnu. Unatoč tome što je utrka na Grobniku bila relativno kasno odobrena i upisana u kalendar, bilo je prijavljeno 22 vozača, od kojih su startala osamnaestorica. Imali smo sreću s vremenom te su obje utke bile održane. Za razliku od utrka za Alpe Adria te PH, koje su bile otkazane zbog bure, utrke za FIM Eu Vintage Cup su se održale.

Mi smo u klubu Classic racing iz Zagreba planirali odlazak u Donington mnogo prije nego je utrka na Grobniku bila upisana u kalendar. Organizacija odlaska je bila dosta zahtjevna i trebalo je dosta promišljanja, vremena i truda da sve na kraju ispadne na zadovoljstvo svih sudionika. Bilo je odmah na početku jasno da će to biti primjer timskog rada, da će svatko dobiti segment koji treba organizirati i da to mora biti napravljeno temeljito, uz minimum vjerojatnosti da nešto krene krivo.

Na samom početku mislili smo da ćemo motore prebaciti u Donington kamionom. Ispalo je da je to preskupo te je trebalo modificirati cijelu operaciju. Na koncu je odlično poslužio kombi s velikom kutijom za selidbe i bio je točno ono što nam je trebalo. S njim je u Donington otišlo sedam motora te kompletna oprema, alat i dijelovi koje smo procijenili da bi nam mogli zatrebati. Mi ostali smo zrakoplovom stigli na East Midlands Airport, koji je od staze udaljen nekoliko milja. Tri vozača su se ipak odlučila na odlazak vlastitim kombijima i oni su nas dočekali po našem slijetanju na East Midlands.

Hotel, dva rent a cara te avio karte rezervirali smo još u travnju, dakle dva mjeseca prije grobničke utrke. Rezervaciju za kombi te prijave na samu utrku napravili smo oko mjesec dana prije polaska na put.

Prije polaska na put svaki od sudionika je dobio od organizatora na kućnu adresu tzv. Race pack, kuvertu sa svim uputama, rasporedom utrka, dozvolama za ulazak vozila, ulaznicama te satnicom i dokumentima za verifikaciju na utrci. Također smo dobili napisani briefing, A4 gusto ispisan pravilima kojih se treba pridržavati. Na stazu smo ušli već u četvrtak popodne i to se pokazalo kao odlična odluka. Za utrku je bilo prijavljeno preko 460 sudionika i ulazak na stazu u petak bi značio da smo ipak zakasnili.

Jedini trening je bio u petak i to je bilo jedinih deset minuta koje su bile predviđene za upoznavanje staze. To je na kraju krajeva ono što se zove“ prednost domaćeg terena“, domaći su vozači imali veliku prednost odmah na startu.

Tempo je utrka bio ubitačan, odmah u petak smo imali nakon ovog jedinog treninga i prvu utrku, a kroz cijeli vikend osim treninga (koji je bio obvezan i na kojemu se mjerilo vrijeme za startni grid) bilo je održano čak 44 utrka i 6 parada po 13 minuta! Takva satnica zahtijeva odličnu organizaciju i stekli smo dojam da tamo svatko zna što mu je činiti te da nema apsolutno nikakvih izuzetaka, jer bi ti izuzeci onda poremetili organizaciju i to bi dovelo do kolapsa sistema.

Kad smo još iz Zagreba dogovarali odlazak i prijave (prvi su kontakti oko odlaska bili još u listopadu prošle godine), organizator Classic Racing klub odmah nam je obećao jedan od boksova te besplatne transpondere. Boks nas je spasio jer je s obzirom na ćudi otočnog vremena bilo za očekivati da ćemo biti počašćeni s nekoliko pljuskova. U petak i naročito u nedjelju ujutro taj dio je posjetila ciklona Bertha, a količina vodurine koju je prosula na nas je bila upravo nevjerojatna. U našim bi krajevima sigurno pokoji župan proglasio elementarnu nepogodu ne bi li uspio iskamčiti pokoju kunu iz proračunskih rezer-

Avro Lancaster i leteća tvrđava: „Krilom češem po tribini“

Tajnik Classic Racing Moto Kluba Zagreb Zdravko Horvatić i Kevin Schwantz

vi. Da nismo imali prostrani F1 boks, vjerojatno bismo se još danas sušili!

Cijeli vikend održavao se Classic festival. Uz utrke i oko utrka bio je sazdan čitav niz popratnih manifestacija. Izložbe klubova sa prodajom dijelova bile su u jednoj hali. Sammy Miller kolekcija GP motora je bila u drugoj hali. Kasnije, u subotu, dio te kolekcije su u jednoj od parada vozili po stazi Kevin Schwantz, Stewe Parish, Mick Grant, Graeme Crosby, John Surtees... koja galerija kultnih vozača iz ‘60, ‘70 i ‘80! Sammy Miller je vozio BMW 500 Rennsport, vidjeli smo čitav niz danas kultnih motora koje vrlo rijetko ili uopće više nije moguće vidjeti na stazi. MV Augusta modeli s 3 i 4 cilindra (zvuk im je isti kao i sedamdesetih godina, kada sam visio ko klinac na grani u Preluku i gledao Agostinija kako pobjeđuje u utrci nakon što je startao posljednji), AJS Porcupine 500, Velocete Roarer 500, nekoliko desetaka Norton Manx u raznim izvedbama, da nabrojim samo neke.

Nakon svih utrka u subotu bio je organiziran tzv. Taxi ride. Svi prikoličari iz svih klasa koje su imale utrke u subotu došli su na start i svatko tko je platio 20 funti odvezao se kao suvozač dva puna kruga po stazi. Tako prikupljen novac bio je doniran u humanitarne svrhe - lani su sakupili preko 1500 funti i to je dokaz jedne socijalne komponente koju je imao cijeli festival, na taj se način manifestira širi društveni značaj cijele manifestacije. Kažu da šećer dolazi uvijek na kraju. S direktorom staze smo dogovorili da nam dopusti izlazak na startnu liniju da napravimo foto session. Pitanje je bilo dosta neuobičajeno i takve se stvari načelno ne odobravaju. Odgovor je bio tipično britanski: «Može, pod jednim uvjetom - da mi pošalješ slike.» Naravno, obećao sam i dobio lakonski odgovor: «Staza je tvoja do 9.00 ujutro.» Jasno, slike je dobio mailom još istu večer!

U pauzi za ručak u subotu pojavio se nad nama Avro Lancaster, kod nas kolokvijalno nazvan „leteća tvrđava“, samo ih još 24 leti. Bio je u punoj ratnoj spremi, sa svim mitraljezima i posadom, nadam se ne i sa pripadajućim bombama. Zvuk četiri V12 Merlin motora koji su pred više od pola stoljeća izašli iz Rolls Royce tvornice u obližnjem Derbyu stvarno je neopisiv. Svaki od motora imao je (ovisno o modelu) između 1200 i 1600 KS, a tada nije bilo ograničenja što se tiče buke. Avion je letio sasvim nisko i imao sam osjećaj da je samo koji metar iznad tribina - jasno su se vidjeli mitraljesci u prednjoj i stražnjoj kupoli.

Steve Parish i Suzuki

Na verifikaciji svaki vozač dobije dva kartončića. Jedan je za tehnički pregled motocikla, a drugi je za tehnički pregled opreme. Na tehnički pregled se dolazi na motociklu i kompletnoj opremi. Tehnički pregled za motocikl traje oko pet minuta i pregledaju se svi ključni elementi - kočnice, upravljač, štitnik lanca, jesu li svi potrebni elementi osigurani žicom (kočnice, svi ispusti ulja te ostali elementi koji bi mogli otpasti). Ovo je bila jedna od rijetkih utrka na kojoj nije bilo ograničenja u buci, tako da se nije mjerila razina buke. Ako nešto nije u propisanim gabaritima i ako nešto nedostaje, to se upisuje u kartončić koji se onda pohranjuje u uredu tehničkog pregleda. Na naknadnom pregledu se onda pregleda samo ono što je zapisano na kartončiću i tada se odobrava tehnički pregled te se dobiva naljepnica s kojom se onda izlazi na stazu. Isto vrijedi i za kartončić za pregled opreme. Kod opreme se provjeravaju svi zatvarači, je li kombinezon odgovarajuće veličine, jesu li čizme odgovarajuće te da nisu potrošene od pada ili struganja po asfaltu. Posebna se pažnja posvećuje kacigi. Osim što mora imati odgovarajući standard, kaciga ne smije biti lakirana jer lak može promijeniti strukturu plastike. Kaciga ne smije biti postrugana od prethodnog pada, vizir mora biti čist i mora dobro prianjati i zatvarati. Nakon tog pregleda vozač stavlja kacigu na glavu i veže ju. Tada se pregleda veličina kacige, je li odgovarajuća te da nije prevelika. To se upisuje u kartončić i dobiva se naljepnica na kacigu. Svaki vozač na lančiću oko vrata mora imati pločicu s imenom, prezimenom i datumom rođenja. n

Naš nastup je bio, generalno gledajući, uspješan. Ukupno nas je s kontineta došlo 10 motora i 9 vozača (Grom je osim FIM Vintage kupa dobio wild card za Lansdowne Trophy), rasporedili smo se po mnogima od 44 utrke. Po prvi puta se u Doningtonu vijorila hrvatska zastava i ja osobno sam na to ponosan. Na koncu, samo je jednom prvi put! Naši motori, koji su mahom bili domaće, britanske, proizvodnje, bili su (slobodno mogu reći) u gornjoj trećini od svih 460 sudionika. Plasman nam je bio od polovine prema dolje i imajući u vidu da smo skoro svi prvi put bili na toj stazi - i nije tako loše. Nadalje, sama startna procedura i način na koji se vodi utrka nešto su drugačiji nego kod nas i to je sigurno odnijelo koju poziciju u konačnom plasmanu.

Druge godine ćemo sasvim sigurno ponovno otići na jednu od utrka koje se održavaju u koljevci motociklizma. Još nismo odlučili na koju, mogućnosti je nekoliko. Iskustvo koje sada imamo te znanje koje smo stekli bitno će nam olakšati organizaciju. n

Po prvi puta hrvatski se barjak vije u Doningtonu. Samo je jednom prvi put

U Meridenu, spomenik bivšoj tvornici Triumph. Odatle su naši Triumphi pred pola stoljeća krenuli u svijet. Sada smo ih vratili natrag u Meriden