zašto bi dijete kojega su izdali najbliži vjerovalo da su mu nepoznate odrasle osobe spremne pomoći, tim više ako te osobe njegovu traumu obznanjuju bez sustezanja, ne mareći o zaštiti žrtve - objašnjava prof. Buljan Flander.
Nasilje ne poznaje granice
Ministarstva rada i socijalne skrbi te Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, otvorena je Poliklinika. Danas o problemu zlostavljanja i nasilja nad djecom, ali i među djecom doznajemo uglavnom iz medija, koji kao da se natječu tko će više šokirati. Idu li takvi napisi u prilog ili su štetni za dijete koje je doživjelo i doživljava traumu, pomažu li da šira javnost na pravilan način spozna strahote koje proživljava mlada žrtva? - Iako je od osnivanja Hrabrog telefona prošlo četrnaest, a od osnivanja Poliklinike gotovo deset godina, a sve to vrijeme trudili smo se i trudimo se objasniti, educirati i senzibilizirati javnost za ovaj strašan problem, i dalje se ponekad ne reagira na primjeren način. O problemu zlostavljanja treba govoriti, ali na pravi način, a to nikako ne znači senzacionalistički. Dijete ili mlada osoba koja je proživjela ili proživljava teške traume bilo kojeg oblika zlostavljanja, a posebno ako je riječ o seksualnom zlostavljanju, ako se prepozna u bombastičnim napisima, lako će izgubiti vjeru u društvo od kojega očekuje zaštitu i pomoć. Stalno podsjećamo da su nasilnici i seksualni zlostavljači najčešće djetetu bliske osobe, rođaci, roditelji ili obiteljski prijatelji,
Raširenost zlostavljanja djece zastrašujućih je razmjera, i u nas kao i u svijetu. U Hrvatskoj se broj prijavljenih slučajeva zlostavljanja u posljednjih deset godina povećao za deset puta. Podatak da su svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak u Hrvatskoj do svoje četrnaeste godine doživjeli neki od oblika seksualnog zlostavljanja, da je oko trećina djece izloženo barem povremenom emocionalnom zlostavljanju te da je tjelesno zlostavljano 10 - 20 posto djece, dovoljan je da shvatimo kako živimo okruženi djecom za koju je djetinjstvo, umjesto najljepšeg i najbezbrižnijeg dijela života, zapravo najteži dio života, ispunjen patnjom i strahom od kojeg nerijetko bijeg nalaze i u suicidu. Ti nam podaci govore da smo, osim djecom žrtvama, okruženi užasno velikim brojem nasilnika, zlostavljača, kao i to da će danas zlostavljano dijete koje ne dobije adekvatnu pomoć jednog dana odrasti u problematičnu osobu. - Kad smo 2002. godine osnovali Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba, čuli smo i pitanje: “Je li to doista potrebno, hoće li biti posla za „toliko“ stručnjaka?” - prisjeća se prof. Buljan Flander. - Vjerovalo se, naime da u nas nema zlostavljanja. Mnogi su naša izlaganja i statističke podatke gledali sa sumnjom i tumačili kao „nekakve američke“ statistike koje nemaju puno veze s našom stvarnošću. Najbolji odgovor na to pitanje i
sumnje dala je praksa, vrlo brzo od početka rada Poliklinike imali smo liste čekanja od tri mjeseca. To je, osim opravdanosti našeg rada, potvrdilo i naše tvrdnje da je zlostavljanje među nama, da živimo okruženi s previše zlostavljane djece. Ideja o osnivanju Hrabrog telefona i Poliklinike nije rezultat „svjetskih trendova“ ili „svjetskih statistika“, nastala je najprije nakon 22 godine mog radnog iskustva na Klinici za dječje bolesti u Zagrebu (u Klaićevoj ulici), a potom i dodatne edukacije i usavršavanja kod nas i u inozemstvu. Htjela sam u svom radu dati više i postići bolje. Glavni cilj Poliklinike jest učinkovita i sustavna pomoć zlostavljanoj i zanemarenoj djeci i njihovim obiteljima. U svakom svom izlaganju ističete važnost timskog rada i važnost pomoći unutar sustava. Što to zapravo znači? - Djetetu koje je doživjelo i doživljava traumu pomoć i zaštitu ne može osigurati samo jedna služba (psihološka ili socijalna), škola ili policija. Traumatiziranom djetetu, a posebno zlostavljanom djetetu, neophodan je multidisciplinarni pristup i pomoć. To podrazumijeva psihijatrijsku i psihološku obradu, rad socijalnog radnika, ali i primjeren angažman policije, sudstva, centara za socijalnu zaštitu, zdravstvenih ustanova... Tek je tako moguće sagledati djetetov život u cjelini i planirati pomoć, tj. liječenje traume, otkriti što je za dijete najbolje - je li to odvajanje od obitelji i smještaj u skrbničku obitelj, je li to zaštita i život s jednim roditeljem, da li je i kakav je rad moguć s obitelji djeteta... To je neophodan i jedini valjan, multidisciplinarni pristup. Specifičnost naše Poliklinike upravo je u takvom pristupu - objašnjava prof. Buljan Flander i dodaje: - Naša Poliklinika specifična je i po tome što mi ne djelujemo samo u slučaju kad zlostavljano i traumatizirano dijete dođe k nama, veliki dio svog rada posvećujemo prevenciji i ➜
Soba za vještačenje u novoj Poliklinici napravljena je po svim pravilima struke, tu je dijete u prijateljskom okruženju, maksimalno zaštićeno Zdrave vijesti 21
20-22poliklinika.indd 21
12/23/11 9:38:46 PM