takvu zemlju sije Crnogorac.”98 Dok češkoj publici Crnogorce predstavlja kao marljive i plemenite junake, Srbe iz srpske kneževine prezentuje, naprotiv, kao lijene i za rad nezainteresovane. Srbi su, doduše, za razliku od Crnogoraca raspolagali plodnom zemljom, međutim, neodgovorni su i obrađivali su samo onoliko koliko je bilo dovoljno za golo preživljavanje, obrazlažući to time što bi obrađena polja mogli opustošiti Turci. Dalje, upozorava i na to da bi u crnogorskom slučaju slična argumentacija mogla vrijediti još više “ako čovjek uzme u obzir s kakvom brižljivošću, s koliko znoja i napora kultivišu svaku šačicu zemlje u kršu, obično nepristupačnom, mora prokleti tu lijenost i neodgovornost Srba, koja i od najplodnije zemlje pravi pustinju.”99 Halek tako u svojim putopisnim crticama, kao jedan od prvih čeških autora, opisuje crnogorski odnos prema poslu, naročito prema zemljoradnji, što je tema koja će se u narednim decenijama u češkoj slici Crnogoraca pojavljivati vrlo često. Problem crnogorske marljivosti, odnosno lijenosti, neki češki autori su viđeli slično kao Halek, dok su ga drugi prikazivali potpuno suprotno, opisujući Crnogorce kao lijene, čak toliko da osjećaju gađenje prema poslu. U ovome kontekstu vrijedi spomenuti da je Halek u poređenju s Crnom Gorom kritički komentarisao ne samo odnos Srba prema zemljoradnji, nego da je osudio i mnoge druge pojave s kojima se u Srbiji susrijetao. Njegove putopisne crtice o Srbiji spadaju među najkritičnije češke tekstove posvećene toj južnoslovenskoj zemlji u 19. vijeku. Češki pogled na Južne Slovene bio je, prema Haleku, sveopšte vrlo pozitivan bez obzira na realnost i različitu situaciju u raznim južnoslovenskim zemljama. Međutim, Srbiju je prema njemu u stvarnosti karakterisala prevelika birokratija, svemoguća žandarmerija, svuda prisutno potkazivanje i negativan odnos prema strancima, uključujući i Čehe i Južne Slovene koji su živjeli izvan srpske kneževine. Dakle, u poređenju sa Srbijom činilo se da je Crna Gora idealna, neiskvarena i čista zemlja, naseljena prema Česima prijateljski naklonjenim junacima, marljivim ratarima i narodnim pjesnicima. Naravno, Crnogorci kao takvi su mogli postojati u pravom smislu te riječi samo u dramatičnim prirodnim kulisama svoje rodne zemlje. Susret s Crnogorskim iseljenicima u prijestonici Osmanskog 98 99
Isto, 326. Isto, 260
68