tno nepovoljne okolnosti nisu mogle dovesti u pitanje vjeru Crnogoraca u sretan kraj rata”.374 Međutim, u modernom oružanom konfliktu, bez dovoljno rezervi i stvarne pomoći od saveznika, crnogorska vojska je i uz neospornu ličnu hrabrost svojih vojnika bila poražena. Picka svoju pažnju posvećuje tom traumatičnom događaju, čije iskrivljeno tumačenje je nakon završetka rata odigralo veliku ulogu, kao jedan od ključnih argumenata da se Crna Gora bezuslovno pripoji Srbiji i da se dinastija Petrović-Njegoš svrgne s prijestolja. Picka uzroke crnogorskog poraza procjenjuje racionalno. Kritikuje ulogu Italije kojoj po njegovom mišljenju nije mnogo stalo do sudbine njenog malog saveznika kojem nije na vrijeme pružila dovoljnu podršku. Nakon pada planinskih masiva Lovćena više nije bilo moguće braniti zemlju, a napredovanju neprijateljske vojske više ništa nije stajalo na putu. Dio crnogorske vojske htio je voditi “manji planinski rat”, ali na kraju je “pobijedio trezveniji nazor” i pristupilo se pregovaranju. Kralj Nikola (kod Picke kralj Mikuláš) je u međuvremenu napustio zemlju. Na kraju je potpisan sporazum o predavanju oružja, čiji uslovi su bili odobreni bez znanja i protiv volje kralja. On je, po autoru, težio tome da se armija povuče po srpskom uzoru i nije htio da pregovara o miru.375 Najviši predstavnik vlasti u zemlji je postao austrougarski vojni guverner koji je imao sjedište u Cetinju. Tako se tumačenje Picke približava kasnijim nepristrasnim tumačenjima istoričara i ne podliježe tada raširenoj legendi o kraljevoj izdaji, koja je kao što ćemo viđeti, nakon Prvog svjetskog rata igrala značajnu ulogu i u češkim predstavama o Crnoj Gori. Početno razdoblje okupacije, kako tvrdi Picka, proteklo je relativno mirno. Pripadnici austro-ugarske vojske su se prema domaćem stanovništvu ponašali pristojno, navodno i zbog straha od krvne osvete, “o kojoj su u austrijskoj vojsci kolale fantastične priče”.376 Međutim, siromašna Crna Gora nije mogla prehraniti ni vlastitu populaciju a kamoli još brojnu okupatorsku vojsku. Ekonomska situacija se pogoršala, austro-ugarska vojska je sve češće pribjegavala represijama, tako da se ubrzo rasplamsao ustanički i komitski pokret, s kojim se habzburška vojska susretala sve do samog kraja rata. 374
Isto, 118-119. Isto, 121-122. 376 Isto, 124. 375
187