“Ne zanima me junaštvo, ako je riječ o običnom koljaštvu. Nije mi zanimljivo ni ako je posljedica puke tjelesne snage i spretnosti, pa taman ako bi to bilo djelo kojim bi se i džinovi mogli ponositi”,181 tvrdio je Jozef Holeček. Ideja o junaštvu kao spoju snage i plemenitosti u njegovoj slici Crnogoraca kao “boraca dobra”182 ima ključnu ulogu. Mada se kao pisac proklamativno izjašnjavao kao realista, njegovo djelo sadrži neosporive romantične elemente, tako ni Holečekovu izjavu da ga “koljaštvo” ne zanima ne možemo uzeti doslovno. Na margini centralne slike junaštva kao određenog humanog nasilja, nasilja upotrijebljenog samo u nužnoj mjeri u interesu dosezanja opravdanog višeg cilja, kod njega možemo naći i čistu fascinaciju brutalnošću sâmom. Međuljudska agresija se u njegovom djelu pojavljuje kao fenomen koji je sposoban obraditi čak i s humorom. Prvi podsticaji koji su kod Holečeka pobudili interesovanje za Južne Slovene bili su literarni. Naravno, ne može se osporavati ni značaj slovenske ideologije, kojoj je konzistentno ostao vjeran cijeli svoj život. Ali pored interesovanja za južnoslovensku narodnu poeziju i ideju slovenskog bratstva, mladom Holečeku nije nedostajala ni univerzalna ljudska čežnja za pustolovinama i upoznavanjem “stvarnog” života. Takve želje su mu se ispunile boravkom u ratnoj crnogorskoj sredini u drugoj polovini 70-ih godina 19. vijeka. Crnogorski pohod u Hercegovinu za njega nije predstavljao samo zanimljiv literarni podstrek, već ključno životno iskustvo, koje je promijenilo njegova prethodna shvatanja. U knjizi Za slobodu, koja između ostalog reflektuje lične promjene autora, neki od njegovih doživljaja imaju čak karakter određenog polumističnog prosvjetljenja. Kao što smo već viđeli, takav primjer predstavlja trenutak kad je vidio knjaževu pratnju i crnogorsku vojsku na odlasku u borbu. Sličan događaj koji na Holečekovo duševno stanje, način razmišljanja i životne stavove ostavlja trajne posljedice, bila je drama koja se odigrala dok je vojska kojoj je on bio svjedok taborovala. U gužvi kod jedinog izvora vode, nesrećnim slučajem brat je ustrijelio brata. Događaj je prvo bio procijenjen kao ubistvo i knjaz Nikola je krivca osudio na smrt. Prema tradiciji, kaznu je trebalo da izvrši najbliži rođak 181
Emanuel Chalupný: Z národní a slovanské filosofie Josefa Holečka. Praha 1923, 40. 182 Holeček: Za svobodu I., 387.
108