Povijesne ličnosti Hrvatske

Page 1

Povijesne liÄ?nosti


Strana | 2

Tekst: Dvorci.hr – portal o Hrvatskim dvorcima

Fotografije: Arhiva Udruge za promoviranje turističkih destinacija, proizvoda i usluga UZAP, Čakovec, ostalo

onecroatia.info Zabranjeno svako neovlašteno kopiranje tekstova i fotografija bez prethodne dozvole autora.


Strana | 3

Sadržaj Franjo barun Trenk ................................................................................................................ 4 Josip Jelačić ............................................................................................................................ 6 Sidonija pl. Rubido roĎ. grofica Erdödy................................................................................ 7 Obitelj Čikulin ........................................................................................................................ 8 Obitelj Domjanić..................................................................................................................... 9 Obitelj Drašković .................................................................................................................. 10 Obitelj Erdödy .......................................................................................................................14 Obitelj Hellenbach .................................................................................................................16 Obitelj Inkey de Pallin ........................................................................................................... 17 Obitelj Keglević ..................................................................................................................... 18 Obitelj Oršić ...........................................................................................................................19 Obitelj Ottenfels.................................................................................................................... 20 Obitelj Patačić ........................................................................................................................21 Obitelj Rauch ........................................................................................................................ 23 Obitelj Turković .................................................................................................................... 24 Obitelj Vojković-Vojkffy ....................................................................................................... 25 Obitelj Vranyczany-Dobrinović ............................................................................................ 27 Kazalo slika ........................................................................................................................... 29


Franjo barun Trenk Hrabrost slavonskih vojnika i slavu kraljevina Hrvatske i Slavonije pronosio je Europom sredinom 18. stoljeća Franjo barun Trenk i njegovi panduri. Franjo Trenk dao je ime današnjem selu Trenkovo, te je trajno zabiljeţen u povijesti Hrvatske... Hrabrost slavonskih vojnika i slavu kraljevina Hrvatske i Slavonije pronosio je Europom sredinom 18. stoljeća Franjo barun Trenk i njegovi panduri. Franjo Trenk dao je ime današnjem selu Trenkovo, te je trajno zabiljeţen u povijesti Hrvatske. U Slavoniji je posjedovao nekoliko velikih vlastelinstava: Brestovac, Pakrac, Pleternicu i Veliku u Poţeškoj ţupaniji te Nuštar u Srijemskoj ţupaniji. Po krvi Prus (Nijemac), po roĎenju Talijan, po drţavljanstvu Austrijanac, a po imanjima slavonski velikaš i Hrvat, Franjo barun Trenk je svojih 38 godina ţivota burno proţivio. Dva puta je bio osuĎen na smrt i oba puta je to izbjegao, četrnaest puta je bio ranjen u nasljednom ratu boreći se za kraljicu Mariju Tereziju, izašao je 102 puta na dvoboj, a pričalo se da je sa svojima pandurima zarobio ili pobio oko 10.000 Francuza, Prusa i Bavaraca. Zbog svoje nepromišljene tvrdoglavosti, naglosti i silovitosti, ali i osobnog dostojanstva, krajem 1747. osuĎen je na doţivotnu tamnicu u Spielbergu kod Brna (Moravska) gdje je 1749. godine umro. U povijesti Austrijske Monarhije zabiljeţeno je njegovo ime kao ratnika koji se istaknuo u ratovima za austrijsko naslijeĎe u tzv. Nasljednom ratu 1741.-1748. kada su mnogi europski vladari (Luj XV. francuski, Filip V. španjolski, Don Karlo napuljski, August III. poljski, Fridrik II. pruski, Karlo Emanuel sardinijski, Karlo Albert bavarski i dr.) osporavali Mariji Tereziji nasljedstvo Habsburške Monarhije nakon smrti njenog oca Karla VI., koji nije imao muškog nasljednika. Slika 1 - Barun Trenk (Izvor: IF-Zeitschrift Webpage)

Sjajne vojne uspjehe imao je Trenk sa svojih 1000-3000 pandura u Šleskoj (1741.-4172.), Bavarskoj (1742.-1743.), Bavarskoj i Češkoj (1744.-1745.) i Nizozemskoj (1746.). Vojna jedinica pod njegovim zapovjedništvom bila je poznata pod imenom Trenkovi panduri. Bila je to vojska sastavljena najprije od dobrovoljaca iz redova pomilovanih slavonskih hajduka, a

Strana | 4


kasnije i na silu zavojačenih slavonskih kmetova. Trenkovi panduri isticali su se hrabrošću, ali i nedisciplinom, nasiljem i pljačkom. Privlačili su pozornost svojom odjećom. Bili su obučeni na "turski način": crvena kapa, crvena kabanica s kapucnom, modre hlače, a pod vratom crvena marama. Od tada hrvatski vojnici često nose crvenu maramu po europskim ratištima iz koje se razvila kravata, nazvana po Hrvatima (lat. Croata) koji su je prvi nosili. Franjo barun Trenk smatra se i utemeljiteljem vojne glazbe. Po uzoru na turske jedinice njegovi panduri su imali glazbenu pratnju tzv. "tursku bandu" koju su sačinjavali dvanaest svirača na bubnjevima, činelama i frulama. Nakon Trenkovih pandura vojna glazba je uvedena u sve europske vojske.

Strana | 5


Josip Jelačić Ban Josip Jelačić (1801.-1859.) postao je sinonim za Nove Dvore Zaprešićke. Pripadao je starom hrvatskom plemićkom rodu koji je u prvoj polovici 16. stoljeća došao iz Bosne u sjevernu Hrvatsku... Ban Josip Jelačić (1801.-1859.) postao je sinonim za Nove Dvore Zaprešićke. Pripadao je starom hrvatskom plemićkom rodu koji je u prvoj polovici 16. stoljeća došao iz Bosne u sjevernu Hrvatsku. Staro plemstvo Jelačićima je potvrĎeno 1579. i 1614. godine. U obitelji Jelačić vojničke su karijere značile tradiciju. Djed Josipa Jelačića bio je kapetan, a otac Franjo (1746.1811.) podmaršal. Djed po majci i ujak bili su generali. Otac Franjo, za zasluge u ratovima protiv Francuske, dobio je čast viteza reda Marije Terezije i barunat. Josip je bio najstariji sin koji se školovao u bečkoj terezijanskoj akademiji. Godine 1819. započela je njegova vojnička karijera kao poručnika austrijske vojske, a završila se činom podmaršala kao glavnog zapovjednika vojske u Hrvatskoj. Burne 1848. godine imenovan je hrvatskim banom, a tu je čast obavljao do 1859. kada je umro. Godine 1854. dodijeljena mu je grofovska titula. Josip Jelačić ostao je poznat kao ban koji je 1848. godine ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj. Pamtimo ga i po njegovoj ilirskoj ideji, kao borca za samostalnost Hrvatske od MaĎarske, po ideji o federalizaciji Habsburške Monarhije, kao vojskovoĎu koji je gušio maĎarsku revoluciju i graĎanski ustanak u Beču ne bi li se očuvala Monarhija. Njegovim je zalaganjem zagrebačka biskupija podignuta u nadbiskupiju, Josip Juraj Strossmayer imenovan Ďakovačkim biskupom i osnovano Hrvatsko narodno kazalište. Sve je to ostvareno u teškim godinama Bachova apsolutizma kada je istodobno kao ban morao provoditi i austrijsku politiku koja nije uvijek bila u interesu hrvatskog naroda. Banova braća Juraj i Antun stekli su kao vojnici visoke činove podmaršala. Slika 2 - Ban Josip Jelačić

Strana | 6


Sidonija pl. Rubido roĎ. grofica Erdödy Obiljeţila je hrvatsku povijest kao vatrena pobornica hrvatskog narodnog preporoda, kao prva hrvatska operna pjevačica koja je pjevala ulogu Ljubice u prvoj hrvatskoj operi "Ljubav i zloba" Vatroslava Lisinskog... Obiljeţila je hrvatsku povijest kao vatrena pobornica hrvatskog narodnog preporoda, kao prva hrvatska operna pjevačica koja je pjevala ulogu Ljubice u prvoj hrvatskoj operi "Ljubav i zloba" Vatroslava Lisinskog te je prva otpjevala poznatu budnicu "Još Hrvatska nij' propala" Ferde Livadića na koncertu u Zagrebu (u Streljani) Slika 3 - Sidonija Rubido (Izvor: u proljeće 1835. godine. Na www.krizevci.net) svečanom zastoru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, autora Vlahe Bukovca, Sidonija ErdödyRubido nalazi se meĎu ostalim slavnim Hrvatima u pratnji Ivana pl. Kukuljevića Sakcinskog.

Strana | 7


Obitelj Čikulin U Hrvatskoj se Čikulini javljaju u 16. stoljeću. Podrijetlom su iz Italije. Ţenidbenim vezama i dobrim gospodarenjem stekli su brojna imanja. MeĎu na]vaţnijim predstavnicima obitelji je Julije Čikulin... U Hrvatskoj se Čikulini javljaju u 16. stoljeću. Podrijetlom su iz Italije. Ţenidbenim vezama i dobrim gospodarenjem stekli su brojna imanja. MeĎu na]vaţnijim predstavnicima obitelji je Julije Čikulin (1580.-1634.), upravitelj vinodolskih posjeda Nikole Zrinskog i vješt trgovac. Zrinski ga je optuţio za zlouporabe i kraĎu oduzevši mu neka imanja. Tek nakon smaknuća Petra Zrinskog sin Julija Čikulina uspio je sudskim putem vratiti imanja 1685. godine, a u ime odštete dobio je Medvedgrad i Šestine s cjelokupnim inventarom te kuću Petra Zrinskog na Markovu trgu u Zagrebu, takoĎer s inventarom. Budući da je napustio mjesto upravitelja posjeda Zrinskih u Hrvatskom primorju, Julije se preselio u Luţnicu, tada mali posjed njegove ţene Sofije Ratkaj. Trgovinom se obogatio i kupio veći dio posjeda nekadašnjeg Susjedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Hrvatski sabor je 1613. godine priznao Čikulinima nobilitet (plemstvo), 1628. godine dobili su barunat, a 1706. godine postali su grofovi. Ivan Franjo (1681.1746.) bio je posljednji potomak obitelji Čikulin.

Strana | 8


Obitelj Domjanić Obitelj Domjanić je stara hrvatska plemićka obitelj. Plemićki list i grbovnica dodijeljena je 29. oţujka 1596. Stjepanu Domjaniću, njegovoj braći i njihovim potomcima... Obitelj Domjanić je stara hrvatska plemićka obitelj. Plemićki list i grbovnica dodijeljena je 29. oţujka 1596. Stjepanu Domjaniću, njegovoj braći i njihovim potomcima. Obitelj Domjanić je u drugoj polovici 18. stoljeća posjedovala vlastelinstvo Golubovec u Donjoj Stubici gdje se osamdesetih godina 18. stoljeća spominje stara drvena kurija. Na njenom mjestu oko 1790. godine Regina pl. Domjanić udana grofica Drašković izgradila je dvorac kojega su njena braća Josip i Franjo Domjanić na silvestrovo 1804. godine prodali zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu. Udajom Marije pl. Domjanić za Jurja Jendriša (1892.-1964.) kurija obitelji Domjanić u Donjoj Zelini je došla u posjed obitelji Jendriš, koja i danas u njoj ţivi.

Strana | 9


Obitelj Drašković Draškovići su od druge polovice 16. do 20. stoljeća, pored Erdödya, bili najpoznatiji i najbogatiji velikaški rod u Hrvatskom zagorju i u krajevima hrvatskoga kajkavskog područja... Draškovići su od druge polovice 16. do 20. stoljeća, pored Erdödya, bili najpoznatiji i najbogatiji velikaški rod u Hrvatskom zagorju i u krajevima hrvatskoga kajkavskog područja. Iz te su obitelji potekla četiri hrvatska bana (Juraj II., Ivan II., Ivan III. i Ivan V.), brojne vojskovoĎe i visoki časnici koji su se borili za obranu Hrvatske i Habsburške Monarhije (Gašpar I., Ivan II., vitez zlatne ostruge Ivan III., general Ivan IV., podmaršali Ivan V., Josip Kazimir, Juraj VI. i dr.), biskupi (Juraj II., Juraj IV.), jedan kardinal (Juraj II.), jedan Slika 4 - Grof Drašković (Izvor: matica.hr) ugarski palatin (Ivan III.), kraljevski kancelari, savjetnici i suci te mnoge druge značajne osobe u javnom ţivotu Hrvatske. Obitelj Drašković potječe iz Buške ţupe (Buţani) u Lici, gdje su kao članovi sitnoga hrvatskoga narodnog plemstva u 15. stoljeću bili vlasnici posjeda oko mjesta Ţaţična (kasnije Pazarište) u blizini Gospića. Praotac obitelji zvao se Ivan, a istaknuo se junaštvom prilikom pratnje ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. (1205.-1235.) u Svetu zemlju. Sigurni redoslijed generacija obitelji Drašković počinje Jurjem koji je ţivio oko 1450. godine, a spominje se u poveljama pisanim glagoljicom, izdanim u Ţaţičnu Donjem 1490. godine. Njegova unuka Bartola nazivaju oko 1520. godine Kninjaninom jer su mu se posjedi prostirali sve do Knina. Pred Turcima Bartol bjeţi s obitelji iz svoga rodnog kraja u Pokuplje, izgubivši u borbi s Turcima sve posjede i imetak. Jedino što je ostavio udovici Ani i sinovima Jurju II., Gašparu I. i Ivanu I. bila je sablja. Anin brat, kardinal Juraj Utišenić, pomogao je sestri pri odgajanju djece. Juraj je školovan u Krakowu, Beču, Bologni i Rimu za svećenika, a Gašparu i Ivanu bila su namijenjena vojnička zvanja. Juraj II. (1525.-1587.) postigao je visoke crkvene i drţavničke poloţaje i omogućio bogaćenje obitelji. U tridesetdrugoj godini, 1557. godine postao je pečujski biskup, 1563. postavljen je za zagrebačkoga biskupa, a 1585. godine

Strana | 10


imenovan je kardinalom. Od 1567. do 1576. godine obavljao je duţnost hrvatskoga bana. Kao zagrebački biskup i hrvatski ban gušio je seljačku bunu 1573. godine u Donjoj Stubici i kaţnjavao njezine voĎe. Godine 1578. imenovan je kancelarom kralja Rudolfa II., a 1584. kraljevim namjesnikom u Ugarskoj. Njegovom zaslugom brat Gašpar I. (1530.-1585.) dobio je od kralja Trakošćan i Klenovnik. Time je obitelj Drašković ušla u krug bogatih feudalnih posjednika. Treći brat Ivan I. poginuo je vrlo mlad pri obrani Sigeta zajedno s hrvatskim banom Nikolom Zrinskim. Od Gašpara I., koji je ţenidbom s Katarinom Sekelj iz Ormoţa stekao veliki imetak i postao zagorski vlastelin, potječu svi daljnji Draškovići. Godine 1569. Gašpar I. dobiva naslov baruna trakošćanskih i otada je Trakošćan glavno sijelo Draškovića sve do Drugoga svjetskog rata. Gašparovi sinovi Ivan II. (1550.-1613.) i Petar I. (1555.-1614.) osnivači su dviju grana obitelji Drašković. Ivan II. osnivač je »banske« grane, koja je u tri generacije dala tri znamenita hrvatska bana, a Petar I. osnovao je ljutomersku granu. Posljednja iz te grane bila je unuka Petra I. Eusebija, koja se udala za Nikolu ml. Zrinskog. Nakon njezine smrti Zrinski je morao vratiti Draškovićima Trakošćan i Klenovnik. Ivan II. bio je hrvatski ban (1596.-1608.), poznati vojskovoĎa i podpredsjednik Dvorskoga ratnog vijeća. Istaknuo se u bitci kod Siska 1593. godine s banom Tomom Erdödyem. Proširio je posjed obitelji na Krapinu i njezinu okolicu, a 1604. godine zakupio je od Ane-Marije, udovice Nikole Gregorijanca, utvrdu Medvedgrad. Treći po redu hrvatski ban iz obitelji Drašković bio je Ivan III. (1603.-1648.), sin Ivana II. Za vrijeme njegova ţivota Draškovići su bili najjači i najbogatiji. Ivan III. bio je graditelj Klenovnika, hrvatski ban (1640.-1646.), jedini Hrvat izabran za ugarskog palatina (1646.-1648.), istaknuti vojskovoĎa i vitez Zlatne ostruge. Filozofiju je završio u Grazu, a pravo u Bologni. Godine 1631. kralj Ferdinand II. dodjeljuje Ivanu III., Nikoli I. i njihovu bratiću Gašparu II. (sinu Petra I. pripadnika ljutomerske grane Draškovića) naslov grofova. Ivan V. (1660.-1733.), unuk Ivana III., četvrti je i posljednji hrvatski ban (1732.-1733.) iz obitelji Drašković. Stekao je čin podmaršala, bio je zapovjednik hrvatske narodne vojske i omiljen u narodu, pa je dobio naziv narodni ban. Ubrzo nakon imenovanja za bana je umro. Ivan V. je zastupao interese Hrvatske pri sklapanju Poţarevačkog mira 1718. godine nakon pobjede nad Turcima kod Beograda. Vojničku karijeru odabrali su mnogi članovi obitelji Drašković. Uspjesi u ratnim pohodima protiv Turaka donosili su obitelji Drašković visoke časti i poloţaje. Osim već spomenutih članova obitelji, koji su se istakli kao vojnici, vrijedno je spomenuti i Josipa Kazimira, Ivana VIII. te Jurja VI. Josip Kazimir (1716.-1765.), sin Ivana V., cijeli je ţivot bio vojnik i ratovao protiv Turaka i Friedricha Velikog. Postigao je čin podmaršala. Kada je bio zapovjednik varaţdinskog generalata, drţao je neko vrijeme u Trakošćanu dio svoje banderije koja je imala oko 900 ljudi. Njegov sin Ivan VIII. (1740.1788.) nastavio je očevu karijeru kao krajiški pukovnik u Glini. Osnivač je masonske loţe u Hrvatskoj. Juraj VI. (1803.-1889.), koji je stekao čin podmaršala, najpoznatiji je po obnovi Trakošćana sredinom 19. stoljeća. Budući da nije imao zakonitog nasljednika, Juraj VI. ostavio je Trakošćan

Strana | 11


svom nećaku Ivanu IX. (1844.-1910.) koji se oţenio slikaricom Julijanom rod. groficom Erdödy iz Novog Marofa. Uredili su Trakošćan kao šumsko i poljodjelsko gospodarstvo. Njihov sin Ivan X. Petar (1916.-1993.) bio je posljednji vlasnik Trakošćana. Nakon njegove smrti naslijedna prava preuzima Dr. Karl Drašković (r. 1923.) i njegov sin Nikola (r. 1968.), vlasnici dvorca Veliki Bukovec nedaleko Ludbrega. Jedan od najistaknutijih članova obitelji bio je grof Janko Drašković (1770.-1849.), koji je uz Ljudevita Gaja bio pokretač hrvatskoga nacionalnoga ilirskog preporoda tridesetih godina 19. stoljeća. Kao vojnik ratovao je protiv Turaka i Napoleona. Svugdje je branio i zastupao drţavna prava svoje domovine Hrvatske za što je ţrtvovao gotovo sav svoj imetak. Sahranjen je uz Gaja i ilirce u arkadama zagrebačkog Mirogoja. Obitelj Drašković imala je golemu gospodarsku moć. Njezini su članovi bili vlasnici brojnih posjeda u Hrvatskoj, ali i u Štajerskoj, Donjoj Austriji, MaĎarskoj, Slovačkoj i Švicarskoj. Sredinom 18. stoljeća na njihovim je posjedima bilo oko 2300 obitelji kmetova i slobodnjaka. U varaţdinskom kraju Draškovići su posjedovali vlastelinstvo Trakošćan, Klenovnik, Vinicu i Opeku sa Zelendvorom. U kriţevačkom kraju posjedovali su vlastelinstva Veliki Bukovec, Bisag i Hrašćinu. U okolici Zagreba bili su vlasnici Brezovice i Boţjakovine, a kraj Karlovca Rečice. Osim gradova, dvoraca i kurija, Draškovići su posjedovali brojne palače i kuće: palaču u Pešti koju su prodali 1832. godine, kuću u Grazu koju je 1858. kupio Juraj VI., nekoliko kuća i palaču u Varaţdinu, u kojoj je 1754. godine boravila carica i kraljica Marija Terezija prilikom posjete Hrvatskoj te više kuća i palača u Zagrebu. Ivana III. Draškovića (umro 1648.). Od 1640. do 1646. godine bio je hrvatski ban, i u to doba hrvatski sabori su se odrţavali i u Klenovniku. Za banovanja Ivan III. nosio je počasno ime »branitelja Hrvatske« (Defensor Croatiae). Od 1646. do 1648. bio je ugarski palatin (potkralj) kao jedini Hrvat kojemu je to uspjelo u doba Habsburške Monarhije. Godine 1631. Ivan III. je zajedno s bratom Nikolom I. i bratićem Gašparom II. Draškovićem dobio od kralja Ferdinanda II. naslov grofa. Za uspjehe u borbi protiv Turaka Ivan III. imenovan je vitezom zlatne ostruge (eques auratus). Mnogo je visokih i značajnih osoba hrvatske povijesti iz obitelji Drašković roĎeno ili ţivjelo u Klenovniku. Istodobno su Draškovići posjedovali i obliţnji Trakošćan, pa otud i predikat Trakošćanski. Sredinom 19. stoljeća od grofova Draškovića postojale su četiri loze. Pripadnici prve loze, koja je počela Teodorom I. (1818.-1852.), bili su vlasnici dobra Boţjakovina i Dugo Selo. Druga loza započela je Karlom I. (1807.-1855.), koji je bio vlasnik Bisaga i Velikog Bukovca. On je imao četiri sina: Ivana IX. (r. 1844.), koji je naslijedio od strica Jurja VI. Trakošćan, Josipa VI. (r. 1849.), koji je dobio vlastelinstvo Bisag, Pavla II. (r. 1846.), kojem je pripalo vlastelinstvo Veliki Bukovec i Jurja VII. (r. 1851.), koji je dobio imanje u Ugarskoj. Trećoj lozi pripadao je Juraj VI. (r. 1803.), vlasnik Trakošćana, Klenovnika i Čalinca. Pamtimo ga kao obnovitelja Trakošćana. Nije imao djece, pa je njegovom smrću i ova loza izumrla, ali je za zakonitog nasljednika imenovao nećaka Ivana IX. iz druge loze. Četvrta loza započela je i završila Franjom III., oţenjenim barunicom Klotildom Kulmer, kojem je

Strana | 12


pripadalo vlastelinstvo Zelendvor i Opeka. Njihovoj kćerki Ferdinandi priţenio se grof Marko Bombelles stariji, pa su ova imanja prešla u vlasništvo obitelji Bombelles. Od spomenute četiri loze obitelji Drašković odrţala se samo druga loza čiji potomci (Karlo, sin Nikola i kćerka Marija) danas ţive u Austriji, a povratili su i svoj dvorac u Velikom Bukovcu. Strana | 13


Obitelj Erdödy Obitelj Erdödy de Monyorókerék et Monoszló, koja u svom pridjevku prezimena nosi ime Moslavine (Monoszló), stoljećima je vezana ne samo uz Moslavinu i druge posjede u Hrvatskoj, nego je i dio hrvatske povijesti i politike... Obitelj Erdödy de Monyorókerék et Monoszló, koja u svom pridjevku prezimena nosi ime Moslavine (Monoszló), stoljećima je vezana ne samo uz Moslavinu i druge posjede u Hrvatskoj, nego je i dio hrvatske povijesti i politike. Od 16. do kraja 19. st. članovi ove obitelji aktivni su sudionici društvenog ţivota Hrvatske obnašajući istaknute političke, vojne i vjerske časti. Ova je obitelj dala sedam hrvatskih banova: Petra II. (ban 155767), Tomu II. (ban 1584-95), Sigismunda (ban 1627-39), Nikolu I. († 1663), Nikolu II. (banski namjesnik 1670-80, ban 1680-93), Ivana III. (172489) i Ivana Nepomuka II. (ban 1790-1806). Od 1607. godine, počevši od Tome II. pa do 1845. obitelj Erdödy je dala 17 velikih ţupana Varaţdinske ţupanije. Bila je to čast koju su grofovi Erdödy obnašali po nasljednom pravu koje im je dodijelio kralj Rudolf II. u ime osobitih zasluga ove obitelji na Slika 5 - Grob Toma Erdody-a (Izvor: Wiki Ex13) vojnom planu, poglavito Petra II. i Tome II. U godinama velikih i presudnih bojeva s Turcima, osobito tijekom 16. stoljeća, Erdödyji su postali znani po svom junaštvu širom Europe. Slavna pobjeda hrvatske vojske na čelu s banom Tomom II. Erdödyjem kod Siska 1593. g. nad tada moćnom turskom vojnom silom, značila je prekretnicu u ratovima s Turcima. Turski su povjesničari tu godinu nazvali "godinom propasti" što se uskoro i pokazalo točnim jer su od tada Turci sve češće u ulozi branitelja, a mnogo manje u ulozi napadača. Erdödy su podrijetlom maĎarska obitelj, koja je u srednjem vijeku ţivjela u Ţupaniji Szatmár (danas SzabolcsSzatmár, na istoku MaĎarske) na posjedu Erdöd čiji je vlasnik bila obtelj Draghfy de Beltek. Sinovi Franje Bakoča (Bakocs; u Hrvatskoj se udomaćio naziv Bakač), seljaka kolara na posjedu Erdöd, dobili su 1459. g. plemstvo. Franjini sinovi Nikola I i Toma I uzdigli su obitelj Erdödy: Nikolin sin Petar I. praotac je hrvatske grane obitelji, a kardinal Toma I Bakač stekao je brojne posjede koje je naslijedio Petar I. Plemstvo iz 1459. potvrdio je 1489. kralj Matija Korvin Tomi I. i njegovoj braći, a Petar I. dobiva 1511. godine

Strana | 14


naslov baruna. Od tada obitelj mijenja prezime Bakocs u Erdödy kao sjećanje na posjed Erdöd odakle su potekli. Nasljednu grofovsku titulu dobio je Petrov sin, ban Petar II. 11. listopada 1565. od kralja Maksimilijana II. Kralj Rudolf II. potvrdio je grofovsku titulu 26. veljače 1580. za Tomu II. i brata mu Petra III. Od Petra III. potječe hrvatska grana obitelji (poznatao vlastelinstvu Jastrebarsko) koja je izumrla 1703. godine. Od Krste, sina Tome II., potječe maĎarska grana koja je naslijedila sva hrvatska imanja i neka od njih posjedovala do 1945. g. U 18. stoljeću obiteljska se loza ponovo dijeli u dvije grane: od Ladislava potječe starija, a od brata mu Ludovika mlaĎa loza. Ladislavova loza dijeli se u dvije grane: jedna je posve maĎarska koja posjeduje vlastelinstva Galgócz, Pöstyén, Vép, Szöllös i dr. te hrvatska grana počevši od Antuna (1797-1864). MlaĎa (Ludovikova) loza došla je s Karlom (1816-64) ponovo u Hrvatsku stekavši vlastelinstva Novi Marof, Jastrebarsko i Vidovec. Ladislavova loza obitelji grofova Erdödy očuvala je opstojnost do danas. Obitelj Erdödy posjedovala je brojna vlastelinstva u Hrvatskoj. Njihov je broj bio osobito velik u 16. st. kada su bili vlasnici slijedećih većih imanja u Hrvatskoj: Cesargrad (Novi Dvori klanečki), Desinić, Dijanovec, Draganić, Dubrovčak, Gračenica, Jastrebarsko, Jelengrad, Karlovac, Kerestinec, Klanjec, Kravarsko, Kutina, Lipovec, Moslavina, Metlika, Oborovo, Okić, Plodin, Samobor, Stubica, Stupnik, Trgovišće, Tuhelj, Varaţdin (Stari grad), Vrbovec, Zelina i dr. Sredinom 18. stoljeća na imanjima grofova Erdödy bilo je više od 4000 seljačkih obitelji. Broj imanja u 18. stoljeću je povećan. Ladislav grof Erdödy dobio je od kralja Karla VI., a kraljica Marija Terezija je 1742. potvrdila, imanja Bela, Ivanec, Cerje i Jurketinec u Hrvatskom zagorju. Za svoje posjede su tada imali zajedničku upravu, odvojenu za imanja u Hrvatskoj od onih u Ugarskoj. Uprava za Hrvatsku nosila je naziv Prefectura bonorum Croaticorum. Tijekom vremena posjedi su se prodavali, zamjenjivali i davali u miraz ţenskim članovima obitelji pa su se i smanjivali, ali oni najveći su ostajali. Na početku 19. stoljeća posjedovali su Erdödy u Hrvatskoj vlastelinstva: Bajnske Dvore, Belu i Cerje (do 1817. g.), Cesargrad, Glogovac, Ivanec (do 1817.), Jastrebarsko, Jurketinec (do 1817.), Kuzminec, Luka, Moslavina, Negovec, Novi Dvori zaprešićki, Novi Marof, Oborovo, Štakorovec, Varaţdin (Stari grad), Ţelin i dr. Neke od tih posjeda Erdödyji su zadrţali i nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije: Jastrebarsko do 1922., Novi Marof do 1923. i Stari grad Varaţdin do 1924. godine. Obitelj grofova Erdödy posjedovala je sve do 1945. godine nekoliko velikih imanja u MaĎarskoj (Vép, Somlovár i dr.) i Slovačkoj (Galgócz kod PištijanaBathory), a u Austriji i danas posjeduje stari obiteljski dvorac Monyorókerék te dvorce Kohfidisch i Luising.

Strana | 15


Obitelj Hellenbach Obitelj Hellenbach von Paczolay potječe iz Slovačke gdje se javlja početkom 16. stoljeća pod prezimenom Čeh (Chech)... Obitelj Hellenbach von Paczolay potječe iz Slovačke gdje se javlja početkom 16. stoljeća pod prezimenom Čeh (Chech). Najstariji pozmati predak Jeremija ţivio je u rudarskom gradu Kremnice. Rudarski simboli nalaze se i u grbu obitelji Hellenbach. Jeremiji se 1643. godine dodjeljuje pravo na promjenu prezimena u Hellenbach, a 1651. godine dobiva i barunat. Njegov sin Johann Gottfried, oţenjen barunicom Wilhelminom Falkenstein, postao je carski tajni savjetnik i stekao velika imanja. Obitelj Hellenbach došla je prvi put u Hrvatsku za vrijeme Slika 6 - Dvorac Helenbach (Izvor: www.zagorje-priroda.hr) Lazara, roĎenog na obiteljskom dobru Paczolay u MaĎarskoj. Njegov otac Vilim se 1825. godine oţenio kćerkom slavonskog velikaša Adamovića-Čepinskog. Ţena mu je donijela u miraz posjed Svetu Helenu pokraj Zeline, nekad imanje grofova Jankovića Daruvarskih. Lazar se sa ţenom, pet kćeri i sinom Dionizom najprije nastanio u Sv. Heleni, a kada je dvorac nakon potresa izgorio cijela se obitelj preselila u Mariju Bistricu. U obitelji Hellenbach najpoznatija osoba je Lazar (umro 1887.). Kao filozof, pisac i političar, u svom dvorcu u Mariji Bistrici, njegovao je kulturu i umjetnost. Lazar je bio učenik filozofa Arthura Schopenhauera, a kao političar umjereni unionist, blizak narodnjacima »obzorašima«. Sudjelovao je i u radu Hrvatskog sabora od 1861. do 1868. godine. Posljednji muški član obitelji Hellenbach bio je Zdenko, kapetan duge plovidbe ratne mornarice Austro-Ugarske i prijeratne Jugoslavije. Umro je 1979. godine. Njegova unuka s obitelji Hellenbach ţivi i danas u dvorcu u Mariji Bistrici.

Strana | 16


Obitelj Inkey de Pallin Obiteljsko ime u dokumentima se spominje od početka 16. stoljeća. Obitelj je vjerojatno ugarskog podrijetla, ali je moguće da je Potekla iz starog hrvatskog plemena Peć od roda Berzenczy... Obiteljsko ime u dokumentima se spominje od početka 16. stoljeća. Obitelj je vjerojatno ugarskog podrijetla, ali je moguće da je Potekla iz starog hrvatskog plemena Peć od roda Berzenczy. Obitelj dobiva pridjevak "de Pallin" (Pallinski) 1724. godine, austrijski barunat 1856., ugarsko-hrvatski barunat 1875., a ugarski barunat 1895. godine. Petar Inkey (umro 1670.) bio je prvi iz obitelji koji je imao posjed u Hrvatskoj. On je 1630. godine kupio šumu Dubrava u MeĎimurju, zemljište oko Kotoribe i grad Legrad. Njegov sin Franjo III. (r. 1640.) kupio je posjed Koprivnički Ivanec. Franjin sin Ivan (1680.-1747.) kupio je imanje Imbriovec i dobio je pridjevak "de Pallin". Nakon što mu je najstariji sin poginuo u ratu, njegova imanja je naslijedio drugi sin Baltazar (1726.-1792.) koji se smatra praocem hrvatske grane obitelji Inkey. Imanja u Hrvatskoj naslijedio je njegov sin Mirko I. (1757.-1813.) i kasnije unuk Mirko II. (1787.-1848.). Vlastelinstvo Rasinja je najveći uspon doţivjelo u doba Ferdinanda Inkeya (1829.-1890.) koji je dobio 1875. godine ugarsko-hrvatski barunski naslov i koji je kupio dobro Kuzminec. Njegov sin Mirko III. nije bio toliko briţan za rasinjsko imanje kao otac i samo je povremeno ţivio u Rasinji. Obitelj Inkey se odselila iz Rasinje 1944. godine u MaĎarsku na posjed Miszla kod Székszárda.

Strana | 17


Obitelj Keglević Članovi obitelji Keglević bili su ugledni zagorski velikaši na različitim javnim i vojničkim sluţbama. Keglevići potječu iz staroga hrvatskog plemićkog roda Prkalja (Perkala), koji se 1322. godine spominju u dolini Zrmanje kraj Obrovca... Članovi obitelji Keglević bili su ugledni zagorski velikaši na različitim javnim i vojničkim sluţbama. Keglevići potječu iz staroga hrvatskog plemićkog roda Prkalja (Perkala), koji se 1322. godine spominju u dolini Zrmanje kraj Obrovca. Po Keglenu, jednom članu roda, početkom 15. stoljeća, obitelj je dobila prezime Keglević. U drugoj polovici 15. stoljeća posjedovali su tvrĎavu Kegelj-grad (Kegal) u kninskoj ţupaniji. U to se doba u obitelji Keglević isticao Petar (1478.-1554.), koji je kao mladić sudjelovao u bitci na Krbavskom polju 1493. godine, a proslavio se i u borbi s Turcima 1521. godine. Bio je ban u Jajcu (1520.-1522.), kraljevski komesar za Hrvatsku (1533.-1537.) i hrvatski ban (1537.-1542.). Kada su Turci osvojili obiteljska imanja u dolini Zrmanje, Petar je kupio 1523. godine vlastelinstva Krapinu i Kostel, a godinu dana kasnije dobio je vlastelinstva Lobor u Hrvatskom zagorju te Blinju i Totuševinu u Pounju. Petar Keglević došao je u sukob s kraljem Ferdinandorn u čijoj vojsci je ratovao kao kapetan i za koga se zalagao u borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje 1526. godine. Kada je 1540. godine, nakon smrti svog zeta Gašpara Ernušta, zauzeo njegov dvor u Čakovcu, nije se htio pokoriti kraljevoj zapovijedi da napusti meĎimursko vlastelinstvo, već ga je novi vlasnik, ban Nikola Zrinski Sigetski, 1546. godine morao oruţjem istjerati. Petar Keglević bio je tom prilikom zarobljen i zatočen u svom Kostelgradu gotovo do smrti. Početkom 17. stoljeća posjedi Keglevića bili su već jako veliki, pa su 1622. godine, nakon smrti Jurja Keglevića, njegova četiri sina meĎusobno podijelili obiteljske posjede: Vinicu, Goricu, Dubovac, Krapinu, Začretje, Kalinovec, Lobor, Bistru i posjede u Ugarskoj. Petar (umro 1663.) bio je najznačajniji predstavnik obitelji u 17. stoljeću koji je naslijedio Lobor, Bistru i dio krapinskog vlastelinstva, a njegovi nasljednici čine hrvatsku lozu Keglevića koji su dobili grofovsku titulu 1687. godine. U 18. i 19. stoljeću Keglevići su se isticali u vojničkim i javnim sluţbama. Jednom kapetanu iz obitelji uspjelo je vratiti posjede koje su osvojili Turci u drugoj polovici 16. stoljeća. Sredinom 18. stoljeća Keglevići su posjedovali vlastelinstva Lobor, Krapinu, Veliki Kalnik, Sveti Kriţ Začretje, Topolovac i više manjih posjeda s oko 1400 kmetova. Slika 7 - Grb Keglevića (Izvor: pregrada.hr)

Strana | 18


Obitelj Oršić Obitelj Oršić, stara hrvatska plemićka obitelji koja je izgradila dvorac u Gornjoj Bistri, kao i onaj u obliţnjoj Gornjoj Stubici, obitelj je čiji su članovi stoljećima obavljali ugledne vojničke i drţavničke funkcije ili su ostavili trag u kulturnom ţivotu Hrvatske... Obitelj Oršić, stara hrvatska plemićka obitelji koja je izgradila dvorac u Gornjoj Bistri, kao i onaj u obliţnjoj Gornjoj Stubici, obitelj je čiji su članovi stoljećima obavljali ugledne vojničke i drţavničke funkcije ili su ostavili trag u kulturnom ţivotu Hrvatske. Oršići su potomci plemstva iz plemena Karinjana i Lapčana. Spominju se prvi put 1420. Godine. Kao Oršići od Udrinića (danas selo Drinić na Uncu) spominju se od 1449. godine, a kasnije se pred Turcima sele u Goricu pokraj Karlovca i zovu se Oršić de Gorica. Godine 1487. darovao je ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin Petru Oršiću posjed Slavetić, sjeveroistočno od Jastrebarskog, na kojem su Oršići sagradili plemićki grad koji je bio glavno sijelo obitelji i u njihovu je vlasništvu ostao do najnovijega doba. Po njemu su Oršići dobili predikat »de Slavetić«. Oršići su oduvijek gradili vojničke karijere. Obitelj se počela osobito uzdizati u 17. stoljeću. Najistaknutiji predstavnik u to doba bio je Franjo Oršić, vicegeneral karlovačkog generalata, koji je 1675. godine dobio barunat, a 1682. godine imenovan je nasljednim velikim ţupanom modruškim. Krsto Oršić (1718.-1782.) najistaknutiji je predstavnik obitelji u 18. stoljeću. Istaknuo se u ratovima i dobio čin generala. Krsto je graditelj dvorca u Gornjoj Bistri i Gornjoj Stubici. Godine 1744. dobio je grofovsku titulu. Obavljao je različite sluţbe i u civilnoj upravi, od kojih su najistaknutije predsjednik Banskog stola i veliki ţupan zagrebačke ţupanije. Njegov sin grof Adam Oršić (1748.-1820.) poznat je po knjizi Memoari, u kojoj je opisao ţivot svoje obitelji i prilike u Hrvatskoj od 1725. do 1814. godine. Od Adamova dva sina poznatiji je stariji sin Juraj Oršić (1780.1847.), koji je 1839. godine u Hrvatskom saboru uz grofa Janka Draškovića i Mirka pl. Lentulaja zastupao ilirski pokret, vatrenim se govorom usprotivio gruboj maĎarskoj politici i zauzeo se za hrvatski narodni jezik. Od njegova mlaĎeg brata, Ivana Nepomuka, potječu svi daljnji Oršići.

Strana | 19


Obitelj Ottenfels Porijeklom iz Koruške, Ottenfelsi su dobili predikat viteza njemačkog carstva 1653. godine, primljeni su 1696. meĎu kranjske i 1698. godine meĎu štajerske staleţe, a 1710. godine Wolf Jakob Ottenfels dobio je i austrijski barunat... Porijeklom iz Koruške, Ottenfelsi su dobili predikat viteza njemačkog carstva 1653. godine, primljeni su 1696. meĎu kranjske i 1698. godine meĎu štajerske staleţe, a 1710. godine Wolf Jakob Ottenfels dobio je i austrijski barunat. Njegov sin Franz Otto naslijedio je 1751. godine od svog ujaka Johanna Martina baruna Gschwinda, carskog feldmaršala i posljednjega svog roda, imanja, njegovo prezime i grb, pa se otada Ottenfelsi zovu Ottenfels-Gschwind. Dvije su osobe u obitelji čija su imena osobito vezana uz dvorac Beţanec Franjo Ksaver (1778.-1851.) i njegova ţena Josipa, roĎena barunica Schlaum-Linden. Franjo Ksaver bio je austrijski veleposlanik u Carigradu (1822.-1833.) te Metternichov savjetnik u Beču (1833.-1846.). Izvrsno je poznavao orijentalne starine. Posjedovao je veliku orijentalnu zbirku dokumenata koju je njegov istoimeni unuk povjerio na čuvanje Drţavnom arhivu u Zagrebu 1942. godine. Uz ime Josipe Ottenfels vezane su različite priče. Ţivjela je u Beţancu od 1842. do smrti 1885. godine, kada je pokopana u obiteljskoj grobnici u ţupnoj crkvi u Pregradi. Bila je svojevoljna i svi članovi obitelji morali su joj se bezuvjetno pokoravati. Za njezina boravka u Beţancu dvorac se neprestano popravljao i dograĎivao, a skele su desetljećima bile namještene. Pričalo se kako joj je putem iz Carigrada ciganka prorekla da će ţivjeti tako dugo dok bude gradila. Godine 1842. iz Carigrada su stigli sanduci s pokućstvom i sagovima koje nije za ţivota stigla otvoriti. Nakon Josipine smrti iz sanduka su izvaĎeni perzijski sagovi, slike i pokućstvo, meĎu kojima se isticao divan presvučen modrom kadifom sa zlatnim vezom što ga je Franji Ksaveru poklonio neki turski vezir.

Strana | 20


Obitelj Patačić Zajezda je bio glavni dvorac obitelji Patačić, staroga hrvatskoga plemićkog roda koji se početkom 16. stoljeća doselio u Hrvatsko zagorje iz Bosne... Zajezda je bio glavni dvorac obitelji Patačić, staroga hrvatskoga plemićkog roda koji se početkom 16. stoljeća doselio u Hrvatsko zagorje iz Bosne. Najstariji poznati Patačić je Nikola koji se 1536. godine oţenio Katarinom Herkffy i po njenom posjedu Milen ili Zajezda uzeo predikat »de Zajezda« koji su Patačići zadrţali do svog nestanka. Stvarni vlasnici Zajezde postali su Patačići 1555. godine kraljevom darovnicom. Kralj Maksimilijan II. obnovio je darovnicu 1562. godine, a kralj Rudolf II. potvrdio im je plemstvo 1608. godine. Nikola Patačić imao je dva sina, Petra i Ivana. Petrovo potomstvo izumrlo je u četvrtoj generaciji, a svi daljnji Patačići potječu od Ivana. Obitelj se počela bogatiti u doba Ivanova unuka Stjepana (1576.-1636.) koji je obavljao duţnost protonatora kraljevine Slavonije i namjesnika banske časti. Sa ţenom Barbarom Beković izgradio je dvorac u Krkancu. Vjerojatno najpoznatiji Patačić bio je Baltazar II. (1663.-1719.), Stjepanov unuk, dugogodišnji kraljevski savjetnik u Dvorskoj kancelariji u Beču. Kralj Josip I. postavio ga je 1707. godine za velikog ţupana Virovitičke ţupanije i darovao mu je imanja Vrbovec i Rakovec, koja su nekad posjedovali Zrinski, a ostala su vlasništvo obitelji Patačić do smrti njezina posljednjeg člana. Baltazar je dobio i titulu baruna 1707. godine. Osnovao je društvo vinskih doktora »Pinta«, graditelj je obiteljske kapele u samostanskoj crkvi u Remetincu i pisac ljetopisa od 1687. do 1690. godine koji su kasnije izdali Kukuljević i Laszowski. Njegovim sinovima Aleksandru, Ludoviku i Gabrijelu podijeljeno je 1735. godine grofovstvo. Aleksandar (1697.-1747.) je bio pravnik i vrlo uvaţena osoba na kraljevskom dvoru. Autor je poznatog djela "Status familiae Patachich" koje je 1740. godine izdao u Beču u povodu stjecanja grofovske titule. Gabrijel (1698.-1745.) je bio erdeljski biskup i kaločki nadbiskup. Pri diobi imanja nakon očeve smrti pripalo mu je imanje Vidovec i Krkanec. Ludovik (1699.-1766.) je bio veliki ţupan virovitički, a od 1760. godine i carski savjetnik. Dao je sagraditi kapelu i oltar sv. Josipa u crkvi u Zajezdi 1747. godine. Posjedovao je Zajezdu, Vrbovec, Rakovec, Vinicu, Sv. Iliju, Martijanec, Hrastovljan, Slanje, Preseku i Činkovec. U obitelji Patačić isticao se u drugoj polovici 18. stoljeća grof Adam (1717.1784.), kaločki nadbiskup, velikovaradinski biskup, hrvatski leksikograf, pjesnik i prijatelj glazbe. Ostavio je u rukopisu Dictionarium latinaillyricum et germanicum. Izdao je 1735. godine opseţnu disertaciju Croata Carolostadiensis. U Hrvatskoj je posjedovao imanja Kostel, Lović i Demerje. Adam Patačić je vodio poslanstvo kraljici Mariji Tereziji 1748. godine zahtijevajući od nje da za bana postavi Karla Batthyanya. Kao izaslanik Hrvatskoga sabora pred kraljicom je 1751. godine odlučno zastupao prava kraljevine Hrvatske. Posljednji muški član obitelji Patačić bio je grof Bartol Patačić, sin Ivana i Eleonore rod. grof. Rindschmaul, a umro je 1817. godine. Potkraj ţivota prodao je Zajezdu i još neka imanja s namjerom da od dijela novca osnuje zakladu za pomoć kmetovima u nevolji. Umro je u Martijancu, a zakopan je u ţupnoj crkvi u Remetincu kraj Novog Marofa,

Strana | 21


ispod Greben-grada. Bartol Patačić oţenio je roĎakinju Eleonoru, iz druge grane obitelji, kćerku baruna Franje Patačića i Katarine Keglević. Franjo je graditelj najljepše barokne palače u Varaţdinu. Namjeravao je izgraditi i kazalište, ali mu je ponestalo novca. Eleonora Patačić (1770.-1834.) ostvarila je muţevu ideju o zakladi za pomoć kmetovima. Ona je oporukom 1828. godine ostavila svoja imanja Vidovec, Guščerovec, Kalnik i dvije kuće u Varaţdinu kmetovima na dobrima Vidovec, Guščerovec, Kalnik i Martijanec s naredbom da im se u slučaju nesreće dodijeli potpora. Upraviteljem zaklade Eleonora je imenovala Antuna pl. KukuljevićaSakcinskog kojeg je nakon njegove smrti 1851. godine naslijedio sin Ivan, a zatim je uprava zaklade povjerena ţupanijskom blagajniku. Imanja iz oporuke prodana su 1860. godine na javnoj draţbi. Vidovec je kupio grof Karlo Erdödy, Kalnik i Guščerovec Metel Oţegović, palaču na Strossmayerovu trgu u Varaţdinu kupio je grad, a baroknu palaču koju je gradio Eleonorin otac kupio je trgovac Kirović. Od prodanih nekretnina ustanovljena je zaklada od tadašnjih 70.833 forinti. Od kamata zaklade pomoć su dobili bivši kmetovi grofova Patačića od Zajezde. Obitelj Patačić posjedovala je brojna dobra u Hrvatskoj i Štajerskoj. Osim već spomenutih posjeda, Patačićima su pripadala dobra Beretinec, Orehovica, Marčinkovo, Demerje, Kaštel, Zleč, Završje, Keleb, Gorica, dio Marije Bistrice, Grana, Maruševec, Budislavec i dr. Patačići su graditelji kapela u crkvama u Zajezdi, Remetincu kraj Novog Marofa, Lepoglavi i Belcu.

Strana | 22


Obitelj Rauch Baruni Rauch de Nyek posjedovali su u Hrvatskom zagorju dvorce Luţnicu, Martijanec i Stubički Golubovec, a u Zagrebu ih pamtimo po najljepšoj baroknoj palači na Gornjem Gradu, palači Vojković-Oršić-Rauch u Matoševoj ulici... Baruni Rauch de Nyek posjedovali su u Hrvatskom zagorju dvorce Luţnicu, Martijanec i Stubički Golubovec, a u Zagrebu ih pamtimo po najljepšoj baroknoj palači na Gornjem Gradu, palači Vojković-Oršić-Rauch u Matoševoj ulici (danas Hrvatsko povijesni muzej). Obitelj Rauch poznata je po brojnim hrvatskim banovima, maĎaronski orijentiranim, koji su često izazivali afere i ostali u lošem sjećanju kao banovi koje narod nije volio. Obitelj je njemačko-saskog podrijetla. Sredinom 17. stoljeća u Hrvatsku je došao Danijel Rauch, čiji je unuk Adam postao podban. Naslijedio je dio imanja obitelji Ane Gotal, njegove supruge. Njihov sin Ivan bio je od 1743. do 1756. godine podban, ali je u doba kriţevačke bune bio optuţen kao glavni krivac za nasilja nad kmetovima. Pavao, sin Ivanov, dobio je barunat 1763. godine. Od svih članova obitelji najpoznatiji je Pavlov unuk, Levin Rauch (1819.-1890.), osnivač maĎaronske (Unionističke stranke) u Hrvatskoj, poznat kao »nagodbeni« ban koji je za svoga banovanja (1868.1871.) nametnuo Hrvatskom saboru nagodbu s MaĎarima. Radi »lonjskopoljske« afere morao je odreći se banske časti. Njegov sin Pavao (1853.-1933.) postao je ban 1908. godine, ali je zbog »veleizdajničkog procesa« u Zagrebu i neuspjelih izbora morao dati ostavku. S njegovim sinom Pavlom mlaĎim izumire muška loza obitelji Rauch.

Strana | 23


Obitelj Turković Obitelji baruna Turković zasluţna je da je kutjevačko dobro postalo poznato u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ova se obitelj prvi puta spominje krajem 17. i početkom 18. stoljeća kada je u Senju ţivio Ivan Nepomuk Turković... Obitelji baruna Turković zasluţna je da je kutjevačko dobro postalo poznato u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Ova se obitelj prvi puta spominje krajem 17. i početkom 18. stoljeća kada je u Senju ţivio Ivan Nepomuk Turković. Iz Senja se Turkovići sele u Kraljevicu odakle putuju brodovima i trguju. U jednom trenutku obitelj Turković imala je tri prekooceanska jedrenjaka koji su se nazivali: "Tri brata", "Tri sina" i "Josip Juraj Strossmayer". Vjenceslav Turković bio je prijatelj i mecena biskupu Strossmayeru čije je ime dao jednom svom brodu. Iz Kraljevice Turkovići odlaze u Karlovac gdje su gospodarili šumama i trgovali drvom. Kada su 1882. godine kupili kutjevačko imanje posvetili su se uzdizanju tog do tada zapuštenog vlastelinstva. Radi zasluga u promicanju gospodarstva, obitelj Turković je 1912. godine dobila barunsku titulu.

Strana | 24


Obitelj Vojković-Vojkffy Vojkovići pripadaju starom hrvatskom plemenskom plemstvu. Ugarskohrvatski kralj Bela IV. dodijelio im je 1224. godine područje Klokoča. Vojkovići su pripadali grani Maretića od Klokoča... Vojkovići pripadaju starom hrvatskom plemenskom plemstvu. Ugarskohrvatski kralj Bela IV. dodijelio im je 1224. godine područje Klokoča. Vojkovići su pripadali grani Maretića od Klokoča. Vojko, sin Đure Maretića, bio je u 15. stoljeću poznat u svom kraju. Njegovi sinovi i svi kasniji potomci nazivaju se njegovim krsnim imenom - Vojkovići. U 15. i 16. stoljeću posjedovali su u blizini Klokoča Vojković-grad, koji se u obiteljskim ispravama spominje kao glavno obiteljsko mjesto Vojkovića. U 17. stoljeću Vojkovići su se preselili u Hrvatsko zagorje, gdje su stekli neke posjede grofova Zrinskih. Vojkovići su se isticali kao odlični ratnici. Osobito su se proslavili Ivan I. u drugoj polovici 16. stoljeća i njegov najmlaĎi sin Ivan II. u prvoj polovici 17. stoljeća. Ivan I. (oko 1520.-1595.) bio je kapetan grada Karlovca. Dvaput je pao u tursko ropstvo i prvi put izdrţao sedam godina, a drugi put godinu dana, kada se za njegovo oslobaĎanje zauzeo i Hrvatski sabor. Ivan II. (oko 1595.-1661.) se proslavio u brojnim borbama protiv Turaka. Imenovan je kapetanom grada Kriţevca i nosilac je časti »zlatnog viteza«. Za brojna junačka djela i zasluge kralj Ferdinand III. izdao je Ivanu Vojkoviću 1655. godine povelju u kojoj se priznaje staro plemstvo njegove obitelji, koje je tada već bilo staro 430 godina. Ivanu Vojkoviću i njegovim sinovima Franji, Jurju, Ignacu i Vuku darovao je 1646. godine Ivan Jakov Moscon brojna imanja: Rakitje s dvorom i dvor Ogled u stenjevačkoj općini, dio Luţnice sa svim selima, dvor Kunigunde Hening u Donjoj Stubici, dvor Gašpara Tahya u Strmcu, dvor Šćitarocijevih u Donjoj Stubici, dvor Jurja Lukačića u Pušćoj, dvor Stjepana Jaskaja u Brdovcu, dvor nazvan Stari grad u Donjoj Stubici te još mnoge dvorce i kurije u Oroslavju, Donjoj Stubici, Brdovcu i Zelini. Ivanovim unucima Sigismundu i Kristoforu, sinovima Franje Vojkovića, dodijelila je carica i kraljica Marija Terezija 1763. godine ugarsko-hrvatsko grofovstvo za zasluge u sedmogodišnjem ratu. Vojkovići su tako »preskočili« naslov baruna i odmah su od plemića bili imenovani grofovima. Marija Terezija odobrila im je tada i promjenu prezimena Vojković u Vojkffy, dajući im pridjeve »de Klokoch et Vojkovich«. Sigismund (umro 1792.) je bio graditelj dvorca u Oroslavju. Bio je konjanički pukovnik i nositelj visokih dvorskih titula: dvorski komornik i glavni zapovjednik dvorske straţe. Utemeljio je i crkvu u Zaboku. Nije dokazano, ali mnogo argumenata ide u prilog pretpostavci da je upravo Sigismund Vojkffy lik Siniše iz romana Grička vještica, što ga je napisala Marija Jurić Zagorka. Oni Vojkovići kojima nije podijeljeno grofovstvo zadrţali su staro prezime i izumrli su u muškoj lozi 1838. godine, a posljednji muški potomci grofovske loze bili su Kristofor i Hubert, koji su potkraj prošlog stoljeća iselili iz Hrvatske. Njihov otac Janko (umro 1897.) prodao je Oroslavje donje i Zabok Ugarskoj hipotekarnoj banci od koje je ta

Strana | 25


imanja kupio neki konzorcij i rasprodao ih seljacima. Obitelj Vojković-Vojkffy izgradila je ţupnu crkvu u Zaboku, a sudjelovala je i pri podizanju crkve u Belcu, o čemu svjedoče njihovi grbovi na zaslonu pjevališta. U Zagrebu, u Gornjem Gradu, podigli su nekoliko palača, od kojih je svakako najvrednija, najljepša i najpoznatija barokna palača Vojkffy-Oršić-Rauch u Matoševoj ulici.

Strana | 26


Obitelj Vranyczany-Dobrinović Dobrinovići se spominju početkom 13. stoljeća u Bosni, odakle su u 15. stoljeću prebjegli pred Turcima u Dalmaciju i stalno se naselili u Vranjicu pokraj Splita... Dobrinovići se spominju početkom 13. stoljeća u Bosni, odakle su u 15. stoljeću prebjegli pred Turcima u Dalmaciju i stalno se naselili u Vranjicu pokraj Splita. Manojlo Dobrinović dobio je od splitskoga gradskog vijeća 1454. godine naslov patricija pod imenom Vranjican po mjestu Vranjic. Patricijat je potvrdio i mletački duţd. U 16. stoljeću, nakon pada Klisa, Vranjicani odlaze na otoke Hvar i Brač. Na Hvaru se nastanjuju u Starom Gradu gdje i danas postoji prezime Vranjican. Kada je Hvar s ostalom Dalmacijom pripao Francuskoj nakon Poţunskog mira 1805. godine, obitelj Vranjican je skupila oko dvije tisuće otočana i potjerala Francuze. No, Bečkim mirom 1809. godine Francuzi su se vratili, a braća Ambroz stariji i Ivan te bratić im Šime Vranjican su s brojnom obitelji, bojeći se osvete Francuza, koji su im konfiscirali imovinu i osudili Šimina sina Juru na smrt, emigrirali u Hrvatsku. Ambroz stariji naselio se u Severinu na Kupi, Ivan stariji u Senju, Šime u Zagrebu, a nakon odlaska Francuza 1815. godine otišao je u Rijeku. Za usluge na Hvaru kralj Franjo II. dodijelio im je godišnju rentu od 1000 zlatnih kruna, što im je pomoglo u početku da preţive. Šimini sinovi Nikola i Ambroz mlaĎi odlaze u Karlovac, Matija i Ivan mlaĎi u Senj, a Jure u Rijeku. Pod geslom Fratrum concordia, obogativši se trgovinom, Šimini sinovi osnovali su obiteljsku tvrtku koja se bavila izvozom ţita, drvne graĎe i bačvarskih duţica širom Sredozemnog i Crnog mora, atlantskih luka, Engleske i drugih zemalja. Nakon ekonomskog jačanja obitelji uslijedilo je društveno i staleško napredovanje. Ambrozu st. i Ivanu st. potvrĎeno je 1822. godine staro plemstvo, a njihovi potomci dobivaju 1827. godine ugarsko-hrvatsko plemstvo. Šime i sin mu Jure postaju riječki patriciji, a godine 1837. Šimi i njegovim sinovima podijeljeno je takoĎer staro ugarsko-hrvatsko plemstvo, zapravo indigenat, a prezime Vranjican se maĎarizira u Vranyczany. Ambroz ml. dobiva 1846. godine u Beču za sebe i braću viteški staleţ s prezimenom Dobrinović, čime je vraćeno staro obiteljsko ime. Godine 1862. petoro braće VranyczanyDobrinović dobivaju barunat. MeĎu Dobrinovićima najistaknutiju ulogu u društvenom ţivotu tada preporodne Hrvatske imao je Ambroz mlaĎi (1801.-1870.). Organizirao je poduzeće za riječnu plovidbu Kupom i Savom koje je 1844. godine kupilo austrijski riječni parobrod imenom Florisdorf i preimenovalo ga u Sloga, koji je tako postao prvi hrvatski parobrod. Bio je pristaša ilirske stranke, velik rodoljub i mecena hrvatske kulture. Ban Jelačić imenuje ga prvim hrvatskim ministrom financija i on daje kovati prvi hrvatski novac. Bio je predsjednik Matice hrvatske u doba Bachova apsolutizma. Financijski je pomogao osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) i kazališta te drugih kulturnih i nacionalnih institucija. Njegov ugled i utjecaj u Beču imao je veliku vaţnost

Strana | 27


u kriznom razdoblju od 1843.-1845. i u revoluciji od 1848. do 1849. godine. Jedna zagrebačka gornjogradska ulica dobila je ime po Ambrozu Vranyczanyu. Obitelj Vranyczany-Dobrinović je početkom 19. stoljeća posjedovala imanja oko Karlovca i Severina na Kupi. U Zagrebu su Vranyczanyi izgradili nekoliko palača, od kojih je najreprezentativnija palača na Zrinjevcu (danas Moderna galerija), koju je izgradio Ljudevit (Lujo) Vranyczany-Dobrinović. Ilirac Ambroz i njegova kćerka Klotilda, udana grofica Buratti, bili su vlasnici palače Dverce na Gornjem Gradu. Potkraj 19. stoljeća kupuju i najljepše zagorske dvorce. Janko kupuje Začretje te kurije Šenjugovo i Puhakovec, njegov brat Ernest kupuje Mirkovec, a brat Viktor dvorac u Gornjoj Bedekovčini. Jankov i Ernestov bratić Lujo (graditelj palače na Zrinjevcu) kupuje dvorac Oroslavje gornje, a njegov brat Vladimir dvorac Laduč. Viktorov unuk Janko VranyczanyDobrinović (roĎen 1920.) bio je od 1990. Godine ministar za turizam u Vladi Republike Hrvatske, a od 1992. Veleposlanik u Bruxellesu.

Strana | 28


Strana | 29

Kazalo slika Slika 1 - Barun Trenk (Izvor: IF-Zeitschrift Webpage) .............................................................. 4 Slika 2 - Ban Josip Jelačić .......................................................................................................... 6 Slika 3 - Sidonija Rubido (Izvor: www.krizevci.net) .................................................................. 7 Slika 4 - Grof Drašković (Izvor: matica.hr) .............................................................................. 10 Slika 5 - Grob Toma Erdody-a (Izvor: Wiki Ex13) ....................................................................14 Slika 6 - Dvorac Helenbach (Izvor: www.zagorje-priroda.hr) .................................................16 Slika 7 - Grb Keglevića (Izvor: pregrada.hr) ............................................................................ 18


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.