Tema 3-4 / 2011

editorial

Štand up am Main

S

ajmovi knjiga umaraju! Odavno su prestali iznenađivati i zabavljati. Umaraju svojom potrošenošću i robovanjem ideji trošenja, ali tu zasad nema svjetla na kraju tunela. Posebna je priča pritom sudjelovanje hrvatskih izdavača, očaranih idejom veličine i glamuroznosti, koji iz godine u godinu tonu u sve dublji glib provincijalnosti, a da se pritom uopće ne postavlja pitanje smisla sudjelovanja na balu za kojega nemaš cipele. Ne, nažalost, vidljivo je također iz godine u godinu, zato što novaca za cipele ne bi bilo, nego zato što cipele nitko ne zna kupiti, pak se u snobovske dvorane ulazi u kartonu s lažnom pozlatom, kojega znojno stopalo razvali pri prvom okretu i onda sve izađe na vidjelo starije i ljepše nego što je ikad bilo.

Prošao je Frankfurt za kojega iz godine u godinu mislim kako ne može gore, a nepogrešivo bude gore: štand na kojem bi hrvatsku knjigu trebao identificirati preko neuglednog natpisa s dvije kockice i nekakve plakatne makulature, za koju je netko veleizdajnički rekao da predstavlja Plitvička jezera, knjigama nabacanim lopatom po odbojnim policama za izlaganje metalne galanterije, gostujućim spisateljicama koje promoviraju svoje knjige na hrvatskom (makar imaju njemačke prijevode kod uglednih izdavača) za dvije zbunjene hostese i još dva namjernika, znanca spisateljica koje predstavljaju Hrvatsku samima sebi, organizatorom koji je tamo ionako privatnim poslom o trošku Komore, pak jurca uokolo i zaboravi doći na ranije dogovoreni sa-

stanak s direktorom Leipziga, koktelom za susjedne štandove koji kasni cijeli sat, vinom koje je službeni nastup morao prošvercati privatnim kombijem, itd.

Zamorno je, rekoh na početku. Svuda oko nas situacija je podjednako očajna, jer susjedi su nam Srbi, Bosanci, Slovenci i Bugari, sve isti provincijalni igrači, od kojih su Srbi, Slovenci i Bosanci igrali na kartu 50. obljetnice Andrićeva Nobela: jedino ga Hrvati – zapjenjeni svaki put kada ga Srbi poslože na police svoje nacionalne književnosti – niti u fusnoti spomenuli nisu. Možda i zato što fusnotu nije bilo gdje napisati, jer je kao prigodan materijal napravljen katalog članova Zajednice nakladnika i knjižara, u kojemu su navedeni članovi s prisegom, ali ne i nakladnici zastupljeni na štandu, koji su također prisiljeni plaćati članarinu HGK, pa ne znam kojim bi se to aktom dodatno morali obvezivati na učlanjenje? I u što?

Onda je bio Beograd, najveći sajam na prostoru ex-YU, na kojemu postoje ozbiljne skupine poklonika hrvatske književnosti i hrvatskih izdanja općenito, s posebnim naglaskom na prijevode ozbiljne književnosti, jer onu drugu ionako svi prevode istodobno i prodaju u “basnoslovnim” tiražima, kako se i pristoji tržištu bestsellera. Malo hrvatskih nakladnika nastupa tamo, a i oni su stisnuti i potpuno neuočljivi, jer se organizator dosjetio da info-pult postavi u dno štanda, pored bukse s kaputima i rezervnim cipelama, da slučajno netko ne dopre do njega. O tome kako nakladnici prekrivaju jedni druge, pa je do nekih moguće doprijeti

jedino buldožerom, neću niti počinjati. Kome bi to, uopće, bilo upućeno?

Interliber počinje za točno 6 dana.

Nadajmo se da će uspjeti održati status najvećeg “buvljaka” nove knjige zapadno od Drine, jer je ideja sajma u njemu umrla prije mnogo godina. I nitko je više nije ni pokušao oživjeti.

Htio sam napisati nešto i o temi ovoga broja, ali su me ponijele svježe uspomene. Ideju Prava na profesiju podržavam kao inicijalno mjesto dijaloga iz kojega bi trebalo početi rješavati gomile problema vezane uz status pisca i umjetnika općenito, uz sudbinu knjige i njezine upućenosti na društveni kontekst, ponajprije na sustav obrazovanja (kad bi ga bilo) i na institucionalne okvire koji u zemljama poput Hrvatske moraju omogućavati njezinu egzistenciju, a time i egzistenciju sudionika u procesu njezina nastanka, u prvom redu autora. Ali, o tome su lijepo govorile kolege, znanci i poneki prijatelj. Ponekad može iritirati autistična usmjerenost samo na sebe, ali i – jednako tako – snishodljivost prema umjetnom neprijatelju, kakva u ovim raspravama također zauzima visoko mjesto. Mnogo više od ozbiljnih projekcija oko kojih bi se trebalo ozbiljno angažirati. Svi znaju kako izgleda predizborna rasprodaja, pa tako i to da je u tim prigodama moguće od vlasti ušićariti neku siću. Smije li se “profesija” zadovoljiti tim mrvicama samo zato da bi se održala iluzija rezultata? Do sljedećih izbora?

Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina VIII 3-4 / 2011 ____

3/4 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović, Ivana Sajko, Darija Žilić

Godišnja pretplata za inozemstvo____

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: RZBHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

DESIGN____

Godišnja pretplata za PDF izdanje____ (dostupno od 2011)

Branko Čegec Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

NAKLADNIK____

Za pojedince 80 kn Za pravne osobe 120 kn Za inozemstvo 20 € / 30 $

Centar za knjigu, Zagreb, Nova ves 5 Redakcija: Petrinjska 51 e-mail: tema@czk.hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2011

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

Godišnja pretplata____ (6 brojeva/ 4 sveska) Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank ili 2484008-1105527308 Raiffeisen banka s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn NOVO! Nakladnicima i knjižarama odobravamo 40% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 50% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba.

ISSN 1334-6466

SADRŽAJ 1_EDITORIAL____ 4_INTERVJU____ 9_ATELIER FRITZ____ 15_TEMA____ 16_ 28_ 30_ 32_ 34_ 36_ 38_ 40_ 42_ 44_ 45_ 47_ 49_ATELIER FRITZ____ 56_INTERVJU____ 63 _ PONIŠTENI GRADOVI 2____ 66_ATELIER FRITZ____ 70_(P)OGLED____ 82_ATELIER FRITZ____ 87_(P)OGLED____ 96_ATELIER FRITZ____ 98_(P)OGLED____ 102_ATELIER FRITZ____ 105_IZDANJA____ 110_IZDANJA____ 117_ POST SCRIPTUM____

Branko Čegec: Štand up am Main Stanko Andrić: Slavonija njoj samom, razgovarao Srđan Sandić Boris Vian: Crvena trava PRAVO NA PROFESIJU, priredio Nenad Bartolčić Nenad Bartolčić: K & K – uvodne napomene o knjizi & kaosu Kruno Lokotar: Pitanja za kandidate na izborima Roman Simić Bodrožić: Upitnici ne mogu kompromitirati ideju Jagna Pogačnik: Književna scena bez zrcala Andrea Pisac: Kako nas potpora može naučiti da sami lovimo ribu?

Vitomira Lončar: Kulturi treba dijalog i komunikacija Ivana Sajko: Učinimo pisce vidljivima?

Vladimir Stojsavljević: Uspješnice ne mogu biti kriterij Seid Serdarević: Kultura čitanja, pisanja i izdavanja knjiga u dubokoj je krizi Gordana Farkaš Sfeci: Pisci moraju preuzeti inicijativu Nenad Rizvanović: Ulaganje u “strukturu” Andrea Zlatar: Mora se uključiti i MZOŠ Vitezovi oštrog pera: Europski pjesnički turnir u Mariboru Saša Šimpraga: Kako zaustaviti amputaciju grada?, razgovarao Srđan Sandić Leonida Kovač: Jarryijev bicikl Miroslav Mićanović: Ožiljak Matej Čepl: U potrazi za izgubljenom duhovnošću: srednji vijek u modernizmu – regresija ili put ozdravljenja?

Igor Isakovski: Smrt lisice Alen Pejković: He, She and It američke spisateljice Marge Piercy: kiborzi i žene u liminalnom zagrljaju Darija Žilić: Omara Bojan Savić Ostojić: Raymond Roussel: Jezična igra ogledala Suzana Bosnić: Vassilios ili nepovratno Dean Trdak: Ironija i saudade u romanu R. Zinka Turistička destinacija Franjo Nagulov: O vođenju ljubavi s jezikom Franci Zagoričnik: Dajla

Intervju

STANKO ANDRIĆ___ SLAVONIJA NJOM SAMOM razgovarao SRĐAN SANDIĆ

S TA N KO A N D R I Ć

S

tanko Andrić rođen je 1967. u Strizivojni kod Đakova. Osnovnu školu polazio u Strizivojni, a gimnaziju u Slavonskom Brodu.

Diplomirao je 1993. francuski i latinski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirao (1994) i doktorirao (1998) na Odsjeku za srednjovjekovne studije Srednjoeuropskog sveučilišta (Central European University) u Budimpešti. Od 1996. zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest – Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (Slavonski Brod), gdje sada ima zvanje višeg znanstvenog suradnika. Bavi se srednjovjekovnom poviješću sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina.

Od 2001. glavni je urednik časopisa Scrinia Slavonica – Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest. Živi u Osijeku. Objavio je: Povijest Slavonije u sedam požara

Vaše pitanje, čini mi se, podrazumijeva da je meni u čitanci Slavonija u neku ruku metafora nečeg puno univerzalnijeg, naime “pisma”.

Nisam zapravo dosad razmišljao o tom mogućem aspektu svoje antologije. Bez prenapornog udubljivanja u problem, rekao bih ipak da Slavonija kao povijesni entitet biva u 20. stoljeću nadživljena svojim pismom.

5

Tekstu pripada “kvaliteta sociokulturnog svjedočanstva” ako on sadrži prepoznatljive tragove društvenog okruženja u kojem je nastao. Dakako, moglo bi se tvrditi da su svi tekstovi takvi, ako ne eksplicitno, onda barem implicitno. Recimo onda da su me prije svega zanimali tekstovi koji eksplicitno tematiziraju pojedine konkretne segmente svoga društvenog okoliša, vremena i prostora.

(Zagreb: Gordogan-SCpress, 1992); Enciklopedija ništavila (Zagreb: Ceres, 1995); Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske (Zagreb: Durieux, 2000) – nagrada “Vladimir Nazor”, Zagreb 2001; Povijest Slavonije u sedam požara – Enciklopedija ništavila – Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske (Zagreb: Durieux, 2001); Simurg / Der Simurg. Roman, prev.

Klaus Detlef Olof (Wien-Klagenfurt: Kulturkontakt Austria – Wieser Verlag, 2003); Slavonija. Sažeti vodič prirodnih i kulturnopovijesnih zanimljivosti (Zagreb: VBZ, 2004); Simurg (Zagreb: Durieux, 2005).

Objavio je, priredio i preveo i niz znanstvenih i stručnih knjiga.

Tema: Što znači: “Slavonija sobom samom”?

Stanko Andrić: To jednostavno znači da se u knjizi nalaze tekstovi koji ne samo da govore o Slavoniji, nego su ujedno i potekli od Slavonaca (rođenjem ili nekim drugim važnijim odsječkom biografije).

S formalne strane, tom sam sintagmom želio aludirati na nekoć slavan urednički niz francuskog izdavača Seuil, Ecrivains de toujours, u kojem svi svesci nose naslove tipa X

par lui-même, dakle npr. Montaigne par lui-même, Goethe par lui-même, Proust par lui-même itd. Francusko par lui-même znači “njim samim” ili “sobom samim”, a to se u knjigama spomenutog niza ostvarivalo predstavljanjem svakog pisca kroz kratku biografiju, tematski prikaz opusa, izbor piščevih vlastitih tekstova i zaključnu bibliografiju.

Tema: Slavonija o kojoj govorite je prošla Slavonija?

Andrić: To je očito. Sve ono što se tematizira u uvrštenim tekstovima zaustavlja se na društvenim i kulturnim prilikama s početka 20. stoljeća.

I autori koji su djelovali oko sredine ili u drugoj polovici 20. stoljeća zastupljeni su u čitanci tekstovima koji govore o Slavoniji starijih razdoblja.

Zapravo, većinu uvrštenih tekstova karakterizira takva retrospektivnost ili povijesna usmjerenost, bilo da je smještena u autobiografski ili u širi društveni okvir.

Tema: S obzirom na uvrštene pisce da se primijetiti da je za Vas “staro bolje od novoga”?

Andrić: U doba kada sam sastavio izvornu verziju čitanke, prije 20

godina, to je možda zaista tako i bilo. Danas bih rekao da mi je staro bolje od novoga samo toliko koliko je mimetičnije od novoga. U čitanci me, naime, osim određene tekstualne estetike, zanima naročito njihova dokumentarnost, a to znači neka vrsta realističkog odnosa prema društvenoj stvarnosti. Na tu se odliku pak u pravilu češće nailazi kod starijih nego kod novijih pisaca. Tu moram napomenuti da je čitanka izvorno sastavljena 1991, dakle prije preporoda “stvarnosne proze” (i poezije) koji se obično povezuje s društvenim potresima iz ranih postkomunističkih i ratnih godina.

Tema: Radite li i “novu” zavičajnu čitanku?

Andrić: Pripremam bilješke za dvije nove zavičajne čitanke, ali to je još daleko od pravog posla na tim čitankama, a pogotovo od njegova dovršenja (nemojte se dakle prerano radovati). Jedna bi trebala biti bitno proširena inačica ove objavljene, dakle opet po receptu “Slavonija sobom samom”, a druga bi se zvala “Slavonija u očima drugih”, ili tako nekako, i donosila bi tekstove o Slavoniji potekle od stranaca, susjeda i sunarodnjaka iz drugih krajeva Hrvatske, od posjetilaca, putnika i prolaznika.

Tema: Što je ostalo od Slavonije, od pisma, ako tvrdite da ona u pravom i punom smislu riječi pripada 18. i 19. stoljeću?

Andrić: Vaše pitanje, čini mi se, podrazumijeva da je meni u čitanci Slavonija u neku ruku metafora nečeg puno univerzalnijeg, naime “pisma”.

Nisam zapravo dosad razmišljao o tom mogućem aspektu svoje antologije. Bez prenapornog udubljivanja u

6

problem, rekao bih ipak da Slavonija kao povijesni entitet biva u 20. stoljeću nadživljena svojim pismom. Može se, naime, argumentirati da je sama Slavonija ostala u tim prošlim stoljećima i da je njezino daljnje trajanje suženo nekim bitnim kvalifikativima i ograničenjima, pa čak i da se to trajanje ostvaruje prije svega u “pismu”, u pisanju o Slavoniji ili “pisanju Slavonije”.

Tema: Što je/tko je kvaliteta sociokulturnog svjedočanstva na čemu vaša čitanka inzistira? Odnosno, što uspostavlja kvalitetu svjedočanstva, po Vama?

vladara velike monarhije, koji stoluje u dalekom Beču i poput nekog polubožanstva nastanjuje svijesti svojih podanika što žive po raznim provincijama te veledržave. Ili pak, u Ivakićevoj prozi, imamo tipičan prizor vojnika koji se vraća kući nakon višegodišnjeg boravka po carskim vojarnama i po europskim ratištima. To je arhetipska situacija koja se tisućama puta ostvarila u slavonskim obiteljima 18, 19. pa i ranog 20. stoljeća, sa svim svojim individualnim i kolektivnim psihološkim refleksijama. Ili napokon, u Bösendorferovoj historiografskoj prozi, imamo mali isječak iz još jed-

Kada je, dakle, riječ o akademskom “konzerviranju”, opisivanju i vrednovanju pisane baštine, ima razloga za umjereno zadovoljstvo. Bilo bi dobro da se nešto događa i na planu književnog aktiviranja baštine: drugim riječima, da današnji pisci ili znanstvenici, bolje koriste njezin potencijal iznenađenja.

Andrić: Tekstu pripada “kvaliteta sociokulturnog svjedočanstva” ako on sadrži prepoznatljive tragove društvenog okruženja u kojem je nastao. Dakako, moglo bi se tvrditi da su svi tekstovi takvi, ako ne eksplicitno, onda barem implicitno.

Recimo onda da su me prije svega zanimali tekstovi koji eksplicitno tematiziraju pojedine konkretne segmente svoga društvenog okoliša, vremena i prostora. I to karakteristične segmente. Naprimjer, u Katančićevoj pjesmi o smrti carice Marije Terezije imamo jedno osobno svjedočanstvo koje ilustrira stoljećima održavanu percepciju

ne velike teme, hajdučije u Slavoniji, tog drumskog i šumskog razbojništva i odmetništva za koje znamo da su vrlo dobro uspijevali na slavonskom tlu u razdoblju turske vladavine, kao i u 18. i 19. stoljeću, pa još i u ranom 20. stoljeću (sjeti-

mo se Jove Čaruge i njegovog “Kola gorskih tića”). Bösendorferov tekst ne svjedoči, doduše, o prilikama autorova vlastitog vremena, nego posreduje svjedočenje arhivskih izvora o nešto ranijem vremenu. Ta neizravnost svjedočenja u Bösendorferovu slučaju nadoknađena je, barem za mene, činjenicom da je on bio pasioniran istraživač slavonske i osobito osječke povijesti i njezinih arhivskih izvora, pa i izabrani ulomak govori upravo o hajdučiji u Osijeku. Drugim riječima, s mojeg gledišta, time što je u biografskom smislu bio, on si je izborio pravo da posreduje glasove svjedoka o određenoj temi. Tako Bösendorferov tekst u čitanci, prema mojoj nakani, svjedoči ne samo o tome o čemu eksplicitno govori, nego i implicitno o činjenici da je Slavonija na početku 20. stoljeća imala svojeg vodećeg povjesničara takvih i takvih interesa i sposobnosti, koji je pisao tako kako stoji u njegovom tekstu.

Tema: Kakva je Slavonija prema svojoj baštini danas? U ogledalu svoje baštine?

Andrić: Ako se ograničimo na pisanu baštinu (s drugim baštinama, primjerice graditeljskom, pa i općenito materijalnom, situacija je, bojim se, vrlo žalosna), određena mjera akademske i institucionalne brige za tu

Cjelinu slavonske pisane i književne baštine, međutim, ne može se sagledati ako se primjerena pažnja ne posveti i (u jezičnom smislu) nehrvatskim komponentama. Te su komponente u prvom redu: latinska, mađarska, srpska i njemačka.

7

S TA N KO A N D R I Ć

ma imamo i pojam “slavoničnost”, koji već pomalo pušta korijenje i koji nije zafrkantski, iako je, čini mi se, smišljen u polušaljivom tonu.

(Sam ga nemam namjeru koristiti izvan njegova najužeg genetskog konteksta, dokle god mi se čini da ga bez štete mogu zamijeniti običnijom riječju “slavonstvo”.)

baštinu postoji. Od aktivnih znanstvenika spomenuo bih osječkog profesora Milovana Tatarina, koji nastavlja na dostojan način posao oko starije slavonske književnosti kojem je filološke temelje udario Tomo Matić. Pojedinim segmentima pokrajinske baštine bave se još i profesori i znanstvenici Stanislav Marijanović, Katica Čorkalo, Zlata Šundalić, Ružica Pšihistal, Anica Bilić, a pristižu i mlađe sveučilišne snage. Ne treba zaboraviti ni priloge izvanakademskih književnopovijesnih “slavonista”, u naraštajnom rasponu od Vladimira Rema do npr.

Vlaste Markasović. Zanimljivo je da je jedini noviji sintetski projekt na tom polju (naslovljen znakovito Slavonski tekst hrvatske književnosti) potekao od dvoje stručnjaka za suvremenu književnost, Gorana Rema

i Helene Sablić-Tomić. Upravo to dvoje osječkih profesora (a među njima osobito Gorana Rema) možemo danas smatrati glavnim promicateljima ideje o stanovitom slavonskom književom identitetu, s određenom mjerom teorijske i konceptualne osviještenosti o takvu kulturnom projektu. Zahvaljujući nji-

Kada je, dakle, riječ o akademskom “konzerviranju”, opisivanju i vrednovanju pisane baštine, ima razloga za umjereno zadovoljstvo. Bilo bi dobro da se nešto događa i na planu književnog aktiviranja baštine: drugim riječima, da današnji pisci, ili znanstvenici, bolje koriste njezin potencijal iznenađenja. Prošlost je, naime, potencijalno vrlo uzbudljiva i poticajna, estetski kao i intelektualno... I sama filologija može biti puno više od korektnog prakticiranja zanata, kao što naprimjer posljednjih godina pokazuje novo troknjižje akademika Radoslava Katičića.

I još jedna opaska. Gore spomenuti književni povjesnici mahom su kroatisti. Cjelinu slavonske pisane i književne baštine, međutim, ne može se sagledati ako se primjerena pažnja ne posveti i (u jezičnom smislu) nehrvatskim komponentama. Te su komponente u prvom

Schulzove pripovijetke i Kišov roman Bašta, pepeo svojedobno sam upijao kao najizdašniju i najopojniju duhovnu hranu. Njihov je utjecaj vidljiv u mojem Simurgu. I mene ondje zanima nešto što bismo provizorno mogli nazvati kulturnim i duhovnim krajolikom kasnoaustrougarskog i postaustrougarskog provincijskog svijeta.

8

redu: latinska, mađarska, srpska i njemačka. Potonju u novije vrijeme upoznajemo zahvaljujući odličnim napisima i prijevodima profesora Vlade Obada. Latinskom su se baštinom donekle bavili stariji učenjaci, ali danas je to manje-više posve zamrlo. Mađarska baština i suvremena svijest o njoj koegzistiraju sa svojim hrvatskim pandanima gotovo bez ikakve međusobne komunikacije, kao prvi susjedi koji se ne poznaju. Bojim se da nešto slično vrijedi i za srpsku sastavnicu, iako tu nema tako jasne jezične barijere. Sve u svemu, da zaključimo na nimalo originalan način, Slavonija danas o sebi (svojem “povijesnom biću”) ima tek nepotpune, fragmentarne, pojednostavljene predodžbe. Jako mnogo toga ostaje da se otkrije i privede suvremenoj svijesti. Pokrajinsko identitetno samootkrivanje u tom je smislu tek započelo.

Tema: Uvrstili ste i Matka Peića. Da parafraziram knjigu dr. Dine Marković: kakav je za vas Peićev barok,

a kakav rokoko, od svih drugih protivnih umjetničkih stilova u kojemu struktura njegovih djela živi?

Andrić: Nisam stručnjak za Peića, a ni njegov pasionirani čitalac, premda me svojedobno fascinirao njegov neobični stil, tako da sam ga neko vrijeme čitao razmjerno puno i s užitkom. Peić je inače od onih učenih ljudi koji rado koriste “binarne opreke” kao alat za razmišljanje.

Tako mu je barok nešto pesimistično, obuzeto prolaznošću i smrću, introvertno, a rokoko naprotiv nešto optimistično, opčarano životom, okrenuto opservaciji stvarnog svijeta i prirode. U studiji o Kanižliću, u kojoj je tu opreku najtemeljitije razradio, Peić međutim nalazi da je Kanižlić bio sposoban i za jedno i za drugo. Nešto slično moglo bi se, vjerujem, reći i za Peićevu vlastitu književnost. Ipak, bez analize koja bi tu bila potrebna, predmnijevam da bi razne mikrostrukture što su ugrađene u Peićevu prozu pokazale

da kod njega “načelo života” odnosi pobjedu nad “načelom smrti”.

Tema: Na wikipediji o vama piše: Uzima se da su mu na književničkoj, duhovnoj razini, kao svojevrsna braća, Bruno Schulz i Danilo Kiš. Što vi mislite o toj tvrdnji?

Andrić: Takvim dovođenjem u vezu mogu se osjećati jedino silno počašćen. Schulzove pripovijetke i Kišov roman Bašta, pepeo svojedobno sam upijao kao najizdašniju i najopojniju duhovnu hranu. Njihov je utjecaj vidljiv u mojem Simurgu.

I mene ondje zanima nešto što bismo provizorno mogli nazvati kulturnim i duhovnim krajolikom kasnoaustrougarskog i postaustrougarskog provincijskog svijeta. No, svaki drugi aspekt usporedbe s tim velikim piscima bio bi nepriličan.

S eventualnim dodatkom da bih Kišovu književnost još i mogao zamišljati kao, barem teoretski, u dosegu mojih vlastitih spisateljskih sposobnosti, a Schulzovu ne bih, jer je Schulz izvorniji genij od Kiša.

Atelier F ritz

Boris Vian___ CRVENA TRAVA ULOMCI IZ ROMANA

B

oris Vian rodio se 10. ožujka 1920. u Villed´Avrayu, nedaleko od Pariza. Iako po struci inženjer, strastveno se zanimao za književnost i glazbu, osobito jazz (svirao je trubu u pariškim klubovima, pisao članke o jazzu, kao i šansone).

U okviru Sartreova časopisa Les Temps modernes ispisivao je Kroniku lažljivca. Prvi mu je tekst, novela Mravi (Les fourmis), objavljen 1945. godine. Stvaralački identitet udvostručio je pseudonimom Vernon Sullivan (Vian se potpisivao kao prevodilac tog “američkog pisca”), pod čijim imenom je 1946. godine objavio roman Pljuvat ću po vašim grobovima (J´irai cracher sur vos tombes), koji je zbog obilja nasilnih i presmionih seksualnih prizora ubrzo zabranjen, pa je autoru priskrbio skandal i dugotrajan sudski proces, baš kao i sljedeći “Sullivanov” roman Svi mrtvi iste su boje (Les morts ont tous la même peau). Među Vianova najpoznatija djela svakako se

ubrajaju Pjena danâ (L´Ecume des jours) i Jesen u Pekingu (L´Automne à Pékin), oba iz 1947. godine, dok je kritika posve zanemarila roman Crvena trava (L´Herbe rouge). Vian je pisao i kazališne komade, opere, scenarije i pjesme, a zbog neimaštine se početkom `50-ih godina doista počeo baviti prevođenjem. Posljednji mu je roman, Srcoder (L´Arrachecœur), izašao 1953. ne dobivajući zasluženu pozornost. Vian je umro od srčanih tegoba 23. lipnja 1959. godine.

I Mlak i pospan vjetar turao je hrpu lišća na prozor. Wolf je zadivljeno vrebao komadić danjega svjetla koji se s uzmicanjem grane povremeno otkrivao. Bez razloga se najednom trgnuo, oslonio rukama o rub pisaćeg stola i ustao. U prolazu je pod njim zaškripala škriputava daščica

BORIS VIAN

S francuskoga prevela Vanda Mikšić

parketa, ali je zauzvrat tiho zatvorio vrata. Sišao je stubama, izašao van i stupio nogom na ciglenu aleju omeđenu rascijepljenim koprivama koja je preko domaće crvene trave vodila do Kvadrata.

Sto koraka dalje stroj je sjeckao nebo svojom sivom, čeličnom strukturom, opkoljavajući ga neljudskim trokutima. Kombinezon Saphira

10

Lazulija, mehaničara, koprcao se uz motor poput golema hrušta boje duhana. U kombinezonu je bio Saphir.

Wolf ga je izdaleka zazvao, pa se hrušt uspravio i stresao.

Wolfu se pridružio na deset metara od naprave, te su zadnji komad puta prošli zajedno.

– Došli ste ga provjeriti? – upita on.

– Čini mi se da je vrijeme – odvrati Wolf.

Promotrio je napravu. Kavez je bio podignut, a između četiri masivne noge zjapilo je duboko okno.

U njemu su bili pravilno poredani elementi za uništavanje koji će se automatski namještati jedan za drugim, već kako se budu trošili.

– Samo da ne bude problema – reče Wolf. – Konačno, možda i ne izdrži. Izračun nam je malo knap.

– Ako s takvim strojem budemo imali ikakav problem – progunđa Saphir – naučit ću frfljotupski i do kraja života samo ću tako govoriti.

– I ja ću ga naučiti – priklopi Wolf. – Pa moraš s nekim razgovarati, zar ne?

– Dosta priče – na to će Lazuli uzbuđeno. – Frfljotupski još nije na dnevnom redu. Hoćemo ga upaliti?

Idemo po vašu ženu i moju Folavril1? Moraju to vidjeti.

– Moraju to vidjeti... – ponovi Wolf neuvjerljivo.

– Idem skuterom – reče Saphir. – Natrag sam za tri minute.

Zajašio je mali skuter koji je krenuo tutnjeći i poskakujući po kaldrmi od cigle. Wolf je ostao sam usred Kvadrata. Visoki zidovi od ružičasta kamena dizali su se jasno i precizno nekoliko stotina metara dalje.

1 Ovo je ime sastavljeno od pridjeva fou/ fol (lud, šašav) i imenice avril (travanj).

(Napomena: sve je bilješke sastavila prevoditeljica.)

Stojeći ispred stroja, usred crvene trave, Wolf je čekao. Već nekoliko dana znatiželjnici nisu navraćali; čuvali su se za dan službenog puštanja u pogon, a u međuvremenu su radije išli u Eldorami gledati lude boksače i izlagače otrovanih štakora.

Prilično nisko nebo bešumno je blistalo. Trenutačno ga se stojeći na stolcu moglo dotaknuti prstom. No bio je dovoljan udar vjetra ili nagla promjena njegova smjera da se ono povuče i vine u beskraj...

Prišao je komandnoj ploči i pod iskrzanim rukama osjetio njezinu tvrdoću. Glava mu je po običaju bila blago pognuta, a oštri mu se profil ocrtavao na manje čvrstom limu kontrolnog ormarića. Vjetar je za njegovo tijelo lijepio košulju od bijelog platna i modre hlače.

Stojeći, pomalo je nemirno iščekivao Saphirov povratak. Sve je jednostavno tako počelo. Dan je bio poput ostalih i samo je neki dobro uvježbani promatrač mogao uočiti tanku prugu, nešto poput zlaćane naprsline, trag na nebu točno iznad stroja. No Wolfove su zamišljene oči sanjarile sred crvene trave. S vremena na vrijeme bi iza zapadnog zida Kvadrata, koji je graničio s cestom, nakratko odjeknuo motor kakva automobila. Zvukovi su se širili nadaleko: bio je neradni dan i ljudi su se dosađivali u tišini.

Uto je mali motor skutera zaštektao po ciglenoj kaldrmi; nekoliko sekundi poslije Wolf je, i ne okrećući se, pokraj sebe osjetio svijetli miris svoje žene. Podignuo je ruku i prstom pritisnuo prekidač. Uz posve blagi pisak motor se pokrenuo.

Stoj je vibrirao. Sivi se kavez vratio na svoje mjesto iznad okna. Oni su nepomično stajali. Saphir je za ruku držao Folavril koja je skrivala oči iza rešetki od žute kose.

II Svi četvoro promatrali su stroj.

Snažan se tresak prolomio u trenutku kad je drugi element, zakačen kukama prvoga, došao na njegovo mjesto u podnožju kaveza. Kruta se poluga njihala, ravnomjerno i meko. Motor je uhvatio takt, a ispušna je cijev u prašinu usijecala dugu brazdu.

– Radi – reče Wolf.

Lil se privila uz njega i on je kroz platno svojih radnih hlača osjetio gipku liniju njezinih bokova.

– Onda – ona će – hoćeš li uzeti koji dan odmora?

– Moram i dalje dolaziti – reče Wolf.

– Ali odradio si posao koji su od tebe naručili... – ustvrdi Lil. – To je sad gotovo.

– Nije – odvrati Wolf.

– Wolfe... – promrmlja Lil. – Znači... nikad...

– Poslije – reče Wolf. – Prvo...

Nakon kraćeg oklijevanja nastavi: – Čim se razradi, isprobat ću ga.

– Što želiš zaboraviti? – upita Lil namrgođeno.

– Kad se čovjek ničega ne sjeća – odvrati Wolf – sigurno nije isto...

Lil je bila uporna.

– Ali odmori se... Voljela bih s mužem provesti dva dana... – reče ona u pola glasa koji je odisao seksom.

– Sutra ću rado ostati s tobom – na to će Wolf. – Ali prekosutra će stroj već biti dovoljno zagrijan, pa ću ga morati baždariti.

Pokraj njih su nepomično stajali zagrljeni Saphir i Folavril. Prvi put se on usudio spustiti usne na usne svoje djevojke, pa mu je ostao njihov okus maline. Držao je oči zatvorene, a predenje stroja bilo je dovoljno da ga prenese drugamo. Zatim je po-

11

gledao Folavrilina usta i njezine oči koje su na vanjskim kutovima bile podignute kao oči košute-pantere, a onda je naglo osjetio da je tu još netko. Ne Wolf i Lil, nego... Neki stranac. Pogledao je. Pokraj njega je stajao čovjek i promatrao ih. Saphiru je srce poskočilo, ali se nije ni pomaknuo. Pričekao je, a onda odlučio prijeći rukom po vjeđama. Lil i Wolf su razgovarali. Čuo je njihovo mrmljanje. Snažno je pritisnuo oči, sve dok nije vidio iskričave mrlje, a onda ih je ponovo otvorio. Nikoga.

Folavril ništa nije primijetila. Stajala je uz njega, gotovo ravnodušna... Ni on sâm uopće nije mislio na ono što rade.

– Divno – reče Lazuli nastojeći biti veseo. – To znači da nas čeka prava gozba.

– Dat ću sve od sebe – reče Lil. Lazuli joj je bio drag. Djelovao je tako mlado.

– Sutra ćeš ti doći nadzirati sve ovo – reče Wolf Lazuliju. – Ja ću uzeti dan odmora.

– Ne odmora – prošapta Lil trljajući se o njega. – Praznovanja. Sa mnom.

– Mogu li i ja doći ovamo s Lazulijem? – upita Folavril.

Saphir joj nježno stisnu ruku dajući joj time do znanja da je baš draga.

ta, kojega je služavka upravo pustila, pa im je trčao ususret, mijaučući na sav glas.

– Tko ga je naučio mijaukati? – upita Folavril.

– Marguerite – odgovori Lil. – Kaže da više voli mačke, a Senator joj ne zna reći ne. Od toga ga, međutim jako boli grlo.

Putem je Saphir primio Folavril za ruku i dvaput se osvrnuo. Po drugi je put imao osjećaj da ih neki čovjek prati i uhodi. Zacijelo su u pitanju bili živci. Obrazom se protrljao o dugu kosu plavojke koja je išla ukorak s njim. Daleko iza njih stroj je tiho preo na promjenjivu nebu, a Kvadrat je bio mrtav i pust.

P H OTO : B C H

Wolf pruži ruku i uhvati Folavril za rame.

– U svakom slučaju – reče – ti i tvoj dragi ćete danas k nama na večeru.

– O, da! – odgovori Folavril.

– Ovaj put dopustite da Senator Dupont bude s nama... Uvijek je u kuhinji, jadni starac!

– Crknut će od prežderavanja – primijeti Wolf.

– Ha, možeš – reče Wolf. – Ali bez sabotaže.

Nakon još jednog snažnog treska donji krak drugog elementa iz zalihe je povukao treći.

– To sâmo radi – reče Lil. – Pođimo.

Krenuli su prema kući, svi odreda umorni kao nakon kakve velike napetosti. Kroz suton su razabrali dlakavi sivi obris Senatora Dupon-

III Wolf je iz svog tanjura izabrao lijepu kost i stavio je na tanjur Senatora Duponta koji se šepirio nasuprot njega s elegantno vezanim ubrusom oko ofucana vrata. Cvatući od sreće, Senator je veselo zalajao, ali je taj lavež smjesta pretvorio u predivan mijauk, osjetivši na sebi teret mrkog služavkina pogleda. Tad

12

mu je i ona udijelila milodar – veliku grudu od sredine kruha što ju je zamijesila svojim posve crnim prstima – koji je Senator progutao uz glasni “gulp”.

Njih četvoro je dotle vodilo tipične stolne razgovore: dodaj mi kruh, nemam nož, daj mi jedno pero, gdje su kuglice, imam svjećicu koja ne iskri, tko je pobijedio kod Waterlooa, sram ga bilo tko zlo pomisli2 i krave će biti obrubljene na metar3. Sve to u vrlo malo riječi, jer je, ukratko, Saphir bio zaljubljen u Folavril, Lil u Wolfa, i obrnuto, radi simetričnosti priče. Lil je pak sličila Folavril jer su obje imale dugu plavu kosu, usne za ljubljenje i vitak struk. Folavrilin je bio malo viši zbog njezinih savršenih nogu, ali je Lil imala ljepša ramena, a osim toga, Wolf se njom oženio. Bez kombinezona boje duhana Saphir Lazuli doimao se mnogo zaljubljenijim; bila je to prva faza, pio je čisto vino. Život je bio prazan, a ne tužan, u iščekivanju. Za Wolfa. Za Saphira je bio prepun i neodrediv.

Za Lil uskočno-posteljičan. Folavril nije mislila. Ona je naprosto živjela i bila je nježna zbog tih svojih očiju košute-pantere – pantere u kutovima.

Jela su se donosila i odnosila, Wolf nije znao tko. Poslugu nije mogao gledati, jer to budi osjećaj srama. Natočio je vina Saphiru, koji je otpio, te Folavril, koja se 2 Honni soit qui mal y pense moto je Reda podvezice koji je 1346. osnovao engleski kralj Edvard III. 3 Ovim nizom sastavljenim od fraza, citata (npr. stih “daj mi jedno pero” iz poznate dječje pjesmice Kuca kuca Pero) i apsurdne rečenice Vian vjerojatno parodira kodirane poruke što ih je Pokret otpora svojedobno slao u London.

nasmijala. Služavka je izašla, pa se iz vrta vratila s konzervom punom smjese od zemlje i vode koju je u šali pokušala uvaliti Senatoru Dupontu u usta. On je na to digao paklenu halabuku, ipak uz dovoljno samokontrole da povremeno mijaukne kao poslušna domaća mačka.

I kao kod većine kretnji koje se ponavljaju iz dana u dan, tijekom objeda nije se osjećalo protjecanje vremena. Odvijao se i to je sve. U lijepoj prostoriji lakiranih drvenih zidova, s velikim, modričastim staklenim stijenama i stropom prošaranim tamnim i ravnim gredama.

Pod obložen blijedonarančastim pločicama blago se spuštao prema sredini prostorije ne bi li stvorio intimno ozračje. Na kaminu od cigle odgovarajućih tonova šepirio se portret Senatora Duponta kad je imao tri godine i lijepu kožnu ogrlicu sa srebrnim đavlićima. Spiralni cvjetovi Malene Alzije krasili su prozirnu vazu; između njihovih kvrgavih stabljika provlačile su se morske ribice. Kroz prozor su se nazirali dugi tragovi sutonskih suza na crnim obrazima oblaka.

– Dodaj mi kruh – reče Wolf.

Saphir koji je sjedio nasuprot njega pruži desnu ruku, uze košaricu i doda mu je lijevom – zašto ne.

– Nemam nož – reče Folavril.

– Daj mi jedno pero – odgovori Lil. – Gdje su kuglice? – upita Saphir.

Zatim su nakratko utihnuli, jer toliko je bilo dovoljno da razgovor održe do pečenke. Osim toga, te se gala večeri i nije jela pečenka: golemo je zlaćano pile prigušeno kvocalo usred plitice od australskog porculana.

– Gdje su kuglice? – ponovi Saphir.

– Imam svjećicu koja ne iskri – primijeti Wolf.

– Tko je pobijedio kod Waterlooa? – dobaci bez najave Seantor Dupont, upadajući Lil u riječ.

To je dovelo do drugoga muka, jer nije bilo predviđeno programom. Onda su Lil i Folavril paradno progovorile uglas.

– Sram ga bilo tko zlo pomisli... – ustvrdile su krajnje spokojno.

– A krave će biti obrubljene na metar, dvaput – odvratili su Saphir i Wolf u savršenom kanonu.

Ipak, očito su mislili na nešto drugo, jer njihova dva para očiju više nisu bila usklađena.

Večera se dakle zaključila na opće zadovoljstvo.

– A da nastavimo s druženjem? – predloži Lazuli za vrijeme deserta.

– Ne ide mi se gore na spavanje.

On je stanovao na jednoj polovici drugoga kata, Folavril na drugoj.

Tako, slučajno.

Lil je htjela leći s Wolfom, ali je mislila da bi Wolfa možda zabavilo.

Razonodilo. Opustilo. Zagrebolicalo. Vidjeti prijatelje. Reče mu: – Nazovi svoje prijatelje.

– Koje? – upita Wolf podižući slušalicu.

Rekli su mu koje, a oni nisu imali ništa protiv. Za to su se vrijeme, radi atmosfere, Lil i Folavril smiješile.

Wolf je odložio slušalicu. Mislio je da time ugađa Lil. Kako ona zbog sramežljivosti nije govorila sve, baš je i nije shvaćao.

– Što ćemo? – upita. – Isto što i svaki put? Ploče, boce, ples, pokidane zavjese, začepljeni umivaonik?

Na kraju krajeva, ako tebe to veseli, draga moja Lil. Lil je došlo da zaplače. Da sakrije lice u veliku hrpu plavoga paperja.

Teškom je mukom progutala tugu i

13

rekla Lazuliju da otvori bife ne bi li se ipak razvedrila. Folavril je manjeviše shvaćala, pa je ustala i u prolazu stisnula Lil za ručni zglob.

Služavka je Senatoru Dupontu za desert žličicom punila lijevo uho pripitomljenim senfom Colman, a Senator je kimao glavom od straha da bi micanje suprotnim krajem – repom – mogla shvatiti kao znak poštovanja.

Od deset boca što ih je izvadio Lazuli Lil je odabrala svijetlozelenu, pa je napunila čašu do vrha, ne ostavljajući mjesta za vodu.

– Jesi za čašicu, Folle4? – upita.

– Rado, prijateljice – odgovori Folavril.

Saphir je nestao u smjeru kupaonice ne bi li na svojoj toaleti popravio neke detalje. Wolf je gledao kroz zapadni prozor.

Jedna po jedna, crvene trake oblaka gasile su se uz lagani mrmor, blagi šuštaj vrela željeza u vodi. U jednom je trenutku sve bilo nepomično. Četvrt sata poslije prijatelji su stigli na zabavu. Saphir je izašao iz kupaonice, nosa crvena od stiskanja, pa je stavio prvu ploču. Bilo ih je toliko da su se mogle vrtjeti do tri i pol, četiri sata. Ondje, usred Kvadrata, stroj je i dalje brundao, a motor je bušio noć svojim malim ukočenim svjetlom.

4

Ženski oblik pridjeva fou (lud, šašav).

IV Dva su para još plesala, a jedan od njih činili su Lil i Lazuli. Lil je bila zadovoljna: cijelu su je večer pozivali na ples, a uz nekoliko čašica za raspoloženje, sve je ispalo odlično. Wolf ih je načas promotrio, a onda se iskrao van i pošao u radnu sobu. Ondje je, u kutu, na četiri noge stajalo veliko zrcalo od polirana srebra. Wolf mu je prišao i ispružio se koliko je dug, prislanjajući lice o metal, ne bi li popričao kao muškarac s muškarcem. Srebrni je Wolf čekao pred njim. Rukama je pritisnuo hladnu površinu ne bi li se uvjerio u njegovu prisutnost.

– Što ti je? – upita.

Njegov odraz slegnu ramenima.

– Što želiš? – ponovo će Wolf. – Zrak ovdje nije loš.

Rukom je došao do zida i pritisnuo prekidač. Prostorija je odjednom utonula u mrak. Samo je Wolfova slika ostala osvijetljena.

Svjetlo je dobivala iz nekog drugog izvora.

– Što činiš da se izvučeš? – nastavi Wolf. – I, uostalom, izvučeš iz čega?

Odraz uzdahnu. Uzdahom zamora. Wolf se naceri.

– Tako je, samo se ti žali. Ništa, sve u svemu, ne ide kako treba. Vidjet ćeš, dragi moj. Ući ću ja u taj stroj.

Činilo se da se njegova slika prilično dosađuje.

– Što ovdje vidim? – nastavi Wolf. – Magle, oči, ljude... prašinu bez gustoće... i još ovo prokleto nebo poput dijafragme.

– Smiri se – razgovijetno odvrati odraz. – Ti nam, da tako kažem, ideš na jetru.

– Razočaravajuće, ha? – naruga se Wolf. − Strah te da ću se razočarati kad sve budem zaboravio? Bolje se i razočarati nego gajiti nejasne nade.

U svakom slučaju, bolje je znati.

Sad kad se ukazala prilika... No hajde, odgovori, dovraga!

Njegov je sugovornik nijemo negodovao.

– A stroj me ništa nije koštao – reče Wolf. – Shvaćaš li ti to? To mi je prilika. Da, životna prilika. Da je propustim? Ni slučajno. Bolje i rješenje koje uništi čovjeka nego ikakva dvojba. Ne slažeš se?

– Ne slažem – otpovrnu odraz.

– No dobro – osorno će Wolf. – Ja sam svoje rekao. Ti se ne računaš.

Više mi ničemu ne služiš. Ja odabirem. Lucidnost. Ah! Ah! Govorim grandiozno!

S mukom se uspravio. Pred njim je bila njegova slika, kao ugravirana u tanku srebrnu ploču. Ponovo je upalio svjetlo i slika je polako iščeznula. Njegova je ruka, na prekidaču, bila bijela i tvrda kao zrcaleći metal.

P H OTO : B C H

Tema: PRAVO NA PROFESIJU___ PRIREDIO NENAD BARTOLČIĆ Hrvatski pisci (ali ne samo oni) vole o sebi imati lijepo mišljenje, pridavati si važnost i veću od one koja im objektivno pripada, smatrati da su gotovo prapočelo svega, u skladu s onom biblijskom “u početku bijaše Riječ”, i poneke su njihove reakcije više nalikovale na patetične budnice i davorije po kojima je ispadalo da gotovo nema onog tko na ovaj ili onaj način ne živi na grbači pisca, pri čemu, naravno, pisac prolazi najgore. Do neke razine takvi istupi se mogu tolerirati kao stilske figure i svojevrsno šepurenje, ali samo do trenutka kada ti napisi postanu evidentno pogrešni u interpretacijama i procjenama nakon kojih redovito i slijede optužbe na nečiji račun.

Mogli smo se tako načitati kako “od hrvatskog pisca žive obični, izvršni, glavni, odgovorni i grafički urednici te lektori, redaktori, korektori, nakladnici, direktori, ilustratori, tiskari, distributeri, knjižari, vozači, prodavači, računovodstva, poreznici, knjižničari, predstavljači, poštari, kritičari, recenzenti, teoretičari i profesori i svi su oni plaćeni za posao, a onaj prvi, bez kojega ničega ne bi bilo – nije”, ili kako “cijela armija usisavača, od nakladnika, knjižara i knjižničara, do ministra kulture i poreznika, brine se da što manje mrvica sa stola padne do proizvođača teksta, odnosno da se dokine njegova egzistencija”, zatim da su nakladnici lopovi jer “ako ste prosječni hrvatski pisac, Ministarstvo kulture dat će vašem izdavaču 10.000 kuna za vašu novu knjigu, grad Zagreb još 5000, a za knjižnice će se otkupiti barem pedeset primjeraka, što je otprilike još 5000 kuna - no nakladnik će tih 20.000 uložiti u tiskanje knjiga, ostatak staviti u džep, a piscu će obećati postotak od prodaje” sve do paušalnih prozivki tipa “većina izdavača se ne pridržava ugovora, honorari su u odnosu na uloženi trud i vrijeme sramotno mali, često kasne mjesecima i autori su često primorani više puta moliti za svoj novac”.

Dalje neću nabrajati, pa iako i mogu razumjeti tvrdnje koje proizlaze iz uistinu nerijetko ponižavajućih situacija s kojima se pisci (ali i ne samo oni!) sučeljavaju na tržištu (mali honorari, kašnjenje s isplatama... pri čemu se nikada ne precizira tko je tko, jer nisu svi isti, pa čak niti većina), teško da mogu prožvakati i one u kojima se pisanje npr. pretpostavlja glumi, ili nekim drugim oblicima ljudske kreativnosti, čak niti ne nužno umjetničke. Jer nakon takvih izjava, prema kojima ispada da su osim pisaca oni drugi nužno zlo, vjerojatno je mnogima umalo došlo da umjesto podrške kažu “ma idite vi pisci k vragu”. To je dakle govor, a još više (ne)argumentacija koju bi pisci trebali izbjegavati. (N.B.)

tema

NENAD BARTOLČIĆ___ K & K – uvodne napomene o knjizi & kaosu

I

ma već više od godine dana kako se po sve malobrojnijim preživjelim kulturnim rubrikama hrvatskih dnevnih ili tjednih tiskovina, na internetskim portalima, u ponekim radijskim emisijama pa čak i na televiziji mogu pročitati ili čuti reakcije hrvatskih pisaca koji su napokon počeli u većem broju progovarati o položaju pisaca i pisanja u Hrvatskoj, i o problemima vezanim uz to. Ne, nisu to razmišljanja o estetskim pitanjima, o tehnikama pisanja ili bilo čemu sličnom, u fokusu je pitanje mogu li uopće hrvatski pisci (pre)živjeti od pisanja, odnosno kako to ostvariti.

Ali, da bi se cjelovitije razumjela pozicija pisca i o čemu su to zapravo pisci počeli progovarati, potrebno je barem u osnovnim konturama poznavati situaciju na hrvatskom tržištu knjiga, koju bi se najlakše moglo opisati kao stanje permanentnog kaosa ili duhovitim opisom na jednom forumu koji je glasio “mala

Danas je prisutnost vrijedne knjige i njihovih autora, hrvatskih spisateljica i spisatelja, kao i njihovih proizvođača i distributera, i u elektroničkim i u tiskovnim medijima na vrlo niskoj razini, i sve je veća medijska (ne)vidljivost pretežitog broja hrvatskih pisaca i spisateljica, koji više niti na one rijetke “mrvice ispod stola” medijske pozornosti ne mogu računati. bara, ponešto krokodila a ponajviše sitneži”. Neuralgičnih točaka danas je sasvim dovoljno da se u ovom trenutku baš svi u tzv. lancu knjige (autor-prevoditelj-izdavač-knjižar...) mogu “prepoznati” kao ugroženi ili slaba karika, pa čak i do jučer u vlastitu poziciju uljuljkani najveći na hrvatskom tržištu knjiga, vlasnici vodećih hrvatskih nakladničkih kuća a ujedno i knjižarskih lanaca.

Sve to trebalo bi biti dovoljan razlog za angažman, jer ako danas baš svima

u lancu knjige nije postalo jasno da tako dugo dok sve karike u lancu ne budu čvrste, bavljenje knjigom u Hrvatskoj, u svim pojavnostima istog, bit će gotovo pa suicidalan izbor, neutemeljen ni na kojoj ekonomskoj a ni zdravorazumskoj osnovi.

Knjiga kao umjetničko-kulturnoobrazovni proizvod po mnogo čemu zaslužuje povlašteni status u društvu, u kulturnim i obrazovnim strategijama njegova razvoja, ali da bi potreba za čitanjem, kulturom i

N E N A D B A RTO L Č I Ć

17 17

obrazovanjem doprla do najširih dijelova društva, a posebno do mladih generacija, nije moguće gotovo sve ostaviti (samo)regulaciji tržišta. Bez promišljene strategije, u čijem bi donošenju (a kasnije i provođenju) trebali sudjelovati svi dionici života knjige, ne čekajući da netko sa strane zamahne čarobnim štapićem i riješi nagomilane probleme, bavljenje knjigom u Hrvatskoj teško da će dočekati bolje dane.

Danas je prisutnost vrijedne knjige i njihovih autora, hrvatskih spisateljica i spisatelja, kao i njihovih proizvođača i distributera, i u elektroničkim i u tiskovnim medijima na vrlo niskoj razini, i sve je veća medijska (ne)vidljivost pretežitog broja hrvatskih pisaca i spisateljica, koji više niti na one rijetke “mrvice ispod stola” medijske pozornosti ne mogu računati. I to ne zato jer su odjednom počeli pisati nezanimljivo i loše, već

Hrvatski pisci (ali ne samo oni) vole o sebi imati lijepo mišljenje, pridavati si važnost i veću od one koja im objektivno pripada, smatrati da su gotovo prapočelo svega, u skladu s onom biblijskom “u početku bijaše Riječ”, i poneke su njihove reakcije više nalikovale na patetične budnice i davorije po kojima je ispadalo da gotovo nema onog tko na ovaj ili onaj način ne živi na grbači pisca, pri čemu, naravno, pisac prolazi najgore.

iz vrlo prozaičnog razloga što više nisu u fokusu interesa (mada on nikada nije bio naročito velik) budući da medijski gazde falsificiraju našu stvarnost tvrdnjama da za takvo što (knjige & kulturu ne-spektakla) ne postoji interes. I, naravno, upiru svim snagama da tako i postane.

Stoga je i ono malo preostalog prostora za knjige uglavnom rezervirano za povremene osvrte na svjetski knjiški mainstream ili za djela “kućnih” pisaca-kolumnistanovinara u trenutku kada ovi objave svoju novu knjigu, bilo da se radi o novom materijalu ili kakvoj reciklaži prethodno već objavljenih novinskih kolumni. Novinska književna kritika gotovo da je iščezla, esejistika na kulturne teme također, i nije ništa novo kada se konstatira da danas spektakli i izvještaji s istih kolo vode.

Istovremeno je klasična časopisna scena gotovo mrtva, ali dobrim dijelom i zbog toga što oni koji su treba-

T EMA ___

18

Za početak, hrvatski knjiški ceh napokon bi se morao djelatno (a ne samo pro forma) profesionalno organizirati, po svim segmentima, jer volontiranje unutar nakladničkih i autorskih organizacija pokazalo se kao krajnje neučinkovito, i tim će više i ostati takvo što će se borba za opstanak usložnjavati. li biti najzainteresiraniji za njezinu živost i relevantnost nisu učinili ništa da se to ne dogodi. Rezultat toga je izostanak suvislijeg kritičkog promišljanja književne, ali i ne samo književne produkcije, što je pak otvorilo mogućnost medijskog manipuliranja ukusom publike kao nikada prije.

Usprkos svemu tome knjige se svejedno pišu, prevode i objavljuju (iako u znatno manjem broju uslijed ekonomske krize), ali kako o velikoj većini kvalitetnih objavljenih knjiga u medijima nema informacija, baš kao ni o njihovim tvorcima, što između ostalih nepovoljnih okolnosti (slaba kupovna moć, direktni utjecaj ekonomske krize...) dovodi do znatne neinformiranosti šire publike i destimulacije potencijalnih kupaca knjiga.

Strategije i suradnje koje nedostaju Nedovoljno razrađene i u praksi nedostajuće strategije razvijanja i poticanja kulture čitanja, nepostojanje gotovo pa nikakvog “kulta“ znanosti i obrazovanja, dodatno urušavaju položaj knjige u hrvatskom društvu.

Utoliko je zaista posljednji trenutak da se sam knjiški ceh – svi neposred-

ni sudionici na hrvatskom tržištu knjiga, od autora, prevoditelja preko nakladnika do knjižara, knjižničara... pa čak i malobrojnih knjizi & kulturi u medijima još uvijek sklonih novinara - sasvim konkretnim i učinkovitim inicijativama počnu stvarati preduvjeti za prevladavanje sadašnje neodržive situacije. A to ukratko znači proaktivno se angažirati na saniranju nagomilanih i sve težih kako uzroka, tako i posljedica krize, kao i višegodišnje neuređenosti hrvatskoga knjiškog tržišta.

Za početak, hrvatski knjiški ceh napokon bi se morao djelatno (a ne samo pro forma) profesionalno organizirati, po svim segmentima, jer volontiranje unutar nakladničkih i autorskih organizacija pokazalo se kao krajnje neučinkovito, i tim će više i ostati takvo što će se borba za opstanak usložnjavati. Naime, sve će manje biti vremena voluntaristički se baviti problemima za opće dobro

jer će sve manje biti pojedinaca koji će za to imati vremena i mogućnosti uz svakodnevnu brigu za vlastito otežano preživljavanje.

Jer kada razgovarate s hrvatskim nakladnicima koji nisu u TOP 5 najvećih (iako ni najvećima nije dobro), pa ako se još taj razgovor vodi za trajanja zagrebačkog sajma knjige Interliber, čut ćete toliko gorčine da vam bude dosta taman do početka idućeg Interlibera. Saznat ćete kako ih veliki nakladnički knjižarski lanci deru s rabatima koji su za većinu njih narasli i na 45-50% za komisijsku prodaju knjiga (plaćanje prema mjesečnim rezultatima prodaje), kako nakon nerijetko i sumnjivih odjava slijedi kašnjenje s plaćanjima (čak i po godinu pa i više dana), da je loša izloženost tzv. tržišno manje atraktivnih knjiga na policama tih istih knjižara (uz sve izraženiji koncept tzv. gift-shopova) koje visoke rabate pravdaju, između ostalog, upravo kvalitetom usluge (ma što to značilo), da knjižnice otkupljuju sve manje, da i Ministarstvo kulture kroz potporu izdavanju knjiga ili otkup pomaže nedovoljno (Ministarstvo znanosti i obrazovanja posebna je priča).

Da je mnogima voda došla i preko grla. vidljivo je iz činjenice da velike brige more i one najveće igrače na tržištu knjiga, naročito vlasnike veli-

U ovome trenutku niti nije od presudne važnosti da li je baš sve što se kroz inicijativu Pravo na profesiju nudi i želi postići ujedno i najbolje i najpametnije, mnogo je važnije da se počelo razgovarati, razmišljati, smišljati i predlagati, te na kraju s resornim Ministarstvom i pregovarati o tome.

19 19

kih knjižarskih lanaca. Postali su im preskupi kvadrati knjižara otvorenih po raznim trgovačkim centrima, nerijetko i bez ikakve zdrave logike (pa im ni sadašnji, za većinu nakladnika uništavajući knjižarski rabati, zapravo nisu dovoljni), nelojalna im konkurencija remeti planove, a neki novi igrači koji su se pojavili na tržištu i koji diktiraju nova “pravila” igre dolaze iz sasvim drugih svjetova u kojima se knjiga razlikuje od drugih proizvodnih artikala jedino po pitanju kvantitete (Znanje, Tisak/Agrokor) izazivaju dodatni nered na tržištu.

pol uglavnom nemuštim organiziranjem knjiških sajmova, Zajednica nije ponudila potreban organizacijski okvir osim kanal za poprilično bezvezno i neodgovorno trošenje proračunskih sredstava za knjigu, što je vjerojatno kulminiralo neslavnim ovogodišnjim nastupom hrvatskih nakladnika “pojačanih” s nekoliko na brzinu dovedenih spisateljica na Sajam knjiga u Frankfurtu, o čemu su same spisateljice po povratku srećom pa detaljno elaborirale.

U nekih je pak promijenjena državna politika prema udžbenicima proizvela do jučer skoro pa nepoznatu nesigurnost u poslovanju, reklamiranje knjiških hitova u medijima i dalje je preskupo (o manje komercijalnim naslovima da i ne govorim), pa kada se tome doda i ponešto od žalobnog repertoara prethodno spomenutih manjih nakladnika čije proizvodne kalkulacije knjiga sve više pokazuju da bi im se više isplatilo oročiti sredstva u banku nego ih ulagati u proizvodnju, ostaje vrlo malo razloga za optimizam i vjeru da će se situacija popraviti.

To je ujedno bio još jedan detalj koji je pokazao da bi i državna administracija (ministarstva, i ne samo Ministarstvo kulture) morala iz temelja preispitati neke premise provođenja kulturne politike prema knjizi, baš kao i modele realizacije iste. Nadam se da je u slučaju sajmova ovogodišnji fijasko u Frankfurtu ujedno značio i kraj “pretplate” Zajednice na nezanemariva proračunska sredstva, i uviđanje u Ministarstvu kulture da se ubuduće za organizaciju sajmova treba raspisivati javni poziv, i to dovoljno rano kako bi onaj organizator čiji će se predloženi koncept prihvatiti imao dovoljno vremena da nastup(e) i kvalitetno pripremi.

I baš kao što su pisci. čija je inicijativa Pravo na profesiju predmet ovog priloga, napokon shvatili da nitko drugi bez intervencije njih samih neće samoinicijativno brinuti njihovu brigu, da to neće dočekati od administracije ovog ili onog ministarstva, red je da i nakladnici (i knjižari) shvate da se niti oni ne mogu za svoje interese izboriti pobacani svi skupa u istu vreću na kojoj piše “Zajednica nakladnika i knjižara”. Baveći se već desetljeće i

No, koliko problematika nakladnika i knjižara ima veze s problemima pisaca? Mnogo, one su sudbinski povezane, ma koliko to nekome možda i patetično zazvučalo. Iako se u praksi ponašaju kao da ta međusobna povezanost i ovisnost gotovo i ne postoji, i pisci i nakladnici i knjižari... upućeni su jedni na druge, i praktično je nemoguće riješiti problem samo jedne karike u lancu knjige, a da se istovremeno ne krene u rješavanje problema svih. Samo što je za početak potrebna

i njihova međusobna komunikacija, ona koja godinama izostaje, pa se ne ostvaruje potrebna strukturalna povezanost tržišta, koje onda osim kaosa bitno karakterizira upravo taj posvemašnji nedostatak komunikacije sudionika na njemu.

Ako komunikacija i postoji, to je onaj tip komunikacije gdje jedni drugima govore, ali zapravo niti ne namjeravaju poslušati odgovor. Na tu anomaliju često ukazuju i predstavnici tzv. institucija sistema (naprimjer Ministarstva kulture), koji ističu da je njihov veliki problem upravo taj što nemaju ozbiljnog partnera s one druge strane, organizirane nakladnike i knjižare, pisce...

Kada bi bilo kvalitetnijeg dijaloga i koordinacije između državne administracije i predstavnika različitih sudionika lanca knjige, vjerojatno bi se zajedničkim naporom i zajedničkom pameću osmislili i predložili modeli kroz koje bi se čak postojeći financijski okvir kojim raspolaže Ministarstvo kulture (i MZOŠ kojem se ne smije tolerirati da financijski ne participira na način na koji bi trebalo) mnogo racionalnije i svrsishodnije raspodijelio, tim više što pritisak na rečeno ministarstvo raste i razmjerno ignoranciji koju lokalna uprava pokazuje za probleme (financiranja) kulture, naročito u kontekstu najnovijeg potonuća brojnih nogometnih klubova koji su ipak kao neki prioritet (sic!).

Ne po načelu uravnilovke pri kojoj se linijom manjeg otpora pokušava udovoljiti svakome pa se nikome ne pomogne dovoljno, pri čemu su suodgovorni i sami članovi prosud-

T EMA ___

20

benih vijeća (a oni zapravo dolaze iz ceha) koji bi se trebali pridržavati strožih kriterija kada je riječ o sadržaju, ali i voditi se činjenicom da realno iskazani produkcijski trošak mora biti bitan faktor u konačnoj odluci s kojim će se iznosom subvencionirati određeni zahtjev (produkcijski trošak knjige ili časopisa, ali i autorska stipendija, rukopis), parametre kojih će prethodno provjeriti stručne službe Ministarstva. Samo racionalizacija i realnije vrednovanje (pre)goleme časopisne produkcije rezultiralo bi povratkom u život i normalno funkcioniranje barem nekih kvalitetnih časopisa, što bi i piscima donijelo honorar od objavljivanja u tim istim časopisima.

Pravo na profesiju Sve su to okolnosti u kojima se već dobrih godinu dana kotrlja priča o piscima, jer dok se možda očekivalo da će se na proaktivno djelovanje prije odlučiti neki drugi dionici lanca knjiga, u prvom redu mislim na izdavače i knjižare, u tome su ih pretekli pisci, koji su, iako razjedinjeni u dva poprilično besmislena cehovska udruženja, odlučili (OK, barem neki od njih) javno progovoriti o problemima koji ih i egzistencijalno i profesionalno tište.

No, što se dakle krije iza inicijative pisaca Pravo na profesiju, tko je sve

to zakuhao i što to zapravo i iz kojih sve razloga pisci žele?

Kako iza svakog vida aktivizma stoje konkretni ljudi, ponekad jedan sam, ponekad njih više, vjerojatno se nitko nije osobito iznenadio kada se vidjelo da je i ovu inicijativu među piscima zakuhao Robert Perišić, pisac i književni kritičar, koji je svojevremeno na sličan način na trenutak probudio uspavane kolegice i kolege, pokrenuvši kampanju oko osiguravanja stipendija za pisce. Da se razumijemo, nije Perišić tom prilikom izumio toplu vodu, koncept stipendija već je neko vrijeme bio čekao u ladici resornog Ministarstva, a Perišić je stvar samo malo ubrzao.

Razlika između Perišića i šutljive i nepoduzetne većine pisaca je uglavnom u tome da je Perišić shvatio vrlo jednostavan poučak - ako sam ne iniciraš promjene, one neće doći same od sebe.

Sada, kada stipendije za pisce već nekoliko godina relativno solidno funkcioniraju, usprkos i nekim slabostima samog koncepta (npr. preduga pauza između mogućnosti ponovne prijave na stipendiju), Perišić je otišao korak dalje. U ovome trenutku niti nije od presudne važnosti da li je baš sve što se kroz inicijativu Pravo na profesiju nudi i želi postići ujedno i najbolje i najpametnije, mnogo je važnije da se počelo razgovarati,

razmišljati, smišljati i predlagati, te na kraju s resornim Ministarstvom i pregovarati o tome. Vjerojatno je čak i kroz medije smišljeno provučena prijetnja demonstracijama pisaca ispred Ministarstva kulture imalo stanovitog utjecaja na administraciju u Runjaninovoj i ubrzavanje pregovaračkog procesa, no sasvim sigurno da neće niti okrznuti čvrste bedeme kojima je opasana administracija u Uredu za kulturu, obrazovanje i šport Grada Zagreba.

Ukratko, pisci su se, dakle, pokrenuli, i to je dobro.

Kronološki gledano, Robert Perišić uzburkao je vodu tekstom kojeg je objavio 7. rujna 2010. godine u tjedniku Globus, a nakon kojeg je objavio još nekoliko sličnih tekstova u kojima je dalje problematizirao i raščlanjivao položaj pisaca i pisanja kao u nomenklaturi nepostojeće profesije u Hrvatskoj, da bi sve te tekstove sumirao u gotovo pa programatskom tekstu Promjena statusa pisca je realna - jer je smiješno jeftina (treba je izboriti!) objavljenom 1. kolovoza 2011. na portalu za knjigu & kulturu Moderna vremena Info (kasnije su ga prenosili ili citirali i drugi mediji).

Da biste lakše pratili priču, prenosimo samo sažetak najvažnijih Perišićevih teza:

21 21

ROBERT PERIŠIĆ (ulomci iz tekstova)

** Pisac - ilegalno zanimanje U nas redovito postoji jaka mlađa scena. Talenta, pa i ambicije, tu nikad ne nedostaje. U nas je problem redovito na drugoj strani - u manjku razvoja i stagnaciji u zrelijim godinama, onda kad bi pisac trebao dati najviše. Onaj, naime, tko ima oko za ne baš logične, ali zato sustavne pojave - takozvane anomalije sistema - primijetit će da u nas pisci na putu prema zrelim godinama, umjesto da pišu svoja najvažnija djela, pišu knjige u kojima padaju ispod očekivanja ili naprosto nestaju sa scene. U svijetu pisci tako ne “nestaju”, nego se razvijaju, pišu sve kompleksnija djela, dok je u nas - čast izuzecima - trend gotovo obratan. Kako objasniti ovu misterioznu razliku?

Kao promatrač i sudionik domaćeg književnog života, rekao bih da se stvar zapravo lomi u srednjim godinama. Nakon uspješnog etabliranja u dvadesetima i tridesetima, od četrdesetih pa nadalje nastaje osipanje, odustajanje i stagnacija. Tako to u nas ide, premda po unutarnjoj logici ovoga posla ne bi trebalo biti tako.

Godine možda odnose ponešto strasti, ali trebale bi i dodavati štošta na vagu, naročito u prozi: zanatsku vještinu, stečeno iskustvo, znanje.

Zašto u nas sve ide obratno? Postoje možda i neki drugi razlozi, no jedan je, vjerujem, suštinski, i svi za njega znaju, samo što se o njemu ne misli, pa se zato i ne rješava. Stvar je tek u tome što je u nas pisac - ilegalno zanimanje. To zanimanje ne postoji,

jer se čovjek njime ne može baviti, osim u tzv. slobodnom vremenu.

To, dakle, nije zanimanje - premda mu službeno tako tepamo - nego hobi. S honorarom od desetak-petnaest tisuća kuna po knjizi, pisac u Hrvatskoj mora imati drugi posao, živjeti od drugog posla, da bi se, u “slobodnom vremenu”, bavio svojim navodno prvim poslom.

** Točka prekida transfera subvencije Treba se podsjetiti na negdašnji put subvencije i vidjeti točku prekida.

Transfer subvencije nekad (u bivšoj SFRJ, op. N.B.) je išao linijom Ministarstvo > izdavač > pisac. Izdavač je s knjigom aplicirao na program “društveno vrijedne knjige”, i ako bi knjiga prošla - Ministarstvo mu je davalo dotaciju u koju je bio “upisan” dio za honorar pisca.

I onda, evo tranzicijskog knock-outa: kad izdavač 90-ih postaje privatnik transfer subvencije se “neprimjetno” prekida! Naime, logika privatnog izdavaštva je takva da će nakladnik dotaciju upotrijebiti po svojoj volji - i prilično je jasno da je, kolika god bila, neće “podijeliti” s piscima. Ako neki “višak” postoji o tome pisac uglavnom neće ni znati - a izdavač će to, kao svoj profit, upotrijebiti za razvoj, nove projekte, ili kakve god svoje potrebe. Dok su bili “ista firma” (Ministarstvo i državna poduzeća) transfer subvencije se mogao provesti, jer je državni izdavač bio tek spona prema piscu, i nije imao rezon da zadrži “višak”.

Logika funkcioniranja izdavača-privatnika sve mijenja. On s viškom

RO B E RT P E R I Š I Ć

barata za svoje potrebe, kao s profitom. Pisci uopće nisu osvijestili tu promjenu - a zapravo su tu ostali “odsječeni”, na margini sustava, daleka ispostava do koje ništa ne stiže.

** Novi fond za poticanje književnog stvaralaštva U transferu subvencije prema piscu, izdavač ne bi trebao sudjelovati onda će sve biti čišće i jednostavno provedivo. Linija subvencije išla bi direktno Ministarstvo > pisac.

Zato su potrebni fondovi, formirani u Ministarstvu, koji će zaobići izdavače i na koje će pisac direktno aplicirati, a gdje će povjerenstva ocjenjivati piščev rad (ne bi dakle svako pisanje bilo subvencionirano,

T EMA ___

22

nego ono od struke procijenjeno kao kvalitetno). Izdavači, dakle, trebaju subvencije (za tehničku proizvodnju kulturno vrijedne knjige) - ali i pisci (za pisanje vrijedne knjige). Greška u sustavu se mora popraviti.

Tu se, ukratko, traži formiranje još jednog fonda za poticanje književnog stvaralaštva, kao i dodatno budžetiranje postojećeg, sa sveukupnim ulaganjem novih 2 milijuna kuna(* o iznosima se trenutno pregovara u Ministarstvu, op. N. B..), što je pola jednog filma i sasvim razumna svota za rješenje statusa cijele jedne književnosti.

Spomenuti novi fond funkcionirao bi tako da daje poticaj za novu knjigu onima koji su u prethodnoj godini objavili kvalitetno djelo. Nazovimo ga radno “Post-fond”. Ovaj fond bi, po prijedlogu inicijative Pravo na profesiju, raspolagao s 1,5 milijuna kuna i kroz njega bi prošlo pedesetak (ili manje) knjiga svih žanrova objavljenih u prethodnoj godini.

Knjige bi bile podijeljene u tri (A, B, C) kategorije, a povjerenstvo bi uzimalo u obzir i javni/kritički odjek djela - ne bi, dakle, funkcioniralo kao klasični žiri koji se rukovodi samo svojim ukusom (katkad, znamo, hirovitim), nego bi uvažavalo i druge, kumulirane ocjene, čime bi se jamčila i pluralnost poetika.

U C kategoriju mogao bi se probiti, primjerice, neetablirani autor koji je dobio prve pozitivne kritike, u B kategoriju djela s podijeljenim kritičkim odjekom, a u A kategoriju djela sa značajnim i pozitivnim javno-kritičkim odjekom već potvrđenih pisaca. S budžetom od 1,5 mil. kuna putem ovog fonda bi

pedesetak autora - na osnovu kvalitetne prethodne knjige - bilo subvencionirano prosječnim poticajem od 30 tisuća kuna, za rad na idućoj knjizi. Time bi se naknadno “kompenzirao” manjak piščeva honorara za spomenutu kvalitetnu knjigu, te bi se - na osnovu kvalitete - subvencionirao rad glavnine boljih autora svih žanrova.

Postojeći, pak, fond za poticanje književnog stvaralaštva bi trebalo dodatno ojačati s pola milijuna kuna. On, kako znamo, funkcionira na osnovu budućeg projekta knjige.

U njegovim propozicijama trebalo bi ukinuti restriktivnu klauzulu koja piscu zabranjuje da se, nakon dobivene stipendije, tri godine ne javlja na natječaj. Nema razloga da se pisac koji je ispunio uvjete ugovora (objavio planiranu knjigu) ne javlja na natječaj. Tu predlažemo kopiranje slovenskog rješenja - da autor dvije godine ne može dobiti istu stipendiju (godišnju, polugodišnju, tromjesečnu).

Ukratko, uspostavom ovakva dva fonda - vrednovanjem projekta buduće knjige i vrednovanjem prošlogodišnje produkcije - u Hrvatskoj bi se status pisca od dosadašnjeg nemogućeg stanja preveo u jednu neusporedivo povoljniju situaciju za kvalitetne i produktivne autore da bude koliko-toliko moguće biti pisac.

** Katedre i izborni predmet kreativnog pisanja Posao naših dvaju društava pisaca (HDP i DHK) bi trebao biti i promoviranje ideje - uz ponešto pritiska

na Ministarstvo obrazovanja - da se uvedu katedre kreativnog pisanja na humanističkim fakultetima, kao i izborni predmet kreativnog pisanja u gimnazijama, što bi predavali potvrđeni pisci, jer nema, priznat ćemo, ništa loše u tome da se mladi treniraju u jeziku i pisanju. Radionice kreativnog pisanja u Centrima za kulturu (ionako financiranima) također bi trebale biti obavezan dio programa, barem koliko i likovne i plesne radionice.

Književni časopisi koje sufinancira Ministarstvo trebali bi se, pak, ograničiti na one koji su u stanju isplatiti minimalno određen honorar, jer književni časopisi koji ne plaćaju honorare (za neupućene - većina) možda potpomažu promet u grafičkoj industriji, ali što se pisaca tiče: samo troše novac koji bi se mogao efikasno utrošiti u stipendije.

Na tragu ovih potonjih Perišićevih razmišljanja vrlo brzo se uključio i Zoran Ferić, koji je u svome tekstu pod naslovom Tuberkuloza i sifilis u tjedniku Nacional osim podrške Perišićevoj inicijativi i tezama, uz nabrajanje manje važnih općih mjesta istaknuo i sljedeće: “Čini mi se, naime, da bi svaka rasprava o poboljšanju položaja pisca u Hrvatskoj trebala poći od tri ključna elementa: prvo, da se pisanje knjiga shvati kao profesionalan posao, drugo, da se za taj posao čovjek, ako hoće, može obrazovati i u hrvatskim školama i na fakultetima i treće, da taj posao bude adekvatno plaćen.

Uglavnom, ni Njemačka, ni Italija, a bogme ni druge velike zemlje s ra-

23 23

Hrvatskim piscima u njihovoj borbi prijeko su potrebni saveznici, i tim je čudnije da su npr. prespavali ovogodišnje “hrvatsko kulturno proljeće” kada se, barem u Zagrebu, veći dio tzv. nezavisne ili neinstitucionalne kulturne scene digao na noge nakon što je Grad Zagreb svoju proračunsku pomoć projektima u tzv. nezavisnom kulturnom sektoru srezao u nekim slučajevima i za preko polovine prošlogodišnjih potpora. zvijenim i profiliranim tržištima, ne oslanjaju se, kad je o literaturi riječ, isključivo na ta tržišta. Što se pak tiče druge točke, to nikako ne bi značilo osnivanje nekakve spisateljske akademije, nego postupno uvođenje kreativnog pisanja kao izbornog predmeta u naše osnovne i srednje škole, te kolegija na fakultetu. To ni u kojem slučaju neće značiti da ćemo imati nekakve akademske ili neakademske pisce, ali će onima koji to žele pružiti konkretna tehnička znanja te im izoštriti kritički aparat za prosuđivanje vlastitih tekstova.

Osim toga, taj predmet ni u kojem slučaju ne bi bio zamišljen samo da proizvodi pisce, kao što tako nisu zamišljene ni radionice.”

da se pokrenu studiji umjetničkog i kritičkog pisanja, a što bi nekim piscima pružilo ne samo mogućnost usavršavanja u svome zvanju, već bi im omogućilo i potencijalno dodatne izvore zarade kao predavačima npr. kreativnog pisanja i sl. Za sada se ovaj dio inicijative vodi defanzivnije negoli onaj dio koji se tiče borbe za neposredne financijske potpore.

Drugi je smjer traženja direktnih subvencija piscima u državnom proračunu koji za knjigu izdvaja Ministarstvo kulture (pri čemu se previše olako ostavlja na miru Ministarstvo znanosti jer kreativno pisanje nije nužno samo ono koje se može podvesti pod umjetničko), jer pisci smatraju da nije pravedna raspodjela ako se subvencionira proizvodnja knjige samo u nakladničkom sektoru, a ne i njenom neposrednom proizvođaču – piscu.

Put koji se račva Ukratko i pojednostavljeno, strategija rješavanja problema pisaca krenula je u dva pravca. S jedne strane nastoji se izboriti da se pisanje društveno prizna kao profesija, da se po uzoru na brojne zemlje studijski programi osuvremene i prilagode društvenim mijenama te

Tako je otprilike počelo. Malo-po malo za inicijativu se zainteresirao sve veći broj pisaca, u medijima su postala sve češća reagiranja Perišićevih kolega, naročito onih koji su uglavnom plebiscitarno davali podršku Perišićevoj ideji i bili spremi i sami aktivno podržavati inicijativu u daljnjim pregovorima s Mini-

starstvom kulture. Tako se ubrzo i formalizirala inicijativa Pravo na profesiju, da bi je nakraju i poduprlo i Hrvatsko društvo pisaca, a čak se i Društvo hrvatskih književnika na određeni način priklonilo inicijativi, tako da s Ministarstvom kulture pisci, vidi vraga, pregovaraju napokon barem i nakratko ujedinjeni (a koliko je pri tome tko što uopće shvatio možda i nije uputno propitivati ukoliko se želi održati jedinstvo).

U tom kontekstu je i pohvalno očitovanje Nikole Petkovića, proljetos novoizabranog predsjednika HDPa, da inicijativa “pokušava ostvariti prava za sve pisce u Republici Hrvatskoj bez obzira kojega od dva društva ovi bili ili ne bili članovi”.

U ovome trenutku još nije izvjesno kako će rezultirati pregovori, tj. koja će biti sudbina prijedloga koji su pisci, prihvaćajući predloženi Perišićev model, poslali na razmatranje ministru kulture Jasenu Mesiću i njegovoj ekipi. Informacije koje skoro pa na kapaljku cure u javnost govore da su u Ministarstvu kulture voljni poboljšati položaj pisaca, ali još se nije definiralo po kojem će se modelu to i dogoditi, niti o kojem će dodatnom iznosu iz proračuna biti riječ. Očito je da u kontekstu skorašnjih parlamentarnih izbora sadašnja garnitura ne želi, sada već sasvim izvjesno novoj ekipi koja će početkom 2012. preuzeti vođenje Ministarstva, uvaliti vrući krumpir, obećati nešto što kasnije možda i neće biti moguće izvršiti, tako da je to sasvim korektno postupanje. Jer, ruku na srce, mogli bi oni danas bez problema obećati cifru koja će navući smiješak na lica pisaca, a neka

24

T EMA ___

se sutra netko drugi pobrine kako je namaknuti.

No, s druge strane, pisci očekuju barem nekakvu brzu, pa makar i vatrogasnu mjeru, u trenucima dok je sasvim izvjesno da bi se nešto novaca još uvijek i u ovoj godini u Ministarstvu za njih moglo pronaći, i stoga se razgovori, da se poslužim političkom terminologijom, “intenziviraju” i vjerojatno će pisci nešto i dobiti, a koliko će to u konačnici biti i da li kao neka nova sistemska mjera, to će se tek vidjeti.

Ministarstvo kulture najavljuje da će tijekom iduće godine napokon početi i primjena mjere koja ide direktno u korist pisaca, a to je provođenje prava na javnu posudbu, no tu je još uvijek najveći problem tehnička infrastruktura koja bi trebala omogućiti transparentni uvid u to koliko se koji autori posuđuju u mreži narodnih knjižnica. No, kada ta mjera i zaživi u praksi, vjerojatno će ipak mnogi autori ostati razočarani, jer broj posudbi ne mora nužno odražavati i kvalitetu posuđenih djela (nerijetko je i suprotno) i moguće je da će oni autori koji ionako bolje prolaze i s postotkom od prodaje svojih djela na tržištu moći računati i na novi izvor prihoda, ne naročito bogat ali niti nezanemariv, dok će oni manje čitani ostati na onoj “ista meta isto odstojanje”.

O manjkavostima i remetilačkim faktorima I nakraju ovog pregleda nužno je zapitati se postoje li manjkavosti u ovoj inicijativi pisaca? Kako u nastavku možete pročitati i priloge/

Treba pozdraviti i da su unatoč pojedinačnim “iskliznućima” glavni inicijatori ne jednom naglasili da Pravo na profesiju nije usmjereno protiv nakladnika, i upravo bi na tom tragu trebalo inzistirati i na njihovom međusobnom dijalogu i traženju zajedničkih rješenja. komentare desetak hrvatskih spisateljica i spisatelja, književnih kritičara, urednika u izdavačkim kućama (gdje su neki i u podvojenoj ulozi i pisca i urednika), koji iako u većini pozdravljaju i podržavaju inicijativu između svih dobrih i pozitivnih elemenata inicijative Pravo na profesiju dobronamjerno ukazuju i na neke manjkavosti (a neki imaju i sasvim konkretne rezerve), zadržat ću se na nekim rubnim, popratnim elementima koji su se u međuvremenu pojavili, a koji su samo naoko nevažni.

Naime, ono na što bih se želio osvrnuti, iz pozicije profesionalca u cehu (i kojem nisu strani niti iskustveno niti teorijski različiti segmenti funkcioniranja hrvatskog tržišta knjige i lanaca knjige) to su neki tonovi koji su se provlačili kroz napise u medijima, a koji piscima nisu potrebni. Jer, umjesto da privlače potencijalne saveznike (i kroz interes i kroz simpatiziranje) neki stavovi koji su se pojavili, manje u samoj inicijativi a više u naknadnim reakcijama i komentarima, mogu biti i odbijajući faktor u davanju podrške hrvatskim piscima.

O čemu se radi? Hrvatski pisci (ali ne samo oni) vole o sebi imati lijepo mišljenje, pridavati si važnost i veću od one koja im objektivno pripada, smatrati da su gotovo prapočelo svega, u skladu s onom biblijskom “u početku bijaše Riječ”,

i poneke su njihove reakcije više nalikovale na patetične budnice i davorije po kojima je ispadalo da gotovo nema onog tko na ovaj ili onaj način ne živi na grbači pisca, pri čemu, naravno, pisac prolazi najgore. Do neke razine takvi istupi se mogu tolerirati kao stilske figure i svojevrsno šepurenje, ali samo do trenutka kada ti napisi postanu evidentno pogrešni u interpretacijama i procjenama nakon kojih redovito i slijede optužbe na nečiji račun.

Mogli smo se tako načitati kako “od hrvatskog pisca žive obični, izvršni, glavni, odgovorni i grafički urednici te lektori, redaktori, korektori, nakladnici, direktori, ilustratori, tiskari, distributeri, knjižari, vozači, prodavači, računovodstva, poreznici, knjižničari, predstavljači, poštari, kritičari, recenzenti, teoretičari i profesori i svi su oni plaćeni za posao, a onaj prvi, bez kojega ničega ne bi bilo – nije”, ili kako “cijela armija usisavača, od nakladnika, knjižara i knjižničara, do ministra kulture i poreznika, brine se da što manje mrvica sa stola padne do proizvođača teksta, odnosno da se dokine njegova egzistencija”, zatim da su nakladnici lopovi jer “ako ste prosječni hrvatski pisac, Ministarstvo kulture dat će vašem izdavaču 10.000 kuna za vašu novu knjigu, grad Zagreb još 5000, a za knjižnice će se otkupiti barem

25 25

pedeset primjeraka, što je otprilike još 5000 kuna - no nakladnik će tih 20.000 uložiti u tiskanje knjiga, ostatak staviti u džep, a piscu će obećati postotak od prodaje” sve do paušalnih prozivki tipa “većina izdavača se ne pridržava ugovora, honorari su u odnosu na uloženi trud i vrijeme sramotno mali, često kasne mjesecima i autori su često primorani više puta moliti za svoj novac“.

Dalje neću nabrajati, pa iako i mogu razumjeti tvrdnje koje proizlaze iz uistinu nerijetko ponižavajućih situacija s kojima se pisci (ali i ne samo oni!) sučeljavaju na tržištu (mali honorari, kašnjenje s isplatama... pri čemu se nikada ne precizira tko je tko, jer nisu svi isti, pa čak niti većina), teško da mogu prožvakati i one u kojima se pisanje npr. pretpostavlja glumi, ili nekim drugim oblicima ljudske kreativnosti, čak niti ne nužno umjetničke. Jer nakon takvih izjava, prema kojima ispada da su osim pisaca oni drugi nužno zlo, vjerojatno je mnogima umalo došlo da umjesto podrške kažu “ma idite vi pisci k vragu”. To je dakle govor, a još više (ne)argumentacija koju bi pisci trebali izbjegavati.

Jer, u vrijeme demokratizacije medija i pristupa informacijama potaknutog brzim razvojem tehnologija, zbilja nije nikakav problem svoj roman, dramu, eseje, zbirku priča ili pjesama spremiti kao npr. dokument u Wordu i poslati ga mejlom na tisuće adresa do kojih i opet nije teško doći, i svi sretni i zadovoljni. Pisac je pronašao put do svoje publike, publika će s ushićenjem pootvarati privitke i baciti se na čitanje tekstova, i sve to bez urednika, nakladnika, knjižara... No, najvjerojatnije je da će pošiljatelji

P H OTO : VA N D A M I K Š I Ć

26

T EMA ___

biti prijavljeni za spam (ako serveri uopće i propuste njihove pošiljke).

Hrvatskim piscima u njihovoj borbi prijeko su potrebni saveznici, i tim je čudnije da su npr. prespavali ovogodišnje “hrvatsko kulturno proljeće” kada se, barem u Zagrebu, veći dio tzv. nezavisne ili neinstitucionalne kulturne scene digao na noge nakon što je Grad Zagreb svoju proračunsku pomoć projektima u tzv. nezavisnom kulturnom sektoru srezao u nekim slučajevima i za preko polovine prošlogodišnjih potpora.

Tom prilikom među glumcima, plesačima, performerima, predstavnicima por-tala u kulturi... niste mogli primijetiti i pisce, jer njih se valjda to ne tiče, a trebalo bi ih se ticati. Jer mehanizmi su slični, i ako hrvatski pisac danas smatra da je slikar ili fotograf u povlaštenoj poziciji, tada se vara i uopće ne poznaje scenu. Odnosno, ne razumije temeljnu razliku između prilika u institucionalnoj i neinstitucionalnoj kulturi.

Nažalost, pisci (ali opet i ne samo oni, identično je i s nakladnicima, knjižarima, prevoditeljima) ne poznaju ili ih nije briga za one druge s kojima neposredno dijele žalosnu sudbinu hrvatske knjige. Doduše, do jučer ih se nije ticala niti njihova vlastita sudbina, no barem su se zbog sebe samih probudili, ali želio bih da ipak osvijeste i poziciju onih drugih, s kojima su sudbinski povezani. Prozivati npr. časopise zbog neplaćanja a ne pitajući se iz koje bi to proizvodne kalkulacije bilo moguće u najmanju je ruku neumjesno, tim više što bi se vrlo lako moglo pokazati da mnogi projekti počivaju na enormnom entuzijazmu umjesto da se stvore preduvjeti da i oni koji te

projekte vode za svoj rad budu adekvatno plaćeni, baš kao što bi i pisci trebali biti plaćeni za svoj rad.

Naime, dokle god se hrvatski pisac (a isto i u obrnutoj situaciji vrijedi za nakladnika ili knjižara) ne zapita što to hrvatskom nakladniku (pogotovo onom manjem) znači objaviti knjigu (i što uopće znači “objaviti knjigu”!) pisca čiji je najčešće maksimalni tržišni doseg u ukupnoj prodaji 500 primjeraka, teško da će realno sagledati vlastitu poziciju i moguća rješenja izlaska iz krize u kojoj se kao pisac nalazi. Spočitavanja nekih kako subvencija odlazi privatnom poduzetniku čak je i smiješna jer je i pisac zapravo privatni poduzetnik, osim ako ne bi možda želio biti državnim piscem, a to, nadam se, većina pisaca ipak ne želi!

Mogu razumjeti da nekoga ne zanimaju ili da ne želi znati prosječnu nakladničku kalkulaciju proizvodnje knjige, pa da vidi koliko se to nakladnik zaista “obogati” na račun hrvatskog pisca (što naravno ne isključuje mogućnost da se, ali u malobrojnim pojedinim slučajevima i dogodi), ali kada netko već uzima sebi za pravo komentirati u tiražnim medijima stvari koje ga se tiču, onda bi barem bilo korektno da se raspita i upozna s činjenicama. Trpati sve u isti koš, i male i velike nakladnike, i one koji imaju vlastite knjižarske lance i one kojima ti lanci oduzimaju i 50% od maloprodajne cijene a plate im nerijetko tek za godinu dana... takvo pisanje i prozivanje je neodgovorno i kontraproduktivno za bilo kakav pokušaj sređivanja kaosa u kojem se svi skupa nalazimo.

Jer, varaju se oni koji misle da je domaći autor u ekonomskom smislu

naročito važan prosječnoj hrvatskoj knjižari. To u nekoj mjeri u ukupnom zbroju možda i jesu oni autori koji pišu različita popularna publicistička izdanja, ali prodavanje umjetničke domaće književnosti i društvene humanistike s izuzetkom tek manjeg broja autora ne donosi bitan prihod knjižarama. Pri čemu nije problem u domaćem piscu, već u percepciji domaćeg autora u najšire publike, u problemu čitalačkih navika, kao i već spominjanoj dostupnosti informacija o knjigama dostupnim na tržištu.

Hrvatske pisce (ali i ne samo njih!) nikada nije zanimalo s kojim su se sve problemima suočavale danas gotovo pa nepostojeće neovisne knjižare koje su itekako promovirale domaću knjigu, koliko su njih koštali metri polica ispunjenih knjigama poezije ili društvene humanistike, a koje bi današnji knjižar bez problema ispraznio u sekundi jer bi izračunao da mu držanje knjiga za koji ne postoji gotovo pa nikakav tržišni interes donosi minus od nekoliko tisuća kuna mjesečno, a on plaća skupi, nepovlašteni najam jer knjižarstvo u Hrvatskoj i dan-danas nema apsolutno nikakvih beneficija.

Ili, u trenucima kada je avet novinskog nakladništva harala Hrvatskom i kada su knjižare doslovno bile ne na konopcima, već prebačene preko njih, izvan ringa, eminentni hrvatski pisci u biblioteci Premijera EPH holdinga za izuzetno primamljive honorare objavili su svoje nove knjige, i ne bi tu bilo ništa sporno da su svom korporativnom nakladniku barem pokušali postaviti uvjet da se njihove knjige osim na kioscima istovremeno prodaju i po hrvatskim knjižarama, tim istim knjižarama koje su ih (uz knjižnice) godinama revno promovirale više nego svi tiskani i elektronički hrvatski mediji zajedno, a u daleko

27 27

većoj mjeri negoli su ih većinu prodavale.

Na kraju podrška Ponovno ističem da je nedostatak međusobne solidarnosti, pokušaja razumijevanja pozicije onog drugog velikim dijelom i uništio hrvatsko tržište knjiga, i tim mi je više žao što u mnogih pisaca ne prepoznajem evoluciju svijesti i o principima funkcioniranja tržišta knjiga. Ovo ne pišem zato da bih dezavuirao inicijativu pisaca, već samo da istaknem da bez zajedništva učinkoviti pomaci

nisu mogući. Možda će se pisci izboriti za kakvu crkavicu, za mrvice kako kažu, ali bez suštinskih strukturalnih promjena, i kulturne politike i općih društvenih vrijednosti, na čemu moramo zajednički djelovati, perspektive neće biti ni za koga.

I da ne bi bilo zabune, osobno podržavam inicijativu pisaca, jer podržavanje i neslaganje s nekim aspektima njezina provođenja ili sadržaja ili popratnih reakcija nisu nužno stvari koje isključuju jedna drugu. Treba pozdraviti i da su unatoč pojedinačnim “iskliznućima” glavni inicijatori ne jednom naglasili da Pravo na

profesiju nije usmjereno protiv nakladnika, i upravo bi na tom tragu trebalo inzistirati i na njihovom međusobno dijalogu i traženju zajedničkih rješenja.

Evidentno je krajnji čas da za isti stol napokon sjednu i pisci i nakladnici i knjižari, prevoditelji, knjižničari... svi kojima knjiga & čitanje predstavljaju zajednički okvir unutar kojeg s pravom traže pravo i na vlastitu egzistenciju. Srećom, upravo jedan takav radni sastanak najavljuje udruga Knjižni blok, odmah po završetku Interlibera.

tema

KRUNO LOKOTAR___ urednik u Algoritmu

pitanja za kandidate na izborima

K

ao urednik pozdravljam inicijativu Pravo na profesiju. Pisanje je stvarno podcijenjeno. Mudro je i to što se ova inicijativa usredotočuje na adresu koja jedina i najbrže može riješiti taj problem: Ministarstvo kulture. Svima je u interesu da autori budu zadovoljni i izdavačima, a eventualni veći broj knjiga – koje bi vjerojatno bile i bolje kada bi za njih bilo više vremena/novaca – su u interesu i cijeloj kulturnoj javnosti, kritici, odsjecima za književnost i jezik, novinarima u kulturi, konačno, možda i najvažnije – čitateljima. Zbog toga mislim da se inicijativa mogla do sada postaviti i šire, zatražiti podrška i od pobrojanih; solidarnost je najvažnija socijalna kategorija, korisno ju je razvijati, uvijek.

Također, inicijativa ne smije biti nakaradno shvaćena, a vidim da se to i događa, da se neki pisci predstavljaju kao “opljačkani” od izdavača. Zani-

Pisci ne smiju zapasti u “grijeh oholosti”, minorizirati probleme svih drugih sudionika književnog i knjižnog lanca, a bojim se da neki idu u tom smjeru, jer bez kritičara, izdavača, knjižara, teoretičara... zajamčeno je baš ovo što se događa: banalizacija i žutilo, diktat masmedija i nenjegovanog ukusa, ako se to uopće smije nazvati ukusom. mljivo, ipak nitko od njih ne izdaje sam svoje knjige, pa da se onda lako i brzo obogati. Oni koji slabije stoje sa zbiljom me uvjeravaju da im se knjige ne prodaju jer se ne reklamiraju, a jednokratna reklama u tiskanom mediju, koja bi bila uočljiva, e da bi se pokrila (9.500 kn) morala bi prodati oko 30% naklade od danas već hitoidnih 1000 primjeraka, po maloprodajnoj cijeni od 80 kuna, od šuba. Da bi se samo pokrila, rekoh, bez ikakve zarade.

Problem je sistemski, a počinje s malenim tržištem i preskromnim brojem čitatelja, pa je jedini izlaz iz tih okvira – osim još važnijeg i dugotrajnijeg posla stvaranja kulture čitanja – kucanje na budžetska vrata. No, to je samo dio problema, jer loše je riješeno štošta, od knjižarstva, statusa knjige, nadalje. Nikad bolje književnosti i nikada manje čitanosti, socijalno-društvenog utjecaja i refleksije te književnosti nego danas, što je već paradoks.

KRUNO LOKOTAR

29 29

Novca ima, ne traži se nikakav ozbiljan iznos, samo je pitanje njegove distribucije, kome ga uzeti (a ima se gdje) ili kako ga još namaknuti, ali time već odlazimo trenutno predaleko... Posebno mi se čini važnim da se dio novca iz “stipendijskog” fonda dodjeljuje naknadno, po objavi, kada se ocijeni godišnja proizvodnja, najboljima, jer to često nema veze s prodavanošću. Naravno, osjetljivo je pitanje tko će o tome odlučivati.

Pisci ne smiju zapasti u “grijeh oholosti”, minorizirati probleme svih drugih sudionika književnog i knjižnog lanca, a bojim se da neki idu u tom smjeru, jer bez kritičara, izdavača, knjižara, teoretičara… zajamčeno je baš ovo što se događa: banalizacija i žutilo, diktat masmedija i nenjegovanog ukusa, ako se to uopće smije nazvati ukusom.

Također, ni svi koji objavljuju knjige, iskreno, ne zaslužuju širu društvenu podršku, kao što ni mnogi koji dobiju i honorar – kolikogod bio skroman – prodajom i eventualnim potporama ga ne zarade, nego se prelijeva iz izdavačkog džepa.

OK, izdavač preuzima rizik posla, ali bi onda bilo u redu da i neki pisci preuzmu dio rizika jer, ponavljam, radi se o istom cilju, koji je i duhovan i komercijalan, jer knjiga je i ideja i roba, pa je valja mjeriti s obje strane.

Za ukupnu promociju književnosti bilo bi dobro već postojeće resurse posložiti, da ne kažem sinergirati, pa, recimo, kada se već ide na sajmove u Frankfurt ili Leipzig, prilagoditi izdanja društava pisaca i napraviti temate koji bi pratili programe i sudionike. A Interliberu ustanoviti poticajne nagrade za naj-izdavača,

knjigu… skrenuti fokus javnosti na njih. Koordinirati akcije iza kojih stoje realna, već dodijeljena, sredstva, to je minimum i traži samo malo kombinatorike i dobre volje.

Također, ne treba svakoga tko objavi dvije knjige proglašavati piscem i tražiti subvencije za njega.

Pogledajte popis članova, u prvom redu DHK, pa recite za koliko ste od svih tih silnih pisaca, pardon književnika, ikada čuli? Ili su neki zastali u socijalizmu pa kvantitetom mjerimo kvalitetu? Brojem članova i njihovih polusamizdata relevantnost?

Dakle, načelno podržavam, a nadam se da se radi samo o prvoj od inicijativa koje će sređivati stanje.

Predizborno je doba, pitajmo kandidate konkretno, što planiraju, što jamče?

tema

roman simić bodrožić___ pisac i urednik u profilu

upitnici ne mogu kompromitirati ideju

Problem s nedostatnom institucionalnom potporom ovdje je usko povezan i s problemom (samo) percepcije – trebalo je dvadesetak godina da se shvati na koji se način pisaca tiču sve one sistemske nelogičnosti i nedosljednosti u regulaciji njihova statusa, kako se njihova rada tiču brojke i iznosi, ili, da zazvuči malo pompoznije - koja je to pozicija književnika u našoj kulturi, a naše kulture u našem druš-

ROMAN SIMIĆ BODROŽIĆ

I

nicijativa je bila potrebna i jedino što iz ove perspektive može čuditi jest da do sličnog tipa samoorganizacije pisaca (sa sličnom dozom odlučnosti u lociranju & formuliranju & komuniciranju strukovnih interesa) nije došlo i ranije. O samim razlozima već je u više navrata bilo riječi, tu ne bih ništa dodavao – naprosto, na najrazličitijim razinama profesija pisac nije bila shvaćana ozbiljno, u toj mjeri da se pisanjem – osim kao hobijem – bilo (i jest) gotovo nemoguće baviti.

tvu. Iznenadi kako se i dan-danas može čuti (čitati) finih gluposti po pitanju odnosa državnih potpora, književnosti i kulturnog tržišta, i to od onih kojima bi kultura, pa tako valjda i književnost, trebala biti na srcu ili bar u opisu radnog mjesta. Što se tiče ponuđenog modela potpore, dvaju fondova od kojih bi jedan (postojeći) trebao poticati proizvodnju djela u nastanku, a drugi

(novi) “nagrađivati” najuspješnija djela, poticati izvrsnost – mislim da je dobar, ali ne “dobar i to je to”, nego kao dobro polazište za sve što dolazi. Ako profunkcionira, trebat će prakse da se testira onaj prvi set dvojbi oko toga tko će odlučivati o potporama, po kojim kriterijima, itd., ali smatram da su sva ta pitanja rješiva, da upitnici ne mogu kompromitirati ideju niti predložena rješenja.

31 31

Po meni, uspješnost i trajnost svakog modela jamčit će tek njegov kapacitet da sagleda profesiju (situaciju, potrebe) pisca u kontekstu i međuodnosima u kojima taj pisac djeluje. Ne, dakle, potpore piscima ili potpore nakladnicima, nego potpore i piscima i nakladnicima; ne književnici vs. kazalištarci ili filmaši, nego svi zajedno, tako da mogu funkcionirati u situaciji u kojoj je svaka proračunska kuna za kulturu dragocjena.

Po meni, uspješnost i trajnost svakog modela jamčit će tek njegov kapacitet da sagleda profesiju (situaciju, potrebe) pisca u kontekstu i međuodnosima u kojima taj pisac djeluje.

Ne, dakle, potpore piscima ili potpore nakladnicima, nego potpore i piscima i nakladnicima; ne književnici vs. kazalištarci ili filmaši, nego svi zajedno, tako da mogu funkcionirati u situaciji u kojoj je svaka proračunska kuna za kulturu dragocjena.

tema

JAGNA POGAČNIK___ književna kritičarka

književna scena bez zrcala

U

Neki dan mi je doista bilo neugodno jer me nazvala jedna autorica koja ima vrlo solidan roman prvijenac u rukopisu i pita me što da s njim radi. Kad sam joj objasnila da zapravo ne znam, postala sam svjesna strahote tog odgovora. Ako je još neafirmirana teško da će je objaviti neki izdavač, ako objavljuje prvi roman ne može očekivati da će dobiti stipendiju za pisce ili potporu od Ministarstva... Ako ga objavi sama, nikad neće probiti sve distribucijske barijere, niti doprijeti do

jagna pogačnik

poznata sam i podržavam inicijativu Pravo na profesiju, premda dolazi malo kasno i premda je mnogo štete već počinjeno. Nema smisla sad navoditi razloge zbog kojih je do inicijative došlo, jer svi koji se bavimo ovim poslom znamo kakvo je stanje s piscima, nakladnicima, kritičarima, općenito književnošću u posljednje vrijeme.

33 33

Ne bih voljela da se inicijativa pretvori u glas onih najglasnijih u našoj struci, a to su uglavnom prozaici, već bi se pravo na profesiju trebalo odnositi i na one segmente kod kojih su problemi još dublji, ali možda manje vidljivi – pjesnike, dramatičare, esejiste, kritičare. Neka Pravo na profesiju bude platforma koja bi redizajnirala sve te međusobne odnose. medija, pa posredno i čitatelja. Razmišljam kakva to strahota mora biti ako si danas na početku spisateljske karijere i nemaš nikakvu logistiku da se afirmiraš.

Ideja koju je iznio Robert Perišić o fondovima za pisce (projektni i oni nakon objavljivanja knjige) mi se čini jako ok, premda se pisci ne bi trebali oslanjati samo na Ministarstvo, već i na neke druge izvore prihoda (fondovi i zaklade, rezidencijalni programi, privatnici koji bi raspisivali natječaje i ulagali dio novca u književnost i od toga imali koristi). Dakako da književnost mora biti subvencionirana od države, ali ne samo od države. Dakako da trenutno financiranje na razini

Ministarstvo - nakladnici ne valja, ali nisu nakladnici piscima neprijatelji, i priprema i tiskanje knjige nešto košta, a ako se radi o knjizi koja se prodaje koliko se danas prodaju domaći autori, nakladnik će bez subvencije teško objaviti knjigu.

No, i u ideji oko fondova za pisce jasno je da su potrebni oni koji će, recimo, procjenjivati rukopise pristigle na natječaje, a to su kritičari. Problem je danas mnogo širi od toga kako će se podijeliti lova, premda je to naravno užasno važna stavka. Tko će sjediti u tim komisijama i obrazlagati prijedlog financiranja, ako smo “ubili” kritičare?

Da bi scena u cjelini funkcionirala potrebno je da nijedna od instanci ne šteka. Ni pisci, ni izdavači, ni

knjižari, a bogami ni kritičari. Trenutno književna scena, zbog stanja u medijima i smanjivanja prostora ili potpunog izbacivanja književne kritike, uglavnom nema zrcalo u koje bi se pogledala, nema temeljite i redovite valorizacije, nema kako je to govorio još Matoš, odvajanja žita od kukolja.

Pa kako onda pustiti u pogon te fondove, bez odrađenih pripremnih radnji? Ne bih voljela da se inicijativa pretvori u glas onih najglasnijih u našoj struci, a to su uglavnom prozaici, već bi se pravo na profesiju trebalo odnositi i na one segmente kod kojih su problemi još dublji, ali možda manje vidljivi – pjesnike, dramatičare, esejiste, kritičare. Neka Pravo na profesiju bude platforma koja bi redizajnirala sve te međusobne odnose. Problem nije samo u honorarima za pisce, premda su oni doista sramotno mali, problem je i u budućnosti tih pisaca, mirovinama onih kojih su u HZSU, novom zakonu o samostalnim umjetnicima…

Probleme ne treba rješavati parcijalno, nego osmisliti strategiju koja dugoročno osigurava normalno funkcioniranje književne scene.

tema

andrea pisac___ SPISATELJICA

KAKO NAS POTPORA MOŽE NAUČITI DA SAMI LOVIMO RIBU? fragmenti

I

Za situaciju u kakvoj smo danas, odgovornost trebaju preuzeti i sami pisci i oni čiju podršku priželjkuju: državne institucije, privatni fondovi, sveučilišta. Dakle, implicitno se slažem s Perišićem da dio problema leži u tome kako pisci sami sebe trenutno doživljavaju. (...)

Kombinacija tržišne konkurencije i državne/privatne podrške kulturi, po mom je mišljenju, ispravan put.

Na taj način je manja vjerojatnost da će ijedna instanca biti dovoljno jaka da diktira književno-umjetničku poetiku.

andrea pisac

zrazit ću svoje osobne stavove o Perišićevim idejama koji su zasnovani na mom iskustvu hrvatskog i britanskog konteksta, a onda dati nekoliko prijedloga koji bi mogli rasvijetliti neke potencijalne probleme vezane za modele koje Perišić navodi. (...)

Kako se pisci mogu othrvati ulozi žrtve ili kao što Perišić kaže kmeta?

Na to pitanje ću se vratiti. Ono što se meni postavlja kao još značajnije pitanje jest sljedeće: kako je mo-

guće smisliti modele potpore koji neće produbiti kmetsku svijest - ili drugim riječima, kako nas potpora može naučiti da sami lovimo ribu?

Perišić navodi vrlo zanimljive mo-

35 35

Britanski pisci su za moje istraživanje komentirali da im je posebno podučavanje pisanja vrijedno iskustvo jer kroz odnos s učenicima kojima nešto od sebe daju, uče o svom vlastitom radu, identitetu, kreativnom projektu.

Oni, dakle, nisu svoj redovni posao shvatili kao “nužno zlo”, već kao važan komplementaran element sveukupnog kreativnog čina. dele: direktna novčana potpora, predavanje kreativnog pisanja, rezidencijalni programi. Sve to postoji u Britaniji. A također i nekoliko tisuća tzv. full-time writers.

Prije nekoliko je godina ugledni Independentov urednik priloga za kulturu Boyd Tonkin napisao da nijedan Britanski pisac ne bi trebao biti bez redovnog posla: you should never give up your day job. U tekstu koji je uslijedio, objasnio je zašto.

Prvo, preveliko oslanjanje na potporu državnih ili privatnih fondova s vremenom loše utječe na umjetničku inovativnost. Drugim riječima, pisci se ulijene i žive na staroj slavi.

Drugo, kroz redovne poslove, pisci održavaju kontakt sa svijetom, koji je od neopisivog značaja za njihovu inspiraciju i kao izvor informacija: biti dio svijeta koji ga okružuje pisca čini relevantnim za njegovu/njezinu zajednicu. Čini mi se da je ono što Tonkin želi reći da u umjetnosti treba postojati

barem mala doza nesigurnosti - naravno ne u onolikoj mjeri u kojoj je to slučaj u Hrvatskoj. Iz vlastitog doktorskog istraživanja, tijekom kojeg sam intervjuirala najmanje trideset pisaca na području bivše Jugoslavije, zaključak mnogih je bio da su im poslovi koji donose novac važni kao balans u odnosu na samotničku aktivnost pisanja.

U britanskom slučaju, redovni poslovi koje pisci obično obavljaju su pisanje za novine, podučavanje kreativnog pisanja, rad u NGO-u na kampanjama za civilna prava, i rad s mnogim manjinskim ili društveno neprivilegiranim skupinama kojima se pisanje nudi kao terapija.

Britanski pisci su za moje istraživanje komentirali da im je posebno podučavanje pisanja vrijedno iskustvo jer kroz odnos s učenicima kojima nešto od sebe daju, uče o svom vlastitom radu, identitetu, kreativnom projektu. Oni, dakle, nisu svoj redovni posao shvatili kao “nužno zlo”, već kao važan kom-

plementaran element sveukupnog kreativnog čina.

Modeli podrške piscima trebali bi se shvatiti i razvijati s namjerom da bilo koji “redovni posao” koji bi pisac obavljao kao “dužnost” u odnosu na dobivenu podršku ne bude “tlaka” nego izvor novog, drugačijeg znanja i uvida u kreativnost.

Primjerice, stipendije i rezidencijalni programi trebali bi biti bogatiji, zaista priuštiti piscu oko godinu dana posvećenosti knjizi. Međutim, kriterij po kojem bi se dobivali trebali bi se odnositi na promišljenost i relevantnost predloženog projekta - posebice kako piščev projekt pridonosi sveukupnoj kulturi i zajednici.

Podučavanje kreativnog pisanja je također vrlo odgovoran posao. Biti izvrstan pisac nije isto što i biti dobar učitelj pisanja: odgovornosti su ogromne, pogotovo ako govorimo o učenicima u osnovnim i srednjim školama. Tko god bi predavao kreativno pisanje, trebao bi proći ozbiljnu metodološku obuku. Naposljetku, moj osnovni dojam o razlici između načina poslovanja, kako biznisa tako i kulture, vjerojatno leži u stoljetnim brušenjima naših mentaliteta. (...) (** fragment iz teksta Kako nas potpora može naučiti da sami lovimo ribu? prethodno objavljenog na portalu Moderna vremena Info)

tema

vitomira lončar___ GLUMICA I DIREKTORICA KAZALIŠTA MALA SCENA

P

rije dvije godine sudjelovala sam u radu jedne međunarodne konferencije na kojoj mi se u potpunosti osvijestio naš (širi) problem:

a neorganizirana strana je struka (pisac) koji nema ni sindikat niti ikakav minimalni zajednički nazivnik. Jednom riječju, umjetnici su “rinfuza”.

Da bi funkcionirala piramida unutar sustava mora postojati KOSTUR koji je u obliku trokuta

Kod nas u kazalištu je drugačija situacija: i mi imamo državu (ha, ha, imamo Hrvatsku!), ali mi nemamo poslodavca (ne mogu se direktori javnih kazališta nazivati poslodavcima jer su zaposlenici te javne uprave i de facto mogu biti članovi sindikata), a imamo treću stranu – sindikat (ali samo ZAPOSLENIH u kulturi, ovdje su isključeni samostalni umjetnici, ili kako ih vi nazivate – slobodnjaci).

Država Poslodavac Struka/Sindikat U SVIM područjima u našem društvu ova piramida koliko-toliko funkcionira – osim u kulturi.

Svi se slažemo da državu (javnu upravu) imamo.

U vašem slučaju (knjige) postoji i poslodavac (to je privatni izdavač),

Kod vas se tranzicija dogodila (nenadzirana, kako kaže Perišić), a kod nas se – nije dogodila, a opet smo u sličnom kaosu. Bez obzira što možda pisci misle da su u većem kaosu od glumaca ili redatelja, naprimjer.

vitomira lončar

KULTURI TREBA DIJALOG I KOMUNIKACIJA

Dakle, i jednima i drugima je ISTI PROBLEM, a to je DA NIJE USPOSTAVLJENA OSNOVNA PIRAMIDA DA BI SUSTAV FUNKCIONIRAO. Dakle, imamo ZAJEDNIČKU poziciju za pritisak kako bi se taj kostur napravio, jer nam SVIMA budućnost ovisi od njegove uspostave. Svakome na svoj način.

37 37

Ja sam prošla sve i sada se smatram poslodavcem, ali ništa manje ne razumijem probleme umjetnika koje kao poslodavac pokušavam ne zakinuti. Baš zbog toga što ZNAM kako je biti na vjetrometini. Nisu me primili u HUP kao poslodavca, kažu, ne postoje poslodavci u kulturi. U sindikat me ne primaju, kažu, ti si POSLODAVAC. To nije moj osobni problem, jer se meni fućka hoće li me netko nekuda primiti ili ne. Problem je u tome što sustav nikako ni u kojoj sferi ne može profunkcionirati bez kostura koji sam nacrtala. Šira inicijativa trebala bi ići s jedne strane u smjeru da nas se primi u HUP, da osnujemo sekciju POSLODAVACA U KULTURI (kazališta, izdavači, privatni muzeji, filmaši), a s druge strane da se organiziramo u zajednički SINDIKAT (ili ga možemo nazvati i drugim imenom) - koji će štititi prava UMJETNIKA. Ja sam prošla sve i sada se smatram poslodavcem, ali ništa manje ne

razumijem probleme umjetnika koje kao poslodavac pokušavam ne zakinuti. Baš zbog toga što ZNAM kako je biti na vjetrometini. Nisu me primili u HUP kao poslodavca, kažu, ne postoje poslodavci u kulturi. U sindikat me ne primaju, kažu, ti si POSLODAVAC. To nije moj osobni problem, jer se meni fućka hoće li me netko nekuda primiti ili ne. Problem je u tome što sustav nikako ni u kojoj sferi ne može pro-

funkcionirati bez kostura koji sam nacrtala.

I tu ja vidim zajedničku mogućnost, platformu, nazovite to kako hoćete.

Svatko radi za sebe, ne vidi širi problem i dok to ne pokušamo zajednički sagledati i inicijativom odozdo prema gore utjecati na promjenu SUSTAVA koji (ne)funkcionira u kulturi (općenito), ja ne vidim rješenja. Osobito ne vidim rješenje u partikularnim zahtjevima.

Situacija s piscima i ovime što Perišić naziva “ispadanjem iz vlaka” dogodila se jer se nitko zainteresiran “odozdo” nije ozbiljnije pozabavio time što se događa. A oni “odozgo” bez nas ne mogu donijeti prihvatljivo rješenje, jer ne znaju.

Jednom riječju – dijalog i edukacija, do kojih se dolazi dugotrajnim radom, jedino su rješenje. Što prije počnemo, veća je šansa da nešto i učinimo. Barem za ove mlade koji ulaze u sustav. Za mene i moju generaciju je prekasno.

tema

ivana sajko___ spisateljica

UČINIMO PISCE VIDLJIVIMA?

Time želim reći da profesionalizacija književne struke ne započinje povećanjem zarade književnika, već profesionalizacijom same scene i pokretanjem njena tržišta, držeći na umu da u taj proces nisu uklju-

ivana sajko

M

išljenja sam da se vidljivost jedne umjetničke struke, u ovom slučaju književnosti, temelji na mrežama programa, suradnji, inicijativa i institucija koje integriraju tu struku u kulturu, pronalaze alternativne strategije njena financiranja i prezentacije, valoriziraju je putem kritika, nagrada i njene konceptualne drugačijosti, podržavaju političku aktualnost koju određeno djelo u određenom trenutku može imati za svoju sredinu, te nadalje, teže širenju javnog prostora, bilo da je riječ o klubovima ili internetskim sajtovima, gdje književnost postaje predmetom interesa i rasprave.

čeni samo književnici i nakladnici, nego i knjižare i knjižnice, mjesta distribucije i prezentacije knjige, festivali, publikacije, forumi kao i postojeća strukovna društva koja bi kao svoju obavezu trebala preuzeti konfiguraciju novih, nužno potrebnih platformi književne

produkcije i prezentacije kojima bi se nadoknadio izgubljeni stručni i medijski prostor knjige.

U tom bih smislu mogla zamisliti mnoštvo solidariziranih inicijativa čiji bi cilj bio progresivna izgradnja različitih tržišnih strategija, apro-

39 39

prijacija kulturnog polja, umnažanje i profiliranje publike, otvaranje kritičkih debata te, podrazumijeva se, umjetnička i politička autonomnost samih književnika. Mogla bih, dakle, zamisliti inicijative koje bi tražile subvencije za programe knjižnica gdje bi se potom redovno organizirala čitanja i književni susreti, mogla bih zamisliti aktiviranje postojećih društava književnika prema praktičnim mjerama legalizacije struke poput zaštite autorskih prava ili pak revidiranja književnosti unutar sustava edukacije, mogla bih zamisliti i inicijative koje bi otvorile tzv. kuće pisaca i time uvele Hrvatsku u međunarodnu mrežu stipendiranja putem razmjena residence programa, mogla bih zamisliti inicijative iz domene urbane kulture koje traže potporu za klupske programe vezane uz knjigu, inicijative koje poduzimaju ofenzivne korake u smjeru boljeg financiranja periodike koja se bavi kulturom i književnošću, inicijative koje putem festivala, sajmova te uvođenjem reda u distribucijske procese šire tržište na područje susjednih država, i da ne nabrajam, mogla bih zamisliti barem desetak alternativnih

Želim reći da profesionalizacija književne struke ne započinje povećanjem zarade književnika, već profesionalizacijom same scene i pokretanjem njena tržišta, držeći na umu da u taj proces nisu uključeni samo književnici i nakladnici, nego i knjižare i knjižnice, mjesta distribucije i prezentacije knjige, festivali, publikacije, forumi kao i postojeća strukovna društva koja bi kao svoju obavezu trebala preuzeti konfiguraciju novih, nužno potrebnih platformi književne produkcije i prezentacije kojima bi se nadoknadio izgubljeni stručni i medijski prostor knjige. inicijativa prije no što bi mi pala na pamet inicijativa poput one Pravo na profesiju koja kompleksne probleme književnog tržišta i njegove nekonkurentnosti svodi na figuru izrabljujućeg nakladnika, dok rješenje vidi u Ministarstvu kulture kao poslodavcu koji bi plaćao književnika i time ga doveo, ne samo u direktnu financijsku ovisnost, već i pod lupu političke podobnosti, dovodeći time u pitanje i samu prirodu književnosti kao nezavisnog i kritičkog odjeka stvarnosti.

Teško bih povjerovala u pretpostavku da bilo koje stručno tijelo unutar državne institucije može biti u potpunosti nezavisno i neosjetljivo na političku doktrinu i interese same države, kao što bih i teško pristala na pretpostavku o trenutnom postojanju dostatnog kritičkog odjeka koji bi korigirao odluke tog stručnog tijela, ukratko, teško bih stala iza inicijative koja ne ide u smjeru revitalizacije cjelokupne književne scene i njena tržišta, koja ne čini ništa da bi pisca učinila vidljivijim, već samo kratkoročno bogatijim.

tema

VLADIMIR STOJSAVLJEVIĆ___ PISAC I...

Uspješnice ne mogu biti kriterij

vlADIMIR STOJSAVLJEVIĆ

D

anas je umjetničko pisanje posve privatna stvar pojedinca. To je svjetski trend. Kad govorimo o pisanju onda uspješnice ne mogu biti kriterij jer to je unutar onih, meni glupih, tržišnih zakonitosti, koje su u redu same po sebi.

Da bi se pisanje učinilo profesijom, onda bi kulturna industrija u nas trebala ojačati. To je televizija, film, strip i ostalo. Činjenično, ako pišeš unutar spomenutih područja - onda i zarađuješ. Inicijativa se odnosi na to kako spasiti samo pisanje i kako autorima/piscima koji žele “bilježiti” ovaj naš život dati prostora da to mogu činiti. Nažalost - gotovo je to nemoguće. Prvo zato što su iz načina upravljanja (Ministarstvo i Grad) i stavova pojedinaca posve nerazgraničene i izmiješane uloge nakladnika, distributera/prodavača i autora. U te odnose teško se zadire, ali strukovne udruge pa i pojedinci (Perišić) mogu potaknuti dijalog!

41 41

Važno je posvetiti se pristupu knjizi u školama, kao i svim onim dodatnim predstavljačkim djelatnostima nakladnika i autora. Mnogi (Njemačka, Švedska) upravo dodatnim projektima oko predstavljanja knjige i književnosti podupiru financijski pisce plaćajući te akcije.

U tom području bi trebalo i tražiti rješenja.

Mi još dugo nećemo imati ozbiljne fondove (Zagrebačka banka je smijurija jer za projekte dobivaš po petnaestak tisuća kuna!) pa rješenje da se stipendijama Ministarstva kulture podupire rad pisaca, svakako je dobrodošlo. Tako se to stipendiranje može prenijeti i na lokalne zajednice, za početak na grad Zagreb.

Ipak, činjenično prodavač dobre knjige ubire zajedno s nakladnikom značajnije više novca od autora. Te odnose valja uskladiti i promijeniti u korist autora. Često je slučaj da je postotak koji pisac dobiva dvostru-

ko manji od knjižara i nakladnika.

Ali to je u skladu s općim društvenim stavom prema autorstvu! To se načelno može deklarirati kao problem, ali sumnjam u rezultat bez dugoročne i intenzivne akcije “prosvjećivanja i educiranja”.

Važno je posvetiti se pristupu knjizi u školama, kao i svim onim dodatnim predstavljačkim djelatnostima nakladnika i autora. Mnogi (Njemačka, Švedska) upravo dodatnim projektima oko predstavljanja knjige i književnosti podupiru fi-

nancijski pisce plaćajući te akcije.

U tom području bi trebalo i tražiti rješenja. Kao i u naplati čitanja u knjižnicama tj. naknadama za javnu posudbu.

No, u zamku smo već upali! Mediji harače besmislicama koje ulaze u ozbiljne razgovore. Ponovo se lupeta o tržišnoj kulturi, kulturnom proizvodu itd. Sve je to moguće kad imaš tržište, ali Hrvatska ga nema i neće ga ni imati jer se razvija u posve suprotnom smjeru.

Kultura kao odlika identiteta se zamjenjuje isključivo novcem. Pa to radi i Crkva! To je društveni ciklus koji nije lako zaustaviti godinama a na njemu se radi i podržava ga već dva desetljeća! Tito je svoje borce potjerao u školu da kad se obrazuju vode državu za koju su se borili, a mi smo naše branitelje otjerali u penziju! Jednako tako tjeramo i pisce u kurvarluk, oni se moraju dopadati!

tema

Seid Serdarević___ urednik u frakturi

kultura čitanja, pisanja i izdavanja knjiga u dubokoj je krizi

Jednako tako onima koji su imalo upućeni u problematiku cjelokupnog tržišta knjiga jasno je da niti nakladnici mogu, također samo prepušteni tržištu, objavljivati vrijedna djela hrvatske i svjetske književnosti. Kultura je oduvijek imala mecene, a danas je ta mecena prije svega država i ako država želi imati svoju kulturnu politiku i svoj identitet koji se gradi i na stvaranju nacionalnog, ali jednako tako i na upijanju svjetskoga, onda mora biti spremna uložiti određene nevelike

Kultura je oduvijek imala mecene, a danas je ta mecena prije svega država i ako država želi imati svoju kulturnu politiku i svoj identitet koji se gradi i na stvaranju nacionalnog, ali jednako tako i na upijanju svjetskoga, onda mora biti spremna uložiti određene nevelike novce u pisanje i izdavanje knjiga kao temelj svake kulture.

seid serdarević

Inicijativa “Pravo na profesiju” jedna je od rijetkih koja je uopće postavila pitanje statusa pisca, i to ne samo materijalnoga već i općega u današnjem društvu. Svima koji se na ovaj ili onaj način bave književnošću u Hrvatskoj odavno je jasno da su pisci potplaćeni i da oni ne mogu samo prepušteni tržištu ostvariti svoj, makar i minimalni, materijalni status.

43 43

novce u pisanje i izdavanje knjiga kao temelj svake kulture.

Inicijativa Pravo na profesiju dotaknula je dio problema u kojima se nalazi kultura čitanja, pisanja i izdavanja knjiga danas u Hrvatskoj. Jasno je da pisci trebaju biti adekvatnije honorirani za svoj rad, posebno danas kada je, čak i u kontekstu europske književnosti, hrvatska književnost jedna od za-

nimljivijih. No, također je jasno da izdavači s prosječnim nakladama kako tiskanima, tako i prodanima ne mogu biti ti koji će u potpunosti uspjeti honorirati rad pisca.

Da bi očuvali i razvili kulturu pisanja i čitanja potrebno je osmisliti i ostvariti cjelovit, velik niz mjera koje će dovesti do povećanja čitanja i kupovanja knjiga, povećati knjižnične fondove, dati piscima i drugim

autorima u lancu knjiga adekvatne honorare, te očuvati profesionalno nakladništvo. Duboka kriza koja je pogodila hrvatsko nakladništvo očigledno je potaknula i pisce da nešto poduzmu te je krajnje vrijeme da svi u lancu knjiga od pisaca, nakladnika, prevoditelja, dizajnera, knjižara, knjižničara daju prijedloge kako da se održi knjiga a da pritom svi budu i adekvatno plaćeni, te da knjiga pronađe svoj put do čitatelja.

tema

Gordana farkaš sfeci___ urednica u nakladi oceanmore

A

psolutno se slažem i podržavam inicijativu pisaca Pravo na profesiju, tragedija je samo da im je trebalo 15 godina da se dosjete u čemu je problem. Ali sve to odveć ne čudi budući da se ona njihova dva “cehovska udruženja” (koja po svom djelovanju to i nisu) bave, najprije politikantstvom pa međusobnim čarkama. Za početak bi bilo najpametnije da se spoje u jednu udrugu/ društvo – valjda su interesi i jednih i drugih, i književnika i pisaca, strukovno i “sindikalno” isti? Time bi pomogli i sebi i proračunu, a ne da Ministarstvo mora financirati dva društva koja se nažalost uglavnom bave svime i svačime ali ne i problemima koji muče njihovu profesiju.

Strukovni, sindikalni ili cehovski, kako god se ti problemi zvali, rješavanjem istih, kroz institucije

sistema, sigurno bi već odavno regulirali piščev, prvenstveno, materijalni status. U svakom slučaju pisci sami moraju elaborirati najvažnije probleme struke, usuglasiti se oko najbitnijih pitanja i krenuti u borbu za svoja prava – jer glumci, redatelji i glazbenici su uspjeli i izborili se za status koji trenutno uživaju. A Ministarstvo kulture neka izdvoji i 2 ili 3 milijuna kuna za subvencije direktno piscima, jer stvarno zašto bi svaki kazališni ili filmski režiser, kostimograf, scenograf, dramaturg, itd. za svoj rad dobivao sasvim konkretne honorare (također se radi o subvenciji iz proračuna) a pisci/književnici ne.

gordana farkaš sfeci

pisci moraju preuzeti inicijativu

Apsolutno se slažem i podržavam inicijativu pisaca Pravo na profesiju, tragedija je samo da im je trebalo 15 godina da se dosjete u čemu je problem.

45 45

tema

nenad rizvanović___ pisac i urednik u nakladi ljevak

ulaganje u “strukturu”

Suštinski problem je u potpuno divljem i devastiranom hrvatskom tržištu knjiga, koje je već dugo vremena naprosto prepušteno samo sebi. Vidljiva posljedica je da nagrađivane knjige, koje bi se trebale prodavati u 4000 primjeraka, danas se prodaju samo u 400 primjeraka.

nenad rizvanović

M

islim, na početku, kako nećemo daleko stići ako ne razmislimo o nekim samo naizgled jednostavnim istinama. Vjerojatno je svima jasno da su stvarni problemi pisaca, prevoditelja, nakladnika i knjižara zajednički i višestruko isprepleteni, dapače problemi jednih generiraju probleme drugih itd., i da probleme ne bi trebalo rješavati parcijalno već strukturalno - primjerice, osnivanje novog fonda za pisce je važan korak, no suštinski ne rješava niti jedan (njihov) problem.

Mnogo vremena i znanja potrošili bismo u analizi uzroka ovog stanja, no otvoreni bi razgovor svakako trebalo započeti jer drukčije nećemo shvatiti zašto je današnji sustav tržišta knjiga tako skup, neefikasan, neprimjeren i potpuno nespreman za promjene koje nas očekuju.

Ono što bismo trebali uraditi je, na prvi pogled, vrlo jednostavno.

Trebali bismo uspostaviti struktu-

ru tržišta knjiga primjerenu našim uvjetima. Ispod ove jednostavne definicije krije se težak posao kojeg će se prije ili kasnije netko morati prihvatiti.

Jer, da parafraziram definiciju Mihe Kovača (slovenski public, op.

N.B.), koja bi mogla – ne bez kojeg trunka ironije – biti naša “misija”, u nekoj idealnoj situaciji, knjiga

T EMA ___

46

na hrvatskom jeziku morala bi biti dostupna u svim knjižarama i drugim prodajnim mjestima po prihvatljivim cijenama i prihvatljivim uvjetima prodaje. Zvuči jednostavno, zar ne? No kako organizirati tržište knjiga koje će biti podjednako korisno piscima, čitateljima, knjižarima te izdavačima, i malima i velikima?

Prvi pojam koji unosi zabunu jest sam pojam tržište knjiga. Uređeno tržište knjiga koje nam je potrebno nikako ne znači stvaranje neke neoliberalne situacije koja će omogućiti brzo, primitivno i barbarsko-kapitalističko bogaćenje.

Upravo obrnuto, baš po definiciji Mihe Kovača nema tržišta knjiga bez mase “neprofitnih” knjiga koje održavaju čitateljske navike, razvijaju jezik i otvaraju nova područja.

Znači, riječ je o upravo obrnutom procesu, presudni element tržišta knjiga su one “neprofitne” i to bismo svi morali zapamtiti.

Znak uređenog tržišta knjiga jest, primjerice, nova knjiga Petera Sloterdijka, besprijekorno prevedena i uređena, dostupna u svim knjižarama po prihvatljivoj cijeni. Ta nova Sloterdijkova knjiga danas je besmisleno skupa, uglavnom je ne možete kupiti u knjižarama, a sve je češće jedini kupac država. Možemo li zamisliti to idealno stanje, u kojem se Sloterdijkova knjiga odlično prodaje, ne košta više od

Sasvim pojednostavljeno, da bismo uradili bilo kakav pomak, novac namijenjen knjizi konačno treba ulagati u “strukturu” umjesto da ga neplanski i nesvrhovito dijelimo između sebe.

10 eura, primjereno je izložena u izlozima knjižara, a u čitavom sustavu nitko nakraju nije oštećen: ni pisac (ni prevoditelj), ni nakladnik ni knjižar.

Cilj je, dakle, stvoriti primjereni sustav tržišta knjiga, no sada bismo mogli početi razmišljati o tome kako to ostvariti.

Stručnjaci za nakladništvo – poput Mihe Kovača – imaju uvijek isti odgovor – do željenog stanja dolazimo ravnopravnim i istovremenim financiranjem svih sudionika knjižnog tržišta. Pomišljam, kako bismo svi skupa, a možda ponajprije u Ministarstvu kulture trebali početi drukčije, “strukturalno” razmišljati. Očito, najgore je rješenje kad je tržište knjiga prepušteno samo sebi, jer to je siguran put do “neofeudalne” situacije u kojoj su nakladnici i distributeri i knjižari, što je očit znak potpune retardacije sustava.

Isto tako vidimo da nije bilo neke koristi od neselektivnog, neplanskog i nepromišljenog financiranja.

Vrijedno je ponoviti još jednom da je jedini smisleni napor promišljeno i ravnopravno i istovremeno financiranje – dakle paralelno razvijanje

svih segmenata “tržišta” – što znači i pisaca i knjižara i nakladnika, na kraju krajeva čitatelja, koji se s pravom bune da je danas knjiga na hrvatskom jeziku besmisleno skup proizvod. Čitateljem se i inače već dugo nitko ne bavi – osim što ga se povremeno zamišlja kao stroj za kupovinu knjiga. Ništa nije sistemski urađeno na populariziranju čitanja kao ni na stvaranju navike kupovanja knjiga na hrvatskom jeziku.

U Sloveniji i Srbiji su odavno shvatili da ove probleme nije moguće riješiti u okviru tijela državne uprave (Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ili kojeg drugog tijela) i zato su osnovali nezavisne javne ustanove: u Sloveniji već nekoliko godina uspješno djeluje Javna agencija za knjige, a Centar za knjigu Srbije bi uskoro trebao započeti s radom.

Sasvim pojednostavljeno, da bismo uradili bilo kakav pomak, novac namijenjen knjizi konačno treba ulagati u “strukturu” umjesto da ga neplanski i nesvrhovito dijelimo između sebe.

47

tema

andrea zlatar___ spisateljica i sveučilišna profesorica

mora se uključiti i MZOŠ

I u tom je modelu prilično teško formulirati jasne kriterije - koji tekstovi, na temelju kojih ocjena/ procjena, u kojem omjeru - trebaju dobiti naknadnu - ekstra stimulaciju. U odnosu na postojeće fondove, to može biti korekcija s ograničenim dosegom. U osnovi, mislim da postojeći fondovi, za potporu i otkup, imaju ozbiljne nedostatke: u njima gotovo ne postoji kriterij evaluacije teksta, nego se potpore i otkupi dodjeljuju uglavnom na temelju “poznatosti” autora. Ne baš

paradoksalno, nego hrvatski realno, te potpore i otkupi nisu vezani za autorske honorare.

Ukratko, akcija Prava na profesiju može u elementarno pravičnim odnosima postaviti autora u relaciju prema svim drugim - kasnijim sudionicima u proizvodnji i distribuciji knjige - prijelom, naslovnica, lektura, korektura, urednici, izdavači, distributeri, knjižare. Mislim da rekonstrukcija cijelog područja mora početi od uspostavljanja mreže knjižara (koje nisu monopolistički vezane uz izdavačke kuće) i s cijelim nizom akcija koje promoviraju čitanje i slušanje (čitanih) knjiga. Ako bi, naprimjer, autor i izdavačka kuća, sklopili ugovor po kojemu autor mora sudjelovati na 15 promocija (a u Hrvatskoj ima barem četrdesetak gradova koji mogu biti potencijalna mjesta čitanja), po minimalnom honoraru od npr. 100 eura po čitanju, mislim da bi takve akcije ciljale u korist i autora i izdavača i knjižnica/ knjižara - ali najviše samih knjiga.

andrea zlatar

U

potpunosti razumijem nezadovoljstvo pisaca svojim autorskim tj. ne-autorskim statusom, koji se najjasnije vidi u izostanku kriterija u ugovorima o autorskim honorarima. Mislim da sadašnji zahtjev Prava na profesiju može kratkoročno (dvije do četiri godine) popraviti situaciju, odnosno, unijeti elementarni moment pravičnosti u honoriranje književnih tekstova.

T EMA ___

48

Mislim da rekonstrukcija cijelog područja mora početi od uspostavljanja mreže knjižara (koje nisu monopolistički vezane uz izdavačke kuće) i s cijelim nizom akcija koje promoviraju čitanje i slušanje (čitanih) knjiga.

Nakraju, u sav taj posao mora ozbiljno biti uključeno MZOŠ, Ministarstvo koje se već dulje vremena izvlači od financiranja humanističke znanstvene literature, da ne spominjem da nemaju nikakve programe za financiranje knjiga u području umjetničkog obrazovanja.

49

Atelier fritz

Vitezovi oštrog pera Europski pjesnički turnir u Mariboru Europska prijestolnica kulture – MARIBOR

Z

aložba Pivec iz Maribora (Slovenija) i Hrvatsko društvo pisaca (Hrvatska) sudjeluju u projektu Europski pjesnički turnir 2011. i 2012.

Riječ je o tradicionalnom međunarodnom pjesničkom susretu koji se svake godine održava u Mariboru. Žiri HDP-a, koji čine Branko Čegec, Marko Pogačar i Darija Žilić, pozvao je pedesetak suvremenih hrvatskih autora da se odazovu na natječaj s po jednom svojom neobjavljenom pjesmom. Zadatak žirija bio je izabrati 12 najboljih pjesama, koje će potom biti objavljene u časopisu Tema, a nakon toga žiri odabire pjesmu koja će nas predstavljati na Europskom pjesničkom turniru koji će se održati 2012. u Mariboru. Na turniru se proglašava vitez/vitezica poezije, koji/a dobiva novčanu nagradu od 500 eura. Treba napomenuti kako je 2012.

Maribor jedna od dvije Europske prijestolnice kulture.

Odaziv hrvatskih autora bio je poprilično slab: na natječaj je pristiglo tek petnaestak pjesama, koje vam donosimo u ovom tematu. Važno je napomenuti da su se kvalitetnim pjesamama odazvali eminentni autori i autorice: Delimir Rešicki, Tatjana Gromača, Irena Matijašević, Ivan Herceg, Miroslav Kirin, Martina Vidaić, Tomica Bajsić, Lana Derkač Šalat,

Krešimir Pintarić, Kemal Mujičić Artnam. Žiriranje je provedeno prema pravilima, a to znači anonimno: imena autora pjesama članovi žirija tek su naknadno saznali. Jednoglasnom odlukom izabrana je pjesma Nemiri Kemala Mujičića Artnama, a u nastavku donosimo obrazloženje. Žiri kojeg čine Branko Čegec, Marko Pogačar i Darija Žilić kao hrvatskog predstavnika za pjesnički turnir u Mariboru izabrao je suvremenog hrvatskog pjesnika i prozaika Kemala Mujičića Artnama, odnosno njegovu pjesmu Nemiri. U pjesmi Nemiri Mujičić Artnam evocira vitalizam, izlažanje iz “smiješnih značenja” i odlazak na “ulicu”. Ulica metaforički predstavlja traganje za novim doživljajima, senzacijama, koje su predstavljene slikama s Mediterana i živopisnom metaforikom. Performativnost Nemira ogleda se u nagovoru na istraživanje smisla svijeta izvan dovršenih značenja. Upravo radost i uznositost koju emanira ova pjesma, dodatno su olakšali naš izbor i vjerujemo kako će Kemal Mujičić Artnam biti odličan sudionik međunarodnog turnira koji promiče susrete pjesnika iz čitave Europe. (D.Ž.)

50

Kemal Mujičić Artnam

Delimir Rešicki

NEMIRI

DOMINO, OKIĆEN BOR

Izađimo na ulicu, vrijeme je ustalo i zove nas, svijetlo kao navještenje.

Kao dijete ispod božićnog drvca a mi smo ga zvali i danas zovemo bor ugrizao sam jednom domino kocku misleći kako se u ukrašenoj kutiji nalaze pločice neke nove nikada do tada viđene čokolade na kojoj su bijele točkice neki sjajni, još slađi ures.

Naše nove cipele nude nam se da ih razgazimo naš bi hod htio koračati od sebe sama, košulje bi naše šarene zastave.

Djevojke su danas ljepše nego ikada.

Izađimo.

Dolaze nekakvi odnekud s juga, donose nešto lako i udobno, donose nešto ludo i nestvarno, vjetar miriše po naranči, naru i narcisu, sviraju u fanfare veseli Francuzi, plešu sjene golubova, glasovi iz daleka lelujaju neobičnu pjesmu, prepoznajemo li se?

Izađimo, dakle, iz svojih smiješnih značenja i simbola,

Možda zato i danas teško mogu spajati jedan sa jedan dva sa dva tri sa tri četiri sa četiri pet sa pet i šest sa šest.

dolaze žuti, plavi i crveni,

Možda će mi zato puno godina kasnije ustvrditi priličan manjak serotonina u mozgu tamo već gdje žive

dolaze bijeli, rozi i smaragdni, dolaze prozračniji, mekši i topliji

.

dolaze, zovu, vuku nas, vabe,

..

vrijeme je ustalo, strasti užegle,

.

iz svojih prljavih kuhinja i prijepora, iznesimo se iz svojih nespokoja i nesnalaženja

djevojke su danas ljepše nego ikada, dolaze prisniji, blaži i vedriji,

.

.

.

.

dolaze, zovu, vuku nas, vabe.

.

.

Naše nove cipele nude nam se. Na ulicu.

.

dolaze luđi, lakši, udobniji,

.

.

. .

i . . . . . . čekajući da igra konačno započne.

51

Miroslav Kirin NEMA VIŠE nema više glazbe to što dopire znano je

Postoji veliki kaos uništenja, Postoji zamućenost mira i spokoja.

Postoji poniženje ljudskosti.

Postoji strah i noćna mora, Postoji dnevna mora, koja se nosi poput velikog daždevnjaka u grudima.

Postoji, upravo, točno i baš sve to postoji.

unutrašnjosti svake kutije kutijo ispovijedi se nema više stabala odustalo se i od razgovora s njima

Irena Matijašević jezera su žrtve nasladnika

samo drvene stolice stolice ispovijedite se sklopio sam oči glazbenici još stoje šume listaju u proljeće ispovijedam se

Tatjana Gromača Upravo to Postoji država, ured, sabor, postoji doktor strogoga lika i njegova žena ađutantkinja.

Postoji lista za odstrijel i policija postoji rat, sukob i mržnja, postoji kundak, nož i cijev pištolja uperena u glavu.

Postoji mokraća, krv i sperma postoji znoj, govno i ispljuvak iz usta, postoji bijes, očaj i mržnja.

Postoji udaranje nogama i rukama.

Postoji krik užasa koji raste i širi se preko rijeke i hipodroma Postoji krik nemoći i slomljenog dostojanstva.

Postoji hitna pomoć i bolnica Postoji zvonjava telefona i šutnja Postoji škriputav glas i prijetnja Postoji tišina i zavjet šutnje.

pojavit će se brana pojavit će se napis. što će se pojaviti na toj putanji ni ravno niti skreće postajem u doista istoj ravnini s njom. tu ću ležati. kako si, cindy. ja boja nemam. imam samo plan kretanja koji se zaustavio baš tu jezero ubija. sad kad se sve majke raduju što ću i ja biti majka. rijek, rijek, izrijek, to kaže rijeka. to smo svi iskusili, to kad slova leže. kad leže u jezeru slova i kad nemaš što reći osim njih. nikome neću pokazati. što je zločin, pit, ne, nije zločin pokaži mi da me želiš natrag i cijelo će se ovo jezero pretvoriti u poskoka. poskočit će savršena nedjelja. od 18 do ponoći. zaista, reci rijeka. krenut ću u novo, u vrišteće obilje skakavaca. čitat ću što hoću, a što ne bih nikad prije. čitat ću kako se crijeva skupljaju i kako im kad im uskratiš ili kad ih prekrižiš

52

kako se cijelo tijelo križa u crijevima kako se skuplja kiša koja neće pasti i kako se jezero naspavalo i sad upravo puma skače po njemu. po njemu skaču divlje i grube žene i razulareni muškarci jezera su žrtve nasladnika. kiša je dobra. kiša i kišnica skupljena u rupi u kojoj slatko dlakavi i sladostrasnici ulaze i vrpolje se. kruška i njezina kriška medvjedi koji nisu bili za nas. toliko životinja i stanja i bića i pojava a nijedna nije govorila tako lagano: balaton.

Tomica Bajsić FACEBOOK POEMA Dragi prijatelju, mi, Facebook Stats aplikacija želimo te obavijestiti da imaš 151 prijatelja, 31-og više od prosječnog ljudskog bića. 49% ih je muških, a 51% ženskih. Kako bilo, samo ih je 12 samaca, 44-ero su u vezi, ili su vjenčani.

Ali, kao da je to važno? Razvedri se, druškane. Samo jednom se živi.

Bazirano na tvom Facebook profilu, imaš 90% vjerojatnosti da stupiš u brak. Ako si već oženjen, zaboravi statistiku. Zadnje, ali ne manje važno, ako ne umreš danas moguće je da ćeš do kraja životnog ciklusa zaraditi US$2.7 milijuna, i podići 2.2 djece.

Naša je politika obavijestiti svoje mušterije da ako stupe u kontakt sa smrtonosnom varijantom groznice, to će vjerojatno zaraziti još deset ljudi, od kojih će jedno umrijeti.

Kada nešto podijeliš na Facebooku, to najčešće pogleda 16 osoba, s različitim političkim stavovima, koje mi čuvamo kao privatne. Kako mi na to gledamo u Facebook Statsima, politička korektnost je korijen demokracije... to mi volimo, i želimo da tako i ostane.

Dragi prijatelju, ako danas umreš, proračunato je da će nekih 376 ljudi pokušati prisustvovati tvom sprovodu.

Tko god ovo pročita može izračunati svoju osobnu statistiku na http://www.friendshipstats.com.

Martina Vidaić MINESWEEPER

ovdje je sigurno. već satima hodamo rimskim ratarskim granicama, nijedno još nije našlo jednu cijelu zmiju. zastava na požarnici i službeno potvrđuje da ovdje smijemo stati. šuma je pravilno sklupčana iza ruba oka, stvorena za nešto kriminalno: vješanje ili palež. moja je kesa puna repova, prekratkih konopaca, tvoja je teška od glava, neukresivih kamenja. otrov se skorio i nećeš ga moći prodati u bolnici. pitaš: a da ih sašijemo? neki jezik treba oštro liznuti zemlju da bi nastala zmija. da bi kvadrat na kojem stojimo postao opasan, šuma se treba istegnuti u broj. kažeš: ne brini, rimljani su imali više glava od nas, gotovo je sigurno da ovo nekamo vodi. sutra: mjesto kojim smo prošli ograđeno trakom “mine”. stojeći na rubu gledamo napuštene smrti kao pse u azilu. jednom mi je pas polizao vrat. udav, tako siguran način.

PHOTO: bch

53

54

Lana Derkač STRANICE Pčela sam kada mi jezik luči med i cjeliva osunčanu livadu.

Tom naslagom na govoru lijepim u album nedjelje žene iz Drškovaca koje iz svojih košara spuštaju na tezge groznicu i krajobraze umjesto oraha i svježeg sira.

Najmlađa od njih pogledom ispisuje: Voljela bih ostati na travi tako dugo da mogu listati nebo poput stranica -jedna oblačna, jedna vedra, jedna mutna…

Pa i okisnuti dok čekam da dolina ponovo definira dioptriju. Žene iz Drškovaca rado priznaju da je magla dah neba te da je jutros samo kratko prilegla.

Dok se čini da nebo ne diše, ponedjeljak na popodnevnoj košarci tromo ubacuje u njega oblake.

Samo se po koji put istinski poveseli tolikim loptama s kojima je prebačen u usporeni film.

zbog mojeg jezika kojim sam ga topio u najdubljim zakucima tvoga pulsirajućeg tijela, po danu stidljivog, po noći ponosnog, poput gradskog tornja kulture iz olovnih vremena.

Idući dan, dok čekao sam da vratiš se s predavanja, kako i priliči pjesniku koji od svog života radi film, s glavnog zida kavane u gradskom središtu uznemiravale su me ispisane misli Ryszarda Kapuscinskog i Stefana Kisielewskog i bio sam siguran da nikad neću doznati što njima zauvijek zatvaram, a što otvaram u sebi.

Nasmijao sam se glasno, ne shvaćajući koliko je zapravo tiho u tom naizgled užurbanom kafiću, i svi su me upitno i s čuđenjem pogledali, a ja sam se sjetio tebe u snijegom zakračunatoj noći, kako si se smijala nakon što vodili smo ljubav, kao u ljepljivom i blještavom kavezu, i nonšalantno rekla: “Sve u redu, u 95 posto slučajeva ja se smijem bez ikakva razloga”.

Snijeg je tada na zemlju spustio nečiju slobodu, i još je bez tragova, tvoja nije, moja nije.

Krešimir Pintarić Melankolični zemljopis Ivan Herceg NAOPAKO SVETA Dok slijetao sam u tvoj prisvojeni grad, ulice su bile duboki svijetleći kanali, a uokolo tamni bunari zgrada u kojima žive mirni i tihi ljudi, kao hrčci posvećeni svome vječnom kotaču.

Tamo si me čekala ti, lijepa i naopako sveta, sva od isprekidanih molitvi, sva od izobilja, kao papisa na prijestolju ukletog erosa.

Prve večeri s tobom pao je i prvi snijeg, nebrušen, neisplativ na ovim ekskluzivnim, potrošačkim ulicama, ali dragocjen

popevši se do ruba kanjona teško smo disali ispod nas su se nečujno osipali vapnenci još nešto dalje propadao je nevidljivi colorado na drugu stranu netko je okačio fototapetu u prirodnoj veličini volim slike ali ne i metafore rekla si povrativši dah nagnuo sam se preko ruba tetive su uznemireno pucale

photo: BCH

sitne poljupce na osunčano rame točno na ono mjesto s kojeg je maloprije skliznula crna bretela ovo nije prvi put da padamo rekla si dok sam netremice zurio u tvoje oči male šašave crvotočine uokvirene pomahnitalim

protuberancama šutio sam opijen izgubljen: volim prostor ali me zbunjuju te razdaljine

Intervju

SAŠA ŠIMPRAGA___ KAKO ZAUSTAVITI AMPUTACIJU GRADA? razgovarao SRĐAN SANDIĆ

I

z knjige Zagreb, javni prostor osim o drvoredima pored kojih prolazimo ili ulice koje (ne)poznajemo po njihovim imenima saznajemo da iza sebe kriju aktivizam autora knjige koja otkriva nepoznati Zagreb i potiče na angažman.

Zagreb, javni prostor knjiga je na tradiciji Radovana Ivančevića i Fedora Kritovca.

Knjiga nas uči drugačijemu gledanju na grad.

Saša Šimpraga ponudio je sliku Zagreba kakav bi mogao i trebao biti.

Tema: Kako je došlo do ideje za knjigu?

Saša Šimpraga: Stvari su se jednostavno posložile tako da je moja želja da napišem knjigu sazrjela nekako istovremeno kada je došla i ponuda.

Kako povremeno objavljujem tek-

stove na različite zagrebačke teme, a njihova je razrada nužno uvjetovana ograničenim prostorom, rokovima, pa i nepostojanjem medija koji bi opširnije i učestalije tematizirali grad, a mnoge od njih zanimalo me detaljnije obraditi, knjiga se pokazala kao tome odgovarajući medij.

Preliminarne ideje definirali smo 2009. godine, s tim da tada još i nisam znao što će točno knjiga sadržavati, a rukopis je završen krajem 2010. No taj vremenski okvir nije posve vjerodostojan, budući da se za

neke od u knjizi zastupljenih tema, bilo istraživački bilo aktivistički, zanimam godinama ili oduvijek pa je svo to predznanje bio dobar temelj.

Knjigu smo dogovorili u Krivom putu koji se tada nalazio u Runjaninovoj ulici, a u međuvremenu je srušen, što samo ukazuje na ubrzane mijene grada. Ove godine nestao je i stoljetni himalajski bor koji je iz Botaničkoga vrta dominirao tom ulicom, a posječen je samo zato jer je već desetljećima lagano nakošen.

O takvim neprimjerenim zahvati-

Netko je rekao da se grad ne može graditi bez vlasti. Pritom pod pojmom grada podrazumijevam urbanizirane prostore koji nadilaze puki prostorni determinizam. U tome je smislu svaka intervencija u javni prostor nužno i politička. To dakako ne znači da npr. ja imam političke ambicije, upravo suprotno, već da je pitanje javnih prostora i način upravljanja gradom - javna stvar.

57

Britancu za što lobiram već neko vrijeme, a izvorna je ideja bila da se sajam rabljenih knjiga, stripova i nosača zvuka održava svaki četvrtak od 18 do 21 sat na u to vrijeme ispražnjenoj terasi Dolca. U gradu su se odlučili za nešto drugačiju verziju, no Zagreb sada dobiva sajam kakav ima većina velikih glavnih gradova.

saša šimpraga

Tema: Možeš li izdvojiti još neke prijedloge koje knjiga nudi?

ma knjiga dijelom govori i nastoji ukazati na važnost npr. toga jednog osebujnog stabla koje je davalo atmosferu ulici. Odnosno, pokušao sam u široj slici zabilježiti i neke marginalne i meni zanimljive detalje koji čine Zagreb našega vremena, ali i ukazati na smjerove u kojima bi se grad trebao razvijati.

A budući da je od predaje rukopisa do objave prošlo gotovo godinu dana, u međuvremenu sam se, naravno, dosjetio još bezbroj detalja koje bi uvrstio ili dijelove koje bih preformulirao, no i knjige imaju svoju sudbinu.

Tema: Za razliku od niza autora koji gotovo u pravilu gledaju retrospektivno, Zagreb, javni prostor je knjiga koja nudi perspektivu i ustvari, kako je navedeno i u uvodu, aktivno promišlja potencijale grada. Koliko je realno očekivati da se neke ideje i inicijative ostvare? Šimpraga: Moram istaknuti da me kod pitanja grada osobito zanimaju

mikroprostori, dakle one intervencije koje zapravo nisu toliko zanimljive da bi uopće bile spomenute u knjizi.

Utoliko sam, nadam se, uspio ukazati da kroz neke, uvjetno govoreći veće teme, ukazujem i da su podjednako važne i one male jer sve to skupa čini grad koji možemo bitno poboljšati upravo takvim mikro zahvatima.

Knjiga je utoliko i urbanološki priručnik što učiniti sa Zagrebom, te je proizašla iz osobnog angažmana.

Paralelno s pisanjem, prije i nakon objave knjige, čitavo vrijeme lobiram da se pojedine inicijative i ostvare.

Primjerice, Zagreb od ove godine dobiva tjedni sajam knjiga na

Šimpraga: Prijedloga je puno, a svi su različite prirode i kategorije izvedivosti. Od onih najjednostavnijih koji ne traže nikakva ili minimalna ulaganja do onih kompleksnijih, strateških i dugoročnih. Smatram da su sve te ideje zapravo najbolji i najvažniji dio knjige.

Primjerice, predlažem niz novih lokacija poput one za novu zgradu Gradske knjižnice, za Antimuzej, potom za novi zoološki vrt, treći pa i četvrti zagrebački botanički vrt.

Zagovaram i definiranje Savskoga trga na dnu Savske ceste, što i nije nova ideja, ali ujedno predlažem i obnovu nekadašnjega Babinjaka, gradskog kupališta koje je izgorjelo, a koje bi valjalo obnoviti na izvornome mjestu kao novi „drveni grad“,umjesto kabina za presvlačenje sada s restoranima i kafićima.

Zajedno s trgom bilo bi to još jedno gradsko žarište i to uz samu rijeku,

Knjiga uopće nastoji reafirmirati neke ključne ideje za formativni razvoj suvremenog Zagreba, a koje su zbog gubljenja kritičke svijesti i spona s prošlošću naprosto marginalizirane pa i zaboravljene.

preradovićeva

58

odnosno na mjestu gdje grad povijesno izlazi na Savu.

Iznosim i čitav niz prijedloga za intervencije u s potpisom devastirane trgove poput Kvaternikovog i Cvjetnog koje su u osnovi jednostavne, a mogu bitno poboljšati stanje.

Mnoge su ideje tek naznačene, poput potrebe osnivanja zajedničkoga vrta (community garden) na tradiciji urbanih povrtnjaka Novog Zagreba itd.

Tema: Knjiga spominje zagrebačku krizu trgova s čim se nije teško složiti, a pitanje javnoga prostora je u pravilu i političko pitanje. Kakav je odnos vlasti prema građanskim inicijativama poput tvojih? Šimpraga: Netko je rekao da se grad ne može graditi bez vlasti. Pritom pod pojmom grada podrazumijevam urbanizirane prostore koji na-

dilaze puki prostorni determinizam.

U tome je smislu svaka intervencija u javni prostor nužno i politička.

To dakako ne znači da npr. ja imam političke ambicije, upravo suprotno, već da je pitanje javnih prostora i način upravljanja gradom - javna stvar. Što se tiče suradnje s gradskom upravom, ukoliko se odnos ne svodi na ignoriranje, onda je uglavnom izrazito spor, pa je pri svakoj inicijativi ključna upornost i očekivanje da gradske službe budu na usluzi gradu i građanima. Ima čak i slučajeva u kojem pojedini gradski birokrati, ponajviše u domeni imenovanja ulica, kradu moje ideje što samo po sebi ne bi bio problem kada ih pritom iz neznanja ne bi degradirali.

Unatoč svemu, mnoge su inicijative već usvojene, primjerice nove ulice oko MSU-a nazvane su u čast likovnih umjetnika nakon nekoliko

godina lobiranja, s tim da je planski izgrađeni dio Novog Zagreba tada dobio i prvu ikad javnu površinu nazvanu u čast neke žene, a s Bakićevom ulicom dobili smo i prvu ulicu nazvanu u čast nekog hrvatskog velikana srpskog porijekla od rata i etničkoga čišćenja zagrebačkih i hrvatskih ulica devedesetih. Kod izbora imena često nastojim iz zaborava izvući neke nepravedno zapostavljene osobe, a u pravilu nastojim voditi računa o postojećem kontekstu i njegovoj nadogradnji. Naime, i kod imena ulica postoji sustav kojega mnogi nisu uopće svjesni.

Tema: Zašto se slučaj Cvjetni ne obrađuje detaljnije u knjizi? Šimpraga: Kod Cvjetnog i Varšavske se nedvojbeno radi o važnom momentu ne samo u lokalnom kontekstu i to iz više perspektiva, no u trenutku pisanja knjige projekt još

59

Ključ kvalitetnog odnosa prema gradu je interdisciplinarnost u pristupu, definiranju i korištenju slobodnih prostora, a s ciljem poboljšanja grada i - života. slobodnih prostora, a s ciljem poboljšanja grada i - života.

Tema: Koliko se Zagreb amputira? Šimpraga: U poglavlju Amputacija grada problematiziram jugozapadnu ekstezniju Zelene potkove koja zapravo nikad nije produžena na način koji bi bio adekvatan. Dok s jedne strane ona jugoistočna postoji kao Središnja gradska os uz Ulicu Hrvatske bratske zajednice i produžuje se na Aveniju Većeslava Holjevca te je kao takva, iako nedefinirana, ušla u svijest građana, ona jugozapadna je posve zanemarena i očita tek iz ptičje perspektive. Njeni su prostori s vremenom amputirani, dakle izgubljeni, a jedini preostali dio je na prostoru između Botaničkoga vrta i Ulice grada Vukovara.

saša šimpraga, javni prostor

nije bio gotov i način na koji će biti završen je bio neizvjestan, pa sam procijenio da je uputnije problem eventualno sagledati cjelovito, tj. jednom kada se dovrši.

Dodao bih i da problem Varšavske i onoga što podrazumijeva nije primarno arhitektonski, ni urbanistički ni prometni, već pravni, a zadire u sferu tranzicije i sve negativne manifestacije iste. Sada kada je projekt završen, on najbolje govori sam za sebe. No, osim očekivanih posljedica, došlo je i do totalne kafićizacije centru okolnih dijelova pješačke zone, pa je opravdano postaviti pitanje i tko je iznajmio grad?

Dodao bih i da Zagreb nužno treba proširenje pješačke zone. U najmanju ruku pješačke zone u cijelosti trebaju postati Teslina i Masarykova ulica, a po mogućnosti i sve ulice sjeverno do Hebrangove. A obuhvaćanjem najvećeg dijela Martićeve do potencijalnog budućeg trga pred Badelom kod Kvatrića koji u knjizi zagovaram, Zagreb bi dobio pješačku zonu primjerenu suvremenim potrebama grada od 800 000 stanovnika.

Pritom valja istaknuti da je pitanje odnosa prema problemu pješačkih zona zapravo pitanje odnosa prema totalu grada, budući da pješačke zone nisu samo od automobila ispražnjeni i popločeni prostori, već sadržaj, komunalna oprema, zelenilo, itd.

Ključ kvalitetnog odnosa prema gradu je interdisciplinarnost u pristupu, definiranju i korištenju

Najbolji način da se taj prostor i dalje čuva, ako već ne definira kao novi trg i/ili park, je podizanje svijesti o postojanju ideje o produženju Zelene potkove i njenoj ulozi u urbanom tkivu grada.

Knjiga uopće nastoji reafirmirati neke ključne ideje za formativni razvoj suvremenog Zagreba, a koje su zbog gubljenja kritičke svijesti i spona s prošlošću naprosto marginalizirane, pa i zaboravljene. Osim spomenutoga jugozapadnog produženja Zelene potkove tu je i novozagrebačka Plava potkova kao bitno veća i moderna inačica povijesne Zelene potkove, ili Studentski trg između zgrada dviju najvećih knjižnica u zemlji, NSK i one Filozofskog fakulteta.

A koliko se Zagreb inače amputira najbolje pokazuje činjenica da npr. novo naselje Lanište nema nijedan javni park. Takav štetni i isključivo profiterski način izgradnje grada treba nužno mijenjati.

Tema: Najduže poglavlje u knjizi bavi se odnosom Zagreba i Save.

Kako taj odnos možemo okarakterizirati?

photo: Ana elizabet

60

Šimpraga: Potencijal savskog prostora i njegova uloga i značenje za Zagreb mogu se usporediti s onim što je za srednjovjekovni grad značila izgradnja Gradeca ili za devetnaestostoljetni Zagreb definiranje Zelene potkove. Unatoč brojnim neprimjerenim intervencijama, ponajviše parcijalnim urbanizmom, savski prostor još uvijek ima izuzetni potencijal, a knjiga nudi i neke od konkretnih ideja što učiniti kako bi se grad približio rijeci tj. taj odnos zaživio kvalitetnije.

Način na koji bi se trebali odnositi prema Savi sugerira već i sam naslov poglavlja „Grad na rijeci i rijeka u gradu“.

Uopće smatram da element vode treba biti prisutniji u urbanom tkivu Zagreba, i to ne samo na prostoru uz i oko Save. Primjerice, jedan od

prijedlog Projet marginala (franc.) koji je opisan u knjizi govori o ispunjavanje udubine između dva kraka Ulice Hrvatske bratske zajednice vodom i stvaranje umjetnih otoka ispremreženih šetnicama na vodi.

Prijedlog je to memorijalnoga prostora zagrebačkim vješticama koji bi imao i znatan turistički potencijal.

Tema: Što je Projet marginal? Možeš li navesti još neki prijedlog? Šimpraga: Riječ je o neformalnom autorskom projektu koji sam osmislio u suradnji s arhitektom Igorom Pavlovićem, kojim smo kroz najraznovrsnije imaginarne zadatke tematizirali konkretne gradske prostore, ne samo u Zagrebu, ali ponajviše ovdje.

Primjerice, osmislili smo vertikalnu

ekstenziju Botaničkoga vrta. Riječ je o malom staklenom neboderu koji smještamo između dvaju krakova željezničke pruge neposredno južno od Botaničkog. Čitava struktura služi kao zimski vrt, na krovu s javnim vidikovcem, a iznutra je ispunjena terasama i botaničkim tematskim cjelinama, pa čak i vodopadom. Predviđeno je i da jedan od željezničkih koridora prolazi kroz sam objekt.

Tema: Kroz čitavu knjigu provlače se imena ulica. Kakvo je iskustvo s imenovanjem ulica i odakle uopće taj interes i angažman? Šimpraga: Topografske odrednice često nam mogu reći puno više o nečemu nego se na prvi pogled može činiti. Simbolika markiranja

prostora oduvijek me zanimala jer sam na nju naprosto obračao pažnju, a angažman po tom pitanju došao je iz protesta kada je preimenovan zagrebački Park Federica Garcie Lorce 2002. godine. Osim što nije bilo nikakvoga razloga da se to učini, narušen je i postojeći urbanistički kontekst pa i sklad tamošnje ulične nomenklature, budući da su parku sve okolne ulice bile izvorno nazvane po nekim drugim revolucionarima i ljevičarima, uglavnom iz hispanskog kulturnog miljea. I nakon prvog preimenovanja tamošnjih ulica devedesetih, one su bile nazvane po zemljama odakle su pojedinci dolazili te je tako na neki način sačuvan prvotni kontekst. Da stvar bude gora, s preimenovanjem parka on je imenovan po 101. brigadi koja u Zagrebu ima i trg.

Dakle, dobili smo dva ista imena, a jedno smo nepotrebno izgubili.

Smatram da se radi o svojevrsnom kulturocidu, a ukazuje na provincijalizaciju grada.

Uopće je imenovanje ulica tema koja tek traži detaljnu razradu, a posljednje poglavlje u knjizi govori o imenima javnih površina u Zagrebu nazvanih u čast stranaca, stranih gradova i država kroz povijest. Ujedno su nabrojane ulice, trgovi pa čak i svemirska tijela koja su nazvana po osobama iz Hrvatske u svijetu. Te ulice tuđih mrtvaca doprinos su metropolitanskom karakteru svakoga grada.

Tema: Jedan si od rijetkih koji su javno kritizirali arhitekturu nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti? Šimpraga: Zgrada je dobitnica nagrade Udruženja hrvatskih arhite-

trg maršala tita

61

Kada Zagreb danas uspoređujemo sa sličnim gradovima, komotno ga možemo legitimirati kao zaostalu i malograđansku sredinu. kata, međutim, smatram da se radi o slaboj arhitekturi koja je tek monumentalnih dimenzija. Fenomen percepcije te zgrade u kulturnoj javnosti je dvojak. S jedne strane uobičajena arhitektonska kritika dočekala ju je uglavnom pohvalno, a s druge strane negativna mišljenja koja u velikome broju postoje nisu bitnije javno artikulirana jer se ljudi doslovno ne žele zamjeriti. To ujedno dokazuje koliko je zapravo niska kultura polemiziranja, a posljedično i sama kultura prostora. Što se tiče arhitekture, smatram da je načelna arhitektova ideja o lebdećem meandru sjajna, ali ona u konačnici nije tako ispala. Nova je zgrada jedna relativno zanimljiva

fasada i sve ostale koje to definitivno nisu. Interijeri su osobito loši i djeluju više kao arhitektura koja je konvertirana u muzejski prostor nego nešto što je projektirano za muzej. Masovno stupovlje posve zenemaruje mogućnosti dizajna, isprazni plato pred ulazom i nemogućnost prilaza fortifikacijski uzdignutom objektu sa svih strana sve su pokazatelji slabe arhitekture.

Dio problema nastao je i upravljanjem zgradom pa tako imamo situaciju da se krovne terase uopće ne koriste, a svakako bi bilo zanimljivo kada bi tamo bio npr. javni suvremeni vrt kao interpretacija nekadašnjih urbanih povrtnjaka koji su postojali na mjestu gdje je zgrada

62

izgrađena. Zeleni labirint također bi spasio i mrtvački plato pred ulazom u zgradu. Obje ideje predložili smo kroz Projet marginal.

Ulaganje nekoliko stotina milijuna kuna ili 80 milijuna dolara javnoga novca za Zagreb nije mala stvar, a nije opravdalo rezultat. Ta utrošena suma, dakako, najviše govori o tranziciji ali i tome kakvu smo zgradu mogli dobiti. O tome da bi javna zdanja takve veličine nužno trebala biti pasivni objekti, dakle energetski samoodrživi, u našem se kontekstu čini kao znanstvena fantastika.

No zgrada je takva kakva je, a siguran sam da će s protokom vremena biti percipirana bolje nego sada i to iz jednostavnog razloga što će neupućenima djelovati kao da je izgrađena kada i glavnina Novog Zagreba i utoliko neće djelovati anakrono. Dakako, ona i dalje neće biti dobra arhitektura.

Tema: Koliko se Zagreb može usporediti s drugim glavnim gradovima slične veličine? Šimpraga: Valja istaknuti činjenicu da unazad nekoliko godina, po prvi put u povijesti, većina stanovnika planeta Zemlje živi u gradovima. Ta će činjenica s vremenom dobiti još više na važnosti jer u mnogo čemu fundamentalno mijenja lice planeta i način života. Urbane su sredine sada prirodni habitat za većinu stanovnika. Utoliko nam gradovi koji su oduvijek važni, postaju još važniji, a važniji postaje i način na koji ih gradimo, ne samo s obzirom na potencijal društvene transformacije.

U Zagrebu danas, primjerice, u javnim natječajima za javne parkove nema krajobraznih arhitekata kojima je to primarna struka. I neki od tematski najvažnijih javnih natječaja, primjerice za Kaptol, u

prosudbenim sudovima imaju isključivo arhitekte. Dakle, umjesto da se prostoru prilazi integralno, već se u startu smanjuje mogućnost kompleksnijega gledanja, a time i mogućnost boljih rješenja.

Ono što je ključno je da npr. na poukama svih tih i zbog toga promašenih natječaja, podignemo razinu kritičkoga promišljanja prostora kroz podizanje svijesti pa prema tome i pristupa prostoru, a koji je u Hrvatskoj gotovo u pravilu prepušten žiriranju isključivo jedne struke. To, dakako, ne znači da se arhitektura treba marginalizirati, već da se treba demokratizirati.

Netko je rekao da je polemika o gradu polemika o kolektivitetu, a u slučaju upravljanja prostorom odraz toga kolektiviteta je prije svega interdisciplinarno promišljanje prostora kao resursa te pravo i obveza demokratičnosti u rješavanju prostornih pitanja.

Dakle, Zagreb je u poziciji da treba prvo savladati abecedu. Kada Zagreb danas uspoređujemo sa sličnim gradovima, komotno ga možemo legitimirati kao zaostalu i malograđansku sredinu.

Za primjer, Zagreb je i grad u čijem užem središtu de facto ne možete vidjeti suvremenu umjetnost u javnom prostoru, ali možete čitav niz recentno postavljenih nakaradnih kipova. To je legitimacija vremena u kojem živimo, to svakako treba zabilježiti, ali ujedno treba ponuditi i perspektivu, što učiniti da se to promijeni, ispravi, unese nešto što će biti dostojni reprezent najboljeg iz našega vremena. Sve ideje kojima nastojim poboljšati grad i koje su iznesene u knjizi apsolutno su podložne raspravi, no mislim da se s mnogima koje ukazuju na eklatantne nepravilnosti malo tko ne bi složio. Bilo da se radi o lošim i na

krivim mjestima postavljenim spomenicima, bilo da je riječ o javnoj rasvjeti oko HNK koja nudi efekt konc-logora i izaziva izraziti vidni diskomfor pritom degradirajući čitavi ambijent trga.

Dakle, stvar je u perspektivi koja podrazumijeva drugačiji način gledanja i drugačiji, bolji, sadržaj za sve jer grad o javnim prostorima ovisi.

I onda ćemo se ravnopravno moći uspoređivati s drugima.

Tema: Zagreb, javni prostor je tvoja prva knjiga. Kakvo je iskustvo nastajanja knjige kao proizvoda? Isplati li se pisati knjige? Šimpraga: Knjiga je napisana bez honorara kako je to u Hrvatskoj već uobičajeno pa je i po tome aktivistička. No, to je na neki način kompenzirano dobrom suradnjom s urednikom Daliborom Šimpragom. Nemate uvijek priliku da vam urednik i izdavač bude istaknuti književnik koji uz to dijeli sklonost temi. Želim istaknuti i da su svi koji su na bilo koji način sudjelovali u nastajanju knjige to napravili u okviru proračuna, dakle besplatno. Primjerice, vizual kojim knjiga obiluje dobrim su dijelom ustupile osobe koje iz zadovoljstva fotografiraju grad. Za dizajn su zaslužni Niko Mihaljević i Petra Milički koji su se zadatka prihvatili na prijateljskim osnovama. Njima koji su ove godine diplomirali bio je to prvi takav rad, a u međuvremenu su oboje završili na daljnjem specijalističkom studiju i to upravo oblikovanja knjiga, u Nizozemskoj koja ima za to najpoznatije škole. Zahvalan sam svima njima, a svi su na taj način ujedno dali i doprinos idejama i inicijativama koje knjiga promiče. Utoliko je ona i u tom smislu aktivistička.

poništeni gradovi 2

leonida kovač___ JARRYIJEV BICIKL

L

ako moguće, ali ja sam promijenio upravu i dao u novine da će se svi porezi plaćati dvaput, a oni koji se mogu odraditi naknadno, i triput.

Tim sistemom brzo ću se obogatiti, a onda ću sve poubijati, i magla.

Lik kojemu pripada citirana replika zove se Kralj Ubu. Zadnjih mjeseci razmišljam o njemu svakodnevno, i kad je Branko Čegec poslao cirkularni mail kojim nas poziva da za ovaj broj Teme napišemo nešto na temu urušavanja grada, sjetila sam se da negdje na polici imam knjižicu koju sam pred dvadesetak godina kupila u jednoj od zagrebačkih knjižara koja danas, dakako, više ne postoji. Izumiranje knjižara događalo se u Zagrebu nekako paralelno s izumiranjem kina i stabala, a započelo je otprilike u vrijeme kada se netko dosjetio glavni grad prozvati Metropolom. Moja bijela knjižica hrvatski je prijevod Kralja Ubua objavljen 1991. godine u Dramskoj biblioteci Teatra ITD povodom premijere isto-

imene predstave kojom je obilježena stogodišnjica nastanka Jarryijevog dramskog teksta. U nadahnutom predgovoru dramaturginja Martina Aničić objašnjava teškoće pri prijevodu Ubujeve poštapalice, odnosno Jarryijevog neologizma merdre, hibrida francuske imenice merde (govno) i glagola mordre (ubiti), da bi zaključila kako je u proteklih sto godina Ubu od uzora gadosti evoluirao u svakodnevnu pojavu, te da bismo u svojoj okolini mogli pronaći puno više ljudi koji su mu slični nego onih sposobnih da mu se suprotstave. Sto godina po Ubujevom rođenju naši su slobodni mediji prenijeli vijest da je u Hrvatskoj jednoumlje zamijenjeno demokracijom i da mozak vrijedi dvije marke. Nastupila je novogovorna renesansa, klase su dokinute, Predsjednik se obraćao stališima, a počasna kvazikraljevska garda u novokomponiranim historizirajućim odorama svakog je dana, točno u podne, izvodila koreografirani igrokaz smjene straže na avetinjski opustjelom zagrebačkom Gornjem

gradu. Pritom je na glavnom donjogradskom trgu jedan lokal pretvoren u sjedište kulturne institucije muzejsko-galerijskog tipa zadužene za proizvodnju i promociju nacionalnog vizualnokulturnog branda. Institucija je nazvana Svjetski Centar: Čudo hrvatske naive, a svoj prvi uspjeh na međunarodnoj sceni, oglašen jedino u lokalnim slobodnim medijima, zabilježila je izložbom koju je 1995. godine u Beču otvorio osobno dr.

Ivo Sanader. Te iste 1995. godine, usprkos prosvjedima i peticiji koju je potpisalo nekoliko tisuća građana, posječena su stabla na Cvjetnom trgu pod izlikom uređenja partera samog trga i Varšavske ulice. Na parter izveden tzv. betonskom galanterijom posađen je skupocjeni urbani namještaj u formi mramornih kandelabara nalik vješalima i mramornih klupa za prodaju cvijeća koje su neodoljivo podsjećale na stolove za obdukciju. Budući da su cvjećarice na njima odbile izložiti cvijeće, klupe su uskoro uklonjene, cvjećarice satjerane u kioske, a projektanti su napra-

64

vili ustupak pučanstvu dozvolivši da se na mjesto pokošenih, u betonsko saće posade mlada stabla, koja se, okovana željeznom ogradom radi vlastite sigurnosti, do danas, petnaest godina nakon sadnje, nisu uspjela razviti u živo biće s krošnjom. Te, 1996. godine kinu Balkan ime je već bilo promijenjeno u Europa, na policama i u izlozima knjižare Mladost, koja je osamdesetih bila poznata pod nazivom Znanstvena knjižara, knjige su već odavno ustupile mjesto plastičnim puzzlima, barbikama, te kalašnjikov-igračkama i dječjim maskirnim uniformama. Toga je proljeća Dan planeta Zemlja obilježen izložbom koja je kanila biti u suglasju sa suvremenim svjetskim trendovima umjetničkih intervencija u javnim urbanim prostorima. Pedesetak hrvatskih umjetnika i umjetnica čiji su radovi formalno dijametralno suprotni estetici promoviranoj Čudom hrvatske naive, spremno je prihvatilo izlagati na netom devastiranom Cvjetnom trgu, nemajući ni u primisli činjenicu da svojim sudjelovanjem daju legitimitet tvrdnjama tadašnje gradonačalnice, a donedavno i ministrice prostornog uređenja i zaštite okoliša Marine MatulovićDropulić, o iznimnoj vrijednosti i važnosti tog arhitektonsko-urbanističkog zahvata u smislu poboljšanja kvalitete urbanog življenja. Petnaest godina kasnije, odnosno danas, zagrebački plavi niskopodni tramvaj prigodno je promijenio boju da bi se na novoj sniježnobijeloj podlozi jače isticala reklama za skorašnje otvorenje prve H&M-ove prodavaonice jeftine konfekcije u Hrvatskoj, locirane u Horvatinčićevom shopping centru Cvjetni, zbog čije je izgradnje s lica zemlje zbrisana rodna kuća pjesnika Vladimira Vidrića, zajedno s kinom Zagreb i starom Vjesnikovom

Sto godina po Ubujevom rođenju naši su slobodni mediji prenijeli vijest da je u Hrvatskoj jednoumlje zamijenjeno demokracijom i da mozak vrijedi dvije marke. Nastupila je novogovorna renesansa, klase su dokinute, Predsjednik se obraćao stališima, a počasna kvazikraljevska garda u novokomponiranim historizirajućim odorama svakog je dana, točno u podne, izvodila koreografirani igrokaz smjene straže na avetinjski opustjelom zagrebačkom Gornjem gradu. tiskarom, te privatiziran javni prostor pješačke zone u Varšavskoj ulici da bi se otvorio krater za automobilski pristup podzemnoj garaži tog luksuzno-stambenog i poduzetnotrgovačkog zdanja. ZET-ova i HOTO-va marketinška invencija ogleda se i u činu zastiranja tramvajskih prozora neprozirnim, također anđeoskobijelim, reklamnim blendama, pa se tramvaj, gledajući s ceste i nevideći što se unutra događa s putnicima, doima poput golemog aseptiziranog šinterskog vozila. Ma koliko se neobičnim ovo zastiranje pogleda činilo, ono ne iznenađuje. ZET-ovi su tramvaji i ranije korišteni kao displayi u procesu normalizacije nasilja kroz vizualnu kulturu. Ne treba zaboraviti marketinšku kampanju telecom operatera TELE2 vođenu pred nekoliko godina. Na hrvatsko tržište TELE2 stiže 2005. godine kao treći mobilni operater. Reklamna kampanja prakticirana u Hrvatskoj, a ta se bitno razlikovala od onih namijenjenih zapadnim tržištima, temeljila se na narativu koji operacionalizira stereotip sicilijanske mafije. Ta je kampanja izvorno osmišljena za rusko tržište, a prilagodba za hrvatsko sastojala se u jednostavnom doslovnom prijevodu replika likova iz re-

klamnih spotova i marketinških slogana. Naslov jednog od ključnih spotova kao mjesto radnje specificira Mafia City, međutim za razliku od karakterizacije likova i njihovih uzajamnih odnosa kojima se reproducira koherentna i neprikosnovena tradicionalistička patrijarhalna hijerarhija, mise-en-scène je reprezentiran kao futuristički hiperprostor strukturiran uzbuđenjima koje nudi sofisticirana komunikacijska tehnologija. Na programima hrvatskih televizija s nacionalnom koncesijom, kako onih u vlasništvu privatnih medijskih korporacija, Nove TV i RTL-a, tako i javne Hrvatske televizije, među najučestalije emitiranim reklamamnim spotovima bili su oni u kojima se pozornost gledateljstva zaokupljala zgodama vremešnog mafijaškog Dona i mlađahnog mu potrčka Tonija. Prizori brutalnog nasilja redateljskim su postupkom učinjeni smiješnima, a protagonisti tih mafijaških mikrofabula simpatičnima.

Istodobno se na zagrebačkim ulicama građanima s vozila Zagrebačkog električnog tramvaja obraćalo gigantsko nasmiješeno lice potrčka Tonija popraćeno natpisom “danas ZET sutra KUM”. Danas Varšavska, sutra što? Za koji dan na adresi Ilica

65

photo:BCH

30 otvorit će se još jedna globalizacijski brandirana prodavaonica jeftine konfekcije - Zara. Prostor u prizemlju zgrade u koji će uskoro useliti ljetna kolekcija odjeće dopremljena s kakvog zapadnoeuropskog skladišta škartiranih modela iz prethodnih sezona, tijekom zadnjih sto pedeset godina bio je knjižara. Usprkos dugogodišnjem socijalističkom brandu Mladost, poznatija je bila pod imenom Knjižara Kugli, ili Kuglijeva knjižara. Je li hrvatska služba zaštite spomenika kulture ikada promišljala značenje sintagme kulturna baština?

Pred nekoliko mjeseci slobodni su mediji izvijestili o velikom međunarodnom uspjehu hrvatske kulturne diplomacije: ojkanje je uvršteno u UNESCO-v registar nematerijalne kulturne baštine. Možda je i u Kuglijevoj knjižari jednom netko zaojkao, a možda i nije, posve je svejedno.

Važno je to da je Stjepan Kugli knji-

žaru i tiskaru 1881. preuzeo od Lavoslava Hartmana koji je istu kupio od Ljudevita Gaja. Nedavno je u Gajevoj ulici, pred hotelom Dubrovnik, uz poslovično ignoriranje prosvjeda onih koji su specifičnim obrazovanjem stekli kompetencije za izricanje stručnog mišljenja o vrijednosti javne plastike i načinima njezina postavljanja u urbani prostor, montirana nakaradna bista koja bi trebala predstavljati Ljudevita Gaja.

Ništa manja nakarada smještena je, otprilike u isto vrijeme, na križanju Petrinjske i Jurišićeve ulice, a ta bi trebala komemorirati lik i djelo Stjepana Radića. Sredinom devedesetih, uz blagoslov jednog stručnog žirija, radi postavljanja spomenika Marku Maruliću - skulpture više nego li dubiozne umjetničke vrijednosti, uništen je travnjak i cvjetnjak da bi se iskopao i kamenom opločio bazen zbog kojeg je nestala karakteristična

vizura najznačajnijeg djela secesijske arhitekture u Hrvatskoj, zgrade stare Sveučilišne biblioteke u kojoj je danas smješten Hrvatski državni arhiv.

A prošlog tjedna u Marulovu gradu Majka Ubu i Otac Ubu izvukoše iz zaslužene mirovine meštra crkvenih vitraja i postaviše ga za ravnatelja Galerije umjetnina. U Metropoli se takve stvari ne događaju. Lani je, primjerice, Hrvatski radio otpustio karizmatičnog pjesnika Danijela Dragojevića, urednika legendarne emisije Poezija naglas, s obrazloženjem da bi mu bilo vrijeme otići u mirovinu. Što će gradu i eteru pjesnici? Na početku bijele knjižice s početka ovog teksta čitam: “Alfred Jarry običavao bi sjesti na bicikl i voziti se ulicama Pariza sve dok ne bi pao od iznemoglosti”.

U Zagrebu, ožujak 2011.

atelier fritz

miroslav mićanović___ ožiljak Zabrana dizanja zida u visinu koja bi drugom spriječila pogled

na desnoj strani ulice, izgrađenom preko zime i proljeća da ostane skrivenu oku ono što se nalazi u okolišu zgrade s golemim apar-

miroslav mićanović

– Ja nisam egzibicionist, ekscesan muškarac ili konceptualist – kaže Vinko Šimić svojima na užarenom murterskom suncu 2011. godine.

Izgovara te jake riječi kad je sve u jeku ljeta, govori onima koji ga prate, koji hodaju za njim do plaže, na putu do mjesta gdje se more zbog kamenog dna i bijelog pijesku prelijeva u vlastitoj plavosti. Obližnji arhipelag, pepeljast i siv, prostire se do oka kroz vodu i toplinu. Sve što želi i ne želi stiže mu kroz glasove, vrisku, kupače, miris kreme, plivače i ronioce, pse, jedrilice, kroz sve ono što je ostalo na ručniku, u hodu, zavodljivo.

– Volio bih napisati himnu ljetu, uzvišenu i jednostavnu – kaže im.

– Imamo napisanu i uvježbanu himnu – podsjete ga.

Ali, polako, još nije stigao do tog mjesta, jer lamentira pred zidom,

tmanima i zelenom travom, kakvu ne poznaje Mediteran. Stranci su, vlasnici, ili tko to već jest odlučivao i zamislio, htjeli baš na moru ima-

67

ti ono što imaju tamo odakle su došli. Donijeli su zelenilo, stabla, iskopali bazen u koji će skakati, vriskati i pjevati hej-haj-baš-mebriga ili nešto tomu slično.

Zid se prostire u dužini od dvadeset do trideset metara, podignut uz glavnu ulicu jednostavno i pregledno da oni koji hodaju ne vide njih koji su doputovali iz Mađarske, Češke ili Poljske i iznajmili apartmane. Oni će iza velikoga zida uživati, biti skriveni i veseli, jer su zbog toga valjda došli u naše krajeve i među naše ljude, koji im onda, kad se oni odluče spustiti na glavni mjesni trg, pjevaju i plešu u odorama i nošnji. Peku im ribe, plinom podjaruju ugalj i sve se dimi iznad usta koja jedu na kartonskim tanjurima i s plastičnim vilicama.

Govori li Vinko Šimić ili objašnjava, možda šuti, svejedno je, jer njegovi ga ukućani na jutarnjem putu do plaže ne čuju, ne prate, ne razumiju. A prije će i biti da on priča sam sa sobom, zbraja i oduzima riječi i prizore. Mrmlja u osamljenosti i čudi se trima palmama, koje se nalaze odmah iza lijepo složenog zida od industrijski obrađenog kamena, visine iznad njihovih radoznalih očiju i glava, toliko da samo gornjim dijelom stabla i krošnje palme vire iznad zida.

Ono što odmah privlači pogled jesu elegantni, svjetlucavi kromirani lanci kojima su sve tri palme vezane za zid. Ostavljaju dojam da su deve koje je nepovjerljivi vlasnik, nakon puta kroz pustinju i prašinu, svezao kao tri izgladnjele nemani koje bi se mogle otrgnuti, nestati zauvijek u pješčanim dinama. Vezanost palmi lancima za zid potpuno mijenja njihovu ulogu i

ništa ne pjevuši egzotičnost, pozdrave s razglednica i zalaske sunca.

Jednostavno, tri blijede palme vezane su za novi zid koji odvaja njih na ulici od njih iza zida. Naslućuju se podalje krovovi pomoćnih prostorija za kuhanje i gradele koje sada stoje kao znak buduće pogibelji, vrućine…

Palme su tri deve svezane lancima na rubu pustinje, tako ih on vidi, gol do pasa, s ručnikom oko vrata. Znoji se, žulja ga kao da je vezan s njima istim svjetlucavim, kromiranim lancem. On bi o tomu htio nešto reći, ali izmiču mu riječi i značenja, svakodnevne slike mjesta u sezoni nižu se i ruše dok ih gleda. Prošlo bi to sa svezanim palmama nezapaženo i zaboravilo bi se, kao što uostalom sve prođe i sve se zaboravi. Pričalo bi se na povratku na kontinent bilo je lijepo, plivali smo i radili jogu na plaži uz more, kuća nam je od jutra zvonila kao vagon restoran, jer smo imali goste i perilica za posuđe punila se i praznila dva puta dnevno, najmanje. Ali! Žuta torba, koju nosi umjesto žene, na sablazan sinova koji mu dobacuju da izgleda kao gejko, nije čudo za kojim bi se netko okrenuo.

I čemu i komu? Povišen glas ljutnje, prosvjeda ili žala za slobodnim prostorima nije moja tema, kaže on svaki put u prolazu pokraj zida i svezanih palmi. To je priča za drugo dvorište, drugi vrt, drugi cvijet i zatvor, ili već nešto tomu slično, uvjerava samog sebe. Sve bi dobro prošlo i uvjerenje da nije egzibicionist držalo bi vodu, usprkos pržini dana ljeta, jer nisam ja taj koji bi se onima koji prolaze pokazivao i isticao, ponavlja Vinko Šimić, da nije ostao trag na zidu. Ožiljak.

– Čitate li novine i gledate li koliko se ljudi diže i buni protiv svijeta u kojem živi? Egipat, Libija, Sirija, sav taj pobunjeni svijet!

– Ali, stari – tako ga zove stariji sin – nije to ništa nepoznato. Zabrana dizanja zida u visinu koja bi drugom spriječila pogled. Altius non tollendi. Eto vidiš, znalo se o tome davno prije nas, griješilo se, pisalo i mislilo, slagale sentence i zakoni – podsjeća ga sin na običnost njegova iskustva, na banalnu povijest njegove ljutnje ili čuđenja, Rimljani su to već imali u svojima zakonima.

– Altius non tollendi – zaključaju razgovor i nastave put do plaže: on to čuje kao zadnje riječi himne, oni kao pročitani zakon.

* I sve bi, dakle, ostalo na tomu da nije vidio ono što je ostalo pri dnu zida. Ostavili su u početku gradnje, svojedobno, na dvadesetak-tridesetak centimetara visine kamenu pravokutnu ploču, recimo veličine 25x70 cm. Udobno da bi se na nju sjelo u podnožju zida, predahnulo, rekla koja prolazna, kako smo, kako ste, bilo je ili bit će sve dobro.

Kamena klupa nije morala biti samo za odmor, za sjedenje i pozdrave. Mogla je poslužiti kao odskočna daska radoznalom pogledu.

Staviš jednu pa drugu nogu, obje ruke spustiš na gornji dio zida i hop – gledaš između palmi što se događa, što rade gosti i njihova djecu. Eto i za to je kamena klupa, koja je virila iz zida, mogla služiti.

Upravo je zbog toga odsječena da se na nju ne popnete i gledate što se događa u dvorištu zgrade s apartmanima. Na nestaloj dužini ploče

photo: bch

68

prostirao se bijeli, pepeljastosivi trag njezina postojanja. Znak, linija dužine, postao je okidač. Klik za njegovu glavu, iako on nije bio konceptualist koji bi provocirao ili uznemiravao ono što je tonulo u sivilo i dosadu prošloga.

Vidio je to obilježeno mjesto rezanja i znao da će već za nekoliko dana ili mjeseci sunce, nerazuman vjetar, vrijeme učiniti svoje, obrisati mjesto reza i bit će kao da mogućnosti sjedenja u podnožju zida ili gledanja na drugu stranu nije ni bilo. Ipak, na to nije mogao pristati. Zaletio se i snažno palcem desne noge zabio u zid, koljeno nije bilo pošteđeno siline nevještog skoka i sudara sa zidom.

Ali ponovio je to, ponovno skočio i povrijedio se, ponavljao radnju, pokušao usuglasiti zalet i skok, doskok… Bolno je bilo do uzaludnosti. Skakati na kameni ravni zid

kao da ima svoju doskočnu dasku.

Biti lagan, dočekati se na lijevu, desnu nogu i položiti obje ruke na vrh zida. Gledati između zdvojnih palmi što se tamo nalazi. Je li to vrijedno truda, sramote neuspjeha i čuđenja tvojih bližnjih dok s njima krećeš na bezazlenu plažu?

Teško je išlo, ali nije odustajao: svaki put kad bi na putu do plaže naišli na zid, zalijetao bi se na mjesto gdje je bila odrezana kamena ploča. Jedanput-dvaput-triput-nebrojeno puta. Bivalo je s vremenom lakše, sigurniji i opušteniji zalet, odskok s jedne i doskok na drugu nogu. Glava i drugi dijelovi tijela, unutrašnjost i koža pratili su jednakomjerno jedno drugo. Crveni tragovi njegove krvi, krasti s palčeva, koljena postajali su pouzdana mreža i obilježje gdje se što nalazi.

Ponavljao je skokove prije polaska na plažu i na povratku. Snažniji

i jači, izudaran i obilježen modricama skakao je i doskakivao sve bolje i vještije. Broj onih koji bi se zaustavili i zapljeskali njegovoj vještini, eleganciji kojom bi doskočio na prazno mjesto, rastao je iz dana u dan. Koža Vinka Šimića koja je ostajala na zidu s vremenom bi se skorila i izgledala kao trag na putu od ličinke do leptira ili, na kraju, kornjačina oklopa, krljušti, nježne oskoruše... Morfološki raznoliki oblici od njegove krvi i rana ukrašavali su nekada bezlični kameni industrijski obrađeni zid.

Rane su se skorile, snaga lakta i koljena, palca i stopala bila je u skladu s veličinom, ljudima sada nevidljive odrezane ploče i on bi, nerijetko, nakon skoka sjedio u podnožju zida. Upućeni gledatelji već su našli riječi kojima će onima koji su tu prvi put objasniti što se događa.

69

– Što se događa? – pitali su i turisti, gosti, oni koji su htjeli biti skriveni i veselo pjevati hejhaj-baš-me-briga, izašli su sad na ovu stranu privučeni okupljanjem ljudi. Došli su tamo gdje je nešto postojalo, bilo je oslonjeno na mjesto gdje više ničega nije bilo: ni kamene ploče, ni nježnog pepeljastog traga rezanja.

Rastao je samo broj novih i novih skakača. Bilo je onih koji bi odmah, povrijeđeni, odustali, ali brzo su ih micali u stranu novi pristigli skakači. Regrutirala ih je želja da budu u novom središtu pažnje, da budu viđeni, ali bilo je i onih smjernih koji su htjeli vidjeti što i kako mogu. Postojala je opasnost da zakrče promet i nerijetko je

zbog toga nastajala divlja prometna regulacija s puno vike i svađe.

Vinko Šimić više nije znao što on treba učiniti: nije mu se odustajalo i znao je da, ako želi skakati na nevidljivu kamenu klupu, mora ostati u kondiciji. Radoznalih gledatelja i novih skakača bilo je svakim danom sve više i cijela je stvar poprimala nepredvidive dimenzije. Nije više nikoga zanimalo postoji li što na drugoj strani zida.

Nitko nije zavirivao ili dobacivao riječi, predmete na stranu iza zida i triju palmi. Možda gosti više nisu bili stranci nego su i sami prešli na mjesto događaja. Na licu mjesta su se htjeli uvjeriti gdje su zapravo pristigli.

Moglo bi se još dugo o tome

misliti i pričati kako su se skakači zalijetali i ostavljali ožiljke na zidu.

Je li sve završilo s krajem ljeta i jesu li jesen i zima zbog toga mogli biti drukčiji? Jesu li prolaznici shvatili da na drugoj strani i nema ničega što oni ne mogu imati, iako tamo gdje jesi izgleda da je samo pustinja i prolaznost. Vinko Šimić je rekao da bi toliko mogli shvatiti, ali se više mučio jezikom himne ljeta.

Morali bi, pomislio bi dok bi on, ili netko drugi, manje-više vješto skočio na nevidljivu, davno odrezanu ploču, zida i ostavio na mjestu rezanja svoj ožiljak.

Morali bi, smijao se, jer čak su se i palme, zaboravljene i još uvijek svezane, nagnule na ovu stranu događaja.

(p)ogled

matej čepl___

U potrazi za izgubljenom duhovnošću: srednji vijek u modernizmu – regresija ili put ozdravljenja?

M

odernizam je pojam iznimno širokog i kaotičnog semantičkog polja, te se njime omeđuju različita vremenska razdoblja. Tako Nietzsche početak modernizma situira u antiku1, vezujući ga uz inauguraciju razuma i dijalektike, dok ga neki autori, poput L. Klagesa2, lociraju nešto kasnije, u doba kad kršćanstvo preuzima autoritativnu poziciju u Usp. Nietzsche, F., Rođenje tragedije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.

2 “Ako već ´napredak´, ´civilizacija´, ´kapitalizam´ označuju samo različite strane istoga voljnog usmjerenja, prisjetimo se da su njihov isključivi nosilac kršćanski narodi. Samo je u njih slijedio izum za izumom, cvala egzaktna, tj. računalna znanost i širio se bezobzirni nagon za osvajanjem koji teži da od nekršćanskih naroda napravi kmetove, a od čitave prirode predmet ekonomske eksploatacije. U kršćanstvu, dakle, mora da leže najbliži uzroci svjetskopovijesnog ´napretka´”, Klages, L., ulomak iz Čovjek i zemlja, Kolo, br. 2, ljeto 2003. (prev. Zoran Kravar) 1

duhovnim i ekonomskim pitanjima. No, ipak se uvriježilo mišljenje o početku modernizma krajem 18. stoljeća, u doba kojemu Le Goff3 pripisuje prve istinske društvenoekonomske promjene nakon više od tisuću godina. Francuski povjesničar ističe svezu industrijske i demokratskih revolucija kao ključnu za stupanje na scenu uistinu promijenjenog društvenog sustava. Na tom je tragu i Zoran Kravar, koji analizira specifične negacije modernizma u razdoblju nakon Revolucije, svjesno isključujući neke antičke i srednjovjekovne protumoderne tendencije.

Kao i početak, ni kraj modernizma nije lagano, ako je uopće moguće, odnosno ako je do njega uopće i došlo, sa sigurnošću vremenski locirati. Tu valja istaknuti dvije različite, ne nužno potpuno suprotstavljene, ali iznimno vješto argumentirane teorijske pozicije koje zauzimaju Usp. Le Goff, J., Srednjovjekovni imaginarij: eseji, Antibarbarus, Zagreb, 1993.

3

kritičari modernizma, onu antimodernu i postmodernu. Antimodernisti (npr. Nietzsche, Schüler, Evola, Klages, Berdjajev) gotovo uvijek smatraju suvremenu epohu modernom, dakle tvrde da do dovoljno korjenitih društvenih i svjetonazorskih promjena nije došlo, i ne može doći u sadašnjim antivitalističkim uvjetima, te kontinuitet modernizma vežu uglavnom uz kontinuitete racionalizma, kapitalizma i judeokršćanstva. Postmodernisti (npr. Lyotard, Foucault, Derrida, Deleuze, Hardt, Negri, Lacan) zaključuju da je tzv. postmoderno doba nastupilo u 20. st. kada dolazi do krize i negacije nekih dogmatskih elemenata zapada, poput njutnovske fizike, dekartovskog racionalizma i filozofske epistemologije, judeokršćanske dogmatike, ali i krize nacionalnih država uslijed tržišne globalizacije.

Osim ova dva teorijski priznata i utjecajna bloka ideja, protumoderne ideje javljaju se i u masovnoj

71

Antimodernisti (npr. Nietzsche, Schüler, Evola, Klages, Berdjajev) gotovo uvijek smatraju suvremenu epohu modernom, dakle tvrde da do dovoljno korjenitih društvenih i svjetonazorskih promjena nije došlo, i ne može doći u sadašnjim antivitalističkim uvjetima, te kontinuitet modernizma vežu uglavnom uz kontinuitete racionalizma, kapitalizma i judeokršćanstva.

Postmodernisti (npr. Lyotard, Foucault, Derrida, Deleuze, Hardt, Negri, Lacan) zaključuju da je tzv. postmoderno doba nastupilo u 20. st. kada dolazi do krize i negacije nekih dogmatskih elemenata zapada, poput njutnovske fizike, dekartovskog racionalizma i filozofske epistemologije, judeokršćanske dogmatike, ali i krize nacionalnih država uslijed tržišne globalizacije. kulturi koja sve više počinje sličiti svojevrsnom “ispušnom ventilu” kojim se moderni zapadnjak rješava štetnih plinova i ostalih nuspojava modernizma (ili postmodernizma).

Tu ponajprije ciljamo na New age pokret u najširem smislu koji se javlja kao odgovor zapadnog psihizma na psihofizičku represiju modernoga doba. No, valja napomenuti da je prvi protumoderan pokret nastupio još na početku 19. st. pojavom romantizma, koji se javlja uslijed razočaranja tadašnjih intelektualaca ishodom Francuske revolucije i izgledom društva nakon nje. Rana njemačka romantika, skupina intelektualaca oko braće Schlegel, Novalis, Hölderlin, ali i Francuzi poput Nervala, Chateaubrianda i Victora Hugoa, čiji ćemo roman koristiti u analizi, samo su neki među brojnim nezadovoljnicima. Valja napomenuti da je većini protumodernih

mišljenja i filozofija zajedničko traženje uporišta izvan modernizma, te dolazi do teorijskog interesa i afirmacije pojedinih principa koje modernizam potiskuje tijekom svojeg razvoja. Tako se Nietzsche inspirira mitološkim iracionalizmom, C. G. Jung alkemijom, Berdjajev srednjovjekovnom autentičnom duhovnošću, a Foucault pak promovira ludilo kao svojevrstan “dekartovski otpad”, “drugo” na kojem moderni kogito trenira princip isključivanja. Mnoštvo se autora direktno osvrće i poziva na elemente koji su dominirali baš u srednjem vijeku iz jednostavnog razloga, jer je upravo posljednja predmoderna epoha umu najbliža, pa je njome najlakše kontrirati modernizmu.

No, srednji vijek je ujedno i doba koje (r)evolucijski prethodi modernizmu, pa je samim time važno naglasiti povijesni kontinuitet i njihovu svje-

tonazorsku sukcesivnost. U kojoj mjeri srednjovjekovno naljeđe biva potisnuto novom racionalističkom paradigmom, a u kojoj mu mjeri tragove nalazimo u epohama koje kronološki slijede? Jesu li prve reakcije na pobjedu razuma i empirije išle u smjeru afirmacije poraženih – iracionalnog i transcedencije? Kako, nakon uspostave novog poretka, protumoderne tendencije asimiliraju u sebe srednjovjekovne principe kao subverzivne elemente? Kako bi se oslikali ovi procesi, zanimljivi su izgled i pozicija srednjovjekovnih katedrala koje se pojavljuju kao srednjovjekovna umjetnička blaga s elementima modernizma i sveprisutnog napretka, pa su tako reprezentacija jedne, ali i nagovještaj druge epohe. Je li upravo katedrala, arhitektonsko čudo, pa tako i simbol zahuktale modernizacije srednjovjekovlja, poveznica dvaju naizgled oprečnih svjetonazora?

U srednjovjekovnoj umjetničkoj hijerarhiji arhitektura je zauzimala najviše pozicije, ako ne i onu najvišu. Naravno, nužno je uzeti u obzir vrlo važnu činjenicu da su same građevine, kao nijemi svjedoci svjetonazorskih, a s njima u vezi i šire socijalnih mijena, percipirane u glavi ondašnjeg čovjeka kao prilično kompleksni fenomeni, kao vješto i s ciljem oblikovane kombinacije raznih umjetnosti.

Arhitektonska struktura, slikarstvo koje je visjelo na unutarnjim zidovima, tip liturgijske izvedbe koja se unutra održavala, pa čak i literatura koja je bila ideološki podobna za proučavanje i prenošenje jesu skup obilježja koji čine simbolički konglomerat koji srednjovjekovni čovjek poima kao svrsishodnu

72

građevinu. Kako je arhitektura utjecala na razvoj Crkve, možda i najvažnije srednjovjekovne institucije, a kako na razvoj zapadnog, modernog svjetonazora? Pokušat ćemo reći nešto o tome.

Georges Duby u Vremenu katedrala4 opširno govori o katedrali (kao dijelu srednjovjekovne arhitekturne trilogije samostan, katedrala, palača) slijedeći pritom pristup katedrali kao već opisanom tipu građevine koja predstavlja složeni kulturološki simbol vrlo važan za strukturiranje, ali i čitanje onog što Jacques Le Goff naziva srednjovjekovnim imaginarijem. Sama tri tipa građevina koja se, prema Dubyju, kronološki smjenjuju i po važnost i po učestalosti pojavljivanja jesu materijalizacija triju tipova svjetonazora i svjedoci najširih socijalnih mijena, uključujući sva područja od ekonomije, religiozne prakse, pa sve do s njom najuže vezane umjetnosti i filozofije. Kao primjer za ovaj pristup promatranju građevina kao simbola cijele epohe možemo citirati Victora Hugoa koji crkvu Notre-Dame opisuje na sljedeći način: “To vam je, može se reći, veličanstvena simfonija u kamenu, gorostasno djelo jednog čovjeka i jednog naroda, djelo u isto doba jednostavno i složeno, kao što su Ilijada i Romancero kojima je ona sestra, basnoslovan proizvod svih udruženih snaga jedne epohe, gdje se na svakom kamenu na stotinu načina ističe mašta radnika čiju je ruku vodio i obuzdavao genij umjetnika. Jednom riječju, to je nekakva ljudska tvorevina, moćna i raskošna kao djelo Božje od kojeg kao da je prisvojilo dvostruku

Protumoderne ideje javljaju se i u masovnoj kulturi koja sve više počinje sličiti svojevrsnom “ispušnom ventilu” kojim se moderni zapadnjak rješava štetnih plinova i ostalih nuspojava modernizma (ili postmodernizma). Tu ponajprije ciljamo na New age pokret u najširem smislu koji se javlja kao odgovor zapadnog psihizma na psihofizičku represiju modernoga doba.

No, valja napomenuti da je prvi protumoderan pokret nastupio još na početku 19. st. pojavom romantizma, koji se javlja uslijed razočaranja tadašnjih intelektualaca ishodom Francuske revolucije i izgledom društva nakon nje.

Duby, G., Vrijeme katedrala, AGM, Zagreb, 2006.

5 V. Hugo, Zvonar crkve Notre-Dame, Konzor, Zagreb, 1995, str. 118.

4

značajku: raznovrsnost i vječnost.”5 Duby je dobar orijentir za analizu triju protumodernih tipova teksta koji reprezentiraju tri protumoderna razdoblja i svjetonazorska bloka. Analiza će slijediti kronologiju, pa ćemo krenuti s Victorom Hugoom i njegovim Zvonarom crkve Notre-Dame, gdje ćemo pokušati istaknuti neke protumoderne elemente romantizma koji se izravno poziva na srednji vijek, u Hugoa se radi ponajprije o odnosu modernizma prema srednjovjekovnoj arhitekturi. Zatim će biti analizirana veoma zanimljiva studija ruskog filozofa Nikole Berdjajeva pod nazivom Novo srednjovjekovlje u kojoj autor neke obrasce i prakse u našemu dobu smatra izrazito srednjovjekovnima, upozoravajući pritom na regresiju modernizma prema antimodernim principima. Berdjajev služi kao

primjer filozofskog iracionalizma6, odnosno antimodernizam kako ga teorijski opisuje Zoran Kravar7.

Možda izgleda pomalo neobično da se u jednom tekstu u razmatranje uključe naizgled potpuno nespojivi autori poput Hugoa i Berdjajeva, ali dobrom analizom moguće je prepoznati sklonost obojice autora, iako iz znatno različitih pozicija, afirmaciji srednjovjekovnih načela (ma koliko god oni bili relativni) u moderno doba koje svoj današnji izgled duguje upravo samostrukturiranju na njihovoj opoziciji, pri čemu Hugo prelazak srednjeg vijeka u novo doba smatra jednako regresivnim kao i obrnuti proces koji u naše doba dijagnosticira Berdjajev.

Na kraju će se, radi približavanja našemu vremenu, analizirati klasik New agea, Coelhov Alkemičar, U Lukácsevom smislu pojma koji autor iznosi u Razaranju uma.

7 Usp. Kravar, Z., Antimodernizam, uvodno poglavlje.

6

73

kako bi se iz jednog tipičnog newageovskog romana izvukli protumoderni elementi i da bi se pokazalo da se u krilu tzv. popularne kulture pojavljuju brojne regresivne i osporavateljske tendencije koje modernizmu pristupaju iz pozicije naizgled autentične duhovnosti, no koje često završavaju potpuno fantazmatskim veličanjem objektivno nemogućih načina individuacije, što nas vraća na srednjovjekovnu ideju o samoostvarenju putem spoznaje božanstva no, naravno, uz neke bitne razlike i obrate.

Romantizam kao književno razdoblje, ili prema Davidu Perkinsu nadpersonalni entitet, iznimno je složen fenomen o čemu svjedoči i debata Wallek – Lovejoy u kojoj autori diskutiraju o postojanju jednog jedinstvenog ili više romantizama. Francuski romantizam izgledom je prilično drukčiji od ostalih velikih romantizama, a i kronološki kasni za formativnim romantizmima, ponajprije njemačkim i engleskim. U takvoj situaciji svojevrsne izoliranosti, Victor Hugo ključna je figura za formaciju francuskog romantizma. Od predgovora drami Cromwell, legendarne premijere Hernanija, pa do opširnog lirskog opusa i romana s miješanjem zbilje i fikcije, Hugo se nametnuo kao ponajvažniji i zasigurno najsvestraniji autor francuskog romantizma, ako ne i cijelog 19. stoljeća. Roman Zvonar crkve Notre-Dame možda je i najvažniji za takav autorov status. Vrlo je važno napomenuti kako romantizam kao stilska epoha cijeni i revitalizira srednji vijek i principe koji njime dominiraju. Ovaj fenomen poznat je svakom povjesničaru književnosti. Primjera radi, Peter Brooks

Berdjajev radi jednu vrlo zanimljivu i vještu preinaku srednjovjekovlja na način da njegove pozitivne elemente izdvaja u službi novoga duha, prizivajući tako dolazak novog srednjovjekovlja koje bi bilo lišeno negativnih obilježja povijesne epohe koju oponaša. No, autor je ponekad pomalo nedosljedan u komentarima srednjega vijeka, tako da je u konačnici teško sa sigurnošću odrediti njegov čvrsti i konačan stav prema njemu. Tako negativnima naziva srednjovjekovna obilježja koja su se kroz cijeli tekstu prizivala u pozitivnom kontekstu... u eseju An Oedipal Crisis objavljenom u A New History of French Literature, a čija je tema književna godina 1830, opisujući francuski romantizam u najširim crtama jasno naznačuje tendencije pokreta: “Zanimljivo je da su snage umjetničke obnove čiji će trijumf 1830, dakle nešto prije izbijanja političke revolucije, izvorno biti poistovjećen s konzervativnom, katoličkom, monarhijskom politikom i oživljavanjem ‘srednjovjekovlja’ u umjetnosti i književnosti”8. Revitalizacija srednjovjekovlja spada među važna obilježja romantičke poetike.

S fabulom smještenom u 1482, dakle u vrijeme kada je, prema Dubyju, katedrala izgubila primat među srednjovjekovnim građevinama9, Hugoov roman Zvonar crkve Notre-Dame problematizira A New History of French Literarure, ur. Denis Hollier, Harvard University Press, London, 2001, str. 650.

9 Duby konstatira dominaciju tri tipa građevina u tri vremenska razdoblja tijekom srednjeg vijeka: samostan 980.-1130., katedrala 1130-1280, palača 1280-1420.

8

prvenstveno dekadenciju jednog sustava mišljenja koji potiskuje i smjenjuje potpuno novi, povlačeći za sobom i socijalne promjene.

Promatran kroz prizmu niza zanimljivih i vješto okarakteriziranih likova, Pariz s kraja 15. stoljeća biva prikazan kao konfliktan prostor u kojem se događa dekonstrukcija srednjovjekovnog sustava čiji će rezultat biti ono što nam se dan danas čini kao prirodan poredak: empirizam, liberalizam i demokracija kao negacija srednjovjekovne transcendentalnosti, feudalizma i terora moćnika, ponajprije kraljeva i najmoćnije multinacionalne kompanije u povijesti, katoličke crkve, te ublažavanje oštrih srednjovjekovnih vertikala čovjek-Bog, materijalno-transcendentalno, ovostrano-onostrano, nisko-visoko.

U samom romanu, simboli ovih preokreta jesu napad na crkvu Notre-Dame, koji u potrazi za cigankom Esmeraldom poduzima pariška sirotinja, socijalno marginaliziran i isključen puk koji veličanstvenu građevinu doživljava kao simbol vlastite potlačenosti; zatim

74

propast možda i najzanimljivijeg lika, arhiđakona Claudea Frolloa, koji propada ujedno i zbog okretanja leđa vjeri u korist znanstvenosti i novog pogleda na svijet koji je u srednjem vijeku proglašavan nepodobnim, a ponekad i heretičkim.

Zanimljivost ovog lika leži upravo u činjenici da on na neki način sadrži obilježja oba suprotstavljena principa, a kao takav biva nužno osuđen na propast simbolizirajući na mikrorazini opće socijalne mijene. Javlja se kao svojevrsna mješavina vjernika i znanstvenika, bića sklonog i nagonskom i sublimiranom djelovanju, i kao takav možda najbolje oprimjeruje proturječja složene i konfliktne epohe srednjovjekovlja. Osim implicitnih autorovih komentara koji kroz prikazivanje sudbina raznih protagonista gotovo uvijek nastoje pokazati na koji način modernitet obezvređuje srednji vijek i njegovu umjetnost, česti su i direktni napadi na različite oblike zlouporabe i uništavanja srednjovjekovnih vrednota: “Tako se, eto, s divnom umjetnošću srednjega vijeka postupalo gotovo u svim zemljama, naročito u Francuskoj. Na njenim razvalinama mogu se razlučiti tri vrste povreda od kojih svaka, slijedeći jedna drugu, doseže u veću dubinu nego ona prije nje. Na prvom mjestu, vrijeme je tu i tamo stihijski okrnjilo i posvuda pjegama hrđe pokrilo njenu površinu.

Zatim su politički i vjerski prevrati, po prirodi svojoj slijepi i zagriženo pretjerani, oružanim metežima nasrćući na nju, razderali njenu bogatu odjeću od kipova i svakovrsne rezbarije porazbijali stakla u njenim rozetama, rastrgali njene grive od arabeski i kipića, počupali

iz podloge njene kipove – sad je tome bila uzrok mitra, a sad opet kakva kruna na njima. Na kraju je moda, sve izopačenija i sve gluplja, poslije anarhičnih i sjajnih odstupanja renesanse, povezana u slijedu, obilježila neizbježno srozavanje arhitekture”.10 Romantizam, po mnogima prvi avangardni pokret i najveći skandal u povijesti književnosti, visoko vrednuje srednji vijek. Izravno se suprotstavljajući dominantnom klasicizmu, epohi izrazito normativne poetike čija se umjetnost, barem ona kanonska, svodila na stilsko i žanrovsko oponašanje klasika, romantizam u srednjem vijeku nalazi područje izgubljene slobode, veličajući njegove iracionalne principe kao opreku prosvjetiteljskom ratiu i dekartovskom subjektivitetu. Poznate su Foucaultove teze iz Povijesti ludila u kojem francuski filozof piše o povijesti isključivanja u modernizmu, smatrajući prosvjetiteljsku epohu njegovim početkom. Hugo u svom romanu piše o marginaliziranima, ciganima, bogaljima, prosjacima, skitnicama, žonglerima koji predstavljaju onovremenu subkulturu u odnosu na dominantne socijalne klase. Sjetimo se samo noćnih manifestacija u Čudotvornoj četvrti u kojima pariški marginalci žive svoj život, potpuno slobodno, bez ikakvog ustručavanja i samokontrole, negirajući bilo kakav oblik socijalne racionalnosti. Za romantičnog čovjeka, ovakav tip bahtinijanskog karnevala sigurno se činio iznimno privlačnim u vrijeme kad je Francuska revolucija prividno srušila stari poredak. I sam Bahtin je na tragu Hugoa kad karnevaleskno promatra kao oblik oslobađanja 10

Hugo, op. cit., bilješka 4, str. 120.

od represije socijalnog aparata, no ipak je nešto pesimističniji kad to oslobođenje smatra privremenim, pa čak i poticanim od strane aparata kako bi obespravljeni u nekoj vrsti privremene socijalne destabilizacije na točno definiranom mjestu iskazali zadovoljstvo, te da bi nakon toga ponovno bili spremni na novu dozu represije11. Kod Hugoa, u drugom dijelu romana pariški puk napada crkvu NotreDame kako bi došao do prelijepe ciganke Esmeralde, no taj napad možemo pročitati i kao napad mase na manjinu, kao napad niskog na visoko, kao smjenu jednog tipa kulture drugim. Takvi događaji uvelike podsjećaju na sam povijesni događaj Revolucije. Hugo u romanu također pokušava sugerirati i slabljenje kraljevske vlasti, što na kraju rezultira i pristajanjem kraljevih trupa uz uzavrelu masu kako bi se spriječile šire posljedice.

Francuska revolucija sigurno je ključan događaj koji je obilježio europski modernizam. Le Goff smatra da je upravo ona dokinula srednjovjekovni sistem, i datira početak modernog doba na kraj 18. stoljeća. Fabula u romanu ne zrcali u potpunosti revolucionarni ishod, jer masa biva zadovoljena kada vidi Esmeraldu na vješalima, a kraljevska vlast i crkva NotreDame preživljavaju krizu. No, ta činjenica pridonosi povijesnosti samog romana koji vješto miješa zbiljsko i fikcionalno, što je također postupak tipičan za jedan dio srednjovjekovne umjetnosti.

Tu se misli poglavito na junačku epiku (poznata la chanson de geste koja stvarne likove prikazuje u M. Bahtin, Stvaralaštvo Françoisa Rabelaisa, Nolit, Beograd, 1978.

11

photo: bch

76

Iz Alkemičara možemo iščitati kako je individuaciju potrebno kupiti, što je svakako u skladu s New age ekonomijom koja prodaje nove, prosvijetljene identitete. Iako je u nas pokret daleko od potpune afirmacije, ipak smo svjedoci poplave novih duhovnih seminara, akupunkture, bioenergetskih terapija i sličnih alternativnih metoda koje teško da su čovjeka na globalnoj razini učinili sretnijim, ali su zato na njemu dobro zaradili. Kao što su srednjovjekovni velikaši kupovali spas, tako i moderni sljedbenik New agea kupuje smisao... nestvarnom svjetlu, npr. Ep o Rolandu Karla Velikog prikazuje kao polubožanstvo). Takav svjetonazor, zbog ondašnjeg ontološkog sustava koji izrazito miješa empiriju i transcendentalno, iznimno je privlačio romantičare. Duby u svojoj knjizi promatra cijeli srednji vijek kroz sukob ova dva principa, i na više mjesta ističe želju čovjeka za ovozemaljskim ispunjenjem kroz putena i raznorazna materijalna uživanja koji se sukobljava s kršćanskom dogmom o prevrednovanju zemaljskog života u korist vječnoga iščekivanja rajskog ispunjenja.

Sukob Abélarda i sv. Bernarda dobar je primjer ovog sukoba, koji se ponajprije tiče klerika, praktički jedinog istinski obrazovanog srednjovjekovnog društvenog sloja.

Katedrala, prema Dubyju, počinje dominirati srednjovjekovnom arhitekturom oko 1130. godine.

Kako kaže sam autor, za podizanje katedrala, koje same po sebi jesu simbol urbanizma, ključan je uspon sela kojim se stvorio sloj velikaša koji sele u gradove, dok im sa seoskih imanja i dalje pristiže kapi-

tal, a koji su spremni kupiti vlastito spasenje: “Urbana umjetnost, umjetnost katedrala iz okolnih je sela crpla glavne sastojke za svoj rast, i svoje vrhunce dosegla je upravo zahvaljujući naporima bezbrojnih pionira krčitelja zemlje, vinogradara, kopača kanala i nasipa, odnosno zahvaljujući tom golemom poljoprivrednom uspjehu”12.

Takav uspon omogućio je crkvi da napuni svoje riznice i vizualno pokaže svoju moć, i tako pridonese razvitku gradova u sklopu kojih su nastajale katedrale. “Po definiciji, katedrala je biskupska crkva, dakle, gradska crkva, a umjetnost katedrala u Europi ponajprije je značila upravo renesansu gradova. Gradovi u 12. i 13. stoljeću intenzivno rastu, život u njima buja, njihova predgrađa šire se duž cesta. Oni privlače bogatstvo.”13 Dok je za samostansku arhitekturu karakterističan bio asketski, jednostavan i krajnje skroman pristup u skladu s ondašnjim odnosom prema empi12 13

Duby, op. cit. bilješka 3, str. 131.

Ibid.

riji i materijalnom, sada dolazi do promjene u crkvenoj praksi u pogledu doktrine, ali i u pogledu graditeljske prakse. Tjelesnom i materijalnom pridaje se sve veća važnost. Ne iz neke pretjerane utemeljenosti ovog obrata u svetim tekstovima, već iz čiste potrebe da se nastavi ekonomski razvitak institucije. “Bog je svjetlost14!”. Ova rečenica dobar je primjer novog pristupa. Svjetlost je božanska, ona obasjava i bića na ovom svijetu, koji je dosada smatran manje vrijednim, samo pripremom za rajsku vječnost. No, svjetlost ne obasjava sva bića jednakim intenzitetom, već postoji određena hijerarhija, tj. kako kaže Duby, “prema svojim sposobnostima, drugim riječima prema položaju što ga zauzima na ljestvici bića, prema razini na koju ga je Božja misao hijerarhijski smjestila, svako stvorenje prima i prenosi božansku svjetlost”15. Opat Suger ključna je figura u afirmaciji ovog načela. Kao arhitekt samostana u Saint-Denisu, mjestu gdje su se pokapali franački kraljevi, taj je redovnik u toj građevini afirmirao princip koji će postati norma za novi izgled crkvenih građevina.

Iako je bio pripadnik benediktinskog reda, ipak nije bio sklon potpunom odbacivanju materijalnoga.

Njegov je pristup bio nešto drukčiji. Sugerov navod, koji citira Duby, lijepo pokazuje novosti koje opat uvodi: “Što se mene tiče, izjavljujem da mi se oduvijek činilo pravednim da sve ono što je najdragoKako navodi Duby, ova je ideja bila središnja u misli čije je autorstvo nesigurno, a pripisuje se kršćanskom mistiku Dioniziju Areopagitu čije su ideje presudno utjecale na Sugera.

15 Duby, op. cit. bilješka 3, str. 141.

14

77

cjenije prije svega služi slavljenju svete euharistije. Ako su zlatni pehari, zlatne bočice i male zlatne stupe u skladu s Božjom riječi i Prorokovom zapovijedi služili za skupljanje krvi žrtvenih jaraca, volova i jedne crvene junice, s koliko tek onda zlatnih posuda, dragoga kamenja i svega onoga što u stvorenom svijetu smatramo dragocjenim moramo raspolagati kako bismo primili krv Isusa Krista? Naši kritičari primijetit će da tom slavlju mora dostajati jedna sveta duša, čist duh i vjerom vođena namjera, i istina je, mi to priznajemo, to je zaista važnije od svega ostaloga. No mi isto tako tvrdimo da, više nego išta drugo, službu svetog žrtvovanja treba služiti i uz pomoć vanjskih ukrasa na svetim posudama, uza svu moguću unutarnju čistoću i vanjsku plemenitost.”16 Liturgija od sada uključuje raskoš i vizualizaciju božanskog. Vjernik, kada dođe na bogoslužje, mora biti fasciniran onime što vidi kako bi i dalje vjerovao u legitimnost Crkve kao posrednika u komunikaciji s višim silama. Čovjek 12. i 13. stoljeća postaje svjestan vrijednosti ovozemaljskog života, što je klericima znak da se doktrina i liturgija moraju prilagoditi. Crkva kao poduzeće oduvijek je posjedovala velik stupanj sposobnosti prilagodbe novonastalim situacijama kako bi nekako uzmogla ići u korak s tehnološkim napretkom i ostalim socijalnim mijenama, te da bi na taj način uspjela zadržati naklonost (među ostalima i financijsku) vjernika. Možemo kao zanimljiv primjer navesti otvaranje profila na Facebooku pape Benedikta XVI. čime se želi sugerirati sve veća tole16

Ibid, str. 138.

rancija Crkve u susretu s modernim fenomenima. U srednjem se vijeku Crkva također nalazila između dvije vatre. S jedne strane postoji čežnja za bogatstvom, materijalnim dobrima koja donose ovozemaljski užitak, a nasuprot tomu bojazan da se jedino siromaštvom i odricanjem može zaraditi vječno spasenje. Sukob tih ideja obilježio je kompletno vrijeme katedrala, a same građevine najbolji su njegov primjer. S jedne strane liturgija koja često propovijeda odricanje od materijalnoga, siromaštvo i poniznost, a s druge raskošna i bogato ukrašena građevina, blještava i građena tako da u što većoj mjeri propušta božansku svjetlost koja obasjava one koji se u njoj nalaze, dovodeći ih tako u vidljivu vezu s božanskim, pozivajući na milodar koji će omogućiti da se ovaj odnos, koji se iz današnje perspektive čini iluzornim, nastavi na obostranu korist. Crkva u to vrijeme ekonomski jača, te skuplja sredstva koja će uložiti u nove oblike dokazivanja vlastite moći. Grade se nove raskošne građevine koje donose novi profit Crkvi itekako potreban u okršajima sa zahuktalim herezama. Pojava hereza također je znakovita i indikativna za razumijevanje ondašnje crkvene prakse. Iako postoje mnoga učenja i odstupanja od ortodoksne doktrine i prakse koju nema potrebe ovdje navoditi, dio njih sigurno se javio kao kritika novog stava Crkve prema stjecanju svjetovnih dobara.

No, najžešći kritičari sigurno su bili crkveni redovi, poglavito benediktinci čiji slogan Ora et labora17 isključuje pretjerano bogaćenje prikupljanjem sredstava od vjerni17

Moli i radi.

ka. Gradnju katedrala tako možemo smatrati odlučujućim bojem za istinu. Istinu koja se morala, u skladu s novim svjetonazorom, vizualno potvrditi. Srednjovjekovni je čovjek pred veličanstvenim građevinama morao povjerovati u postojanje veze Crkve i istinskoga Boga, morao je vjerovati da upravo onaj koji božansko može na ovakav način materijalizirati ima pristup konačnoj istini. Potvrdu ćemo naći kod Dubyja koji ovako opisuje gradnju crkava poput Notre-Dame: “Zbilja, zdanja koja su podizali upisivala su u nepokretnu materiju misao profesora i njena dijalektička probijanja. Dokazivali su katoličku teologiju. Ovo je, više no ikada, bila u to vrijeme potvrda svjetlosti. Da bi se bolje suprotstavili zadovoljstvima katarizma, najbolji crkveni mislioci pozivali su se na hijerarhije čiji je raspored opisao Dionizije Areopagit. Nastojali su da to znamenito djelo podupru čvršćim razlozima, da ga obogate napretkom fizičkih saznanja.”18 Napredak fizike, a samim time i tehnologije, Crkva je iskoristila da se ojača, te da na taj način potvrdi svoje mjesto na vrhu srednjovjekovne društvene hijerarhije. Kroz cijelu Dubyjevu knjigu provlače se raznorazni svjetonazorski prevrati, obrati i vraćanja koja su u konačnici rezultirala najširim socijalnim promjenama, pomicanjem ravnoteže moći s vladara, sitnih suverena na crkvene moćnike, papu, i natrag. Takva previranja obilježila su srednji vijek, a vrijeme katedrala bilo je vrijeme najveće moći Crkve.

Ona je do naših dana uspjela osigurati svoje mjesto u središtu zbivanja upravo vještim manevrira18

Duby, op. cit., bilješka 3, str. 180.

78

njem i sve većim kompromisima.

Ovaj proces možda je i započeo u doba katedrala, kad Crkva vjerojatno po prvi put postaje svjesna nužnosti okretanja ovozemaljskim pitanjima i sekularnim temama. Današnja Crkva, izrazito politički angažirana (sjetimo se samo pomalo iritantnog savjetovanja komu treba dati glas na izborima koje je postalo praksa, između ostalih, i hrvatske katoličke crkve na liturgijskim obredima), produkt je mijena koje su se možda prvi put materijalizirale upravo gradnjom katedrala, koje su, kao što se to jasno može vidjeti iz Hugoovog romana, sada mjesta gdje se miješaju sakralno i sekularno (ciljam na pojavu Claudea Frolloa koji unutar crkve NotreDame objedinjuje ta dva načela).

Ovdje se nameće sljedeće pitanje: kako je ova orijentacija Crkve utjecala na zapadnu religioznost?

Filozofski iracionalizam postavlja se protiv, možda i djelomično nastaje uslijed, racionalizacije i materijalizacije, odnosno vizualizacije duhovnosti koju provodi Crkva počevši u srednjem vijeku i dobu katedrala. Dobar primjer je tekst znakovitog naslova, Novo srednjovjekovlje Nikole Berdjajeva. Ovo se djelo nameće kao zanimljivo jer u njemu ruski filozof dijagnosticira zanimljiv proces koji možemo smatrati suprotnim onomu iz Hugoova romana. Kao što je ranije u tekstu istaknuto, Hugo opisuje postupnu barbarizaciju srednjovjekovne umjetnosti koja se odvijala uslijed razvitka modernizma kojeg smo mi još i danas dio, a koji se temelji na obrtanju načela koja su dominirala srednjovjekovnim svijetom. Individualizam, sekularizacija, racionalizam, liberalizam i demokracija

dogme su na kojima počiva moderni zapadni svijet i, izuzev pojedinih antimodernističkih ideja unutar zapadnog humanizma, gotovo ih je zabranjeno propitivati. Berdjajev u svom tekstu najavljuje zanimljiv obrat unutar samog modernog Zapada koji bi rezultirao evolucijom u zanimljiv društveni sistem koji on naziva “novim srednjovjekovljem”. Na tragu Nietzschea, kao osnovni uvjet za realizaciju tog sistema Berdjajev vidi pomak u zapadnoj duhovnosti koji bi doveo do povratka iskonskoj religioznosti koja se iskrivljenim djelovanjem Crkve pretvorila u lažnu, hinjenu praksu koja počiva uglavnom na simboličkim aktivnostima kojima možemo svjedočiti na bilo kojoj liturgijskoj svetkovini Katoličke crkve. Zanimljivo je da Berdjajev takvo stanje duha smješta u srednji vijek, dakle u vrijeme prije vremena katedrala, odnosno vremena u kojem započinje crkvena praksa koja će omogućiti prosvjetiteljstvo.

Polazeći iz antimodernističke perspektive, Berdjajev smatra prosvjetiteljstvo dekadencijom čovječanstva koje je u konačnici rezultiralo mizernim stanjem modernog duha i ogromnim socijalnim neprilikama. Iako na nekoliko mjesta jasno naglašava da je srednji vijek također iznimno konfliktna epoha19, ipak ustvrđuje da je po pitanju duha, a ono bi trebalo biti najvažNpr.: “Nepotrebno je idealizirati srednji vijek, kako su to činili romantici. Mi odlično znamo sve negativne i tamne strane srednjega vijeka – barbarstvo, grubost, okrutnost, nasilništvo, ropstvo, neznalaštvo u oblasti pozitivnog znanja u prirodi i historiji, religiozni teror, povezan s užasom paklenih muka”, N. Berdjajev, Novo srednjovjekovlje, Laus, Split, 1991, str. 30.

19

nije religiozno pitanje, srednji vijek bio bliži idealu čiju nemogućnost detektira unutar postojećeg modernizma. “No znademo također, da je srednji vijek bio po preimućstvu religiozna epoha, bio obuzet čeznućem za nebom, koje je činilo narode opsjednutima svetim bezumljem, da je sva kultura srednjega vijeka upravljena na transcendentno i transcendentalno, da je u tim vjekovima bilo veliko naprezanje misli u skolastici i mistici za rješenje posljednjih pitanja bivstva, kojemu ravnoga ne zna historija novoga vremena, da srednji vijek nije rastrajao svoju energiju na spoljašnjost, već ju je koncentrirao na unutrašnjost i iskovavao ličnost u liku monaha i viteza, da je u varvarsko vrijeme sazrio kult prekrasne dame i trubaduri pjevali svoje pjesme.”20 Berdjajev radi jednu vrlo zanimljivu i vještu preinaku srednjovjekovlja na način da njegove pozitivne elemente izdvaja u službi novoga duha, prizivajući tako dolazak novog srednjovjekovlja koje bi bilo lišeno negativnih obilježja povijesne epohe koju oponaša. No, autor je ponekad pomalo nedosljedan u komentarima srednjega vijeka, tako da je u konačnici teško sa sigurnošću odrediti njegov čvrsti i konačan stav prema njemu.

Tako negativnima naziva srednjovjekovna obilježja koja su se kroz cijeli tekstu prizivala u pozitivnom kontekstu: “Koje su to crte novoga srednjovjekovlja? Negativne crte lakše je uhvatiti nego pozitivne.

To je prije svega kako sam već govorio, konac humanizma, individualizma, formalnoga liberalizma, kulture novoga vremena i početak nove kolektivne religiozne 20

Ibid., str. 30.

79

epohe, u kojoj se moraju pojaviti oprečne sile i načela, mora izići na javu sve, što je ostalo u podzemlju i podsvjesnom nove historije.

Humanističko se carstvo rastvara na granični, antihumanistički i ateistički komunizam i na Crkvu Kristovu, koja mora da sakupi u sebi svako istinsko bivstvo.”21 Crte novog srednjovjekovlja koje se ovdje nazivaju negativnima zapravo su obilježja predprosvjetiteljskog svijeta koja su, logično s obzirom na antimodernističku perspektivu, u kompletnom tekstu smatrana naprednima, tako da pridjev “negativan” u citiranom ulomku ostaje nejasan, osim ako, a što je vrlo malo vjerojatno, autor citiranu rečenicu nije pisao svjesno se locirajući unutar zapadnjačkog subjektiviteta, govoreći o sebi kao dijelu onog što naziva “novom poviješću”22 nasuprot budućem novom srednjovjekovlju.

Nova duhovnost kao ključ za bolji svijet čest je predmet razmatranja mnogih modernih autora. A za dekadenciju moderne duhovnosti najčešće se, između ostalog, proziva Crkva zbog svojeg inzistiranja na materijalnom i vizualnom koje je i dovelo do takvog stanja.

Srednji vijek je, barem se to tako iz današnje perspektive čini, sa svojim naglašenim misticizmom i inzistiranjem na iracionalnom posjedovao određene elemente koji danas, u svijetu koji je okusio New age, postaju sve zanimljiviji.

Europa, kontinent katedrala par excellence (iako bi se i to moglo dovesti u pitanje s obzirom na izuzetnu popularnost kršćanstva u Južnoj Americi), nesumnjivo prolazi kroz Ibid., str. 31.

22 U prijevodu objavljenom 1991. u Splitu stoji sintagma “nova historija”.

21

transformaciju duhovnosti koje je Crkva itekako svjesna, i od koje naveliko strahuje zbog slabljenja vlastite političke i ekonomske pozicije kojoj suvremeni pokreti nove duhovnosti zadaju snažan i značajan udarac.

New age, duhovni pokret karakterističan poglavito za angloameričko područje (prednjače SAD i Australija, ali postoji i u Zapadnoj Europi), pustio je korijenje u raznim područjima društvenog života i komunikacije. Najčešće se kao izravan povod širokim promjenama koje su urodile koliko toliko homogenim pokretom pod nazivom New Age navode Revolucija ‘68. i Kalifornijska kontrakultura, s festivalom u Woodstocku kao lajtmotivom, kao i eksperimet u škotskom Findhornu gdje se odvijala sinkronicistička poljoprivredna djelatnost koja će kasnije izroditi “hipotezu Gee”, teoriju o globalnoj neuronskoj mreži koja uvjetuje kauzalnost sveg zbivanja23. Ovdje vrijedi osobito istaknuti da se New age pojavljuje uslijed postvijetnamske psihološke krize, te uslijed globalnih ratnih zbivanja u prvoj polovici 20. stoljeća, kojima je posljedica kraj “velikih naracija”, kako kaže Lyotard24, i globalni gubitak sigurnog ontološkog tla pod nogama. Stav o zakazivanju modernizma prvi se puta širi među mase i tako izlazi iz okvira akademskog i intelektualnog diskursa. New age počiva na svojevrsnoj mistifikaciji i iracionalizaciji stvarnosti, bijeg iz dekartovskog subjektiviteta javlja se kao novi način samoosmišljavanja u okviru širih, nadpersonalnih 23 Preuzeto iz Lacroix, M., Ideologija novog doba, Clio, Beograd, 2001.

24 Lyotard, F., Postmoderno stanje: izvještaj o znanju, Grafika, Zagreb, 2005.

pojava u kojima se nepodnošljiv osjećaj samoispraznosti i besmisla kompenzira utapanjem u “svjetsku dušu”, “kolektivno nesvjesno” i druge forme kolektivnog bivanja.

Holistička perspektiva uključuje i teorije o dolasku doba Vodenjaka, teoriji o životu planeta zemlje (hipoteza Gea), globalnom mozgu i sličnomu. Pokret se javlja kao direktna opozicija kapitalističkom izrabljivanju sebstva, konzumerizmu, te racionalističkoj ideji apsolutnog napretka, koji prvi puta u širim masama počinje percipirati kao stranputica. Sasvim je jasno da je za funkcionirane New agea bilo potrebno naći “nemoderno drugo”, ili “nezapadno drugo” kako bi se mogla pojmiti svrhovitost pokreta i mogućnost adekvatnih supstitucija. Tako se pripadnici pokreta okreću od zapadnog ratia k istočnjačkom iracionalizmu, od umnoga k duhovnom, od modernog subjektiviteta k oceanskom osjećaju uključenosti u kolektivne formacije, od kršćanske patnje k rajevima budističke nirvane, od Isusa Krista koji pati na križu ka Budi koji sjedi i proživljava rajski osjećaj samopotpunosti.

Naravno, pokret u praksi nije uspio ostvariti sve što je mišljeno u teoriji. Zato se newageovski bitak mora osmisliti pomoću LSD-a, a popularne istočnjačke vještine (najbolji primjer je sveprisutna Yoga) potpuno promašuju bit koja se nalazi u međusobnom prožimanju svijesti i nesvjesnog u cilju samousklađivanja, i svode se na obične vježbe tjelesne kulture.

Konačno, New age nikako nije uspio postati istinski protumoderan, već je postao posao u kojem se vrti ogroman novac po principu “plati prosvjetljenje”, usta-

80

novljenom još u srednjem vijeku.

Pokret se pojavljuje u gotovo svim aspektima kulture, a ovdje će biti riječi o romanu Alkemičar. Coelho nam na sto pedeset stranica donosi putovanje pastira koji odustaje od čuvanja ovaca i sigurne ženidbe u potrazi za “osobnom legendom” vođen snom o blagu koje ga čeka zakopano negdje pokraj piramida u dalekom Egiptu. Na prvi pogled moguće je uočiti tipično newageovsku kompoziciju romana koja uključuje individuacijsko putovanje na istok u potrazi za vlastitom biti.

Odmah možemo povući paralelu sa srednjovjekovnim hodočašćima, često alegorijskim, u kojima su sveci i klerici, baš poput junaka Alkemičara, tražili samospoznaju u duhovnosti za koju se pretpostavlja da se nalazi na nekom dalekom, svetom mjestu. I New age inzistira na pojedincu koji, kao dio nadpersonalnog, sakralnog totaliteta, može pronaći bit egzistencije ukoliko spozna i prizna vlastitu božansku prirodu do koje nije lako dospjeti, već ona zahtijeva osjećaj napora i žrtvovanja reprezentiranog putovanjem na udaljeno mjesto. Tako nam se Coelhov putnik ispovijeda: “Otkrio sam da postići veliko djelo nije zadaća malobrojnih, već svih ljudskih bića na zemlji. Jasno da veliko djelo ne dolazi uvijek u obliku jajeta ili bočice s tekućinom, no svi mi možemo – bez imalo sumnje – uroniti u dušu svijeta.”25 Dakle, pred čitateljem je pikarska pustolovina, potraga za nepoznatim koje se može tumačiti i kao putovanje vlastitim nesvjesnim u cilju svladavanja njegovih prepreka i konačne samospoznaje. Valja Coelho, P., Alkemičar, V.B.Z., Zagreb, 2000, str. 11.

25

napomenuti da je za put junaku potreban novac, te on gdje god dolazi zarađuje kako bi mogao nastaviti prema cilju. Tako ciganki na početku romana obećava desetinu pronađenog blaga, trgovcu kristalnim posudama pomaže u razvitku obrta, a u pustinjskoj oazi proriče napad ratnika u zamjenu za pedeset zlatnika. U trgovčevu obrtu čak i smišlja novi način zarade Bernaysovom metodom proizvodnje potreba, izmislivši kristalne čaše za ispijanje čaja. Dakle, iz Alkemičara možemo iščitati kako je individuaciju potrebno kupiti, što je svakako u skladu s New age ekonomijom koja prodaje nove, prosvijetljene identitete. Iako je u nas pokret daleko od potpune afirmacije, ipak smo svjedoci poplave novih duhovnih seminara, akupunkture, bioenergetskih terapija i sličnih alternativnih metoda koje teško da su čovjeka na globalnoj razini učinili sretnijim, ali su zato na njemu dobro zaradili. Kao što su srednjovjekovni velikaši kupovali spas, tako i moderni sljedbenik New agea kupuje smisao, a parolu opata Sugera “Bog je svjetlost” možemo parafrazirati u modernu verziju: “Čovjek je svjetlost”. Potraga za novom biti i novim identitetima logično slijedi nakon razočaranja tradicionalnim nazorima. Tiranija novog sebstva u nekoj vrsti ultimativne individuacije logično dovodi do pada interesa za političko i socijalno, tako da se sljedbenici pokreta pretvaraju u političke objekte, žrtve privida o nepolitičnosti i distanci od prljavih voda modernizma, no zapravo su dio novonastalog tržišta koje se kamuflira distribucijom naizgled nekonvencionalne duhovnosti.

Coelhov Alkemičar u običnom

će čitatelju probuditi interes za holizam, za “postajanje vjetrom”, “razgovor sa suncem”, participaciju u “duši svijeta”, no pitanje koliko će čitatelja shvatiti da takve mogućnosti ipak ostaju fantazije koje vode u samodivinizaciju i, vrlo često, samoizolaciju.

A izolacija i isključivanje na svim razinama spadaju među osnovne ciljeve i oruđa modernizma.

New age seminari, festivali poput Woodstocka, duhovna okupljanja u cilju masovnog prosvjetljenja, masovna potraga za svetim u sebi ili pak svemirskom seksualnom energijom26 ne vode nigdje drugdje do u samozadovoljstvo i neosjetljivost za pitanja realnog. Kao i Hugoov karneval u Čudotvornoj šumi, duhovni susret u Esalenu najprije pere mozak, a tek onda stvara lažni osjećaj sreće, te u konačnici promašuje vrata na koja treba pokucati ukoliko se želi uistinu propitati uzrok vlastite i opće psihološke rezignacije. Stranputice zapadnog duha nemoguće je izbjeći manijakalnom pomamom za svime što je neeuropsko i nezapadno, već je potrebno dublje zahvatiti u srž problema, te se vratiti unatrag kako bi se promijenio smjer, ili kako kaže Jacques Derrida, kako bi se odabralo “drugo od smjera”27.

Srednjovjekovna je katedrala bila simbol “pogrešnog smjera” kojim je krenio zapadni duh, pa tako i dan danas osjećamo posljedice potreba za njegovom racionalizacijom i materijalizacijom.

Aludiram na iznimno popularnu „orgonsku teoriju“ Wilhelma Reicha.

27 Derrida, J. Drugi smjer, Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Zagreb, 1999.

26

81

Literatura Bahtin M., Stvaralaštvo Françoisa Rabeleaisa, Nolit, Beograd, 1978.

Berdjajev N., Novo srednjovjekovlje, Laus, Split, 1991.

Coelho, P., Alkemičar, V.B.Z., Zagreb, 2000.

Derrida, J., Drugi smjer, Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar”, Zagreb, 1999.

Duby G., Vrijeme katedrala, AGM, Zagreb, 2006.

Hollier, D., (ur.), A New History of French Literatrure, Harvard University Press, London, 2001.

Hugo V., Zvonar crkva Notre – dame, Konzor, Zagreb, 1995.

Kravar, Z., Antimodernizam, AGM, Zagreb, 2003.

Lacroix, M., Ideologija novog doba, Clio, Beograd, 2001.

Le Goff J., Intelektualci u srednjem vijeku, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982.

Le Goff, J., Srednjovjekovni imaginarij: eseji, Antibarbarus, Zagreb, 1993.

Lukacs, G., Razaranje uma: put iracionalizma od Šelinga do Hitlera, Kultura, Beograd, 1966.

Lyotard, F., Postmoderno stanje : izvještaj o znanju, Grafika, Zagreb, 2005.

Nietzsche, F., Rođenje tragedije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.

Perkins, D., Is Literary History Possible?, Johns Hopkins University Press, Baltimore, 1992.

atelier fritz

igor isakovski___ SMRT LISICE

S makedonskog preveli Autor i Sibila Petlevski

Bili smo kao bjegunci: nitko nije htio izaći iz kavane, iako je bilo više no jasno da bi ta noć bila najvjerojatnije bolja na nekom drugom mjestu. Čak i da nije vani bilo magle.

Bilo je jasno. Na bilo kojem drugom

mjestu. Kod kuće? “Više nego jasno” znači jasno kao bljesak svjetla na operacijskom stolu. Kao prosvjetljenje za koje si siguran da nije to.

Drijemali smo tamo i neki od nas su se pokušavali zabaviti. Mislim da sam ja bio najnasmijaniji...

– Hajdemo u Ohrid! – reče netko.

Drugi počeše žagoriti. Zapravo, nitko nije imao namjeru otići bilo kamo. Da. No, eto, netko je to spomenuo, i eto ti priče... Stajao sam s

igor isakovski

B

ila je zimska noć. Ventilacija nije radila. Svako toliko bi nestalo struje.

Ljudi su ulazili, provirivali kroz vrata i, kad bi vidjeli da unutra nema puno ljudi, zatvarali bi ih. Bila je sredina tjedna. Srijeda.

Neki od skopskih zimskih mjeseci.

Skopje ima puno zimskih mjeseci.

Kavana se doimala tužno; dominiralo je žuto svjetlo. To je bilo dobro.

Kao spas od magle. Točnije, kao nešto što sliči na spas od magle, jer ne postoji spas od skopske magle.

Svjetlo je tu bilo kao obmana. Ponekad je i to dovoljno. No, te večeri to nije bilo dovoljno. Pio sam pivo, motao se oko glazbe, progovorio po neku riječ s ljudima unutra i pušio kao osuđenik na smrt. Usred sredine tjedna.

jednom prijateljicom uz šank, trusio pivo kao da mi je posljednje, a nikako da se nalijem, i razgovor je tekao dalje i ja sam rekao: – Hajdemo.

Ona se nasmijala, i pitala: Tko? – Pa, ne znam – rekao sam ja – tko želi. Svejedno je, zar ne? – rekao sam.

– Hajde – reče ona.

Kucnuli smo se čašama.

– Imaš auto? – pitao sam.

83

– Imam – reče ona.

– Kada ćemo krenuti? – pitao sam ja.

– Kad ispijem ovo – reče ona.

Stajali smo tamo i dalje pili. Pili smo kao da nećemo nigdje ići.

– Stvarno ćete ići? – pitao je jedan.

On je u redu, no to sada nema veze.

– Da, a ti?

– Ja ću ići s još jednim.

– Imate mjesta u kolima?

– Ne. Vozimo neke predmete u Ohrid.

Baš tako je rekao: “predmete”.

Nije rekao “stvari”.

– Dobro, gdje ćemo se naći?

– Na pristaništu?

– Na pristaništu.

– Ćao.

– Sretan put! Za dva sata smo tamo.

Pili smo. Kao da nećemo ići. Krenuli smo.

– Slušaj, Vampir – reče ona – nekako mi se ne ide mojim kolima...

– Hm? – Nisam bila na toliko dugoj relaciji do sada. Nisam vozila.

– Ništa, zaboravi...

– Nemoj biti razočaran, molim te.

– Jebi ga, bilo bi dobro da odemo.

Treba mi malo putovanja.

– Imam ideju...

– Kaži.

– Hoćeš da odemo taksijem?

– Nemoj zajebavat, otkud nam novci?

– Ne brini se za novce. Hoćeš li?

Natezali smo se još malo oko novaca, i krenuli. Magla je bila gusta i teška kao dojiljino mlijeko. Kako se uzme.

Uzeli smo pivo i nešto za jelo i pronašli taksista koji je pristao da nas vozi do Ohrida. Rekao je jedan iznos, ja sam rekao drugi, i tako smo se nagodili.

Kada smo prošli Gostivar, magla se počela spuštati. Noć je bila ledena, u kolima je svirala jedna od onih kazeta koje sam ukrao iz kavane, pivo je bilo dobro i s prijateljicom sam ćaskao dok su kola grabila za Ohrid kroz studenu noć. Bilo je to kao da slušaš pjesmu koju si odavno želio čuti. Eto, pjesma je tu, sasvim ispunjava svaki dio prostora, imaš osjećaj da lebdiš u njoj, a ne ona oko tebe. Slušao sam dizel stroj kada je kaseta završavala. I to je bio dio pjesme koju sam odavno želio čuti. Sve je bilo dobro. Putovao sam i osjećao kako kilometri poda mnom ljube kotače automobila.

U Kičevu nas je zaustavila policija. Rutinska kontrola. Taksist je uzeo naše osobne i izašao. Komad studenog zimskog zraka ušao je u zagrijani automobil prije no što je zatvorio vrata. Stajao je vani s policajcima, ja i Luna smo pili pivo. Zapalio sam cigaretu. Gledao sam odbljesak žara u staklu desno od mene. Potom sam vidio priljubljenog policajca na prozoru. Nasmiješio se. I ja sam se njemu nasmiješio.

– Isakovski? – reče sa strane studene noći.

– Da – rekao sam ja iz automobila i otvorio vrata.

– Dobra večer, gospodine – reče policajac.

Da se razumijemo: imao sam mnogo susreta s policajcima proteklog desetljeća, no niti jedan mi se od makedonskih policajaca nije obratio na takav način. Imao je blag osmijeh uz ono “dobra večer” i ja sam se zbunio. Bio sam navikao da me ispituju, da me hladnokrvno legitimiraju, da me zovu na razgovore... Ovo je bilo nešto sasvim novo.

Očekivao sam nevolju...

– Dobra večer – rekao sam.

– Gospod Bog sigurno spava kad dopušta ratove, atomske bombe, političare, murjake i sva ostala sranja?

– reče murjak.

“Sad sam najebo”, pomislio sam i nasmiješio se. Nitko me ne bi mogao uvjeriti da bi neki murjak pročitao moju priču. I još da bi je se sjećao... Ne, to nikako. No, eto, on je stajao preda mnom, za glavu niži, plave kose pod kapom i s pištoljem i pendrekom za pojasom. I citirao me od riječi do riječi. Nisam netko tko ima izvrsno pamćenje; ne sjećam se gotovo ničega što sam napisao.

Možda sam zato zatečen kada netko zna moje tekstove bolje od mene.

Ugodno zatečen.

– Izgleda da spava – rekao sam.

– Kako ste, gospodine?

– Dobro, hvala na pitanju! Kako ste Vi? – Eto, još koji sat, pa smo gotovi.

A, u Ohrid... Imate tamo nekog posla?

– Ne... Dopizdilo mi u Skopju.

Istoga časa mi je postalo žao što sam bio tako neotesan; murjak to nije zaslužio. No, eto mene...

– Shvaćam – reče on i nasmiješi se. Šutio sam.

– Pišete li nešto novo? – upita me on.

– Da, stalno pišem. Samo, rijetko objavljujem.

– Eeeh, rijetko. Pa već imate tri knjige!

– Četiri – rekao sam. Sad se tiska, ovih dana.

– Odlično! – reče on. – Proza?

– Ne, poezija. Svi vole moju prozu.

On se nasmijao.

– Mislio sam da imate barem 100 kila i da ste jako grub čovjek – reče.

84

Razgovarali smo tako još neko vrijeme, dok se nisam sjetio da stojim vani usred zimske noći obučen u majicu kratkih rukava. Pozdravili smo se, čvrsto stisnuli ruke, i ja sam ušao unutra. Vozač je upalio motor.

“Dovraga, Isakovski – rekao sam sebi – smrznut ćeš se zbog slave!”.

Murjak je kucnuo na staklo.

– Oprostite... Možete li mi se potpisati ovdje?

To je već bilo previše. Do sada sam podijelio nekoliko autograma, no činjenica da su baš svi bili s posvetom ženskim imenima dovoljno govori sama za sebe. Potpisao sam mu.

– Ti si pisac? – upita vozač.

– Izgleda – rekoh ja.

Luna se nasmijala.

Putovali smo kroz noć, grabili prema Ohridu. Nije mi se žurilo. Želio sam putovati, vječno mijenjati mjestopoložaj, sudarati se s ljudima.

Makar i ne bili tako ljubazni kao murjak od maloprije.

Zavalio sam glavu na sjedište, zadubljen u pjesmu koju sam odavno želio čuti, i gledao u nebo nad nama.

Eto, bili smo tu negdje, nas troje, i narušavali poredak, kao kad se neka zvijezda pomakne s mjesta. Odjednom, nešto vani lupne i vozač zastane. Ukopao se u mjestu. Osvrnuo se prema nama.

– Udario sam u nešto – reče.

– U što? – pita Luna.

– Ne znam... Nešto kao zec... šta ću sad?!

– Čekaj ovdje – rekao sam i izašao. On isključi motor. Ponekad, uplašeni čovjek čini doista nepotrebne radnje.

Bilo je hladnije od Kičeva. Bili smo na otvorenoj cesti.

Vratio sam se desetak koraka natrag i vidio je. Ležala je tamo, kao da spava... Prišao sam joj, kleknuo nad njom, i stavio prste na njezin vrat. Vidio sam da tako provjeravaju ljude. Na filmu. Bila je topla. Ništa se nije micalo pod mojim prstima.

Bila je mrtva. Ubijena na mjestu.

– Dođi ovamo – rekao sam mu.

On je potjerao automobil unatrag i izašao.

– Lisica – reče kada je prišao.

– Lijepa je – rekao sam – čak i ovakva.

Po asfaltu poče teći krv. Iz njezine glave.

– Šta ćemo sad? – reče on i počeša se po glavi. Uvijek to rade.

– Otvori prtljažnik.

Posluša.

– Ja ću je staviti, ionako sam malo krvav...

On ju je pogledao, potom je pogledao mene, ja sam mu namignuo i spustio je unutra. Polako, nježno.

Kako da je još bila živa. Čudna je ljudska samilost.

– Hoćeš li je uzeti sebi kad stignemo? – upitao je.

– Ne. Što će mi?!

– A ja? Šta ću s njom?!

– Nosi ja krznaru i odnesi lisicu svojoj ženi.

On se nasmijao.

– Hvala – reče.

– Nema na čemu. Ti si je ubio.

Daj mi neke vode da se operem.

Sipao mi je i ja sam prao krv lisice s dlanova.

– Sad ćemo ići, samo da pišam...

– Okej – reče on i uđe u automobil.

Stajao sam tamo, negdje na pola puta između Ohrida i Kičeva, pišao sam i gledao u nebo. Bilo je jako široko, bilo je bistro. Mnogo zvijezda. Kao vrhovi prstiju što para-

ju nebo. Podno mojih nogu se dizala para. U tom času nisam mislio na lisicu; gledao sam u nebo, zakopčavao traperice i stresao se od studeni makedonske zime.

– Baš mi je neki dan bio ženi rođendan – reče on kad sam ušao unutra. – Nisam imao za poklon…

Ovo će je fakat razveseliti – reče.

– Pozdravi je od Vampira i Lune – reče Luna.

Ušli smo u Ohrid oko 2 iza ponoći. Izašli smo na pristaništu, pomogao sam mu da stavi vodu i ulje u kola i on je otišao. Ponovo se zahvalio za lisicu.

Stajali smo na pristaništu i čekali one iz Skopja da stignu. Bili smo se dogovorili da ćemo spavati u njihovom stanu.

Nije ih bilo. Bilo je studeno. Nebo nad Ohridom je bilo kao napola obrano pamučno polje. Bila je i pokoja zvijezda na obranim mjestima.

Kada bi zatvorio oči, vidio sam nebo onakvo kakvo je bilo na mjestu gdje je uginula lisica. Bilo je studeno: iz naših usta je izlazila para, zaleđivala se i padala pred naša stopala kao srebrni prozirni list.

Njih nije bilo. Pošli smo tražiti sobu. Bilo je više od dva iza ponoći.

Kod Muzeja Uranije je nekoliko kuća u koje ulazim sa zadovoljstvom. Nije bilo vrijeme za ulazak u tuđu kuću. A morao sam pokucati na neka vrata. Da nekoga probudim i da me primi. Vidio sam svjetlo u jednom prozoru, zastao pod njim i viknuo. Pojavila se glava s razbarušenom kosom.

– Tko je? – pita razbarušeni.

– Igor je – rekoh.

– Koji Igor?

– Vampir.

– Ti si?! Sad ću sići.

– Baš si našao vrijeme kad ćeš doći – reče kada je otvorio. – Vampirsko!

Hahaha!

Svi smo se nasmijali.

– Zdravo, Gorane – rekao sam.

– Nemaš gdje spavati?

– Mhm. – Preselio sam gore, sa ženom.

Imam sobu za vas ovdje.

Ušli smo u sobu. Bila je to dobra soba; u njoj je bio krevet koji će nas primiti, i jastuci i mnogo deka. Dobra soba. Do nje je bila kupaonica. Tamo je otišla Luna, pa ja, i kada sam se vratio u sobu Goran je već otišao a Luna se šćućurila pod nekoliko deka i nasmijala se kada sam legao pokraj nje. Poljubio sam je za laku noć i slušao kako jezero udara u obalu pod nama. Zaronio sam u zagrljaj sna. Jaki udari jezera zazvučali su kao udar kola u lisicu.

“Ti si je ubio”, rekao sam mu. “ Ti si je ubio...” Možda je i moja želja za putovanjem imala neku vezu sa svim tim...

– Vampir? – reče ona meko.

– Mhm. – Spavaš?

– Ne...

– Misliš na nešto?

– Mhm...

– Na lisicu.

– Tužno je bilo.

– ... Tužno.

Ona se okrenula u krevetu i pripila se uz mene, kao malo psetance.

Bila mi je draga. Poljubio sam je u čelo.

Jutro je bilo jako. Jako od sunca.

Nije bilo kapaka na prozorima, nije bilo zavjesa, nije bilo nikakve zaštite od ubojito silnih udara sunca. Direktno u moju glavu... Jezero nije tuklo u obalu.

photo: vanda mikšić

85

Sjedili smo sa starcima i pili rakiju. Volio sam te starce. Volio sam način na koji su se šalili, način na koji su gledali na život. Kazivali su mi stara imena mjeseci, gledali su me kao da sam njihov unuk, uvijek su imali rakije i toplu riječ za mene.

I poljubac kada bih odlazio. Djed se postojano zaklinjao da će sebi naći “novu baku”. Baka je rekla da će ga se riješiti, konačno. Nisu mogli jedno bez drugog. Bio je vrlo visok čovjek, i godine ga nisu srušile.

Imao je srebrnu kosu i ogromne obrve. Ogromne crne obrve koje su mu mogle zaštititi oči od bilo kakve

vremenske nepogode. No nisu ga mogle zaštititi od godina. Vid mu je slabio i baka je sve češće čitala novine naglas. Nijedno od njih dvoje nije smatralo da je to vrijedno spomena; odnosili su se prema tome kao da su uspostavili neki novi ritual.

Sjedili smo tamo, lijepili se uz peć, umor nam je tresao tijela, pijuckali smo rakiju i djed je govorio o svom voćnjaku, o jabukama, o suncu u njima, o glazbi koju sluša kada dođe vrijeme cvjetanja, o buđenju usred noći kada je nevrijeme, kada vjetar povija grane jabuka. Govorio nam je kako se pravi rakija, kako se pri-

86

pravljaju jabuke da se od njih pravi rakija. Dobra rakija, s vijencem od mjehurića na površini, i sa suncem u dubini.

– Otići ću na Jezero – rekao sam im kada sam izlazio.

Poslali su pozdrave mojim roditeljima, svima koje sam bio spomenuo prije toga. Nisu poznavali gotovo nikoga od njih, ponajmanje moje roditelje, ali su im poslali pozdrave.

Pričao sam im o lisici dok sam stajao pred vratima. Rekli su da će to izaći na dobro.

Sjedili smo na obali, Jezero se mreškalo pod nama, sunce je bilo jako. Bio je lijep dan u Ohridu.

Goce je bio s nama. Duša mu je bila puna zimskog sunca. Bio je sretan što je u tom gradu, bio je svjestan blagoslova koji mu je podaren. Pričao je Luni kako smo se upoznali; pričamo tu priču uvijek kada je netko treći s nama. Malo je nedostajalo da se potučemo kada smo se prvi put vidjeli. Bili smo kao bijesni psi, u to vrijeme, nekoliko godina ranije.

Nekoliko dana poslije bilo je jasno da ćemo se braniti kao ratni drugovi; godine iza nas su nas naučile da poštujemo veteranski smrad naših duša. Bili smo kao braća po oružju.

Luna se smijala. Svi se smiju kada slušaju tu priču. To je dobro.

Zatvorio sam oči. Njegov glas.

Njezin smijeh. Dah Jezera. Udar.

Lisica. Je li kriknula kada smo je pregazili? Na što je mislila u tom

času? Gdje je otputovala, je li našla svoje mjesto među onim zvijezdama koje su kao vršci prstiju parale nebo?

Zašto sam morao spavati s Lunom?

Jezero poda mnom se igralo sa suncem nada mnom. Bili su sitni valovi, svjetlo se igralo na površini goleme vode. Zvijezde su bile tu, na dohvat ruke. Nisam je pružio.

Igor Isakovski, pisac, pjesnik, prevoditelj, rođen je 19.09.1970 u Skopju, Makedonija. Završio je studij Svjetske i komparativne književnosti Sveučilišta Ćirila i Metodija u Skopju, gdje je sada na doktorskim studijama. Magistrirao u Centru za Europske studije (Rodovi i Kultura) u Budimpešti. Osnivač je prvog makedonskog e-časopisa: “Blesok – književnost i druge umjetnosti” (http://www.blesok.com.mk). Radi kao glavni urednik u svojoj nakladničkoj kući Blesok.

Objavio je knjige: Pisma (Писма), roman, 1991; Crno sunce (Црно сонце), pjesme, 1992; Eksplozije, trudna mjesečina, erupcije... (Експлозии, трудна месечина, ерупции...), priče, 1993; Vulkan – Zemlja – (Вулкан – Земја –), pjesme, 1995; – Nebo (– Небо), pjesme, 1996; Blues govornica (Blues говорница), jako kratke proze, 2001; Pješčani sat (Песочен часовник), priče, 2002; Duboko u rupi (Длабоко во дупката),

pjesme, 2004; Plivanje u prašini (Пливање во прашина), roman, nagrada Prozni majstori, 2005, 2010; Blues govornica II (Blues говорница II), Godišnja nagrada za najbolji dizajn tiskane knjige, 2006; Stažirajući za sveca (Стажирајќи за светец), pjesme, 2008, Noć je najtamnija prije svitanja (Ноќта е најтемна пред разденување), pjesme, 2009, nagrada IV Beogradskog festivala poezije i knjige, 2010; Vulkan – Zemlja – Nebo (Вулкан – Земја – Небо), pjesme, 2010; Ljubavna (Љубовна), pjesme, 2011. i CD-ROMove M@Pa, 2001. i Babylonia, 2004.

Preveo je četrdeset i sedam knjiga (esejistike, poezije i proze).

Njegove pjesme i priče su objavljene u dvadesetak zemalja. Izbor iz poezije I to je život objavljen u Crnoj Gori 2007. Drugi izbori iz poezije: Sijanje smijeha, I & Tom Waits. Druge prevedene knjige: – Sky, Sandglass. U pripremi: knjiga priča Pješčani sat, u Hrvatskoj; knjiga izabranih i novih pjesama Iz bliskov in ognja, u Sloveniji; knjiga izabranih i novih pjesama Dlanovi puni srče / Дланки полни срча u Srbiji.

Zastupljen je u brojnim izborima i antologijama u Makedoniji i inozemstvu.

Knjiga priča Sunčani sat uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Meandarmedia.

(p)ogled

alen pejković___

He, She and It američke spisateljice Marge Piercy: kiborzi i žene u liminalnom zagrljaju Figura kiborga u historijskoj perspektivi Kiborg1 je jedinka koja se sastoji od artificijalnih i bioloških sistema. Drugim riječima, ovaj sistem “umirućeg mesa i ne-mrtvih električkih komponenti, [individua] od živih i umjetnih ćelija” koji je postao “centralna figura kasnog dvadesetog vijeka” je nesumnjivo dospio u centar pažnje teoretičara brojnih humanističkih nauka (Gray, Mentor & Figueroa-Sarriera 2). Naglašavajući bitna ontološka pitanja statusa i moći ljudskog, humanističke nauke su prihvatile figuru kiborga kao značajan instrument za istraživanje granica ljudskog u brzo razvijajućem dobu informatike.

Postepeno, kiborg je također postaKoncept “kiborga” je stvoren u rujnu 1960. godine u članku “Cyborgs and Space” u časopisu Astronautics (Brandt 11). Članak Manfreda Clinesa and Nathana Klinea je argumentirao za prednosti samoregulirajućih ljudskomašinskih sistema u kosmosu.

1

jao vrlo često korišten trop u diskusijama koje se bave limitima ljudskog tijela i njegovim kompliciranim odnosom sa pitanjima osobnosti (personhood) te identiteta. Kako Katherine N. Hayles zaključuje u svom osvrtu, kibernetika, koja u okviru svojih istraživanja proučava i kiborge, se počela razvijati istovremeno sa razvojem “diskurzivnih analiza u okviru humanističkih nauka” koje vide “tijelo kao igru diskurzivnih sistema” (1999:192).

Pored njihove višestruke primjene u medicini, vojnim oblastima te različitim inžinjerijskim poduhvatima koja jasno pokazuje da su kiborzi među nama u svakom tehnološki naprednom društvu, ova liminalna figura, najviše korištena metafora za “tranzicijski” identitet u SF-u, djeluje kao sredstvo za preispitivanje prostora između prirodnog i konstruiranog, između ljudskog i mehaničkog u kulturi.2 2

Gill Kirkup argumentira u The Gen-

Po definiciji Donne Haraway, kiborg je “kibernetički organizam, hibrid mašine i organizma, stvorenje socijalne realnosti kao i biće fikcije” (Manifesto 424). Pokušavajući promovirati kiborga u simbol oslobođenja od restrikcija uzrokovanih hijerarhijskim sistemom razmišljanja, Haraway u krucijalnom članku Cyborg Manifesto, tvrdi da korištenje “kiborške metaforike može biti put iz labirinta dualizama u kojima smo sami sebima objašnjavali svoja tijela i svoje alatke” (Manifesto 181).

Kondenzirana slika imaginacije i materijalne realnosti, kiborg je, dakle, postao čest tematski motiv u SF-u.

Pisci naučne fantastike koji su oduvijek miješali ljudske figure i mašine dered Cyborg: A Reader, da kiborg mora biti promatran kao metafora. Kirkup poentira da se “metafora kiborga” koristi za proučavanje “međuodnosa između reprezentacije, tehnonauke i roda (gendera) ” te da omogućuje “nove načine razmišljanja o relaciji između kulture i tehnologije, ljudi i mašina” (xiii).

88

su prihvatili kiborga kao figuru koja pruža mogućnost za pravljenje novih rekonfiguracija promjenjljive karike između ljudskog i mehaničkog.

Obuhvatajući figure kao što su The Tin Woodman iz Oz knjiga L. Frank Bauma, Darth Vader iz Star Wars-a, Robot iz filma Lost in Space, Mr. Data iz legendarne Star Trek serije, ili Terminator, fikcionalni kiborzi se mogu opisati kao nadasve raznolika kategorija u okviru koje je moguće izvesti različite mikrokategorizacije.

Od Frankensteina preko Robocopa pa sve do novih djela cyberpunk anime, kiborg je postao jedan od najznačajnijih stanovnika čudesnog kraljevstva popularne kulture.

Kao bitna fikcionalna figura za naš postmoderni svijet gdje su rod i seksualnost označeni kao važni markeri fragmentiranih identiteta, figura kiborga se ponajviše koristi za preispitivanje rigidno definiranih koncepata maskuliniteta i femininiteta. Ako je science fiction književnost očuđenja (estrangement) koja se zanima za “alijenaciju kako je doživljavaju individualni subjekti, tekstualno realiziranu miljeom izmještenim u vremenu i/ili prostoru” kiborg demonstrira i praksu seksističkog diskursa a istovremeno predlaže moguću strategiju za podrivanje istog (CrannyFrancis 26). Kao figura koja redovno obitava u feminističkom SF-u, u radovima Octavie Butler, Vonde McIntyre ili Johna Varleya da nabrojimo nekoliko pisaca, kiborg se koristi u velikoj mjeri za kritiku patrijarhata i rodnog binarnog sistema.

Prateći ovaj trend, SF roman He, She and It (1991) američke spisateljice Marge Piercy3 imaginizira Fikcija Marge Piercy je u velikoj mjeri prožeta njenim političkim angažmanom 3

kiborga zvanog Yod, koji nalazi zadovoljstvo, harawayanskim rječnikom rečeno, u kontaminaciji rodnih i seksualnih granica. Slično drugim SF autorima i autoricama koji rade u okviru feministickog diskursa, Piercy istražuje historijsku promjenljivost koncepata i mitove, koristeći ih kao oruđa za intervenciju u suvremenoj realnosti (Manifesto 437). Drugim riječima, Piercy, na liniji sa drugim spisateljicama kao Octavia Butler ili Anne McCaffrey, prati ideje koje je izložila Donna Haraway, dodajući svojim likovima komunikacijske tehnologije i biotehnologije kao najbitnije alatke za osnaživanje i transformaciju njihovih tijela (Manifesto 437).

U He, She and It Piercy istražuje nekoliko tema usko povezanih sa kompleksnom interakcijom ženskih likova sa tehnologijom, politikom i artificijalnom inteligencijom. Kroz brižljiv angažman u kojem se kritički sagledava tehnonauka, Piercy argumentira protiv pozicije da tehnonauka služi primarno kao sredstvo za stvaranje nejednakosti među rodovima. Donna Haraway definira tehnonauku kao “zgusnuti označitelj [koji] oponaša simbiozu nauke i tehnologije zadnjih dvije stotine godina širom svijeta.” Kao koncept koji obuhvata “gusta čvorista ljudskih i ne-ljudskih faktora dovedenih u stanje spajanja pomoću materijalnih, socijalnih i seimotičkih tehnologija” tehnonauka konstituira “ono što će se računati kao prirodno i kao faktičko” za feminizam. Njena poezija i proza se fokusiraju na individue koje pokušavaju izbjeći nametnute društvene uloge.

Kritizirajući seksizam, kapitalizam i zagađenje okoline, Piercy producira društvene komentare koji izdvajaju značajne buduće trendove iz suvremenih društvenih i kulturnih fenomena.

(Haraway, 1997: 50). U okviru ovog eksplicitno političkog romana, a usko povezano sa pitanjima kako se definira ljudsko, Piercy istražuje i kompleksnost konstrukcija roda i spolnosti konstantno ukazujući na kariku koja povezuje muškog kiborga, kao liminalnu figuru, sa konstrukcijom ženskog subjektiviteta.

Osvjetljavajući istovremeno i proces u kojem tehnologija i priroda, kroz plodonosnu intersekciju, rekonstruiraju pojam roda te seksualnu dinamiku između žene definirane tako u okviru biološkog diskursa i muškog kiborga, tekst uspješno komentira promijenjenu konfiguraciju nuklearne porodice i reproduktivnih politika. Kulturalne konotacije takvog feminističkog angažmana sa figurom muškog kiborga nose sa sobom preispisivanje maskulinog kulturalnog koda.

Tenzije između vizija koje Haraway i Piercy izlažu u svojim djelima postaju produktivne na višem nivou tek ako ih postavimo u međusobnu diskusiju. Yod, kao liminalna figura, koju Piercy koristi za rekonfiguraciju roda u prostoru između tehnološkog i prirodnog je upotpunjen nizom drugih, obimom manjih ali ne nebitnijih strategija, koje su upletene u pregovaranje rodnih identiteta uzduž kompleksne reproduktivne linije.

Roman se tako, ustanovljavajući nefiksne pozicije, poigrava sa granicama roda podjednako koliko i sa granicama između ljudskog i post-ljudskog.

Feministička taktika kojom se Piercy služi nosi, dakle, pečat onoga što bi Cranny-Francis okarakterizirala kao simultani angažman sa i protiv karakterističnog narativnog formata popularne fikcije (16). Angažirajući se u preispisivanju konvencija žanra i mobiliziranih diskursa, Piercy izb-

89

jegava da konstruira ijednu od svojih figura kao post-gender figuraciju.4 Umjesto stvaranja bezrodnih figura, ova kompleksna priča, kako piše, Robert Chatain, “istovremeno stara i nova ” se može opisati kao “filozofska romansa” (6). Kao i u svojim drugim djelima, kroz žanr romanse i rekonfiguraciju istog, Piercy tematizira koncepte moći, roda, seksualnosti, etniciteta, klase i ono sto, Shands identificira kao “popravak svijeta,” princip baziran na stvaranju i cjelivanju kao suprotnosti separaciji i destrukciji (3).

Originalno publiciran 1991, He, She and It se pojavio kao intrigantan žanrovski hibrid između cyberpunka i feministickog SF-a.5 Preuzimajući ovaj tradicionalno maskulini žanr za feminističku intervenciju, Piercy kombinira utopijske i distopijske tradicije za produkciju efektne fuzije narativnih strategija koje detaljno izražavaju sukob između ženske individualne želje (desire) i društvenih zahtjeva.6 Na određen način, PiPost-gender figuracija je figura u kojoj rod postaje nevažan ili nepostojeći.

5 Pored pitanja tehnologije, cyberpunk se u velikoj mjeri bavi balansom ili nedostatkom balansa, preciznije rečeno, između muškog i ženskog. Optužen da je “falokratičan pokret” cyberpunk često konstruira ženske likove kao slabe ili nevažne (Clute and Nichols 289).

Andrew Ross, na primjer, izlaže zanimljivu diskusiju odbacivanja ženskog u fikciji William Gibsona i drugih velikih cyberpunk pisaca, nalazeći da je njihovo stvaralaštvo obojeno tipičnim fantazijama i anksioznostima bijelog muškarca (145-56).

6 Feministička utopijska tradicija počinje sa spisateljicama kao Elizabeth Stuart Phelps i Mary E. Bradley u devetanestom stoljeću kao i sa knjigom Herland Charlotte Perkins Gilman, početkom dvadesetog stoljeća.

Ova tradicija dobija bitan zamah 4

ercy predlaže da feminističke spisateljice i spisatelji kao i teoretičari i teoretičarke treba da naprave nešto produktivno od ideja izloženih u cyberpunku umjesto da ih jednostavno odbace kao šovinisticke.

Postavljen u budućnost, godine 2050, kada su multinacionalne korporacije podijelile Zemlju, roman prikazuje distopijski svijet u kojem većina ljudi živi u vrsti megalopolisa, zvanom “Glop.”7 Život u ovim enklavama se odvija pod kontrolom korporacija koje diktiraju sve od načina oblačenja do seksualnih navika. Samo mali dio populacije živi u Slobodnim Državama i oni preživljavaju prodajući unikatne produkte multikorporacijama. Siva budućnost Zemlje je praćena smrtonosnim zarazama, ratovima i ekstremnim zagađenjem, što je uzrokovalo da veći dio planete postane nenaseljiv.

Roman počinje sa ličnom krizom protagonistice Shire kada gubi starateljstvo nad sinom Arijem za kojeg hijerarhijska struktura Y-S korporacije u kojoj žive odlučuje da treba da pripadne njenom bivšem mužu Joshu. Razlog za to je što korporacijom vladaju “patrijarhalni zakoni” i što Josh ima “viši tehnološki rejting” sa feminističkim pokretom kasnih sezdesetih i ranih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Autori i autorice kao Piercy, Ursula K. Le Guin, Samuel Delany, i Joanna Russ su tada stvorili djela koja su reenergizirala čitav žanr, pokrećući ga prema otvorenosti prezentiranih ideja.

7 “Glop” je pusto, zagađeno područje kojim vladaju bande, “koje se proteže od onog što je nekad bio Boston do onog što je bila Atlanta” (HSI 6).

Glop producira, slično Gibsonovom “Sprawlu,” efektnu distopijsku projekciju suvremenih urbanih problema.

od Shire (HSI 10). Shira se u toku te krize vraća iz korporacije u kojoj je radila u svoj rodni grad Tikva, neku vrstu jevrejskog slobodnog grada.8 Tamo počinje da radi na socijalizaciji kiborga Yoda kojeg je naučnik Avram napravio za zaštitu grada.

Yod, Avramov deseti kibernetički pokušaj, je nastao u kooperaciji sa Malkah, Shirinom bakom čija uloga je da “ublaži Yodovu sklonost ka nasilju sa ljudskom željom za konektiranjem” (HSI 18). Učeći ga kako da se ponaša u različitim situacijama, Shira treba da kod Yoda razvije “metaforičko razmišljanje ” tako da Yod može prestati interpretirati “diskurs bukvalno” (HSI 86).

Dok Shira i Yod grade ljubavnu vezu tokom ove neobične edukacije, Shirin prijašnji ljubavnik Gadi, Avramov sin, se vraća u Tikvu, što dodatno komplicira Shirin emocionalni zivot. Nakon niza avantura koje prolaze, Shira i Yod, sada već u ozbiljnoj emocionalnoj vezi, se suočavaju sa razdvajanjem. U eskalaciji konflikta sa Tikvom korporacija Y-S traži da im se Yod izruči da bi mogli izvući korist od njegove superiorne tehnologije. Odbijajući ovaj zahtjev, Yod gine u jednoj od bitaka, uzrokujući istovremeno eksploziju u Avramovoj laboratoriji tako da postaje nemoguće sagraditi novog kiborga iza njega. Nakon Yodove smrti, Shira se polako integrira u zivot Tikve mada ne može da ga zab8 Tikva podsjeća na Mattapoisett, grad iz romana Woman on the Edge of Time Marge Piercy, mada su tehnološki aspekti razvijeniji ovdje. Pored toga, raznolikost koja postoji u Tikvi je direktno suprostavljena “uniformnosti Y-S korporacije” na sličan načcin kako je Mattapoisett kontrastiran prema distopijskim aspektima u Woman on the Edge of Time (HSI 36).

90

oravi. Kada nalazi kopije Avramovih zabilješki o Yodu, za trenutak želi da ga rekonstruira ali poštuje njegovu zadnju želju i uništava zabilješke.

U ovu visoko-tehnološku priču je pažljivo upleten drugi narativ koji Malkah prepričava Yodu. Ovaj mitski narativ tretira figuru Golema, čudovista stvorenog pod rukom Rabija Loewa koje je trebalo da odbrani jevrejski geto od raspomamljene kršćanske gomile u Pragu oko 1600 godine. Perspektiva u kojoj su Golem i Yod odvojeni i distancirani u temporalnom smislu omogućuje Piercy da prikaže moguću evoluciju figure kiborga od mitsko-magičkog diskursa do visoko-tehnološkog diskursa. Razvoj figure kao instrumenta, kako je prikazana u okviru kabalističkog stvaranja, do humanizirane individue, persone koja, istina, nije ljudsko biće ali i dalje jeste ličnost prikazuje i vješto povezivanje prošlosti i budućnosti ispod britkog pera Marge Piercy.

Paralelne priče Golema iz Praga i kiborga iz futurističkog miljea su priče “muškaraca” kreiranih da zaštite društva u kojima su “rođeni.”

Evoluirajući iza koncepata “stvorenja” i ”robota” da dostignu nivo ljudske svijesti i osvoje ljubav ljudskog bića, i Yod i Joseph mogu biti opisani kao introspektivna “čudovišta” slična Frankensteinu Mary Shelley. Povezani tematski, obje narativne struje istražuju muškarce “koji uzurpiraju ne samo moć Vječnog već i moć žena, da rađaju, da daju život” (HSI 60). Bez obzira da li je život prezentiran kao plod ljudske prokreacije ili stvoren u smislu Božje kreativnosti, obje priče demonstriraju implikacije koje roman istražuje u debati sa promjenjljivim koncep-

U He, She and It Piercy istražuje nekoliko tema usko povezanih sa kompleksnom interakcijom ženskih likova sa tehnologijom, politikom i artificijalnom inteligencijom. tima maskuliniteta i femininiteta, naglašavajući istovremeno seksualnost kao jedan od najcentralnijih aspekata fabule te konstrukcije glavnih karaktera. Kroz konstrukciju svjesnih ne-ljudskih bića, oba narativa, da kažemo jednostavno, pričaju priču muškosti istovremeno učestvujući u konstruiranju feminističkih ženskih subjekata.

Yod, produkt aseksualnog akta kreacije, je nastavak nasljeđa čije je temelje postavila Mary Shelley u romanu Frankenstein. Nasljeđe artificijalno stvorenih “monstruma” koje Piercy, u svojevrsnoj aproprijaciji mita, koristi za konstruiranje primjera jevrejske feministicke fabulacije je naravno nasljeđe u kojem se konstruira “muškarac” koji konstantno osjeća “želju za društvom,” (HSI 93).9 Yod, dakle, otjelotvoruje istragu pretpostavke ili stereotipa da muškarci ne mogu komunicirati ili ne trebaju komunikaciju na isti način kao žene.

Shands argumentira u ovom pitanju da “Piercy na humorističan i suptilan način prenosi ono šta Shira smatra manama ljudskih bića muškog roda” (146). Yodova borba “da postane čovjek,” bi se po tome trebala vidjeti kao ironični komentar tendencije u “muškom” ponašanju da se prikažu ženama kao “neljudski moćni, efektivni, neosjećajni, da performiraju kao mašina” (HSI 340-41).

ZaYoda, interesantno, kompjuter, “je samo alatka, ne i prijatelj” (HSI 121).

9

Konstrukcija Yodovog maskuliniteta se reflektira na nivou u kojem čitalac/čitateljka primjećuje promjene u Shirinom stavu prema njemu.

U početku Yodove edukacije, Shira ga posmatra kao “to,” kao samo kompleksnu mašinu, ništa više od toga. Zbunjena je činjenicom da Avram oslovljava kiborga sa “on,” “antropomorfizirajući” ovu “fuziju mašine i bioloških komponenata stvorenih u laboratoriji” (HSI 70).

Kako rade zajedno, međutim, Shira shvata da se Yod približava njenom razumijevanju toga šta je ljudsko: Yod uči, osjeća i misli na isti način kao drugi stanovnici Tikve.

Zbunjena Yodovom pažnjom koja polako uzrokuje “nagovještaj odgovora u njoj” (HSI 131), Shira progresivno prihvata da kiborg “nije ljudska osoba, ali jeste osoba” kako je Malkah ranije ubjeđivala (HSI 76). Postepeno mijenjajući svoje shvatanje ljudskog Shira također pocinje da razumije da se susreće sa novom vrstom maskuliniteta s kojom se nije ranije susretala. Građen sa “centrima za yadovoljstvo i bol” kao ljudska bica, ali nesposoban da razumije “vezu kreiranu procesom rađanja,” Yod, kako je konstruiran, jasno pokazuje da je glavna granica između ljudskog i ne-ljudskog u romanu postavljena duž linije reprodukcije (HSI 90-91).

Hibrid čovjeka i mašine, Yod se čini usko povezan sa konceptom post-

photo: BCH

92

ljudskog Katherine Hayles.10 Ovaj koncept “implicira ne samo povezivanje sa inteligentnim mašinama već povezivanje tako intenzivno i na toliko nivoa da postaje nemoguće razlikovati biološki organizam od informacijskih komponenata u koje je organizam ugrađen” (Hayles 35).

Ovo prožimanje između tehnologije i organske materije u slučaju Yoda, je tako kompleksno da producira novu verziju maskuliniteta koja se sukobljava na direktnom planu sa esencijalističkim tvrdnjama da su muškarci uvijek agresivni koje su, recimo, iznesene od strane feministica Katherine MacKinnon or Andrea Dworkin.11 Tehnološko tijelo je tako potpuno spojeno sa artificijelnim biološkim muškim tijelom da Yod postaje sposoban za mnoge vrste nasilja protiv neprijatelja ali potpuno nesposoban za nasilje prema ženama, imajući “potpunu blokadu prema seksualnom nasilju” (HSI 142). Na određen način, Piercy kreira liminalnu figuru koja transformira pojam “tehnonaučnog znanja” koje doprinosi “produkciji roda kroz forme reprezentacije, dok je samo po sebi rodno uslovljena praksa, kako Kirkup to formulira (The Gendered Cyborg 3). Rod se i dalje producira ali produkcija postaje Iako bismo vidjeli Yoda samo kao androida, humaniziranu mašinu, što tehnički i jeste, on i dalje ostaje “hibridna figura-napola čovjek, napola mašina-čija sama egzistencija preispituje granice” (Hayles 177).

11 Donna Haraway vrlo oštro kritizira teoretski rad koji MacKinnon producira. Tvrdeći da je ova “radikalna teorija iskustva” producirala “nepostojanje žena, osim kao produkata muške požude,” Haraway argumentira da totalizirajuće teorije nisu upotrebljive (Manifesto 432).

10

donekle nepredvidljiva pod olovkom koju Piercy vodi u svojoj političkoj agendi. I “potpuno nov” i “opasan” Yod funkcionira kao pomoćna figura čija liminalnost omogućuje autorici da izvrši rekonfiguraciju roda na više nivoa u tekstu (HSI 67). Pitanje konstrukcije maskuliniteta, povezano sa kiborškom liminalnošću, je dakle povezano i sa konstrukcijom ženskog subjektiviteta.

Programiran od strane žena, Yod je, na prvi pogled, moćna mašina koja postaje perfektnim ljubavnikom i ocem, ostvarenje određene ženske fantazije koja uključuje i osjećajnost i seksualne performanse u skladu sa efektivnošću druge mašine, vibratora čija je jedina funkcija pružanje zadovoljstva ženama. Seksualno programiran “na principu da je bolje davati nego primati” sa “sa preovlađujućom potrebom da zadovolji partnera i bez posebnog vezanja za bilo koji metod pružanja zadovoljstva,” Yod može seksualno zadovoljiti bilo koju ženu (HSI 352). Ovaj aspekt koji je Malkah stavila u njegov programski kod poboljšava dakle njegov performans kao ljubavnika jer mu omogućuje da pruži Shiri “strastveno intenzivnu pažnju, pojačanu izvrsnom vještinom u upotrebi ruku i usana” (HSI 169). Njegova “nježnija strana” koja naglašava“njegovu ljubav za znanjem,” izražena tendencija da traži “emocionalno i lično znanje” čine ga “perfektnim” muškarcem, oslobođenim od “nedostataka” koji se tradicionalno pripisuju muškom rodu (HSI 142).

Veza između Shire i Yoda je karakterizirana obrtima tradicionalnih spolnih uloga tako da ona nalazi samu sebe u poziciji okupanta

seksualno agresivne uloge koju u tradiciji okupiraju muškarci. Ovo, naravno, nije samo jednostavan obrt uloga već proces koji pomaže Shiri da napusti poziciju Drugog koju je regularno zauzimala u Y-S enklavi, gdje se “uvijek osjećala previše fizičkom… previše ženskom, previše jevrejskom, previše tamnom, previše entuzijastičnom, previše emocionalnom” (HSI 5). Eksponirajući “duboku konstrukciju roda kroz postavljanje muškog i ženskog u opozicijske i hijerarhijske kategorije u kojima je žensko uvijek inferiorno,” Piercy pravi intervenciju u tehnonaučnu kulturu u kojoj, kako Kirkup tvrdi, opozicije kao “objektivnost/subjektivnost, razum/ emocija, kultura/priroda” postaju “posebno izražene” (The Gendered Cyborg 4).

Seks za Yoda, na Shirino iznenađenje, postaje stvar intimnosti prije nego osvajanja ili posjedovanja.

On dobija zadovoljstvo prvenstveno zadovoljavajući partnera, kako ga je Malkah programirala. Koristeći tijelo kao instrument za zadovoljavanje Shire i oslobađanje njenih femininih energija, Yod je oslobađa od patrijarhalne kontrole, od mehanizama koji su do tad kontrolirali njeno tijelo. Ako je tijelo praktično mjesto na kojem se odigrava borba za značenje i direktni lokus socijalne kontrole, kako su Bourdieu and Foucault tvrdili, Yod je konstruiran na način da njegovo tijelo praktično performira u subverziji patrijarhalne kontrole žena u društvu koje Piercy precizno oslikava (Bordo 13). Oslobađajući Shiru iz okova konvencionalne seksualnosti, Yod joj pomaže da transformira svoje negativno shvatanje ljubavi. Kako

93

je ranije voljela prejako, progonjena snagom svojih osjećaja, ljubav joj se uvijek činila kao sila koja “okupira centar i istisne joj snagu” (HSI 55).

U interakciji sa ovim “osvježavajuće nezahtjevnim” muškim bićem, Shira može konačno naći balans između njenog emocionalno-seksualnog života, s jedne strane i poslovnih ambicija s druge strane (HSI 237).

U izgrađenoj seksualno-emocionalnoj vezi, Shira i Yod se probijaju kroz barijeru heteronormativiteta.

Njihova odluka da zasnuju vezu koja ide preko granica vrste, u kojoj oni smatraju jedno drugo jednakim, znači i mobilizaciju Shirinih emocionalnih i intelektualnih kapaciteta koji su bili uspavani do tog momenta u fabuli.

Nakon razočarenja u svom braku sa Joshom u kojem“je njihova glavna zajednička aktivnost bila neslaganje,” Shira se dakle upliće u vezu sa kiborgom, pri čemu odbija da se povinuje društvenom idealu po kojem se zahtjeva ljubav unutar jedne vrste (HSI 3). Stvarajući vezu, preko granica vrste, Yod i Shira otkrivaju mogućnost za individualni rast uz pomoć veze, što je direktna protuteža njenim ranijim vezama koje su bile obilježene destruktivnošću i borbom za premoć. Otkrivajući joj svijet heterogenih uživanja, multiplih orgazama različitih vrsta, u skladu sa idejama Luce Irigaray o fluidnosti ženske seksualnosti, Yod motivira Shirinu požudu, želju da procvjeta kao seksualno biće. Naizgled rastapajući osjećaj heteroseksualnog normaliteta, tradicionalnog nukleusa jedne heterofamilije kroz ovu neobičnu ljubavnu priču, roman redefinira tipove seksualnosti koji su društveno prihvatljivi.

Veza žene i kiborga je samo jedan od nivoa na kojem tekst ukazuje na “devijantne” seksualnosti. Raznolikost prikazanih seksualnosti u romanu je zaista začuđujuća. Kako se seksualnost mijenja “potpuno od multikorporacije do multikorporacije, od grada do grada” ono što je “norma na jednom mjestu” je “zabranjeno na drugom” (HSI 98).12 Seksualna jednakost u Tikvi je tako oštro suprostavljena hijerarhijskoj seksualnosti Y-S enklave. Između ova dva ekstrema, Piercy plasira dvije sporedne liminalne figure koje subverziraju seksualne i rodne granice.

Na primjer, Shirina majka, Riva transgresira heteronormativitet odbacujući ideju heteroseksualne ljubavi. Njeno opredjeljenje za lezbejsku vezu sa bliskom prijateljicom Nili pokazuje da lezbejska praksa konstituira Rivin protest prema hijerarhijskom heteronormativitetu Y-S korporacije. Rivin avanturistički odnos prema životu, kontrastiran sa Shirinim životom u okviru konvencija, njen posao kao “informacijski pirat” čiji zadatak je “da nalazi skriveno znanje i oslobađa ga” se može vidjeti kao ekvivalent njenoj potrazi za ne-heteroseksualnim vezama (HSI 78). Ipak, ne može se govoriti o tome da Riva ima autonomni lezbejski identitet jer lezbejstvo nije konstruirano kao konstanta osobina njenog karaktera već kao praksa koja je izraz njene sestrinske solidarnosti sa Nili te njene političke agende. Kao vrlo nesentimentalan subverzivni rodni model čija je glavna funkcija u romanu da ukazuje na dvije značajne Primjerice, u Uni-Par enklavi, Gadijevoj korporaciji, “najuobičajenija forma braka je trijada” (HSI 98). U ovoj liberalnoj atmosferi, “gola koža je znak statusa ” (HSI 100).

12

političke tačke, naime prostor izvan falocentrizma u kojem žene nisu ograničene heteronormativitetom i prostor izvan kapitalizma kojeg u romanu određuje Y-S korporacija, Riva postaje “autsajder i politički bjegunac koji otjelotvoruje porozni i kolažni postmodernistički subjekt,” kako Shands, koja poredi Rivu sa Vidom, junakinjom petog romana Marge Piercy, ističe (146). Žena “sa strašnom voljom,” Riva stavlja svoje ciljeve i ambicije u centar svog života (HSI 80). U kontrastu sa idejom teoretičarke Nancy Chodorow o značaju jake karike između majke i kćerke, Riva ostavlja Shiru da se Malkah brine o njoj i posvećuje život drugim ciljevima od majčinstva (Chodorow 58). Kako Chodorow tvrdi, “biti majka, onda, nije samo pitanje trudnoće- to znači biti osoba koja socijalizira i hrani” (11). Bez poriva za majčinstvom i sa stavom prema majčinstvu kao potpuno nekompatibilnim sa njenom piratskom profesijom i potragom za seksualnom slobodom, Riva, u debati koju Piercy poduzima sa teoretskom pozicijom koju Chodorow predstavlja, otjelotvoruje potpuno odbijanje tradicionalne uloge roditelja. Ovaj karakter, konstruiran kao ideološki instrument koji služi radikalnom feminizmu sa dosta sličnosti oštroj kritici majčinstva koju je prezentirala Shulamith Firestone u kojoj su djeca viđena kao breme, stoji za preispitivanje pitanja urođenog majčinskog instinkta (Shands 73).13 Kako je majčinski princip jak u gotovo svim Kritika Shulamith Firestone je dio drugog vala feminizma u kojem se pokušavalo sa manje ili više uspjeha “problematizirati pojam femininog, majčinstvo i porodica kao institucije koje ograničavaju žene” (Edwards 36).

13

94

drugim karakterima u stvaralaštvu Marge Piercy, Riva postaje eksperimentalni karakter koji debatira sa uobičajenim pozitivnim gledanjem majčinstva kod Piercy. U svojoj potrazi za slobodom Riva također dakle operira kao rodni pirat s kojim Piercy dezintegrira tradicionalni koncept porodice. Reprezentacija majčinstva kao kulturalnog izbora a ne biološki definirane sudbine je jedan od političkih ciljeva romana.

Ne bojeći se da preispita svepozitivnu sliku majčinskog u svojoj produkciji, Piercy naglašava da nijedan koncept ne može ostati statičan i da je sve, uključujući sopstveno mišljenje, podležno promjenama.

jima sa bestjelesnim partnerima oba spola u “kongresu umova” (HSI 74).

Nalazeći zadovoljstvo u onom što Heim naziva Cyber Erosom, Malkah doživljava seksualno uzbuđenje čula i intelekta potpuno odvojeno od tjelesnog aparata (Heim 62) Kako Malkah tvrdi, “nema spola u Bazi ili na internetu, ali postoji seksualnost, postoji spajanje” (HSI 161). Ovaj lik, “koji više vjeruje u seksualnu satisfakciju nego u emocionalnu anksioznost,” rasipa čistu mentalnu i fizičku seksualnost kao kontrast romansi koju Shira i Yod doživljavaju gdje je emfaza jasno stavljena na razvoj osjećanja između ljubavnika (HSI 176).

Ovaj politički potez rekonfiguracije nuklearne familije je komplementiran reprezentacijom “neobičnog” seksualnog ponašanja koju Malkah, Shirina baka, pokazuje. Kroz brojna seksualna osvajanja i čiste eksploatacije muških tijela, Malkah, također, odbija da se povinuje i pokori standardima normativne heteroseksualnosti. Kao subverzija ideje da su stare žene obavezno aseksualne, njena seksualnost je predstavljena vrlo naglašeno u tekstu kao seksualnost mesa, senzualnosti, kao visoko nabijena seksualnost (HSI 162). U pripisivanju seksualne autonomije figuri bake, roman ponavlja i nadasve ojačava svoju kritiku braka i porodice. Jednostavno rečeno, Malkah smatra brak “lošom idejom” (HSI 7). Njeno viđenje ljubavi je da je ta pojava “uglavnom besmislica i samohipnoza,” njen stav prema muskarcima je da su “dobri za suradnju i zabavni u krevetu” (HSI 38). Kao najviše seksualiziran lik u romanu, Malkah učestvuje u seksualnim “liminalnim prostorima interneta,”izražavajući svoju biseksualnost u seksualiziranim poigravan-

Iako je Piercy, dakle, angažirana u analizi nestanka tehno-organske granice, svijet koji oslikava u romanu He, She and It nije svijet u kojem nestanak te granice nosi sa sobom i rasplinjavanje roda kao pojma kako je to izraženo u harawayanskoj viziji kiborga. Umjesto toga nestanak granice uzrokuje privilegiranje ženskih likova i njihov izlazak iz rigidnog binarnog sistema. Dajući širok spektar ženske seksualnosti u likovima Shire, Rive i Malkah, Piercy propagira ideju da žene treba da se seksualno izražavaju sa bilo kakvim objektom njihove požude. Istovremeno koketirajući i sa liberalnim feminizmom kroz jednakost spolova koju Yod dočarava u svojoj mehaničkoj savršenosti, te radikalnim feminizmom koji razgrađuje pojmove tradicionalne porodice, heteroseksualnosti pa čak i ljubavi, Piercy ukazuje na brojne mogućnosti koje feministice i feministi mogu imati u njihovom obračunu sa patraijarhalnim konstrukcijama roda. Stvarajući feminističko višeglasje Piercy kreira tekst sa mnogo jezika koji se ipak na nekom nivou razumiju međusobno.

Bibliografija Badami, Mary Kenny. ”A Feminist Critique of Science Fiction.” Extrapolation 18 (December 1976): 6-17.

Booker, M. Subversion in Transgression, Carnivalesque.

Florida, 1991.

Keith. Techniques of Modern Literature: Abjection, and the Gainesville: UP of

________. “Woman on the Edge of a Genre: the Feminist Dystopias of Marge Piercy.” Science Fiction Studies. Vol.21. 1994.

Bordo, Susan R. “The Body and the Reproduction of Femininity: A Feminist Appropriation of Foucault.”

Gender/Body/Knowledge: Fe-minist Reconstructions of Being and Knowing.

Alison M. Jaggar and Susan R. Bordo (eds) New Brunswick and London: Rutgers UP, 1989. 13-33.

Brandt, Stefan. “Astronautic Subjects: Postmodern Identity and the Embodiment of Space in American Science Fiction.” Gender Roomours II, 16, 2006. 1-37.

Chatain, Robert. “Marge Piercy’s Friendly Cyborg.” Rev. of He, She and It, by Marge Piercy. Chicago Tribune Book World, Dec 1, 1991: 6.

Chodorow, Nancy. The Reproduction of Mothering: Psychoanalysis and the Sociology of Gender. Berkeley and Los Angeles: UP of California, 1999.

Clute, John, and Peter Nicholls.

The Encyclopedia of Science Fiction.

London: Orbit, 1993.

Cranny-Francis, Anne. Feminist Fiction: Feminist Uses of Generic Fiction. Cambridge: Polity Press, 1990.

Edwards, Tim. Erotics and Politics: Gay Male Sexuality, Masculinity and Feminism. London 2001.

95

Gordon, Joan. “Yin and Yang Duke It Out.” Storming the Reality Studio: A Casebook of Cyberpunk and Postmodern Science Fiction. Lary McCaffrey (ed). Durham and London: Duke UP, 1991.

ity Studio: A Casebook of Cyberpunk and Postmodern Science Fiction. Lary McCaffrey (ed). Durham and London: Duke UP, 1991.

Gray, Chris Hables. Cyborg Citizen: Politics in the Posthuman Age. New York: Routledge, 2002.

Howe, Mica and Sarah Appleton Aguiar. (eds) He Said, She Says: An RSVP to the Male Text. Ontario and London: Associated University Presses, 2001.

Gray, Chris Hables, Heidi J. Figueroa-Sarriera & Steven Mentor (eds.). The Cyborg Handbook. London: Routledge, 1995.

Keller, Evelyn Fox. Secrets of Life, Secrets of Death: Essays on Language, Gender and Science. New York and London: Routledge, 1992.

Hall, Stuart. “The Meaning of New Times.” Morley, D. & K. H. Chen. (eds) Stuart Hall: Critical Dialogues in Cultural Studies. New York: Routledge, 1996.

Kirkup, Gill, James, Linda, Woodward, Kathryn, and Hovenden, Fiona. (eds) The Gendered Cyborg: A Reader. London and New York: Routledge, 2000.

Haraway, Donna. “A Cyborg Manifesto: Science, Technology, and Socialist-Feminism in the Late Twentieth Century.” Theorizing Feminism: Parallel Trends in the Humanities and Social Sciences. Anne C. Herrmann and Abigail J. Stewart (eds.). Oxford: Westview Press, 1994. 424-57.

Kristeva, Julia. “Women’s Time.”

Feminism: Critical Concepts in Literary and Cultural Studies. Volume II: Feminism and Modernity. Mary Evans (ed) London and New York: Routledge, 2001. 27-48.

Hayles. Katherine N. How We Became Posthuman: Virtual Bodies in Cybernetics, Literature, and Informatics. Chicago UP, 1999. _______. “The Life Cycle of Cyborgs: Writing the Posthuman.”

The Cyborg Handbook. Chris Hables Gray , Heidi J. Figueroa-Sarriera & Steven Mentor (eds) London: Routledge, 1995. 321-35.

Kuhn, Annette. The Power of the Image: Essays on Representation and Sexuality. London and New York: Routledge, 1985.

Ladenson, Joyce R. “Political Themes and Personal Preoccupations in Marge Piercy’s Novels.” Ways of Knowing: Essays on Marge Piercy.

Sue Walker and Eugenie Hamner (eds) AL: Negative Capability Press, 1991. 111-20.

Heim, Michael. “The Erotic Ontology of Cyberspace.” Cyberspace First Steps. Michael Benedict (ed).

Cambridge Massachusetts and London: MIT Press, 1992.

Lykke, Nina. “Between Monsters, Goddesses and Cyborgs: Feminist Confrontations with Science”. Gill Kirkup et. al. (eds.). The Gendered Cyborg: A Reader. London and New York: Routledge, 2000. 74-87.

Hollinger, Veronica. “Cybernetic Deconstructions: Cyberpunk and Postmodernism.” Storming the Real-

Moylan, Tom. Demand the Impossible: Science Fiction and the Utopian Imagination. New York: Methuen, 1986.

Phillips, Anne. (ed) Feminism and Equality. Oxford: Basil Blackwell, 1987.

Piercy, Marge. He, She and It. New York: Fawcett Books, 1991.

—————. Woman on the Edge of Time. 1976. NewYork: Fawcett Books, 1977.

Pratt, Annis. Archetypal Patterns in Women’s Fiction. Bloomington: Indiana UP, 1981.

Ross, Andrew. Strange Weather: Culture, Science, and Technology in the Age of Limits. London: Verso, 1991.

Russ, Joanna. The Female Man. 1975. Boston: Beacon Press, 1986.

Schiebinger, Londa. “Taxonomy for Human Beings”. The Gendered Cyborg: A Reader. Gill Kirkup et al. (eds) London and New York: Routledge, 2000. 11-37.

Sandoval, Chela. “New Sciences: Cyborg Feminism and the Methodology of the Oppressed.” The Cyborg Handbook.

Chris Hables Gray, Heidi J. FigueroaSarriera & Steven Mentor (eds) London: Routledge, 1995. 407-21.

Scholem, Gershom. Kabbalah.

New York: Quandrangle, 1974.

Scott, Anne. “Trafficking in Monstrosity: Conceptualizations of ‘Nature’ within Feminist Cyborg Discourses.” Feminist Theory 2 (2001): 367 – 72.

Shands, Kerstin W. The Repair of the World: The Novels of Marge Piercy.

Westport: Greenwood Press, 1994.

Shaw, Debra Benita. Women, Science and Fiction: The Frankenstein Inheritance. New York: Palgrave, 2000.

Weedon, Chris. Feminist Practice and Poststructuralist Theory. New York: Basil Blackwell, 1987.

atelier fritz

darija žilić___ omara

K

ad netko spomene omaru, pomislim na veliki sočni nar ili na sunce koje udara točno u tjeme ili na prazne ulice i ohlađene stanove. Kakvo je ovo ljeto? Vrućine

photo: BCH

koje paraliziraju tijela i život grada.

Plaže prepune kupača i mirisa prženih lignji, na kojima slušamo uvijek isti hit, sve dok ga i sami ne započnemo pjevušiti. Bake i djedovi sa unucima. Pričaju o svježe ubranim

rajčicama, o laganim ručkovima, o bolesti srca i o dječjim ranama na koljenima koje najbolje zarastaju u morskoj vodi. Omara je omamljenost i snatrenje o mitskom, gdje vremena nema. Na plaži nemoguće

97

je zamisliti da postoji vrijeme svijeta, padovi na burzama i nelikvidne ekonomije. Baš zato ne volim omaru, niti te isprike koje nudi. Umjesto čitanja Marije Čudine, učenje pripreme složenih jela. Umjesto pisanja o poeziji, vožnja automobilom u petoj brzini. Od snatrenja treba bježati u kupaonice i satima, čistiti pločice i kade. Važno je ne prepustiti se. U sobama nakupilo se mnoštvo knjiga.

I upozorenje ukućana kako ne treba spavati u sobi s knjigama, jer nije zdravo udisati olovo. Zamišljam da su knjige otrovna tijela i spremam ih u zatvorene ormare. Proljetos sam, na putu od Istre do Zagreba,

vidjela ženu kako čita na mobitelu znanstveno-fantastični roman.

Više i ne odlazi u knjižnice, kaže.

Odbijam čitati, oko ne želi slijediti rečenice koje slijede jedna iza druge.

Omara umara, šamara, udara. Spuštam se na krevet i u trenu utonem u san. Aerodromi, pregledi prtljage, suvišni dezodorans, slike klize i buđenje. San od tek petnaest minuta.

Na balkonu je mali bazen u kojem se ujutro kupa dijete. U njemu, kao na nekom nasukanom brodu, leži narančasta patkica, veliki crveni kamion i mala hobotnica od gume.

Dijete voli gledati ribe. Nakon ljetovanja, roditelji ga vode u shopping

centar da gleda šarane kako plivaju u staklenim bazenima. U vrtu već miriše grožđe, od kojeg ujesen nastaje ne baš kvalitetno vino. Kada je omara, treba otvoriti ormare s odjećom, izbaciti sve suvišno, čak i majice koje uvijek ostavljamo misleći da ćemo ih ipak nekad obući. Zabluda. Treba provjetriti kapute i staviti novu vrećicu lavande. Treba izmisliti poslove i nimalo se ne opustiti, jer mogla bi se, u tom nekom predahu, pojaviti sumnja da smo radili nepotrebne poslove, i zamišljali idealne odnose, da smo bili smiješni i nejasni. Da smo bili nemušti u svagdanu i odveć mudri na posve krivim mjestima.

( p ) ogled

Bojan savić Ostojić___

Raymond Roussel: jezična igra ogledala Nije li Ruselovo delo, nakon svega, tajna tajne?

Mišel Fuko

jom afirmacijom formalnih eksperimenata i značajem koji su pridavali samom jeziku utrli su put novim načinima upotrebe jezika.

očetak dvadesetog veka obeležile su tendencije u književnosti koje su imale za cilj da revidiraju tehnike i postupke stvaranja. Neka od ovih stremljenja postala su pravi književni pokreti (koji su uključivali i umetnosti, ali sa dominantnom ulogom književnosti). Svaki od njih se odlikovao opredeljenjem za apsolutnu modernost (slobodnim korišćenjem ovog Remboovog stiha iz “Iluminacija”), jezikom, koji u svojoj prokreativnoj funkciji predstavlja isključivu žižu interesovanja i, neretko, jakim socijalnim angažmanom. Modernističke poetike futurizma, dadaizma i nadrealizma okupiraju najrevolucionarnije stvaralačke duhove svog doba, u potrazi za novim formama i temama. S druge strane, autori poput Džojsa, Selina, Žarija, koji se nisu otvoreno vezivali za književne pokrete, svo-

U takvom miljeu, inovativnom i avangardnom par excellence, javlja se jedan Remon Rusel i prolazi gotovo nezapaženo. Trebalo je da prođe trideset godina da bi njegova anonimnost bila otklonjena prvim ozbiljnim pokušajima tumačenja njegovog dela, kad je priznat za jednog od najoriginalnijih modernista, i kad su njegovi uticaji prepoznati u delima nadrealista, Remona Kenoa i grupe OuLiPo, kao i autora “novog romana”.

Najpoznatiji po romanima Impressions d’Afrique (Impresije iz Afrike, 1910) i Locus Solus (1914), Rusel se najpre oprobao u poeziji. Napisao je nekoliko romana u stihovima, među kojima su La Doublure (Dubler, 1897) i La Vue (Vid, 1904). Tome treba pridodati i dve drame, Étoile au front (Zvezda na čelu, 1925) i Poussière de soleils (Prašina sunaca, 1927), a poslednje delo koje je objavio za života bila je poema Nouvelles

P

Impressions d’Afrique (Nove impresije iz Afrike, 1932).

Nijedna od ovih knjiga nije doživela veći uspeh. Rusel je celog života patio zbog nerazumevanja publike i kritike. Nakon što se 1933. definitivno preselio u Palermo, svom izdavaču Alfonsu Lemeru poslao je zapečaćeni rukopis za koji je naložio da se objavi tek nakon njegove smrti. Taj rukopis biće nazvan po tekstu Comment j’ai écrit certains de mes livres (Kako sam napisao neke svoje knjige), u kojem je Rusel izložio svoje tehnike pisanja (ali u kojem se nalaze jedini relevantni podaci o njegovom životu). Četrnaestog jula, nakon jednog neuspešnog pokušaja samoubistva, Rusel je u pedeset šestoj godini umro u svojoj hotelskoj sobi u Palermu od prevelike doze barbiturata. Šta je u Ruselovim knjigama bilo toliko revolucionarno da je odbilo savremenike do te mere? Nakon objavljivanja posthumnog teksta, otkriveno je koliko se prilikom pisanja Impresija iz Afrike autor pokoravao

99

čitavom nizu strukturnih pravila, zasnovanih na polisemiji jedne reči.

Njegova prvenstvena briga bila je struktura, jer je isključivo iz strukture proisticala forma. Zadavao je sebi “jednačine” tipa: započeti priču jednom rečenicom (les lettres du blanc sur les bandes du vieux billard 1 ), a završiti je skoro istovetnom (les lettres du blanc sur les bandes du vieux pillard 2), ali u okviru koje iste reči imaju potpuno suprotno značenje. U praznini između dve iste reči, Rusel povezuje dva značenja jednog znaka i zasniva čvrst koordinatni sistem, u kojem svaka nova reč putem svih svojih značenja indukuje novi element (koji je po pravilu takođe polisemičan). Zajedno, ti višestruki elementi tvore sistem u kojem nema proizvoljne i neutemeljene invencije. Obod Ruselovog sistema je jezik; stvari se uređuju po uzoru na njega, po uzoru na međusobne udaljenosti unutar jednog znaka. Jezik gubi funkciju odražavanja stvarnosti da bi se posvetio njenom kreiranju, i to prateći sopstvene nesavršenosti.

Dok su se nadrealisti zanimali automatskim pisanjem, dok su radili na labavljenju jezika i stvaranju slika pomoću neočekivanih spojeva reči, Ruselov postupak je kontrolisao pisanje i stvorio krajnje precizan, karakteristično suvoparan stil jednog znaka koji je evoluirao u označeno.

Tajna tog strogog postupka, u kojem svet proizilazi iz jezika, kojim je strogo utvrđen, lišen slučajnosti, generiše i strukturu dela. Odnosi između parova sintagmi, sačinjenih od reči-homonima koje su izabrane nasumično (ili pak prateći neki za“Bela slova na ivicama starog bilijara”.

“Pisma belca o bandama starog pljačkaša”. Detaljnije o značenju ovih parova u Ruselovom tekstu “Kako sam napisao neke svoje knjige”, koji se nalazi u ovom dosijeu.

1 2

kon koji nije odat) stvaraju napetost u označitelju i dekonstruišu ga, ali što je interesantno, ne ukidaju njegovu vezu sa označenim. Raslojavanje reči donosi i raslojavanje stvari, ta veza se neprekidno naglašava i razvija: zbog toga je svaka proizvoljnost ukinuta.

Da bismo ilustrovali jedan od načina na koji Rusel interveniše na stvarima samo logikom jezika, navešćemo jedan od brojnih primera homonimnih parova opisanih u tekstu “Kako sam napisao neke svoje knjige”. Nakon što je izolovao tri para polisemičnih ili sličnih reči “baleine à îlot/ ilote”; “duel à accolade” i “mou à rail/raille” (već je njihovo izdvajanje jedan “demijurški” zahvat), Rusel svakom od šest predmeta koje označavaju ove tri reči pridaje funkciju u okviru za ovu priliku konstruisanog organizma/mašinerije, koji funkcioniše besprekorno.

Ova tri para reči su dala kip hilota, sačinjen od kostiju korseta, koji se transportuje na šinama od telećih pluća, noseći na postolju natpis koji je u vezi sa dualom jednog grčkog glagola.3

Slika koja je proizvod ovog postupka po pravilu krije kako je nastala: njena tajanstvenost je u kontrastu sa minucioznom ogoljenošću njenog opisa. Ali postupak nije izgubio na svojoj snazi ni kad je “otkriven”. Kako Fuko primećuje povodom Ruselove posthumne knjige, u njoj se otkriva samo to da postoji tajna, ali ona ne objašnjava samu prirodu tajne, koje prožima mnogo veći prostor nego što je Rusel spreman da “oda”, možda i veći nego što sam svesno uviđa. Sa istom tajnošću, Remon Rusel, “Kako sam napisao neke svoje knjige”.

3

postupak je odslikan u strukturi Ruselovih dela.

Prvi deo tipične strukture dominantne u Ruselovim romanima je zapitanost nad nekom zadatom zagonetkom, koja je najčešće prikazana u vidu naizgled apsurdne slike, koja se može poistovetiti sa proizvoljnošću – gratuité – nadrealističke slike, ali to nije slučaj. Za primer možemo uzeti početak romana Locus Solus: sve što čitalac na početku primećuje je prisustvo kipa “Sabornika koji u ruci drži morski pelin”. Plastična činjeničnost zagonetnog “Sabornika” (“Fédéral”), “koga je u srcu Timbuktua video Ibn-Batuta”, ali i svaka reč kojom je “Sabornik” predstavljen, zahteva detaljno obrazloženje. Tako će u objašnjenju, drugom elementu Ruselove strukture, svoju funkciju naći i opravdati i čudnovati naziv “Sabornik”, i “morski pelin”, i njegovo prisustvo u Timbuktuu i putopisima Ibn-Batute. Svaki element zagonetke se razlaže i ponovo sastavlja, kako bi se čitaocu, na krajnje nametljiv način, pokazala rigorozna zasnovanost, brutalno logično ustrojstvo celine. Demontirajući kip Sabornika pred nama, a potom i čuveni mozaik od ljudskih zuba sa slikom viteza u drugom poglavlju romana, Rusel kao da nam istovremeno demontira prećutanu tajnu nastanka sopstvene strukture; kao da želi da nam između redova saopšti da je sve predvideo i da se ništa ne može otrgnuti njegovoj kontroli. U ovom savršeno uređenom sistemu, na kraju se uvek ispostavlja da ništa nije slučajno, i da je sve ono što se u prvi mah čini neobjašnjivim samo neobična posledica jednog sasvim logičnog i dostupnog uzroka.

Logika i spiritus movens tog sistema je sam jezik. Rusel decidno odbacuje mimezis, pokoravanje

100

bilo kakvoj vanjezičkoj prinudi. U njegovim romanima nema nikakve naznake psihološkog, političkog, angažovanog, ni bilo kakvog filozofskog osvrta, niti etičkog suda.

Zanimljivo je ovde spomenuti jedan sud Ruselovog psihijatra Pjera Žanea, čiji je pacijent bio bezmalo do kraja života: “Marsijal [Ruselov “klinički” pseudonim] ima vrlo interesantnu koncepciju književne lepote. Potrebno je da delo ne sadrži ništa stvarno, nikakvo posmatranje sveta ili duha, već da se isključivo sastoji od potpuno izmišljenih kombinacija.”4 Indikativno je i Ruselovo insistiranje na ulozi “imaginacije” kada, spominjući brojna putovanja, navodi da ništa iz tog iskustva nije iskoristio u svojim romanima, smatrajući bilo kakvo lično iskustvo estetički nebitnim.

Alen Rob-Grije je u njegovom ignorisanju etičkog pronašao ostvarenje tendencija pisanja floberovskog “romana o ničemu”, “čistog opisa” koje je proklamovao izlažući poetiku “novog romana”.

Ruselov jezik je isključivo deskriptivan: on opisuje, detaljno i manično; dijalozi su jako retki. Paradigmatičan je primer opisa u poemi La Vue, (čija je vodilja “tout enfle quand l’œil plus curieux s’approche”5) u kojoj se s rigoroznom preciznošću opisuju morska obala, ljudi na plaži, talas koji se sprema da se obruši, pa čak i pokreti mornara izgubljenih na brodu na horizontu; pri čemu je čitava scena predstavljena na minijaturnom prostoru držalje pera. To je jedan preuveličan, nadrealan, nemoguć, čist opis (o kakvom je sanjao Flober), koji ne uvodi nikakvu atmosferu, Navedeno prema: Michel Leiris, Roussel l’ingénu, Fata Morgana, 1987, str. 64.

5 “Sve se uvećava kad se primakne znatiželjno oko”, La Vue, st. 14.

4

Igra ogledala koju Rusel zapodeva sa jezikom/na jeziku, rasparčavanje i udvajanje znaka, utiče na izbor opsesivnih tema. Jezik kao sredstvo prikazivanja stvari takođe je sredstvo njihovog preinačavanja. Ali i s obzirom na svoju znakovnost, jezik je suštinski apstraktan, a budući da je organizovan i zatvoren sistem koji se tek posredno referiše na haos stvari, on vrlo brzo postaje samoreferentan, odnosno počinje da prikazuje samog sebe. koji ne priprema nikakvu scenu, već je potpuno samostalan, čak i od oka koje bi moglo da ga sagleda. I što je imaginarniji, to će biti ubedljivije dočaran.

Igra ogledala koju Rusel zapodeva sa jezikom/na jeziku, rasparčavanje i udvajanje znaka, utiče na izbor opsesivnih tema. Jezik kao sredstvo prikazivanja stvari takođe je sredstvo njihovog preinačavanja. Ali i s obzirom na svoju znakovnost, jezik je suštinski apstraktan, a budući da je organizovan i zatvoren sistem koji se tek posredno referiše na haos stvari, on vrlo brzo postaje samoreferentan, odnosno počinje da prikazuje samog sebe. U skladu s tim (meta)jezikom, ono što Rusel opisuje nikad nije “stvarnost”, neposrednost “života”, već je uvek prikaz, slika, odraz, kip; ili pak režirani prizor, pozorišna scena; ili pak udvojeni, vrtoglavo umnogostručeni prizor: slika koja prikazuje sliku, tableau vivant... Sve što se prikazuje, sve što se otkriva pred čitaocem, već je unapred opisano (od strane sveznajućeg autora-demijurga). Ništa nije direktno prisutno, već gotovo uvek posredstvom niza posrednika, što stvara upečatljiv stilski efekat udaljavanja od predmetnosti i priklanjanja metarealnosti, virtuelnosti, koja je zapravo plod razmišljanja jezika o sebi samom.

U skladu sa postupkom koji se zasniva na ponavljanju homonima, repetitivnost postaje jedna od suštinskih odlika Ruselovog dela.

Trupa “Neuporedivih” iz Impresija iz Afrike nastupa tako što njeni članovi neprestano ponavljaju vrlo ubedljivo dočaravanje jednog segmenta stvarnosti; žive slike zatvorenika iz Kantrelovog vrta u Locus Solus-u neprestano ponavljaju jednu scenu iz svog života da bi se izbavili. Generalno, onaj koji govori ima tendenciju da postigne funkciju znaka, a da predmet njegovog govora postane označeno. Ali i ono o čemu govori, u toku opisa, prestaje da bude označeno; ispod maske označenog opet izranja znak, i tako vrtoglavo u nedogled. Označeno nije ukinuto, izgubljeno, ono je samo sakriveno jezikom, pomoću kog se, paradoksalno, može jedino i dočarati; ali na koji način? Rekonstrukcijom, reprodukcijom, recitacijom. Nikako direktnim putem. (A koji bi to bio direktni put?)

Mnogi su istakli jednoličnost i konvencionalnost Ruselovog stila (“Remon Rusel piše loše”, kako to bez okolišanja kaže Rob-Grije).

Ruselova rogobatna rečenica stvara velike teškoće u prevođenju: prevodilac mora da prenese njenu preciznost i razgranatost, ali i da

photo: BCH

101

vodi računa o učestalosti perifraza i sinonima (koje Rusel neprestano koristi, da bi izbegao ponavljanje – koje je s druge strane njegov osnovni pokretač). U jednoj beskrajnoj rečenici, koja najčešće sama tvori ceo pasus, Rusel želi da saopšti sve što se može saznati o određenom detalju. Usled takve dinamike, opis potpuno zaklanja opisani detalj, iscrpljuje ga do krajnosti. Tako organizovan, suvoparan jezik saobrazan je sistemu u kom postoji jedino jezik i izvan kog ne postoji nikakva viša vrednost, transcedencija. Opis prikazuje sve što se može videti, saznati o određenom predmetu. Ali to je zaista sve. Ništa se ne nalazi između redova, nikakva šifra, nikakav alhemijski “jezik ptica”, koji je Breton tražio u “najvećem magnetizeru svog vremena”, kako je nazvao Rusela.

Po uzoru na jezik koji prikazuje samog sebe, Rusel gradi svoje najuspelije romane, sačinjene od neusklađenosti istih znakova odsečenih od svojih referentnih tačaka, u kojima slika i sredstvo prikazivanja

dominiraju nad prikazanim, nad označenim.

Svakako, postoji opasnost da se tumačenje Ruselovog dela svede na tumačenje njegovog postupka.

Ovaj mogući nesporazum ističe i Mišel Fuko, naglašavajući da je strukturalizam Ruselovih romana, impliciran tekstom „Kako sam napisao neke svoje knjige” samo površinski. Po Fukou, Kod Rusela „prosede formira obavezni obod, ali koji unutar jezika ostavlja veliki prostor imaginaciji”6.

A možda i samo odavanje tajne u ovom tekstu predstavlja svesnu Ruselovu mistifikaciju, još jedno zavaravanje, još jedan prećutani princip. Možda se ta knjiga prema celom njegovom opusu odnosi isto onako kao iscrpna i samosvrhovita objašnjenja prema neverovatnim mehanizmima poput makare sa vitezom od ljudskih zuba. Možda je na Ruselovo delo primenljiva opaska Deleza i Gatarija povodom Kafke: Michel Foucault, Raymond Roussel, odeljak „Prag i ključ”, prevod BSO.

6

mnoštvo ponuđenih ulaza zapravo onemogućava njegovo osvajanje.

Ruselovim neobičnim opusom bili su fascinirani njegovi čuveni savremenici, Andre Breton, Marsel Dišan (koji je njemu posvetio svoj alter-ego Rrose Sélavy), Mišel Leris, kao i kasniji pisci i mislioci, čija raznovrsna tumačenja pojedinih aspekata njegovog dela donosimo u ovom dosijeu. Treba primetiti da je Fukoov esej o Ruselu neka vrsta pripreme za njegovo kapitalno delo Reči i stvari, da je Delezova fascinacija ruselovskom repeticijom rezultirala njegovim magnum opusom Razlika i ponavljanje, da su Ruselovi samoreferentni opisi i nametanje strogih struktura izvršili presudni uticaj na glavne ulipiste: Remona Kenoa, Žorža Pereka, Itala Kalvina...

Ipak, ni pedeset godina nakon svojevrsnog izlaska iz anonimnosti u francuskoj književnoj sredini ovaj pisac nema knjigu na srpskom jeziku. Uvod u dosije o Remonu Ruselu završićemo pozivom na razmišljanje o ovom poduhvatu.

Atelier F ritz

suzana bosnić___ VASSILIOS ILI NEPOVRATNO

Ponekad se prisjetim Nitko mi nikada nije čitao Crvenkapicu, nitko mi nije spremao sarme u hladnim zimskim danima dok je magla obavijala moje malo selo, niti su mi pohali patlidžan, netom ubran u vrtu, jer vrt nismo imali, ni novac da ga kupimo, a ‘na pijaci ne daju džaba’, govorila je majka.

Selo je imalo drveni most. Ispod njega nije tekla rijeka, ni potok. Bio je to most napravljen bez ikakvog razloga. Razlog je dobio kasnije kada su mještani sve češće počeli koristiti most kao mjesto sastanaka.

Most su bojili svake dvije godine i svaki put u drugu boju. Kad god bi mi se ukazala prilika strugala sam boju s dijelova mosta, nadajući se da će ga češće farbati, kako bih prije vremena mogla uživati u drugoj boji. Moj brat je trčkarao oko mene držeći u ruci komad drveta hineći da je to fazor, a da je on vođa Zvjezdane flote. Nije mu se sviđalo što uništavam most.

Sjećam se iritantnog i odvratnog mirisa rakije. Bačena čarapa na podu hladne sobe... Prolivena džezva kave... Malo skorenog ajvara na stolu, ajvara koji nam je donijela susjeda Ruža, za koju su svi govorili kako je u mladosti bila promiskuitetna i čiji je muž nosio hozntregere te izgledao neopisivo smiješno, a najveći san bila mu je ćevabdžinica.

Tata je tukao mamu, brat je plakao, ja sam zatvarala žaluzine pokušavajući prigušiti urlike, vrisku i bujicu prostih riječi.

Jedan od sretnijih dana bio je kada smo brat i ja išli u kino. Novac bismo zaradili danima berući lipu, da bi je zatim prodali onima koji će njom puniti svoje posudice za čaj i kasnije se predavati užicima ispijanja te aromatične tekućine. Prikazivao se Rambo i taj mi je film bio vrhunsko filmsko ostvarenje, da sam imala više novca gledala bih ga još jednom.

Tada sam se i prvi put zaljubila. U moćnog i mišićavog Stallonea, njegovu crnu kosu i otužan pogled.

U kišnim i tmurnim danima zadovoljstvo mi je pričinjalo gaženje i mrcvarenje svake gliste na koju bih naišla na ulici. Njihovo mekano, ljigavo i bespomoćno tijelo savijalo bi se vapeći za milošću. Meni je to bilo štrumfastično. Nazivala sam tu svoju nestašnu igru ultraporemećeni glistonski harakiri.

Bila sam usamljena kao odbačena špahtla. Nitko se nije družio sa mnom. Iz prikrajka sam slušala kako razmaženi klinac punih usta priča o novoj igrački koju je dobio, halapljivo proždirući čokoladu, i u tišini umirala od želje za komadićem te meni nedostižne delicije u kojoj sam mogla guštati samo u posebnim prilikama, koje su, nažalost, bile rijetke. Kada sam jednom u školskom dvorištu prišla grupi djece koja su se bezbrižno igrala, čula sam samo: „Gledajte, na majici joj je mrlja.“ Sve što sam poželjela u tom trenutku bilo je – letjeti, da barem mogu poletjeti i izgubiti se u nebeskom prostranstvu. Zauvijek.

103

photo: vanda mikšić

Zamislila sam kako se pokrećem pomoću kurble i bez ikakvog zvuka nestajem u visini. A onda me iz sanjarenja prenuo Ivanov glas, sina našeg mjesnog zubara koji je briljirao u troskoku na tjelesnom odgoju.

Bio je pravi tabadžija i zbog toga je svima ulijevao izvjesno strahopošto-

vanje. Izustio je: „Pa, što onda, i ja imam mrlju na majici.“ Tada sam se drugi put zaljubila.

Tata je volio pušiti cigarete. Radije je sebi kupovao taj smrdljivi otrov nego nama slatkiše za kojima smo, kao i svako drugo dijete, strahovito

žudjeli. To ću mu teškog srca jednom možda i oprostiti, i to samo zato što mi je još davno iz Njemačke donio žutu haljinu na kojoj su bili izvezeni ljubičasti tulipani.

Voljela sam je pipkati prstićima jer samo tada nisam sumnjala u njezinu stvarnost.

104

Vassilios ili nepovratno Kažu da u većini slučajeva žene nadžive svoje muževe.

Moja Makedonka umrla je prije mene.

13. lipanj te je godine padao u ponedjeljak. Nakon ručka je otišla plivati.

Kada sam je ugledao silazeći uskim puteljkom koji je vodio do plaže s bijelim oblutcima, plutala je uz stijene licem uronjenim u more.

Izvukao sam je van, popravljajući naramenicu njezinog kupaćeg kostima.

Na lijevoj strani lica imala je duboke nepravilne ogrebotine.

Očekivao sam da zatrepće očima.

Ali nije.

Odnijeli su je u aluminijskom lijesu, a miris mora i zvuk kotrljanja oblutaka nošenih valovima postao je nepodnošljiv.

Datume slabo pamtim, ali datum njene smrti prisutan je kao i onaj kada sam se rodio - 19. ožujka. Pet mjeseci i dvanaest dana prije nego će početi Drugi svjetski rat.

Te je noći tijekom olujnog nevre-

mena potonuo grčki teretni parobrod Vassilios.

Udarac u Rt Stupište jugozapadno od Komiže, u akvatoriju otoka Visa bio je toliko silovit da je u trenutku potonuo.

O, još jedna smrt Opet u istom krevetu. U istoj sobi s prozorom okrenutim prema nebu.

Znam kada je dan i kada je noć.

Otišla sam od istog muškarca kao i tri godine prije.

Slagala sam odjeću u ormar i tada sam je ugledala.

Bila je gola.

Imala je iste grudi kao ja.

Istu kosu.

Isto lice.

Isti uvučeni pupak.

Noge.

Stopala s ružičastim noktima.

Bila je ista ja.

Dižem lijevu ruku.

Dižem desnu ruku.

Ona stoji ispred mene Nepokretna.

Ne diše.

‘Je li ti hladno?’ upitam.

Ne odgovara.

Vidim da joj je hladno.

Koža joj nije glatka.

Plavičaste je boje.

‘Hajde, pomakni se’, kažem.

‘Pomakni se’, ponovim.

Možda je mrtva, pomislim.

Sigurno je mrtva, pomislim.

Moram je sahraniti.

Prvo ću je obući.

Pažljivo.

Kosu ću joj skupiti u rep.

Ali dolje, sasvim nisko.

Da je ne žulja.

Da joj ne smeta kada je položim u lijes.

Suzana Bosnić rođena je na prvi dan jeseni 1976. godine u Splitu.

Odrastala je na jednom dalmatinskom otoku da bi jednog dana, 1999. godine, eto tek tako, preselila u Zagreb.

Proljeće. Ljeto. Jesen. Zima.

I tako godinama dok nije otkrila radionicu kratkih priča kod Miroslava Mićanovića u Centru za kreativno pisanje.

Do tada je živjela i radila, a od tada živi radi (kao novinarka) i piše.

izdanja

DEAN TRDAK___

Ironija i saudade u romanu R. Zinka Turistička destinacija Rui Zink: Turistička destinacija, s portugalskog prevela Tanja Tarbuk, Meandarmedia, Zagreb 2011.

Lakoća i težina Pokušavajući opisati vlastiti književni postupak, Italo Calvino u svojim Američkim predavanjima 1 kaže kako se njegov “zahvat najčešće sastojao u oduzimanju težine” te kako je “posebno pokušao obestežiti sam ustroj priče i jezik” (str. 13). Slično bi se moglo reći i za portugalskog pisca R. Zinka, čiji je roman Turistička destinacija 2 nedavno objavljen i kod nas. Upravo je “lakoća” , jedan od Calvinovih prijedloga za književnost trećeg tisućljeća, ono što odlikuje Zinkovu prozu naspram “težine” (naravno, u Calvinovom smislu) u prozi portugalskih romanopisaca njegove i ostalih generacija prije revolucije 1974. (dovoljno se prisjetiti romana pisaca kao što su, naprimjer, 1 Lezioni americane. Sei proposte per il terzo millennio, Mondadori, Milano, 1985 (Italo Calvino, Američka predavanja.Šest prijedloga za treće tisućljeće, Ceres, Zagreb, 2002, s talijanskog prevela Vanda Mikšić) 2 (Meandar, Zagreb, 2011, prevela Tanja Tarbuk)

José Saramago, António Lobo Antunes, José Cardoso Pires i Lídia Jorge).

Govoreći o svojoj generaciji, Zink kaže kako je ona bila “posljednja koja je još uvijek bila u doticaju s cijelom književnom tradicijom 19. i 20. stoljeća, od Dostojevskoga do Joycea i Becketta.” 3

Povijesni relativizam i društveni skepticizam S druge strane, Rui Zink, rođen 1961, predstavlja svojevrsni most (missing link ili, kako se sâm u šali nazvao, “missing zink” 4) koji spaja stariju i noviju generaciju pisaca koja se kao, recimo, Gonçalo M. Tavares (1970) u mnogočemu nadovezuje na njegovu prozu. Portugalski filozof i književni kritičar Miguel Real smjestio je Zinka među naraštaj “devedesetih” 5, generaciju pisaca 3 U razgovoru s Tanjom Tarbuk, časopis “Tema” , godina VI, 11-12, 2009. str.6.

4 Isto, str.7 5 Real, Miguel, GERAÇÃO DE 90.

koji su počeli djelovati otprilike devedesetih godina 20. stoljeća, a koju, smatra Real, baš kao i naraštaj portugalskih romanopisaca koji su pisali devedesetih godina 19. stoljeća, odlikuje “povijesni relativizam i Romance e Sociedade no Portugal Contemporâneo, Campo das Letras, Porto, 2001.

106

društveni skepticizam”, samo u različitim povijesnim okolnostima – dok je pesimizam i dekadentizam pisaca iz devetnaestog stoljeća proizlazio iz stanja portugalskog društva uvjetovanog slabostima tadašnje monarhije, isti taj pesimizam kod suvremenih pisaca proizlazi iz dubokih promjena u kolektivnom doživljaju portugalskog identiteta nakon revolucije iz 1974, konačnog gubitka svih kolonija 1975. i pristupanja Europskoj ekonomskoj zajednici 19856. Real smatra kako su zajedničke karakteristike suvremene portugalske proze dekadentizam (protagonisti romana ne vide drugi smisao postojanja osim u potrazi za tjelesnim zadovoljstvima, materijalnim vrijednostima i individualnom prestižu), pesimizam (nova generacija je “izgubljena generacija” ) i neka vrsta društvene dezorijentiranosti (prostor u romanima gubi nacionalni identitet, opisuje se realistično, ali bez namjere društvene kritike).

Nostalgija za mogućim No, ipak, čitajući Zinkovu prozu, naprimjer Hotel Lusitano (Luzitanski hotel, 1987), O Suplente (Rezervni igrač, 2000), A dádiva divina (Božji dar, 2005), A palavra mágica (Magična riječ, 2005) ili O destino turístico (Turistička destinacija, 2008), unatoč pesimizmu koji u njoj prevladava, teško je ne primijetiti snažnu etičku komponentu koja se očituje u pokušaju da se, kako bi to rekao Walter Benjamin, “ruševnom” svijetu dâ neki smisao ili, kao što je to rekao Zink, da se dâ smisao svijetu bez smisla i uništi smisao u svijetu s previše smisla7. Zapravo i nije riječ Isto, str.19-20.

7 U razgovoru s Tanjom Tarbuk (cit. izd, str. 10) 6

o pokušaju davanja smisla (ne u značenju McHaleove epistemološke dominante koja karakterizira modernizam i koja je kod Zinka izložena neprestanoj ironiji), Zink je svjestan da je svijet već odavno izgubio “smisao” , ali katkad ga, kao što sâm kaže, “forma teksta odvuče u melankoliju” 8, u neku vrstu nostalgije za tim izgubljenim smislom, a nostalgija se, kao što znamo, na portugalskom kaže saudade. Upravo bi se za tu tajanstvenu riječ, riječ koja postoji samo u portugalskom jeziku, moglo reći da čini nevidljivu (nikako čvrstu, već vrlo provizornu i fluidnu) granicu koja razdvaja portugalsku modernističku i postmodernističku prozu. Izgubivši prošlost (ili je se odrekavši), mlađi portugalski pisci naraštaja nakon 1974. okrenuli su se budućnosti unutar ujedinjene Europe, no ideali “Revolucije karanfila” brzo su se rasplinuli, najprije u hedonizmu potrošačkog društva tijekom kratkog razdoblja blagostanja devedesetih godina prošloga stoljeća, a zatim u beznađu duboke ekonomske i političke krize u kojoj se Portugal zatekao u prvom desetljeću ovoga stoljeća. Možda bi se mogla povući usporedba između Zinka i pisca kao što je, naprimjer, Antonio Tabucchi ono što njihovu prozu čini postmodernom jest ironično preispitivanje stvarnosti (kod Tabucchija “igra obrtanja” ), ali ne zanemarujući neke vrijednosti koje su bile važne i za modernizam (možda svojevrsnu vjeru u društvenu ulogu književnosti).

No, što je to, ustvari, saudade? Ne ulazeći dublje u značenje tog semantički izrazito kompliciranog pojma9, možemo se poslužiti definicijom Isto, str.7 Usp. Da Costa, Perreira Dalila L. i Gomes, Pinharanda, Introdução à saudade, Lello & Irmão, Porto, 1976.

8 9

saudade koju je dao sâm Zink: Što se saudade tiče, najbolji prijevod te riječi je njezina vlastita dvojnost: nostalgija za onim što nikada nije postojalo, što se nikada nije zbilo, ali čega se sjećamo kao nečega jako lijepoga i dobroga, i pogled u budućnost s mudrom nadom onoga koji zna da će i on “nečemu malo pridonijeti” .10 Na saudade kao “nostalgiji za mogućim” temelji se dobar dio portugalske književne tradicije. Stephen Reckert tu «nostalgiju za mogućim» kod Fernanda Pessoe objašnjava ovako: ...svaki pojedini trenutak naše prošlosti bio je izbor između budućnosti koja se ostvarila kao sadašnjost i beskonačnog niza drugih potencijalnih budućnosti čiji potencijal biva neprekidno poništen izborom te ‘stvarne’ budućnosti i svodi ga na apstrakciju...Samim činom odabira zatvaramo se ponovo u jedinu budućnost za koju smo se odlučili; i sve ‘ostalo’, iako još uvijek čini dio nas (jer nam je nekada već pripadalo), zauvijek nam ostaje nedostupno.11 Saudade je za Zinka, dakle, pogled u prošlost, čežnja za izgubljenim “smislom” , ali istovremeno i pogled u budućnost koja je mračna i katastrofična, ali koju još uvijek možemo promijeniti/odabrati. Kako to književnost može postići? Zink svoj pesimizam u pogledu onoga što donosi budućnost objašnjava nekom vrstom egzorcizma: ako pisac uspije pobrojati sve negativne pretpostavke o svijetu, možda će budućnost donijeti upravo suprotno, možda će U razgovoru s Tanjom Tarbuk (cit. izd, str. 7) 11 Reckert, Stephen, Fortuna e metamorfosi di un «topos» nella poesia di Pessoa u ‘Quaderni portoghesi’ br.1, Giardini Editori e Stampatori, Pisa, 1977., str.71.)

10

rui zink

nam preostati samo one sretne12. Pisac, dakle, svijetu pokušava “oduzeti” težinu, a to se postiže samo ako se svijet suoči s vlastitim demonima.

Lakoću je, kako to objašnjava Calvino posluživši se mitom o Perzeju i Meduzi13, moguće doseći samo posrednim, ironijskim pogledom na svijet jer nas on jedini može spasiti od toga da nas okrutno čudovište pretvori u kamen. Da bi se došlo do raja, najprije valja proći kroz pakao.

A zatim se ponovo u njega vratiti, vjerojatno bi ironično primijetio Zink, ciljajući na to da čovjek zapravo nikada ne dobije ono što želi (o čemu govori anegdota o Ahmedu “koji nije bio ni dobar ni loš” na 52. strani romana Turistička destiU razgovoru s Tanjom Tarbuk (cit. izd, str. 5) 13 Američka predavanja, cit. izd, str.14 12

nacija koja funkcionira kao mise en abyme).

Svijet naopačke I doista, početak putovanja protagonista Turističke destinacije podsjeća na silazak u pakao. Greg, ili kako ćemo poslije doznati, Servajit Duvla, uplaćuje sedam polupansiona u zemlji opustošenoj ratom u kojoj svakodnevno otimaju strane državljane i u koju dolaze samo “luđaci, samoubojice, legionari, krijumčari oružja ili novinari koji su imali više želje za slavom nego sivih stanica” 14.

Potaknut osjećajima sramote i grižnje savjesti zbog zločina koji je u naletu bijesa počinio njegov sin (o čemu ćemo doznati tek kasnije), jedini cilj 14

Turistička destinacija, cit.izd. str.7

mu je izvršiti samoubojstvo to jest poginuti u nekoj nezgodi kojima takva zemlja ne bi smjela oskudijevati.

Ratnom zonom će ga provesti njegov anti-Vergilije, simpatični vozač taksija Amadu. U prvih nekoliko dana boravka u hotelu Greg se upoznaje s njegovom bizarnom turističkom ponudom (organiziranje izleta helikopterom kroz ratnu zonu, odlazaka na plažu punu mina i blindiranim vozilom do tržnice gdje turisti mogu prisustvovati smaknućima kriminalaca) i susreće likove kao što su tajanstveni čovjek u havajskoj košulji ili lijepa televizijska novinarka koja ga podsjeća na Laru Croft (glumicu iz filma, a ne lik iz videoigre, kao što ponavlja svaki put kad je sretne).

Greg neprestano traži (a isprva i dobija) potvrdu da je stvarnost koja ga okružuje autentična to jest da se

108

uistinu radi o opasnoj zemlji u kojoj bi svakog trenutka mogao poginuti.

Međutim, ubrzo će shvatiti kako ništa nije onako kao što mu se na prvi pogled činilo. Čitatelja će na ironijski obrat15 pripremiti Gregovi snovi koji imaju funkciju prolepse (san je i inače važan dio Zinkove pripovjedne poetike) i diskurzivni dijelovi u kojima Greg16 poput pravog grčkog filozofa pokušava oblikovati pretpostavke o stvarnosti s kojom je suočen. Time, a to i njemu ubrzo postaje jasno, neće mnogo postići jer pitanja koja sebi postavlja ne znače mnogo u zemlji u kojoj ne postoji nikakva sigurnost, pa čak ni u strane svijeta: Ponovo su izašli na cestu, ili nešto nalik na cestu, i krenuli u smjeru koje je sunce označilo kao zapad. Ali je lako mogao i ne biti. Kako je pisalo u brošurama, ova je zona imala izopačeno zadovoljstvo u izvrdavanju stvarnosti. Sve je, ili gotovo sve, bilo naopačke – zašto onda to ne bi bile i strane svijeta?17

Eros i tanatos Svijet je, dakle, nespoznatljiv, ali to samo po sebi za Grega ne predstavlja Čitatelj će najprije saznati da turiste zapravo ne otimaju naoružani pobunjenici već dinosaur koji je nekim čudom uspio preživjeti prehistoriju, a zatim i to da zemljom ustvari ne vlada rat nego je to bizarni oblik turizma koji je prepisala ni više ni manje no Europska Unija 16 Ime koje je protagonist, sjetivši se Odiseja i njegovog odgovora Kiklopu na pitanje kako mu je ime – “Nitko” – odabrao da ne bi taksistu morao otkriti svoje pravo ime. Budući da je Odisej bio Grk (na portugalskom “grego” ), protagonist je za sebe odabrao taj znakovit pseudonim, a tako je i Turistička destinacija postala svojevrsnom “anti-Odisejom” .

17 Turistička destinacija, cit.izd. str.77 15

problem – on naprosto želi umrijeti. Čovjek se oslanja na stvarnost kako bi dobio ono što želi (“svoje bombone”, rekao bi ironično Zink), no budući da je svijet naopak, od stvarnosti (bogova? sudbine? Europske Unije?) uvijek dobiva upravo suprotno od onoga što je želio jer, kako kaže Zink, “samo jedno znamo o budućnosti, a to je da ona neće biti onakva kakvom je zamišljamo.”

18 Stoga nije ni čudo da roman završava upravo Gregovim: “Sranje, još sam živ”19. No, gdje ima tanatosa mora postojati i eros – Gregu misli od smrti nakratko uspijeva odvratiti lijepa televizijska novinarka (za koju poslije saznajemo da uopće nije novinarka nego hotelska prostitutka i, naposljetku, Gregova bolničarka) koja ga podsjeća na glumicu iz filma o Lari Croft, a to je, kao što svi znamo, Angelina Jolie, glasovita glumica koju smatraju jednom od trenutno najseksepilnijih žena na svijetu i koja je, osim toga, i brižna majka, dakle utjelovljenje ženskosti. Ženski princip (koji je ovdje izjednačen s nagonom za samoodržanjem – preživjelo prehistorijsko čudovište nije dinosaur već dinosaurica koja je radi produženja vrste spremna čekati koliko je god to potrebno dok je Greg nestrpljiv da što prije okonča svoj život) i inače je kod Zinka vitalniji od muškoga (“Sveta pisma griješe, čak je sumnjao da su svjesno pogrešna: nije se Eva rodila iz ‘Adamova rebra’, nego upravo suprotno” 20) i predstavlja sile prirode koje su uvijek autentične bez obzira na to jesu li konstruktivne ili destruktivne. U prirodi se ne može govoriti o “dobrim” ili “lošim nagonima, za Zinka je nagon prema U razgovoru s Tanjom Tarbuk, cit. izd. str. 5 19 Turistička destinacija, cit.izd. str. 202 20 Isto, str. 56-57.

18

produženju vrste jednako prirodan kao i onaj prema dokidanju ja21.

Ono što je, međutim, uvijek lažno, jest civilizacija.

Komadanje tijela Kakva je, dakle, ta civilizacija u romanu Turistička destinacija? To je futuristički svijet tjeskobno nalik našemu, društvo spektakla u kojem je sve podređeno zarađivanju novca (u ovom slučaju “eurodolara” ) i u kojem se svi konci političke moći birokratiziranog čudovišta u koje se pretvorila Europska Unija vuku iz grada po imenu Novi Bruxelles.

Radi “održivog razvoja” i sprečavanja imigracije Europska Unija osmislila je monstruozni projekt specijalizacije po zemljopisnim zonama prema kojem se u svakoj od tih zona razvijao drugačiji oblik gospodarstva.

U “turističkoj destinaciji” u kojoj je Greg odlučio okončati život bila je to vrsta turizma u kojoj su mlađi, fizički privlačni ljudi do tridesete godine pod krinkom rata zadovljavali kako erotske tako i adrenalinske potrebe turista. U zemlji u kojoj je baš sve predstava, u kojoj je baš sve na prodaju, pa tako i ljudski nagoni, ti ljudi ostali su osakaćeni za svoju ljudskost (dovoljno se prisjetiti nogometne utakmice dječaka s amputiranim nogama22), oduzeta im je mogućnost slobodnog raspolaganja vlastitim tijelom. Svijet kapitalizma i spektakla pomalo otkida komade njihova tijela ostavljajući u njima prazninu koja za njih znači smrt i prije no što su zapravo umrli. Što bi, u tom smislu, za Zinka mogla biti zadaća književnosti? Da posvjedoči o boli zbog tog gubitka: S druge strane, riječi su potrebne...

21 22

Usp. Isto, str. 177.

Isto, str. 125

109

Čak i kada više nemaju smisla, čak i kada stvarnost koju zazivaju više ne postoji, imaju neku težinu, kao ostaci što nasumce plutaju kako ih valovi nose, odjeci mrtvog vremena. Isto se događa i s ljudima koji su nešto amputirali: mjesecima (godinama) nakon što im je odrezana noga oni i dalje osjećaju bol u njoj. 23 Dati smisao svijetu bez smisla i uništiti smisao u svijetu s previše smisla No, kao što ćemo uskoro vidjeti, za razliku od stanovnika “turističke destinacije” , Greg ipak ima mogućnost izbora. Kako se bližimo kraju romana, pripovijedanje sve više usporava.

Prelaskom žarišta pripovijedanja na Amadua, čitatelju su omogućene dodatne informacije o onome što se uistinu zbiva u toj zemlji. Grega je otela skupina lažnih terorista i, dok se on nada dugoočekivanom okon23

Isto, str. 88

čanju života, nakratko dobijamo prigodu zaviriti u njegov uskomešani um: deveto poglavlje sastoji se od flashbackova koji napokon otkrivaju dubinu njegove sramote i grižnje savjesti te filozofskih odlomaka u kojima, razmišljajući o Bogu, postojanju i nepostojanju, stvaranju i uništenju, kao da traži potvrdu za odluku koju je već davno donio. No nekim čudom, ili ironijom sudbine koja nam nikada ne daje ono što želimo (“Umire se tek onda kad se ne želi umrijeti” ), Greg preživi pokušaj samoubojstva, a o njegovom nagorjelom tijelu brine se ukrajinska prostitutka koja izgledom podsjeća na glumicu koja glumi Laru Croft.

Naposljetku, mogu li melankolija i ironija zajedno?

Naravno. To su dvije sile istih vrijednosti od kojih jedna vuče unatrag, prema onome što se nije ostvarilo u prošlosti, a druga unaprijed, prema onome što se neće dogoditi u budućnosti. Ili možda ipak hoće? Na nama

je da nekako riječima pokušamo nadomjestiti amputirane dijelove našeg bića, zabilježiti bol, rekonstruirati raskomadano tijelo. Na nama je i da iz svijeta uklonimo “višak“, oduzmemo mu težinu. U tom, gotovo alkemijskom procesu, magijom riječi težina se pretvara u lakoću i rađa se književnost. Kao što to kaže Calvino, “težina kamena može biti pretvorena u svoju suprotnost, jednim udarcem Pegazova kopita na Helikonu nastaje izvor s kojega piju muze“24.

Ili, kao što kaže Zink: “Zapravo smatram da na estetskom planu ironija i melankolija čine jedan jako lijepi par, poput Brada Pitta (koji bi mogao biti ironija) i Angeline Jolie (melankolija). S tom pridruženom prednosti da bi zajedno mogli imati djecu svih mogućih boja“. 25

Američka predavanja, cit.izd. str 15 U razgovoru s Tanjom Tarbuk, cit. izd. str. 7 24 25

izdanja

franjo nagulov___ o vođenju ljubavi s jezikom Jurica Vuco, Precrtavanja, Općinska narodna knjižnica Drenovci, Drenovci 2011.

I

stina, mogao bih biti subjektivan prema zbirci koju mi je ovdje analizirati i to iz dvaju razloga. Prvi je svakako taj što je Jurica moj dobar poznanik, slobodan sam reći i prijatelj.

Drugi, nimalo slabiji razlog, krije se u činjenici kako je posrijedi knjiga otisnuta kao pjesnički rukopis mladoga autora s područja Slavonije i Baranje do trideset i pete godine života u sklopu Pjesničkih susreta u Drenovcima, o knjizi iz onoga niza uz koji me vežu i osobni (formalni) pjesnički počeci. A mogao bih, bez grižnje savjesti, navesti i treći razlog – naime, nisam primijetio gotovo nikakvu recepcijsku gestu na tragu zbirki poezije iz redova spomenute biblioteke. Nešto je, uglavnom šturo, zahvaćeno Drenovačkom antologijom hrvatskoga pjesništva1, hvalevrijednim pokušajem književnopovijesno-stilističkoga, te nemalim Drenovačka antologija hrvatskoga pjesništva : uz dvadeseti saziv Pjesničkih susreta. Drenovci, 2009.

1

dijelom i sociološkoga upregnuća u sve ono što su nam spomenuti Pjesnički susreti ponudili od svojih početaka u Vinkovcima osamdesetih godina prošloga stoljeća, pa sve do danas2. O autorima poput Marinka Plazibata, a još više Marijane Radmilović, ponešto je pronaći i u radovima profesora Gorana Rema, te profesorice Sanje Jukić, istaknutih Datum formalnoga rođenja Pjesničkih susreta glasi 6. svibnja 1986. Prvi je laureat Susreta veliki hrvatski pjesnik Jure Kaštelan. Pjesnički susreti Drenovce za adresu uzimaju 1994. godine, a od 1997. godine dodjeljuje se i nagrada za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora s područja Slavonije i Baranje, nagrada uz koju se vezuje i ovdje analizirani rukopis. Prva je laureatkinja spomenute nagrade sjajna i svakako nedovoljno recepcijski tretirana vinkovačka književnica Marijana Radmilović za zbirku poezije Portreti nepoznatih žena. Subjektivno gledano, spomenuti je rukopis do dana današnjega kvalitativno najsnažniji u ovdje dotaknutom nizu, što nedovoljnu recepciju autorice i njena djela čini krajnje nepravednom.

2

stilističara Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku3. U tragovima je pronaći i pokoje slovo o osječkim pjesnicima Tihomiru Dunđeroviću i mojoj dragoj prijateljici Marini Tomić dok je, igrom sudbine (nadam se da ne zvučim suviše neuvjerljivo s obzirom na skepsu koju gajim prema danom pojmu), recepcijski uočenija tek moja malenkost. No, naglasiti je, ni to nije zbog drenovačkoga početka, već zbog rukopisa objelodanjenih u različitim zagrebačkim nakladama, te posebice zbog zbirke poezije Tanja koja je, iako ovaj tekst nema veze s bilo kakvom autobiografskom nakanom, postala i moj užitak i moj križ (ovo drugo zbog, nakon dane knjige, teško mogućega zadovoljenja horiPotrebno je istaknuti autorske rukopise Gorana Rema poput, primjerice, Koreografije teksta, obveznoga štiva studenata književnosti na kolegiju Stilistika, te neka časopisna postignuća, zatim pogovore objavljenih zbirki (koji su naročite teorijske osviještenosti) itd.

3

111

Međutim, vrlo vjerojatnoj subjektivnosti usprkos, smatram nepravednim konstantno prešućivati nerijetko izuzetna ostvarenja dotične biblioteke. U tom kontekstu, uvjerenja sam, ovaj bi tekst trebao predstavljati onaj inicijalni impuls za daljnje razmatranje prvoknjigovnoga drenovačkoga niza započetoga s već spomenutom pjesničkom heroinom, Vinkovčankom Marijanom Radmilović. Pa ipak, uz neke već spomenute razloge za Vucu4 sam se odlučio iz još jednoga, možda (ipak) i najvažnijega razloga – rukopis Precrtavanja5, naime, ponajbolji je, odgovorno tvrdim, reprezentant jakih teorijskih i jednako jakih književnih iskustava koji su, interakcijom na bazi pjesničke proizvodnje, rezultirali kvalitativno vrhunskom cjelinom kakvu danas, doduše, i nije tako spremno čitati, ali kakva ukazuje na nerijetku izvrsnost pisma suvremenih hrvatskih pjesnika najmlađe generacije kojoj Vuco nedvojbeno pripada. Takva pojavnost svjedoči (i dalje) o jakoj slavonskoj pjesničkoj produkciji unutar koje je, pak, pomno i kritički pravovaljano razlučiti kvalitativno prvorazredne od kvalitativno nižerazrednih objelodanjenja. Tu potrebu objasniti je, dakako, nužnom reakcijom na hiperinflaciju često puta sasvim nerecenziranih naslova koji, promatrajući cjelinu, narušavaju ukupan, mišljenja sam, vrlo solidan dojam.

Jurica je Vuco rođen 1984. godine u Osijeku. Do sada je objavljivao u časopisima Vijenac i Aleph. Sudjelovao na nekoliko manifestacija i pjesničkih večeri.

5 Jurica Vuco, Precrtavanja. Drenovci, 2011.

4

jurica vuco

zonta očekivanja onih uskih, čitanju poezije pripisivih krugova).

Ovdje bih se mogao našaliti, pa reći – u Hrvatskoj su, nakon rata, dvije stvari postale sramotne: Nemati vozačku dozvolu i nemati objavljenu knjigu. Takav pristup poduprt od strane izdavačkih kuća željnih sredstava nužnih za golo preživljavanje, te od strane Ministarstva kulture koje nerijetko i posve nekritički dodjeljuje sredstva određenim naslovima (o čemu bi se, siguran sam, dalo napisati zasebnu studiju, a čega se u više navrata doticao i Perišić) upravo sve nas, istinske zaljubljenike u poeziju (samim tim i poznavatelje iste), obvezuje na književno-kritičku reakciju kojom je pridonijeti poštenijoj recepciji pjesničke produkcije kako u Slavoniji, tako u čitavoj Hrvatskoj.

Pođimo od početka pogovorne bilješke profesorice Sanje Jukić koja kaže: Jurica Vuco pjesnički je stasao kroz sudjelovanje na nekoliko pjesničkih manifestacija i književnih večeri te kroz objavljivanje poezije na časopisnim stranicama Vijenca i Alepha.

Može se reći kako je ova prva njegova rukopisna zbirka Precrtavanja logičan posljedak potrebe dokumentiranja upravo te nulte faze pjesničkog sazrijevanja koju, s obzirom na poetološki profil, možemo odrediti i lektirskom.

Prema dominantnim motivskim i sintaktostilskim rješenjima, Vucin je tekst svojevrsna inkarnacija drugomedijskih jezičnih mikstura 80-ih, reinterpretirana strategijama što ih je proizvelo medijsko i egzistencijalno iskustvo kasnijih desetljeća.6 Iz danoga je pogovornoga izvatka doista uočiti temelje Vucina stvaralaštva – kako i sam posredno pripomenuh, Precrtavanja nam se nude kao spoj teorijskoga i pjesničko-proizvodnoga iskustva, u što se, dakako, pjesnička, ali i općekulturološka produkcija osamdesetih godina sjajno uklapa (tu je, primjerice, navesti MTV i globalnu afirmaciju komercijalnoga videospota, te refleksije istoga na 6

Isto, str. 51

112

samu pjesničku produkciju koju je, kod nas, osobito vezati uz časopis Quorum, s naglaskom na zbirke poezije Tekst i Praksa laži Branka Maleša). Rekao bih i kako su dane tendencije dijelom specifične za prvoknjigovni drenovački niz posljednjih, recimo, pet ili šest godina, no tada bi takvo razmatranje impliciralo zaključak kako je zona Drenovci poligon estetskoga prežvakavanja davno prežvakanih sadržaja i poetičkih modela, što nipošto nije točnim, pa čak ni gledamo li na čitavu stvar geografski predznakovljeno7.

Rukopis otvara podcjelina soba bez prozora koja, semantički logično, otpočinje izvanrednom pjesmom jutro. Već sama podjela rukopisne cjeline na tematske, semantičkosadržajne podcjeline svjedoče Vucinoj znatnoj i značajnoj autorskoj disciplini (o bitnosti podcjelina pri organizaciji pjesničke rukopisne cjeline spreman sam, u prvom redu, svjedočiti kao pjesnik što, nadam se, i nije nemalo). I već u uvodnoj pjesmi, između ostaloga, primjećujemo Stoga je logičnim spomenuti, primjerice, Vucinom stilu povezivu autorsku trijadu: Turčinović – Vasiljević – Brlošić.

Naime, spomenuta je trojka laureatima nagrade Goran za mlade pjesnike, a u sklopu Goranova proljeća. Tihomir Matko Turčinović, kao autor rukopisa avenija. ne plačite (2002), Branko Vasiljević kao autor zbirke Zid (2003), te Blaženka Brlošić kao autorica zbirke Mulholland (2004) svjedoče sličnoj teorijski-proizvodnoj kombinatorici s također vrlo jakim, suvremenom čitatelju, nažalost, isuviše kvalitativno iznimnim učincima. I dok je Brlošićka Đakovčanka (njen kolega, Ivan Kunštić, kronološki gledano, prethodnik je, pak, Jurici Vuci, dok bi tematskiizražajno, gledamo li prvu knjigu, to ipak bio Nagulov), valja reći kako je Turčinović Zagrepčanin, a Vasiljević Puljanin.

7

uporabu (ne čestu, srećom) mikrostilističkih sredstava, posebice kurziva i kose zagrade kojima je pojačati i/ili, pak, relativizirati po prirodi stvari isuviše snažno značenje. Tu je, također, evidentirati i autorski redizajniranu sintagmu breakfast-in-thebad, danu u kontekstu ponavljanja, čime je naznačena autorska svijest o iscrpljenosti postojećih poetičkih modela što istoga, pak, ne sprječava, poput Bore Pavlovića, neumorno se igrati.8 Podcjelina soba bez prozora niže tekstove imenovane vremenskim sekvencama, to jest razdobljima dana (jutro, popodne, 15 h, večer), uz vidno asocijativnu, premda i neznatno inertnu (svjesno, reklo bi se, sa svrhom pojačanja efekta subjektove prostorno-vremenski kontinuiranojednoznačne percepcije) linearnu protočnost koja tekstnom biću pridaje postmodernistički prepoznatljivi nihilistički pečat. Osobito se pritom osvrnuti na završnu pjesmu ciklusa naslovljenu večer u kojoj je Aluzija, dakako, na pjesmu Bore Pavlovića pod nazivom Igrati se.

8

niskofrekventno nabijenom emotivnošću rezonirati značajno predvidljivi smjer ukupnoga ljudskoga beznačaja. Uz ekspresionistički spomen plave boje kojom je, krajnje indirektno, naznačena vječnost (makar kao neprekidna uzastopnost, kao linija, a manje kao ciklus, sve u skladu s linearnim spoznajno-osjetilnim kapacitetima ljudske jedinke), ovdje je, ne bismo li se uživjeli u kombinatornu snagu Vucina pisma (pri čemu je uočiti metatekstualnu interakciju ravnodušja i ironije), navesti sredinu i finale pjesme (kao osobito dojmljive dijelove koji, uostalom, iskazuju iznimnu vještinu jednoga prvoknjigovnika, ali ujedno i prokušanoga poznavatelja književne i književno-znanstvene materije): televizor ječi borbeno, hokejaški snažno, a šklovski vrti teoriju zablude nepopustljivo. do duboko u noć. zapalit ću posljednju cigaretu večeras /ovo je posljednja kažem/ onako kako to samo vrijeme zna. i laž. napokon, i tišina to zna sporo. jednako sneno kao vrtjeti programe.

Zovite to slobodno i podsvjesnom (ujedno i podtekstnom) manifestacijom Čegecove dosadašnje pjesničke ostavštine. Nećete pogriješiti. Potvrdu je toga, u eksplicitnom izdanju, pronaći na nekim drugim mjestima u zbirci, a što, pak, potvrđuje kako u Vucinom pismu ništa, apsolutno ništa nije slučajno. Drugim riječima, svaka pjesma, svaka podcjelina, a jednako tako i rukopis u cijelosti potvrđuju uvjerljivu i kontinuiranu autorsku kontrolu nad ovdje eviden-

113

tiranom visokokvalitetnom pjesničkom proizvodnjom.

Druga podcjelina ove zbirke nosi intrigantan, a opet toliko općepropitan naziv možda drugi ja, kompatibilan, dakako, jačanju relativizacije svih danih vrijednosti slijedom očajničkih pokušaja neorenesansne konkretizacije istih. Ovdje je, pak, uočiti daljnju eksplikaciju postmodernističkoga konteksta uvođenjem gdjegdje naslovnih isječaka značaja, reklo bi se, kulturne univerzalije (prva pjesma druge podcjeline tako nosi naziv no direction home9). Metatekstualno-semantički transfer u danom se štivu (već na primjeru prvoga teksta druge podcjeline) ogleda i kroz transfer subjekta iz identiteta podržanoga ich-formom u identitete/entitete onih (možebitno drugih), ali i mjesta kojima su isti određeni, npr.: teška će kiša padati / dok tom uzima new york.

U pjesmi je naslovljenoj mir sadržano možda i ključno preispitivanje onoga generalno naslovljenoga precrtavanjem, gdje stoji: tvrdiš da je to pretvaranje, / samo pravocrtno laganje hladnih zagrljaja / dok se ionako ne želiš ljubiti. / uvjeravaš nas da je noć / tek hladna referenca za obamrli plač. / sve knjige ovog svijeta sva slova / prodao bih za miris tvoje kože. Odnos ti – ja, jedan od temeljnih, rekli bismo, i sinkronijski i dijakronijski detektiranih nad-odnosa, koliko je god karakterističnom egzistencijalnom dvojbenošću formuliranom jednako nesigurnim kondicionalom, ovdje, pak, i na estetskom planu doživljava oku ugodnu potvrdu u vidu teksta Iz kultne pjesme Boba Dylana Like A Rolling Stone gdje, pak, u inače varijabilnom refrenu stoji: How does it feel / How does it feel / To be on your own / With no direction home / Like a complete unknown / Like a rolling stone.

9

gotovo, rekao bih, antologijske snage. Vuco, međutim, ne propušta, u maniri jednoga Jean-Michel Jarrea ili, pak, Karl-Heinz Stockhausena, samo na pismovnom planu, veliki postmodernističko-literarni možda pojačati semantičkim zakrpama tako karakterističnim za stvaralaštvo osamdesetih, za stihoklepstvo metaforičkom pupčanom vrpcom spojeno na druge medije, druge umjetnosti, a još više i druga prostorno-vremenska iskustva. U tom smislu valjalo bi čitati sjajnu završnicu navedenoga teksta: velika si kao elektronska katarina, / kao balon pun helija / ili znatno umotana čokolada. / čekamo da noć nagomila potrošene svađe / i gledamo praznim očima ispaljenim od magle. / zašto ne piješ kavu, pitam te. / ti odgovaraš paljenjem čikova / po bijelim golim tabanima.

U tekstovima (ili tekstu, što je teško kategorički razlučiti na danom primjeru) (0) i (0 ½) tendencije proizvodnje na bazi tradicija osamdesetih još su izraženije što, međutim (i srećom), ne srozava i dalje visoku kvalitetu rukopisa držeći ga makar na poludistanci u odnosu na tendencioznost koja, međutim, na trenutke vrlo opasno prijeti (što se još više osjeti u trećoj podcjelini nazvanoj možda suviše “studentski” – konTE(K)ST). Vuco se ne libi eksperimenata. Međutim, iako mladenačko eksperimentiranje nerijetko rezultira autorskom banalnošću, Vuco se takvom scenariju dovoljno uspješno odupire da i navedenu završnicu druge podcjeline proglasimo vrlo uspjelom. Tim više što sama završnica donosi obrat i nudi nas porcijom vrhunski narativnoga, onoga što je jednu Tatjanu Gromaču učinilo gotovo kultnim imenom suvremene hrvatske knji-

ževnosti, mada bih, dopustit ću si, takve ocjene nazvao nerealnima i krajnje nepravednima prema nizu vrlo plodnih autora koji, katkad i pretjeranoj plodnosti usprkos, ne gube na kvaliteti (Robert Roklicer, primjerice, te apsolutno, bez i najmanje dvojbe, i danas jednako svjež i jednako proizvodno nepopustivi Slavko Jendričko)10. Vuco se i ovdje, valja napomenuti, koristi pojmom pravocrtno navodeći nas na zaključak kako je sama vremenska linearnost, sam slijed uočljiv i biološki i kalendarski, ono što je precrtavanjem – sadašnjost, naime, precrtava prošlost jednako kao što budućnost precrtava sadašnjost (na način da postane sadašnjost, a da sadašnjost, dakako, postane prošlost). I banalno i briljantno, reklo bi se, što Vuco izuzetno potvrđuje završnim stihovima treće podcjeline: tebi, isobel, / nije teško lišiti me zamišljene opscenosti. (...) za bijelo / za prag / za otkinuti / na neucrtanoj ruti suhoj od pregorenog Sunca, laveži, / zadaha zemlje. / još samo tragom do crvenog. do sutra.

U trećoj cjelini eksplicitno spominjana pravocrtnost u četvrtoj je, pak, naznačena indirektno, ali nedovoljno da nam ne bi bila uočljiva, laički rečeno, već na prvu loptu. Pjesme danoga niza tako nose nazive: (going one), pa sve do (going six) gdje je, međutim, uočiti i vrlo labavu, ali ipak primjetnu naznaku cikličnosti Nije mi, naime, aktualnost vezivati uz zadane kronološke nizove koji nerijetko dovode i do potpuno pogrešnih zaključaka. Jendrička je, generacijski, vezati uz, takoreći, Pitanjaše, no Jendričko to definitivno nije (ili, točnije, nije samo to) – posrijedi je autor koji je, uzmemo li eksplikate pjesničkih stremljenja u obzir, kudikamo aktualniji ili, ako hoćete, kudikamo noviji autor od gore navedene, premda neosporno vrlo kvalitetne Tatjane Gromače.

10

114

(going) apsurdno, ali nepobitno postojane pravocrtnošću (one – six) što nas, pak, ne treba opterećivati kao apsurd koji valja nužno, a koristeći se klasičnom logikom, likvidirati kao značenjskoga uljeza. Naprotiv, na sceni je još jedno izuzetno značenjsko pojačanje kao put prema zaključku da je, slobodno ću se izraziti, za neke nejasnoće najbolje ostati nejasnima. Međutim, kako nema potrebe za uplivima u pseudofilozofska razmatranja, ovdje se osvrnuti na intertekstualnu i intermedijalnu intervenciju, konstantu, doduše, koja je, što je bitnim naglasiti, osobito snažna u pjesmi (going five), zacijelo najzrelijoj pjesmi dane podcjeline.

Pjesma (going five), Vucino svojevrsno sociopsihološko zrcalo ili, još bolje, frojdovsko-doktorfilovski kauč, onaj možda koji, rukopis svjedoči, i možemo i ne moramo proglasiti drugim, ne samo da je autorova poetizirana varijanta identifikacijske isprave, već je i, estetski gledano, jednim od nepobitnih vrhunaca čitave zbirke. Samim je tim pjesmu navesti u cijelosti: (going five) snješko voli iggy pop u trenucima kada omara napušta sobu snješko je kućni duh. popravlja lošu sliku crno-bijelog tv-a i zatvara prozor jer tretiraju komerce. bio je marker kojim se johnny ulogorio ispod ede /na trećem katu/ dva stupnja dolje od malog brata i samozatajnih korica nedovršenih albuma.

he has been down so goddamn long! dok mu napokon nije određen put. do utorka se iz zvučnika nije čuo nikakav ton. smetlari su zaustavili svoj kamion i pripremali se za utovar a iz kante je dopiralo JOJ ŠTO VOLIM IGGY POP I tematski i formom, dakako, pomnije poznavatelje hrvatskoga pjesništva ova bi pjesma mogla podsjetiti na Čegecovu kultnu pjesmu naslovljenu CRNO, no daleko od toga da je posrijedi tek nešto slobodniji remake – ovdje je govoriti, naime, o iznimnom autorstvu u punom smislu riječi potkrijepljenom snažnim intertekstualno-intermedijalnim iskustvima koji bi ovaj tekst, mimo danih definicija, prije odredio kao pjesmu intermedijalne osjetljivosti nego kao intermedijalnu pjesmu11. Na danom bismo mjestu govoriti mogli o hipertrofiranom razvoju nereferencijalnih vidova jezika (brbljanju)12, ali u ulozi detekcije stvarnosnoga na dodirnoj točki subjekta i intetekstualno-intermedijalnoga konteksta, uz napomenu da se takva izričita nepretencioznost, Uvriježeno je pjesmama intermedijalne osjetljivosti nazvati sve one intermedijalne pjesme nastale do trenutka kada je nastala dana terminologija vezana uz intermedijalnost i intermedijalno stvaralaštvo. S druge, pak, strane, sve kasnije nastale intermedijalne pjesme tako su i označene – intermedijalnim pjesmama.

Međutim, sugestija ide u drugom pravcu – u pravcu kojim je naznačiti Vucinu intermedijalnost kao krajnje podrazumijevajuću, u danom slučaju i nesvjesnu, kao gotovo iskonsko-integrativni, a ne naknadno integrirani dio njegova intelektualno-stvaralačkoga bića.

12 Ovakve se odrednice/vida jezika dotiče Paolo Virno, vidi: Paolo Virno, Gramatika mnoštva. Zagreb, 2004., str. 114 11

upravo izričitosti radi, ponekom čitatelju, ali samo možda, može učiniti pretencioznom.

Pa iako (going five), posve očekivano, slijedi (going six), (going five) razmatrati je kao točku na i dane podcjeline, dok je, pak, (going six) svojevrsnom uvertirom u idući ciklus naslovljen taj film, ciklus koji, dakako, na bazi spominjanih postupaka/stremljenja osamdesetih, otvara pjesništvo iskustvu filma – točnije rečeno, kôd filma, nerijetko i sasvim eksplicitno, upotpunjuje iskustvom dozirano opterećeno pismo koje nas, samim tim, naginje na snažna kulturološka upregnuća kojih u svakodnevici, izloženi nebrojenim automatizmima, ponajčešće nismo ni svjesni. Smrt snješka kao antijunaka ovoga ciklusnoga književnoga protusvijeta tako, logično je, implicira novi početak, onaj vezan uz filmsko platno, početak koji multiplificiranjem egzistencijalnih dimenzija realizira, nimalo ironično rečeno, egzistencijalnu simplifikaciju.

I dok je čitateljski rakurs kod prethodnih ciklusa osobito usmjeren prema neospornoj Vucinoj stvaralačkoj vještini, ciklus taj film, u ponajvećoj mjeri, čitatelja upoznaje s izuzetnim filmskim iskustvom, profanim i probranim ukusom koji od konzumenta, dakako, očekuje izniman intelektualni angažman uvjetovan, dakako, snažnom i nedvojbenom, reklo bi se akademskom informiranošću. Tražiti nekakvu višu semantičku poveznicu pri sagledavanju niza spomenutih filmaša (buntovni socijalno angažirani Costa Gavras, traumatično-traumatizirani Fassbinder, novovalni Resnais, nadrealistički Buñuel, sistematični, ali emotivno nimalo upražnjeniji Wim Wenders, tvrdokuhano realistični Antonioni, a sve začinjeno jednim,

115

jedinim i umnogome apsolutno nenadmašnim Tarkowskim) bilo bi isuviše egzibicijski – Ovdje nam je, znatnije nego inače, pozvati se u legitimnu slobodu interpretacije, pripisujući niz osobnom autorovu ukusu koji je, kako rekoh, profinjen, te ujedno i akademski predznakovljen.

Istinabog, društvena je angažiranost svih navedenih autora u nizu, izuzev (ali tek djelomično) Tarkowskoga, jedno od onih obilježja na čijim bismo temeljima imali tražiti razlog njihova supostojanja u Vucinu pismu, a što bi, donekle, impliciralo prikrivenu, no ne i sasvim šifriranu društvenu angažiranost autora ove zbirke. Takvoj bi nam tvrdnji, uočiti je, od koristi mogao biti i spomen, kako se nerijetko govori, najmoćnije žene svijeta, Oprah Winfrey, i to u posljednjoj pjesmi danoga niza, ujedno i kvalitativno najboljoj (premda takav tip superlativa nije poželjan niti u jednoj iole ozbiljnoj književno-kritičkoj raščlambi jednoga ozbiljnoga, studijskoga uvida vrijednoga pisma). Dani tekst naslovljen michelangelo antonioni, il deserto rosso13, osim toga, u svom vrlo ambicioznom finalu aktivira pojam arhiviranja kojim je samo potvrditi neka ovdje prethodno Red Desert (Italian: Il deserto rosso) is a 1964 Italian film directed by Michelangelo Antonioni, written by Antonioni and Tonino Guerra and starring Monica Vitti with Richard Harris. This was Antonioni’s first color film. The working title was Celeste e verde (Sky blue and green).[1]Il deserto rosso was awarded the Golden Lion at the 25th Venice Film Festival in 1964.

It is also sometimes noted as the last in a series of four films he made with Vitti over five years beginning in 1959 and ending in 1964, the three before being L’Avventura (1960), La Notte (1961) and L’Eclisse (1962), izvor: Wikipedia (24. 07. 2011., 23:40).

13

navedena zapažanja vezana uz pesimističnu autorsku percepciju prostorno-vremenskih odnosa, stroge egzistencijalne linearnosti kojom je, zapravo nimalo začudno, realizirana cikličnost nama spoznatljivoga postojanja. Potencijalna bura emocija tako ostaje neraspojasana hladnom, trezvenom konstatacijom podržanom na tradicionalno-ljubavnoj ti-ja platformi što nam, u konačnici, otvara put prema staloženom, ali i gotovo rezigniranom čitanju završnoga dijela rukopisa: Jesi mi sve. / ulaskom u pretponoćni14 zagrljaj, pozdravni (još reži / jeka muldera i scully a i negdje razdražljivi japanci / sikću in the middle of the night), / arhiviramo zadano.

Suprotno možebitnim očekivanjima prigodničarskih čitatelja poezije, završni čin Vucina, slobodan sam reći, vođenja ljubavi s jezikom naslovljen intermedijalno-eksplicitno bonus track: this is the end15, ne Nije zgorega obratiti pozornost na svjesno počinjeni izraz pretponoćni kojim je, vrlo uspješno, naglasiti potrošenost iskustava prošlosti na kojima subjekt gradi svoju opstojnost, ali i kraj-nju nemogućnost potpunoga transfera u novo, hipotetskim gledano, nuđeno sutrašnjim vrijednosnim poretkom koji bi imao biti naglašen izrazom tipa ponoćni zagrljaj, nikako pretponoćni.

I sam autor ovoga članka, prisjećajući se, neizbježno, osobnih stvaralačkih iskustava, nije mogao pobjeći od ideje pretponoćnoga zagrljaja kao jedne od temeljnih odrednica egzistencije svake mišljenošću obdarene ljudske jedinke – one, naime, individue koja na razini ida, makar, u odnosu na apsolutni konzumerizam djeluje donekle rezistentno. Stoga je ovdje navedeni izraz jednim od najboljih rješenja uočenih u čitavom rukopisu, te je potvrdom snažne autorske dosjetke za kakvu je Vuco neosporno spreman!

15 Ovdje je, pak, uočiti višestruko intermedijalno iskustvo, kao i uočavanje višeznačnosti, dvoznačnosti barem, pojma medij u što je, više je nego oči14

nudi nam komunikacijski spektakl, već dobrodošlu literarnu ležernost kojom se autor uspješno othrvao opasnosti narušavanja ukupne kvalitete rukopisa tendencioznom završnicom. Završnicu i otvara, a ujedno i zatvara (kao i rukopis u cijelosti), pjesma naslovljena this is the end u kojoj, gotovo logično (u odnosu na spomenutu završnicu prethodnoga ciklusa i spomenuti izraz pretponoćni zagrljaj), subjekt donosi vremensku rekapitulaciju samoga sebe rekapitulacijom, dakako, konteksta koji jedinku umnogome i određuje: slalom kroz tristošezdesetpetu dnevnu oživljenost / započinje ponovnom glavoboljom. Takvu je rekapitulaciju čitati ujedno i kao relativizaciju pojedinačnoga u korist konkretizacije općega, pri čemu je relativnost općega osobina koja opće, koliko god paradoksalno zvučalo, čini konkretnim16.

Sama završna pjesma, ciklus, ali i rukopis za sebe, ne konzultira osamdesete u mjeri u kojoj to, što izravno, što neizravno, čine prethodni primjeri. No, ovdje se, uz već naglašene reference, kao jednom od ključnih odrednica subjekta-jedinke, uključuje i zavičaj, makar i na bazi neumoljivo jetke groteske: jebem to, autor upućen. Nipošto ne možemo smetnuti s uma medij kao iskaz, ali i medij kao matricu, kao platformu kojoj je iskaz podržati, a sve je to, vrlo simbolično, iskazano nazivom dane podcjeline. Jaka teorijska osviještenost tako, u danom slučaju, biva i definitivno potvrđenom.

16 Pjesnički je izričaj, ovdje se pokazalo, izuzetnom platformom sadržajne obrnute proporcionalnosti prostorno-vremenskih egzistencijalnih pojmova u funkciji vidljivoga, ali opet ne i nametljivoga semantičkoga pojačavanja koje, mimo teorijskih kanona, teče načinom koji bismo ovdje, posve slobodno, imenovali sadržajno-semantičkom gradacijom.

116

ti slavoniju.17 Uostalom, pjesmu je navesti u cijelosti: this is the end slalom kroz tristošezdesetpetu dnevnu oživljenost započinje ponovnom glavoboljom. rashodana se distorzija više ne primjećuje. brojim uzaludno potrošene želje i pozivam se na davno izumrle bogove. jednom smo hodali uzburkanim morem i nismo se plašili sigurnosti kopna. sada te vjetrom čujem kako urlaš jebem ti slavoniju. pitam se jesi li zapela u agoniji svakodnevnog buđenja, a bećarci iznova pobjeđuju, dok kasno jesenski vjetar šiba posrnule topole.

Ironija, autoironija ili i jedno i drugo, manje je bitno – pozitivističkosemantička pojmovna trijada ovim ima i definitivno biti zadovoljena, premda je kriterij rase (pojma koji nije čitati usko), označen, suprotno sredini i trenutku, upravo snažnom, relativistički poželjnom nenaglašenošću (tu je nužnim prisjetiti se naslova druge podcjeline rukopisa). Na taj način, pozitivističkom negacijom, nepotpunim transferom, naime, subjekt a u objekt, precrtavanja imaju biti u potpunosti realizirana i spremna za društveno uvjetovani elitistički konzumerizam koji bismo, nažalost, nazvali čitanjem, čitanjem poezije.

17

u ponovljenom startu, novom od prethodnih želja, /debelo stisnutom u slow motion/ ja sada slušam tišinu na moru. /baš kao ona/ oslobođen od neostvarenih ideja, dugujem ti još samo sjećanje. i zatim čista ravna bol, san, ne čujem ali znam: jedeš mi slavoniju.18 Zaključno, rukopis je Jurice Vuce, mladoga osječkoga (za sada) prvoknjigovnika, jednim od definitivno boljih rukopisa suvremene hrvatske pjesničke produkcije, ali i jedan od rukopisa na tragu onih koje je, zbog svoje nerijetke hermetičnosti i konzultantskih predznaka (s osamdesetima, dakako), razmjerno nespremno čitati – rukopis koji je, naime, pridružiti nekim jakim, ali i, nažalost, recepcijski marginalnim ostvarenjima poput onih, primjerice, Tihomira Matka Turčinovića, Branka Vasiljevića, Tihomira Dunđerovića ili, pak, gotovo udžbeničke Blaženke Brlošić, pa i Marine Tomić o čijem bi, Drenovcima također blagoslovljenom rukopisu naslovljenom Nastavak zelene priče, također bilo nužnim napisati dva-tri kritički predznakovljena slova, a sve s ciljem Danim interpretatorskim sugestijama u prilog ide i relativistička klasifikacija, poistovjećivanje pojmova jebati i jesti, te ujedno i njihovo zajedničko podvođenje pod ideju konzumerizma, što je, pak, čitati kao jednu od idejnih niti-vodilja čitavoga rukopisa.

otrgnuća jednoga vrsnoga postignuća književnopovijesnom zaboravu koji se, u ne tako malo slučajeva u hrvatskoj književnosti, pokazao nemilosrdnim. U zalog danom nastojanju navesti je i zaključne riječi profesorice Jukić koja kaže: Zbirka Jurice Vuce u svim segmentima izvedbenosti pokazuje umijeće poetskog artikuliranja, produktivnu svijest o književnoj tradiciji, drugomedijskoj suvremenosti i o jeziku na čiju organičnost ponovno potrebno podsjeća.

Takva pjesnička praksa dostojan je nastavak niza prvoknjigovnih drenovačkih laureata.19

Literatura: Drenovačka antologija hrvatskoga pjesništva: uz dvadeseti saziv Pjesničkih susreta: prirediteljsko izdanje.

Drenovci : Općinska narodna knjižnica, 2009.

Virno, Paolo: Gramatika mnoštva.

Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2004.

Wikipedia, http://en.wikipedia. org/wiki/Red_Desert_(film), (24.

07. 2011.)

Izvor:

18

Vuco, Jurica: Precrtavanja. Drenovci, Općinska narodna knjižnica, 2011.

19

Isto kao bilj. 6, str. 56

P ost scriptum

franci zagoričnik___ dajla Sa slovenskog preveo Ljubomir Stefanović

I. na putu za dajlu

na putu na putu za dajlu puta nije

na putu na putu za dajlu nikamo ne stigneš

hoću ne stignem daj daj dajla

dajla

ne dosegneš je ne sustigneš je ne nadmašiš je

samo znoj ti s čela lije sol na lice sjeda put znojiš a puta nije ostariš osijediš klecneš pogineš

franci zagoričnik

na putu na putu za dajlu puta nije

118

II. na putu za dajlu tko si

što si

kakav kakva kakvo

zašto tražim te želim te neznanu te ne-dana si ne-dan si ne-da si da budi dan budi dana budi danaida budi

izgubio sam škrge i druge oblike nisam pustio da mi rastu krila ni duša

budi pjesma budi molitva neznana pjesmo budi molitva dopunjavanja molitvo budi pjesma budi na putu za dajlu

III. Rehabilitacija

.... jedino što možeš biti jednako je nuli i ta najbolja mogućnost ujedno najslabija u jednakoj mjeri naj-sve i naj-ništa malo je korisna u usporedbi sa stvarima koje previđaš u sredobježnosti premda jesu ne gledajući na to i mnogošto sa zadovoljavajućim razlozima za neiskorjenjivost tako neprolazne šume i gore kao sama promjena tvojih oblika od smrti do rođenja i dalje s mišlju u srži koju ona ne prodre vazda se samo diže vazda neprohodna dok ne klone i posrne jedino što možeš biti

PHOTO: VANDA MIKŠIĆ

Franci Zagoričnik (Duga Resa, 1933 – Golnik, 1997) bio je radnik u tekstilnoj tvornici u Kranju do 1965. godine, a zatim je postao slobodni pisac. Njegova prva knjiga poezije, Agamemnon, izašla je 1965. godine. Kao pjesnik i esejist, jedan je od glavnih nositelja slovenske književne avangarde šezdesetih godina, te se smatra jednim od pionira konkretne i vizualne poezije. Surađivao je na zbornicima Eva, Pericarežeraci-

rep, Katalog, Katalog 2; kao publikacija Edicije OHO pojavila se njegova “topografska knjiga” Opus nič (Opus nula). Objavio je brojne knjige poezije. Kasnije je bio jedan od pokretača i aktivno je sudjelovao u konkretističkom pokretu Westeast. Priredio je i preveo antologiju hrvatske poezije na slovenskom jeziku Ubili so ga z opekami, kao i cijeli niz prijevoda moderne i avangardne hrvatske poezije.

biblioteka intermedia

uĹžitak Ä?itanja u svim smjerovima

www.uzitakitekst.com