Tema 5 / 2010 by Tomica Zobec

hrelić book international

natoč relativno snažnom otporu ideji da se knjiga izjednači s drugim masovnim proizvodima i da bude samo roba, mnogi su “branitelji njezina dostojanstva” kao okvira za umjetnički sadržaj i kao kulturnog proizvoda par excellence, prilično lako pristajali na Velika Trgovišča, sajmove knjiga koji su se bazirali samo i jedino na prvospomenutoj ideji. Naravno da su spretniji organizatori smišljali ljepši background na kojemu su se odigravale trgovačke utakmice, ali to nije bitno mijenjalo sadržaj pa čak ni formu trgovanja. Spretniji organizatori znali su koliko je važno očuvati iluziju kulturnosti, književne veličine, otvorenosti za sve, čak i one bez trgovačkog potencijala, za poeziju i teoriju, za ego pjesnika i kulturnih činovnika, onih koji vjeruju da mijenjaju dok svojim političkim tijelima štite prizorište velike igre. Trgovačke, naravno. Tako su godinama funkcionirala najbolja izdanja Frankfurta, Pariza i Londona. Tako posljednjih godina funkcioniraju Leipzig, Moskva ili Beograd. Natječu se i druga Trgovišča, liga se postupno širi: Bologna, Beč, Budimpešta, Prag, Warszawa...

I Zagreb ima svoje Trgovišče. Veliko, pored Zaprešića, i jedno manje, koje je jednom pokrenuto sa sličnom energijom kao Frankfurt, Leipzig ili Jeruzalem: Interliber, međunarodni sajam knjiga i učila, kako se već koji tjedan može saznati s jumbo plakata duž frekventnih gradskih avenija. Taj je Sajam, nažalost, najveći na tim plakatima. Svu njegovu veličinu do trenutka otvaranja svake godine uspješno isperu tužne jesenske kiše, isperu toliko da on ne uspije biti međunarodni (jer i o tome treba prestati lagati pozivanjem na dva bosanska štanda i onaj Iranskog kulturnog centra, koji je lijepa, ali i slabo uočljiva dekoracija u paviljonu zabarikadiranom lokalnom megalomanijom, štandovima krezubih predatora, koji i dalje barem reže, kad više ne mogu ujedati), ne uspijeva biti niti sajam knjiga, jer se iz godine u godinu odsklizava prema velikom knjiškom Hreliću, na kojem posrnuli nakladnici, sukreatori posrnule kulturne i ine politike, rasprodaju nagomilanu kramu sa svojih skladišta u bescjenje, budzašto, samo da se skrpa neka crkavica, “živa lova” za tekuća dugovanja, barem ona koja nije moguće izbjegnuti: struju, telefon, benzin i “davanja” državi, kako

photo : va n d a mi k š i ć

editorial

bi ona imala “primanja”. Među tom kramom, naravno, leži i mnoštvo bisera, ali tko bi tu sad rudario, rudnici se urušavaju, a ne zna se bi li itko nakon urušavanja tražio, ili bi samo, kako to obično ovdje biva, nemoćno slegnuo ramenima. Interliber je, dakle, sajam kakav zaslužujemo, mali buvljak knjiga pod neonskom rasvjetom i s demonstracijom moći lokalnih prekupaca, kojima najviše odgovara da tu iluziju ne narušavaju prekupci iz drugog sela, niti itko drugi, s možebitnim ciljevima u prostoru kulture, kulturnog standarda ili afirmacije knjige kao još uvijek najboljeg nositelja teksta iz područja književnosti, znanosti i obrazovanja. On služi svrsi, zato što je ta svrha jedini cilj lokalnim prekupcima knjigom, kulturom, književnim i obrazovnim sadržajima. Upravo od njih godinama slušamo priču o beogradskom vašaru, o frankfurtskoj megalomaniji, o lajpciškom provincijalizmu... Od njih koji čuvaju dostojanstvo zagrebačkog buvljaka, makar znam da zaziru od potonje riječi kao vrag od tamjana. Branko Čegec

časopis za knjigu____ godina VII / 5 / 2010 ____

5 UREĐUJU____

Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Vanda Mikšić, Tanja Radović, Ivana Sajko, Darija Žilić

Godišnja pretplata za inozemstvo____

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK____

40 € / 60 $ na račun Centra za knjigu IBAN: HR1024840081105527308, S.W.I.F.T: R2BHHR2X ili na račun distributera MEANDARMEDIA IBAN: HR2524840081103030831, S.W.I.F.T: RZBHHR2X Raiffeisen banka

DESIGN____

(dostupno od siječnja 2011)

Branko Čegec Bestias

LAYOUT____

MEANDARMEDIA

Godišnja pretplata za PDF izdanje____

Za pojedince 80 kn

Za pravne osobe 120 kn Za inozemstvo 20 € / 30 $

NAKLADNIK____

Centar za knjigu, Zagreb, Nike Grškovića 39; e-mail: tema@czk. hr, czk@czk.hr tel: +385 1 481 3022 fax: +385 1 481 3323

TISAK__ __

Kikagraf Zagreb Printed in Croatia 2010

Cijena____

Pojedinačni broj 50 kn Dvobroj 70 kn

CJENIK OGLASNOG PROSTORA____ Zadnja stranica korica____ 6.000,00 kn Unutarnja stranica korica (1/1 u boji)____ 3.500,00 kn Unutarnje stranice (1/1 crno-bijela)____ 2.000,00 kn Unutarnje stranice (1/2 crno-bijela)____ 1.200,00 kn Unutarnje stranice (1/4 crno-bijela)____ 700,00 kn

Godišnja pretplata____

(6 brojeva/ 4 sveska)

Za pojedince 200 kn Za pravne osobe 240 kn Uplate na račun Centra za knjigu 2500009-1101065277 Hypo Alpe-Adria-Bank ili 2484008-1105527308 Raiffeisen banka s naznakom: Godišnja pretplata na časopis TEMA

Nakladnicima i knjižarama odobravamo 20% popusta na navedene cijene. Dizajn stranice oglasnog prostora naplaćujemo dodatnih 20%. Dizajn oglasa poslati najkasnije 15 dana prije izlaska časopisa. Godišnja pretplata na oglasni prostor časopisa omogućuje 30% popusta za uplate iznad 10.000 kn. Časopis izlazi uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Ureda za kulturu Grada Zagreba. ISSN 1334-6466

SADRŽAJ 1_EDITORIAL____ 4_INTERVJU____ 11_ATELIER FRITZ____ 21_INTERVJU____ 28_ATELIER FRITZ____ 33_TEMA____ 42_INTERVJU____ 46_(P)OGLED____ 51_TEMA____

72_INTERVJU____ 77_PORTRET____

92_ATELIER FRITZ____ 99_DARIJINI DIJALOZI____

121_ATELIER FRITZ____ 127_IZDANJA____

Branko Čegec: Hrelić Book International Peter Šulej: Tko bi mogao pomisliti da će to tako završiti?, razgovarao Miroslav Mićanović, prevela Maja Brunec Peter Šulej: Prvi među jednakima, preveo Siniša Habijanec Olja Savičević Ivančević: Mi živimo parodiju, to je naš žanr, razgovarala Darija Žilić Damir Miloš: Pisa/Povratak Što je nama Interliber? Željko Špoljar: Kako zaustaviti status quo? Tena Štivičić: Kazalište je veće od trenutka, razgovarao Srđan Sandić György Szerbhorváth: Raguzanti (Mirko Kovač: Grad u zrcalu), prevela Krisztina Racz Rumunjska nova proza, priredili i preveli Marina Gessner, Ivana Olujić i Luca-Ioan Frana Radu Pavel Gheo: Lijepa naša Iulia Popovici: X i Y Dan Lungu: Buldožerist Răzvan Petrescu: Blic Petru Cimpoeşu: Dajte budite postmoderni, inače nas neće primiti u NATO! Kruno Čudina: Ne bavim se dnevnim dominantama, razgovarao Srđan Sandić Franciska Ćurković-Major: Zmijina sjena. Roman pripovijedan na pjesnički način Zsuzsa Rakovszky: Zmijina sjena, preveli Mirta Combaj, Dunja Nikolić, Dunja Novosel i Maja Plaščar Zsuzsa Rakovszky: Grad, večer, prevela Tamara Bakran Margareta Perun: Gare de l’Est Snežana Bukal: Pisanje kao pobjeda nad vlastitom tišinom Dorta Jagić: Osjećaj visokog napona za pisanje u glavi Alen Kristić: Religijske institucije u regiji ne prednjače u pozitivnim društvenim procesima Dina Ivan: Oholica i Divljakuša Srđan Sandić: Najljepša filozofska pitanja na filmskom platnu (Ollivier Pourriol: Filmozofija)

Intervju

peter šulej___ tko bi mogao pomisliti da će to tako završiti? razgovarao: Miroslav Mićanović sa slovačkog prevela maja brunec

rojekt Časopis u časopisu,

koji okuplja, rekao bih, značajne srednjoeuropske časopise i susret u Škocjanu, koji su organizirali neumorni Primož Repar i Stanislava Chabrakova (urednici slovenskog časopisa Apokalipsa), bio je prilika za upoznavanje s Peterom Šulejom. Jesmo li se upoznali između radionica, čitanja poezije u očekivanju trenutaka kad se svima nama okupljenima čini da smo zajednica koja doista radi u jeziku (i s jezikom) ono što je izvan granica naših trenutnih snaga i moći. Izvan nas i izvan sna. Onostranost i strast u otkrivanju tekstova svijeta, koji je do jučer bio naš, a sada uznemiren u buci diskonta, medija, interneta – bili su zarezi, najava tišine. Brzo smo se složili da smo umreženi u ono što nas naizgled oslobađa, ali i pušta u buku svijeta gdje je toliko opakih sličnosti da razgovor, vođen za Temu, s Peterom Šulejem sliči ili jest tema za Temu – skinuta s naše književne, spisateljske pozornice.

Miroslav Mićanović: Uloga pjesnika, urednika, organizatora – što je najbliže Peteru Šuleju i u kojem se od tih prostora osjeća kao kod kuće? Peter Šulej: Zasigurno se najbolje osjećam u ulozi pjesnika, odnosno književnika, budući da su mi dosad osim pjesničkih zbirki izdane i

tri prozne knjige. Rado bih se više posvetio i dramskom stvaralaštvu. Izveli su mi na radiju dvije kraće drame, ali rado bih pisao i za kazalište. Doduše, izvorne se drame kod nas gotovo uopće ne izvode pa je vizija drame, koja bi se ipak pojavila na daskama, više nego privlačna. U svakom slučaju, zaposlenje uredni-

U svakom slučaju, zaposlenje urednika, izdavača i organizatora festivala poezije Ars poetica smatram poslom od kojeg živim, a koji ponekad i zabavlja, međutim, kao i svaki posao, i ovaj ima mnoštvo tamnih strana, stoga ponekad razmišljam da bi bilo bolje uzdržavati se nečim potpuno drugačijim. Većina književnika u Slovačkoj, a pretpostavljam i drugdje na svijetu, nastoji pronaći posao blizak pisanju. Mislim da poticanje tekstova za preživljavanje izrazito snižava sposobnost stvaranja umjetničkih tekstova. Kod nas je mnogo obećavajućih književnika završilo u reklami, neki preživljavaju i kao novinari.

peter š ulej

ka, izdavača i organizatora festivala poezije Ars poetica smatram poslom od kojeg živim, a koji ponekad i zabavlja, međutim, kao i svaki posao, i ovaj ima mnoštvo tamnih strana, stoga ponekad razmišljam da bi bilo bolje uzdržavati se nečim potpuno drugačijim. Većina književnika u Slovačkoj, a pretpostavljam i drugdje na svijetu, nastoji pronaći posao blizak pisanju. Mislim da poticanje tekstova za preživljavanje izrazito snižava sposobnost stvaranja umjetničkih tekstova. Kod nas je mnogo obećavajućih književnika završilo u reklami, neki preživljavaju i kao novinari. U njihovim se djelima kasnije to neminovno očituje, a kvaliteta i zanimljivost teksta se gubi.

Mićanović: Kako sam vidiš svoje mjesto u suvremenoj slovačkoj književnosti? Što je ono što si zatekao i odakle misliš da počinješ? Što se mijenjalo u tvom pisanju i tvojoj poetici? Šulej: Kao što sam već spomenuo, bavim se mnogim književnim žanrovima. Naravno, nekad se granice brišu ili prekoračuju, ali za mene su manje-više jasne. Za mene je proza nekako uvijek tradicionalnija. Nikada se nisam posebno upuštao u eksperimentiranje i, iako možda neki prozni tekstovi iz devedesetih godina tako izgledaju, iz njih uvijek izbija događaj. Ja sam, u biti, klasični pripovjedač, samo što u pričanju priče osim linearnog pripovijedanja

koristim i druga sredstva. Budući da sam često boravio (a i dalje rado boravim) u različitim barovima, kavanama i drugim ugostiteljskim objektima, možda sam to tamo opazio, odnosno čuo. Pripovijedanje priče u stvarnom vremenu nikada nije linearno, neprekidno se grana, u njega ulaze daljnje priče, ponekad ispričane onima koji sjede za tvojim stolom, kao i prekidi izazvani izvanjskim okolnostima (dolazak konobarice i nova narudžba, povici i pjesma pijanaca sa susjednog stola) ili ponavljanja i novi, uvijek drugačiji počeci (novi slušatelji). Prošlost, sadašnjost i budućnost se premještaju, granice nestaju. Netko upita kako je to sve počelo, netko postavi

pitanje što će biti s junakom priče za pet godina, a netko ne zna niti kako se junak zove zato što ne obraća pozornost i udvara se gospođici sa svoje desne strane očiju duboko zabodenih u njezin dekolte. Na drugoj strani je poezija koju shvaćam kao vrata u svijet tragača. To je jedan ogromni laboratorij u kojem se – oprez, ovo će zvučati patetično – mijenja svijet. Na ovom bih mjestu rado citirao klasika s kojim se slažem u potpunosti (izuzevši ove umjetnike romantizma, Wordsworth, Coleridge i drugi bi se okretali u grobu). Poezija je, kao jedna od vrsta umjetnosti, spoznaja, točnije spoznavanje, a ne izljev osjećaja kako su pogrešno smatrali umjetnici romantizma i današnji grafomani i zabavljači. Sama stvarnost, događaj sadrži maštu, metaforu koju prizivamo u pomoć kao logični pojam kako bismo kako-tako shvatili, naslutili to što se događa. Pjesničke figure su naše pomagalo, instrument, metoda mišljenja. Čak ni ona najmanja pjesmica, recimo japanski haiku, ne potječe od “dodira Muze”, već je usredotočena djelatnost i proizvod intelekta. Metafore, rime, ritam stoga nisu elegantni pjesnički ukrasi, nisu cilj, već put. Nisu put samo za autora koji si njima pomaže. Jednako su tako put i za čitatelja. Iskušenje, da se zaustavimo samo na njihovoj lijepoj vanjštini, odlučuje o tome hoće li čitatelj dospjeti iza teksta, iza slike, iza mašte ili ostati na površini riječi. Ivan Kadlečík: Poézia je cesta (Poezija je put), objavljeno na internetskom portalu jetotak.sk Na žalost, velika većina stanovništva naše lijepe domovine misli upravo suprotno, no, što je još gore, tako

misli i velik dio stručne javnosti i tako se, ne samo u medije, nego i u nastavne planove, guraju različiti spontani pjesnici sa svojim izljevima osjećaja i uglavnom neutaženim ambicijama. Bujica ovih naivnih autora je u današnje vrijeme upravo alarmantna. Najtužnije je što je ta dihotomija tipična za cijelu Slovačku. Pogađa sve sfere društvenog života, ne samo poeziju, književnost umjetnost ili kulturu. Tako imamo naivne ekonomiste, menadžere, političare... Sva sreća što nemamo i naivne liječnike. Da sažmem, za mene osobno je razlika između proze i poezije otprilike takva kao između slikanja i društvene intervencije. I roman i pjesnička skladba su književnost, i slika i intervencija su likovna umjetnost, a ipak je to drugi svemir. No, ne znam jesam li odgovorio na tvoje pitanje, ali trudio sam se opisati moje polazište poezije. Naravno, moj je ulazak na scenu pred više od 15 godina bio vrlo problematičan. Pisao sam uvelike radikalniju i eksperimentalniju poeziju nego sada. Osjećao sam da treba počistiti stol. Kritičari apsolutno nisu znali odakle početi. Neki su razmišljali je li to uopće poezija, drugi su me se htjeli riješiti, tako da me premjeste u likovnu umjetnost. Sada imam svoju natuknicu u Povijesti slovačke književnosti, o meni uče na fakultetima. Tko bi mogao pomisliti da će to tako završiti. Mićanović: Intenzivan interes za jezik i propitivanje njegova statusa kao da je jedna od bitnih značajki tvoje poezije: koji je to kontekst u suvremenom slovačkom pjesništvu, s kojim slovačkim i svjetskim autorima dijeliš iskustvo pisanja?

Šulej: U prijašnjim sam odgovorima donekle naznačio da su suvremena umjetnost i suvremena poezija, kao njezin integralni dio, u Slovačkoj marginalizirane. Društvo je vrlo konzervativno, tradicionalno i istodobno potrošačko, tako da se bilo kakvi zahtjevniji umjetnički iskazi vrlo teško provode. Ja sam imao sreću sa suputnicima, jednostavno rečeno, polovicom devedesetih godina nisam se bavio konceptualnom poezijom. Zajedno s mojim, izdani su književni prvijenci pjesnika kao što su Peter Macsovszký, koji je isto tako izvrstan prozaik, Martin Solotruk, koji je i moj kolega s festivala Ars Poetica i Michal Habaj. Kasnije su izdane zbirke Andreja Habláka, Nore Ružičkove, Márije Ferenčuhove i Kataríne Kucbelove. Svi spomenuti pjesnici mogli bi se slobodno obuhvatiti pojmom Jaroslava Šranka Generacija Tekst. Radi se o relativno snažnoj struji u koju neprekidno utječu novi i novi pritoci. Što se tiče inozemnih utjecaja, zasigurno je na mene utjecalo mnoštvo različitih poetika, ali ću prije svega spomenuti Ezru Pounda i T. S. Eliota koji se uzdižu iznad svih. Nadalje, na mene su uvelike utjecali različiti glazbeni i likovni smjerovi od krautrocka, punka, psihodelije, sve do new romantica, industrijala i ravea. Od likovne umjetnosti, naravno, konceptualizam šezdesetih godina, a potom postmodernistički pokreti. Mićanović: Tko su tvoji čitatelji? U čemu vidiš smisao pisanja (poezije) i zašto? Kakva su iskustva s prevođenjem tvoje poezije na druge jezike? Imaš li osjećaj da čitatelj izvan tvoga jezika i konteksta slovačke kulture može uloviti sve ono na što se referiraš i s čim si u dijalogu?

Šulej: Što se tiče čitateljske osnove, ona je vjerojatno svugdje u Europi slična. Od sveučilišnih studenata sve do kvalitetno obrazovanog srednjeg i višeg sloja bez dobnog ograničenja. Uistinu, starijih percipijenata takve vrste poezije ima vrlo malo. Kao što sam već spomenuo, poezija su za mene vrata u svijet tragača. To je vrhunac rada s jezikom koji je u prošlosti često vodio k iznenađujućim otkrićima. Dopuštam si tvrditi da bismo danas bez analize teksta bili u preddigitalnom dobu. Na kraju krajeva, jedna od prvih programerki Ada Lovelace bila je Byronova kći. Dakle, poezija je za mene legitimni instrument za opisivanje stvarnosti, jednako kao i matematika i fizika, ali za razliku od znanosti ona je i instrument za alternativno opažanje stvarnosti. Idućim dijelom pitanja otvorio si vrlo opsežnu temu u slovačkoj književnosti. Moje su pjesme, doduše, prevedene na većinu europskih jezika, ali često kroz treći jezik, većinom engleski. Slovačka ima akutni manjak prevoditelja i to ne samo za manje jezike, već i za one glavne. Jedina samostalna književna publikacija, budući da sam bio zastupljen većinom u antologijama i časopisima, izdana je u Poljskoj i mislim da je prijevod dobar, mnogo smo komunicirali s prevoditeljem. No, tu je potom i kontekst koji se, mislim, legitimno može riješiti aparaturom bilježaka ili googlanjem. Moja poezija već a priori računa s radom s mnogim internetskim pretraživačima i enciklopedijama. No, iščitati sve slojeve i planove autora nije moguće ni na materinskom jeziku, i to ne govorim samo o suvremenoj poeziji.

Mićanović: Imaš li osjećaj da je internet pomogao komunikaciju i razvio novu vrstu veza između autora, čitatelja, ali da je istodobno stvorio toliko informacija da ništa više nije događaj? Što je za tebe događaj kao pjesnika, kao urednika, kao čitatelja?

Sate i sate sam tek tako prosjedio ili prostajao gledajući more. Tijekom tog vremena školjke su se pretvorile u ukrasne predmete, u igračke, prvo za kćer, a kasnije za sina, u korisne predmete (pepeljare, posudice za sapun), a misli iz mora u pjesmu. Na kraju sam na otoku Zlarinu, pokraj

Moj je ulazak na scenu pred više od 15 godina bio vrlo problematičan. Pisao sam uvelike radikalniju i eksperimentalniju poeziju nego sada. Osjećao sam da treba počistiti stol. Kritičari apsolutno nisu znali odakle početi. Neki su razmišljali je li to uopće poezija, drugi su me se htjeli riješiti, tako da me premjeste u likovnu umjetnost. Sada imam svoju natuknicu u Povijesti slovačke književnosti, o meni uče na fakultetima. Tko bi mogao pomisliti da će to tako završiti. Šulej: Internet za mene nije komunikacijski kanal, već stvar prvog kontakta. Mislim da to proizlazi iz naravi medija koji je hladan, ali nerado bih se upuštao u McLuhanove, odnosno druge medijske teorije. Na mreži čovjek samo klizi po površini, ne može doprijeti do mnoštva sitnica koje su u nju propale i na dnu se povezale u veliku i važnu cjelinu. Ako ih želi uhvatiti, mora tragati negdje drugdje ili provesti na internetu cijeli život. Jednako tako, i događaj se sastoji od mnoštva priča i mikropriča koje se, kad imaju prostor i vrijeme, kristaliziraju u smislenu cjelinu. Ja strašno volim more, ocean… prvi put me tamo odvela mama kad sam imao četrnaest godina i za to vrijeme sam tamo doživio mnogo zgoda, našao mnogo školjaka, vidio mnogo brodova.

Šibenika, u betonu na molu ugledao natpis Mare Novo koji čini kraj moje pjesme Iz života s plaže. Je li pronalazak tekstualnog ready madea događaj, priča? Za mene zasigurno je, a zbog zanimljive metafore zaista se isplati otići na teren i tamo se na trenutak pretvoriti u arheologa. Mićanović: Hrvatska književna (kulturna) scena obilježena je, između ostaloga, objavljivanjem niza različitih izbora, antologija poezije, velikim brojem autora kratke priče i vjerom da je roman, ipak, najvažnija književna i društvena forma, izuzetno velikim brojem časopisa koje ne možeš kupiti u knjižarama, književnim nagradama i festivalima kojih ima više nego kritika, osjećanjem da su hrvatski autori prepoznati u Europi,

Šulej: Ovaj bi odgovor mogao biti duljine romana. Pokušat ću to lijepo skratiti. Mislim da reprezentativna antologija suvremene slovačke poezije nakon revolucije nije ni izdana. Izdana je jedna na slovačkom jeziku u Poljskoj za studente slovačkog jezika, tako da se mi vjerojatnije nalazimo na suprotnom polu. Pripovijetka je bila u modi pred deset godina, sada svatko piše opsežne romane i, zamislite samo, ljudi to i kupuju, iako se većina njih stvarno ne može čitati. Književnih i umjetničkih časopisa je kod nas također vrlo malo, većinom su to pobrane sirovine, to jest uredništvo objavljuje sve što skupi. Velika većina knjižara prodaje onu najgoru bezvrijednu književnost, tako da biste u njima uzalud tražili ne samo časopise, nego i klasiku kao što je Joyce, Proust, Dostojevski itd., a o poeziji da i ne govorim. Tiče se to uglavnom manjih gradova u kojima ipak živi 75 % stanovništva. U većim se gradovima, naravno, može naći jedna kvalitetnija knjižara i tamo možete kupiti tih nekoliko časopisa. Treba ipak reći da se situacija posljednjih godina pomalo poboljšava s nastupom novog lanca knjižara. Međutim, vratimo se tim časopisima. Unatoč tome što ih je relativno malo, njihova naklada katkad prelazi tisuću primjeraka, a prodaja oscilira između sto i pet stotina primjeraka. Književnih nagrada je također vrlo malo i iznimno su siromašne. Najveća nagrada je deset tisuća eura za najbolju proznu knjigu godine.

Neke se “nagrade“ sastoje od diplome i stiska ruke. Komisija većinom izabire svoje znance, tako da zapravo nije ni važno što tko napiše. Neke sitne nagrade daju i neke banke, ali to je tako neprofesionalno da su sposobni dodijeliti nagradu bilo kome. Kritika je, također, vrlo siromašna i prije su to pokloni i pozdravi znancima i odstrel neprijatelja, nego recenzije, ali i tu se to pomalo poboljšava dolaskom nove generacije uglavnom na Zavod za slovačku književnost Slovačke akademije znanosti. U svakom slučaju, nitko ne misli da su slovački autori poznati jer svatko vrlo dobro zna da je pravo čudo ako knjigu slovačkog autora izda

i strukturno podudarne bilo kojoj državi EU, uopće ne funkcioniraju, štoviše, a to je stvarno paradoks, kontraproduktivne su (naprimjer, mreža Slovačkih zavoda je doslovno sramota za zemlju). To je rezultat ciljanog i kontinuiranog pljačkanja i korupcije tih institucija. Sljedeće je poglavlje društveno obrazovanje koje je vjerojatno na najnižoj razini u EU. Ja osobno uistinu ne bih svoje dijete poslao studirati na Slovačko sveučilište. I tako godinu za godinom iz tih sveučilišta izlaze tisuće nedovoljno obrazovanih mladih ljudi koji i ne slute da nekakva suvremena književnost uopće postoji. Kao što sam rekao,

peter š ulej

ali i da je sve to vrlo kratkog daha i da će biti sve manje i manje novaca za kvalitetne projekte. Kakva je situacija u Slovačkoj?

značajnije izdavaštvo u inozemstvu. U biti, inozemnim se izdavačima niti ne čudim. Vjerojatno je iznimno teško prenijeti, a pogotovo prodati autora, koliko god da je kvalitetan, iz zemlje za koju 90% stanovništva niti ne zna da takva država uopće postoji, a taj ostatak je još i zamjenjuje sa Slovenijom. Treba reći da smo za to do znatne mjere krivi sami jer naše državne institucije, koje su, doduše, formalno

to je vrlo opširna tema i osobno mislim da će se Slovačka vrlo, vrlo teško izvući iz toga. Problem je u tome što je politička elita tako neobrazovana da ništa slično nema ni na mentalnom polju. Mićanović: Dijeli li i Slovačka sudbinu drugih europskih tranzicijskih zemalja: nestanak prostora za kulturu, nepostojanje stalne kritike koja bi sustavno pratila i vrednovala suvremenu književnu

Internet za mene nije komunikacijski kanal, već stvar prvog kontakta. Mislim da to proizlazi iz naravi medija koji je hladan, ali nerado bih se upuštao u McLuhanove, odnosno druge medijske teorije. Na mreži čovjek samo klizi po površini, ne može doprijeti do mnoštva sitnica koje su u nju propale i na dnu se povezale u veliku i važnu cjelinu. Ako ih želi uhvatiti, mora tragati negdje drugdje ili provesti na internetu cijeli život. (umjetničku) praksu, puno prijevoda pseudoliterature... Šulej: Da, dijeli. Slovačka je bila tijesno povezana s češkom kulturom i taj je jaz, koji je nastao razdvajanjem tih država, teško premostiti. S druge strane, naše su knjižare pune čeških knjiga i to ne samo prevedenih, nego i izvornih. Treba reći da je taj tok jednosmjeran jer Česi ne čitaju ništa na slovačkom jeziku, čast iznimkama. Usto, Slovaci su selektivno ksenofilni, tako da radije posežu za stranom književnošću (i općenito je to tako) nego za domaćim autorom, stoga je vrlo teško biti izdavač. Sâm sam to iskusio i pred deset godina je to još kako-tako išlo, iako se od toga nije dalo živjeti. Sada izdajem jednog do dva autora godišnje, tako da je to prije hobi nego ozbiljno izdavanje. Takvih “izdavaštava“ ima više, no onakvih kakve si većina predstavlja kad se spomene ta riječ u Slovačkoj ima dva, možda tri ako ne računamo ona koja se specijaliziraju za bezvrijednu književnost. O kritici sam već govorio. Postoje i takvi paradoksi da je autor pod pseudonimom napisao kritiku sam o sebi.

Mićanović: Koje sadržaje i umjetnike nastojite promovirati u časopisu Vlna? Vjeruješ li da je sudjelovanje u projektu Časopis u časopisu pomoglo i u čemu razmjenu autora, tekstova? Kako funkcionira redakcija, sastajete li se često ili je internet način komuniciranja i dogovaranja? Šulej: Vlna ima podnaslov: časopis za suvremenu umjetnost i kulturu. Vlna mapira kulturni i umjetnički spektar, što znači književnost, film, kazalište, likovnu umjetnost, ples, glazbu, filozofiju. Suvremena je umjetnost tijesno povezana s postmodernom. Mislim da je taj izraz bio opravdan do kraja osamdesetih godina, kod nas se – budući da smo malo sporiji i objektivno nas je zakočio totalitarizam – o postmoderni može govoriti do milenijske granice, a onda bih predložio govoriti o suvremenoj umjetnosti i suvremenoj poeziji. To određenje je možda zanimljivije za teoretičare, nego za same stvaratelje. Osnovna karakteristika postmoderne je to da se određuje protiv moderne, iako, paradoksalno, još uvijek nosi mnoge atribute moderne. Suvremena se umjetnost više nema prema čemu odrediti. Iako

nosi sva obilježja postmoderne i, jednako kao ona, koristi sve moguće umjetničke postupke prerađene od prošlih generacija, nalazi se u drugačijim društveno-ekonomskim okolnostima. I još napomena za kraj. Sva umjetnost stvorena u sadašnjosti nije suvremena umjetnost, što znači da atribut “sada i tu“ nije isključiv. Svaki broj časopisa ima specifičnu temu (politika, manipulacije, digitalni svjetovi, noć, seks i erotika u umjetnosti, Istok, Zapad, Jug, Sjever i slično), a jednom godišnje je jedan broj posvećen inozemnoj kulturi (imali smo britanski, francuski, poljski, austrijski, njemački, švicarski i američki broj). Zahvaljujući poduzetnom prevoditelju s hrvatskog jezika Karolu Chmelu razmjerno dobro je zastupljena i Hrvatska i to ne samo kroz književnost, nego i kroz film, kazalište i likovnu umjetnost. Uredništvo je stvarno virtualno. To je prije slobodna udruga objavljivača nego uredništvo. Može se reći da su, osim mene i moje supruge koja pleše, u uredništvu još dvoje ljudi koji redovito surađuju. Vlna je bila samo na jednoj razmjeni u okviru projekta Časopis u časopisu i to u makedonskom Blesoku budući da ima širi djelokrug od književnosti. Tamo smo predstavljali glazbu, film i likovnu umjetnost. Osobno mislim da se radi o dobrom projektu koji ima smisao. Međutim, bilo bi dobro izvući ga izvan njegova sadašnjeg teritorijalnog ograničenja. Znam da je to teško jer Zapad uglavnom nema apsolutno nikakvog interesa za istočnu umjetnost, no samo ponetko je spreman to otvoreno reći.

Mićanović: Prodaje li se časopis Vlna u redovitoj knjižarskoj mreži, dobiva li pažnju u medijima kakvu misliš da zaslužuje? Šulej: Da, Vlnea ima u distribucijskoj mreži novinskih kioska, u tih nekoliko knjižara s kvalitetnom književnošću, u galerijama, klubovima… Što se tiče medijske pažnje: naši mediji su komercijalni i tabloidni, tako da sličan časopis nema tamo što raditi. Jedina iznimka je Slovački radio koji, u biti, redovito informira o novom broju časopisa i Dvojka Slovačke televizije jednom u tri godine kaže nešto o Vlni. Mnoštvo urednika smatra Vlnu alternativnim časopisom. Trudim ih se uvjeriti da se radi o najvišoj umjetnosti i kulturi EU i da ti umjetnici, o kojima pišemo, izlažu u najslavnijim galerijama svijeta ili plešu u dvoranama za dvije tisuće ljudi, a ulaznica za njihove performanse stoji minimalno pedeset eura. Tada se obično jako čude. Mićanović: Organizirajući međunarodni festival poezije (Ars poetica), imaš priliku pratiti suvremenu pjesničku scenu: reci nam nešto o Festivalu, na koji način pozivate pjesnike, kako je osmišljen program, koja je ideja Festivala i što se želi postići? Šulej: Počet ću od kraja. Imamo u planu održati festival što je iz godine u godinu sve teže budući da smo prešli na euro i cijene su se nekako povisile, a naši su prihodi i dalje jednaki kao i pred pet godina, pa čak i manji. Festival je u listopadu 2010. stupio u svoju osmu godinu održavanja.

Književnih nagrada u Slovačkoj je vrlo malo i iznimno su siromašne. Najveća nagrada je deset tisuća eura za najbolju proznu knjigu godine. Neke se “nagrade” sastoje od diplome i stiska ruke. Komisija većinom izabire svoje znance, tako da zapravo nije ni važno što tko napiše. Neke sitne nagrade daju i neke banke, ali tamo je to tako neprofesionalno da su sposobni dodijeliti nagradu bilo kome. Kritika je, također, vrlo siromašna i prije su to pokloni i pozdravi znancima i odstrel neprijatelja, nego recenzije. Više informacija možete naći na www.arspoetica.sk. Pjesnike odabiremo većinom na temelju osobnog iskustva s njima. S mojim kolegama (Martin Solotruk i Ľubica Somolayová) odlazim na slične festivale i tamo susrećemo, odnosno čujemo mnoštvo zanimljivih pjesnika. Kasnije nastojimo da oni dođu u Bratislavu. Također, radimo s preporukama i nekad nam pomaže i internet, prije svega izvrstan pjesnički portal http://lyrikline.org/. Festival ima i bogati off-program. Nakon čitanja popraćenog vj-ingom, slijede večeri džeza i eksperimentalne glazbe, na sveučilištu se održavaju radionice, predavanja i prijevodni seminari. Imamo predstave kazališta poezije, suvremeni ples, veliku filmsku sekciju orijentiranu na kratkometražne, eksperimentalne filmove spojene s poezijom. No, što je bitno, imamo i dvoranu u koju se natiska i do dvjesto gledatelja što je u prilikama koje sam gore opisao uistinu iznimna posjećenost.

PETER ŠULEJ rođen je 1967. godine u Banskoj Bistrici. Dosad je objavio: Prva trilogija: Porno (1994), Kult (1996), Pop (1998) i tzv. Plava trilogija: Povratak velikog romantika (2001), Arhetipsko ljeto (2003) i Kraj plavog razdoblja (2008). Suautor je projekta Generator X: Maglica (1999) te autor dviju zbirki SF pripovijedaka: Misija (1995) i Elektronik Café (2001). Godine 2003. mu je u katovičkoj nakladničkoj kući Ars Cameralis objavljen izbor iz poezije pod nazivom Wierzse (Stihovi). Suautor je dviju plesnih predstava: Love In Bilingual Motion (Ljubav u dvojezičnom pokretu) (ideja, tekst, 2004) i Anđeo 2 (koncept, tekst, 2008). Godine 2009. u izdavačkoj kući LCA objavio je roman Povijest. Autor je i triju radiodrama. Njegova je poezija prevedena na većinu europskih jezika i odjeknula je na mnogim međunarodnim forumima. Osnivač je nakladničke kuće Drewo a srd (Drvo i ljutnja), glavni urednik kulturnog tromjesečnika o suvremenoj umjetnosti Vlna i dramaturg festivala poezije Ars poetica. Živi u Bratislavi.

Atelier F ritz

peter šulej___ Prvi među jednakima

Sa slovačkog preveo Siniša Habijanec ulaz (problemi s knjižnicom) ne zanimaju me toliko krajevi ni počeci pojednostavljenja ni relativizacije definicije ili ambivalencije proklinjanja i oprosti želim znati što je između ako: / pustolovina je započela još u kristalima i za ametist u šupljinama melafira na zidovima katedrale petroglifi (špiljske sustave u Havránku nisu priznali niti prepoznali... pjesnička se riječ zauvijek zaustavila) u mogućnosti vrenja i kasnijeg udaha / pala je posljednja utvrda (o, obale dunava) u gornjoj panoniji molio je ili zazivao pisao ili utkavao ili: :jona možda ti je netko drugi podario ime / na početku bijaše nešto: reci mi što bi se dogodilo

kad bi riječ(ch) zapisali u ogamskom pismu ne “samo” u drugom programu kada bismo napravili prve korake operacije sredine strojeve zamišljam probleme s knjižnicom – arhivom i ljubavnom poezijom / kasnije: zapišeš riječi u runama (igikœrth ir kynœna in uœnsta ...najljepša među ženama) smolom borova polijepljeni stihovi onaj tko ih je podigao umro je ili je postao nevidljiv postao je naziv estonske votke (srčeš je u café en seine) u zemlji na početku i poslije (logogram je ostao u matematici poeziji i na zahodu) u zemlji ogama i runā nisam govorio pod stablom se uvijek nešto događa / još kasnije: / bizant nije uspjelo proširiti u našem smjeru čak i usprkos lijepim rezovima i prilagođenoj opremi

/ glagoljica / riječi su se ovdje uvijek mogle klesati: ne samo kao stihovi za srca prekrasnih dama riječi su se tu uvijek mogle tkati: sjećanje nîti u klinastom pismu kolovrat / na ostale formate nekako smo zaboravili (ukaži se abur rovásírás futhark ukaži se ukaži) gdje ste gdje? (muzeji i knjižnice) / konačno – do danas: postoje mjesta pisma i riječi magnetske točke jedinice i nule na komadićima ispisane zemlje neprestano vodimo ljubav šapćemo r i j e č i

liffey u dublinu temza u londonu seina u parizu spree u berlinu vltava u pragu) sve će promijeniti usputni pogled na mapu dječja hrana u boci paralelni svjetovi privid i prepoznavanje

pozorno & naglas (...) možete mi oblizati (...) kurac, kurac (...) riječi slovačkog emigranta zabilježene na snimci the beatles: yellow submarine lennon / mccartney hej hou! slušajte svi! tu je naš prilog za povijest kulture / popa (sjećaš se kako ih je uznemiravala pseudoruska verzija žute podmornice pa stvarno: žoltij parahod) bilo je dovoljno pozorno & naglas poslušati kako bi tek zvučao kamo bi koračao tramvaj yesterday

rijeke: sjever – jug / zapad – istok tunel od zelenila (je) prekrasan kameniti možda više prirodan ako obraste mahovinom što će se promijeniti? bit ćemo više fatalisti ili cinici /? pri formiranju države i prava paljenju vatre, osnivanju obitelji poglede upiremo prema planinama na njih polažemo nade i vjeru paradoksalno i u vrijeme nabiranja tla / je prilično mnogo upitnika za tako malo odgovora razgovarajmo onda o rijekama: u svakom gradu teku uvijek paralelno (visla u varšavi ili krakovu hron pod urpínom dunav u bratislavi mura u grazu drava u mariboru

ee... zapravo sve se mijenja i vječne istine: ni ribe u potoku nisu iste kao jučer ostaju ulicom korača žena crvena ususret ide muškarac crn proljeće je / jesen sve cvjeta / lišće pada rečenice kojima se instalira atmosfera dovoljno je dakle promijeniti okoline sadržaji će već otići s njima brda (umjesto) plodnih visoravni rijeke ( ) morā šilterice ( ) turbanā

u ušima pak stalno odzvanja moto u kurzivu zastao u grlima ptica pjevica

prema promjeni primjesa boja prijedlozi za nove i nove ideje u vremenskim rupama u prolazu nalazimo skrivene riječi u pjesmi

od ravnica i dolina do CaH[PO4]. 2H2O i Fe3 . . [PO4]2 . 8H2O

...namještamo žiroskop

izlit ću ravnice u tvoje doline zakrit ću te svojim prostorom pukotinu po pukotinu zauvijek stabla planine

prvi među jednakima

okolo okolo / rubača istkana od mjesečeva sjaja rastera uličnih svjetiljki morskog planktona svjetlucavih minerala na grobovima na stijenama na ljušturama regionalna nas je geologija spojila sa svim ljubavnicima svijeta ljubav sve do posljednjeg sloja brušita ponovo rođena s prvim kristalom vivijanita

prilagodba žiroskopa dakle da ne padnemo iznebuha dvostruka fasada ponekad samo dvije ploče stakla u kromu potreba reagirati na bilo što na obrasce kretanja djece (...) na stanja stvari stječemo / gubimo na granicama prijelomnih razdoblja čekamo u redovima na unošenje u popis nasljednika nastavamo prostore stvorene zidovima od magle plastika napunjena suhim ledom otuda svaki dan izlaze pripovijedanja

duhovi ogledalā spremaju u sjećanje sve oblike djetinjstva / mladosti budućnost zapravo nikoga ne zanima tko dakle pada u letargiju pospanoga pokreta godina neizlječiv romantičar tihi gnostik primi inter pares

revolucionarna (ja) glas sam buđenja i otpora (a ti ga ubij – ubij ga!) govorim jezikom mitova i legendi djelujem ovom pjesmom pišem ognjem i mačem potpisujem se krvlju smijem se suzama šifriram preko graničnih stanja mogućeg budućnost je svijetla jedva ćeš je početi stvarati / pomaknut ćeš kritično mnoštvo slučajnosti (u kavani havana zid je plakat gospoda castro i guevara i još netko treći koračaju gradom za proslave prvoga svibnja žari iz njih odlučnost / gorljivost prelazi i na naša izmorena tijela srčemo još jedan mojito trudeći se shvatiti svijet umiri me konobar na majici mu je poznato lice)

(я) был революционeр сейчас глазa okrenuta prema gweynu on je naš vodič zemljom “blagostanja” iz pucnja(ve) kanonā aurora vodka stoličnaja kazačok (nasmijan mladić u časničkoj kapi i uniformi na donjoj strani fotografije pečat: foto-atelier – komunalno poduzeće nové zámky i još: rukom dopisana godina 1971 bjelokosi intelektualac iz minska sjeća se piva, plesnjaka i mađarskih djevojaka strpljivo čeka vlastitu revoluciju tko zna kakvo će joj ime opet izmisliti (je) suis chevalier preživjeli iz bitke kod crécyja pobjeda tehnološke revolucije pri dizajnu velškog luka i strijele priča o vremenu nam je ispala iz ruku / (kod stanice barbès-rochechouart jan smetana iz 1949. godine u najbližem kinu opet će zapaliti orleansku simpatični rasta prodaje marokanski hašiš nikada nije čuo za tapiserije iz bayeuxa l = 70 m u hip-hop ritmu presjedam na konačni cilj: nepoznat) (ich) bin junak romantičnih filmova onaj koji vidi u daljine (u svim do sada poznatim osima) zadat ću smjer dignut ću trobojnicu iz prašine od pločica ćemo sagraditi hram

(za sada ću ispričati priču: poznavao sam jedan stariji par on njemački diplomat ona njegova engleska žena prevoditeljica ali zapravo supruga diplomata pariz 1968: studentski nemiri na barikadama gdje su se prvi put upoznali a možda i poljubili zatim otišli na kavu raspravljali o lévi-straussu ili foucaultu a možda navečer u privatnom stanu i skupa legli u svakom slučaju nisu slutili da će ih sistem tako neprimjetno preveslati (yo) soy revolución to nevrijeme što izjeda vlastitu djecu istupam iz tapeta kavana i barova sveobuhvatni efekt el niño vidim razjarene bijele momke srču piće pokazuju na nas / drugovi prije smo povratak u latinska vremena (barem prema latinsko-slovačkom rječniku ta je riječ značila u prvom redu valjanje unatrag okretanje obrtanje unatrag povratak itd. a tek u drugom planu lorce umiru i umirat će bilo gdje na svijetu a netko će uz pastis napisati reportažu za prekooceanske novine na kraju krajeva povećao je njihovu prodaju u apsolutnim brojkama kao što se povećaju tiraži zbirki poezije i postane od nje klasika (i) am the anarchist

namjera i pijesak (kao što se) / pijesak plaže (se) premješta djeluje na temelju vlastitog nama skrivenog programa

photo : sta n ko a b a d ži ć

napisanog za anorganski hardver u dobama prvih dana od konstrukcijske ekipe s jasnom predodžbom / (i mi dolazimo preko raskrižja kroz zeleno i mnoštvo stvari nesvjesno samo tako kao da prolazi svakodnevno dvoumimo o namjeri) tek pijesak spaja kosture školjaka i dagnji u dječjim prstićima nedostaju tek odnesene ljušture tamo je (7) ukomponiran element slučajnosti koral u podbratku suhozemne žene duna za dunom s trsjem trave samo se nasmije // /// (zbog gubitka kovanice nitko (se) posebno ne uzbuđuje potpuno izostavivši razmišljanja o monetarnom sistemu) o ugodna pjesmo suncem ogrijanog pješčenjaka / tako različita od urokljiva poziva pomičnih pijesaka uvijek poštuj natpis: zabranjeno kupanje! tu na razmeđi mineralogije i biologije u sunčanim ćeš zrakama u potpunosti okusiti interdisciplinarni razmjer (teh.) rješenja ručnik od frotira nehajno odbačen obrađuju zrnca prvoga kontakta dobro se namaži pa tek onda legni

sakralno / profano kamen sudbine / na kraju polja zmijski kamen stavljam na držač ploču položim iglu / daljinskim uključujem izvođenje diska virtualne formate nađi jesenski vrganj / osušeno judino uho izmoli sure 113 i 114 ukrasi se vijencem od češnjaka

/ praznovjerja zaključaj u enciklopedijske projekte gradski park / krom i staklo na rubovima petržalke na sitnoj kiši teniski teren miriše na začine / još se kratko isparava s asfaltiranog igrališta na listovima papira granica s vremenom nestaje svijet na plovcima od balzovine sović će jednom narasti

(tragaj ne može se pronaći) negdje gorak osjećaj nesigurnosti čak manje vrijednosti iz ogromnog hrasta povremeno (tek) grančica procvjeta (ako) su došli otišli – bili nisu nitko neće ništa primijetiti / latice cvijeća padaju na zemlju / (tragaj ne može se pronaći) zauvijek na poljima tikvice / iza njih ljute papričice od 18 vrtova osta tek 7 polagan tijek granua bakrenom dolinom voda od smreke // teče za vrijeme noćī govori prema sebi /// // vrijeme / (tragaj ne može se pronaći) kruženja se savršeno spajaju strane svijeta mogu biti samo dvije samo prema jednoj od njih napni luk rezultat želja ili ostani pričekaj dok ne obiđe dobro je bit će (tragaj ne može se pronaći) /// poezija kao sistemska anomalija

o zvjezdastom anisu i drugim zvjezdicama koje će nas poslije okruživati // zvjezdasti anis kažeš i klimneš na osmerokraku zvijezdu u dlanu kreće na put u budućnost tijelom ove pjesme zasad na površini juhe pho rotira razmišljam što će biti kad pojedemo zatim / istrčat ćemo goli na plažu u istraživanje tragova uvrstit ćeš bića slična zvjezdastom anisu s manjim brojem vrhova kroz njih prstom u pijesku spojit ćeš kružnicu izbrisat ćemo je našim tijelima / amour-passion da bi zatim / pričala o anisu i morskoj zvijezdi plavokosom dječaku s velikim očima utabava kule i zamkove možda piramide kalupom niže udaljene zvijezde zatim / iz njih izlaze bića spoznaja da nikad nismo bili sami vratio nam se vid sljepoća je sad samo mentalna trebamo još vremena dječak je započeo put prema zvijezdama (ali tamo zasada još nismo stalno samo jedemo juhu s rotirajućom budućnošću to tek poslije //)

huascaran (donijeli su ti kamen s pohoda preko obiteljskih poznanika nakon prvotnog ispitivanja svrstan u odjel: metamorfne stijene)

tragovi razmišljanja sada i ovdje u budućnosti će se promijeniti na tada i tamo stroncij na americij kristalografija dijamanta sadržava u rešetki uspomenu na stablo [povećalo pinceta ili skalpel kliješta pipete i tikvice nekakve epruvete porculanske zdjelice bunsenovi plamenici schwartzove vage kobaltno staklo i mali čekić (s nakovnjićem na radnom stolu) lužine i kiseline zapravo temeljne kemikalije (u ormaru od hrastovine) “laboratorij” u potkrovlju bakine kuće] zaključci filozofijā školā sistemā uvijek će biti poslije i negdje / u zemlji što bi bilo kad bi bilo... za posustajanja uvijek spremni za uspjehe već manje [magnetofoni i trake pojačala i zvučnici cd dvd i video-playeri (u ormarićima) nosači bez omota porazbacani po stanu na tom ćeš se huascaranu jednom ubiti opus stereo 9116 0604 daljinski upravljači u opasnosti] (tragediju nastupa primijetilo je više čehoslovačkih umjetnika) isbn 8072150774 erozijskim se silama planina smanjuje utrka visine i vremena uravničenje / nema više bizarnih junaka (na kakve ih situacije još prisiliti?) mraz prvo napada ribe led je deblji razina pada tek nakon toga na red dolaze ljudi kao posljednji (t.o. vlkanová sigurno ima probleme s logistikom kao i hamish fulton pri koračanju otac su tatre)

pa tako i stih pokrene kamenopad gdje god da se pojavi pa makar i jedan jedini njegov dio

ménage à trois // they are ours, though they’re not we, we are the intelligences, they the sphere john donne: the extasy they are ours, though they’re not we, we are the intelligences, they the sphere john donne: the extasy nacrti i sheme / promatran(-a) i ujedno promatrač(-teljica) / arhitekture i njihova smještanja u prostoru sklapanja i demontiranja sa zadržanim dahom s raširenim zjenicama od jednostavne radosti nad kombinacijskim poljem u ekspanziji // često nikada nigdje neispunjen san staza prema jednostavnim rješenjima iscrpljeni čistimo nanesen snijeg (promjena trodimenzionalnog prostora na višedimenzionalan moguća je samo teoretski / dakle moguća? presjekom više spirala) u americi smeč paru gospodični oštro uzvraćam na sredinu terena / tamo res politica skriva receptakul (tabula rasa rasprostri sa locus: locusta hlapovi vagnji jastozi djevojački kruh s ambrom sine qua non kamenice s đumbirom

i još rujno vino čarobni napitak končara... protječu uokvireni na višoj pilotaži planovi leta po drugom grofu a danas već i našem markizu (potreba mentalne predodžbe / prije zaboravljanja) motori tjeraju stroj graničnom brzinom imaginacije izvučeni iz jednog jedinog tuljca letjet ćemo poput strelica ispaljenih čvrstom rukom nijanse kožā stopit će se u jedno nebo madeži će stvoriti nepoznata sazviježđa (obrasci) škrabotine ostat će na podsloju ne smetaju vlažne mape rado ću platiti naknadu za plaženje / nevidljiva mirazna mjesta mojim gospođama dajem (pragmatičnu sankciju prihvaćam bez prigovora) (ne olujā, kišā zatišjā razdoblja nas čekaju u nedostatku grozničavo tragamo za litijem)

nestajanje devenir gris visage: fade to grey hej: čuj moj glas: čujte gospodo što vam peter zbori: oëz seignurs ke dit peter: to su riječi nestajanja gubitka i zaborava samo riječi (povijest fenomena ne postoji) ne govore ništa o kolektivnim sjećanjima o krugovima na vodi koje netko uslika i zabilježi kao u vremenima ranih psihodelija mjehurići od sapunice i zastavice

apsenciju primijetiš nestajanje jedva (nakon izgaranja razgrneš žeravicu) evolucije se ipak nitko ne sjeća živimo na terminusu prijatelja pa što ako s terase stana vidim / kroz dva presjeka (među kućama) tvoj tok dunave (km 1867) hladna voda opasno raste / - neslijepljena slika izblijedjele stranice iz privatnih arhiva: crne su suze koje teku ispod sunčanih naočala znam nitko je više neće povratiti dva su stadija: imperijalno i amnezijalno zar je tako očito u kojem se nalazimo? vodu na vodu kamen na kamen elfi su već davno pradavno napustili međuzemlje a time je peter svršio svoje laie

meteovizija meteorologija vizijā je poezija / zacrtana u mape izrekā vidjeti nevidljivo (jučer si posisala zvijezde i izglačala oblake danas ti se u očima odražava balonsko nebo sutra očekuješ kišicu čudā oblak oblaci ooo oblaci) obrana prozora počinje funkcijom razlikom između stiha i svoda krećemo se u drugom svijetu oleluk strpljivo kuca na vrata ti ipak samo otvori prozor ustanovit ćeš da će nastati promjena (s baš svakom pridošlom vizijom) u navigaciji cepelina

mnogi sam: bio sam baba zima bio sam sniježenje bit ću sada i ovdje peter

izlet ipak smo negdje bili kišilo je bili smo bilo je vedro bili smo slučajni turisti / nitko nam nije rekao da smo na studijskom boravku // / na izletu // a treba raditi detaljne bilješke / samo tako nema frke // a nismo ponijeli ni olovke ni bilježnice / nešto letimično pogledati nešto čalabrcnuti // ni guščja pera ni pergamente ili dlijeta grude gline i kamenje / donijeti suvenire (što će nam samo ta dijamantna lubanja) // nismo dakle uočili nikakvu spoznaju / vesele skladbe za frulu gajde rog tubu diple drombulju // iako nas se ćiribu-ćiriba s oživljavanjem dojmilo / ukulele citaru lutnju gitaru violinu violu... // netko je zapamtio više netko manje / recept za salatu od krastavaca // na primjer premještanje pomoću zrake ne bi bilo loše / savjeti kako riješiti pravocrtno kretanje mule // i misli koje su se srele kao paralele u daljini / i još primjese za ljekovitu kupku (uvijek kad zaronimo sjetimo se)

dobro je bilo dobro na izletu sigurno ćemo još nekamo poći padat će kiša idemo bit će vedro idemo (iz kuhinje zasad netko viče: salata gotova je salata od krastavaca) dragi prijatelju u eksperimentalnu arheologiju s nadom...

majur koplja protiv vjetrenjača dubokim se ozivaju glasom na verandi je znao čitati priče o moru // tekuća povijest kaplje curi iz sloja zemlje / djed se prvo morao vratiti iz krimskog zatočeništva

(odisej?) da bi sreo baku (djevojčica sa šibicama?) prvo roditelji poslije stari i stara tek bi ih nakon toga netko mogao prozvati pra (bakom i djedom) kad bi se opet dalo kupati kraj skele kao na onoj fotografiji s kraja šezdesetih / u obliku autoputa ponekad teče poljem lana industrijskom zonom istok hron ugnino narančasto staklo sada iznad tebe hamak se također snašao nakon više godina s prešom za voće neznane ligature ambrozija rastaljuje membranu budućnosti // sve su te knjige stalno u meni (kaša sa zaprženim lukom) mora stranica i strana za pisanje

Intervju

olja savičević ivančević___ mi živimo parodiju, to je naš žanr razgovarala: Darija žilić Darija Žilić: Često se ističe kako pišeš o odrastanju. No, tvoja proza nipošto nije nostalgična i okrenuta prošlom, već je riječ o povezivanju nekadašnjeg vremena i svakidašnjice koju živimo... Olja Savičević Ivančević: Teško da bi se ovaj novi roman mogao nazvati romanom o odrastanju, jer Ruzinava je već odrasla. Postoje ljudi koji s dvadesetak godina nakupe više sudbine i iskustva nego većina sa sedamdeset i pet – željela sam da takva žena nosi moju priču; tako da ima dosta stvari o kojima knjiga govori više negoli o djetinjstvu, strašnih, smiješnih i opakih stvari, a i smještena je u nulte godine. Meni je bila namjera zapisati te nulte, više nego npr. osamdesete, i ispričati to tumaranje za vlastitim srcem i pameću, koje svakog normalnog sljeduje bar jednom u životu, zapisati priču izmještenu u, čak i literarno, zabačen kontekst. U prostor u kojem vrijeme kao da ne teče. Hrvat-

ska nisu ni Split ni Zagreb, ono što je Hrvatska danas najbolje možeš osjetiti u provinciji, doslovno na rubu, u predgrađu gdje se vrijeme zaustavilo i sve je ostavljeno propadanju ili nevjerojatnoj izgradnji koja je također propadanje, ono estetsko kojem je prethodilo etičko i egzistencijalno.

dašnji društveni marketing koji je verbalno proizvodio “svijetlu sadašnjost“ i “svjetliju budućnost“, ostaje činjenica da su ljudi, za razliku od danas, u velikoj većini zbilja vjerovali u to neko sutra, svatko u svoje. Ali budućnost se nije dogodila, zapeli smo u vječitom prezentu kao na pokretnoj traci.

Jednostavno rečeno: ako staneš “na balun”, najebao si, moraš se susresti sa samim sobom i nezanemarivom količinom vlastitog besmisla. U svakom slučaju, prošlost mi služi da bih govorila o sadašnjosti, mora postojati neko vrijeme s kojim se ovo u kojem živimo može usporediti i u kojem se može odraziti. Razlika koja je jako uočljiva između vremena prije rata u kojem sam bila dijete i ovog nakon rata je u tome što se nekad idealizirala budućnost, a danas se idealizira prošlost – što zapravo govori loše o sadašnjosti. Čak i ako uzmemo u obzir neka-

Žilić: Može li se reći kako je roman Adio kauboju želja da se u ubrzanom vremenu, u kojem postajemo relikti još za vrijeme vlastitih života, sačuva sjećanje na vrijeme kada smo još mogli reflektirati? Savičević Ivančević: Nije mi bila namjera konzervirati i spremati sjećanja za zimnicu, iako se to možda spontano i dogodilo. Rakurs je uvijek iz sadašnjosti. Adio kauboju

Jedna od boljih stvari kod knjiga je ta da nas ne samo usporavaju, već i zaustavljaju, i to doslovno, fizički. Ne možemo raditi nešto drugo i uistinu čitati knjigu, primorava nas na potpuno sudjelovanje, naravno ako ima tu snagu da nas uvuče u tekst. Doduše, ima onih koji vode ljubav i gledaju TV, to ti je nekakav tipičan tranzicijski moderan lik, ali ja ne mogu čak ni jesti sendvič i gledati TV u isto vrijeme, ma naravno da mogu ako moram, ali nije mi to to. Treba voljeti svoj sendvič. Sve dobro u životu zahtijeva posvećenost i prepuštenost, pažnju. Pažnja je vrijeme.

Ako nas čitanje tuđih knjiga mijenja, pisanje svojih trebalo bi još i više. O vremenu, usprkos ubrzanju, možemo odlučivati ako osvijestimo najbanalniju stvar na svijetu: da nam zapravo ništa neće i ne može umaći osim vlastitih života. Ovo govorim uz pretpostavku da se uopće želimo osjetiti živima, jer mi je jasno da mnogima brzina, frenetičnost, brbljavost, logoreja, akceleracija svake fele, služe kako bi premostili prazninu, strah od svakodnevne praznine, pa i od praznine papira. Jednostavno rečeno: ako staneš “na balun”, najebao si, moraš se susresti sa samim sobom i nezanemarivom količinom vlastitog besmisla. Ne kažem da smisao zbilja postoji, ali postoji osjećaj mira, zadovoljstva,

O lj a S avičevi ć I va nčevi ć

je spora knjiga koja se brzo čita, bar prema onom što čujem od čitatelja. Spora je jer radnja više zrije nego što teče.

ljubavi i sreće. Mislim da i u pisanju i u životu treba više driblati, sjediti i stajati na tom “balunu”, loptici vremena. Ne uspijeva uvijek, naravno, ali na taj način nemam osjećaj da išta propuštam, dapače. Žilić: Roman, premda sadrži elemente vesterna, zapravo je subverzija tog žanra, kao i žanrova uopće, jer nemoguće je da danas postoje “čisti” književni oblici. Kako si se pripremala za pisanje ovog romana? Savičević Ivančević: Odgledala sam toliko vestern filmova da sam nakon nekog vremena razvila strast, ma čak i onih opskurnih kao što su

easterni, japanski sukijaki vesterni ili acid vesterni, a usput sam i pročitala ponešto o žanru. Da bismo se igrali s nečim pretpostavka je da znamo kako igra ili igračka funkcionira, iako ni to nije uvjet, ali željela sam dekonstruirajući žanr koji je već sam po sebi parodija – jer špageti vestern parodira klasični kaubojac – navesti čitatelja da konstruira jedan svijet koji nam je puno bliži i stvarniji. I koji je također parodija normalnog života. Mi živimo parodiju, to je naš žanr. Ali osim vesternima, posvetila sam određeno vrijeme zoologiji, botanici, vatrenom oružju, pa pomalo

i astronomiji, što se u romanu vjerojatno ne vidi na prvi pogled, jer kojiput je potrebno razgovarati s raznim upućenim ljudima i potrošiti nekoliko sati kopanja po rječnicima i internetu za jednu rečenicu, što je također neka mala strast. Što se “čistih” književnih oblika tiče, mislim da su i danas mogući i relevantni. U današnjem vremenu prijelaznih oblika bio bi to čak i izazov. Nisam ni sigurna ni hrabra za toliku jednostavnost, za izlazak na čistinu. Možda u nekoj sljedećoj knjizi. Ovo spominjem jer je rad na tekstu uvijek i rad na sebi – ako nije puki zanat – tako je i meni Adio kauboju pomogao da se sastavim. To nema veze s terapijskim učinkom, takav rad je privatni trijumf nad svojom voljom, koncentracijom i svojim umijećem. Znaš da sam iz Splita, a ovdje je patetičan svatko tko se na svoj i tuđi račun ne sprda, u svemu ima (auto)ironije, ali svejedno - lagala bih kad bih rekla da sam ista. Ako nas čitanje tuđih knjiga mijenja, pisanje svojih trebalo bi još i više. Žilić: Moglo bi se reći da je roman posvećen onima koji se nisu prilagodili vremenu, onima koji su imali “previše magle u glavi”... Savičević Ivančević: Za one koji se jesu “prilagodili vremenu”, ovakvom vremenu, nemam puno lijepih riječi. Ne radi se o “previše magli u glavi”, dapače, ne zanimaju me oni što glavinjaju kroz život nesvjesni stvarnosti, kao ni oni koji su se dobro adaptirali, ni jedni ni drugi mi nemaju što reći i u književnosti su upotrebljivi karikaturalno. Zanimaju me oni ljudi kojima je idealizam

svjestan i promišljen odabir, jedini istinski racionalizam ili kako bi naš kolega Telećan pametno rekao: istinski “nad-realizam”, nešto što se izdiže nad dnevne realije, upravo razumom, promišljanjem.

Struktura Adio kauboju duguje puno i iskustvu interneta, jer nakon interneta više nije moguće pisati, a uskoro neće biti moguće ni čitati na isti način. Ni internetski simulakrum nije moguće zahvatiti inte-

Struktura Adio kauboju duguje puno i iskustvu interneta, jer nakon interneta više nije moguće pisati, a uskoro neće biti moguće ni čitati na isti način. Živimo u društvu neslobodnih, egzistencijalno ucijenjenih i zbog toga samoprezrenih ljudi, zato su svi mahom frustrirani ili tjeskobni. Neki likovi iz mog romana ipak su na određenom pragu slobode, nisu pristali na indoktrinaciju vremenom, nisu se prilagodili, pa su ili stradali ili otišli, a ni ostati i biti svoj, ne prodati se, u ovoj stvarnosti nije lako, ali je možda jedini preostali način da, kad smo već tu gdje jesmo, budemo slobodniji ljudi, čak i sretni ljudi. Žilić: Roman karakterizira i nelinearna struktura, koja također korespondira sa shvaćanjem kako je danas neka cjelovita slika svijeta nemoguća... Savičević Ivančević: To je jedan od razloga zašto sam htjela tu raspršenu, rasprsnutu – ni linearnu ni fragmentarnu – fabulu čiji su dijelovi povezani sitnim narativnim končićima, zapravo linkovima. Znala sam da želim roman čija je struktura takva kao da klasičan roman s čvrstom konstrukcijom i pravocrtnom naracijom eksplodira ili ga staviš u mikser. U stvari, jedino sam takav u tom trenutku i mogla napisati.

gralno već se povezuje linkovima. To sam kombinirala s filmskom montažom, video vrpcama, principom bloka kao cjeline iz koje se trgaju listovi, pogotovo u dijelovima koji su vraćanje kroz vrijeme (u kojem su VHS i blok nešto značili), ali i s iskustvom gledanja u zvjezdano nebo. Astronom zna, u svakom trenutku, gdje je koja zvijezda i tako ih povezuje u galaksije i neba, u svemir, a na sličan način i pisac zna gdje mu je koja riječ i kako riječi i rečenice dovesti u međusobnu vezu. Komplicirano je kad se ovako objašnjava, ali zapravo je sasvim jednostavno čitati. Žilić: U kronotopu romana važno je poimanje grada, podjela na predgrađe i centar, industrijske zone. Nalazimo i prikaz slike društvenih struktura, društvenih promjena u gradu, koji zapravo postaje glavni subjekt romana. Slažeš li se s tim mišljenjem? Savičević Ivančević: Slažem se da je grad, zajedno s predgrađem, glavni lik. Ako Adio kauboju i jest bildungs, onda je bildungs jednog grada. Mogla bih sad reći da je šporko predgrađe simbol našeg položaja spram svijeta i simbol civilizacije u

raspadu, ali iskreno, nije me briga za simboliku, ja samo pričam priču o jednom poluizmišljenom svijetu, koji je naš. Književnost ne treba neki viši smisao od sebe same – nije da zagovaram larpurlartizam, daleko od toga, ali svaka dobra knjiga je angažirana i kad joj to nije prva namjera, inače nije dobra, nego isprazna, ni o čemu. Ne moraš pričati političkim jezikom da bi bio političan. Kod nas je sve ispolitizirano, zatrovano politikom i trivijalnim, popularno je literarno se oglašavati u ime cijelog naroda, grada, regije, udruge, manjine, a to je provincijski sindrom, ako ne i prikupljanje poena. Kao čitateljica od pisaca očekujem da govore svojim glasom, tribuni su mi nezanimljivi. Govorim o Dalmaciji, o gradu, a ne u njegovo ime, govorim o drugačijim ljudima, ali ne i u ime drugačijih. Žilić: Zanimljiv je i govor romana, polifonija dijalekata, fraza iz filmova, neka posebna lingua franca djetinjstva... Savičević Ivančević: Svijet kojeg opisujem živi na ulici, tu se život neprekidno verbalizira, a govori miješaju. Tako smo govorili u djetinjstvu dok se još nije pojavio strah od vlastitog jezika, strah da ne bismo što krivo rekli. Zbog te opće nelagode u vlastitom jeziku isti se devedesetih bio odrvenio i danas je još uvijek pomalo drven. Zato je na pjesnicima da ga razgibaju, a na prozaicima da budu malo više pjesnici, da koriste taj jezik. Na jednoj književnoj manifestaciji na Kanarima prišla mi je starija španjolska pjesnikinja i rekla da joj se sviđa kako govorim hrvatski, jer iako ni vraga ne razumije, kroz melodiju se daju osjetiti emocije. Razmišljala sam koliko

savršeno možeš ovladati nekim stranim jezikom da kroz zvuk preneseš doživljaj onoga o čemu govoriš. Taj doživljaj jezika koji je izraz, a ne samo izričaj, želim postići u tekstu. Nisam promišljena autorica kako se možda može činiti iz svega rečenog, uglavnom mi se sve događa i otkriva u hodu, tijekom pisanja, ali još prije nego što sam išta napisala postavila sam sebi izazov: jednu priču koja je važna, bar meni, i čija se ogoljena fabula može činiti kao tipična stvarnosna, ispričati, ispjevati jezikom koji je izrazito poetski, ali i do kraja suvremen, od vokabulara do sintakse, koji je i raspušten, ne libi se vulgarizama, kratica, turcizama, talijanizama, “srbizama”, anglizama, blogizama, različitih dijalekata, citata, žargona, titlova, metajezika. To je naš jezik, tako pričamo kad smo neposredni.

Mislim da je generacija cura rođena sedamdesetih godina, ili možda i nešto ranije, bila prijelomna, pa je između nas i naših mama u smislu svjetonazora i odnosa prema patrijarhalnom veća razlika nego između njih i njihovih baka. Ne znam kako bi se stvar odvijala da sam imala “sapetu mater” ili oca patrijarha, moji su roditelji bili prilično liberalni u odnosu na svoju sredinu i u svemu blagi i normalni ljudi: tata je izgledao kao krupni mačo s brkovima, ali je i kuhao i usisavao, vodio me na balet i na utakmice, a mama je zmaj. O svemu se razgovaralo otvoreno. Tim je veći bio šok & nevjerica u svakodnevnom sudaru s patrijarhalnim. I dan-danas, a napunila sam trideset i šestu prije neki dan, znam čuti kako je neki kolega izjavio: mogla je i bez toga. Baš je to uvrnuto, haj-

Mogla bih sad reći da je šporko predgrađe simbol našeg položaja spram svijeta i simbol civilizacije u raspadu, ali iskreno, nije me briga za simboliku, ja samo pričam priču o jednom poluizmišljenom svijetu, koji je naš. Žilić: U poeziji igraš se i identitetima svojih lirskih junaka, njihovim rodnim ulogama, tjelesnošću. Posebno mi se pak čini važnih da afirmiraš junakinje koje ne žele oponašati život “sapetih matera”. Savičević Ivančević: Volim čitati i pisati o tijelu, pa i o erotici i ne želim pritom uopće biti provokativna. Pišem o svemu kao da ne postoji tabu, jer ga u mojoj glavi nema, a ako naletim na koji pozabavim se njime.

de zamisli da netko za Šimpragu ili Bulića ili Glamuzinu, Radakovića, Valenta, Karakaša kaže: pih, mogao je i bez tog seksa u knjizi. Pa svi bi se takvome smijali. Tim više je važno da se o erotici piše, onda kad to ima smisla, ili kad autor ima inspiraciju, svejedno kojeg je roda, spola i afiniteta. Samo znakovito je da još i danas pišući o ženskom tijelu mi autorice zapravo pišemo o slobodi. Što se identiteta tiče, vjerujem samo u osobne identitete. Taj stav se jasno

O lj a S avičevi ć I va nčevi ć

očituje i u Adio kauboju, a i inače prakticiram “igru” travestije kroz osobni identitet neprekidno podložan mijenjanju, razobličavanju i pronalaženju, u poeziji primjerice. Tzv. kolektivni identiteti danas su stvar mode i daju se svlačiti i oblačiti prema prigodi, skoro kao odjeća. A i to kako nas drugi vide ovisi o njihovom osobnom identitetu ili o onom kolektivnom identitetu koji se trenutno nosi, samo što to mnogi još ne uspijevaju osvijestiti ili neće priznati. Žilić: Uočila sam kako se i u poeziji i prozi pojavljuju none, čiji me prikaz pomalo podsjetio na opis u romanu Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan. Koje hrvatske romanopisce voliš čitati? Savičević Ivančević: Moja proza se ne hrani toliko drugom prozom, pi-

Kao čitateljica od pisaca očekujem da govore svojim glasom, tribuni su mi nezanimljivi. Govorim o Dalmaciji, o gradu, a ne u njegovo ime, govorim o drugačijima ljudima, ali ne i u ime drugačijih. tanje je koliko je to uopće moguće osim kao manirizam i prepisivanje, tako da je veći utjecaj, pogotovo na jezik i strukturiranje od strane cijele galerije pjesnika, esejistike, filma, stripa, muzike… Za prozaika je u nekom smislu rada i proizvodnje važnije čitanje poezije, negoli što je za pjesnika čitanje proze. Novak i Marinković su mi bliski jer to su te iste ili slične mediteranske slike, boje i mirisi, a bome i vonjevi,

u kojima se krećem, što ne znači da su mi manje bliski bili ili jesu Krleža ili Kiš, koji je također i hrvatski pisac, kao što su to i Borges i Carver (iako za Carverom nisam toliko luda kao mnogi, odnosno ima pisaca za kojim sam kudikamo luđa). Od novijih knjiga, uz prozu stranih pisaca, bile su mi, dok sam se formirala kao nekakva autorica, bitne Perišićeve i Ferićeve priče i romani Dubravke Ugrešić, Gromačin Crnac i još dosta, dosta drugih knjiga.

Nezahvalno je nabrajati, nisam sve pročitala, a s godinama se mijenjaju i favoriti. Mislim da imamo i jako dobru generaciju mladih pisaca rođenih sedamdesetih i osamdesetih, samo da ne nestanu sa scene koja im premalo nudi. Za početak predlažem kritičarima i urednicima da afirmiraju tu generaciju, onako kako se to radi u Americi i Zapadnoj Europi, to mi se čini i smislenijim od afirmiranja spisateljica kao neke rodno-literarne grupacije i fenomena. Žilić: Premda je tvoja poezija nagrađivana i čitana, ipak je nema u nekim antologijama. Kako to objašnjavaš? Savičević Ivančević: Dosta ljudi me to pitalo, ali kako ja mogu odgovoriti na to?! Upravo su mi neke pjesme uvrštene u tri različite panorame ili antologije koje će izaći ove ili sljedeće godine, a relativno nedavno su objavljene i u antologiji hrvatske mlađe poezije u Ukrajini. Ipak iz većine domaćih antologija, čast iznimkama, najjasnije od svega možemo razabrati tko je kako pozicioniran na našoj, u ovom slučaju pjesničkoj, sceni, koja je zapravo margina, i tko je s izbornikom dobar, pa tako nažalost nema u njima ni nekih pjesnika kojima je u antologijama mjesto prije negoli meni. Nije to produkt zavjere ili zlobe, nego nemara i nebrige, pa često i neupućenosti, neznanja. Ako si “beskoristan”, ako nemaš nikakav stvaran utjecaj: nisi u odborima, uredništvima ni ostalim lokalima moći, ne radiš u izdavačkoj kući niti na fakultetu, utjecajnim

novinama, nitko te nije mladog otkrio ili starog rehabilitirao da se time šminka, a ni s poznanstvima ne stojiš najbolje, tada te vrlo lako zanemariti. Još je gore ako si se prvotno afirmirala ili afirmirao kao prozni pisac. Ali da ne budem nepoštena, nekog tko se sad tu zafrkava i odbija definirati nije lako antologizirati: tri pubertetske zbirke, pa jedna pod heteronimom, zapravo se ne zna imam li četiri, pet, dvije ili samo jednu pjesničku zbirku, a to svakog ozbiljnog antologičara mora zbuniti. Nasreću ima i onih “manje ozbiljnih” kojima je važan tekst, koji čitaju pa biraju, a ne obrnuto.

Savičević Ivančević: To rješava i planira agentica Dagmar Shruf, a pomaže i Lokotar, ja sam svoj posao odradila kad sam roman napisala. Nakon Hrvatske i Srbije, izaći će u Njemačkoj, a zatim i na španjolskom. Zainteresirani su francuski i slovenski izdavači, ali zbilja je rano o tome pričati. Naravno da me veseli to s prijevodima – trebam ponekad potvrdu da moja uporna vjera u književnost i pisanje nije produkt “magle u glavi”. Nažalost prijevodi su kod nas prečesto igra slučaja, a inicijativa je, bar prema mom iskustvu, uglavnom dolazila od strane čitatelja koji su urednici ili prevoditelji. Još nitko s

Mogla bih sad reći da je šporko predgrađe simbol našeg položaja spram svijeta i simbol civilizacije u raspadu, ali iskreno, nije me briga za simboliku, ja samo pričam priču o jednom poluizmišljenom svijetu, koji je naš. Kućna pravila kao jedna pomalo hermetična, intimistička i zapravo jako “ženska” zbirka, doživjela je drugo izdanje, dobila Kiklopa i dobre kritike i čitanija je od većine antologija. Usuđujem se reći, a lako je i provjeriti, da je zajedno s Puzzlerojcom imala i određen utjecaj na generacijsko pjesništvo. Nastavim li pisati poeziju, pitanje je vremena kad će me početi uvrštavati po inerciji, ali to neće značiti da sam najednom postala bolja pjesnikinja, nego tek da me više nije moguće ili nije pametno preskočiti. Žilić: Poezija i proza prevođena ti je je na mnoge jezike, kakvi su planovi s novim romanom?

hrvatskog Olimpa nije osvijestio, ili ih jednostavno nije briga, da jedan pisac, a ne mislim pritom na sebe, bar ne u prvom redu, neizmjerno manje košta, a neizmjerno više govori o nekoj zemlji nego ijedan sportaš, i da bi te naše autore možda trebalo početi sustavno prevoditi, a prevoditelje poticati. Ovdje talentiran pisac može napredovati brzo, ali ne i predaleko, a to se onda reflektira na tekstove kroz autocenzuru, podilaženje najširoj publici ili trendovima. Bez širenja scene barem u zemljama bivše Jugoslavije i bez postojanja u drugim, stranim jezicima, osuđeni smo na geto. Čim malo poviri van

Čim malo poviri izvan svoje enklave, a to može i samo čitajući suvremene strane autore i časopise – inozemne festivale i sajmove da i ne spominjem – naš pisac lako stekne uvid o tome gdje je: u svom selu, seocetu, u kojem nikad nije bio prorok. svoje enklave, a to može i samo čitajući suvremene strane autore i časopise – inozemne festivale i sajmove da i ne spominjem – naš pisac lako stekne uvid o tome gdje je: u svom selu, seocetu, u kojem nikad nije bio prorok.

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ rođena je 16. rujna, 1974. u Splitu. Piše prozu, poeziju i novinske kolumne. Autorica je više pjesničkih zbirki, knjige priča Nasmijati psa (2006) te romana Adio kauboju (2010).

Za rukopis knjige Nasmijati psa nagrađena je nagradom Prozak kao najbolji autor/autorica proze do trideset i pet godina; dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču Heroj, te nagrade Kiklop za najbolju zbirku poezije Kućna pravila (2007). Zbirka priča Nasmijati psa, osim u Hrvatskoj, objavljena je u Njemačkoj pod nazivom Augustschnee, te u Srbiji, Makedoniji i Mađarskoj. Prozni ulomci, priče i pjesme prevedeni su na dvadesetak svjetskih jezika, uvrštavani u strane i domaće izbore i antologije. Roman Adio kauboju paralelno je objavljen u Hrvatskoj i Srbiji, a uskoro izlazi u Njemačkoj.

Atelier F ritz

damir miloš___ pisa/povratak ulomci iz romana

udovica

apuštajući kuće u kojima je godinama obitavao, pomalo sjetan, ikad ne pomislivši da će jednog dana, ne zbog bolesti, i to životinjske, biti prisiljen nekamo otići, nasmije se. U svemu je tražio nešto dobro, makar i u tragovima, ma kakvim zlom bilo okruženo. Veterinu diplomirao u roku, pred neki sam dan proslavio tridesetipeti rođendan. Nitko mi ništa, osim kako je to već uobičajeno, mojom udovicom je zovem, nije tim povodom poklonio. Ono što mi je poklonila i nije poklon, već ugoda. Ugoda ostajanja u raširenih nogu ženi. Ovako razmišljam: nisam oženjen, što je dobro, jer sada bih morao objašnjavati kamo ću, zašto, i kada ću se vratiti. Kako ženi veterinara objasniti da odlazim zbog bolesti konja?

– Lažeš! Nemoj mi lagati! Reci istinu i biti će mi lakše... Reci mi njezino ime, je li... Koliko je godina mlađa, gadiš mi se, muško prokleto. I ta kurvetina!” – govorila bi da je postojala. Nije lako ostati neženja. Veterinari su cijenjena lovina. Dobra plaća, mesa domaćeg i divljači u izobilju. Kopački rit kao raj. Svojim ću odlaskom povrijediti udovicu koja me rado primala u krevet, pokojnog supruga zamjenu. Nadimak: gnjurac. Oduvijek sam bila fascinirana količinom riba koje tijekom samo jednog dana prožderu gnjurci. Riječ je o količini, mjernoj jedinicama za težinu, nekoliko puta težoj od njihove ukupne tjelesne težine. Potom ta veličanstvena probava. Njihov je izmet toliko agresivan i obilan da u roku od nekoliko mjeseci doslovno uguše stablo na kojem borave. Osuše ga, izvana, začepe, oblože govnima! Potom se

sele na drugo stablo, uništavajući ga na isti način. – Ako se ikada vjenčamo, obećajem, medeni mjesec u Kopačkom ritu – pod stablom gnjuraca, umjesto konfetima izmicat ćemo njihovim govnima. Bez obveze, iskrena, priznajući da uživa u muškoj izraslini kad u njoj naraste a onda se, poput balona, ispuše. Opuštena, šapatom mi da priznam: – Da sam ja ubio njezinog muža – šapatom, da neka priznam?! Govorila je, čvrsto me stežući, ostani u meni. Da ostanem u njoj, govorila je. Bože, neprestano je, bilo što, jer ja nisam ubio njezina muža, samo govorila, govorila i govorila: – Pričaj mi o onom davnom dobu dok su životinje još bile divlje. O dobu kada su kraljevi, ja sam u to uvjerena, bili veterinari, jer jedini su mogli obuzdati divlja stada –

photo : sta n ko a b a d ži ć

Amazonka, u njihovo bi doba bila jednosisna Amazonka. Nakon objave natječaja, i navedenim rokom dospijeća dokumentacije od godine dana, počevši od dana oglašavanja, počela su stizati pitanja koja su svjedočila opravdanost odabranog naziva “Simetrija”. Istraživači, zbunjeni neselektivnošću natječaja, tj. ničim ograničenim mogućnostima istraživanja unutar zadane teme, shodno dotadašnjim navikama, zahtijevali su konkretnije definiranje samog predmeta istraživanja. Plače. Plače u rukama držeći treći poklon od ukupno dvanaest, koliko ima i mjeseci u godini između dva rođendana, premda nisam zapamtila tko mi ga je darovao, iz mene je izmamio davno suspregnuti ushit, gotovo krik. Raširivši ruke iznad glave, svjesna paralelnosti ruku i nogu, širom raširenih, duboko udahnem, naglo

ih pljesnem, glasno izdišući. Dugo, snagom orgazma kojeg se ne želi. kutijice od slonovače Nakon što su pristigli zahtjevi da se natječaj u tom smjeru korigira, te ponovne detaljne analize, na osnovi rezultata provedene rasprave, Agencija je prvotno odlučila ne odgovarati. Ne odgovarati, pravdajući odluku mišljenjem kako bi i sam odgovor, na neki način, bio konkretizacija natječaja. Agencija to ne želi. Ipak, nakon mjeseci inzistiranja, na zahtjev mnogih da službeni stav Agencija pošalje u pismenom obliku, prisililo je upravu da shodno potrebama projekta “Simetrija” zaposli čovjeka odgovornog samo za komunikaciju sa strankama u pisanoj formi. Štoviše, snažeći namjere, Agencija je formirala komisiju koja će odobriti sva njegova izvješća, tj. pismene odgo-

vore na pristigla pitanja. U cilju sprečavanja ikakvih sumnji, o bilo čemu, nakon provedenih razgovora i pismenih testova, na mjesto koordinatora projekta “Simetrija” odabran je veterinar. Agencija ga je već prije zaposlila, navršavajući godinu dana neprekidnog rada, ali na drugim radnim zadacima. Premda mi se sve što smo na samom početku žena i ja nazvali jednostavno “skijanje”, činilo pomalo neozbiljnim, da li samo zbog ženinog inzistiranja na tome da je riječ o najobičnijoj gluposti a nikakvom testu, ustrajao sam na ozbiljnom shvaćanju povjerenih zadataka sve dok je to iole imalo smisla, na kraju joj priznavši da je imala pravo, dolazak i prvi dan boravka u dvorcu, na posljednjem testu kako su ga nazvali, nije me ostavio ravnodušnim. Već na prvi pogled, iz daljine, dvorac je sa svoje četiri kugle odavao jezivu simetričnost. Uvjeren da

su namjerno odabrali put s kojeg ga mogu promotriti upravo iz ove perspektive, namjeravajući zastati na prvom mogućem parkiralištu, izvadim fotoaparat. I evo ga, označeno velikom tablom, crtežom dvorca, odmorište s dalekozorima u koje se ubacuje kovanice. Kutija od slonovače. Od djetinjstva zazirem pred kutijama od slonovače, neprestano sebi obećavajući da ću ih otvoriti jednog dana, jednog dana kada odrastem. No, svake sam godine, premda odavno već odrasla, odgađala susret s unutrašnjosti, sa sadržajem kutija od slonove kosti. Psihijatar je moj zazor tumačio, bez obzira na oblik kutijica, faličnim obilježjima slonovače, no ja već odavno nisam djevica, niti sam zazirala pred muškim spolnim organom. Bila sam svjesna približavanja dana kada ću ih morati otvoriti. Svih petnaest, koliko je kutijica bilo poredano na gredi iznad kamina, svake godine jedna više. Na raskrižju, čekajući zeleno, bjesnim simetričnost semafora. Gore crveno, dolje zeleno, u sredini žuto. Žuto kao simetrala, kao podjelnica, kao nož između, vrisak u sredini! Do mene, čekajući na isto zeleno, sisata žena. Dvajama sisama zveči u moje oči. Okrenu li ga vodoravno, semafor, ostaje ista žuta simetrala. Zakoračiše ženturača odveć sigurrrno u zeleno, okrećući mi leđa u izrasle noge, kloaka simetrala. Podijeljena na dvije usmine klitorisa. Dva jaja, moja, vise, s kurcem u sredini. Gospođo – rekao sam tiho – ne okrećite se! Ne, nisam Orfej, veterinar sam i mogu vam operirati sise. Mogu vam dvije, neće se ni primijetiti, ožiljak će nestati na-

kon mjesec dana, spojiti u jednu. Manju ili veću od postojećih, kako vam draže. Prema vašoj volji ostaju jedna ili dvije bradavice.

okrenem je za devedeset stupnjeva, tako da joj sada pruge slijede bijele pješačkog, paralelne su sve bjele pruge, nogama niz vjetar.

U dalekozor se ubacuju kovanice koje nemam. Ogledam se, na odmorištu nikoga osim mene. Još je rano. Pokušavajući samo očima izoštriti pogled na dvorac, iz torbe izvadim papir savijajući ga u oblik durbina. Da, bio je to tipičan, kamelotskim sam ih nazivao, dvorac koji svojim izgledom, svakim svojim kamenom, podsjeća na djetinjstvo. Na priče, ratničke, viteške, za djevu neku, ili za kralja koji je već za života postao legendom. I most pokretni. Podignut još uspješnije ukazuje čemu više ne služi. Jezero oko zidina, zeleno, ogledalo neba, ne dopuštajući pogledu ispod površine, krijući od neprijatelja dubinu. Ili na dnu prljavšinu. Sluz žabljih jaja. Četiri visoke, do neba kule, pri vrhu skrivaju prozorčić kroz koji če djeva spustiti svoje kose, isprepletene, da se po njima popne princ, da je pri kraju djetinjstva, na užas tamo nekog kalja, izjebe.

Na polici petnaest kutija od slonove kosti. Petnaesta, u mojim rukama, obgrljena, ljubeći je na mahove. Otvoriti je ili ne? Potom je neko vrijeme stišćem među noge. Da li bih je, iako kocka, mogla ugurati u? Dobivam ih od svoje petnaeste godine, svake druge godine. Da li neka nedostaju? Ili neke? Bože koliko pitanja? Ali, nisam se pitala tko mi ih poklanja. Jedna osoba, ili više njih? Podsvjesno, možda zato i nisam pamtila darovatelje, ili jednoga, mislila sam da će njihov sadržaj, ono skriveno u njihovoj unutrašnjosti, odgovoriti na pitanje: poklanja li ih jedna osoba, ili različiti?

Ipak se okrenula! Ne poslušavši me, širom razrogačenih očiju, pokušavajući mi nokte zariti u oči, mlatarajući torbicom nepredvidljive krugove. Odmaknem se, širokim pokretom i kružnim, šake u glavu, obesvijestim je. Leži nasred pješačkog. Crno bijela majica s prugama okomitim u odnosu na bijele pruge pješačkog. Ljudi prilaze, gledaju me, pokušavajući ženi pridići glavu. Neka netko zove liječnika i policiju. – Dopustite mi, ja sam veterinar, mogu joj pomoći. A vi, molim vas, malo joj raširite noge. Možda se obesvjestila od smrada pičke –

– Potajno, budimo iskreni, vi želiti biti grupno silovana. To je razlog zašto ne otvarte te kutijice svake godine, već ih čuvate u obliku gomile – ne baš uvjeren u ispravnost svoje teze tumači je, njoj samoj, Ukrajinac. Otvarajući, kao da je poklopac škripnuo. Ponovno zatvorim, primičući je još bliže uhu, pa otvorim. Da, sad se jasno začuo zvuk škripe otvaranja. Zatvorim. Uz drugo uhu. I ponovno. Prekrasna škripa otvaranja kutijice od slonove kosti. Bila sam uvjerena da u kutijici, kao i u svakoj do sada, nema ničeg vidljivog, sadržavajući samo tu prekrasnu škripu otvaranja i zatvaranja. podno grijanje Uz škripu guma na odmorište skrene automobil iz kojeg se čula glasna glazba. Ne gaseći motor izađe, vozač krene prema daleko-

zoru, prvom u nizu. Brzim krakom, očito mu nije bila namjera zadržati se. I eto, kako sam i pretpostavio, otvara dalekozor, vadi kovanice i sprema ih u torbu, kožnu. Potom žurnim korakom prilazi sljedećem. S pripremljenom novčanicom čekam ga da dođe do dalekozora uz koji sam stajao. Bez riječi, samo pogledom i prstima, trljajući palac i kažiprst, pita da li želim kovanice. Klimnem glavom pružajući mu novčanicu. Ipak govori! Pita da li želim sve u kovanicama ili da mi dio vrati u papirnatoj novčanici. Pedeset posto, nasmije se. Sve, potvrđujem, pružajući obje šake dok mi je brojao jednu po jednu kovanicu. Izbrojivši posljednju, dvadesetu, reče da sada smo kvit. Baš je tako rekao, sada smo kvit!? Ipak, koliko sam ja pratio njegovo brojanje, nedostaje jedna kovanica. Ja sam ih izbrojio devetnaest. To sam, ne želeći ga uvrijediti, i rekao. Ja mislim kako ih je devetnaest i neka se ne ljuti ako ih još jednom izbrojim. Na te moje riječi on rukama prekrije lice i počne ridati, plakati. Ne znajući što bih, moleći ga da ne plače, prestane, ogledam se jer bilo mi je neugodno. Plače nevjerojatnom žestinom?! – Gospođo, slušajte me, morate me slušati. U toj kutijici ima nečega, i s time se morate suočiti. Nisu kutijice zbog škripe poklopca dok se on otvara, kutijice su da se u njima nešto nađe. Kutijice su ambalaža, bez obzira od čega su, pa i od slonove kosti napravljene. Gospođo, slušajte me. Morate me slušati... Gospođo! – ošamari je, odmah se ispričavajući, pogledu punom sumnje.

Na obali neprozirnog jezera, daleko od gradske vreve, sve tirkizno, čovjek razmišlja o opravdanosti ugradnje podnog grijanja, tj. koliko će godina trebati grijati, na koliko stupnjeva topline, da bi se moglo tvrditi o isplativosti investicije. Jasno, u obzir uzimajući i nemjerljivost ugode, uspije li je nečim mjeriti. Broj pristiglih pitanja, najčešće naslovljeni: “Zahtjev za detaljnije upute” u cilju istraživanja “simetrije” zahtijevao je pažljiv, kako se to kaže, odgovoran odabir osobe koja će biti sposobna odgovarati na pristigla pitanja. Agencija nije željela objaviti javni natječaj kojim bi potražila odgovarajuću osobu jer bi takav natječaj, jamačno, bio protumačen kao sastavni dio projekta “Simetrija”, te bi Agencija, zbog naknadnog objavljivanja potrebe za, nazovimo ga – selektorom pristiglih projekta, bila proglašena nesposobnom i nepripremljenom za vođenje već objavljenog natječaja. Nisam pogriješio uvodeći podno grijanje. Tijekom cijele godine pokrivamo se samo plahtama. Ako se uopće pokrivamo. Moja žena, lijepa je, uživa u toplini. Često je nalazim, pred jutro, raširenih nogu priljubljenu uz pod. Pičku je, poslušnica, obrijala asimetrično. Pičkicu, govori ona. Lijeva strana obrijana, desna ne. Dlačice su posvjetlile, premda je nekada bila crnka. Zbog svega toga nije mi teško, dok ona rašireno pripijena uz toplo, nahraniti cvijeće. Dobacivao bih da je ljepša od Van Gogha. Hranim: rosiku, cjevolovku, heliamphoru, vrčevac i dionaesu. Mesožderke. Heliamphora crkava, ne odgovara joj nadmorska

visina, ili ove nizinske, smrdljive debele muhe. Kroz suze govori da njega više nitko ne doživljava kao čovjeka, već da sebi i drugima, ali što je najgore – sebi, sliči na automat za razmjenu novčanica, a kada pogriješi, iako je i on živo biće, čovjek, onda se svi čude, zahtijevajući ponovno brojanje, i to od nule. Od početka! I ako počne od dvadeset, onda ga prekidaju, da kakvo je to brojanje, i da neka počne od nule. – A recite vi meni koja razlika, koja!? Hoće li kovanica biti manje ili više ako počnemo brojiti od dvadeset? - pokušao sam ga rukom potapšati po ramenu, neka prestane, ne traba brojati... – Eto ga, isti ste kao i svi drugi, kada se pobunim onda ne treba brojati. E baš treba, treba brojati, jer vi ste to htjeli i sada nema natrag. Dajte mi sve te novčanice, sve! – istresajući cijelu hrpu ponovno u torbu. Gledam ga, jer kakvog smisla ima sada brojati ako... Ali šutim, ne želeći izazvati njegov još veći revolt. Pokazuje mi da ispružim ruke. Broji. Od dvadeset prema nuli, pogledavajući me povremeno. I kada je stigao do posljednje kovanice: – Hajde, recite do koliko moram brojiti, do jedan ili do nule? – bio sam zbunjen, nisam očekivao takvo pitanje, odgovarajući do nule. – U redu, evo još jedne s kojom smo brojeći došli do nule. Sada vas molim da mi ih vi izbrojite, i to od nule do dvadeset pa da tako još jednom provjerimo – i pruži svoj dlan, očekujući da ću početi s brojanjem – I baš me zanima hoćete li

početi s nulom ili s jedan – kao da se tek jedva primjetno nasmiješio. Jasno, počeo sam s jedan, na kraju držeći jednu kovanicu viška u ruci, na njegovo inzistiranje izgovarajući broj dvadesetijedan. – Ma vidi molim te, dvadesetijedan?! Dvadeset i jedan, a malo prije ste sumnjali da ih je manje od dvadeset. Što sada imete za reći? – čeka, već nasmiješen. Ništa, ispričavajući mu se, više sretan što je prestao plakati nego želeći dokazati kako time ništa nije dokazao, jer... Okrene se, korakom kakvim je i došao, brzim, do svog automobila, uđe i uz škripu kočnica izađe iz odmorišta. Odahnem. Neko se vrijemo još čula glazba.

DAMIR MILOŠ rođen je 1954. u Opatiji. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi i radi u Vodicama. Prve teorijske radove iz područja teorije govora počeo je objavljivati u stručnim časopisima i prigodnim zbornicama koji su se izdavali nakon godišnjih skupova posvećenih verbotonalnoj metodi. Zastupajući tezu da je znanstveni jezik, ili jezik znanosti nedovoljan za izlaganje teorije koju je zagovarao, objavio je nekoliko tekstova koji govore o potrebi promjene jezika znanosti da bi se dohvatio problem kojim se ta znanost bavi. Počinje objavljivati i književne tekstove koji su nastali pod utjecajem istraživanja i rezultata istraživanja teorije percepcije, posebno onih vođenih dostignućima suvremene filozofske antropologije

(prvenstveno Helmutha Plessnera, Hansa Georga Gadamera, Merleau--Pontya i Arnolda Gehlena). Imajući neprestano na umu pitanje sinestezije osjetila, te posljedica na ljudsku percepciju i tumačenja cjelokupnog ljudskog ponašanja s motrišta filozofske antropologije, autor je sljedećih romana: Pogled grad (1985), Se (1987), Smrt u Opatiji (1988), Bijeli klaun (1988), Nepoznata priča (1989), Autobiografija (1989), Kapetanov dnevnik (1991), Zoe (1992), Nabukodonozor (1995), Otok snova (1996), Kravata (1998), Klitostora (2000), Smetlar (2005), Cesta/Ostajanje (2008), te Kornatskih priča (2006). Osim toga objavio je niz drama, dječjih igrokaza, eseja, priča i komentara po raznoraznim publikacija.

Tema: što je nama interliber?___ Priredio: željko špoljar

Ono što bi trebala biti trijumfalna kulturna smotra, koja ima pokazati kako nam je književnost moćna, a izdavaštvo postojano kano klisurina, u stvarnosti je otužni Sajam knjiga na Velesajmu koji već godinama izruguje sam sebe upornim ponavljanjem istog promašenog koncepta. Ono što je trebao biti hram nacionalne knjižne produkcije, naš prisni, dragocjeni Frankfurt i Leipzig, sve u jednom – to su u stvarnosti dva neugledna velesajamska paviljona koja nas čitavim svojim interijerom, čitavom atmosferom, svake jeseni podsjećaju kako smo nedostojni svojih ambicija. Interliber ne samo da nije hram knjiga, nego je više nalik nekoj od krležijanskih galicijskih baraka u kojima leže umirući. S ovom makabričnom metaforom ne bi se složili jedino veliki izdavači, još uvijek nadmoćni sa svojim megalomanskim štandovima u komercijalnijem, profitabilnijem, ali zato bezličnijem petom paviljonu. Ocjene Interlibera već su godinama - palčevi dolje. Razloga za nezadovoljstvo ima upravo toliko da drži izlagače u stalnoj, tihoj frustraciji. Najgore prolaze mali izdavači, zgurani u šesti paviljon, onaj zagušljiviji, onaj “izvan ruke”, u koji posjetitelji navrate na kraću šetnju kad već u petome kupe onoliko “novokomponovanih” stranih hitova za jednokratnu upotrebu koliko im je dopustio nategnuti kućni budžet.

T EMA ___

tema

željko špoljar___ Kako zaustaviti status quo?

no što bi trebala biti trijumfalna kulturna smotra, koja ima pokazati kako nam je književnost moćna, a izdavaštvo postojano kano klisurina, u stvarnosti je otužni Sajam knjiga na Velesajmu koji već godinama izruguje sam sebe upornim ponavljanjem istog promašenog koncepta. Ono što je trebao biti hram nacionalne knjižne produkcije, naš prisni, dragocjeni Frankfurt i Leipzig, sve u jednom – to su u stvarnosti dva neugledna velesajamska paviljona koja nas čitavim svojim interijerom, čitavom atmosferom, svake jeseni podsjećaju kako smo nedostojni svojih ambicija. Interliber ne samo da nije hram knjiga, nego je više nalik nekoj od krležijanskih galicijskih baraka u kojima leže umirući. S ovom makabričnom metaforom ne bi se složili jedino veliki izdavači, još uvijek nadmoćni sa svojim megalomanskim štandovima u komercijalnijem, profitabilnijem, ali zato bezličnijem petom paviljonu. Ocjene Interlibera već su godinama - palčevi dolje. Razloga za nezadovoljstvo ima upravo toliko da drži izlagače u stalnoj, tihoj frustraciji. Najgore prolaze mali izdavači, zgurani u šesti paviljon, onaj zagušljiviji, onaj “izvan ruke”, u koji posjetitelji

navrate na kraću šetnju kad već u petome kupe onoliko “novokomponovanih” stranih hitova za jednokratnu upotrebu koliko im je dopustio nategnuti kućni budžet.

državi mnoge od njih potpuno će dotući. U nas mali izdavač već dugo umire, samo, umiranje u ovom poslu ne događa se preko noći. U izdavaštvu se umire sporo, godina-

Mišo Nejašmić (Jesenski i Turk): U nas mali izdavač već dugo umire, samo, umiranje u ovom poslu ne događa se preko noći. U izdavaštvu se umire sporo, godinama. Neki od njih još samo fizički postoje. Kulturni podbačaj i poklapanje ušima Što je to što mori male izdavače iz “šestice”? Kakav tretman na Velesajmu očekuju, a na kakav iz nužde pristaju? Zašto Interliber gotovo da zaslužuje titulu kulturnog podbačaja? Razgovarali smo s predstavnicima i malih i velikih izdavačkih kuća ne bismo li našli neuralgične točke ove manifestacije, pa i terapiju za njih. Kao i svako učinkovito liječenje, i ovo počinje od - dijagnoze. Pomogao nam je postaviti je vlasnik lanca antikvarijata i izdavačke kuće Jesenski i Turk Mišo Nejašmić, kojemu se skori preporod Interlibera ne čini izglednim. - Mali izdavači su među sobom previše neorganizirani, a novonastala situacija u

ma. Neki od njih još samo fizički postoje. Interliber je kao nekakva posljednja šansa, prilika da se pod izuzetno niskim cijenama - a ove godine valja očekivati velike popuste - riješe zaliha i tako pokrpaju nagomilane račune i dugove, nastale, između ostalog, zbog toga što država već neko vrijeme ne isplaćuje dogovorene i već odrađene projekte, pesimističan je Nejašmić. Njegovu tezu o neorganiziranim malim izdavačima potvrdili su oni sami. Iako ih je većina u neformalnim razgovorima obično glasna i razdražena, često i posve razbješnjena lošim tretmanom velesajamske direkcije – rijetko tko pristaje javno govoriti o tome što ih konkretno smeta. Mogli bismo se zavaravati da se “poklapaju ušima” zbog akutne rezignacije ili zbog

Bilo je, srećom, i onih koji se ne plaše vlastite sjene. Takvi su odgovarali oštro, zagrebali su svaki na svoj način u srž problema, ukazali čime su nezadovoljni. Gordana Sfeci iz OceanMora ne može se pomiriti s odnosom snaga u kojem prevagu uvijek odnose veliki izdavači. - Veliki izdavači imaju tu privilegiju da zauzimaju prostor na mjestima koja sami izaberu i još u veličini koju sami odrede, a što bi trebao biti posao Sajma - kada bi Sajam imao koncept, kritična je Sfeci. Ona vjeruje da bi misija Interlibera prije svega trebala biti prezentacija nakladnika, a tek onda prodaja.

Za Mišu Nejašmića, Interliber je metafora današnje općenite situacije u izdavaštvu, koja se ove godine najprezicnije može odrediti kao – teški kaos.

eventualno pokoji veliki izdavač proširi svoj nakinđureni štand za metar-dva. Promocija i gostovanja sve je manje, tko će se s tim baktati, posjetioci ionako nisu pretjerano zainteresirani za takve manifestacije; s izrazom dosade pogledavaju na pozornicu smještenu u središtu šestog paviljona, na kojoj se izmjenjuju neki autori, urednici i izdavači koji jedva i sami čuju što govore; djeluju poput izdvojenih, za-

Gordana Sfeci (OceanMore): Nije u redu da i svaki prekupac dobije bolja mjesta nego nakladnik. Činjenica je da se za prostor u šestom paviljonu plaća ista cijena kao i za mjesto u “petici”. A to je apsolutno nedopustivo, budući da je pozicioniranje u odnosu na kupca nekoliko puta lošije u šestom paviljonu. - Nije u redu da i svaki prekupac dobije bolja mjesta nego nakladnik. Činjenica je da se za prostor u šestom paviljonu plaća ista cijena kao i za mjesto u “petici”. A to je apsolutno nedopustivo, budući da je pozicioniranje u odnosu na kupca nekoliko puta lošije u šestom paviljonu, primjećuje Gordana Sfeci. Njezin je zaključak nedvosmislen: kolo vode najveći nakladnici, a ne uprava Sajma. Vjerojatno je i to razlog što Interliber svake godine nudi isti prizor: isti štandovi na istim mjestima, nadopunjeni novim naslovima. Ništa se značajno ne mijenja,

hrđalih satelita koji nešto mrmljaju u buci prolaznika, pokušavajući odaslati neke poruke. Prema riječima novog direktora organizacije Interlibera Zorana Ušurića, ta je pozornica besplatni bonus, poklon izdavačima da na njoj organiziraju kakve god hoće promocije - imaju na raspolaganju čak i mikrofone, kuća časti!

Odraz kaosa u društvu Možda bi ta besplatna pozornica trebala biti utjeha malim izdavačima u “šestici”, koji da bi prodali nešto novih i naslova

- Sve se pokralo, država više nema novca upumpavati lovu ni u velike izdavače, koji su programiranim koruptivnim modelom preko Ministarstava znanosti i obrazovanja uzimali od nje novac s kojim su si mogli dopustiti svakojake ekstravagancije, između ostaloga i zakup ogromnih prostora na Interliberu na najfrekventnijim mjestima. Ali sad kad je i državna kasa krađama osiromašena i veliki će se izdavači morati skresati i za oko četrdeset posto. A to je vrlo teška situacija, otprilike kao da ti netko naredi: u dva tjedna moraš smršaviti trideset kilograma, a ako ne uspiješ, bit ćemo prisiljeni otfikariti sav onaj višak gor d a n a stefci , oce a nmore , P hoto : robert orli ć

Veliki i mali

sa zaliha, moraju pristati na sva pravila direkcije Interlibera. U takvoj situaciji svaka utjeha, pa makar to bilo i besplatno korištenje metalnog mikrofona iz 1988. godine, dobro dođe.

mi š o nej a š mi ć , jesens k i i tur k

umora, ali razlog je ipak drugdje: šutnja je simptom bojažljivog kalkuliranja i blijede nade da će im novi Interliber, s novim upraviteljem, ipak donijeti više pažnje, bolju lokaciju i uvjete. Svojim parcijalnim sitnim interesima onesposobljeni za javno djelovanje i združenu akciju, većini malih izdavača ostaje nadati se da će se za njih izboriti netko drugi, ili da će se stvari nekako riješiti same od sebe. Hoće malo morgen.

koji ostane, pa ti vidi što ćeš i kako ćeš. I pritom pazi da taj rez ne bude smrtonosan, sugestivno predviđa Nejašmić, koji je na Interliberu od samog početka i svih ovih godina nije svjedočio ni jednoj velikoj promjeni. Međutim, otvorena je mogućnost da će jedna velika promjena tek uslijediti: zbog nagle oskudice koja ih čeka, i veliki bi izdavači mogli početi zauzimati manje četvornih metara na Interliberu.

Ono što svi naši sugovornici iz šestog paviljona izdvajaju kao veliku nepravdu, jedinstvena je cijena paviljonskih izložbenih prostora. Konkretno, oni koji su dobili štand u dnu paviljona broj šest, platit će isti iznos kao i za bilo koje mjesto u “petici” gdje je, kako kaže Nejašmić, stanje zacementirano a karte već odavno podijeljene.

- Možemo im ponuditi najbolje mjesto u okviru postojećih mogućnosti. Nadam se da uvijek postoji bolje rješenje jer uvijek postoje dvije-tri opcije pa izdavač može izabrati što mu od ponuđenog najbolje odgovara. Što se tiče zemlje partnera, neće je biti kao što je nije bilo ni prošle godine. Teško je

Mišo Nejašmić (Jesenski i Turk): - Sve se pokralo, država više nema novca upumpavati lovu ni u velike izdavače, koji su programiranim koruptivnim modelom preko Ministarstava znanosti i obrazovanja uzimali od nje novac s kojim su si mogli dopustiti svakojake ekstravagancije, između ostaloga i zakup ogromnih prostora na Interliberu na najfrekventnijim mjestima. Uzmi ili ostavi - Na tržištu kao i u prirodi, na djelu je borba za opstanak: tu nema sažaljenja prema slabijima i manjima. Uzmi ili ostavi, tako situaciju opisuje Irena Lukšić iz Disputa. Uz sve ovo, dio malih izdavača kao problem vidi i prodor velikih izdavača u šesti paviljon, i zauzimanje najboljih mjesta u njemu. Nejašmić na ovo gleda ponešto drugačije. Drži da upravo prisutnost velikih i u paviljonu broj šest osigurava kakvu-takvu posjećenost. Iako su zbog sustavne marginalizacije na Velesajmu neki manji izdavači otvoreni za mogućnost definitivnog bojkota Interlibera, pa i pokretanja alternativnog sajma koji bi bio pomnije, pametnije i pravednije osmišljen, u razgovoru s novim direktorom Interlibera Zoranom Ušurićem, sve se na trenutak doima kao bajkovita idila. - Interliber je ove godine pun: petica je sasvim puna, šestica je do sada popunjena 85 posto. Prema tome odaziv izlagača je vrlo zadovoljavajući, na čemu smo im mi zahvalni i doista, sve ukazuje na to da će Interliber biti na razini prošlogodišnjeg, rekao nam je Ušurić koji, čini se, i nema nekih ambicija da ovu manifestaciju dogura do uzlazne putanje. Izdavačima koji su nezadovoljni prošlogodišnjom lokacijom, Ušurić nudi diplomatski odgovor.

reći da li će se od ovoga odustati, za ovu godinu je tako, a za 2011. će se vidjeti, maglovito predviđa Ušurić.

Irena Lukšić (Disput): Na tržištu kao i u prirodi, na djelu je borba za opstanak: tu nema sažaljenja prema slabijima i manjima. Slikovnice iz 19. stoljeća Naravno, nije sve u domeni komercijalnog. U interesu je kulturne javnosti da nacionalna knjižna smotra bude i programski reprezentativna. No, najave novog direktora prije bude nevjericu i smijeh negoli vjeru u suvisao program, dostojan pridjeva “nacionalni”. - Želimo, naravno, uvesti još nekakve popratne atrakcije. Ove godine će to biti interaktivna izložba slikovnica iz kolekcije jedne gospođe iz Rovinja. U toj kolekciji nalazi se preko 3000 slikovnica od kojih su neke čak iz 19. stoljeća! Što reći nego: jesemti gajde! Interliber je međunarodni sajam knjiga i učila, njegovo ime smišljeno aludira na internacionalni karakter. Međutim, jedino što ga čini međunarodnim, onih je nekoliko štandova izdavača iz Banja Luke,

iren a lu k š i ć , d isput

T EMA ___

Mostara i Pančeva. Na nekima od njih iz godine u godinu se ne mijenja čak ni razmještaj izloženih knjiga. - Naravno da nam je stalo da Sajam dobije više internacionalni oblik, ali s obzirom na specifičnost Sajma koji je ipak, u osnovi, hrvatski sajam knjiga, velika većina izlagača dolazi nam iz Hrvatske i tu je teško očekivati neke velike promjene. Realno, to će tako i ostati, uz slijeganje ramenima kaže Ušurić. Zašto smo se tako lako pomirili s ovom neuspjelom verzijom Interlibera? Zašto smo od njega digli ruke, čak i prije nego što je uspio doživjeti svojih pet minuta? Je li zbilja neizvedivo učiniti ga mjestom bujne kulturne razmjene, oazom književnog života, onakvom kakva je, naprimjer, srodna manifestacija u Moskvi. Irena Lukšić puna je dojmova. - Sajam knjiga u Moskvi odvija se u jednom velikom paviljonu. Ulaznice su prilično skupe, no bila je takva gužva kao da se sve dijeli besplatno. Ljudi su čekali u redu da se otvore vrata pa da mogu unutra. Na štandovima je bilo živo i veselo, muvali su se celebrityji, pisci, školske ekskurzije, desetine televizijskih ekipa, čula se glazba, uvis su se dizali šareni baloni. Prolazi između štandova nazvani su imenima slavnih književnika (Bulgakovljeva avenija, Gogoljeva avenija itd.), manifestaciju su pratili luksuzni bilteni dnevnih događanja (tko što predstavlja), besplatni časopisi s prikazima najnovijih knjiga i intervjuima s autorima ili prevoditeljima, tematski katalozi i specijalizirana glasila…, priča Lukšić o ovom sajamskom El Doradu. Zašto Beograd može, a Zagreb ne može No, ne mora se potegnuti do Moskve da se nađu primjeri bolje prakse: i od Beogradskog sajma knjiga - s kojeg Miljenko Jer-

M os kovs k i s a j a m k njig a , photo : I ren a Lu k š i ć

H rvats k i š ta n d n a S a jmu k njig a u L eipzigu 2 0 1 0 , photo : B C H

gović već nekoliko godina šalje uzbuđene, panegiričke izvještaje, ne štedeći novinskog prostora – Interliber bi mogao ponešto naučiti. (Na stranu to što ni ondje nije sve idealno kako bi netko iz Jergovićevih osvrta mogao iščitati: i ondje “veliki” prolaze bolje od “malih”, atmosfera je u znaku balkanskog vašara, a gostujući pisci rijetko su razlogom da se potegne do Beograda.)

photo : robert r avni ć

Od Beogradskog sajma zapravo bi najviše mogli učiti hrvatski mediji. Tamo se za trajanja sajma svakodnevno na nacionalnoj televiziji vrte čitave emisije posvećene

Zoran Ušurić (ZV - Interliber): Interliber je ove godine pun: petica je sasvim puna, šestica je do sada popunjena 85 posto. Prema tome odaziv izlagača je vrlo zadovoljavajući, na čemu smo im mi zahvalni i doista, sve ukazuje na to da će Interliber biti na razini prošlogodišnjeg. Sajmu i temama vezanim uz njega. Novine su u to vrijeme također pune istog takvog sadržaja. Sve to stvara jednu bučniju, privlačniju atmosferu i čini taj sajam regionalno bitnim. Doduše, on ima i mnogo dužu tradiciju od hrvatskog Interlibera, koji je nekada u Jugoslaviji zapravo više bio sajam tehničke opreme. Kad smo kod domaćih medija, oni ne čine ništa što bi Interliber podiglo na višu razinu. Prije svega se mora prigovoriti

S a j a m k njig a u F r a n k furtu , photo : B C H

nacionalnoj televiziji HTV-u koja bi, kad već živi od pretplate građana, bila dužna osmišljavati malo kreativnije reportaže s Interlibera, posvetiti mu pokoju emisiju. Ali, ruku na srce, ako će Interliber nastaviti ići u smjeru u kojem ide, možda je i bolje da ga se medijski zaobilazi. I sami bi izdavači morali razmišljati “medijski”, raditi na tome da privuku novinare na svoje štandove i bolje osmišljenim programom preduhitre uvijek ista, neinventivna pitanja poput onoga “koju ste knjigu najviše prodali?”

Alternativni sajam Određeni broj izdavača nije zadovoljan sadašnjim stanjem za koje postoji velika mogućnost da se nimalo ne promijeni, već da samo još dublje potone, kako tonu i druge stvari u državi. Jedini izlaz s Titanika može postati bijeg na pomoćnim čamcima za spašavanje. Jedan takav čamac mogao bi postati alternativni sajam malih izdavača koji bi se održavao na nekoj drugoj lokaciji, s drugačijim konceptom i atmosferom.

Zoran Ušurić, ZV-Interliber, photo: žš

T EMA ___

situaciji kada bi izdavači ili veći broj njih nastupili s konkretnim prijedlozima, onda je to svakako tema za razgovor. Osnova svega je dijalog, a pojedinačna razmišljanja su pojedinačna razmišljanja, uglavnom, naša vrata su otvorena. Ideja o usporednom sajmu nije hrvatski endem. Irena Lukšić vidjela je kako u Moskvi, uz komercijalniji i raskošniji veliki Sajam, sasvim lijepo koegzistira Festival književnosti i izložba novih izdanja. Taj alternativni, nekomercijalni knjižni program privlači jako mnogo posjetitelja, na štandovima je gužva, i to zbog atraktivnih sudionika, maštovite prezentacije i poticajne atmosfere. Nejašmić je, što se tiče udruživanja malih izdavača koji bi izborili bolju poziciju i atmosferu, veliki pesimist. Rezignirano

Zoran Ušurić (ZV - Interliber): Želimo, naravno, uvesti još nekakve popratne atrakcije. Ove godine će to biti interaktivna izložba slikovnica iz kolekcije jedne gospođe iz Rovinja. U toj kolekciji nalazi se preko 3000 slikovnica od kojih su neke čak iz 19. stoljeća! Na pitanje bi li nezadovoljstvo malih izdavača u jednom trenutku moglo kulminirati do te mjere da se ovi odluče i na neke radikalnije poteze kao što bi, primjerice, bila organizacija svojevrsnog alternativnog sajma koji bi se održavao u isto vrijeme kada i Interliber, Zoran Ušurić prilično samouvjereno odgovara:

kaže da je on u tome od početka i da se po tom pitanju nikada ništa nije postiglo. Mali izdavači, tvrdi on, ni oko čega se ne mogu dogovoriti i to je veliki kamen spoticanja.

- Vjerujem da se to neće dogoditi, jer naprosto nema razloga da se to dogodi. U

Jasno zeleno svjetlo alternativnom sajmu dala je Gordana Sfeci:

- Za organizaciju paralelnog sajma potrebna je velika uigranost i međusobna koordinacija, a toga među malim izdavačima nema – kaže Nejašmić.

- Nekakav usporedni, alternativni, sajam, na kojem bi bili zastupljeni mali nakladnici je ok kao neka vrsta protesta protiv stanja u kojem se Interliber sada nalazi i mislim da bismo sudjelovali, kaže u ime izdavača OceanMore. Što se pak tiče pojedinačnog napuštanja Sajma kao iskaza osobne demonstracije, vjerojatno također ne bi izazvalo bogzna kakav učinak. To se pokazalo prošle godine kad se neki mali izdavači jednostavno nisu pojavili na Sajmu. Nije se oko toga zavrtjela baš nikakva bura. Skoro kao da ih nikada nije ni bilo. Irena Lukšić u vezi takvih demonstracija iz očaja ima vrlo jasno postavljeno mišljenje koje bi nezadovoljne izdavače moglo potaknuti da se ipak ne predaju tako lako:

d ij a log k ultur a : U mberto E co n a S a jmu k njig a u F r a n k furtu , photo : B C H

- Mislim da pojedinačna “uvrijeđenost” ne doprinosi razvitku svijesti o promjenama. Ako se netko i makne sa svoja dva-tri “ne-

Zoran Ušurić (ZV - Interliber): – Naravno da nam je stalo da Sajam dobije više internacionalni oblik, ali s obzirom na specifičnost Sajma koji je ipak, u osnovi, hrvatski sajam knjiga, velika većina izlagača dolazi nam iz Hrvatske i tu je teško očekivati neke velike promjene. Realno, to će tako i ostati. Na pitanje bi li nezadovoljstvo malih izdavača u jednom trenutku moglo kulminirati do te mjere da se ovi odluče i na neke radikalnije poteze kao što bi, primjerice, bila organizacija svojevrsnog alternativnog sajma koji bi se održavao u isto vrijeme kada i Interliber, Zoran Ušurić prilično samouvjereno odgovara: - Vjerujem da se to neće dogoditi, jer naprosto nema razloga da se to dogodi. U situaciji kada bi izdavači ili veći broj njih nastupili s konkretnim prijedlozima onda je to svakako tema za razgovor. Osnova svega je dijalog, a pojedinačna razmišljanja su pojedinačna razmišljanja.

T EMA ___

vidljiva” kvadrata, ostali neće reći: “Eto, ovaj izdavač je napustio sajam iz moralnih razloga, zbog osjećaja nepravde i diskriminacije, hajdemo nešto učiniti da svi dobiju jednaku priliku za prezentaciju.” Reći će: “O, krasno, baš dobro što se ovaj maknuo, sad se možemo proširiti lijevo ili desno.” Koliko god jedni druge pokušavali ohrabriti, sljedeći bi Interliber mogao osvanuti s mnogim nepopunjenim mjestima. Ušurićevo uvjerenje da se takvo što neće dogoditi, mogla bi barem malo uzdrmati izjava Gordane Sfeci: - U svakom slučaju, ako uvjeti već ove godine ne budu promijenjeni, naredne godine nećemo biti prisutni na Sajmu.

Znakovito je, i nimalo ne iznenađuje, da na razgovor nismo uspjeli pridobiti skoro nijednog od velikih izdavača. Kratku izjavu dao nam je jedino direktor Algoritma Neven Antičević koji je, bilo je i za očekivati, Interliberom u potpunosti zadovoljan. Jedino na što se potužio jest baratanje pojmovima “veliki i mali izdavači”. Znakovito je, i nimalo ne iznenađuje, da na razgovor nismo uspjeli pridobiti skoro nijednog od velikih izdavača. Kratku izjavu dao nam je jedino direktor Algoritma Neven Antičević koji je, bilo je i za očekivati, Interliberom u potpunosti zadovoljan. Jedino na što se potužio jest baratanje pojmovima “veliki i mali izdavači”.

Piotr DobroŁecki, organiz ator poljskoga nastupa kao zemlje gosta, photo BCH

Irena Lukšić (Disput): – Trebalo bi, kao prvo, ljude zadužene za organizaciju priredbe poslati u svijet da se educiraju, da vide što i kako drugi rade, pa ih onda zamoliti da prostore “petice” i “šestice” opreme prema visokim standardima i potom ponude izlagačima. Meni puno toga nedostaje – od videozidova do pokretnih traka.

- Volio bih da mi netko objasni što je to veliki, a što mali izdavač? – poziva Antičević. Eto možda još jedne teme za još jednu od književnih tribina kojima Zagreb u ovim kriznim trenucima jedino ne oskudijeva. Neatraktivnosti Interlibera zasigurno pridonosi i prostor u kojem se Sajam održava – razdvojeni paviljoni, slaba ugostiteljska ponuda. - Taj Velesajam i ti zagušljivi paviljoni, pa to je arhitektura iz osamdesetih, ništa se tu do danas nije promijenilo. Da bi Interliber postao ugledan sajam, svakako bi morao dobiti i neki atraktivniji prostor, možda i novu lokaciju – zaključuje Nejašmić.

- Trebalo bi, kao prvo, ljude zadužene za organizaciju priredbe poslati u svijet da se educiraju, da vide što i kako drugi rade, pa ih onda zamoliti da prostore “petice” i “šestice” opreme prema visokim standardima i potom ponude izlagačima. Meni puno toga nedostaje – od videozidova do pokretnih traka. Probleme koje smo pretresli u razgovorima s izdavačima, tiču se premoćne većine izlagača na Interliberu: njihov utjecaj izuzima jedino onih nekoliko velikih izdavača u petom paviljonu. Logično je, nakon konstatiranja svih problema, propusta, promašaja potražiti načine da se oni riješe. Samo, postoji li način? Jedno od rješenja Gordana Sfeci vidi u uspostavi novog koncepta Sajma. - Bilo bi dobro kad bi se nakladnici grupirali po fahovima. Dječja knjiga neka zauzima jedan dio paviljona, beletristika drugi, a prekupci neka se smjeste u dnu paviljona. Također, možda ne bi bilo loše Interliber premjestiti u paviljone 7 i 8, koji su međusobno povezani, pa ne bi došlo do tako velikih razlika prilikom smještaja štandova – predlaže Sfeci. Irena Lukšić problem ostavlja na mnogo širi plan, na opću nezainteresiranost za knjigu i kulturu u društvu. - Loš tretman knjige i kulture izravno reflektira na prezentaciju tekuće produkcije na prostoru Velesajma. Interliberu nedostaje strateški menadžer, jedna kreativna osoba koja bi u tih nekoliko dana, koliko traje izložba knjiga, smislila atraktivna događanja, osmislila (svekoliki) prostor kao utočište od sumorne stvarnosti i potaknula ljude da idu za “čudom knjige”. Takvog čovjeka nema ili možda ne može doći do izražaja – kaže Lukšić. Iz stava “ne talasaj” kojim je u odrađivanje svog mandata krenuo novi direktor Interlibera Zoran Ušurić, ne čini se baš da je on taj čovjek koji će Interliber izvući iz mulja u koji tone. Ne treba podcjenji-

Irena Lukšić (Disput): – Loš tretman knjige i kulture izravno reflektira na prezentaciju tekuće produkcije na prostoru Velesajma. Interliberu nedostaje strateški menadžer, jedna kreativna osoba koja bi u tih nekoliko dana, koliko traje izložba knjiga, smislila atraktivna događanja, osmislila (svekoliki) prostor kao utočište od sumorne stvarnosti i potaknula ljude da idu za “čudom knjige”. Takvog čovjeka nema ili možda ne može doći do izražaja.

N even Antičevi ć , Algorita m

Irena Lukšić ima neke konstruktivne prijedloge:

vati taj zadatak: teško je provesti reformu Interlibera ako je kulturna politika koja

mu je okvir, toliko izmrcvarena vlastitim manjkavostima. Trebalo bi, prije takve reforme, učiniti za knjigu (i kulturu općenito) nešto značajnije i dalekosežnije u društvu: povećati izdvajanja za vrijedne umjetničke projekte, promovirati mecenatstvo, educirati kadrove u kulturnom menadžmentu i prije svega osvijestiti da kultura i zabava nisu jedno te isto. Tek bismo onda imali razloga povjerovati u mogućnost reforme Interlibera, prema kojemu se ponašamo kao maćeha prema Pepeljugi, umjesto da ga, kako veli Irena Lukšić, počnemo konačno doživljavati kao ono što on jest: velika, ali stvarno velika civilizacijska povlastica.

CJENIK INTERLIBERA Iz cjenika osnovnih sajamskih usluga za 2010. godinu, ilustracije radi, izdvojit ćemo neke brojke:

430 kn – cijena m2 u paviljonskom izložbenom prostoru 220 kn – m2 na otvorenom 270 kn – standardno uređenje paviljonskog prostora (po metru kvadratnom, dakako) 190 kn – osnovno uređenje (obodne stijene, natpisna tabla, tepih – moraš imati tepih) 36 kn – paušal za električnu energiju, po m2 (moraš imati struju, i to po kojoj cijeni!) 850 kn – obavezni unos u katalog 850 kn – prijavna pristojba 36 kn – m2 naknada troškova za vrijeme pripremnog/raspremnog razdoblja sajma 1080 kn – glavni priključak sa razvodnom pločom s priključkom 220/380 V do 5 KW Od gore navedenog zbroja možemo ponešto i oduzeti: Ako imate štand između 50 i 99 kvadrata Zagrebački velesajam odobrava popust od 4%. 100 – 149 m2 – 7% 150 – 199 m2 – 9% 200 i više – 12% Nadalje, onima koji su poslali svoje prijave do 2. kolovoza 2010, Zagrebački velesajam odobrava dodatnih pet posto popusta na cijenu izložbenog prostora, a kao važnu napomenu ističe još i 30 posto popusta za sve domaće izlagače.

Intervju

tena štivičić___ kazalište je veće od trenutka razgovarao: srđan sandić

ena Štivičić je dramaturginja i spisateljica i kolumnistica. Iza sebe ima nekoliko zanimljivih drama: Nemreš pobjeć od nedjelje; Parsifal; Dvije; Pssst!; Fragile; Krijesnice, Sedam dana u Zagrebu te novu Invisible koja tek čeka svoju premijeru U Londonu. Do sada je objavila dvije zbirke kolumni koje piše za časopis Zaposlena: Odbrojavanje i Vrag ne spava. Zadnji prozni uradak objavljen joj je u antologiji o Londonu London 33 te je tim još jednom potvrđen njezin status raising stara u Hrvatskoj, Engleskoj, a i šire. Povod intervjua je zadnje objavljena zbirka kolumni koja nas je odvela do pisanja kao teme, stavova i promišljanja o pisanju, o ulogama i funkciji pisanja, ženskom pismu, autoričinim inspiracijama, ulozi kritike, novim projektima itd. Srđan Sandić: U svojoj zadnje izdanoj zbirci kolumni Vrag ne spava, kao i u prethodno izdanoj

Današnji pisac je osuđen na modu. Zato što se svuda i pisanje, kao i sve drugo, pokušava upakirati u privlačan paket na kojem će se moći zaraditi. I pisac, a i oni oko njega. S tim da pisac rijetko zaradi, osim ako nije osobito snalažljiv i u stanju primijeniti svoje pisanje na svaki medij koji mu se pruži. Odbrojavanje, jasno kritiziraš društvo (hrvatsko) i vrijednosti u kojima živimo, koje se nemilosrdno promoviraju. Posebno su ti drage teme crkve i ženskih (ljudskih) prava. Kako vidiš formu kolumne? Koje su prednosti a koji nedostaci? Tena Štivičić: U zadnjih nekoliko godina u kazalištu, posebno u Velikoj Britaniji, pojavio se trend, o tome sam, čini mi se, pisala i u jednoj kolumni, urgentnosti. Pod pritiskom novih medija, svakodnevne invazije informacija, itd., kazalište je dospjelo u poziciju da stalno hitno pokušava komentirati trenutak.

Za mene to nije smisao kazališta. Kazalište je veće od trenutka. To što je u kazalištu moguće postići ispreplitanjem energija toliko ljudi u jednom trenutku šteta je potrošiti na kopiranje CNN-ovih reportaža ili nekog trenutnog skandala. S druge strane, mislim da trenutak treba komentirati. Za to postoje neke adekvatnije forme, a za mene je kolumna idealna. Kolumni uvijek prilazim kao maloj drami, a vjerojatno i nesvjesno primjenjujem zakonitosti pričanja priče što mi omogućava da ispričam sve one priče za koje mislim da zaslužuju prostor i da treba da se kažu što prije.

ten a š tiviči ć

Sandić: Kako doživljavaš transfer kolumne u književni uradak? Štivičić: Vesele me obje zbirke, posebno druga. Budući da mi je veliko veselje pisati te priče, mnogo mi znači što skupljene u knjizi doživaljavaju drugi život, a dobivaju i jednu sasvim novu kvalitetu. Čitaju se drugačije nego u novinama i pokazuju, a to me osobito veseli, da su preživjele trenutak. Sandić: U svom proznom tekst The truth about dishwashers govoriš, čini mi se, o hrvatskoj (svojoj?)majci? Kako je pisati o ljudima koji se neposredno mogu ili moraju prepoznati u tvom tekstu? Kako se zove taj tip odgovornosti?

me? Što je dobar glumac za tebe? Štivičić: Mislim da je tajna jednostavna, a opet iznimno teška za provođenje. Dobar glumac misli prave misli. Kad kažem prave, mislim točne, tj. misli svog lika. Jer misli su pokretači akcija i reakcija i misli se na kraju vide na licu. Sandić: Smatraš li da je današnji romansijer omeđen “modom” ili odjekom svojih knjiga? Štivičić: Današnji pisac je osuđen na modu. Zato što se svuda i pisanje, kao i sve drugo, pokušava upakirati u privlačan paket na kojem će se moći zaraditi. I pisac, a i oni oko njega. S tim da pisac rijetko zaradi, osim ako nije osobito snalažljiv i

Odnos umjetnika i kritičara je neminovno turbulentan. Ne smatram, kao što se to popularno misli, da su svi kritičari neostvareni umjetnici, ali mislim da je neobičan izbor cijelu karijeru temeljiti na valoriziranju tuđih postignuća. Štivičić: Priča govori o dvije žene, majci i kćeri, smještena je u London u situaciju u kojoj se među njima događaju neki sukobi i razotkrivanja. Milje u koji je smještena priča nije moj, vrijednosti su u njemu znatno drugačije od mojih, pa iako je mašina za suđe u priči autentična mašina iz jednog malog stana u Nalješkovićevoj ulici u Zagrebu, lik majke nije moja majka. Samo sam jednom u životu pisala o jednoj stvarnoj osobi koja se mogla prepoznati, ali to je bilo davno. To mi nije ni želja ni namjera, dapače, navodi me na stalno objašnjavanje nečega što mislim da za sama djela ni najmanje nije relevantno.

u stanju primijeniti svoje pisanje na svaki medij koji mu se pruži.

Sandić: Kako, kao dramska spisateljica, vidiš vještinu i/ili tajnu glu-

Sandić: Kako kritičar, prema tvom mišljenju, treba ocjenjivati?

Ako životne okolnosti dopuštaju da se može živjeti negdje u nekoj vrsti izolacije, bliže prirodi, naprimjer, vjerojatno je moguće izbjeći mašinu, društvo, trend, očekivanja, pritiske, itd., i osloboditi se strateškog razmišljanja. No, to su moja maštanja. Biti pisac nije homogena kategorija, svakome treba nešto drugo, nešto ga drugo potiče ili tišti. Ali naravno da odjek igra ulogu i sasvim je u ljudskoj prirodi da se formira i razvija u odnosu na mjesto koje zauzima u zajednici u kojoj živi. Dakle, odjek onoga što piše ne može a da ne utječe na pisca.

Čini li ti se da je većina umjetničke kritike danas vrlo afirmativna? Što misliš da je uzrok tome? Štivičić: Očito ne čitamo iste novine jer ne mislim da je kritika danas afirmativna. Odnos umjetnika i kritičara je neminovno turbulentan. Ne smatram, kao što se to popularno misli, da su svi kritičari neostvareni umjetnici, ali mislim da je neobičan izbor cijelu karijeru temeljiti na valoriziranju tuđih postignuća. Kritičari, i oni najkompetentniji, su - na kraju krajeva - podložni simpatijama i animozitetu, vlastitom ukusu, kontekstu, itd., što, u principu, onemogućava objektivnu kritiku. Ali to je tako s prosječnim ljudskim bićem. Između umjetnika i publike postoji veza koja se, doduše, ne stvara uvijek automatski, zapravo samo u posebnim trenucima, ali koju se teško može artikulirati riječima u novinskom osvrtu. Ta veza je ono zbog čega umjetnik stvara i ono čemu se čovjek koji sjedi u kazalištu ili drži knjigu u ruci nada. U tom su smislu kritičari izlišni. Sandić: Kakav je odnos spisateljice kao što si ti prema književnosti i književnom stvaranju? Koje su sumnje a koje vjere koje imaš prema pisanju? Štivičić: Pisanje je naporan, neisplativ i općenito mazohistički posao. Da bi se kontinuirano pisalo i od toga živjelo treba imati golemo samopouzdanje. Ljudi s golemim samopouzdanjem idu na živce, a uglavnom i malo napreduju. Dakle, sumnja u sebe je jedan od stalnih pratilaca u životu pisca. Pregovaranje s tom sumnjom je stalan posao. Srećom, postoje trenuci ushita u stvaranju, a tu i tamo te netko potapša po ramenima i

oda ti priznanje, inače bi svi pisci bili na Prozacu. Sandić: U jednom si intervju rekla da su svi likovi bili ti, ali da onda prestaju biti. Kako je i što tebi znači biti “iskustveni pisac”? Štivičić: To sam sama jednom davno neoprezno rekla, to o iskustvenom pisanju, misleći pritom na nešto mnogo suptilnije nego što se shvatilo. Kao i to s likovima, što mislim da je općenito slučaj s likovima i piscima. Mislim da je histerija ovog tabloidnog vremena odgovorna za to što stalno moram govoriti o tome koliko ima autobiografskog u onome što pišem, pa onda nasilu pokušavam objasniti nešto što je vrlo složeno, a za samo djelo zapravo sasvim irelevantno. Moje su drame suvremene i odišu nekom poznatom stvarnošću, a bave se temama koje su meni bitne, iskrenom i neprikrivenom stilizacijom. A možda je riječ i o tom kuriozitetu da su glavni likovi ženski, a da pritom nisu ni napaćene majke ni seksi klinke s traumom. Iskustvo i autobiografija nisu sinonimi. Za mene to naprosto znači pisati o stvarima na koje imam direktnu emotivnu reakciju. Sandić: Reci mi što pisanje ne smije biti, a što mora? Štivičić: Ništa pisanje ne mora. Svaki pisac ima neki svoj kredo, ali on je često u sprezi s onim za što pisac ima ili nema dovoljno sposobnosti. Ne volim manipulaciju i ne volim šok taktiku, tendencioznost, poltronstvo, ali to se, pretpostavljam, samo po sebi podrazumijeva. Moja obaveza je da govorim istinu, onako kako je ja vidim. To je, s

Pisanje je naporan, neisplativ i općenito mazohistički posao. Da bi se kontinuirano pisalo i od toga živjelo treba imati golemo samopouzdanje. Ljudi s golemim samopouzdanjem idu na živce, a uglavnom i malo napreduju. moje strane, jedino što bih spojila s riječju “moram”. Sandić: Pišeš li i kada nemaš inspiracije te koji su to alati koji pomažu u “profesionalnom pisanju”? Što je po tebi sistematsko i/ ili konkretno pisanje? Štivičić: Ja sam pisac slobodnjak i živim u kapitalizmu u 21. stoljeću. Inspiracija je ostala u radnoj sobi mog tate. Disciplina pomaže. Tijek pisanja je isprekidan redovitim nailaženjem na zidove. Nekad male, nekad velike. Praktički se svakodnevno dogodi da poželim ustati od stola i raditi nešto drugo. Ali ne ustanem. I naposljetku probijem zid. Dobro, ponekad ustanem, obično tad sredim neki dugo zanemarivani kutak u stanu. Ili gledam Mad Mena. Sandić: Gdje je i što je danas žensko pismo, s obzirom na chic lit ? Štivičić: Jedina chick lit knjiga koju sam pročitala od početka do kraja jest Dnevnik Bridget Jones koja je i utrla put žanru. To je inteligentna i duhovita knjiga, a, prije svega, krajnje autoironična, što je kvaliteta koju jako cijenim. U filmu napravljenom po knjizi došlo je do nekih ozbiljnih zamjena teza i film je naštetio i knjizi i idejama o ženama. Tisuće knjiga koje su slijedile, sudeći po nekoliko koje sam još imala u rukama, daleko su ispod razine Helen Fielding. No mislim

da one nisu ni bitnije ni štetnije od mora osrednje i jeftine krimiliterature. Dakle, to što se svaka ženska autorica mora očitovati i stavljati u nekakav odnos prema chick litu i to što se pretpostavlja da poznaje žanr samo po sebi je indikacija da “ženskom pitanju” još predstoji velika borba. Sandić: Možeš li reći nešto o iskustvu pisanja na nematerinjem jeziku, koji su problemi, a koje prednosti, ako ih ima? Štivičić: Ponekad je pisanje na stranom jeziku uzbudljivo i oslobađajuće, ponekad frustrira. Naravno da strani jezik nikad nije materinji i da se njime uvijek barata s neke vrste distance. Meni, kako zapravo živim dva života, na dva jezika, u dva grada, uvijek tema diktira jezik. Postoje teme koje se nameću kao priče na engleskom, a postoje i neki dijelovi svakodnevnog života za koje uopće nemam vokabular na hrvatskom. Problem nastaje kad treba prevoditi iz jednog jezika u drugi, što s ta dva jezika radim sama. Onda shvaćam koliko jezik formira lik, a lik situaciju i često mi se dogodi da prevođenjem dospijem do sasvim drugačije verzije iste drame. SANDIĆ: Koji su novi projekti u tijeku? Štivičić: Drama Invisible koju sam nedavno završila priprema se u Engleskoj. Počela sam pisati novu, a pišem i kratku priču za projekt Knjigom po korupciji.

(P)ogled

gyÖrgy szerbhorvÁth___ raguzanti mirko kovač: grad u zrcalu

s mađarskog prevela Krisztina racz

rad u zrcalu je roman Dubrovnika – rekao bi površni recenzent - roman djetinjstva, puberteta, odrastanja; roman rodnog sela, provincije, ujedno i udaljavanja i opraštanja; melankolični obiteljski roman, očinski roman pun lirskih elemenata; roman prve ljubavi, prve ozbiljne veze; roman bunta, prvih književnih pokušaja, sve u svemu roman sjećanja, uspomena, autobiografski roman. Tu i tamo špikan naknadnim refleksijama, naime pisan je skoro dva desetljeća. Njegov brz dovršetak sprječavali su jugoslavenski ratovi – pa je i pisac izabrao novo mjesto stanovanja, novu državu (u sklopu stare, nestajuće države), i sve je to modificiralo njegov stav prema rodnom mjestu i uglavnom svemu, i može se reći reprogramiralo njegovu mnemotehniku. (Riskirat ću tvrdnju da bez ovoga uvoja u vremenu i prostoru, da je završen prije rata, ne bi ni bio posebno zanimljiv.)

Grad u zrcalu je roman Dubrovnika – rekao bi površni recenzent, i iako ne bi lagao, obmanuo bi čitatelja. Jer samo sasvim mali dio se bavi samim gradom, kada ga je pisac posjetio, kada je kao dijete po pola dana tražio svoga oca koji je možda nestao u gradskim krčmama. Ali kroz knjigu se provlači i jedna druga tema: odnos provincijalaca prema gradu. A ovo je pikantno iz dva razloga: općenito govori o frustracijama provincijalaca, seljaka, za koje je grad kao takav uvijek nešto daleko, strano, nešto što se čini nedoznatljivim, zastrašujućim, a u isto vrijeme je i privlačno, objekt je žudnje, jer predstavlja obrazovanje, ljepotu, uzbuđenja, a prije svega bogatstvo, dobrobit. S druge strane, imajući u vidu što se dogodilo s Dubrovnikom u drugoj polovici 1991. godine, kada su ga Jugoslavenska Narodna Armija, crnogorski dragovoljci i bosanski Srbi pokušali osvojiti, a kad im to nije uspjelo, razrušiti ga (jedan je

vojni zapovjednik izjavio: – Srušit ćemo ga, pa ćemo izgraditi ljepši i stariji!). Provincija, selo se osvetilo gradu. Dakle tematika je odnos provincije prema središtu. U tom smislu – iako blago rečeno nije lijepo ispolitizirati jedan južnoslavenski roman, projicirati društveno-politička pitanja koja se u njemu nalaze na odnose u Mađarskoj – ovo djelo može značiti mnogo ne samo onim mađarskim čitateljima koji imaju neke veze sa, neko sjećanje na, neki odnos prema nekadašnjoj Jugoslaviji, Jadranskom moru, nego uopće može biti intrigantno za one koje zanima naboj između provincije i središta. Da bih se usudio postaviti to u odnosu na ovaj roman, nije mi potrebno previše smjelosti, pošto se radi o Mirku Kovaču – njega i njegovo djelo prožima ispolitiziranost u pozitivnom smislu riječi, a iza njega stoji ogromno i veoma kvalitetno esejističko i publicističko djelo.

Ime Mirka Kovača ne bi trebalo zvučati nepoznato mađarskom čitatelju, u osamdesetim godinama je novosadski Forum izdao više njegovih knjiga, a poslije su se i u Mađarskoj pojavila neka njegova djela, ali ne vjerujem da je njegovo ime poznatije i u širem krugu. Vjerujem da je danas on najbitniji južnoslavenski pisac, i iako mu možda ova spomenuta knjiga nije najbitnija, “najbolja”, u smislu životnog djela Kovačev ouvre je upotpunjen, može se već nazvati jedinstvenom cjelinom. (Više njegovih knjiga se može smatrati isto ovakvim “memoarom”, njegov prethodni roman Kristalne rešetke je npr. roman o godinama provedenim u Beogradu.) To da ga mađarski čitatelji ipak jedva poznaju dijelom je rezultat specifičnog kovačevskog šmeka; u mađarski prijevod sam samo par puta zavirio – i sam prevodilac, Orcsik Roland ukazuje na ovaj problem u pogovoru – jer nešto se neizbježno gubi tijekom prijevoda. Ipak, to ne predstavlja problem za svako njegovo djelo, jer je autor za neke od novih romana izmislio ne samo zvuk, već i jezik – poneki dijalekt, varijantu takozvanog srpskohrvatskog jezika: događalo se dok je živio u Beogradu da je koristio ijekavsku verziju srpskog jezika, drugom prilikom jednu varijantu starosrpskog, a u ovom romanu, naprimjer, vraća se mješovitom jeziku svog rodnog kraja. To je teže zamisliti u mađarskoj književnosti, mada je nekoliko takvih eksperimenata uspjelo (spomenimo poneka djela Eszterházya ili Závade, iako jezik koji su oni izabrali nije više živ jezik, kao u Kovačevom slučaju), tako da je autor ostao i vjerodostojan, a ne osjećamo gorak okus

umjetno izabranog jezika koji bi upućivao na snobizam. Tako da sa sigurnošću tvrdim, Kovač je ostao vjerodostojan – a to potkrepljuju ne samo njegova djela, nego i njegov krivudav životni put (koji se zapravo ne može nazvati posebno krivudavim u odnosu na životne puteve stanovnika nekadašnje Jugoslavije).

ogradu. Živio je i u Zagrebu, radio posvuda, uglavnom kao filmaš, a zatim je iz Beograda emigrirao u hrvatski Rovinj, koji je čak i unutar Hrvatske, kao nekadašnji talijanski, istarski grad, “opozicioni”, to jest nije toliko (veliko)hrvatski, zasigurno se razlikuje svojim mentalitetom.

Grad u zrcalu je roman Dubrovnika – rekao bi površni recenzent, i iako ne bi lagao, obmanuo bi čitatelja. Jer samo sasvim mali dio se bavi samim gradom, kada ga je pisac posjetio, kada je kao dijete po pola dana tražio svoga oca koji je možda nestao u gradskim krčmama. Ali kroz knjigu se provlači i jedna druga tema: odnos provincijalaca prema gradu. Danilo Kiš, suvremenik Mirka Kovača rođenog 1938. godine – predosjećajući, iako ne doživjevši raspad Jugoslavije – nazvao je sebe posljednjim jugoslavenskim piscem. To je bila gesta, gesta protiv državne i partijske ideologije, koja ga je zapravo izgnala (iako bismo se točnije izrazili ako bi tvrdili da su ga gonili konzervativni komunistički aparatčici i srpski nacionalistički ideolozi), a pored jedne duhovnosti, koja ludujućem nacionalizmu kaže ne. Pored Kiša, čiji su preci bili Crnogorci i mađarski Židovi, Kovač bi, sa svojim također mješovitim precima, zapravo također mogao tvrditi za sebe da je posljednji jugoslavenski pisac, ali ova politička gesta bi mu vjerojatno bila daleka, jer je Jugoslavija kao takva, ideologija koju je utjelovila, Kovaču bila daleka. Iako rođen u Hercegovini, dvije godine je pohađao školu u Crnoj Gori, a zatim studirao u Be-

A kojim jezikom onda zapravo piše? – postavljamo ponovno pitanje. Ako je dakle Kiš posljednji jugoslavenski pisac, za Kovača možemo tvrditi da je posljednji južnoslavenski pisac, posljednji srpsko-hrvatski pisac, jer piše na ovom jeziku, na varijanti ovog jezika, i za razliku od nacionalista on je i svjestan toga. Inače u engleskoj verziji Wikipedije piše sljedeće: Mirko Kovač (born December 26, 1938 in Petrovići village near Bileća, Drina Banovina, Kingdom of Yugoslavia, now in Montenegro) is a Montenegrin and Croatian (formerly Serbian) writer. A ako se radi o ispravnom pismu, onda se već davno ne radi o ćirilici ili latinici, nego već pomalo komično i o tome da su i Crnogorci nedavno izdali novi pravopis svoga jezika, i uveli nekoliko novih slova – jedno od njih, priča se, zato što označava glas kojim počinje nadi-

photo ; bch

mak nadležnog ministra kulture. A snalažljivi biznismeni već prodaju nove tipkovnice po dvostrukoj cijeni. Ali da pogledamo samu priču, “roman Dubrovnika”, koji bi se mogao nazvati i romanom mnogih drugih naseljenih mjesta, a manje Raguze – Dubrovnik se pojavljuje više u zrcalu ovih gradova, sela, i sve postoji u odnosu na njega, na zamišljeni Dubrovnik. Dubrovnik je predložak, ono što se priželjkuje – ali u usporedbi s njim sve drugo je bestragija iz koje treba pobjeći. Svi putevi vode u Rim – ali u ovom slučaju nijedan u Dubrovnik, gdje se može stići vlakom, ali većini ljudi to ostaje ipak samo neostvareni san. Neostvarena želja se kasnije nerijetko pretvara u mržnju, nepoznato nikad ne postaje poznato, ne može se spoznati,

Grad ne prima, ne postaje dom došljaka. A prvoj, čak nekolicini prvih generacija doseljenika i ne može postati dom, starosjedioci će pomno motriti tko su došljaci i njihovi potomci. (U zagradi bih zabilježio da ovaj motiv nije nepoznat ni u mađarskoj književnosti. Kako je Kukorelly Endre primjetio: ovi mađarski pisci iz dijaspore, čim se iskrcaju na Keleti željezničkoj stanici, odmah potrče do prve krčme da popiju pivo jer se uplaše Pešte... I ima neke istine u tome. Jedan od prvih romana koji je posle Trianona opjevao ovaj fenomen, ovaj osjećaj tuđine, bilo je djelo Török Sándora Tuđi grad, koji je izdan 1933. godine, i mladi pisac je te godine dobio i Baumgartnerovu nagradu. Iako je roman loš, a njegov jezik veoma zastario

već i u odnosu na tadašnje doba, s plitkom poetikom. Radi se o tome da su se poslije rata mladi ljudi iz Transilvanije doselili u Budimpeštu, glavni grad, u potrazi za poslom i obrazovanjem, ali zbog velikih očekivanja vrlo brzo, u tijeku skoro jednog dana, bijahu razočarani, jer ih je tamo dočekala bijeda dvadesetih godina, ništa drugo. Zbog toga Budimpešta postaje tuđi grad, gdje im ni nekadašnji zemljaci, koji su već stali na svoje noge u glavnom gradu, ne pomažu.) Okvir Grada u zrcalu daje obiteljska priča: u siromaštvu ratnog doba obitelj živi u mjestu naznačenom samo sa L., koje autor ponekad naziva svojim rodnim selom, ponekad gradom, gradićem. L. kasnije postaje žrtva socijalističke modernizacije, biva poplavljen zbog građenja brane i ukroćivanja rijeke. Kasnije,

vrativši se, pisac može zaključiti samo ovo: “...više nije bilo ni traga od mojih uspomena, kao da je opustošeno cijelo detinjstvo. Tamo gdje je bio centar mjesta, virio je iz vode samo šiljak minareta...” Vezu sa svijetom označava željeznica, dobro poznati topos se i ovdje odigrava do kraja: otac alkoholičar ponovo nestaje, i našeg junaka, dječaka pošalju za njim u Dubrovnik – ali uzalud ga traži po krčmama, na stanici, na tržnici. U gostionici, gdje ga konobar jedva hoće poslužiti, dječak ručava kao odrasla osoba – kao da samo ovdje, u Gradu, može postati punoljetan, netko tko umjesto svog neuračunjljivog oca na trenutak postaje glava obitelji. Majka mu zatrudni, a duhovnost bunta u bestragiju donosi mlada učiteljica, Jozipa (u koju nam se heroj naravno zaljubljuje, kako dramaturgijski i doliči), koja odbija služiti komunističkom režimu – “hrabro se nosila s arogantnim i nesnošljivom svijetom” -, suprostavila se bezuvjetnom partizanskom duhu, koji je jedan od najvažnijih legitimacijskih oslonaca režima. U međuvremenu dječak piskaralo osvaja nagradu republičkog nastavničkog vijeća sa svojim “lirskim sastavom” pod naslovom Skrbništvo države nad ratnom siročadi, za koji je učiteljica rekla: “lijepo napisan, ali udvorički”. “Takvo dovijanje postat će kasnije moj stil u nadmudrivanju s primitivnim cenzorima” – komentira već kasnije sve to Kovač, romanopisac, i baš te zamjene registra, komentari i reference na prošle i buduće događaje – pored sočnog jezika – su ti koji spašavaju inače često blijede mrvice priče.

Naime obiteljska sudbina je tipična sudbina: 1945. se preseljavaju u Trebinje, u grad u kojem se otac neprestano bori s novim, tek izgrađenim Titovim komunističkim režimom. Otvara malu prodavaonicu i krčmu, on sam dobavlja robu, ali obitelj uglavnom pretpostavlja da su njegove nabavke više lumpovanje nego trgovina. I uzalud se u Trebinje vraća velemoćni stric Anđelko, 1948. privatno vlasništvo nije više svetinja, čak i male prodavaonice i krčme postaju nacionalizirane. Obitelj se opet pakira, sele se u kilomerima ne toliko, ali zbog visokih planina ipak, a u kulturnom smislu pogotovo dalek grad Nikšić, među visoke crnog-

koji u sanatoriju umire od plućne bolesti. Iz romana prilično strši dio u kojem kao pubertetlija stiže u Vojvodinu, u Banat, kod tetke naseljene na mjesto izbjeglih-protjeranih Švaba, udate za pravoslavnog svećenika, koji je navodno u partizanima bio ustaški krvnik, da bi mu kasnije netko u snu prerezao grkljan. Naš junak se ovdje nakon nekoliko godina zaljubljuje u Mađaricu, stupa u vezu s njom, ali mu Éva spočitava što je ukrao od nas Mađara prezime Kovač. Inače u odnosu na ranija djela autora ovdje je erotika prilično prigušena, a mogli bismo zaključiti čak i da je, u usporedbi sa ranijom “postmodernom” tehnikom, ovaj roman

Pored Kiša, čiji su preci bili Crnogorci i mađarski Židovi, Kovač bi, sa svojim također mješovitim precima, zapravo također mogao tvrditi za sebe da je posljednji jugoslavenski pisac, ali ova politička gesta bi mu vjerojatno bila daleka, jer je Jugoslavija kao takva, ideologija koju je utjelovila, Kovaču bila daleka. orske planine, gdje otac dobiva posao kao šumar. Ali ovdje nemaju ni prijatelja, ni dobronamjernika: “Ako se u svom gradu nemaš kome izjadati, onda je to najgore mjesto za život, govorila je majka.” A ni pisac se ne osjeća dobro: “niti sam ga bilo kada doživljavao kao mjesto na koje bih se pozvao kao na svoj kraj, kako to većina ljudi rado čini i često nerealno uzdiže neku svoju zabit, neku kasabu u gluhoj provinciji kao ’najljepše mjesto na svijetu’”. Najjače poglavlje romana je ipak možda to u kojem se kasnije vraća u grad u posjetu ocu

poetski tradicionalan, konzervativan, osim nekoliko izuzetaka linearan, ton je smiren, distanciran, ni sa (samo)kritikom se ne srećemo često – ali inovator i eksperimentator Kovač nas sad iznenađuje baš ovim mirnim, odmjerenim tonom. Kako su neki recenzenti, kritičari primijetili, možda mu je ovaj roman najiskreniji (mada se iskrenost u slučaju ovog romana teško interpretira, nije estetska kategorija, tako da ima više smisla pričati o iskrenom memoaru, autobiografski nadahnutoj prozi, knjizi). Skrivanje i otkrivanje su odu-

vijek suštinski elementi Kovačeve poetike – međutim u ovom djelu nazvanom “obiteljska čitanka” ima mnogo manje igre. Kao što sam spomenuo, prvobitno 2008. objavljen roman Grad u zrcalu (koji je od tada dobio više značajnih književnih nagrada u južnoslavenskom području) je Mirko Kovač počeo pisati prije izbijanja jugoslavenskih ratnih konflikata, ali se zbog političke i fizičke hajke protiv njega preselio u istarski Rovinj 1991. godine. No, on namjerno ne aktualizira ni kasnije, ne osvrće se na to što se dogodilo s Dubrovnikom u jesen 1991, kakav način razmišljanja je doveo do besciljnog bombardiranja, iako se uzroci itekako mogu pronaći u prošlosti – jer neprijatelj je od Dubrovnika više mrzio jedino možda Sarajevo. U ovom drugom čitanju ovaj roman govori baš o tome, kako se unutrašnjost, okolina Dubrovnika oduvijek odnosila prema tom gradu, tom Gradu, s ovim naglaskom točnije. Grad u zrcalu je i roman o tome kako su drugi, oni koji nisu stanovnici grada, vidjeli ovaj grad (ili ga nikad nisu mogli vidjeti), i kako su na kraju vidjeli sebe u zrcalu, ali samo u zrcalu ovog grada ili ovog zamišljenog grada – i pošto se ovaj odraz u zrcalu nije svakome svidio, htjeli su ga razbiti na dijelove, htjeli su postaviti novo zrcalo, kad već nisu mogli sagraditi novi grad. I sam autor spominje predio trokuta Trebinje-Nikšić-Dubrovnik kao ukleto područje: suncem spržen, stjenovit, pust, jedva plodan predio odakle su ljudi oduvijek željeli pobjeći – ili su baš ovdje izbjegli, na skoro nedostupan teren. Ova unut-

rašnjost je oduvijek bila mjesto stanovanja najsiromašnijih: ovdje su se povlačili od neprijatelja, ali kad već ništa nisu imali, odavde su kretali i u razbojništvo. A ovdje su se i ponovo povukli – nije se baš nudila nijedna druga životna strategija osim pobjeći ili pobuniti se. Ali ovaj stari habitus je ostao: ljudi nisu imali i nemaju nimalo pouzdanja prema gradu na obali mora, koji je nužno i središte moći, oduvijek to simbolizira, a ujedno i luku koja se, kao vratnica, jedina otvara prema svijetu. U to vrijeme se to nije pojavljivalo kao etnički konflikt – Dubrovnik je bio grad “plemićkih republikanaca”, građana – dok su u unutrašnjosti svi ostali bijedni nesretnici, bilo Srbi pravoslavci, Hrvati katolici ili Bošnjaci muslimanske vjere. Koje, da tako kažemo, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, grad neće tek tako prihvatiti, a pogotovo ne u toku jedne generacije. Ali svatko sebi konstruira mitologiju koja će ga opravdati. Kovač, inače nazvan i heretičarem mitologija, smatra naciju proizvodom “mitološke svijesti”, a mitovi o nacijama su po njemu opasni zato što uzrokuju sukobe tijekom kojih služe ujedno i za opravdavanje raznih zlodjela. I to se i dogodilo – ali srećom romanopisac već ne ulazi u to, prepušta nama da se time zanimamo. Ali što je zapravo raguziranje spomenuto u naslovu? – kad već recenzentu časopisa Élet és Irodalom (Život i književnost) iz Budimpešte to nije bilo jasno. “I ja sam tek u desetoj godini kročio u Dubrovnik, premda je sva dobava robe za očevu trgovinu išla preko luke Gruž” – kaže romanopisac, koji je potražio u ar-

hivskim kronikama, i pronašao da se korijeni njegove obitelji vraćaju sve do “dubrovačkih trovača” Na drugom mjestu pak napominje: “Ali nije moj stric jedini lažac iz krajeva u zaleđu Dubrovnika. Gotovo svaki učen, školovan, izobražen i darovit čovjek iz mojega kraja, izmišljao je svoje dubrovačko porijeklo, a većina iz tih obitelji nije nikad vidjela more.” Sam pojam međutim potječe od neimenovanog kritičara, koji je rekao o možda najvećem južnoslavenskom kiparu svih vremena, Meštroviću, da “prem nije iz Duborvnika i on raguzira.” To je dakle nekakva kukavičina strategija, kukavičin efekt: voljeli bi biti drugdje i drugi, drugačije se ponašati nego kakvi zapravo jesmo. To je svojevrsna mimikrija-strategija, kada igranjem neke druge karakteristične uloge hoćemo zamaskirati tko smo zaista, odakle smo – jer nas je sramota porijekla, sramota siromaštva, provincijskih navika, provincijskog habitusa koji ne možemo skinuti, prašine, smrada koji nam se uvukao i u odjeću, pod kožu. A ako nas otkriju, ili nikad i ne stignemo do grada – pa, od toga potiče mržnja, koja se nužno usmjerava prema nedokučivom objektu žudnje. Od ovog nastaju užasi, i kako se mađarski pisac iz Vojvodine Ottó Tolnai izrazio o djelima Mirka Kovača: “to su male biblije užasa”. Nije ni Grad u zrcalu drugačiji, koji je baš zato veliki roman što ne izgovara ono najužasnije, samo iza žila jezika daje naslutiti, daje vidjeti užase koji će se dogoditi. (Originalni tekst objavljen je na mađarskom jeziku u časopisu Kalligram iz Budimpešte, u broju 2010/5)

Tema: rumunjska nova proza___ Priredili: Marina Gessner Ivana Olujić Luca-Ioan Frana

Slijedećih nekoliko priča predstavlja izbor suvremene rumunjske kratke priče, a dio je knjige pod naslovom Nabokov u Brašovu – antologija rumunjske postrevolucionarne kratke priče (1989-2009), pripremljene za tisak u nakladničkoj kući Meandarmedia. Izbor su napravili i tekstove preveli mladi prevoditelji: Marina Gessner, Luca-Ioan Frana i Ivana Olujić, od kojih je jedna (Ivana Olujić) ujedno i novakinja na Katedri za rumunjski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za one koji ne znaju, rumunjski je jezik i književnost zadobio status punopravnog studija 2005. godine, a ove je godine dobio i svoje prve magistre. Zahvaljujući izrazito aktivnom djelovanju Rumunjskog kulturnog instituta iz Bukurešta, koji unazad nekoliko godina daje književno-prevodilačke stipendije stručnjacima za rumunjski jezik iz cijelog svijeta (a koje je dosad koristilo i troje Hrvata) te potpore izdavačima za prijevode rumunjske književnosti, za pretpostaviti je da će niz naslova prevedenih s rumunjskog u idućih nekoliko godina rasti geometrijskom progresijom. Pozivamo vas da kroz ovaj kratki izbor zaronite u rumunjsku suvremenu književnost, a preko nje i u rumunjski mentalitet, koji nam je nekad toliko sličan, a nekad ipak začudan. (Priređivači)

T EMA ___

tema

radu pavel gheo___ lijepa naša

S rumunjskog preveo Luca-Ioan Frana

a jednoj plavoj terasi, na plaži u Opatiji, Dani i Boghi (odnosno Dan i Bogdan) složili su se pred nekoliko orošenih krigli hladnoga piva: da, svijet je užasno malen. Naravno, bio je to klišej, ali što drugo da kažu dvojica kolega iz ureda koji se, krenuvši odvojeno na godišnji u široki svijet, sretnu na jadranskoj obali u Hrvatskoj, odnosno na obali dužoj od tisuću kilometara, baš na istoj terasi na baš istoj uskoj plaži i u istom ljetovalištu? A kad se razdoblje iščuđavanja završilo, popraćeno s nove četiri krigle piva, Dani i Boghi prijeđu na konkretnije stvari. – A gdje ti je supruga? – upita Dani. – Na plaži je, s malom. Ja sam pobjegao da se malo rashladim i... gle! Naišao sam na tebe. S kim si ti došao? – Sa Stelom, svojom curom... znaš je? – Da, naravno da je znam! – uzvikne Boghi pomalo ushićen. Nakon toga se trgne i stavi ruku na kriglu. – Nego, kako male krigle imaju ovi ovdje! – uzvikne. – Primijetio si?

– Kako da ne! – odgovori mu Dani. – I ja sam se čudio. Nekako su škrti ti Hrvati, je li tako? Ne kao kod nas.

kako Bog zapovijeda! Ah, Costineşti... Tamo je prava plaža!

– A, ni govora! Gle, ja sam došao do četvrte.

Dva prijatelja šućahu neko vrijeme, utonula u sjećanja. Potom naručiše još četiri krigle.

I Boghiju skliznu niz grlo zadnje kapi piva iz krigle, te potom nastavi:

– Čuj – započe Boghi. –Na onim njihovim jezerima, na Plitvicama, jesi bio?

– Kod nas ne bih ni drugu prešao. Ali tako je to ovdje. Deru te za novac, jer, ma vidi ti, velika stvar ta njihova obala! Mislim stvarno, more je fora, ali plaža... eh!

– A, bio sam prije dvije godine. Lijepa su, nema se što reći. Ali znaš što? Ja mislim da se uopće ne mogu usporediti s našim Retezatom!

– E, da, plaža! Meni se, da ti pravo kažem, i ne sviđa. Može voda biti čista, ali plaža bez pijeska... Gdje si još vidio tako nešto? Samo kamen i kamen, da sve kosti polomiš na njoj! Sjećaš li se još kako smo nekada, u studentskim danima, išli u Costineşti? – upita nostalgično Dani. – To je plaža! I kakav pijesak! Fin, mekan, topao... kao da ležiš na plahti! Dok ovdje...

– Bio si u Retezatu? – skočio je Boghi. – Kad?

I muškarac uz široku gestu demonstrativno pokaže okolo. – Da, stvarno! Ah, koja su to bila vremena... Ni usporediti se ne može s ovom bijedom od... od... obale. Mogli su barem dovesti kamion pijeska. Nego, mogu se kladiti da nemaju pojma što je to plaža

– Ma ne, nisam bio! – branio se Dani. – Gledao sam dokumentarac na televiziji. Ali slušaj me što ti kažem: Retezat je tisuću puta ljepši od tih njihovih jezera. Da su oni imali takvo što, ljubili bi podnožje planine! Jesi li bio tamo? – Nisam ni ja. Ali... Boghi se zahihoće i veselo reče: – Mi smo sad krenuli da vidimo Pulu1 Hrvatima... Ha-ha! 1 Vulgarizam u rumunjskom jeziku. Pula = muški spolni organ, penis.

– Stvarno? – nasmijao se i Dani. – Pa, i Stela im je htjela vidjeti Pulu... Obojica se glasno nasmiju, ne primjećujući da je za jednim stolom u kutu četvero mladih naćulilo uši prema njima, a sad su i oni prasnuli u prigušen smijeh. – Ne, mi smo mislili dogodine ići u Italiju. Firenca, Rim... vidjet ćemo – nastavi Boghi nakon nekog vremena. – Da, lijepo, lijepo je tamo... Bio sam prošle godine. Kakve spomenike imaju... kakve kipove... Velika kultura, no! – Ajde, pusti, ja se ne sramim ni naših manastira! – skoči Boghi. – Pogotovo onih iz sjeverne Moldavije. – Bili ste? – raspitivao se Dani. – Ne, nismo stigli. Prošle smo godine bili u Salamanci. Ali htio bih da jednom odemo...

photo ; va n d a mi k š i ć

– Ah, da! I ja! – reči ushićeno Dani. – Samo ne znam kad, jer smo planirali da nagodi-

nu idemo u Tunis... nakon toga htio bih vidjeti Jeruzalem... možda i Egipat... Ja bih htio i u Rio de Janeiro, ali Stela kaže da se tamo nema što vidjeti... – Samo komade – nasmije se Boghi. – Pa da, komade, zar ne? – smijao se i Dani.

Imaju i oni nekakve piramide i one stare gradove... pre-kras-ne! – Pa što, zar naša Sfinga nije impresivna? Ili Babele u planinama Bucegi? Ili Sarmizegetusa... Već nekih deset godina stalno govorimo da ćemo se zaletjeti tamo... ali znaš kako je... tako je blizu da sve kažeš: pusti, ići ćemo, ići ćemo...

Naručiše još četiri krigle.

– Znam, znam, Boghi! I ja isto tako kažem!

– Mi smo još bili i u Grčkoj i u Antaliji, a prošle zime u Austriji, na skijanju – reče Boghi.

Njih dvojica na trenutak zašutješe, srknuše još malo piva, gledajući okolo.

– I kako je bilo u Austriji? – Ma kako bi bilo! Nije Bog zna što. Skijanje, snijeg... Kladim se da je kod nas, u Poiani Braşov, tisuću puta ljepše! Kad bismo imali priliku da jednom i tamo odemo... No ja sam čuo da je i Dubai lijep. – Lijep, ali skup – precizirao je Dani. – Nije da ne vrijedi. Ali ako želiš pristojan i jeftin odmor, odite u Meksiko. Da tamo vidite pejzaže, ljude... Glazbu... Kulturu...

– Dakle, Dani, dogodine Tunis? – Mislim. Iako niti Portugal ne bi bio loš. – Tako je, Portugal vrijedi – potvrdi Boghi. – I Italija. – I Italija. Popiju još malo. – Ej, Dani, uzdahnuo je Boghi, kad ipak razmislim kako lijepu zemlju i mi imamo!

T EMA ___

– Imamo, naravno da imamo! – potvrdi Dani. – Sto godina da putuješ njome i opet imaš što vidjeti. Šteta što one budale iz ministarstva nemaju pojma kako je treba isticati. Jer badava je što mi znamo. Trebaju stranci saznati, da je i oni dođu vidjeti... – Da, tako bi trebalo. Ali oduvijek smo mi bili takvi, naivniji od drugih... Hoćemo li još jednu rundu? PAVEL GHEORGHIŢĂ RADU rođen je 3. listopada 1969. u Oraviţi, malom gradu u ju-

gozapadnoj Rumunjskoj. Srednju šumarsku gimnaziju u Temišvaru završava 1987. Nikad nije postao šumarskim tehničarom. Sam kaže da je više htio biti ekološki aktivist i štititi šumu, a u gimnaziji su ih učili kako da je sijeku. Upisuje se na Filološki fakultet Zapadnog sveučilišta u Temišvaru i diplomira 1994. Na lutriji za dodjelu viza za SAD izvučen je kao dobitnik, te odlazi u SAD (2001-2002) gdje obavlja razne poslove (prodavač u restoranu brze prehrane, u trgovini prehrambenim proizvodima, u knjižari). Danas je urednik i prevoditelj u Poliromu, jednoj od najvećih izdavačkih kuća u Rumunjskoj. Urednik je temišvarskoga časopisa Ori-

zont. Nekoliko esejističkih tekstova objavljeno mu je na francuskom, engleskom, njemačkom, mađarskom, srpskom, slovenskom i poljskom jeziku. Objavljuje kratku prozu, eseje i prijevode u nizu rumunjskih časopisa, ali i u bečkom časopisu Wienzeile, mariborskom Dialogi i sarajevskom Sarajevske sveske/Sarajevo Notebooks. Prevodi knjige iz sociologije, filozofije i književnosti. Član je Društva književnika Rumunjske i rumunjskoga PEN-a. Jedan je od članova-osnivača Kulturne udruge Club 8 iz Iaşia 2004. godine, u kojoj nastupaju ponajbolji suvremeni rumunjski pisci. Dobitnik je više nagrada za prozu i prijevode.

iulia popovici___ xiy

S rumunjskog prevela Marina Gessner Za Dadu S “volim te” nemam neki predobar odnos općenito, riječi mi više ne znače ništa otprilike otkad sam ih počela proizvoditi za potrebe drugih.

enstruacija mi je došla zajedno s Revolucijom. Nema tu nikakve metafore, vjerojatno se ne bih ni sjećala prve menstruacije da se nije poklopila s tim danima; jedna je susjeda pozvonila na vrata Jeni, sestri moje bake kod koje sam radila što me volja, i konspirativno joj rekla da upali televizor. Kakav televizor kad su 2 sata poslijepodne?! Nakon tri dana provedena očiju prikovanih za crno-bijeli televizor, skvrčena pored kreveta, spavajući na mahove, razboljela sam se. Ili sam barem tako mislila. * Žućkaste rajčice, zelene dinje sa srži kao u naranče i prugaste lubenice, ovalne, s roskastom srži. Vitamini Cavit, svaki komadićak s mukom izvučen iz plastične

ambalaže s aluminijskom folijom. Stakleni sifoni, s metalnom mrežom, i ritmičan lijeni zveket koji se začuo nekoliko minuta prije nego što si prešao prag prodavaonice sifona. Komplicirana mašinerija koja je svake jeseni rajčice transformirala u juhu i opsesija moje majke da zamrzivač nakrca peršinom, koprom, patlidžanima, pečenim paprikama, ribom koja se pribavljala u dugim misteriozno-pecačkim izletima, nevini zečevi ubijeni pod kotačima automobila, nedopušteno ulovljeni fazani i svinje rastranširane po skrivećki, rigorozno razdijeljeni na pola između počinitelja. Mlijeko u vrećici i okrugli crni kruh, samo u Suceavi, preko praznika (u Focşaniu ih nije bilo), kupljeni preko veze u dućanu Arini, interveniranje uz nebrojene razgovore o djeci, borščevima i zelenju. Jagode s vrhnjem i žgancima. Džem od šljiva s vrhnjem i žgancima.

negdje sredinom 80-ih, od pločica pokupljenih s ruševina.

Ali i kuhinjske stolice s rupom, dio mehanizma kojim je čitava obitelj raspletala vunu i drapala stare suknje, veste i pulovere te zvuk predenja mašine za šivanje “na noge”, koja nam je svake godine transformirala garderobu. Komadi bijelog platna, izblijedjeli, kvačicama uhvaćeni za prozore u mrtvilu moldavskih ljeta. Peć podignuta

Majka. Majka si nikad nije oprostila činjenicu da se nije mogla vjenčati u crkvi. Ne zato što bi joj to bilo iznimno važno, vjera nikad nije bila glavna preokupacija u našoj obitelji. No isključivo civilno vjenčanje nije bilo dobrovoljan izbor, već danak plaćen državi: moj djed radio je u Ministarstvu unutarnjih poslova, u Securitatei,

Vata s kudjeljom i prljavo smeđa boja oštrog WC-papira. * U mojim ustima, tri najteža sloga u životu jednoga čovjeka imaju razočaravajuću lakoću postojanja. Volim te ne znam reći, možda ne bih ni htjela, no, pojma nemam kako, njegova odsutnost ostavlja za sobom jednu prazninu koju nemam čime popuniti, čak niti sobom. *

T EMA ___

i njegova se kći nikako nije mogla udati uz prisutnost svećenika. Nekoliko godina kasnije moja je teta to učinila, što je nije spriječilo da se 1989. razvede; Revoluciju je dočekala kao građevinski inženjer u Bukureštu, sama u stambenom bloku u izgradnji u centru grada, grijući vodu za pranje električnom grijalicom industrijskih dimenzija, oporavljajući se od hepatitisa na živčanoj bazi, bolesna na bubrege od hladnoće. To je barem bila službena varijanta, jer lako je moguće da su joj bubrezi ostali oštećeni i zbog niza ilegalnih pobačaja koje je dala napraviti u Iaşiu u studentskim danima. To je velika obiteljska tajna, koju i danas svi čuvamo kako za nju ne bi saznala “baka iz Suceave”, posljednja nositeljica naših moralnih tradicija. Iako ja odavno pretpostavljam da je zna. Zbog kiretaža moja teta kasnije nije mogla zadržati niti jednu trudnoću. Ne znam zašto, njezini psi, koje voli kao djecu, skloni su smrti u tragičnim i glupim prometnim nesrećama. Pojma nemam što je djed radio u Securitatei, on koji se razumio u slavine i u blijedoljubičaste ruže više negoli u ideološka pitanja; majka ne želi imati posla ni s kakvim dosjeima otkad je u svojem kartonu u kadrovskoj otkrila da je prijatelji otkucavaju. * Budući da sam jednom sanjala nešto što je nalikovalo na Jeni i mojeg ujaka Mirceu kako vode ljubav, iako Revolucija još nije došla, a niti sam ja postala ženom, i budući da je bilo i vrijeme, jer već odavno nisam vjerovala u priču o rodi, majka mi je jedne večeri za našim kuhinjskim stolom, dok smo ne radeći ništa sjedile uz treperenje grobnih svjećica uguranih u kutiju Ness Amigo i promatrale kako u zgradi preko puta ima svjetla, a kod nas ne, objasnila kako se rade djeca. Točnije, proizvoljnu kombinaciju nevidljivih tvari nazvanih kromosom X i Y, koja ponekad proizvede djevojčice, a ponekad dječake. * Bojim se riječi zbog praznine u njima. Pitam te kako si. Odgovaraš mi sa “zašto” i opet znam

da se više ne radi samo o meni i o tebi da su tu životi, dusi i svjetovi i jedan prag koji neću prijeći prema tebi. Na svako tvoje “zašto” odsijeku mi se noge i vraćam se u čistilište svršetka koji se približava. * Gospođa M., moja profesorica biologije iz osnovne škole. Razrednikova supruga. Jedina osoba koju sam ikada upoznala s urođenom unutarnjom alergijom, autentičnom, despotskom prema bilo čijem tuđem kritičko-nezavisnom mišljenju. Na alternativu. Jedini čovjek kojeg sam upoznala koji je sposoban za pretvaranje ljudi u serijske proizvode. No to i nije bilo toliko teško: ujesen 1990. bilo je dovoljno širokom pučanstvu nametnuti bijele elastične trake za kosu, od smetenih roditelja zahtijevati da masovno kupuju platnene bluzice s čipkom i volanima (prodavali su ih Moldavci na “ruskom” tržištu) koje su se nosile uz crne suknje, po mogućnosti plisirane i obavezno do koljena, i evo ti čitave kohorte aseksualnih pingvinki u nastanku. I to kad nisam nosila uniformu, a ispod uniforme, pet mjeseci od devet, hlače (kako sam tvrdoglavo odlučila nositi čarape, koliko god debele bile, ali ipak čarape, često sam gospođi M. poklanjala slatko uživanje u antologijskim sesijama javnog kažnjavanja zbog strašnog prekršaja iz koketerije; recimo da sam se pravila odraslom; zapravo nije bilo neke velike koristi, imala sam fiks-ideje loše odjevene adolescentice, takav mi je bio ukus i takva su bila vremena). Sama gospođa M. bila je na glasu kao vrlo elegantna gospođa: tada je imala četrdeset i nešto godina, velike svijetle oči, pažljivo počešljanu kosu (boje drukčije od one za koju pretpostavljam da je imala u mladosti), nosila je duge suknje, po mogućnosti prozirne, šivane po mjeri, kadikad i potpuno prozirne bluze ispod kojih se nazirao grudnjak u istoj boji. Do tada nisam ni znala da postoje grudnjaci boje sljezova cvijeta. Imala je muškarca s reputacijom ljepotana, kojega su željno promatrale kolegice iz kancelarije, majke učenika i

polovica preostalog ženskog stanovništva grada Focşani. Sve u svemu, imala je mnogo razloga da na satu trenira biološko-socijalne mehanizme defeminiziranja djevojčica od 10 godina. Te su me četiri godine svakotjedne strepnje, nadam se, zauvijek izliječile od institucionalnog straha. Nisam međutim nikada uspjela shvatiti odakle, pored sklonosti despotizmu koji je obilježavao njezin profesorski stil, očajnička želja te žene da drži zauzdanom našu hormonalno-adolescentsku seksualnost. Je li gospođa M. imala dvojbe u pogledu vlastite ženskosti? Je li se bojala da je vrijeme gazi, je li nas osjećala kao prijetnju? Znala je da stari; i nije starjela lijepo. Samo sam je jednom vidjela nenašminkanu, odjevenu “za po kući” (prije jedne olimpijade rumunjskog jezika otišla sam k “razredniku” po neku knjigu); mislim da je, da sam je susrela na cesti, ne bih bila prepoznala. Ali zar je u ljepoti kože natrackane kremicama koja još nije bila potpuno izborana, u kosi koja nije dopuštala da joj se vide sijedi korijeni, u odjeći koja je skrivala tijelo koje tek što se nije urušilo, u doba kad su si odjeću mogli priuštiti i nabaviti tek malobrojni među odabranima, zar je u tome bila sreća te žene? Crveni sam vjenčić koji mi je gospođa M. bacila u koš prvi dan 5. razreda pamtila i kad sam osam godina kasnije polagala maturu iz biologije (komplicirane kombinacije kromosoma X i Y). * Zapravo se nisam razboljela. Prvi dan sam sakrila gaćice kako bi ih oprala dok me nitko ne može vidjeti, jer sam si umislila da imam neki glupi proljev, kojega nisam bila svjesna. Jeni je pozvala majku; mislim da se nije osjećala nimalo sposobnom da mi objasni tajne ženskosti. Imam dojam da se to u mojoj obitelji zvalo “doličnost”. * Majka je u hladnjaku imala sredstva protiv začeća na baci kinina i kakaov maslac, koje joj je dala jedna prijateljica farmaceutkinja. Meni je to izgledalo poput bombona s kakao-prahom, od badema, blago gorkih, čini mi se. I patila sam, patnjom kćeri jedinice, što mi ne daju da ih pojedem. Prije nekoliko godina saznala sam da se

photo : bch

to, zapravo, stavljalo u vaginu. Kinin ima karakteristike spermicida, a kakaov maslac je lubrikant. Ne znam kako to, ali kakaov maslac nisam nikada jela. * Patetično je to više nego dramatično jedini put kad želim imati dijete – s tobom – je i jedini put kad se baš ne može. Cijela jedna biologija između nas no iz mojih grudi mlijeko neće teći.

* Tako sam, iza vrata kupaonice dvosobnog stana u dvokatnici pored velikog parka u Focşaniu, saznala za krv koja će iz mene curiti svaki mjesec tijekom idućih nekoliko desetljeća. Ne sjećam se više ničega što mi je majka rekla dok su se pogledi mog ponosnog oca naprezali da se probiju kroz procjep u vratima; ako mi je održala neku životno važnu lekciju, zaboravila sam je. * Niti jedna kuća iz mojeg djetinjstva – iz mladosti moje prabake, tete, bake, maj-

ke – više ne postoji. Bolje rečeno, postoje one, ali više nisu naše. A gradovi mojeg djetinjstva i adolescencije već odavno nisu isti; mogla bih reći da niti oni više ne postoje, otprilike otkad je dućan pred kojim sam stajala u redu za jogurt u 5 ujutro negdje na zimu 1993. prekriven crnom majolikom i iz banke evoluirao u sjedište Financijske uprave, a u starom su gradu počele pasti ovce. “Baka iz Suceave” ostala je sama, živi u jednom stanu u zgradi u Piatra-Neamţ, ima poliartritis i obuzeo ju je protumađarski zanos, sumnjiv za nekoga tko u svom životu nije upoznao niti jednog

T EMA ___

Mađara. Jeni je nadživjela smrt vlastite majke, sestara i nećaka, ima srčani simulator i dala je ugraditi spušteni strop. Unazad kojih godinu dana hodam s njezinom vlastoručnom oporukom u torbi za kameru. * Prvi sam put vodila ljubav osam godina nakon Revolucije. Nitko mi nikada nije rekao niti me itko ikada pitao kako je to nekoga voljeti. Nikoga u svojoj obitelji nikada nisam čula da kaže “volim te”. Ne, jednom jesam, ali tada je već bilo prekasno (na dan smrti mog oca majka mi je rekla: “On je jedini muškarac kojeg sam voljela.”). Prva žena koju sam vidjela golu bila je majka mog oca, na jednom bolničkom krevetu u Bukureštu, s venama podbuhlim od dijalize od koje nije bilo nikakve koristi. Rekla mi je: “Baka umire.” Prvi pravi poljubac vidjela sam na filmu na videokaseti, na jednom videorekorderu koji je cirkulirao između nekoliko prijateljskih kućanstava i bez iznimke gutao jednu

kasetu od tri. Svoj smo primjerak dobili prve godine nakon Revolucije. Donio ga je otac iz Njemačke, zajedno s jednim pornofilmom i torbom sprejeva 8 x 4. Nije poljubio majku na aerodromu, bilo je previše nepoznatih ljudi, a mi, toliko slabo civilizirani u usporedbi s Nijemcima, nosili smo prtljagu punu teško nabavljenih kanistara benzina. Iz Japana nam je donio štapiće. Prvog razodjevenog muškarca vidjela sam u svom krevetu. * Još dobivam menstruaciju, znam kako se prave i kako se ne prave djeca, viđala sam tijela muškaraca i žena. Ali vjerujem da (još uvijek) ne znam voljeti. Ili barem to ne znam reći. Možda se i to nauči u djetinjstvu, zajedno s “mama”, “tata” i hodanjem na dvije noge. Naučiš reći “volim te”, naučiš biti ženom. * Usrećuješ me. Tvoje ruke u mojoj kosi poprimaju nijanse plavog.

* Majka više nije nikoga voljela. Ili bar ne dovoljno da to kaže. IULIA POPOVICI rođena je 1979. u Suceavi. Kulturna je novinarka i kazališna kritičarka. Živi i radi u Bukureštu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Bukureštu, a magistrirala dramaturgiju na Nacionalnom sveučilištu kazališne i filmske umjetnosti. Urednica je u dnevniku Ziua i u tjedniku Observator cultural te suradnica na online-portalu LiterNet i u časopisima Dialog (Poljska), 22, Dilema Veche, Euresis, man_in_fest i Vatra. Držala je predavanja o novoj rumunjskoj dramaturgiji u Poznanu, Varšavi, Beču i New Yorku, organizirala je i održavala radionice dramskog pisanja, a u jesen 2007. bila je na stipendijskom boravku u Parizu u organizaciji Rumunjskog kulturnog instituta. Njezin komad Vacuum (Vakuum) izvođen je u Kazalištu LUNI kluba Green Hours (pod naslovom 770. Ilustrate cu flori de câmp – 770. Razglednice s poljskim cvijećem), u režiji Adriane Zaharia. U sklopu projekta DramaFest (Baia Mare, 2006) napisala je monolog O dimineaţă astrală (Astralno jutro).

dan lungu___ buldožerist

S rumunjskog prevela ivana olujić

ako siđeš na tramvajskoj stanici kod Tvornice kruha, ako kreneš kroz prolaz zgrade s kioskom za prodaju duhana u prizemlju i prođeš pored prenatrpanog kontejnera, dođeš do niza oljuštenih četverokatnica koje su nekad bile narančaste. Iza njih počinje polje, kamo ljudi iz nekoliko kuća, zaboravljenih među zgradama, puštaju kokoši, svinje i krave. Također, tu se igraju i djeca. U tim zgradama stanuju radnici iz PPSZD-a, to jest Poduzeća za proizvodnju strojeva i zamjenskih dijelova, kako bi saznao neki znatiželjnik kad bi upitao. Većinom su to sinovi seljaka iz bližih ili udaljenijih sela, koji su išli u strukovnu školu te su se “nastanili u gradu jer se tu jede bijeli kruh”. Oženili su se kćerima seljaka, koje su također išle u strukovnu školu, te zajedno s njima rade u poduzeću. Imaju stan “dobar, loš, takav je kakav je” “u zgradama od betonskih ploča” u industrijskoj zoni, “al’ dobro je, blizu je posla”. Buldožerist nije sin seljaka i drugi mu se smiju, pitaju ga koliko zuba ima ovca u gornjoj čeljusti. Roditelji su mu bili radnici i imali su stan blizu centra. Posvađao se s njima oko djevojke koju je uzeo za ženu. Završio je strukovnu i preselio se sa suprugom sasvim “u sandučare”. Ali to već

odavno. Sad ima 42 godine, visok je i žilav. Ima crne ofarbane brkove, govori glasno i zubima lomi orahe. Miran je čovjek, ne živcira se na trik-traku i voli sjediti pognut na buldožeru, koji kao da je njegov broj. “Zovem se Virgil i buldožerist sam!” preporučao se stežući ti ruku i smijući se od sveg srca. “Visok si, Virgile, na visini si!” viknuo bi mu svaki put kepec iz prizemlja, očaran vlastitim riječima. “Moja sućut, gospon Virgil”, reče mu starica, bivša računovotkinja. To kad mu je umrla supruga. Bio je na buldožeru i bilo je proljeće. Getu su zadržali u bolnici radi lakše operacije, “sitnica jedna, druže!”. U početku se govorilo o dva dana, zatim o tjednu, “jer se pojavila sitna komplikacija”, o dva tjedna, zatim je došao susjed da ga obavijesti da ga hitno zovu u bolnicu. “Da napravimo autopsiju, druže?” Zapravo, svi važni događaji u njegovu životu nekako su vezani za buldožer. Getu je upoznao jedne subote ujutro. Bio je adolescent, lud za dizalicama, viljuškarima, buldožerima ili rovokopačima. Znao je jedno mjesto na rubu grada gdje se gradila zgrada. Tamo je subotom i nedjeljom, na boku, stajao jedan buldožer kao dunja spremna da se otkotrlja. Svaki ga je vikend išao vidjeti. Sjeo bi na zemljani nasip i

divio mu se. Među šalunzima, armiranim betonom, bačvama katrana ili gomilama šljunka buldožer je izgledao naj-naj. Ni betonske grede, ni hrpe siporeksa, čak ni brda crvenkaste cigle nisu ga privlačila više. Jedne nedjelje ujutro, na domet štapa od njega, dva su balavca prepriječila put nekoj djevojci. Bockali su je dvjema dugačkim vrbovim šibama i izvikivali gadarije. Obranio ju je i otpratio do grada. Dolazila je iz šume, gdje je bila sa školom, ali joj je dosadilo, pa se odlučila sama vratiti. Zvala se Geta i to mu je ime postalo prekrasno. Kasnije je došla Ana, još jedno lijepo ime. Ana se rodila u prvoj godini njihova braka. Vijest o njezinu rođenju također je primio na buldožeru, kao da ni na tren nije mrdnuo odatle. Bivša mu je računovotkinja rekla: “Moja sućut, gospon Virgil.” Nije znao što bi joj odgovorio, bi li joj zahvalio ili ne bi, pa je odšutio. Drugi su se susjedi prisjećali da je Geta bila čestita žena, da je bila dobra u duši, da je šteta što je otišla tako mlada, da bi te doktore trebalo objesiti o stupove duž ulice. Svima im je dao za pravo. Tri dana nije mogao zajahati buldožer. Očistio ga je, podmazao ga vazelinom, promijenio mu ulje, napunio ga gorivom, njegovao ga kao bolesnika. Htio mu je dati ime Geta,

T EMA ___

kako je vidio u filmovima da se daju imena brodovima. Brod Polar, gajeta Nada, jahta Blagovijest, buldožer Geta. Nakon tri dana ponovo je krenuo na posao. Ana je naučila kuhati, prati, mesti. S vremena na vrijeme išli su na Getin grob. Zavario joj je željeznu ogradu koju je obojio u zeleno, a Ana je posadila nešto cvijeća. Cijelo su groblje ispunile željezne ograde, samo su se uzorci razlikovali. Sve su bile napravljene u PPSZD-u i iznesene preko ograde ili s politrenkom portiru. Prošlo mu je kroz glavu kako je smirujuće biti okružen ogradom koju su napravili tvoji radni kolege. Ana je svaki put šmrcala, šutljiva i pogrbljena nad križem. Nalikovala je na kakvu bakicu. I palila bi nekoliko svijeća. Zatim bi se vraćali doma, nije bilo daleko. Kad bi izašli, Ana bi još odvraćala pogled. Novo se groblje rodilo zajedno s industrijskom zonom. Komad zemlje, okružen betonskim pločama i dosta širokih vrata da bi mogli proći i vojni kamioni, jer je u blizini bila i vojarna. Virgil je imao više poznanika pokopanih na ovom groblju: jedan dečko, Tănase, iz ljevaonice, koji se opekao rastaljenim aluminijem, jedan Brînză, iz Ghirenia, koji je umro od srca iako je bio mlad, Amariei, kojeg je zdrobila željezna poluga... i kao da je bio još jedan... ali ne, Ailenija su uzeli i pokopali ga na selu, u Todireniu. U početku nije bilo ni crkve, nosili su ih u jednu crkvu malo niže, a onda se penjali natrag prema groblju. To do jednog dana kad je direktor poslao ekipu dobrih varilaca i materijal. U tjedan dana bila je gotova. Crkva od lima petica, s križevima od lima sedmica, zavarenim prvoklasno. Revolucija ga je uhvatila – takav je život! – na leđima buldožera. Zatrpavao je neke rupe građevinskim otpadom od kuća s kraja trase Državne ceste. Nekima su uzeli samo vrtove, nekima su dohvatili gospodarske zgrade, ali većini su uzeli baš kuće. Gradila se nova četvrt za radnike iz nove tvornice. Kad je ugledao onog niskog debelog Artimona kako preskače rupe kao neukroćen konj, nije pomislio ništa drugo nego da negdje gori. “Pao je Ceauşescu!” još je uspio izreći Artimon, ostajući bez glasa i oslanjajući se objema rukama na buldožer, kao da ga želi pogurnuti prema gradu. “Ma što

govoriš?” upitao ga je još jednom, oštro, da bude siguran da je dobro čuo. “Cea... Ceauşescu... gotovo je!” Na trenutak, Virgil je zinuo. Takvo što nije očekivao. Dakle gledao je televiziju sa svima, u poduzeću, poslali su nekog mladca po votku, grlili su se, ljubili, a na kraju i zaplesali Kolo jedinstva u unutrašnjem dvorištu, među kolutima žice, cijevima, hrđavim dijelovima radijatora i smotcima kartona. Svi su shvatili da od toga trena započinju novi život. Virgil je i dalje jahao buldožer i nisu prošle ni dvije godine kad mu je, usred ljeta, točnije 16. kolovoza u 4 sata poslijepodne, portir tvornice, vrteći rukom prema uhu i prinoseći stisnutu šaku obrazu, izdaleka dao znak da ga netko zove na telefon. Pogleda čovuljka s kačketom i začudi se, ponavljajući za sebe: “Na telefon?!” Telefonirao je nekih pet puta u životu i samo silom prilika. Siđe s buldožera i obuče kariranu košulju, zatim polagano krene prema portirnici. U komadu plastike neki ga također plastični glas upita zove li se Virgil Crîsnic. Poželio je opsovati onoga tamo, ali nije mogao psovati nekoga koga nije imao pred sobom. Kako to? Zvao ga je pravo s buldožera, to jest pozvao je njega, a ne koga drugog, baš da ga pita je li to on. – Imate kćer, Anu? Trgne se i bude mu sve jasno. Kako je i očekivao, djevojka je već bila umrla u bolnici. Svi ti doktori zaslužuju da ih objese o ulične stupove. “Gospon Crîsnic, želite li da napravimo autopsiju?” “Od srca, znate. Puno stressa, je li pretrpjela kakva ljubavna razočaranja?” Samo da dođe Ghiţă s autom i odveze je doma. “Bila je osjetljivo stvorenje, vidi se. Umor, vjerojatno... prehrana... sitne brige... znate i sami...” Mora pozvati nekoliko žena i pripremiti pogreb, kako-tako. “Pala je na ulici, točnije na autobusnoj stanici. Bila je gužva, vrućina... Doveli su je jedan muškarac i žena. Prepoznajete li je?” Sitno, bijelo lice, slabašne ruke, točkasta haljina od cica... Kimne. Njegovo se veliko tijelo polako zanjiše, kao kad bi pokušao probuditi dijete, usred noći, a da ga ne uplašiš.

Kasno navečer dovezao ju je kući i pozvao malobrojnu rodbinu. Okupilo se više susjeda. Kako je vani bila sparina, šuškalo se da je treba pokopati brzo. “Pogotovo od srca... Da, da... Od srca ne mogu dugo...” Na groblju svećenik mu je rekao da mu treba smrtovnica, inače, takav je zakon, ne može je sahraniti. Na sudu su tražili nešto od liječnika i neke biljege. Na kiosku suda nisu imali biljege. Možda kraj Omladinskog doma. Kraj Omladinskog doma nisu imali biljege. Možda kraj kina Luceafărul. Nisu imali ni tamo. Nisu imali nigdje u gradu. – Gospon, ne mogu ih nigdje naći, dajte mi taj papir i nekako ćemo već riješit... Znate... vruće je... tre... danas je treći dan. Činovnik, na nogama, nizak rastom, s ozbiljnim početkom ćele, osloni se dlanovima o površinu stola. Unatoč vrućini sivi sako zakopčan je do zadnjeg dugmeta. Strog pogled, sive oči svjesne važnosti vlastitog položaja. Položaja službenika. – Gospodine Crîsnic, vrlo mi je žao, ali ne mogu vam nikako pomoći. To je protivno državnim zakonima i mojim osobnim principima. Osim toga, ako postupim kako me vi potičete, to za mene znači zatvor, sto posto. – Dajte mi taj papir, pa razumni smo ljudi, potpisat ću za njega, kojeg vraga?! – Gospodine Crîsnic, dovodite me u osjetljivu situaciju (daje znakove nervoze). Ako nije legalno, nije legalno! Zar smo zato digli Revoluciju, da bismo kršili zakone? – Ne mogu je pokopati u polju... kao psa... kršteno je čeljade! Što da radim s njom? – Ne zanima me! Ne znam! – Kad je pokopam, državu ću obići da nađem biljege... donijet ću vam... da završimo... završimo sa svim ovim. Gospodin iz ureda nagne se prema Virgilovu uhu, šapućući mu povjerljivo: “Ne tražite više biljege, nema ih. Oni sa Socijalističkom Republikom više se ne tiskaju, zalihe su rasprodane, a ovi novi nisu još

stavljeni u prodaju... ne znam ni jesu li tiskani. Bolje da je pokopate kako sam vam rekao, u vrtu, i bez popa.” – Ali kršćanka je, kako da je pokopam kao pseto?

Rodbina je, pod ovom ili onom izlikom, pobjegla. Tetka Sanda je otišla posljednja, rekavši mu kako ona zna trik s biljezima sa starih dokumenata, jer je tako napravila jedna njezina susjeda koja je baš pokopala muža. Vonj je polako počeo silaziti stubištem i uvlačiti se susjedima ispod vrata. Nije se usudio podignuti plahtu s Anina lica. Jedan mu se susjed žalio da je miris postao nepodnošljiv, da bi možda bilo bolje da je izvadi van, na zrak. “Molim te da mi oprostiš, Virgile, ali ni djeca više ne žele jesti!” Netko je kucnuo po radijatoru. Možda gospođa računovotkinja ili tokar iz susjednog stana. Podigne srčano lijes na rame i odnese ga iza zgrade, na polje. Znao je korak po korak što mu je činiti, samo što nije mogao ostaviti Anu samu. Zapali vatricu od drača, suhe balege i plastičnih vrećica. Bradati lik, vodenastih očiju, zamoli ga da se ogrije. Znao je Costicu, mnogo mu je puta baš on dao okrajak kruha. Pomračena uma, živio je od milostinje, ali, u nevolji, mogao si se s njim sporazumjeti. Reče mu da slobodno ostane tamo i da ga pričeka, donijet će mu nešto. Pođe iza tvornice, do rupa. Pokretom sasvim prirodnim probudi svoj buldožer, koji poslušno zamumlja. Provjeri gorivo i pomiluje ga. Reče mu da imaju posla. “Uzet ćemo Anu i idemo u grad. Sutra, odmah ujutro, naći će je na stolu. Da vidiš što će se radovati!” Potapša ga još dvaput muški po sapima, zajaše ga i podbode. Od njegove ga njiske prođoše srsi. A poluga zabljesnu kao sablja na mjesečini.

DAN LUNGU rođen je 1969. u Botoşaniu. Nakon završene gimnazije u rodnome mjestu godinu je dana studirao na Strojarskom fakultetu, a onda je, potaknut revolucionarnim događajima 1989, odlučio prijeći na sociologiju.

photo : va n d a mi k š i ć

– Onda je drži u kući, da se usmrdi! – plane službenik udarajući šakom po hrpi spisa.

Danas je sveučilišni profesor u Iaşiu, na Katedri za sociologiju Filozofskoga fakulteta. Usavršavao se na Sorboni. Urednik je časopisa Au Sud de l’Est, a uređivao je i časopis Timpul. Godine 1996. osnovao je u Iaşiu književnu skupinu Club 8, kojoj pripadaju neki od ponajboljih suvremenih rumunjskih književnika kao što su Florin Lăzărescu, Radu Pavel Gheo ili Lucian Dan Teodorovici. Objavio je zbirku stihova Muchii (Bridovi, 1996), knjige kratke proze Cheta la flegmă (Skupljanje hračaka, 1999), Proză cu amănuntul (Proza na malo, 2003) i Băieţi de gaşcă (Dečki iz ekipe, 2005), romane Raiul găinilor (fals roman de zvonuri şi mistere) (Kokošji raj (lažni roman glasina i misterija), 2007), Sînt o babă comunistă! (Ja sam komunistička baba!,

2007) i Cum să uiţi o femeie (Kako zaboraviti ženu, 2009) te dramu Nunta la parter (Svadba u prizemlju, 2003). Zajedno s Raduom Pavelom Gheom uredio je Tovarăşe de drum (Putne drugarice) – zbirku kratkih priča u kojima rumunjske književnice iznose svoja iskustva iz komunističkoga vremena. Roman Sînt o babă comunistă! preveden je na francuski, njemački, bugarski, mađarski, talijanski, poljski i španjolski, Raiul găinilor na francuski, njemački i slovenski, a kratka proza na talijanski, njemački, francuski, engleski, mađarski i grčki. Dobitnik je više književnih nagrada, uključujući nagradu Društva književnika Rumunjske za književni prvijenac. Član je Društva književnika Rumunjske te Udruženja profesionalnih pisaca Rumunjske.

T EMA ___

Răzvan Petrescu___ Blic

S rumunjskog prevela marina gessner

ilo je to jednog četvrtka, oko šest. Izašao sam u šetnju sa psom, engleskim seterom s crnom mrljom na lijevom oku, jer je trebao piškiti. Obično ne idem piškiti u to doba, no u parku je lijepo, pada lišće, ptice, niču pupoljci, neki put i sniježi, i čovjek je, što bi se reklo, usred prirode koja šuti. I dok sam ja osjećao pomirenje s prirodom, s čovjekovim prijateljem koji se linja, s ljudima, abulično kontemplirajući o travi izrasloj u pukotinama aleja, psić je ugrabio neki komad papira, od onih koje znaju umrljati otrovom ljudi koji mrze pse ili koji se jednostavno osjećaju dobro razmazujući otrov po nečemu. Silom sam mu ga istrgnuo iz očnjaka i, prije nego što sam ga bacio, nakratko sam ga pogledao. Bio sam to ja. U poluprofilu, na fotografskom papiru, formata 13 x 18, s košarkaškom loptom u ruci. Bezizražajno sam pogledao psa i vratio mu fotografiju. Progutao ju je. Prošla su još, čini mi se, dva dana. Bio sam u centru glavnog grada, grada mog djetinjstva koji se pokvario, užasna gužva, raznobojni automobili, svjetla, reklame, telefoni, zveket, lokve sladoleda, jedni su

dugo gledali u zidove velikih kuća, vila s puškarnicama i krovovima u stilu pagode, okruženih zelenim elektrificiranim ogradama iza kojih su, nepomični, stajali čuvari s hermetičnim crtama lica, drugi su čekali u redu za novine, listiće lutrije, morske školjke i WC-papir, koji dolazi u nekoliko vrsta, ja primjerice ne koristim onaj ekstra tanki, porozan, roza, osim u hitnim situacijama, kao rupčić, jer se inače podere u sredini i možeš doživjeti najneugodnija iznenađenja, neki su pili sokove s tragičnim pogledima usmjerenim prema gore, a nekoliko kompaktnih skupina jelo je ćevapčiće. I ja sam kupio četiri komada, uzeo jedan griz i kad sam ih namjeravao baciti u kantu za smeće, u metalnoj narančastoj kutiji opazio sam jednu fotografiju. Ne znam što me je natjeralo da je podignem. Zapravo znam. I to sam bio ja. Ovaj put na svjetlucavom papiru, snimljen odozdo, vidio mi se početak ćele, pored medvjedića. Smijao sam se, u planinama. Osjetio sam laganu neugodu. Zapalio sam medvjedića, upaljač se nikako nije htio upaliti, a zatim se upalio iza turističke agencije preko puta hotela Intercontinental.

U petak navečer mi je Ioana, moja žena, rekla da je pronašla dvije moje fotografije kod frizera. Ležale su na podu, nedaleko od blagajne. Nekoliko mi je gospođa na putu prema haubi svojim visokim petama izbolo desni obraz i oko. Upitao sam je što je s njima učinila. Staloženo mi je odgovorila da ih je darovala djevojkama. Kako znam da frizerke u pravilu ne gledaju rado fotografije, pogotovo ako su te fotografije moje, nadao sam se da su ih na koncu bacile u smeće, zajedno s kosom mušterija. Pa ipak me držao neki osjećaj nemira. Navečer sam popio vrlo jak čaj za smirenje, od gospine trave. Sutradan ujutro Ioana mi je rekla da sedativ nije gospina trava, već lipa. Možda to objašnjava činjenicu da sam dva sata kasnije, usred noći, sanjao da me netko fotografira golog na plaži. U Mamaii. U ponedjeljak mi je, na putu prema trolejbusu, pažnju privukao prosjak na uglu ulice – odnedavno su uglovi ulica prepuni prosjaka, neki od njih su i slijepi – koji mi, iako ga viđam svakodnevno već više od pet godina, nikad nije pobudio milosrđe, poniznost, sram, parangal (ribolovni pribor), osjećaj krivnje ili druge osjećaje tog tipa.

Po istini, izbjegavam ga pogledati što više mogu jer me iritira. Ima zlatne zube (koje još i pokazuje dok prosi), dlake u ušima i velike usne. Da ne spominjemo da je prilično dobro odjeven, njegov bi mi sivi sako savršeno pristajao da sam malo deblji. Sad je prodavao, pomalo bizarno, svijeće za žive i moje fotografije. Upitao sam ga otkud mu te fotografije, nakon što sam ih sve pokupovao. Bilo ih je deset. Točnije, jedanaest, no posljednja je bila u toliko uznapredovalom stanju izgužvanosti i izblijedjelosti da sam zaključio da me nitko ne bi mogao prepoznati. Osim toga polaroidna snimka bila je i prilično stara, kladim se da u to doba nisam imao više od pet godina. Prosjak me nagovorio da uzmem i tu, rekavši da mu njegov otac, koji je iznimno star, već neko vrijeme ponavlja da se svijet smanjuje. Smanjuje se naočigled, čak i ako je fiksiran na fotografskom papiru, gdje se taj fenomen dobro vidi. Što se tiče mjesta na kojemu je našao fotografije, priznao mi je da ih je našao na ulici, na putu kući. Iako je stanovao u napola srušenoj zgradi, smještenoj na rubu četvrti, imao sam potrebu odšetati se donde. Nisam našao nove fotografije, no u zgradi je vladala duboka žalost jer je nekoliko sati ranije jedna majka iz prizemlja, gojazna, nakon doručka sjela na krevet da se odmori, ravno na vlastito dijete u dobi od dva mjeseca. Zaboravila je na njega, mislila je na druge stvari, nije ga ni primijetila. Uostalom, bilo je maleno, vrlo dražesno djetešce, a uz to i vrlo tiho, nažalost. Sjedila je na njemu svom težinom gotovo tri minute, zadihana, kako se poslije tvrdilo, zbog čega više nije bilo potrebe za liječnikom. Maleni više nije mogao ni zucnuti, kako je uobičajeno u više ili manje sličnim situacijama. Ili, ako je nešto i rekao, to nije bilo važno jer ga se nije moglo čuti ispod tolikih kilograma mame, koja, to je poznato, nema dobru zvučnu vodljivost. Izludjela od očaja, žena je urlala na najglasnije i udarala se šakama u nos i u sljepoočnice. Prosjak mi je sumirao, otkrivajući glavu, kosa mu je bila obojena u indigo, svoje mišljenje o tome kako bismo ipak morali, ostavimo li postrani, ako je moguće, gorku patnju izazvanu jednom takvom dramom, priznati činjenicu koja ulazi u domenu očiglednosti i zdravog razuma, naime da je vrlo lako pokopati djetešce koje je vlastita majka

preobrazila u želatinu, jer je to zasigurno najmanje ljudsko biće koje treba najmanje, a prema tome i jeftine, pogrebne potrepštine. Nisam mu proturječio, izgledao je nasilno. Idućeg sam dana otišao do jednog prijatelja koji je profesionalni fotograf i pokazao mu slike, a on se, na moje iznenađenje, nije začudio, objasnivši mi da se to zna dogoditi, da se ne brinem, da to ima neke veze s astralnim tijelom i jogom, pa ih je uvećao. Baš je nedavno bio pogledao jedan Antonionijev film o umjetničkom fotografu koji otkrije zločin na negativu, s nekoliko pantomimičara na kraju, snimljen prema jednoj Cortázarovoj noveli, Vražje bale, čini mi se, naslov filma nisam zapamtio, samo što se u mojem slučaju nije pojavilo ništa zanimljivo, uz iznimku vrlo loše kvalitete slika i jednog neobjašnjivog čekića za rezbarenje. Fotograf je pročistio grlo. Sve što ti mogu reći jest da su slike načinjene istim aparatom, noću, detalji se jedva razabiru. Uslikali su te s male udaljenosti, uz dodatan izvor svjetlosti. S blicom, ali ne bih dao ruku u vatru, moguće je da je bio i reflektor. Potom je ugasio crvenu žarulju u ateljeu, zajedno smo popili čašu vina i predložio mi je neka još malo potražim, možda pronađem koju uspjeliju. Nisam se morao pretjerano truditi. Nakon tri tjedna počeo sam ih nalaziti posvuda, kišilo je, došlo je proljeće, bile su mokre, pune ptičjeg dreka, ptice selice vratile su se kući, no uza sve to moj se lik mogao prilično lako razabrati.

Upitala me jesam li pisac, izbjegavao sam odgovor, pogotovo zato što ga nisam znao, na kraju sam rekao da nisam, na fotografiji je moj bratić, poznati sportaš, sigurno ga je vidjela na televiziji, otuda i zabuna, šteta jedino što je Eleonora nestala, koliko sam shvatio. Jedina moja fotografija koja se donedavno bila pojavila u javnosti bila je fotografija koju je, aparatom u kožnoj futroli, u Francuskoj, načinio jedan moj prijatelj, svećenik koji u slobodno vrijeme radi za jednu vjersku publikaciju. Meni iza leđa ocrtava se samostan na čijem se desnom tornju vijori bijela zastavica. Ja stojim ispred drugog tornja, tako da me se praktički – budući da je ciljani kadar bio onaj sa zastavom – i ne može vidjeti. Međutim ta fotografija ne samo da se pojavila sa mnom u prvom planu već je, čini se, i polučila uspjeh, možda zato što sam ja bio grobar. Kako je selo u dolini bilo praznovjerno, polubaskijsko, nitko nije htio preuzeti takvu odgovornost, pa su zamolili mene. Netko iz kraja je naime umro, neki starac koji je već gotovo ispario, međutim dan ranije umro je i grobar, upravo u trenutku škljocanja bacao sam preko njega lopatu zemlje. Kao pogrebnik amater prilično sam se dobro snašao. Grob se lijepo uzdizao, u pozadini je bila rijeka Loire, a iznad njega nalazila se jedna kruška bez lišća na kojoj se, doduše, vidjela još jedna kruška. Bila je to moja prva fotografija do koje mi je uistinu bilo stalo.

Ja sam novinar. Ponekad pišem i kratke priče.

Nisam međutim nikada saznao što se s njome dogodilo, nisam je pronašao niti u novinskoj zbirci.

Jednoga dana, u metrou, neka je punašna žena, društvena, naporna, odjednom zapodjenula razgovor sa mnom sa susjednog sjedala, iako je na takvo što nisam ničim potaknuo, rekla mi je da je krojačica, iznijela mi gomilu detalja o toj divnoj profesiji, možda me htjela inicirati u tajne zanata, da postanem krojač do stanice Dristor, gdje sam jedva čekao sići, sve naglašenije nervozno dršćući, potom je vidjela moju sliku u vozačkoj iz koje sam izvukao račun da ga pročitam za vrijeme putovanja i u šest mi je stanica ispričala priču o još jednoj nesretnoj ženi, Eleonori.

Mjesec dana kasnije Ioana je počela sakupljati sve fotografije nađene na cesti i s istančanim ih ukusom lijepiti u album uvezan u crvenu kožu. Na nesreću, u trenutku u kojem je smještala posljednji portret, pojavila se guvernanta, ona se tako pojavi, na posljednjem listu, žena je sa sela, Ioana je nalijepila ukrivo, iznervirala se i izašla iz sobe i, da napravim digresiju, moram reći da ne podnosim ljude sa sela, koji su došli u glavni grad da nam uzmu stanove, da kradu žarulje s odmorišta na stubištu, štrikove za sušenje robe, robu, čak i onu neosušenu, spojnice za antenu, ogledalo iz

photo : va n d a mi k š i ć

T EMA ___

lifta i gumb na zvoncu, da žvaču sjemenke suncokreta, crne, pljujući ljuske posvuda, po tramvaju, po blagovaonici, na poslu, po ministarstvima, iznimno pohotno, da govore izokrenuto, da nose kape s ušima, da osjećaju neodoljivu potrebu da se izuju pri ulasku u bilo koji stan, ostajući potom u čarapama na crte, to se teško zaboravi, da prave debele oblake prašine vječito prašeći tepihe, da u jesen pale lišće jer se tako pristoji, da se pali lišće, uopće se ne zna koji je praktični rezultat toga običaja, zna se jedino da je on neumoljiv, otuda i kašalj uzrokovan zagušljivim, slatkastim, kancerogenim dimom, da se međusobno dovikuju s balkona razmjenjujući strahove i onomatopeje vezane uz posljednju epizodu Krvi moje krvi, Prevarene žene, Luise Fernande, Antonele, Eleonore, Kuće iz prerije, I bogati plaču, dok ribaju kupus, dobit ću bronhitis od dima, to je više nego sigurno, ili ako ne od toga, onda od prašine razasute na sve strane od gipsanih siga što im vise sa stropova, da oblažu zidove u hodniku gipsom, tu ga međutim postavljajući u geometrijske, seoske figure, da na zidove stavljaju tapete s imitacijom kore

drveta, da bude elegantno, kao u šumi, lijepeći ih polivinilskim acetatom, za vječnost, da ih više nitko ne može skinuti osim zajedno sa susjedovim zidom, da po cijele dane sjede na željeznim klupama ispred zgrade promatrajući tko ulazi, a pogotovo tko izlazi, da sade rajčicu i luk u parkiću u neposrednoj blizini zgrade i da nakon toga na to povrće s kata bacaju prazne boce rakije, da smrde, smrde s onu stranu dobra i zla, i da si istovremeno na glavu izlijevaju čitave litre kolonjske vode kojom ja ne bih ni psa poškropio, niti u šali, dobro, pojavila se dakle guvernanta i objasnila mom sinu, koji je, uz to što je izuzetno poslušno dijete još i vrlo naivan, da ne kažem nešto više, da je najbolje što bi toga jutra mogao napraviti bilo ugurati psa u peć. Ušao je prilično teško, no udruživši snage, naposljetku su ga uspjeli ugurati. Kad sam stigao kući, osjetio sam neobičan miris paljevine, srećom, sin mi je razjasnio stvar, došao je u žurbi i rekao mi tata, psić je u peći već jedan sat i više ne laje. Zaboravio sam reći da su osim setera zapalili i Dantea, izdanje iz 1932, urednik

Ramiro Ortiz, tiskano na finom zrnatom papiru, jer se nije dizao plamen. Kako nisam mogao istući guvernantu, niti u teoriji, jer je bila za glavu i pol viša od mene, istukao sam dijete, iako je moja perfidna, gnusna, frojdovska želja bila da i njega postavim na Božanstvenu komediju. To bi međutim bilo izlišno. Vatra je zgasnula. Od psića sam sačuvao kostur koji smo zakopali među rajčicama, a guvernantu nisam čak ni otpustio, iz jednostavnog razloga što, osim bokova od kojih ti zastane dah, ima i veze u Ministarstvu kulture. Veze koje opravdavaju sve njezine inicijative. Osim toga kad imamo goste, uvijek odijeva vrlo uske haljine. Što stvara jedno ugodno ozračje, pogotovu kad se sagne staviti protvan. Uz to, duboko njihanje njezina poprsja dojilje, koje kao da je ispalo iz naše olujne povijesti, često sublimira ona intimna stanja, pretvarajući ugodno ozračje u svečano. Etnografsko. Dobrih pet mjeseci nakon posljednjeg incidenta počeo sam se raspitivati, diskretno, po časopisima, javnobilježnič-

kim uredima, umjetničkim studijima, u raznim redakcijama i pivnicama, zna li netko otkud se moje fotografije pojavljuju na ulicama. Odgovorili su mi slijeganjem ramena toliko izražajnim da bih ga mogao nacrtati. Nisam ga nacrtao. Umjesto toga, čini mi opet se u četvrtak, zatekao sam guvernantu kako mi kemijskom olovkom crta brkove na jednoj od najljepših fotografija, onoj na kojoj nosim kacigu avijatičara, nedavno pronađenoj na trgu Amzei. Istovremeno, iznervirana time što vječito iskače iz tračnica, Ioana se dala na demontiranje kliještima električnog vlakića koji sam s puno ljubavi poklonio za Božić svojem osjetljivom djetetu. Sjedio je za stolom smireno tukući orahe čelom. Osjetio sam da starim, pa sam se odjenuo i izišao. Zahladilo je. Zaustavivši se na tren pored slivnika, nabasao sam na još jednu fotografiju. Na ovoj sam bio uhvaćen kako jedem smoki, na nekom vjenčanju. Ponovno sam se latio pisanja. Nakon kratkog vremena izdavači bi mi vratili rukopis zajedno s nekoliko mojih fotografija, lagano retuširanih, koje im nisam nikada poslao. Postao sam sumnjičav, pažljivije sam gledao kamo gazim da mi se neka slika ne zalijepi za potplate. U studenome, još uvijek sumnjičavo šećući, zabunom sam jednoj starici nagazio na batrljak. Pala je kao pokošena, tužna pogleda. Sve sam više hodao uza zidove, uzdignutog ovratnika. Postao sam poznat u svim četvrtima. A ja sam pak poznavao sve spiralne žice u pločniku, dubinu rupa, misterije gomila otpadnog građevnog materijala, konzervi, iskorištenog papira, staklenih krhotina varljivo rasprše-

nih trotoarom i grmljem. Iznenada, jedan mi je dječačić pružio neku fotografiju koja je izgledala kao da je upravo izišla iz aparata za razvijanje i rekao mi da nalikuje na mene. Naravno da nalikuje na mene, jer sam to i bio ja, no ni danas ne shvaćam zašto sam malcu opalio ćušku. Nakon devet sve mučnijih mjeseci došao sam i do razvoda. Ioana je na sudu izjavila da ne može više trpjeti to da neprestano viđa moj lik, danju i noću, kamo god išla, poput vječitog izbornog plakata, dosta joj je toga, ne može više podnijeti pogled na moje fotografije koje su porazbacane po čitavom gradu, ili koje joj svakodnevno donose susjedi, rođaci koji poslije ostaju na ručku, pojedu sve, zlurade sestrične, pogledaj, draga, kako je ovdje dobro ispao, prolaznici, poštari, smetlari koji još traže i novac za njih i za pokop jednog kolege koji je poginuo u nezgodi na radu, svaki bi ga put samljela miješalica za smeće, putujući fotografi, tu i tamo koji policajac izgubljena pogleda, Albanci, djeca s ulice, vatrogasci, ljudi koji metu ulicu, Djed Božićnjak, uspaničen na portafonu, pogriješivši godišnje doba, načelnik sektora, uzbuđene adolescentice u potrazi za idolima, pa čak i nepoznati sportaši s najlonskim čarapama na glavi. Prikupila je oko dvije tisuće slika, među kojima ima i prilično uspjelih. Sve su imale jednu zajedničku crtu, bile su uslikane noću, kako je pretpostavio moj prijatelj, razlikovale su se samo po kvaliteti papira i otvorenosti blende. Sutkinja ih je promatrala nešto više od četiri sata, odabrala ih je četiri te mi se nasmiješila. Ioani je ostala kuća, dijete, guvernanta i alimentacija. Ja sam naposljetku pronašao garsonijeru u četvrti Drumul Taberei, s pogledom na

polje i razrušene zidove od siporeksa, koje sam u cijelosti prekrio fotografijama. Neke su nalijepljene Poxipolom, druge fiksirane pribadačama, prikovane čavlom ili utaknute u zid. Šteta, niti jedna nije u koloru. Još vrlo rijetko uvečer izlazim u grad i tražim.

Răzvan Petrescu rumunjski je prozaik, dramatičar i izdavač. Rođen je 20. rujna 1965. u Bereştiu, u Galaţiu. Književnim se radom počeo baviti kao student medicine, sudjelujući u kružoku Universitas pri Sveučilištu u Bukureštu koji je vodio poznati rumunjski književni teoretičar i kritičar Mircea Martin. S navršene 33 godine odustaje od bavljenja medicinom i prelazi na književnost i izdavaštvo, pa tako od 1990. godine kontinuirano radi kao urednik u više kulturnih časopisa i izdavačkih kuća, a osim kratke proze i kazališnih komada piše i memorijalnu prozu te publicistiku. Član je Društva književnika Rumunjske. Prvi tekstovi objavljeni su mu u zbirci kratkih priča više mladih autora pod naslovom Debut ‘86 (Debi ‘86, 1986). Već je prvim samostalno objavljenim radovima osigurao mjesto u samom vrhu suvremene rumunjske književne produkcije, gdje se zadržao do danas. Njegove su najpoznatije zbirke kratkih priča Grădina de vară (Ljetni vrt, 1989), Eclipsa (Pomrčina, 1993) i Într-o după-amiază de vineri (Jednog petka poslijepodne, 1997), a kazališni komadi Farsa (1994) i Primăvara la bufet (Proljeće u bifeu, 1995). Predstavljen je i u antologiji Generatia ‘80 in proza scurta (Generacija osamdesetih u kratkoj prozi, 1998) te u antologijskoj zbirci rumunjske kratke priče The Phantom Church and Other Stories from Romania (Fantomska crkva i druge priče iz Rumunjske, 1997) u izdanju University of Pittsburg Press.

T EMA ___

Petru Cimpoeşu___ Dajte budite postmoderni, inače nas neće primiti u NATO!

S rumunjskog prevela Ivana Olujić

očetkom travnja 2002. rumunjski premijer ponovno je posjetio Bruxelles, gdje je s visokim dužnosnicima Sjevernoatlantskoga saveza razgovarao o šansama Rumunjske da bude primljena u NATO. Postojali su jasni znakovi da su te šanse narasle. Njemačka je javno izrekla namjeru da podrži rumunjsku kandidaturu, nakon što su i Francuska, Italija, Grčka i Turska podržavale stvar s puno entuzijazma, ali bez ikakvih rezultata. Zadrška Velike Britanije, ako je još postojala, izražavala se potiho, a Amerikanci su, činilo se, nakon napada 11. rujna, bili spremni zaboraviti da je u Bukureštu politička vlast još uvijek pripadala bivšim komunistima, u ortaštvu s bivšim sekuristima, pri čemu su – da budemo pravedni, sada i jedni i drugi bili zagovornici tržišne ekonomije. Prije oko šest godina sadašnji je premijer igrao tenis s ocem sadašnjega američkog predsjednika, na račun poduzetnika Severa Mureşana, u međuvremenu osuđenoga za pronevjeru u Banci Dacia Felix, ali ubrzo oslobođenoga iz zdravstvenih razloga, a prije samo šest mjeseci Adrian Năstase slučajno se susreo s Bushom Juniorom na jednom od hodnika Bijele kuće te su se zadržali u kratkom razgovoru, maksimalno prijateljskom, iako protokolom nepredviđenom. Isto tako i njihove supruge.

Dužnosnici NATO-a sada su s određenom naklonošću gledali na nemoć bukureštanskih vlasti da se u potpunosti prilagode zapadnim zahtjevima. Ako se na planu konkretnih mjera za gospodarsku i administrativnu reformu i nije napravilo bog zna što, u pogledu projekata i preuzetih obveza rumunjska je vlada postigla nekoliko zamjetnih uspjeha. Još nije bila uspješno provedena privatizacija industrijskih divova, ali više se nisu progonili homoseksualci. Pravosuđe je djelovalo više po političkoj direktivi, uzdrmavano u pravilnim intervalima novim korupcijskim skandalima, ali ispitivanja javnoga mnijenja pokazivala su da je devedeset posto stanovništva koje je prije svega nekoliko godina osuđivalo NATO-ovo bombardiranje Srbije sada odobravalo (kao i onda, uostalom) ulazak u NATO. Omiljenim je izrazom bukureštanskoga novinstva postalo veliko proširenje, što je značilo uključivanje na listu Rumunjske i Bugarske. Posjet premijera Năstasea Bruxellesu imao je dakle sve preduvjete za uspjeh. I bio bi zaista uspjeh da tijekom službenoga prijema na svršetku pregovora nije iskrsnuo naizgled beznačajan problem. Pravo govoreći, zanemariv u odnosu na ostale. No ipak problem. Vrijedi govoriti o njemu, jer će biti riječ o kulturnom problemu. U svojoj knjizi o sudaru civilizacija Samuel P.

Huntington pokazuje da upravo ta vrsta problema zadaje najviše glavobolja zapadnim političarima. U jednom trenutku supruga jednoga francuskog diplomata, i sama književnica, približila se s čašom pjenušca rumunjskome premijeru da bi ga upitala zanima li ga umjetnost, što je on uz dobroćudan i ironičan smiješak potvrdio. Bio je veliki kolekcionar slika i ljubitelj književnosti. Osim toga napisao je nekoliko knjiga ili ih je imao namjeru napisati. Tada je gospođa Susanne, tako se zvala diplomatova supruga, priupitala, gledajući ga zločesto kroz trepavice, jesu li se rumunjski književnici priključili, i u kojoj mjeri, suvremenim tijekovima u europskoj književnosti – i tu je izgovorila nekako neočekivanu riječ: postmodernizam. Nije zaboravila navesti, insinuirajući, da su mađarski književnici svi postmoderni. Adrian Năstase pročistio je grlo, elegantno kimnuo glavom, nakon čega se okrenuo prema krem odijelu ministra euroatlantskih integracija Hildegarda Puwaka. Na licima obojice čitala se velika zbunjenost. – Da, da, naravno, priključili su se u omjeru od preko devedeset posto! – požuri se odgovoriti rumunjski premijer, ipak s laganim zakašnjenjem koje nije promaklo njegovoj sugovornici.

photo : bch

T EMA ___

Sasvim slučajno – iako uopće ne slučajno, kako ćemo odmah vidjeti – gospođa Susanne bila je porijeklom Ruskinja. No njezino pravo ime, Svetlana, bilo je dobro sakriveno u arhivima KGB-a, organizacije koja je u međuvremenu također dobila novo ime. Kako se zna, Rusija je oduvijek bila protiv proširenja NATOa prema Istoku. Znajući sve te detalje, lako možemo zamisliti što je slijedilo. U manje od pola sata šanse Rumunjske za ulazak u NATO drastično su se smanjile. Na kraju prijema praktički su bile ravne nuli. Glavni je razlog tomu što je zapadna diplomacija konačno shvatila tužnu istinu: u stvarnosti, rumunjska je inteligencija, većinom, protiv Postmodernizma. Dakle protiv Zapada. Časopis Fracturi, koji u Bukureštu izdaje Korporacija podzemne ljubavi, u broju iz travnja 2002. objavio je upozoravajući članak, naslovljen “Postmoderna klauzula” i potpisan “Vera Teofil”. Autor, ili možda autorica, ekskluzivno je otkrivao da je premijer Năstase obećao službenicima NATO-a da će, najkasnije do datuma Praškoga samita, svi rumunjski književnici postati postmoderni. Uslijed preporuke Vrhovnoga vijeća za obranu zemlje (VVOZ) prva mjera koju je vlada poduzela bila je osnivanje, uredbom po hitnom postupku, Nacionalne agencije za postmodernizam (NAP). Agencija je, u najkraćem vremenu, trebala sastaviti evidenciju svih postmodernih pisaca, kao i onih koji još nisu postmoderni, ali su izrazili želju da tako nešto postanu, koju će zatim uputiti u Parlament na potvrđivanje – ali to je bila tek formalnost. U tom cilju Agencija će otvoriti šalter za odnose s javnošću i izdavat će iskaznice postmodernista piscima i drugim intelektualcima koji žele ulazak Rumunjske u NATO; također, Agencija će donijeti pravila principa political correctness prilagođena konkretnim uvjetima u Rumunjskoj. U upućenom POZIVU SAVJESTIMA pisce se poticalo da ne propuste veliku priliku koja se Rumunjskoj pruža – da bude primljena u ugledni klub naprednih demokracija. Ostavimo po strani nesporazume koji su oduvijek razjedinjavali naš ceh i dajmo svoj doprinos izgradnji postmodernog, mul-

tikulturno razvijenog društva. U atmosferi jednodušne političke korektnosti, mislimo i pišimo knjige visoke umjetničke vrijednosti, u najautentičnijem postmodernom duhu. Samo tako možemo doprinijeti uzdizanju našega društva na visoke vrhunce civilizacije i progresa na koje su se naši preci uzdigli prije mnogih europskih naroda, mada im se ta zasluga ne priznaje – još je rečeno u Pozivu. Članak u časopisu Fracturi pojavio se malo prije pravoslavnoga Uskrsa, koji je padao početkom svibnja. Zbog toga pjesnik Victor Roşu, voditelj kružoka “Avangarda XXI” iz Bacăua, nije mogao odmah poći u Bukurešt. Bio je bogobojazan čovjek, nije nikada izostao s nedjeljne liturgije, a kamoli s pravovjernim kršćanima na najvažniji blagdan u godini! Nije možda bez važnosti ni detalj da je sa živahnom radoznalošću čitao knjigu Mircee Cărtărescua Rumunjski postmodernizam, koja mu se nije svidjela jer njega nigdje nije spominjala. Ali ujutro 7. svibnja 2002, malo nakon osam i pol, Victor je izlazio iz vlaka koji ga je dovezao na Sjeverni kolodvor, odlučan da obavi svoju dužnost prema budućnosti Domovine. Danas se biti domoljubom čini nekako sramotnim ako nemaš barem polovnu Opel Vectru. Oduševljena krilatica devedesetih godina – Naša zemlja nije na prodaju! – gotovo je dirljiva uspomena. Domoljubi su ostali samo umirovljenici, razvedene i nezaposlene žene, možda i nekoliko sindikalnih vođa koji se opiru privatizaciji. Ipak, pola sata prije otvaranja, na šalteru Nacionalne agencije za postmodernizam nastao je red od najmanje pedeset osoba, uglavnom ljudi u godinama. Jesu li se nadali da će im se, na taj način, povećati mirovine? Sve je moguće. Među njima Victor prepozna i nekoliko socrealističkih fosila čije su mu se fotografije nekoć smiješile iz gimnazijskih čitanki. Ali bilo je i dosta protokronističkih pisaca, bivših šefova raznih časopisa i novina, od kojih su neki još bili aktivni. Iz generacije 80-ih zasad je došao samo jedan pjesnik tekstualist iz Botoşania, nekadašnji stalni gost rubrike “Pisma čitatelja” u gotovo svim književnim časopisima, tip guste brade i čela nervozna čovjeka, koji se povukao

sa strane i prkosno pušio neke jeftine cigarete, u duhu pobune koji je oduvijek karakterizirao njegovu generaciju. Sam Victor smatrao se pjesnikom 90-ih, čak su ga uključili u rječnik Romanian Writers of the ‘80s and ‘90s, iako to, otkad su ga izbacili iz časopisa, kod njega u Bacăuu, više nikoga nije zanimalo. U jednom trenutku na kraju hodnika ugleda prepoznatljivu ćelu pjesnika Cassiana Marije Spiridona, glavnog urednika časopisa Convorbiri literare (sav je vražji taj Cassian, moj gospodine, ne propušta nijednu priliku!). Znači stigli su i iz Iaşia, ako i jesu malo kasnije. Nakon pola sata čekanja mnoštvo se nekako uznemiri. U međuvremenu red se oduljio cijelim hodnikom, gotovo do ulaza u zgradu. Oštar miris klora kojim je dezinficiran teraco-pod podsjećao je pomalo na sumornu atmosferu kakve županijske bolnice. S fasciklima pod rukom ili mašući papirima sa zaglavljem Agencije, prolazile su ovamo i onamo neke osobe zaokupljene poslom, ali zasad ih se nitko nije usuđivao ništa pitati. Naprotiv, u jednom trenutku jedna od tih osoba, mršava mlada žena tankih usana s naočalama malih okvira, zaustavi se na sredini reda i upita, uz kiseo osmijeh koji je otkrivao lagano iskrivljene zube, ali ne obraćajući se nikom određenom: – Što vi ovdje čekate? Bila je vjerojatno neka šefica. Precizan ton pitanja upućivao je na vršenje visokih funkcija. – Pa... – oni iz skupine upitanih pogledavali su se stidljivo, dok je svaki očekivao da odgovori netko od onih kraj njega. Nekoliko drugih približilo se da bolje čuju o čemu je riječ. Naposljetku, odgovori joj, glasom koji je drhtao lagano indigniran, gospođa od šezdesetak godina, čiji je glavni adut bio da je, u mladosti, bila jedna od ljubavnica Nichite Stănescua, pjesnika kojeg su fanatično voljele žene i razmetljivci. – Gospođice, da vam objasnim. Mi smo pozvani ovamo radi potpisivanja pristupanja Postmodernizmu i radi ulaska Rumunjske u NATO. Čekamo na nogama više od sat, ali vidim da na nas nitko ne

obraća pozornost. Pa zar tako? Da su barem stavljene neke stolice. Prije nekoliko minuta jedan se stariji gospodin onesvijestio! – objavi ona na kraju, dramatično podižući glas.

od broja sjedećih mjesta. Srećom, neki su kad bi predali ispunjene obrasce izlazili na hodnik, pušiti, i tako bi se pojavilo pokoje slobodno mjesto. Atmosfera je postala unekoliko opuštenija, najgore je prošlo.

– Niste ovdje trebali stajati – objasni mlada žena s naočalama. – Popnite se na kat i čekajte u vijećnici.

Upitnik je bio sastavljen po američkoj metodi. Pored uobičajenih pitanja (prezime, ime, pseudonim, datum rođenja, adresa, trenutno zaposlenje, prethodna zaposlenja itd.) bilo je i nekoliko čudnijih:

Nakon što im je dala ta objašnjenja, vrati se natrag, vjerojatno kako bi telefonirala. Mnoštvo se mirno uputi stubama prema dvorani na katu. Normalno bi bilo da se poštuje red kojim su došli, ali nekoliko drskijih požurilo je naprijed kako bi zauzeli mjesta u prvim redovima; nadali su se možda da će se, ovom prilikom, pojaviti na televiziji. No na njihovo razočaranje više od pola stolica već je bilo zauzeto. Jasno je da su neki imali pristup na stražnji ulaz i stigli prije, vjerojatno su bili iz Udruženja profesionalnih pisaca (UPPR). Victor započe razgovor s jednim avangardnim prozaistom iz Vasluia, koji je već više godina radio na romanu o jednim vratima. Zaboravio je kako se zove.

Jeste li vegetarijanac?

………Da / Ne

Imate li psa, mačku ili druge kućne ljubimce?

………Da / Ne

Imate li uspjeha kod žena (muškaraca)?

………Da / Ne

Jeste li ikad susreli filozofa Constantina Noicu?

………Da / Ne

Jeste li u djetinjstvu preboljeli neku od sljedećih bolesti: zaušnjake, šarlah, ospice, male boginje?

– Bira li se neki odbor, nešto? – upita ga.

– Kad bi se i birao, što misliš? Izabrali bi opet bivše sekuriste... Komisiju je ionako imenovala vlada. Sve je to drek.

Kako ocjenjujete organizaciju naše akcije?

Zatrese energično gustom crnom kosom koju zatim zabaci preko ramena i skupi je objema rukama u provizornu grivu. Htio je ostaviti dojam da ga uopće ne zanima što će se dogoditi. A zašto je onda došao? – Ako se ne budu poštivala demokratska načela, ja se povlačim – pohvali se Victor. – Jesi li ispunio upitnik? Tek tada Victor shvati zašto su se neki stalno prešetavali ispred predsjedničkog stola, gdje je neki tip okrugloga lica, obilježena osmijehom sleđenim poput grimase, svakome pružao po obrazac. Zatim su sjedali na stolice i disciplinirano čitali što ondje piše. Tu i tamo popunjavali su odgovor na pojedinu rubriku. U drugom kutu dvorane, za manjim stolićem, primale su se naknade za putne troškove. I on se približi da uzme jedan list, a zatim potraži pogledom slobodnu stolicu gdje bi sjeo i ispunio ga; utvrdi pritom da je broj sudionika veći

………Da / Ne ………………………

Kakve primjedbe imate?

....……………………

Kako biste željeli da budu organizirane buduće akcije ove vrste? Konačno, trebalo je navesti časopise u kojima je autor surađivao, naslove objavljenih knjiga i, eventualno, primljene nagrade. Tu Victor nije mogao previše napisati. Završivši ispunjavanje obrasca, odloži ga u veliku prozirnu plastičnu kutiju, sličnu onima koje se u TV-emisijama koriste za izvlačenje dobitnih pisama. Zatim požuri preuzeti naknadu za putne troškove. Sada mu je bilo žao što nije došao prvim razredom; ili što barem nije nabavio kartu prvog razreda od nekoga kome više nije trebala – zaradio bi razliku, mogao bi do izdavanja iskaznica čekati u restoranu Muzeja književnosti. Ovako, morao se zadovoljiti paketićem od kuće, dodavši mu kao desert bocu Coca-Cole. Kad je podijelio obrasce i kad se broj onih koji ih još nisu

predali ispunjene dovoljno smanjio, tip iz predsjedništva ustane na noge i obavijesti: – Izvolite, inzistiram, sjednite. One na hodniku molimo da uđu u dvoranu. Molim vas, malo tišine. Gospodin predsjednik ocjenjivačke komisije želi vam reći nekoliko riječi. Taj je bio ni manje ni više nego dobro poznati kritičar Dan Lefterian, koji je među prvima, još osamdesetih, upotrijebio pojam postmodernizma u teoretskim raspravama kod nas i objasnio ga tako dobro da samo zlonamjerni i glupi ne bi razumjeli. Evo, naposljetku, odužili su mu se kako se pristoji, dobio je važnu funkciju u upravi. Zlonamjerni i glupi međutim tvrdili su da je odlučujuću ulogu u postavljanju na funkciju imao jedan od njegovih roditelja, bivši aparatčik komunističke partije. Pola sata kasnije, dok za jednim od stolova na terasi Društva pisaca bude čekao rezultate ocjenjivanja, Victor će još saznati da je Agencija iz jednoga fonda Europske Unije dobila novac za uređivanje časopisa kojem će glavni urednik također biti Lefterian. “Kako se samo snalaze ti vražji postmodernisti, moj gospodine!...” Zasad, na pokrajnjim vratima, do tada zamaskiranim visokom lamperijom, pojavi se tip srednje građe, ležerno odjeven u traperice marke Levi-Strauss i kariranu košulju koja mu je davala nešto mladenačko, iako je početak ćele donekle otkrivao njegove stvarne godine – oko pedeset. Bio je to on, Victor ga je već sreo prije petnaest godina, u jednoj književnoj koloniji Saveza komunističke omladine. Elegantan, spretan i s tenom dobro uhranjena čovjeka, predsjednik komisije zario je obje ruke u predsjednički stol, smiješeći se uporno točno dvije minute (čini se da je taj strpljivi smiješak, pomalo antipatičan, bio deviza službenika Agencije) i čekajući da se žamor u dvorani malo stiša. Njegovo je lice izražavalo namjeru da kaže važne stvari. Konačno, nastane tišina i mogao je govoriti. – Dragi kolege, zahvaljujem vam na sudjelovanju. Rezultati ocjenjivanja bit će poznati u najkraćem vremenu. Radimo brzo, na računalu. Iskaznice i bedževi postmodernoga pisca izdavat će se poslije

T EMA ___

petnaest sati, na šalteru u prizemlju. Do tada, možete ići na ručak...

primjer, tajna koja uvjetuje povoljne kritike u određenim časopisima.

Negdje je bila greška. Drukčije se nije moglo objasniti. Shvatio je da će se to dogoditi čim je izašao iz restorana. Jer je zaboravio cigarete na stolu i vratio se po njih. Samo što mu ih je u međuvremenu netko maznuo. Tog trena Victor predosjeti da će mu poći loše. A predosjećaj se ispuni i prije nego što je očekivao. Bila je tu još i ta rasprava s Bălăceanuom, prilično bezvezna, o odnosu između tajni, zabrana i povlastica, ali morao je otrpjeti jer je Bălăceanu plaćao pivo. Došao je za njihov stol i Iovan, već pijan, koji se izjasnio protiv postmodernizma, protiv NATO-a i protiv Europske Unije.

– Možda Agencija upravlja izravno zabranama – tog je mišljenja bio Iovan. – Nekada zabrana može biti izrečena u obliku poticaja koji neosjetno postaje imperativ: budite ovakvi, dakle nemojte biti drukčiji!

– Ti si među onih deset posto – primijeti zlobno Victor. – Ja sam među onih jedan na milijun! – objavi Iovan vrteći rukom cigaretu iznad stola i otresajući pritom pepeo po Victorovim hlačama. – Ja sam desničarski postmodernist! – objavi Victor, nadajući se da će ih impresionirati. – Postmodernizam je već nadiđen koncept, ne objašnjava više ništa – reče Bălăceanu. – Da, ali Lefterian je obećao da će Agencija dodjeljivati godišnju nagradu i stipendije za inozemstvo... – Koje će opet dobiti oni tamo, skupa sa ženama – dopuni Iovan. – Vidiš – nastavi Bălăceanu – vraćamo se odakle smo krenuli. Iza povlastica uvijek stoji sustav upravljanja zabranama. Smisao je svake zabrane stvoriti povlastice, a prva među povlasticama jest upravo povlastica zabranjivanja – odnosno zapovijedanja. Zabrana krađe temelji se na mogućnosti da se to učini, koja postaje legitimni privilegij onih koji su je uspostavili. Slična je situacija s tajnom. Neka je stvar tajna ne zato što je nitko ne bi smio znati, nego da bi je znala samo nekolicina, koja će se njome okoristiti. Ja mislim da je uloga Nacionalne agencije za postmodernizam upravo upravljanje nekim tajnama. – Kakvim tajnama? – upita naivno Victor. – Pa odakle bih ja znao, ako su tajne? Na

– Čini mi se normalnim da kad želiš ući u neku skupinu, da ti se kaže: želiš li biti s nama, budi poput nas – rezonirao je Victor. – Nitko ne obvezuje Rumunje da budu nekakvi, osim ako ne žele ući u NATO. – Fućka mi se za NATO... Zapravo, zašto ti hoćeš da uđemo u NATO? Da se Iliescu i Năstase, sa svitom sekurista, po cijele dane šeću u Bruxelles i natrag? Iovanov neprijateljski stav bio je zasigurno posljedica činjenice da je njegov posljednji roman prošao gotovo nezamijećeno kod kritike. Kod Bălăceanua radilo se prije o kompleksu provincijalca, nekoj vrsti autistične taštine, koja ga nije priječila da se popne na vlak i da dođe čak iz Cluja kako bi ispunio upitnik. Čak i ako je tvrdio da je na sva pitanja odgovorio naopako, namjerno da onima pomuti račune. Victor se, sa svoje strane, nadao da će imbecilima koji su ga izbacili iz lista Deşteptarea, u Bacăuu, moći pokazati iskaznicu postmodernista, stječući tako moralni autoritet nad njima. Samo što... pojavio se problem! Tako mu je rekla plavuša s punđom na šalteru. Najprije ga je tražila u tablici i nije ga našla. Zatim uzdahne i rastegne se dijagonalno preko stola po neki drugi papir. Približi ga, pročita, potvrdi glavom: da, bio je neki problem. Njemu nije napravljena iskaznica. Victor je trebao otići u Tajništvo, dati neke dodatne informacije. Naravno, rekla mu je to ljubazno se smiješeći, ali Victor u njezinu ledenom osmijehu uoči nešto suosjećajno, možda čak i trunku prezira. – Mora da je neka pogreška – ohrabri ga ona. – Idite na kat, soba deset, treća vrata slijeva. Tamo je bilo Tajništvo. Tamo su se rješavale iznimke, a on je vjerojatno bio iznimka. Možda su mu pomiješali ime s imenom kakva bivšeg doušnika Securitatee. Ali nije bila zabuna. Primi ga odmah sam pred-

sjednik komisije, koji mu se obrati osobnim imenom i sjeti se da su se upoznali u nekoj književnoj koloniji. Bila su to druga vremena. Puno je godina otada prošlo, pa ipak, sjećao se! – Da, dobio sam i nagradu... – reče Victor skromno, lagano posramljen situacijom, jer još nije odlučio bi li predsjedniku govorio ti ili Vi. – Znam, znam – odgovori Lefterian nekako užurbano. – Upravo smo zato htjeli malo porazgovarati... Zatim uzme sa stola obrazac koji je Victor ispunio, pretvarajući se da nešto tamo čita. – Pišeš ovdje da si primio nagradu na Nacionalnom festivalu “Opjevajmo Rumunjsku”... – Molim, tako piše na diplomi – objasni Victor. – Baš ste je Vi potpisali, bili ste predsjednik žirija. – Oprosti mi, ali ne razumijem te! Nije važno što piše na diplomi, nije važno tko ju je potpisao. Važno je da si u našem upitniku upisao riječi Opjevajmo Rumunjsku. – Pa, koloniju je organizirao Savez komunističke omladine, u okviru Festivala “Opjevajmo Rumunjsku” – branio se Victor. – Ali moja pjesma nije imala nikakve veze s partijom, nije slavila Ceauşescua. Bila je to ljubavna pjesma... – Naslova koji nije politički korektan i koji, ionako, više nije aktualan – prekine ga Lefterian. – Ako je nužno, mogao bih ga promijeniti. – Gospodine... Roşu, budimo ozbiljni! Ti stvarno misliš da bi to bilo dovoljno? Misliš da možeš postati postmoderni pisac nakon što si primio nagradu na “Opjevajmo Rumunjsku”? – Mislim da da – odgovori Victor nakon trenutka razmišljanja, misleći na socrealiste, protokroniste, tekstualiste i sve ostale koji su bez problema dobili iskaznice i bedževe postmodernih pisaca. – Ja mislim da ne – replicira mu odlučno Lefterian. – U svakom slučaju, tu nagradu nije trebalo spomenuti u ovakvom kontekstu. – Ali drugi koji... – zamuca Victor. – Ti su raskinuli s prošlošću! To je razlika. Ti nisi raskinuo s prošlošću, ti si nostalgi-

čar. Evo dokaza! – i zamahne mu obrascem upitnika. – Ne razumijem zašto vam to smeta. Hoćete da prekrižim spominjanje nagrade? Prekrižit ću. – Bojim se da je prekasno, podaci su već uneseni u kompjutor. Nešto sam drugo htio reći: to nije trebalo spominjati! Kad je Victor opet izašao na ulicu, svi su uredi Agencije bili zatvoreni. Na hodnicima nije susreo nikoga. S čuđenjem ustanovi da je u međuvremenu padala kiša. Bilo je poslijepodne početkom svibnja – toplo, naizgled prijateljsko, utješne ljepote, poput žena u kasinu. Učini mu se da je prošlo puno vremena, reda veličine godina, od trenutka kad je ušao onamo da bi primio iskaznicu. Možda zbog kiše, koja je došla kradom i isto tako prošla, ostavljajući za sobom stvari ovijene nekim drugim svjetlom. Sjećanje na nedavne događaje također se činilo dotaknutim odjekom nekog drugog vremena, o kojem je razmišljao iz neke sadašnjosti još uvijek nesigurnih granica. Dolazio je polako k sebi, kao iz nekog čudnog sna, ne nužno more, ali nečeg što je u duši ostavilo neku nejasnu uzbunu, bolje rečeno, nejasan trag neke krivnje. Ponovi si, više da bi se opravdao pred sobom, da je on definitivno imao najbolje

namjere. Svim je srcem želio da Rumunjska postane članica NATO-a. Probudio se prije zore i, da bi bio siguran da će stići na vrijeme, pošao iz Bacăua brzim vlakom u četiri i četvrt. U zoru, kad su prozori zgrada još bili u mraku, a na ulicama si susretao samo ekipe čistoće, sastavljene uglavnom od žena koje su sljeparajući okretale metle brezovače s golemim drškama. “Ja sam htio učiniti da bude dobro, ali nije se moglo.” Lefterianove riječi međutim više su mu se usjekle u pamćenje. Govorio mu je o konceptu political correctness. Zatim mu je metodično pokazao da dobro organiziran postmodernizam, na liniji vlade, ne samo da je moguć nego čak nužan. Općenito, on je bolje vidio kako stvari stoje, imao je ono što se zove bolji pregled nad njima. A kad ga je obavijestio da mu neće moći izdati iskaznicu postmodernoga pisca, činio se iskreno razočaranim tom viješću. Dobro što se nisu posvađali. Rasprava je bila civilizirana, nitko nije povisio ton. – Čak i kad bismo sad forsirali stvari, postoji rizik da te ne bi potvrdio Parlament. Iskreno mi je žao – rekao mu je Lefterian na rastanku. Ali izraz lica pokazivao je da ga nije briga. S takozvanim pjesnikom Victorom Roşuom, iz Bacăua, ili bez njega postotak postmodernih pisaca sada je osiguravao

mjesto Rumunjskoj u Europi i njezinu integraciju u NATO. A možda je, zapravo, baš to bio dublji uzrok Victorove tuge.

PETRU CIMPOEŞU rođen je 1952. u gradu Vaslui, u istočnoj Rumunjskoj. Završio je Fakultet za bušotine i eksploataciju naftnih i plinskih ležišta u Ploieştiu. Do devedesetih je godina radio u struci, a od tada se bavi različitim poslovima u kulturi. Danas živi u Bacăuu, gdje je ravnatelj Županijske uprave za kulturu. Kao književnik debitirao je relativno kasno, ali već se prvom knjigom kratke proze, pod naslovom Amintiri din provincie (Sjećanja iz provincije, 1983), nametnuo kao nesumnjiva vrijednost u rumunjskoj književnosti. Objavio je romane Firesc (Naravno, 1985), Erou fără voie (Slučajno heroj, 1994), Povestea Marelui Brigand (Priča Velikoga Briganda, 2000), Simion liftnicul – roman cu îngeri şi moldoveni (Svetac u liftu – roman s anđelima i Moldavcima, 2001) i Christina Domestica şi vînătorii de suflete (Christina domaća i lovci na duše, 2006) te zbirku priča za djecu Un regat pentru o muscă (Kraljevstvo za muhu, 1995). Objavljuje i pjesme, zasad samo u časopisima. Roman Simion liftnicul preveden je na češki, talijanski, francuski, švedski, bugarski i hrvatski (Znanje, 2009), a fragmenti i na njemački. Nekoliko je puta dobio nagradu Društva književnika Rumunjske za prozu, dvaput nagradu Udruženja pisaca iz Iaşia te više drugih nagrada. Član je Društva književnika Rumunjske.

intervju

kruno čudina___ NE BAVIM SE DNEVNIM DOMINANTAMA Razgovarao: Srđan Sandić

k runo ču d in a

runo Čudina rođen je u Zagrebu 1979. Studirao je filozofiju. Piše prozu, poeziju i razne zapise. Do sada je objavio dva romana: Bdjenje i Nije bilo dovoljno. Na svom Facebook profilu pokrenuo je akciju Prosta pravda, kojom će svakom zainteresiranom čitatelju omogućiti da do njegove knjige Nije bilo dovoljno dođe – besplatno. Obrazlažući što ga je ponukalo da se na to odluči, Čudina govori o načinu na koji mediji potiču, odnosno guše, pojedine vrste umjetničkog proizvoda te ističe da nema drugog doli se suprotstaviti toj konzumerističkoj kulturi jeftinih senzacija te poručuje: “Ne kupujte precijenjene papire! Primite ih na dar! Kupite kruh! Možda onda i papiri poprime njegovu vrijednost”. Čudina se u javnosti prvi put kao pisac pojavio sa skupinom mladih pisaca-entuzijasta nazvanih Eventualisti.

Srđan Sandić: Kruno, tvoj se roman može gledati i kao još jedan sudski, dokazni materijal jednog spora, ali i institucionalne bespomoćnosti u posredovanju između roditelja? Kruno Čudina: Nije bilo dovoljno je u većini svojih trenutaka dvoznačan, što si odmah i sam sugerirao ovim pitanjem. Taj roman je, mogu slobodno reći, potvrditi na neki način, samo još jedan dokazni materijal, sudski tek u smislu površnog prikazivanja istine. S druge strane, sva bespomoćnost, apsurd, nemoć koja se pojavljuje i objavljuje u tom zapisu kontrira i proziva upravo tu samu površnu istinu, koristeći ju kao dobar primjer kojim se teži u budućnosti izbjeći zaokupljati se tom arogantno jeftino postavljenom senzacijom koja nam se kao ljudima želi predstaviti kao jedina moguća i dostupna istina. Nemoć je pritom ta koja do kraja razotkriva servirane nam laži te se samim razotkrivanjem iste pokušava stići do nekih drugih istina. Do istina koje su itekako podložne višeznačnom tumačenju, do te mjere da svaki subjekt mora i ima svoju priliku iskazati svoju istinu ili viđenje neke od ponuđenih istina, koje su svedene na čistu događajnost. Dakle, imamo dokument čvrst i postojan kao dokazni materijal, no s izostankom one jedne, od jednog subjekta postavljene i predstavljene jedinom bitnom i vrijednom činjenicom, upravo radi spomenutog uzimanja u obzir svakog subjektivnog dojma koji svaki lik u romanu gaji. Ako to i je svojevrsna kontradikcija, bez te kontradikcije se nikako ne bi mogla potvrditi ta višeznačnost istine, jednako kao niti njezina neumoljiva činjeničnost. Unutar distanciranja tih dviju ra-

Unutar romana je morala biti istina jednaka onoj u stvarnosti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog mojeg održavanja na životu. zličitih kategorija istinitog, prikaz te dualnosti mi se učinio nužnim i neizbježnim. Sandić: Knjiga je o isključenosti, roditeljskoj. Isključen roditelj u stvarnom životu i isključen lik u romanu. Kako ga je bilo oživjeti i ubiti pa ponovo oživjeti u tekstu? Čudina: Da ti budem iskren, taj stvarni roditelj je već toliko dugo bio ubijan u trenutku kada je počeo pisati da više nije bio siguran je li uopće živ. No ipak je još negdje osjećao da diše, makar na aparatima, no to je bilo sasvim dovoljno da sam sebe, ako već ne oživi u potpunosti, onda barem održava na životu da bi izrekao, napisao u ovom slučaju ono što ima za reći. Emociju koju ima za podijeliti. Tugu i ljubav. Ples. Sve, na kraju krajeva, sve što se desilo. Sve je bilo potrebno oživjeti, i nastaviti živjeti, kad smo već kod toga, nastaviti do samog kraja. Činilo mi se to na trenutke kao posve neizvediva misija, kao nešto što je nemoguće dovesti do kraja, no ti dojmovi su se pokazali ničim doli vlastitom mi iluzijom. Morao sam izreći, morao napisati. I danas kada gledam na to, s ipak određene distance, jasno mi je da mi nije bilo moguće ne završiti roman. To bi bilo kao ne završiti život ili neki njegov određeni period, što je ipak jedna uvjetovanost kojoj je teško pobjeći. Oživjeti. Pa ubiti, bez daljnjeg. Da bi možda opet oživjelo. Bio je jedini način. Kako su udaljavali moje dijete od mene sve više, a sa jasnom intencijom kojoj se nikad nisu odužili razlogom,

ja sam sve brže umirao. Time je i dijete umiralo, ako i ne doslovno, na određenim emotivnim nivoima sigurno. Roditelj to osjeća. Nije mi preostalo ništa drugo nego pljunuti toj situaciji koja se gradi na lažima u lice. I prenijeti to umiranje, naše zajedničko, ma koliko različito bilo, prenijeti ga u roman. I koliko god se radilo o umjetnoj tvorevini, u takvim situacijama razlika između fiktivnog i stvarnog gotovo da se gubi. I to je nužno. Unutar romana je morala biti istina jednaka onoj u stvarnosti. Ako zbog ičeg drugog, onda zbog mojeg održavanja na životu. Pričati priče u romanu, dok je stvarnosna situacija nezamislivo sjebana, neprihvatljivo je i kudikamo teže za podnijeti. Jer u tom trenutku još postoji nada. Kako je ona počela kopniti, a trebalo joj je, kurvanjskoj i žilavoj kakva je, došlo je vrijeme da se krene prema ubijanju koje si spomenuo. Ubijanju trulog subjekta, glavnog lika, da bi se možda s djetetom i kroz dijete rodio jedan novi čovjek. Vjerojatnost je bila minimalna, no zasijati tu klicu, i to u samom tekstu, može možda biti dovoljno. Znači, zadnje oživljavanje kreće tek uništenjem glavnog, trulog čovjeka, njegovim gubitkom, u ovom slučaju djeteta, no dijete je, namjerno i potpuno neplanirano u isto vrijeme, postalo glavna mogućnost tog novog rođenja. Trebalo je taj lik, tu djevojčicu, samo odvesti, točnije dovesti u poziciju njezinog roditelja. Jer njezina nevinost, pa i hendikep koji je prisutan, a koji prelazi i na roditelja, jedino je preostalo nadilaženje

trulog i nemoćnog sustava koji piše fabricirane i uvredljivo površne dokumente, prokazujući ih pritom najvećom istinom. Nije bilo dovoljno? To ne znam. Ali klica je bačena. Krajnjim otimanjem djeteta od roditelja, oca u ovom slučaju, dijete biva osuđeno na istinu. Koja u ovom slučaju, na tom brdu kojim se djevojčica penje sa svojim ocem, nije ništa nego fiktivni pečat na brutalno bolnu činjenicu. Kraj romana to kazuje. Apsurd povratka, neizbježnost nepovratosti. Sandić: Prvi roman je tematizirao ljubav prema ocu, sada si došao do roditeljske ljubavi u Nije bilo dovoljno. Možda je logično pitati - hoće li tvoj sljedeći rukopis, možda, s obzirom na trendovegovoriti o ljubavi prema sebi? A ovo pitanje bi moglo biti i uvod o tvom razmišljanju o popularnoj literaturi i dominantnim temama koje se švercaju u bestselerima? Čudina: Logično je sljedeće, meni barem: u svemu što sam pisao, pisao sam sebe, dosta pessoanski sada govoreći. Ljubav prema meni samom je znala lako izostati, to stoji. No, ako malo bolje promislim, sama nepobitnost toga da sam pisao sebe mora da je uključivala i ljubav prema sebi. Kako se sve to može nastaviti? Jednakom ljubavlju prema sebi. Jer jedino preko ostvarenja te ljubavi može se ostvariti ljubav prema drugom. To mi je uvijek bila polazna točka u jednom takvom kontekstu. Ne možeš ne voljeti sebe - time želim reći poznavati sebe i svoju emociju, od svake sklonosti, svake slabosti i vrline do svega što ti je prihvatljivo i neprihvatljivo – a u isto vrijeme voljeti drugog. To je prosta laž. Kada se poznaješ, zatim to i

prihvaćaš, a nadalje uvijek iznova spoznaješ, koliko to već ide, tada možeš i nekom drugom nešto od sebe dati. Možda ljubav? Možda neku od istina? Najjednostavnije – podijeliti. Tako dati.

bavim se dnevnom dominacijom. Dnevnim se bave novine i tako i treba biti. Što će reći da su knjige, ove koje vladaju tržištem svojim dominantnim temama, da su one novine? Dnevne? Hm…

Popularna literatura. Je popularna. A to bi, samo pretpostavljam, značilo da je rasprostranjena, željena i prihvaćena od strane puno ljudi. Ako je tomu tako – što bih ja tu mogao dodati, a kamoli prigovoriti. Jedino možda primijetiti kako umalo svako djelo, poradi same

Sandić: S obzirom da je tvoja književnost uvelike angažirana, pogotovo u zadnjem romanu gdje govoriš o upitnoj ispravnosti vjerovanja da je majčinska ljubav biološki uvjetovana, dok je očinska - naučena, a sve iz vlastitog iskustva, onda me zanima- što ne smije biti angažirana književnost?

Moj život je moj pop. Ako to nije dovoljno, onda nije dovoljno. Iako, mediji u spletu s ekonomijom imaju s tim svake veze. Lakše je promovirati ustaljeno, znano, “uobraženo”, očekivano i očito. prirode ili koncepcije kojom se popularnost širi i razvija, ima svoj potencijal naći se u kategoriji popa. Lagao bih kada bih rekao da ne primjećujem određene obrasce koji će lakše prodrijeti u kategoriju, no ja ih nisam u stanju popratiti, a ponajmanje ispuniti. Moj život je moj pop. Ako to nije dovoljno, onda nije dovoljno. Iako, mediji u spletu s ekonomijom imaju s tim svake veze. Lakše je promovirati ustaljeno, znano, “uobraženo”, očekivano i očito. Očitost je gadan otrov, koji te ne ubije, koji te dugo muči i pusti taman prije već izmoljenog kraja. Sloboda i očitosti, uz neizbježnu samo-ljubav, to su moje daljnje preokupacije. O tome ću pisati. To će biti najprodavanije, nema sumnje. Reći ću uobičajeno optimistički: najprodavanije jer nije i neće biti dominantna tema. Ni u čemu što sam napisao i nije bilo dominantnih tema, jer ne

Čudina: Čak potencijalno opasno pitanje. Ne znam po koga, no svejedno. Imam ovdje jednostavan odgovor, barem mislim da će biti takav. Ako je moja književnost angažirana, a jasno je ko dan da u mnogim dijelovima je, onda bi to moglo značiti da sam ja angažiran kao takav. Angažirani čovjek, spram ovoga ili onoga. To znači da mi je stalo. Moglo bi značiti. No reći ću ti ovako: moja angažiranost nije povezana sa samim sadržajem spram kojeg se angažiram u nekom djelu. Ne usko barem. Želim pojasniti da je angažiranost moje vrste zapravo angažiranost prema potrazi za istinama, da baš ne skačem ravno u jedninu Istine. Što će reći – svi negdje znamo te istine. Kada primijetim, osjetim namjernu sklonost zaboravu tih istina, tada u meni proradi angažiranost. Tema, sadržaj, čak i u mojim djelima, popratna su pojava. Može se raditi

Istina je vrlo kolebljiva, barem u rukama kolebljivosti svake individue i njezinog subjektivnog dojma ponaosob. Stoga je dovoljno reći ovako: Moje pismo je moj jezik. Mislim na jezik u smislu svojeg izričaja. o bilo čemu, no nećemo se lagati, barem ne tamo gdje je sve svima jasno i očito. To me gadno angažira. Rekao sam ti da ću se pozabaviti tim očitostima koje zaudaraju na laž. Očitu laž. Dakle: ja sam učinio to i to, a ti to i to. I točka. Sve ostalo su izvrtanja tih jasnih istina. Ne treba mi to, neću to, neću pričati priče. Priče su u životima, kao i u novinama. I neka su tamo. U mojem tekstu nema mjesta priči takve vrste. U ovom romanu je istina raspršena kroz razne perspektive. A jedino od priče mogu biti ja. Netko će reći: ali tu se priča neka priča, eto je, u romanu je. Ja ću reći: tu se živi život, a tamo vani se taj život priča. Previše? Neka, stojim iza toga. Što ne smije biti angažirana književnost, pitao si me? Pa ako nešto već ne smije biti, neka bude ovako: angažirana književnost ne smije biti upravo ova koja se usuđuje pisati priče tamo gdje im nije mjesto. U književnosti.

se račva u dvije, jednu iz rakursa prvog lica, drugu iz rakursa trećeg lica, pri čemu obje, s vremenskim skokovima unatrag čine zaokruženu cjelinu. Grubo rečeno. Nedostatak unaprijed strogo određenog nacrta uzrokovan je pripovjedačem koji u svakom trenutku nastajanja teksta odabire liniju koja mu najbolje odgovara. I pritom se gotovo nikad ne radi o klasičnom svemogućem pripovjedaču, radije o sve-nemoćnom pripovjedaču, koji je većinom i fokalizator. Isti princip – ako takav postupak uopće spada pod ikakav metodičan princip – primijenjen je u većini onoga što pišem. Za neke ostale postupke trebalo bi, kao i kod svakog djela, raditi naratološku analizu, no vjerujem da tom postupku ovdje nećemo pristupiti.

Sandić: Kako bi objasnio strukturu svog narativa?

Sandić: Filozofija, ti i književnost? Roman je filozofičan, etičan i osjetljiv, ali i kontroverzan po vrijednostima koje zastupa, po pitanjima koja postavlja, nažalost?

Čudina: Općenito govoreći, struktura je vrlo jednostavna i to iz razloga što se pri samom strukturiranju nikad prečvrsto ne veže uz nekakav strogi nacrt. Poput svakodnevnog života je, nije sigurno kako će išta završiti. Dakle, ako se zadržimo na jednostavnom prikazu romana Nije bilo dovoljno, onda to ovako izgleda: pripovjedna linija

Čudina: Nasreću, ako se mene pita. Filozofija kao razmišljanje, ja kao onaj koji je voljan to činiti, književnost kao odraz tog djelovanja. Kontroverzno? Može biti. No ja na to gledam ovako: ako je nešto što teži iskazati određene očitosti, da ih nužno ne nazivam istinama, kontroverzno – slobodno mu se može prišiti taj “neodređeni”

pridjev. Pristati ne propitivati vrijednosti, uzimati “moral” kao nešto jasno samo po sebi - posebno ako znamo da je jedini zadnji definirani moral onaj koji znači ništa doli način, tradiciju, još iz stare Grčke, dok su svi ostali samo pokušaji konstrukcija određenih uvjerenja, brižno spojenih u uvijek još jedan novi, pravi, jedini ispravni “moral” – bilo bi smiješno. Time i tragično. Dakle, nećemo se lagati. Ja ne namjeravam. Sandić: Kako definiraš svoje pismo i književna djela koja stvaraš? Čudina: Trudim se ne definirati previše, znači ne doći do konačne definicije. To bi značilo pokopati svako daljnje moguće pitanje i staviti vlastito pismo, izričaj na pijedestal nedodirljive istine. Mislim da to nikako ne stoji. Istina je vrlo kolebljiva, barem u rukama kolebljivosti svake individue i njezinog subjektivnog dojma ponaosob. Stoga je dovoljno reći ovako: moje pismo je moj jezik. Mislim na jezik u smislu svojeg izričaja. Onoga što imam za reći, koje stremi biti blizu onim istinama, onoga što predstavlja mene. Taj izričaj se onda vrlo spontano očituje u samom stilu. Po toj logici, u procesu pisanja, a i između, taj jezik mora da sam ja. Ni više ni manje. Sandić: Novi mediji i književnost, socijalne mreže i književnost? Koja je budućnost knjige u ovim suodnosima? Čudina: Same knjige, ove opipljive, koju još uvijek ponekad držimo u rukama – ta budućnost je još uvijek ovdje. No mislim kako će se vremenom sve više stapati, prelijevati preko svih mogućih medija. Riječi će ostati riječi – nadamo se

barem – spojene u djelo, no hoće li ono biti na ekranu ili na papirima u koricama, to mislim da će biti sve manje bitno. Odnosno postojat će te riječi na svim frontama. Neće biti isto. Ali tko kaže da mora biti isto.

knjige u torbi, kada ne mora ustati od kompjutera. Onda više nema potrebe.

Sandić: Kako razmišljaš o književnosti? Sažima li ona za tebe prošlost i sadašnjost? Smatraš li ju svjedočanstvom vremena?

Čudina: Sve je moguće. A živim od sebe. I nekih drugih ljudi. Danas, tu i sada, u Zagrebu. Zbog tebe. Zbog sebe. Zbog svih nas. I onih zbog kojih se čovjeku počesto ne da živjeti. To je književnost. Izreći sebe – dati sebe.

Čudina: Boli me vrat. Jako. Sada. Književnost. Svjedoči mene. Ali i ja nju. A vrijeme nam daje otpust. Tako će biti, to je neminovno. Ali da budem mekši ili nešto: “Obra poetica!’’ Ona i ja smo radnici. Robovi smo. Vremena. Robovi jedno drugom. Sputnjiki, kako življenja tako i smjerti. Meni je dovoljno, to je. Vječnost je tu i sad. Sve je svjedok. Sandić: Mišljenje o industriji knjiga, o tretmanu knjige kao i svake druge robe? Čudina: Ako uspije postati industrija do kraja (ako već i nije postala) – bit će to kao kod svake industrije. To je pitanje ekonomije. Ekonomija diktira kvalitetu proizvoda, koji je u tom slučaju knjiga već postala, što znači da će ekonomija uvijek, izravno ili manje izravno, doprinijeti padu kvalitete, radit će na tome da proizvod bude što dostupniji, što jednostavniji za upotrebu, da bude prihvatljiv što većoj masi. Kako književnost može uopće više biti umjetnost u tako postavljenoj jednadžbi, nije se potrebno niti pitati. Ne može. Jednako kao što niti knjiga, bilo kakva knjiga ne može više biti jednaka knjigama kakve su bile do tada. Možda tada prevlada novi medij i konačno isključi te korice i papire iz upotrebe. Jer tko bi više nosio tri

Sandić: Živiš li od književnosti ili zbog nje? I je li moguće i jedno i drugo? Danas, tu, u Zagrebu?

Sandić: Što je projekt Prosta pravda i kako je došlo do njega? Kakva je reakcija tvog izdavača? Čudina: Prosta pravda je prosta reklama. Objava. Ali opet nije ni približno samo to. Objasnit ću. Uz pomoć jedne donacije, koju ću radije nazvati darom jednog čitatelja mojeg drugog romana Nije bilo dovoljno (jednog oca), koji se pronašao u samom romanu, dobio sam sredstva za otkup određenog broja knjiga da bi ih poklonio svim zainteresiranim čitateljima. To je, uostalom, bio jedini uvjet koji mi je dotični gospodin postavio. Moje je iznenađenje bilo golemo i, na kraju krajeva, našao sam se s čovjekom vjerojatno iz vlastite taštine, nakon što mi je predložio da se nađemo radi moje knjige, odnosno njegove želje da o njoj piše. Ispostavilo se da to nije bio razlog našeg susreta, ali na obostrano zadovoljstvo. Uz to, njemu je dostavljen račun o kupljenim knjigama, a ja sam, u sklopu dogovora, objavio vijest o darivanju knjiga na svojoj Facebook stranici. Moram priznati da me sve to jako ponijelo, tako da sam “složio’’ jednu pristojnu rekla-

mu, pozivajući ljude da se jave ako žele čitati moj roman. Već drugi dan, moja kolegica po pisanju i novinarka Maja Hrgović objavila je u Novom listu veliki prilog o “mojoj” akciji. Moram samo napomenuti da moje zasluge u cijeloj priči nisu toliko velike; najveće ipak pripadaju gospodinu iz Rijeke, kojeg sam ja u svojoj objavi prozvao “Velikom sestričnom”(ideja je došla zbog moje sestrične koja živi u Rijeci, a bile su prisutne i neke druge aluzije), jer on sam je iz osobnih razloga i problema kroz koje prolazi inzistirao ostati anoniman. Moj izdavač je pritom, na moje veliko zadovoljstvo, bio i više nego susretljiv; naravno, nije ni postojao razlog zašto ne bi bio, unatoč mojem odabiru načina predstavljanja te akcije, koji se možda nekima učinio provokativnim, jer radi se o malim brojkama. No ljudi se reagirali fantastično. Odazivali su se uistinu jedino oni koje je zanimala sama knjiga, dali su veliku podršku cijeloj stvari, a ja sam sa zadovoljstvom odigrao svoju ulogu posrednika. Još je ostalo nešto knjiga, a kada i zadnja ode na nečiju adresu nastojat ću nekako probati nastaviti s akcijom. Dakle, tražim sponzora, sve u svrhu da ljudi koji nisu u prilici, pogotovo radi teške situacije u kojoj se nalazi cijela država, lakše dođu do knjige. Mislim da je to bitno, da nikako ne može štetiti nikome, već upravo suprotno – pokazati da nam je još uvijek stalo. Kao što je pokazao i gospodin iz Rijeke. Da nam je stalo do obične istine i do čovjeka. Unatoč okrutnim pravilima igre tržišta kojeg smo neizostavni dio. To je Prosta pravda – obična istina. Vrijeme će pokazati koliko može

portret

Franciska ĆurkovićMajor___ Zmijina sjena. Roman pripovijedan na pjesnički način

suzsa Rakovszky rodila se u Sopronu 1950. Nakon mature započela je studij u Debrecenu, a zatim ga nastavila na Sveučilištu u Budimpešti gdje je i diplomirala. Profesor je mađarskog i engleskog jezika i književnosti. Od 1975. radi kao knjižničarka, od 1982. je urednik u izdavačkoj kući Helikon, a od 1986. slobodni umjetnik i prevodilac engleske književnosti. Na početku stvaralaštva od 1980. piše isključivo pjesme. Objavljeno joj je pet zbirki pjesama, koje su imale pozitivan prijem, te je već 2002. objavljena i prva zbirka odabranih pjesama na mađarskom i njemačkom jeziku Familienroman. Gedichte. Roman prvijenac Zmijina sjena izašao je iste, 2002. g. i postigao velik uspjeh. 2005. objavljen je drugi roman naslova Godina zvijezda padalica. 2006. se opet javlja zbirkom izabranih i novih pjesama, a 2009. prvom zbirkom pripovijedaka Mjesec u sedmoj kući. Godine 2010. izvodi se njezina prva drama Osmi. Dobitnica je više nagrada:

1986. i 1991. Nagrade Déry Tibor, 1997. Nagrade Lovorov vijenac Republike Mađarske, 1998. Nagrade József Attila, 2003. Nagrade Márai Sándor i 2010. najviše državne nagrade Republike Mađarske, Nagrade Kossuth. Pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, nizozemski, poljski i češki jezik.

Svoje djelovanje Zsuzsa Rakovszky započela je kao pjesnikinja. Njezino pjesništvo karakterizira to da njezine pjesme nisu pojedinačne ili zasebne, tj. nisu međusobno odvojene, već iz njih možemo konstruirati nekakvu “priču” koju često potkrepljuju i naslovi pjesama ili monolozi lirskoga subjekta. Kroz te moguće naracije nastaju ženske sudbine. Pjesme u kojima lirski subjekt promatra samoga sebe i svoju okolinu određuju stanje duha pjesnikinje, osobito pasivnost te rezigniranost. Svojstvo je postmoderne da ne postoji siguran identitet te da smo primorani interpretirati razne uloge. Stoga se

i Rakovszky u svojim pjesmama pojavljuje i progovara pod maskama napuštene djevojke, starice ili kraljevne, što pridonosi tomu da je ton pjesama nalik ispovijesti i tako omogućuje dojam iskrenosti. To je poveznica koja je zajednička pjesmama i romanu Zmijina sjena, dakle koja spaja poeziju i prozu Zsuzse Rakovszky. Roman Zmijina sjena se odigrava u Ugarskoj u 17. stoljeću i predočava nam vrijeme bremenito borbom Mađara za slobodu početkom 17. stoljeća, predvođenom Istvanom Bocskaijem, te vjerskim borbama između katolika i protestanata, stoga se može smatrati povijesnim romanom. Isto tako može biti i biografski roman u kojemu se stara žena na kraju života suočava sa svojim životnim grijesima, jer je glavna junakinja primorana na incestuoznu vezu s ocem. Ali sadrži i elemente tzv. ženskog pisma. Prema autoričinoj fikciji stara i uboga Ursula Binder, rođena Ursula Lehmann počinje zapisivati

glavne protagonistice imena stvarnih gradova u romanu nalazimo u ekvivalentnim oblicima na njemačkom jeziku (Ödenburg, Güns). Način pripovijedanja kroz skoro petsto stranica romana je linearan pa se radnja lako može pratiti, iako je puna neočekivanih, čak tajan-

Z suzs a R a kovsz k y

svoj život godine Gospodnje 1666. godine. Djevojčica Ursula tj. Orsolya Lehmann živi s roditeljima u gradu Lőcse. U naletu epidemije kuge uskoro gubi majku, suprugu apotekara Lehmanna koji, kako naslućujemo, nije otac djevojčice. Tijekom godina odrastanja kćeri njih dvoje se emocionalno zbližavaju, ali s drugačijim predznakom. Orsolya će u njemu sve više vidjeti stvarnoga oca kojeg je prije zamišljala kao nekoga tko će jednom doći po nju i izbaviti je iz obitelji koja je, po njezinom mišljenju, ne voli. Istovremeno Lehmann u njoj sve manje vidi kćer, a sve više mladu ženu. Kada ona odbije njegovo seksualno približavanje, Lehmann se ženi djevojkom iste dobi, čak i istoga imena. Kćer se pak u potrazi za emocionalnom bliskošću zbližava s rođakom koji upravo u to vrijeme boravi u njihovom gradu i zaljubi se u njega, a kad on ode primijeti da je ostala trudna. Kako bi je zaštitio od ozbiljnih konzekvenca koje bi imala kao posrnula djevojka, otac skloni Orsolyu kod rođakinje u selu Izsákfalva i priprema vratiti se u svoj rodni grad Ödenburg. Plan da dijete, koje će se roditi na putu za Ödenburg, odgajaju on i supruga na kraju se izjalovi, a supruga mu pogine. Sahrane je u Lazarevu, mjestu znakovitog imena. Kćer preuzimajući identitet svoje maćehe dobiva i njezinu sudbinu. Vrijedno je spomenuti da su gradovi u kojima se radnja odvija stvarni i dan-danas postoje. Dok Orsolya živi “svoj” život oni nose mađarska imena (Lőcse, Izsákfalva). Na trenutak promjene identiteta ukazuje i toponim Lazarevo kao jedino mjesto u romanu koje nije stvarno. Naziv Lazarevo upućuje na biblijsku priču o Lazaru, a Orsolya iz tog mjesta odlazi kao druga osoba, tj. imat će “novi”, drugi život. Nakon promjene identiteta

stvenih obrata. Ipak, specifičnosti romana čine opisi koje karakterizira lirski izraz pun simbolike te važna uloga metafora. Vatra, voda, brojevi i snovi te prije svega zmija imaju kompleksno značenje kojima spisateljica opisuje život svoje junakinje koja nije u stanju njime upravljati. Osobito je kompleksna simbolika zmije. Godina 1666, početak zapisa života Ursule Lehmann, sadrži broj šesto šezdeset i šest, magični broj Zvijeri u Otkrivenju u Bibliji, dakle Sotone koji je u obliku zmije zaveo Adama i Evu. Roman je podijeljen u devet poglavlja, a broj devet zapravo je okrenuti broj šest, što također upućuje na Zlo. Zle snage upravljaju ne samo životom glavne junakinje već i vremenom u kojem ona živi. No značenje zmije puno je složenije. Ona je univerzalni simbol, često i nositelj suprotnih značenja. Susrećemo je u raznim kulturama: tako je u kršćanskoj kulturi ambi-

valentna, može biti simbol Zla, ali i pokazatelj prisutnosti Boga. Zmija svlači svoju staru kožu, pa je zbog toga i simbol obnavljanja, ponovnog rođenja i besmrtnosti. Upravo ovo potonje potkrepljuje i činjenica da je Lehmann apotekar, travar, tj. svojevrstan vještac, pa će sama činjenica da je Orsolya uz oca naučila mnogo o liječenju travama na kraju njezinog života dovesti do toga da je ljudi doživljavaju kao staru vješticu. Drugi simbol, ne manje važan od zmije jest vatra. Već na početku romana djevojčica Orsolya opsjednuto promatra vatru i ona će je pratiti tijekom romana. Vatra kao bitan element prisutan je kod svakog događaja koji utječe na Orsolyinu, kod svake njezine životne prekretnice. Junakinja se ponovljeno nalazi u situaciji usred požara iz kojeg vatra na prvi pogled zatvara izlaz, no s druge je strane upravo vatra ta koja otvara izlaz iz iste situacije. Vatra može imati značenje ljubavi, pročišćenja ali i propasti. Opisi raznih snova također su karakteristični za roman. U njima Orsolya komunicira s jednim drugim svijetom te snovi često nagovještavaju buduća zbivanja. Čini se da ona živi svoj život samo u snovima, pa stoga nije u stanju upravljati svojim “pravim” životom, ali ni životom u snu. Što više, dolazimo do spoznaje kako je junakinja - iza maske, igrajući uloge drugih ljudi - lišena svake nade da živi svoj život. Na kraju romana, kada vatrena stihija omogućuje Orsolyi bijeg iz Ödenburga, junakinja okončava zapisivanje svojih sjećanja, a time završava i roman. Zanimljiva radnja i ljepota stila svakako su umnogome pridonijeli tome da roman doživi drugo izdanje te bude prodan u više od pet tisuća primjeraka.

portret

Zsuzsa Rakovszky___ Zmijina sjena ulomci iz romana

S mađarskog preveli: Mirta Combaj, Dunja Nikolić, Dunja Novosel i Maja Plaščar*

reostali dio večeri u mojim je sjećanjima prekrila gusta magla, iz koje se tu i tamo jasno, kao da vidim pri svjetlosti lelujavog plamena, izdvajalo nekoliko detalja. Sjećam se, na primjer, kako smo na neko vrijeme sjeli pokraj vatre nepoznatih ljudi gdje je jedna djevojka pjevala. Jasno se sjećam djevojčina blijedog, tužnog lica, njezina iskrivljenog nosa sličnog ptičjem kljunu i njenih tamnih očiju s podočnjacima – i one su nalikovale ptičjima –, a sjećam se i pjesme koju je pjevala, o dvoje ljubavnika nad čijim je grobom procvjetao ljiljan. Stali smo i pokraj jedne druge vatre: ovdje se naveliko plesalo na glazbu violinista pogrbljenih leđa i čupavih obrva. Plesači su, držeći se za ruke, kružili oko vatre, čas polakše, čas

*Prijevod je napravljen u veljači 2010. u Kući prevoditelja u Balatonfüredu u sklopu Prevodilačke radionice Katedre za hungarologiju. Voditeljica radionice: Franciska Ćurković-Major.

skoro trčeći. Ponekad su suzili krug i pokojim klizećim korakom, pri čemu su jednu nogu svinutu u koljenu podigli, približavali se vatri. Tada im je vrh čizama skoro dodirnuo plamen, kao da bockajući nogama žele razdražiti povučenu, žutu zvijer trzajućih mišića, isprepletene su ruke pak pružili naprijed dok su se rukama i bokovima s obje strane privili onima pored sebe i cijeli je njihov lik prekrila žuta svjetlost vatre. Zatim su se klizeći povukli iz svjetlosnog kruga vatre u polumrak, proširili krug, istegnuli ruke i samo se isprepletenih prstiju držali jedan za drugoga. Neko su vrijeme ponovno polako kružili, a potom mahnitom brzinom, upravo kako je ritam glazbe zahtijevao.

Priključili smo se i mi, iako nisam poznavala nikoga od plesača. Moju je desnu ruku primio mladi pastir, a lijevu neznanac, očima sam pak pratila titranje tisuća vječno nemirnih, rastrganih plamenova, poput bezbroj životinja koje natežu ulare

i, činilo se, nastoje se otrgnuti od grane koja ih hrani, da bi se na tisuće strana raspršili u zraku. Dok sam podigla pogled u nebo, prateći putanju letećih iskri, glazba i galama plesača koji su poskakivali oko vatre kao da su se bile udaljile od mene i nakon vrtoglave vreve plesa nepomičan, nijemi prizor nebeskog svoda potresao me do kostiju. Odjednom, upravo kad se najviše zahuktao, ples se prekinuo. Možda je i jednoj drugoj djevojci pogled odlutao k nebu, jer se nespretno spotaknula o neki kamen ili o vlastitu nogu i pala na nos, povukavši za sobom sve one koji na vrijeme nisu pustili ruku svoga susjeda. I ja sam tresnula, i uslijed maloprijašnjeg zanosa se ispružila preko susjeda s lijeve mi strane, a onaj s desna se pak stropoštao na mene. Kako mi se lice stisnulo uz njegov vrat, osjetila sam svjež, čist miris mladenačke kože i pomislila da sigurno nije lagao Dorko kada je tvr-

dio kako se na putu ovamo okupao u nekom planinskom potoku... Nakon puno valjanja, hihotanja i vriske napokon nam je uspjelo ponovno stati na noge i opet smo se uhvatili u ples, koji se međutim nakon kratkog vremena opet prekinuo, ovaj put konačno. Kada se krug iznova još više suzio, jedna se djevojka osmjelila i bliže no što je trebala prišla zvijeri skrivenoj u zasjedi, i plamen joj je zahvatio suknju. Nesretnica je iščupala ruke iz ruku svojih susjeda i vrišteći počela juriti glavom bez obzira, dok je bjesomučno pokušavala strgnuti sa sebe goruću odjeću, no sve uzalud. Više njih je pohitalo i vikalo za njom neka stane, ali nesretno, izbezumljeno stvorenje nije shvatilo što žele od nje, samo je vrišteći jurila dalje u plamtećoj haljini. Netko ju je konačno ipak sustigao, bacio na nju nekakav kaput ili pokrivač i oborio je na zemlju - iako to nije bio lak posao, jer se nesretnica bjesomučno koprcala i ritala - i valjao ju je po travi sve dok se plamen na njezinoj odjeći dimeći nije ugasio. Još sam vidjela kako je djevojka koju je zahvatio plamen stajala tamo čađava lica, u crnim dronjcima, i kako drhtavim rukama uzaludno pokušava ustima prinijeti čuturicu iz koje joj je netko ponudio vode. Tada sam osjetila kako ruka, koju sam, čini se, uslijed strašnih događaja cijelo vrijeme nesvjesno stiskala, počinje vući moju za sobom, i ja sam poslušno krenula uz stranca izvan kruga svjetlosti vatre prema šumi. Znamo, događa se da nas sjećanje zavara, i ponudi nam kao iz vlastite riznice slike koje je stvorila naša

mašta, i te slike nekad mogu biti tako bistre i oštre, kao da su doista stvarnost, a ne oblikovane iz predmeta maštanja. Još nam je teže, ako se pokušamo vjerno prisjetiti negdašnjih osjećaja: od najmučnije boli ili najbujnije ljepote ništa drugo ne ostaje u našem sjećanju, tek pusto joj ime, prah i pepeo. Zaklopila sam oči i učinilo mi se da me vatreni zid gonjen vjetrom, pred kojim sam toliko puta bježala u svojim snovima, sustiže i zahvaća me, a ja začuđeno osjećam, da ova vatra nije muka, nego izvor dubinske ljepote, koja kao da topi tvrdu vanjsku ljušturu moje duše, da bi se njezina sestra, vatra koja živi u meni, oslobodivši se mogla razletjeti na sve strane vanjskoga svijeta, da bi tamo pronašla srodnike što žive u stablima, travama, crvima zemlje i nebeskim zvijezdama, kako bih i ja bila sve to odjednom: trava, stablo, crv i zvijezda, i da ne bih bila više nitko. Otvorila sam oči i vidjela kako se iznad moje glave tama borovih grana još nije izdvojila iz crnine nebeskog svoda, no je li doista bilo tako ili sam samo bila sanjala da je jednom, kada sam pogledala gore, vukući za sobom plamteći rep nebom preletjela zvijezda padalica, da bi zatim nestala iza krošnji stabala? I je li se uistinu dogodilo da je odjednom, nedaleko od mjesta gdje sam ležala zatreperila trava, i da je jedna velika zmija vukla pored mene svoje zdepasto, prstenasto tijelo po zemlji, toliko blizu da mi se gornja ruka naježila na dodir njezine hladne, ljuskave kože? I jesam li i to samo sanjala, ili se ruka koja mi je do maloprije milovala rame ispružila u mračnu travu, šćepala zmiju i odbacila je daleko u šipražje?

--------------- Drugoga dana u jutro krenuli smo dalje putem duž rijeke. Selo, u kojem smo se u kući očevog rođaka namjeravali odmoriti, nalazilo se na ovoj strani rijeke, i otac je planirao da ćemo, kada dođe vrijeme, kod tamošnjeg pristaništa prijeći na drugu stranu, i tamo unajmiti nova kola do Ödenburga, a sadašnja ćemo, po dolasku u Lazarevo pustiti da idu dalje svojim putem. U ranu zoru smo krenuli na put da bismo još prije zalaska sunca stigli u Lazarevo. Još je na nebu sjala zornjača kada smo se kroz tamnu rosnu travu žurili prema kolima prekoračujući ljude i životinje koji su u njoj drijemali, i već smo dosta vremena bili na putu kada se slijeva iza vrba nazirao crni odraz površine velike rijeke, čije je blijedo blistanje s vremena na vrijeme na nekim predjelima prekrila gušća tama dok se splav natovarena jelovinom polako nizvodno klizila s planina, odakle smo i mi došli, i na kojima su čučali splavari poput crnih sjena iz podzemnog svijeta. Kada je napokon izašlo sunce, pod njegovom svjetlošću, u selima kroz koja smo prolazili, ukazivale su nam se mirnije slike no one prethodnog dana. Vidjeli smo čovjeka koji je popravljao krov kuće i ribara koji je krpao mrežu, malu djevojčicu koja je šibom tjerala guske, za glavu veće od nje i vratova zmijskog oblika, i staricu koja je obučena u crninu sjedila ispred kuće nepomičnog lica s velikom šarenom mačkom u krilu. I moje su oči tako upijale te svakodnevne uobičajene slike kao da sam se čudila neobičnim nikad viđenim krajevima dalekih zemalja,

jer nakon grozota prethodnog dana nije se nimalo činilo da se uobičajen tok života sam po sebi podrazumijeva nego je prije djelovao kao rijetko i nestvarno čudo. Koliko sam god puta okrenula pogled na lijevo uvijek sam vidjela rijeku, i otoke obrasle vrbom na njenoj površini, splavi koje su se prepustile struji da ih nosi nizvodno ili ribare lica izbrazdanog od sunca koji su sjedili u svojim čamcima što su nepokretno plutali na površini, a drugi put u dugim satima ništa drugo, samo obilnu vodu koja se ljeskala na suncu, i drugu stranu kroz rijetku maglu vela plešućih komaraca. Gledala sam tu široku rijeku kakvu nikad nisam vidjela tamo gdje sam se rodila i mislila sam ako je jednom prijeđem, tada ću cijeli svoj dotadašnji život ostaviti za sobom, i možda nakon toga i ja postanem netko drugi. Kako smo se približavali Lazarevu u meni je rasla tjeskoba i zabrinutost. Jer je uzalud to što neću namjerno morati prevariti naše čestite domaćine koji ništa ne slute, samo trebam pustiti da ih privid prevari, budući da nisu navikli na ovakvo pretvaranje, s tisuću bih sitnica mogla probuditi njihovu sumnju, i još ako ja i uspijem ostati oprezna sve do kraja, ta radi se o mojoj koži, mogu li očekivati isto to od svoje maćehe koju protiv njezinih osjećaja i ponosa tjeramo na zamjenu uloga. Za vrijeme puta sam ionako postepeno rastućom zabrinutošću promatrala maćehu koja cijelo to vrijeme nije progovorila skoro ni riječi, iako se činilo kao da bi povremeno nešto nečujno pričala u sebi mičući samo ustima, i činilo se da izbjegava priliku u kojoj bi me morala pogledati. Kada bi se naši pogledi ipak sus-

reli, gledala bi u mene prestrašeno i užasnuto, poput životinje stjerana u kut, kao da sam sama sotona. Sada je još samo zgrožena mojim drugim stanjem, pomislila sam obeshrabreno, ili možda sluti da se ipak nije dogodilo sve onako kako sam ja ispričala svome ocu, a on pak ispričao njoj. Što će tek reći kada ju moj otac uputi u svoj plan? Možda su kola prevalila put od sto koraka od tada kad smo stigli na rub sela i već smo stali pred kućom oćevih rođaka. Čovjek i žena koji su oduševljeno dotrčali kako bi nas pozdravili prije su izgledali kao brat i sestra, a ne kao da su bili muž i žena: oboje su bili niskoga rasta, crne kose i tamnih očiju, i oboje su nam se osmjehivali istom ljupkom poniznošću. Prema ocu su se odnosili kao prema učenijem rođaku višega statusa kojemu pripada poštovanje, baš kao i gospođa Anna i njezin muž u Izakovu, ali iz njihove sam ponizne ljubaznosti osjećao istinsku rodbinsku blagonaklonost i dobrohotnost. Oca su okružili poštovanjem, a mene nježnom ljubavlju iako sam znala da njihova naklonost pripada osobi za koju su me smatrali, a ne meni samoj, ali mi je ipak godilo. Opazila sam krajičkom oka kako moja maćeha prima izraze rodbinske ljubavi i brige: vidjela sam uvrijeđeni trzaj usne kada se žena, ni s najvećom dobronamjernošću ne mogavši otkriti nikakvu obiteljsku sličnost između nje i moga oca, željela umiliti rekavši da “sigurno liči na majčicu”, ali nije prozborila ni riječ, ni onda niti kasnije kada smo se nakon dugog puta osvježili i sjeli za stol. Gospođa Paur se očigledno iskazala u pripremi večere. Revno se

trudila kako bi nahranila putnike pristigle izdaleka i neprestano nas je nutkala, no maćeha gotovo da i nije okusila hranu. Da, nedavno je bila teško bolesna i još uvijek se ne osjeća posve zdravo, šaputala je naprežući glas kao da je boli grlo, i na zabrinuto zapitkivanje gospođe Paur tvrdoglavo je uperila pogled u krilo. Ako je moguće, radije bi se umjesto večere povukla u stražnju sobu i malo prilegla jer ju je iscrpilo putovanje, dodala je, i na tren se zapiljila u mene užasavajućim pogledom koji je govorio da puno toga zna, kao što je u nekoliko navrata učinila putem, ali nakon toga je brzo odvratila pogled od mene. Kada su se iza moje maćehe zatvorila vrata, čestit bračni par zabrinuta lica upitno je pogledao mog oca. Kratko je vrijeme šutio, a zatim bezvoljno klimnuo glavom i pročistio grlo. - Jadna moja kćer…– progovorio je istim promuklim, usiljenim glasom kao i maločas moja maćeha – moja je jadna kći nedavno pretrpjela mnoge velike nedaće. Nema ni godina dana otkako su je dobri ljudi u posljednji tren jedva uspjeli izbaviti iz hajdučkih ruku, a dva-tri mjeseca nakon toga ju je pijana pokladna gomila zamalo nasmrt pregazila... Zaprepašteno sam pogledala oca, no zatim brzo skinula pogled s njega i uperila ga prema tanjuru, kako čestit bračni par, koji je suosjećajno, zgroženo coktao čuvši tolike grozote, ne bi vidio smetenost, koja je zbog riječi moga oca nastala u meni. Sada, nakon što mi je otac u svojoj muci ili kako bi nekako opravdao

čudno ponašanje tobožnje kćeri darovao dio maćehine prošlosti, kao da sam se odjednom pretvorila u nekakvu dvoglavu neman iz bajki, čija jedna glava nosi moje vlastite uspomene, a druga, pak, sjećanja moje maćehe, ili kao da sam jedna od onih začaranih djevojaka, koje se u pričama zavrte i pretvaraju u mačku, gavrana ili neku drugu, četveronožnu ili krilatu beštiju, i opet će poprimiti oblik djevojke kada dođe vrijeme. Jako sam se pribojavala da ću se prije ili kasnije zbuniti koje se prošle stvari nakon ovoga trebam sjećati kao da su se meni dogodile, a koje onoj drugoj Orsolyi koja sam bila, a koja sada nisam i još neko vrijeme neću biti. Odlučila sam i da svojevoljno što je rjeđe moguće otvaram usta, iako se zasad ne trebam bojati da će me pitati tako nešto, na što odgovor zna samo ona glava dvoglave nemani koja nalikuje mojoj maćehi. Gospođa Paur me samo zapitkivala kako podnosim svoje stanje i kada očekujem dolazak djeteta. Nagađam da bi trebalo stići u prvim danima mjeseca Svetog Mihaela, promucala sam smušeno, no moju je zbunjenost gospođa Paur ocijenila nesigurnošću mlade neiskusne žene i blagonaklono se nasmiješila. - Orsolyica nije mnogo starija od Vaše drage kćeri, zar ne? – okrenula se smiješeći se prema mom ocu, na što je ovaj, pročistivši malo grlo, samo rekao: - Vršnjakinje su... Kada smo završili s večerom i povukli se natrag u stražnju sobu kako bi se odmorili, vidjela sam na ocu kako se odvažio: razgovarat će s maćehom i reći joj kako je

odlučio o našoj daljnjoj sudbini i da se bez obzira na bilo kakvu provalu emocija neće dati pokolebati. Kada smo ušli, činilo se kao da se maćeha od otvaranja vrata prenula iz nekog omamljujućeg polusna. Pridigla se oslonivši se na lakat, smeteno, naprežući se uperila pogled u nas i stisnula drugu ruku na čelo, kao da je boli glava. - Orsolya, moram razgovarati s tobom! – obratio joj se otac promuklim, no odrješitim glasom, na što se maćeha, kao da se upravo probudila, uspravi, sjedne na rub kreveta te naizmjence ocu i meni nijemo uputi prestrašen, užasnuti pogled. Otac je započeo time – valjda je to i maćehi jasno - u kakvu smo tešku situaciju dospjeli, iako nam je zajednički interes započeti naš ödenburški život kao uvaženi građani. Dobro zna, nastavio je, koliko je pretrpjela, no smatra da je došlo vrijeme da se, kako priliči dobrim kršćanima, preda Božjoj volji i da više ne traži nemoguće, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što ju je Bog možda upravo zato stavio na kušnju kako bi dobila priliku napraviti veće dobro: spasiti dijete od sramote nezakonitog rođenja i čast obitelj od mrlja, a povrh toga ona će moći iskusiti radost majčinstva, koju bi joj sudbina inače uskratila. Iako dijete, koje će priznati kao svoje, nije plod njezine utrobe, upravo će ga tako odgojiti, počevši od rođenja, kao da je njezino vlastito i ono će je cijeloga života poznavati kao svoju majku... - Odlučio sam – nastavio je otac i zakašljao se, jer su maćehina šutnja i pogled uperen u njega zbunili i malo načeli njegovu odlučnu ne-

pokolebljivost – odlučio sam da ćemo ostati ovdje sve dok Orsolya ne donese dijete na svijet, a zatim još neko vrijeme. Budu li majka i dijete potom dovoljno ojačali i nedaće putovanja neće dovoditi u opasnost njihovo zdravlje, krenut ćemo na put i odvaliti posljednju etapu do Ödenburga, gdje ćemo nas dvoje, ti i ja, predstaviti dijete kao naše zakonito. Prednost toga – nastavio je otac žurno i brzo skinuo pogled sa smrtno blijedog lica moje maćehe – jest što ti, Orsolya, više ne moraš nositi biljeg jalove žene, a Orsolya pak... Nije mogao nastaviti jer je maćeha skočila s ruba kreveta i povukla se do zida, poput nekakve prestrašene životinje, stjerane u kut, ne skidavši s nas pogled pun optužbi i užasa. Otac je, kako bi je umirio i utješio, zakoračio prema njoj, no maćeha je vrisnuvši zatražila da joj se ne približava te ispružila dva napeta dlana, kao da tjera od sebe vražju pojavu. - Ali, Orsolya, dođi k pameti! – viknuo je otac, promukao od uzrujanosti, i ponovno joj se pokušao približiti. – Razmisli trezveno, koliko dobroga može donijeti ako... Maćeha ponovno vrisne, na što je otac stao ukočen i nije joj se više približavao. Iz maćehe su počele sukljati riječi: sklopila je ruke privučene na grudi i neprekidno, žustro prepličući lomila prste, ali pogled ovog puta nije uperila u nas, već ga je podigla ka nebu, tako da su joj se vidjele bjeloočnice, i drhtećim usnama, urlajući, počela sipati na nas sve jednu optužbu strašniju od druge. Zna ona to već dulje vrijeme, vrisne, da nam je trebala samo da se dokopamo njezine

photo : robert r avni ć

imovine i da bismo s njezinim novcem mogli bezbrižno nastaviti svoj bezbožni, grešni život. Rekli su joj kome može zahvaliti ovu gomilu nesreće, koja ju je zadesila otkad je kročila u našu kuću, tko je srce njezina muža okrenuo od nje: jedna osoba, koja odavno živi ondje s njim u kući i s kojom je u bliskom srodstvu. I to dobro zna, da dijete, to u grijehu začeto kopile, koje joj želimo nametnuti, to dijete nije vojnikovo, jer svatko zna, da su me možda unatoč mojoj želji, još na vrijeme od njega spasili, štoviše moj je otac njegov otac, ono je plod neprirodnog, do neba grešnog bludnog odnosa s ocem i mi je sad želimo prisliti da to malo čudovište, čije je puko postojanje grijeh protiv Boga i prirodnog poretka privije na grudi i nosi na rukama kao svoje, ali uzalud bi je htjeli svim silama učiniti suučesnikom u svom strašnome grijehu, jer ona ni minute više neće ostati među

nama u ovoj kući laži gdje se žele dokopati njezinog novca, imena i osobnosti nego će se sutra vratiti u Löcse, gdje će nas tužiti vijeću jer vjeruje u to kako će nas pravedna ruka Božja u Ödenburgu sustići... Tada joj je otac prišao i snažno je udario u lice. Maćeha je zacičala i pala na koljena, a budući da drugdje i nije mogla pobjeći, pokušala se što je više moguće približiti k zidu, lice je pak pokušala okrenuti od oca. Otac je onda nije više napadao, već ju je samo uhvatio za ramena i odgurnuo od sebe. - Idi lezi! – prosiktao je kroz stisnute zube i maćehi uputio zastrašujući pogled - vidim da si sišla s uma, možda ti se ujutro vrati zdrav razum – rekao je i okrenuo leđa, izobličenog zabrinutog lica osluškivao je prema vratima - mislim da se brinuo da je netko izvana mogao čuti ponešto od maćehinih povika. Maćeha je nijemo stajala, prislo-

nivši dlan na usta, a na desnom obrazu joj se crvenio trag očevog dlana. Uputila nam je još jedan posljednji pogled pun jeze i užasa, zatim nam je okrenula leđa, legla na krevet lica okrenuta zidu. Otac i ja smo se pogledali, no nijedno od nas nije prozborilo ni riječi, nego smo se i mi srušili na krevet svaki na svoju stranu - naime, naši su nas domaćini smatrali supružnicima - i pokušali smo zaspati. Otac je još nešto mrmljao da bi me umirio, ili možda prije da bi umirio sebe, kako smo najteže vjerojatno već prošli, zatim se i on okrenuo prema zidu i ili je odmah zaspao ili se samo pravio da spava, ali sigurno je da mi više ništa nije rekao. Ja sam još neko vrijeme slušala očevo disanje i maćehu kako s drugog kreveta kroz plač, dahćući pokušava doći do zraka i nakon toga me teško, ali ipak svladao san. Jednom, negdje usred noći, prenula sam se iz sna: otac je do tada već doista mogao

zaspati jer sam čula kako je tu i tamo zahrkao i u snu škrgutao zubima. Međutim, ni sutra ujutro niti kasnije nisam se mogla prisjetiti jesam li ili nisam tada čula to dahtavo isprekidano disanje s drugog kreveta, ali onda je ionako bilo svejedno jesam li ga čula ili nisam. U snu sam sjedila u čamcu, ispred mene okrenut leđima u crnoj kabanici i s kapuljačom navučenom preko glave sjedio je splavar i snažnim zamasima veslao prema onoj strani. Bila je tamna noć, crnilo neba, vode i zemlje stapalo se u jedno, nisam vidjela ni onu, a kad sam se osvrnula preko ramena niti ovu stranu. Samo se na vrhu čamca ljuljao neki fenjer, pri čijoj sam svjetlosti vidjela splavara pogrbljenih leđa, tamnu kabanicu koja mu prekriva ramena i crnu kapuljaču na glavi. Već smo mogli biti blizu sredine rijeke kada sam primijetila da je kovčeg sa svim mojim stvarima ostao na obali za nama. Stanimo, viknula sam splavaru, vratimo se nazad, sve je moje ostalo na obali! Na ovoj se rijeci, odgovorio je splavar neobičnim, prigušenim glasom, koji mi se ipak nekako činio poznatim, nije moguće vratiti i ništa se preko nje ne može prenijeti. U bijesu i očaju počela sam tresti ramena čovjeka u kabanici i neprestano sam vikala da se vratimo jer ne želim ići dalje! Čovjek neko vrijeme uopće nije obraćao pažnju na mene, ali onda je ipak stao i uvukao vesla u čamac. I kako smo tamo nepomično lebdjeli u crnom ništavilu, splavar se prijetećim pokretom okrenuo prema meni i podigavši glavu skliznula mu je tkanina boje žalosti koja ju je prekrivala, ja sam pak srca sleđena od jeze pri blijedom svjetlu

fenjera ugledala majčino lice koje je izvirilo ispod crne kapuljače. Probudilo me to što otac sjedi kraj mene na rubu kreveta i trese mi ramena. - Nisi vidjela majku? – upitao je, a ja u omamljenosti polusna, naprežući se zbunjeno sam uperila pogled u njega jer u glavi mi se još nisu razdvojili san i java i nikako nisam razumjela kako ponovno mogu ležati u krevetu kad sam još maloprije sjedila u čamcu. - Mislim na Orsolyu – dodao je otac objašnjavajući, vidjevši moju zbunjenost, i glavom kimnuo u pravcu maćehinog kreveta na kojem se, među naborima zapetljanih, izgužvanih plahta i pokrivača u polumraku zore doista nisu nazirali nikakvi obrisi ljudskog tijela. Možda je izašla izvršiti nuždu, mrmljala sam u polusnu, ali otac je odmahnuo glavom. - Već onda nije bila ovdje kada sam se probudio, a tome ima već skoro pola sata - rekao je turobno i namrštio se. - A ni dnevna odjeća nije na stolcu gdje ju je sinoć ostavila. (.............) Sjeli smo tako oboje i čekali, ni sami ne znajući što. Otac bi s vremena na vrijeme poskočio, jedno vrijeme uznemireno šetkao gore-dolje po sobi pa se obeshrabreno ponovno spustio na krevet. Kako je to moja maćeha mislila, da sam ja uzrok svakoj nevolji, pitala sam ga u jednom trenutku baš dok je šetao, jer iako smo oboje zazirali od toga da povedemo riječ o maćehinim jučerašnjim sumanutim optužbama, ta me stvar otad nije ostavila na miru. Bojala sam se da ću oca svojim pitanjem

još više uzrujati, ali ono kao da ga je ipak malo umirilo. Spustio se do mene na krevet i počeo govoriti o tome kako je maćeha posljednjih tjedana ponovno pronašla nekoga, neku ženu, od čije se prakse nadala izlječenju, a otac je snažno sumnjao da je izbor ovaj put pao na takvu jednu osobu koju je okolina smatrala vješticom. S razlogom ili ne, to se nije moglo znati, ali sigurno je to kako ta žena nije pilulama i ljekovitim travama pa čak niti čarobnim molitvama već na nekakav drugačiji način pokušavala izliječiti maćehu od svakojakih tegoba, među kojima možda one tjelesne i nisu bili najteže. - Ni među nama nije uvijek sve bilo onako kako je trebalo biti, i to jadnica nije mogla progutati mrmljao je otac stidljivo i nastavio s time kako ga je već neko vrijeme čudilo s kakvim se tajnovitim licem maćeha kreće u njegovoj blizini, i ako bi je pitao što joj je, značajnim bi glasom samo kratko odgovorila da će ubrzo saznati tko je uzrok njezinoj velikoj tuzi i nesreći. Što je nakon toga ta žena činila s njom, je li joj gatala iz kojekakvih kristalnih kugli ili proricala budućnost iz prokuhanog lišća biljaka, i što joj je uopće sve govorila, to ocu nije pošlo za rukom saznati od maćehe. Međutim sigurno je to da se jednom prigodom nedugo prije no što smo krenuli na put, maćeha s očitim velikim iščekivanjem i uzbuđenjem spremala k toj ženi, a kada se vratila kući od nje, nije rekla niti jednu jedinu riječ o tome što je tamo čula, a kada je otac pokušao pogađati, samo je stisnula usnice i mrko gledala preda se. - To je moglo biti prije nekih tjedan dana... Otada je takva kak-

vu si je i ti vidjela- završio je otac te nagađajući dodao: - Ta joj je vještica možda rekla kako u vlastitoj kući treba potražiti osobu koja je uzročnik svih njezinih problema ili tako nešto. I onda je nesretnica mogla protumačiti da si to ti, tim više što niste bile drage jedna drugoj. Da mi samo jednom ta prokleta vještica dođe u ruke, znam, ne bi dobro prošla! - žestio se otac skočivši s kreveta i ponovno počeo hodati gore-dolje. Oko podneva je naš dsomaćin stigao iz vinograda s viješću kako su radnici u vinogradu nedugo nakon izlaska sunca na cesti vidjeli kola koja idu u pravcu Pressburga, i kao da su vidjeli i neku ženu na njima. Da smo još imali dvojbu o tome da je maćeha pobjegla, ova bi je vijest potpuno raspršila. No tada smo već ionako bili sigurni u to, da je tako kako smo sumnjali: maćeha je na putu za Lőcse. Malo ranije je otac, kojem je pasivno iščekivanje već postajalo nepodnošljivo odlučio malo prošetati i navukao kaput. Ruke je, po običaju, nesvjesno nabio u džepove kaputa i zaprepaštenoga lica izvukao list papira i skupljenih obrva sa sve mračnijim izrazom lica počeo čitati. - Vidi, ovo sam našao!- rekao je turobno i dodao mi papir. Maćeha je svojski bila ponosna na svoje umijeće pisanja, toliko, da je čak i na kraći put uvijek nosila sa sobom tintarnicu i pero. Isto tako voljela se dičiti ujednačenim, sitnim, okruglim rukopisom, tako da isprva nisam mogla povjerovati da je ona doista napisala ove zbrkane redove sastavljene od ogromnih, nakrivljenih, nespretnih slova.

Kada sam međutim jedva uspjela odgonetnuti njihov sadržaj, trebala sam uvidjeti da u ruci držim maćehino oproštajno pismo. Pismo upućeno ocu nedvojbeno je razjasnilo: maćeha se želi vratiti u Lőcse, da bi se tamo smjestila pod zaštitom vijeća. (...............) - Pa nitko ne bi vjerovao ludim optužbama tvoje maćehe... već po tome što se sama otisnula u bijeli svijet, mogu vidjeti da nije pri zdravoj pameti...Samo da ti nisi u ovom stanju u kojem si sada izletjelo je iz njega ozlojeđenim, prigovarajućim glasom. - To što je sve tvoja maćeha nadrobila , na to bi čovjek zdrava razuma samo odmahnuo rukom, kad ne bi bilo ovog drugog ... povrh toga, nisu vidjeli nikakvog muškarca koji bi se oko tebe motao, pa čak ni ovog nesretnog Langa...- mrmljao je kroz zube i to tako kao da mene krivi zbog toga.- Ako ipak pišu o tom slučaju ödenburškom vijeću, što da kažem, čije je to dijete? prosiktao je glasom punim mržnje. Ali i Lang, kao i cijelo susjedstvo zna za taj slučaj s vojnikom, šaptala sam nepopustljivo, jer u ovoj sam se situaciji još manje nego ranije usudila priznati mu istinu. - Pa to bi možda i bilo u redu, kada bi se to dijete rodilo u predviđeno vrijeme...Ali hoće li? Meni se čini da još nisi u toliko uznapredovalom stanju!- rekao je otac i prodorno, ispitivački mi se zagledao u lice. U svojoj bezizlaznoj situaciji pribjegla sam onom rješenju kojemu žene stjerane u kut obično pribjegnu: nisam odgovorila na očevo pitanje, već sam se raspla-

kala. Nadam se da ću umrijeti za vrijeme poroda, jecala sam, tada Vam, oče, barem neću više biti na teret... (...........) Prolazili su sati, već je bilo kasno poslijepodne, kada smo čuli kloparanje kola, a nakon kratkog vremena otvaranje i zatvaranje kapije. (.........) Nepoznat čovjek, blagonaklonih smeđih očiju, pogledao je mog oca, potom mu je prišao, te je i on položio ruku utješno i ohrabrujuće na njegovo rame, kao maloprije naš domaćin. - Gospodin Lehmann? Molim Vas, budite jaki, imam za Vas tužnu vijest!- rekao je, i područivši ga, nježno ga je nastojao privući prema klupi, kako bi sjeo, no otac je izvukao ruku iz njegove, i samo gledao u prazno. – Sirota Vaša kćer... pa kako je mogla sama krenuti na put u tako opasnom kraju... - Gdje je? – pitao je otac gotovo hropćući, na što je nepoznat čovjek nijemo kimnuo domaćinu, koji je napustio kuhinju, a nedugo zatim čuli smo otvaranje kapije i zvuk koraka pod teškim teretom. Nepoznat je čovjek nijemo kimnuo, da ga slijedimo u drugu veću sobu, u kojoj se nalazio i krevet našeg domaćina. Naš domaćin i jedan drugi čovjek, vjerojatno vozač onih kola, kojima su stigli nepoznati čovjek i njegova žena, upravo su onda na krevet oprezno položili krilo vrata izvađeno iz šarki, na kojima je ležala nepomično ženska figura. Često sam tijekom života čula da ljudi, možda sebi ili pokojnikovim

bližnjima za utjehu, kažu za dragog im pokojnika: kao da je zaspao. Iako je oči moje maćehe već sklopila neka dobrostiva ruka, pogledavši njeno lice, na njemu ipak nisam vidjela spokoj sna, nego neki bespomoćni izraz naprezanja, koji se uzaludno bori s enigmom koja nadilazi razum. Na licu nije bilo ozljeda, ali na lijevoj dojci odjeća je bila podosta natopljena krvlju koja se počela zgrušavati i crnjeti. Od tog su mi se prizora odsjekle noge, i kako ne bih pala, ne gledajući sam se uhvatila za osobu pored sebe, slučajno za malu staricu koja me nježno prigrlila i pokušala umiriti jer je iz mene potekla bujica suza, i neprestano sam ponavljala jecajući, da sam ja uzrok svemu ovome. Do danas ne znam, koliki je udio imao osjećaj krivnje, a koliki sažaljenja, da sam tako gorko oplakivala svoju maćehu, sjećam se samo toga, da sam gledala u njeno i u smrti smeteno i zaprepašteno lice, i palo mi je na pamet, da je ona bila samo mala djevojčica, dijete, koje se htjelo igrati odrasle žene, a ja sam toj malenoj djevojčici oduzela njenu najdražu lutku. (..........) - I što će biti s Orsolyom... mojom kćeri? – pitao je moj otac jedva pomičnim usnama, i nesigurno je kimnuo glavom prema prednjoj

sobi, gdje je moja maćeha počivala na vratima kao na mrtvačkom odru. - Sačekat ćemo, dok je ne sahrane kako dolikuje. Poručit ćemo po splavaru našem ödenburškom poznaniku, koji je obećao, da će nas odvesti kući, neka nas čeka dandva u svratištu... Bojim se da jadnicu nećemo moći povesti sa sobom u Ödenburg. Čekaju nas još dobra dva dana puta, i po ovoj vrućini... – završio je doktor prekinuvši rečenicu i zbunjeno zakašljao. Moglo nas je biti desetero, koji smo dva dana kasnije ispratili tijelo na groblje male crkve u Lazarevu: osim naših čestitih domaćina, doktora, supruge mu i nas bila je tamo još pokoja znatiželjna seoska žena, koja je čula vijest o nesreći koja nas je zadesila. Bilo je to lijepo kasnoljetno poslijepodne, bijeli leptiri kupusari sjedili su na kasnom cvijeću koje je cvjetalo u zelenoj travi na humcima, kao da se na suncu sunčaju duše pokojnika oslobođene iz ljuštura pretvorenih u prah i vidjela sam kroz svjetlost sparine preko ograde groblja obrasle divljim ružama i pavitinom jednog čovjeka kako goni kravu, i zatim dva kljuseta kako vuku vrećama natovarena kola prema susjednom selu. Svećenik je govorio o prolaznosti života, o tome kako je tijelo poput trave, i da i u cvijetu mla-

dosti hodamo u sjeni smrti. Gledala sam, kako se iznad mrtvačkog sanduka brzo puni jama iskopana u ilovači, zatim kako iznad nje raste tamni humak koji će se još neko vrijeme sam crnjeti okružen starijim, zelenim humcima, da bi ga zatim brzo prekrila trava koja buja krajem ljeta, i da se više ne razlikuje od ostalih, osim onog isklesanog nadgrobnog spomenika, koji će, ako klesar održi riječ, nakon nekog vremena zamijeniti onaj sklepani drveni križ na grobu, koji su grobari zabili na humak, i sa čijeg natpisa nisam mogla skinuti pogled, jer je na njemu stajalo: “Ursula Lehmann”, ime koje sam dotad nosila u sedamnaest godina svog zemaljskog života. Sljedećeg je dana stigla jesen, i mi smo na rominjajućoj kiši, drščući na hladnom vjetru prešli rijeku koja je poprimila boju blata, zauvijek za sobom ostavivši Lazarevo, i u njemu vrt crkve, i u vrtu grob nad kojim su urezali moje ime, i kuću, u kojoj sam kao zmija odbačenu kožu ostavila svoje dotadašnje biće, da bih se uvukla u kožu preminule, i da dalje živim njezinim životom, kao one duše koje se vraćaju, koje u živom tijelu traže novo mjesto za život, samo što sam ja u svom vlastitom tijelu morala oživjeti mrtvaca, i u njemu sam pored vlastitih trebala naći mjesta i za tuđu dušu i sjećanja…

portret

Zsuzsa Rakovszky___ grad, večer

S mađarskog prevela Tamara Bakran

večer, s majkom, mogao je biti listopad,

kod voćara. Zavjese, ogledala

tama se spustila rano,

u slastičarnici. Nedjelja. Elegantne, malene

uz kuće- kulise od crnog kartona, idem u grad.

starice nad kavom koja se ohladila, iz obojene im kose, tu i tamo, sijevne

Nebo je bojama šljiva obojano.... blijeda koža. Natovarena Jedan dio puta još je znana slika svaka:

jesenskim lišćem glasna izletišta,

golubova prepun trg

-žene u hlačama, muškarci sa štapovima

– na brončanoj desnici junaka

koje su sami načinili, naručuje se espreso, kremšnita...

posljednji bljesak blijedoga svjetla i ranjeni drug, Čekaonice u ordinaciji, stoje klupe od letvica, anđeo na tabli dućana i vijuganje

ljudi mrtvačkoplavih lica pod neonskim

malene zmije po mliječnom staklu ulaza, gipsana glava antičke boginje

svjetlima, guraju se po hodnicima kockastim poput šahovnica,

kovrčave kose iza stakla izloga,

u zimskim kaputima, a onda se raziđu po drugim

čuvajuć’ ljekovite čajeve i aspirine, u bjelini obitava.

rasutim zakutcima. Kuće, prozori,

Sićušne polutke mozga rastvorenog oraha

žute rupe u plavom,

u medu kroz koji svjetlo žarulje prosijava,

kuhinje, sobe, manji prostori

mumije suhih šljiva crne poput ugljena

u veće urasli, a u svakom,

ljudi se upravo oblače, svlače, liježu,

dolje, par zadnjih uličnih lampi svjetlucka

jedu krumpire i variva,

u moru tame, bez ljudi.

opuštene kože lica natežu ispred ogledala, stavljaju na vatru drva,

U svjetlu autobusna stanica, krov kuće nasuprot trgu utihlom, pustom, sve što je opipljivo, dohvatljivo, poput spužve

moljce tapšajući tjeraju,

u kadi -lebdi u nepojmljivom.

varaju u pasijansi vrte gumb na radiju traže kompot od višnje koji se kvari u špajzi. *

UTVARE Nema prošlosti. Prošlost ne prolazi. Čuvamo je, kao što muljevito korito jezera

A onda, odjednom, sve je prestalo.

čuva pelud odavno izgorjele

Bijela je traka puteljka utekla

šume. Ono što je bilo nikada neće doseći kraj:

u travu, list divlje loze zaleđen je ostao

minulo je, a ipak još traje,

u jantaru svjetla.

poput izgubljenog zujanja zarobljene ose u džemu od maline

Na jednoj strani puta željezna ograda

ili pucketanja udaljene radio stanice

i bijela stolica nasred pošišane tratine,

što navire kroz pukotinu među riječima,

na drugoj strani, kao da je tama

dok konačno ne popusti nekakva brana,

ispod zemlje šiknula, valovita tama, bez obale.

tkivo sadašnjosti, u jednoj točki. Recimo, tvoja hiperosjetljiva kamera

Titranje vjetra, mrmor krošanja

danima snima poljski put, polje pšenice

u plavom području noći,

sa snježnim mrljama,

u pozadini juri planinskog hrpta linija,

nekoliko vjetrom šibanih bara,

kruta tama u plinovitoj tami.

a zatim, kada razviješ film, zaprepašten vidiš, preko polja

Nakon toga nebo, nakon neba opet nebo

prolaze vojnici u čudnim uniformama...

zasuto ledenim svjetlom.

Izbjeglice: na teretnim kolima, pješice,

Krhki je krov zrak podbočio

vuku kofere ili guraju natovarena

crnom gredom.

dječja kolica ili, pak, nose samo ono što imaju na sebi, bujaju u beskrajnom nizu-njihove noge ne

Gore, u beskrajnoj sali šaka

ostavljaju tragove u prašini puta, u blatu vinograda...

riže treperi, blijedi,

Ili na povratku kući,

na blatnjavom se putu izvučeš ispod pokvarenog auta

utrta radost i patnja potonulih života...

i vidiš da se oko tebe smračilo: blistava voda reflektira mračno nebo

Ili istrčavaš uvečer po oprano rublje

u izbrazdanim tragovima kotača, sad se još jedva nazire

zaboravljeno vani i vidiš, na lakom vjetru leti

istrošena kada, malo dalje raspadnuta

red utvara bez glave, na jednom mjestu, prepirući se,

dječja kolica, u podnožju rubnog drveća.

na štriku za sušenje, u prostoru između vrtnog zida i ulaza u podrum,

Odjednom, iznad golih grančica uzdiže se balon mjeseca ispunjen plinom, na svjetlu, iza brežuljka, dolaze tenkovi, na mjesečini se jasno može nazrijeti i lice za volanom dok ti se približavaju, i baš kada si odlučio, akcija-snimamo, i poželio prići još bliže, prasak, plamen, prasak, pougljeno tijelo, kao da se ono što se dogodilo ne može dalje u vremenu odmotati i samo se ponavlja kao ploča koja preskakuje, u ranjenom zraku... Ili si stražar i kružiš o ponoći, svjetlo džepne lampe pretražuje prazno zemljište na terenu obraslom u drač gdje je na mjestu stare kuće izniklo parkiralište ili zgrada s uredima, snop svjetla iskopava iz tla noći dršku lopate, lokvu, hrpu cigli, vapnenu travu

i kada se upali prozor i prostre se ogroman, žuti kvadrat po tamnoj travi dvorišta, kojeg na četiri dijela sječe sjena križa od letvica, isto je dvorište deset, četrdeset godina i u tom trenu osjetiš da će te, ako se vratiš u napuštenu, praznu sobu, tamo dočekati buka, sva svjetla gore, u davno polupanu čašu toče crveno vino, ili ćeš naći nekog, na uobičajenom mjestu, na stolici, izvan kruga svjetla lampe i on će reći: Vratio sam se, možda je pun mjesec ili magnet tvoje boli sakupio u tijelo otiske moje prisutnosti što lutaju u prostoru, da ja, koji sam nekada pričao samo o cijevima koje cure i računima za plin, kažem, ono što nikada nisam, i ti isto reci, što još nisi rekla, dok sam živio.»

i odjednom te zemlji prikuje užas, ne može se vidjeti ništa drugo osim debele

NERJEŠENO PITANJE

konture mješalice za cement, ali kao da se tamo muvaju ljudi, cijela gromka masa,

«Možda to ipak nije bilo malo...

tapkanje nogu, zvonjenje, cvrčanje mesa koje se peče,

Da sam tako živjela, u međuzoni, upravo

razvučena crkvena pjesma, brojalica

na pola puta: bez zanosa, bez dvojbe...

lebdi iznad puste zemlje na tankom dječjem glasu, vrištav smijeh se sudara sa pijanim razmetanjem:

Rano sam ustajala, rano bih i zaspala,

poput topline iz zidova noću,

spavala do jutra a da nisam sanjala,

isparavaju iz zemlje

na jednoj zvijezdi koja tako visi u prostoru,

photo : robert r avni ć

poput teniske loptice nekog žonglera

Da nisam lagala, nikad prekršila obećanje

što je ostala u zraku. Da sam išla kod frizera, mijenjala košulje, redovito plaćala račune, a kad bih, u podne, pogledala spram neba iznad mene je gorjela atomska lomača, noću svjetlilo mrtvo kamenje u mraku na vlastitim grobovima. Da čak ni one koje nisam voljela nisam povrijedila, a ne ko pauci muhe,

dok vlakovi prelaze preko školskih autobusa, avioni eksplodiravaju, padaju s neba a bližnje, od kojih su se tek na pola dana oprostili, jedino po zlatnom nakitu mogu prepoznati. Da sam iz sažaljenja, vjernosti zadržala onog koji mi je nekoć bio drag

mačke miševe i lisica što u komadima, i da uvijek isto tijelo, na koje sam se navikla, do kosti, glođe živo, drhtavo krilo labuda

pored mene, u tami, diše i spava,

na zaleđenim, jezerskim pločama.

dok iz vrta neprestano nahrupljuje

rosni miris bilja i dok gledam kako preko neba

u rupi mreže zapleten balon od sapuna,

prelijeću iskreće niti zvijezda padalica

izbuljio u me svoju zjenicu.

i puževi se sljepljuju na dnu valovite trave... Noćna doza za spavanje Da sam svaki protivnikov razlog poslušala

ne može muku iskorijeniti,

i da sam bez razmišljanja štovala,

samo ju pomeće

ako ne baš na isti način, zakone države i logike,

pod tepih svijesti. Vani

iako sam znala da ću umrijeti, da će jednom

hodnici, hladni luk svjetla,

doći po mene ono što po sve dolazi i lift će se sa mnom

pucketa, a mi, koji odgurujemo

stropoštati u mračan podrum. Pa ipak mislim

stvarnost-čamac od obale, otvorenih usta, zatvorenih očiju, ležimo.

da je to zasluga, sve je to ipak vrijedilo nešto, i onda ako mi se bude svisoka govorilo

I kako je naš razum potonuo u sebe,

da sam tek napola živjela, ili napola nisam,

odvojene od svijeta, naše misli, oko njega vrve,

da je od mene više živio pauk, tigar ili taj korov koji će

roj pčela oko kruškinog cvijeta.

iz mene rasti i brzo venuti i koji će poput neke plave, od svjetla pijane žile kucavice, pulsirati u zraku...»

Dječji bijes budalasti, strah, uvreda, i grijeh koji se poput povijesti

NOĆ

po svijetu rasipa.

Otkako sam odustala od sebe

Krijući se u nama, vrije,

više me ne mori briga,

u zatvorenom prostoru, mravlja kiselina

imam čašu, imam žlice,

koju proizvodi um, da se izgrize.

stol, postelju i boga...

Sami smo pukotina

Imam prozor, na njem rešetke,

na zidu našeg ja, hlapimo polako,

mreža, iza mreže žeravica

ko’ iz začepljenih boca,

što se crveno hladi- sunce,

Mjesec, raspukle leće oko,

sumrak, zora,

nas promatra.

noćno nebo među njima. Leti mjehur mjeseca dok gužvam jastučnicu,

Atelier F ritz

Margareta Perun ___ Gare de l’Est

(iz neobjavljene zbirke)

tko si Francuska

ne bih pristala da me prodaje suosjećanje i u mojoj biografiji neće biti rata.

bez zemlje u ratu oslobođene

što ne znači da ga ne nosim sa sobom

ovdje sam sama ja i jezik

u meni su nemoći i prkosi.

kojim govorim. grobovi s heraldikom krunica nije nakit

križa mača i perunike.

pa ju nosim i stihove

trpljenje i krv strpljenje

što ponavljano nadolaze mislima i koje je muškarac iz zagoranske vukojebine

molitva predromanički kameni blokovi

spjevao.

robustni neprotumačeni u poljima

Vranjaninov profil i kasetirana nutrina trogirske kapele grijeh Čikoša i samodostatnost Uzelca Dorina bujica –

nad kojima vjetar divlje

prolazi i pojavljuju se vizure visokog krša u pleterima trosjedinjuju imenice.

samo sve to imam. pitam se bih li mogla ali nemam razloga

prilagoditi se

ako ostaneš živ i ja ću

poput nekih kroz pisanje što ne bi bilo nego stilizacija vlastitih izgubljenosti. saznajem te uspoređujem

glasom se ne udaljavaj. kojim me zoveš silno i divlje

razlikujem te tko si Francuska ona koja je Anica – otvorena pjesma

grub ti. melankoličan

nema vina, popili su

borit ćeš se do smrti vedar ti. ozbiljan namignuo nepoznatom

više se ne može iz grada. brašno nam ne daju – Hrvatima.

djetetu koje pridržalo ti zastavu.

jedan susjed sakrije i donese ne čekaš pobjedu

zbog svog retardiranog sina koji me voli. nagovaram ga da me prebaci, vozi kamion.

jer. možda neće doći

drva za Banja Luku.

kao ni stârima koji su čekali

ne bi mu oprostili život da saznaju. lice tvog brata

da sam muško mene već su ubili

i mog. već bijelo tada izgovorilo:

ovdje prijeko

ovo je Hrvacka i uvijek će biti ostalo.

došli glasovi da si u gardi, nisam se obranila. ušla u rijeku i dugo ostala

na video-zapisu u pozadini ruševina

nije mi do plača

s postava teme iz drugog svjetskog rata. devedesetiprve

kad poljsko bilje bolo po nogama ti pitao je l’ mi zima. jer dao bi mi čizme. u polju mjesto tvojih bedara mene udara divlji ječam

prve ruke amputirane zemljana torza. pokapana bol pusto meso i groblje

nije razmišljala tako daleko

ruke pružaš ti prema ženi

da bi znala da je na bojištu zima

domovini

i dijelovi prokletih udova otpadaju jer su goli. on je svakodnevno odlazio

ovdje obje smo

na posao u instituciju

ti. tražiš nju Hrvatsku

jer ova čuva hrvatsku kulturu i jezik

kao snoviđenje

tako da se kloni naroda ne govori presudno i ne govori puno.

ona to nije.

oni nisu imali razloga da odgađaju vlastiti život.

čeka daj ju ne puštaj

da ih omete nešto kao rat i saniranje ratnih razaranja

ti ljubi.

duša i infrastrukture

ljubi! sad boli to svejednako

za branitelje koji su se odrekli života već onda kad su odlazili svega toga kada ne bi bilo hrvatskim malograđanima

braniti domovinu ne puno prije nego su ga bojištu mnogi ostavili za stolom komforne malograđanštine oni izjavljuju da su to ljudi koji ne shvaćaju da život nije ono što čovjek od njega očekuje.

njihov sin ratovao je s ocjenama na fakultetu i rat je vidio na hrvatskoj televiziji, ne u eurovizijskoj razmjeni strah od raketiranja pokazao je pjevušenjem o božićnim zvončićima netom prije nego su se rasuli po Zagrebu.

izvan njihovog doma su domovinska poniženja pô dobivenom ratu suicidalnost invalidi i ratna siročad nejasna ratna povlačenja suđenja za zločine u ratu

ona je fina gospođa ispekla fine građanske kolače za izbjeglice iz Zapadne Slavonije – možda je stavila malo previše muškatnog oraščića

transferiranje generala u Haag svijeće za nestale poginule geneza i uvjetovanost ratnog pozdrava konotativno složena etiketiranja nakon drugog svjetskog rata

ipak nije pripadala pozadinskoj fronti

kronologija patnje

i čežnje – Hrvatska će biti slobodna

po prâslikama ponavlja prošlosti – od jučer do sutra od zametka do uma

oni imaju svoja i sjećanja svojih roditelja o komunističkom ubijanju ranjenika

dok su linearna

po bolnicama i po gradovima strijeljanju i defenestraciji intelektualaca koji su preživjeli endehaziju ali o tome ne žele govoriti jer se ne mogu zanimati time svime. istina i oni žive različitim životima kroz generacije poštivali su propise i pravne definicije čuvali građanski stil i moral u obitelji bilo je

cirkularna i dendritična pojavljivanja neprekinuta događanja sadašnjosti. koja stvara i ne mimoilazi

načelnika i gradonačelnika. pravna je država uvijek sretan izgovor i oni nisu oportunisti jedino legalisti snebljivo sklapaju ruke i sliježu ramenima oni stvari racionalno postavljaju: čekaju da prođu kako su i došle stvari s kojima ne kompliciraju svoje životne projekcije.

nepovjerenje / poći ću s tobom kod Krupe razmaknula zrak i jablanove i ušetala među Srbe oni okupljeni.

svoju djecu ne šalju kod bana

usuđuje se pitati kuda dalje

na Markov koncert jer ni sami ne bi došli.

na Krupu?

ne mogu uporno stajati na hladnoj kiši i biti dio zamršene povijesno-političke priče

oni kazuju.

upasti u kontroverzu i svoje ime izmiješati s nejednoznačnim pojmovima

ona vjeruje. gleda im lica jedno posebice.

onakvima kakvi priliče priprostom narodu kada je jedinstven

osobito, ne i lijepo jer je iz ovoga kraja ali uredno.

jer sve mu se čini jasnim. koji do kraja ne razumije koncepte ali razumije pravdu

gledao bi drugamo da možeš ali

što sada radimo mi Hrvati

bi li me pratio? prema rijeci

ja mislio sam

po našoj zemlji koja je već svoj jad progutala

naći ljude u poslu a oni još plaču.

i suri kanjon Krnjave bijesom isušila između sebe i među drugima čini se da se žaluju i traže krivce.

ti me ne bi mogao ubiti

anonimnost čuvaju prvooptuženome

na kaskadama Krupe? prije no što ona zađe u Zrmanju

neće mu ni znati imena dok se ne dosjete svoga.

a ova u more

jesam –

dok te gledam isto kao sada mirno

saznao sam tko je ubio kralja Zvonimira.

dok mi govoriš o Krupi a misliš što je tebi Hrvatska

nije se razvukovio njegov samrtan grč

u toplom lijepom tijelu

nije jer vi žalujete. nad kime još uvijek činite to?

ontoelegija

pokažite mi

pripovijedanje mita razlaganje je vlastite ontologije.

na što našu zastavu poslije rata stavljate

niti ne postoji drugačiji mit vi Hrvati

od onog stvarnosnog: sada bih počinuti s Velebitom za leđima. ja bio sam

eros terrae Croaticum

u postrojbi HOS-a i u ZNG-u a razpočinuli me naricanje i psovka iz Kroacije.

jebali me Hrvati. etnogenezom i martirologijom na kamenu ispravama svojih kraljeva

iz nostalgije

na ruševinama

zazvala jedna žena pred veleposlanstvom u Parizu

u maskirnoj uniformi i trapericama koje straga vise

salutirajući zastavi

iza izrešetanog zida i pokraj haubice.

Kroacija: za domovinu – za dom. pošao sam vidjeti

svojom napuklom kožom blagim očima

kad se svjetlo diže nad Dinarom i pokorava obzor upravo na solsticij.

smještam u sebe toliko toga i još me ostaje. disanje steže tijelo zapravo ga guši

i u svim uglovima glagoljice, blagogovoreći. ranama koje se otvaraju u meso i melankolijom junaka s podignutim oružjem pogledima suhim od boli iza kojih se ona gubi i ponire. nesmiljenom šutnjom svojih majki. koje znaju da život njihove djece nikad ne može biti samo njihov vlastiti koje znaju i šute.

tijelo uzvraća u grču i u gibanju ga samo zemlja može zaustaviti ona ne želi nego pije sve novu vodu što ju na mahove izbacujem dok se udovi skupljaju i upravo ne. glas čujem ali ne slušam: bilo ti je dobro bez njih bez Hrvata. dižem se bez njih

pod tim nasiljem tijelo nema što i uvija se u blatu ostavlja svoj oblik i deformira ga.

nećeš zapeti u blatu ni na kamenu. od sebe gurni ih nisi ti oni oni nisu kao ti

boli kao da puknuto rebro mrcvari organski kronometar što otkucava

photo : va n d a mi k š i ć

i dalje život.

ja i dalje stišćem šake kad ih netko dira, jebala me Hrvatska

izlazak vojnici povukli obarače i izašli za život i za smrt – iza leđa im zemlja i narod. gaze po minama i stradaju koji ostanu živi uguravaju sve unutra u sebe i ono što se ne da ugurati i gledaju pred sobom narod i zemlju – neobično im da su zamalo oni vidjeli vojnike što se kreću naprijed: brda jesu utihnula životinje se vratile šuma se osamila na makadam hodač izašao mine se razmaknule

MARGARETA PERUN rođena je 1970-tih u Zagrebu. Diplomirala molekularnu biologiju. Radi na doktoratu iz područja na kojem se susreću filozofija uma, neuroznanost i kognitivna psihologija. Objavila nekoliko znanstvenih, stručnih i popularnih članaka iz područja filozofije i povijesti znanosti te kulturne povijesti. Napisala tri zbirke poezije, koje su u rukopisu (Šuti, Margot., Mrtve prirode i Gare de l’Est). Objavljivala poeziju u Quorumu, Temi (pod pseudonimom A. Perun), Svjetlosti (objavom rezultata natječaja za nagradu “Zdravko Pucak” Matice hrvatske Karlovac), Hrvatskom slovu, Hrvatskom vojniku, na internetskim stranicama Domovinski rat on-line i pjesničkoj zbirci Erato ‘04. Pored pisanja, presudno joj je važna glazba: kako rana glazba i klasična glazba, tako i latino i ciganski melos, šansona i umjetnički obrađena hrvatska etno baština; kako alternativna (rock) glazba i ishodišta tamnog zvuka, tako i Eminem, Shorty i hard rock/etno aranžmani kod Thompsona. Hoda gradskim ulicama, jednako kao i lokalitetima po Hrvatskoj koji su ili teško pristupačni ili izmješteni od glavnih prometnih pravaca. Udana, majka dvojice sinova.

darijini dijalozi

snežana bukal___ Pisanje kao pobjeda nad vlastitom tišinom RAZGOVARALA DARIJA ŽILIĆ Darija Žilić: Do početka rata u bivšoj državi, živjeli ste u Beogradu, a onda odlazite u Nizozemsku. U Pismu beogradskom prijatelju (Republika, 251) ističete “mene je otjerala nepromišljenost kojom se masovno podržavalo zlo”. Kako ste doživjeli početak rata, pitam s obzirom na činjenicu da ste pisac i da ste miješanog etničkog porijekla? Snežana Bukal: To što sam pisac i mješovitog etničkog podrijetla nije imalo nikakvog značaja u tome kako sam doživljavala i preživljavala početak i godine rata. Doduše, mnogo kasnije, moja profesija i moje podrijetlo postat će temom koja će okupirati moje misli. No, u vrijeme kad su se zlatoperi nacionalnih književnosti pretvarali u tintožderce i Baš Čelike čije će riječi sijati smrt negdje drugdje, nekome drugom, moje riječi su prema njihovima imale snagu lista u oluji; kada su se krvna zrnca prebrojavala,

naravno da sam svoje mješovito etničko podrijetlo ili bilo koje drugo etničko podrijetlo odbila prihvatiti kao liniju koja će razdvajati ili spajati i koja ima ikakvo suštinsko značenje u onome što se zbivalo: u pripremi za rat i ratovanje. Početak i godine rata sam preživljavala tako da je to i danas trauma koju sam osvijestila upravo ovih dana, natjeravši sebe da ponovo pročitam ono što sam o tome pisala 1999. godine u Maastrichtu, nekakvih 50.000 riječi koje sam jedva preživjela, a zapisala sam ih jer mi se činilo da je ono more riječi izgovorenih tijekom prethodnog desetljeća nestalo bez traga, jer sam željela

ostaviti trag izrečenog, svog stava i jer sam sebi željela dokazati da me događaji nisu preklopili, da sam ih preživjela i da sam u stanju pisati o njima. Pročitavši te zapise skupljene pod naslovom Dobro jutro Kolumbo! koje nisam pogledala od 1999, koje sam doživljavala kao svoje Goodbye to all that kako je to lijepo naslovio Robert Graves, desilo se malo i ponovno otkriće, da svoj potpis i danas stavljam pod svime što je tada napisano, ali da je zbogom svemu tome nemoguće i da je magnituda onog što se zbivalo tada, bila takva da sada, dva desetljeća kasnije, ima jednaku moć da me dovede u stanje nemira, straha i tuge.

No, u vrijeme kad su se zlatoperi nacionalnih književnosti pretvarali u tintožderce i Baš Čelike čije će riječi sijati smrt negdje drugdje, nekome drugom, moje riječi su spram njihovih imale snagu lista u oluji.

100

Evo ponešto od tih zapisa: Kuda idem? Prošlo je nekoliko svjetlosnih godina prije no što mi se dogodio quantum leap i ja shvatila da na jedno od najčešće postavljenih mi pitanja: Where are you from, Waar kom je vandaan, Odakle si? Ja ne moram reći istinu. Tako sam vratila sebi jedno davno, u djetinjstvu zaboravljeno znanje. Naučila sam ponovno veselo lagati. Ponekad odgovorim: iz Varšave, Lodja ili Krakova i provedem ugodnih pola sata pričajući o Poljskoj u kojoj nikada nisam bila. Ako su Schulz, Gombrowicz of Andrzejewski Poljaci, onda sigurno nije loše biti Poljakinja. Da sam iz Praga govorim sve rjeđe i neradije, jer se posljednjih godina naglo povećao broj onih koji bi teoretski mogli biti iz Praga u kome ja nikada nisam bila, ali mi je pjesnik Gustav Krklec jednog prijepodneva, na terasi beogradskog hotela Prag, rekao da je jednom sjedio u nekoj kavani u Pragu i da je netko tko je sjedio naspram njega rekao, pokazavši na čovječuljka u crnom odjelu i sa klobukom na glavi: ‘To je Franc Kafka, pisac...’ Da sam iz Litve, u kojoj također nikada nisam, bila, ne kažem više nikada, pošto sam jednom naletjela na amsterdamskog taksistu Litvanca i bila spektakularno i vrlo ponižavajuće uhvaćena u laži. Pa mi ni mala tajna koju sam odmah, da se iskupim, podijelila s njim, da je iz Vilniusa i Frank Zappa, nije uopće pomogla zato što mi više ni riječ nije vjerovao. Kada procijenim da je znanje engleskog mog sugovornika znatno gore od mog, onda je lako, pa tako mogu izmisliti i da sam s nikada viđenog otoka Nauru koje poznajem samo sa markica na pismima kao i iz pi-

Moja igra s nizozemskim desila se jedino u dječjim pričama i romanima. Smišljala sam ih u dva jezika, pisala na nizozemskom, bila je to obiteljska manufaktura, moj nizozemski ispravljale su Petra i Dora, dodavale slojeve dječjeg žargona, a potom u procesu koji Andre i ja zovemo hermeneutičko prevođenje, Andre je poput dobrog duha tom mom nizozemskom udahnuo i oplemenio jezik tih romana i priča svim slojevima svojih mnogih pročitanih dječjih knjiga i svojim lijepim nizozemskim. sama jednog prijatelja koji je uspio uteći od mobilizacije u Beogradu 1992. Svojoj nauruškoj biografiji onda hitro dodam takav niz detalja da bi mi na njoj i Pessoa pozavidio. Kada me mrzi da izmišljam, kažem ime zemlje koja mi se otkrila na prvoj stranici nekog Asteriksa i Obeliksa, dijela Gallie pod povećalom, a koji Rimljani, kaže tekst pod slikom, nikako nisu uspjeli osvojiti i čiji stanovnici nikako nisu htjeli da daju mira trupama legionara koji su ih okruživali: Armorica. Armorica? Kaže tada moj potencijalni sugovornik i lijepo vidim da u glavi lista imena svih tih novih zemalja koje su se pojavile u posljednjem desetljeću. Da, kažem i dodam, iz Barbaoruma i na tome se cijela priča završava. No ponekad, kada sam umorna, odrasla ili nesmotrena, preko mojih usana ponovo prijeđe ‘Beograd, bivša Jugoslavija’ i dok strpljivo slušam svog sugovornika koji je bar jednom bio u toj bivšoj Jugoslaviji, dok kotrlja te svoje tamo otkrivene ćevape, pelinkovce, kruškovce i ljetne ljubavi, u meni se dešava nešto neobično i teško opisivo. Ja se tada osjećam kao jedan prijatelj, koji je

u avionu, leteći iz Bostona za Atenu, čuo glas stjuardese: Letimo na visini od 10.000 km, trenutno smo nad Beogradom. U tom trenu, piše prijatelj, obuzelo ga je jako i neobično osjećanje, zapravo mješavina dva osjećanja: nevjerica i jeza. Učinilo mu se nestvarnim da Beograd zaista postoji i podjednako nestvarnim da avion u kome on sjedi nema za odredište upravo taj nepostojeći fantomski Beograd. U tom se trenu osjetio potpuno samim i izgubljenim. Razumjela sam o čemu mi piše. Usprkos tome, svijest o gubitku središta, mjesta gdje se uvijek vraćamo zato jer je tu oduvijek bio dom, tata, mama, škola, ulica, posao, parkić, djeca, crveni austin na uglu, bilo išta što je u životu moglo biti ili je bilo, a više nije, mene više ne uzbuđuje niti ranjava kao nekada. Moguće zato jer sam ovladala središtem, novom, ništa manje zanimljivom i uzbudljivom vještinom zahvaljujući kojoj središte i ja, neodvojivi jedno od drugog, zajedno putujemo svijetom. Nikada nisam srela državu koja je više voljela drugu državu no samu

sebe, nikada nisam srela narod koji je imao bolje mišljenje o drugom narodu no o samom sebi, nikada nisam srela vjeru koja je više vjerovala u drugu vjeru no u samu sebe niti pak dinastiju, političku oligarhiju, financijsku oligarhiju, politički centar moći koji je želio da bude smijenjen od strane drugog političkog centra moći. Možda zato jer se pomaci, veliki, bitni, dešavaju u vremenskim periodima koji nadilaze moje skromne, spomena nevrijedne, životne mogućnosti. Od zašiljenog kamena, do sjekire, kažu antropolozi, prošlo je milion i pol godina. Kad pišem osjećam se dobro mada ne znam zašto je to tako, osim da se zaista osjećam dobro, a osjećam se dobro jer se život čini mogućim i vrijeme prolazi neprimjetno, a potpuno ispunjeno mnome, te to jest jedan dobar dom koji je nekako postojao oduvijek i čini mi se postojat će dok ima i mene, jer se u tom domu nekako istovremeno dešava sve, i skrivanje i otkrivanje, i bježanje od i idenje ka, i potpuna tišina i svi zvuci, i odsustvo i prisustvo, i penjanje i pad, i spajanje i razdvajanje, jednom riječju događa se čudo, jedina medicina kojom se liječi bolest zvana ja.

Svejedno, to nikada neće promijeniti svijet niti ga napraviti onakvim kakvim ja mislim da treba biti a nikada nije bio. I to je tako. U tome vjerujem nisam sama. Pa su i pisanje i putovanja i gradovi i vjere i narodi i sjećanja i povijesti i mitove i literatura mjesta susreta nas sličnih. Sastavljenih od gline s nešto više sastojaka od plemenitih čistih etnogeneza, ispranih u tvrdim vodama punih istog kalcija mnogih knjiga, zavrćenih na kotaču manufakture snova, pečeni bez glazure, bez boje jer boja dolazi od otrova, bačeni u svijet da budemo razbijeni iz nehata ili poštovani iz gluposti, stavljeni na police tamo gdje se ima volje i vremena da se bavi muzejima. Jednom riječju grnčarija, trošan produkt zemlje, vode, vatre i zraka koja je svuda samo zemlja, vatra, voda, zrak i ništa više. ... Ostajat će roditelji bez djece i djeca bez roditelja. Budit će se ratnici i ne samo oni iz anestezija koje će im odnijeti ruke i noge. Palit će se domovi. Rušit će se mostovi. Nestajat će sela. Od gradova će ostati razvaljeni kosturi. Stjecano godinama, nestajat će u trenu. Odlazit će se u tuđi svijet, što dalje to bolje. Milioni uvučeni u siromaštvo, smrt

Odlazak iz Nizozemske i povratak u Hrvatsku, dodatno je zakomplicirao moj babilonski čvor u glavi i koštao me je bar dvije godine nepisanja. Svaki put kad bih počela da pišem, prije ili kasnije našla bih se pred jezičnim stazama koje se račvaju i ne znajući kojom putem krenuti, prestala bih da pišem na papiru, a nastavila bih u glavi. Gdje god bila, bila je bjelina papira i toj bjelini nije bilo kraja.

snež a n a bu k a l

101

od gladi; smrt od susjeda; smrt od noža i metka; zbjegovi; plastične vreće; obezglavljeni, opljačkani, prevareni, osiromašeni, sahranjeni i nesahranjeni. Mrtvi, neprebojani i neregistrirani: starci, starice, dječaci, djevojčice, žene, muškarci, meso koje truli pod zemljom koja krije nove masovne grobnice. Ostaje na nama da se napravi sumorna statistika koja će popisati broj uništenih života, broj osakaćenih života, broj uzalud utrošenih godina ljudskog rada, broj samoubojica, broj depresivnih, broj poludjelih, broj radno nesposobnih, broj godina ukradenih iz naših života, broj prekrojenih porodičnih sudbina, broj narkomana, broj alkoholičara, broj silovanih, broj

102

ratnih zločinaca. I da se iscrtaju grafikoni na kojima će se izvlačiti linije pada: standarda, obrazovanja, alfabeta, morala, nacionalnog dohotka, nataliteta, živih. A u neko drugo vrijeme, neki drugi ljudi vući će prst niz te brojke i niz grafikone i pitat će se kako je to bilo moguće i zašto je bilo moguće; što je bilo svim tim ljudima, zar nisu imali pametnija posla, zar im druga manje krvava rješenja nisu pala na pamet, zar su svi pamet pogubili da tako olako odustaju od osnovnog ljudskog prava na vlastite živote i od vlastitih života? Čemu takva vremena, koji im je smisao? Ne znam. Ali znam da vrijeme u kome je ljudski život u raljama, ščepan nekakvom višom silom slučaja i dešavanja ne dosuđuju nikakve Parke, već ljudi, ljudi s imenom i prezimenom, a kroz institucije i u ime države u kojoj funkcioniraju, kao u vrijeme okivanja Prometeusa, samo – sila i vlast.

Ali, kako izreći nešto intimnije, strašnije, nedokazivo i neobjašnjivo: postojanje nekakvog tajnog, nigdje zapisanog, a sveprisutnog ugovoru između S. Miloševića i njegovih srpskih subjekata? Riječi su se palile u meni poput vatri. Od njih nije trpio moj nizozemski sugovornik, već moje ja. Proteći će još par godina prije no što ću biti u stanju da se zapitam, mogu li zaista, poput Franza Fanoa, reći: These things I am going to say, not shout. For it is long time since shouting has gone out of my life. ...Zatim je došao Anthony D. Smith, i njegova knjiga Nations and Nationalism in global era koja je sjajan pregled šarolike, raznovrsne i oprečne literature i terminologije o naciji i nacionalnom te je, napokon, i ignorantu poput mene bilo jasno da konsenzusa nema. Smithov pak etno-simbolizam kojim se suprotstavio modernizmu Ernesta Gellnera, svog učitelja, Smithovo

Pa su i pisanje i putovanja i gradovi i vjere i narodi i sjećanja i povijesti i mitove i literatura mjesta susreta nas sličnih. Sastavljenih od gline s nešto više sastojaka od plemenitih čistih etnogeneza, ispranih u tvrdim vodama punih istog kalcija mnogih knjiga, zavrćenih na kotaču manufakture snova, pečeni bez glazure, bez boje, jer boja dolazi od otrova, bačeni u svijet da budemo razbijeni iz nehata ili poštovani iz gluposti, stavljeni na police tamo gdje se ima volje i vremena da se bavi muzejima. Jednom riječju grnčarija, trošan produkt zemlje, vode, vatre i zraka koja je svuda samo zemlja, vatra, voda, zrak i ništa više.

naglašavanje važnosti kolektivnih sjećanja, vrijednosti, mitova i simbola, do mene je stiglo nažalost prekasno – nakon što sam na svojoj koži iskusila kolektivni pir onih kojima su sjećanja, pripadnosti, mitovi i simboli bili najvažnijom, jedinom, ultimativnom identifikacijskom točkom u Svemiru. Zato i samo zato, u Warwick debates, seriji diskusija na temu nacionalizam koje je organizirao Warwick University s početkom i uvodnim govorom Anhony Smitha kojim je Smith, između ostalog, pokazao gdje se, u kojoj točki, razilaze modernisti i etno-simbolisti, veselim i duhovitim Gellnerovim odgovorom pod naslovom Do nations have navels u ovom inspirativnom dijalogu koji nažalost nikada nije nastavljen jer je Gellner tragično preminuo dvanaest dana nakon svog govora i time na ovaj dijalog stavio točku koju sam ja prihvatila. Zato jer me oslobađa terora primordijalaca ili perenijalaca, terora izmišljenog prošlog, terora etničkog nacionalizma, terora građanskog nacionalizma. Pa sam se i ja mogla osjetiti nekako cijelom, nekako pažnje vrijednim dijelom ljudskog roda, a ne rudimentiranom, perifernom, nebitnom, nečistom, nepotrebnom, intelektualnom i izmišljenom. I u tom strašnom rušenju, u tom psihosomatskom ambisu pred kojim sam stajala, povraćajući, ne spavajući, budeći se iz migrene u migrenu, ne dišući ako ne mislim da moram da dišem, gušeći se, plačući, padajući, ustajući, spotičući se o samu sebe, mrzeći bilježnicu s tvrdim plavim koricama, mrzeći napisano, bojeći se te sebe koja zapisuje: napisan je rukopis pod dra-

103

matičnim radnim naslovom Bodež za ubiti sebe, koji sam preimenovala u Dobro jutro Kolumbo! uzrečicu kojom u mom domu koristimo kad netko otkrije nešto svima osim njemu samome očito. Ja naime nisam vjerovala da ću preživjeti to pisanije.

snežana bukal i darija žilić, photo vanda mikšić

Darija Žilić: Iskustvo rata opisujete u i danas čitanom romanu “Prvi sneg” (2001) u kojem supostavljate sredinu iz koje dolazite i “novu” sredinu u kojoj počinjete živjeti i pisati...

i moji prijatelji izbjeglice, a ja sam sebe podijelila u dva lika, Nadu i Nihadu, Nadu koja će preživjeti i Nihadu koja će se ubiti, pritom sve vrijeme pisanja odmjeravajući tko ću u tome biti ja i moja sudbina. Sam roman pak počeo se događati jednog travanjskog dana 1993, kada mi je mama djevojčice koja je sa mojom Petrom išla u razred, poklonila dvije ogromne kutije slajdova koje je u razdoblju od 1950. do 1980. fotografirala Marjory van

Snežana Bukal: Prvi sneg pisan je u Amsterdamu tijekom ratnih godina. Pisan je vrlo polagano, rečenicu po rečenicu, svaka napisana rečenica bila je pobjeda nad vlastitom tišinom, nad vlastitim razumom koji je klizio ka rasulu. Noću sam tonula u san, ujutro sam se budila s tom rečenicom. Sve praznine koje su postojale između brige o mojim kćerima, svaki trenutak u kome sam ostajala sama sa svojom ludom glavom, bile su u toj knjizi. U njoj se preplela moja prošlost i moji amsterdamski dani, moji amsterdamski prijatelji

turistice, već žene putnice. U njima je sva moja emotivna geografija i oni su imali snagu da me pokrenu, oni su omogućili da se Prvi Sneg dogodi. Na promociji romana u amsterdamskom centru za kulturu De Balli, puštani su slajdovi i postavljena je izložba fotografija koje sam razvila sa slajdova. Bilo je moje zadovoljstvo vidjeti njihovu snagu ne samo nad sobom, već i na prepunom dvoranom posjetitelja. Na temelju njenih slajdova napisana je i moja duuuuga lista nostalgije i ja sam se oslobodila terora nostalgije i ponovo bila u stanju krenuti dalje. Darija Žilić: U Nizozemskoj počinjete pisati na nizozemskom jeziku, pa me zanima to iskustvo pisanja u tuđem jeziku. Jeste li pobornik herderovskog shvaćanja prema kojemu su nacija i jezik povezani na način da se samo u materinjem jeziku možemo potpuno izraziti ili...?

der Hoog na svojim dugim putovanjima po Bosni, Makedoniji, Hrvatskoj/Dalmaciji i Srbiji. U tom trenu ništa od toga nisam znala. Podređena time da mi se poklanjaju tuđe uspomene s ljetovanja, gurnula sam te kutije pod krevet i zaboravila na njih. Prilikom prve naredne selidbe, pakirajući malo stvari koje smo imale, ponovno su se pojavile kutije s tim slajdovima. Umjesto da ih odvojim u dio koji ide za smeće, otvorila sam i počela vaditi slajd po slajd. Do zore. Gledam ih i dan danas. To je zapis neizrecive ljepote, ne

Snežana Bukal: Ja vjerujem da se potpuno mogu izraziti jedino tišinom, no to je druga priča. Meni je sve osobno, meni je sve emocija, pa i jezik. Stjecajem životnih okolnosti nekoliko jezika je postalo dijelom mog misaonog sklopa toliko duboko da i sanjam na različitim jezicima. Sve što sam u Nizozemskoj napisala, pisala sam na svom materinjem jeziku, a prevodila je vrsna Reina Dokter i duhoviti Reul Schuyt. Moja igra s nizozemskim dogodila se jedino u dječjim pričama i romanima. Smišljala sam ih u dva jezika, pisala na nizozemskom; bila je to obiteljska manufaktura, moj nizozemski ispravljale su Petra i Dora, dodavale slojeve dječjeg žargona, a potom u procesu koji Andre i ja zovemo hermeneutičko prevo-

104

đenje, Andre je poput dobrog duha tom mom Nizozemskom udahnuo i oplemenio jezik tih romana i priča svim slojevima svojih mnogih pročitanih dječjih knjiga i svojim lijepim nizozemskim. Na engleskom sam napisala veliki broj eseja, zato što su bili pisani za objavljivanje u međunarodnim časopisima i zato što je na engleskom sve jednostavnije i lakše izreći no na materinjem. Meni. Nešto u tome manje boli. Poeziju pišem od kada se sjećam, no rijetko i nerado je objavljujem. U Prvom snegu sam pjesnikinji Nihadi poklonila pjesme koje sam pisala u Beogradu 1992, uoči odlaska, u knjižnici gdje sam radila, s pogledom na glavni ulaz centralne gradske vojarne, rijeku mladića koja se danima slivala u vojarnu da iz nje budu odvedeni na ratištima... u najdubljem očaju. To su posljednje pjesme koje sam napisala na materinjem jeziku. Sve nakon toga pisane su na engleskom, ne znam zašto, možda jer engleski smiruje moju strast ka patosu, možda zato jer je jezik kojim razmjenjujem svu svoju intimu sa životnim prijateljem - engleski. Odlazak iz Nizozemske i povratak u Hrvatsku, dodatno je zakomplicirao moj babilonski čvor u glavi i koštao me je bar dvije godine nepisanja. Svaki put kad bih počela pisati, prije ili kasnije, našla bih se pred jezičnim stazama koje se račvaju i ne znajući kojom putem krenuti, prestala bih da pišem na papiru, a nastavila bih u glavi. Gdje god bila, bila je bjelina papira i toj bjelini nije bilo kraja. Za nevidljive priče dovoljna je samo jedna bilježnica. Usred bjeline uhvatila me Dora. Pocrvenjela sam. Spustila olovku i

osjećala se kao onda kad mi je našla cigarete u sušilici za rublje ‘Što to činiš?’ rekla je, ‘Stojim ovdje već po ure i promatram te’ Začudo, svi odgovori koji su tako jasno postojali u mojoj glavi, uspravni kao kameni miljaši, nisu se dali izreći. Čim bih pomislila da ih izgovorim glasno, postajali su budalasti i ni nalik sebi, kad ih mislim. Svejedno, tišina je prekinuta. Tajna, ako je uopće bila tajna, je otkrivena. A nije bila tajna. Bilo je nešto moje najmoje, nešto između mene i mene, na što imam pravo. I točka. Samo Dori nisam mogla to reći. Iz njenog kuta sve to izgleda drugačije, tamo za stolom sjedi mama i piše olovkom koja klizi po zraku, a ne papiru, centimetar nad bjelinom papira i tako danima i danima i danima. Ta bjelina nema kraja. Po njoj misli idu kao trans-sibirski vlak u vedroj noći. U njoj se može pisati na bilo kojem jeziku, a napisano je bistro kao i sama misao i donosi nekakvo olakšanje. Iz te zbunjenosti nad jezikom, iz te nemoguće spisateljske pozicije, spasila sam se pišući Milijun, Libar Marka Pola, jer je jezik ponovo postao ono što je, radost i igra. Darija Žilić: Autorica ste brojnih knjiga za djecu, a neke su uvrštene u nizozemsku lektiru. Možete li nam reći kako je došlo do toga i kako ste se uopće integrirali u kulturni život te zemlje? Snežana Bukal: Ne znam. Jednostavno se dogodilo. Došavši 1992. u Amsterdam u nekom trenutku sam krenula po knjižarama i učlanila se u gradsku i sveučilišnu knjižnicu. Tragala sam samo za našim piscima i njihovim prevoditeljima. Tako sam došla do Reine Dokter. Ona je bila ljubazna, te je prevela par priča

iz moje predratne zbirke priča Čuvarkuća. Njen prijevod sam poslala poštom izdavačkoj kući Bezige Bij, jednoj od najuglednijih u zemlji i na moje zaprepaštenje desetak dana kasnije potpisala sam svoj prvi ugovor. Da ste me mogli vidjeti tog dana! Onda je uslijedila druga knjiga Prvi sneg, zatim dva dječja romana za izdavačku kuću Kwintessence, redovito objavljivanje u nizozemskim časopisima za literaturu, kulturu i politiku, mnogobrojne knjige grupe autora. Mnoge književne večeri, tribine itd.itd.itd. Trag toga su tekstovi objavljeni u časopisima i tjednicima poput Vrije Nederland, same knjige koje žive svoj život u Nizozemskoj i Belgiji iako mene tamo više nema. Kao i dvije meni jako drage knjige: ‘Kultura i migracija u Nizozemskoj, umjetnost u pokretu’ koje su priredile Rosemarie Buikema i Maaike Meijer. U II. tomu bave se piscima koji djeluju u Nizozemskoj, u periodu od 1980. do 2000., i tu je ponešto od moje nizozemske biografije. Te izbor priča koju je priredio A. Benali, Nizozemska književnost za djecu u sto i nekoliko priča, od anonimnih autora 18. stoljeća, preko klasika 19. i 20. stoljeća u koju je uvrštena moja priča Rat u televizoru. Darija Žilić: Sada živite na Korčuli, a vaša knjiga Milion, Libar Marka Pola, koju je urednik Branko Čegec označio kao roman za sladokusce, jer riječ je o djelu koje pišete na fingiranom korčulanskom jeziku iz 13. stoljeća. Zanimao bi nas upravo taj jezični sloj, kako ste se njime bavili, kako ste uopće istraživali razdoblje 13. stoljeća? Snežana Bukal: Ništa u jeziku te knjige nije fingirano. Na jeziku

105

Što se pak tiče samog Marka Pola, nakon dvije godine traganja po svemu što mi je došlo do ruku, mogu samo reći da je to čovjek koji je savršeno sakrio sve svoje tragove. Jedan povjesničar mi je ukazao na to da je odsutnost tragova, trag po sebi. Kada bi danas pisala taj roman, koncentrirala bi se na to njegovo nepostojanje. sam radila pola godine sa Stipetom Đivanovićem koji je otok Korčulu napustio samo jednom u životu, da u Rijeci odsluži šest mjeseci vojnoga roka. Njegov nedirnuti otočki jezik učinio mi se savršenim glasom kojim se taj roman jedino i dao napisati. Nešto arhaizama i meni dragih riječi stigle su iz godina čitanja Pet stoljeća hrvatske književnosti, iz bajki i narodnih priča i pjesama, hrvatskih latinista, renesansnih pjesnika, pisaca i filozofa poput Ruđera Boškovića. Jedan dio vokabulara knjige kao i samih priča, ona o nasukanom kitu na primjer, rezultat je petogodišnjeg strasnog druženja sa starim Korčulankama i Korčulanima i njihovoj dobroj volji i vremenu koje su mi poklonili. Ponešto latinskog i starogrčkog omage je mojim učiteljima. Dio naslova – Milion, zahvalnica je mom ocu matematičaru koji mi je skrenuo pažnju, u vrijeme izučavanja uzbudljive povijesti knjige Marka Pola istog naslova, da milion svoju numeričku vrijednost dobija tek u 18. stoljeću s razvojem astronomije i potrebom za velikim brojevima. Time mi je ukazao na anakronizam u tumačenju naslova Polove knjige. Milion je latinska riječ podrijetlom od grčke riječi mileion, a znači kamen miljaš kojim su se obilježavali

putevi. Sasvim prikladan naslov za putopis. Konačnu lekturu napravila je Emica Kalođera i time je uobličen jezik romana. Dva desetljeća istraživanja 10. stoljeća za roman koji ću možda jednom napisati, umnogome je olakšalo studiranje 13. stoljeća u smislu razumijevanja visoke povijesti i povijesno političkih odnosa koji su se reflektirali na Istočni Jadran, Dalmaciju i otoke, što je na neki način bio lakši dio posla. Zaista razumjeti i sebi predstaviti kako se živjelo, što se jelo, kakvi su bili obiteljski odnosi, kako se odijevalo, trgovalo, kako su se ljudi odnosili među sobom, kako prema vlasti, svećeniku, djeci, kako su se sahranjivali, udavali, nasljeđivali itd. itd., je bilo teže istražiti i bez pomoći nekoliko povjesničara koji su me uputili na kvalitetnu literaturu koja se bavi pukom, ne vjerujem da bih imala taj osjećaj sigurnosti koji sam imala tijekom pisanja, jer mi je namjera bila staviti fikciju u ispravni povijesni kontekst. Što se pak tiče samog Marka Pola, nakon dvije godine traganja po svemu što mi je došlo do ruku, mogu samo reći da je to čovjek koji je savršeno utro sve svoje tragove. Jedan povjesničar

mi je ukazao na to da je odsutnost tragova, trag po sebi. Kada bi danas pisala taj roman, koncentrirala bi se na to njegovo nepostojanje. Još par riječi o jeziku knjige. Marguerite Yourcenar u dodatku Hadrijanovim memoarima piše kako joj je najteže bilo čuti jezik, jer fonetski zapisi jezika postoje tek od devetnaestog stoljeća. Ja sam počinjala s pisanjem i prekidala, jer mi se jezik kojim sam pisala činio fingiranjem, imitacijom jezika povijesnog romana. Oslobodila sam se našavši u jednoj kompilaciji srednjovjekovnih profanih zapisa, u dnevniku jednog trgovca koji bilježi količine prodanog vunenog sukna, eto, na margini tog do besvijesti dosadnog popisa vune i dukata, anonimni trgovac je zapisivao koliko ide udovicama za izdržavanje djece koje je napravio ali ih neće priznati, krčmarica koje mu uljepšavaju duga putovanja, gubitak zarad ‘kučke’ koja ga je pokrala na spavanju, sve to zapisano jezikom profanim, vulgarnim, svakodnevnim, kao da piše danas. Eto, to me oslobodilo i pustilo likove da govore svoje priče, ta svijest da je puk uvijek govorio, da nešto kaže, da se s nekim razumije. Darija Žilić: Što sada pišete, na kojem jeziku, s obzirom da ste izjavili da se “bojite” pisati na hrvatskom, jer ga ne poznajete..? Snežana Bukal: Ah, ta moja sklonost ka dramatičnim izjavama. Bojim se hrvatskog, kao što se bojim sebe, ponedjeljka, jutra, neizvjesnosti kojom nas je gospod Bog tako velikodušno okružio; visine, dubine, udaljenosti od onih koje volim, nenapisano priče, roka koji mi visi nad glavom. Sve što sam ja je strah i prevladavanje straha.

106

Hrvatski je moj jezik po ocu, podjednako mi blizak kao i jezik po majci. Rasla sam, govorila i živjela u oba. Oba su podjednako moji kao i crne točkice na koljenima, vječiti podsjetnik na padanje u djetinjstvu na zagrebačkom i beogradskom asfaltu. Trenutno radim na jeziku romana Tajna dječaka Ive, u kome se prepliću hrvatski onako kako se govori u Sinju, hrvatski onako kako se govori po škojima Kornata, hrvatski onako kako ga govori dječak Ivo koji živi u Zagrebu i konačno hrvatski onako kako ga govori djevojčica Dora koja odrasta u Nizozemskoj. To me smiruje, jer će taj dječji roman napokon dobiti svoj jezik koji mu je uskraćen u nizozemskom po prirodi prijevoda i srpskom gdje je objavljen prije no što mi je dana mogućnost da pošaljem svoju konačnu autorsku verziju.

SNEŽANA BUKAL rođena je u Beogradu, u zimu 1957. Diplomirala Opću književnost. Ima dvije vesele kćeri. Objavila dvije zbirke priča, tri romana, šačicu pjesama, kao i niz knjiga, grupnih projekata. Objavljuje prozu, priče i eseje u europskim književnim časopisima. Prevedena je na makedonski, slovenski, francuski, nizozemski, mađarski, korejski i

engleski jezik. Od 1992. do 2002. živjela u Nizozemskoj. Od 2002. živi u Korčuli. Bibliografija: Milion, Libar Marka Pola, povijesni roman, Meandar, Zagreb 2006; Prvi sneg, roman, Narodna knjiga, Beograd 2001. Eerste sneeuw, roman, (Prvi sneg, prijevod Reina Dokter, De bezige bij, Amsterdam 1997); Het vliegend hert (Čuvarkuća i druge priče, prijevod Reina Dokler) De bezige bij, Amsterdam, 1996; Čuvarkuca i druge priče, zbirka priča, Biblioteka beogradska manufaktura snova, Beograd 1994; Tamna strana, zbirka priča, Matica srpska, Novi Sad 1986. Knjige za djecu: Vriendelijke bos, roman za jako malu djecu, Kwint’essens Hilversum 2007; Tajna dečaka Ive, roman za djecu, Narodna knjiga, Beograd 2003; Het geheim van Ivo, roman za djecu, Kwint’essens Hilversum 2002, 2003, 2004; Waarom Dora Koen sloeg, roman za djecu, Kwint’essens Hilversum 2000, 2001. Grupa autora: Ženski kontinent, izbor priča, urednica Judita Šalgo, Prosveta, Beograd 2004; Kraj igre, Projekat Kortasar, izbor priča, priredio Vasa Pavković, Kraljevo 2002; Zemljina teža, Projekt Singer, grupa autora, izbor priča, priredili Vasa Pavković

i Mihajlo Pantić, Prometej, Novi Sad 2001; Dolazak, Put za Zorgvliet, Beogradski putopisi, grupa autora, urednik Dragan Đoković, Raspis, Beograd 1994; Zapisi meseca etanima, Izabrane priče beogradske manufakture snova, grupa autora, priredio A. Jerkov, Biblioteka Beogradska manufaktura snova, Beograd 1996; Tamna strana, Otključana vrata, grupa autora, urednik David Albahari, izbor proze iz edicije Prva knjiga Matice srpske 19571987, Matica srpska, Novi Sad, 1987. Nederlandse kinderliteratuur in honderd en enige verhaalen, antologija nizozemskih priča za djecu od 18 stoljeća do danas, priredio A. Benali, Prometeus 2009; Het lied, “Kerstboek”, priredio N.Z.V., Hilversum 2001 - Oorlog op TV (Rat na TV-u, prijevod Reina Dokter) “Goed fout!”, grupa autora, izbor priča, priredili Jos van Hest i Saskia van der Valk, Kwint’essens, Hilversum 2000; Operatie Amandellen (Operacija Mandule ili Najvažnija stvar na svetu, prijevod Reina Dokter) “Dikke Pil”, grupa autora, izbor priča, priredili Jos van Hest i Saskia van der Valk, Gottmer, Haarlem 1999; De hoedenmaakster (Djedov Borsalino, prijevod Reina Dokter) VerjaardagsVerhalen, grupa autora, priredili Jos van Hest i Saskia van der Valk, izbor priča za djecu, Gottmer, Harlem 1998 Prijevodi: The Wrecker, R.L.Stevenson, Olupina, Rad, Beograd 1988; Dubliners, James Joyce, Dablinci, Haos/Orbis, Beograd 1992, 2002, 2003, 2010.

107

darijini dijalozi

Dorta Jagić___ Osjećaj visokog napona za pisanje u glavi RAZGOVARALA DARIJA ŽILIĆ

Dorta Jagić: Rekla pa porekla! U to sam davno doba bila sigurna da sam kroz šest predstava izrazila sve što sam ikad htjela istresti u brk ovom svijetu kroz taj medij, i da trebam, što bi se reklo, “smanjiti doživljaj”. Oduvijek sam trebala krotiti taj dio duše koji bi najradije popio sav svijet u pet minuta iz dvadeset različitih čaša. A u kazalištu se čaša prelila. Zapravo iz ove perspektive vidim da se prije svega radilo o zasićenosti nekim nekazališnim stvarima, vječitim i svima poznatim boljkama koje prate i najblje amatersko kazalište. Odu živci na sitnice. Od tog smiješnog obećanja sebi da se više nikada

dorta jagić

Darija Žilić: Prije nekoliko dana premijerno je izvedena kazališna predstava koju si režirala, Čekaonica. Ponovo si se vratila amaterskom kazalištu, premda si prije nekoliko godina najavila “povlačenje”. Zanima me kako se odvija proces adaptacije teksta, osmišljavanja predstave?

108

Čini mi se da se ženi piscu i ne samo u našem društvu nekako više pristoji da zaneseno gleda kroz prozor dok pegla i da kad već nešto piše da piše lijepe pjesmice, a ne da se hvata nečeg tako ozbiljnog, rudarskog, “muškog” kao što je proza. neću vratiti tom poslu nakon dvije godine me odvratila na dužoj kavi jedna od mojih boljih glumica kojoj je nedostajao rad sa mnom, moj scenski rukopis. Iste sam sezone u napadu kreativne groznice složila dvije predstave, Poljubac sestre pauka i Natanovu pjesmu koja je bila nagrađena na nekim festivalima. U sličnom je usijanom ozračju nastala ovoga ljeta i Čekaonica koja će se još razvijati. Na neki je način poces osmišljavanja predstave za mene intrigantniji i nosi više toga od finalnog proizvoda. Proces sam ima svoju dramaturgiju, svoju priču, gubljenja, nalaženja i rasplet. Rad na sceni postaje posebna avantura ako se u rukama ne nose štake – gotov tekst. Odatle moji tekstovi nastaju tek nakon rada s glumcima, kroz najraznovrsnije eskperimente i improvizacije s karakterom hrabre ekspedicije u nepoznato. Tekst se uči, i to neobavezno, dan, dva prije premijere, jer je nastao tri dana prije. Žilić: Prošle godine obavljena je tvoja prva zbirka priča Kičma u izdanju Aore. Mada si dobivala nagrade za svoje priče, zanimljivo je da nisi bila percipirana kao prozna autorica. Kako to objašnjavaš? Jagić: Mislim da je se radi o više faktora u različitim dozama. Prije svega, opća sklonost svakog čovjeka da se ne udaljuje previše od prve impresije, zadanog formata, a taj je u

mom slučaju D.J. (Sinj) pjesnikinja nagrađena na Goranovom proljeću. I tako ostadoh dan danas mlada pjesnikinja s “plahtom preko glave” mada sam, recimo, od 2001. dobila više nagrada za kratku priču nego za poeziju, i nisam više tako mlada. Nešto slično postoji u svijetu kazališta i filma kada se za karakternog glumca “zalijepi” neka uloga i ne pušta ga, ma što drugo igrao i kako dobro igrao. Drugo, čini mi se da se ženi piscu i ne samo u našem društvu nekako više pristoji da zaneseno gleda kroz prozor dok pegla i da kad već nešto piše da piše lijepe pjesmice, a ne da se hvata nečeg tako ozbiljnog, rudarskog, ‘muškog’ kao što je proza. Kao da je sve ono pisano, a nije prava proza za babce iz knjižnice i zaljubljene cure. Nasreću, kao da se atmosfera na domaćoj sceni očito mijenja i sve se više domaćih spisateljica uzima ozbiljnije, sve ih više objavljuje kod uglednih izdavača i gle čuda, imaju rastuću publiku. Neke su, obdarene kraljevskim talentom napokon izašle iz debele sjene mnogo netalentiranijih kolega, kao Marina Šur Puhlovski. Žilić: Tvoje su priče poetske, u njih unosiš esejističke dijelove, okrenute egzistencijalističkom, nekad alegorične. Kako se kod tebe odvija proces pisanja priče, a kako nastaju pjesme ? Jagić: Ponekad okidač priče ili početak pjesme nije ni prva odabrana

riječ ni prvi stih, već nejasni osjećaj visokog napona za pisanje u glavi, ni sam ne znaš što te spopalo, samo puštaš ruke da zaplešu po tastaturi, pa im se nakon nekog vremena i sam pridružiš. Ipak, pjesma kao tijelo traži savršenstvo pozicioniranja, pjesma je, kako je netko davno rekao, zbroj najboljih riječi na najboljem mjestu, dok proza nema tako visoke zahtjeve da bi bila dobra. Maćehinski ću reći da sam prema pjesmama stroža nego prema pričama, ponekad (nasreću, ne tako često) imam po desetke draftova iste pjesme. I još se iste odreknem preko novina. Izađe u zbirci posve drukčija. Istina je da su mi priče prije svega poetske i to na neki posebno reduciran način. Kratke sintagme i gorke slike, nešto slično sam vidjela kod divne Herte Müller. Nakon što u pisanju priče odaberem temu ili ona češće izabere mene, recimo odnos dvoje ljudi obilježen emotivnim parazitiranjem, u realističnom strukturiranju fabule i dalje me nosi pjesnička svijest, neki jaki fluks atmosfere koji u svom divljem toku sam oblikuje kompoziciju i slaže odmah najvažnije sintagme i motive kao nosive zidove priče. Nekada taj fluks rastoči fabulu i ode u esej ili pjesnički govor. Oko rečenica koje su tvđe, prizemljene, kao pokraj željezničkih šina bujaju svakojaka za mene neobična otkrića o naravi života ponajviše fenemenološkog tipa. Poput znatiželjne klinke izvrnem svaki kamen na putu ne bi li došla do onog skrivenog, nazovi iracionalnog, fantastičnog, ali sržnog. Raduje me kada nešto rijetko i važno nađem. Žilić: Posljednja zbirka priča Kvadratura duge predstavlja odmak od tvoje dotadašnje poetike, a

109

u jednom intervjuu istaknula si kako je bilo riječ i o promjeni životne paradigme. Možeš li pojasniti? Jagić: Iako zvuči uvrnuto onome koji to nije doživio, prije sedam godina sam imala ono što neki nazivaju susret koji tablicu tvoga osobnog vremena razlama na vrijeme prije Krista i poslije Krista. Nisam ni slutila prije tog dana, a bilo je to na moj 28. rođendan, da je uopće moguće doživjeti takav dodir živoga Boga ako nisi svetica, ne znam, Tereza Avilska ili Katarina Sijenska. Zanimljivo, za to izlijevanje milosti nisu bile potrebne ni uzvišene litanije ni svećenici. Stvar je u tome da nisam ja voljela i tražila Njega, nego je On tražio i volio mene takavu kakva jesam pa se susret dogodio bez pompe i najave, jedno jesenje poslijepodne u mojoj sobi i doslovce me oborio s nogu. Osjećala sam se kao da sam upravo otkrila odavno otkriveni novi kontinent. (Nešto slično je spominjao G. K. Chesterton) Bilo je to i spoznajno i duboko iscjeljujuće iskustvo koje se i dan danas nastavlja, ali nešto manjim intenzitetom. (Samo ja znam zašto, a slutim da i Bog). Za razliku od prve tri darkerske zbirke pjesama, Kvadratura duge je, kako bi se reklo,

Putovanja mi već godinama služe za jačanje pjesničke percepcije i doslovce stavljenje glave u svoju plavu torbu. Jednostavno, lijek za koncentraciju i apstrahiranje od svega suvišnog. moja prva afirmativna zbirka i pjesnički rezultat osobnog isčitavanja Biblije i vjerskog iskustva kroz dugine boje saveza. Smatram je svojom najkvalitetnijom knjigom pjesama, pa mi je žao što ju je pročitalo najviše sedmero ljudi. Žilić: Putovanja su ono što je obilježilo tvoj život. Posebno je bio zapažen putopisni poetski ciklus Filipini u knjizi Tamagochi mi je umro na rukama. No, unatoč tome, tvoje poetske junakinje nisu nomadske, one su vezane uz svoj Grad kojem se vraćaju, a putovanja postaju važna jer na njima ramišljaju o svom identitetu, egzistenciji. Jagić: Većina je putovanja u mom životu bila zanosni skok u dovoljno prostranu nepoznanicu i taženje žeđi za brzom izmjenom slika, kao za dobrim filmom. Čini mi se da na putovanjima upadaš u vrmensku crvotočinu, vrijeme je zgusnutije i umnaža se zajedno sa prizorima i prostorom, kazaljke na satu polu-

Pjesma kao tijelo traži savršenstvo pozicioniranja, pjesma je, kako je netko davno rekao, zbroj najboljih riječi na najboljem mjestu, dok proza nema tako visoke zahtjeve da bi bila dobra. Maćehinski ću reći da sam prema pjesmama stroža nego prema pričama, ponekad (nasreću, ne tako često) imam po desetke draftova iste pjesme. I još se iste odreknem preko novina.

de, nižu se događaji, promiču lica. U nekom metrou počneš uživati u sebi kao strancu na način bića na granici fikcije. Marljivo gomilaš, kolekcioniraš egzotična iskustava i čudne podudarnosti. Ipak, postoje teška, spora putovanja. Na putovanjima koja su uzbudljiva, kao ono po kojem je nastao ciklus Filipini, često smršavim i proljepšam se od sreće. Putovanja mi već godinama služe za jačanje pjesničke percepcije i doslovce stavljenje glave u svoju plavu torbu. Jednostavno, lijek za koncentraciju i apstrahiranje od svega suvišnog. Kabine brzog vlaka za Salzburg su odlične za fizičko i emotivno ventiliranje, za odmicanje od skorenih identiteta i odnosa, odljepljivanje od svih onih ustanovljenih, nepomičnih toposa i lica koja u sve kraćim intervalima počinju gušiti prepoznatljivošću. Naravno da nakon lijepih putovanja kao luna-parka uvijek slijedi povratak svojoj osobnoj iskaznici u takozvanu obaveznu stvarnost, ali s deset novih životnih odluka više u blokiću za taj nenomadski, konformirani dio identita. Žilić: S nekoliko objavljenih zbirki i poetskih nagrada, ugledna si pjesnikinja, uvrštena u antologije, ali tvoj status na pjesničkoj sceni ipak je pomalo izmješten. Kako to objašnjavaš? Jagić: Opet vjerojatno ima više odgovora na ovo pitanje. Takva sam kakva jesam, možda previše obična. Kako bi Julijana Matanović rekla,

110

možda nemam dovoljno zanimljivu životnu priču, neku paprenu traumu iz rata ili iz djetinjstva, neku opasnu naviku ili sklonost, vezu s poznatim licem ili dovoljno ekscentričnu karakternu crtu kao gratis sadržaj. Ili nemam takozvano pozlaćeno zaleđe predaka, kakvo nobl prezime za glam auru oko glave. Valjda mi na nosu ne piše da bi se od mene dala izmusti kakva korist, više da me se može vući za njega. A još k toj “neimaštini” nemam ni preambicioznog muža koji je po defaultu i logičkoj falaciji sa svima dobar, a s nekima i loš. Nije važno. Zasad mi je dovoljno da imam nešto dobrih pjesama i priča. Ne mora biti tako u svakom slučaju, ali čini mi se da bi sva ona pjesničad koja bi htjela biti u žiži scene morala misliti na svakodnevno strateško pozicioniranje na različitim punktovima grada, na birane kružoke, napadne pozdrave po trgovima, udvornosti, plaćanje kava i političko-kulturno-modnu korektnost kakva postoji od kad je svijeta i vijeka. A kome to treba? Pa život je prekratak. Žilić: Nedavno si nagrađena za svoj prevoditeljski rad s njemačkog jezika. Zanima me kako si se uopće počela baviti tim “teškim” poslom, posebno mislim na prevođenje filozofskih knjiga s njemačkog?

Sad se više ni ne sjećam kad se to s prevođenjem zakoturalo uz pisanje pjesama, mislim da sam počela pri završetku studija filozofije i religiologije jer su egzistencijali zahtjevi vrlo jednostavni u svojoj nepoetičnoj okrutnosti. Počela sam zarađivati prevodilački kruh s nekom američkom knjigom. Jagić: Da, ovog sam proljeća u Pazinu na godišnjem susretu nakladnika dobila lijepu nagradu za prevođenje u vidu jednomjesečne stipendije u Grazu. Sad se više ni ne sjećam kad se to s prevođenjem zakoturalo uz pisanje pjesama, mislim da sam počela pri završetku studija filozofije i religiologije jer su egzistencijali zahtjevi vrlo jednostavni u svojoj nepoetičnoj okrutnosti. Počela sam zarađivati prevodilački kruh s nekom američkom knjigom tipa Kako smršaviti, ali ubrzo me struka inercijom odvela prema religiološkim prijevodima, teoriji i filozofiji. Njemački se logično nametnuo kao jezik meni blizak još od osnovne škole pa studija, diplomskog iz Heideggera, i sporadičnim čitanjem filozofije i beletristike na njemačkom. Nije sve tako ružičasto, to je težak jezik koji još uvijek učim i učim. Ali ne mogu si pomoći kad ga volim.

DORTA JAGIĆ je rođena u Sinju 1974. Diplomirala je 2000. filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom Fakultetu DI u Zagrebu. Od 1999. bavi se kazališnom pedagogijom i režijom u studentskim kazališnim družinama pri Centrima za kulturu Grada Zagreba, te vodi kreativne radionice pisanja. Osim poezije, u književnim časopisima redovito objavljuje dramske tekstove, kratke priče i eseje. Prevodi s engleskog i njemačkog. Živi i radi u Zagrebu. Obajvila četiri zbirke pjesama: Plahta preko glave, (IGK, 1999) nagrađenu pjesničkom nagradom “Goranovo proljeće”, zatim Thamagochi mi je umro na rukama, (Meandar, 2001), Đavo i usidjelica (AGM, 2003), te Kvadratura duge (AGM, 2007). Zbirku priča Kičma objavila je ove godine (AORA, Zagreb). Za kratke priče nagrađena je 2001. od časopisa Vijenac, te nagradom Večernjeg lista 2008. godine. Dobitnica je Balkan Grand Prize for Poetry 2007. na međunarodnom festivalu književnosti u Rumunjskoj.

111

darijini dijalozi

alen kristić___ Religijske institucije u regiji ne prednjače u pozitivnim društvenim procesima RAZGOVARALA DARIJA ŽILIĆ

Darija Žilić: Prošle godine objavljena vam je knjiga Religija i moć u kojoj kritički propitujete inklinaciju vjerskih institucija prema svjetovnoj moći. Kako do te sprege dolazi i kako joj se oduprijeti u suvremenom društvu? Alen Kristić: Proces desekularizacije povod je suvremenom interdisciplinarnom propitivanju dijalektičkog odnosa religijskih institucija i svjetovno-političke pomoći. U podnožju tog problema pitanje je egzistencijalne sigurnosti. O tome govori Isusova paradoksalna maksima koja ne važi samo za pojedince već i za religijske institucije, napose Crkvu: Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zarad mene i Radosne vijesti, spasit će ga! (Mr 8, 34) Talijanski filozof G. Vattimo to preriče ovako: Crkva je autentična samo onda kad djeluje protiv svoga opstanka.

Kao i pojedinci, religijske se institucije hrvaju s temeljnim ljudskim strahom od uništenja i nestanka, pokazujući koliko je teško povjerovati u Isusovu maksimu. Tako svoj život – institucionalnu slobodu – nerijetko kušaju sačuvati savezom sa svjetovno-političkim moćnicima, koji postaje temelj njihove egzistencijalne sigurnosti umjesto Boga, i baš tako gube svoj život, jer sjaj svjetovno-političke moći izobličuje religijske institucije. Društveno-politička moć religijskim institucijama oduzima sposobnost da budu nositeljice Božje spasiteljske i pomiriteljske riječi, a baš je u toj sposobnosti sadržan njihov zbiljski život. To je zastrašujuća cijena savezništva sa svjetovno-političkom moći! Autentična religijska logika ne može opstati kraj logike dominacije i pri-

sile svojstvene svjetovno-političkim moćnicima. Usvajajući tu logiku, religijske institucije postaju žrtve đavolskog kruga bogatstva, ratničkog duha i isključivosti. To se dogodilo Crkvi nakon konstantinovskog obrata 313, no kontstantinovski sindrom nazočan je u povijesti svih religija. Na osnovi društveno-političke moći Crkva je postala bogata, ali je zarad bogatstva bila prisiljena državnicima odobravati vođenje ratova, promećući se u ratničku Crkvu, no ujedno i Crkvu isključivosti, jer je za račun državnika, sada ujedno i svoj, pred ratne pohode državne neprijatelje morala metafizički diskvalificirati, oduzeti im vjerničko i ljudsko dostojanstvo, staviti ih izvan zakona. (U tom bi smislu diferencirano, ali bespoštedno trebalo propitivati ponašanje religijskih institucija u regiji

112

tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća!) Od siromaštva, nenasilja i dijaloške otvorenosti Isusa i prvih kršćana jedva da je što ostalo u toj društveno-politički moćnoj Crkvi čija je perspektiva postala perspektiva svjetovno-političkih moćnika. No, u Crkvi je, kao i u drugim religijama, uvijek postojala i oproba koja je na marginama gradila oprečnu povijest, u uvjerenju da će Crkva spasiti svoj život samo ukoliko ga uvijek iznova bude gubila zaradi Radosne vijesti što konkretno znači zarad djelatne solidarnosti sa žrtvama nepravednih ekonomskih, političkih i religijskih sustava. Jedino riskirajući institucionalnu slobodu raskidanjem sputavajućih okova savezništva sa svjetovno-političkim moćnicima, Crkva može spasiti svoj život koji se sastoji u slobodi navještaja odnosno sposobnosti djelatne solidarnosti sa žrtvama, koju zapovijeda Božja riječ, i samo tako Crkva pokazuje da joj je temelj egzistencijalne sigurnosti Bog, a ne društvenopolitička moć. Dakle, preduvjet uskrsa Crkve (J. Sobrino), i religijskih institucija uopće, promjena je mjesta na kojem stoje, a ono mora biti među žrtvama neljudskih političkih, društvenih i religijskih sila, koje se rado kite Božjim imenom, jer je perspektiva žrtava božanska perspektiva, jedino mjesto s kojeg se jasno može razaznati istina o svijetu. Samo na tome mjestu Crkva će iznova postati Crkva siromašnih, Crkva mirotvorstva i nenasilja, Crkva dijaloga, zapravo, Crkva Isusa Krista, Crkva koja je spasila svoj život stavljajući ga na kocku za političko-ekonomski nemoćne s kojima se poistovjetio sam Isus: “Zaista, kažem vam, meni ste

učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mt 25,40). Za tu je promjenu, dakako, odgovoran svaki vjernik, a pitanje je jesu li danas religijske institucije, pa i Crkva, na strani dobitnika ili gubitnika globalizacije. Specifičnost je moje knjige u tome što na vidjelo iznosi fragmente gotovo zaboravljene vjerničke oporbe bogatim, ratničkim i isključivim religijskim institucijama, kao pozitivan izazov nama danas suodgovornim za ono što religijske institucije jesu, pogotovo ukoliko smo religiozni ljudi.

obnovu u liku političko-društvenog nagrađivanja i kažnjavanja umjesto slobodarsko-osobne obnove. Želja da se religijska obnova unaprijed osigura i provede uz pomoć političke moći, gurnula je religijske institucije u zagrljaj nacionalističko-političkih snaga što je temelj njihove suodgovornosti za rat(ove) 90-tih godina prošlog stoljeća. Naivno se povjerovalo da se kroz nacionalnu obnovu može postići zbiljska religiozna obnova. Umjesto katarze i prinosa usvajanju vrijednosti moderne, poglavito u politici, religijske su institucije ustrajale u ideologiziranom djelovanju, politizaciji religije i religizaciji politike.

Društveno-politička moć religijskim institucijama oduzima sposobnost da budu nositeljice Božje spasiteljske i pomiriteljske riječi, a baš je u toj sposobnosti sadržan njihov zbiljski život. To je zastrašujuća cijena savezništva sa svjetovno-političkom moći! Žilić: Pisali ste i o prisilnoj religijskoj obnovi. Koje su njezine manifestacije konkretno u BiH? Kristić: Pod prisilnom religijskom obnovom mislim na društveno ozračje ekonomsko-političke isplativosti vjere uz koju ide pošast glumljene vjere – svoju lažnost prikriva razmetljivošću i isključivošću odnosno višak Boga u njoj znak je manjka ljudskosti (Ž. Mardešić) – koju raskriva jaz između visokog stupnja vanjskih manifestacija religijskog i katastrofalnog društvenog stanja. Plod je to opredjeljenja religijskih institucija nakon kraha komunizma za prisilno-kolektivističku religijsku

Kao manifestacije prisilne religijske obnove označio sam nasilno prekidanje Queer festivala u Sarajevu (2008), nasilno uvođenje konfesionalnog vjeronauka u škole i vrtiće, bezočnu gradnju vjerskih objekata i rezidencija sučelice rastućoj socijalnoj bijedi, fenomen karizmatskih čudotvoraca i političkih obraćenika, uzora unovčavanja vjere i domoljublja, zabranu rada prodavaonica u Hrvatskoj nedjeljom (2009). Spadaju tu i mnogi javni nastupi religijskih poglavara, primjerice, kad mogućnost moralnog življenja isključivo pripisuju religioznim ljudima, pisanje većine religijskog tiska,

113

navada da se svaki pokušaj kritičkog propitivanja djelovanja religijskih institucija, a pogotovo poglavara, unaprijed osuđuje kao islamofobija ili kršćnastvofobija, korištenje “infrastruktura” religijskih institucija za promociju političkih stranaka i okupljanja političkih stranaka za promociju religijskih poglavara, bezočno izručenje religijskih simbola nacionalističkim ideolozima u svrhu dokazivanja dominacije i zastrašivanja...

Allaha” izvedenom napadu Iranske ambasade u Sarajevu i nekolicine “domaćih muslimanskih intelektualaca” na književnika Ž. Ivankovića zbog eseja Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti, prvotno objavljenog u Statusu (broj 11), a potom feljtoniziranog u Oslobođenju (2009), u kojem, Ivanković govori i o spisateljima/cama koji su ustali protiv zloupotrebe islama od strane nomenklaturno islamskih totalitarističkih režima.

No, posebno mjesto pripada učestalim pokušajima suzbijanja slobode govora i stvaralaštva.

Kao jedan od urednika, bio sam i svjedokom napadima aktualnog vareškog župnika i vikara (bosanskih franjevaca!), uznika “katoličkog fundamentalizma”, na vareški list Bobovac. Povod su bila kritička pi-

alen kristić, knjiga religija i moć

Knjiga Čitati Ivankovića u Sarajevu (Rabic 2010), a dijelom i Status (broj 14), svjedočanstvo je o “u ime

tanja o njihovom javnom, a nipošto nedodirljivom djelovanju, a razlog otpor urednika Lista da dva klerika, skučenih duhovnih i intelektualnih horizonata, kroje “uređivačku politiku” Lista. Početkom 2010. župnik je priopćenjem protiv urednika Lista, zasnovanim na ideološkim inkriminacijama i lažima, čak inkvizicijski uzurpirao oltare crkava vareške župe, ali i lokalni radio “Bobovac”. Važno je da je vodstvo franjevačke provincije Bosne Srebrene, na energičan zahtjev uredništva Lista, u zajedničkom priopćenju osudila “zloupotrebu oltara u svrhu osobnih obračuna i javnih prokazivanja ljudi”. No, još važnija je građansko-vjernička samosvijest koju su pokazali mnogi Varešani stavljajući potpise pod Peticiju podrške Listu koju je pokrenula skupina vareških i sarajevskih intelektualaca, tim više kad se zna da se kod nas odgaja u poslušničko-konformističkom mentalitetu spram crkvenih službenika, što u korijenu priječi ili makar otupljuje svaku pa i opravdanu kritiku. Za pohvalu je da su među potpisnicima Peticije bili i fratri, časne sestre, akademici, univerzitetski profesori... Jer je izmakao crkvenoj cenzuri, napadima iz crkvenih struktura sve je češće izložen i katolički vjerski portal Križ života, a upravo je taj Portal, uz franjevački mjesečnik Svjetlo riječi, bio jedini vjerski medij kod nas na kojem je bilo moguće u travnju ove godine objaviti Otvoreno pismo Hansa Künga, upućeno katoličkim biskupima cijelog svijeta pod naslovom Pet godina Benedikta XVI – povijesni gubitak povjerenja. Raduje me da smo, unatoč zatvorenosti vjerskih medija, makar u ovom slučaju bili svjetski aktualni – Otvoreno

114

pismo objavilo je također sarajevsko Oslobođenje i riječki Novi list – a pričinja mi čast što mi je to pismo prof. Küng povjerio na prevođenje na osnovi naše višegodišnje suradnje i prijateljstva, a u prevođenju je sudjelovao i sarajevski književnik Željko Ivanković, prevoditelj prvog sveska Küngovih memoara Izborna sloboda: Sjećanja (Ex libris / Synopsis 2010). Naravno, Otvoreno pismo je iz crkvenih krugova prokazano kao teološki pamflet umjesto da se s njime trijezno i argumentirano sučelilo, a napadima zbog objavljivanja nije umaklo niti Svjetlo riječi. U kojoj mjeri izvršitelji “prisilne religijske obnove” mogu postati prijetnja za cjelokupno društvo, posebice kad izmaknu kontroli svojih političko-religijskih nalogodavaca, a to se događa prije ili kasnije, zorno pokazuje vehabijski pokret u BiH unutar kojeg su djelatne skupine za koje nasilje predstavlja legitiman način društvenog protesta i borbe. Sve skupa potvrđuje uvid N. Berdjajeva: “Progon je za Crkvu bolji nego nasilno pokroviteljstvo. U progonima je kršćanstvo jačalo i raslo. Crkva će izgubiti na količini, ali će dobiti na kakvoći.” Žilić: Teolog ste koji se bavi i sociologijom religije, ali i političkom znanošću. Posebno mi se čini važnim što političku znanost ne određujete površno, već ističete da je ona “zapleten čvor dobrih i loših motiva”. Kristić: Politika je danas sučeljena s legitimacijskom krizom. Dokidajući je, njezino mjesto žele zauzeti neoliberalni kapitalizam i islamizam, dva srodna fundamentalizma, ekonomski (ekonomizma) i religijski.

U vremenu “identitetskih raskola” (A. Maalouf ), i u BiH se vidi da su postojeće forme upravljanja ljudskom raznolikošću, pa i one političke, manjkave i neodgovarajuće. Naprosto, trebali bismo izumiti nove društveno-političke oblike, svjesni specifičnosti i jedinstvenosti onoga danas, a dvije ustaljene pogreške vrebaju na nas: svjesno previđanje fizičkih i kulturnih razlika i ostajanje samo pri tim razlikama kao da je osoba zavisno biće koje pripada zajednici kao kmet zemlji (A. Maalouf ). Paradoksalno je da je za politiku jedini izlaz usvajanje temeljnih etičkih načela kao interesima ravnopravan orijentir njezina djelovanja. Na tragu toga su i promišljanja H. Künga o svjetskom ethosu i svjetskoj politici, posvećena propitivanju nastanka, učinka i sukoba kroz povijest djelatnih političkih paradigmi – moralizirajuće idealne politike, novovjekovne nacionalne politike interesa, moći i prestiža odnosno nemoralne realne politike i politike regionalnog pomirenja, razumijevanja i približavanja. Ona su me potakla na istraživanje o mogućim doprinosima religijskih tradicija izgradnji nove političke kulture bez koje je nezamisliva nova politika primjerena suvremenim izazovima – suzbijanje političkog idolopoklonstva, oblikovanje uključivih identiteta, osjetljivost za tuđu patnju, razgradnja predrasuda, obrana psihološke i socijalne slobode kao preduvjeta političke, podsjećanje na ljudske dužnosti... – a bio sam i jedan od prevoditelja Küngove istoimene knjige na hrvatski jezik. Nije manjkalo, dakako, niti lokalnih

poticaja što je već život u zemlji koja mučno traga za primjerenim društveno-političkim uređenjem. U vremenu “identitetskih raskola” (A. Maalouf), i u BiH se vidi da su postojeće forme upravljanja ljudskom raznolikošću, pa i one političke, manjkave i neodgovarajuće. Naprosto, trebali bismo izumiti nove društveno-političke oblike, svjesni specifičnosti i jedinstvenosti onoga danas, a dvije ustaljene pogreške vrebaju na nas: svjesno previđanje fizičkih i kulturnih razlika i ostajanje samo pri tim razlikama kao da je osoba zavisno biće koje pripada zajednici kao kmet zemlji (A. Maalouf). Među mnoštvom zapreka za to, istaknuo sam političko-ideološki fanatizam u BiH. Moramo povratiti relativnost svim društvenim porecima i političkim programima kao zemaljskim nužnostima bez kojih se ne može. Svi su društveni poreci, bez izjednačavanja njihove konkretne učinkovitosti, relativna sredstva života: “Ne možemo se klanjati nikakvim političkim formama i doktrinama... apsolutno

115

dobro nije utjelovljeno u nekom određenom poretku odnosa” (Sejmon L. Frank). Taj stav nije povod za političku ravnodušnost već uvjet racionaliziranja političkog djelovanja u smislu modernog razumijevanja politike oslobođene svih, pogotovu religijskih svjetonazora. Fanatično ustrajavanje u idolopoklonstvu “desnog” ili “lijevog”, “pojedinačnog” ili “kolektivnog”, raskrinkava trgovce i srebroljupce kojima velike ideologije služe kao krinka za bogaćenje.

šava samo duh, koji izgrađuje svoje nove forme. Za novo vino, nužni su novi mjehovi”. (N. Berdjajev) A u istraživanje utjecaja Katoličke crkve na konzervativan i zapušten politički mentalitet Hrvata u BiH, ali i Hrvatskoj, među ostalim, utvrdila me opaska P. Sloterdijka: “Katoličanstvo trebamo proučavati više kao politikolozi, nego kao teolozi, jer je ono – nakon raspada novih formalnih imperija – jedina institucija u kojoj klasična politika monarhističkih principa nastavlja da postoji. Rimska imperija preživljava

U istraživanje utjecaja Katoličke crkve na konzervativan i zapušten politički mentalitet Hrvata u BiH, ali i Hrvatskoj, među ostalim, utvrdila me opaska P. Sloterdijka: “Katoličanstvo trebamo proučavati više kao politikolozi, nego kao teolozi, jer je ono – nakon raspada novih formalnih imperija – jedina institucija u kojoj klasična politika monarhističkih principa nastavlja da postoji. (...)” Zato će rasprava o uređenju BiH, ali i EU, imati izgleda ako se umjesto na matrici političkog fanatizma bude vodila u svijesti o relativnosti svih društveno-političkih formi. To su oruđa s kojima možemo i trebamo upravljati, pa čak vršiti njihovo preoblikovanje sukladno našoj jedinstvenoj povijesnoj situaciji, a ne da ta oruđa, kao idoli, upravljaju nama i od nas traže ljudske žrtve. Naravno, od novih formi još je važniji novi duh odnosno novi politički mentalitet jer “Ne treba vjerovati u spasonosnost političkih formi, demokratskih ili monarhijskih. Spa-

kroz Crkvu koja je, kao njoj suprotstavljen princip, postala njezina kopija.” Malo je do sada urađeno na tome polju, a među pionire u Hrvatskoj bi se mogli ubrojiti Željko Mardešić i Mario Strecha, dok su u BiH tu temu načeli tek Ivan i Dubravko Lovrenović. Žilić: U uredništvu ste mostarskog magazina za političku kulturu i društvena pitanja “Status”. Posebno je zanimljiva urednička politika jer objavljujete tekstove koji su disparatni po ideologiji, metodologiji... Kako je došlo do njegovog pokretanja?

Kristić: Moja suradnja u Statusu započela je u 10. broju (jesen 2006), a od 11. broja (proljeće 2007) član sam uredništva uz Eldara Sarajlića, politologa iz Sarajeva, i Ivana Vukoju, sociologa iz Ljubuškog. Prvi broj “Statusa” izašao je u prosincu 2002, a o razlozima njegova pokretanja, kvalificirajući ga sintagmom “intelektualna arena”, najbolje govori Vukoja, idejni tvorac “Statusa”, kad kaže da će časopis promovirati demokratski pluralizam, daleko od bilo kojeg kluba istomišljenika, i da će istina “Statusa” biti ne u pojedinim tekstovima, stavovima ili autorima, već u mozaičkoj cjelini koju svi ti pojedinačni tekstovi i stavovi čine, s tim da dijagnosticiranje društveno-političkih realnosti u “Statusu” na taj način neće značiti njihovo nekritičko prihvaćanje već začetak procesa osmišljavanja društveno-političkog okvira koji će te suprotstavljene stavove uspješno harmonizirati. Takva jedinstvena urednička politika u BiH, ali i šire, za mene je bila i ostala razlog suradnje u “Statusu”. Nedostajao nema je makar jedan polemički časopis koji će, ne mireći se s višestrukom podijeljenošću društva, izazvati pojedine oblikovatelje/nositelje za društveno-političku zbilju relevantnih stavova da iz sigurnih “utvrda” istomišljenika izađu na čistinu da bi na stranicama istog časopisa promišljali zbilju oko sebe, i to bez iluzije da se preko noći među njima može dogoditi dijalog u punom smislu te riječi, ali s uvjerenjem da je početak svakog autentičnog dijaloga upravo mogućnost takvog “monološkog zajedništva”. Uvjeren sam da se društveno-politička preobrazba našeg društva mirnim

116

Žestoka polemika o posljednjem, 14. broju Statusa – tema broja bio je “Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija” – koja se zapravo prvenstveno odnosi na različite percepcije prošlosti i sadašnjosti, a samim time i budućnosti, bosanskohercegovačkih Hrvata među njima samima, pokazala je koliko je za mnoge prijeporna takva uređivačka politika, ali i u kojoj mjeri je taj dijalog nužan, a možda, svemu unatoč, za sada u punom smislu riječi i neostvariv. A za spomenutu temu, sljedeći dosadašnji uređivački koncept, u uredništvu smo se opredijelili zapravo u želji da time doprinesemo pokretanju procesa koji će narednoj generaciji makar neznatno umanjiti već ogroman teret “kritički neprerađene i nepomirene prošlosti”, i to unatoč tome što u uredništvu ne dijelimo zajednički stav o relevantnosti unutaretničkog/unutarnacionalnog dijaloga za poboljšanje društvenopolitičke zbilje, o čemu svjedoči, a i to je, čini mi se, jedinstveno na našim prostorima, polemička prepiska članova uredništva koju smo također objavili u posljednjem broju Statusa, skupa s naknadnim osvrtima na tijek i sadržaj polemike bez lažnog harmoniziranja stavova.

No, to je, dakako, nemoguće bez sučeljavanja s konkretnim zagovarateljima nama oprečnih stavova i odvažnosti da kroz polemički dijalog pokušamo “pronaći raspoloživu ljudskost” čak i u onima u čiju znanstvenu ili moralnu kompetenciju sumnjamo, uvažavajući mogućnost preobrazbe svakog pojedinca, jer je to plodonosnije i odgovornije od pukog ideološkog denunciranja, teološkog diskvalificiranja, intelektualnog gaženja i moralizatorskog likovanja, čemu je hrana “mit o vlastitoj nedužnosti”, jer je zadnje odgovorno pitanje ne to kako ću se herojski povući iz afere nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje (D. Bonhoeffer).

alen kristić

putem i ne može dogoditi bez polemičkog dijaloga po mogućnosti nositelja svih odsudnih svjetonazorskih, religijskih, društvenih, kulturnih i političkih programa, pod uvjetom da su argumentirani i lišeni ideološkog fanatizma i isključivosti, a s nadom da će se njihova utemeljenost provjeravati u daljnjoj polemici, ali i bez etičkog relativiziranje tih stavova.

Žilić: U uredništvu ste teološkog časopisa “Concilium” koji ima tradiciju dugu četrdeset i pet godina? No, niti njegovo pojavljivanje na hrvatskom jeziku nije prošlo bez proskribiranja jer je očito da pluralizacija teološke misli još uvijek nije dobrodošla. Možete li nam reći nešto više o tome? Kristić: Međunarodni teološki časopis “Concilium”, pokrenuli su 1964. u ozračju II. vatikanskog koncila

vodeći katolički teolozi 20. stoljeća: K. Rahner, E. Schillebeeckx, H. Küng... Kao prestižni katolički časopis u svijetu, “Concilium” izlazi pet puta godišnje na pet svjetskih jezika – njemačkom, engleskom, talijanskom, portugalskom i španjolskom – ostajući vjeran svom programatskom naslovu, promoviranju i razvijanju reforme Crkve u duhu Koncila! Izdavanje “Conciliuma” na hrvatskom jeziku, započeto 2010, poniklo je iz onoga što izdavačka kuća Ex libris iz Rijeke, uz suradnju sa Synopsisom iz Sarajeva, čini posljednjih godina kroz biblioteku Ecumenica. Tu se nakon pola stoljeća konačno i kod nas sustavno prevode i objavljuju temeljna djela kršćanske teologije, ali i svjetske kulture, koja su obilježila prošlo stoljeće, i to doista katolički, dakle, bez ideološkog sakaćenja i teološkog strančarenja, pa će te tu, na primjer, čitati i djela H. Künga i J. Ratzingera. Fenomen je po sebi da to nije učinila neka ugledna regionalna kršćanska izdavačka kuća već “Ex libris”, izdavač s margine, bogat tek entuzijazmom kakav je u Crkvi oduvijek pokretao evanđeoski revolucionarne stvari. Ideja o biblioteci “Ecumenica” nastala je iz sučeljavanja s dvije nelagode. Prva je nelagoda bila svijest o jazu između naše trijumfalističke slike o vlastitoj kršćanstvenosti i našeg teološkog siromaštva koje se ogledalo i u činjenici da ključna teološka djela 20. stoljeća nemamo na svome jeziku. Druga je nelagoda bila svijest o (su) krivnji kršćana za strahote posljed-

117

njeg rata jer nisu spriječili već su uvelike sudjelovali u nacionalističkom ludilu, makar kukavičkom šutnjom. Duboka preobrazba teološkog govora (nipošto nevinog!) i životne prakse kršćana, religioznih ljudi uopće, sučelice toj krivnji činila nam se hitnom i neizbježnom. Dakle, iz te dvije nelagode začela se biblioteka Ecumenica koja nam pruža uvid u teološku dramu kršćanske teologije 20. stoljeća, koje i jest stoljeće kršćanskog sučeljavanja s povijesnim izdajama izvorne kršćanske poruke od strane samih kršćana. Logičan korak dalje bilo je izdavanje Conciliuma, koji nam kao “međunarodni forum obnovljene i otvorene katoličke teologije” pruža uvid u suvremenu dramu Crkve, ali i cjelokupnog čovječanstva, tim više jer to nije usko-stručan časopis, već časopis namijenjen svim čitateljima u Crkvi i svim znatiželjnim ljudima izvan Crkve, u kojem se na sretan način spajaju znanstvenost i jednostavnost, a sve to u duhu dijaloga. Govoreći i o intrigantnim temama, poput pedofilskih skandala u Crkvi, “Concilium” poručuje da ništa nije i ne smije biti tabu, pa ni u Crkvi! Istina oslobađa, a ne uzaludni pokušaji da se lažima i poricanjem sačuva vlastiti imidž! Značajno je da se “Concilium” ne bori samo za slobodu Crkve u društvu nego, što je i važnije, za slobodu u Crkvi, jer je to preduvjet da ona u društvu bude kritička institucija slobode. Još uvijek pred nama, treći je korak: na temelju pogleda unatrag kroz “Ecumenicu” i internacionalnog pogleda u sadašnjost kroz Concilium pridonijeti ozdravljenju regionalne

kršćanske teologije kako bi dala obol ozdravljenju naših poratno-tranzicijskih društava. Uz mene, uredništvo hrvatskog izdanja “Conciliuma” čine dva teologa, Zoran Grozdanov iz Rijeke, ujedno urednik biblioteke Ecumenica, i Entoni Šeperić iz Sarajeva. Zanimljivo je da je naša “teološka ekipa” čak mlađa od “teološke ekipe” koja je utemeljila Concilium. Iako su početak izlaženja “Concilium” pozdravili mnogi, nisu izostali niti glasovi protiv pluralizacija teološkog diskursa kod nas. Koliko formom, toliko mjestom s kojeg je došao, u maniri “katoličkog fundamentalizma”, izdvojio se glas Ivice Raguža iz Kršćanske sadašnjosti, paradoksalno, izdavačke kuće koja je bila lučonoša i simbol koncilskog duha. U uvodniku prvog broja Međunarodnog teološkog časopisa Communio čije je selektivno izlaženje na hrvatskom ove godine pokrenula Kršćanska sadašnjost, Raguž će, kao glavni i odgovorni urednik, na skandalozan način ustvrditi da je “Concilium” “danas ne samo teološki irelevantan časopis, nego i dalje ustraje u isključivo horizontalnoj dimenziji Crkve”. U razgovoru za “Jutarnji list potom će raskriti i svoju religijsku isključivost diskvalificirajući hrvatsko izdanje “Conciliuma” i time što je jedan od urednika protestant! Više od samog Raguža, zabrinjava šutnja cjelokupne Crkve u Hrvatskoj, pa i samog vodstva Kršćanske sadašnjosti o Ragužovim ispadima, što ukazuje da Raguž nije tek puki incident nego, sudeći po izostanku primjerenih reakcija, produkt pre-

vladavajućeg mentaliteta u Crkvi. To je jedan od mnogih pokazatelja da nam i na lokalnoj razini na naplatu dolazi 50-tak godina neprovođenja II. vatikanskog koncila u obličju uspona “katoličkog fundamentalizma”. A zapravo, trebamo i Concilium i Communio, dva stilom i teološkim naglascima različita, ali komplementarna i kvalitetna teološka časopisa, kao što bi Kršćanska sadašnjost u Ex librisu morala prepoznati konstruktivan izazov i poticaj za kvalitetniji rad, a ne neprijatelja. Žilić: Prevoditelj ste suvremene teološke literature, a zanimljivo je da je među autorima koji su posebno utjecali na vaše promišljanje religije je Hans Küng, cijenjeni profesor i pisac, ali i autor koji je doživio osudu crkvenih vlasti. Možete li ovom prilikom uz Künga, izdvojiti još neke važnije teološke autore, koje čitate ili prevodite? Kristić:: Iako pokušavam pratiti suvremene teološke tokove, moju pažnju prvenstveno zaokupljaju temeljna djela kršćanske teologije 20. stoljeća, tim više jer propituju u nas još uvijek, nažalost, neprevladane probleme, kako u sferi političkog, tako i u sferi religijskog. Na srcu mi je višestruko Dietrich Bonhoeffer, čiju sam Etiku (Ex Libris/Synopsis 2010) preveo na hrvatski, a koji je, sučelivši se među prvima s Nietzscheovom kritikom kršćanstva, udario temelje suvremene teologije, podsjetivši kršćane na odgovornost za svijet iz vjere (vjernost zemlji), jer je bit kršćanstva, kao novog života, a ne religije, po uzoru na Isusa “čovjeka za druge”, “život za druge”. Kao član njemač-

118

kog pokreta otpora, smaknut je pred konac II. svjetskog rata na gubilištu u Flossenbürgu. Ništa manje važna mi je, dakako, zbog naše postrane situacije, nova politička teologija iznikla iz sučeljavanja njemačkih kršćana s krivnjom za strahote II. svjetskog rata, u čemu ključnu ulogu imaju, ispisujući “teologiju nakon Auschwitza”, Jürgen Moltmann i Johan B. Metz. Na mene je veliki utjecaj izvršila i teologija oslobođenja, bliska franjevačkoj tradiciji, koja sirotinju stavlja u središte Crkve, podsjećajući da se spasenje o kojem govori Isus tiče cjelokupnog čovjeka, uključujući tako i ekonomsko-političko oslobođenje, pa uvijek iznova čitam djela: Leonarda Boffa, Gustava Gutiérreza, Jona Sobrina... Sučelice međureligijskom dijalogu, važna mi je suvremena teologija religija, a od katoličkih autora na tom polju posebno Paul Knitter i Hans Küng. Duboki trag na moja promišljanja izvršila je, dakako, misao hrvatskog sociologa i teologa Željka Mardešića, čija me djela uvijek iznova nadahnjuju, posebice njegov kritički pogled na hrvatski katolicizam. Uvijek iznova prijateljujem i s ruskim religijskim filozofima, prije svega s Nikolajem Berdjajevim za kojeg je kršćanstvo u biti religija slobode. Zahvalno je upoznati se i s nehajem okruženim velikim hrvatskim teolozima iz prošlosti, među kojima, uz velikana reformacije Matiju Vlačića Ilirika, posebno mjesto pripada Marku Atoniju Dominisu. Kao prva duhovna pojava Europe 17. stoljeća,

bio je graditelj novog vijeka ne samo u teologiji već i u fizici i politici. Zagovarajući pomirenje kršćanskih crkava (ekumenizam), rastavu Crkve i države, demokratizaciju crkvenih struktura, bio je preteča II. vatikanskog koncila, a po nekim je idejama preteča Vatikanuma III. Naravno, važan mi je i dijalog sa suvremenom filozofijom, u sklopu čega mi je posebnu pažnju privukao talijanski filozof G. Vattimo razmatranjima o “antimetafizičkim posljedicama kršćanstva”. Trenutno, sa Zoranom Grozdanovim, s njemačkog prevodim knjigu Miroslava Volfa Trinität und Gemeinschaft”/ Trojstvo i zajedništvo u kojoj Volf uspoređuje dvije reprezentativne ekleziologije (učenje o uređenju Crkve), katoličku J. Ratzingera i pravoslavnu J. D. Zizioulasa, s ekleziologijma protestantskih slobodnih crkava, tragajući za obrisima nove ekumenske ekleziologije. Žilić: U svojim ste tekstovima posebno usmjereni na mirotvornost koja bi trebala biti osnovica religija. O čemu je konkretno riječ? Kristić: O fascinantnim životima mirotvoraca, za kojim ustrajno tragam, pišem u rubrici Upoznajmo druge, sarajevskog franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, hrvajući se s pitanjem koji su to društveno-religijski uzroci odsuća takvih mirotvoraca u našoj regiji, uz rijetke iznimke poput Ž. Mardešića i B. Sbutege ili autentičnih lokalnih mirotvornih aktivista u nevladinim organizacijama. Mirotvoraca je u svim religijskim tradicijama više nego bismo se to usudili i pomisliti, ali je razočaravajuće, i povod za podrobnu analizu, to da su u pravilu istrgnuti iz

memorije vlastitih religijskih zajednice, ali i ljudske memorije uopće. Što nam znače, ako uopće nešto, imena Abdul Gaffar Khan, Thomas Merton, Dorothy Day, Frank Buchman, Alferd Delp, Maha Ghosananda, Nikkyo Niwano, Bertha von Suttner, Mati Marija Skobtsova... Njih, i sličnih njima, u pravilu nema u vjeronaučnim udžbenicima, o njima se ne propovijeda, o njima se ne pišu knjige i ne snimaju filmovi. Pa čak i kad se to dogodi nerijetko se prikazuju na iskrivljeno-harmonizirajući način. Sve ono “opasno i subverzivno” u njihovom životu za religijske institucije i društvo u cjelini bestidno se krivotvori ili prešućuje, jer su ozbiljna prijetnja, tako čestom, oportunističkom savezu svjetovnopolitičke i religijske vlasti. Od toga nije bio pošteđen niti prikaz Isusova lika u crkveno-teološkoj naraciji kroz povijest. Snažan prosvjed protiv toga bila je književnost 20. stoljeća jer su pisci odvažnije od teologa podsjećali na kritički potencijal sadržan u Isusovom životu i poruci spram nakaradne društvene, religijske i političke prakse. U Isusu književnih djela ljudi su češće prepoznavali Isusa Evanđelja nego u Isusu etablirane Crkve. Naravno, jer od samog Isusa nema veće kritike ne samo političkih nego i crkvenih struktura moći. Spasonosno bi bilo da zaboravljeni religijski mirotvorci budu ugaoni kamen naših religijskih identiteta i memorija, a ne potencirani, uvjetno kazano, “ratnički sveci”. Mnogima je još uvijek draža “bojovna retorika i misionarska praksa” sv. Nikole Tavelića ili sv. Ivana Kapistrana, iznimno prijemčiva za zbijanje vlastitih

119

redova i potpirivanje omraze spram religijsko-nacionalno različitih, nego odvažni susret sv. Franje Asiškog sa sultanom Malikom al-Kâmilom u Damietti 1219. usred ludila Pete križarske vojne. Potrebna nam je kritička historiografsko-teološka analiza takvih svetaca, kojih ima na svim stranama, onkraj demonizacije ili idealizacije, da bismo uvidjeli koliko su i jesu li uopće danas prikladni biti paradigmatski primjer autentičnog religioznog života i bitna sastavnici naših religijskih identiteta. Kao uostalom i kritička historiografsko-sociološko-teološka analiza određenih oblika pobožnosti, koji također u nekritičkoj formi mogu poslužiti produbljivanju jaza između nacionalno-religijski različitih, kakve su, na primjer, one spram sv. Mihovila ili sv. Juraja, zajedničke katolicima i pravoslavcima. Naravno, to vrijedi i za međusobno jako različite, i to u rasponu od osvajača-ratnika preko kunktatora sučelice zločinačkog režima do strastvenih ideologa zločinačkih režima, prijeporne likove poput Mehmeda Osvajača, Gazi Husrev bega, A. Stepinca, I. Šarića, N. Velimirovića, ali bitne, u pozitivnoj ili negativnoj formi, za oblikovanje religijsko-nacionalnih identiteta kod nas. Sve to opravdava potragu za religijskim mirotvorcima kao “mjestima” utjelovljenja istinske religioznosti i mogućeg poticaja religioznim ljudima danas da smjelim inicijativama, svim otporima unatoč, provedu mirotvornu preobrazbu svojih religijskih zajednica, a time posredno i cjelokupnog društva. Uostalom, ako postoje “religijski heroji”, onda to nisu ratnici u ro-

Na mene je veliki utjecaj izvršila i teologija oslobođenja, bliska franjevačkoj tradiciji, koja sirotinju stavlja u središte Crkve, podsjećajući da se spasenje o kojem govori Isus tiče cjelokupnog čovjeka, uključujući tako i ekonomskopolitičko oslobođenje, pa uvijek iznova čitam djela: Leonarda Boffa, Gustava Gutiérreza, Jona Sobrina... vovima već mirotvorci koji svojim tijelima između rovova izazivaju sile dominacije i nasilja, kako su to činili prvi kršćani, ne želeći čak ni nositi vojnu odoru, a kamoli sudjelovati u ubilačkim vojnama. Za takve, u konačnici, Isus kaže da će zvati sinovima/kćerima nebeskog Oca. Žilić: Neminovno je da Vas pitam koji su mogući oblici međureligijskog dijaloga u BiH? Kristić:: Kao nužna sastavnica odgovorne i zrele vjere, iako nije svediv na društvene funkcije, međureligijski dijalog bi trebao biti oblik suradnje kroz koju će religiozni ljudi pokazati odgovornost za opće dobro, doprinoseći rješavanju ključnih društveno-političkih problema. Imajući pred očima naše društveno-političke probleme, i nije teško odrediti glavne zadaće međureligijskog dijaloga u BiH, ali i regiji, bilo da je riječ o dijalogu života, dijalogu djela, dijalogu teologa ili dijalogu iskustva: obračun s religijskim nacionalizmom, “istočnim grijehom” naših religijskih zajednica; suzbijanje povezivanja nasilja i vjere, usko povezanog s “humaniziranjem i posvećivanjem nasilja” u ime ideologije nacionalne sigurnosti; buđenje

ekološke svijesti u vjernika kao izraza autentične religioznosti; borba protiv rastuće socijalne nepravde koja ne podrazumijeva samo borbu protiv posljedica socijalne nepravde (karitativni rad) već i proročko prokazivanje struktura koje stvaraju sirotinju; suzbijanje zlopamćenja, politički iskoristivog za oživljavanje starih omraza i za poziv na osvetu u sadašnjosti, pokretanjem procesa čišćenja pamćenja putem priznavanje krivnji za zlo na naneseno drugima i traženja oprosta za zlo počinjeno drugima, jer je svaka religijska zajednica rezervoar narodnog pamćenja; zalaganje za partnerski odnos između muškaraca i žena, uz borbu protiv spolnog iskorištavanja i diskriminacije; No, međureligijski dijalog u BiH, ali i regiji, jedva da se dotiče tih zadaća. O nemoći međureligijskog dijaloga zorno je posvjedočila nedavna posjeta hrvatskog predsjednika Josipovića BiH. Kao deklarirani agnostik, u svrhu pokretanja procesa pomirenja odveo je dvojicu vjerskih poglavara, Puljića i Cerića, na mjesto dvaju zločina (bošnjačkog i hrvatskog) kod Viteza, umjesto da su tamo zajedno, sa ili bez domaćih političara, godinama ranije otišli spomenuti vjerski poglavari.

120

Naprosto, religijske institucije u regiji ne prednjače u pozitivnim društvenim procesima, pa niti putem međureligijskog dijaloga, kako bi to bilo za očekivati, već nijemo (a često i nevoljko) potvrđuju tek ono što ostvare svjetovni akteri, čak i kad je u pitanje opraštanje i pomirenje, religijsko pozvanje par exellence. Razlozi za to su, naravno, višestruki. Prije svega odsuće dijaloga o aktualnim društvenim problemima u svakoj religijskoj zajednici. Potom, uz još uvijek jako ukorijenjeno nepovjerenje i protivljenje međureligijskom dijalogu, političko-financijski obziri i dugovi religijskih institucija spram vladajućih političkih struktura, koje uvelike i jesu tvorci glavnih društveno političkih problema, čak i onda kad se uz međureligijski dijalog deklarativno pristaje i ispravno ga se teorijski razumijeva, i ništa manje žudnja za društveno-političkom moći u religijskim institucijama. Još uvijek u religijskim institucijama ne prevladava autentična religijska logika – Trebamo učiniti prvi korak prema drugima, čak i ako na njega neće biti odgovora! – već politička logika – Trebamo sačuvati svoje položaje! – bez čega je autentičan međureligijski dijalog nemoguć, kao i bez duha samokritičnosti koji priječi religijske institucije da spoznaju vlastitu sukrivnju za zla u društvu. Robujući institucionalizmu, one se u pravilu, otuđene od zbiljskog života

i “običnih ljudi”, ponašaju kao da su svrha samima sebi, ulažući gotovo svu energiju i resurse u borbu za svoja prava i opstanak, a to ubija pokretački duh međureligijskog dijaloga, djelatnu sućut za tuđu patnju kao autentičan izraz strasti za Boga (J. B. Metz). Kumuju svemu tome uvelike i mnoge međunarodne organizacije koje novac zbog političke korektnosti ne žele ulagati u međureligijske i projekte uopće koji će se doista i konstruktivno sučeliti sa zbiljskim društvenopolitičkim problemima. Unatoč tome, u religijskim institucijama, vjerničkom puku i nevladinim organizacijama postoje pojedinci koji se zdušno i iskreno bore za autentičan međureligijski dijalog. Onkraj rezignacije, na vjernicima je da kreativno osmišljavaju smjele projekte autentičnog međureligijskog dijaloga, oblikujući međureligijska udruženja koja će biti iskreni, ali i kritički partneri religijskih institucija. Okamenjenost, kukavičluk ili tromost religijskih institucija ne lišava nas osobne odgovornosti. Naprotiv!

ALEN KRISTIĆ (1977, Sarajevo) filozofsko-teološki studij završio na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Sudjeluje u regionalnom ekumenskom i međureligijskom dijalogu. Kao pozvani učesnik

s referatom sudjeluje na brojnim međunarodnim i domaćim znanstvenim konferencijama i okruglim stolovima, pretežno s tematikom odnosa religijskog i društveno-političkog. Tekstove, između ostaloga, objavljuje u Svijetlu riječi (Sarajevo), Bosna franciscana (Sarajevo), Nova prisutnost (Zagreb), Znakovi vremena (Sarajevo), Status (Mostar), Puls demokratije (www.pulsdemokratije. net). Član je uredničkog vijeća hrvatskog izdanja međunarodnog teološkog časopisa Concilium (Rijeka – Sarajevo), časopisa Status – magazina za političku kulturu i društvena pitanja (Mostar) i mjesečnika Bobovac (Vareš). Sudjelujući 2008. u projektu Demokratizacija kroz reformu obrazovanja – Izučavanje religije na univerzitetima BiH izradio nastavni program za predmet Religija i etika u sklopu dodiplomskih Religijskih studija i uredio studentski priručnik iza isti predmet naslovljen također Religija i etika. 2009. objavio knjigu Religija i moć (Rabic, 2009). U udžbeniku za predmet Kultura religija pod naslovom Monoteističko troglasje – Uvod u judaizam, kršćanstvo i islam izradio poglavlje Etika – dobročinstvo i religije (Rabic, 2009). Prevodi s njemačkog i engleskog. S njemačkog, između ostaloga, preveo Etiku Dietricha Bonhoeffera (Ex libris / Synopsis, Rijeka / Sarajevo 2009). Redoviti je gost je predavač na magistarskom postdiplomskom programu Religijske studije pri Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu iz oblasti svjetskog ethosa, kristologije te pojedinih pitanja iz odnosa kršćanstva i islama, a povremeni gost predavač i na drugim fakultetima. Živi i radi u Sarajevu.

121

Atelier F ritz

Dina Ivan___ Oholica i Divljakuša bajke

Zlatna šparoga

a jednom lijepom i jednostavnom mjestu uz obalu živio je pelikan srednje veličine i ljepušnog izgleda. Njegova osobitost bila je frizura koja je bila istovjetna sa palmom na kojoj je živio. Herila se na istu stranu kada je puhao vjetar i imala je razdeljak na jednakom mjestu u odnosu na ostatak listova ili kada se radilo o pelikanu – kose. Pelikan se zaljubio, kako to već sa pelikanima u južnim krajevima vrlo jednostavno biva i napravio malo djetešce, malog pelikana. Mali pelikan vrlo je rano pokazao snažnu volju, stav i samostalnost i odbio je uzimati ulovljenu ribu uz argumentaciju da ne želi uzimati život ribama, da se radi o vrijednom životu, te je na navaljivanje oca na kraju priznao da je sanjalo ribu, veliku sa špičastom perajom iznad koje je letio (što je sasvim nevjerojatan san, jer letiti još nije znao) a

koja mu se jadala nad svojom tužnom sudbinom, tužnim životom i još tužnijom smrti.

livadama na istoku, jer je pomislio da je negdje čuo kako bi tamo mogao imati sreće.

Kasnije je u slikovnici vidio da se radi o tuni, koja živi u smrdljivim tunogojilištima i koju ubijaju u hipu i bez rizika lova, iz blizine kopljima.

Nakon tri dana leta, naleti na baku Katu koja je živjela u drvenoj kući i pekla prase na ražnju. Baka je držala noge na stolu i pušila cigaru i nije ni mrdnula trepavicom kad joj je ljepušni pelikan sletio na ogradu, a u tom kraju nije bilo pelikana. Hladnokrvnoj baki obrati se snuždeni pelikan:

Otac je skršio perje i posegnuo za zadnjim trikom, ulovio je zlatnu ribicu i doveo u kljunu. Plutala je skupa sa dvije zelene alge i činila baš lijep estetski prizor kako bi se dopala malenom. I obećavala je tri želje ako ju se samo pogleda. Ali maleni principijalno nije želio uposliti zlatnu ribicu, jer je i onako ne bi pojeo, nego pustio. Otac je konačno zavapio: “Pa što želiš, sine moj?” Želim zlatnu šparogu, spremno odgovori maleni, kao da je cijelo vrijeme samo čekao to pitanje. I veliki pelikan sa frizurom palme na glavi uputi se u potragu prema

– Bako tražim zlatne šparoge, pomozi – Maleni ti je vegetarijanac?, reče

baka, kojoj su bile poznate sve finte do sada izmišljene. – Aha – odvrati ovaj. – Ne valja se protiv toga boriti, pri-

hvati ga kakav jest. Hoćeš malo prasetine? – Ne, kao da jesam..Nego ako biste mi mogli o zlatnoj šparogi.. – promr-

mlja pelikan češući si guz krilom..

122

– Moraš i biti strpljiv... Ako želiš biti otac vegetarijanca... – odvrati baba i nastavi žvakati kraj cigare...

Dva sata sjedili su tako šutke, prase se već iscvrljilo i tamnopocrvenilo, na zapadu je isto bio zalazak tamno crven, jedino je pelikan bio sve bljeđi i potišteniji. Nato je baba pojela pola praseta, podrignula, spustila noge i obratila se pelikanu. – Sve šparoge su zlatne, jer su jako rijetke. Pomažu da se pročisti organizam. I meni bi dobro došla juhica nakon prasca. Pokazat ću ti gdje rastu, ali uz jedan uvjet – – Bilo što – odgovori pelikan tihim

glasom. – Stisni me pandžama kod lijevog i desnog trapezijusa, imam gadne miogeloze od stresa, uskršnje posjete šogora i njegove matore... Uglavnom stisni me kod ramena, podigni i napravi sa mnom tri kruga oko livade, dok se ne razbiju miogeloze i ne pokažem ti grm šparogetina debelih, da će se mali omastiti i bez masti... –

I oni krenuše.. Pelikan učini baš tako, ni sam ne znajući da je za tako što nadaren i poleti skupa s babom koja je od ugode stenjala... I on je uživao što pruža takav užitak, pa odleti još krug pride, iako su već u drugom naletu ugledali grm. Vratili su se kod kolibe, baba opuštena kao vreća perja i nasmijana, a pelikan sretan s ulovom. Ipak zbunjeno je pogledao babu. – Kako da ih skuham? – – Možeš u kljunu, sutradan na sun-

cu, ali to će potrajati..Pomakni pra-

se, stavi lonac i na žaru možeš vrlo brzo napraviti poslasticu. – Pelikan skuha šparoge ostavi dio juhe usnuloj babi za sutradan, a pod zvijezdama u kljunu noseći juhu, odleti sinu koji je mirno drijemao na njihovoj palmi. U ranu zoru otac ga probudi s nježnim riječima: – Moraš jesti... Maleni je skupa s ocem ipak sjeo prije i zaželio tri želje nad zlatnom šparogom. – Neka nikad ne zaboravim biti

zahvalan što mogu biti na moru i upoznati ga. Neka nikad ne zaboravim biti zahvalan što mogu biti na zemlji i upoznati je. I neka nikad ne zaboravim biti zahvalan što mogu biti u zraku i upoznati ga. – Otac se nasmije, prvi puta od početka priče i dometne, počešući malenog po tjemenu. – Počela ti se raditi jednaka frizura kao meni, dok me nije bilo... –

I kasnije se nastavio baviti posebnom vrstom leteće masaže posjetitelja u priobalju.

Grad u kojem se nisu svi smijali Jedan grad bio je među najljepšima. Po ulicama je rasla djetelina, tako da se moglo hodati bos, a zelena svježa trava uvijek je milovala stopala. Ni na zgradama nije bilo betona, raslo je iz zidova cvijeće i drveće i sve su kuće imale puno visećih i stojećih balkona punih voća i povrća. Trebalo je samo ispružiti ruku i putem slasno jesti, jer nikome nije smetalo

ako ste jeli s njegova balkona, svatko bi jeo i s tuđih i bio sretan jer su biljčice posvuda uspjevale i bile ukusne. U tom gradu jako je često sijalo sunce, a kada bi padala kiša ljudi su trčali po djetelinastim ulicama koje bi se još više zazelenjele i od dragosti pocikivali i prskali se. Kada bi pao snijeg nisu se čistile ulice, nego bi svi planinarili preko nanosa do mjesta na kojem su radili, koliko god im vremena trebalo i bili sretni jer su se uspuhali i dobro razgibali, putem bi se i grudali ili napravili snjegovića. U podne svaki dan, štosa radi obilježavali su to vrijeme, ali ne topom nego nekom pjesmom po izboru, svi bi stali, bez obzira što radili i zajedno u glas, otpjevali pjesmicu i malo cvokotnuli petama. Tako je tekao život u tom gradu. Činilo se da u njemu ne postoji čovjek ili dijete koje se neprestano ne smije. Ali jedan mali, uvijek odjeven u sivo imao je suzne oči vrlo često, jednako sive kao i njegov kaputić i vrlo vlažne, kao djetelina poslije kiše. Bio je čudan veseljacima u gradu i gledali su ga misleći kako bi mu rado pomogli da se i on smije. Bio je još jedan, a taj je bio malo krupniji, koji bi se uvijek crvenio u licu i vikao na samog sebe kada ne bi pogodio od prve u koš ispred škole, a volio je bacati loptice u koš. I da... da ne zaboravimo malog u plavoj kuti koji je plašio samog sebe i skakao visoko na drvo kada bi u tome uspio, vidjevši se iznenada u nekom iskrivljenom ogledalu ili

photo: stanko abadžić

123

uobražavajući da je iza stabla veliki medvjed. Bila je i jedna djevojčica kojoj su zveketale pikule u vrećici, uvijek drugačije kao da sviraju neku kompliciranu orguljašku pjesmu, a ona bi se uvijek iznova začudila kada bi to čula i raširile bi joj se oči... I oni bi se povremeno smijali, ali bi radili i ovo drugo, ali vjerojatno je najčudniji bio dječak u majci duginih boja. Kada god bi stao kraj nekoga, dječaka crvenog u licu, i on bi se zajapurio, kraj djevojčice raširenih očiju i on bi ih širio, a skočio bi često i uvis kraj malenog, plašeći se zajedno s njim medvjeda. Svake godine u vrijeme košnje trave, grad bi napravo veliku svečanost na mjestu gdje bi tijekom godine rasla najzelenija djetelina. Ove godine to je bilo točno u sredini grada i dogodilo se da su se sva djeca i crvenko i maleni u sivom i

dječak koji se plaši i začuđena djevojčica i maleni u duginim bojama našli nekako zajedno i nekako postrani od svih ostalih nasmijanih i ozarenih koji su trčali i skakutali preko stogova stijena. Jedno skroz malo dijete je glasno, a u tom je gradu sve što bi se izgovorilo bilo moguće čuti, dakle to malo dijete glasno je postavilo pitanje: “Zašto se vi ne smijete s nama cijelo vrijeme?” I svi su nekako stali u taj čas i pogledali u djecu po strani, jer ih je cijelo vrijeme zanimao odgovor na to pitanje, a nekako ipak, uvažavanja radi nisu ga glasno izgovorili. “Ja se isto ponekad smijem”, rekao je dječak u sivom. “Ali kada vidim zalazak sunca, prekrasnu zelenu djetelinu, ili igru sijena na balkonu, nekako se bolno rastužim, jer je to toliko lijepo i nekako nezaustavljivo, svaki taj prekrasan trenutak putuje kao vlak

u daljini i mene to tako vlažno napuhne, da voda počinje teći kroz oči i pritom osjećam veliki užitak. Isti, a možda još i veći nego kada se smijem. A sivo nosim samo zato, jer mi paše uz oči..” “Kada se zacrvenim i razljutim dobijem jako puno energije i to mi pomaže da pogodim koš. A kada još uzviknem na sebe, u tom času poletim prema košu i onda se opet smijem”, rekao je dječak crven u obrazima. “Ja se jako volim čuditi kada čujem zvuk špekula i to mi je bolje od smijanja, prođu me srsi po tijelu kada se začudim”, objasnila je djevojčica. “I mene takvi srsi prođu kada se uplašim”, dodao je mali dječak u plavoj kuti. Ipak, svi su se, pa i djeca koja se nisu samo smijala, svi su tada nekako sažaljivo (a u tom gradu ljudi skoro nikada nisu sažaljivo gledali) okre-

124

nuli prema dječaku u majci duginih boja. “Ti si kao ogledalo, jadnik, ne možeš se uopće smijati kada hoćeš, nego kada si kraj crvenog moraš vikati, kraj malenog u kuti se bojiš, a plačeš kraj dječaka u sivom...” rekli su više-manje u jedan glas. “Mogu osjetiti cijelim tijelom i cijelom dušom sve što ste nabrojali mogu osjetiti energiju vike, mogu osjetiti bol ljepote, mogu se začuditi dok me vihor iznutra ne zavrti i preplašiti se dok mi se ne digne kosa na glavi. I smijati se naravno dok mi se ne opuste svi mišići na tijelu sve do usta, sa vama. I volim što je tako. To mi je predivno.” I djeca su razumjela.

Zabranjena ljubav Bile dvije jako nervozne i hektične djevojčice. Živjele su u velikom gradu, u malom stanu i voljele su se. Ili su barem mislile da se vole. Ovisile su jedna o drugoj. Jedna je cijelo vrijeme radila, a druga je cijelo vrijeme cvilila da nema posla. Jedna djevojčica željela je gledati svijet kao da je uvijek lijep, a druga ga je analizirala i trančirala do detalja, tražeći greške koje bi se možda mogle ispraviti. Nisu imale novaca, ali su zato imale puno buke. Imale su i dva mala psa, ljupka kao tople žemičke koji su ih po noći grijali i lajali ako bi buka postala opasna. Jedna psica zvala se Paluška, što je češka umanjenica od Pala, a što znači zaštitnica, druga je bila Forca, što talijanski znači snaga. Roditelji od jedne bili su daleko, a od druge preblizu. Ni jedni ni drugi nisu priznavali njihovu ljubav.

Jedna djevojčica bila je budna po noći, a druga po danu. Vidjele bi se rijetko, uglavnom u izlazak i zalazak sunca, kada je u zraku najviše energije. Zbog toga je njihova ljubav usprkos svemu ipak opstajala.

je za njih i koji im se jako sviđa. I neka odu u bolnicu za dušu i misao, kako bi mogle to učiniti, i kako bi to činile iznova i iznova. Neka sjednu u njihov crveni auto, on će ih povesti do bolnica.

Obje su voljele prirodu i bježale bi u nju, kada god bi se našle na duže vremena. Tada bi djevojčica iz ureda krala vrijeme, a djevojčica iz stana bi ga dostizala. Obje su plovile tada u njemu, u pronađenom prostoru.

Kako će krenuti, pitali su psići? Neka krenu u snu, neka krenu kada je sanjanje na vrhuncu, neka krenu uz šapat koji se čuje najglasnije od sve vike u noći: “Saadaaa...”

Međutim njihova je nervoza u jednom času postala tolika da su otišle u šumu i samo u njoj vrištale. Čula ih je cijela šuma, a čuli su ih i njihovi psi koji su bili prezbunjeni da bi išta napravili, osim da pokunjeno odu još dublje u šumu. Tamo duboko naišli su na velikog bijelog zeca. Manji žuti pas počeo ga je ganjati, i lajati na njega. Dok je veći crni zbunjeno gledao i cvilio. A onda se, jer je crni pas više razmišljao, dosjetio: Zečevi u šumi nisu bijeli, oni su više sivkasti. To mora biti čarobni zec. “Paluškaaa”, (tako se zvao žuti, manji pas, koji je bio brži, ali je manje mislio). “Nemoj ga pojesti, ovaj zec je čarobni, možda nam može pomoći”. I Paluška je stala. I zec je stao. I na njemu se pojavio veliki crni šešir i štap. “Pomoć, molim?”, rekla, je pametnija psica Forca. Neka sjednu u veliki crveni auto (rekao je zec, koji je već znao pitanje jer je bio čaroban). I neka se odvezu u tri bolnice, bolnicu za čišćenje, kako bi iz sebe izbacili dio svijeta koji nije za njih, koji je ružan, prljav i koji im se ne sviđa. Bolnicu za vid, kako bi vidjele onaj dio svijeta koji

Psi su pojurili djevojčicama koje su i dalje vikale toliko da su gotovo izgubile sav glas, a time i strast jedna za drugu. Nisu im mogle reći jer su djevojčice od vikanja imale jako stisnute oči, nisu im mogli reći za bolnice, pa su ih odvukli zubima za rubove odjeće prema crvenom autu, koji se od želje i poleta sav razbuktao i nabrekao, i počeo soptati. Po inerciji, djevojčica je zapalila auto, ona nestrpljiva, koja je uvijek cvilila, druga je rekla da je jako pospana i položila ruku na prvu koja isto odmah zaspala. Psi su ih izvukli iz auta, odvukli do od lišća napravljenih krevetaca i pustili da spavaju. Auto je bio već navikao na nagle preokrete pa se ugasio i odlučio pričekati. Bio je pun mjesec u šumi i bilo je to najljepše spavanje koje su djevojčice ikad doživjele. Sova ih je čuvala. Paluška i Forca su ih čuvale. Usnula stabla su ih čuvala. Pa čak i plašljive srne koje su šetale uokolo su ih čuvale. Noć je tekla, kao rijeka što mirno teče, i nitko u šumi nije rekao ni riječ. Djevojčice su tonule sve dublje i mirnije, sve do jednog časa, kada je mjesec, već potpuno umiren i snen, pred nestajanje, namignuo.

125

Djevojčica koja je uvijek cvilila rekla je ni ne znajući da to govori: “Saaadaaa...”, jako glasnim šapatom. Šapatom od kojeg se cijela šuma probudila i počela pjevati i trčati. Šapatom od kojeg se druga djevojčica snažno trgnula i otvorila oči i zgrabila drugu djevojčicu za ruku i povukla je za sobom prema autu. Koji je već gorio. Bio je crveniji nego ikada u svom jako dugom životu (bio je to nasljeđeni auto od djevojčicine bake, one koja je uvijek cvilila). Auto ih je povukao sam od sebe. Sova je viknula prema zori, prije nego što će odletjeti tamo gdje odlaze bijele sove po danu: “Ne zaboravite, bolnice jesu stvarne, ali mogu imati različite oblike... Ali morate često tamo, morate često tamo... Samo tako može se sretno živjeti.” “A ovisnost?”, pitao je pas koji se zvao Forca.

Nije bilo razgovora. Osim što bi djevojčica povremeno promrmljala nekome: “Neda mi se.” I kosa koja joj je bila prirodno kovrčava opustila bi se malo nakon te rečenice. U djevojčinu blizinu povremeno bi dolazile različite osobe, ali nijedna nije mogla prići bliže od stolca koji je djevojčica stavila preko puta sebe. Imao je ručke taj stolac, imao je i naslon, ali je svejedno bio najneudobniji stolac u cijeloj zemlji. I osoba bi, nakon što se nekoliko puta promeškoljila i štucnula brzo otišla. Jednog dana, djevojčica je primijetila da se počela kočiti i dobila je crtu na čelu od silnog mrštenja koja nije silazila sa čela kao ni pahulje sa prozora. Njezino tijelo zaledilo se kao njezino srce i pokreti su joj postali krući i sporiji.

“Neda mi se”, rekla je djevojčica prčastog nosa, jednom u jednoj zemlji potpuno posutoj snijegom.

Problem djevojčice bio je što nije ništa radila. I što je manje išta radila to joj se manje išta radilo. I ako nije govorila ljudima da joj se ništa neda, zamjerala bi im. Zamjerala bi im što su ušli prebrzo nakon što su pozvonili, ili presporo, što su prošli s desne strane stolca ili s lijeve, što su kašljucnuli ili što su se dvoumili prije nego su sjeli ili što su sjeli odjednom. Zamjerala bi im boju očiju ili odjeću, što je imaju previše ili premalo. Zamjerala bi im boju glasa ili kose. Zamjerala im je što imaju noseve. I dalje se mrštila.

Bilo je tako hladno da ljudi nisu mijenjali izraz lica, a pahulje na prozorima postale su njihov sastavni dio. Nije bilo ptica i nije bilo zvukova, samo brundanje dalekih mrzovoljnih motora povremeno.

Kada više nije bilo ljudi preko puta djevojčice, djevojčica je počela zamjerati stolcu. Zamjerala mu je naslon i ručke, zamjerala mu je što se ne miče, zamjerala mu je što joj ne postavlja pitanja i što nije rekao

“Riješit će se upravo tako. I rješavat će se uvijek iznova i iznova, dok ne postane povezanost u krugu života. Ne zaboravite, mi ovisimo jedni o drugima, jer smo povezani...” Klap, klap, zamahnula je krilima prema svjetlu u nastajanju.

Oholica i Divljakuša

ništa na njezinu rečenicu: “Neda mi se.” Stolac je ostajao nepomičan. A djevojčica mu je i to zamjerala. Izgledalo je da u cijelu zemlju nikada neće stići proljeće, kao i da neće stići ni u srce djevojčice. Izgledalo je da ptice nikada neće propjevati i da se trava nikada neće zazelenjeti. Izgledalo je kao da je cijela zemlja promijenila izgled samo zbog raspoloženja djevojčice. I izgledalo je da će tako ostati dok se više ni djevojčica ni nitko u zemlji neće micati od unutrašnje i vanjske zaleđenosti. A onda, u kutu oka, gledajući u zaleđeni prozor vidjela je nešto što nije bila pahuljica koja je postala prozor. Vidjela je žuto, crveni trag. Bio je to plamičak izgleda. Ustala je, nesigurno i pomalo zainteresirano i prvi puta u nemjerljivo dugom vremenu prišla prozoru. Zaista, vani je gorjela vatra. Čovjek u zelenom stajao je kraj nje ubacivao drva u vatru i odlazio malo dalje sječi drva. Djevojčica je prvi puta u nemjerljivo dugom vremenu išetala van iz kuće. Čovjek je ubacivao drva u plamen i smješkao se iz, za djevojčicu, neshvatljivih razloga. Prišla je vatri i željela se kraj nje ugrijati. Čovjek je podigao obrvu, brk, usnicu i podigao bi i rep da ga je imao, ovako je samo šeretski podigao glas. – Ako se želiš grijati, morat ćeš i sječi drva, zaleđena djevojko – rekao je.

Djevojčica nije mogla vjerovati da se čovjek smije i dok govori. Uvrijeđeno je frknula. Ali čovjek je mislio toliko ozbiljno, da se njegova nasmiješena ozbiljnost pretvorila u

126

nevidljivu silu koja ju je odbacivala od vatre. Djevojčica se razljutila. Odlučila je da će napraviti svoju vatru, ali i za to su joj trebala drva. A nije imala ni drva ni sjekiru. A i jedno i drugo stajalo je malo dalje, tu ispred nje. Ljutito je opet frknula. I da je imala grivu i rep i to bi ljutito frknulo. U djevojčici je pomalo iza sve te zaleđenosti stala oživljavati Divljakuša i taj osjećaj nije bio skroz neugodan. Svrbio je i grijao, naveo ju je da zakorači prema sjekiri i drveću i počne sječi isprva nespretno se umarajući i upotrebljavajući puno udaraca uzaludno, prije nego što će konačno presjeći cjepanicu. A onda je počela uspijevati. Drva su pucala brže pod njezinim udarcem i u vremenu koje nije mjerljivo, jer je prošlo brzo kao za tren, djevojčica bi uspijevala jednim udarcem presjeći svako drvo. Čovjek se opet smijao. Djevojčica se ugrijala, a da još nije ni zakoračila bliže vatri. A onda je i ona učinila nešto što nije

učinila dugo u nemjerljivo dugom vremenu. Nasmijala se i nastavila se smijati od čistog užitka smijanja. Stajali su uskoro oboje oko vatre. Djevojčica je bila raščupana i gotovo potpuno u njezinom srcu se proširila raščupana Divljakuša. Gledali su u vatru onim pogledom koji je i zažaren i smiren istodobno, kada se riječi govore polako, ali su stanke između njih jednako važne i pune kao i tišina. A onda je čovjek rekao i ovo: “Dobra si sa sjekirom, sutra te, ako želiš mogu naučiti raditi i drvene figurice.” “Drvene figurice čega?” pitala je djevojčica u kojoj je znatiželja bila sve veća i veća. “Čega god tvoje srce želi” rekao je čovjek onim svojim ozbiljnim nasmijanim glasom. “Napravit ću žirafu”, kaže iznebuha djevojčica jer to je bila tako topla životinja i bilo je to ono što je djevojčici palo na pamet, jer se osjećala tako ugrijanom.

Radili su tako slijedećih dana figurice i velike figure i slike od drveta kraj vatre, koji su ložili i ona je bila tako topla i velika i tako su tople i velike bile vatre u njima, da se uskoro neprimjetno počeo otapati led na drveću, led na livadama, zaleđeni prozori postajali su prozirni i malo pomalo u nemjerljivom vremenu koje nije bilo ni brzo ni dugo, nego je imalo svoj tok, odledila se cijela zemlja. Djevojčica i čovjek uskoro su sjedili na zelenoj livadi, pod krošnjom i ptice su oko njih pjevale, a vatru bi palili još samo u noći. U nemjerljivom vremenu oni slične stvari rade i sada. I smiju se. I vode one razgovore u kojima je i tišina jednako značajna. Postali su dobri prijatelji. DINA IVAN rođena je i živi u Zagrebu. Slobodna je novinarka, piše uglavnom o fotografiji i permakulturi za Vijenac, Livingstone, Svjetlost i Objektiv. Uz tekstove objavljuje i fotografije.

127

IZDANJA

srđan sandić___ Najljepša filozofska pitanja na filmskom platnu Ollivier Pourriol: Filmozofija, prevele Mirna Šimat i Marija Spajić, Meandarmedia, Zagreb 2010.

llivier Pourriol, autor Filmozofije, uistinu originalne knjige, inače profesor filozofije, već nekoliko godina drži predavanja u pariškom kinu MK2 Bibliotheque, u kojima ključne pojmove klasične filozofije tumači kroz prizmu suvremene filmske produkcije, mahom američke, što bi se na prvi pogled moglo učiniti nemogućim ili blasfemičnim. Međutim nije. Ipak, njegova su predavanja naišla na veliko zanimanje i doživjela veliki uspjeh, osobito kod mlađe publike (koju kao nastavnik filozofije dobro poznaje), pa su početkom ove godine i objavljena kod prestižnog francuskog nakladnika Hachette. Kombinirajući vješt pedagoško-ludični pristup s neupitnim poznavanjem i razumijevanjem filozofije, Pourriol je ispisao pitku, a istodobno i pronicljivu knjigu koja esencijalna filozofska pitanja

približava mladima mnogo bolje od suhoparnih gimnazijskih udžbenika, ali i svim zainteresiranim “neznalicama” koji se ustručavaju posegnuti za kojim izvornim filozofskim djelom. Kako sam podnaslov sugerira - najljepša filozofska pitanja na filmskom platnu su, poopćeno: Volja ili

razum - odnosno kako djelovati ne znajući? Potom: kako pravilno primijeniti sumnju? Kako postati Ja? Čemu služi svijest? Zatim: postoji li pravilna primjena mašte? Kako pobijediti smrt? Što je s dokazima slobode? Treba li se liječiti od strasti ili liječiti strastima? Čemu plemenitost? Kako pronaći radost? Knjiga se daje čitati selektivno, nasumično, povremeno. Ne zahtijeva od čitatelja strogost, ozbiljnost ili suludu odgovornost prema napisanom već upravo suprotno – ona poziva na razmišljanje, propituje, predlaže odgovore, igra se, te to usput traži i od čitatelja. Na primjer, kada Pourriol govori o Vrtlogu života (American Beauty za sve koji se nisu mogli pomiriti s nesretnim prijevodom naslova) on kreće od Valerya i njegova upozorenja na tugu zanemarivanja Descartesa u Francuskoj gdje finim nitima dolazi do filma – tvrdnjom da je upravo taj film pogodan za vježba-

128

nje percepcije. Nastavlja s Alainom i Descartesom. Zašto? Autor se bavi likom Lestera, letargična i mlitava oca obitelji kojeg će iz sna probuditi čudesan susret sa zamamnom i drskom Lolitom. U sceni kada nevoljko dođe na priredbu mažoretkinja u kojoj sudjeluje njegova kći, među adolescentima u kratkim suknjicama on uočava plavokosu i seksi curicu te izgleda kao da ga ja udario grom te je to ujedno mjesto gdje Pourriol započinje svoju filozofsku analizu filma. Potom: djevojka rastvori gornji dio trenirke kako bi mu pokazala grudi, ne vidimo dojke, nego kišu ružinih latica koje naviru prema sirotom Lesteru. Jasno je da se radi o njegovoj viziji, strasti dok latice utjelovljuju Lesterovu emocionalnu bujicu. U igri je žudnja i razna uvećanja kojima ona podvragava svoje predmete. Tu primjećujemo da je prva faza zaustavljanje, fiksacija. U Lesterovu slučaju je tijelo najprije nepomično, a to je ako se pobliže pogleda ono mjesto gdje dolazi Descartes koji govori o neporecivosti da u spolnoj žudnji već u početku ima udivljenja. Lesteru je nepomičan i duh jer se lik pita “može li mu novi predmet naštetiti ili biti koristan te se ne upušta ni u kakvo praktično ni moralno razmatranje. U tom stanju nema straha ni nade. On je u šoku. Tjelesnom šoku – iznenađenja i duhovnom – udivljenja. S druge strane Alain u Idees govori, u prilog analize lika: “A ona druga

opaska samo je još ljepša, kad zamjećuje kako je udivljenje prva i u temelju svih strasti. Postoji neka vrst pohlepne kontemplacije, bez primjese ikakva osjećaja, bez ili gotovo bez duha, svojstvena mislećoj životinji; ona tada prepušta djevičanske dijelove svoga mozga novim kretanjima, koja se odvijaju s neusporedivom živošću, no inače bez ikakva stvarnog užitka i bez ideje i o kakvu cilju ili primjeni”. Što je sve skupa u skladu s Descartesovom idejom da je udivljenje u temelju svih strasti, udivljenje im je uvjet, i svaka se strast rađa iz mješavine s tim početnim i utemljiteljskim udivljenjem koje pokazuje neku vrst bitne raspoloživosti našega duha za novost. Alain nas pak usput upozorava da iznenađenje ili udivljenje, čak i ako privremeno fiksiraju duh, treba razlikovati od pozornosti o kojoj je riječ u prvom pravilu metode i koja omogućuje istinsko mišljenje: “ne treba brkati pozornost s tim životinjskim iznenađenjem od kojeg gubimo dah, kao ni s vulgarnom radoznalošću koja svaki predmet crpi poput pića i od njega nikad ne stvara ni ideju ni djelovanje.” Na Lesterovu putu do plemenitosti i zadovoljstva sobom polazna je točka bila svakako – silovita strast. Naravno da mu je strast bila i više nego korisna, jer se zahvaljujući njoj probudio i preuzeo upravljanje svojim životom. Postao je mudar ne uslijed manje strasti, nego uslijed više razuma. Alain ovako završava svoju

studiju o Descartesu a posredno i o Lesteru: “Svatko jasno osjeća da bez strasti, pa i kad ih se ne oslobodimo, ne bi bilo mudrosti... Descartes kakvim ga ja vidim, čovjek spontan, odlučan, veliki putnik, znatiželjan da sve vidi i uvijek u potrazi za opažajima, zacijelo je bolje od ikoga znao i osjećao da duh ništa ne započinje i da je izvor naših vrlina, naših odluka, pa čak i naših misli, u potresima prirode, i to ne jednom, nego uvijek.” Lester u filmu umire zadovoljan, a film upravo zbog njega funkcionira kao “simulator plemenitosti” te nam omogućuje da prisustvujemo borbi ljudske slobode s preprekama kojima ne vlada. Sudjelovanje u toj borbi na stanovit način omogućuje da čeličimo odlučnost a da ne moramo djelovati. Samo posredno vježbamo htjeti. Odnosno: budući da ne možemo posredno htjeti, umjesto da samo vidimo neki primjer, mi ga živimo ne morajući za to platiti cijenu. Mi ne umiremo. Lester umire. To nam u konačnici – omogućuje – da steknemo nove ideje, napredujemo s točke gledišta razuma te opskrbljujemo mišljenje novim situacijama te da ujedno osjetimo kako odluka počiva na sebi samoj. Najljepši su likovi nedvojbeno oni koji uspijevaju naći način da budu zadovoljni neovisno o izvanjskim okolnostima, no tu već dolazimo do Madonne i njezina spota Justify my love. Svako poglavlje Filmozofije odiše upravo ovakvom metodom i ovakvim ili sličnim intertekstualnim podukama. Nije za zanemariti!