Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović | Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata by Synopsis

Ivan Lovrenović • Miljenko Jergović

BOSNA I HERCEGOVINA BUDUĆNOST NEZAVRŠENOG RATA

IZDAVAČ Novi Liber www.novi-liber.hr ZA IZDAVAČA Sanja Petrušić-Goldstein UREDNIŠTVO BIBLIOTEKE Ivica Đikić Slavko Goldstein Davor Krile Boris Pavelić UREDNIK KNJIGE Slavko Goldstein KOREKTURA Ljiljana Cikota DIZAJN NASLOVNICE Denis Stankov AUTOR FOTOGRAFIJE NA NASLOVNICI Zoran Filipović

Suizdavač knjige za Bosnu i Hercegovinu

Zagreb – Sarajevo

Ivan Lovrenovi} • Miljenko Jergovi}

BOSNA I HERCEGOVINA BUDU]NOST NEZAVR[ENOG RATA

Zagreb, 2010.

Izdavač zahvaljuje Ministarstvu kulture Republike Hrvatske koje je suﬁnanciranjem pomoglo objavljivanje ove knjige

Sadržaj

1. Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

2. Sam u Bosni (Miljenko Jergović)

................................

3. Jergović – Lovrenović, razgovor

...............................

4. Dvadesetjedna teza (Ivan Lovrenović)

.........................

...

235

....................................

251

5. Dva portreta – Tuđman, Izetbegović (Ivan Lovrenović) 6. Autori i njihove bibliograﬁje

147

Predgovor Sve što je Ivan Lovrenović napisao posljednjih dvadesetak godina, a napisao je vrlo mnogo, „moglo bi se svesti na sastavljanje plana za spas Bosne i Hercegovine” – ocjenjuje Lovrenovićev prijatelj i suautor ove knjige Miljenko Jergović. Takav „plan za spas”, ili „planovi za spas”, današnjoj su Bosni i Hercegovini nasušno potrebni, jer prije 15 godina Daytonskim je sporazumom obustavljen rat, pod međunarodnim patronatom nametnut je čvrsto kontrolirani mir, ali nisu uspostavljeni politički ni ustavni temelji za smireni daljnji život. Naprotiv, međunacionalne podjele s vremenom se cementiraju, političke napetosti postaju konstanta. Prema Lovrenoviću, Dayton je stvorio „politički provizorij” koji je tijekom 15 godina prerastao u „permanentnu političku krizu i društvenu stagnaciju”, što pomalo već postaje trpljeno, ili čak prihvaćeno, kao „životni modus”. Naravno da se javljaju i glasovi o nužnim reformama. Tijekom 15 godina bilo je i prijedloga i inicijativa, koje nažalost nisu dobile zamah, jer su se najčešće lomile na nacionalnim uskogrudnostima ili političkim kratkovidnostima. Zloslutni upitnici množe se nad budućnošću Bosne i Hercegovine. Može li ona uopće opstati onakva kakva je sada? Može li se reformirati prema stazama koje vode boljem razumijevanju među njena tri naroda i smirenijem životu, pa i željenom napretku? Lovrenovićev „plan za spas”, o kojem govori Miljenko Jergović, nije birokratski sročeni projekt sa strogom sistematizacijom u politička, ustavno-pravna i ekonomska poglavlja, s deﬁniranim pravima i obavezama sudionika i predvidivim rokovima izvršenja. Taj „plan” zapravo je vizija o Bosni i Hercegovini kakva bi mogla i morala opstati. Razasuta na tisuće napisanih stranica u 16 Lovrenovićevih knjiga i na blizu tisuću novinskih i časopisnih tekstova, ta Lovrenovićeva vizija izvire iz dramatike njegova života koji je život Bosne i Hrvatske, iz sinteze dubokih saznanja o bosanskoj povijesti, kulturi i politici, iz lamenta nad današnjom bosanskoher7

Predgovor

cegovačkom depresijom. Neobičan paradoks prožima te Lovrenovićeve tekstove: odišu tvrdim pesimizmom, ali nisu obeshrabrujući. Naprotiv, poticajni su da se nešto pokuša učiniti. Kad je potpisani urednik početkom ove godine predložio Ivanu Lovrenoviću da za novu političko-publicističku biblioteku koju pokreće Novi Liber napiše sažetak svojih razmišljanja o Bosni i Hercegovini i o njenim recipročnim utjecajima s Hrvatskom, Lovrenović je spremno odgovorio: „Prošle jeseni počeo sam bilježiti teze, nešto kao sažetak kakav možda baš želite. Dovršit ću kroz mjesec-dva i poslati vam rukopis.” I tako je nastala ova knjiga. Lovrenović je sažeo svoje misli u dvadeset i jednu tezu koje, sve zajedno i svaka za sebe, fasciniraju svojom pregnantnošću i poticajem da im se opet vraćamo i nad njima razmišljamo. U toj formi, držim ih jedinstvenom vrijednošću naše reﬂeksivne esejistike i proze. Smjestili smo ih pri kraju knjige, kao njeno težište, osjetivši potrebu da ih popratimo uvodnim tekstom i razgovorom koji će čitaocu približiti Ivana Lovrenovića, njegovu životnu priču i osjećaj Bosne, iz kojih izviru njegove Teze. Bili smo sretni kad je Miljenko Jergović pristao da bude taj uvodničar i suautor. U nedavnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, Jergović je o sebi rekao: „Ja sam rođenjem, i mnogo čime drugim, Bosanac, djetinjstvom sam Dalmatinac, a već sedamnaest godina živim u Zagrebu ili u blizini Zagreba, pa sam i Zagrepčanin.” Dodali bismo mu da još nije ni na polovici svog stvaralačkog puta, a već je postao najplodniji i najsvestraniji hrvatski pisac poslije Krleže i, ako hrvatska književnost prvih desetljeća hrvatske nezavisnosti već ima svog klasika, Miljenko Jergović je njen klasik. Istovremeno, on je i pisac Bosne. Od Sarajevskog Marlbora iz 1993. godine do prošlogodišnje Volga, Volge on ponire u duše i u sudbinu Bosne, kao idealni pandan Lovrenovićevim sintezama. Obojica zajedno, i svaki posebno, u svojim domenama, na tragovima su Ive Andrića, iz našeg današnjeg vidokruga najbliži Andriću. Zagreb, rujna 2010. Slavko Goldstein 8

Miljenko Jergović

Sam u Bosni

„Sve što je Ivan Lovrenović napisao posljednjih dvadesetak godina moglo bi se svesti na sastavljanje plana za spas Bosne i Hercegovine.”

AUTOR FOTOGRAFIJE Ivan Posavec

Razgovor Jergović — Lovrenović

„Kao Bosanac, nisam manje Hrvat, zato što nisam samo Hrvat”

Obiteljska drama

JERGOVIĆ: Ti si rođeni Zagrepčanin. Možeš li opisati okolnosti te biografske činjenice? LOVRENOVIĆ: Svi moji su iz Bosne, i s očeve i s majčine strane, oduvijek. Otac mi je bio iz Jajca, mati iz Mrkonjića (staroga Varcar-Vakufa), upoznali su se u Mrkonjiću, uzeli se, i kao mladi ljudi devetstotridesetsedme, osme došli u Zagreb, gdje je otac prethodno studirao, tu napravili neki svoj minimalni ali lijep porodični život, stekli krug prijatelja, a onda je četrdesetprve izbio rat sa svim čudima koja je donio... Tako sam se ja četrdesettreće, u sred svega toga, rodio u Zagrebu, u bolnici u Petrovoj. Ta činjenica u mom životu ne bi značila bogznašto, da nisam kasnije došao u Zagreb u srednju školu i na studije, jer već četrdesetpete, kad je cijela priča s Drugim svjetskim ratom, s Endehazijom i sa zagrebačkim životom mojih roditelja bila završena, ja sam se kao još nesvjesno biće ponovo našao u Bosni. Kažem „ponovo”, jer iz Bosne je sve i počelo... Jajački Lovrenovići, čije je prezime još u generaciji moga djeda glasilo Lovrinović kao i u današnjih lašvanskih Lovrinovića, porijeklom su iz visokih planinskih sela Korićana i Dobretića, i prema franjevačkim kronikama svi potječu od srednjovjekovnoga roda Dobreta, kao i nekoliko drugih starih bosanskih loza. Varcarski Stipančići, od kojih je moja majka, prema istraživanjima sjajnoga varcarskog kroničara don Nike Kaića doselili su oko 1700. godine iz Karakašice u okolici Sinja, kamo su, kao i mnogi drugi rodovi iz Bosne, pobjegli pedesetak godina ranije, za Kandijskoga rata (1645-1669), privučeni mletačkom propagandom. – Ti dakle nemaš rana sjećanja na Zagreb? – Samo neke mutne slike za koje ne vjerujem da je uopće moguće da ih se dijete toga uzrasta sjeća, ali za koje se kasnije, u obiteljskim provjeravanjima pokazalo da jesu autentične, a spa35

Jergović — Lovrenović, razgovor

daju u doba kad ne mogu imati više od dvije, dvije i po godine. Samo slike... Jedna od njih: čovjek visok do neba tako da mu glavu ni ne vidim, samo čujem ugodan glas kojim me sokoli i blago zafrkava, vodi me za ruku a hodamo uskim nogostupom preko mosta pokraj niza drvenih pragova između kojih dolje duboko protječe mutna voda i od toga me hvata strah i omaglica. Dolazimo do nekakve ogromne prostorije sa strašno puno ljudi koji sjede na klupama za dugačkim stolovima, i iz tanjura kusaju – grah! Naknadno, nakon tko zna koliko godina, kad se slučajno toga prisjetim i ispričam majci, saznajem od nje da to nije ni san ni dječija izmišljotina: to te je, kaže ona, dobar čovjek iz susjedstva, šofer koji je imao pristup u vojničku menzu, vodio na grah („da se najedeš”) a išli ste pješke preko starog željezničkog mosta na Savi... – Gdje ste živjeli u Zagrebu? – U ulici koja je puno puta promijenila ime, kao i mnoge druge svugdje u nas, a zvala se jedno vrijeme Ljubljanska, sada valjda Republike Austrije, kućna adresa bila je na broju 23, preko puta „Rudolfove vojarne”, blizu Zapadnoga kolodvora. – Postoji li ta kuća? – Kuća postoji, isti je na njoj broj, sve je i sad na svome mjestu. Zagreb je pun naših uspomena samo nema onih koji bi ih se sjećali... – Šta je tvoj otac bio po zanimanju? – Studirao je književnost, ono što bismo sada zvali južnoslavenske književnosti, i francuski jezik, pa to nije bio završio na vrijeme, u međuvremenu se oženio, dobio zaposlenje, bio činovnik u osiguravajućem zavodu Merkur, pa je svoj studij završio kasnije... Što je od svega toga ostalo: nešto njegovih knjiga i rukopisa, što je, opet, propalo u ovome ratu kod mene, u Sarajevu, i legenda o čovjeku koji perfektno govori francuski, sjajno svira gitaru i pjeva, i koji je „zadnji put viđen negdje na rumunjskoj granici” u svibnju/lipnju četrdesetpete... 36

Ivan Lovrenović

Dvadesetjedna teza

Bosna i Hercegovina dvadeset godina od početka višestranačke parlamentarne demokracije i petnaest godina od Dejtonskoga sporazuma

Uvodna teza • Aporije Daytona • Paradoks multikulturalizma i važnost malih razlika • Etnički i individualni identitet • „Nacionalni interes” i državno uređenje • Između integralizma i autonomizma • Težnja za dominacijom • Trokut straha u podijeljenom društvu • Kulturalni nacionalizmi • Društvo manjina • Pas de deux vjere i politike • Neupokojena prošlost • Suprotstavljene slike povijesti • Poslije njujorške apokalipse 2001 • Srpska Bosna i Hercegovina • Hrvati: teritorijalna ili institucionalna autonomija • Historijska nulta tačka • Iluzije državnoga patriotizma • Strah od kompromisa • Kultura kritičnosti, individualitet • Što je Bosni Evropa, a što Evropi Bosna?

AUTOR FOTOGRAFIJE Dženat Dreković

1. Uvodna teza Paradoksalni dejtonski mir, koji je Bosnu i Hercegovinu 1995. spasio od daljega rata, ali ne i od mučnih političkih kontradikcija i napetosti, zemlja je dočekala u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja nije se zaustavila, neovisno o prestanku rata. Fizička, organizacijska, funkcionalna razorenost bila je temeljita. Još veći je ljudski gubitak – stotinu tisuća ubijenih, na hiljade invalidiziranih, skoro milijun i po ljudi prognanih, izbjeglih, raseljenih, što u samoj Bosni i Hercegovini, što po svijetu. Doista: koliko je tisuća Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, pa i samih Srba, trebalo biti pobijeno, izagnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo-ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena ta nova slika, taj zločinom stvoreni novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini! Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija toga rata – ideologija etnosa i teritorija – praćena zločinom (kao svojim sredstvom) i patnjom (kao svojom posljedicom), dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu Bosne i Hercegovine i njezinih ljudi – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će zadugo najteži problem moralne obnove društva. Nemoguće je sa sigurnošću procjenjivati da li bi se u današnjoj Bosni i Hercegovini stekao minimum unutarnje kohezivne snage, potreban da ju održi na okupu, ako bi međunarodna zajednica prestala bdjeti nad njezinim integritetom. Angažmanom Sjedinjenih Američkih Država – poslije mnogobrojnih pogrešnih i 149

Dvadesetjedna teza

jalovih pokušaja evropskih vlada i diplomata – ovdje jest zaustavljen rat i izdiktiran Dejtonski mirovni sporazum, ali volje da se u rješenju krize ide dalje od političkoga provizorija nije bilo; zato se status Bosne i Hercegovine ni danas ne razlikuje mnogo od lokalizirane i privremeno smirene političke nepogode. Posljedica: opće prilike u Bosni i Hercegovini, petnaest godina od prekida rata, mogu se opisati kao permanentna politička kriza i društvena stagnacija. Sve godine od zaključivanja Dejtonskoga sporazuma do danas, i svi najavljivani reformski projekti i pokušaji međunarodne zajednice uvijek su na kraju rezultirali – vraćanjem na početke, na status quo, i izostajanjem dinamičkoga procesa promjena, takvoga procesa čija bi najveća vrijednost bila, makar u početku morao biti spor i slabo vidljiv, da bude strukturalan i da bude nepovratan. Deprimirajuće stajanje u mjestu, u zatvorenom krugu, odnosi se jednako na sve relevantne aspekte: politički, socijalno-ekonomski, razvojni, kulturni, obrazovni, na izostanak društveno-etičke rekoncilijacije, te općenito na kvalitetu međunacionalnih odnosa. Teško je dovoljno naglasiti dramatičnost činjenice da kriza i stagnacija traju predugo, te se već pretvaraju u životni modus, ali još gore od toga jest gotovo sigurno predviđanje da će ovakvo stanje biti produljeno u svakom narednom izbornom ciklusu, jer je očuvanje statusa quo i odgađanje kvalitativnih promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti postojećih partija, lidera, i političko-interesnih oligarhija, jednako umreženih u korupcijski sustav cijele jedne „nove klase”, potpuno neovisno o razlikama u njihovim proklamiranim političkim i ideološkim ciljevima i orijentacijama. Nije mnogo drukčija ni strategija međunarodnih faktora uključenih u rješavanje bosanskohercegovačke krize. Decenij i po od mirovnoga sporazuma, opće je iskustvo da pokušaji promjena što su inicirani izvana (tzv. „aprilski paket” 2006. godine i pregovori u Butmiru 2009. godine) nisu imali za cilj ozbiljnije uklanjanje dejtonskih diskrepancija i nepravdi ni strukturalnu konsolidaciju države, već samo utvrđivanje jasnije adrese odgovornosti u Sarajevu za prihvaćanje međunarodnih obaveza. Drugim riječima, poka150

Ivan Lovrenović

Dva portreta

Alija Izetbegović i Franjo Tuđman

Franjo Tuđman (1922 — 1999) i Bosna

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni uočiti različita recepcija i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je vladao skoro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike – stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo stanovito posttuđmanovsko raspoloženje u zemlji, u kojemu se osim ritualnoga odavanja hvale „ocu nove Hrvatske” moglo prepoznati nešto mnogo važnije – oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja konačno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalnijemu životu. Za druge – tko mari! U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđman u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj integraciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slučaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja – katastrofa, i to na nesagledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije! Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, kolikogod izgledale bliske i poznate. Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u bivšoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u 237

Dva portreta

Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih prepreka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbijanja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO, proﬁlirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima, prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Hercegovini. Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propagande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane – politički, moralno i materijalno. Ilustrativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića, koji je nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastupao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici, konkretno: plaćenici lokalnoga warlorda Mladena Naletilića Tute, u ljeto 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar – Široki Brijeg. Istraga o tome masovnom zločinu do danas nije dala nikakvih rezultata. Nakon Sarajevskoga sporazuma 2. siječnja 1992. i ulaska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR-a) u regiju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. veljače/1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovisnost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga 238

Alija Izetbegović (1925 — 2003)

U velikom preokretu 1990. godine Alija Izetbegović, penzionirani sarajevski pravnik i bivši politički osuđenik komunističkoga sistema, s društvene margine ući će u samo središte političkoga života, pretvorivši se preko noći iz autsajdera u lidera, te ne samo da počinje sudjelovati u vladajućem diskursu, nego ga počinje i sam presudno oblikovati. On će, doduše, u svojemu osobnom stilu zadržati mnoge marginalističke osobine i navike kao crte neke osobite zavodljivosti, čudnovato sastavljene od prirođene mehke gospodstvenosti i starinske, dijalektalne informalnosti u ophođenju, te izrazitoga individualnog šarma, po čemu se stubokom razlikovao od cjelokupne postjugoslavenske liderske scene, prepune bahatih ekskomunističkih sekretara i generala tipa Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, s kojima mu je bilo dano nositi se u krvavoj ratno-političkoj areni raspada Jugoslavije. A kada su događaji – apokaliptično razaranje Bosne, pokolj i progon Bošnjaka-muslimana, surova srpska opsada i uništavanje Sarajeva – iscrtali javni lik Izetbegovića kao simbol opkoljenoga Sarajeva i identiﬁcirali ga sa stradanjem cijeloga naroda, postao je, i neko vrijeme doista tako funkcionirao, jedna od planetarnih političkih ikona poput Jasera Arafata ili svojevrsnoga balkanskog Dalaj Lame. Za Izetbegovića, njemu u prilog, trajno ostaje svjedočiti krucijalna okolnost, koja je kao loš usud, i osobni i narodni i bosanskohercegovački, pratila njegovu političku karijeru od samoga početka: Izetbegović je u svakom trenutku i u svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima, osuđen na propast, a ne samo da nije propao, nego je izašao politički neuništen a moralno izdignutiji od svih s kojima je imao posla u „bratskom” paklu devedesetih. Napokon, i nimalo nevažno, ostat će zapamćeno da je Alija Izetbegović prvi od svih protagonista rata u Bosni i Hercegovini smogao 244

Alija Izetbegović

snage i imao moralnoga integriteta da uputi javnu i jasnu ispriku u ime svojega naroda svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz njegova naroda. Po svemu, bio je čovjek koji je, kao u kakvoj drevnoj priči, umio crpsti snagu iz slabosti. No, jedino mjerilo vrijednosti i veličine političara jest njegov politički učinak – i sam je Izetbegović bio pristalica ovoga nemilosrdnog poučka, eksplicite ga navodeći mnogo puta. Što je i koliki je, dakle, politički facit ove kasne liderske karijere i ove neobične ličnosti, koja je obilježila najstrašniji decenij u novijoj historiji Bosne i Hercegovine? Jesu li u pravu bespoštedni kritičari, koji Izetbegovićev učinak sagledavaju kao beskrajan niz iznuđenih i loših kompromisa, ili je u pravu on sam, smatrajući da su svi ti bolni ustupci i porazi marginalni jer: „sačuvali smo Bosnu”, „sačuvali smo ideju Bosne”, kako je najčešće formulirao vlastito shvaćanje najvećega i najvažnijeg uspjeha, pripisujući ga svojoj stranci, svomu narodu, implicite sebi samomu... U jednom važnom smislu riječi Bosna i Hercegovina doista jest sačuvana: po Dejtonskome sporazumu ostala je u granicama u kojima je uoči rata stekla međunarodno priznanje i postala članicom Ujedinjenih naroda. Ono što je, međutim, vrlo ozbiljno u pitanju, jest vrijednost toga ostvarenja, što nas izravno dovodi na problem „ideje Bosne”. Naime, zbog apsurdne političke strukture i konstitucije napravljene tim sporazumom, vrijeme radi protiv Bosne i Hercegovine: umjesto da se s vremenom normalizira, ona sve više postaje politički i upravno disfunkcionalna i entropična, socijalno i ekonomski neperspektivna, kulturno fragmentirana. Što se pri takvom stanju stvari može razumijevati pod sačuvanom idejom Bosne? Ako bi se to odnosilo tek na puki državni okvir, unutar kojega ne postoje nikakvi uvjeti za obnavljanje i strukturiranje obećavajućega društva (makar i po „ideji” neke posve nove Bosne, drukčije od svih naših iluzija i projiciranja), tako „sačuvana ideja Bosne” ne bi predstavljala nikakav uspjeh. Strogo uzevši, Alija Izetbegović nikada i nije u razvijenijemu političko-intelektualnom diskursu iznio svoju „ideju Bosne”, za razliku od svojih ideja o islamu i muslimanima, koje je izvanredno 245