Igor Čumandra Posljednji čovjek koji je umro prije rata
Nakladnici Synopsis, d.o.o. Bunićeva 22, Zagreb Synopsis, d.o.o. Kralja Tvrtka 9, Sarajevo Za nakladnike Ivan Pandžić Aleksandrida Kosić Urednik Ivan Lovrenović Lektorica i korektorica Đurđica Čilić-Škeljo
© Synopsis, d.o.o., Zagreb – Sarajevo Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika ISBN 978-953-7035-29-7 (Zagreb) 978-9958-587-16-0 (Sarajevo) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 657469
Tisak Tiskara Zelina d. d. Sveti Ivan Zelina
Igor Čumandra
Posljednji čovjek koji . je umro prije rata
Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2008.
. . . 1. Kuće su podsjećale na velike uspravne registratore, šarene, ali opet vezane neblještavilom svojih boja, uredno posložene, uskih bokova s pokojom rupom pri vrhu, na tavanskom stanu, poneke nečim napisanim, nečim što je otkrivalo njihov sadržaj ili povijest, noviju ili kolonijalnu, prošlost onoga što je prije bilo u njima. Lijepo su te kuće bile poredane uz ulice koje su ovdje bile kao ovlaš pobrisane police, a ipak zapravo vrlo čiste, stalno čistije od onih kod kuće, pa se za to svakako nije moglo optuživati smetlare koji svugdje na svijetu imaju iste grifove i ne baš preveliku volju za svojim poslom. Lijepe kuće u bojama, visoke, ali ne smetaju pogledu u nebo, baš su nekako po čovjekovoj mjeri, dužini i visini, čiste ulice, petak i prvi gosti s ruba grada, kao tihi uvod u vikend. Vitke kuće-registratori kao gomila vertikalno složenih podataka, i s jedne na drugu stranu ulice svaki taj podeblji fascikl-zgrada izgleda lijep i istovremeno važan samo za sebe i zamjenjiv. Na samom početku, prvih dana, čitav je grad djelovao zanimljivo i šareno, uredno i pažljivo složen, zanimljive stvari iznenađivale su kao na geometrijskom papiru, a onda je sve prebrzo počelo nalikovati kulisama, nije, na primjer, bilo buke, ona je bila programirana za svoje sate u danu, i svoje dane u tjednu, obično na početku njegovoga kraja, a sve drugo je prolazilo nekako kroz mene, kao što bi prolazilo bilo gdje i kao što je i ranije prolazilo na drugim mjestima, ovo je bio kasni dio početka, posljednja njegova mogućnost, pa je upoznavanje prelazilo u već neku rutinu, i iako sam se osjećao siguran, tako sam se počeo osjećati odmah po dolasku, jer tko me ovdje ima što pitati, znao sam da još neko vrijeme neću morati o ni o čemu brinuti, pa sam zapravo odmah počeo voditi brigu oko najgore stvari – da ne počnem puštati korijenje, a ovo je mjesto bilo kao stvoreno za to – bilo je uredno, tiho, organizirano, slagano, a ne stvarano, mašta se nije koristila, i dan danas samo su se preslikavali stari majstori. Za razliku od
svega toga ja sam bio šupalj, nisam bio neuredan, ali sam bio nepraktičan, jer sam sa sobom ponio premalo stvari i to gotovo nepotrebnih (mali rimski Koloseum, a nikada nisam bio u Rimu), i upravo takav ja nisam ovamo došao, ja sam, valjda zbog svog tog reda koji ništa ne može pošemeriti, ovamo stavljen. Istinabog, svojom voljom, jer ništa mi drugo i protiv toga nije padalo na pamet, pa se zapravo ne žalim, više grintam sam za sebe. U proljeće je ovaj grad iz zraka izgledao kao križaljka, netom prije pristojno oprana kratkim pljuskom. Crna polja na svojim mjestima, ne da razdvajaju, već uspore, zaustave, pa spoje s nekim novim smjerom. Sve je to bila jedna lijepa torta, ne u slojevima, marmelada – čokolada, već baš prava torta u boji, oblatnom na dnu, koja je zapravo bila obični rinzol, ali najčišći i najozbiljniji koji sam ikada vidio. Velikani su ovdje imali svoje glave na postamentima, brkove do ušiju, a zulufe do smrti i poslije nje, i male pločice s imenima. U gradu iz kojega sam došao sve je bilo u kaosu, i svaka bi si budala umjesto spomenika podigla dva-tri kvarta i trafo-stanicu, e onda bi i taj kaos bio razjeban, pa je na kraju sve sličilo na glomazni otpad bez šarma, jedino nam je asfalt stvarno bio kvalitetan. U početku. Zato osim sezonskih promjena kalendara i nije bilo nekog ozbiljnijeg cilja ili plana. Zbog toga ga nismo naučili. Bio sam na visokom katu, još više od mene bilo je lijepo jutro. Danilo se bez ptica, a jezero ispod grada s ovog mjesta izgledalo je kao podljev, ali ne kao sinoćnja modrica-uspomena, mutna u sjećanju i rekonstruirana iz priča svjedoka koji će te tjedan dana izbjegavati, već kao obična, mala dječja masnica, koja će uvijek biti tamo, s godišnjim će dobima mijenjati boju i svi će znati da se ništa gore od jednoga utopljenika (obdukcija će dokazati infarkt) svakih deset godina ne može i neće dogoditi. Osobna me samoća u ovom početku tjerala da radim dramu ni od čega. Tako je trebalo otvoriti još jedan dan, lagano ga utjerati u vikend, pa su to zapravo nekako tri dana, pasivna, a sam sam sjedio na sanduku teškom tridesetsedam godina koji se nikako nije dao zatvoriti iz prve, i sve mi je teže padalo kada se stvari zatvaraju čavlima i zakucavanjem, pa nakon grubih zatvaranja jednih, ne mogu odmah uživati u onima koje se otvaraju, u ovakvim jutrima bez ptica, koje naravno postoje, ali su pola sata prije mene osjetile skori 10
pljusak, pa su se povukle tamo gdje se inače povlače (za to je tajno mjesto znala moja učiteljica prirode i društva, pa se ipak sama, kada je to trebalo, nije povukla na vrijeme). Naglo sam se toga sjetio i zato me prve velike kapi i nisu iznenadile, ali kada su se smanjile i zgusnule naglo sam uskočio u sobu i prevario grom. Bilo mi je svejedno hoću li doći ovamo, nisam više nikome bio važan ili dužan, nije bilo nikakvog nagovaranja, više prigovaranja, brinulo se zašto mi je svejedno u tako domišljatom svijetu koji može proizvesti čak četrnaest vrsti kruha. I usprkos tolikoj ponudi počelo je međusobno žderanje, a kada je cijeli svijet sam protiv sebe ili već nekoga, tada niti ja ne mogu ne biti kriv. Povukao sam se i čekao da vidim što će biti. S pecivima, tu smo stali. Na kraju sam postao dosadan, slagao sam se sa svime, pješačio i zajebavao sve stanice. Vlažno oko jednostavno više nije moglo planuti. Kao da sam svaku večer lijegao u kovčeg i čekao da netko iz mraka spusti poklopac. A ovdje sam spavao gol. … i zviždao taj, naš stari znak. Kiša je stala i pločice na balkonu, ovdje je sve bilo pokriveno pločicama, blistale su nekim neprivlačnim sjajem. Stajao sam bos usred malene, tople mlake na tom svom prvom isturenom vanjskom položaju. Na terasi kavanice preko ulice sjedio je čovjek, na otvorenom i suh, a prestalo je padati tek prije nekoliko minuta. Dvanaest godina ranije i pet tisuća kilometara niže sjedio je isti taj čovjek, suh, tada jednostavno nije pala kiša, i kroz jednog vidio sam do drugog, ovog ovdje, prvog, krenula je dužina do onog drugog-prvog-istog, onoga kojega sam poznavao i ovoga sada ovdje koji me nije mogao niti vidjeti, niti osjetiti, kojega se nisam ticao, on nije sudjelovao, njega sam ja ponio sa sobom, nalijepljenog kao poštansku marku na kuverti sa svojim imenom i krvnom grupom u prostoru za adresu. Spajao sam te dvije slike lagano, ravnom crtom u jednu, baš suprotno od onoga jutra iz sredine osamdesetih kada nisam mogao spojiti ništa osim žniranaca, e kako bih izbjegao vojsku. U toj kuverti bilo je vrijeme, i njih dvojica-jedan kao dvojica, i sve je upućivalo da njih dvojica moraju imati nešto zajedničko – mene na kraju krajeva – ali ta dužina imala je sasvim drugi razlog zašto je povučena i s balkonske visine, iz lokvice na pločici koju bi ovdje bez promišljanja stavili na neki trg ili umje11
sto crijepa na pekaru, jedan je ostajao u predvečerju u kojem se gasio jedan neostvareni početak, dok je drugi sjedio u sredini nečega gusto zakašnjeloga, jako, jako kasnoga. Između njih dvojice bilo je puno, puno azbesta. I cijeli dan. Dan čije je jutro pet tisuća kilometara niže započinjalo staromodnim, štipajuće hladnim mirisom zime i dima, a koji je ovdje, s ove strane, pet tisuća kilometara više, postao jedan petak, s lokvicama čija toplina nije nimalo uzbuđivala normalnu tjelesnu temperaturu. Kao da nisu bile mokre. I negdje na toj dužini između njih jednoga-dvojice, to kašnjenje koje je primalo goste srušilo je podvalom taj nezapočeti početak, tanak poput komadića otpaloga laka, dvanaest godina poslije ipak se velika većina stvari zaboravom dovela u red i mnogo je ruševina to više prestalo biti. Ali jedan je dio narastao. I prohodao. Petak je poslijepodne i život u kapljicama sve gušće i gušće pokriva ulice, navalit će kao poplava koja će se povući tek u nedjelju navečer, po mraku, s onim posljednjim klincima i pridošlicama koje su to već dvadeset godina i koje će sa svojim društvom oko kolodvora galamiti i pokušati napiti pokoju promašenu damu, već ionako pijanu, ali drugačije od njih, kako bi i ona bila dovoljno pijana i sama se približila njihovom desetljetnom muskulfiberu, koji onda oni stručno zovu nostalgija, malo se onda ljube, njoj se ne da, ali joj i treba, on je pak tako snažan i toplo ranjiv, zapravo pijan i na krivom mjestu, samo što on to ne zna, ali ponekad mu se nešto podvuče pod leđa pa tako osjeća. Na krivom je mjestu i ona, ali ona to i zna, i vikend je bio dobar i veseo, sada je zamalo gotov, zastala je ovdje jer je i ona bila dovoljno pijana da joj tako nešto može biti šarmantno, uostalom ovo je u njezinom smjeru i svakako će otići prije nego se desetljetni strah iz njegovih očiju spari s bezizražajnim licem i sve postane opasno, a njoj nekomotno, pa će na putu kući još malo uveseljavati taksista, domaćeg čovjeka koji ništa ne očekuje – kod kuće ima sve, ovdje je konfekcija strašno dobra, a ona će tiho ući u stan, odraditi kozmetiku u suprotnom smjeru, spavati i cijelo će jedno sutra već ujutro riješiti jednom šumećom tabletom i “be” vitaminom. Čitavo će se ovo cvjetanje života s ponoći povući, sve će do jutra biti suho, osim tople i meke njezine kože, još malo blistave od noćne kreme, lica usmjeravanog k sljedećim danima, bez ikakve pažnje i posebno organiziranog 12
. . .
O autoru Igor Čumandra rođen je s potpunim sjećanjem, u Zagrebu, 15. ožujka 1968. godine. Objavio: Sretni ljudi svi, proza, Meandar, Zagreb 2004. Trbuh crnog bombardera, poezija, Naklada MD, Zagreb 2004. Sunčana strana radijatora, proza, Sysprint, Zagreb 2005. Ravnatelj vlastitog Muzeja popratnih pojava.
. . .
Sadržaj Posljednji čovjek koji je umro prije rata.................................... 7 Ludo kravlje oko. ....................................................................... 69 Studeni, hladniji od prosjeka. .................................................. 111