Belma Bećirbašić | Tijelo, ženskost i moć. Upisivanja patrijarhalnog diskursa u tijelo

Page 1

BELMA BEĆIRBAŠIĆ

TIJELO, ŽENSKOST I MOĆ _upisivanja patrijarhalnog diskursa u tijelo_

Synopsis, Zagreb – Sarajevo, 2011.


_Lejli

4


Mi nismo zadovoljni negativnim posluhom, čak ni najponiznijom pokornošću. Kad nam se konačno predaš, to mora biti od tvoje vlastite slobodne volje. Mi ne uništavamo heretika zato što nam se odupire: baš dok se odupire mi ga ne uništavamo. Mi ga obraćamo, osvajamo njegovu dušu, preoblikujemo ga. Istjerujemo iz njega sve zlo i sve iluzije, privodimo ga našoj strani, ne samo prividno, nego istinski, dušom i tijelom. (George Orwell, 1984.)


Tijelo, ženskost i moć

UVOD

Ova knjiga pokazuje načine i strategije upisivanja patrijarhalnih diskursa u tijelo, demonstrirajući da je tijelo vječita »tamnica« žene. S tim u vezi, kroz nekoliko poglavlja pokušala sam promišljati o ideološkim strategijama koje su interpretirale tijelo a time i princip ženskosti/ženstvenosti kao periferni i negativni pol te razumjeti šta je zapravo (moje) tijelo? Da li materija koja pripada Meni, i nad kojom moj um ima potpunu slobodu odlučivanja, ili pak samo prezentacija, odraz nečijih drugih tijela, da li je njegov identitet ishod osobnog izbora, samoodređujući objekt ili je subordiniran vanjskim subjektivitetima, prototip onoga što Mi je nametnuto i što ga (po)stavlja u stalni proces ovisnosti od univerzalnih normi? Da li sam ja gospodar/ica svoga tijela?

6


Mizoginija je započela od tijela: žene i muškarci su zbog svojih prirodnih odlika podložni podvojenim ulogama u društvu. Po tome, muškost kao univerzalna kategorija predstavlja ono što je razumno, umno, intelektualno, stabilno, dok ženskost personificira strastvenost, emotivnost, reproduktivnost, seksualnost, krhkost, nestabilnost... Dakako, ukoliko u obzir uzmemo postmodernistički značaj performativnosti identiteta te shvatanje roda kao nefiksne kategorije, samim tim se i kategorije »muškog« i »ženskog«, kako ih tradicionalno shvatamo, brišu, ali ne i definicija »ženskosti«, »ženstvenosti«, odnosno »muškosti«. Ženskost, čak i kad je smještena van onoga što posmatramo kao njenu originalnu matricu – isključivo svojstvo ženskoga roda, odnosno kao univerzalnu osobinu – normirana je određenim svojstvima. Njome se identificira »slabost«, »nježnost« i »podređenost«. Otuda i moj izbor da ovo istraživanje zasnivam isključivo na rodnoj/spolnoj diskurzivnoj analizi (ženskoga) tijela uz svijest o tome da se data analiza može iščitavati na različite načine, između ostalih i kroz queer teoriju. Ipak, moja odluka da se zadržim na tvrdnji po kojoj se prije svega identitet žene, ženskosti, »drugoga spola« socijalno konstruira prvenstveno kroz identitet tijela nije slučajna. Radi se o osobnoj težnji da shvatim zašto je moje tijelo zbog toga što je »žensko« ili »ženstveno« bivalo i još uvijek jest podložno društvenim normama, praksama isključivanja, kulturološkim stigmama, političkoj, socijalnoj i religioznoj kontroli moći. No, kada sam odlučila da empirijski i teoretski promišljam o diskurzivnosti tijela, moje krajnje nakane išle su u pravcu zaključka da, sve dok se tijelo nameće i socijalno konstruira kao jedina ideološka matrica žene, njezina pozicija u društvu ostat će pozicija Druge/oga. Tek kada se društvo, ali i sama žena, kao zaštitnica/obnavljačica patrijarhata, potpuno odrekne diskurzivnih elemenata (svoga) tijela, bit će joj omogućeno nadilaženje dihoto-

7


mičnih suprotnosti i pronalaženje pozicije izvan okvira zacementiranih granica mizoginije. Međutim, nova pitanja i poglavlja koja su se otvarala tokom rada na samoj knjizi destabilizirala su moje prvotne argumente jer se pokazalo da je tijelo neodvojivo od socijalnih praksi, da je u stalnom procesu konstituiranja, da je podložno mehanizmima diskursa i moći te da je na koncu značajan ako ne i esencijalni segment naših identiteta. Shvatila sam, zapravo, da sam upravo ušla u zamku koju sam htjela izbjeći i koja me je i nagnala da se iz teorijske perspektive upustim u bavljenje filozofijom tijela i otjelovljenih identiteta. Počela sam s pretpostavkom na kojoj se upravo i zasniva jedno androcentrično normiranje društvenih odnosa – da je tijelo periferno u odnosu na um zbog čega je ženskost kao ekvivalent tijela potrebno suzbiti. Ali, sve što treba suzbiti zapravo je poimanje ovih dualizama kao takvih. Međutim, mi nikada ne znamo da li tijelo kao socijalni konstrukt kontrolira nas ili mi tijelo. Naime, tijelo je tekst, proces i događaj. Drugim riječima, govoreći o tjelesnim predodžbama, misli se i na načine odijevanja, kretanja, ponašanja, otjelovljenje ritualnih i vjerskih simbola, umjetničke prezentacije a u suvremenoj, tehnološkoj eri i načine oblikovanja i modifikacije tijela, koji su također uvijek posljedica vladajućeg ideološkog kanona. U podnaslovu knjige nazire se pitanje »upisivanja diskursa« u tijelo, čime se zapravo aludira na već postavljenu filozofsku tvrdnju o tijelu kao tabuli rasi, kao površini u koju tek treba upisivati, odnosno prostoru u koji se unosi, zapisuje, bilježi određeni tekst prožet različitim doživljajima, spoznajama, iskustvima, narativnim diskursima, povijesnim tumačenjima, vjerskim, političkim i tehnološkim praksama. Prakse, odnosno »strategije upisivanja« određene su u ovom slučaju patrijarhalnim a ne ideološkim upravo iz razloga što svaka ideologija nije a priori i patrijarhalna ali patrijarhalan sistem jest gotovo uvijek i ideo-

8


loški. S obzirom da se analiza bavi diskurzivnim iščitavanjem tijela u granicama roda i spola, postavljena teza je promatrana unutar svojevrsnog heteroseksualnoga konteksta, kao efekt odnosa moći institucionalnih, političkih i religioznih, (pretežno muških) elita. Naime, etimološki, patrijarhat obično opisuje strukturu društva zasnovanu na porodičnoj jedinici za koju su primarno odgovorni: sufix -arhat (od grčkog arche – vladavina) koji se odnosi na »početak« (en arche) metaforički upućujući na vladare koji »započinju« nešto, koji se smatraju »pretečom« nečega. Stoga, odabrane diskurzivne prakse posmatram u patrijarhalnom konceptu ne samo zbog ideje o supremaciji jednoga spola nad drugim, već ideje o patrijarhatu kao sistemu vladavine, moći, kontrole, koliko u ekonomskom toliko i u kulturološkom, nacionalnom i religijskom smislu. No, upravo kako bih izbjegla univerzalizam i dala svojevrsni doprinos multikulturološkom esencijalizmu, zasnovala sam istraživanje unutar vrlo specifičnog konteksta – semiperifernog bosanskohercegovačkog poslijeratnog i tranzicijskog nukleusa. Smatram da je iznimno važno diskutirati o rodno diskurzivnim praksama tijela s bosanskohercegovačkog stajališta, vjerujući da su ovdašnja iskustva nekomplementarna s iskustvima zemalja u razvoju, odnosno da ih je nemoguće integrirati u dominantne rodne teorije nastale u jednom ideološkom okruženju zapadnjačke i pretežno judeokršćanske matrice. Ne samo da je takvo što otežano zbog epistemičke praznine kakvu, recimo, vidi srbijanska teoretičarka Marina Blagojević u kontekstu »neadekvatnosti teorija koje dolaze iz centra u smislu (ne)prilagođavanja problemima postkomunističkih društava, odnosno semiperiferije«, već i zbog vrlo kompleksne i zamršene sociohistorijske autentičnosti kakvo je bosanskohercegovačko društvo danas. Specifično je po tome što ga odražavaju nova znanja i diskursi, koji su u velikoj mjeri uslovljeni nestabilnim procesi-

9


ma: napuštanjem socijalističkog naslijeđa i utjecajima uvezenih neoliberalnih praksi, snažnim remetilačkim iskustvom ratnih razaranja i jačanjem etnonacionalnog diskursa, te prezerviranjem religioznog i povratka tradiciji, što zajedno upućuje na repatrijarhalizaciju općih društvenih vrijednosti. Unutar njega koegzistiraju sasvim različiti a međusobno uslovljeni identiteti, pri čemu pojedini jesu nastali kao odraz dominantnog neoliberalnog diskursa, vjersko-ideoloških konstrukata a treći opet kao posljedica specifičnih etnonacionalnih diskursa. Stoga je u knjizi portretirano nekoliko konkretnih, kontekstualnih situacija i prezentacija žene u bosanskohercegovačkom društvu, u tranzicijskim mijenama, koje su upisane i proizvedene unutar tri najzornije diskurzivne strategije tijela: populističke (univerzalno tijelo), biopolitičke (prezreno tijelo) i religiozne (tijelo kao paradigma nevinosti i otpora istovremeno). Svaki od ovih primjera pokazuje da je tijelo efekt kontrole i moći, a ženskost proizvod ali i producent vrlo jakih ideoloških značenja. Na koncu, ovim radom želim implicirati tvrdnju da ne postoji Tijelo već Tijela te da njihov objektivni ali i simbolički značaj ne treba odbaciti već na svojevrstan način modificirati kako bi se otvorio put ka razumijevanju mnoštva raznovrsnih identiteta. Stoga ne mislim da se, recimo, slavljenjem bioloških svojstava realizira esencijalizam – ono što je potrebno izmijeniti je upravo smatranje da esencijalizam predstavlja periferiju, ometajući prezreni princip, odnosno posmatranje društvenih normi kao kategoričnih i determiniranih varijanti. Svojstva, prirodna ili socijalna, ne smiju biti opravdanje za strategije kontrole i moći. S druge strane, ukoliko je tijelo efekt moći, ukoliko njime poručujemo uvjerenja, stavove, seksualnu orijentaciju, osobne vrijednosti, ukoliko je tijelo prostor ovisan od onoga što ga okružuje, ukoliko se konstruira u odnosu na druge, ukoliko

10


se socijalizira i proizvodi znanja, onda na svojevrstan način tijelo nikada ne osvaja u potpunosti svoju slobodu. Međutim, biti svjestan/svjesna tijela (principa ženskosti i muškosti) i njegovih značenja, njegova stalnog konstituiranja u procesu novih iskustava, znači zapravo biti u stalnom otporu naspram dominantnih diskursa, što je ujedno način osvajanja tijela i izmicanja strategijama kontrole.

11



Bilješka o autorici

Belma Bećirbašić, rođena 1979 u Sarajevu, odrasla u Parizu. Magistrica je Rodnih studija. Bavila se različitim disciplinama – žongliranjem vatrom, fotografijom, video snimanjem, aktivizmom... Radila je dugo godina kao novinarka i urednica u magazinu Dani a za svoj novinarski rad je više puta nagrađivana, između ostalih nagradom Amnesty International za najbolji članak iz oblasti ljudskih prava 2003. Eseje, novinske članke i komentare objavljivala u velikom broju časopisa. Do sada je objavila dvije kratke priče: Čovjek koji je mrzio drveće, trećenagrađenu na književnom konkursu Susjedi 2010 i izdatu u TDK Šahinpašić, te Afrikat, u ediciji Izvan koridora – Vranac 2011 (VBZ-Karver). Dobitnica je Fulbrightove stipendije na Columbia University, New York (2011-2012).

193


Sadržaj

UVOD. ...................................................................................................................................... 6 I_TIJELO KAO TEKST................................................................................................... 13

Filozofija nejednakosti .............................................................................. 14 Tjelesne percepcije. ...................................................................................... 23 Opiranje normama: sram i prezir . ...................................................... 27 Ideologija estetike ....................................................................................... 30 Histerična čudovišta .................................................................................. 36 Biologija: kletva ili dar. .............................................................................. 42 Strategije kontrole tijela i seksualnosti ........................................... 52 II_POPULISTIČKI DISKURS....................................................................................... 65

Neofolk kultura ............................................................................................. 66 Mit »sponzorstva« ili feminizam protiv feminizma ........................................................... 76 Kiborg tijelo .................................................................................................... 79 Turbo eroticid ................................................................................................ 88

194


III_BIOPOLITIČKI DISKURS: TIJELO KAO TRAUMA . ............................................................................................... 93

Rod, nacija i sjećanje .................................................................................. 94 Stanje izuzetka: »prezreni Drugi« .................................................... 101 Postratno cementiranje traume ........................................................ 113 Idealna žrtva – nacionalna metafora............................................... 129 IV_HIDŽAB: IZMEĐU SLOBODE, PRISILE I OTPORA. ......................................................... 137

Interpretativno naslijeđe islama ...................................................... 140 Veo kao novi politički izazov............................................................... 152 Hidžab u BiH, etnoreligijski simbol? . ............................................ 160 Partikularni vjerski narativi................................................................. 173 Recenzije........................................................................................................................... 182 Bibliografija..................................................................................................................... 186 Bilješka o autorici........................................................................................................ 193

195


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.