"Knjiga za Marka", Svetlana Velmar-Janković

Page 1



Urednik Predrag Markoviテア

Oprema Duテ」an テテviテア


Svetlana Velmar - Jankovi単

Kwiga za Marka Ilustrovao Vladimir Stankovski Beograd 2010.


© „Stubovi kulture” Svetlana Velmar-Jankoviñ

Kwiga za Marka Svetlane Velmar-Jankoviñ uvrãtena je, odlukom Ministarstva prosvete i sporta Republike Srbije, od ãkolske 2006/2007. godine u program obavezne lektire za 4. razred osnovne ãkole.

Na koricama Ilustracija Vladimira Stankovskog


Dragi åitaoci! Ovu kwigu sam zamislila i napisala kao poklon mom unuku Marku Œ. Protiñu. Ali ona je zamiãqena i pisana kao poklon i svim drugim devojåicama i deåacima – ako vole da åitaju. Ako baã i ne vole – moæda ñe se predomisliti dok budu åitali ovu kwigu, poãto neñe svisnuti od dosade. Joã neãto, u poverewu: sva deca o kojoj se ovde priåa, stvarno su postojala. Æivela su u onim vremenima u kojima se nije znalo ni za automobile, ni za avione, åak ni za elektriåno osvetqewe. Pa, razume se, ni za telefone, liftove, crtane filmove. Æivela su ta deca davno i drukåije a ipak se, videñete, nisu mnogo razlikovala od vas danas. Kako je to moguñe? Ne znam. Ali, proåitajte i sami zakquåite u åemu je tajna, ako je ima. Vaã pisac



Biqka - Ëudotvorka Stajao je pred ulazom u peñinu. Jedva ga je naãao. U tragawu za medveœim leglom danima se, sa brañom, provlaåio kroz ãibqe, pentrao po strmim stenama, osmatrao sa drveña. Prekjuåe su ceo dan proveli u kroãwi drveta, prateñi pogledima medvedicu. Ona se pojavqivala pa nestajala, ali deåaci nisu uspeli da utvrde odakle dolazi i kuda odlazi. Znali su da ima dva meåeta, jer se sa wima igrala tu, nedaleko, na jednoj visoravni. Nemawa je bio gotovo siguran da joj je leglo u blizini i da mora biti u nekoj od skrivenih peñina. Danas mu je bio sreñan dan: otkrio je i peñinu, i ulaz. Maloåas je sa obliæweg drveta ugledao medvedicu kako izlazi iz peñine. Protezala se, pa onda åeãala leœa. Zatim kao da je postala oprezna: poåela je da wuãi vazduh i da gleda oko sebe. Na drvetu, deåaci su gotovo prestali da diãu: da nije osetila wihovo prisustvo? Odjednom, neverovatno hitro, medvedica je nestala u ãumi.

7


– Otiãla je po hranu – ãapnu Miroslav. Bilo ih je trojica. Tri brata, tri sina srpskog æupana Zavide, Nemawa, Stracimir i Miroslav, skriveni u visokoj i ãirokoj kroãwi. Nemawa je bio najsmeliji i najbræi. On im je bio voœa. – Tiãina – naredio im je. – Silazim. – Lud si – reåe Stracimir. – Ãta ako se medvedica vrati? Iskidañe te na komade. – Vi ostajete na straæi. Zvizni mi åim opaziã da se neãto miåe. Skliznuo je sa drveta i zaåas stigao pred peñinu. Da li bi smeo da uœe? Unutra su, sigurno, oba meåeta. Nije hteo oba. Izabrañe ono mawe, svetlije dlake. Debequãkasto a nestaãno. Posmatrao ga je pre neki dan kako se vaqa po travi, na onoj visoravni. Ako uœe po meåe a medvedica se vrati? To nikako ne bi vaqalo. Tanak ali oãtar zviæduk dopre do wega: Stracimir ga je upozoravao na opasnost. Brz a gotovo neåujan, deåak se smandrqao niz strminu pa uspuzao uz drvo. Medvedica je bila izaãla iz ãume i æurila ka peñini. Åim je stigla, poåela je da wuãi tle, naroåito ono mesto na kojem je Nemawa malopre stajao. – Osetila te je – ãapnu Stracimir. Kao da ga je åula, medvedica okrete glavu u pravcu wihovog drveta. Deåaci se skameniãe.

8


Wiãuñi se, medvedica uœe u peñinu. – Uh – odahnu Miroslav. – Hajde da zbriãemo. Otkriñe nas. – Veñ nas je otkrila – reåe Stracimir. – Zna da smo u wenoj blizini. Iako nerado, Nemawa je morao da prizna da su mu braña u pravu: medvedica je oåigledno bila nawuãila wihovo prisustvo. Nije smeo da izlaæe brañu tolikoj opasnosti. On je odgovarao za wih. Ãta bi mu otac rekao da zna za sve ovo? – Brzo, beæimo – naredi. Skliznuli su, jedan za drugim, sa drveta – Nemawa posledwi i potråali ãto su bræe mogli. Nisu se zaustavili sve dok nisu stigli do gradskih kapija. Opet na drvetu, ali sada u gradu, obezbeœeni visokim zidinama i gradskom straæom, deåaci su se odmarali i nadmudrivali. – Na kraju ñemo nastradati zbog tog meåeta – tvrdio je Stracimir. – Meni je æao ãto ga uzimamo od majke – rekao je Miroslav. – Meåe je joã beba. Ona ga doji. Nemawa je ñutao. Æeleo je to meåe, i doåepañe ga se. Ali, shvatio je da ne moæe ostati kod svog prvobitnog nauma: da ukrade meåe iz peñine, dok je medvedica odsutna u potrazi za hranom. To je bilo isuviãe opasno: jutros

9


su baã imali sreñe. Prvo, otkrili su u kojoj je peñini leglo. Drugo, umakli su medvedici. Nemawa ni najmawe nije sumwao da bi ih ona ubrzo potraæila, u brizi za svoje mladunce. Ãta bi bilo ako bi ih naãla – Nemawa nije smeo ni da misli. Brinuo se da otac, moñni Zavida, neãto o svemu ovom ne sazna jer bi ga strogo kaznio ãto je izloæio opasnosti i brañu i sebe. Nadao se da otac ipak niãta neñe saznati jer je, sa wihovim najstarijim bratom Tihomirom i u pratwi mnoge vlastele, jutros odjahao u lov. Sigurno ñe, kao i obiåno, ostati nekoliko dana. Sutradan posle podne Nemawa je sedeo na obali reåice koja je tekla pored grada. Nedaleko, Stracimir i Miroslav su pecali, ali ih riba nije htela. Proticalo je sunåano avgustovsko popodne, natopqeno toplotom i blagoãñu. Sve je izledalo u najboqem redu i ptice su pevale, i cvråci se oglaãavali sa svih strana, i reåica grgorila. Ali, u sebi, Nemawa je bio nemiran: bila ga je zaokupila æeqa da se doåepa meåeta i ni o åemu drugom nije mogao da misli. Ãto je duæe mislio i pravio planove, to je bivao sve nezadovoqniji: nijedan plan mu nije izgledao dovoqno dobro smiãqen pa, prema tome, ni dovoqno uspeãan. Bacio je joã jedan kamenåiñ u vodu i rasejano iãåupao travku koja mu je bila pod rukom. Poåe je grickati i iznenadi ga nepoznat ukus, vrlo prijatan. Shvati da to ãto gricka i nije neka obiåna travka nego meka, lis-

10


nata, kratka biqka, puna mleånog slatkasto kiselkastog soka, izvanrednog mirisa. Sok se slivao u Nemawino grlo i on je uæivao. Odjednom kao da viãe nije bio ni nestrpqiv, ni obesan, ni nezadovoqan zbog svoje nezadovoqene æeqe za meåetom. Naprotiv: postao je smiren i veseo. I daqe je grickao biqku, siãuñi sok. – Oni zli qudi postavqaju zamke u ãumi – åuo je. Okrenuo se levo i desno, napred i nazad. Nigde nikog sem wegove brañe, tamo daqe. Ko je to govorio? – Zaãto to rade? – åuo je opet. Glasovi – to su bila dva glasa – bili su jasni, ali kao da nisu bili qudski. Tako tiho a ipak piskutavo qudi ne govore. Nemawa se i daqe osvrtao ali nikog nije video. Gricnu joã jednom drãåicu svoje biqke, srknu sok i izvadi je iz usta. Dræeñi je ispred sebe, ugleda na biqci dva mrava. Bili su zaposleni: drugi je iãao za prvim koji je nosio neku poluprozraånu mleånobelu kuglicu, sjajnu kao mali biser. Morala mu je biti vrlo teãka. – Postavqaju zamke da bi uhvatili onu medvedicu i wene meåiñe. Nemawa pretrnu. Da li je moguñe? Pa to govore ovi mravi! – Ne razumem ãta ñe qudima medvedi. – Ubiñe ih. Qudi samo ubijaju. I nas uvek gaze. – Ali zaãto?

11


– Uvek im neãto treba. Rado jedu mlado medveœe meso, a od medveœeg krzna prave one smeãne navlake ãto nose na sebi. Mravi baã ne misle lepo o qudima, pomisli Nemawa. I pomisli, prvi put, kako to qudi moæda i zasluæuju. – Eh, kad bi ovaj deåko malo spustio naãu biqku-hraniteqku pa da se doåepamo tla i stignemo kuñi. Baã sam se umorio – reåe prvi mrav. Nemawa spusti biqku u travu. Oba mrava radosno skliznuãe na tle. – Sad je na mene red da nosim teret – reåe drugi mrav, mawi. – Dobro, ali biñe ti teãko. Slabiji si od mene. – Ne brini, moñi ñu. – Evo i nas, dolazimo u pomoñ! – åulo se. Nemawa spazi, izmeœu travki, ceo red mrava koji su izgledali kao da zaista æure nekome u pomoñ. Mrav koji je nosio sjajnu kuglicu, zastade. – Paæwa molim! Ovo je mleåna kap soka naãe biqkehraniteqke. Najdragoceniji tovar! Åuo se æagor odobravawa a zatim Nemawa vide kako mravi, brzo i veãto, pretovaruju sjajnu kuglicu na jednog velikog, jakog mrava. Postrojeni kao vojnici, jedan iza drugog, brzo su odmileli. Nemawa je shvatio da je ono ãto su mravi nazivali svojom biqkom-hraniteqkom, bila ona ista biqka koju je i on grickao i pio joj sok.

12


Spusti ruku da bi je ponovo uzeo iz trave ali, baã u taj åas, sleti mala ãarena ptica, uze biqku u kqun i odlete. – Hej! Pa to je moje! – viknu Nemawa, ali je mala ptica veñ bila daleko. – Da li je tvoje? – åu. Pogleda ãaku. Na vrhu wegovog kaæiprsta, stajao je mrav. – Jeste, moja je. Ja sam je naãao, ubrao i sisao – reåe Nemawa mravu. – To je biqka-hraniteqka – reåe mrav. – Nije ni tvoja, ni moja. Nije niåija, jer pripada svima, svi pijemo wen sok. – Ali ja sam je naãao. – Zato ãto je ona htela da je ti naœeã. – Biqka htela? – nasmeja se Nemawa. – Zaãto bi to htela? – Otkrij sam. U tome ti ne mogu pomoñi. Mogu ti reñi samo ovo: razumeñeã naã mravqi jezik joã tokom ovog dana, zatim u sledeñoj noñi i sutra dok ne zaœe sunce. Do tada ñe trajati dejstvo soka koji si posisao. Posle toga, ne. Neverovatnom brzinom mrav skliznu niz Nemawinu ãaku, lakat, odeñu i nestade u travi. – S kim to priåaã? To je Miroslav ostavio udicu, doãao i åuånuo do Nemawe. – Ni sa kim. Qutio sam se na ptiåicu. Odnela mi je travku koju sam grickao.

13


– Ne mari, nañi ñeã drugu. – Pa da, sigurno. Ali mi moramo da naœemo zamke i kqusa koje je neko postavio po ãumi. – Koga love? – Medvedicu i meåiñe. Miroslav zviznu. Toliko je bio iznenaœen da se nije setio ni da zapita Nemawu otkuda to zna. Na zviæduk åuœewa i Stracimir ostavi udicu i doœe. Åim je åuo u åemu je stvar, predloæi da poœu u tragawe. Odmah. – Smemo da ostanemo u ãumi samo dok sunce ne poåne da pada, jer nas mrak tamo ne sme zateñi. Polazimo. Imate li svoje male maåeve? – upita Nemawa brañu. – Imamo. Kad su se pribliæili ãumi, Nemawa oseti da ga neãto jako golica po levoj nozi. Saæe se i ugleda celu povorku mrava kako mu ide niz nogu. – Prati nas – reåe mu mravqi predvodnik. – Odveãñemo te do najbliæih kqusa. Povorka mrava se spusti na tle i krenu. – Idemo u koloni po jedan, za ovim mravima – reåe Nemawa. – Ja ñu prvi, a vi za mnom. – Za mravima? – zgranuãe se braña. – Jeste. Pazite da nekog ne zgazite. I ni reåi viãe. Braña se zgledaãe. Vijugajuñi mimo ãumskih puteqaka, mravi su ih brzo doveli do jednih kqusa, veãto i åvrsto postavqenih. Pazeñi da se i sami ne uhvate, deåaci su na razne

14


naåine pokuãavali da ih raskuju. Nije iãlo. Muåili su se, smewivali jedan drugog, znojili se i prepirali – ali kqusa nisu uspeli da uåine bezopasnim. Samo su ih razlabavili. Veñ je padao mrak. – Ne vredi – reåe Nemawa. – Sutra moramo da doœemo sa alatom. Naãi maåevi nam u ovome poslu nisu ni od kakve pomoñi. – Nisu – sloæi se Stracimir. – Baã smo se nagwavili, a nikakve vajde. A ãta ako se neko od meåiña do sutra uhvati u kqusa? – Meåiñi ne izlaze po noñi. Ni wih wihova majka ne puãta kao ni nas naãa – reåe Miroslav. Sva trojica se nasmejaãe. – Ali ako neñemo da od naãe majke izvuåemo teãku grdwu, a moæda i kaznu ãto kasnimo, onda trkom kuñi! – naredi Nemawa. U ranu zoru sledeñeg dana sva tri deåaka ne samo ãto su bila budna, nego veñ i potpuno spremna za polazak. Svaki je nosio neãto od neophodnog alata, koji su joã sinoñ bili pripremili. Skrili su alat u torbice za hranu. Neoåekivana teãkoña je iskrsla na gradskoj kapiji, jer se straæar dvoumio da li sme ili ne sme da im otvori teãke vratnice i spusti pokretni most. Ne zaboravite da se sve ovo deãava u prvoj polovini XII veka.

15


– Mladi gospodaru – rekao je straæar Nemawi – otac ti nije tu a od tvoje gospoœe majke nemam nikakvo nareœewe. Kako onda da vas pustim? – Majka spava – odgovori Nemawa. – Neñemo je vaqda buditi u ovo doba. Ali ona zna za naã izlazak. Odobrila ga je. – Niãta mi o tome nije reåeno. – Dajem ti svoju reå da je tako i preuzimam svu odgovornost na sebe. Molim te, spusti most i pusti nas – bio je uporan Nemawa. Zapovednik straæe ga je posluãao, ali preko voqe. Dok im je otvarao kapiju, opomenuo ga je: – Ne zaboravi da ti se danas otac vraña. Nije red da ga, sa brañom, ne saåekaã u kuñi. – Saåekañemo ga. Otac sigurno neñe stiñi u rano jutro. Hvala ti ãto si nas pustio. U pravi åas. Evo i sunca. Blesak jutra rasuo se po vasceloj prirodi. Deåaci potråaãe ka ãumi. Odmah su primetili neko åudno komeãawe. Ptice su uzletale i sletale bez nekog reda, uz åudnovat cvrkut. Bube i mravi su se na sve strane bili razmileli, tako da su deåaci jednako morali da preskaåu wihove povorke. Åak su i zeåevi, sivi i krupni, iskakali iz grmqa i nekud beæali. – Ãta li sve ovo znaåi – pitao se Nemawa, glasno. – Uhvatili su je, uhvatila se – zaåuo je, sa svih strana, one tihe a piskutave mravqe glasove.

16


Jurnuo je kao bez duãe. Uhvañena u kqusa, medvedica nije urlikala, samo je neåujno stewala, pokuãavajuñi da iãåupa dve zadwe ãape. Ali ãto je viãe pokuãavala, to su je kqusa viãe stezala. Åim su se deåaci pojavili zareæala je na wih, sva besna. – Nisu ti oni krivi – zavikaãe mravqi glasovi, u horu. Medvedica se naglo primiri. – Ãta sad? – upita Nemawa. Braña su, ñuteñi, stajala uz wega. – Moramo je osloboditi – nastavi Nemawa. – Samo kako? – Pusti mene da se dogovorim s wom – predloæi mrav koji je, pored Nemawinih stopala, predvodio jednu veñu povorku. – Slaæeã se? Nemawa klimnu glavom. Mrav brzo ode i joã se bræe vrati. – Sad ñeã polako, potpuno sam, da pristupiã medvedici. Korak po korak. Pri tom joj blago priåaj o tome ãta æeliã da uradiã i kako da joj pomogneã. Nemoj se plaãiti. – Ostanite ovde i ne miåite se bilo ãta da se desi – naredi Nemawa strogo svojoj brañi. – Samo ako doœe do neke nevoqe, beæite i traæite pomoñ. Primicao joj se korak po korak, sa alatom u ruci. Tek sad je video koliko je krupna i snaæna. Bila je, u stvari, ogromna.

17


– Dolazim da ti pomognem – govorio joj je mirno. – Nosim åekiñ i drugi alat, jer hoñu da te oslobodim kqusa. – Kad joj priœeã, spusti alat na zemqu. Ne treba niãta da imaã u rukama dok te celog ne owuãi – posavetova ga mrav, koji se bio smestio na wegov desni kaæiprst. Nemawa ga posluãa. Dok ga je wuãila – a to je dugo trajalo – medvedica je nezadovoqno brundala. Nemawa shvati. – Pa da, ja sam isti onaj koji je pre neki dan stajao pred tvojom peñinom, ali veruj mi da i nisam sasvim isti. Onda sam æeleo da ti ukradem meåe, a sad to uopãte viãe ne æelim. Ako si me dovoqno upoznala, pusti me da pokuãam da te oslobodim. Medvedica prestade da ga wuãi, a Nemawa polako primaåe alat, uze teãki åekiñ i poåe da raskiva kqusa. Uopãte nije iãlo lako. Dugo se muåio ali mu je, na kraju, izgledalo da ñe ipak uspeti. I pored sve lupe åekiña, medvedica je ostala sasvim mirna. Bila je prestala i da brunda i da stewe: strpqivo je snosila svoj bol. Nemawa je nastojao da wene ãape, uhvañene u kqusa, nikako ne zakaåi åekiñem i uspevao je u tome, ni sam ne znajuñi kako. – Da doœemo? – pitao je, ukopan na svom mestu, Stracimir. – Ne treba. Jedva i sebi åuvam ruke a woj ãape.

18


Pobeda! Pod udarcima åekiña kqusa su najzad popustila. Mogao je da ih razvuåe i medvedica je polako izvukla prvo jednu rawavu ãapu, pa drugu. Bila je slobodna. – Ãta to radiã, sine æupana Zavide? Ko ti je dozvolio da diraã naãa kqusa? Misliã da ti sve smeã, a? Nemawa se okrete. Dva nepoznata momka, u crnim odorama, bila su tu, iza wega, sa uperenim strelama. Jedan je niãanio u wega, drugi u Stracimira. – Ne miåi se i ñuti. Pravi se da si uplaãen – savetovao ga je mrav, mileñi mu po uvetu. – Oni su opasni, zli su. Nemawa ga posluãa. Izgledalo je da je, sav zgråen, onemeo od straha. Momci se nasmejaãe, zadovoqno. Odjednom ugleda meåiñe. Tråali su pravo ka majci, trapavo, åetvoronoãke. – Meåiñi – viknu Miroslav. Momci, obojica u isti mah, okretoãe strele ka meåiñima. Tada nastade neviœen lom. Nemawa zavitla teãki åekiñ i pogodi u glavu momka koji mu je bio bliæi dok se medvedica, kao da joj ãape nisu gotovo iskidane, neverovatnom brzinom stuãti na drugog. On je pokuãao da joj pobegne, ali nije odmakao ni nekoliko koraka kad ga je medvedica zgrabila i poåela wime da udara o zemqu kao praznom vreñom. Åovek je prvo urlao, a posle umukao. Sad su obojica leæali nepokretni, nedaleko jedan od

19




drugog. Luk, strele, tobolci, noæevi – sve je to bilo, polomqeno, razbacano po tlu. – Dodaj mi koæne gajtane iz tvog alata, brzo – naredi Nemawa Stracimiru. Kad su åvrsto uvezali onesveãñene momke, braña se osvrnuãe i ugledaãe kako, sasvim blizu wih, medvedica grli i mazi svoje mladunce koji su joj lizali ãape. – Boæe, ovo sam hteo da pokvarim – reåe Nemawa. – Kako sam samo mogao to da poæelim? – Zar viãe ne æeliã? – upita ga mrav, na wegovom desnom uvetu. – Ne, uopãte. Spasen sam od te æeqe. A bio sam spreman da uåinim teæak greh, da ukradem meåe od majke. Hvala ti ãto si mi pomogao da to ne uåinim. Hvala vam svima. – Nema na åemu – odgovori mrav. – Radujemo se ãto je sve ispalo dobro. Ali u tome nam je najviãe pomogla naãa biqka-hraniteqka. Ti je zovi – åudotvorka. Sad, kad smo stigli na kraj ove priåe, treba joã da dodamo i ovo: prvo, da su Stracimir i Miroslav odmah otiãli u grad po straæare koji su sproveli uhvañene nevaqalce. Drugo, da je æupan Zavida, kad se tog dana vratio iz lova, bio vrlo zadovoqan ãto su wegovi hrabri sinovi uhvatili dva razbojnika. Treñe, da su deåaci svakoga dana iãli u goste medvedici i igrali se sa meåiñima koliko im je bila voqa. Vi ste se, svakako,

22


dosetili da je, kad je porastao, ovaj deåak Nemawa postao baã onaj slavni srpski æupan Stefan Nemawa koji je stvorio prvu srpsku dræavu i dinastiju Nemawiña. Znate i to da je po Srbiji podigao mnoge manastire a sa svojim najmlaœim sinom, Svetim Savom, izgradio Hilandar na Svetoj Gori. U Hilandaru je i umro, kao monah Simeon, 26. februara 1200. godine. Po wemu se i danas zovu svi oni, stari i mladi, koji nose ime Nemawa. Ali moæda joã niste åuli da Stefan Nemawa, dok je bio veliki æupan, nikada nije iãao u lov. Voleo je da odlazi sam u ãumu i da tamo sedi, grickajuñi jednu kratku biqku, ãirokih listova, punu beliåastog soka. Wegova braña su govorila da je on zove biqkom-åudotvorkom dok su qudi iz wegove pratwe meœu sobom ãaputali da veliki æupan ponekad kao da ume da razgovara, nemuãtim jezikom, ne samo sa pticama i zeåevima, nego i sa mravima, i påelama. Åak i sa medvedima koji su znali da mu doœu u pomoñ, u teãkim bitkama.

23


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.