"Legenda o Pendragonu", Antal Serb

Page 1


Biblioteka "Peãåanik" Kçiga sto jedanaesta


Urednik Predrag Markoviñ

Antal Serb

Legenda o Pendragonu Preveo s maðarskog Arpad Vicko

Oprema Duãan Ãeviñ

Beograd 2010.



Mi smo se neko vreme dobronamerno smeškali jedan drugome. Erlova glava bila je izuzetno privlačna. Na koricama starih knjiga mogu se videti takve glave, ali sa lovorovim vencem. U poslednje vreme takve glave se slabo rađaju. Ujedno sam se i veoma stideo, jer sam imao osećaj da me je plemenita ledi predstavila u blago komičnom svetlu. – Ako se ne ljutite – rekao je konačno erl – dopustite da vas upitam: šta je naša domaćica zapravo želela da kaže? – Milorde, tužno je to što je ledi u određenoj meri u pravu. Ja sam doktor filozofskih nauka, dakle, znalac gomile posve suvišnih stvari i bavim se svim i svačim, što normalnim ljudima inače ne pada na pamet. Tako sam pokušao da duhovitostima te vrste izbegnem ozbiljnije teme koje su bile na pomolu, recimo onu o mom zanimanju. Znao sam vrlo dobro da Englezi bezmalo uzimaju za zlo kada neko ispolji bilo koju vrstu intelektualnog interesovanja. Ali erl se čudno nasmešio. – Molim vas, sa mnom još možete ozbiljno da razgovarate. Ja nisam Englez. Ja sam Velšanin, a to je, recimo, kao da sam pedesetpostotni kontinentalac. Jedan Englez ne bi vas nikad pitao čime se bavite, to nije pristojno. Ali ja sad, već i zbog vlastitog duhovnog samopoštovanja, insistiram na tom pitanju. Imao je tako inteligentnu glavu da sam mu rekao istinu. – Trenutno sa bavim engleskim misticima iz 17. veka. – Zar? – uskliknuo je erl. – Pa, to znači da je ledi Mamzberi-Kroft ponovo čudesno pogodila. Kao i obično, uostalom. Kada posadi dva gospodina jednog pored drugog, uverena da su zajedno studirali na Itonu, možete biti sigurni da je jedan Nemac, a drugi Japanac, ali da su obojica filatelisti i da su se obojica specijalizovali za liberijske poštanske marke. – Da li to znači da se milord takođe bavi ovom problematikom? – Baviti se, ta reč je prejaka na ovom našem ostrvu. Vi obično nešto proučavate, dok mi imamo samo pasije. Bavim

6

se engleskim misticima kao neki penzionisani general, kada sedne i prione da proučava istoriju svoje porodice. Jer, kod nas se misticizam na neki način prepliće sa porodičnom istorijom. Ali, recite mi, doktore... misticizam je veoma širok pojam. Da li vas on zanima kao religiozan fenomen? – Ne, za to baš i nemam afiniteta. Mene u misticizmu zanima ono što se uopšteno naziva mističnim: tajanstvena priviđenja, vizije i operacije kojima su stari hteli da zagospodare prirodom. Alhemičari, tajna humunkulusa, univerzalni lek, dejstvo minerala i amuleta... Fladova filozofija prirode, u kojoj pomoću barometra dokazuje postojanje Boga. – Flad? – erl je žustro digao glavu. – Flad se ne može trpati u isti koš sa svom onom silom ludaka. Flad je, gospodine, napisao mnoge besmislice, jer je hteo da objasni neke stvari koje tada nije bilo moguće objasniti. Ali on je o suštini znao mnogo više od današnjih naučnika, koji više čak i ne ismevaju njegove teorije. Ne znam šta vi mislite, ali mi danas znamo veoma mnogo o najsićušnijim detaljima prirode, međutim, tada su ljudi znali mnogo više o celini. O velikim konstelacijama koje se ne mogu meriti vagom i seckati na režnjeve poput šunke. Oči su mu sijale više no što ljudi u Engleskoj svojim očima dopuštaju. Mora da je ova tema bila u središtu njegovih najužih interesovanja. Malo se potom postideo, osmehnuo se i dodao nešto ležernijim tonom: – Da, Flad je moja pasija. Tada je naš razgovor prekinula jedna dražesna mlada dama koja je duže vreme brbljala same gluposti. Erl joj je u tome kavaljerski asistirao. Sedeo sam kao na iglama, želeo sam iznad svega da nastavimo razgovor. Ništa na svetu me toliko ne zanima kao emotivni odnos jednog čoveka prema nečemu apstraktnom: zašto je gospodin X ubeđeni anglokatolik, i zašto se gospođica Y bavi proučavanjem puževa-golaća. Na sličan način je za mene uzbudljivo bilo i pitanje zašto se jedan erl oduševljava ličnošću davnašnjeg, već odavno mrt-

7


vog, i s pravom zaboravljenog lekara i čarobnjaka, Roberta Flada. Ali ledi Mamzberi-Kroft se utom ponovo stuštila na mene, i ovoga puta njen promašaj je bio potpun. Odvela me je jednoj veoma otmenoj dami muzealne spoljašnjosti koja se zanimala za stanje zaštite životinja u Rumuniji. Uzalud sam se opirao, htela je baš da me obraduje i ispričala mi je kakva je neprijatna iskustva imala na kinološkom planu prilikom svog nedavnog boravka u Jermeniji. Ispostavilo se da mnogobrojni psi tamo nemaju gazdu i da žive isključivo od toga što slučajno nađu na ulici. Na sreću, najednom se preda mnom stvorio moj prijatelj Fred Voker, u društvu jednog uredno očešljanog mladića. Tog mladića je posadio na kanabe pored dame zabrinute za jermenske pse-lutalice, a mene je podigao i odveo. Vremešna gospođa nije primetila zamenu. – Ko je ovaj „erl”? – pitao sam Freda. – Zar ga ne poznajete? On je inače jedini zanimljiv čovek na ovom prijemu. Oven Pendragon, erl od Gvineda. Vrlo zanimljiv ludak. Figura, rekao bih, kao stvorena za vas. – Da čujemo priču. Spletkarenje – to je bila Fredova najbolja osobina. – All right. Erl je pre nekoliko godina namerio da se oženi prijateljicom čija reputacija nije bila besprekorna, da se tako izrazim. Navodno je svoju karijeru započela na dablinskim ulicama, šetajući se gore-dole. Svi su već bili skandalizovani, kada se dama predomislila, ostavila erla i udala se za starog milijardera Roskoa, koji je bio najbolji prijatelj erlovog oca. – U celoj ovoj priči zabavno je to – nastavio je Fred – što je erl inače čovek aristokrata posve donkihotskog tipa. Priča se da je za vreme studija u Oksfordu bio član jednog kluba koji je bio toliko otmen da se na čitavom koledžu našlo svega troje ljudi dostojnih da budu njegovi članovi. Vremenom su se druga dvojica odselila, i erl je ostao sam u klubu. Dve godine je razmišljao koga bi mogao da primi pored sebe

8

za potpredsednika, ali nije našao nikog. Na kraju je i on napustio Oksford, i klub je prestao da postoji. Na osnovu sličnih promišljanja nikad nije kročio ni u Dom lordova. – Žao mi je, Frede, ali ne nalazim ništa izuzetno u vašoj priči. Ranije ste umeli da mi ispričate mnogo bolje stvari. Uz jednu ovako zanimljivu glavu očekivao sam daleko fantastičniju pripovest. To da jedan aristokrata uzima ženu sa najnižeg dna, pa to je prirodno. Njegova otmenost je dovoljna za oboje. – U pravu ste, Janoše. I nisam zapravo zbog toga rekao da je erl neobična figura. Da je neobična, to će vam svako reći. Ali ostale priče koje sam o njemu čuo, sve su takve budalaštine i nonsensi da naprosto nemam volje da ih prepričavam. – Da čujemo nonsens. – Well... šta da mislim, na primer, o priči da je dao da ga sahrane, poput kakvog fakira, a da su ga onda živog i zdravog iskopali posle dve godine ili dve nedelje, ne sećam se tačno. A za vreme rata... priča se da se za vreme napada bojnim otrovima bezbrižno šetao bez maske i da mu nije bilo ništa. Pričalo se o njemu i kao o nekakvom čudotvornom doktoru. Najneverovatnija je bila ona priča da je izlečio vojvodu od Vorika kada su lekari smatrali da je već čitav jedan dan mrtav. Navodno, u Velsu, u svom dvorcu, ima veliku laboratoriju u kojoj izvodi svakojake eksperimente sa životinjama. Pa je pronašao i neku novu vrstu životinje koja je u stanju da živi samo u mraku... ali neće da objavi svoja otkrića jer se gadi demokratizacije nauke. Ali sve su to nonsensi. Pouzdano, pak, znam toliko da je u društvu veoma ljubazan i da se na njemu ne primećuje ništa neobično. Retko, međutim, izlazi u društvo. Mesecima ne izbiva iz svog dvorca. Prišao mi je sasvim blizu i šapnuo mi na uho: – Dilkan! To reče, okrenu se i ode. Kasnije tokom večeri uspelo mi je da se nađem ponovo u erlovom društvu. Imao sam utisak da mu nisam antipatičan. Rekao je da ga moje oči podsećaju na nekog doktora iz 17.

9


veka, čija se slika nalazi u njegovom dvorcu. Na izvesnog doktora Bendžamina Avravanela koji je ubijen. Neću da prepričavam naš poduži razgovor, ne bih to učinio utoliko pre što sam uglavnom ja govorio, a erl je postavljao pitanja. Veliki problem: šta erl zapravo hoće od Flada nisam rešio, ali razgovor u celini nije bio bez rezultata. Po svemu sudeći, pridobio sam erlove simpatije, jer je na rastanku rekao: – Sticajem okolnosti u posedu moje porodice nalazi se nekoliko starih knjiga iz oblasti kojom se vi bavite. Ako ste raspoloženi, navratite jednom u moju seosku kućicu u Velsu i provedite tamo nekoliko nedelja... ili koliko vam već bude trebalo da pregledate te knjige. Veoma sam se obradovao ovoj počasti, ali ja sam mnogo inertniji čovek no da bih je ozbiljno shvatio, međutim, nekoliko dana kasnije dobio sam i pismeni poziv, u kojem je bio određen i datum. Tako je stvar počela.

* Rekao sam prijatelju Sesilu B. Hauardu, službeniku Britanskog muzeja, čoveku koji se bavi sličnim studijama, da sam pozvan u Vels. Kada je to čuo Hauard je prebledeo. – Čujte, Batki, vi ste jedno izuzetno srećno pseto. Samo stranci imaju ovakvu sreću u ovoj zemlji. O biblioteci Pendragonovih pričaju se čuda. Ali od pre osamdeset pet godina, od kad je Sakvil Vilijams tamo boravio i katalogizovao biblioteku, nijedan stručnjak nije imao priliku ni da proviri u nju. Pendragoni su već nekoliko vekova veoma podozrive prirode. Budete li obradili ovaj materijal vi ćete biti stručni autoritet broj jedan u oblasti istorije mistike i okultizma 17. veka. Bože – uzdahnuo je slomljeno – pa vi ćete napisati biografiju Ejsafa Pendragona. Dobijaćete pozdravne telegrame iz Amerike, a iz Nemačke će pet doktoranata godišnje da vam hodočaste nadajući se vašim savetima. Čak će i francuski stru-

10

čni časopisi da vas pomenu u nekoliko redaka... Osim toga, nije malo ni to što ćete biti gost u Lanviganu, jednom od najlepših ali i najteže pristupačnih dvoraca u Velsu. Ostavio sam kolegu da mi zavidi. Naime, zavist kolega jedina je ovozemaljska satisfakcija za naučnika. Nisam mu odao da, po svemu sudeći, neću ništa obrađivati. Da je u mojoj prirodi da vredno sakupljam materijal za jedno veliko delo, i kada je sve na okupu da sve to brižljivo zaključam u fioke pisaćeg stola i započnem nešto sasvim drugo. Erlu od Gvineda, međutim, poverio sam svoj animozitet prema „obradi” bilo kakvih materijala, i taj moj stav je naišao na njegove simpatije. Verujem da baš tome mogu da zahvalim što me je pozvao. Erl je znao da moja proučavanja neće rezultirati nikakvim delom. Dotičnom kolegi nisam odao ni to. On bi me sa svog naučničkog pijedestala bez sumnje duboko prezreo, jer moju fantaziju više zaokuplja živi erl od Gvineda nego mrtvi Robert Flad. Njegovo lice, stas, njegovo biće, a i Fredove priče, pokrenuli su moju maštu. Osetio sam u njemu, na neki način, istoriju, i to u većoj meri i mnogo intenzivnije nego što magija knjige ume da prizove prošlost. Moja intuicija je govorila: evo poslednjeg primerka, retke ilustracije onog soja aristokrata koji su se posvetili otkrivanju tajni, pronalaženju kamena mudrosti. Poslednjeg potomka Rudolfa II iz praške tvrđave. Čoveka kome 1933. godine Flad kazuje mnogo više nego Ajnštajn. Kažem, veoma sam se radovao pozivu, a u međuvremenu – šta bi drugo i mogao da čini duhovni pustolov kakav sam ja bio? – počeo sam da izučavam istoriju te porodice. U Dictionary of National Biography naišao sam na obiman materijal, a pregled svih referenci potrajao bi najmanje mesec dana ako bih tom poslu savesno pristupio. Pendragoni vode poreklo od Luelina Velikog, lorda od Gvineda, mada, kako primećujem, ta stvar nije baš sasvim razjašnjena. Prema porodičnoj liniji potomci su onog Luelina ap Grifita kome je odrubio glavu izvesni kralj Edvard, onaj

11


koji, od Janoša Aranja, prvi jaše na svom riđanu u mašti svemađarske mladeži. Oni velški bardovi koji su, pevajući sa baladičnom potresenošću stupali u plameni grob, pevali su uistinu u slavu kuće Pendragona, i zato su i ispaštali. Ali svi ti srednjovekovni Pendragoni, sva ta vremena ostala su veoma zamagljena među tim golemim planinama, sa svim tim poludivljim pastirskim narodom – i njihovom borbom protiv Engleza, u kojoj ima mnogo toga i iz jalove borbe Indijanaca. Moje mirne studije prekinuo je jedan neobičan incident. Jedne večeri sam, u društvu Freda Vokera, pućkao uobičajeno kratke dimove iz lule u holu svog hotela, kada su me pozvali na telefon. – Halo, da li na vezi imam Janoša Batkija? – pitao je muški glas. – Da. – Šta sada radite? – Telefoniram. Ali, sa kim razgovaram? – Nije bitno. Da li govorite iz zatvorene govornice? – Da. – Gospodine Batki... bilo bi vam pametnije da se ne mešate u tuđe stvari. Možete biti sigurni da o svakom vašem koraku znaju sve oni protiv kojih radite. – Gospodine, sva je prilika da je došlo do zabune. Nikad nisam radio ni protiv koga. Ovde Janoš Batki. – Znam. Nemojte smetnuti s uma da su do sada oni koji su gurali nos u eksperimente erla od Gvineda doživeli nesreću sa smrtnim ishodom. Doktor Mekgregor je bio žrtva automobilske nesreće. Doktore Batki, to bi se i vama lako moglo dogoditi. – Ko je taj Mekgregor? – Vaš prethodnik. – Prethodnik u čemu? – Ne mogu da budem otvoreniji. Ako ne znate o čemu je reč, utoliko bolje za vas. Mogu vam kazati samo toliko: ne napuštajte London.

12

– Ali, zašto? – Velški vazduh vam neće prijati. Prekinete sve komunikacije... I rekao je još nešto nerazgovetno. – Halo, halo... Ne razumem ni reč, govorite jasnije... Ali, nepoznati je već spustio slušalicu. Veoma uzbuđen vratio sam se Fredu Vokeru i ispričao mu šta se desilo. – Neobično – rekao je i duboko zamišljen istresao u kamin pepeo iz svoje lule. – Frede, zaboga, ne budite toliko Englez. Recite nešto. Imate li neko objašnjenje? – Well, rekao sam vam da je erl od Gvineda pravi čudak. I sve što je s njim u vezi, takođe je nadasve čudno. Vi ćete u Lanviganu, ne sumnjam, steći pregršt najneobičnijih iskustava. Ustao sam i počeo da šetam gore-dole po hotelskom predvorju. Mene, naime, svako putovanje izbacuje iz takta. A pogotovo kada mi pre toga ovako tajanstveno priprete. – Ko bi mogao da bude taj Mekgregor? Kako bismo mogli da saznamo? – Neće biti lako. U pojedinim delovima Škotske svaki drugi čovek se preziva Mekgregor, a među Škotima je veoma mnogo i doktora. Nastavio sam da se bespomoćno šetkam. – Recite mi, Frede, šta biste mi vi savetovali? Znate već koliko imam malo osećaja za praktično... Da li biste se vi, posle svega, uputili u Lanvigan? Fred me je iznenađeno pogledao i ništa nije odgovorio. – Well... govorite! – Šta bih mogao da kažem? – pitao je. – Ni na trenutak ne bih pomislio da ne odem. Bilo bi sramota da takve stvari utiču na moje odluke. Postideo sam se. Ako si muškarac, budi muškarac... Ali, ipak. Ne telefoniraju čoveku baš svakog dana ovim tonom i, doista, krajnje je neobično sve što je u vezi sa erlom... – Recite – pitao je Fred – kome ste se pohvalili da se

13


spremate na put u Lanvigan? – Samo Hauardu iz Britanskog muzeja. – O, dakle, Hauardu? Posve je izvesno da je to njegova šala. Poznaje vaše... kontinentalne živce... – Ili možda... – uskliknuo sam prigušeno – hoće da spreči da odem tamo, iz čiste naučno-profesionalne ljubomore? – Od jednog takvog eksperta možete sve da očekujete. Well, to bi bilo to. Ne treba da brinete, stari momče. Prihvatio sam njegov savet i pokušao da zaboravim neobičan telefonski razgovor.

* Sutradan sam nastavio sa svojim istraživanjima u čitaonici muzeja. Pendragoni su stupili u istoriju Engleske kada je u ličnosti Henrika VII jedan Velšanin zaseo na engleski presto. Gvin Pendragon se borio na Bozvortskom polju, dakako na straniRičmonda – šampiona istine u belom oklopu. Možda je video i krvave senke kako u ponoćni čas proročki lelujaju između Ričmondovog i Ričardovog šatora, a možda je čuo i groznog kralja kako sutradan urlajući, trči po bojnom polju, obećavajući kraljevstvo za konja... – u svakom slučaju kretao se tako odomaćeno među herojima i monstrumima osveštanim šekspirovskim jambovima, kao što se ja krećem po čitaonici Britanskog muzeja. Kao nagradu za svoju službu dobio je 1490. godine titulu erla od Gvineda, koja se od tada nasleđuje u porodici, a sada je nosi moj budući domaćin. Prvi erl je podigao zamak koji je potom vekovima bio porodični dom Pendragona. Pendragon, inače, na velškom jeziku znači Zmajeva glava. U čitaonici su mi mladići bešumnih koraka i ravnodušnih izraza lica spuštali na sto knjige koje je moj kvazinaučnički hir izabrao. U ogromnoj kuli čulo se samo slatko šuškanje listova knjiga. Svako je bio na svom mestu: odmah do

14

ulaza bradati crnac sa polucilindrom koga su, sve mi se čini, na tu stolicu posadili još prilikom otvaranja, u prošlom veku, a oko njega su sedeli vremešniji čudaci koji se izležu u najrazličitijim bibliotekama univerzuma. Ali, ipak, nije bio svako na svom mestu. Mesecima sam već navikao da na stolici desno od mene sedi jedna sasvim bezlična, vremešna gospođa koja proučava ljubavni život primitivnih naroda, s izrazom izvesnog negodovanja na licu. Danas te gospođe nije bilo, štaviše, ni njen kišobran nije simbolizovao njeno prisustvo. Na njenom mestu sedeo je jedan elegantan, stasit, sportski građen mladić, čitao je novine i povremeno se zbunjeno osvrtao oko sebe. Moja dijagnoza je bila promptna i jasna: ovaj čovek je prvi put u životu seo u neku bibliotečku čitaonicu i sada se oseća kao neko ko provodi svoj prvi dan u ludnici. U izvesnoj meri sam saosećao sa ovim nepoznatim sportistom, ali u isto vreme bio sam ispunjen i zluradošću. Tako mu i treba, zašto je sportista, ali ako je već sportista, kog đavola traži kod nas. Sasvim je verovatno da bi slična, ambivalentna osećanja gajio i on prema meni kada bi me ugledao, recimo, na terenu za golf. Nastavio sam da čitam. U mojim knjigama, posle predaka koji su svoj zamak uklesali u stenu, sledilo je razdoblje lepote, kosmičko proleće. Naredni erlovi od Gvineda bili su dvorani Henrika VIII i kraljice Elizabete, diplomate na sjajnim i dalekim, latinskim renesansnim dvorovima. Pisali su pesme, komandovali flotama, pekli na ražnju irske pobunjenike i naručivali slike od italijanskih majstora, vodili ljubav sa dvorskim damama, pljačkali manastire, padali na kolena pred devičanskom kraljicom i sricali joj čudesne komplimente, a povremeno bi i trovali svoje supruge, što je bio običaj u to doba, ukoliko ih žene ne bi preduhitrile. Sanjalački sam digao pogled sa knjige. Preda mnom je već bila gomila od desetak knjiga, pred komšijom sportistom još nijedna, njegova smetenost je rasla iz minuta u minut.

15


Konačno mi se, veoma odlučno, obratio: – Oprostite... kako postižete da vam donesu toliko knjiga? – Jednostavno upišem naslov knjige i broj njenog mesta na formular i spustim ga u jednu od korpi pored onog kružnog pulta. – Zanimljivo. Kažete broj mesta? Šta je to? – To je nešto što svaka knjiga ima. – A kako se to može znati? – Pogledajte u katalogu. Oni ogromni crni albumi tamo, to su katalozi. – I kakve se knjige ovde obično čitaju? – Kakve god čovek poželi. U zavisnosti od toga čime se trenutno bavi. – Čime se na primer vi bavite? – Porodičnom istorijom, trenutno. – Porodična istorija, odlično. Kada bih i ja, na primer, poželeo da se bavim porodičnom istorijom šta bi trebalo da uradim? – Molim vas, govorite tiše, koliko god je to moguće. Nadzornik nas već posmatra. Zavisi koja vas porodica zanima. – Je li? Da budem iskren, nijedna. Još kao dečak imao sam mnogo nevolja sa porodicom. – Pa, šta vas zanima? – pitao sam saosećajno. – Mene? Ponajviše penjanje uz strme stene. – Dobro. Naručiću vam jednu knjigu koja će vas sigurno jako zanimati. Budite ljubazni, napišite svoje ime na ovu ceduljicu. Napisao je, veoma dečjim rukopisom: Džordž Maloni. Dao sam da mu donesu Kimplingovog Kima i moj novi poznanik se sa velikim zanimanjem usredsredio na njega. Potom me je poduže vreme ostavio na miru. Sve što sam čitao o Pendragonima, a pod uticajem priča Freda Vokera, telefonskog razgovora i erlove ličnosti, dobilo je nekakvu tajanstvenu perspektivu. Stigao sam do razdo-

16

blja Džejmsa I. Taj kralj je proučavao prirodopis demona. Sve do tada ljudi su voleli ono što je bilo lepo i što je u izrazu lica odražavalo smislenost; sada su se duše okrenule skrivenim stvarima i tražile nekakav krajnji smisao. Šesti erl od Gvineda, Ejsaf Kristijan, već nije bio dvoranin, niti je pisao sonete, nije bio ni zaljubljen, nije ostavio za sobom petnaestoro nezakonite dece, kao što je to učinio peti erl, štaviše, nije imao ni zakonitu decu, pa je posle njegove smrti titulu erla nasledio sin njegovog mlađeg brata. Ejsaf je mladost proveo u Nemačkoj, u starim južnonemačkim gradovima gde se kuće ljubopitljivo naginju nad uske ulice i gde naučnici nikad ne spavaju u svojim izduženim sobama, čije paučinom premrežene uglove plamen sveća vazda ostavlja u mraku. Okružen retortama i neobičnim pećima erl je tragao za Magnumom Arkanumom, velikom tajnom, tražio je Kamen Mudrosti. Bio je član tajnog konfraterniteta Ružinog Krsta o kojem ni savremenici nisu mnogo znali, mada su utoliko više brbljali o njemu. Članovi tog bratstva bili su poslednji veliki majstori tajnih nauka, alhemičari i magovi, čudesni iscelitelji. Njegovom voljom se i u porodičnom grbu našao krst, sa ružom tajanstvenog značenja u njegovim uglovima. Kada se vratio kući u Vels, pendragonski zamak je postao radionica magija. Ćutljivi posetioci iz dalekih zemalja stizali su ovamo u zatvorenim kočijama. Ovde su, bežeći od lomača, jeretici nalazili sigurno pribežište, ovamo su se sa planina spuštali vremešni pastiri, znalci drevnih mudrosti keltskog naroda, dolazili su pogrbljeni jevrejski lekari, proterani sa kraljevskih dvorova jer se činilo da znaju više nego što je čoveku dozvoljeno da zna – i priča se da je ovde boravio prerušen kralj Engleske i Škotske, Džejms I koga su opsedali demoni, i koji je tokom jednog noćnog razgovora dokučio tajne gospodara zamka. Prvi engleski rozenkrojceri ovde su obavljali obred inicijacije svojih članova, a ovaj zamak je bio i drugi dom Roberta Flada, najboljeg učenika čarobnjaka Paracelzusa.

17


To je onaj Flad, preko koga sam se sprijateljio sa erlom. Njemu sam mogao da budem, zapravo, zahvalan za erlov poziv. Tada nisam ni slutio kakvu će ulogu sve te drevne stvari – sva ta imena, kao što su zamak Pendragona ili Ejsaf Pendragon, koja su tada bila tek izvesne ljušture sa vrlo malo sadržaja – odigrati u mom budućem životu. Iz jedne zbirke narodnih bajki, koja je obuhvatala lokalna predanja Severnog Velsa, saznao sam da je Ejsaf Pendragon već nedugo posle smrti postao legenda. A ta legenda o njemu govori kao o ponoćnom konjaniku, jer za dana nikad nije napuštao zamak, samo noću, sa neobičnom pratnjom, da bi na mesečini ubrao biljke skrivenih moći. Ali narod, kakav je već narod, ne zadovoljava se ovakvim građanskim zanimanjem. Prema legendi ponoćni konjanik je bio neumoljivi delilac pravde, a tu svoju osobinu zadržao je i posle smrti. Zaticao je noću razbojnike u njihovim skrovištima, u trenucima deobe plena, a opljačkani su se jutrom čudom čudili što su im oteta blaga vraćena. Verolomnika bi njegova iznenadna noćna pojava toliko prestrašila da je nesrećnik sutradan ispunio sva svoja obećanja i potom žurno umro. Najjezivija je priča o trojici ubica, treba reći, doduše, da je ona u zbirci vrlo vešto predočena. Negde među velškim planinama, u jednoj gostionici, trojica mladih plemića ubila su i opljačkala jednog lekara, Jevrejina, koji se zaputio erlu od Gvineda, u zamak Pendragona. Sud, koji je u to vreme bilo moguće s pravom smatrati antisemitski nastrojenim, oslobodio je trojicu plemića i oni su se ukrcali u brod i otplovili u Francusku. Jedne noći, međutim, seljaci su sa zaprepašćenjem primetili da je ponoćni konjanik izjahao i da se sa svojom pratnjom uputio prema jugu, da se popeo na suri Mojl Sah i da je odande nastavio da jaše, u vazduhu, jednako prema jugu. Sutradan su u rovu podno zidina zamka Pendragona našli trojicu plemića sa slomljenim vratovima i prebijenim udovima. Erl je svom nesuđenom posetiocu udelio pravdu.

18

* Kada sam u jedanaest izašao na kafu, sused mi se pridružio. – Jako dobra knjiga – rekao je za Kim – stvarno je strava. Lik koji je sve to napisao, sigurno je i boravio tamo. Jako dobro poznaje teren. – Da niste i vi bili u Indiji? – Kako da nisam. Tamo sam odrastao. I tamo, i u Burmi, zatim u Južnoj Africi, u Rodeziji. Nije loše mesto. Obuzelo me je ponovo duboko poštovanje, ono koje bih osetio kad god bih neposredno doživeo to što se zove Britanska Imperija. Ovi ljudi odlaze u Burmu kao mi u Eger. Samo sa manje radoznalosti. Znaju da će svuda na svetu biti među tipičnim Englezima. – Naime, moj stari je bio major pri jednom irskom puku – nastavio je. – Pa su ga premeštali tamo-amo. Zato sam i ostao malo neobrazovan. Bar što se ovakvih knjiških stvari tiče. Ali, na tropima sam se uvek sasvim dobro snalazio. – I vi ste vojnik? – Ne, nisam mogao da se pridružim vojsci jer imam rđavu naviku da padnem na svakom ispitu. Bilo je i takvih na koje sam izlazio i pet puta... Nisam imao sreće. Ali, batalimo sada to. Što je prošlo, prošlo je. Mi Irci smo ljudi budućnosti. Nisam postao vojnik, u redu, ne mogu svi da budu vojnici. Ja sam se samo onako, na svoj račun skitarao po Imperiji. Nije rđavo mesto. Jeste li čuli za istočno-afričku Uvinda-ekspediciju? – Da, čini mi se... – rekao sam da bih koliko-toliko sačuvao svoj ugled. – Ja sam bio učesnik te ekspedicije. Bili smo iznad devet hiljada stopa nadmorske visine. Stravično dobro penjanje. Bila je tamo jedna planina, jako strma i, šta da vam kažem, kao od stakla. Čovek se popne tri stope i sklizne nazad pet. Tako smo se klizuckali dva dana i nismo ništa uznapredovali. Kažem ja

19


onda pukovniku: „Slušajte, gospodine, čovek je ili rodom iz Konemare ili nije rodom iz Konemare.” Jer sam ja odande rodom – rekao je sa dubokim samopoštovanjem i nastavio: „No, dobro” – kaže pukovnik (bio je pravi engleski bilmez) – „ne sporim, moguće je da čak i tamo ima normalnih pojedinaca.” Well, pokazaću ja tebi ko je normalan pojedinac. Vezao sam logorskoj mački oko struka jedno tanje alpinističko uže, a na rep sam joj zakačio hirurške štipaljke. I postrojio crnce ispod klizave strmine. Mačka se ustremila uz planinu, mačke su u tim stvarima izuzetno spretne. A gore, iznad te strmine, stajalo je jedno drvo. Mačka se popela na drvo i upetljala se, kao mahnita, među granje. A onda je najednom stala, jer se uže zamrsilo. Počeo sam odozdo da potežem uže, vidim, solidno je obmotano oko granja. I onda se ja lepo uspentram uz to uže, skinem štipaljku sa mačkinog repa, jer čemu suvišno mučiti jadno stvorenje, i potom povučem za sobom čitavu ekspediciju. Samo sam zurio u tog Minhauzena i počeo da sumnjam da je ikad bio u tropima. Ali bio je simpatičan momak. Kao da uopšte nije imao bradu, odnosno donju vilicu, ruke su mu bile upadljivo dugačke i mlatarao je njima živopisno, kao neka životinja. Bio je bliži pra-prirodi nego što to ljudi obično jesu. Kada smo se vratili u park Britanskog muzeja na sredini, ispred rondele, već je stajala ona ćaknuta starica koja je ovamo dolazila svakog podneva da nahrani golubove. Na njenom licu bio je opet onaj blago sladostrasni, ka nebu uzdignut osmeh produhovljenih, franciskanskih svetaca, a oko nje, dakako, tušta i tma golubova. Čitava je bila prekrivena golubovima, na njenoj glavi sedela su tri goluba, na svakom ramenu po pet, a na haljini bezbroj. Znao sam da sada umišlja da je ravna svetom Franji Asiškom. Bila mi je nekako jeziva i odvratna. – Mogao bih da je ucmekam – rekao sam svom novom prijatelju, pri tom zakoračivši na stepenište.

20

Samo što sam izustio te reči, on je naglo načinio jedan poluokret i sa jednom povećom kamenicom – nisam ni primetio kada ju je podigao – pogodio tačno posred nosa ženu koja je stajala na udaljenosti od nekih pedesetak metara. Starica je vrisnula, ispustila iz ruke hranu za golubove, golubovi su šumno prhnuli uvis, a ona se srušila. Verovatno zbog toga što nije računala s tim da će je usred najvećeg dobročinstva u životu – udariti grom. Sva je prilika da se u njoj istovremeno urušio i moralni poredak sveta. Maloni je nastavio da korača s najvećim mirom. Sve se dogodilo tako munjevito da osim mene valjda niko nije primetio ko je bio počinilac. – Šta je to bilo? – pitao sam preneraženo kada smo već bili u predvorju muzeja, u senci upletenih brada četiri hiljade godina starih asirskih kraljeva. – Kako šta? Pa sami ste rekli da biste je najradije ucmekali! Ali vi samo govorite takve stvari, ostajete na rečima zato što niste Konemaranac. Od tada, pa nadalje, bio sam sklon da do pedeset posto verujem u nemoguće priče koje mi je Maloni nadrobio. Uvideo sam da su Konemaranci drugačiji od ostalih ljudi. Ponovo smo neko vreme čitali. Sedmi erl, ali i naredni erlovi u 17. veku, bili su tihi, mirni ljudi. Kao da je na porodicu pala, otupivši svemu oštricu, senka velikog erla Ejsafa. Deseti erl od Gvineda iselio se iz drevnog Pendragona, izgradio novi dvorac, po svim ocenama sjajan, u Lanviganu, i od 1708. godine tamo je prebivalište porodice. Kada se odvojila od surog Pendragona istorija porodice poprima vedrije boje. Tokom 18. veka, poput drugih aristokratskih porodica, podarila je domovini vrle admirale, diplomate i pesnike-diletante. Činilo se kao da se Ejsafova tajanstvena senka povukla sa kuće. Ali ne baš sasvim, jer ne smemo smetnuti sa uma trinaestog erla od Gvineda. Ovaj erl, uprkos nesrećnom rednom broju ispred svoje titule, jeste najvedrija i najljudskija pojava u istoriji porodi-

21


ce. On je bio jedini erl od Gvineda koji se družio sa glumicama, neke su bile i njegove ljubavnice, jedini koji je pijančio i jedini koji je blistao sa duhovitim doskočicama u društvu. Jednu od tih doskočica savremenici su smatrali naročito duhovitom, mada je danas teško razumeti, šta je u njoj bilo humorno. Kada je jednom usred partije karata primio vest da je njegova ljubavnica, koju je pokupio kao uličnu prodavačicu pomorandži, pobegla sa nekim učiteljem mačevanja, ponevši solidan deo porodičnog nakita, rekao je samo toliko: „Svako dobročinstvo biće kad-tad dostojno kažnjeno.” I nastavio da se karta. Inače, prilikom krštenja dobio je ime Džon Bonaventura, s obzirom na to da mu je mati bila Italijanka. Ovaj neobični sklop: Džon Bonaventura, malo me je štrecnuo, imao sam osećaj da sam se već nekad sreo sa ovim ili, pak, veoma sličnim imenom. Ali, nisam mogao da se setim gde – da bih se potom, kasnije, u veoma neobičnim okolnostima, ipak setio. Ostale Pendragone sam pročitao na brzinu, one iz 19. veka, koji su za vreme beskrajne vladavine kraljice Viktorije prosperirali u miru i poštenju. Oca sadašnjeg erla obuzeo je imperijalizam njegovih savremenika, nije baš često boravio kod kuće, služio je u raznim kolonijalnim pukovima, bio je potom na visokim položajima u britanskom kolonijalnom carstvu, pa je i umro kao guverner jedne provincije u Indokini 1908. godine. Uzrok njegove smrti bila je neka tropska bolest koja je u to vreme kao epidemija pustošila tim oblastima. Šture podatke o sadašnjem, osamnaestom erlu, našao sam u džepnom izdanju publikacije pod naslovom Who’s Who. Rođen je 1888. godine, što znači da sada ima četrdeset pet godina, puno ime mu je Oven Alaster Džon Pendragon od Lanvigana. Školovao se na Harou, zatim u Oksfordu, u Medlin koledžu, služio je u raznim kolonijalnim pukovima, vlasnik je više titula i član mnogobrojnih klubova. Who’s Who osim toga obično navodi i to što je za Engleze najvažnije: šta je dotičnoj personi omiljena zabava. Ali erl od Gvineda, sva je prilika, na ovo pitanje nije odgovorio.

22

Došlo je vreme ručku. Vratio sam svoje i Malonijeve knjige i pošao napolje. – E, pa, sada sam i to video – rekao je Maloni. – Sada znam i kako jedna biblioteka izgleda iznutra. Jedna fina mala močvara je, ipak, za mene, u svakom slučaju prijatnija. Uh, deset godina nisam čitao toliko kao danas. Uzgred, gde ručate? – U Grik stritu, u jednom kineskom restoranu. – Da li biste grozno opsovali kada bih vam se pridružio? Mrzim da jedem sam. Veoma me je iznenadilo ovo, čak i za kontinentalne pojmove, neobično brzo prijateljstvo ili kako bih to nazvao. Ali bilo je u tom Maloniju nečeg dirljivog, kao u nekoj šimpanzi koja, oslobođena, i neshvaćena, tumara londonskim ulicama, srca punog dobronamernosti. – Naprotiv, biće mi zadovoljstvo – rekoh. – Ali moram vam unapred reći da ću ručati sa jednim prijateljem, Kinezom. Ne znam koliko je razvijen vaš „osećaj za boje” i u kojoj meri ste u stanju da podnosite žute gentlemane. – Nemam ništa protiv žutih, ako nisu bezobrazni. Mi, Konemaranci ne pravimo razliku među ljudima. Osim ako su bezobrazni. Jednom moj kaffer boy nije dobro izglancao moje čizme, i kada sam ga opomenuo, drznuo se da mi protivreči. Na to sam mu nazuo par dečjih cipela i u njima je morao tri dana da šeta po pustinji Kalahari. Jezivo toplo mesto, uzgred rečeno. Gospodine, kaffer je trećeg dana imao upola manja stopala nego prvobitno. Za pokazivanje, šta da vam pričam. Stigli smo u restoran. Doktor Vu-Sei me je već čekao. Kada je video da sam doveo nepoznatog, povukao se iza svog najprijateljskijeg žutog keza i postao veoma ćutljiv. Utoliko je više pričao Maloni. Ponovo je pridobio moje simpatije time što je ne samo voleo kinesku hranu, kao ja, nego je bio i njen pravi znalac. Ja sam inače ručavao u kineskom restoranu tako što bih sve porudžbine poverio Vu-Seiju i pojeo ono što bi spustili pred mene na sto, a da pri tom uopšte ne bih dokučio šta je ono sitno seckano i nadasve ukusno, da li su to zapravo

23


svinjski uštipci ili, pak, ružine latice, ili, eventualno, bambusovi pupoljci. Ali Maloni je stao da bira, kao da je reč o tome da li dâ naruči prolećne teleće filete ili neku pomodnu govedinu, boeuf à la mode. Umeo je da razlikuje šesnaest varijanti preliva chop-suey i ja sam mu na tome odao puno priznanje. – Kuda ste krenuli, doktore? – upitao me je posle ručka. Rekoh mu pravac kojim sam nameravao da krenem. – Šta biste mi tresnuli o glavu ako bih vas ispratio jedna deo puta? Sada sam već bio zaista zaprepašćen. – Recite mi, gospodine – pitao me je usput, pomalo zbunjeno. – Vi ste, zar ne, pogani Nemac? – Ne, ja sam Mađar. – Mađar? – Mađar. – Šta vam to dođe? Je li to neka nacija? Ili se sada rugate mom neznanju? – Ni govora. Nacija, časna reč. – I gde stanuju ti Mađari? – U Mađarskoj. Između Austrije, Rumunije, Čehoslovačke i Jugoslavije. – Ma vi ste neki šeret... Te zemlje je Šekspir izmislio. I udario je u grohotan smeh. – Pa, dobro, dakle, Mađar... Nije neka loša nacija. I kojim jezikom ti Mađari govore? – Mađarskim. – Recite mi nešto na mađarskom. Kad je nebo tako čudesno plavo I devojke žudno čekaju noć, O, koliko su tajnovita, tiha, Ova lenja, letnja popodneva. Recitovao sam Adija, pomalo i potresen. Već godinama nisam izustio toliko mađarskih reči u jednom dahu.

24

– Lep jezik. Ali mene ne možete prevariti. To je bilo na hindustanskom i znači sledeće: „Plemeniti stranče, neka svi bogovi u papučama plešu nad tvojim grobom i to što pre.” Čuo sam već to... Inače, s obzirom na to da još nikad nisam razgovarao sa živim Mađarem, ne bi bilo zgoreg da produbimo naše i do sada odlično prijateljstvo. Večerajte sa mnom. Molim vas da večerate sa mnom. Ako me i smatrate donekle ćaknutim, ništa za to. Vremenom ćete se već navići, kao i svi ostali. A biće nas na večeri trojica. Predstaviću vam jednog pametnog mladića koji je sada prispeo iz Oksforda i koji je bratić nekog lorda. Faca. Petosložne reči, za koje normalan čovek nikad nije ni čuo, izgovara sa takvom lakoćom kao da kaže: šešir. Posle kraće nedoumice, prihvatio sam poziv. Volim da se upoznajem, druga posla ionako nisam imao. I da budem iskren, ništa manje nije me privukla ni okolnost što me je Maloni pozvao u „Savoj“, koji je daleko otmenije mesto od onih na koja bih ja svojevoljno i na sopstven račun otišao. Pa sam i Malonija počeo da posmatram iz drugog ugla. Ludak svojevrsni, nema sumnje, pomislio sam u sebi, ali je gospodin čovek.

* Uveče smo se našli u baru „Savoja“. Maloni je već sedeo tamo u društvu jednog mladića. Bio je visok, veoma suv momak, sa veoma privlačnim, finim, inteligentnim licem. Bio je tek jedva primetno feminiziran, ali sa onim sportskim feminizmom koji oksfordske studente upravo i čini tako zanimljivim. – Ovo je honourable Ozborn Pendragon – predstavio mi je Maloni svog prijatelja. – Pendragon? – uskliknuo sam. – Da niste možda u srodstvu sa erlom od Gvineda? – Rođenog strica poštujem u erlu – odgovorio je Ozborn

25


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.