R Magazin #4

Page 1

magazin Broj 4

septembar 2015.

Srpsko izdanje Ovaj dodatak uređuje i izdaje Rosijska gazeta (Moskva), koja snosi svu odgovornost za njegov sadržaj

ISTINA O RUSKOJ MEKOJ SILI U SRBIJI

ZAŠTO SE SRBI I RUSI (NE) RAZUMEJU PROFIMEDIA

Ekskluzivno za R Magazin, šest najpozvanijih ruskih eksperata iz šest oblasti pišu o formalnom i neformalnom uticaju Moskve na Beograd, o srpskim zabludama o današnjoj Rusiji i alternativi koja dolazi s Istoka i objašnjavaju koja je strategija Rusije za Balkan


magazin

UVODNA REČ

septembar 2015.

Projekat „Russia Beyond the Headlines“ (RBTH), uključujući i njegovo izdanje „R Magazin“ koje izlazi na srpskom jeziku, finansira ruski dnevni list Rosijska gazeta. Ovaj dodatak je pripremljen bez učešća dopisnika i urednika partnerskog lista Nedeljnik. RBTH se finansira iz dela profita od reklame i sponzora, kao i od sredstava ruskih državnih ustanova. Mi zastupamo nezavisnu uredničku poziciju i prezentujemo različita gledišta na događaje u Rusiji i svetu kroz kvalitetne tekstove i stručna mišljenja. Od trenutka našeg osnivanja 2007. godine, težimo da zadovoljimo najviše uredničke standarde i objavljujemo najbolje primere novinarstva iz Rusije i o Rusiji. Na taj način želimo da nadomestimo značajnu prazninu koja postoji u prikazivanju naše zemlje u inostranim medijima. Mišljenja eksperata i intervjuisanih osoba, kao i tekstovi u rubrici „Otvoreno“ i ilustracije uz njih, izabrani su da predstave razna stanovišta i ne odražavaju nužno stanovište urednika projekta Russia Beyond the Headlines ili lista Rosijska gazeta. internet-stranica: ruskarec.ru email: editor@ruskarec.ru telefon: 7 (495) 775 3114 faks: 7 (495) 988 9213 adresa: ул. Правды 24, д. 2, Москва 125993, Россия Jevgenij Abov - izdavač i direktor RBTH Pavel Golub - glavni urednik dodataka RBTH Vjačeslav Čarski - generalni producent RBTH, izvršni urednik za Evropu Jekaterina Turiševa - zamenik izvršnog urednika za Evropu Milan Radovanović - jezički urednik Andrej Zajcev - direktor fotografije Mila Domogacka - direktor odeljenja preloma i dizajna Andrej Šimarski - direktor odeljenja dizajna Za oglašavanje u ovom dodatku molimo vas da se obratite Juliji Golikovoj, direktoru odeljenja za odnose sa javnošću: julia.golikova@rbth.ru. 2015 Sva prava zadržava FGBU „Rosijska gazeta“ Aleksandar Gorbenko - predsednik redakcijskog saveta Pavel Njegoica - generalni direktor Vladislav Fronjin - glavni urednik Zabranjeno je kopiranje, distribucija ili preuzimanje sadržaja ovog izdanja, osim za ličnu upotrebu, bez pismene saglasnosti Rosijske gazete. Molimo vas da se za dozvolu obratite na telefon 7 (495) 775 3114 ili na editor@ruskarec.ru. Russia Beyond the Headlines ne snosi odgovornost za nenaručene tekstove i fotografije. RBTH objavljuje 36 novinskih dodataka u 29 zemalja sa ukupnom mesečnom čitalačkom publikom od dvadeset osam miliona ljudi, a takođe održava 22 sajta na 18 jezika. U OVOM TRENUTKU DODACI SE OBJAVLJUJU U SLEDEĆIM LISTOVIMA: The New York Times, The International New York Times, The Wall Street Journal, Washington Post,

NAPUŠTANJE STEREOTIPA

U

kontekstu najnovijih političkih kriza vezanih za Ukrajinu, Siriju i izbeglice u Evropi, u svetskim medijima postalo je moderno govoriti o „ruskoj mekoj sili“ i/ ili „ruskoj propagandi“. Sa jedne strane, takozvani „zapadni partneri“ Rusije imaju veliki strah od ruskog informacionog i humanitarnog uticaja. Taj uticaj, navodno, može da zombira milione ljudi i predstavlja moćno oružje novih „hibridnih“ ratova, koje je tobože izmislila Rusija. Izdvajaju se ogromna sredstva za borbu protiv ruskog uticaja u Evropi i svetu, a ruski mediji se na zvaničnom nivou karakterišu kao „opasnost po nacionalnu bezbednost“. Sa druge strane, međutim, isti ti zapadni mediji i eksperti u svakoj zgodnoj prilici vole da kažu kako ruska meka sila funkcioniše užasno, kako ne donosi Rusiji nikakve poene i nije vredna pažnje. Ovu drugu tezu rado podržava i jedan deo evropske i srpske javnosti koji je naklonjen Rusiji. Rusi su, kritikuju oni, veoma pasivni i nevešti, ništa ne rade, za razliku od Amerikanaca, ne otvaraju Russia Today na našem jeziku i tome slično. Porazgovarali smo sa uglednim ruskim balkanolozima, kao i sa rukovodiocima ruskih projekata, o tome na koji način Rusija ostvaruje čitav kompleks aktivnosti u društvenom životu Srbije, tj. ono što se na Zapadu često naziva soft power. Podsećamo da svaki ruski ekspert iznosi lično mišljenje, koje je, naravno, subjektivno i može biti u suprotnosti sa uobičajenim shvatanjima, kao i sa mišljenjem naše redakcije.

Foreign Policy SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE • Daily Telegraph VELIKA BRITANIJA • Le Figaro FRANCUSKA • Handelsblatt NEMAČKA • Nedeljnik, Geopolitika SRBIJA • Nova Makedonija MAKEDONIJA • Tageblatt, Le Jeudi LUKSEMBURG • Le Soir BELGIJA • La Repubblica ITALIJA • El Pais ŠPANIJA, ČILE, PERU, MEKSIKO • La Nacion ARGENTINA • Observador URUGVAJ • The Nation, Phuket Gazette TAJLAND • Folha De S. Paulo BRAZIL • Mainichi Shimbun JAPAN • Global Times KINA • Joongang Ilbo JUŽNA KOREJA • Economic Times INDIJA

Упознајте Русију из новог угла

VJAČESLAV ČARSKI izvršni urednik RBTH za Evropu

ruskarec.ru Поделите своје утиске са нама

II

/ruskarec

Mi svoj zadatak vidimo u napuštanju dosadašnjih stereotipa i kretanju u pravcu konstruktivne diskusije koja podrazumeva analizu ove teme, kao i u skretanju pažnje srpskih čitalaca na pozitivne pomake u ovoj sferi jer su oni, i pored svega, zaista već nekoliko godina prisutni u odnosima između Rusije i Srbije.

/ruskarec

magazin


TEMA: RUSKA MEKA SILA

ČVRST STAV O MEKOJ SILI RUSIJE Zbog okolnosti koje trenutno vladaju u svetu, skorašnje inicijative Rusije usmerene ka jačanju sopstvene meke sile u inostranstvu ne postižu željene efekte. Zato je potrebno definisati dugoročnu strategiju za delovanje u tom pravcu Pročitajte druge tekstove Alekseja Dolinskog na russia-direct.org

I

ZRAZ „MEKA SILA“ NOSI U SEBI BROJNA ZNAČENJA. Važno je, međutim, shvatiti da je meka sila zaista prava sila. To je moć kojom ostvarujete postavljene ciljeve zahvaljujući sopstvenom autoritetu i želji drugih ljudi da rade u vašem interesu, bez prinude ili koristi za sebe. Rusija već dugo razvija instrumente svoje javne diplomatije sa ciljem da pojača dejstvo meke sile, ali zbog određenih spoljnih i unutrašnjih razloga rezultati nisu u potpunosti zadovoljavajući. Kada je Konstantin Kosačov u martu 2012. godine postavljen na čelo Federalne agencije za Zajednicu nezavisnih država, sunarodnike u inostranstvu i međunarodnu društvenu saradnju (Россотрудничество), očekivalo se da će to biti početak „zlatnog doba“ ruske meke sile, ali su nade potonule kada je on otišao sa tog položaja, tako da „zlatno doba“ nije ni nastupilo. Pre tri godine, kada je Kosačov stupio na dužnost, izgledalo je da se otvara širi prostor za aktivnosti ruske javne diplomatije. Rusija je skoro celu deceniju povećavala kapacitete svoje meke sile, ali bez vidljive strategije i bez mehanizama za koordinaciju. Takav pristup nije dao željene rezultate, a pomenuta prilika je propuštena, tako da je sada potrebno sastaviti novi dugoročni plan za delovanje javne diplomatije Ruske Federacije.

PROFIMEDIA

KRATAK ISTORIJAT RUSKE MEKE SILE

U novinsku agenciju RIA „Novosti“ 2003. godine je došla Svetlana Mironjuk, pre toga uspešan rukovodilac u privatnim medijima. Njen zadatak bio je da

magazin

AP

PIŠE DR ALEKSEJ DOLINSKI, PARTNER KOMPANIJE ZA KONSALTING CAPSTONE CONNECTIONS

ovu informativnu kuću, čiji je stil rada nasleđen iz sovjetskog vremena, transformiše u moderan sistem koji koristi visoke tehnologije i različite vidove medija. Još tada je Rusija pokrenula čitav niz projekata namenjenih stranoj publici. Među njima su kampanja za dobijanje organizacije Zimskih olimpijskih igara 2014, započeta 2005. godine, kada je osnovana i kompanija Russia Today (danas RT), koja se bavi celodnevnim emitovanjem vesti na engleskom jeziku. Predsednik Vladimir Putin je 2007. godine osnovao Fond „Ruski svet“ („Русский мир“) sa ciljem da se promovišu ruski jezik i kultura po modelu Britanskog saveta, nemačkog Gete instituta i kineskog Instituta Konfucije. Pored ovih zadataka, fond je trebalo da razvija veze s ruskom dijasporom širom sveta i stvara kanale za kontakte nezvanične diplomatije sa stručnom javnošću. Iste godine, u oblasti štampanih i onlajn medija pokrenut je projekat Russia Beyond the Headlines (čiji deo je i „R Magazin“), dok je kompanija RT počela da emituje TV program na arapskom, a istovremeno su počele i pripreme za emitovanje na španskom jeziku. Tadašnji predsednik Rusije Dmitrij Medvedev je 2008. godine doneo ukaz o osnivanju Federalne agencije za Zajednicu nezavisnih država, sunarodnike u inostranstvu i međunarodnu društvenu saradnju, skraćeno Rosso-

trudničestvo, a te godine je novo rukovodstvo dobio i „Glas Rusije“ - najstarija svetska radio-stanica namenjena emitovanju programa za inostranstvo. Predsednik Medvedev je nešto kasnije, 2010. godine, osnovao Fond za podršku javnoj diplomatiji „Gorčakov“ i Ruski savet za međunarodne poslove. Prema tome, i pre nego što je Kosačov stupio na dužnost, već je nekoliko institucija dobilo zadatak da radi na poboljšanju stava međunarodne javnosti prema Rusiji. Pored Россотрудничества, mekom silom su se bavile i druge agencije. I one su imale na raspolaganju instrumente potrebne za rad u tom domenu, kako kratkoročne (elektronski i onlajn mediji), tako i dugoročne (razmena studenata i pomoć u razvoju). Pomenute ustanove vodili su ambiciozni ljudi, i svaki od njih je imao sopstvene kontakte sa Ministarstvom spoljnih poslova RF i različitim odeljenjima predsedničke administracije. Россотрудничество, međutim, nije bilo idealan sistem, tj. nije u potpunosti moglo da se izbori sa zatečenim stanjem, a ono je takvo da ruska predstavništva u svetu i dalje funkcionišu po matrici iz sovjetskog perioda, brojne ruske škole u inostranstvu nasleđene su od Ministarstva odbrane, a budžet je nedovoljan da se povećaju plate, inače najniže u federalnim organima. S druge strane, pred agenciju su postavljeni vrlo visoki ciljevi. III


TEMA: RUSKA MEKA SILA

Kosačov je imao iskustva u diplomatiji i javnoj politici, i stoga se verovalo da je on najbolje kadrovsko rešenje za koordinisanje građanske diplomatije Rusije, što zbog sopstvenog autoriteta, što zbog direktnih kontakata s državnim vrhom. Pre svega, bilo je potrebno da se funkcionisanje Rossotrudničestva postavi na nove osnove, a Kosačov je imao viziju i strategiju kako da to uradi. Njegova ideja bila je da se agencija primarno bavi međunarodnim razvojem i da se novac kojim je Moskva pomagala međunarodne institucije preusmeri na bilateralne projekte. U vreme dok je Kosačov bio na čelu agencije, Rusija je usvojila novi koncept međunarodnog razvoja, a glavni faktor u sprovođenju te politike postalo je Rossotrudničestvo, umesto Ministarstva finansija. Godišnji ruski budžet za međunarodnu pomoć iznosi oko petsto miliona dolara, i Kosačov je uspeo da realizuje svoju nameru i da ovaj novac iskoristi za bilateralne projekte, a takođe da poveća učešće privatnog sektora u ovoj oblasti, tako da je nova politika stvorila uslove za jačanje meke sile Rusije na postsovjetskom prostoru.

KORENITA IZMENA KONTEKSTA MEĐUNARODNIH ODNOSA

Međutim, konfliktom na istoku Ukrajine i osetnim zahlađenjem odnosa između Rusije i Zapada tokom 2014. i 2015. godine stvoreni su potpuno novi međunarodni odnosi i nova područja za eventualno dejstvo meke sile. Naime, Moskva je izmenila svoje stavove prema ključnim zapadnim akterima, budući da je počela da ih doživljava više kao suparnike nego kao partnere. Kada se u obzir uzme i složena ekonomska situacija u Rusiji, celokupni opisani kontekst stavlja ruske vlasti u poziciju da reaguju iznuđeno, odnosno da odluke donose u skladu s trenutnim političkim prioritetima, a ne na osnovu dugoročnih strategija. Situacija u Ukrajini je za veoma kratko vreme izazvala čitav niz dešavanja - diplomatskih, političkih i ekonomskih. Ta dešavanja su zahtevala neodložne akcije i reakcije, i mnogo su više uticala na medijsku i političku retoriku od dugoročnih instrumenata meke sile (kao što su razmena studenata ili pomoć u razvoju). Tokom 2014. godine politika Rusije u pogledu meke sile doživela je veliki zaokret, jer je prioritet dat medijima, što je i razumljivo. Najveći deo ruskih napora u sferi međunarodnih komunikacija usmeren je na stvaranje alternative za brojne svetske medije, tj. za stvaranje medija koji će pružiti alternativnu inIV

Uprkos izvesnim nedostacima, Rusija se još uvek nalazi među deset najprivlačnijih zemalja za strane studente. Primera radi, Ruska Federacija godišnje plaća školarinu za oko deset hiljada stranaca. Problem je u tome što prijem studenata i izbor univerziteta koji će učestvovati u ovom programu nisu dovoljno transparentni

terpretaciju aktuelnih političkih događaja. To u ovom trenutku jeste najkorisnije za realizaciju državne politike, ali takav nastup svakako neće na duže staze doprineti poboljšanju međunarodnog razumevanja i proširenju okvira ukupne saradnje. U suštini, dugoročni instrumenti i institucije javne diplomatije sada se ne koriste u potrebnoj meri jer ne mogu dovoljno brzo da utiču na aktuelna dešavanja. Međunarodni razvoj nije više najvažniji prioritet, tako da je realizacija ove politike odložena za neka druga vremena. Pored toga, ograničena finansijska sredstva ne dozvoljavaju Rusiji veće angažovanje u tom pogledu. Promena stava prema Rusiji predstavlja još jedan razlog da se ponovo razmotre dometi njene građanske diplomatije. Sudeći po istraživanjima javnog mnjenja, rešavanje političkih problema u Ukrajini 2013. i 2014. godine dovelo je do porasta negativnog stava prema Rusiji u zapadnim zemljama, čak i pre nego što su u istočnom delu Ukrajine izbili oružani sukobi. Od tada se situacija svakako nije popravila. Štaviše, promena retorike ruskog rukovodstva koja nagoveštava nameru da se obnovi „jedinstvo istorijske Rusije“ ubrzo posle ulaska Krima u sastav Ruske Federacije, stvorila je tenzije u odnosima sa nekim susednim državama. Za rusku meku silu to je predstavljalo značajan ograničavajući faktor.

PROGNOZE I PREDLOZI

Prema rečima tvorca koncepta meke sile, profesora Univerziteta Harvard Džozefa Naja, njeni osnovni resursi su sistem vrednosti, kultura i politika. Mala je verovatnoća da će u budućnosti aktuelni politički stavovi Rusije postati popularniji nego što su danas, tako da se u skorije vreme ne može očekivati poboljšanje efekta ruske meke sile. Ne postoji konkretan potez javne diplomatije koji bi osnažio njeno dejstvo, dok se prethodno ne reše postojeći spoljnopolitički problemi. To znači da će za ostvarenje zadatih ciljeva biti potreb-

ne godine, ali će ta okolnost pružiti stručnjacima i profesionalcima mogućnost za usavršavanje dugoročnog pristupa. Dakle, trenutna situacija ostavlja ruskoj građanskoj diplomatiji samo jednu mogućnost - da radi na poboljšanju operativne efikasnosti i uspostavljanju platforme za buduću saradnju. Ovo podrazumeva ulaganje u razmenu studenata i kanale nezvanične diplomatije, kao i u promovisanje jezika i kulture. Pre ili kasnije, kada se kriza okonča, sve strane uključene u aktuelne sukobe moraće da nađu način za nastavak saradnje, što će otvoriti vrata mekoj sili. Međutim, ovo neće biti moguće ukoliko se već sada ne stvore neophodni uslovi. Ipak, i u takvim okolnostima nova direktorka Россотрудничества Ljubov Glebova ima priliku da učini nešto konkretno na jačanju ruskog uticaja u svetu. U nedostatku finansijskih sredstava moraju se maksimalno koristiti postojeći resursi, a obrazovanje je jedan od njih. Uprkos izvesnim nedostacima, Rusija se još uvek nalazi među deset najprivlačnijih zemalja za strane studente. Primera radi, Ruska Federacija godišnje plaća školarinu za oko deset hiljada stranaca. Problem je u tome što prijem studenata i izbor univerziteta koji će učestvovati u ovom programu nisu dovoljno transparentni. Imajući na umu prethodno iskustvo Glebove na rukovodećim funkcijama u obrazovanju (bila je na čelu Federalne agencije za nadzor u sferi obrazovanja i nauke), može se očekivati da će se ona najviše angažovati upravo oko zavođenja reda u sistemu međunarodne prosvetne saradnje. Budući da se u narednim godinama ne može očekivati bitna promena sadašnjeg stanja, državno rukovodstvo će dobiti priliku da ponovo razmotri opšti pristup, da razvije strategiju građanske diplomatije i osmisli mehanizam koordinacije za sve državne institucije uključene u ovaj posao. Stručnjaci i profesionalci s pravom ističu da jasno definisanje ključnih pokazatelja efektivnosti i bolja saradnja među državnim agencijama mogu značajno da poboljšaju rezultate meke sile Rusije. Na kraju, navodimo ono što smatramo najvažnijim. Rusija može da iskoristi trenutni zastoj u rastu uticaja svoje meke sile tako što će uložiti više truda u shvatanje stavova koje međunarodna javnost gaji prema njoj i faktora koji na te stavove utiču. Nije dovoljno samo da posedujete sofisticirani arsenal sredstava za širenje svojih poruka svetu, već morate i dobro oslušnuti šta svet poručuje vama.

magazin


Kakvu alternativu nude Rusi Rusija bi kao država mogla i morala mnogo više da radi na promovisanju sopstvenih vrednosti u Srbiji. Jedan humanitarni centar i dva medijska resursa nikako ne mogu biti konkurencija vrlo razvijenim strukturama zapadnih medija i nevladinih organizacija u ovoj zemlji

PIŠE JEVGENIJ BARANOV, suosnivač medijskog centra „Ruski ekspres“, specijalni dopisnik ruskog „Prvog kanala“

NEVEROVATNA BESPOMOĆNOST NAŠE „MEKE SILE“ SASTOJI SE U TOME ŠTO MI SVOJIM DELOVANJEM NE ŠIRIMO SOPSTVENE HORIZONTE, NE PRIKAZUJEMO NARODIMA NIKAKVE PERSPEKTIVE, I KAO DA SE POVLAČIMO U SAMOIZOLACIJU, PREPUŠTAJUĆI ZAPANJENIM PARTNERIMA DA SE DIVE SILI NAŠEGA DUHA I SPREMNOSTI ZA TVRDOGLAVO PRUŽANJE OTPORA. NAŠA MEKA SILA NAS SAME ZAPRAVO SATERUJE U OKVIRE NAŠIH GRANICA

magazin

PROFIMEDIA

B

UDIMO OTVORENI! O KAKVOJ „MEKOJ SILI“ MOŽE BITI GOVORA? One retke situacije u kojima se prisetimo da postoji zemlja kao što je Srbija uvek su izazvane našim unutrašnjim potrebama, koje imaju malo veze sa događajima na Balkanu. To je ispoljavanje entuzijazma konkretnih pojedinaca, koji zahvaljujući obrazovanju ili ličnom iskustvu uočavaju i shvataju razliku između Beograda i, recimo, Bratislave. Nažalost, njihova motivacija (bilo da je to pravoslavlje, politički stavovi ili iskustvo koje je donela novija istorija) uvek je jača od njihovih mogućnosti. Rad državnih medijskih struktura kao što su Russia Beyond The Headlines ili „Sputnik“ nesumnjivo je važan, ali, nažalost, nije dovoljan čak ni za tako malu zemlju kakva je Srbija. S obzirom na odsustvo jasno formulisane politike u regionu, može se reći da je sve što je dosada rađeno zapravo doturanje suvog granja na tihu vatru iracionalne ljubavi naroda prema Velikoj Rusiji i prema svemu što je za nju vezano. Ta vatrica ne gori zahvaljujući našim naporima - to nikada ne treba gubiti iz vida. Naše cepanice nemaju namenu da od njih nekome bude toplije, nego da se ta vatra ponekad može primetiti iz Moskve. Šta je to meka sila? To je pre svega alternativa. A kakvu alternativu mi Rusi nudimo? Nemamo pristup obrazovanju, ne podržavamo učenje ruskog jezika, ne pomažemo u zapošljavanju onima koji uprkos logici uče ruski jezik i znaju ga. Štaviše, naše državne korporacije koje posluju u regionu odbijaju da prime takve ljude na posao. Mi čak ni u najsrećnijim godinaV


TEMA: RUSKA MEKA SILA

MI ZA OVIH 16 GODINA, KOLIKO JE PROŠLO OD AGRESIJE NATO-A NA JUGOSLAVIJU, NISMO NAŠLI ZA SHODNO DA PONUDIMO NIJEDAN NOVI PROJEKAT REŠAVANJA KOSOVSKOG PROBLEMA KOJI BI BIO PRILAGOĐEN NOVIM OKOLNOSTIMA. SMATRALI SMO DA JE DOVOLJNO ZASTUPATI POŠTOVANJE REZOLUCIJE 1244, A NJU JE ZA TO VREME PREKRŠIO KO GOD JE HTEO, UKLJUČUJUĆI I SRPSKE VLASTI, U ČIJIM KRUGOVIMA ZAPADNO VIĐENJE BUDUĆNOSTI SRBIJE ČAK NI HIPOTETIČKI GLEDANO NEMA ALTERNATIVU ma nismo uložili nikakav napor usmeren na to da Rusiju upoznaju ljudi koji je vole (i koji se okupljaju u bezbrojna društva srpsko-ruskog prijateljstva). Gotovo da i ne postoje programi za razmenu studenata i stažiranje. Nema čak ni najobičnijih turističkih prezentacija za novinare, da i ne govorimo o stimulisanju turističkih tokova. U medijskom prostoru smo van konkurencije u negativnom smislu. Resursima Russia Beyond The Headlines i „Sputnik“ nije lako da se nose sa zapadnom medijskom imperijom, uspostavljenom u Srbiji za proteklih 10-15 godina. Tu počinje začarani krug, iz koga se ne vidi izlaz. Mediji u Rusiji ne vide kakva je razlika između Beograda i Bratislave, informacije iz regiona pristižu spontano i često neprofesionalno. U takvim okolnostima Moskva ne zna za procese koji se ovde dešavaju, tako da je i stepen njene zainteresovanosti za njih gotovo ravan nuli. Ogromna, i dalje apsolutna većina stanovništva gaji simpatije prema Rusiji, a mi još nemamo nijednu (!) nevladinu organizaciju koja stalno i planski funkcioniše u Srbiji. Sa druge strane, mnogobrojne zapadne NVO krajnje savesno rade na realizaciji krupnih zapadnih projekata kao što su pridruživanje NATO paktu, legalizacija eksperimenata sa državnim suverenitetima i granicama, takozvana evrointegracija i humanizacija tradicionalističkih društava... A šta mi nudimo? Umesto jasne geopolitičke alternative i alternativnog pogleda na svet, mi u najboljem slučaju generišemo marginalne ličnosti svih boja, počev od socijalista belih od peruti, pa sve do radikalnih nacionalista koji se uzdaju u Rusiju i nose plakate sa natpisima „Rusijo, pomozi!“ i sa portretima ruskog predsednika... Kad smo već kod toga, naša glavna meka sila u ovom trenutku je lični i neosporni autoritet predsednika Rusije u narodu. Mi za ovih 16 godina, koliko je prošlo od agresije NATO-a na Jugoslaviju, niVI

smo našli za shodno da ponudimo nijedan novi projekat rešavanja kosovskog problema koji bi bio prilagođen novim okolnostima. Smatrali smo da je dovoljno zastupati poštovanje Rezolucije 1244, a nju je za to vreme prekršio ko god je hteo, uključujući i srpske vlasti, u čijim krugovima zapadno viđenje budućnosti Srbije čak ni hipotetički gledano nema alternativu. Setili smo se Kosova samo u vezi sa Krimom, ali i tu analogija nije bila baš najsrećnija. Naše praktično učešće u kosovskoj tragediji ograničeno je na jednokratna slanja humanitarne pomoći. Deo te pomoći godinama skuplja prašinu u skladištima jer mi nismo našli za shodno da se raspitamo šta je ljudima zaista potrebno. Neosporno je da je otvaranje rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu važan događaj, ali to je zasada jedino čime se možemo pohvaliti. Za to vreme su zapadne zemlje razvijale i dopunjavale svoju koncepciju, usavršavale mehanizme finansiranja i zakonodavstvo, a mi smo se kao smokvinim listom pokrivali ansamblom „Aleksandrov“ i Kubanskim kozačkim horom (njima, naravno, svaka čast). Ruski mediji su otišli iz regiona odmah po završetku rata, a zatim su region napustile i naše trupe, tako da je interesovanje za Balkan u potpunosti nestalo. Nas koji smo ostali verni regionu ima veoma malo, i mi smo pokušavali da skrenemo pažnju Moskve na činjenicu da je sudbina Jugoslavije, a zatim i Srbije zapravo lakmus papir koji nam je od Boga dat, ili „mapa puta“, ako hoćete, ili predskazanje onoga što se i nama sprema. Međutim, svi naši napori bili su uzaludni. A da su obratili pažnju na nas, možda bi se događaji u Ukrajini mogli izbeći. Mi kao da namerno odbacujemo neprocenjivo iskustvo naše braće i u pogledu građanskog rata, i u pogledu sankcija, i uopšte u pogledu šema koje su razrađene u Jugoslaviji da bi kasnije bile primenjene u Rusiji. Neverovatna bespomoćnost naše „meke sile“ sastoji se u tome što mi svo-

jim delovanjem ne širimo sopstvene horizonte, ne prikazujemo narodima nikakve perspektive, i kao da se povlačimo u samoizolaciju, prepuštajući zapanjenim partnerima da se dive sili našega duha i spremnosti za tvrdoglavo pružanje otpora. Naša meka sila nas same zapravo sateruje u okvire naših granica. Naglašavam da ja ni u kom slučaju ne dovodim u sumnju uspehe ruske diplomatije. Govorim samo o građanskoj, društvenoj sferi, tj. o onoj sferi u kojoj meka sila i treba da se primenjuje. Razgovori o potrebi da Rusi kupe jednu lokalnu televiziju vode se već skoro deset godina, i sve uzalud. U Srbiji se još uvek očekuje da će se pojaviti RT na srpskom jeziku. I to se očekuje uprkos mojim pokušajima da objasnim kako je to nemoguće. Agencija RT radi sa auditorijumom od milijardu gledalaca (arapski, engleski i latinoamerički). Nemoguće je formirati redakciju koja će raditi sa srpskim i hrvatskim auditorijumom koji broji 10-12 miliona gledalaca. I sada, kada su najzad počeli da se pojavljuju zainteresovani investitori, njihovi potezi su nadmeni, besmisleni i promašeni, kao i mnogo toga što mi pokušavamo da uradimo u regionu. Mi koristimo veze koje odavno ne funkcionišu, ne vidimo one ljude koji iskreno žele da nam pomognu, sve znamo bolje od drugih i na kraju smo tu gde smo. Naš „Ruski ekspres“ smo stvarali nadajući se čudu. Jedan ruski novinar i jedan srpski advokat verovali su u isto čudo. Verovali su da sve može biti drugačije. Verovali smo da ćemo imati uspeha ukoliko nam ne bude cilj da se brzo obogatimo, da napravimo karijeru ili da dejstvujemo bezbedno, na račun države. Sve što nam se dešavalo u protekloj godini zaista je ličilo na čudo, a kulminacija je bilo Čudo donošenja Blagodatnog Ognja u Srbiju. Žarko smo to želeli i Gospod nam je darovao poznanstva sa izvanrednim ljudima, naklonost vlasti, blagoslov Crkve i pomoć veoma uticajnih ljudi u Rusiji. I čudo se dogodilo. Nekoliko desetina hiljada ljudi okupilo se ispred Hrama Svetog Save u Beogradu da dočeka Blagodatni Oganj, koji je prvi put donet u Srbiju noću uoči Vaskrsa pravo iz Jerusalima. I donet je zahvaljujući ruskoj pomoći. Beograd je te noći ponovo na čudesan način postao pravoslavna prestonica čitavog regiona, iz koje je Oganj bio odnet na sve prostore, od Bosne do Crne Gore. Eto, to je bilo svedočanstvo prave „meke“ sile ljubavi i vere da sve zaista može biti drugačije!

magazin


SRBI SLABO RAZUMEJU DANAŠNJU RUSIJU

PIŠE DR NIKITA BONDAREV, Ruski institut za strateška istraživanja (RISI)

Srbija spada među malobrojne zemlje u kojima je prorusko raspoloženje karakteristično za većinu stanovništva. Mi uopšte ne treba da primenjujemo prema Srbiji nikakvu silu, ni meku, ni tvrdu. Sila je u svakoj varijanti prinuda. A ovde je to neumesno. Umesto toga, mi obavezno treba da predočavamo Srbima stvarne informacije o Rusiji, o tome šta je to prava Rusija, a ne nekakav mitski nevidljivi grad Kitež koji su izmislili ruski i srpski rusofili magazin

AP

G

OVOREĆI REČIMA POZNATOG BUGARSKOG politikologa i velikog prijatelja Rusije Darine Grigorove, mi Rusi nikada ne treba naglas da govorimo za neku pojavu da je to naša „meka sila“. Čim mi određenu kulturnu pojavu javno okarakterišemo kao meku silu, ona to prestaje da bude. Te Fond „Ruski svet“ je naša meka sila, te Fond „Gorčakov“ je naša meka sila... Mi u principu ne bi trebalo da rasuđujemo polazeći od takvih termina, jer ako se stalno uz neku strukturu bude lepila etiketa meke sile, to će obezvrediti njen posao. O svemu tome treba govoriti opreznije. To nije naša metoda i nije naš termin. Termin „soft power“ smislili su Amerikanci, a mi ga često koristimo bez razmišljanja. Oni i sami ne žure da neki fond okarakterišu kao svoju meku silu. Oni to rade, ali ne govore naglas. I mi treba isto tako da postupamo. To je samo digresija uz tekst. Ako pogledamo šta se dešava sa ruskim prisustvom u kulturnom i javnom životu Srbije u poslednje dve-tri godine, videćemo da su učinjeni veoma krupni koraci. Mislim na izuzetno uspešne meVII


TEMA: RUSKA MEKA SILA

STALNO RAZGOVARAM O TOME SA SRPSKIM kolegama i oni potvrdno kli-

maju glavom kao da se slažu, ali posle izvesnog vremena ponovo počinju staru priču koja je već svima dosadila, tj. pitaju zašto smo mi tako malo prisutni u Srbiji i zašto ništa ne preduzimamo radi očuvanja i jačanja veza između VIII

SRBIN OČEKUJE DA JE RUSIJA ISTA KAO SRBIJA, SAMO MNOGO VEĆA. UMESTO TOGA, ON VIDI HLADNU SEVERNU ZEMLJU GDE U OGROMNOJ MOSKVI, KAO U VAVILONU, ŽIVE LJUDI IZMUČENI LOŠOM KLIMOM, STALNO NEKUDA ŽURE I NIMALO IH NIJE BRIGA ZA NJEGA, JADNIKA. NIKO OD NJIH GA NE SMATRA SVOJIM BRATOM I NE DOČEKUJE GA RAŠIRENIH RUKU. NE KAŽE: „O, DRAGI NAŠ SRBINE, KAKO TI SE RADUJEMO.“ NIKO MU SE NE RADUJE. NIKOGA NIJE BRIGA ZA NJEGA naših naroda. Kažu: „Zašto ste vi tako malo prisutni u srpskim medijima?“ Pitam ih da li su videli odličan materijal u Nedeljniku, gde ruski stručnjaci sa svojih pozicija komentarišu rehabilitaciju Draže Mihailovića. „E, pa to nismo videli.“ Možda bi bilo dobro da pre nego što počnete da nas kritikujete, odete na internet, na sajt „Ruska reč“ ili „Sputnik“ i pogledate šta mi radimo? Naravno da sve to nije dovoljno, ali mi se nećemo ni zaustaviti na ovome što je postignuto, mi planiramo da idemo dalje. Nažalost, prinuđen sam da uputim prekor našim srpskim kolegama i partnerima. Mi smo već dosta dugo prisutni u društvenom životu Srbije, ali Srbi to zasada često ne primećuju. Možda mi i sami nešto pogrešno radimo, a možda srpski rusofili imaju neku pogrešnu percepciju i nikako ne mogu da je preispitaju. Otkud potiču stereotipi poput onih da je Rusija „odbacila“ Srbiju i da je „svaki put izdala Srbiju“? Sticajem okolnosti devedesete godine su za Srbiju bile veoma teške. U to vreme je i situacija u Rusiji bila komplikovana, tako da tada jednostavno nikome nije ni bilo do Srbije, koliko god to grubo zvučalo. Sa druge strane, rukovodstvo Ruske Federacije moglo je da preduzme bar minimalne napore kako bi olakPROFIMEDIA

dijske projekte kao što je Russia Beyond The Headlines, koji ima preko 250.000 čitalaca na sajtu ruskarec.ru i u dodacima u Nedeljniku i Geopolitici, a pre toga u Politici. To je takođe i „Sputnik“, mada kod njih sada ne ide sve glatko kao što bi trebalo. To je i „Русский экспресс“, koji je za nešto više od godinu dana svoga postojanja uspeo da organizuje svetsku premijeru filma Nikite Mihalkova „Sunčanica“ u Beogradu i da pomogne u organizaciji donošenja Blagodatnog Ognja u Srbiju. To je veoma dobro. To su događaji koji su odjeknuli i u celom Beogradu i u celoj Srbiji. U Beogradu odavno nije bilo tako krupnih kulturnih događaja u vezi sa Rusijom. Sada je „Русский экспресс“ organizovao dolazak u Srbiju Jevgenija Primakova mlađeg sa njegovom „ruskom humanističkom misijom“, i po svemu sudeći, to je takođe dobra i perspektivna ideja. Treba pomenuti i Fond „Gorčakov“ koji daje stipendije srpskim studentima i organizuje im putovanja u Rusku Federaciju, a takođe organizuje naučne konferencije i seminare u Srbiji, kao što je na primer „Balkanski dijalog“. Treba pomenuti i naš Ruski institut za strateška istraživanja (RISI) i naučne konferencije koje organizujemo, simpozijume mladih politikologa u Rusiji, zatim dečji kamp „Lemnos“ u Grčkoj, koji posećuju deca iz Srbije, a takođe međunarodni dečji kamp „Srpskog koda“ i „Naše Srbije“, u koji odlaze deca iz Rusije, Krima, Pridnjestrovlja i Donbasa, u čiju organizaciju smo se odnedavno i mi uključili, i zajedno sa partnerima podigli tu priču na novi nivo. Setimo se takođe i Spomenika Nikolaju II u Beogradu, koji je podignut zahvaljujući ruskim strukturama „Fond istorijske perspektive“ i „Rusko vojnoistorijsko društvo“. Nešto manji spomenik Nikolaju II je RISI podigao u Banjaluci. Inače, RISI je za narednu godinu planirao nekoliko međunarodnih naučnih konferencija u Beogradu, Novom Sadu i Banjaluci, kao i program za restauraciju ruskih grobalja u Srbiji i izdavačke programe. Da li se tako nešto moglo i zamisliti pre dve ili tri godine? Naravno da nije. To je očigledan napredak u rusko-srpskim odnosima koji se odigrao na naše oči.

magazin


šalo položaj Srba. Ali tadašnje rukovodstvo Ministarstva spoljnih poslova uopšte nije marilo za Srbe. Ruske vlasti su se tada bavile isključivo dobijanjem zapadnih kredita i investicija, i najvažniji su bili dobri odnosi sa Amerikom i Nemačkom. To veoma liči na ono što se sada dešava u Srbiji. Naravno, za Srbe je takav stav Rusije bio težak udarac. Kada im je bila krajnje neophodna naša pomoć, naša pažnja i naše učešće, možda čak i u najtežem trenutku njihove istorije, Rusija nije bila sposobna da im pomogne. TO JE, NARAVNO, OSTAVILO ODREĐENOG TRAGA u odnosima između dve-

ju zemalja. Ali sa druge strane, koren tih stereotipa je dublji. Reč je o izvesnoj idealizovanoj predstavi koju Srbi imaju o Rusiji i koja se često raspada u susretu sa stvarnošću. Srpsko rusofilstvo ima malo zajedničkog sa stvarnom Rusijom i sa stvarnim Rusima. To je nekakva ukupnost ideoloških koncepcija i sistema vrednosti koja je više vezana za porodično predanje, koje se prenosi sa kolena na koleno, nego stvarno znanje o današnjoj Rusiji. Najvatreniji rusofili koje sam imao prilike da sretnem u Srbiji nikada nisu bili u Ruskoj Federaciji, mnogi od njih ne znaju ruski jezik i sude o Rusiji po seriji „Kneginja Anastasija“. Za njih je rusofilstvo, pre svega, odbacivanje zapadnih vrednosti i simbol tradicionalističkog i konzervativnog sistema vrednosti, a Rusija je za njih oličenje takvog shvatanja. Među njima se često ne može primetiti istinsko poznavanje Rusije, njene kulture, njene stvarnosti, niti procesa koji se dešavaju u Rusiji i uopšte života ruskog naroda. Dušan Kovačević se u svome delu „Bila jednom jedna zemlja“ podsmeva idealizovanoj predstavi koju Srbi imaju o Rusima. Jedan lik kaže da je pravi Rus „visok dva metra, ogroman je, svi zubi su mu gvozdeni. Evo doći će Rusi na Balkan i fašisti su osuđeni, nemaju nikakve šanse“. To je apsolutno idealizovana predstava o Rusiji i Rusima, koja sa stvarnošću nema nikakve veze. Kada Srbin, koji je vaspitan u rusofilskom duhu i naučen da voli Rusiju, a zapravo ne zna ništa o njoj, dođe u Rusku Federaciju na privremeni rad, on po pravilu doživlja-

magazin

va kulturni šok. To što on ovde vidi nimalo ne liči na ono na šta je navikao od detinjstva. On očekuje da je Rusija ista kao Srbija, samo mnogo veća. Umesto toga, on vidi hladnu severnu zemlju gde u ogromnoj Moskvi, kao u Vavilonu, žive ljudi izmučeni lošom klimom, stalno nekuda žure i nimalo ih nije briga za njega, jadnika. Niko od njih ga ne smatra svojim bratom i ne dočekuje ga raširenih ruku. Ne kaže: „O, dragi naš Srbine, kako ti se radujemo.“ Niko mu se ne raduje. Nikoga nije briga za njega. Poznajem nekoliko Srba kod kojih je prvi dolazak u Rusku Federaciju izazvao zaprepašćenje, šok, odbojnost i nerazumevanje: „Nije valjda to ona Rusija o kojoj su me otac i deda učili da je treba voleti.“ Zatim se odnos u izvesnoj meri promeni kada takav čovek sretne Ruskinju, zaljubi se i počne da živi sa njom. Tada sve dođe na svoje mesto. To je vrlo tipičan slučaj. Konkretan primer je srpski bloger, muzičar, modni kreator i politikolog (po obrazovanju) Saša Protić Prota. On u svom blogu piše: „Najbolje što postoji u Rusiji su ljudi, naročito žene. Vlasti, političari, ideolozi, biznis i sve ostalo u Rusiji je potpuno trulo. Zato ne očekujte ništa dobro od ruskih vlasti, nego gledajte video-klip grupe ‘Srebro’.“ Odmah mu na blog dolaze ljudi koji pišu: „Kako smeš da tako govoriš, izdajniče. Ti uopšte nisi Srbin ako tako pišeš!“ I jedno i drugo su, naravno, krajnosti.

a ne nekakav mitski nevidljivi grad Kitež koji su izmislili ruski i srpski rusofili. Tako bi se izbegla situacija kulturnog šoka kada proruski nastrojeni Srbin dođe u Rusiju, razočara se, izgubi se, i u nekom smislu postaje čak i antiruski nastrojen. I na tome se već radi. Možda Srbi ne razumeju u potpunosti ono što mi radimo, jer se kod nas u rusko-srpsku saradnju uključila nova generacija ljudi, starosti od 30 do 45 godina, koji nisu vezani za društva sovjetsko-jugoslovenskog prijateljstva. Upravo ti ljudi danas definišu tematiku tih odnosa. U SRBIJI, MEĐUTIM, MI ČESTO NAILAZIMO na ljude koji u zvaničnim druš-

tvima prijateljstva sede već po 40 godina. U najboljem slučaju to je Ivana Žigon, izuzetna i lepa žena, koja peva o Kosovu, zemlji slavnih vitezova Lazara i Miloša, itd. Ona takođe daje veliki doprinos rusko-srpskim odnosima. Zahvaljujući njoj su mnogi u Rusiji shvatili šta za Srbe znači Kosovo. To je dobro i važno, ali njena struktura je takođe u diskursu starih društava sovjetsko-jugoslovenskog prijateljstva. Ruski „prijatelji Srbije“ dolaze u Beograd i poklanjaju svojim srpskim kolegama balalajku (to se stvarno dogodilo!), a ovi dolaze u Moskvu i poklanjaju ruskim prijateljima srpske gusle (iako su one u stvari

SRPSKO RUSOFILSTVO IMA MALO ZAJEDNIČKOG SA STVARNOM RUSIJOM I SA STVARNIM RUSIMA. TO JE NEKAKVA UKUPNOST IDEOLOŠKIH KONCEPCIJA I SISTEMA VREDNOSTI KOJA JE VIŠE VEZANA ZA PORODIČNO PREDANJE, KOJE SE PRENOSI SA KOLENA NA KOLENO, NEGO STVARNO ZNANJE O DANAŠNJOJ RUSIJI. ZA NJIH JE RUSOFILSTVO, PRE SVEGA, ODBACIVANJE ZAPADNIH VREDNOSTI I SIMBOL TRADICIONALISTIČKOG I KONZERVATIVNOG SISTEMA VREDNOSTI, A RUSIJA JE ZA NJIH OLIČENJE TAKVOG SHVATANJA. MEĐU NJIMA SE ČESTO NE MOŽE PRIMETITI ISTINSKO POZNAVANJE RUSIJE, NJENE KULTURE, NJENE STVARNOSTI, NITI PROCESA KOJI SE DEŠAVAJU U RUSIJI, I UOPŠTE ŽIVOTA RUSKOG NARODA SRBIJA ZAISTA SPADA MEĐU MALOBROJNE ZEMLJE u kojima je prorusko

raspoloženje karakteristično za većinu stanovništva. Mi uopšte ne treba da primenjujemo prema Srbiji nikakvu silu, ni meku, ni tvrdu. Sila je u svakoj varijanti prinuda. A ovde je to neumesno. Umesto toga, mi obavezno treba da predočavamo Srbima stvarne informacije o Rusiji, o tome šta je to prava Rusija,

crnogorske). S takvim „prijateljstvom“ treba već jednom završiti. Od tih balalajki nikome nije ni vruće, ni hladno. Ovo nije surova kritika, nego konstatacija činjenice. Ko i kako treba da radi sa srpskom omladinom, koja je od detinjstva integrisana u nove svetske tehnološke, informacione i intelektualne procese, u internet, društvene mreže, i koja uz to želi da sazna mnogo novog o RuIX


TEMA: RUSKA MEKA SILA

siji i zainteresovana je za našu zemlju? Ko bi mogao da predstavlja omladinu u Srbiji koja živi u novom informacionom veku? Nemam odgovor na to pitanje, i ne vidim takve ljude. Oni postoje, ali nisu istaknuti u javnosti onoliko koliko bi trebalo. Što se tiče podrške jezika, i tu smo još uvek u okvirima društva sovjetsko-jugoslovenskog prijateljstva. Time se bavi МАПРЯЛ - međunarodna asocijacija predavača ruskog jezika, koja svakako mnogo čini i aktivna je po celom svetu. I Fond „Ruski svet“ („Русский мир“), takođe tesno sarađuje sa ovom organizacijom. Ali ona je old fashioned. Ona je ostala u preinformacionoj, predigitalnoj epohi. Nama nije potreban analogni ruski svet, nego digitalni i ultrasavremeni, 3D i 4D. Tu je neophodno apdejtovanje sistema. Nažalost, ne može se reći da se bitno obnavljaju kadrovi, metodika i instrumenti. UMNOGOME SE TREBA UGLEDATI NA TO kako Zapad radi na Balkanu. Njihov

pristup se sastoji u tome da u maloj Srbiji paralelno mogu da rade desetine, ako ne i stotine svakojakih društvenih organizacija, a sve one rade jedno isto, samo različitim metodama. To nisu stvari koje isključuju jedna drugu, one funkcionišu paralelno. I što više bude u Srbiji ruskih društvenih organizacija, utoliko će biti bolje. Sa druge strane, ruske društveno-humanističke strukture koje pokušavaju da dođu u Srbiju nailaze na određeno suprotstavljanje srpskih vlasti. To je naročito postalo očigledno sada, kada se rešava pitanje kupovine televizije B92 (i to je javna tajna). Nama stalno naši srpski partneri i prijatelji govore da je potrebna Russia Today na srpskom. Televizija je ono što zaista utiče na ljude. Navodno, štampa i internet se čitaju malo, a televiziju svi gledaju. Neću otkriti ništa novo ako kažem da su za kupovinu Studija B bile zainteresovane tri ruske kompanije. Nećemo govoriti o kojim kompanijama se radi, to je komercijalna tajna. Uglavnom, tri velike kompanije bile su zaista ozbiljno zainteresovane. Međutim, za ruske kupce odmah su bile stvorene dopunske prepreke. Ispostavilo se da nije tako jednostavno prebroditi veliki broj dodatnih i neočekivanih birokratskih začkoljica. Na kraju, po svemu sudeći, televiziju kupuju oni kojima je to bilo jednostavnije da učine. Treba shvatiti da u Srbiji postoji suprotstavljanje ruskom prisustvu na veoma visokom nivou, i pored velikog broja rusofila u zemlji. X

Treba se probuditi i prionuti na posao Zapadna kultura ima alternativu, ali treba se potruditi i to pokazati Srbima, ne samo u Beogradu nego širom Srbije. Zasada se time bave uglavnom profesionalci koji imaju dovoljno entuzijazma. Krajnje je vreme da se aktivnije uključi i ruska država

PIŠE FILIP KUDRJAŠOV, producent, direktor projekata "Dani ruskog dečijeg filma u Srbiji" i "Rusi na Balkanu"

P

OSLE BOMBARDOVANJA JUGOSLAVIJE I SVRGAVANJA SLOBODANA MILOŠEVIĆA, naši zapadni „prijatelji i partneri“ nisu sedeli skrštenih ruku nego su počeli subvencijama i grantovima da pothranjuju različite srpske institucije. Otvoreno govoreći, kada je reč o prosveti, mnogi direktori škola u privatnim razgovorima priznaju da su te dotacije usmerene na vaspitavanje budućih prodavaca i ništa više od toga. Ako se tu i tamo na srednjoškolskim ili visokoškolskim takmičenjima i pojavi poneki talenat, odmah ga uzimaju pod svoje i smeštaju u odlično opremljen obrazovni centar gde ga „paze i maze“, i tako od mladih ljudi sigurno ne prave patriote koje će biti spremne da rade u svojoj zemlji. Sve ovo nije prazna retorička digresija, nego činjenično stanje kome Rusija ne može da se suprotstavi, tj. ne može da ponudi ništa umesto toga. Trebalo je na vreme raditi sa decom i pokazivati da zapadna kultura ima alternativu. Tako su, na primer, nastali Dani ruskog dečjeg filma u Srbiji pod nazivom „Bajke našeg detinjstva“. Na toj manifestaciji smo konačno, posle nepunih trideset godina, počeli da u unutrašnjosti Srbije pokazujemo animirane filmove koji su poznati svakom sovjetskom detetu. Ne treba zaboravljati da se Srbija ne svodi na Beograd, kao što se ni Rusija ne svo-

Socijalni projekat „Rusi na Balkanu“ dobar je primer savremene narodne diplomatije. Projekat je prvobitno zamišljen kao ciklus dokumentarnih filmova o ruskom prisustvu u Srbiji, ali taj pravac zasada nije napredovao. Doduše, može se reći da srpski reditelji dokumentarnih filmova već počinju da obrađuju pojedine teme naših potencijalnih filmova i to nas veoma raduje. Konkretni koraci u okviru projekta počeli su 2010. godine, od kada organizujemo dostavu knjiga ruskih pisaca školskim i manastirskim bibliotekama. Do sada smo uz pomoć naših partnera dostavili preko 6.000 knjiga. Mi radimo sa društvima srpsko-ruskog prijateljstva, uspostavili smo pobratimske odnose između prosvetnih institucija Rusije i Srbije - na volonterskoj osnovi i po ličnoj inicijativi. Tada smo sagledali kolika je informaciona provalija između naših naroda i shvatili smo da bi trebalo početi sa njenim zatrpavanjem po svaku cenu, čak i ako umesto buldožera imamo na raspolaganju samo lopatu.

di na Moskvu. Ako ne budemo radili sa regionalnim gradovima, svi naši napori doživeće potpuni fijasko. Italijanski, francuski, nemački i američki kulturni centri aktivno rade po celoj Srbiji, a mi ne izlazimo iz svojih prostorija koje nam je obezbedila država. Zašto predstavnici gorepomenutih zemalja nalaze mogućnost da rade i da bez snebivanja sednu u međugradski autobus i putuju par sati iz jednog grada u drugi da bi se tamo sreli i porazgovarali sa predstavnicima stanovništva, i ujedno se upoznali sa žiteljima, a mi to ne činimo? Zašto su njihovi centri pristupačni za običan narod,

magazin


AP

a mi se krijemo iza univerzitetskih zidova? Zašto njihove kompanije aktivno pomažu u promovisanju svoje kulture i svoga jezika, a naše bez direktive „odozgo“ čak i ne pročitaju pismo sa nekakvim predlogom? Naše prve „Dane“ podržala je centralna kancelarija Fonda „Ruski svet“ („Русский мир“), za šta ću im uvek biti zahvalan. Imali smo šansu da dokažemo da mi nešto možemo postići i mi smo to dokazali. Pa ipak, sa predstavništvima fonda u samoj Srbiji nismo uspeli da uspostavimo saradnju. Mi smo druželjubivo uputili pozive na zvanične adrese, ali odgovore nismo dobili. Isto tako nije bilo nijednog odgovora od poznatih brendova kao što su NIS, „Лукойл“ i druga krupna predstavništva. Da smo imali pomoć sponzora, mogli bismo otkupiti prava na rusku savremenu animaciju i prikazivati je na televiziji. Samim tim bismo reklamirali i pomenute gigante. Ali njima nisu bili potrebni susreti sa nama. Tačno je da se sada postepeno na televiziji pojavljuju ruske serije ili animirani

magazin

Ne treba zaboravljati da se Srbija ne svodi na Beograd, kao što se ni Rusija ne svodi na Moskvu. Ako ne budemo radili sa regionalnim gradovima, svi naši napori doživeće potpuni fijasko. Italijanski, francuski, nemački i američki kulturni centri aktivno rade po celoj Srbiji, a mi ne izlazimo iz svojih prostorija koje nam je obezbedila država

filmovi koji su već popularni u Srbiji zahvaljujući sajtovima sa video-sadržajem, ali mi smo izgubili ogromno vreme i nastavljamo da ga gubimo. Sa druge strane, „Dani“ su za dve godine svoga postojanja obuhvatili oko 10.000 dece i ove godine taj broj može biti povećan za još pet-šest hiljada. Sada nam, doduše, podršku pruža Ministarstvo kulture Rusije, ali mi nikada nismo sigurni da ćemo naredne godine biti uključeni u budžet. Ruska „meka sila“ u Srbiji funkcioniše u velikoj meri zahvaljujući pojedinim

profesionalcima koji imaju entuzijazma, a ne zahvaljujući koordinisanim potezima ruske države. Shvatam da sada imamo mnogo problema, ali Rusija ne bi smela da izgubi takvu zemlju kao što je Srbija. Mogu sa sigurnošću da tvrdim da interesovanje Srba za Rusiju treba podržati većim brojem akcija na ruskom jeziku, prevodima i titlovanim igranim i dokumentarnim filmovima, i to ne moraju obavezno biti savremene premijere. Sve treba rešavati brzo i efikasno, umesto što se godinama povlači pitanje autorskih prava. Treba davati filmove televizijama kojima nedostaje sadržaj i koje su spremne da prikazuju naše filmove ali ne mogu da ih plate ili same da ih prevedu na srpski. Treba organizovati rad sa svim predavačima ruskog jezika u Srbiji, treba odrediti grantove i subvencije za podršku tih predavača. Treba se, u stvari, probuditi i prionuti na posao, utoliko pre što su pomenuti profesionalci i entuzijasti tokom proteklih godina već stvorili dobar temelj, na koji se možemo osloniti. XI


TEMA: RUSKA MEKA SILA

Obrazovanje kao najmoćniji faktor Visoko obrazovanje, razvoj društvenih nauka i rad nevladinih organizacija - to su segmenti koji najviše utiču na pozitivnu sliku o zemlji u drugim regionima. I upravo u tim segmentima Rusija zaostaje za zemljama Zapada. Prema tome, predstoji nam veliki posao nog uticaja. U datom slučaju nije toliko reč čak ni o državnom finansiranju programa (mada i to treba da postoji), koliko o izgrađivanju sistema koji funkcioniše u korist podržavanja i razvoja rusko-srpskih odnosa. PIŠE JELENA PONOMARJOVA, doktor istorijskih nauka, profesorka MGIMO-a

K

VINT, MLAĐI BRAT POZNATOG RIMSKOG RETORA I KONZULA MARKA TULIJA CICERONA, mnogo vekova pre nego što će se pojaviti izraz „meka sila“, još pedesetih godina pre nove ere, veoma je jasno definisao značaj komunikacije: „Ljude više privlače reči i izražavanje nego usluga i konkretno delo.“ Očigledno je da konkretna dela, pre svega, ekonomska, finansijska i vojnotehnička saradnja u međunarodnim i bilateralnim odnosima imaju veoma veliki značaj, ali formiranje predstava o zemlji, o njenim ciljevima i zadacima, o osobenostima svetske politike u celini, nije moguće bez korišćenja raznih obrazovnih, informacionih i humanističkih (u najširem smislu reči) resursa. U uslovima visokotehnološkog društva soft power je neophodna komponenta politike, a sastoji se u sposobnosti da se utiče na ocene i ponašanje ljudi u različitim regionima sveta uz pomoć aktiva koje produkuju privlačnost dotične zemlje. Može se reći da je najvažnija osobenost „mekog“ uticaja Rusije, i to ne samo na Balkanu, segmentiranost, fragmentarnost i nepovezanost. Mi, nažalost, još uvek nemamo kompleksan državni program prezentovanja zemlje, nemamo državnu strategiju vršenja informacio-

XII

U DUGOROČNOJ PERSPEKTIVI NAJEFIKASNIJI INSTRUMENTI MEKE sile su

obrazovni i delatni. To su, pre svega, pružanje usluga visokog obrazovanja, razvoj društvenih nauka i rad nevladinih organizacija. U tom segmentu je Rusija u zaostatku, a upravo korišćenje tog instrumenta soft power nesumnjivo doprinosi postizanju pojedinih efikasnih rezultata, kao što je stvaranje lojalnih političara. Na primer, Sjedinjenim Američkim Državama je sa političkog gledišta to prvi i najvažniji cilj obrazovnih programa. Indikativno je da je Kolin Pauel kao generalni sekretar SAD primetio: „Naša zemlja nema dragoceniju aktivu od prijateljstva sa budućim svetskim liderima koji su ovde (u SAD - J.P.) stekli svoje obrazovanje.“ I dok zapadni univerziteti nude desetinama hiljada Srba razne povoljne uslove za studiranje na osnovu grantova, dotle vlada Ruske Federacije izdvaja 15.000 mesta kao godišnju kvotu za besplatno školovanje građana stranih država. To je očigledno nedovoljno za formiranje uticaja Rusije u inostranstvu, pa i na Balkanu. Pored sticanja obrazovanja u ru-

A ZAŠTO NE BISMO OTVORILI FILIJALE VODEĆIH RUSKIH UNIVERZITETA U SRBIJI? KAO PRIMER BISMO MOGLI UZETI GETE INSTITUT ILI INSTITUT KONFUCIJE

skim visokoškolskim ustanovama i koledžima, integracioni efekat imaju i različiti kratkoročni i obrazovni programi. U Rusiji su za to odgovorne strukture kao što su državne agencije „Россотрудничество“ i „Росмолодёжь“, Ruski savet za međunarodna pitanja i Fond „Gorčakov“. Veliki minus u delovanju pomenutih organizacija je to što svaka od njih organizuje akcije u okviru sopstvenog sagledavanja zadataka koji stoje pred Rusijom. Što se tiče tematskog sadržaja različitih foruma i kampova, on takođe zahteva ozbiljnu korekciju i dodatnu pažnju. Zbog svega toga, ono što je dosad urađeno nema odgovarajući efekat. Još jedno principijelno važno pitanje tiče se učenja ruskog jezika. Po mom mišljenju, optimalna varijanta je stvaranje mreže besplatnih kurseva u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj i nizu drugih zemalja. Tu treba istaći nesumnjivi uspeh ruske inicijative koja je pokrenuta 2014. godine. U pitanju je projekat Puškinovog državnog instituta za ruski jezik pod nazivom „Obrazovanje na ruskom“. Za manje od godinu dana funk-

magazin


SOVJETSKI PERIOD U pravom smislu je naš „meki“ uticaj na Srbe i druge narode bivše Jugoslavije realizovan u sovjetskom periodu. U 19. veku su odnosi između naših zemalja bili definisani duhovnim vezama vladajućih porodica. Čvrst temelj „mekog uticaja“ u Srbiji je postavila bela emigracija. Od početka šezdesetih godina 20. veka uticaj je bio i informacioni, i obrazovni i kulturni. Dovoljno je reći da se u svim školama SFRJ učio ruski jezik. Svi viši oficiri bili su na obuci u vojnim visokoškolskim ustanovama i akademijama Sovjetskog Saveza. Naučne veze spadale su među najtešnje. Ruska škola balkanologije, kao jedna od najjačih na svetu, ponikla je iz tesnih kontakata sa jugoslovenskim naučnicima.

PROFIMEDIA

Srpsku premijeru filma Nikite Mihalkova „Sunčanica“ nije organizovala država, nego mali medijski centar „Ruski ekspres“

cionisanja portala, na ovaj kurs se prijavilo 92.516 slušalaca, a od toga je 4.321 predavač. Nema nikakve sumnje da je to početak jednog velikog puta. KADA JE REČ O SRBIJI I Republici Srp-

skoj, uz prisustvo ruskih ekonomskih giganata („Сбербанк“, „Газпром нефть“ i dr.) trebalo bi da bude obavezno postojanje kurseva ruskog jezika. Štaviše, te kompanije mogu da obezbede posao u svojim filijalama najuspešnijim i najperspektivnijim građanima iz zemlje u kojoj su prisutni. Samim tim će se formirati i funkcionisati sistem lojalnosti ne samo na nivou pojedinih ljudi nego i na nivou čitavog društva. U perspektivi je neophodno otvoriti fakultete ili odeljenja za stručnjake koji će raditi u ruskim kompanijama. Nevladinim organizacijama pripada posebna uloga u formiranju predstave o zemlji, a samim tim i organizaciji njenog uticaja na političke procese u konkretnom regionu. Nažalost, Rusija je i po tom pitanju u zaostatku. U regionu aktivno funkcionišu sve poznate međuna-

magazin

rodne nevladine organizacije, počev od USAID-a pa sve do mnogobrojnih fondova. Ruske nevladine organizacije, koliko mi je poznato, nemaju predstavništva u regionu i aktivne su samo periodično. Na primer, Fond „Gorčakov“ organizuje „Balkanske dijaloge“ i naučne konferencije, a Centar nacionalne slave organizovao je niz akcija posvećenih Prvom svetskom ratu. Može se navesti mnogo sličnih primera, ali ponavljam, prisustvo Rusije u regionu je epizodno, a sa stanovništvom treba raditi svaki dan. ŠTO SE TIČE PROGRAMA U OBLASTI kul-

ture (a to je još jedan instrument meke sile), njihov efekat nije samo kulturološki nego i politički. Međutim, efikasno korišćenje kulturne diplomatije takođe se transformiše i zavisi od primene najnovijih organizacionih i pi-ar tehnologija. Dobro je rekao bivši rukovodilac agencije „Россотрудничество“ K. I. Kosačov da Rusija u promovisanju svojih interesa treba da odbaci predstavu o mekoj sili kao „gozbi i guslanju“. Narodni ansambli i Boljšoj teatar jesu važna vizitkarta Rusije, ali to de-

luje na srednji i stariji segment društva. Sa omladinom treba raditi u drugačijem formatu. To su pre svega kinematografija, savremena muzika i šou-biznis. Nedelje i dani ruskog filma treba da budu praksa našeg predstavništva. Te aktivnosti treba da budu praćene sveobuhvatnom pi-ar akcijom. Kao najbolji primer može da posluži organizovanje projekcije filma N. S. Mihalkova „Sunčanica“ u Srbiji. Tu akciju nije organizovala država nego mali medijski centar „Русский экспресс“ koji su osnovali ruski i srpski entuzijasti. Takve strukture treba na sve načine podržavati i podsticati. OČEKIVANJA SRPSKE JAVNOSTI SU ZAISTA PREVISOKA. Mi danas ne mo-

žemo, i pored sve želje, biti konkurencija zapadnim zemljama. Ali ja doživljavam takva očekivanja kao pozitivan momenat, kao stimulans za definisanje prioriteta. Veoma je dobro što nas Srbi stalno podsećaju: evo ovde niste uradili sve kako treba, onde ste nešto propustili i tome slično. Samim tim oni, sa jedne strane, pomažu nama da vidimo naše propuste i ispravimo greške, a sa druge, to znači da se u regionu još uvek očekuje naš dolazak. Ima mnogo toga što nije urađeno. Dopušteno je mnogo grešaka i pogrešnih procena. Zbog toga predstoji i veliki posao. Ali ipak je zasada rano govoriti o tome da su u poslednje dve-tri godine postavljeni temelji. Mi smo sada tek u fazi izrade nacrta „mekog“ prisustva. Očigledno je, međutim, da sa tim pitanjem treba požuriti. XIII


TEMA: RUSKA MEKA SILA

Rusija ne štampa dolare Rusko-srpski odnosi ne treba da se svode na pružanje finansijske pomoći Srbiji. Rusija je zainteresovana za odnose koji podrazumevaju obostranu dobrobit, a da bi se to ostvarilo nije neophodno da Rusija kontroliše elitu Srbije. Dovoljno je da srpska elita brine o sopstvenim nacionalnim interesima

PIŠE DR SERGEJ PRAVOSUDOV, generalni direktor Instituta za nacionalnu energetiku, glavni urednik časopisa "Gazprom"

Z

kim anketama preko 60% Srba smatra da su SAD i EU krive za odustajanje od projekta „Južni tok“. Ispostavlja se, dakle, da nije sve tako loše sa prisustvom ruskog gledišta u medijima, i da Srbi ne veruju u tezu da je Rusija sama kriva za „Južni tok“. Često imam prilike da se srećem sa Srbima, i pravo da kažem, mnogi od tih razgovora svode se na sledeće: „Mi volimo Rusiju, dajte nam para.“ Na to bih uvek želeo da odgovorim: „Ja volim Srbiju, dajte mi para.“ Praktično svi Srbi sa kojima sam imao prilike da kontaktiram kažu: „Rusija treba da otvori kod nas televiziju na ruskom jeziku, da finansira stvaranje proruske stranke, a mi ćemo možda za nju glasati.“ Srbi stalno navode kao primer Amerikance koji postupaju upravo tako.

SRBI SU MI OBJASNILI DA SU ljudi obmanuti propagandom medija, pre svega televizijom. Ali postoje štampana izdanja, gde se prikazuje ruska pozicija. Postoji internet, gde se sa dvaju moćnih ruskih portala „Ruska reč“ i „Sputnik“ može dobiti alternativna informacija na srpskom jeziku. Početkom marta ponovo sam bio u Beogradu, na rusko-srpskoj konferenciji. Tamo sam saznao da prema sociološ-

AP

ahvaljujući razvoju rusko-srpske energetske saradnje počeo sam često da dolazim u Srbiju. Najpre sam bio očaran ovom zemljom, jer su ovde ljudi blagonakloni prema Rusima. Ali uskoro mi je postalo jasno da nije sve baš tako jednostavno. Objašnjeno mi je da su praktično svi predstavnici srpske političke elite u ne-

kakvoj sprezi sa specijalnim službama SAD, Velike Britanije, Nemačke i drugih država. Predstavnici elite često smatraju da treba da sarađuju sa nekoliko stranih obaveštajnih službi kako bi učvrstili svoju poziciju u sopstvenoj zemlji uz podršku iz inostranstva. U tim uslovima bilo bi vrlo naivno nadati se da će takva elita zastupati interese srpskog naroda. Međutim, za tu elitu narod glasa. Zašto ne glasa za partije koje se zalažu za savez sa Rusijom?

XIV

ALI RUSIJA NE MOŽE DA BUDE konkurencija Sjedinjenim Američkim Državama po broju dolara, iz prostog razloga što SAD štampaju dolare, a Rusija ih ne štampa. Pored toga, SAD kontrolišu elitu drugih zemalja, tako da ona radi u interesu Amerikanaca, a ne svojih građana. Rusija, međutim, nudi drugim zemljama projekte koji se isplate i jednoj i drugoj strani, i čija realizacija donosi dobrobit građanima tih zemalja. U takvim okolnostima nije jasno zašto bi Rusija trebalo da kontroliše elitu Srbije. Rusiji je potrebno da se elite svih tih zemalja brinu o svojim nacionalnim interesima, i ništa više od toga. Ali upravo to mi ne vidimo. Zapad sve vreme govori da zemlje treba da se bore za strane investicije i da ih privlače. Po toj logici, Rusija ne treba da stvara u Srbiji televiziju, nego naprotiv, Srbija treba da se reklamira u ruskim medijima kako bi privukla investicije iz Rusije. Ali za ruske investicije takav pristup očigledno nije potreban. Rusija, po mišljenju srpske javnosti, treba da se bori za pravo da uloži svoj novac u stvaranje infrastrukture gasovoda u Srbiji.

magazin


REPORTAŽA

Ruska duša posle 500 dana života u Beogradu Prošlogodišnja vaskršnja zvona obeležila su početak moga boravka na srpskoj zemlji, i gotovo odmah su se na Srbiju sručile obilne kiše. To moje prvo beogradsko proleće nije nimalo podsećalo na poznatu pesmu Zdravka Čolića o aprilu u Beogradu. Već posle par nedelja Srbiju je počela da hvata panika, a potpuno odsustvo sunca i neprekidni pljuskovi odmah su me podsetili na Dostojevskog, koga Srbi toliko vole, i večno pitanje izrečeno ustima Raskoljnikova: „Da li sam ja drhtava tvar ili neko ko ima pravo?“ Beograđani su dobili mogućnost da se vrate staroj dobroj navici, tj. da opet zakazuju susret „kod ruskog cara“, samo što sada nije u pitanju restoran, nego ruski imperator „glavom i bradom“. Spomenik caru-mučeniku delo je ruskih vajara. On gleda u predsednički dvor, Gradsku i Narodnu skupštinu, i stoji na zemlji koju je Aleksandar Karađorđević poklonio ruskom narodu

PIŠE DINARA GRAČOVA Predstavnik RBTH u Beogradu, novinarka

PROFIMEDIA

R magazin

USI IMAJU POSLOVICU KOJA KAŽE da je lako preći preko livade, ali nije lako proći kroz život. Sušta istina! Ona važi i za Ruse koje životni put dovede u Beograd. Brzo je prošlo godinu i po dana, koliko živim ovde, ali sam za to vreme mnogo toga videla. Da sam ostala u rodnoj Moskvi, možda bih tako nešto videla samo na televiziji. Prošlogodišnja vaskršnja zvona obeležila su početak moga boravka na srpskoj zemlji, i gotovo odmah su se na Srbiju sručile obilne kiše. To moje prvo beogradsko proleće nije nimalo podsećalo na poznatu pesmu Zdravka Čolića o XV


REPORTAŽA

ZA VREME PROŠLOGODIŠNJIH POPLAVA U SRBIJI imala sam priliku da

vidim legendarne osobine srpskog naroda. Oni mogu za jedan tren da se ujedine kako bi se suprotstavili zajedničkom neprijatelju, a to u ovom slučaju nije bio NATO pakt, nego sila prirode. Zastareli drenažni sistemi u gradovima širom Srbije podsetili su Srbe na to da je srce jedini sistem koji ne može da zastari. Prazne police u supermarketima i kolone sa humanitarnom pomoći blizu mesta gde su bili smešteni postradali od poplava - to je slika koja upečatljivo svedoči da „magija Beograda“ nisu samo stranice iz vodiča kroz Beograd sa fotografijama Kalemegdana, „Pobednika“ i ušća Save u Dunav. Ako bi bilo moguće napraviti vodič kroz Beograd i celu Srbiju, on bi se zvao „Ljudi“. Da, upravo su ljudi najveća nacionalna vrednost ove zemlje, koja se kroz čitavu svoju istoriju brani od napadača, hrišćanski poturajući drugi obraz. Naravno, južnjački temperament ponekad izazove „preopterećenje“ ili „pad sistema“. Na primer, kada je trebalo spasavati Šabac, umesto 500 ljudi došlo je nekoliko hiljada, i nije za sve bilo posla. Ili, recimo, centri za zbrinjavanje ljudi iz Obrenovca i drugih gradova bili su prepuni hrane, odela i sredstava za higijenu, a iz jednog centra (uzgred, to je bila kasarna) telefonirali su mi da se žale kako 24 časa ništa nisu jeli ni pili. Međutim, u celini gledano, vladao je neopisivi duh narodnog jedinstva u zajedničkoj nevolji. On je na nas Ruse ostavio dubok utisak. Tako dubok, da su mnogi moji prijatelji iz Rusije sedali u avion i dolazili u Beograd sa džakovima humanitarne pomoći.

XVI

CELA PROŠLOGODIŠNJA JESEN PROTEKLA JE U duhu Rusije. I naš predsed-

ANTON ANTANASIJEVIĆ

aprilu u Beogradu. Već posle par nedelja Srbiju je počela da hvata panika, a potpuno odsustvo sunca i neprekidni pljuskovi odmah su me podsetili na Dostojevskog, koga Srbi toliko vole, i večno pitanje izrečeno ustima Raskoljnikova: „Da li sam ja drhtava tvar ili neko ko ima pravo?“ U vreme srpskih kiša i košave oduševljavaju me ovdašnji ljudi, koji stoički podnose sve nepogode i stoje na braniku svog duševnog mira, ne dozvoljavajući da prirodna kataklizma izazove kataklizmu u duši. Jednima u tome pomažu porodica i posao, drugima kafanske pesme i kafanski dim, o koji se, po staroj ruskoj izreci, može i sekira okačiti (šteta što Raskoljnikov nije upoznao srpsku kafanu!).

Ostale tekstove iz Beograda Dinare Gračeve pročitajte na ruskarec.ru

U BEOGRADU SU ODRŽANE PREMIJERE NOVIH RUSKIH FILMOVA, A OTVORENI SU I NEKI RESTORANI SA RUSKIM NAZIVIMA I RUSKIM MENIJEM. NA PRIMER, SASVIM SLUČAJNO SMO BLIZU ULICE KNEZA MIHAILA OTKRILI „KNJIŽEVNI KAFIĆ“ KOJI NOSI NAZIV NAŠEG PROJEKTA - „RUSKA REČ“. ISPOSTAVILO SE DA SU VLASNICI NEVEROVATNO ZANIMLJIVI LJUDI Od jeseni, centar Beograda ispred predsedničke palate krasi Spomenik Nikolaju II. Beograđani su dobili mogućnost da se vrate staroj dobroj navici, tj. da opet zakazuju susret „kod ruskog cara“, samo što sada nije u pitanju restoran, nego ruski imperator „glavom i bradom“. Spomenik caru-mučeniku delo je ruskih vajara. On gleda u predsednički dvor, Gradsku i Narodnu skupštinu, i stoji na zemlji koju je Aleksandar Karađorđević poklonio ruskom narodu. Nije u pitanju samo spomenik. Čitav prostor oko njega je uređen, travnjaci su veoma lepi, tako da Beograđani svih uzrasta sada u društvu ruskog cara mogu da pojedu pljeskavicu sa obližnjeg roštilja. I naravno, uz obavezan „selfi“ sa onim ko se odvažno zauzeo za Srbe i tako ušao u Prvi svetski rat.

nik se pridružio vojnoj paradi, na kojoj su leteli moji omiljeni „Striži“. Njihov ruski zvuk na srpskom nebu bio je neočekivani praznik ne samo za mene nego i za moje srpske prijatelje. Jedan od njih je rekao: „Parada koja je održana u mojoj zemlji prvi put posle trideset godina nije toliko važna zbog prikazane tehnike, koliko zbog toga što je naš narod najzad dočekao da zvuk aviona ne najavljuje bombardovanje, nego praznik.“ Zatim su u Beogradu održane premijere novih ruskih filmova, a otvoreni su i neki restorani sa ruskim nazivima i ruskim menijem. Na primer, sasvim slučajno smo blizu Ulice kneza Mihaila otkrili „književni kafić“ koji nosi naziv našeg projekta - „Ruska reč“. Ispostavilo se da su vlasnici neverovatno zanimljivi ljudi. To je srpska porodica koja mnogo voli rusku književnost. Doduše, kafić je zatim iznenada zatvoren, ali ipak postoji nada da će biti otvoren na nekom drugom mestu. Čudno je to kako se na tako malu zemlju sručilo sve što je moglo da se sruči! Danas, posle vekova borbe protiv Turaka, posle svetskih i građanskih ratova, posle nezamislivih bombardovanja NATO pakta, građani Srbije u stvari žele samo jedno - da mirno žive u svojoj zemlji. Međutim, tek što su prošle godine nekako izašli na kraj sa poplavama, odmah ih je snašla nova nevolja - izbeglice sa Bliskog istoka. Verovatno nije lako biti svestan da je otadžbina postala neka vrsta „evropskog karantina“ i da su parkovi u centru grada pretvoreni u smetlište. Pa ipak, niko od mojih srpskih prijatelja i poznanika nije izgovorio nijednu oštriju reč na račun onih koji su sada postali glavna atrakcija svetskih medija. Svako pokušava da ih razume, da zamisli sebe na njihovom mestu. U doba kada se na sve strane gaji kult egoizma, to je zaista neverovatna ljudska osobina. Srbiji sigurno nije lako u ovom periodu posle raspada nekadašnje Jugoslavije. To se jasno sagledava posle 500 dana života u ovoj zemlji, mada se nazire i u kratkim posetama, poput onih u koje sam mnogo puta dolazila tokom proteklih desetak godina, koliko se bavim ovim područjem. Međutim, još više pada u oči najveća vrednost koju ima Srbija, a koju još jednom moram da istaknem. To su ljudi, bez kojih Srbija ne bi bila to što jeste.

magazin


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.