Uwe Johnson: Treća knjiga o Achimu

Page 1

Uwe Johnson Treća knjiga o Achimu roman

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Uwe Johnson

Das dritte Buch über Achim

Roman

© Suhrkamp Verlag Berlin 2019

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2023.

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže

TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za Europu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria (po nalogu Ureda saveznog kancelara Republike Austrije), Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu

Vlade Kneževine Lichtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije, Ministarstvo kulture i nacionalnog identiteta Rumunjske, Ministarstvo kulture Crne Gore, Ministarstvo kulture Republike Makedonije, Sajam knjiga u Leipzigu i

Zaklada S. Fischer.

© prijevoda: S. Fischer Foundation by order of TRADUKI.

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture i medija RH.

Treća knjiga o Achimu

2023.
Zagreb, rujan
Uwe Johnson
S njemačkog preveo Boris Perić roman

Sadržaj

7 Treća knjiga o Achimu

295 San o sportskoj karijeri u Istočnoj Njemačkoj

(Boris Perić)

319 O prevoditelju

tu sam mislio započeti jednostavno i strogo: ona ga je nazvala, zastati na interpunkciji i potom, kao da se razumije samo po sebi, dodati: preko granice, da se iznenadiš i pomisliš da razumiješ. Malodušan (nerado već na početku pokazujem nesigurnost), ne mogu drukčije nego da nadopunim da je unutar Njemačke pedesetih godina postojala državna granica; vidiš kako neugodno druga rečenica stoji pokraj prve. Svejedno, najradije bih opisao kako je granica dugačka i započinje tri milje ispred obale s hitrim motornim čamcima, mladići ih drže na oku dalekozora, napunjene, ubojite cijevi sežu do ograde od bodljikave žice, povučene prema ugodnoj obali Baltičkog mora, iz nekih sela vidjeli su se crkveni tornjevi Lübecka na drugoj strani, zaorana deset metara u širinu, vuče se kontrolna traka kroz posebno za nju iskrčenu šumu, kolni putovi i utabani puteljci utonuli su i zarasli, možda bi ih trebalo zastrti kupinovim granama u cvatu, kako bi ti to naposljetku mogao zamisliti. Potom bih ti opisao prijelaze za promet cestom tračnicama zrakom: što moraš reći na kontrolnim mjestima (i što će ondje reći tebi) s jedne i druge strane, kako različito izgledaju barake i pozdravljaju granični stražari i jeziv osjećaj tuđe državnosti, koji je spopao čak i Karscha, dok je prelazio međuprostor, iako je često odlazio u strane zemlje, a da nije vladao čak

7

ni njihovim jezikom. Ali on, njegov izgled i razlog njegova putovanja zasad su manje važni od prirodno nenadanog

prekida cesta zemljanim nasipima ili jarcima ili zidovima; priznajem: nesiguran sam oko točnosti. Ne mislim broj od deset metara, može ih biti i sedam ispod snijega ili prvog

toplog sunca, koje iz napukle zemlje izvlači zelenu paprat beskorisnih klica, mislim: tlo mora biti rahlo u dovoljnoj širini, kako bi koraci bili prepoznatljivi, kako bi se mogli pratiti i zaustaviti. Ne očekuj sad od mene ime i životne okolnosti lika koji divljački juri kroz hladnu jutarnju maglu, ni male, vlažne grudice zemlje, koje se razlijeću pod njegovim koracima, tih rub šume što ponovno puca pred ljudskim skokovima, revan glup lavež pasa, službeno dozivanje, uspuhan dah, hitac, iznenada netko pada, htio sam to jednako malo kao što će to i strijelac najiskrenije tvrditi potkraj svoga života; ta na umu nisam imao ništa doli telefonski poziv koji nije trebalo uraditi kao želju mušterije pred zapadnonjemačkom poštanskom kabinom glasom djevojke koja mušteriju ostavlja da čeka, naziva centralu i kaže: Daj mi Hamburg. Hamburg – i nakon nekog vremena može jednu od linija utaknuti u željenu utičnicu, sâm sam to vidio, prikazuje se i u filmovima, žice između Istočne i Zapadne Njemačke negdje su povezane, ondje, dakle, prelaze granicu, to ne treba čuditi. Nerado dodajem da je posrijedi nerazmjerno mali broj linija, koje bi prema tome bilo lako zadržati na uhu: moglo bi se pomisliti na priključene magnetofonske vrpce i smatrati me zlobnim; u svakom slučaju, htio sam to reći i dati na znanje da čovjek neke proizvoljne svakodnevne večeri, čak i noći, mora čekati dugo ako razgovor treba biti takav: i da ona nakon svega ne bi trebala biti sasvim sigurna daje li joj centrala da kaže: Naravno, da, ili: Što vam to pada na pamet. Tako je

8

nakon čekanja nevjerojatno čuti glas kako kaže: Vaša veza s Hamburgom, javite se. To nije sve. Karsch je srećom još bio budan, pio je, njezin glas prepoznao je odmah i bez pitanja rekao: da. Da: rekao je i prekinuo vezu, koja je zapravo bila nezamisliva i nemoguća, ponovno se našao iza demarkacijske linije: iz našeg nesporazuma s bjeguncima i pucnjevima u praskozorje bit će ti razvidno na koju vrstu točnosti mislim; mislim na granicu: na udaljenost: na razliku.

Karsch je živio na rubu Hamburga; ali u gradu je bio dostupan u pravilnim intervalima između poštanskog ureda i večere i kavane, za svakog putovanja ostavio bi obavijest. Poslije rata navodno je živio s nekom glumicom, to je bilo u Berlinu, ona je bila s Istoka; očevidno su na rastanku jedno drugom rekli: Ako nešto bude, ne želim da ispadne da te zaboravih ili nešto slično. Jer kad ga je nazvala i zamolila da dođe, on je otputovao doslovce danas do sutra. Obavijest nije ostavio ni o odlasku ni o planiranom povratku, ta nije se smio zadržati dulje od četrnaest dana. Otad je bio neprepoznatljiv, a glasina još ni na snazi.

Navodno da je otputovao i nestajao iz trenutka u trenutak, kad su čak i njegovi prijatelji još dobrovoljno privlačili telefone k sebi i okretali njegov broj, pri prvom pištanju postojano sigurni da će on odmaknuti lijevu ruku od pisaćeg stroja i naslijepo podići slušalicu i prisloniti je na uho, jer nikad nije skidao pogled s onoga što je napisao (tako su ga bar mogli promatrati): Karscha. Tek pri predodžbi o nimalo nenadanom svakodnevnom telefoniranju, koja bi se tad poklopila s drugim signalom, a s trećim počela splašnjavati, sjećanje na njegov stan (u kojem je sjedio za stolom, dizao ruke s tipkovnice, pa bez pogleda posezao za telefonskom slušalicom)

rasplinulo se kao da je njegov glas već u samom početku

9

pao u zaborav. Tako ste rekli, nakon što se drugi tjedan nije bio vratio, a neočekivano razočaranje vaših poziva postade unaprijed poznata potvrda svim upozorenjima što ih uopće niste mogli izgovoriti.

A kako je bilo?

Istočnonjemačka granična policija priopćila mu je izvježbano i obazrivo da se bez zaobilazaka i skretanja ima uputiti na odredište svog putovanja (htio bih ponovno vidjeti staru prijateljicu); a ne smije napuštati ni šire područje grada, osim u svrhu povratka. Poželjeli su mu sretan put: on njima prijatnu službu. Razumio je njihovo tanko sportsko smješkanje. Uniforme je poznavao samo iz filmova. Malčice namrgođen na popodnevnoj prašini i mirisu trave, nastavio je vožnju istočnonjemačkom stranom autoceste i mozgao o značenju njezina poziva. Nije je bio vidio već dosta godina. Ona mu je slala programe i fotografije; on joj nije zaboravljao poslati svoje knjige. Tek u posljednje vrijeme očito su se bili navikli da je na svojoj udaljenosti od šest stotina kilometara strpljiv spreman davati obavijesti o svojoj svakodnevici i voditi razgovore o prijateljima koji su im bili zajednički u doba namještene sobe u jednoj ulici kraj parka u Zapadnom Berlinu: kao da žive u istom gradu, jedno pokraj drugoga, i imaju isti vokabular za usporedive stvari. Njezin poziv bio je usputan, bez ljubaznosti i ničime objašnjen. U teškom sumraku on se, kao da to čini svaki dan, zaustavio među stranim automobilima i izašao iz vlastitoga. Pločnici su bili prostrani, sitne kamene ploče među kišom raskvašenim tamnim spojnim linijama, visoka stara

10

stabla napola otvorenih pupoljaka. Masivan, zadimljenosiv komad fasada izgledao bi svjetlije da je došao prije. Poznato mu je bilo još kratko škljocanje automobilskih vrata, potom slijedi visoko stubište kompletno od mramora nad čisto izlizanim trakama saga.

Ona je otvorila prozor i promatrala ga kako izlazi, odozgo su mu se kola doimala gospodski, a kad se sagnuo pred vratima i zaključao ih, djelovao je kao da se oprašta. Razočarana primijeti nepovjerenje, koje ga nakon nekoliko koraka ponuka da zastane i opipa džep, ne bi li se uvjerio u postojanje isprava koje su dopuštale njegovu nazočnost. Ali nije se bio osvrnuo oko sebe, već se hitrim i ravnomjernim korakom zaputio prema ulaznim vratima. Stajao je među komadima istrošenog namještaja i osvrtao se oko sebe. Ona se odlučila preseliti u drugu sobu, koja je odgovarala njegovu dolasku. Ponovno prepoznavanje odvilo se grčevito kao da su zaboravili jedno na drugo.

Njezina soba bila je krcata namještajem koji se već trideset godina iznajmljivao. Ležala je na krevetu kraj ostruganog laka i pušila. Dva prozora prema ulici bila su dopola otvorena. On se ponovno okrenuo. Ona se naslonila na dovratak i objema rukama iza sebe zatvorila vrata. Crte njezina lica usporedio je sa svojim sjećanjem. Izraz nisu tvorile oči, nego ono oko njih, obrve koža pokreti mišića. Tek kad je polovičnom kretnjom pokazala potiljak s iglama zabodenim silovito nestrpljivo jedna iznad druge u krutu crnu kosu, sustigla ga je njezina sličnost. Hitar nehotičan zagrljaj otpustili su u istom nepromijenjenom dahu.

– Kako si: rekla je ona: što ćeš popiti. Bilo je to onog dana kad je u podne tako snažno zakišilo. Karsch je doduše bio došao zbog sjećanja na veliku sumornu

11

sobu u uskoj ulici punoj stabala i kestenov cvat i ljetne večeri na zahrđalom balkonu prije više godina; možda se prisjetio i nemogućeg svakodnevnog pristanka da će joj u slučajevima nužde priteći u pomoć, koji je međutim onomad u redu pred omnibusom samo trebao ublažiti rastanak. To uopće nije bilo važno. Achimu je bila pričala o Karschu. Pa pozovi ga: rekao je Achim.

Krajem trećeg tjedna Karsch je prijatelje koje je ostavio zamolio pismom: da njegov stan drže urednim i povremeno ga koriste, da se ništa ne isključi: kao da je telefon plin struju htio imati odmah pri ruci i dalje biti očekivan; u svakom slučaju mogao je reći: dao sam vam to do znanja. Ton pisma je bio ravnodušan, a potpis nedvojbeno Karschov. Ali nakon nekog vremena bio im je tako nerazumljivo dalek da nisu htjeli čak ni razgovarati o njemu. Sad je bio ovdje, vidljiv u svakom obliku javnosti (na ulici u kazalištu na sportskim igralištima) između nje i Achima, javnost se privikla na privid njegove pripadnosti i kao takvoga ga je poznavala. Opušteno i znatiželjno i zapadnonjemački hodao je među njima u razuzdanim razgovorima, posjetio ih je, htio je ostati cijeli tjedan. Nekad je oprezno i sretno katkada i dodirivao njezinu ruku, pozdravljao je ujutro iznenađenim smiješkom, zaboravio na odlazak. On uopće nije bio bitan. Pitaj me nešto drugo.

A tko je pak Achim?

Kako Karsch Achima nije poznavao, ona ga je povela na priredbu u čast biciklističkog sporta. Nije htjela izaći pred halom nego u sporednoj ulici, ali potom je pod visokim

12

širokim svjetlom neopterećeno krenula kroz skupine gledatelja koje više nisu puštali; jednom je posegnula rukom

iza sebe i privukla Karscha bliže, te se on našao polubočno pokraj nje. Pred okretnim barijerama na ulazu upozorila ga je pogledom, tako da se on nakloni pred vratarima, koji su prstima dodirnuli svoje službene kape i promrmljali Karinino ime. Nije vidio da im pokazuje ulaznice. Sjeli su u ložu odmah do ciljne linije. Dva mjesta ostala su slobodna, ali razvodnik preko ulaza smjesta objesi uže i okomi se na svakog tko bi se zaustavio iza njih.

Staza je upravo bila prazna. U silnoj šupljini široke galerije redovi stolaca visjeli su na isprepletenoj čeličnoj konstrukciji, što su je reflektori u umnoženim sjenama širili preko prljavih lukova lica i neprekrivenih naslona stolaca; na punom svjetlu donji blokovi gledatelja stajali su oko ovalne omče trkaće staze i bijelog pregradnog zida, prekrivenog u cijeloj visini crnim slovima. Karsch je odmah povukao svoj stolac unazad, ali kad se gusta blještava kuglasta munja fotografa stala osipati prema prostoru rezerviranom za bicikliste i oni pojedinačno razlučivi stali su napredovati ukošenom uzlaznom stazom prema ciljnoj crti, Karin ga ponovno uhvati za ruku i prijeđe dlanom preko nje, te se on napola stojećke ponovno pomakne prema naprijed. Nekolicina izvjestitelja s kamerama na ramenima stala ih u prolazu okretati i puštati da pogledom kruže uokolo, na najvišoj točki munja sijevnu u ložu, ali gotovo u isti mah oni su bili nastavili hodati i ponovno uspravili spuštene aparate. – Halo, Karin: govorili su povremeno. Ona se, pak, bila okrenula prema njemu. Nije shvaćao što mu govori, jer su zvučnici bučali s nezamislivim pritiskom, pa je samo pristojno uzvratio na (nasmiješene) kretnje njezina lica i prisjetio se svojih opreznih polaganih

13

koraka na praznom stranom stubištu. Iznenada ju je shvatio, izlučivši njezin glas među glasnim udarcima puhačkih instrumenata, jer je ona sad govorila razgovijetno; nagnuta prema naprijed micala je usnicama i njih dvoje su se, promatrani iz različitih kutova, bili sjedinili u slike koje je moguće tiskati u novinama: glumica S. u povjerljivom razgovoru s gospodinom koji nije bio Achim, to se valjda može zaključiti. Glazba je naglašena ponavljanjem. Kad su se iz vozačkog prostora bicikli već gurali prema ciljnoj crti, u loži ciljnih sudaca pojavio se tridesetogodišnjak u sivom uličnom odijelu. Voditelj trke najavljivao je novi krug, u pozadini njegova znatno pojačanog govora mikrofon tiho uhvati zvuk zvonkog tromog glasa kao nejasno mrmljanje. Oko sudačke

lože nastao je nemir i već se bio razlegao u širokom luku, kadli visoki zvučnici napokon stanu rasipati glas muškarca u sivom uličnom odijelu kao sporedan zvuk preko redova publike. Povik publike bio je nezamisliv. Sa zaobljena stropa uvećana suma svih zvukova čuđenja i radosnog predaha

neljudski pade natrag u šupljinu. Sljedeća akcija bila je zajednička svima, daleko straga stvorio se u grlima prvi slog Achimova imena, drugi nakon početnog uzleta umorno je potonuo, ubrzanim ritmom izmjenjivali su se, drugi slog prekrivao je prvi, prvi bi ostajao obuhvaćen drugim, noge su zamahnule preko crnih slova, mahanje rukama potjeralo je redove gledatelja uvis, metež glasova vraćao se kao tutnjava. Muškarac u sivom uličnom odijelu stupio je naprijed, ispružio obje ruke daleko ustranu, digao ih visoko iznad glave, spustio ih odlučno pred prsa i na koncu ih ondje zadržao nepomične. Tu je bolno stisnula tišina: tek se puhačka glazba svečano vraćala u visoke zvučnike i rasprostirala nježno

kao podloga za glas najavljivača, koji sad pretjerano zaljuljan

14

pozdravi pridošlicu. Izvjestitelji slikovnih medija uspinjali su se pogrbljeni glatkom kosinom. Karsch pogled koso unazad, jer je kraj Karin bio primijetio zadihan govor; pokraj nje sjedio je netko sagnut nad mikrofon, duga crna kosa padala mu je preko gornjeg ruba elegantnih zatamnjenih naočala, njegov trup trzao se s ljuljanjem mikrofona u njegovoj ruci, glas mu je postao glasniji, a slobodna ruka pružila se prema dvorani. Karsch je iz njegova izlaganja iščitao povjerljivost. Besprimjerna čast da je ukazana Achimu u povodu njegova tridesetog rođendana. Likovanje ispuni dvoranu, rečenice su ga prekidale, on poskoči, on viknu, Karsch se ponovno okrene na drugu stranu. Trkaća uprava bila je sad zakrčena crnim odijelima, u jednom procijepu vidio je Achimovu bradu, nagnutu nad nevidljivom rukom koja mu pričvrstila nešto za rever sakoa, djeca u bijelim bluazam s cvijećem u rukama nagrnula su među crna odijela, u pozadini masovne pjesme drijemala je puhačka glazba. S ruba previsokog oštrog zavoja jedna mnogoglasna riječ samozaboravljeno zaskoči redove posjetitelja, prebaci se višestruko, razdere se u praskavim ritmovima, najbolje bi to bilo zabilježiti grafički. Onaj s mikrofonom utaborio se u međuvremenu na naslonima stolaca između Karscha i Karin, podbočene ruke pružao je hvatač zvuka visoko u zone gušćeg šuma, izmjenjujući u isti mah s Karin kratke opuštene odgovore. Za to vrijeme Achim je preko stola trkaće uprave stupio na stazu, jedan trkač u šarenom trikou dotrčao je s golemom mašinom na ramenima, odložio je, stavio Achimu ruku na rame, nasmijao se, rekao nešto. S udaljenosti od pet metara ništa se nije čulo, jer su Achima sa svih strana zapljuskivali osokoljeni povici fotoreportera koji su klečali, onaj s mikrofonom je nečuvenim skokom izjurio iz lože, vukući u letu za sobom

15

divlje zastrugali kabel, Achim na biciklu zatetura pred njegovim naletom, on zagrli Achima, gurnu silovito mikrofon u zrak, viknu, glas mu pukne, odozdo su sijevali fotoaparati, dok su reflektori s krovišta preko publike tromo pomicali velike krugove svjetla. Strogo i sabrano govorio je Achim u ispruženu ruku, zagledan u tamne naočale zamišljeno je sagnuo glavu, poput sitnog klepetanja krhotina ljudi oko Achima trzali su se ispod moćne kupole sazdane od buke. Nevoljko su ga oslobodili. Achim se okrene prema ložama, pronađe Karin, nasmiješi se. (Na njegovom koščatom licu djelovalo je to kao prijazna kretnja.) Potom podigne ramena, spusti ih, napući usnice i nemirno se okrene. U toj mjeri zabavljen, osloni se na upravljač, čvrsto stane na pedale, pusti da ga pogurnu i poveze se divovskom stazom u sivom uličnom odijelu s kravatom i svijetlosmeđim cipelama. Svako malo pratio je s cvijećem u desnici razdraganu viku, koja se na ovalnom zavoju vukla za njim, pokazujući nasmiješeno zube na licu proslavljenog trkača koji je bio. U ravnini s Karin zavitlao je gotovo i ne gledajući cvijeće u ložu, trgnut unazad pogledao je Karscha, pa lagano digao ruku i kimnuo. Karsch kimne također. Potom Achim nastavi vožnju. Vrlo brzo su izašli. Kad je Karin uhvatila karanfile, pljesak se još jedanput gromoglasno zaorio.

Kako to?

Jer je bila poznata. Viđali su je na ulici, viđali su je i na pozornici; u gradskim priredbama sudjelovala je tako često da se mogla računati u poznate osobe i građanima postati predmet razgovora kad bi se radilo o obilježjima grada u

16

usporedbi s drugima. I više od toga, postala je upamćenom slikom i gotovo obrascem ponašanja svojim igranim filmovima u kojima se isprva pojavljivala kao djevojka u širokim suknjama, koja, svojeglava i na gotovo nespretan način srdačna, svijet niti je razumjela niti je htjela da joj ga netko objasni, a ipak bi posve neočekivano nasjela na jednu jedinu dobrostivu gestu, jer sve je bilo sasvim drukčije. Ta osoba mogla je zaplakati tako prirodno da nikakva utjeha ne bi bila na vidiku, svakako ne od ljudi, ali zato utoliko više od darežljivo ukrašenih događaja pod mnogo sunca, a u njima su mnogi sudjelovali; a ako bi glumica kosu nosila raspuštenu, sandale na seoski način, a suknje lepršavo, bila je sposobna gotovo uvjerljivo dočarati radost u kretnjama površine lica: „ona koji put može zasjati nesretnom ljepotom”, o tome bi se dalo sanjariti; većinu pisama dobila je međutim nakon posljednjeg filma, koji ju je u tijesnim suknjama prikazivao gipku i zlonamjernu kao spram države neprijateljski nastrojenu ženu znanstvenika koji se dao lako zavoditi, tu je pokazala kako čovjek može biti zao i velikograđanski se i šturo zatvarati pred savjetima dobronamjernika koji se u stvari razumiju bolje od nje same: scenarij joj je međutim podario četverogodišnjeg sina s kojim se majčinski igrala i sjedila na zelenoj, suncem obasjanoj travi, smjela se ponašati nadmoćno, morala je biti susretljiva, tako da je iz zakočenosti na koncu iznenada, a ipak i očekivano proizišao velik sjaj i ona se ukazala kao žena koja poznaje život kakav jest i dovoljno je mlada da te razumije, koja će ti pomoći, ne moraš se stidjeti, napiši joj pismo. (Tako je bilo ispričano Karschu. On te filmove nije gledao, jer je ona smjesta rekla: Ne idi onamo. Nemoj slučajno da ih gledaš!) Zaustavljali su je na ulici i molili da pozdravi Achima, pitali je zašto kao mudra

17

supruga svog muža na koncu ipak sprečava da napusti državu, mora li se na kraju sve shvatiti, zaista? i Karsch je stajao kraj nje kad je u prodavaonici cipela nekim djevojkama koje su hvatale dah objašnjavala kako se to točno izvodi ako se želi kosu nositi povezanu u punđu poput njezine. Drugom prilikom u jednoj su je slastičarnici dvije stare žene uvukle u razgovor kao da su susjede na stubištu: o maslacu, o Karininoj čistoj koži, o Zapadnoj Njemačkoj i psićima koji se nose u naručju; jedna je sve vrijeme oštro korila drugu, jer ta bi rado bila zamolila za milodar od tog silnog novca. Bila je omiljena, „njoj nije slava udarila u glavu, sasvim je kao drugi ljudi”, bila je slavna.

I Achim je bio slavan. Od njega se nije imalo što tražiti, a što bi se i moglo tražiti od njega, imao je on važnijeg posla. Od njegova života malo toga je bilo vidljivo; o treningu biciklista Karsch je općenito čuo mišljenje: da je taj bez stanke i neusporedivo težak. Tako da je neshvatljivo ostao pola sata na jubileju biciklističkog sporta, žrtvovao zbog toga vlastiti rođendan, ali to mu nije donijelo ništa. Njegova slava bila je nesebična, jer njegove pobjede nisu pripadale njemu; nezamisliv je bio napor koji ih je omogućio, „kako li je taj to samo uspijevao svih ovih deset godina, ja to ne bih mogao”; u slično značajnu daljinu odmicala bi njegova osobnost kad bi državu izričito hvalio i pobjedonosno se vraćao sa Zapada, tako da je bio istinski uzor: njemu se nije moglo protusloviti.

18

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednik: Nenad Rizvanović

Lektura i korektura: Bonislav Kamenjašević

Naslovnica: Ana Pojatina

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome

katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 001193062.

ISBN 978-953-355-734-2

Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.