Hugo Claus: Čuđenje by Naklada Ljevak

„Čuđenje je flamanski književni odgovor Uliksu Jamesa Joycea.” – Kevin Absillis

ČUĐENJE

Prevela Svetlana Grubić Samaržija

HUGO CLAUS

Hugo Claus Čuđenje Roman

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Hugo Claus

De verwondering

Slika na naslovnici, harpija, temelji se na drvorezu danskog umjetnika Melchiora Lorcka (1526. – 1586.).

Hugo Claus izabrao je ovu ilustraciju za svoj dizajn naslovnice prvog izdanja Čuđenja (1962.).

Sufinancira Europska unija. Izraženi stavovi i mišljenja pripadaju isključivo autorima i nisu nužno odraz stavova i mišljenja Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA), koje stoga za njih ne mogu snositi odgovornost.

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Zagreba.

Ova je knjiga objavljena uz potporu organizacije Flanders Literature (flandersliterature.be).

Hugo Claus Čuđenje

S nizozemskog prevela Svetlana Grubić Samaržija

Zagreb, veljača 2024.

Sadržaj

9 Susret

34 Ovo je moja bilježnica

44 Osobe i dr.

54 Ona

58 Miris metala i žena

61 Haakebeenov centar drvne građe i namještaja

67 Izviđanje

93 Tko će čitati moju bilježnicu?

105 Selo i Crabbe

120 Vrt kipova

131 Napad

155 Moja bilježnica

164 „Wir sprechen uns noch”

173 Richard Harmedam, vršitelj dužnosti direktora „Zimske pomoći”

179 Sandra

183 Okupacija

213 Fredine

223 Glasine

234 U polju uljane repice

238 Crabbeova prisutnost

243 Bijeg bez obrane

289 Opčinjeni čuđenjem (Kevin Absillis)

319 Eksperimentalna proza Huga Clausa (Svetlana Grubić Samaržija)

325 Bilješka o prevoditeljici

koji ne možeš, nosi me na leđima. (kastiljska poslovica)

Susret

Profesor je prešao dvanaest metara od svoje sobe do dizala čudeći se. Čekao pred rešetkom voznog okna. Gurnuo tri prsta kroz mrežu rešetke.

(Ovo je početak. Na hodniku koji miriše po beladoni. I postoji mogućnost da se dođe do kraja, kao što postoji mogućnost dobitka na lutriji, ako kupiš sve srećke.)

Nije se čulo ništa drugo osim zujanja dizala. Ne, nije bilo struganja papuča cvjetnog uzorka s gumenim potplatima po tepihu boje vina koji je bio postavljen od Cigankine sobe do dizala, posebno za nju, kako se činilo, za njezine hitre, neoprane noge u tim papučama na kojima su bile izvezene ljubice. Nije se čuo čak ni njezin zadihani smijeh. Iako je imala posjete, koliko je profesor čuo prolazeći pokraj vrata njezine sobe, na koja je, usprkos ponovljenoj izričitoj zabrani vlasnika hotela, opet tušem nacrtala ribe. A u zraku se osjetio njezin miris beladone.

Kad je ušao u dizalo, zaboravio je Ciganku. Tako je bilo i najbolje. Stigavši dolje u hodnik, nije pozdravio Boggera, vratara, ulizicu svijetle kose koji se pretvarao da mete iza staklenih vrata koja su dijelila restoran od ulaza u hotel.

Kako je izgledao profesor tog sunčanog popodneva, uza sve one kupače, balone i tramvaje? Teško je reći. Vjerojatno

začuđeno. U svakom slučaju smireno. Onako kao i gotovo uvijek u svojih trideset sedam godina života. Kakvo je bilo more? Šumilo je prilično glasno, uza svu galamu djece i roditelja. No bilo je mirnije nego što bi čovjek pomislio s obzirom na buku dok stoji na šetalištu. Takvo što se znalo, kao i to da su valovi nedaleko od obale manji od onih koje je profesor vidio sa šetališta. Profesor je žmirkao na jarkoj svjetlosti te je sunčane naočale, koje su učenici uvijek ismijavali jer su bile staromodne i jeftine, svjetlucavih okvira, stavio pod gustu kosu koju je nosio dugačku zbog klempavih ušiju. „Prije spavanja trebalo bi ti ih pričvrstiti pribadačama”, jednom je rekao njegov otac. „Nakon nekoliko mjeseci jednog ćeš se jutra probuditi i vidjeti da imaš onakve kakve trebaju biti: male kao u Grka i priljubljene uz glavu.”

Između neprijateljski raspoloženih ljudi golih nogu, ramena s kojih se ljušti koža, s pijeskom na koljenima, obrvama i u kosi, poprijeko kroz splet pokreta i glasova mutnih od joda, pokraj koluta, djedova u tenisicama, očeva sa zelenim štitnicima, djece sjajne od ulja. Pokraj jednih od dvanaest kolica sa sladoledom (dvije časne sestre i jedan ribar su lizali) prošao je profesor šetalištem koje je bilo žuto i podijeljeno na šesterokute dobro spojenim, glatkim pločama za djevojčice na koturaljkama. Nasuprot obali i zaljevu koji je lukobranom pretvoren u luku, lukobranom koji svakih petšest godina ošteti oluja, stajao je zapovjednik broda isklesan u plavo-sivom vapnencu, s glavom koja mu je dosezala do drugoga kata. Kad si ga gledao sa šetališta, vidio si da je stisnuo guzove. Onaj tko ga je pak gledao s mora, s kakvog školskog, turističkog broda ili udvoje s kanua, primijetio bi ubrzo, ne, odmah bi primijetio bezazleni osmijeh kipa s

mongoloidnom glavom od vapnenca (glatkom poput žira, naravno), koji bdije nad gradom, vodom i nadgrobnim natpisom dolje kod stopala u spomen ribarima i mornarima koji su se utopili između 1914. i 1918. te 1940. i 1945. godine.

Profesor je, nehotice smeten, pomislio na plažu kakva je bila protekle zime: na hotelska pročelja sa zatvorenim prozorskim kapcima, na pusto šetalište, na rupe koje su ostale od posljednje hrpe krhotina, na nezgrapne ostatke hotela Titanic s dvjema karijatidama debelih usana i na to kako je hodao onuda (nije se žurio kao sada) i u šupljini od hladnoće koju mu je vjetar dopuhao u usta, mrmljao, odvažio se promrmljati: „Magic. Casements, opening on the foam of perilous seas…” I kako je kasnije u trećem latinskom razredu1 izgovarao retke potpuno krivo, retke koje je onda njegov sneni razred zapisivao u bilježnice sastavljajući ih u nove. Profesor je imao uspjeha samo – a na to je bio naviknut godinama – s opisom Shelleyja koji se utopio, Keatsa koji je stalno kašljao i siromašnog Jacoba Michaela Reinholda Lenza. „A sada dobro poslušajte, moje dame, moja gospodo, kako pjesnik pokušava svojim riječima opisati pjev slavuja…” Oni su prepoznali te glasove. Slogovi su se pretvarali u cvrkut, u živžikanje. Oponašali su ptice izgovarajući rečenice u taktu koji im je profesor davao kažiprstom. To, kao i ono što ih je profesor naučio o svojoj veoma posebnoj tehnici disanja kad govori engleskim jezikom, pomagalo im je dok bi navečer na plesnjacima pjevali američke pjesme koje su treštale iz džuboksa.

1 Srednjoškolsko obrazovanje o kojemu je ovdje riječ trajalo je 6 godina, učenici su upisivali srednju školu s 12 godina, a završavali je s 18. (op. prev.)

Profesor je išao u školu. Nije se obazirao na šetalište – to je sada bila samo šetnica za neznance. Na putu prema školi prolazio je kroz park gdje su obitelji igrale minigolf. Ulicom Franciskus Breestraat, gdje je u prvoj godini braka živio dva mjeseca – dvije sobe, bez kupaonice, rasklimani krevet, miris cvjetače – ravno prema školi. Pristaništem. Prošao je pokraj ratnog broda Antoinette, gdje su na palubi, na hrđavim pločama, mornari izvodili vježbe – dosadno, pitomo ratno umijeće. Pokraj broda koji je istovarivao brašno ili gnojivo. Ispod dizalice pokraj kamiona, na kojemu su dva radnika posuta bijelim prahom slagala vreće. „Hej, ljepotane!” doviknuo je jedan od njih, onaj mlađi. Zajapuren, profesor je između automobila pohitao na drugu stranu stisnuvši torbu s knjigama uz rebra. Kod mosta, iza kojega su dva bradavičasta vrha katedrale stršala u nebo, pokraj profesora lepršala su jedra

Belgian Yacht Cluba. Velečasni Slosse, vjeronauk, prošao je biciklom, dignuvši debelu ruku, a iz širokog rukava njegove halje virila je svijetloplava karirana košulja. „Dobar dan, gospodine de Rijckel. Niste uranili!” Ispod napuhane halje noge u crnim, naboranim čarapama okretale su pedale. Kad bi naišao na strminu koju ne može svladati, kao naprimjer kod Albertova mosta, katkada bi nekoliko učenika poguralo velečasnoga Slossea, uz povike promatrača. Velečasni Slosse tada ne bi dodirivao pedale i – stigavši gore na Albertov most – slavodobitno mahnuo. Velečasnog Slossea često se moglo vidjeti kako vozi bicikl s rukama iza leđa. Velikodušno je dijelio dobre ocjene. I bio je veoma omiljen. I sretan. Kako se to može znati? Profesor je to znao. Velečasni bi katkada, između dva nastavna sata, u zbornici čitao novine, pušio cigaru od tri franka, vrtio je okomito između palca,

kažiprsta i srednjeg prsta i tako zadovoljno gledao u pepeo na vrhu da bi se profesor osjećao nelagodno. Ne bi se usudio ni postaviti pitanje: „Što se zapravo događa s vama, velečasni? Što to tinja u vama? Kako ovdje u zbornici možete biti tako izazovno mirni, tako uvredljivo opušteni?” Profesor je znao da bi okrenuo prema njemu svoje rumeno, punašno lice i, kao nekom učeniku koji je tek krenuo u školu, suosjećajno i nježno rekao: „Povjerenje, prijatelju de Rijckel”, ili: „Vjera, amiče.”

Preko igrališta, prostranog terena za one na koturaljkama, profesor je hodao ukočenije, više kao netko koga drže na oku, ismijavaju, ogovaraju, te je prešao dvorište na kojemu se čula galama najmlađih učenika. Ondje je, trljajući ruke, stajao Nouda, latinski/grčki, i već je stigao Kurpers, Nos, geografija, koji je ispružio vrat i tražio svoje učenike. Kurpers, Nos, geografija, najčešće bi kasnio, pa bi se onda uputio ravno prema učenicima u redu na koje nitko nije pazio. Profesor je u četiri godine, otkako predaje u toj školi, zakasnio tri puta, i tri puta je Ravnatelj potjerao njegove učenike u razred, vjerojatno još i prije drugoga zvona. I još nešto. Profesor je utvrdio da se Ravnatelj nije ni jedan jedini put pojavio na igralištu kad on – kao toga dana – nije imao nastavu ujutro. Kao da se ondje pojavljivao samo zato da bi uhvatio de Rijckela, engleski/njemački. Kao da je, kad nije imao prilike poniziti ga, najradije ostajao u svojemu uredu, u staklenom kavezu koji je poput kockastog klina stršao iz pročelja. Odande je sve nadgledao, nedodirljiv. Iako je ondje djelovao manje nedodirljivo nego kad je hodao među nama, gotovo kao profesor, s tim ukočenim licem bez bora, okrenutim prema nama, prema svima i svemu.

Profesor je prilazio Ravnatelju, koji je stajao pokraj Noude, grčki/latinski. Čini se da su njih dvojica imala nekakvu smiješnu tajnu. „De Rijckel”, rekao je Ravnatelj. Nouda, latinski/grčki, koji nikad nije pozdravljao, pitao ga je je li na televiziji vidio vijest o poplavama u Danskoj. Ravnatelj mu je stisnuo ruku ne skinuvši rukavicu, što bi inače činio kad bi se rukovao s ostalim profesorima. Profesor nije puštao ruku u rukavici od sive brušene kože, pomislivši: „Što je sa mnom? Što mi se događa?” Ravnatelj je izvukao svoju ruku iz njegove i gipkim korakom krenuo prema glavnom ulazu.

Kad je profesor prišao svojim učenicima, u redu je zavladao mir. Okrenuo je učenicima leđa i čuo kako su krenuli stepenicama; dječaci su strugali potplatima, a djevojčice lupale potpeticama. Nisu ga oponašali, kao Malaisea, kemija, koji je hodao gegajući se. Katkad bi toliko pretjerali da se činilo kako Malaisea, kemija, uza stube prati kolona epileptičara koje hvataju grčevi, pa jauču i mašu. Nisu ga ni zadirkivali. Profesoru je to katkad smetalo. Katkad bi se uhvatio kako bi ih najradije pitao za svoj nadimak jer se u zbornici o tome nije ništa znalo. On si je već smislio razne sramotne, uvredljive nadimke, ali mu nijedan nije odgovarao. Osim toga, nije uvijek bilo moguće pojasniti porijeklo nekog nadimka. Zašto su Camerlyncku, tjelesni odgoj, dali nadimak Fen; zašto je gospođica Maes, pomoćnica ravnatelja, imala nadimak Nos iako je ona imala sasvim običan nos? Dok si je smišljao nadimke, profesor se sramio zbog onoga što je otkrio; ipak je bilo nekako ponižavajuće tražiti nadimak za samoga sebe, omalovažavati se, ograničiti i svesti na određenu fizičku ili neku karakternu osobinu. Od svih imena o

kojima je razmišljao one večeri (gotovo kao pisac koji traži naslov za svoju knjigu, pomislio je), zapamtio je samo ono posljednje, koje mu se činilo najprikladnijim, dok se umoran uvlačio u krevet i potom odustao: Šupak. Šupak de Rijckel, engleski/njemački.

Nadimak Nos za Kurpersa, geografija, činio mu se sasvim prirodnim. Čovjek je bio pijanac koji je jednom četvrt sata pijan stajao pred vratima razreda, iz prevelike udaljenosti bezuspješno pokušavajući gurnuti ključ u ključanicu zamuckujući: „Uspjet ću, gadovi jedni. Mogu ja to, kažem vam.” Zatim je – s glavom na laktovima – prespavao cijeli školski sat. Kad je sutradan jedan učenik to ispričao Ravnatelju, ovaj to očito nije mogao Kurpersu, geografija, zamjeriti.

Profesor se šetao među redovima klupa i diktirao. Razred – za njega toliko puta samo imena, glasovi, domaće zadaće, ocjene – pisao je. Zašto su ga ti učenici – a i drugi razredi – gledali kao iznimku, profesoru je bilo nejasno. Nikad to neće saznati. Znojio se. Začuđeno je brisao znoj. I kad je svoje osobine i mane usporedio s onima drugih profesora, ili ono malo poznanika izvan škole, ili pak sa svojom bivšom suprugom, nije pronašao odgovor. Niti je tko što rekao o tome. A nije mogao nikoga pitati. Bio je strog, da. Ali takav je bio i Camerlynck, tjelesni odgoj, a to nije sprečavalo učenike da se prema njemu odnose normalno, da mu se dodvoravaju, ulizuju, da se međusobno optužuju, što se kod njega, Šupka de Rijckela, engleski/njemački, nije događalo. On je bio iznimka. Kakva teška, ružna riječ. Ne, on nije bio iznimka. Već je jednom primijetio nešto slično. Prije otprilike dvije godine, kad je Tienpondt došao na zamjenu. Tienpondt, matematika. Igrao je u gradskom nogometnom

klubu i samim time trebao je biti popularan, omiljen i priznat. Pokušao je iskoristiti svoju nogometnu slavu tako što je prvih četvrt sata nastave utrošio na stručno komentiranje nedjeljne utakmice, ali bez uspjeha; poslije je pričao de Rijckelu – možda zato što je suosjećao s kolegom koji se nalazio u istoj situaciji – o neshvatljivoj ravnodušnosti učenika. „Ne osjećam nikakav otpor”, rekao je Tienpondt. „Otpor” je bio izraz za odmjeravanje snage u timu. Profesor je zaboravio što je tada u čitaonici na to rekao. Vjerojatno nešto o neovisnom životu jedne osobe pokraj druge… možda nešto o braku, gdje čovjek može doživjeti nešto slično… što se toga tiče…

Diktat je bio gotov. Napisao je na ploču tekst koji su učenici trebali prevesti. Na krovu dvorane za tjelesni odgoj radnici su se penjali nebu pod oblake i razvlačili nekakav kabel. Ispod njih odjekivala je nekakva koračnica.

Profesor je radio i popodne. Samoglasnici su se rastezali, nastava ga je vodila od drugog prirodoslovnog do četvrtog latinskog razreda, horda u klupama bila je pitoma, odgovarala je, zamuckivala, sve u skladu s običajima i navikama tog neprijateljskog tabora. Profesor je već tko zna koji put obrisao ploču ljepljivom, smrdljivom krpom, protrljao dlan o dlan i kuglice sive prljavštine bacio u koš za papir, kad je, nekoliko minuta prije zvona, došao Ravnatelj, s novom cigaretom u ustima. Profesor je vidio kako je debelu Verlinde potapšao po obrazu i stao iza zadnje klupe, gdje je nepomično, ne kimajući, ne dajući nikakav znak, bez riječi čekao. Zar mu je bilo tako teško doći do katedre? Da. Budući da se profesor nije pomaknuo, Ravnatelj je napokon kimnuo. Da. Da, budalo, ti možeš okončati sat i prije zvona, prestani

i pokreni se! Brzo! Usta između glatko izbrijanih obraza pohlepno su zagrizla karamelu.

Na profesorov znak učenici su spustili poklopce na stolovima, tiše nego inače, ustali su – također tiše nego inače – okupili se na hodniku i šaptali. Dok je profesor zatvarao prozor, Ravnatelj je u praznoj učionici rekao da će se navečer održati sastanak i da moraju predstaviti govornika (njega! Ravnatelja! uvaženog govornika!). Profesor je rekao da od šest do sedam dežura u dvorani za učenje. Onda ćete imati još dovoljno vremena, rekao je Ravnatelj, koji je znao da je profesor rastavljen i da na brzinu večera u jeftinim restoranima.

Dvorana za učenje nalazila se niže od igrališta, u podrumskom prostoru sa staklenim zidovima, koji je po sredini opekama bio odvojen od preostalog, golemog prostora.

Profesor je nepomično sjedio na podestu, rješavao križaljku u dnevnim novinama, gledao kako sunce zalazi za krovove škole; svjetlo se upalilo i bezazlenu prostoriju pretvorilo u otrovnozeleni akvarij. Pera su strugala, papir šuškao; vonj znoja, prah od krede, spuštene dječje glave – profesor bi najradije ostao ondje do mraka. Htio je otići u kuhinju po šalicu kave, no ondje bi odmah pomislili kako želi uštedjeti na račun općine i države, pa se zapitao: „Što je to sa mnom?”

Prošlo je mnogo vremena i tri su vandala iz završnog razreda bezbrižno ustala i počela glasno razgovarati dajući mu do znanja da je već sedam sati. Drugi profesor rekao bi oštro i svisoka: „Gospodo, izaći ćete odavde tek kad ja kažem, ne prije”, Ravnatelj bi samo rekao: „Gospodo”, no prije nego što se profesor snašao, ostali su se već poveli za mangupima, a profesor je preklopio novine i strpao ih u koš za papir.

Odjednom je osjetio poriv da baci zapaljenu šibicu među listove novina. Ali novine su bile previše stisnute u metalnom cilindru, i unutra je bilo previše narančinih kora, vatra se ne bi proširila, koš je stajao na betonskom podu. Probijajući se između učenika, koje je lako mogao rastjerati samo da je odlučno zarežao na njih, profesor je izašao. Zrak je bio svjež i još je bio dan.

Ostavivši za sobom bezobličnu hordu, profesor je krenuo prema svome hotelu, polako, pogrbljen, kao čovjek koji je deset godina stariji. Već se pripremam za četrdesete, pomislio je. Nije bilo nikoga koga bi mogao pozdraviti. Površno je pogledao žene, u jednom malom dućanu na Albertdijku kupio cigarete. Prodavač je grickao nešto prednjim zubima i rekao mu kako će večeras u Kursaalu2 biti mnogo ljudi, pa misli da je to dobra prilika za iznajmljivanje soba jer će neka gospoda u noći tri puta promijeniti kostim i ženu. Tada je darovao profesoru dvije kutije šibica, što se još nikad nije dogodilo.

Poput ubojice iz strasti koji katkad instinktivno istražuje mjesto gdje će se poslije baciti na svoju nespremnu zaručnicu, Victor-Denijs de Rijckel, profesor, te je večeri odlučio proći pokraj Kursaala. Na svim prozorima bili su plakati. S kupole su visjele zastave Belgije i Francuske. Na neogotičkom luku iznad ulaza, na svjetlucavim najlonskim nitima njihao se golemi bijeli zec koji je imao ljudske oči (kupljene kod optičara? u radnji za jednooke pacijente?). Šarenica je savršeno reflektirala svjetlost, bjeloočnica je podsjećala na

2 Impozantna građevina u Oostendeu sa svečanom dvoranom i kasinom, središte društvenog života. (op. prev.)

obrano mlijeko, s plavim sjajem. Ispod nosa imao je brkove, koji su također bili od najlona, no pozlaćeni, a na vrhu repa svijetlila je električna sijalica. Zec se njihao iako nije bilo vjetra. Vjerojatno su ga upravo objesili i radnik ga je za šalu zanjihao. Zec se smijao. Dok se profesor odozdo divio krznu životinje, čije su dlake pod narančastim neonskim svjetlom izgledale kao da su isprepletene, iz nekog razloga odjednom je pomislio kako je zec sigurno i iznutra vjerno izrađen, pa se sada u njemu nalazi mekana, topla krvava masa, a ako se zec odriješi od žice ili od luka, što je bilo moguće, onda će pasti, težak, mokar, topao jastuk udarit će mu o lubanju, a sluzava kaša curit će mu niz uši i anđeoska kosa od najlonskih niti ulaziti u oči, pa se udaljio od ulaza.

U restoranu Bijelo more pohlepno je jeo dnevni specijalitet. Uz kavu ga je konobarica kao i obično zabavljala pričama o svojem suprugu, kojemu je, po njezinu mišljenju, bilo bolje da je u samostanu jer što imaš od nekoga tko voli otputovati na Island i ostati ondje mjesecima? Za malo haringa prokockao je bračnu sreću. Profesor je žurno – kao da igra u nekom nijemom filmu otkako je izašao iz škole, ne, otkako se bijeli zec njihao nad njegovom glavom, kao da ga je netko gonio – čitao novine; riječi su se prepletale s recima.

Kad je uletio u svoju sobu – hoće li koga uhvatiti na djelu, možda kazniti? – more je, kojemu se nekoliko katova ispod vidjela samo pjena, glasno šumilo, turisti su se dovikivali na šetalištu, čamci su uplovljavali. Iznad sudopera pripravio si je Nescafé s mlakom vodom iz vodovoda, sjeo na krevet, pijuckao. Iz Cigankine sobe čuo se klepet. Dugo je gledao u torbu za knjige, dar njegove supruge kad je otišao na prvu zamjenu. Kava u prahu zalijepila mu se za nepce, između

zubi. U čarapama je izašao iz svoje sobe, zastao pred Cigankinom sobom, dlanom potapšao trbuh ribe čije su peraje stršale kao pijetlova krijesta. Unutra su gurali pokućstvo. „Ah”, rekla je. I vrisnula od sreće, po profesorovu mišljenju sasvim neprimjereno. Hotel u kojem su odsjedali samo zalutali engleski turisti nije reagirao. „Znala sam da ćeš doći”, rekla je Ciganka.

„Danas?” upitao je. „Danas ili sutra”, rekla je.

Smeta li? „Pa…” Sve se to odigralo na vratima. Ili je već ušao u sobu? Već sam ušao, siguran sam u to.

Profesor je rekao da se ne osjeća dobro. Nije ni čudo, rekla je Ciganka, to je zbog Jupitera i Saturna.

„Zbog Saturna? Ma baš!” povikao je, neupitan, mladi mornar, koji je sjedio na jastuku, leđima naslonjen na zid. Bio je zaokupljen svojim dugačkim, blijedim stopalom i micao nožnim prstima. „Zašto ne?” pitao je profesor i dalje stojeći na vratima jer se bojao da će Ciganka, bez obzira na prisutnost mornara koji je silovito grebao nožne prste, iznijeti svoje crteže i karte zvijezda. „Samo malo”, rekla je Ciganka i doista je htjela otići do svojeg ormara, ali u tom vrućem, nesretnom, teškom trenutku profesor je rekao, promrmljao: „Doći ću drugi put.” Njezine oči široke od beladone, usta na delikatno obojenom, voštanom licu govorili su: „Da, drugi put, može…”

„Drugi put? Ma baš!” povikao je mornar. „Sjedni, stari!” „Ovo je moj nećak”, rekla je Ciganka. Opipala je svoju dvjesto osamdeset puta bojenu i izbjeljivanu kosu, koja je zadržala oblik iz dvadesetih godina, i usnama, našminkanim, ne, namazanim u obliku srca staru četrdeset godina rekla da mu je zaista teško kao ovnu sad kad Saturn… „Čuvaj se

škorpiona”, rekla je, „iako Mjesec sada…” Kapci pariškoplave boje s bodljikavim trepavicama prekrili su joj oči. „Moja majka”, pomislio je profesor.

Ulicom je sad hodao čovjek koji je bio upozoren, ali što je on uopće znao? Put do lokala Naša kuća gdje će „Udruga za flamanski kulturni život” te večeri slušati predavanje poznatog govornika, pedagoga i predsjednika udruge „Prijatelji glazbe”, ravnatelja srednje škole, dr. Verbaerea, o ulozi klasične glazbe u našem društvu, zapravo je vodio kroz park, ali profesor nije krenuo njime. Prisilio se hodati polako, zastajkivao je pred svakim izlogom, pred svakom kavanom. Na trenutak (bilo je osam sati i dvanaest minuta) gazio je jednom nogom u žlijebu, a drugom po nogostupu. Što li je to bilo s njim? Iako je u džepu kaputa čvrsto držao dvije kutije šibica, prvi dar u životu od jednog prodavača, na njemačkom je zamolio nekog prolaznika da mu zapali cigaretu i zatim se do predvorja Kursaala hitro popeo spiralnim, prašnjavim stubama od vapnenca, zaobljenim sa strana. Iza pregrade od borovine stajao je poslužitelj, s rolom ulaznica u ruci, kao da se sprema baciti disk, i pospano rekao da je još prerano, prije deset nikad nitko ne dolazi. „Ako i tad.” Malo je nakrenuo ozbiljnu glavu na koju je nataknuo papirnatu kapu za proslave s natpisom Be sociable, have a Pepsi. „Još nisam doživio da je netko na ‘Bal Bijelog zeca’ došao prije deset. Zamisli ti to!” Profesor je prošao pokraj trojice redara s isto takvim papirnatim kapama, oni su raspravljali o izgledima Almeide u konjskim trkama za Veliku nagradu, zatim pokraj prijestolne dvorane i dvorane Španjolskog dvora. Činilo se da svi očekuju mnogo od bala: sluge, radnici, djevojke i konobari bili su veoma zaposleni. U renuncijacijskoj

dvorani postavili su svjetiljke, a tehničari su ljutito gunđajući postavljali stalke za televizijske kamere. Profesor je zastao, vratio se. Potom je, zavalivši se u čitaonici u tamnozelenu sofu, gdje su mu se zbog umjetne kože hlače zalijepile za noge, prelistao Het Nieuwsblad voor de Kust i zaspao. Probudio se kad je mala djevojčica u tirolskoj nošnji, koja je sjela pokraj njega, zagrizla jabuku.

Izlazi. Na ulicu. Vani je miris mora prodirao u grad jače nego ikad. Plesnjaci su bili gotovo prazni. U svakoj sobi u svakoj ulici ljudi su se sada odijevali u svečanu odjeću. „Prekasno je”, naglas je rekao profesor i pomislio: „Sada već govorim sam sa sobom.” „Više nitko”, rekao je, „ne može promijeniti kostim, frizuru, lice, bal počinje, kocka je bačena. Počelo je i okupljanje ljubitelja glazbe, više nema izlaza, već su odavno prestali tražiti čovjeka koji treba najaviti govornika. A ipak…” Odlazi. Dalje. „Moje dame, gospodo i gospođice, dobra večer,” rekao je profesor prolazeći pokraj pročelja kuća, „prije nego što vam predstavim uvaženog govornika, moram ukazati na neke njegove moralne osobine. Jer kod njega je moral bitan. On nije samo škrt, prost, dosadan, nepošten i kukavica nego, osim toga, prema i unatoč tome i naravno, čak bih se usudio reći…”

Jedna mu se gospođa obratila. Na sebi je imala krzno. U to doba godine. Da. Rekla je da joj je pobjegao pas, žućkasta kujica, zapravo blijedožuta, moglo bi se reći poput svijetlosmeđeg duhana, na ogrlici ima zvonce. „Žao mi je”, rekao je profesor.

Zajedno s njom dozivao je Mitsuko. Mitsuko se nije pojavila i on je odustao, sjeo je u park na kamenu klupu pokraj dvojice ribara i jednog manijaka u naočalama, koji se

neprestano udarao po koljenima smotanim planom grada. Svjetlo svjetionika obasjalo je posljednje turiste kao i prve goste koji su pristizali na bal, a zvuci tanga ispunili su tminu u parku. Osam jednakih, kao trava zelenih dostavnih vozila prošlo je pokraj njega i elegantno skrenulo, dok je iz prvog odjeknuo djevojački, oprezan glas, no ipak blizu uha: „Zove nas Bijelog zeca svetkovina, svi ćemo piti vina Sint-Joris, cjelov medeni koji nam šalje jug sunčani.”

Profesor je silno poželio da ovuda prođe nekoliko njegovih učenika, ili bar jedan. Naprimjer, drugom stranom ulice klizeći kažiprstom po rebrastim prozorskim klupčicama. On bi tada otvoreno pokazao neprijateljstvo minuloga dana! Kako bi ga samo prekorio! „Jesi li već analizirao drugo poglavlje djela Das Leben eines Taugenichts, mladi gospodine? To ćemo vidjeti sutra ujutro (i krvna je osveta ponovno bila odgođena). Wir sprechen uns noch!” Ali neće ga prekoriti.

Tramvaji su vozili sve rjeđe. Onda, poštovana publiko iz udruge „Prijatelja glazbe”, koja sad sluša svojeg pastira i govornika, onda je profesor ušao u dućan gdje su se prodavali gradski suveniri, pepeljare s katedralom od kositra, školjke sa slikama poštanskog broda, ručni radovi na kojima su bili prikazani ribarski čamci, a ondje, među hrpom maski, kvrgavih golemih glava od kartona, odjeće Ku Klux Klana, šiljatih šešira, balona, kineskih lampiona, profesor je kupio crnu masku od baršuna. Prodavačica mu je stavila masku, a on si je namignuo u zrcalu, zakoračio prema tom neznancu, prišao još bliže, nije prepoznao te čudne, crvene oči, te suzdržane, hladne, razmaknute školjke iza proreza. Oči nisu pripadale nikome, nikome. Brzo je podigao masku na čelo. Lice mu se promijenilo. Pomno se promatrao.

Bilješka o prevoditeljici

Svetlana Grubić Samaržija rođena je u Osijeku 1982. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Donjem Miholjcu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2007. godine diplomirala je engleski jezik i književnost i povijest umjetnosti, a dodatni studij nizozemskog jezika završila je nekoliko godina kasnije. Nakon rada u školi stranih jezika posvećuje se prevođenju beletristike i publicistike te audiovizualnih materijala s engleskog i nizozemskog jezika. U više navrata bila je na usavršavanju nizozemskog jezika u Nizozemskoj i Belgiji, a boravila je i u rezidencijama za prevoditelje u Amsterdamu i Antwerpenu. Među pedesetak objavljenih prijevoda ističu se naslovi Dnevnik Anne Frank, Antigona u Molenbeeku Stefana Hertmansa, Malva Hagar Peeters, Ljudski rod: Povijest čovječnosti Rutgera Bregmana, Večernja nelagoda i Moja miljenica Marieke Lucas Rijneveld te Klijent E. Busken Jeroena Brouwersa.

Članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Prijevod romana Čuđenje završavala je za vrijeme boravka u rezidenciji za prevoditelje u Antwerpenu te na suradnji i pomoći pri istraživačkom radu zahvaljuje Hugo Clauscentrumu i Kevinu Absillisu, profesoru moderne književnosti nizozemskog govornog područja na Sveučilištu u Antwerpenu.

325

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Priredila: Wendy Lemmens

Urednik: Nenad Rizvanović

Lektor i korektor: Bonislav Kamenjašević

Naslovnica: Ana Pojatina

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome

katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001212127.

ISBN 978-953-355-740-3