Janja Vidmar: Ni koraka više

Page 1

Janja Vidmar Ni koraka više

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Janja Vidmar

Niti koraka več

Copyright © 2021 by Janja Vidmar

First published by UMco d. d., Ljubljana

All Rights Reserved

© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak i Anita Peti-Stantić, 2023.

The translation was co-financed/supported by Slovenian Book Agency and European Union, European Regional Development Fund. Knjiga je prevedena i tiskana uz novčanu potporu Javne agencije za knjigo Republike Slovenije i Europskog fonda za regionalni razvoj.

Janja Vidmar

Ni koraka više

Sa slovenskoga prevela Anita Peti-Stantić

Zagreb, ožujak 2023.

Ovu knjigu posvećujem skupini 5zensk.com,

koja je svladala Put svetog Jakova od SJPP-a do Burgosa.

Hvala što ste izdržale sa mnom!

Još nije kraj, Put je tamo vani.

Tisućugodišnji Put svetog Jakova ili El Camino de Santiago označava skupinu hodočasničkih puteva koji vode do katedrale svetog Jakova u Santiagu de Compostela, jednom od najvećih kršćanskih hodočasničkih središta. Najpopularniji, Francuski put ili Camino Frances, podijeljen je na etape. Prva započinje, moglo bi se reći, nadomak francusko-španjolske granice, na području Saint Jean Pied de Porta, u kojem se sastaju putevi iz sjeverne i srednje Europe, a posljednja završava u Santiagu de Compostela, na sjeverozapadu Španjolske. Etape sveukupno iznose oko osamsto kilometara.

Mnogi ljudi tvrde da postoje dva Puta svetog Jakova: prvi koji prehodaš i drugi koji te obuzme. Dok hodaš, vrijeme brzo projuri, a kad je riječ o drugom putu, onda se zaustavi. I počne mucati.

Svi likovi i događaji u ovoj knjizi u potpunosti su izmišljeni. Bilo kakva sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. Roman je prostorno smješten na glasoviti Francuski put, to jest Camino Frances, sa svim njegovim geografskim, povijesnim i kulturološkim karakteristikama. No na toj točci prestaje svaka sličnost s romanom.

Vječni stranci naručja punih prijateljstva

baš tamo na cesti ogrnuti plaštem kiše bez odlazaka jer su svuda kod kuće na cesti probodeni mačem sunca.

(Cesta, Tomaž Pengov)

PORTUGAL ATLANTSKI OCEAN Lisabon

ŠPANJOLSKA

FRANCUSKA

Jezero ih je upijalo u sebe kao da su se njih dvoje od čamca na vesla odgurnuli daleko preko ruba svijeta. Zastrla ih je golema

dubina mutne zelenkaste vode. Klizave stijene bile su obrasle algama i jezerskom travom među kojima su klizili rojevi sićušnih slatkovodnih riba. Podvodni svijet prigušio je sunčevo svjetlo u meki raspršeni sjaj.

Otvorila je oči nogu zarobljenih u izvrnutoj ljusci. Ispod sebe je u daljini uočila muljevito dno. Dodir vode osjetila je poput oštrice britve. Bilo je hladno. Toliko hladno da joj je čitavo tijelo halapljivo grabilo zrak. Ispustila je dio daha, a pred njom je zaplesao roj zračnih mjehurića.

Nekoliko je nepovezanih trenutaka kao oduzeta zurila u krmu i vesla iznad sebe. Gumena loptica na pramcu nježno se ljuljuškala. Što se dogodilo?

Iz ukočenosti ju je iščupao tek trzaj i bubnjanje u potiljku. Uhvatila ju je panika. Sjetila se da u slatkoj vodi smrt nastupa brže zato što prekomjerno oslobađanje kalija dovodi do poremećaja srčanog ritma. Nastojala se sjetiti uputa kako držati glavu, kako okrenuti čamac, svega što ju je trener Berden naučio. Voda joj se činila sve gušćom. Poput juhe.

11
PROLOG

Grč je onda ipak popustio. Ovaj put joj je to što ima mala stopala bila prednost. Grozničavo je lupala njima sve dok ih nije izvukla iz nogara s oblijepljenim cipelama. Kosa joj se nježno zibala oko lica, mjehurići su joj klokotali oko ušiju.

Okrenula se prema njemu.

Njegove su oči bile široko otvorene, lice mu je bilo bijelo poput ribljeg trbuha. Voda je razdirala curak krvi kako se pojavljivao iz rane na njegovoj sljepoočnici. Vjerojatno je negdje udario glavom. Užas mu je unakazio lice i utisnuo novi zemljovid crta. Tijelo mu se trzalo, rukama je posezao za njom.

Snažnim i brzim zamasima odgurnula se na površinu po zrak pa je zaronila prema njegovim nogama uhvaćenima u čamcu. Pokušala ih je osloboditi iz nogara, vukla je, čupala, grebla, zubima je kao luda grizla ljepljivu traku kojom je lakomisleno oblijepila veslačke cipele. Gležnjevi su joj bili omotani klizavom paprati koja joj se poput jegulja obavijala oko nogu.

Posezao je za njezinom kosom, grebao ju je, vukao za majicu i hvatao se za nju tako da mu se jedva istrgla i isplivala na površinu po novi udah. Duboko je uhvatila zrak za njih oboje i vratila se pod čamac da mu preda svoj dah. Od zadihanosti i napora u prsima žarila ju je vrućina. Nije izjednačila pritisak, u ušima joj je oštro bubnjalo. Njegov je život ovisio o njezinu dahu.

Tijekom silovitog mahanja rukama nehotice ju je lupio po ustima.

Od udarca je osjetila nesvjesticu te joj je na nekoliko trenutaka ponestalo snage. Voda je zamirisala po pustoši i ustajaloj jezerskoj travi negdje ispod njih.

Trgnula se iz nesvijesti u istom trenutku u kojem je njegov pogled postao staklen. Gledao ju je šupljim, praznim očima.

12

Sasvim slaba, ukočenih udova i posve luda od straha, pokušala je uhvatiti rub čamca kako bi ga prevrnula. Ali onda su je snažne trenerove ruke povukle uvis.

Vrisnula je. I nije prestala vrištati.

13

Prošlost nije mrtva. A prošlosti ni nema!

– William Faulkner

SAINT JEAN PIED DE PORT –RONCESVALLES

Srijeda, 16. listopada 2019.

A: Sestrice, strasno uzivam. Zapravo ti uzivas. Otvori fotke. Rue de la Citadelle u SJPP-u je nevjerojatno strma. Imam iskaznicu, znas ono, credencial. Ali nisam je mogla dobiti na tvoje ime. Hodam po Napoleonovoj ♥

Sportska elastična majica ispod mrežastog stražnjeg dijela ruksaka koja bi trebala pomoći kruženju zraka odurno mi se lijepila za kožu. Od vrućine neočekivane u ovo doba godine pred očima su mi se prikazivali olimpijski krugovi.

Tko bi mislio da ću ovdje tako teško pronaći skriveno mjestašce. Zbog straha od dehidracije popila sam bar litru vode previše. Nisam imala drugog izbora nego da se kroz otvor uz vrata ograde ojačane žicom proguram u šipražje.

Sve bliži glasovi hodača davali su mi do znanja da trebam požuriti. U žurbi sam zaboravila skinuti ruksak, a čučeći sam hvatala oslonac kako bih se povukla gore. Odlomljene grančice su mi ostajale u rukama. Bila sam u opasnosti da se zajedno s ruksakom izvalim na leđa.

17 prva etapa

U dubokom čučnju sam pokušala otkopčati pojaseve kako bih se oslobodila naramenica. Taj me položaj nehotice podsjetio na video koji mi je Damjana jednom poslala. Na njemu je nezgrapna zdepasta matrona s ljuljačke pljusnula u ribnjak tako da su iz vode veličanstveno virila samo njezina pozamašna bedra. Na tom mjestu video završava. Kao da su noge, okrenute naopačke, započele svoj život u nekoj apsurdnoj samostalnosti.

Tako iz smrdljive mlake viri tvoj bijedni protraćeni život, prošlo mi je kroz glavu s gotovo izopačenom zluradošću.

Oko dva mjeseca prije

To je u početku bio samo uobičajeno besmislen dan užaren od toplinskog vala. Brujanje dotrajalog klima-uređaja dovodilo me do ludila iako si Damjana i ja nismo priuštile ni novi aparat za kavu. Čitav je profit odlazio na brušenje tržišnih pristupa, zakup prioritetnih rezervacijskih sustava za hotelski smještaj, planove za razvoj socijalnog turizma i osuvremenjivanje elektroničkog poslovanja.

Nakon što bih došla na posao, u čajnoj kuhinji bih si obično pripremila kavu, za nju sam svojim novcem kupila zamjenski pjenjač za mlijeko, a onda je u četiri poslijepodne još ne bih uspjela popiti.

Unatoč Damjaninim upozorenjima da talog od kave začepljuje odvod, hladnu i ustajalu sam je izlila u sudoper. Damjana ionako već čitav tjedan nije bila na poslu, a ja sam od jutra do kasnog poslije podneva sama ugađala mušicama stranki i odgovarala na telefonske pozive, u međuvremenu

18

kopala po internetu kako bih pronašla primjerene destinacije za jesenski turistički retreat ili, onako kako mi to kažemo, program povlačenja – u ovom slučaju s daškom jeze – za zatvoreno društvo. Otkrila sam napušteni mlin i pilanu, kao stvorene za moju ideju o vještičjoj noći. Jasno je da bi to trebalo dopuniti nekom lokalnom kulinarskom ponudom. Za prijevoz minibusom obratila sam se privatnom prijevozniku s kojim smo Damjana i ja redovito surađivale te sam priredila nacrt teksta za internetsku objavu koja je bila još daleko od konačne verzije itinerara programa. Serviser za fotokopirni stroj se ni nakon dva poziva još nije pojavio, a uz to me hvatala glavobolja.

S druge strane staklenih vrata svijet se topio od vrućine, a kad bi u lokal zalutao neki posjetitelj, prema meni bi provalio vreli, smrdljivi zadah grada koji je u nepomičnoj atmosferi visio između krovova i užarenog pločnika. Moj se mozak bez šalice kave razlio poput želatine. Ni kalkulacija marže mi nije išla od ruke, a uz to sam se s nekim na telefonu upetljala u besmislenu borbu riječima o kapacitetima za odmor. Jedno veće domaće poduzeće bilo nam je redovita stranka i u ovim ga nesigurnim vremena nismo smjeli izgubiti.

Iskopčala sam računalo te sam se rukama sklopljenim iza glave istegnula na stolcu. Od pogrešnog me držanja cijeli dan zatezalo u vratu. Bacila sam pogled na ručni sat pa sam se rukama počešala po obrazima. Ugrijano sam čelo samo na tren prislonila uz hladnu površinu stola kako bih ublažila nepodnošljivo bubnjanje u sljepoočnicama.

Sredila sam papire i ured dovela u red, ugasila svjetla, uključila alarm i zaključala. Žurila sam s posla kako bih se putem još javila Damjani.

19

Remen torbe s prijenosnim računalom usijecao mi se u rame, a u poslijepodnevnoj žezi su mi u balerinkama neugodno naticala stopala. U luku sam zaobišla privlačnu terasu sa stolićem i dvije barske stolice ispod tende mog najdražeg kafića. Srijedom mi je nakon posla pasala čaša hladnog piva. Nikad nisam baš jako voljela alkohol, ali srijedom bih si dopustila da me preplave uspomene. Srijedama su me, kad bih bila dobre volje, pogađale u srce. Ali samo tada. Pivo me nikad nije udaralo u noge, ali u glavi bi me bacilo na koljena.

Tog dana sam na Damjaninu izričitu želju ostala potpuno trijezna i neopuštena.

„Trebaš mi prisebna zato što moramo razgovarati”, rekla mi je.

Obje smo zapamtile kako sam jednom davno, nenaviknuta na piće (čini mi se da smo slavili tatin pedeseti rođendan), nakon četiri boce piva razvila svojevrstan metafizički uvid u astrofiziku i crne rupe. Damjana mi nije dopustila da to zaboravim. I inače joj je alkohol užasno išao na živce. O njezinim sam živcima vodila računa više nego o svojima i već godinama joj nisam ništa odbila.

U uskoj uličici između knjižnice i kazališta presrela me poznanica iz nekih drugih vremena. Pogodio me njezin dahtavi smijeh, kao da me posrao golub u letu. To ti se dogodi kad ne uliješ pivo u sebe, prošlo mi je kroz glavu.

„Alenka Ziherl! Jesi to stvarno ti?”

Ne. To više nisam bila ja. Već godinama to nisam bila ja.

Promrmljala sam nešto nerazgovijetno, a od njezina su me pitanja prošli trnci. U sjeni kuća bilo je sparno i stajale smo preblizu jedna drugoj. Zrak se nimalo nije kretao i

20

osjetila sam kako se u njezinoj blizini ponovno pretvaram u ono iz čega sam se s mukom iskobeljala prije mnogo godina.

„Sjećaš se kako smo trenirali za onu regatu na Bledu?”

„Hajde da jednom odemo na kavu?” odvažno sam predložila, uvjerena da mi ne može ući u trag.

„Rado. Radiš u sestrinoj agenciji, zar ne?” osjetila sam udar njezina vrućeg daha kad se opet nasmijala. „Kako se ono zove? Znam, Alda Tours!”

„Prvi slogovi naših imena...”, poraženo sam odvratila. Ispod pazuha su mi se pojavili kolobari.

„Preklani smo s firmom bili na vašem team-buildingu. Lov na blago za razvoj timskog duha i zajedničko svladavanje prepreka, takve stvari. Ti si bila potpisana na programu. Bilo je odlično zamišljeno, čestitam, ali zašto i ti nisi bila tamo?”

Moj odgovor se izgubio u tutnjavi gradskog autobusa.

„Čekaj, što se nakon onoga dogodilo s tobom? Ja sam se prebacila na jednosjed...”

„Hm, vidi, žuri mi se...”

„Odustala si i samo nestala...”, vikala je za mnom dok sam ja žurila uzbrdo ulicom kao da mi gori pod petama. Kamo je nestala ravnoteža postignuta u svim onim godinama u kojima sam si plaćala psihoterapije? Pred očima mi je bljesnula slika ritmičkoga plesa mišića ispod klupske majice u svakom zaveslaju. To sam sjećanje zgazila petom.

Stižem, poslala sam poruku dok sam hvatala dah na uzbrdici ispred Damjanine obiteljske kuće.

Zapravo mi je već bilo prilično jasno o čemu moja sestra želi razgovarati. Posljednji mjesec je zbog seminara tržišne komunikacije odlazila s posla prije. Tako je bar tvrdila, no

21

na njezinu su pisaćem stolu ležale brošure i knjige o hodočasničkom putu Camino.

Damjana i ja smo se prije nekoliko godina zadnji put posvađale oko toga. Za razliku od njezina nekritičnog inzistiranja na tome da je, kad je riječ o hodočašću, ključan unutrašnji doživljaj, u mojim se očima radilo samo o precijenjenoj profitabilnoj navlakuši. Gurala sam joj pod nos istraživanja o materijalnim vidovima toga suvremenog mučeništva.

Nije pomagalo.

Pokušala sam joj utuviti u glavu da se radi o tržišnoj niši, što dokazuje i planska izgradnja i obnova prenoćišta i trgovinica na putu. Traženjem duhovnoga danas i sebi i drugima

dokazujemo da smo, oguljeni poput banane, još uvijek povezani sa svojim ljudskim bićem, uvjeravala sam je. Razni procesi koji bi se tijekom hodanja trebali odvijati u nama

činili su mi se samo pokušajima da bljesnemo pred sobom i pred drugima. Dakle nekim novodobnim znacima prestiža, a ne najdubljim doživljajima vlastitog postojanja ili nečim sličnim, što su sugerirale razne krilatice.

„To je isto kao što je u naše doba bilo natjecanje za nagradu u čitanju u školi”, bockala sam je.

„Hoćeš reći da je to vintage misija?” nije mi ostala dužna.

Nisam je uvjerila, ali ništa zato, sve dok mi je kao direktorica u agenciji ostavljala slobodne ruke. Poslovni model za poduzeća i zatvorena društva učvrstili smo što je moguće originalnijim i zanimljivijim adrenalinskim doživljajima. Ja sam ih sama sastavljala. Damjana me zaposlila kao organizatoricu programa i agenticu koja se uz prodaju brine i o financijama. Htjela me imenovati prokuristkinjom, što sam odbila. Mehanički poslovi mi nisu dobro išli od ruke.

22

Preuzela sam brigu i o internetskom oglašavanju, umirivala mrzovoljne stranke koje su inzistirale na besplatnim otkazivanjima rezervacija i kad nisu sklopile takav ugovor, a team-buildinge sam organizirala kao da pišem priručnik. Prije nekoliko godina sam uspjela postići to da zamijenimo čovjeka koji nam je organizirao internetsku stranicu te da uložimo malo bogatstvo u osuvremenjivanje IT usluga. Našu mailing listu čuvala sam poput svetog grala premda, za razliku od Damjane, nisam bila predana agenciji svim srcem. Naposljetku, ni ta njezina tajna žudnja za hodočašćem nije mi se činila nimalo glupljom od učvršćivanja timskog duha na visećoj mreži u adrenalinskom parku. Ni jedno ni drugo nije imalo nikakve veze sa mnom. Ja sam samo obavljala svoj posao. Mojom zaslugom nismo podlegle euforiji Camina koja je polako obuzimala neke druge lokalne agencije. Ponudu smo radije proširile na individualizirane programe, ekoturizam, a u posljednje vrijeme i programe za povlačenje, prije svega detoks i jogu za žene. Nisam bila zadovoljna. Razbijala sam glavu traženjem domišljatih, originalnih, drugačijih zamisli, čime bismo uspješno utrle put u međunarodnu turističku mrežu. Sve što sam dosada smislila, odbacila sam kao neupotrebljivo.

No dugo mi je trebalo prije nego što sam Damjaninu želju za Caminom prihvatila kao njezinu žudnju za unutrašnjim oslobađanjem. Identitetsko traženje prerasla je još odavno, proljetos smo slavili njezin pedeset i peti rođendan. Blizanci

Luka i Rok su odrasli, Damjana je prije četiri godine postala baka slatkog vražićka Tomasa. Moj šogor Simon se sa svojih šezdeset godina oduševio za fotografiju. Nakon završene fotografske radionice objektivom novog fotoaparata služio

23

je prirodi te je njezinim sjajnim specijalnim efektima punio dušu. Jednostavno bi spakirao ruksak i nestao na dan ili dva, ponekad i dulje, kad nije zaključivao automobilska osiguranja i kad ga nas dvije u agenciji nismo trebale (ponekad bi nam priskočio u pomoć pri zaključivanju ugovora s ponuđačima naših turističkih paketa). Blizanci su već nekoliko godina živjeli svatko na svojoj strani, tako da je u njihovoj prevelikoj kući odjekivala praznina.

Damjana unatoč svemu nije otkrivala svoje planove vezane uz Camino, a ja je sama nisam stiskala.

Tek poslije sam shvatila zašto je toliko dugo odlagala vijest. Poznavala me. Znala je što će to izazvati u meni premda sam tijekom dugih samotnih godina naučila reagirati uglavnom razumno i bez velikih emocija. Jedini čovjek na čitavom svijetu u kojeg sam se zaljubila svim žarom nepromišljene dvadesetogodišnjakinje i s kojim sam željela ostati zauvijek bio je mrtav već tri desetljeća. U tom sam se trenutku obračunala s osjećajima i čvrsto se uhvatila za uvjerenje da ću, ako samu sebe više nikad ne ispustim s uzda, pobijediti sudbinu. Nevjerojatno je kako oko onih koje izgubimo uvijek ispletemo čvrstu, besmrtnu priču svojih života, dok one koji ostanu i prečesto strpamo u nekoliko rečenica. Svoj život i živote svojih najbližih proglasila sam zonom milosti, sve dok se budem držala pravila.

U prvim mjesecima nakon Ambroževe smrti svaki sam dan željela smjesta umrijeti. Mjesece sam razvukla u godinu.

Odluka da me ne bude u početku je izazivala nelagodu u mojim odnosima prema drugim ljudima. Šutke sam podnosila njihovo suosjećanje, no s vremenom mi je počelo prisjedati.

Ne razumijete, šaptala sam im u mislima, skrivila sam smrt

24

iz nemara, treba me osuđivati, a ne sažalijevati. Zajedljive reakcije na suosjećanje razrasle su se u zlobu. To me udaljilo od svih, s gubitkom i krivicom sam se željela suočiti sama. To je bilo ono kako je trebalo biti. Ni Damjanu nisam podnosila pored sebe. Bojala sam se da bi mi ljudi oduzimali prostor koji mi je trebao za zaoštrenu kontrolu nad životom. Tako sam se svima redom ispričavala kako to nisam ja, nego moja oštrina, premda nisam pronalazila prikladne riječi. Ubrzo više nisam pronalazila ni razloga za njih.

Tata se povlačio pred mojim akutnim izljevima žalovanja, slično kao što se povlačio nakon majčina odlaska, a Damjana je šutke pratila moje samosažalijevanje. I kratko razdoblje moga pretjeranog pića otrpjela je s filozofskim mirom. Alkohol je doista umrtvio parajući osjećaj krivice, no i u svemu ostalom me učinio invalidom. Brzo sam odustala od punih i praznih boca, to jednostavno nisam bila ja. Nažalost, nisam znala stati na kraj vlastitim mukama. Rezalo me kao da bosonoga hodam po krhotinama. No svoj sam život na panju rascijepila u treščice kako njihovom snagom vatra mojih dragih nikad ne bi prestala gorjeti. U mojim smo očima zbog toga bili sigurni.

Srijeda, 16. listopada

Za pet dana ću napuniti pola stoljeća.

Čini se mnogo, no u usporedbi s paleolitskim Pirenejima još se nisam ni rodila. Što, na neki način, odgovara definiciji moga života.

Šetnje i hodanje su mi bili dosadni i nitko me ni zabunom ne bi mogao smatrati ni povremenom, a kamoli redovitom

25

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednik: Bonislav Kamenjašević

Lektura i korektura: Mirko Peti

Fotografije: osobna arhiva autorice

Zemljovid: iStock i Depositphotos

Naslovnica: Ana Pojatina

Prijelom: Ram

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001166407.

ISBN 978-953-355-666-6

Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.