Antje Rávik Strubel: MODRA ŽENA by Naklada Ljevak

Antje Rávik Strubel Modra žena

Biblioteka Cicero

Naslov izvornika

Antje Rávik Strubel

BLAUE FRAU

Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI, čiji su članovi Savezno ministarstvo za Europu, integraciju i vanjske poslove Republike Austrije, Ministarstvo vanjskih poslova

Savezne Republike Njemačke, Švicarska zaklada za kulturu Pro Helvetia, KulturKontakt Austria (po nalogu Ureda saveznog kancelara Republike Austrije), Goethe-Institut, Javna agencija za knjigu Republike Slovenije (JAK), Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Resor za kulturu

Vlade Kneževine Lichtenstein, Ministarstvo kulture Republike Albanije, Ministarstvo kulture i informiranja Republike Srbije, Ministarstvo kulture i nacionalnog identiteta Rumunjske, Ministarstvo kulture Crne

Gore, Ministarstvo kulture Republike Makedonije, Sajam knjiga u

Leipzigu i Zaklada S. Fischer.

Knjiga je objavljena uz potporu

Ministarstva kulture i medija RH.

Antje Rávik Strubel

Modra žena

S njemačkoga prevela Ana Nemec

Zagreb, ožujak 2023.

PRVI DIO (Helsinki)

Doznala sam da sam žena koju upoznaje već na šesnaestoj stranici.

Inger Christensen

Svaku noć čuju se automobili. Brujanje automobila na trotračnim cestama i šuštanje lišća na stablima oskoruše.

To su zvukovi.

Probijaju se kroz odškrinut prozor. Ne čuje se more, Baltičko more na jugu, iza montažnih stambenih zgrada, u uvali trščanih obala koja će se zimi začas zamrznuti.

Ulične svjetiljke obrubljuju staze. Njihovo blijedo svjetlo noću pada na pločnik i na balkon malenoga stana koji gleda na ulicu. Metalna sjenila svjetiljaka njišu se na vjetru. Spavaća soba gleda na dvorište u kojem su igralište za djecu, spremište za bicikle i stablo oskoruše.

Izuzev ogledala u hodniku, zidovi stana su bijeli i prazni. U kuhinji iznad sudopera vise dvije razglednice. Jedna prikazuje žute taksije što prolaze kroz uzak prolaz između zgrada u New Yorku. Na drugoj, crno-bijeloj, dvije žene sjede u pariškom uličnom lokalu. Nose zvonolike šešire iz dvadesetih godina prošloga stoljeća i elegantne suknje.

To su slike.

Lončanice na metalnim policama na balkonu prazne su i prekrivene paučinom. Pauci su još živi. Rujan je.

Na obzoru, gdje skladišta i golemi antenski stup omeđuju blokove zgrada, gomilaju se oblaci. Stup je jedini orijentir među ulicama identična izgleda.

Nitko ne zna gdje je.

Zidni sat pokazuje pola tri. Srebrni brojčanik prikazuje kartu svijeta. Ne postoji kazaljka za sekunde, jedino maleni crveni avion opisuje krug oko srebrna svijeta. Svaki krug traje samo minutu, pa ipak djeluje polagano, gotovo

umirujuće. Avion prati njegova sjena, nekad ga čak i malo prestigne, ovisno o tome gdje ju zraka svjetlosti odbaci na blistavu kuglu zemaljsku.

Mogla bi biti bilo gdje.

Nina. Sala. Adina.

U kuhinji je nekoliko lonaca, kuhalo za vodu i umrljana kafetijera koja zašišti kada para pod pritiskom krene izlaziti iz ventila na kuhalu. Na šalicama u ormariću velikim slovima piše IKEA. Stan izgleda poput pravoga stana, poput čovjeka. Tu je nekoliko knjiga, svijećnjaka, sjajnih časopisa o kuhanju i putovanjima, a na podu hodnika istrošena je tepih-staza. Na garderobni ormar naslonjeni su štapovi za hodanje.

To su predmeti.

Štapove odlaže u ormar u hodniku. Iz kupaonice dopire zvuk vode iz slavine. Na stubištu nema zvukova. Ulazna vrata su zaključana, ručke na prozorima učvršćene vijcima. Odškrinuti se može jedino jedan uzak prozor podešen na zimski položaj. Otvor nije dovoljno velik da kroz njega gurne glavu, ali to joj ne smeta, iako upravo sija sunce i stan se zagrijava.

U kuhinji stoji načeta plastična boca. Puni čep do vrha i ulijeva u kavu. „Samo ću gutljaj”, kaže naglas kao da u stanu ima još nekoga. Zidni sat odzvanja zvukom tihog crkvenog zvona.

„Živjela, Sala! U tvoje zdravlje!” Podiže čašu prema prljavim balkonskim prozorima. „U tvoje zdravlje i svako ti dobro!”

Vjetar ulazi kroz odškrinut prozor. Zidni sat pokazuje nekoliko minuta do tri sata. Na srebrnkastim obrisima kontinenata nema gradova, ulica, nabranog gorja ili rijeka. Vraća rakiju u hladnjak. Boca treba imati svoje mjesto, pa čak i ako je ona sama ovdje stranac i stan ne pripada njoj. Nalazi se u zemlji koju ne poznaje, u zemlji na sjeveru gdje

je drveće drugačije, gdje ljudi govore drugačijim jezikom, voda ima drugačiji okus, a obzor je bez boje.

Osjeti da joj je srce snažno preskočilo ondje gdje nije smjelo pa pokuša skrenuti misli, na bukve i kestene, na lipe i borove, na miris drveta i zemlje, na miran i naizgled bezvremenski život jednoga drveta, recimo stabla oskoruše pod prozorom spavaće sobe. Pomisli kako je lupanje

njezina srca beznačajno pred ravnodušnom raskoši toga drveća i njihova obećanja vječnoga života, vječnoga, naravno, samo ako se ne zateknu na krčevini. No drveće u njezinoj glavi neokrznuto raste pred kućom s dva stana. Nitko ga neće posjeći jer ona pazi.

Jer je pazila.

To je prošlost.

Smatra da ima pravo živjeti u prošlosti. Ondje pada snijeg. Zima je, a ona je još dijete. U kristalno vedrim noćima mjesec baca blijedo svjetlo na staze i obasjava smreke, jele i stupove skijaške žičare na iskrčenim, snijegom prekrivenim obroncima izbrazdanim tragovima gusjenica. Kuća je smještena u pitomoj dolini pred kojom puca horizont. Daleko je odavde, 1500 kilometara, uz jedan sat više zbog vremenske razlike, dvadeset sati vožnje automobilom od Helsinkija, u planinama na češko-poljskoj granici. U dječjoj je sobi u potkrovlju. Krevet je ukrasila žaruljicama. Kada se uspravi, s prozora može vidjeti Čertovu horu. Na noćnome nebu ocrtava se samo njezin vrh, njegovo zasnježeno oštro stijenje.

Kada se majka uspne u potkrovlje poželjeti joj laku noć, spušta prozorske kapke i gasi žaruljice. Čim majka ode, Adina podiže kapke. Želi promatrati kako joj mjesečeva svjetlost pada na kožu i preobražava ju. Podiže spavaćicu sve do trbuha. Na blijedoj svjetlosti noge joj se doimaju tanke, krhkije nego danju. Stavlja jednu ruku na bedro, može ga dopola obujmiti. Blago povija nogu,

svjetlucava je, koljeno je sama kost. Zamišlja si mladića, mladić nema lica, nema ni tijela, ima samo tu jednu ruku, njezinu ruku, zato joj tako godi kada vršcima prstiju miluje bedro.

U selu nema mladića. Ima samo barmena u koktel baru hotela s četiri zvjezdice, koji u sezoni turistima miješaju Cuba libre i Old fashioned, a nju ponekad počaste sokom od naranče na račun kuće. Ima i djece turista koja cijele dane provode bordajući na skijalištu, a svoje plastične skafandere ne skidaju ni za večerom. Samo izvuku ruke iz rukava pa gornji dio ostane visjeti na bokovima.

„Sutra moraš rano iz kuće”, kaže joj majka dok gasi žaruljice, a svjetlost umjetnih pupoljaka polako iščezava. „Kruh je u posudi u hladnjaku. I nemoj da ne pojedeš jabuke!”

Adina promatra mjesečevu svjetlost na svojoj posteljini i odjeći prebačenoj preko naslona stolice. Odjeću za iduće jutro uvijek odabire večer prije, podstavljene hlače i zeleni vuneni pulover koji joj je prevelik. Rukavi joj vise preko ručnih zglobova. Kada ga nosi, sama sebi djeluje poput kakvog istraživača prirode na ekspediciji.

I školska je torba spremna. Ujutro za to nema vremena. Osim toga, mračno je jer ne pali svjetlo. Sve je tako isplanirala da nakon što opere zube taman pravovremeno stiže na autobus. Autobus ne čeka, iako je prvih petnaest minuta vožnje jedina putnica. Uvečer, kada led okuje usku ulicu koja se vijugajući spušta iz doline u selo, zadnje kilometre do kuće mora svladati pješice jer vozač autobusa ne želi stavljati lance samo zbog nje.

Selo je stiješnjeno između dvaju planinskih masiva. Planinski lanac Krkonoše čini njihovu prirodnu granicu. Iza sela na strmim obroncima prostire se šuma. Zadnje kilometre na putu kući Adina hoda uz sam rub ceste zameten nanosima snijega. Cesta je neosvijetljena, ali snijeg svjetlu-

ca. Automobili koji se iz doline uspinju prema Harrachovu farovima obasjavaju krošnje smreka.

Koljenom upire u madrac i opet promatra svoje noge. Dva madeža. Ožiljak na desnome koljenu, ostalo je bijelo i glatko.

To je prizor.

Prizor je iz sadašnjosti. Bijelu glatkoću nogu kao dijete ne bi bila ni primijetila. Ne bi se njome bila ni zamarala. U njezinu krevetu u Čertovoj hori takvih prizora nije bilo. Majka bi ugasila žaruljice i Adina bi zaspala. To bi bilo autentično, sve ostalo je dodano naknadno.

„Cirkus”, izgovori naglas i srkne posljednji gutljaj iz šalice.

Vjetar ulazi kroz odškrinut prozor. Iz kupaonice dopire zvuk vode iz slavine.

Cirkus si ne može priuštiti. Onaj tko svjedoči, mora biti precizan. Ona ne zna kako se svjedoči. Morat će pred sud. U Helsinkiju postoji sud. Nalazi se u blizini katedrale koja se poput bijele litice izdiže iznad buke grada. Ali ne može samo tako otići do zgrade suda i pokucati na vrata. Nalazi se u zemlji čiji jezik ne govori. Ne zna kome da se obrati, zna samo da treba odvjetnika, a odvjetnici koštaju. Ali zna i da mora svjedočiti, u dvorani obloženoj drvetom, pred porotom, kao što je vidjela da rade na filmu, i u američkim serijama njezinih barmena. Sutkinja je odjevena u crnu halju. Optuženici pristižu u lisicama, zumiraju ih kamere koje snimaju sve, bilježe svaki detalj. Svaka pora, svaka ljuskica peruti, svaki titraj oka odsad je upamćen.

A kada branitelji izuste, časni suče, prigovor, jer njezino je svjedočenje skandalozno, sutkinja će dići glavu. Uzet će vremena da promotri svakoga od branitelja i to će potrajati jer muškarcima poput ovoga nije dovoljan samo jedan branitelj. Prigovor se odbacuje, odgovorit će, Adina Schejbal, molim vas, nastavite. Muškarci će naslutiti

koga imaju pred sobom. Zadrhtat će im ruke u lisicama. I porotnici će se uskomešati. Dvorana će zanijemjeti kada porotnici poviknu: koji zaslužuje da ga se pogubi? Na sudu će nastupiti tišina kada se pojavi pitanje tko mora umrijeti. A sutkinja će reći: svi.

Bit će kao da se mokro lišće breze ljeska na jutarnjemu svjetlu. Svjetlucanje, prskanje, kao da su breze svoje lišće netom uronile u more.

„Sala?”

More. More koje počinje iza stambenih zgrada i koje odavde ne vidi.

„Sala!”

To je Leonides.

„Opet sanjariš, Sala?”

Leonides, sa svojom nježnom bradom, svojim smeđim samtenim jaknama i blistavim kravatama. Sa svojim tikom zbog kojega svaki dan pojede po tri jabuke, nikad ne spava gol, a prirodu voli samo na slikama, najviše nizozemskih slikara. Nikada više neće čuti Leonidesa kako izgovara to ime.

Sala.

Nastijenama na obali, onkraj breza, na kraju uvale, ukazuje se modra žena. Prilika je tako jasna da zasjenjuje sve ostalo.

Svjetlost oštro udara o stijene.

Iza stijena počinje makadam, crne staze nasute tucanikom da bi spriječile prodiranje vode. Tamo gdje makadama nema, tlo je mekano i blatno, protkano vodenim bujicama koje se riječnim tokom iz visinskih močvara i močvarnih livada u okolici slijevaju u grad pa bezbrojnim rukavcima ulijevaju u more.

Voda naplavljuje močvare, hrani borovnice, divlji ružmarin i papratnjače, ponire u blato, prodire kroz pukotine u kamenju, gotovo do površine asfalta. Donosi ju kiša. More, koje udara o lukobran, potiskuje ju nazad na kopno. Zapusi vjetra posvuda ju raznose. Neoslabljeni prelaskom preko školjića, šibajući zapljuskuju autoceste oko luke i poludovršene zgrade uz autoceste.

Modra se žena polako približava.

Ulazi u krug jedriličarske lučice. Prelazi preko hrđavih

šina po kojima se brodovi izvlače na kopno da bi prezimili. Prolazi uz brodove. Vjetar joj mrsi rubac pa ga skine.

Zastane i popravi kosu, rubac leprša u njezinoj ruci.

Pojavom modre žene priča mora zastati.

U kupaonici teče voda. Kupaonica je bez prozora, sa samostojećom kadom. Kamenac se skorio na linoleumu. Zidni radijator prži, postaje joj vruće iako je gola. Umače jednu nogu u kadu. Prije nego joj pridruži i drugu, dolijeva hladne vode. Polako se spušta na koljena. Voda joj se diže do bedara, grudi uranjaju u vodu. Najednom se guzom oklizne o glatku zidnu glazuru i čitavom dužinom tresne u kadu punu do ruba. Malo je nedostajalo da uroni i glavom.

Poput bestežinske planine tijelo joj prekrije pjena, na bradi joj se rasplinjuju mjehurići. Pod vodom se uhvati za nogu. Obujmi bedro i privuče nogu k sebi, koljeno joj se poput planinskog vrhunca izdigne iz mora pahulja.

To je tijelo.

Voda joj žari kožu koja se crveni. Pore se otvaraju, ljuštura postaje mekana, zaštićena, zastrta pjenom. Pažljivo opipava rubove svoga tijela. Čini to onako kako bi ju dodirivao Leonides, premda njega ovdje nema, a u njezinoj glavi ovo više nije ni njegova ruka. No to u ovome trenutku nije važno. Važno je da je osjećaj dobar.

Jedino joj srce lupa u grlu. Diše polako dok se ne smiri, misli na svježinu njegova stana, na visoke stropove i jednostavan namještaj. Stol i stolice su od drveta, svijetla drveta koje je nekoć raslo, imalo vidljivu teksturu, drveta breze, uljeza među drvećem, gipkosti na kojoj mu nije za pozavidjeti. Njegovo meko deblo dalo se saviti do zemlje, a sada ga okružuju staklo i krom i posuđe od Iittale1, koje Leonides drži na zelenoj mramornoj ploči u kuhinji. Stil

mora odgovarati najrazličitijim ukusima, rekao je, jer stan pripada sveučilištu.

Nekoliko njezinih stvari još je uvijek tamo. Jednu kapu, spavaćicu, plavu košulju s bottom-down ovratnikom i jedne traperice ostavila je u Leonidesovu ugradbenom ormaru. Spavaćica je bila njegov poklon. Možda će je on zadržati. Možda će je odložiti uz svoje svilene pidžame sve dok bude koristio stan.

„Idi doktoru”, govorio joj je kad bi joj se vratilo lupanje srca koje ju je gušilo.

„To mi se događalo i kad sam bila dijete.”

„Bila si razdražljivo dijete.”

„Nisam.” Sapuna se, pere si pazuhe, međunožje, meku kožu riba krpicom za pranje. Oprezno ustaje.

„Ne bih rekla. Nisam bila razdražljiva.”

Pjena se prelila na pod. Skuplja ju toaletnim papirom i raskvašenu masu baca u zahod. Zamotana u ručnik izlazi na hodnik. Prolazeći kroz dnevni boravak da bi došla do ostakljena balkona za sobom na linoleumu ostavlja vlažne otiske stopala. Stakla su se zamaglila od topline njezina tijela. Baltičko se more odavde ne vidi. Treći je kat prenisko da bi pogled sezao iznad krovova stambenih zgrada i autocesta. Kroz zamagljena stakla nazire se jedino pristupna cesta ispred stambenoga bloka i ravni krov zgrade preko puta. Ondje su postavljeni kontejneri za smeće koji pripadaju zgradi. Ispred njih su tri stabla, dvije još plodonosne lipe i jedan javor crvena lišća. Termometar pokazuje 10 stupnjeva. Pauci u lončanicama bauljaju kao u snu. To je rastanak.

Mora biti hladne glave kada bude svjedočila. Mora se isključiti poput životinje u zimskome snu. Hladnoća joj mora prodrijeti sve do kostiju. Mora usporiti dok ne zaledi bilo kakvo kolebanje i slabost, osjećaj krivnje, stid i premišljanje, dok se sasvim ne umiri i usmjeri samo na jedno: da okrivljenici dobiju najvišu kaznu.

„Ja?”

„Da.”

U stanju je rastajati se dugo poput drveća koje se bori sa zimom, svako stablo svojim tempom. Javor je hladnoća već obuzela, dok se u lipama još skriva ljeto.

„Ili ovdje ima još nekoga?”

Lipa ima i u Harrachovu, podno Čertove hore. Jedna stara lipa raste ispred puhaonice stakla, a pored trgovine devedesetih su godina posađene sadnice lipe. Jedan ariš sjenu baca na stepenice kuće s dva stana. Uz rubove strmih šumskih staza rastu smreke, a jele poput vijenca obgrljuju odskočište velike skakaonice. Po snijegom zametenim cestama i na prilazu benzinskoj crpki sa svega dva točionika zimi je razbacano granje. Grane drveća redovito pucaju pod teretom snijega.

Ujutro, nakon povratka iz smjene, prije odlaska na počinak, majka se prihvaća lopate za snijeg i čisti puteljak pred kućom. Boji se da se netko ne posklizne i padne. Svakoga dana skijaši sa skijama na ramenima prolaze pored kuće, najviše Nijemci. Majka je negdje čula da u Njemačkoj vlasnici kuće idu na sud ako se netko polomi pred njihovom kućom. Od tada u cik zore razgrće snijeg. Ne može si priuštiti da ide na sud jer nema njemačko osiguranje za pravnu pomoć. Uopće nema osiguranje za pravnu pomoć. Ponekad ujutro bude previše umorna. Tada Adina čisti snijeg sa stepenica. Oznoji se pa se kasnije u školi smrzava. Ali nema se vremena presvući. Autobus ne čeka da jedini putnik presvuče pulover.

Kuća s dva stana nalazi se na rubu Harrachova, na južnom ulazu u mjesto. Postoji već dugo. Kada su je gradili moravski rudari što su u potkopima vadili rudaču, skijaške skakaonice i ski-liftova još nije bilo. Kasnije su ondje živjeli Nijemci. Nijemci su otišli kada su izgubili rat, a došli

„Ti, majstorice u rastancima!”

su Sovjeti. Crvena armija kuću je pretvorila u lazaret, a kasnije su dodani pregradni gipsani zid i druga vrata. Zid dijeli kuću napola kako bi u njoj bilo mjesta za dvije obitelji. Ipak, uselila se samo jedna. U drugu polovicu uselila se njezina baka, partizanova kći. Partizan se nije vratio iz rata i postao je antifašistički junak. Kao kći junaka njezina baka nije morala plaćati podstanarstvo kao ostale neudate mlade žene, nego je u znak priznanja dobila polovicu kuće. U to je vrijeme već postojala septička jama kraj spremišta, ali i veliki vrt pun voćaka.

Nijemci su se vratili. Svake zime dolaze u Harrachov na skijanje. U blizini kuće je blaga padina za školu skijanja. Na njoj su baby lift, čarobni tepih i Krakonoš2 na napuhavanje čiji udovi oko željeznoga užeta lepršaju na vjetru.

„Dugo nisam razmišljala o tome.”

„O čemu?”

„O tome kako je to bilo kad sam bila mala.”

„A sada o tome razmišljaš?”

„Da.”

„I, kako je bilo?”

„Mislim da nisam bila razdražljiva. Nisam bila razdražljivo dijete.”

S krovnoga prozora u Harrachovu pogled puca na blistavu Čertovu horu. Nepovoljan vjetar u sobu donosi kloparanje sjedalica ski-lifta. Kloparanje se čuje i kroz zatvoren prozor. Kad god sjedalica prijeđe preko kotača vučnog užeta, željezni držači zazveče. Sila je masa puta brzina, tako je Adina zapisala u svoje tanašne bilježnice. Ima jednu bilježnicu na kvadratiće za matematiku i fiziku i jednu na crte za češki, povijest i njemački. U njemačkome se negacija izražava na tri načina. S „ne”. S „nikakav”.

I s „nije”. Zvuk kloparanja skijaške žičare probija se do nje koliko god joj to bilo mrsko.

Ponekad sjedalice žičare i u snu kloparaju po svodu njezine lubanje. Ljuljaju ih mladići u nezgrapnim pancericama. Ne poštuju znakove zabrane izvješene na stupovima. Ne mare za piktograme s prekriženim sjedalicama koje se njišu.

Maleni stol za kojim Adina piše zadaću klimav je. Odgurala ga je u kut sobe. Ali stol se ne klima zbog neravnih podnih greda. Jedna mu je noga prekratka. Nekoć su noge na donjem kraju bile ukrašene životinjskim glavama, izrezbarenim lavovima čija razjapljena usta kao da pokušavaju stolu odgristi stopala. Partizan je lavove otpilio. Prije nego je otišao u rat, noge je prepilio tik iznad lavljih glava. Bio je uvjeren u pobjedu Sovjetskoga Saveza. Nije računao s time da će tu pobjedu doživjeti. Dogodi li se da u borbi izgubi život, drugovi u stanu ne smiju zateći nikakav buržujski namještaj ili pak feudalni stol. Ukrasi i dekoracije bili su relikti feudalizma, a feudalizam je valjalo zatrti, posebno lavlje glave. One su simbolizirale vladajuću klasu, kneževe i kraljeve. Znao je to partizan. Lavove je sasjekao u korijenu kako njegova kći ne bi kao klasni neprijatelj bila odvedena u logor za preodgoj. Kod zadnje je noge zabrljao. Prepilio ju je nekoliko milimetara previsoko. Nitko nije znao zašto, pa ni baka, koja je na stolu ukuhavala šljive i višnje, pripremala kolače od jabuka i pravila sok od bazge. Njoj je stol služio kao radna ploča. Kada je baki zatajilo srce i stari namještaj trebao završiti na krupnom otpadu, Adina je spasila radnu ploču. Iščeprkala ju je iz hrpe namještaja nabacana ispred kuće i odvukla u svoju sobu u potkrovlju, preko svake od deset stepenica.

Računalo stoji na stolu usred izblijedjelih crvenih mrlja. Pod kraću je nogu podmetnula komadić kartona, onako kako je to rješavala baka, ali stol se svejedno klima.

Na skijalište Adina ne odlazi. Ne odlazi ni na blagu padinu, ni na rub zabavnoga parka, gdje se okupljaju

snowboarderi. Dobro skija. Počela je skijati kad su joj bile tri godine. Ali radije se uspinje neutabanim, neprohodnim stazama preko brda, ne bi li se sa strmine mimo službenih staza otisnula u dubok snijeg između smreka. Majka joj je poklonila naglavnu svjetiljku, lampicu pričvršćenu na gumenu traku koja se može podesiti da žmiga. S njena čela šumu obasjavaju iznenadni sablasni bljesci. Snijegom prekrivena debla zlokobno zasjaju i potom opet kliznu u tamu. Adina zamišlja da je prvi čovjek koji je onuda prošao. Čak ne ni čovjek, nego neko biće čije čelo krije tajnovitu svjetlosnu moć.

Kada napiše domaće zadaće, odlazi do kioska pored skijaške žičare gdje se prodaje kuhano vino. Čini to četiri puta tjedno. Mijenja ženu koja za šankom stoji od podneva. Žena je nekad radila u tvornici tekstila u Krkonošama. Tvornica je propala pa ona radom u kiosku nastoji podebljati mršavu mirovinu. I Adina zaradi nešto sa strane. Otkida cedulju s blagajničke trake. Svako prodano kuhano vino označava reckom. Nude se i Becherovka i šljivovica, njih označava zvjezdicom. Uvečer je pred kioskom vrlo živo, puno je skijaša koji na vrhu kacige imaju umetke u obliku crvenih irokeza i zečjih ušiju, šetača i snowboardera. I snowboarderi nose kacige, ali bez ukrasa. Njihove su kacige ili crne ili metalik boje koja se zrcali na njihovim licima, mekim i brašnastim poput snijega. Snowboarderi su stariji od Adine. To ne znači da su dovoljno stari da piju kuhano vino. Adina bi ih morala pitati koliko imaju godina. Ali zna kako bi ju gledali. Gledali bi ju kao da u kiosku ima nečega što bi valjalo podvrgnuti analizi, poput žabe kojoj su dječaci iz njezina razreda otrgnuli noge da vide kako će se ponašati. Samo je jednom nekog snowboardera pitala je li napunio osamnaest, samo koji dan nakon što je počela raditi u kiosku. Snowboarder je imao maskirni skafander, bubuljičave obraze i paperje nad gornjom usnom.

Frendovi su mu govorili Ronny. Njoj Ronny nije rekao ništa. Nacerio se kad mu je dala dječji punč i izlio ga u snijeg. Potom je rekao nešto što Adina nije razumjela. Frendovi su to popratili uzvicima odobravanja. Izbubali su ga po kacigi svojim rukavicama bez prstiju i natiskali se oko njega na šank. On se nagnuo naprijed i polagano isplazio jezik. Palucao je njime amo-tamo poput zarobljena leptira, jednako brzo, samo puno vlažnije. Idući je dan došao opet. Nadvio se nad nju, stavio ruke na šank, naručio kuhano vino i zapalucao jezikom. A onda ju je uhvatio za ruku. Čekinje nad njegovom gornjom usnom zacaklile su se na svjetlu kioska u trenutku kada se njezina glava sudarila s njegovom. Vlažan udar pogodio ju je posred usana i čaša se prevrnula. Kuhano vino poprskalo je Ronnyjev skupi skafander. „Glupa pičko!”

To je razumjela. Toliko njemačkoga zna. Zna da je ta riječ ružna premda dio tijela koje još nitko nije vidio ne može biti ni lijep ni ružan.

Možda je stvar u nečemu drugom. To što joj je Ronny samo tako uvalio jezik možda ima veze s onime na što barmeni misle kada pričaju o Njemicama. Često pričaju o Njemicama, nekad čak i onda kada neke od njih sjede u baru i slamkama srču svoj Cuba libre. Barmeni ne znaju njemački, a žene sa slamkama ne znaju što to znači kada ih barmeni nakon što im donesu piće uz cerek pitaju misle li da su Česi malo tupavi. Jesu li dovoljno dobri samo da poprave sjedalice skijaške žičare, očiste smeće, da budu igračke za seks, jeftine kao kiflice iz dućana.

Ronny je možda mislio da je ona malo tupava. To ne može pitati majku. Majka ne želi da ona prodaje alkohol. Tko je premlad da pije alkohol, ne bi ga smio ni prodavati, njezina je deviza. „Zašto se nikad ne nađeš s kakvom prijateljicom?”, pitala bi ju kad bi uvečer došla u sobu da spusti kapke. „Pozovi nekoga ovamo. U razredu sigurno ima

simpatične djece.” U školi Adina sjedi u zadnjem redu. Nitko ne sjedi pored nje. Na nastavi se rijetko javlja. Čini joj se blesavim odgovarati na pitanja čije odgovore nastavnica zna. Pomalo je arogantna. Barem Adina vjeruje da to drugi o njoj misle jer pod odmorom ne izlazi s njima zapaliti cigaretu. Ne komentira dečke i ne ogovara djevojčice iz razreda kojima još nisu počele rasti grudi. Nema svoju ekipu i nikad nije ni za ni protiv nekoga. Učenici iz mjesta jednostavno ju ne zanimaju.

Djecu turista lako pridobije. Adina poznaje skrovite puteljke, tajne staze uz rijeku i najkraći put kroz smrekovu šumu do hrpta planine. Zna kako s barmenima da bi oko podneva mogla besplatno popiti sok od naranče. Djeca turista zahvalna su za svaku promjenu. Adina ih je upoznala već toliko da ih više ne razlikuje. Tek se ponekad sjeti nekoga od godine prije. Takvoga ponosno odvede barmenima pa svi zajedno proslave pićem na račun kuće. Ali djeca turista ostaju samo tjedan dana. Tjedan dana je prekratko za stjecanje prijateljstava.

Adinini su prijatelji s Rija. Kada se nad njezinim krovnim prozorom spusti mrak, a obrisi Čertove hore zabijele se od snijega, kod njezinih je prijatelja jutro ili popodne, a možda i gluho doba noći. Na Riju to nije bitno. Na Riju je uvijek netko, kad god upali računalo.

Majka spušta prozorske kapke, ljubi ju za laku noć i kreće prema Zlatoj Vyhlídki3. Adina ostaje sama i može neometano chatati sa svojim prijateljima. Stavlja računalo na krilo, upisuje poveznicu i čeka šum koji će ju odvesti u Rio.

Veza je ponekad loša. Mrežu ometaju magla ili oluja. Sjedi u turskome sijedu na krevetu i dok čeka da se otvore vrata Rija, nožem za čišćenje voća struže lak s noktiju.

Kriomice ga je isprobala. No lakiranih noktiju ne može na Rio. Sudionici se tamo nazivaju Galadriel, ZP ili Darth

Vader. Ona je posljednji Mohikanac, a posljednjem Mohikancu ne pristaje lak na noktima.

Sa ZP-om raspravlja o tome može li jedan posljednji Mohikanac uopće spasiti pleme. ZP predlaže da rodi djecu, ali ona ne želi djecu. Darth Vader smatra da mora istrijebiti sve svoje neprijatelje. Njezino bi pleme nadživjelo druge pa bi i to bio spas. Ali ona nema neprijatelja. Tjedan je prekratak da bi stekla neprijatelje.

Osim Ronnyja.

I četvrtoga se dana pojavio na kiosku. Poželjela je da je nevidljiva. Poželjela se sagnuti kada ga je vidjela da prilazi. U svome vojničkom izdanju banuo je iz sjene smreka. Ali onaj tko pravi recke za svako prodano piće, ne može se sagnuti. Taj mu je dan kriomice dodala rakije u kuhano vino, i to dosta šljivovice. Za njega je sezona završila prije vremena. Nije smio više boardati. Unatoč osvijetljenoj stazi zabio se u stup skijaške žičare. Svojim prijateljima na Riju to može ispričati. Na Riju čovjek može reći stvari koje inače nisu za prepričavanje. Nije mogla znati da će se Ronny zabiti u stup. Ali i da je znala, piše poruku prijateljima, svejedno bi ponovila to sa šljivovicom. Dobiva emotikon u obliku vražićka. „Ostani hrabar, maleni Mohikanče!” Adina puca od ponosa. Na Riju se zna što znači njezino ime. Biti posljednji tinejdžer u Harrachovu na Riju je nešto posebno.

Modra je žena stigla do brodskih spremišta. U njima se čuvaju trupovi brodova, oplata i alat za popravak.

Brave vise na oronulim zakračunatim vratima.

Dolazi mi ususret. Smiješi mi se, čitavo joj lice zrači.

Djeluje mi poznato.

Mora da se varam.

Naklada Ljevak

Kopačevski put 1c, 10000 Zagreb www.ljevak.hr

Za nakladnika: Ivana Ljevak Lebeda

Urednica: Nada Brnardić

Lektura i korektura: Ana Oproiu

Oblikovanje naslovnice: Mia Klemenčić

Prijelom: Mia Klemenčić

Tisak: Feroproms

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001167759.

ISBN 978-953-355-667-3