Noam Chomsky
KLIMATSKA KRIZA I GLOBALNI ZELENI NEW DEAL
Politička ekonomija spašavanja planeta
Noam Chomsky i Robert Pollin, uz C. J. Polychronioua
Izdaje
Naklada LJEVAK d.o.o.
Direktorica
IVANA LJEVAK LEBEDA
Urednica NADA BRNARDIĆ
Preveo s engleskoga DAMIR BILIČIĆ
Zagreb, veljača 2023.
Naslov izvornika: Noam Chomsky
Copyright © 2016 by Valéria Galvào Wasserman-Chomsky. Published by arrangement with Metropolitan Books, a division of Henry Holt and Company, LLC, New York, USA. All rights reserved.
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2023.
Pojedini dijelovi ove knjige već su objavljeni, u drukčijem obliku, u sljedećim izdanjima i publikacijama: Al-Akhbar, Boston Review, chomsky.info, CNN. com, Mondoweiss, The New York Times syndicate, The Oslo Accords: A Critical Assessment (ur. Petter Bauck i Mohammed Omer), TomDispatch, i časopisu Z.
ISBN 978-953-355-654-3 (meki uvez)
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001162585.
Još od nastanka civiliziranog društvenog poretka ljudski rod suočava se s cijelim nizom velikih izazova i smrtonosnih opasnosti, u rasponu od gladi i prirodnih katastrofa (poplava, potresa, erupcija vulkana i tako dalje) do porobljavanja i ratova. U prvoj polovini 20. stoljeća čovječanstvo je doživjelo dva svjetska rata i pojavu najvećeg genocidnog režima u povijesti. U drugoj polovini 20. stoljeća živjeli smo uz prijetnju nuklearnog uništenja koja nam je nad glavom visjela poput Damoklova mača. Dok ovo pišem, u travnju 2020., suočavamo se s pandemijom COVID-19 i ekonomskom propašću koja je prati. Trenutačni nitko ne zna koliko će ljudi umrijeti zbog te pandemije. Još ne možemo znati ni koliko će biti teška recesija koja će uslijediti. Sve ukazuje na to da bi kriza u najmanju ruku mogla biti teška kao i velika recesija 2007. – 2009., možda čak usporediva i s velikom ekonomskom krizom tridesetih godina 20. stoljeća.
Ipak, s pravom se može reći da se čovječanstvo s najvećom egzistencijalnom krizom u povijesti suočava zbog klimatskih promjena. Riječ je o tome da ugljikov dioksid i ostali staklenički plinovi koji ne mogu napustiti atmosferu, a koji su, prije svega, plod sagorijevanja nafte, ugljena i zemnog plina radi dobivanja
energije, podižu prosječnu temperaturu u svim dijelovima svijeta. Među posljedicama su zagrijanijeg planeta i sve češća pojava toplinskih ekstrema, obilne oborine, suše, podizanje razine mora, gubitak bioraznolikosti, kao i njihov učinak na zdravlje, sredstva za život, sigurnost opskrbe hranom, opskrbe vodom i opću čovjekovu sigurnost. Za to vrijeme poricanje klimatskih promjena ima snažan utjecaj na velik dio čovječanstva, osobito u Sjedinjenim Državama. To je dijelom posljedica nesmiljenog propagandnog djelovanja i zamagljivanja istine u koje se upuštaju proizvođači fosilnih goriva. Povezano je i s nevjerojatnim djelovanjem Donalda Trumpa, vrhovnog poricatelja klimatskih promjena, koji je nekako dospio u Bijelu kuću kad je na izborima u studenome 2016. pobijedio Hillary Clinton. Predsjednik Trump čak je globalno zagrijavanje proglasio „prijevarom“ i povukao Sjedinjene Države iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama iz 2015., koji je prihvatilo 195 zemalja, među njima i Sjedinjene Države za mandata Baracka Obame.
I unatoč tome nemoguće je poreći učinak koji strah od nepoznatoga i potencijalni gubici radnih mjesta imaju na ljude kada se opiru stvarnosti globalnog zagrijavanja. Upravo je zbog toga toliko važno da svaki plan za djelotvornu borbu protiv klimatske krize obuhvati i preduvjete koji će jamčiti da će radnici na pravedan način ostvariti prijelaz u gospodarstvo bez ispuštanja ugljika. Još konkretnije, svaka verzija Zelenog New Deala o kojem se naširoko raspravlja mora obuhvatiti sljedeće prioritete:
1. Smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova ostvarit će u najmanju ruku ciljeve koje je 2018. postavio Međuvladin panel o klimatskim promjena, a riječ je o smanjenju globalne emisije od 45 posto do 2030. i postizanju nulte stope neto emisije do 2050.
2. Ulaganja radi drastičnog podizanja standarda energetske efikasnosti i jednako drastičnog trošenja na širenje dostupnosti energije iz čistih i obnovljivih izvora (sunce, vjetar i dr.), što
će biti glavni element prijelaza na zeleno gospodarstvo u svim dijelovima svijeta.
3. Prijelaz na zeleno gospodarstvo neće radnike zaposlene u sektoru fosilnih goriva i druge osjetljive skupine izložiti pošasti nezaposlenosti i zabrinutosti zbog ekonomske nesigurnosti.
4. Ekonomski rast mora se ostvarivati održivim i egalitarnim smjerom, tako da se stabilizacija klimatskih prilika poveže s jednako važnim ciljevima širenja prilika za posao i podizanja životnog standarda za mase, zaposlenike i siromašne širom svijeta.
Globalni Zeleni New Deal koji obuhvaća ta četiri prioriteta zapravo je jedino izvedivo rješenje koje nam je dostupno želimo li izbjeći katastrofalne posljedice ustrajnog porasta prosječne globalne temperature. S obzirom na to da ne postoji tako suvisao program za Zeleni New Deal, svi dosadašnji međunarodni skupovi na vrhu posvećeni klimi, pa tako ni 25. konferencija stranaka (COP25), koja je pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda u prosincu 2019. održana u Madridu, nisu usmjerili svijet na praktičan i provediv put stabiliziranja klime. Čak i toliko slavljena UN-ova konferencija o klimatskim promjenama COP21, održana 2015. u Parizu, za posljedicu je imala tek još jedan krug obrednog nečinjenja. Zbog tih propusta svijet je već sada topliji za više od jednog Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijske vrijednosti, a na putu je da u sljedećih desetljeće-dva bude topliji za stupanj i pol.
Katastrofalne posljedice koje će se pojaviti ne obuzdaju li se klimatske promjene podrobno se opisuju u analizama u ovoj knjizi koje su pripremila dvojica autora, Noam Chomsky i Robert Pollin. Noam Chomsky, dakako, sad je već više od pola stoljeća vodeći javni intelektualac na svijetu. Usto je i otac suvremene lingvistike. Njegov rad na tom području ostvario je silan utjecaj na mnoštvu drugih područja, pa tako i u matematici, filozofiji, psihologiji i računarstvu. Robert Pollin poznat je diljem svijeta kao progresivni ekonomist koji već više od desetljeća predvodi borbu
u ime egalitarnog zelenog gospodarstva. Autor je velikog broja važnih publikacija kao i naručenih studija o provedbi programa
Zelenog New Deala u zemljama širom svijeta te u brojnim američkim saveznim državama. Kao konzultant američkog Ministarstva energetike, radio je na uvođenju komponenata zelenog ulaganja u američki Zakon o oporavku i reinvestiranju iz 2009., Obamin program ekonomskih poticaja koji je sadržavao i financiranje ulaganja u obnovljivu energiju i energetsku efikasnost vrijednog 90 milijardi dolara.
Globalni program Zelenog New Deala koji Pollin ocrtava u ovoj knjizi snažno podupire Chomsky. Pollin pokazuje kako je sva četiri navedena kriterija za takav program lako postići, čak i kad ih se promatra strogo iz perspektive tehničkih i ekonomskih prepreka koje treba prijeći. Izvan kruga takvih tehničkih i ekonomskih izazova, najveća prepreka na putu do uspjeha upravo je prikupljanje potrebne političke volje kako bi se nadvladali silno veliki interesi i sredstva kojima raspolaže globalna gospodarska grana proizvodnje fosilnih goriva.
Ova knjiga ima četiri poglavlja. Prvo poglavlje, pod naslovom „Priroda klimatskih promjena“, počinje smještanjem izazova globalnog zagrijavanja rame uz rame s ostalim krizama s kojima se čovječanstvo suočavalo u povijesti. U tom poglavlju potom se iznosi podrobna kritika u vezi s nizom različitih važnih pitanja, poput pitanja zašto su tržišno orijentirani prijedlozi za borbu protiv klimatske krize osuđeni na propast i zašto su alternative industrijskoj poljoprivrednoj proizvodnji silno važne želimo li doći do provedivog puta stabilizacije klime.
U drugom poglavlju, pod naslovom „Kapitalizam i klimatska kriza“, donosimo jasne teorijske i empirijske rasprave o poveznicama između kapitalizma, uništavanja prirodnog okoliša i klimatske krize. U njemu ćete naići i na vrijedne spoznaje o tome je li glad kapitalističkih vukodlaka za zaradom na neki način moguće pomiriti s imperativom stabiliziranja klime. U ovom poglavlju
istražuju se i razlozi zbog kojih političko djelovanje zasada nije uspjelo ostvariti znatniji napredak u borbi s ovom krizom.
Treće poglavlje, pod naslovom „Globalni Zeleni New Deal“, opisuje program potreban da bi se ostvario uspješan prijelaz na zeleno gospodarstvo. Pollin iscrtava što sve znači globalni Zeleni New Deal i kako ga je moguće financirati. Opisuje i načine na koje takav program može postati branom od dugoročnog porasta nejednakosti koji dominira tijekom četrdeset godina globalnog neoliberalizma. Pollin nudi i kritičku procjenu plana Europske unije za nešto što se naziva „Europskim zelenim planom“. Chomsky potom zaključuje to poglavlje promišljanjem scenarija iz noćne more u kojem se milijuni ljudi s globalnog Juga pokušavaju doseliti u zemlje globalnog Sjevera s visokim plaćama dok se katastrofalni učinci globalnog zagrijavanja s vremenom samo pojačavaju.
Četvrto i posljednje poglavlje ove knjige nosi naslov „Politička mobilizacija za spašavanje planeta“. Bavi se pitanjima kao što su, naprimjer, kako bi klimatska kriza mogla utjecati na globalnu ravnotežu moći, ima li ekosocijalizam potencijal kao političko-ideološka vizija koja će mobilizirati ljude u borbi za stvaranje zelene budućnosti te kakve su veze između klimatskih promjena i pandemije COVID-19 iz 2020. Dominantno pitanje koje pokreće cijelu ovu problematiku ujedno je i temeljno pitanje: što treba učiniti kako bi se promicala uspješna politička mobilizacija u ime Zelenog New Deala.
Osobno smatram da je ova knjižica koju čitatelj ima u rukama presudna. U njoj bi trebalo biti poticaja za razmišljanje za sve – i stručnjake, i aktiviste, i laike. Dakako, riječ je tek o jednom skromnom doprinosu javnome dijalogu koji se mora širiti sve dok ne dopre do svih razina društva u svim dijelovima svijeta. Promicanje takvog globalnog dijaloga, čak i malim koracima, minimum je koji dugujemo novim naraštajima. Vodeći računa o tome, htio bih najiskrenije zahvaliti i iskazati najdublju
zahvalnost Noamu Chomskom i Robertu Pollinu, koji su mi omogućili da se s njima uputim na ovo putovanje i pomognem u informiranju javnosti o tome kako svi zajedno možemo spasiti planet.
Tijekom protekla dva desetljeća izazov klimatskih promjena nametnuo se možda i kao najveća egzistencijalna kriza čovječanstva, ali, istovremeno, i kao najteže javno pitanje za vlade širom svijeta. Noame, s obzirom na to što sada znamo o znanstvenim aspektima klimatskih promjena, kako biste sažeto prikazali krizu klimatskih promjena u odnosu na ostale krizne situacije s kojima se suočavalo čovječanstvo?1
Noam Chomsky: Ne možemo previdjeti činjenicu da se ljudi danas suočavaju sa strašnim problemima koji su posve drukčiji u odnosu na sve probleme koji su se javljali ranije tijekom čovjekove povijesti. Moraju odgovoriti na pitanje može li organizirano ljudsko društvo opstati u nekom od prepoznatljivih oblika. A odgovore više nije moguće dugo odgađati.
Zadaće koje su pred nama uistinu su nove i užasne. Povijest i previše obiluje zapisima o užasnim ratovima, neopisivim metodama mučenja, masakrima i svim mogućim oblicima kršenja temeljnih ljudskih prava. Ali prijetnja uništenjem organiziranog čovjekova života u bilo kojem prepoznatljivom i podnošljivom obliku – to je nešto posve novo. Tako nešto moguće je nadvladati jedino zajedničkim nastojanjima cijelog svijeta iako je odgovor-
nost, dakako, razmjerna mogućnostima, a elementarna moralna načela nalažu da posebnu odgovornost trebaju imati oni koji su ponajprije i odgovorni za izazivanje te krize tijekom stoljeća, koji su se bogatili dok su čovječanstvu pripremali sumornu sudbinu. Ta pitanja dramatično su se ukazala 6. kolovoza 1945. godine. Iako sama bomba bačena na Hirošimu, koliko god imala stravične posljedice, nije ugrozila čovjekovo preživljavanje, postalo je očito da je duh pobjegao iz svjetiljke i da će tehnološki napredak ubrzo doći do te faze – što se i dogodilo 1953., zahvaljujući eksplozijama termonuklearnog oružja. Bilten atomskih znanstvenika (Bulletin of Atomic Scientists) zbog toga je kazaljke Sata sudnjeg dana namjestio na dvije minute do ponoći – koja označava globalni pomor – položaj koji ulijeva strah u kosti i na koji su kazaljke vraćene nakon prve godine Trumpova mandata, kada je sljedeća godina opisana kao „novo abnormalno“.2 Ali bilo je to preuranjeno. U siječnju 2020., velikim dijelom zahvaljujući Trumpovu predvodništvu, kazaljke su se našle bliže ponoći nego ikada dosad: na 100 sekundi i tom prilikom sekunde su zamijenile minute. Neću ponavljati cijelu sumornu povijest, ali tko god se osvrne na nju, shvatit će da je gotovo pravo čudo što smo uopće opstali i do sada, kao i da se utrka za samouništenjem ubrzava.
Bilo je pokušaja da se izbjegne najgore, uz određeni uspjeh, a to se osobito odnosi na četiri glavna sporazuma o ograničavanju naoružanja: ABM*, INF** , Open Skies***i New START****. Vlada
* Anti-Ballistic Missile Treaty (1972. – 2002.), Sporazum o antibalističkim projektilima – prev.
** Intermediate-Range Nuclear Forces Treaty (1988. – 2019.), Sporazum o nuklearnom oružju srednjeg dometa – prev.
*** Treaty on Open Skies (2002. – 2020.), Program zračnog nadzora nenaoružanim letjelicama – prev.
****New Strategic Arms Reduction Treaty (2011.), Novi sporazum o smanjenju strateškog naoružanja – prev.
Busha II. povukla se 2002. iz sporazuma ABM. Trumpova vlada u kolovozu 2019. povukla se iz sporazuma INF, i to gotovo na dan kada je bačena atomska bomba na Hirošimu. Neizravno je dala do znanja i da se dalje neće pridržavati sporazuma Open Skies i New START. 3 To će značiti da više nema nikakvih ograničenja i da možemo juriti ususret terminalnome ratu.
Opće „rezoniranje“ – ako uopće možemo upotrijebiti taj izraz za nešto što je krajnje ludilo – dobro ilustrira američko povlačenje iz INF-a, nakon kojeg je posve očekivano uslijedilo i rusko povlačenje. Taj važan sporazum dogovorili su 1987. Reagan i Gorbačov, time uvelike umanjivši opasnost od rata u Europi, koji bi ubrzo poprimio globalne razmjere i tako postao terminalan. SAD tvrdi da Rusija krši sporazum, kao što mediji redovito izvješćuju – ali ne spominju da Rusija tvrdi da SAD krši sporazum. Te tvrdnje pak ozbiljno shvaćaju američki znanstvenici, čemu je autoritativna publikacija Bulletin of Atomic Scientists posvetila veliki članak.4
U psihički zdravu i razumnu svijetu dvije bi strane pribjegle diplomaciji, dovele nepristrane stručnjake da ocijene te tvrdnje te potom došle do nekakvog sporazuma, baš kao Reagan i Gorbačov 1987. godine. U poremećenu svijetu takav bi se sporazum poništio i obje strane veselo bi nastavile proizvoditi novo, još opasnije oružje koje još više destabilizira, poput nadzvučnih projektila, od kojih trenutačno nema moguće zaštite (ako uopće postoji zaštita od bilo koje najvažnije vrste oružja i sustava, što je vrlo diskutabilno).
Naš svijet.
Poput sporazuma INF, sporazum Open Skies nastao je na inicijativu republikanaca. Predložio ga je predsjednik Eisenhower, a proveo predsjednik George H. W. Bush (Bush I.). Bila je to Republikanska stranka prije pojave Newta Gingricha, tada i dalje razumna politička organizacija. Dvojica cijenjenih političkih analitičara iz American Enterprise Institutea Thomas Mann i Norman Ornstein Republikansku stranku, nakon što ju je devedesetih
godina preuzeo Newt Gingrich, opisuju ne kao normalnu političku stranku, nego kao „radikalan pobunjenički pokret“ koji je uvelike napustio parlamentarnu politiku.5 Pod vodstvom Mitcha
McConnella to je postalo samo još očitije – no on u stranačkim krugovima ima više nego dovoljno brojno društvo.
Napuštanje sporazuma INF izazvalo je gotovo neznatne reakcije, osim u krugovima koji se bave kontrolom naoružanja. Ali svi ipak ne gledaju ustranu. Proizvođači oružja teško prikrivaju oduševljenje zbog velikih novih ugovora za stvaranje sredstava za
uništenje svega, a oni dalekovidniji već rade i na dugoročnijim planovima za stjecanje unosnih ugovora za stvaranje mogućih (iako malo izglednih) metoda za obranu od tih čudovišnih sredstava sijanja smrti na čijem razvoju sada smiju slobodno raditi.
Trumpova vlada uopće nije gubila vrijeme kad se trebalo hvaliti napuštanjem tog sporazuma. Već nakon nekoliko tjedana Pentagon je kratko objavio da je uspješno lansirao projektil srednjeg dometa koji krši sporazum INF – te tako praktički pozvao i ostale da mu se pridruže, uza sve očite posljedice.6
Nekadašnji ministar obrane William Perry, koji je velik dio profesionalne karijere bio posvećen nuklearnim pitanjima i koji nije sklon pretjeranoj retorici, prije nekog je vremena ustvrdio da je „užasnut“, štoviše dvostruko užasnut – i sve većom opasnošću od rata i gotovo nikakvom pozornošću koju to izaziva. A zapravo bismo trebali biti trostruko užasnuti jer tome treba dodati i činjenicu da u utrci za konačno uništenje sudjeluju ljudi koji su posve svjesni stravičnih posljedica toga što čine. Isto to uvelike vrijedi i za njihova posvećena nastojanja da unište prirodni okoliš koji može održavati život.
Mreža se sve više širi. Više nije riječ samo o onima koji oblikuju politiku, pri čemu je Trumpova vlada osobito eklatantan i opasan primjer. Mreža sada obuhvaća i velike banke koje usmjeravaju velik novac u eksploataciju fosilnih goriva, kao i urednike najboljih časopisa koji redovito objavljuju članke o čudesnoj novoj tehno-
logiji koja je SAD dovela do vodećeg položaja na području tvari koje će nas uništiti ako ih radikalno ne zauzdamo, i to sve bez spominjanja te užasne riječi „klima“.
Znanstvenici koji tragaju za izvanzemaljskim životom suočili su se s Fermijevim paradoksom: gdje su? Astrofizičari navode da bi i drugdje trebao postojati inteligentan život. I možda su u pravu. Možda uistinu postoji inteligentan život, a kada jednom otkrije čudne stanovnike Zemlje, dovoljno je mudar da ih se kloni.
No držimo se druge velike prijetnje opstanku, ekološke katastrofe.
To tada nije bilo jasno, ali razdoblje nakon Drugog svjetskog rata zapravo je bilo prekretnica u vezi s tom drugom prijetnjom preživljavanju. Geolozi općenito smatraju da je u tom razdoblju počeo antropocen, novo geološko razdoblje u kojem čovjekova aktivnost ima dalekosežan, i razoran, utjecaj na prirodu, što je posljednji put u svibnju 2019. potvrdila i radna skupina koja se bavila antropocenom.7 Dokazi za razmjere i neizbježnost te prijetnje sada su vrlo obilni i uvjerljivi – a prešutno ih priznaju čak i najekstremniji poricatelji, o čemu će još biti riječi.
Kako su te dvije egzistencijalne krize povezane? Jednostavan odgovor na to pitanje daje australski klimatolog Andrew Glikson: „Klimatolozi više nisu usamljeni u borbi protiv globalne katastrofe, čije su posljedice došle i do elite povezane s obrambenim sektorom, no svijet i dalje na vojne potrebe godišnje troši gotovo 1,8 bilijuna dolara. Ta sredstva trebalo bi usmjeriti u očuvanje života na zemlji. Dok se izgledi za velike sukobe – u Kineskom moru, Ukrajini i na Bliskom istoku – samo povećavaju, tko će braniti Zemlju?“8
Doista, tko?
Klimatolozi izvan svake sumnje pomno prate situaciju i izdaju iskrena i nimalo prikrivena upozorenja. Profesor fizike s Oxforda Raymond Pierrehumbert, jedan od glavnih autora kataklizmičkog
izvještaja Međuvladina odbora za klimatske promjene (IPCC) iz
2018. (koji su u međuvremenu zamijenila još ozbiljnija i hitnija upozorenja), na početku osvrta na aktualne okolnosti i mogućnosti piše: „Budimo otvoreni, bez okolišanja, da, vrijeme je za paniku… U teškoj smo situaciji.“ Potom pomno i skrupulozno izlaže pojedinosti, osvrće se na moguća tehnička rješenja i njihove vrlo ozbiljne probleme te zaključuje da „nema plana B“.9 Moramo postići nultu stopu neto emisija ugljika, i to što prije.
Razlozi za duboku zabrinutost klimatologa lako su dostupni onima koji ne vole gurati glavu u pijesak. CNN je Dan zahvalnosti 2019. proslavio podrobnim (i točnim) izvještajem o rezultatima jednog važnog istraživanja koji su bili tek objavljeni u časopisu Nature, a odnosili su se na točke bez povratka – događaje nakon kojih teške posljedice globalnog zagrijavanja više neće biti moguće poništiti. Autori zaključuju da analiza tih točaka i njihovih interakcija pokazuje da se nalazimo u „klimatskoj krizi i da analiza podupire ovogodišnje udružene pozive na hitno djelovanje na području klime… Opasnosti i hitnost situacije vrlo su velike… Ugroženi su stabilnost i otpornost našeg planeta. To se mora odraziti i u međunarodnom djelovanju, a ne samo na riječima.“10
Autori nadalje upozoravaju da je „razina CO2 u atmosferi već dosegnula vrijednost koju je imala prije približno četiri milijuna godina, u pliocenu. I ubrzano se približava vrijednostima koje su posljednji put zabilježene prije pedesetak milijuna godina – u eocenu – kada su temperature bile za oko 14 Celzijevih stupnjeva više nego u predindustrijsko doba.“ A to što se događalo tijekom dugih razdoblja sada je čovjekovim djelovanjem zbijeno u samo nekoliko godina. Autori nadalje objašnjavaju da postojeća predviđanja, iako su više nego sumorna, u obzir ne uzimaju djelovanje tih točaka preokreta.
Zaključuju da se „vrijeme za intervenciju koje je preostalo kako bi se onemogućila točka preokreta možda već smanjilo i došlo blizu nule, dok je reakcijsko vrijeme za postizanje nulte stope neto emisija u najboljem slučaju sada 30 godina. Stoga možda više uop-
će ne možemo utjecati na to hoće li se dogoditi točka preokreta. Sreća je u nesreći to što bi brzina kojom se nakon preokreta počinju akumulirati štete – pa tako i opasnost koja od nje prijeti – i dalje u određenoj mjeri mogla biti pod našim nadzorom.“
U određenoj mjeri i nema vremena za gubljenje.
U međuvremenu svijet promatra kako se približavamo katastrofi nezamislivih razmjera. Opasno smo se približili globalnim temperaturama kakve su vladale prije 120 000 godina, kada je razina mora bila šest do devet metara viša nego danas.11 Uistinu nezamislivi izgledi, čak i bez učinka sve češćih i sve žešćih oluja, koje će uništiti i posljednje ostatke preostalih olupina.
Jedan od zlokobnijih elemenata koji bi mogli ispuniti prostor između stanja prije 120 000 godina i danas upravo je otapanje divovske ledene ploče na zapadu Antarktika. Ledenjaci se spuštaju u more pet puta brže nego devedesetih godina 20. stoljeća, a na pojedinim mjestima debljina leda stanjila se i za više od 100 metara zbog zagrijavanja mora. Ti se gubici iz desetljeća u desetljeće udvostručuju. Potpuni gubitak ledenog pokrova na zapadnoj Antarktici podignuo bi razinu mora za oko pet metara, te tako potopio priobalne gradove i izazvao katastrofalne posljedice drugdje – primjerice u niskim močvarnim nizinama Bangladeša.12
To je tek jedan od brojnih razloga za zabrinutost onih koji prate što nam se događa pred očima.
Alarmantnih upozorenja znanstvenika ne nedostaje. Izraelski klimatolog Baruch Rinkevich ovako sažeto prenosi opće raspoloženje: „Nakon nas potop, kako se lijepo kaže. Ljudi posve ne shvaćaju o čemu je ovdje riječ… Ne razumiju da bi se sve moglo promijeniti: zrak koji udišemo, hrana koju konzumiramo, voda koju pijemo, krajolici koje vidimo, mora, godišnja doba, svakodnevica, kvaliteta života. Naša će se djeca morati prilagoditi ili će izumrijeti… To nema veze sa mnom. Drago mi je što me tada neće biti.“13
Rinkevich i njegovi kolege u Izraelu raspravljaju o različitim izglednim „scenarijima iz pakla“ za Izrael, no nekolicina njih izra-
žava optimizam. Jedan tako primjećuje da „Izrael posve sigurno nisu Maldivi i da se neće ubrzo naći pod morem“. To je dobra vijest. No općenito se slažu da bi cijeli taj dio svijeta mogao postati uglavnom nepogodan za život. „Postoji velika vjerojatnost da će ljudi napustiti gradove u Iranu, Iraku i u zemljama u razvoju, no u našoj zemlji bit će moguće živjeti.“ I premda temperatura na Sredozemlju može dosegnuti i gotovo 40 Celzijevih stupnjeva, „što je maksimalna dopuštena temperatura u jacuzziju“, ljudi se ipak „neće živi skuhati kao morski ježevi i puževi, ali bi se mogla pojaviti smrtna opasnost u vrijeme vrhunca sezone kupanja“.
Prema najoptimističnijim predviđanjima, dakle, za Izrael ima nade iako ne i za taj dio svijeta.
Ključno opažanje iznosi profesor Alon Tal: „Pogoršavamo situaciju na planetu. Židovska država pogledala je u oči najvećem izazovu koji se nalazi pred čovječanstvom i rekla: ‘Ma nema veze, zaboravite.’ Što ćemo reći djeci? Da smo težili višoj kvaliteti života?
Da smo iz mora morali izvući sav zemni plin jer je to ekonomski bilo tako unosno? To su vrlo jadna objašnjenja. Ovdje govorimo o najsudbonosnijem pitanju, osobito na području Sredozemlja, a izraelska vlada nije u stanju imenovati ni ministra kojem bi bilo imalo stalo do toga što ćemo se svi jednostavno skuhati.“14
Talova je opaska ispravna i duboko uznemiruje. Što to ljude navodi na to da budu u stanju prihvatiti „jadna objašnjenja“ ili jednostavno sve zanemariti dok „u oči gledaju najveći izazov koji je pred čovječanstvom“? A to je reakcija i kad se radi o postupno neizbježnoj ekološkoj katastrofi i o prilici da se stvore nova sredstva kojima bismo svi mogli biti istovremeno uništeni. Što to ljudima omogućuje da troše 1,8 bilijuna dolara na vojsku – pri čemu daleko prednjači SAD – a da se istodobno ne pitaju: „Tko će braniti Zemlju?“
I premda je Talova opaska uopćena, u određenoj je mjeri pretjerana. Postoje zemlje i područja u kojima se poduzimaju ozbiljni napori da se nešto učini prije nego što postane prekasno.
I još nije prekasno. Odgovor na suludu utrku u proizvodnji još više sredstava za samouništenje više je nego očit, barem na riječima. Provedba je, dakako, drugi par rukava. I još ima vremena da ublažimo neizbježnu klimatsku katastrofu, pod uvjetom da se čvrsto poštuju preuzete obveze. A to nije nemoguće u slučaju da se možemo suočiti s činjenicama. Godine 1941. SAD se suočio s ozbiljnom iako neusporedivo manjom prijetnjom, te je na to reagirao dobrovoljnom masovnom mobilizacijom, tolikih razmjera da je zadivila i ekonomskog maga nacističke Njemačke Alberta Speera, koji se potužio da se totalitarna Njemačka ne može nositi s dobrovoljnim podvrgavanjem nacionalnim ciljevima u slobodnijim društvima.
Neki procjenjuju da izazov, iako je silno velik, ne iziskuje opterećenje koje bi se moglo usporediti s opterećenjem iz 1941. godine. Ekonomist Jeffrey Sachs u jednom pomno provedenom istraživanju zaključuje da „usuprot nekim osvrtima dekarbonizacija neće iziskivati veliku mobilizaciju američkog gospodarstva koja bi se mogla usporediti s gospodarskim izazovima Drugog svjetskog rata. Postupno viši troškovi dekarbonizacije u odnosu na naše uobičajene troškove za energiju iznosit će u razdoblju do 2050. godine 1 do 2 posto američkog BDP-a godišnje. Za razliku od toga, u Drugom svjetskom ratu savezni su troškovi naglo dosegnuli 43 posto BDP-a u odnosu na predratnih 10 posto 1940. godine.“15
To je, dakle, izvedivo, no sada se susrećemo s okrutnom povijesnom ironijom. Upravo u vrijeme kada svi moramo uložiti zajedničke napore, i to predano, kako bismo se suočili s „najvećim izazovom“ pred kojim je čovječanstvo, vođe najmoćnije države u povijesti čovječanstva, posve svjesni vlastitih postupaka, s velikim su se žarom posvetili radikalnoj eskalaciji dviju prijetnji opstanku. Vlada je u rukama jedine velike i važne „konzervativne stranke na svijetu koja odbija potrebu bavljenja klimatskim promjenama“ i ujedno otvara vrata stvaranju novog i još opasnijeg oružja za masovno uništenje.16
Nevjerojatnoj trojci u čijim je rukama sudbina svijeta pripadaju državni tajnik, savjetnik za nacionalnu sigurnost i Šef
– Kum iz perspektive svijeta. Međunarodni odnosi nalikuju na mafiju u razmjerima koji se rijetko uočavaju. Državni tajnik
Mike Pompeo evanđeoski je kršćanin čiju pronicljivost odražava
njegova vjera u to da je Bog možda poslao Trumpa na svijet da
Izrael spasi od Irana.17
Savjetnik za nacionalnu sigurnost do ostavke u rujnu 2019. (ili možda otkaza, ovisno o tome kome vjerujete) bio je John
Bolton, koji je iza sebe na istim funkcijama ostavio sve poslušnike.
Boltonova je doktrina bila vrlo jednostavna: SAD ne smije prihvatiti nikakva vanjska ograničenja slobode djelovanja – nikakve sporazume, nikakve međunarodne ugovore i konvencije – stoga mora zajamčiti da će sve zemlje dobiti maksimalne prilike za to da stvore sredstva kojima nas sve mogu uništiti – na čelu s SAD-om, dakako. Neskriveno promiče i dodatak: treba bombardirati Iran jer nikada neće pristati ni na kakve pregovore, ni o čemu.18 Taj recept za djelovanje, i ukazivanje na očito, objavljen je s velikim samopouzdanjem dok je Iran s SAD-om i Europom pregovarao o Zajedničkom sveobuhvatnom planu djelovanja (JCPOA), detaljnome sporazumu koji je zaključen ubrzo nakon zamrzavanja iranskih nuklearnih aktivnosti – sporazumu kojeg se Iran savjesno pridržavao, kao što potvrđuju američki i drugi obavještajci, a koji je Šef poderao.
A Šef je infantilni megaloman i vrlo vješt prevarant kojem se živo fućka za to hoće li svijet gorjeti ili će eksplodirati, pod uvjetom da se on može pretvarati da je pobjednik dok pleše nad provalijom i slavodobitno maše crvenim šeširićem.
Trump je razmišljanja o prirodnom okolišu lijepo izrazio kad mu je onemogućeno da izgradi teren za golf i u sklopu njega luksuzne kuće jer bi to ugrozilo opskrbu obližnjih naselja pitkom vodom. Kao što je objasnio skupini posrednika u trgovini nekretninama koji su ga slušali pozorno i s velikom naklonošću: „Htio sam
izgraditi cijeli kompleks. Više istinski luksuznih, prelijepih kuća. [Ali] utvrdio sam da ne smijem graditi na toj zemlji. Ima li to vama smisla?“ Što je onda razumnije nego poništiti desetke propisa kojima je cilj zaštititi prirodu, tako znatno povećati emisiju stakleničkih plinova, među njima i „temeljni američki zakon o zaštiti prirode“ (iz Nixonova doba), koji bi značio da savezne agencije više „ne moraju uzimati u obzir klimatske promjene kada procjenjuju utjecaj na okoliš novih autocesta, cjevovoda i drugih velikih infrastrukturnih projekata“? Jednako tako, što je onda razumnije nego maksimalno povećati korištenje fosilnih goriva, pri čemu se podrazumijeva da će ono ubrzo potkopati izglede za organiziran ljudski život na Zemlji?19
A takve pojave na svjetskoj sceni nisu usamljene. Nalik na kakvu simboličnu inauguraciju, nova godina 2020. otpočela je s australskim kontinentom zahvaćenime požarima i ljudima koji očajnički bježe od temperatura kao iz visoke peći, za vrijeme rekordnog toplinskog vala, dok se premijer – žestoki poricatelj – nevoljko vraćao s godišnjeg odmora da glasače pokuša uvjeriti u to da s njima suosjeća. U međuvremenu je vođa laburističke oporbe obilazio elektrane na ugljen, pozivao na širenje uloge Australije kao svjetskog predvodnika u izvozu ugljena i uvjeravao zemlju da je to posve u skladu s odlučnom predanošću te zemlje borbi protiv globalnog zagrijavanja – predanošću zahvaljujući kojoj je, prema podacima međunarodnih organizacija koje to prate – posljednja među pedeset sedam zemalja kad je riječ o pristupu klimatskim promjenama.20
Možemo se pitati kako je povijest uspjela stvoriti takvu noćnu moru, no sad smo tu gdje jesmo.
Trump itekako ima razloga uživati u svome uspjehu – bez obzira na cijenu za irelevantno stanovništvo svijeta. Njegovi ga glavni glasači – najveći bogataši i korporativni moćnici – možda baš ne vole, ali su više nego zadovoljni darovima kojima ih obasipa. A njegova je biračka baza pritom opčinjena. Više od polovine re-
publikanaca Trumpa smatra najvećim američkim predsjednikom, tako da je nadmašio i Lincolna, dosadašnjeg predvodnika.21 Čini se da mu je postupak opoziva samo povećao ugled među najvjernijim pristašama jer to podupire njihovu tezu da neke mračne sile žele potkopati njihova vođu – koji je, uvjereni su mnogi među njima, došao (ili je možda poslan) da ih spasi od neoliberalne agresije koju on zapravo svim silama zagovara. Riječ je o više nego dojmljivoj obmani.
To su ljudi koje će trebati uvjeravati hitnost opasnosti s kojima se suočavamo želimo li doći do kakve-takve nade u izbjegavanje katastrofe.
Moglo bi se zaključiti da je nastojanje da se stvori nekakva geopolitička strategija koja potječe od takve galerije likova podosta velik oksimoron – pritom ću preskočiti Senat, koji „savjetuje i daje pristanak“, u kojem je republikanska većina, koja je uglavnom dignula ruke i od posljednjih tračaka časti i poštenja, čvrsto u Trumpovoj šaci, u užasnom strahu od mogućnosti da naljuti njegovu gorljivu bazu. Ali iz tih oblaka ipak se ukazuje svojevrsna strategija: nastanak reakcionarne internacionale, kojom se upravlja iz Bijele kuće, a koja udružuje izopačene vojne i obiteljske diktature Egipta i Zaljeva; Izrael sad uz otvorenu, a ne više prešutnu potporu SAD-a ostvaruje svoj projekt Velikog Izraela; Modijeva
Indija koja gazi Kašmir i demontira ono što je još preostalo od indijske sekularne demokracije, u korist ekstremističke hinduske nacionalističke etnokracije; Bolsonarov Brazil, s beskonačnim nizom užasnih zločina, među kojima nijedan, međutim, nije ni blizu njegovoj posvećenosti uništenju Amazonije, „pluća svijeta“, time što je daje u ruke prijateljima koji se bave poljoprivredom i rudarstvom, kao i još cijeli niz drugih privlačnih članova, poput Orbánove Mađarske, koja slavi svoje nomadske korijene koji sežu do hunskog vođe Atile, ako ne i Džingis-kana, te Salvinijeve Italije, koja pravično ubija tisuće jadnika koji bježe iz Libije, poznate i kao poprište talijanskih genocidnih poteza pod Mussolinijevom
vlašću.22 I tko zna što nas sve još možda očekuje – možda čak i Farage preuzme američku vazalnu državu koja se nekoć nazivala Velikom Britanijom dođe li do „tvrdog“ Brexita Borisa Johnsona, što se sad čini vrlo izglednim.
I premda tako možda izgleda svijet koji se upravo ukazuje, baš kao i ekološka kriza, on nipošto nije neizbježan. Postoje alternative, a one mogu dovesti do znatno drukčijih ishoda.
Jednu mogućnost najavili su Bernie Sanders i Yanis Varoufakis, grčki ministar financija u vladi ljevičarske Syrize, koji su zajednički pozvali progresivnu internacionalu da se suprotstavi reakcionarnoj internacionali koja je bila u nastajanju pod trumpovskim pokroviteljstvom. Ne bi se smjelo dogoditi da taj poziv ostane bez odjeka.
Vratimo li se na početno pitanje, kratak odgovor glasi da je ova ekološka kriza, uz nuklearnu krizu s kojom se javlja ruku pod ruku, jedinstvena u povijesti čovječanstva te da je riječ o istinskoj egzistencijalnoj krizi. Oni koji danas žive odredit će sudbinu čovječanstva – i sudbinu drugih vrsta koje sada uništavamo tempom koji nije viđen već 65 milijuna godina, kada je Zemlju pogodio divovski asteroid, te okončao doba dinosaura i otvorio put razvoju nekih manjih sisavaca koji će naposljetku postati klonom tog asteroida, a od tog će se prethodnika razlikovati po tome što mogu samostalno birati.
Bobe, IPCC je 2018. objavio poseban izvještaj o utjecaju globalnog zagrijavanja za 1,5 stupnjeva u odnosu na predindustrijsko razdoblje. Misliš li da glavnina istraživanja o klimatskim promjenama, kao i ona koja je tijekom godina provodio IPCC, na primjeren način odražavaju prirodu i rizike klimatske krize?
ROBERT POLLIN: Dakako, ja nisam klimatolog, stoga nisam dovoljno stručan da ocjenjujem radove s područja znanstveničkog mainstreama koji se redovito u sažetom obliku prenose u istraživa-
Noam Chomsky i Robert Pollin, uz C. J. Polychronioua
KLIMATSKA KRIZA I GLOBALNI ZELENI NEW DEAL Politička ekonomija spašavanja planeta
Nakladnik
Naklada LJEVAK Kopačevski put 1c, Zagreb
Za nakladnika IVANA LJEVAK LEBEDA
Lektura i korektura BONISLAV KAMENJAŠEVIĆ
Kazalo PETRA BRNARDIĆ
Naslovnica ANA POJATINA
Grafička priprema PETRA BRNARDIĆ
Tisak FEROPROMS
www. ljevak.hr
